Vlasnik i urednik dnevnika "Pijemont", za koji je Moša Pijade radio kao novinar bio je Ljuba Jovanović-Čupa, jedan od čelnika četničke organizacije u tadašnjoj Srbiji, zajedno s pukovnikom Dimitrijevićem- -Apisom utemeljitelj terorističke organizacije "Crna ruka" ("Ujedinjenje ili smrt"), čiji je cilj bio "ujedinjenje svih srpskih zemalja: Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Stare Srbije (Kosova), Makedonije, Hrvatske, Slavonije, Vojvodine i Primorja". "Crna ruka" osnovana je 9.V.1911. godine, a list "Pijemont" (Srbiji je namijenjena uloga Pijemonta!) zajedno pokreću Apis i Jovanović i prvi broj izlazi već 21.VIII.1911. Javni program organizacije (postojao je i tajni) objavljen je u "Pijemontu".

ZRNCA IZ ŽIVOTOPISA MOŠE PIJADE

Moša (Samuila) Pijade - Čika Janko, rođen u Beogradu 4.I.1890., umro u Parizu 15.III.1957., najbliži Titov suradnik, poznat je kao istaknuti komunist u Kraljevini Jugoslaviji, dugogodišnji robijaš u Srijemskoj Mitrovici i Lepoglavi, gdje je preveo sva tri sveska Marxovog "Kapitala", "Prilog kritici političke ekonomije" i dr.; u Drugom svjetskom ratu član partizanskog Vrhovnog štaba, utemeljitelj TANJUG-a 1943., potpredsjednik AVNOJ--a; poslije rata obnašao niz najviših dunosti - potpredsjednik Prezidijuma FNRJ, potpredsjednik SIV-a, predsjednik Savezne narodne skupštine, predsjednik Zakonodavnog odbora Savezne skupštine; proglašen je i narodnim herojem Jugoslavije i junakom socijalističkog rada. No, neke pojedinosti iz njegova života malo su ili nikako poznate. Prema enciklopedijskim podatcima on napušta gimnaziju u petom razredu, sa 16 godina odlazi 1906. na slikarske studije u Minhen, zatim Pariz, u Beograd se vraća 1910., no od slikanja ne može živjeti i postaje novinar u listovima "Mali žurnal", "Novo vreme", "Pijemont" i "Pravda". Kada je Srbija 1912. u Prvom balkanskom ratu okupirala Makedoniju ("Južnu Srbiju"), terorizirajući surovo tamošnje stanovništvo i provodeći srbizaciju, Moša Pijade odlazi u Ohrid za nastavnika crtanja na gimnaziji. U Beograd se vraća tijekom Prvoga svjetskog rata, 1915. i radi kao novinar dnevnika "Pravda". Jeseni te godine austrougarska vojska okupira Beograd, vlada, vojska, kralj, mnogi intelektualci se povlače u studenom preko Albanije u susret saveznicima Francuzima. Moša Pijade provodi okupaciju u Beogradu, radi kao ličilac i pismoslikar, jedno vrijeme kao konobar u Ćupriji. Vlasnik i urednik dnevnika "Pijemont", za koji je Moša Pijade radio kao novinar bio je Ljuba Jovanović-Čupa, jedan od čelnika četničke organizacije u tadašnjoj Srbiji, zajedno s pukovnikom Dimitrijevićem- -Apisom utemeljitelj terorističke organizacije "Crna ruka" ("Ujedinjenje ili smrt"), čiji je cilj bio "ujedinjenje svih srpskih zemalja: Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Stare Srbije (Kosova), Makedonije, Hrvatske, Slavonije, Vojvodine i Primorja". "Crna ruka" osnovana je 9.V.1911. godine, a list "Pijemont" (Srbiji je namijenjena uloga Pijemonta!) zajedno pokreću Apis i Jovanović i prvi broj izlazi već 21.VIII.1911. Javni program organizacije (postojao je i tajni) objavljen je u "Pijemontu". U toj sredini Moša Pijade, zauvijek se, čini se zarazio virusom velikosrpstva, izjašnjavajući se kao i drugi srpski Židovi u to vrijeme "Srbinom Mojsijeve vere". "Pijemont" je prestao izlaziti 1915. godine poslije ulaska u Beograd austrijske vojske. Uredništvo dnevnika "Pravda" povuklo se s vojskom iz Srbije i list je u Solunu izlazio 1916.-1918. Srpska vojska vratila se u Beograd 19. listopada 1918. godine. Moša Pijade dočekao ju je, potpisan kao glavni urednik, prvim brojem tog poslijeratnog dnevnika u kojem je objavio samo ovaj članak:

"IZ MRAČNOGA SINU GROBA/SRPSKE KRUNE NOVI SJAJ!" Danas u 10 časova ušla je srpska vojska u Beograd Ispunjen zavet (...)Oslobođenje srpske prestolnice ne znači samo oslobođenje Srbije, već oslobođenje celog Srpstva i njegovo konačno ujedinjenje. Niče novo snažno ujedinjeno Srpstvo. Svaku stopu svoga zemljišta natopio je srpski narod svojom krvlju. Ali on je bio unapred svestan da to neće biti uzalud, ta on je vekovima čekao da već jednom položi svoju žrtvu za zavet koji je na Kosovu primio. (...) Narod je znao da je ovaj rat morao doći i da je trebalo da dođe. Vojnička snaga Srbije, njena nepokolebljiva volja da bude oslobodilac, njeno nesebično požrtvovanje za svoju braću u ropstvu (program "Crne ruke", op. a.), a naročito njezin duh slobode - a sve to nezaboravimo izvire iz njene ekonomske snage i demokratskog života - stekoše našem(!) narodu velike, moćne i trajne prijatelje u kulturnom svetu. ...Srbija je slobodna! Srpstvo je ujedinjeno! I ko da se ne seti danas onoga čija je svetla uspomena vodila narod vekovima kao zvezda vitlejemska, ko da se ne seti onoga ko je ikona slobode i mučeništva? I ko da ne usklikne radosna srca: "Raduj se Lazare, kneže i mučeniče: tvoj narod je dostojan svoga svetitelja: on je slobodan! Raduj se narode srpski, raduj se prestonico Velike Srbije! Raduj se Beograde svome mladome Kralju, koji je nov Dušan za Novu Srbiju!"

Taj, kao i slijedeći broj Mošine "Pravde" nalazio se još 1991. (za danas ne znamo) i kao izložak u Muzeju grada Beograda, u srcu prestonice - na Terazijama 34 u zgradi Protokola kao dio "Stalne postavke Revolucionarni pokret u Beogradu 1918.-1953." "Pravda" je 5. studenoga 1918. objavila oduševljeni članak o "oslobođenju Dubrovnika", bez potpisa autora, jer na tim prvim brojevima lista stoji samo ime Moše Pijade kao urednika, pa se može pretpostaviti da je on sve pisao. Autor pod naslovom "Dubrovnik" klikće od sreće:

"Teško je naći dostojnog izraza osećanjima koji nas (!) Srbijance obuzimaju kad nam se kaže s kakvim je oduševljenjem dočekao svoje oslobodioce onaj grad, koji je podigao nacionalnu kulturu i književnost do ogromne visine i spasao svome rodu glas vredne i kulturne nacije. Dubrovnik, čija je stara povest tako intimno vezana s našom, čiji su vredni i pošteni sinovi uživali u našoj staroj državi (?) osobito pravo i zaštitu, on je doživeo srećni čas da kao svoje oslobodioce pozdravi onu vojsku koju je uvek tako žarko ljubio i koju je od osvete Kosova tako duboko obožavao. Oslobođen Dubrovnik! Srpska vojska u Dubrovniku. Da, na moru, na našem (!) moru. Ko da zaboravi onu radost našu i naše vojske kada je u ratu s Turskom (balkanski rat 1912., op. a.) izbila na Adriju, na albanskoj obali. Ko da zaboravi one konjanike koji s konjima zagaziše u more kod Drača? Ali ko može tu radost usporediti sa ovom današnjom, ko more dračko s morem dubrovačkim i dalmatinskim?".

Srpska vojska u Prvom balkanskom ratu, pregazivši Kosovo i dio Albanije izašla je na "srpsko more" - albansko primorje - ostavivši svuda kao svoje tragove užasne zločine nad albanskim stanovništvom. Moša Pijade je bio suvremenik tih događaja, a o njima su otvoreno i javno pisali Dimitrije Tucović i Kosta Novaković, užasnuti time i stideći se što su Srbi. A Mošina "Pravda" i na taj zločinački pohod srpske soldateske s ponosom podsjeća srpski narod, uspoređujući ga radosno s "oslobođenjem Dubrovnika". Šteta što nije doživio 1991. godinu da vidi "radost" i "ljubav" Dubrovnika kada ga je ta ista vojska ponovno pokušala "osloboditi". Enciklopedija kaže da je kasnije Moša Pijade napustio "Pravdu" i od ožujka do listopada 1919. izdavao kao vlasnik svoj list "Slobodna reč" (koji nam nije poznat). Je li bio još urednik "Pravde" kada je u njoj objavljen 31. prosinca 1918. godine nepotpisani (kao obično) ovaj uvodnik pod naslovom "Boljševizam":

"(...) Tvrdo smo uvereni da naš narod nikad sa boljševizmom neće imati posla. Ali je boljševizam vrlo blizu nas i zato ga ne smemo prećutati. I kod nas ima ljudi koji koketiraju s boljševizmom. (...)Više nego godinu dana besni u Rusiji teror boljševizma. što je nevine krvi proliveno za to vreme, spaljeno, porušeno, razoreno i uništeno poznato je. Prirodno je da se istinske demokratske države sa svojim narodima hoće da sačuvaju od toga groznog pomora i te strahovite pustošne anarhije". Itd.

Moša Pijade postao je članom Komunističke partije Jugoslavije tek 1920. Njegov životopis od tada poznat je. No da se nikada nije oslobodio (veliko)-srpske orijentacije govori i zapis Vladimira Dedijera u njegovoj knjizi "Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita", 1981., gdje je opisao kako je Moša Pijade još 1942. planirao stvaranje srpske autonomne pokrajine u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata u komunističkoj Jugoslaviji. Dedijer piše:

"Sećam se još s kraja 1942. godine, kada se Vrhovni štab nalazio u Bosanskom Petrovcu, jednog poteza Moše Pijade. On je tada živeo i radio u selu Drinići, 10 kilometara od Petrovca. Spavali smo u istoj sobi. Moša je jedne noći došao na ideju da treba stvoriti srpsku autonomnu pokrajinu u Hrvatskoj. Imao je jedan tom službenog popisa stanovništva iz 1931. godine, pa je pokušavao da utvrdi granice te srpske autonomne oblasti. Ali nikako nije stigao da utvrdi majoritet Srba. Već je drugi put sipao gas u petrolejku, ali rešenje nije nalazio. Meni se spavalo, pa mu ja u gluvo doba noći predložih, da uzme dva sreza iz Bosanske krajine, koja se graniče sa Hrvatskom, pa da tako dobije majoritet Srba. Kada sam se probudio u zoru, Moša je već imao tačno iscrtanu mapu i svojim lepim rukopisom je bio izradio statut te srpske autonomne pokrajine u Hrvatskoj. Osedlao je svoga Dorata i krenuo do Josipa Broza u Petrovac. Vratio se odande dvaput brže nego što je otišao. I u pitanju Kosova Moša Pijade je imao svoje ideje, ali posle ovoga iskustva nije smeo da ih više stavlja na papir".

Ne znajući da Moša Pijade kuje planove kako da u budućoj državi učini što je najviše moguće za pravoslavne Srbe, 23 crnogorska svećenika te iste 1942. godine u jednoj svojoj rezoluciji protiv komunista upozoravaju pravoslavni puk da taj "najveći do sada neprijatelj hoće Jevanđelje zamijeniti 'Kapitalom' Karla Marksa, a tvoga najvećeg prosvetitelja i učitelja sv. Savu sa čifutom Mošom Pijadom.(...) Na čelu tvome je duh sv. Save, a protiv tebe i pred tvojim izrodima - Moša Pijade, jevrejin iz zatvora u Sremskoj Mitrovici". No došao je 20. listopada 1944. godine. Crvena armija i partizani ušli su u Beograd. Sveti Sinod s "oduševljenjem" dočekuje svoje "oslobodioce", na koje je do prije mjesec dana bacao anatemu. Zaboravili su to i Sinod i Titova vlast. U tom ozračju odigrala se i jedna od brojnih tada farsi: parastos (misa zadušnica) "izginulim herojima za oslobođenje Beograda" u beogradskoj prvostolnici, Sabornoj crkvi. Nazočni su bili Ivan Ribar i Moša Pijade (predsjednik i dopredsjednik AVNOJ-a), Peko Dapčević i drugi generali, kao i časnici Crvene armije, sve ateisti. Prema "Glasniku" SPC poslije parastosa svi su oni jedan za drugim pristupali mitropolitu Josifu, koji je služio obred, cjelivali križ i pričestili se po pravoslavnom običaju: primili su naforu (posvećeni komadić kruha). Prvi je to učinio dr. Ribar, Hrvat(?), katolik(?), mason(?), a odmah za njim "Srbin Mojsijeve vere" Moša Pijade. Može li se zamisliti takva scena u Zagrebu poslije 8. svibnja 1945. u katedrali: najviši državni i vojni predstavnici nove vlasti, sve komunisti, pobožno prilaze Stepincu

i pričešćuju se iz njegove ruke? Pored nadimka Čika Janko, Mošu Pijade prozvali su u Titovoj Jugoslaviji i "car Dušan". Taj srednjovjekovni srpski vladar poznat je po svojem Dušanovom zakoniku (i svojim zlodelima). A Moša Pijade je bio jedan od glavnih zakonodavaca u novoj Jugoslaviji: već veljače 1942. napisao je takozvane Fočanske propise o ustrojstvu i zadatcima Narodnooslobodilačkih odbora. Poslije rata bio je, pored ostaloga, i predsjednik Zakonodavnog odbora Savezne narodne skupštine i tako sudjelovao u izradi najvašnijih zakona federacije. Jedan od najbližih suradnika u tom poslu bio mu je dr. Leon Geršković kao sekretar za zakonodavstvo i organizaciju Saveznog izvršnog vijeća. Pored niza drugih zakona, oni su izradili i onaj zloglasni Zakon o nacionalizaciji, koji danas u nas toliki proklinju, tražeći povrat svoje imovine, no zaboravivši (?) da su Moša Pijade i Leon Geršković "najzaslužniji" za taj zakon. Izjašnjavajući se "Srbinom", no "Mojsijeve vere", Moša Pijade svojom nebrigom za sinagoge u Srbiji (isto kao i vrhovni rabin Cadik Danon, također član KPJ još od prije rata), stavlja pod upitnik svoju iskrenu pripadnost židovstvu. Ništa nije učinio, kao ni rabin, da se spomen-pločom obilježi da je u Beogradu na mjestu novoizgrađene poslije rata (1953.) Galerije fresaka (u središtu grada) bila jedna od najznačajnijih sinagoga, sravnjena sa zemljom još 1941. godine. Ni Moša Pijade, ni Danon, Geršković, Mates i dr. nisu prstom maknuli, ni jednom riječju, bar, pokušali spriječiti poslije rata, u njihovoj komunističkoj državi - gdje su bili visoki dužnosnici - rušenje od strane srpskih vlasti dviju njihovih u ratu preživjelih sinagoga. Ona u Beogradu na Dorćolu srušena je po službenom naređenju vlasti 1946.-1947., a sinagoga u Pančevu, također po naređenju vlasti, 1955. Prema židovskim izvorima stradali su u Vojvodini poslije rata i neki drugi njihovi sakralni objekti. A u niškoj sinagogi je do danas galerija slika, dio gradskog muzeja. U Zagrebu spomenik Moše Pijade danas ukrašava park židovskoga staračkog doma "Lavoslav Švarc" na Bukovačkoj cesti 55. To je onaj dom čijih je svih tadašnjih 60 stanara spasio od nacista i odvođenja u Auschwitz blaženi kardinal zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, preselivši ih 8. prosinca 1943. na crkveno imanje u Brezovici. Nije, međutim, poznato da je Moša Pijade, istodobno s planiranjem srpske autonomne pokrajine u budućoj Hrvatskoj, išta predlagao i poduzimao - kao jedan od najbližih Titovih suradnika - za spašavanje Židova tijekom rata u NDH ili Srbiji.