.

UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET

OPĆE PRAVO

Proces europskih integracija I budućnost europskih kodifikacija

-Esej iz Modernih pravnih kodifikacija-

Novembar 2015.

Sadržaj:

Uvod……………………………………………………………...……......………...……….….…3

Povijest europskih integracija............................................................................................................4

Rimski ugovori..................................................................................................................................6

Koristi i dužnosti zemalja članica EU...............................................................................................7

Prednosti europskih integracija za BiH.............................................................................................9

Budućnost pravnih kodifikacija.......................................................................................................10

Zaključak.........................................................................................................................................12

Literatura..........................................................................................................................................13

UVOD:

U ovom eseju koristili smo historijsku metodu i metodu istraživanja i imamo za cilj vas

pokušati upoznati s temom procesa evropskih integracija i budućnosti pravne kodifikacije .

Prije toga trebamo se podsjetiti šta su to kodifikacije.

Proces u kome najviši politički autoritet unosi u pravni sistem jedinstven zakonik naziva se

kodifikacija. Zakonik (kodeks) je cjelina pravnih normi koje obuhvataju sve ili većinu pravnih

oblasti.Kodifikacija kao pravna tehnika temelji se na uvjerenju da je moguće dati

konheretnost,odnosno unutrašnju usklađenost cjelini pravnih normi koje će trajati duže nego

politićke okolnosti u kojima su te norme formulisane.

Kodifikacija posjeduje:

1.Naslov kodeksa koji indicira pravnu oblast u kojoj je kodifikacija izvršena i daje kodeksu

politički i pravni identitet;

2.Kolekcija teksta predstavlja cjelinu skupljenih pravnih normi koje su trajno, pouzdanoi

primjenjivo pravo na određenoj teritoriji;

POVIJEST EUROPSKIH INTEGRACIJA

Europska unija je jedinstvena nadnacionalna integracija europskih država kroz koju članice

ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka

razina zaposlenosti, te zaštita prava i interesa građana.

Današnja Europska unija rezultat je polustoljetne evolucije koja je počela u okvirima

Europskih zajednica pedesetih godina 20. stoljeća. Proces europske integracije započeo je kao

sektorsko udruživanje država članica u sklopu Europske zajednice za ugljen i čelik (osnovane

1952. Pariškim ugovorom), a nekoliko godina poslije proširio se i na druga područja:

nuklearnu energiju u okviru Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom) i na druga,

široko definirana područja gospodarske suradnje u sklopu Europske ekonomske zajednice

(EEZ).

EEZ i Euratom osnovane su Rimskim ugovorima 1958. godine. Iako je isprva integracija bila

gospodarska u temelju joj je bila politička ideja približavanja europskih država. Gospodarska

integracija doista je dovela do širenja suradnje i na druga područja. Uz to, države članice u

institucionalnom okviru Europske unije danas surađuju i u područjima koja se smatraju

važnim dijelom nacionalnog suvereniteta, kao što su vanjska politika, unutarnji poslovi i

pitanja pravosuđa.

Europske su zajednice prerasle u Europsku uniju 1993. godine kada je stupio na snagu

Ugovor iz Maastrichta.1

Od samih je početaka Europska unija bila otvorena za mogućnost primitka novih članica koje

ispunjavaju kriterije za članstvo te poštuju europske vrijednosti - slobodu, demokraciju,

poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavinu prava.Integraciju je 1951. godine

započelo šest europskih država: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i

Njemačka koje su najprije osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik, a zatim Euratom i

Europsku ekonomsku zajednicu. Prvim valom proširenja 1973. godine, pridružile su im se

Danska, Irska i Velika Britanija. Grčka postaje članicom 1981., a Portugal i Španjolska 1986.

Do četvrtog proširenja došlo je 1995. kada su članicama EU postale Austrija, Finska i

Švedska.2

1 Fikret Karčić, Moderne pravne kodifikacije, Pravni fakultet Sarajevo , Sarajevo , 2006,130 str.2 Mintas-Hodak, LJ. Uvod u Europsku uniju, Mate doo.Zagreb, 2004. str. 18.

Najveće, povijesno proširenje ostvareno je 1. svibnja 2004. godine. U EU je ušlo čak deset

novih članica, među njima osam bivših komunističkih država. Članicama su postali: Cipar,

Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Time se

brojčano EU povećala na 25 država i oko 457 milijuna stanovnika.

Zadnje proširenje ostvareno je 1. siječnja 2007. godine, ulaskom Bugarske i Rumunjske u

punopravno članstvo EU, čime EU broji 27 država članica s ukupnom površinom od

4,326.300 m2 i 481 milijuna stanovnika.3

Za uspjeh europske integracije uvelike su zaslužne institucije osnovane na europskoj razini.

Političku funkciju obnašaju tri institucije: Europska komisija, Vijeće ministara i Europski

parlament. Uz njih, sve važniji politički pokretač integracije postaje Europsko vijeće, tijelo

sastavljeno od predstavnika država članica na najvišoj razini, tj. u sastavu čelnika država i

vlada.

Provedbu prava i ujednačenost njegove primjene nadzire Europski sud, institucija koja je

uvelike zaslužna i za pretvaranje Europske unije iz međunarodne organizacije klasičnog tipa u

nadnacionalnu zajednicu država. Institucije EU obavljaju svoju regulatornu funkciju u sklopu

ovlasti što su ih dodijelili Uniji. Osnivačkim ugovorom, ovlasti pripadaju državama

članicama, a prenose se na zajedničku razinu temeljnim aktom kojim se Unija osniva. U

područjima prenesenih ovlasti države članice svoju suverenost više ne ostvaruju samostalno,

već zajednički s drugim sudionicama europske integracije. Upravo se iz tog razloga, u

današnjem sve povezanijem svijetu model suradnje koji se razvio u sklopu Europske unije,

pokazao idealnim sredstvom postizanja mira, stabilnosti i gospodarskog napretka.4

3 Mintas-Hodak, Lj., Uvod u europsku uniju,Mat,e doo. Zagreb,2004 str.10.4

RIMSKI UGOVORI

Europska ekonomska zajednica

Ugovorom o Europskoj ekonomskoj zajednici bilo je predviđeno ostvarenje dva važna koraka

na putu ekonomske integracije europskih država, a to su: stvaranje carinske unije i potom

zajedničkog tržišta između država članica Ugovora. Ovaj je Ugovor 25. ožujka 1957. godine,

na sastanku u Rimu, potpisalo svih šest država članica Europske zajednice za ugljen i čelik te

je, nakon ratifikacije u svim članicama, stupio na snagu 1. siječnja 1958. godine. Da bi

ostvarile ciljeve, koje su dogovorile prvim Rimskim ugovorom, države članice su već 1.

siječnja 1958. godine ušle u novu supranacionalnu zajednice pod nazivom Europska

ekonomska zajednica (EEZ).

Zadatak EEZ-a je bio da osnivanjem zajedničkog tržišta i postupnim usklađivanjem

ekonomskih politika država članica unutar čitave Zajednice unaprijedi ravnomjeran razvoj

gospodarskih djelatnosti, stalan i uravnotežen prirodni razvoj, veću stabilnost, brži porast

životnog standarda i bliskije odnose među državama Zajednice. Tijela putem kojih je EEZ

ostvarivala svoje zadatke bila su: Vijeće ministara, Komisija, Skupština zastupnika i Sud

pravde.5

Razdoblje djelovanja EEZ-a, kasnije EZ-a, od Rimskih ugovora pa sve do osnutka Europske

unije 1993. godine obilježeno je mnogim poteškoćama i zastojima, ali i brojnim uspjesima u

procesu europskog integriranja. Jedan od uspjeha bilo je i uspostavljanje Carinske unije.

Osnovni zahtjev da bi se uspostavila Carinska unija između država je da se ukinu carine i

kvote između država članica unije i uvedu zajedničke jedinstvene carine svih članica prema

nečlanicama. Uspostava Carinske unije razvijala je međunarodnu trgovinu između zemalja

članica i zaživjela u potpunosti do 1968. godine.6

Također, jedan od projekata EEZ-a bilo je i osnivanje Zajedničke poljoprivredne politike.

Glavni pobornik ostvarenja projekta o zajedničkoj poljoprivrednoj politici unutar EEZ-a bio je

francuski predsjednik De Gaulle koji je na taj način želio osigurati široko tržište za francuske

5 Mintas-Hodak, LJ. Uvod u Europsku uniju, Mate doo.Zagreb, 2004. str. 18.6 http://ceppei.ba/bos/ , 23.11.15.

poljoprivredne proizvode uz zajamčene visoke cijene proizvoda unutar EEZ-a neovisno o

cijenama na svjetskom tržištu, kao i uz europske subvencije za izvoz viška takvih proizvoda u

zemlje EEZ-a. Zajednička poljoprivredna politika temeljila se na raznim oblicima

protekcionističke zaštite i subvencioniranja poljoprivrede zemalja članica.

Europska zajednica je u 70-im i 80-im godinama udvostručila broj članica. 1973. godine u

Zajednicu su ušle Velika Britanija, Danska i Irska, 1981. Grčka, a 1986. Španjolska i

Portugal. To je bio najpouzdaniji pokazatelj da je proces europskog integriranja na dobrom

putu.U razdoblju 70-ih godina došlo je i do uspostavljanja Zajedničkog tržišta. Zajedničko

tržište pod7razumijevalo je carinsku uniju država te slobodno kretanje roba, usluga, ljudi i

kapitala.

KORISTI I DUŽNOSTI ZEMALJA ČLANICA EU

Države članice imaju brojne i direktne koristi od članstva, poput: ravnopravnog učestvovanja

u radu tijela Unije i oblikovanju zajedničkih odluka i politika; korištenja prednosti unutarnjeg

tržišta i utjecaja EU u međunarodnim odnosima; suradnje u razvojnim projektima (suradnje

koja omogućuje sticanje znanja i tehnologije, korištenje sredstava EU iz fondova

namijenjenih smanjivanju razlika između regija i država članica u EU;učinkovitoj i

ravnomjernoj zaštiti okoliša i sl.); zaštite koju pruža zajednička odbrambena i sigurnosna

politika Unije; korištenja aranžmana Unije u međunarodnoj trgovini u okviru sporazuma EU i

Svjetske trgovinske organizacije(WTO). Dužnost je svake članice EU je da primjenjuje

pravne propise poznate pod nazivom pravna stečevina Zajednice (franc. Acquis

Communautaire), i da aktivno pridonosi ispunjavanju ciljeva EU. Svaka država članica EU

dužna je uplaćivati uplaćuje u proračun Europske unije određeni dio prihoda od poreza na

dodanu vrijednost koji se u toj državi primjenjuje (udio se određuje posebnom formulom) te

izravni doprinos države članice, koji je određen u odnosu na visinu njezina bruto nacionalnog

proizvoda.8

Ukoliko neka država prekrši ili se ne pridržava odredbi ugovora u sklopu pravne stečevine

Zajednice, protiv takve države može se pokrenuti postupak pred Europskim sudom pravde.

Takav postupak mogu pokrenuti države članice ili Europska komisija. Ako Europski sud

pravde utvrdi da je država članica počinila prekršaj, od nje se traži da poduzme mjere koje će

osigurati ispunjenje obveze preuzete ugovorom koji je sporan. Ukoliko država članica ne 7 Fuad Saltaga , Metodologija društvenih i pravnih nauka, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2005, 131 str.8 http://ceppei.ba/bos/ , 23.11.15.

postupi prema presudi koja je protiv nje donesena, postoji mogućnost donošenja druge

presude Europskog suda pravde, kojom se državi članici može naložiti plaćanje novčane

kazne u paušalnom iznosu ili joj se može izreći neka druga kaznena mjera. 9

Ukoliko Vijeće Europske unije ustanovi da je neka država članica počinila tešku i trajnu

povredu nekih od temeljnih načela Unije (slobode, demokracije, poštovanja ljudskih prava i

temeljnih sloboda te vladavine prava), ono može odlučiti da privremeno obustavi prava te

države članice koja proizlaze iz osnivačkih ugovora, uključujući i glasačka prava predstavnika

vlade te države u Vijeću Europske unije.

U Europskoj uniji (u većini slučajeva) vrijede ista pravila koja su zajednički utvrđena na

razini Unije po oblastima (npr. poljoprivreda, monetarna unija, carinska politika, zaštita

okoliša i dr.). Sve države članice sudjeluju u donošenju propisa na razini Unije, koji se tada

primjenjuju na njezinom čitavom teritoriju. Postoji mogućnost da države članice odluče ne

učestvovati u manjem broju politika Unije (kao što je to slučaj s monetarnom unijom u kojoj

ne sudjeluju Danska, Švedska i Velika Britanija) i one tada nisu dužne postupati po njima.10

9 http://www.entereurope.eu/ , 23.11.15.10 Fikret Karčić, Moderne pravne kodifikacije, Pravni fakultet Sarajevo , Sarajevo , 2006,130 str.

PREDNOSTI EUROPSKIH INTEGRACIJA ZA BiH

Građani neće gubiti vrijeme u ambasadama i na graničnim prijelazima, a državljani koji rade

i žive u zemljama EU neće biti u nepovoljnijem položaju u odnosu na ostale.

Ulazak u Europsku uniju pružio bi BiH :

• uključivanje u stabilno političko i ekonomsko okruženje, što će pogodovati društvenom i

ekonomskom razvoju BiH

• povećanje ugleda i pregovaračke moći u okviru globalnih aranžmana

• učestvovanje u razvoju politika koje se tiču budućnosti Europe i šire

• pristup unutrašnjem tržištu EU

• stabilno poslovno okruženje i nove razvojne mogućnosti

• povećanje prilika za izvoz i rast izvoza

• poticanje konkurentnosti domaćih preduzeća , modernizaciju poslovanja, upotrebu novih

tehnologija i

povećanje produktivnosti

• bolji pristup kapitalu, opremi, znanju i tehnologijama

• otvaranje obrazovnih mogućnosti za bh.. građane te mogućnost zapošljavanja u

državama članicama EU

• pristup fondovima EU ( pristup strukturnim fondovima EU jedna je od prednosti

članstva)1112

BUDUĆNOST PRAVNIH KODIFIKACIJA

11 http://www.savjetodavna.hr/eu/5/o-europskoj-uniji/ , 23.11.15.12 Reinhard Zimmermann, „Codification: History and Present Significance of an Idea“ , European Review of Private Law,3 (1995), 95-120.

Kako smo vidjeli, kodofikacija je poseban povijesni fenomen koji ima dugu povijest a koji je

posebno prisutan u Europi od kasnog sedamnaestog i osamnaestog vijeka. Od tada pa do naših

dana ideja kodifikacije uspjela je da ostavi neizbrisivi pečat na pravnim kulturama

kontinentalne Europe.

Osim toga, ideja kodifikacije raširila se i izvan europskog kontinenta i doprla do regiona kao

što su Jugoistočna Azija, Latinska Amerika I SAD. O tome govori podatak da je više od 50

zemalja u svijetu nakon 1945 godine kodifikovalo svoje privatno pravo. Na međunarodnom

planu, u Beču je 1980. zaključena Konvecija o ugovorima za međunarodnu prodaju robe, koja

predstavlja kodifikaciju važnog područja međunarodnog trgovačkog prava. Ovu konvenciju je

do sada prihvatilo više od 30 država. Istovremeno, javio se i kriticizam kodifikacije kao

pravno-tehničke metode, pa i pesimizam u pogledu budućnosti kodifikacije kao fenomena.

Uočene su, naime greške u pojedinim kodeksima, unutrašnje nesaglasnosti, problem

tumačenja odredaba zakonika, prilagođavanje apstraktnih odredaba konkretnoj stvarnosti i sl.

Razvoj ekonomskog i društvenog života zahtijevao je nova rješenja koja se nisu mogla naći u

kodeksima donijetim decenijama pa i stotinama godina u prošlosti. Kompleksnost društvenog

života dovela je u pitanje i samu ideju da se cijeli aspekti društvenih odnosa mogu obuhvatiti

pojedinačnim kodeksima. U nauci se čak javio i termin „dekodifikacija“, koji je uveo Natalino

Irti, da označi tendenciju napuštanja kodeksa koja bi mogla prevladati u savremeno doba. 13Detaljno sagledavanje argumentacije ponuđene da osnaži ideju „dekodifikacije“ pookazalo

je, kao što je to uradio Reinhard Zimmermann14, da kodifikacija ipak nije istrošena pravna

tehnika.Naime određeni pravni pesimizam u pogledu budućnosti kodifikacije proizlazio je iz

pretjeranih i nerealističnih očekivanja. Prvenstveno, očekivalo se da kodifikacija bude

sveobuhvatna. U savremeno doba takve kodifikacije nisu moguće ali kodifikacije pojedinih

pravnih grana jesu. Dalje , očekivalo se da će kodifikacije učiniti pravno dosupnim

prosječnom građaninu. To se nije desilo, ali su kodifikacije učinile pravo dostupnim

pravnicima. Da li kodifikacija zaustavlja razvoj prava ? Iskustvo sa velikim europskim

kodifikacija to ne potvrđuje. Napoleon je smatrao da rekodifikacija treba da se vrši svakih

trideset godina. Iako to nije bio slučaj u praksi , veliki europski zakonici ostali su, sa

određenim izmejanama i dopunama i danas na snazi. Uočilo se, naprimjer da je oblast

stvarnih prava bila relativno stabilna dok su se najveće promjene desile u oblasti porodičnih

odnosa i obaveza. Sve to govori u prilog mišljenja da je kodifikacija jedan nesavršeni pravno-

13 Fuad Saltaga , Metodologija društvenih i pravnih nauka, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2005, 131 str.14 Reinhard Zimmermann, „Codification: History and Present Significance of an Idea“ , European Review of Private Law,3 (1995), 95-120.

tehnički metod. Ona nije neophodna da bi postojao racionalno organizovan pravni sistem,

kako to pokazuje primjer engleskog Common law prava, ali je korisna.15

Nakon stupanja na snagu modernih kodifikacija i akumulirane prakse njihove primjene,

takođe se potvrdilo da je pravno mnogo kompleksniji fenomen i da se ne može svesti samo na

tekstove kodifikacije. Da bi se pravo pravilno primijenilo potrebno je uzeti u obzir ne samo

tekst zakonika nego i pravnu tradiciju iz koje je on proistekao i pravnu tradiciju njegove

primjene. Pravna tradicija se može definisati kao pravo koje nije sadržano u kodifikaciji. To

su svi pravni propisi, bez obzira na porijeklo koji su značajniji za pronalazak pravne norme

koja se odnosi na određeni slučaj(primjenjiva pravna norma). U Evropi se vec pojavila ideja o

jedinstvenom evropskom zakoniku gradjanskog prava, te je Evropski parlament 1989. godine

pozvao na pripremanje kodifikacije cjelokupnog evropskog privatnog prava.16

ZAKLJUČAK

15 Fikret Karčić, Moderne pravne kodifikacije, Pravni fakultet Sarajevo , Sarajevo , 2006,130 str16 Fuad Saltaga , Metodologija društvenih i pravnih nauka, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2005, 132 str.

Stvaranje europskog zajedništva rezultat je slobodne volje i naroda koji su odlučili ujediniti se

u cilju osiguranja mira i pravednosti. Korijeni ujedinjena Europe su duboki – usprkos

neslaganjima i ratovima, svijest o zajedničkom interesu postupno se razvijala.

U svojoj pedesetogodišnjoj povijesti, europski integracijski proces uspješno je savladao

brojne izazove i poteškoće s kojima se susretao. Oni koji su tim procesom upravljali uvijek su

imali dovoljno sluha da ga stalno usmjeravaju prema europskom ujedinjenju, ali i da ga

istodobno prilagođavaju s obzirom na drugačija stremljenja kad bi se ona javljala.

Pored navedenog treba istači da budučnost eurospkih kodifikacija je jako uspješan što se

može uočiti da je Konvenciju o ugovorima za međunarodnu prodaju robe prihvatilo čak više

od trideset država.Smatramo da bi svaka država pristankom na mnoge međunarodne

konvencije dobila mnoge prednost.Treba samo zamisliti jednu Europu koja trenutno broji 52

savezne države bez i jedne jedine granice.

LITERATURA:

1. Mintas-Hodak, LJ. Uvod u Europsku uniju

2. Karčić Fikret, Moderne pravne kodifikacije, Pravni fakultet Sarajevo , Sarajevo , 2006

3. Saltaga Fuad , Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,

4. Zimmermann Reinhard, „Codification: History and Present Significance of an Idea“ ,

European Review of Private Law,3 (1995)

5. http://www.savjetodavna.hr/eu/5/o-europskoj-uniji/ , 23.11.15.

6. http://ceppei.ba/bos/ , 23.11.15.

7. http://www.entereurope.eu/ , 23.11.15

8. http://ceppei.ba/bos/index.php?option=com_content&view=article&id=305%3Ao-

integracijama-ukratko&catid=51%3Akorisni-tekstovi&Itemid=49, 23.11.15