U V O D

Strah je vjerojatno prvi osjećaj koji se javi kod većine ljudi pri spomenu ili pogledu na sliku morskog psa. Krvožedni, bezosjećajni ubojica, ljudožder koji jede sve na što naiđe na svom putu- to je slika koja se razvila u ljudskoj svijesti posljednjih desetljeća prvenstveno zahvaljujući filmskoj industriji. Počevši sa Spielbergovim filmom «Ralje», preko «Dubine» i zadnjeg Harlinova filma «Deep blue», takva slika o morskim psima se razvijala sve više i jače. Istina je kao i uvijek potpuno drugačija: od oko 370 vrsta morskih pasa danas poznatih, samo nekoliko ih se može svrstati u stereotip «Ralja». Većina morskih pasa je daleko od takve slike i to su uglavnom bezopasna morska bića različitih oblika, načina života i hranidbenih navika.

Na svu sreću izgleda da je slika o morskom monstrumu ograničena samo na «zapadnu civilizaciju» koja je i najviše pod utjecajem medija. Ostale civilizacije morske pse vide u posve drugačijem svijetlu. Tako npr. stanovnici otoka u Južnom Pacifiku morske pse u svojim religijama i mitologiji doživljavaju u raznim ulogama koje variraju od božanstva do duhova zaštitnika. U prastarim ceremonijama ovih otočkih naroda bila su poznata i ljudska žrtvovanja pred spomenicima ili oltarima posvećenim morskim psima.

Na Solomonskim otocima i danas postoji vjerovanje da morski psi žive u svetim špiljama koje su ispunjene posvećenim oltarima. U Vijetnamu pokraj napuštenih topovskih gnijezda i uništenih tenkova uz morske obale stoje i kameni hramovi posvećeni najvećoj živućoj ribi- kitopsini, Ca Ong, jer se vjeruje da ta vrsta morskog psa štiti ljude i čuva obalu. 

Na Havajima je ubijanje morskih pasa zabranjeno jer se vjeruje da su ta bića u stvari reinkarnirani preci stanovnika tih otoka. Rođeni Havajci vjeruju da Kama-Hoa-Lii, kralj morskih pasa, živi u vodama Honolulu luke, dok kraljica morskih pasa, Oahu, živi uz dno istog područja. Legenda govori da se Kama-Hoa-Lii zaljubio u predivnu djevojku zvanu Kalei, koju je vidio dok je plivala. S obzirom da je kao kralj imao magične moći, pretvorio se u

čovjeka i sa Kalei dobio sina kojeg su nazvali Nanaue. Rođenjem, Nanaue je na leđima imao madež u obliku usta morskog psa, pa je kralj dekretom odredio da se njegovom sinu ne daje mesa ni pod koju cijenu. Ipak ta zapovijed je bila narušena, čime se Nanaue, osjetivši meso, pretvorio u morskog psa, i u želji da zadovolji svoju novootkrivenu glad za mesom počeo napadati stanovnike otoka. Na kraju je ipak uhvaćen i ubijen, a tijelo mu je pokopano na dijelu zemlje koji se i dan danas zove

Rhiniodon typus

Shark Hill (Brdo morskog psa).

Afrička plemena u morskim psima vide duhove koji ih mogu upozoriti na opasnost i time ih zaštititi. Ipak, ako im se ne oda potrebno poštovanje duhovi morskih pasa se preobraćuju iz dobrih u zle te donose nesreću. Afrička plemena, kao i Indijanci sjeverozapadnog Pacifika, i danas u svojim svetkovinama koriste obredne maske sa oblicima morskih pasa.

Kineski pomorci su dugo vjerovali da morski psi mogu osjetiti smrt na brodu te ih tako slijediti sve dok tijelo umrlog ne bi bilo bačeno u more. Poznato je da su tijekom devetnaestog stoljeća, mnoge kineske obitelji koje su se doselile u Kaliforniju potrošile znatne količine novca da bi umrle pripadnike obitelji transportirali u rodnu Kinu gdje bi ih pokopali. Pomorci koji su plovili tim brodovima kleli su se da su ih morski psi danima slijedili točno znajući što se nalazi na tim brodovima.

Nama u zapadnoj kulturi ovakva vjerovanja izgledaju zanimljiva i zabavna, a te kulture primitivne, ne razmišljajući da su naši pogledi i vjerovanja isto tako primitivna i puna praznovjerja. Pomorci iz Evrope su veoma često zabijali repove morskih pasa na bokove svojih brodova radi dobre sreće. Engleska riječ za morskog psa- «shark» također ima osnovu u starim i pogrešnim predrasudama. Tako se etimološki korijeni te riječi mogu naći u starogermanskoj riječi «shurke», što znači nasilnik, kao i u anglosaksonskoj «sceron»- sječi, kidati. Oni koje bolje poznaju engleski jezik sigurno su i upoznati sa složenicama izvedenim iz riječi shark kao što su «loan shark», «card shark» i «pool shark»- sve sa negativnim prizvukom. Danas, kao što smo i rekli, situacija nije ništa bolja, već bi se moglo reći da je i pogoršana. Utjecaj filmske industrije je doveo do toga da se morskih pasa boje svi, iako ih velika većina ljudi nikad neće vidjeti niti na ribarskim tržnicama, oderane i pripremljene za jelo, a kamoli uživo negdje u moru. (slika great white!)

Situacija u našoj državi ne razlikuje se od situacije u ostalim državama «zapadne civilizacije». Do skoro kraja pedesetih godina prošlog stoljeća u bivšoj državi isplaćivala se nagrada za ulovljene morske pse. 1956. godine to je na svu sreću ukinuto, ali razlog prestajanju isplaćivanja takve nagrade nije bila iznenadno razvijena svijest o pogubnosti takve odluke, već nešto mnogo prozaičnije- nedostatak novca u budžetu.

Danas, generacije ljudi koji su vidjeli «Ralje» sve morske pse doživljavaju kroz prizmu velike bijele psine: čudovišnog ljudoždera iz morskih dubina. Tako je i autor ovih redaka nebrojeno puta doživio da nekakva peraja koja siječe morsku površinu bude pripisana velikoj bijeloj psini. Zanimljivo je i to da taj morski pas prvi dan bude dug oko 1,5 metra, dok treći dan već naraste na dužinu od 5 metara. Na kraju se ispostavi da ne samo da nije bila riječ o velikoj bijeloj psini, nego se nije radilo ni o morskom psu uopće, već najčešće o tuni, bucnju ili dupinu. Ali kao što naš narod i kaže, a u slučaju morskih pasa se to veoma često može primijeniti: u strahu su velike oči.

Nažalost, posljedice takve percepcije nisu samo blage psihičke traume ili nove ribarske («lovačke») priče, već i nešto mnogo gore. U skladu sa raširenim mišljenjem da je svaki morski pas veći od jednog metra- velika bijela krvožedna psina, za koju vrijedi ona stara, donekle izmijenjena rečenica: «samo mrtav morski pas je dobar

Great white

morski pas», svi morski psi, a naročito oni veliki, su stalno ugroženi. To se naročito odnosi na gorostasnu psinu, bezopasnog pripadnika svoje vrste, koja se hrani isključivo zooplanktonom, a u posljednjih se nekoliko godina često pojavljuje u Jadranu, a radi svoje veličine (i do 12 metara dužine) često je zamjenjuju sa velikom bijelom psinom. Poznat je slučaj organiziranja prave potjere sa automatskim oružjem u sjevernom Jadranu s ciljem da se ubije to «čudovište», što se na sreću nije desilo, pri čemu je i Vaš autor imao mali doprinos objašnjavanjem o kojoj je vrsti zapravo riječ.

Kad smo već kod velike bijele psine, o kojoj će biti više riječi u nekom od sljedećih nastavaka, za informaciju treba reći da ta je ta vrsta u našem dijelu Jadrana zadnji put zabilježena davne 1974. godine. To znači da se kod nas možete kupati bez ikakvih bojazni jer, s obzirom na teško stanje i ugroženost svih morskih pasa, naročito velikih, teško da će više u naš dio Jadrana zalutati jedan od već rijetkih primjeraka te vrste u svijetu.

O statusu morskih pasa, kako u svijetu, tako i kod nas nešto više u sljedećim nastavcima, a ovaj uvod bi završio sa iskazivanjem moje želje da će Vam ova rubrika približiti svijet tih divnih stvorenja i time barem donekle promijeniti pogrešno razvijenu sliku o, barem meni, najljepšim bićima mora a tako i cijelog našeg plavog planeta.

Carribean reef

UGROŽENOST MORSKIH PASA U SVIJETU

Karakteristike morskih pasa, kao što su biologija, dinamika populacija, procjene obimnosti, općenito nisu poznate za većinu vrsta koje pripadaju toj grupi morskih životinja, osim za jedan mali određeni broj najpoznatijih. Činjenica da većina morskih pasa pripada veoma migratornim vrstama koje se ne zadržavaju dugo u jednom području, prouzročila je veliki problem istraživačima morskih pasa u pokušaju da saznaju nešto više o njima. Štoviše, morski psi su u ribarstvu dugo vremena smatrani kao roba niske vrijednosti, pa se tako prikupljanju podataka o tim bićima i nije pridavala veća pažnja. Obavljena istraživanja su bila dosta ograničena, bez želje za cjelokupnim sagledavanjem situacije i položaja tih bića u moru kao svojoj pravoj okolini (ovdje moram napomenuti da su morski psi prisutni i u rijekama, pa čak i u jezerima, ali o tome nešto više u nekom od sljedećih nastavaka).

Situacija se u zadnjih dvadesetak godina veoma promjenila. Došlo je do izrazitog povećanja zanimanja i potražnje na svjetskom tržištu za raznim proizvodima od

morskih pasa kao što su njihove peraje i hrskavica. Uz dodatnu potražnju za mesom morskih pasa došlo je do naglog razvoja kako gospodarskog tako i sportskog i rekreacijskog ribolova gdje su primarni ciljevi bili morski psi.

U isto vrijeme pojačalo se zanimanje svjetske javnosti za biologiju i ekologiju morskih pasa, a također i opća zabrinutost stanjem njihovih resursa, za koje se pretpostavilo da su pod jakim pritiskom, a samim time i pred mogućim ugrožavanjem.

O biologiji morskih pasa nešto više sljedeći put, ali za potrebe ovog naslova bilo bi dobro napomenuti da se morski psi smatraju kao veoma jaki pripadnici tzv. K-vrsta. Pod K-vrste spadaju sve životinje koje imaju sljedeće karakteristike: spor rast, mali potencijal

fekunditeta (mali broj potomaka), relativno kasno spolno sazrijevanje i dugotrajan život. Većinu vrsta morskih pasa krase upravo te karakteristike, koje su u korelaciji sa njihovom ulogom na vrhu hranidbenog lanca. Upravo ih te biološke osobnosti i njihov položaj predatora čine izrazito osjetljivima na bilo kakvo povećanje ribolovnog napora.

Dostupni podaci o ulovu morskih pasa se općenito smatraju ograničenim i upitnim. Iako postojeća statistika FAO-a predstavlja najopsežniju zbirku podataka koji se tiču svjetskog ribarstva (prema službenoj statistici FAO-a ukupan ulov riba, rakova i školjaka 1999.godine u svijetu iznosio je 126,2 miliona tona), iz nje nije moguće odrediti točan udio ulova morskih pasa u ukupnom svjetskom ulovu.

Problemi vezani za točno određivanje su razni, od teškoća prilikom točne identifikacije vrsta do neprijavljivanja ulova. Neprijavljivanje ulova se posebno odnosi na one morske pse koji nisu bili glavni cilj ribolova već su ulovljeni kao svojevrsan dodatak (bycatch) ili su čak bačeni nazad u more. Također ulov ne uključuju podatke iz sportskog i rekreacijskog ribolova, a negdje čak niti iz obalnog ribolova koji se obavlja manjim ribolovnim alatima. U nekim zemljama, kao npr. u SAD-u, postotak ulovljenih morskih pasa u sportskom ribolovu je veoma velik,a u principu se ne prijavljuje. Nadalje neke zemlje kao što je npr. Kina, koja danas ima i najveći ulov riba i drugih morskih organizama u svijetu od oko 17 miliona tona na godinu, uopće ne prijavljuju ulov morskih pasa. Sve su to razlozi zašto se današnje brojke koje se odnose na ulov morskih pasa smatraju uvelike podcjenjenima i netočnima.

Od danas poznatih 479 vrsta morskih pasa oko 100 vrsta spada u komercijalne, tj. u vrste koje se love u gospodarskom ribolovu. FAO statistika prijavljuje samo 29 vrsta, i to od pojedinačnih pa sve do rodova ili grupa. FAO podaci se tvore od informacija

Meksički ribari

Ulovljeni primjerci

koje se dobivaju od tijela zaduženih za ribarstvo svake pojedinačne zemlje članice. Nacionalni podaci po vrstama su veoma rijetki i općenito prisutni samo u onim zemljama gdje su neke vrste morskih pasa uključene u postojeće planove gospodarenje živim bogatstvima mora. Što se tiče naše zemlje, statistika za pojedinačne vrste ne postoji nego se sve vrste svode pod jednu grupu, što je slučaj i kod većine drugih zemalja u svijetu. Otprilike polovica prijavljenog ulova morskih pasa se svodi pod neidentificiranu kategoriju Elasmobranchii. Upravo ta kategorija u posljednje vrijeme bilježi i najveći rast ulova.

S obzirom na već prije spomenute probleme, nije moguće točno odrediti udio prijavljenog ulova morskih pasa u ukupnom ulovu, ali na osnovu nekih saznanja postoje pretpostavke o skoro jednom milionu tona po godini. Ovdje se mora napomenuti da se to odnosi samo na prijavljene ulove po raznim kategorijama, pri čemu se uopće rijetko tko pokušava baviti pretpostavkama o veličini stvarnog ulova morskih pasa u svijetu (jedna od rijetkih pretpostavki iznosi brojku koja je dvostruko veća od prijavljene,tj. oko 2 miliona tona).

Da bi pojasnili uopće što znači određena masa ulova možemo dati primjer koji se odnosi na morske pse ulovljene plutajučim parangalima, gdje su glavni cilj ustvari različite vrste tuna i igluna. Prijavljeni ulov iznosi 232425 tona što u stvarnosti odgovara broju od 8283999 pojedinačnih primjeraka različitih vrsta morskih pasa.

Danas u svijetu postoje razni produkti napravljeni od mesa morskih pasa. Na tržištu se može naći svježe meso, smrznuto, dimljeno, kuhano-marinirano, osušeno, soljeno, a također i u obliku ribljih kolača za ljudsku prehranu. Peraje morskih pasa su omiljeni specijalitet naročito u azijskim zemljama (juha od peraje morskog psa). Morski psi se također koriste i za dobivanje ribljeg ulja, ribljeg brašna, hrane za kućne ljubimce, gnjojiva, a koža im ima primjenu u kožnoj industriji. Čeljust i zubi morskih pasa su veoma traženi suvenir i dio nakita, dok hrskavica morskih pasa ima veliku primjenu u farmaceutskoj industriji. Nadalje, morski psi su veoma cijenjena nagrada u tzv. velikom sportskom ribolovu (big game fishing).

Od zemalja u svijetu prema prijavljenom ulovu prednjači Indija koja danas lovi 16,6 % ukupnog ulova morskih pasa. Nažalost i u toj državi statistika se svodi samo na jednu već prije spomenutu kategoriju bez jasne diferencijacije po pojedinačnim vrstama. Za Indijom po količini ulova slijede Indonezija, Pakistan, SAD, Tajvan, Meksiko i Japan.

Prema ribolovnim područjima najveći ulov se ostvaruje u Zapadnom Indijskom Oceanu, za kojim slijedi područje Zapadnog centralnog Pacifika i sjeveroistočnog Atlantika.

Morski psi se danas u svijetu najviše love parangalima, bilo plutajućim ili pridnenim, plutajućim mrežama (prvenstveno za tune i iglune), plivaricama i povlačnim mrežama (koćama).

Peraje u prodaji

Proizvodi

S obzirom na već spomenuti ulov i biološke i ekološke karakteristike, stručnjaci smatraju da je danas u svijetu od 100 komercijalnih vrsta 20 u opasnom položaju, tj. kritično ugroženo. Zato je nekoliko zemalja već uvelo određene mjere gospodarenja i zaštite nekih vrsta. Nažalost, broj tih zemalja je malen: Australija, Kanada, Novi Zeland i SAD (atlantska strana). Određena zaštita postoji i u Meksiku, Južnoj Africi, Brazilu, Filipinima i EU.

IUCN Crvena lista (Red list) ugroženih životinja dijeli morske pse na osnovu njihove razine iskorištavanja pa tako u kategoriju kritično ugroženih stavlja 6 vrsta, u kategoriju ugroženih 4 vrste, u kategoriju ranjivih 5 vrsta, u kategoriju ugroženih sa manjim rizikom 7 vrsta, dok u kategoriju sa nedovoljnom količinom informacija smješta 1 vrstu morskih pasa.

U prethodnom dijelu govorili smo o strahu kojeg izazivaju morski psi, pa smo pri tome spomenuli da je kao simbol straha najčešće označena velika bijela

psina. Zadnjih godina, kao što smo rekli, mišljenje se mijenja pa je tako 1991. godine u Južnoj Africi, jednom od područja sa najvećom koncentracijom velikih bijelih psina na svijetu, zabranjeno ubijanje te vrste. Zabrana se proširila i na druge zemlje pa je tako 1994. veliku bijelu psinu zabranjeno ubijati i u Namibiji, Maldivima, Meksičkom zaljevu, Kaliforniji i atlantskoj obali SAD-a. 1997. godine zabrana je uvedena i u Australiji, a godinu kasnije i u vodama Brazila. Slična zabrana se uskoro očekuje i u Mediteranu.

I druge veće vrste su potpale pod zaštitu pa je tako ubijanje gorostasne psine zabranjeno u vodama Velike Britanije, a kitopsina je zaštićena u vodama Filipina i zapadne Australije.Što se tiče naše zemlje do 1954. godine postojala je nagrada za ubijanje većih vrsta morskih pasa, koja je na sreću tada ukinuta. Danas od strane autora ovog članka postoji inicijativa za zaštitu velike bijele i gorostasne psine. Prijedlog je službeno i objavljen pa se nadamo da će uskoro i te dvije vrste ući na listu zaštićenih vrsta u Jadranu, od strane Ministarstva zaštite okoliša. Na taj način bi se i naša zemlja uključila u popis zemalja koje su shvatile nužnost zaštite najvećih riba na ovom planetu bez čije bi uloge život i njegova raznolikost u moru bili uvelike promijenjeni i osiromašeni.

KLASIFIKACIJA MORSKIH PASA

Skelet morskih pasa nije izgrađen od kostiju kao što je to slučaj kod svih ostalih riba, već od hrskavice koja u sebi ne sadrži kalcij. S obzirom da se hrskavica brzo raspada, njihovi se fosilni ostaci odnose samo na zube i šipčice peraja. Najraniji dokazi o precima morskih pasa datiraju još iz vremena od 350-400 miliona godina prije naše ere. Današnje porodice morskih pasa razvile su se prije 100 miliona godina i od onda se u suštini nisu mnogo mijenjale, pa se zato danas morski psi i zovu «živim

fosilima». Fosilna vrsta koja je danas možda i najpoznatija je Carcharodon megalodon.Ovaj izravni predak današnje velike bijele psine živio je u vrijeme tercijara - prije 10-70 miliona godina. Na osnovu veličine zuba koji su pronađeni, znanstvenici su pokušali odrediti njegovu veličinu, koja se, s obzirom na različite veličine zuba koje su

Lov parangalima

Carcharodon megalodon

bile dostupne, kreće od 15 m dužine i 3,5 tone težine pa sve do 40-ak m dužine. Oni koje bi željeli znati nešto više o ovoj vrst imat će tu priliku u nekom od sljedećih nastavaka.

Danas je u svijetu poznato više od 400 različitih vrsta morskih pasa. Taj broj još nije konačan jer se stalno otkrivaju neke nove vrste koje razbijaju uobičajene stereotipe o biološkim i ekološkim osobinama morskih pasa. Morski psi su između sebe veoma različiti pa samo što se tiče veličine imamo vrste kao što je kitopsina (već spomenuta u prijašnjim nastavcima) čija se veličina kreće i do 18 m, dok nasuprot njoj imamo primjer psa pigmeja (Squaliolus laticaudus) koji je velik samo 22-25 cm .

Kod nas u Jadranu zabilježeno je 30 vrsta od kojih su neke stalno prisutne, dok su neke samo povremeni gosti našeg mora. Također i kod nas imamo veoma različitih vrsta, koje se kreću od mačke bljedice sa svojih 40-50 cm dužine pa sve do, sve češćeg stanovnika našeg mora, gorostasne psine sa svojih desetak metara dužine.

Morski psi su kao i sve ostale ribe, radi lakše identifikacije, na osnovu nekih svojih karakteristika, smješteni u određene grupe. Morski psi zajedno sa ražama i još nekim vrstama riba spadaju u hrskavične ribe, kojima samo ime govori da se radi o vrstama čiji je skelet izgrađen od hrskavice - njihova najvažnija zajednička osobina. Na osnovu ostalih karakteristika podijeljeni su u redove, koji imaju jednu ili više porodica, unutar kojih može biti jedna ili mnogo više vrsta.

U sljedećem pregledu svih porodica, unutar zagrada, hrvatskim imenima navedene su vrste koje su zabilježene u Jadranu, dok su kod onih porodica koje nisu prisutne u našem moru navedena engleska imena:

Nadred Selachii

Red Hexanchiformes Porodica Hexanchidae (volonja sivac i pepeljak) Porodica Chlamydoselachidae (frilled sharks) slika Chlamydoselachus anguineus

Red Squaliformes Porodica Squalidae (kostelji - 5 vrsta) Porodica Echinorhinidae (pas zvjezdaš) Porodica Oxynotidae (pas prasac)

Red Pristiophoriformes Porodica Pristiophoridae (pilan) slika Pristis microdon

Squaliolus laticaudus

Chlamydoselachus anguineus

Red Squatiniformes Porodica Squatinidae (sklat sivac i žutan)

Red Heterodontiformes Porodica Heterodontidae (horn sharks) slika Heterodontus francisci

  Heterodontus francisci

Orectolobus ornatus

Red Orectolobiformes Porodica Orectolobidae (wobbegong sharks) slika Orectolobus ornatus Porodica Ginglymostomatidae (nurse sharks) Porodica Rhincodontidae (whale shark) Porodica Parascylliidae (collared carpet sharks) Porodica Brachaeluridae (blind sharks) Porodica Hemiscylliidae (bamboo sharks) slika Chiloscyllium punctatum Porodica Stegostomatidae (zebra sharks)

Red Lamniformes Porodica Odontaspididae (psina zmijozuba ružićasta i sivka) Porodica Mitsukurinidae (goblin shark) slika Mitsukurina owstoni Porodica Lamnidae (psina atlantska, velika bijela i dugonosa) Porodica Cetorhinidae (gorostasna psina) Porodica Alopiidae (pas sabljaš-lisica) Porodica Pseudocarchariidae (crocodile sharks) Porodica Megachasmidae (megamouth shark) slika Megachasma pelagios

Chiloscyllium punctatum

Megachasma pelagios

Red Carcharhiniformes Porodica Scyliorhinidae (mačka bljedica, mrkulja i crnouska) Porodica Proscylliidae (ribbontail catsharks) Porodica Psoudotriakidae (false catsharks) Porodica Leptocharildae (barbeled houndsharks) Porodica Triakidae (butor, glušac, čukov i piknjavac) Porodica Hemigaleidae (weasel sharks) Porodica Carcharhinidae (modrulj i trupan) Porodica Sphyrnidae (mlat i bat) slika Sphyrna tiburo

NEKE BIOLOŠKE KARAKTERISTIKE MORSKIH PASA

Kao što je već i prije spomenuto morski psi spadaju u hrskavične ribe, tj. u one ribe koje nemaju kosti već hrskavicu. To na prvi pogled izgleda kao problem jer nam je poznato da upravo kostur osigurava i pruža potporu mišićima. Za razliku od riba sa kostima, kod morskih pasa ta potpora se temelji na njihovoj koži. S vanjske strane koža morskih pasa je izgrađena od tisuća plakoidnih ljuski u obliku malih zubića. Nekad se, s obzirom na svoje karakteristike, ta koža primjenjivala tamo gdje se danas koristi brusni papir. Unutrašnja strana kože se sastoji od debelog sloja (mreže) vlakana izgrađenih od jedne vrste proteina - kolagena. Ova mreža kolagenskih vlakana (jakih ali i elastičnih) tvori jednu vrstu «korzeta» na kojem su pričvrščeni mišići za plivanje. Na taj način, ovakva koža u obliku tvrdog oklopa funkcionira kao vanjski skelet. S mehaničke točke gledišta, direktno spajanje mišića na vanjski skelet je veoma efikasno rješenje, koje ima za posljedicu mali utrošak mišićne energije. To je ujedno i odgovor na pitanje kako i sasvim mali račić može prouzrokovati neproporcionalno veliku bol svojim uštipom.  

Prednost imanja skeleta izgrađenog uglavnom od hrskavice jest i smanjena tjelesna težina. Iako je hrskavica također tvrda, za razliku od kosti ima upola manju težinu. Usljed toga, tijelo morskih pasa ima relativno malu gustoću, pa je time i tjelesna težina uvelike smanjena. Posljedica toga je zahtjev za manjim utroškom energije koja se troši na plivanje kroz vodu. S obzirom da morski psi

nemaju plivajući mjehur, organ kojeg ima većina riba a služi im između ostalog i za održavanje neutralne plovnosti, većinom su ovisni o dinamičkom dizanju tj. moraju se ponašati slično zračnoj jedrilici ili paraglideru. Što se manje energije potroši na izbjegavanje tonjenja, više je ostaje za postizavanje što veće horizontalne brzine (propulzija). Tako, imajući lagani skelet, morski psi reduciraju energiju potrebnu za plivanje, a oslanjanjem na tvrdi «vanjski skelet» napravljen od kože, povećavaju efikasnost mišićnih kontrakcija tijekom plivanja, bez prave potrebe za tjelesnom potporom u obliku kostura.

S obzirom da nemaju kosti koje su nužne za proizvodnju crvenih krvnih zrnaca, kao što je to slučaj kod svih ostalih kralježnjaka, vjerovatno će se netko upitati na koji način se proizvode crvena krvna zrnca kod morskih pasa. Kod većine hrskavičnih riba (morski psi i raže) glavni organ za proizvodnju crvenih krvnih zrnaca je slezena, dok je kod nekih vrsta ustanovljeno da za tu svrhu postoji i tzv. Leydigov organ (po njemačkom histologu koji ga je prvi opisao 1857. godine). Taj organ može biti poprilično velik kod onih vrsta koje ga imaju: tako je kod jednog psa volonje (Hexanchus griseus) od 1,8 m dužine izmjerena težina organa iznosila cijelih 1,6 kg. Leydigov organ se nalazi samo kod morskih pasa i raža i biolozi ga otkrivaju kod sve većeg broja vrsta.Iako im je, usljed hrskavičnog skeleta, tjelesna težina smanjena, kod većih primjeraka morskih pasa ni to ne bi bilo dovoljno za održavanje u stupcu mora. Slično kao i kod velikih aviona, veliki morski psi bi morali imati ogromne prsne peraje kojima bi se održavali na određenoj dubini. Zbog toga veliki morski psi imaju ogromnu jetru koja se sastoji od «laganih» masti i ugljikohidrata koji velikim morskim psima daju prijeko potrebnu dodatnu plovnost. Jetra velikih morskih pasa može doseći veliku težinu i sadržavati ogromne količine ulja. Gorostasna psina (Cetorhinus maximus), koja se sreće i u našem moru, može imati jetru koja čini 20-25 % ukupne tjelesne težine. Tako je npr. samo iz jednog primjerka dugog 8,8 metara iz jetre dobiveno 2270 litara ulja. Ulje iz jetre je bilo i jedan od glavnih razloga zbog kojeg su lovili tu vrstu i skoro je doveli do istrebljenja.

Pas volonja šestoškrgaš

Gorostasna psina

Kad već cijelo vrijeme govorimo o plivajućim karakteristikama morskih pasa bio bi red i da navedemo maksimalne brzine koje oni mogu postići. Dugonosa psina (Isurus oxyrinchus) se smatra najbržim morskim psom, što je i normalno znamo li da glavnu hranu ove vrste čine tune, igluni i dupini. Iako je teško izmjeriti njihovu brzinu, naročito kad se zna da je to veoma teško ili bolje recimo nemoguće postići u labaratorijskim uvjetima, pouzdano se zna da mogu postići barem 50 km/h. Neki podaci su i veći tako da postoje «izmjerene» brzine i od 72 km/h. Čak ni ta brzina nije najveća jer je prijavljeno da je jedan primjerak dugonose psine prilikom napada na mamac postigao brzinu i od 110 km/h. Veliki je broj stručnjaka izrazio sumnju u točnost tog podatka, ali s druge strane stoji činjenica da još nitko nije točno izmjerio brzine dugonose psine prilikom napada na plijen. Također, ako se uzme u obzir činjenica da je iglun, kao najbrža riba sa izmjerenom brzinom od 110 km/h, ne jednom nađen u želucu dugonose psine, prostora za vjerovanje u tako ekstremne brzine te vrste zasigurno ima.

Psina dugonosa

Spomenimo i brzinu velike bijele psine za koju se smatra da prilikom napada može postići od 40 do 56 km/h. To možda izgleda sporo uspoređujući tu brzinu sa brzinom dugonose psine, ali ako to usporedite sa brzinom plivanja čovjeka u vodi, shvatite da je to otprilike desetak puta brže od brzine plivanja prosječnog plivača, čime vjerovatno vaš početni plan bježanja od velike bijele pada u vodu.

Osjetilo mirisa kod morskih pasa je već prešlo u legendu. Za razliku od mnogih drugih legendi koje u sebi sadrže vrlo malo ili čak ništa od istine, u ovom slučaju je stvarnost možda i umanjena. Morski psi, takoreći mogu osjetiti miris bilo čega sa veoma velikih udaljenosti: tako je npr. ustanovljeno da morski psi mogu osjetiti miris ekstremno male količine nekakve kemikalije i sa više od 400 m udaljenosti. Također je ustanovljeno da mogu osjetiti i jednu kap krvi otopljenu u milion kapi vode (100 litara).

Način na koji oni to postižu je slijedeći. Sa donje strane glave, nalazi se par nosnica (kapsula) koje u sebi sadrže tkivo kemijski osjetljivo. Struja vode ulazi u nosnice u kojima se nalazi mirisni (oflaktorni) epitel. Taj epitel se nalazi u obliku sferičnog organa koji se sastoji od velikog broja tzv. Schneiderovih lamela, kojima je svrha povećavanje površine za kemijski

osjetilno tkivo unutar relativno malog prostora. Voda koja prolazi kroz nosnice u sebi sadrži i male uzorke raznih otopljenih kemikalija koje dolaze u dodir sa mirisnim epitelom u kojem postoji veliki broj kemijski osjetljivih stanica receptora. Svaka kemikalija ima svoj određeni «oblik» koji se u odnosu na određenu stanicu receptora odnosi kao ključ prema bravi. Kemikalija stimulira određenu električnu promjenu unutar stanice receptora koja se nervnim sustavom prenosi do mozga gdje se prepoznaje kao miris. Osjetilni organ kod morskih pasa je tako razvijen da oni mogu osjetiti koja nosnica, lijeva ili desna, prima jači «signal» i na osnovu toga krenuti prema mjestu izvora.

Zadnja istraživanja su otkrila i nove sposobnosti morskih pasa koje su zbilja zadivljujuće: ustanovljeno je da psina bjeloperajna (Carcharinus longimanus) može na morskoj površini unutar svojih osjetilnih organa uzeti i zračne mjehuriće koji u sebi također sadrže određene kemikalije (kao što su neka ulja koja ukazuje na neke potencijalne izvore hrane). Na taj način ova vrsta može detektirati hranu i preko zraka, a ne samo unutar vodenog stupca, što na sposobnosti osjetilnih organa morskih pasa baca jednu sasvim novu dimenziju. (psina bjeloperajna)

Na kraju moramo napomenuti da nosnice kod morskih pasa nemaju istu funkciju kao i kod ljudi: morski psi dišu preko škrga, a ne kao i mi kroz nosnice. Čak štoviše, njihove nosnice nisu ni spojene sa ustima, već se, kao što smo i prije spomenuli, nastavljaju na nervni sustav.  

Psina bjeloperajna

Na kraju moramo napomenuti da nosnice kod morskih pasa nemaju istu funkciju kao i kod ljudi: morski psi dišu preko škrga, a ne kao i mi kroz nosnice. Čak štoviše, njihove nosnice nisu ni spojene sa ustima, već se, kao što smo i prije spomenuli, nastavljaju na nervni sustav.

Tko se boji ralja još

Osim »velikog bijelog«, gotovo sve vrste morskih pasa su praktično bezopasne. Prema statistici, opasni morski psi u Kvarneru pripadaju prošlosti – posljednji napad na čovjeka zbio se prije više od 30 godina. Ipak, oprez nije na odmet, jer smo mi na njegovom, a ne on na našem terenu

Dugogodišnje nepisano pravilo – ne pisati o morskim psima u ljetnom razdoblju – odlučili smo ipak prekršiti, smatrajući da je, uz dužno poštovanje, strah od morskih pasa, pretjeran. Bez obzira na sezonu kupanja. Osim toga, matematika govori čovjeku u prilog, jer su napadi tih vladara mora na ljude diljem kugle zemaljske više nego rijetkost. Također, ako i treba upozoriti na oprez, a to treba činiti uvijek, bolje je sada, nego zimi, kada na našim prostorima, osim rijetkih entuzijasta koji se mogu izbrojiti na prste jedne ruke, kupača nema. Još nešto: posljednji napad morskog psa na području Kvarnera zbio se prije više od 30 godina, što dodatno potvrđuje uvodnu tezu. Štoviše, stručnjaci kažu da su gotovo sve vrste morskih pasa u pravilu bezopasne i plahe te da napadaju samo kad se osjećaju ugroženima. Ipak, oprez nije na odmet, jer smo mi »u gostima«.     Morski psi današnjih skupina prisutni su na Zemlji najmanje 250 milijuna

godina, s time da za posljednjih 150 milijuna nisu bitnije evoluirali. Najveća vrsta morskog psa koja je ikada nastavala oceane svakako je bio Carcharodon megalodon, srodnik današnje velike bijele psine. Carcharodon megalodon je vladao oceanima prije 25-10 milijuna godina (premda se pretpostavlja da su zadnji primjerci izumrli prije nekih 11 tisuća godina) i bio je u svoje vrijeme za more ono što je bio Tyrannosaurus rex za kopno: gospodar bez premca i izazivača. Jedini njegov trag koji je pronađen su zubi, razasuti svim oceanima svijeta, trokutastog oblika poput zubiju velike bijele psine, samo daleko veći (preko 15 cm). Rekonstrukcijskom se matematikom došlo do pretpostavke da je Carcharodon megalodon morao imati tijelo dugo preko 16 metara.

Posebna osjetila

Morski psi raspolažu nekim posebnim osjetilima. Organ »bočne linije« proteže se od glave do repa u obliku pora na koži koje prenose vodene vibracije do živaca. Zahvaljujući ovom organu, morski pas može osjetiti vrlo fine vibracije koje potječu od drugoga tijela koje se kreće vodom i, već prema situaciji, krenuti u lov na plijen ili pobjeći od drugog morskog psa. Dovoljno je da se koža morskog psa udubi za stotinku milimetra i morski pas to već osjeti kao pritisak. Drugi značajan i samo morskim psima svojstven organ su Lorenzijeve ampule, elektroreceptori smješteni na glavi, koji mogu detektirati električno polje koje izaziva mišićna kontrakcija drugog živog bića, što se i opet koristi u lovu.     I osjet mirisa je u morskih pasa iznimno razvijen: njihovo ponašanje može se promijeniti prisustvom u vodi ekstrakta ribe u razređenju od jedan naprema deset milijardi.     Sluh je u morskih pasa razvijen otprilike kao i u delfina i kitova.     Tri mehanička modela velike bijele psine (kolektivno nazvana Bruce), koja su korištena za snimanje filma »Ralje« (Jaws), duža su za oko 90 cm od najvećeg ikad ulovljenog primjerka ove vrste.

Statistika

Statistike obično odvajaju »neprovocirane« napade, koji se zbivaju u prirodnom staništu, ne uzimajući u obzir slučajeve ugriza pri ribolovu, hranjenju morskih pasa, u akvarijima, napade na leš utopljenika itd.     Godine 2000. zabilježeno je 85, a 2001. 76 slučajeva neprovociranih napada (od 91 prijavljenog), od čega je prve godine smrtan ishod imalo 12, a druge 5 slučajeva. Stopa smrtnosti 90-ih je iznosila 12,7 posto. To je, međutim, relativan pokazatelj: kako žrtve najčešće stradaju od gubitka krvi, stopa neće ovisiti toliko o morskim psima koliko o razvijenosti lokalne medicinske službe.     Dugoročnije statistike, međutim, pokazuju povećani broj napada iz desetljeća u desetljeće, što je svakako rezultat veće popularnosti jedrenja na dasci i ronjenja. U razdoblju od 1990. do 2000. u svijetu je registriran 621 napad. Preko polovina od tog broja dogodila se u vodama SAD-a, 69 napada u vodama južne Afrike, 50 u brazilskim vodama, 36 u australskim itd. Najčešće su zabilježeni napadi na jedriličare na dasci (49 posto), potom plivače (29 posto) i ronioce (15 posto), dok su kajakaši napadnuti u 6 posto slučajeva. Ostatak od 1 do 4 posto godišnje otpada na žrtve zračnih ili pomorskih

nesreća ili pak one koji su samo skočili u more. U Sjevernoj Americi najčešći su napadi uz obale Floride (38 u 2000. i 37 u 2001.), potom Južne Karoline, Havaja, Kalifornije i drugdje.     Najčešće su identificirani kao napadači velika bijela psina, pas-tigar i Zambezi-pas (Carcharhinus leucas; bull shark ili Zambezi shark). Dok je habitat velike bijele psine uglavnom ograničen na umjereni pojas i hladnije vode uz obalu Australije, južne Afrike, Dalekog istoka, Sredozemlja i SAD-a, tigar i Zambezi (nazvan tako jer ulazi daleko uzvodno u tok rijeka, osobito Amazone i Zambezija) su mahom rasprostranjeni u tropskom pojasu Srednje i Južne Amerike, Afrike i jugoistočne Azije. Rjeđi su napadači modrulj, mako, morski psi koraljnih grebena, velik bat i drugi.

Veliki bijeli

Prema statistikama koje vodi međunarodni centar za praćenje napada morskih pasa pri Prirodoslovnom muzeju floridskog Sveučilišta, u razdoblju 1907.-2000. je u akvatoriju današnje Republike Hrvatske zabilježeno pet napada, od kojih su četiri završila smrtnim ishodom (posljednji 1974.). Najstariji od tih napada dogodio se na obali otoka Suska 1934., drugi 1961. pred Opatijom, treći 1971. u Iki, a posljednji 1974. kod Omiša. Jedini napad koji nije završio smrtno dogodio se 1970. kod Novigrada. Žrtve su u svim slučajevima, osim 1934., bile muškog spola. U svim slučajevima žrtve su bili plivači, osim pred Novigradom gdje je napadnut ronilac. Iz opisa ribara koji su 1934. vidjeli leđnu peraju morskog psa u napadu, stručnjaci floridskog centra su zaključili da se radilo o velikoj bijeloj psini, na što ukazuje i činjenica da je nekoliko velikih primjeraka ove vrste ulovljeno u istoj zoni neposredno nakon incidenta. I za ostale se slučajeve uz obale Kvarnera pretpostavlja da se radilo o bijeloj psini, dok je vrsta odgovorna za posljednji napad kod Omiša ostala nepoznatom. (Odmah primjećujemo da međunarodni centar nije registrirao još najmanje dva napada na našoj obali, i to onaj na njemačkog časnika-rekonvalescenta na opatijskom kupalištu »Tomaševac« 1943., s fatalnim ishodom, i napad 50-ih u zaljevu Preluk, kada je život napadnute kupačice spašen pravodobnom kirurškom intervencijom).     U istom je razdoblju (1907. – 2000.) u talijanskim vodama zabilježeno 14 napada (4 fatalna), u grčkom 9 (8 fatalnih), u francuskim 3 (1 fatalni), te po dva napada u vodama Malte, Španjolske i Velike Britanije.     U Sredozemlju je u razdoblju od 1876. do 1999. prilikom 22 napada kao napadač identificirana velika bijela psina. Od spomenuta 22 napada, tri su se dogodila u današnjih hrvatskim vodama, sva tri sa smrtnim ishodom (zadnji 1971.).

Vjerojatnost

Žrtve napada velike bijele psine najčešće su stare između 15 do 35 godina, 93 posto su muškarci i preko 90 posto su bijelci. U tri četvrtine slučajeva napadači su duljine od 3-6 metara. Najčešće bijela psina napada od 2 do 4 sata poslijepodne i pri temperaturi vode od 16-17 stupnjeva Celzijusa. Preko 80 posto napada događa se na dubini manjoj od 1,5 metra (pri čemu je voda na tom mjestu najčešće ukupne dubine od 2 do 9 metara).     Srpnja 1916. u vrijeme Prvog svjetskog rata i epidemije dječje paralize u New Yorku, u samo 12 dana je četvoro ljudi smrtno stradalo, a jedan teško ozlijeđen u napadu morskog psa (ili više njih – nikada se nije doznalo) na obali New Jersyja. O tome je objavljena i knjiga Richarda Fernicole »Twelve Days of Terror«.     Vjerojatnost da će čovjeka napasti morski pas trideset je puta manja nego da će ga pogoditi munja (osim ako se svakodnevno ne penje na Triglav), tisuću puta manja nego da će ga ugristi pas, a stotinu puta manja nego da će ga ugristi drugi čovjek.

Kako izbjeći napad         Budući da se najveći broj napada morskog psa na čovjeka događa uslijed krivog prepoznavanja čovjeka kao uobičajenog ribljeg plijena, stručnjaci iz Međunarodnog centra na Floridi preporučuju:     1) plivati u društvu, jer morski psi češće napadaju izdvojene     2) ne nositi blještavi nakit ili sjajne kostime koji mogu morskog psa asocirati na riblje ljuske     3) ne praćakati se previše, jer nas to čini sličnim ribljem jatu     4) biti oprezan pri strmim i naglim prijelazima u dubinu, budući da morski psi vole takva mjesta

    5) ne plivati blizu ribarskih brodica koji možda izbacuju meku     6) izići iz mora do sumraka, kada su morski psi najaktivniji.

        Pas lisica – rep pola tijela

    Razmjerno najdulji rep prema veličini tijela ima pas-lisica (Alopias vulpinus; thresher shark), čiji je gornji režanj repne peraje otprilike jednako dug koliko i ostatak tijela (ukupno do 5,5 m). Snažnim zamahom ovakvog repa, pas-lisica može omamiti ili usmrtiti male ribe ili lignje sabijene u jatu. (Ekspert za lov na ovu vrstu psa u nas je riječki kardiolog, prim dr. Padovan, koji je već dvaput na gotovo istom mjestu u Kvarneru ulovio velike primjerke ove vrste, nakon borbe dostojne Hemingwaya).         Lista od 350 vrsta još nije zaključena         Premda se ihtiolozi slažu da lista od oko 350 vrsta morskih pasa još nije zaključena, otkrića novih vrsta su, naravno, rijetka. Posljednja je otkrivena golemousta psina (Megachasma pelagios; megamouth shark) koja se 1976. zaplela u mrežu na pučini pred otočjem Hawaii. Usta ove psine široka su oko jednog metra i sadrže stotinjak redova sićušnih zubiju. Do danas je viđeno samo desetak primjeraka ove vrste.         Kitopsina – bezopasni 15-metarski div         Najveću duljinu, od oko 15 metara, dosežu kitopsina (Rhincodon typus; whale shark) i pas-slon (Cetorhinus maximus; basking shark), koji se hrane planktonom i malim ribama. Duljinu od 7 metara mogu prijeći i pas-tigar (Galeocerdo cuvier; tiger shark) i velika bijela psina (Carcharodon carcharias; great white shark ili white pointer), a preko 6 metara mogu narasti još i grendlandski pas-spavač (Somniosus microcephalus; Greenland sleeper shark) i veliki bat (Sphyrna mokarran; great hammerhead). S druge strane, primjerice vrsta Squaliolus laticaudus (spined Pygmy shark), Etmopterus lucifer (blackbelly lanternshark) i Isistius brasiliensis (cookiecutter shark) rijetko ili nikada ne dosegnu duljinu od pola metra.         Oplodnja godinu nakon parenja         Ženka jednog od najrasprostranjenijih pasa, modrulja (Prionace glauca; blue shark), čuva u sebi spermu mužjaka gotovo godinu dana nakon parenja, kada konačno nastupa oplodnja, a nakon 9-12 mjeseci trudnoće, i porod živih psića (obično četrdesetak, ali je zabilježeno i rađanje 135 pasa odjednom).         Mako – zvijezda »Starca i mora«         Najbrži od svih morskih pasa je mako (Isurus oxyrinhus; shortfin mako), inače proslavljen opisom u Hemingwayevom romanu »Starac i more«. S maksimalnom duljinom od oko 4 m, ovaj pas nastanjuje sva mora i oceane tropskog i umjerenog pojasa.         U dubinu i do 2.000 metara         Do najvećih se dubina spuštaju psi vrste Squaliolus laticaudus i Hexanchus griseus (bluntnose sixgill shark): do oko 2.000 metara.             Koplje i kljun     Najneobičniji oblik glave, osim roda bata, ima svakako Mitsukurina owstoni (goblin shark) čija je njuška zašiljena poput koplja, dok su pod njom ralje nalik kljunu.             Najveće oči     Razmjerno najveće oči prema veličini tijela ima vjerojatno pas-krokodil (Pseudocarcharias kamoharai; crocodile shark) koji živi u tropskim i suptropskim morima.