Morfologija HR - 05 - Glagol · PDF fileGlagolski vid ili aspekt (engl. aspect ) iskazuje unutrašnji razvoj predikacije, odnosno iskazuje jesu li se događaj, stanje, zbivanje, radnja

© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 05

1

GLAGOL

Što je zapravo glagol? Koju to vrstu riječi smatramo glagolom? Koja svojstva glagol

univerzalno ima – u svim ili u većini jezika – po kojima ga razlikujemo od ostalih vrsta riječi?

Kao i svim punoznačnim vrstama riječi (v. predavanje 01), a njima ćemo se baviti u sljedećih

nekoliko predavanja, iznijet ćemo tzv. pojmovnu definiciju glagola, pogledati što glagol

univerzalno znači, odnosno koje semantičke prototipove označuju riječi koje se vladaju kao

glagoli, promotriti koja su univerzalna glagolska obilježja (inherentna, slaganja i

konfiguracijska – v. predavanje 03) te kako stvar s njima u hrvatskome stoji, odnosno kako su

ona – ako jesu – morfološki iskazana.

Na kraju ćemo spomenuti pojmove valentnosti i rekcije, koji se nekako tradicionalno vežu uz

glagole, no tiču se i ostalih vrsta riječi, pa će nam poslužiti i kao uvod u njih.


2

SEMANTIKA

Glagoli su »riječi kojima se izriču procesi – radnja, stanje i zbivanje«. Ta odredba iz Barić et

al. (1995: 222) vrijedi i univerzalno, odnosno glagolima se u jezicima smatraju one riječi koje

tipično znače radnje, zbivanja, procese i sl. (Schachter 1985), odnosno svjesno djelovanje

kakva vršioca te prirodno zbivanje koje ne ovisi o volji nikakva vršioca. Kategorijalno bismo

tada značenje glagola mogli definirati kao radnja (v. i Silić – Pranjković 2005).

Ako bismo ogledali na temeljnim semantičkim (proto)tipovima, kao glagoli se u jezicima

svijeta orječuju ovi (Dixon 1991: 85ff; 2004a: 3),1 s time da su prototipno glagolski samo

tipovim iz prve skupine, a oni iz skupina 2–5 mogu se orječivati i kao imenice i pridjevi:2

1. KRETANJE/KRETNJA (‘trčati’, ‘vratiti se’, ‘pasti’, ‘baciti’, ‘povući’), MIROVANJE (‘sjediti’,

‘staviti’, ‘držati’, ‘visjeti’), UTJECAJ/DJELOVANJE (‘udariti’, ‘rezati’, ‘spaliti’, ‘graditi’,

‘pokriti’), DAVANJE (‘dati’, ‘zamijeniti’, ‘platiti’), POZORNOST (‘vidjeti’, ‘čuti’, ‘iznenaditi’),

GOVORENJE (‘reći’, ‘vikati’, ‘pitati’, ‘obavijestiti’).

2. TJELESNE RADNJE (‘jesti’, ‘kušati’, ‘ljubiti’, ‘spavati’, ‘krvariti’, ‘umrijeti’), meteorološko

VRIJEME (‘kišiti’, ‘sniježiti’, ‘grmjeti’, ‘sijevati’), NATJECANJE (‘pobijediti’, ‘napasti’,

‘izgubiti’), DRUŠTVENI UGOVOR (‘sastati se’, ‘upravljati’, ‘udati se’, ‘oženiti’), UPORABA

(‘rabiti’, ‘koristiti se’, ‘nositi’, ‘trošiti’), RAZMIŠLJANJE (‘misliti’, ‘zamisliti’, ‘pretpostaviti’,

‘znati’, ‘vjerovati’), SVIĐANJE (‘voljeti’, ‘sviđati’, ‘mrziti’), EMOCIONALNI UTJECAJ

(‘dosađivati’, ‘zabavljati’, ‘nadahnuti’), ODLUČIVANJE (‘odlučiti’, ‘izabrati’), PONAŠANJE

(‘ponašati se’, ‘oponašati’), DOGAĐANJE (‘dogoditi se’, ‘počiniti’, ‘iskusiti’, ‘podvrgnuti se’),

USPOREĐIVANJE, ODNOS, POKORAVANJE i sl.

3. MODALNOST i POLUMODALNOST (‘htjeti’, ‘moći’, ‘trebati’, ‘morati’), POČINJANJE (‘početi’,

‘završiti’, ‘nastaviti’), POKUŠAVANJE (‘pokušati’, ‘probati’, ‘uspjeti’, ‘vježbati’), POŽURIVANJE

(‘požuriti’, ‘hitati’), USUĐIVANJE (‘usuditi se’, ‘oprobati se’).

1 Robert M. W. Dixon (r. 1939.) jedan je najpoznatijih i najplodnijih suvremenih tipoloških lingvista. Rodom Englez, živi i radi u Australiji. Napisao gramatike i preglede australskih jezika, nekih amazonskih jezika, gramatiku fidžijskoga, objavio mnoge radove iz tipološke lingvistike (sve temeljeno na terenskome radu), bavio se ergativnošću, zajedno s Alexandrom Aikhenvald uredio mnoge edicije. Izradio tipologiju vrsta riječi na temelju semantičkih prototipova koju ovdje preuzimamo, a kojoj je osnovna misao ta da postoji temeljna i univerzalna sklonost pojedinoga semantičkoga tipa da se oriječi u jednoj od triju glavnih vrsta riječi.

2 Semantički prototipovi uvriježeno se pišu malim kapitalima (small caps), jednako kao i leksemi.


3

4. ŽELJENJE (‘željeti’, ‘nadati se’, ‘zahtijevati’), ODGAĐANJE (‘odgoditi’, ‘izbjeći’), ČINJENJE

(‘učiniti’, ‘uzrokovati’, ‘dopustiti’), POMAGANJE (‘pomoći’, ‘pripomoći’).

5. DOIMANJE (engl. seem, ‘činiti se’, ‘izgledati’), VRIJEDNOST (engl. matter, ‘imati veze’,

‘vrijediti’, ‘važiti’, ‘računati se’).

Ako ogledamo u smislu radnje i stanja, glagoli mogu biti aktivni (npr. pisati, graditi, kazati,

trčati i sl.) i stativni (npr. sjediti, ležati, bijeljeti se, venuti i sl.).

Ako ogledamo u smislu prijelaza radnje vršioca na trpioca, svi jezici (Schachter 1985) u

značenjskome i gramatičkome smislu razlikuju prijelazne i neprijelazne glagole, odnosno one

kod kojih se radnja na neki način tiče trpioca radnje (trpilac se ili stvara, ili mijenja, ili je

obuhvaćen radnjom – npr. čitam knjigu, pišem pismo, gledam film) i one kod kojih se radnja

tiče samo vršioca (ne »prelazi«, npr. trčim, hodam, sjedim).

Glagol je jedna od punoznačnih vrsta riječi. No u tom smislu glagoli nisu jednoobrazni, kao

što su to – uglavnom – imenice i pridjevi, odnosno unutar glagolâ razlikuju se skupine koje su

punoznačne, koje su »manje« punoznačne te one koje su posve funkcionalne, nesamostalne.

Tako primjerice u hrvatskome razlikujemo ove značenjske-funkcionalne skupine glagola, od

najmanje značenjskih do punoznačnih (v. npr. Silić – Pranjković 2005):

• pomoćni, ili sponski, ili kopulativni – značenje im je posve funkcionalno (znače lice i broj),

neleksičko, sponsko, sudjeluju u gradbi složenih, perifrastičnih glagolskih oblika, odnosno

uvijek imaju imensku ili participsku dopunu; u hrv. to su glagoli biti i htjeti:

biti radio sam, bio sam radio, bijah radio, radio bih, bio bih radio

htjeti radit ću

• modalni – ne označuju konkretnu radnju, nego modificiraju kakvu drugu radnju (stoga

uvijek imaju dopunu u infinitivu ili, rjeđe, u konstrukciji da + prezent) uspostavljajući

modalni odnos (voljni, željni, zahtjevni, poticajni i sl.); u hrv. to su npr. ovi:

htjeti Time hoću reći da…

željeti Želim položiti vozački ispit.

morati Moramo pogledati taj film.

trebati Treba raditi da bi se preživjelo. Treba da radiš da bi preživio.

valjati Valja pripaziti na opasnosti.


4

moći Možemo li porazgovarati?

voljeti Volim čitati poeziju.

smjeti Ne smijem zakasniti.

znati On zna zakasniti.

• polusponski ili semikopulativni – sudjeluju u tvorbi polusponskih predikata (veoma slični

sponskima, samo što glagol u njima ne gubi svoje leksičko značenje), pa su na neki način i

sponski i modalni, dobivaju nominativnu, instrumentalnu, prijedložnu ili dopunu kao +

nominativ; u hrv. to su npr. ovi:

postati Nebo je postalo tamno.

postajati Nebo postaje sve tamnije.

praviti (se) Ne pravi nas budalama! On se pravi pametan.

ostati Ostao je sam.

smatrati Smatraju ga budalom.

držati Drže ga kao ukras.

naz(i)vati Nazivaju ga budalom.

imenovati Imenovali su ga ravnateljem.

proglasiti Proglasili su ga za predsjednika.

• fazni – slični su modalnima, ali radnju ne modificiraju, nego označuju njezine različite faze;

u hrv. to su npr. ovi:

početi Moram početi učiti.

stati Mjesec stao da namigiva. (J. Kaštelan)

nastaviti Nastavili su se ponašati bahato.

prestati Prestali su nas posjećivati.

• perifrazni – samoznačni su, ali su dio perifraze, odnosno čvrste, nerijetko frazeologizirane

sveze glagola i imenske sintagme; u hrv. to su npr. ovi:

biti biti od koristi, biti u sukobu, biti u skladu s čime

dati dati na znanje, dati doprinos čemu

doći doći do izražaja, doći na svoje

gubiti gubiti nadu, gubiti živce, gubiti na ugledu

imati imati obzira, imati utjecaja

praviti praviti pogreške, praviti probleme, praviti face


5

• punoznačni ili autosemantični – svi ostali, pričem i neki iz prethodnih skupina mogu,

naravno, biti punoznačni, usp.:

modalno: Trebam raditi da bih preživio.

punoznačno: Trebam savjet.

fazno: U tom trenutku stane on galamiti na nas.

punoznačno: U tom trenutku stane on kraj mene.

pomoćno: Radit ću.

modalno: Ja hoću raditi.

punoznačno: Hoću poklon za rođendan.

Značenje punoznačnih glagola dalje se može precizirati prema kriterijima kao što su

faktivnost (ili kauzativnost ili učinskost, npr. bijeliti, posjesti, leći), kreativnost (npr. graditi,

svirati, cijepati), kurzivnost (ili kretnja, npr. hodati, trčati, iznijeti, unijeti, prenijeti),

transformativnost (npr. očistiti, nacijepati) i sl. (v. Barić et al. 1995: 222f).3

3 Neka od njih spomenut ćemo u vezi s glagolskim vidom, v. dalje.


6

KATEGORIJE

Kad govorimo o kategorijama koje se iskazuju glagolom – fleksijom ili derivacijom –

govorimo o onima koje se glagolima iskazuju tipično i u većini jezika svijeta,4 a posebno nas,

naravno, zanima kako s njima stvar stoji u hrvatskome. Naime pobrojiti koja se sve značenja,

odnosi i kategorije mogu glagolom iskazati u polisintetičkim jezicima (o kojima v. predavanje

04) bilo bi veoma teško (Anderson 1985a). Spomenut ćemo ove kategorije:5

Inherentne kategorije

• vid ili aspekt

• vrijeme

• način

• polaritet

• konjugacijske vrste

Kategorije slaganja

• lice

• broj

• rod

Konfiguracijske kategorije6

• stanje ili dijateza

• subjunktiv ili »privezanost«

• neupravni govor

• promjena referenta

4 Literatura: Anderson (1985a), Chung – Timberlake (1985), Schachter (1985), Katamba – Stonham (2006), Stump (2007).

5 Osnovno o terminima inherentna kategorija, kategorija slaganja i konfiguracijska kategorija v. predavanje 03. Hrvatska gramatička tradicija sve navedene kategorije promatra jednostavno kao glagolske; vidjet ćemo, među njima ima važnih razlika, koje se razlike onda očituju i u ostvarivanju tih kategorija u pojedinim morfovima.

6 Unutar generativne gramatike i vrijeme se smatra konfiguracijskom kategorijom, v. o tome dalje.


7

INHERENTNE KATEGORIJE

Glagol označava neki događaj (što se događa), radnju, stanje, zbivanje ili proces – sve to

skupno možemo zvati predikacijom (engl. predication) (Chung – Timberlake 1985, Katamba

– Stonham 2006) ili, rjeđe, situacijom (engl. situation) (Comrie 1985). Predikacija se dalje

može specificirati, pobliže odrediti, karakterizirati na nekoliko načina. Spomenut ćemo četiri

takva načina – vid, vrijeme, način, polaritet – i dodati im jednu obličnu kategoriju –

kategoriju konjugacijskih ili glagolskih vrsta.

Glagolski vid ili aspekt (engl. aspect) iskazuje unutrašnji razvoj predikacije, odnosno

iskazuje jesu li se događaj, stanje, zbivanje, radnja iskazani glagolom unutar vremena

promijenili ili nisu te jesu li dovršeni ili traju. Promjena/nepromjena (koja uključuje pojmove

poput statičnosti, svrhovitosti, namjenskosti, učinskosti, početka, svršetka, ponavljanja i sl.) i

trajnost/netrajnost (koja uključuje pojmove poput ograničenosti, potpunosti, dovršenosti i sl.)

ključne su opreke glagolskoga vida.

U hrvatskome postoje nesvršeni ili imperfektivni glagoli (kadšto se nazivaju i progresivnima),

glagoli koji iskazuju radnju koja se vrši i/ili razvija (ima relaciju prema vremenu), npr.:

znati, raditi, crtati, govoriti, razgovarati, gurati, bacati

svršeni ili perfektivni glagoli, glagoli koji iskazuju radnju koja je izvršena i ne razvija se više

(nema relaciju prema vremenu), npr.:

saznati, zaraditi, nacrtati, nagovoriti, porazgovoriti, gurnuti, baciti7

te dvovidni glagoli, oni koji mogu biti i nesvršeni i svršeni, npr. (v. i Babić et al. 1991: 670):

• pojedinačni, npr.: biti, moći, htjeti, čuti, vidjeti, razumjeti, morati, kazati, vezati, kaniti se, krstiti,

čestitati, cjelivati, stradati, vjenčati, strijeljati, večerati, užinati, ručati, kročiti, noćiti, daniti se…

• većina na -ova-ti/-eva-ti: obrazovati, kamenovati, korjenovati, rukovati, silovati, prosvjedovati,

poštovati, očitovati, oblikovati, opetovati, imenovati, objedovati, darovati, linčovati, rimovati…

7 Radnja svršenoga glagola može se odnositi samo na prošlost i budućnost, ne i na sadašnjost (kolokvijalno rečeno, svršeni glagoli ne mogu biti u apsolutnome prezentu): *On danas sazna, a ja nagovorim.


8

• gotovo svi na -ira-ti: operirati, registrirati, telefonirati, dirigirati, lakirati, cenzurirati, datirati, citirati,

definirati, abdicirati, minirati, razminirati…

Glagolskovidska značenja mogu biti i specifičnija, pa tako razlikujemo primjerice ova:8

• durativnost ili neprekidnost – radnja neprekidno traje, npr. boriti se, cvjetati, spavati, letjeti

• iterativnost ili učestalost – radnja se ponavlja, odnosno prekida pa nastavlja, npr. pogledavati,

zatvarati, izgovarati, prigovarati

• momentalnost ili punktualnost ili trenutnost – radnja se izvršava u trenutku, npr. jurnuti, maknuti,

pasti, skočiti

• inkoativnost ili ingresivnost ili početnost – npr. poći, poletjeti, početi, začeti, načinjati

• finitivnost ili završnost – npr. dograditi, dopisati, dopuniti

• intenzivnost – npr. raspaliti, razveseliti, zamisliti se

• sativnost ili dovoljnost – npr. naspavati se, napiti se, najesti se, nauživati se

• pantivnost ili postupnost – npr. graditi, pisati

• totivnost ili cijelost – npr. skuhati, izliječiti, požutjeti

• deminutivnost ili umanjenost – npr. grickati, gricnuti, poigravati se

• augmentativnost ili uvećanost – npr. prejesti se, prejedati se, prestići, prestizati

• majorativnost – npr. nadmudriti, nadjačati, nadvladati

• pejorativnost ili pogrdnost – npr. vucarati se, piskarati

• distributivnost ili raspodijeljenost – radnja koja ima više vršilaca ili više trpilaca, npr. poiskakati,

poispremještati, porazmjestiti, pozatvarati

• medijalnost – radnja se odvija bez volje vršioca,9 npr. voljeti, venuti, ponositi se, nadati se, smračiti se

Kako se već iz primjera vidi, opreka prema vidu u hrvatskome derivacijska je, ne fleksijska

kategorija, odnosno vid se glagolu mijenja ovako:

• prefiksacijom: crtati – nacrtati, kopati – iskopati

• sufiksacijom (može biti praćena prijevojem): zaraditi – zarađivati (-i-/-jiva-), iskopati – iskopavati (-a-

/-ava-), nagovoriti – nagovarati (-i-/-a-), leći – lijegati (-ø-/-a-), maknuti – micati (-nu-/-a-)

• prijevojem: okopati – okapati

• supletivnošću: (iz)ići – (iz)laziti

8 V. Silić – Pranjković (2005); Barić et al. (1995) govore o podjeli glagola po načinu radnje.

9 Tako se tradicionalno određuje u hrvatskim gramatikama, kao zbivanje.


9

Hrvatski sva vidska značenja iskazuje derivacijski (raznim derivacijskim afiksima). U drugim

jezicima takva značenja mogu biti iskazana i gramatikaliziranim sredstvima, posebnim

leksemima i konstrukcijama. O pojedinome jeziku ovisi kako će se koje značenje iskazivati.

Tako se primjerice habitualno značenje (značenje uobičajene opetovanosti) u hrvatskome

iskazuje kondicionalom ili posebnim leksemima (modalnim glagolima, prilozima i sl.):10

Radio bi po cijele dane.

Znao je raditi po cijele dane.

Običavao je raditi po cijele dane.

Često je radio cijele dane.

u engleskome i španjolskome pak glagolom običavati (engl. use, šp. soler + infinitiv):

engl. He used to smoke. ‘Nekad je pušio/Običavao je pušiti.’

šp. Suele venir por aquí una vez a la semana. ‘Ona dolazi jednom tjednom/Ona običava svratiti

ovamo jednom tjedno’

Glagolsko vrijeme (engl. tense) predikaciju smješta u vremenu, točnije iskazuje vrijeme

predikacije (lat. tempus agendi) u odnosu prema nekom trenutku. Taj trenutak ili vremenski

locus tipično je trenutak govorenja (ili pisanja) (lat. tempus dicendi), premda ima

glagolskovremenskih sustava u kojima je vremenski locus drugi. Glagolsko vrijeme kazuje,

dakle, je li predikacija iskazana glagolom prethodila tom trenutku, je li mu istodobna

(simultana) ili ga slijedi; pritom su moguće i preciznije odredbe (u smislu preklapanja

događaja ili u smislu mjerenja vremenske udaljenosti od locusa). Tradicionalno se oni sustavi

u kojima je vremenski locus trenutak govorenja zovu apsolutnima, a sustavi ili podsustavi u

kojima je locus neki drugi trenutak zovu se relativnima; u malo širem smislu (tako i u

hrvatskoj gramatičkoj tradiciji) apsolutnost i relativnost tumače se kao uporabe glagolskih

vremena (oblika) u značenju koje im nije tipično, npr. uporaba prezenta i aorista za buduću

predikaciju, kondicionala za prošlu predikaciju koja se ponavljala i sl. (v. dalje).

Hrvatski jezik izvanjezični vremenski (atronomski) kontinuum segmentira natroje – na

prošlost, sadašnjost i budućnost. Ta se segmentacija u jeziku ostvaruje glagolskim vremenima

(oblicima) – perfektom/aoristom/imperfektom, prezentom i futurom I.:

10 O habitualnim rečenicama poput Odugovlačit ćemo dok god možemo v. Pranjković (2001).


10

prošlost ––– pisah napisah radio sam

sadašnjost ––– pišem napišem radim

budućnost ––– pisat ću napisat ću radit ću

Temeljno je značenje tih oblika smjestiti vrijeme predikacije u odnos prema vremenu

govorenja. Usput, aorist i imperfekt – kako je znano – oblici su koji danas imaju tek stilističku

funkciju; ni u jednome kontekstu oni značenjski nisu nezamjenjivi perfektom.11

Hrvatski ima i dva oblika kojima iskazuje nešto što bismo nazvali predvrijeme. To su

pluskvamperfekt, koji iskazuje pretprošlost, i futur II., koji iskazuje predbudućnost:

Fakultet je upisao nakon što je već bio odslužio vojsku.

Kad budeš mogao, dođi.12

Drugim riječima, ti oblici predikaciju vremenski smještaju ne u odnosu prema vremenu

govorenja, nego prema vremenu druge predikacije, pa ih možemo smatrati relativnima; njihov

locus je vrijeme druge neke predikacije. Na isti se način mogu promatrati i glagolski prilozi –

glagolski prilog prošli označava radnju koja je neposredno prethodila drugoj radnji, a

glagolski prilog sadašnji radnju koja je istodobna s drugom radnjom:

Otišao je ne pozdravivši.

Pogledavši na sat, shvatio je da kasni.

Gledajući na sat, nisam primijetio da vlak već bio krenuo.

Obratit će nam se galameći s govornice.

Kao i kod drugih kategorija – glagolskih, imeničkih, pridjevskih – uvijek valja paziti na

razliku semantike i oblikâ. Konkretno, kad je riječ o glagolima, nikako ne treba miješati

značenjsku kategoriju (astronomskoga, izvanjezičnoga) vremena i jezične oblike koje

tradicionalno zovemo glagolskim vremenima. Oblicima »specijaliziranima« za pojedine

značenjske kategorije (npr. temeljno je značenje prezenta sadašnjost, upravo simultanost s

vremenom govorenja) mogu se iskazivati i druge značenjske kategorije. Takvom uporabom –

koja se također nerijetko zove relativnom – izvorni se govornici, dakako, služe svakodnevno,

ali – zanimljivo – imaju problema s njezinim osvještavanjem, usp. npr.:

11 To treba shvatiti u značenjskome, obavijesnome smislu. U smislu stila i komunikacije – to osobito vrijedi za aorist – nisu istovrijedni perfektu. Vidjet ćemo hoće li kroz komunikaciju SMS-om njihova vrijednost jačati.

12 Istu vrijednost u hrvatskome ima i prezent svršenih glagola: Kad ozdraviš, dođi ili Kad budeš zdrav, dođi.


11

Hodam ja jučer Ilicom i sretnem bivšu curu. pripovjedački, historijski prezent

Sljedeći tjedan imamo ispit. futurski prezent

Nastradali smo ako ne položimo ispit. futurski perfekt

Odoh! futurski aorist

Što mu je? – Bit će da je poludio. prezentski futur

Ni upozorivši ga, nećeš ništa postići. pogodbena uporaba glagolskoga priloga prošlog

Sjedili bismo tako satima i šutjeli. kondicional I. za iterativnu prošlost

U vezi s morfologijom hrvatskoga glagolskog vremena valja također imati na umu da ono u

hrvatskome – kao ni vid – nije fleksijska, nego je derivacijska kategorija.13 Ako ogledamo

paradigme prezenta i aorista, vidimo da se vrijeme – upravo {prezent} i {aorist} – iskazuje

derivacijskim sufiksom (ovdje -ī- i -i-), a da se fleksijskim sufiksima iskazuju samo lice i broj:

pz. aor.

1. za-rad-i-m za-rad-i-h

2. za-rad-i-š za-rad-i-ø

3. za-rad-i-ø za-rad-i-ø

Trojna segmentacija astronomskoga vremena, kakvu imamo u hrvatskome, ni izdaleka nije

univerzalna, štoviše nije ni uobičajena. Segmentacija je najčešće dvojna.14

Među dvojnim podjelama – koje su uobičajenije od trojnih – ima onih koje razlikuju

nebudućnost i budućnost (pritom nebudućnost »pokriva« sadašnjost i prošlost) te onih koje

razlikuju neprošlost i prošlost (pritom neprošlost »pokriva« sadašnjost i budućnost).

Primjerâ jezika koji razlikuju budućnost i nebudućnost mnogo je među sjevernoameričkim

jezicima, australskim i jezicima Papue Nove Gvineje. U takvim jezicima – premda oblik i

dalje ima značenjski odnos prema vremenu – vremensko je, temporalno značenje podređeno

viđenju događaja u odnosu na stupanj sigurnosti da će se što dogoditi ili da se neće dogoditi.

Drugim riječima, ključna je u takvim jezicima podjela na realne događaje (međunarodni je

termin realis), koji su ili prošli ili sadašnji, i nerealne (međunarodni je termin irrealis),

odnosno buduće. Dakle, temporalnost je (vremenskost) u tim jezicima podređena izvjesnosti.

13 To u većini hrvatskih gramatika nije osviješteno (v. o tome i predavanje 03).

14 Nije sigurno je li i sama segmentacija univerzalna. Trask (1992: s. v. tense) spominje kineski kao jezik koji ne pravi vremenske distinkcije, no istodobno veli i to da engl. nema budućnost, pa podatak valja uzeti sa zadrškom.


12

Dani15 je primjer toga tipa jezika (Katamba – Stonham 2006). Dani razlikuje tri oblika, jedan

realni i dva irealna, odnosno u daniju je:

realno stvarno, ostvareno wat-h-i ‘Ubio sam ga.’

vjerojatno was-ø-ik ‘Ubit ću ga.’

nerealno

moguće wa�-l-e ‘Mogao bih ga ubiti/Možda ga ubijem.’

Primjer jezika koji razlikuje neprošlost i prošlost jest australski yidi ili yidiny.16

U nekim su pak jezicima vremenski sustavi jako razrađeni. Primjeri jezika s veoma

razvijenim metričkim (engl. metrical, teško da bi hrv. termin mogao biti mjerni) vremenskim

sustavom jesu dijalekt wishram-wasco sjevernoameričkoga jezika činuk (SZ SAD-a, Oregon,

gotovo izumro) ili bantuški jezik chibemba (Chung – Timberlake 1985: 208, 227ff). U takvim

jezicima postoje posebni oblici, oblici s posebnim afiksima, koji služe – ugrubo rečeno – za

ono što se dogodilo davno (uključujući primjerice i mitske događaje), ono otprije nekoliko

mjeseci, ono otprije nekoliko dana, jučer ili pak danas, ali prije vremena govorenja, i sl.

Glagolski način (engl. mood) iskazuje stav govornika o iskazanoj predikaciji – već prema

prema govornikovu izvanjezičnom iskustvu – u smislu odnosa njezine stvarnosti, ostvarivosti,

mogućnosti, nužnosti, poželjnosti, vjerodostojnosti i sl.

Pritom se način obično smatra kategorijom iskazanom na glagolu samome, a modalitetom ili

modalnošću (engl. modality) općenitija kategorija koja se može iskazivati i drugačije, leksički

(npr. modalnim prilozima u hrvatskome) ili sintaktički (većim konstrukcijama).

Jezici tipično (v. Chung – Timberlake 1985) u okviru načina razlikuju stvarne i nestvarne,

realne i irealne predikacije, što se morfološki ostvaruje kao razlika indikativa s jedne te

kondicionala, optativa i sl. oblika s druge strane. Usto jezici obično morfološki ostvaruju

imperativni način. Svi ostali načini zapravo su posljedica nijansiranja te podjele prema

kriterijima epistemičnosti (što doista jest, ili bi doista moglo biti, ili se vjeruje da bi moglo

biti, ili se čini da bi moglo biti, ili je zamislivo da bude) i deontičnosti (što nužno mora biti, ili

bi trebalo da bude, ili je dopušteno da bude, ili ne smije biti, zabranjeno je).

15 Dani pripada porodici jezikâ dani-kverba, govori ga kamenodobni narod Dani u indonezijskome dijelu Nove Gvineje, koji je u kontakt s »civilizacijom« stupio tek 1930-ih (prije izuma letjelica za njih se nije ni znalo).

16 V. Chung – Timberlake (1985: 205). Gramatiku yidi� a napisao je već spominjani R. M. W. Dixon.


13

U hrvatskome se glagolom iskazuju četiri načina: indikativ, imperativ, kondicional i optativ.

Indikativ ili deklarativ izjavni je način, odnosno način kojim govornik iskazuje glagolsku

radnju za koju drži da je istinita. U jezicima svijeta univerzalno indikativ je najneobilježeniji

način i počesto se ne iskazuje nikakvim posebnim morfom. U hrv. su indikativni oni oblici što

ih zovemo glagolskim vremenima (prezent, aorist, imperfekt, futur I. i sl.), npr. prezent:

jd. mn.

1. rad-i-m rad-i-mo

2. rad-i-š rad-i-te

3. rad-i-ø rad-ø-e

Imperativ je poticajni ili zapovjedni način, način kojim govornik potiče sugovornika na što,

zapovijeda mu, moli ga, brani mu, opominje ga. U hrvatskome ima poseban derivacijski

sufiks, a i flektivni morf u jednini drugačiji je nego u prezentu (nulti je):

jd. mn. jd. mn.

1. – rad-i-mo – gled-aj-mo

2. rad-i-ø rad-i-te gled-aj-ø gled-aj-te

3. (neka radi) (neka rade) (neka gleda) (neka gledaju)

Kondicional je uvjetni ili pretpostavni način, način kojim govornik iskazuje da se glagolska

radnja ostvaruje pod nekim uvjetom, uz prethodno ispunjenje neke pretpostavke. U

hrvatskome – tako i u slavenskim i romanskim jezicima (Trask 1992: s. v.) – smatra se

sastavnim dijelom glagolskih oblika, odnosno dijelom sustava »glagolskih vremena«. Drugim

riječima, to je način koji u hrvatskome ima posebne oblike, kondicional I. i II.:

radio bih, bio bih radio

Optativ je željni način, način kojim govornik iskazuje ostvarivu želju ili nadu. U hrvatskome

nema poseban oblik, nego se iskazuje glagolskim pridjevom radnim:

Živio!

Zdravi bili!

Dobro došli!

Vrag ga odnio!

Bog te blagoslovio!


14

Rekosmo, modalnost se – kao kategorija šira od načina – u hrvatskome može iskazivati i

drugim sredstvima, pojedinim leksemima (npr. prilozima), glagolskim oblicima,

konstrukcijama s modalnim glagolima ili posebnim rečeničnim konstrukcijama, usp.:

• imperativnost: Da si se odmah ispričao! Pokazati karte! Nemoj govoriti gluposti! Ovamo!

• kondicionalnost: Ako me pitaš, odgovorit ću ti. Da bar nisam ništa pitao.

• optativnost: Da si me samo vidio! Zdravo da si! Da si mi zdrav! Budi pozdravljen!

Isto je ili slično s ostalim glagolskim načinima koje nalazimo u jezicima svijeta, a kojih u

hrvatskome nema kao posebnih oblika. Spomenut ćemo češće.17

Jusiv (lat. jubere ‘zapovijedati’) jest posebna vrsta zapovjednoga načina, onaj kojim govornik

dopušta ili zapovijeda predikaciju trećemu licu; zapravo je riječ o imperativu trećemu licu,

odnosno o imperativu upućenu nekomu tko nije sugovornik. Sjetimo se da u hrvatskome za to

služi perifrastična konstrukcija neka (razg. nek) + prezent:

neka uđe, nek jedu kolače

U starijem jeziku imperativ je imao posebne oblike i za tu funkciju, usp. hrv.:18

Sveti se ime tvoje, Budi volja tvoja, Dođi kraljevstvo tvoje (Očenaš)

Kuni ga bog (Baščanska ploča, danas: Neka ga Bog prokune)

Usp. turski imperativ 3. lica (Čaušević 1996: 289):

2. oku-ø ‘čitaj’ gel-ø ‘dođi’

3. oku-sun ‘neka čita’ gel-sın ‘neka dođe’

Desiderativ, ili volitiv, ili voluntativ (lat. desiderare ‘željeti’, volere ‘htjeti, željeti’, voluntas

‘želja, volja’) željni je način kojim govornik iskazuje želju ili čak čežnju (u tom smislu

razlikuje se od optativa – često je riječ o neostvarivome). Usp. hrv. konstrukcije poput želim

spavati ili spava mi se. U latinskome postoje desiderativni glagoli, izvedeni sufiksom -urire,

17 V. npr. Katamba – Stonham (2006), Chung – Timberlake (1985), Trask (1992), Simeon (1969).

18 Usp. i današnje frazeologizirane forme ophođenja, ostatke takva imperativa: Ne budi vam zapovijeđeno, Ne budi vam lijeno, Bog budi s vama, Daj ti Bog zdravlja, Bog te poživi.


15

pz. -urio, usp. scribo ‘pišem’ – scripturio ‘piše mi se’, � do ‘jedem’ – ēsŭrio ‘hoću jesti,

gladan sam, jede mi se’ (v. Simeon 1969: s. v., Trask 1992: s. v.).

Hortativ ili ekshortativ (lat. hortari, exhortari ‘poticati, hrabriti, sokoliti’) poticajni je način.

U hrvatskome se iskazuje imperativom ili kakvom drugom konstrukcijom, npr. pođimo,

pogledajmo, da pođemo, da vidimo, idemo vidjeti, ili pozajmljenim oblikom hajmo, hajdemo

+ infinitiv ili + da + prezent (hajde da ludujemo ove noći); usp. engl. let’s go, let’s see.

Dubitativ (lat. dubitativus ‘neodlučan, kolebljiv’) jest način kojim govornik iskazuje sumnju u

vjerojatnost, mogućnost onoga što kazuje glagol, nerijetko i u pitanjima, usp. hrv. Ona je

sretna : Mogla bi biti sretna ili Je li sretna? : Može li ona uopće biti sretna?

Necesitativ (lat. necessitas ‘nužda’), ili debitiv (lat. debere ‘trebati, morati’), ili obligativ

način je kojim govornik iskazuje nužnost, potrebnost ili obaveznost glagolske radnje, stanja,

postojanja, bilo deontičku bilo epistemičku. Usp. tur. necesitativ glagola voljeti (tur. sevmek) i

raditi (tur. çalışmak) sa sufiksom -meli-/-malı- (Čaušević 1996: 294ff):

sev-meli-yim ‘treba da volim/moram voljeti’

sev-meli-sin ‘treba da voliš/moraš voljeti’

çalış-malı-dir ‘treba da radi/mora raditi’

çalış-malı-ø ‘treba raditi’

Evidencijal (lat. evidens ‘očevidan, očit, bjelodan’) jest način kojim govornik iskazuje odakle

zna, naslućuje ili zaključuje ono o čemu predikacija govori. Veoma razrađene sustave

evidencijala nalazimo u pojedinim karipskim i južnoameričkim jezicima – na glagolu se

morfski iskazuje je li predikacija čuvena, viđena i sl. Anderson piše (1985b: 29; 1985a: 189)

da u kvakijutlu19 postoje sufiksi sa značenjem rečeničnih modifikatora kojima se događaji

opisuju na temelju snova, snoviđenja. Također da se obilježavanje evidencijala u gruzijskome

može s velikom sigurnošću smatrati fleksijskom kategorijom (ibid.).

Evaluativ ili procjembeni način služi za iskazivanje govornikova stava prema istinitosti

predikacije, i to u smislu iznenađenja, čuđenja razočaranja, upozorenja, odobravanja,

19 Ili kwak’wala, polisintetički vakašanski jezik, JZ Kanada.


16

neodobravanja i sl. Trask (1992: s. v.) bilježi sintaktičke ostvaraje (česticama) takva načina u

tibetsko-burmanskim jezicima.

Permisiv ili koncesiv način je kojim se iskazuje dopuštanje, odobrenje, npr. u litavskome (v.

Simeon 1969: s. v.), usp. hrv. slažem se s time da ideš ili idi više!

Abilitativ je način kojim govornik iskazuje da je tko od sudionika predikacije za nju sposoban.

Interogativ ili upitni način ponajčešće se iskazuje redoslijedom rečeničnih komponenata,

upitnim česticama, intonacijom i sl., ali u nekoliko jezika – navodno – iskazuje se posebnim

flektivnim morfovima.

Polaritet (engl. polarity) iskazuje razliku afirmativnoga i negativnoga, izjavnoga i odričnoga,

odnosno predikaciju određuje u smislu odnosa jest i nije. U hrvatskome ta se razlika u glagola

iskazuje sintaktički (negacijskom česticom, radim – ne radim), u imenica i pridjeva

derivacijski (prefiksom, par – nepar, sretan – nesretan), leksički (dobar – loš); morfološko

izricanje polariteta na hrv. glagolima iznimka je (kontrahirano i srašteno u imati – nemati,

hoću – neću, jesam – nisam, nenavidjeti ‘mrziti, zavidjeti’, dok stati – nestati, dostajati –

nedostajati i nije antonimno).20

No ima jezika u kojima je polaritet iskazan glagolskom fleksijom (Anderson 1985a: 190 kao

takav spomine abhaški21). Tako i u turskome (v. Payne 1985), u kojemu negacijski sufiks

dolazi prije sufikasa za vrijeme, način, lice i broj, a poslije sufikasa za valenciju (refleksivnih,

recipročnih, kauzativnih, pasivnih):

acı-n-dır-ıl-ma-dı-k

jadikovati-REFL.-KAUZ.-PAS.-NEG.-PERF.-1.PL ‘nismo stvoreni da jadikujemo’

Usp. turski negativni imperativ (Čaušević 1996: 289):

2. oku-ø ‘čitaj’ oku-ma-ø ‘ne čitaj’

3. oku-sun ‘neka čita’ oku-ma-sun ‘neka ne čita’

20 N. B. Pravopisna tradicija Zagrebačke filološke škole negacijsku je česticu uvijek pisala sastavljeno s glagolom (još jedan od dokaza koliko pravopis u morfologiji može biti varljiv).

21 Abhaški je kavkaski, abhaško-adigejski jezik, jezik Abhazâ (Abhazija u Gruziji).


17

Konjugacijske klase ili konjugacijske vrste – o kojima više u drugome dijelu predavanja –

također su inherentna glagolska kategorija.

Glagolska fleksija – osobito fleksija finitinih, ličnih oblika (o licu v. dalje) – zove se

konjugacija ili sprezanje. Zbog jedne vrste jezične ekonomije (o čemu v. predavanje 04) pri

fleksiji se glagoli prema fleksijskim i derivacijskim morfovima (u hrvatskome sufiksalnima)

okupljaju u skupine. Te skupine zovu se konjugacijskim klasama ili vrstama.22 Tako ćemo u

hrvatskome imati primjerice ovakve glagolske paradigme (naravno, bilježimo samo djelić):

rad-i-ti gled-a-ti rek-ø-ti pis-a-ti kup-ova-ti

rad-i-m gled-a-m rek-e-m pis-je-m kup-uje-m

rad-i-š gled-a-š rek-e-š pis-je-š kup-uje-š

rad-je-n-ø gled-a-n-ø rek-e-n-ø pis-a-n-ø kup-ova-n-ø

Ako bismo sabrali, vidimo da se četiri inherentne kategorije hrvatskoga glagola o kojima je

bilo riječi tipično iskazuju derivacijski, a da se polaritet iskazuje česticom:

ne ø-rad-i-m za-rad-i-m

vid (nesvršeni/svršeni)

vrijeme (prezent)

način (indikativ)

vrsta (IV.)

polaritet (da/ne)

22 N. B. U hrvatskoj je tradiciji termin konjugacijska ili glagolska vrsta, čemu je hiponim, podređeni pojam, glagolski razred – govorit ćemo dakle o glagolskim vrstama i razredima unutar njih.


18

KATEGORIJE SLAGANJA

Dosad spominjane glagolske kategorije sve se u hrvatskome iskazuju – ako se iskazuju

morfološki – derivacijski, derivacijskim morfovima. Samo se tri kategorije hrvatskoga glagola

iskazuju fleksijom, fleksijskim morfovima – lice, broj i rod.

Na koji su način te kategorije glagolske? One su glagolske samim time što se na glagolu

iskazuju, ali one glagolu nisu inherentne. Sjetimo se uvida J. Bybee iz prošloga predavanja:

Što je koja kategorija općenitija, to će ona prije biti iskazana fleksijom; relevantnije kategorije

bit će iskazane derivacijom. Lice, broj i rod za glagol nisu relevantne kategorije!

Premda se na prvi pogled tako ne čini, tomu doista jest tako – za samu glagolsku radnju

zapravo je irelevantan podatak o onome tko ju vrši. Taj podatak pripada imenici, imeničkomu

pojmu (ili, naravno, zamjenici). A podaci o licu, broju i rodu koji se amalgamirani pojavljuju

u hrvatskoj glagolskoj fleksiji tiču se onoga tko ili onoga što vrši radnju, a ne radnje same.

U hrvatskome se, dakle, glagol sa subjektom slaže u licu, broju i rodu:23

Ja piše-m. Ona je pisal-a.

Mi piše-mo. One su pisal-e.

*Ja piše-mo. *Ona su pisal-i.

Lice je (engl. person)24 načelno deiktička, pokazna kategorija, kojom se sudionici u govornoj

(ili pisanoj) komunikaciji dijele na govornike (adresante), sugovornike (adresate) i na sve

ostale/sve ostalo (odnosno nesudionike komunikacije). Ta trojna podjela, čini se, univerzalna

je (Anderson 1985a, Trask 1992). Značenje ‘govornik’ iskazuje se 1. licem, značenje

‘sugovornik’ 2. licem, a ‘svi ostali/sve ostalo’ iskazuje se 3. licem:

jd. mn.

23 Ostavljamo po strani pitanje koja vrsta riječi potiče slaganje. To je zapravo glagol kao središte rečenice (npr. glagol 1. l. jd. potiče, »traži« da se ostvari zamjenica prvoga lica jednine, ne obratno). Ali sad nam je ta zavisnost nevažna – važno je to da do slaganja dolazi.

24 Tradicionalan hrvatski termin jest i osoba. Prednost je termina lice njegova apstraktnost – ne pretpostavlja da je riječ o živome ili ljudskome (što osoba nužno podrazumijeva), odnosno pomalo je nespretno o 3. licu govoriti kao o 3. osobi kad ta »osoba« može biti i automobil, planina, drvo, ptica ili zmija, a i tvorbeno je gnijezdo već uvriježeno s terminom lice (pa govorimo o bezličnim, ne o bezosobnim rečenicama, o ličnim oblicima, ne o osobnim, o bezličnim glagolima, ne o bezosobnim ili neosobnim i sl.). O terminima lice i osoba vodila se u hrvatskome 1990-ih i 2000-ih živa raspra (u kojoj su sudjelovali S. Ham, B. Tafra, M. Peti, I. Pranjković, Stj. Babić); kao što to i obično bude, nitko nikoga ni u što nije uvjerio.


19

1. ja rad-i-m mi rad-i-mo

2. ti rad-i-š vi rad-i-te

3. on, a, o rad-i-ø oni, e, a rad-ø-e

Kadšto se (v. Anderson 1985a) govori i o 4. licu, odnosno daljnjoj razradi nesudionikâ

komunikacije, pa se govori o neodređenome, ili nepoznatome, ili nevažnome nesudioniku

komunikacije, onome koji se u europskim jezicima iskazuje bezličnim zamjenicama, npr. u fr.

on, u njem. man, u hrv. čovjek (v. konverziju u predavanju 02), npr. Čovjek ne zna što bi na to

rekao. S tim u vezi može se spomenuti i konstrukcija s glagolskim pridjevom radnim bez

izrečena vršioca, poput Tuklo me, Kaznilo me i sl.

Radi tipologije važno je još spomenuti da neki jezici u 1. licu plurala razlikuju inkluzivne i

ekskluzivne oblike. Inkluzivni obuhvaćaju govornika i sugovornika i eventualno druge (mi =

ja + ti + drugi), ekskluzivni govornika i eventualno druge, ali ne sugovornika (mi = ja + drugi,

ali ne i ti). Hrvatski ne pravi razliku, pa mi može značiti sve to.

Među glagolskim oblicima ima onih koji se mijenjaju po licima, koji imaju morf za

značenjem lica, i onih koji se ne mijenaju po licu, u kojih lice nije iskazano. Fleksija po licima

zove se konjugacija ili sprezanje. Prema tomu oblici koji imaju morf za iskazivanje lica zovu

se lični, sprezivi ili finitni. Takvi su u hrvatskome: prezent, aorist, imperfekt, imperativ, a

preko pomoćnoga glagola i pluskvamperfekt, futur I., futur II., kondicional I. i kondicional II.

Oblici koji nemaju morf za iskazivanje lica zovu se nelični, nesprezivi ili infinitni. Takvi su u

hrvatskome infinitiv, glagolski prilozi sadašnji i prošli, glagolski pridjevi radni i trpni.

Pojedini glagoli takva su značenja da je vršilac predikacije nepoznat, nevažan, neodrediv ili

ga jednostavno nema. Takvi glagoli tradicionalno se nazivaju bezličnima i javljaju se samo u

obliku za 3. lice, i to bez iskazana vršioca (u jezicima koji ispuštanje subjekta ne dopuštaju tu

će doći neutralna subjektna zamjenica – ‘to’, ‘ono’, engl. it, njem. es, fr. il).25 Takvi su npr.

glagoli koji znače meteorološke pojave (lat. verba meteorologica):

kiši kišilo je

sniježi sniježilo je

smrkava se smrkavalo se

dani se danilo se

grmi grmjelo je

25 Nije dakle čudno da će se i u hrv. konstrukcijama tipa Tuklo ga je pojaviti najneutralniji – srednji rod.


20

Slično se vladaju glagoli poput pozliti (pozlilo mi je), povraćati (povraća mi se) i sl. te oni u

kojih predikaciju ponajčešće vrši nešto od onoga sveg ostaloga, dakle 3. lice (boli me glava).

Broj (engl. number) u glagola – kao ni lice – ne tiče se radnje, nego vršioca radnje, točnije ne

tiče se količine radnje, nego količine vršilaca radnje. U tome se razlikuje od broja u imenica (i

zamjenica). Ako ćemo pravo, u tome se upravo i ne razlikuje od broja u imenica (i

zamjenica), nego je tek preslik tog broja na glagolu. U tom smislu riječ je zapravo o kategoriji

slaganja, ne o inherentnoj glagolskoj kategoriji. Pojednostavljeno rečeno, kad bi glagolski

broj bio inherentno glagolska kategorija, onda bi množina od raditi (npr. radimo) značila

‘raditi više no jednom’, a to – znamo – nije slučaj. Količina predikacije – ako se tako može

reći – iskazuje se glagolskim vidom (npr. ponavljanje predikacije = iterativnost).

Rod (engl. gender) u glagola također nije inherentno glagolski. Dapače, za razliku od lica i

broja, koje kategorije nalazimo u glagolskoj fleksiji, rod u hrvatskoj glagolskoj fleksiji i ne

nalazimo, odnosno imamo ga samo u glagolskim pridjevima (a pridjevi su upravo po tom

rodu) te u perifrastičnim glagolskim oblicima koji u sebi imaju glagolski pridjev:26

radio-ø rađen-ø radio-ø sam/si/je

radil-a rađen-a radil-a sam/si/je

radil-o rađen-o radil-o je

Rekosmo, u hrvatskome se slažu glagol i subjekt. Zapravo bi možda bilo bolje kazati da se

glagol slaže s imenskom sintagmom koja je u nominativu, jer u će se u ergativnim jezicima

(v. predavanje 04) glagol slagati s imenskom sintagmom koja je u apsolutivu, a to može biti

vršilac neprijelazne radnje i trpilac prijelazne. Slaganje glagola s nominativnom i

apsolutivnom sintagmom osnovno je slaganje u jezicima svijeta – nema jezika koji bi imao

neko drugo glagolsko slaganje, a da nema to (Anderson 1985a: 194f).

Druga vrsta glagolskoga slaganja – rjeđa, u hrvatskome je nema – jest slaganje koje obuhvaća

i subjekt i objekt. Riječ je o slaganju kakvo bismo imali kad bi se glagol u ovim dvjema

hrvatskim rečenicama morfološki razlikovao:

26 Baker (2008) pokazuje da se univerzalno samo pridjevi sa subjektom slažu u rodu (i broju). Ipak, ima izvještaja da se u nekim jezicima i glagol slaže u rodu, zapravo u imeničkoj klasi (Anderson 1985a: 198; pitanje je jesu li klasa i rod isto).


21

Vidimo lava.

Vidimo lavove.

Takvo glagolsko slaganje u jezicima svijeta nije međutim neobično. Ima ga u afričkim i

nekim sjevernoameričkim indijanskim jezicima. Tako npr. u bantuškome jeziku runyankore

(u Ugandi) nalazimo ovakvo slaganje glagola i objekta kad je na objektu rečenični naglasak

(Katamba – Stonham 2006: 242ff):

Eki-cuncu tu-ki-reeba.

SG-lav mi-OBJEKT.SG-vidjeti ‘Lava vidimo.’

Ebi-cuncu tu-bi-reeba.

PL-lav mi-OBJEKT.PL-vidjeti ‘Lavove vidimo.’

Konačno, i najrjeđe – a ima ga u nekim sjevernoameričkim (npr. čikaso27) i kavkaskim

jezicima – slaganje je glagola s neizravnim, daljim objektom (Anderson 1985: 196f).

Saberimo shematski glagolske kategorije slaganja u hrvatskome:

ja radi-m ja sam radil-a

vi radi-te vi ste radil-e

lice

broj

rod

27 Muskogijski jezik, JI države SAD-a.


22

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE

Rekosmo, konfiguracijske ili relacijske kategorije one su koje su pokrenute unutar točno

određenoga većeg sintaktičkog okružja. Mogu biti takve da su pridružene unutar sintagme ili

surečenice ili pak takve da su pridružene unutar veće cjeline, primjerice u složenoj rečenici.

I naravno, ovise o pojedinome jeziku – o pojedinome jeziku ovisi koja će se kategorija iz veće

strukture upisati u glagol. Tako bismo već za hrvatski zapravo mogli reći da su lice i broj i

relacijske glagolske kategorije – upisuju se u glagol ovisno o vršiocu radnje koji je s glagolom

u sintagmi. To isto ne bismo mogli reći prijelaznost (jer se na glagolu ne vidi ima li objekt ili

nema, ima li dalji objekt ili nema, u kakvu su odnosu bliži i dalji objekt), ali u nekim jezicima

i prijelaznost može biti upisana u glagol (v. primjere u Anderson 1985a: 191ff).

Nama to neće biti odveć važno, ali spomenimo da je glagolsko vrijeme unutar generativne

teorije zapravo konfiguracijska kategorija pridružena glagolu od strane funkcionalnih glavâ

Aux(iliary) ili Infl(ection). Konfiguracijski, strukturno uvjetovana u hrvatskome jest npr. i

pojava infinitiva (rjeđe konstrukcija da + prezent) poslije modalnoga glagola:

Morali smo to napraviti.

Što želiš reći?

Odlučio sam početi učiti.

Tradicionalno, kao glagolske konfiguracijske kategorije motre se ove: dijateza, subjunktiv,

neupravni govor i promjena referenta.28

Glagolsko stanje, ili glagolski lik, ili dijateza (grč. διάϑεσις, diáthesis ‘glagolsko stanje’,

engl. voice) iskazuje odnos između semantičkih i gramatičkih uloga glagolskih dopuna.

Najčešća tako uspostavljena opreka jest ona između aktiva (radnoga stanja) i pasiva (trpnoga

stanja). U aktivu vršilac radnje (agens) ujedno je i subjekt rečenice, trpilac je objekt:

Branitelji brane domovinu.

28 Ovo tradicionalno valja shvatiti uvjetno – prije kao ono što je izvan generativne gramatike, nego ono što je doista tradicionalno (staro). Tako je npr. tretman subjunktiva kao konfiguracijske kategorije sve samo ne star.


23

U pasivu trpilac radnje (pacijens) postaje subjektom rečenice, a vršilac dodatkom, odnosno

adverbijalom, priložnom oznakom:

Domovina je branjena (od branitelja).

N. B. Pasiv se u hrvatskome može iskazati i povratno (v. dalje), ali i leksički (v. Belaj 2004):

Dinamo je pretrpio poraz.

Torcida je dobila batine.

Utakmica će biti predmet proučavanja sudačke komisije.

Stanje je, dakle, konfiguracijska kategorija jer ovisi o okružju – pomak, »unapređenje«

trpioca radnje na sintaktičko mjesto subjekta zahtijeva promjenu glagolskog oblika.

U jezicima svijeta pojavljuju se još neka glagolska stanja, odnosno glagolski oblici koji se u

konkretnim jezicima drže dijelom sustava glagolskih stanja. Spomenut ćemo antipasiv, medij,

refleksiv, reprocitativ, aplikativ, cirkumstancijal, faktitiv i kauzativ.

Antipasiv je u apsolutivno-ergativnim jezicima svojevrstan adekvat pasivu u nominativno-

akuzativnim jezicima. U takvoj konstrukciji vršilac prijelazne radnje (subjekt) postaje vršilac

neprijelazne radnje (subjekt) (v. predavanje 04).

Medij se (srednje stanje, engl. middle) u suvremenim jezicima tumači na nekoliko načina.

Bilo kao stanje u kojemu vršilac glagolske radnje sudjeluje kao trpilac u njezinu izvršenju:

perem si/sebi ruke

brijem se

svlačim se/svlačim si odjeću

odijevam se

bilo kao stanje u kojemu se radnja odvija bez volje i utjecaja kakva bilo vršioca (Barić et al.

1995):

brinuti se ozepsti crnjeti se pocrnjeti

čuditi se nabujati mračiti se uspjeti

sramiti se oteći naoblačiti se promuknuti

stidjeti se uvenuti sjati se vreti


24

pa onda i kao glagolski oblik izveden od takvih medijalnih glagola, odnosno onaj koji je

oblikom jednak aktivu (jer se pasiv ne može izvesti), a ima značenje pasivnoga (Raguž 1997):

pokisnuti → pokisao uvenuti → uveo

podbuhnuti → podbuhao zreti → zreo

ozepsti → ozebao iznemoći → iznemogao

Otud mediju i ime – srednji – jer je u grčkome i latinskome, obratno od hrvatskoga, imao

značenje aktiva, a oblik pasiva (u ie. prajeziku imao je zasebne oblike i zasebnu službu), npr.

lat. lavor ‘perem se’. Služio je za iskazivanje radnje u kojoj vršilac radi sam, svojom snagom,

od sebe, ili pak za radnju koja se »vraća« na vršioca (Simeon 1969).

Zanimljivo je uz medij spomenuti dijalektalne konstrukcije (kajkavske, štokavcima su

»neobične«), koje na svoj način pokazuju isprepletenost medija, pasiva i povratnosti:

on si spi

malo si je počinul

malo smo si popili i pojeli

Iz standarnojezičnih primjera vidi se da u suvremenome hrvatskom za iskazivanje medijalnih

radnji služe povratne, refleksivne konstrukcije. To nije neobično ni u drugim jezicima, pa

otud pojave i termini poput refleksivnih medijalnih glagola ili recipročnih medijalnih glagola.

Refleksiv (povratno stanje) – vršilac radnje i trpilac radnje isti su, odnosno subjekt i objekt

rečenice imaju isti referent. U hrvatskome se povratnost tradicionalno promatra unutar

valencije glagola (prijelazni, neprijelazni, povratni i sl.), no poredbenojezično ona se često

promatra u okviru glagolskih stanja. Veza refleksivnosti i pasivnosti u hrvatskome više je

nego očita – poznato je da se pasiv može iskazati i povratnom konstrukcijom, upravo

refleksivnim pasivom, kakav postoji i u primjerice španjolskome (v. Trask 1992), turskome

(Čaušević 1996: 217):

hrv. Njegove knjige čitaju se diljem svijeta.

Kuća se gradi.

Ravnatelj se proziva za razne malverzacije.

šp. Sus novelas se publicaron en Madrid. ‘Njegovi romani objavljuju se u Madridu.’


25

S refleksivnošću je povezana i recipročnost (u jezicima su često slično i obilježene, v.

Anderson 1985a), odnosno uzajamno vršenje radnje dvaju ili više vršilaca koji su istovremeno

i trpioci, usp. u hrv.:

Oni se tuku (= Oni tuku jedan drugoga).

Dopisujem se s prijateljem.

Upoznali smo se.

Reprocitativ (uzajamno stanje) kao stanje sa zasebnim sufiksima – različitima od onih za

refleksiv – postoji primjerice u turskome (v. Čaušević 1996: 217, 222ff). U hrvatskome se isti

formant – povratno se – rabi i za refleksivnost i za reciprociativnost, ali već u engleskome ne:

John and Mary beat themselves. (refleksivno, svak tuče sebe)

John and Mary beat eachother. (reprocitativno, tuku jedno drugo)

Aplikativ (engl. applicative) jest stanje u kojemu dalji, ili neizravni, ili kosi objekt (koji može

imati značenje dobitnika, mjesne odredbe, sredstva, posjednika i sl.)29 postaje bliži ili izravni

objekt, odnosno trpilac. Riječ je o konstrukciji čestoj npr. u bantuškim jezicima (Trask 1992),

a bliskija nama bit će takva konstrukcija u engleskome, koja se ondje zove dativnim pomakom

(prebacivanje dativa, engl. dative shift) – u engl. je dativnog dobitnika (benefaktiva) moguće

»pomaknuti« na položaj bližeg objekta (v. Katamba – Stonham 2006, Van Valin 2001):

Andrew gave the flowers to Helen. → Andrew gave Helen the flowers.30

‘Andrija je cvijeće dao Heleni.’ ‘Andrija je Heleni dao cvijeće.’

Sličnu konstrukciju u hrvatskome imamo s posjednikom (posesorom), kad posjednik (u

genitivu) prelazi u dativ, npr.:

Taylor je slomio nogu Eduarda da Silve. → Taylor je Eduardu da Silvi slomio nogu.

Takva je konstrukcija također česta u bantuškim jezicima i u njoj doista posjednik postaje

bliži objekt (u hrvatskome to ipak nije slučaj jer izravni objekt ostaje nogu, a Eduardu da Silvi

29 U dubinskim padežima – značenjskim padežima – v. predavanje 06.

30 Mnogi se sintaktičari ne slažu s time da je Heleni samim time postalo izravni objekt, no oni koji tvrde da jest, imaju jak argument u pasivnoj konstrukciji, u kojoj taj izravni objekt doista može postati subjektom: Helen was given the flowers by Andrew, otprilike ‘Helena je darovana cvijećem od Andrije’.


26

ostaje atribut). Važno je to da glagol u takvim bantuškim konstrukcijama dobiva drugačiji

oblik – što u hrvatskome i engleskome nije slučaj – pa je onda riječ i o različitome stanju.

Cirkumstancijal (engl. circumstantial) jest stanje u kojemu dalji, ili neizravni, ili kosi objekt

postaje subjekt rečenice, a glagol dobiva poseban oblik (Trask 1992). U tom smislu

cirkumstancijal je zapravo vrlo sličan pasivu u nama poznatijim jezicima. Npr. u malgaškome

se31 prijelazna, tranzitivna rečenica može u cirkumstancijalu preoblikovati otprilike ovako:

Andrija odjeću pere sapunom. → Sapun se od Andrije rabi za pranje odjeće.

Faktitiv (učinsko ili uzročno stanje, vršilac sam čini da što bude kakvo) i kauzativ (uzročno ili

poticajno stanje, vršilac potiče drugoga vršioca na radnju) značenjski su toliko bliski da se u

jezicima nerijetko iskazuju istim sredstvima, a ni terminološki se ne diferenciraju, usp. hrv.:

faktitiv: bijeliti ‘činiti bijelim’

ubiti ‘učiniti da umre’

kauzativ: pojiti ‘činiti da tko drugi pije’

dao sam si sašiti odijelo ‘učinio sam da mi tko drugi sašije odijelo’

činiš me plakat (reg.) ‘činiš da je plačem’

U turskome (Čaušević 1996: 224ff) faktitiv i kauzativ tvore se istim sufiksima (-dir-/-tir-, -ir-,

-er-/-ar-, -it-, -t-), a ostvareno značenje ovisi o valenciji polaznih glagola:32

faktitiv: yaşa-t-mak ‘oživjeti’ ← yaşa-mak ‘živjeti’

kauzativ: kes-tir-mek ‘dati komu da odsiječe (npr. kosu)’ ← kes-mek ‘odrezati, odsjeći’

Faktitiv i kauzativ često se promatraju kao stanja, no vjerojatno ih je bolje tretirati kao vidove.

Na razini većoj od sintagme česta je u europskim jezicima pojava subjunktiva (ili

konjunktiva, svezanog, privezanog oblika). Subjunktiv se nerijetko smatra glagolskim

načinom (što se vidi npr. po gramatikama romanskih jezika, španjolskoga, francuskoga), no

zapravo je riječ o strukturno uvjetovanu glagolskom obliku koji se mora pojaviti ako se u

rečenici za to steknu uvjeti (obično uz glagole govorenja, osjećanja, željenja, dopuštanja,

31 Engl. malagasy, austronezijski, malajsko-polinezijski jezik, službeni jezik Madagaskara.

32 O valenciji v. na kraju predavanja.


27

zabrane i sl., ili u takvu značenju) (Katamba – Stonham 2006: 248). Usp. hrvatski, u kojemu

subjunktiva nema, i francuski, u kojemu glagol u danoj konstrukciji mora doći u subjunktivu:

Ona im pišeINDIKATIV. Elle leur écritINDIKATIV.

Htio bih da im ona pišeINDIKATIV. Je veux qu’elle leur écriveSUBJUNKTIV/*écritINDIKATIV.

Sljedeća česta strukturna uvjetovanost odnosi se na promjene pri prenošenju iz upravnoga u

neupravni govor, usp. npr. promjenu glagolskoga oblika i lica u hrv. i engl. rečenicama:

Rekao sam Luki: Pođi s nama!

Rekao sam Luki da pođe s nama.

Luke said: I will go.

Luke said that he would go.

Konačno, u mnogim sjevernoameričkim, australskim i jezicima Papue Nove Gvineje česta je i

pojava promjene ili zamjene referenta (engl. switch reference) u koordiniranim rečenicama,

odnosno ovisno o tome je li subjekt isti ili nije, glagoli dobivaju različite fleksijske morfove.

Dakle kao kad bi u hrv. rečenicama:

Pojeo1 sam grah i ostavio kobasicu.

Pojeo2 sam grah, ti si pojeo3 kobasicu.

oblici pojeo1 i pojeo2 bili različiti jer se s pojeo2 najavljuje da će »u nastavku« doći do

promjene subjekta, vršioca.

Za kraj ponovimo da konfiguracijske kategorije – kao, uostalom, i sve inherentne i kategorije

slaganja – ovise o pojedinome jeziku, pa se može dogoditi da npr. refleksivizacija u kojem

jeziku bude inherentno obilježje, kao što je to u juroku33 – fleksijskom se morfologijom

obavezno iskazuje na glagolu (Katamba – Stonham 2006).34

Što se glagolskih kategorija tiče, kad se sve zbroji i oduzme, ispada da hrvatska glagolska

fleksija obuhvaća one kategorije koje su najmanje glagolske (lice i broj), a da kategorije za

koje bismo intuitivno rekli da su temeljne glagolske (npr. vrijeme, vid, način) pripadaju

33 Algički jezik, gotovo izumro, sjeverozapadna Kalifornija (SAD).

34 Prisjetimo se u vezi s time da je i u ruskome povratni morf srašten s glagolom, dakle na neki način derivacijski inherentno realiziran.


28

derivaciji. Sve to u skladu je s univerzalijama (v. predavanje 04) te nanovo preispituje odnos

fleksije i derivacije i gramatikografske stavove prema njima – što pripada glagolskoj

paradigmi, a što glagolskoj tvorbi? I ima li to dvoje uopće smisla razdvajati?


29

HRVATSKE GLAGOLSKE VRSTE

Vratimo se jednoj inherentnoj glagolskoj kategoriji – konjugacijskim klasama. U svim

slavenskim jezicima glagoli se dadu rasporediti u nekoliko fleksijskih vrsta, nekoliko

konjugacija ili sprega.35 U tradiciji profilirala su se dva razvrstavanja, prema dvjema

tradicionalno prepoznatim osnovama (bazama): infinitivno-aoristnoj (npr. bra/ti/, od koje se u

hrv. tvore npr. infinitiv, aorist, glagolski prilog prošli) i prezentskoj (npr. ber/em/, od koje se u

hrv. tvore npr. prezent, imperativ, glagolski prilog sadašnji).

U hrvatskoj gramatičkoj tradiciji ustalilo se razvrstavanje prema infinitivnoj osnovi – na šest

vrsta i »sedmu«, koja je zapravo skup »nepravilnih« glagola (npr. biti, htjeti, ići, spati). Takvo

razvrstavanje zasniva se na podjeli kakvu je u staroslavenskoj gramatici Institutiones linguae

slavicae dialecti veteris…36 g. 1822. postavio veliki češki filolog i preporoditelj Josef

Dobrovský (1753–1829).37 Dobrovský je glagole razdijelio na šest konjugacija: u prvoj se -ti

dodaje korijenu, u drugoj infinitiv izlazi na -n -ti, u trećoj na -ě-ti, u četvrtoj na -i-ti, u petoj

na -a-ti, u šestoj na -ova-ti. Neparne vrste dijele se u sebi na nekoliko razreda. Tu su diobu

prihvatili Slovenac Fran Miklošič (1813–1891) i Čeh Václav Vondrák (1859–1925) te je

preko njih s neznatnim preinakama ostala u hrvatskim gramatikama sve do danas.

August Schleicher (1821–1868), njemački filolog kojega smo spominjali kao onoga koji je

prvi u jezikoslovlju rabio termin morfologija, načinio je podjelu prema prezentskoj osnovi

podijelivši glagole najprije na one s tematskim vokalom i one bez njega (u čemu se bio poveo

za F. Boppom, koji je takvu diobu postavio za praindoeuropski). Schleicherovu podjelu

prihvatio je g. 1909. u svojoj staroslavenskoj gramatici Nijemac August Leskien (1840–

1916),38 a u svojoj Poredbenoj slavenskoj gramatici daje ju i Stjepan Ivšić (1970: 252ff).

35 Usp. četiri vrste u latinskome (amō – amāre, habeō – habēre, scrībō – scrībere, veniō – venīre) ili tri u francuskome (aimer – j’aime, écrire – j’écris, venir – je viens).

36 Institutiones linguae slavicae dialecti veteris quae quum apud Russos, Serbos aliosque ritus graeci tum apud Dalmatas glagolitas ritus latini Slavos in libris sacris obtinet (Vindobona /Beč/, 1822).

37 Uz Slovaka Pavela Jozefa Šafárika (1795–1861) jedan od »otaca slavistike«. Kad smo već pri »patrijarsima«, spomenimo – bez ikakve veze s glagolskim vrstama – da među »apostole« slavistike spada i jedan Hrvat, Varaždinac, Vatroslav Jagić (1838–1923), jedan od najvećih slavista svih vremena.

38 Grammatik der altbulgarischen (altkirchenschlavischen) Sprache (Heidelberg, 1909).


30

Podjelu prema prezentskoj osnovi, točnije prema prezentskim sufiksima, prilagođenu

suvremenu hrvatskome stanju, u novije doba ponovo nalazimo i u hrvatskim gramatikama.39

Prije no što pogledamo podjelu na vrste kako je iznijeta u Barić et al. (1995) i u Silić –

Pranjković (2005), valja kazati još nekoliko načelnih napomena.

Prvo, hrvatska filologija kronično ne pokazuje interes za matematičko, količinsko iskazivanje

brojnosti pojedine fleksijske klase. Ili smatra da to nisu važni podaci, što je gotovo jednako

zabrinjavajuće. Ustanoviti koliko je zapravo glagola u kojoj vrsti – a to se za zatvorene i

neplodne vrste (o tim terminima v. predavanje 03) može utvrditi – posao je koji tek valja

obaviti. Isto – vidjet ćemo – vrijedi i za imenice (v. predavanje 06).

Drugo, gramatike se ponajčešće pišu s preskriptivnom funkcijom, ili s nekom mješavinom

deskripcije i preskripcije (opisa i propisa). Iskustveno bi se (na temelju dojma) dalo reći da

onaj dio koji se tiče deskripcije više voli zalaziti u opis vertikalni (povijesni) negoli

horizontalni (zemljopisni, registarski, stilski i sl.). Zato ćemo u suvremenim hrvatskim

gramatikama često naći kakav zanimljiv podatak iz povijesti jezika ili iz regionalne

štokavštine, koji u suvremenome nadregionalnom hrvatskome niti je činjenica niti bi

preskripcija htjela da to bude, ali u deskriptivnome se smislu piscima gramatika nekako čini

da nije neumjesno da se spomene. Činjenice horizontalne, sinkrone raslojenosti jezika

izostaju, odnosno izostaju podaci o morfološkim razlikama u stilovima, u registrima (npr.

pisano, razgovorno, govoreno, pa i biranije, službenije, formalnije i sl.), u uporabnim

normama mišljenima zemljopisno. Spominjemo to uz morfologiju glagola jer je u morfologiji

glagola najočitije. Ili da formuliramo kao pitanje: Ako je zanimljiva morfološka činjenica da

bi prezent glagola tkati mogao biti i čem, prema slati da može biti i šljem, da je prema gibati i

gibam i gibljem, zašto takvom činjenicom nije i prezent tipa davati – davam ili zafrkavati –

zafrkajem, kako u pojedinim hrvatskim regijama (velikim gradovima i njihovim okolicama)

doista jest (da ne govorimo da je obećavati – obećavam/obećajem u svim regijama)? Možda bi

bilo grubo, ali vjerojatno ne bi bilo daleko od istine, kazati da bi s manje ugledanja u stare

uzore morfološki opis suvremenoga hrvatskog glagola bio znatno obavjesniji.

Treće, prva se glagolska vrsta – bez obzira na temelj diobe – na razrede uvijek dijeli prema

tomu kojim glasom završava korijen. Osim što to studentima predstavlja golem problem pri

39 Znatnije novosti u razdiobi hrvatskih glagola donijeli su u novijoj kroatistici Stj. Babić u Tvorbi riječi (11986; prvo u članku 1980. g., poslije je ta podjela ušla i u Babić et al. 1991, Raguž 1997), J. Silić u Silić – Pranjković (12005; isprva u člancima) te Z. Jelaska (u nekoliko članaka te u Z. Babić 1991). Njihove podjele svaka su na svoj način konzistentnije i bolje od prethodnih, primjerenije suvremenomu hrvatskom. Vrijeme će pokazati koja će doista zaživjeti.


31

učenju, takva razrada i nema neku osobitu spoznajnu vrijednost. Razlikovati glagole bosti,

gristi i reći prema tomu što prvomu korijen završava na d (bod-ø-ti), drugomu na z (griz-ø-ti),

a trećemu na k (rek-ø-ti) tek je mrvicu korisnije – u opisu morfonologije, ne same morfologije

– no što bi primjerice bilo imenice a-vrste razređivati po istome kriteriju, odnosno kad bi

imenice ubod, ugriz i urok iz nekoga razloga pripadale različitim imenskim razredima. Sva ta

tri glagola imaju tematski morf ø, i to je za njihovu paradigmu jedino važno.

Četvrto, a nadovezuje se na treće, premda je riječ o recentnoj gramatici, morfska raščlamba u

Barić et al. (1979, 1995) izrazito je tradicionalna, ne samo po preuzetu modelu, nego i po

tome što nulti morf kao jezična činjenica u njoj postoji, rekli bismo, usputno (spominje se tek

na dvama-trima mjestima), u paradigmama se kao gramatem ne bilježi, a kao derivacijski

morf i ne egzistira. Zato ga u smislu tematskoga (osnovskoga) derivacijskog morfa u glagola i

nema. U tom smislu uvijek se valja prisjetiti A. V. Tkalčevića, koji više od stoljeća prije u

svojoj Slovnici (1876: 57) piše da »II. red prima nu, III. red prima je, IV. red prima i…«, a da

istovremeno »I. red prima ništa«. Tkalčević, dakle, bijaše potpuno svjestan morfske

raščlambe kako ju danas volimo vidjeti. On naime ne kaže da u I. redu »infinitivno-aoristna

osnova nema tvorbenoga morfa« (kako stoji u Barić et al. 1995: 248), nego kaže da glagolski

redovi »primaju umetak medju korjen glagolja [sic!] i nastavak infinitiva ti«, a da je u I. redu

taj umetak ništa. Drugim riječima, nije da I. red ne prima ništa, nego prima nešto, a to nešto

je ništa; što mi to ništa danas zovemo nultim morfom, stvar je terminologije, uvid je isti.

Glagolske vrste prema infinitivnoj osnovi. Podjelu prema infinitivnoj osnovi nalazimo u

gramatikama Vj. Babukića (1854; 1835. ima podjelu prema prezentskim »nastavcima«: -am, -

em, -im), P. Budmanija (1867), A. V. Tkalčevića (11871, 31876), T. Maretića (11899, 31963), J.

Florschütza (11905, 71943), I. Brabeca – M. Hraste – S. Živkovića (11952, 91970).

Evo kako sedam glagolskih vrsta izgleda u Barić et al. (1995).

I. vrsta – infinitivna osnova »nema sufiksa«, infinitivna i prezentska osnova jednake su (osim

u 5. i 6. razredu)

1. t d

cvasti – cvatem, plesti – pletem, isplesti – ispletem, mesti – metem, rasti – rastem i sl.

bosti – bodem, jesti – jedem, pojesti – pojedem, krasti – kradem, presti – predem, sjesti – sjedem (ob.

sjednem), glagoli s korijenom ved, kao dovesti – dovedem i sl.


32

2. s z

tresti – tresem, pasti – pasem, nesti – nesem, glagoli s korijenom nes kao donijeti – donesem, nanijeti –

nanesem, odnijeti – odnesem, ponijeti – ponesem i sl.

gristi – grizem, vesti – vezem, musti – muzem, glagoli s korijenom vez i zastarjeli glagoli s ljez, kao

dovesti – dovezem, navesti – navezem, izljesti – izljezem, uljesti – uljezem i sl.

3. p b

crpsti – crpem, tepsti – tepem, glagoli s korijenom su/sp, kao nasuti – naspem, posuti – pospem i sl.

grepsti – grebem, zepsti – zebem, dupsti – dubem i sl.

4. k g h

peći – pečem – peku, reći – rečem, sjeći – siječem, vući – vučem i sl.

moći – mogu – mogu, žeći – žežem, strići – strižem i sl.

vrći (vrijeći) – vršem – vrhu i sl.

Često »preuzimaju« oblike iz II. vrste ili se preklapaju s oblicima II. vrste, npr. -moći

(pomognem, uzmognem), reći (rečem i reknem), leći/legnuti (ležem i legnem), dići/dignuti

(dižem i dignem), cići/ciknuti, crći/crknuti, kleći/kleknuti, klići/kliknuti, maći/maknuti,

nići/niknuti, pući/puknuti, seći/segnuti, stići/stignuti, taći/taknuti, vrći/vrgnuti i sl.

5. n m

kleti – kunem, prokleti – prokunem, glagoli s korijenom če/čn, kao načeti – načnem, početi – počnem, s

korijenom pe/pn, kao napeti – napnem, zapeti – zapnem i sl.

oteti – otmem, uzeti – uzmem, naduti – nadmem, sažeti – sažmem i sl.

Također i peti – penjem (infinitiv i po V. vrsti: penjati), žeti – žnjem i žanjem i sl.

6. r lj

mrijeti – mrem, prodrijeti – prodrem, strijeti – strem, trti – trem i tarem, zreti ‘gledati’ – zrem, zreti

‘sazrijevati’ – zrem i zrim, ždrijeti – ždrem, drijeti – drem (običniji su glagoli istoga značenja V.3:

derati, žderati, poderati, požderati), glagoli s korijenom prije/pr, kao uprijeti – uprem, poduprijeti –

poduprem i sl.


33

klati – koljem, mljeti – meljem i sl.

7. i u je/i

piti – pijem, biti – bijem, kriti – krijem, liti – lijem, šiti – šijem, vapiti – vapijem i vapim i sl.

čuti – čujem, duti – dujem, obuti – obujem, glagoli s korijenom zu, kao izuti – izujem i sl.

smjeti – smijem, umjeti – umijem, djeti – dijem i djenem (oblici i po II), s korijenom sp, kao dospjeti,

razumjeti i sl.

II. vrsta – infinitiv ima morf nu, a prezent n

viknuti – viknem, tonuti – tonem, dignuti – dignem, venuti – venem i sl.

III. vrsta – infinitiv ima je/e ili a, a prezent i

1. je ili e iza lj nj r

vidjeti – vidim, željeti – želim, crnjeti – crnim, boljeti – bolim, živjeti – živim, vreti – vrim (vru i vrući su

prema I), bdjeti – bdim, plavjeti – plavim, defektivni glagol velim i sl.

2. a iza č ž j št žd

ječati – ječim, držati, bojati se, vrištati, zviždati, čučati, blejati, pljuštati, klečati, pljuštati, režati, glagol

stajati – stojim i sl.

IV. vrsta – i infinitiv i prezent imaju i

misliti – mislim, voziti, nositi, mlatiti, ljubiti, krstiti, brojiti, krojiti, ljubiti, tumačiti, žuriti, goniti, moliti,

gostiti, loviti, noćiti, ploviti, trošiti, baciti, braniti, graditi, hvaliti, kupiti, platiti, vratiti i sl.

V. vrsta – infinitiv ima a, a prezent a ili e

1. prezent sa a

čitati – čitam, pitati, dati, imati, znati, dodati, nemati, saznati, tkati, čuvati, kupati, igrati, zaigrati,

kopati, češljati, kopčati, jačati, komadati, jurišati, krivudati, naoružati, piskarati, progutati, kuhati,

gledati, vraćati, plivati, slušati, pogledati, glagol stati – stanem (i složenice) i sl.


34

Tako i glagoli s morfom ava, kao spavati, spašavati, pogledavati, lišavati, razveseljavati,

odabravati i sl., ali davati – dajem.

Neki glagoli s iva, ijeva, kao dobivati, pokrivati, počivati, darivati, prebivati, potkivati,

osnivati, razumijevati, prolijevati i sl.

Neki glagoli mogu i po 2. razredu, kao štipati – štipam i štipljem, škakljati – škakljam i

škakljem, pa izàbirati – izàbirēm i izabírati – izàbīrām.

2. prezent sa e, korijen jotiran

glodati – glođem, lagati, micati, vezati, brisati, zobati, sipati, pisati, dihati – dišem, iskati – išćem i

ištem, dahtati, drhtati, metati, disati, kazati, nizati, skakati, vezati, vikati, pokazati, zavezati, srkutati,

cvrkutati, cvokotati, skakutati, šaptati, zobati, dizati, mazati, plakati, pomicati, namazati, oplakati i sl.

Neki glagoli idu i po 1. i po 2. razredu, kao gibati – gibam i gibljem, dozivati, drijemati,

pljeskati, sipati, sisati, šetati, zidati, uzimati i sl.

3. prezent sa e, korijen na r v

orati – orem, derati – derem, žderati – žderem, brati – berem, prati – perem, hrvati – hrvem, revati –

revem, zvati – zovem i sl.

Ovamo idu i gnati – ženem (ob. gnam, izagnati), slati – šaljem (zast. šljem), poslati i sl.40

4. prezent sa e, infinitiv ima j v ispred a

sijati – sijem, grijati, smijati, brijati, kajati, lajati, trajati, stajati – stajem i sl.

pljuvati – pljujem, kljuvati, davati, bljuvati, glagoli s osnovom znava, kao saznavati, poznavati i sl.

VI. vrsta – infinitiv ima ova eva iva, a prezent uje

kupovati – kupujem, trgovati, darovati, rovati, kovati, vjerovati, napredovati, razlikovati, psovati,

štovati, trovati, osnovati, bolovati, gladovati, mirovati, putovati i sl.

bičevati – bičujem, kraljevati, vojevati, prijateljevati, učiteljevati i sl.

kazivati – kazujem, raširivati, darivati, dobacivati, objavljivati, zadirkivati, zamjenjivati, oplakivati i sl.

40 Da li greškom ili kako drugačije, glagol slati – šljem/šaljem u Barić et al. (1995) dospio je u V.III. U Maretića je (1899: 274), logično, u V.II, jednako kao i famozno tkati – čem.


35

VII. vrsta – »nepravilni« glagoli

b � ti – jesam, sam, budem, nisam

htj� ti – hoću, ću, neću, tako i prohtjeti se, ushtjeti…

ići – idem, tako i doći – dođem, izaći, izići, naći, naići, otići, poći, sići, ući, zaći…

spati – spim

Glagolske vrste prema prezentskoj osnovi. Hrvatski su glagoli u Silić – Pranjković (2005)

razvrstani prema prezentskim sufiksima (e, ne, je, i, a, uje). Odmah možemo primijetiti da će

to uroditi nekim prerazvrstavanjima (vidjeti i misliti postat će primjerice glagoli iste vrste, jer

u prezentu imaju i). Podjela je načelno konzistentna (izbjegava »nepravilnosti«) i izrazito

nastoji na morfskoj raščlambi. Jedna od posljedica jest i povećavanje I. vrste, u koju je ušla

velika većina glagola s prijevojem. Konzistentnost podjeli međutim na neki način priskrbljuje

i nedostatak – tretman onih glagola koji se ne uklapaju posve u ocrtani ustroj (a takvih u

hrvatskome nije malo). Drugim riječima, za razliku od tradicionalnih opisa (npr. Maretićeva),

koji su manje držali do ustroja, ali su zato iscrpno popisivali, u Silića je ustroj pedantan, ali su

zato neki glagoli, čak i tipovi, ostali izvan domašaja. Odlika starijih opisa – da se unutar I.

vrste glagoli razvrstavaju prema završnome konsonantu korijena – zadržana je.

Pogledajmo vrste u Silić – Pranjković (2005).

I. vrsta

1.

dovesti – dovedem, vesti – vezem, krasti – kradem, plesti – pletem, grebsti – grebem, gristi – grizem i sl.

2.

žeti – žmem, početi – počnem, žeti – žanjem/žnjem i sl.

3.

kleti – kunem

4.


36

klati – koljem, zvati – zovem, slati – šaljem/šljem, brati – berem i sl.

5.

trti – tarem

6.

mljeti – meljem

7.

prodrijeti – prodrem i sl.

8.

donijeti/donesti – donesem i sl.

9.

smjeti – smijem i sl.

10.

piti – pijem, čuti – čujem i sl.

11.

moći – mogu, reći – rečem, vrći – vršem i sl.

12.

posuti – pospem

13.

stati – stanem, moći – mognem, reći – reknem (-n- iz II. vrste!)


37

14.

dati – dadem

15.

dati – dadnem, htjeti – htjednem (-/d/n- iz II. vrste!)

16.

ići – idem

17.

naići – naiđem, naći – nađem i sl.

18.

zreti – zrem

II. vrsta

tonuti – tonem i sl.

III. vrsta

1.

glodati – glođem, metati – mećem, vagati – važem, skakati – skačem, micati – mičem, mahati – mašem,

vezati – vežem, pisati – pišem, kapati – kapljem, hramati – hramljem i sl.

2.

kljuvati – kljujem i sl.

3.

grijati – grijem i sl.


38

IV. vrsta

1.

raditi – radim i sl.

2.

vidjeti – vidim i sl.

3.

trčati – trčim, bježati – bježim, vrištati – vrištim, zviždati – zviždim i sl.

V. vrsta

1.

kopati – kopam, pričati – pričam, umnažati – umnažam i sl.

2.

proučavati – proučavam i sl.

VI. vrsta

1.

kupovati – kupujem, bičevati – bičujem i sl.

2.

smanjivati – smanjujem i sl.


39

Komentar.

Rekosmo, Silićeva podjela konzistentnija je, tradicionalna podjela donosi više podataka. U

objema se međutim dade prepoznati nemalo nedostataka.

Tako primjerice tradicionalna podjela primjećuje da glagoli dobivati, umivati, pokrivati,

počivati, darivati, prebivati, prezivati nemaju prezent prema VI., nego prema V. vrsti.41

Međutim ni tradicionalna podjela ne izdvaja kao poseban tip glagole na -ěva-ti, npr.

razumijevati, kakve nalazimo u A. Mažuranića (1859).

U I. vrsti – kako ju Silić opisuje – dosljedno je prezentski morf e. Time je opis postao

morfološki jednostavniji, ali usložnio se opis alternacija korijena, odnosno sad valja

pretpostaviti korijenske alomorfe kolj, melj, šalj, iđ, hoć, a ne kol, mel, šal, id, hot. Problem –

ako možemo tako reći – jest to što takvo rješenje nismo smatrali sretnim ni u tradicionalnoj

podjeli, koja za V.2 kaže da je osnova jotirana, a da je prezentski morf e (jasno, postavlja se

pitanje kako je, čime je jotirana ako je prezentski morf e, a ne je).

Silićev opis time je postao jednostavniji, ali možda i simplificiran. Naime olakšao je

segmentaciju npr. u hoću, hoćeš (hoć-ø-u, hoć-e-š), odnosno riješio je problem smještaja -j-,

no time je izgubio vezu s izvornim hot- (koje imamo u hotjeti, hoteći, hotjevši, prilozima hote,

nehote, hotimice, nehotice). K tomu, smještaj onoga -j- i dalje nije potpuno riješen jer će se u

3. l. mn. kao problem pojaviti u svih vrsta koje imaju prezentsko -je-, npr. u Silićevoj III.1,

tradicionalnoj V.2:

inf. pis-a-ti

1. pis-je-m

2. pis-je-š

3. pis-je-ø

1. pis-je-mo

2. pis-je-te

3. pis-(j)ø-u/pis-ø-(j)u – ?!

Silić govori o prezentskome sufiksu -jē-, ali o prezentskoj osnovi koja je jotirana, dakle piš-e-.

41 Nisu svi sa sufiksom -va-, npr. nema glagola *dariti, *preziti, odnosno mora se izlučiti sufiks -iva-. Valja uočiti da glagoli poput potkivati, osnivati imaju prijevoj (prema potkovati, osnovati), odnosno upravo su tipični predstavnici V. vrste i nemaju veze sa VI.


40

Tradicionalna podjela osvijestila je da neki glagoli s -ava- (V. vrsta) imaju prezent prema VI.

vrsti: saznavati – saznajem (ne *saznavam), što u Silićevoj podjeli nije naglašeno. Samim

time javlja se pitanje zašto Silić svoj V.2 izdvaja kao poseban razred (a ne izdvaja glagole s

drugim sufiksima, poput kop-k-a-ti, greb-uc-k-a-ti, telefon-ir-a-ti i sl.). Sve to samo pokazuje

da modele nije lako izgraditi, odnosno: ako su apstraktni i dosljedni, može se dogoditi da ne

zahvate sve pojavnosti; ako pak opis gradimo na popisu, izmiče nam model.

Silić je poznat po detaljnoj morfemskoj raščlambi. Tako je npr. glagolski pridjev radni u njega

doista razložen na korijenski, glagolski, radni i pridjevski dio:

(gledala) gled- -a- -l- -a

(vidjela) vid- -je- -l- -a

(rekla) rek- -ø- -l- -a

Međutim u glagolskome pridjevu trpnome nije tako dosljedan (ne raščlanjuje sufikse -an-, -

jen-, -en-…), a stvar je ista:

(gledana) gled- -a- -n- -a

(viđena) vid- -je- -n- -a

(rečena) rek- -e- -n- -a

Kad bi se tako segmentiralo, vidjelo bi se da je morf za {radnost} ono -l-, a morf za {trpnost}

ono -n- (može biti i -t-, npr. u dig-nu-t-a, /po-/zn-a-t-a, /za-/če-ø-t-a), a sve ostalo zapravo je

zadano – glagolskost i pridjevskost ne mijenjaju se, mijenja se samo radnost i trpnost.

Dapače, vidjelo bi se da glagolski pridjevi imaju četiri morfa (glagoli imaju tri), što je i

očekivano – moraju imati jedan više od glagola kad su ne samo glagoli nego i pridjevi.

Vidjesmo da Silić u I. vrsti ima 18 razreda, pa se može misliti da je time sve opisano. Ako

međutim u te razrede pokušamo »ugurati« glagole rasti – rastem, tresti – tresem, uzeti –

uzmem, oteti – otmem, sresti – sretnem, obresti – obret(n)em, orati – orem, nismo posve

sigurni u ishod. Jednako je tako u IV.3 izostao opis glagola kojima korijen završava na š j,

poput stršati – stršim, blejati – blejim. A pitanje je i kamo je Silić smjestio dio glagola iz

tradicionalne vrste V.3 (npr. upirati – upirem).


41

Tretman intervokalnih sonanata. U Silićevoj III. vrsti okupljeni su razredi u kojih je

prezentsko j s jedne strane sufiksalno (glođem), s druge intervokalno (grijem). To i ne bi bio

»problem« kad u infinitiva III.2 ne bismo imali va (s intervokalnim v), koje u V.2 i VI. Silić

segmentira drugačije, odnosno kao av-a, ov-a, ev-a, iv-a (zašto ne prouča-va-ti kao da-va-ti,

plju-va-ti, raz-umije-va-ti, kako to Maretić 1899: 377; Skok s. v. ima av-a-ti, iv-a-ti). Sve je to

posljedica segmentiranja sufiksa; pitanje je do koje je mjere ono potrebno. Odnosno, ako jest,

zašto samo u infinitivu i prezentu, a u imperfektu ne (v. Silić – Pranjković 2005):

pro- -uč- -áv-a- -ti

pro- -ùč- -āv-ā- -m

pro- -ùč- -āvā- -h Zašto ne: pro-ùč-āv-ā-h?

Ako je takva raščlamba motivirana VI. vrstom, u kojoj – tvrdi Silić – postoji razlog za to zbog

3. lica mn., odnosno zbog odnosa -je-//-ø- (v. Silić – Pranjković 2005: 45):

put- -ov-a -ti

put- -u-je- -m

put- -u-ø- -ju

zašto se onda takva raščlamba ne postavlja u I. vrsti, gdje također u prezentu i aoristu imamo

odnose koje »ne možemo uspostaviti«, usp.:

rek- -ø- -ti

rek- -e- -m

rek- -e- -š

rek- -ø- -u Kako uspostaviti ovo ø prema e?

rek- -o- -h

rek- -e- -ø Kako uspostaviti ovo e prema o?

rek- -o- -še

Zašto nam je, dakle, problem u vrstama V.2 i VI. uspostaviti ovakav odnos:

put- -uje- -m

put- -u- -ju


42

Sve to, naravno, nisu jednostavna pitanja i svaki angažman u tom smislu vrijedan je pohvale.

Silić je, sasvim sigurno, najviše pridonio hrvatskoj morfskoj analizi. Bez obzira na moguće

primjedbe njegov je prinos razumijevanju hrvatske morfologije nemjerljiv.

Nijedna podjela, rekosmo već, ne primjećuje razliku u regionalnim ostvarajima. Općenito, a u

nekim od prethodnih predavanja spominjali smo to, nijedna podjela ne uzimlje u obzir ni

plodnost i otvorenost vrsta. Iskustveno znamo da Siliću to i nije cilj, za podjelu u Barić et al.

nismo sigurni. Nešto podataka o produktivnosti vrsta nalazimo u Babićevoj Tvorbi. Svakako

bi bilo dobro da osvijestimo da su ove vrste zatvorene (prema tradicionalnoj podjeli): I, III.2,

V.2–4, a da su otvorene i plodne ove: II, IV, V.1, VI.

Sociolingvistički gledano valja osvijestiti da hrvatska norma nastoji na tome da glagole VI.

vrste tvori od domaćih osnova (trgovati, putovati, kupovati, bičevati, mačevati, izvojevati,

odlučivati, pomlađivati), a da posuđene osnove redovito idu u V. vrstu, bilo s -a- bilo s -ira-

(surf – surfati, Google – guglati, Twitter – tvitati, Facebook – fejsati, SMS – SMS-ati, scroll –

skrolati, save – sejvati, deal – dilati, odnosno brand – brendirati, shopping – šopingirati,

book – bukirati, Photoshop → fotošopirati, telefon – telefonirati, marš – marširati, cool –

!skulirati se, bad – !izbedirati se). Češće iznimke jesu prastara posuđenica škola – školovati

(regionalno šk� lati, nikako *školirati), potom linč – linčovati,42 aga – agovati,43 tip –

tipovati,44 jota – jotovati.45 To međutim ne znači da regionalno ili u gradskim govorima nije

drugačije, pa ćemo u nenormiranim varijetetima imati štok. pohovati – pohujem ‘pohati’,

šalovati – šalujem ‘praviti kalupe za nalijevanje betona’, špikovati – špikujem ‘nadijevati’,

filovati – filujem ‘puniti’, lobovati – lobujem ‘prebaciti loptom u l ku’, kajk. pohati –

poham/pošem, šalati – šalam, špikati – špikam, filati – filam, ili posvuda pakovati – pakujem

(normirano je pakirati – pakiram).

Sufiks pak -isa- – ako to danas uopće treba spominjati – nije hrvatski sufiks u smislu u

kojemu je to -ira-. Ipak, valja imati na umu da se sufiksi toga tipa nalaze u nekoliko hrvatskih

glagola, nerijetko pragmatički, stilski obilježenih, nekad pogrdnih, nekad terminologiziranih,

42 N. B. Bez prijeglasa u sufiksu bez obzira na palatalnost baze: *linčevati.

43 N. B. Infinitiv agirati bio bi homofoničan s lat. agirati.

44 U sportskokladioničkome žargonu čuje se i tipati.

45 Danas češće u obliku jotirati, imenice jotacija, jotiranje, ne jotovanje.


43

npr. hvalisati se (hvaliti se), majmunisati se (majmunirati se), bojadisati ‘bojiti pletivo’,

krunisati (kruniti, Kamo dalje, rođače / Iz pijeska vire krunisane glave / Što to rade…),

žigosati (zanimljivo, prezent češće prema V.2: žigošem), bjelasati se (bijeliti se), drmusati se

(drmati se), kalijisati (kositriti), regionalno i izrazito obilježeno ku(r)tarisati ‘osloboditi se,

otarasiti se’ (v. i Babić 1986: 454, 456, 477).

Konačno, koliko god pojedinim filolozima bio mrzak termin »nepravilnih« oblika, treba

uvijek posebno osvještavati koji su posebni slučajevi u konjugacijama. Pritom nam mogu

pomoći i plodnost i otvorenost. Nije stoga čudno da prezentski oblici glagola I. vrste dobivaju

-n- iz II. vrste. Kolokvijalno možemo reći da prezenti I. vrste »bježe« u II. vrstu, a infinitivi u

IV. i V. vrstu (crpsti → crpiti, dupsti → dubiti, grepsti → grebati). Jednako kao što neki

glagoli V.2 »bježe« u V.1 (usp. gibati – gibljem → gibam, uzimati – uzimljem → uzimam).

Negdje u prvim predavanjima, kad je bilo govora o riječi, spomenuli smo i tabu. Zanimljivo,

kad smo već kod nepravilnosti, i najčešći tabuirani glagol u hrvatskome također je

»nepravilan« (ne svodi se, dakle, sve na biti, htjeti, ići, spati). Pogledajmo glagole grepsti –

grebem, trebati – trebam, gibati – gibam/gibljem i njihovu pripadnost tradicionalnim vrstama:

I.3 V.1 V.1/V.2

greb-ø-ti treb-a-ti gib-a-ti

greb-e-m treb-a-m gib-a-m/gib-je-m

Ako sad najčešći tabuirani korijen pokušamo provesti kroz bilo koju od tih konjugacija, vidjet

ćemo da ne ide ni u jednu, nego mu je infinitiv prema V.1, a prezent prema I.3. Za razliku od

grepsti i trebati taj glagol nema infinitiv prema I.3, kao ni prezent prema V.1 ili V.2.

Jedna drugačija podjela. Spomenut ćemo još podjelu hrvatskih glagola koju je u nekoliko

novijih radova iznijela Z. Jelaska (v. npr. Jelaska 2003, 2005). Podjela je vrijedna na nekoliko

načina. Prvo, samim time što »provjetrava« i po stotinu godina stare podjele. Drugo, autorica

se mnogo bavila hrvatskim glagolima iz očišta novijih jezikoslovnih teorija (v. npr. Babić /=

Jelaska/ 1991) te, kasnije, poučavanjem hrvatskoga kao stranoga jezika, što podjelu čini

dvostruko utemeljenom. Treće, podjela uzima u obzir čestotnost i plodnost glagolskih vrsta,

što ju stavlja u sličnu ravan s imeničkim i pridjevskima; naime neobično je u svim

tradicionalnijim podjelama to što je I. glagolska vrsta u njih upravo ona najmanje plodna, a na


44

»udarnome«, istaknutome prvom mjestu (otprilike kao kad bismo među imeničkim vrstama

prvom smatrali sklonidbu Pakoštane – G Pakoštana ili Karmen – G Karmen, a ne Josip – G

Josipa i Ana – G Ane). Četvrto, temelj klasifikacije tematski je vokal u prezentu (što se u hrv.

pokazuje kao ekonomičnije), a broj vrsta reduciran je na tri-četiri, što hrvatske glagolske vrste

približava onomu broju na koji su navikli govornici zapadnoeuropskih jezika.

Podjela je prilagođena neizvornim govornicima, pa je relativno opterećena podacima za

preopoznavanje vrsta, no svejedno riječ je o veoma operabilnoj podjeli koja bi se uz

eventualna dotjerivanja sasvim sigurno pokazala veoma uspjelom. Ovdje ćemo ju donijeti u

izvornom obliku, bez prilagodbi našoj morfemskoj raščlambi, te s podacima o čestotnosti

glagola pojedine vrste (u korpusu od 100 i od 16 000 najfrekventnijih glagola, na kojim se

podacima vidi kako na većem korpusu udio pojedinih vrsta jako raste, a drugih pada):46

100 100 16 000

I. a gledati gledam 22% Σ = 22% 36%

II. i moliti molim 26%

voljeti volim 6%

bježati bježim 5% Σ = 37% 30%

III. e čeznuti čeznem 0%

putovati putujem 4%

davati dajem 1%

smijati smijem 2%

plesati plešem 5% Σ = 12% 29%

IV. ø naći nađem

rasti rastem

otrti otarem

čuti čujem

umrijeti umrem

uzeti uzmem

umjeti umijem

popiti popijem

zazvati zazovem Σ = 29% 5%

46 V. Jelaska (2005: 179, 182).


45

VALENTNOST

Svaka sintagma sadrži element koji je u njoj glavni, središnji, koji upravlja ostalim

elementima sintagme, element kojega se svojstva prenose na sintagmu u cjelini, element o

kojemu drugi elementi u sintagmi ovise sintaktički ili semantički. Taj glavni element zove se

glava (engl. head) ili upravnim članom sintagme, a ostali se elementi – za njih nema ustaljena

hrvatskog termina – zovu zavisnicima (engl. dependent) ili zavisnim ili upravljanim

članovima sintagme.

Važno je pritom osvijestiti dvoje. Prvo, glagol je središte rečenice i među svim vrstama riječi

ima povlašten status – glagol upravlja rečenicom. To znači i to da su njegove »upravljačke«

sposobnosti najrazvijenije, ali nikako ne znači da ostale vrste riječi tih sposobnosti nemaju.

Drugo, a nadovezuje se na prvo, terminologija nije uvijek posve diferencirana (što pokazuje

već i uvid u različite priručnike), pa nije uvijek jasno valja li »upravljačka« svojstva glagola

imenovati kako drugačije od upravljačkih svojstava imenica (terminološka zbrka povećava se

u različitim teorijskim pristupima).

Stoga ćemo ovdje pokušati objediniti jednu vrstu međunarodnoga pristupa (prema Van Valin

2001, Trask 1992, Crystal 2008) i hrvatskoga pristupa (prema Barić et al. 1995, Silić –

Pranjković 2005) i kazati da su glagolska upravljačka svojstva podvrsta općega svojstva

upravljanja zavisnim elementima.

Valentnost ili valencija (fr. valence, engl. valency)47 rabit ćemo kao termin a) za sposobnost

glave da upravlja zavisnim elementima (da im »otvara mjesto«), b) za broj obaveznih zavisnih

elemenata, c) za vrstu obaveznih zavisnih elemenata.

Obavezni zavisni element zove se argument ili dopuna, neobavezni je adjunkt ili dodatak.

U osnovnim crtama možemo kazati da glagoli mogu biti avalentni ili nulte valencije (kišiti,

sniježiti), jednovalentni (naići, umrijeti), dvovalentni (znati, voljeti), trovalentni (pisati, dati),

da su prijedlozi jednovalentni (na kuću, od kuće), da pridjevi mogu biti jednovalentni (sklon

piću, pun para), imenice jednovalentne (gledanje televizije, krov kuće, uzrok svađi).

47 Termin smišljen prema valentnosti u kemiji, a dugujemo ga francuskomu sintaktičaru Lucienu Tesnièreu (1893–1954), začetniku i teoretičaru gramatike zavisnosti, koji ga rabi u čuvenoj postumno objavljenoj knjizi Éléments de syntaxe structurale (Pariz, 1959).


46

Važno: Valentnost promatramo semantički. Sintaktički su glagoli poput kišiti jednovalentni –

i oni imaju subjekt, samo se u nekim jezicima taj subjekt može ne iskazati, kao npr. u

hrvatskome (ø kiši),48 ali npr. u engleskome, francuskome, njemačkome takav se subjekt ne

može ne iskazati (engl. *ø rains, fr. *ø pleut, njem. *ø regnet).

Sve semantičke dopune pojedinoga leksema čine njegovu argumentnu strukturu.

Argumentna struktura glagola pisati uključuje najmanje ovo:

Ana piše

a može uključivati i ovo:

Ana piše pismo prijateljici

Valentnost glagola (ili ponajprije glagola) koja ne uključuje subjekt (nego ponajprije objekte)

zove se tradicionalno rekcijom.

Prema podjelama u hrvatskim gramatikama glagoli prema rekciji mogu biti:

• neprijelazni ili intranzitivni – ne otvaraju mjesto objektu (npr. naići, umrijeti, rasti,

očajavati), ali otvaraju mjesto subjektu, pa se zovu jednomjesni (engl. one-place)

• prijelazni ili tranzitivni – otvaraju mjesto objektu, koji može biti izravni/direktni (npr.

vidjeti, taknuti) ili neizravni/indirektni (osloboditi se, bojati se, sličiti, goditi, vladati), te

subjektu, pa se zovu dvomjesni (engl. two-place)

• dvoprijelazni ili ditranzitivni – otvaraju mjesto dvama objektima, bližemu i daljemu (pišem

pismo djevojci, molim te olovku), pa se zovu tromjesni (engl. three-place)

Da ponovimo, glagol je među vrstama riječi povlašten u smislu broja i vrsta dopuna koje

može dobiti, no valentnost nije svojstvo (samo) glagola. Usto valentnost je uvelike stvar

sintakse, ne morfologije, ali opet ne samo glagolske sintakse. Drugim riječima, ne možemo ju

primjerice smatrati (samo) glagolskom inherentnom kategorijom. Valentnost je sposobnost,

ne kategorija, koja se tiče i drugih vrsta riječi.

U sljedećim predavanjima bavit ćemo se ostalim dvjema velikim i punoznačnim vrstama

riječi – imenicama i pridjevima.

48 Hrvatski je po tome tzv. pro-drop language, jezik s mogućnošću ispuštanja subjektne zamjenice (koja se u generativnoj gramatici zove, odnosno označava kao pro).

Documents

Morfologija HR - 05 - Glagol · PDF fileGlagolski vid ili aspekt (engl. aspect ) iskazuje unutrašnji razvoj predikacije, odnosno iskazuje jesu li se događaj, stanje, zbivanje, radnja