Municipium Raetinium u Pounju

(Iapodes)

Geografski smještaj

Jedno od najrazvijenijih područja u rimskoj Bosni nalazilo se na velikom koljenu Une

kod Bihaća. Taj region je smješten između Plješevice na zapadu i Grmeča na istoku, te

Zrinjske i Petrove gore na sjeveru.Japodski terotiorij zauzima cijelu Liku s Gorskim kotarom

– koji je djelimično prelazio u Sloveniju, i dijelom u sjevernu Istru. Njihovi susjedi na istoku

bili su Mezeji u dolini Sane, na sjeverozapadu oko Kupe Kolapijani (panonski narod), a do

njih već u Sloveniji oko Novog Mesta – keltski Latobici. Na jugozapadu od Japoda bili su

Histri (granica na Raši) u primorju uz Velebit Liburni, srodnici Japoda.

Japodi – jedini ilirski narod s teritorija današnje Bosne i Hercegovine koji su u sudbenom

pogledu pripadali skardonitanskom konventu, sa sjedištem u Scardoni u današnjem Skradinu.

Jedno vrijeme s Liburnima – činili su jednu oblast.

Etnička granica između Japoda i Mezeja nije na Uni kako su smatrali Patsch i Wilkes, nego je

prema mišljenju Čovića treba tražiti na razmeđi dolina Une i Sane (Japodi, Liburni i Histri za

razliku od Mezeja uz pokojnika nisu polagali oruzje). Po misljenju Čovića obje bi Une

zajedno sa Cazinskom krajinom pripadale Japodima dok bi Mezejima pripadalo uže područje

doline Sane.

Etnička granica Japoda nalazila se na padinama Grmeča.

Pitanje o kome se u nauci dosta raspravljalo jeste porijeklo Japoda. Istraživači koji su polazili

od narativnih izvora smatrali su Japode izvorno ilirskim etnosom, koji je u 4.st.p.n.e. bio

podjarmljen i preslojen od Kelta ( ovo mišljenje oslanja se na tvrdnje Dionizija Halikarnasa,

ali i Strabona). U duhu današnjih shvatanja mogli bismo reći da su Japodi prihvatili keltsku

civilizaciju, a sačuvali svoju tradicionalnu kulturu, ali se ne mogu posve isključiti ni

kratkotrajni boravci Kelta u BiH, kako smatra Marić. U nekropolama Bišća, Ribić i Golubić-

sve tri Japodske, nema ni najmanjeg podatka koji bi ukazivao na sličnosti između keltske i

japodske keramike.

Stari piscu su ilirske Japode miješali sa južnoitalskim narodom Iapyges (Hekatej pred kraj 6.

st.) U protohistorijsko doba Japodi su u vrijeme njihove talasokracije na Jadranu živjeli u

Picenumu u Italiji gdje se na umbrijskim natpisima spominju (Iguvinjske tablice). Čović

smatra da Japode ne treba miješati sa Keltima, te da su Japodi bili dobri susjedi Keltima, jer

se u grobovima Japoda nije nalazilo keltsko nego ilirsko oružje ( moguće je da su Japodi

posjedovali i keltsko oružje ali ga nisu polagali u grobove jer im to nisu dozvoljavali njihovi

kultni propisi).

Kada govorimo o onomastičkoj formuli koja se vezuje za Japode valja istaći da ona pokazuje

iste faze razvitka kao i opća ilirska imenska formula. ( Tipovi onomastike: jednoimena

formula, tip dvočlane formule jednoimenog sistema – osobno ime i patronimik bez filijacije

ili s njom, s rimskim ili romaniziranim rodovskim imenom, treći tip ove formule – čest na

liburnskim spomenicima). Japodi s rimskim civitetom pronađeni su još sa imenom Flavii, te

Ulpi, Aeli i Aureli. Činjenica da se još u 3.st. n.e uz carski gentilicij kao kognomen dolazi ime

Maxa, Pantadienus, Turranius, Ursus, očiti je znak konzervativnosti japodskog društva.

Prvi dodiri Japoda sa Rimljanima padaju 171. god st.e. kada su Japodi i Histri zaprijetili tek

osnovanoj rimskoj koloniji Akvileiji. Iza toga je dolazilo do sukoba nekoliko puta a povodi su

bili pljačkanje rimskih kolonija Akvileje i Tergeste i uznemiravanje rimskih legija na putu

preko obostrane Japudije. Pokorio ih je tek Oktavijan na svom velikom pohodu na Iliriju. Na

putu iz Senja prema Sisku Oktavijan je relativno lako zauzeo Monetium, Avendo i Arpium, i

njihova utvrđenja u jz Japodiji, ali su mu jak otpor pružili tek Terponus i Metelum u

Onostranoj – sjeveroistočnoj Japodiji. Najkrvavije borbe su se vodile oko japodskog grada

Metuluma ( Čakovec kod Josipodola u Lici). Ne može se sumnjati da je Oktavijan 35. godine

osvojio cijelu Japudiju zajedno sa Pounjem.

Na osnovu velikog broja epigrafskih spomenika može se zaključiti da je relativno

visok broj Julijevaca, od kojih su svakako bar neki domaći ljudi bili sa julijevskim civitetom.

Među Julijevcima se svakako nalazi i značajan broj libertina, čija se pojava vezuje za

političku djelatnost careva iz julijevsko klaudijevske kuće s naglaskom na Klaudija, ali se ne

može zaobići ni Tiberije, koji je osnovao više municipija u susjednoj Liburniji, a osim toga je

boravio u ovim krajevima. Dion Kasije kaže da je Germanik najprije zauzeo Splonum i to

više slučajem, odakle je krenuo na Raetinium, ali ga je zauzeo teškom mukom i to više

slučajem, nakon toga u ruke Rimljanima je pao Seretion. Nakon ovih uspjeha Tiberije je

mogao započeti odlučni napad na Batona, koji se sklonio u Andertij u zaleđe Salone, što je

dovelo do sloma ustanka. Tačna lokacija Seretiona nije poznata, ali se uzima da se nalazio

negdje na Germanikovu putu od Siscije do dinarskog razvođa.

Sudeći po epigrafskim nalazima najznačajnije naselje bilo je u Golubiću, a zahvatalo

je i područje Hudura, uz Unu između Golubića i Privilice. Ostaci naselja bili su posve zatrti, a

najvjerovatnije sto se ovdje gradilo od mekanog materijala, jer su velike šume davale obilno

drvo. U Golubiću je bio centar regije, ustvari centar japodske civitas, između Plješevice i

Kapele na zapadu, Petrove gore i Grmeča na SI.

Otkud teza da bi Golubić mogao biti centar japodske civitates? Naime, na to bi mogle

upućivati brojne indikacije: neposredna blizina svetišta božanstva Binda Neptuna, brojni

zavjetni oltari Bindu, beneficijari, vojnici i dr, prostranstvo naseobinskog areala u Golubiću.

Jedno od najznačajnijih nalazišta bilo je svetište Binda Neptuna na vrelu Privilice, uzvodno

od Bišća, sa brojnim oltarima posvećenim ovom božanstvu, ali nisu nađeni tragovi zidanom

hramu, pa se očito radilo o posvećenom gaju. Prefekturalna uprava postojala je za vrijeme sve

ovjne okupacije zemlje a prefkti su birani iz redova nižih vojnih starješina. Prefekturalna

uprava prestala je postojati odlaskom legija iz Dalmacije – ubrzo iza 50. god.n.e. a posebno

osnivanjem pojedinih municipija u Vespazijanovo doba, ali se ne zna sa sigurnošću da li su

prefekte zamijenili prepoziti. Prelaz od prefekturalne uprave na samoupravu pojedinih župa –

civitates peregrinae, iz kojih će se kasnije razviti municipij, bio je ostvaren u drugoj polovici

1. st.

Vjerovatno je da je narodno svetište svih Japoda bilo u Privilici, kako je smatrao Patsch, što

bi indiciralo na jedinstvo japodskog teritorija još u fazi prefeturalne uprave.

Formiranjem pojedinih municipija nestalo je i teritorijalnog jedinstva Japudije, koje je moralo

biti dosta labavo. Carski principat nije savez plemenskih zajednica nego municipija, kojem

jedistvo osigurava car.

Bilo je više pokušaja da se Raetinium locira u Golubić, međutim poteškoće su nastale odatle

što ni Apijan, ni Strabon nabrajajući japodske gradove, ustvari japodska castella i opida ne

spominju Retinija. Spominje ga jedino Dion u sklopu događaja 9. g. n.e, a razlog tome je sto

se naselje na poziciji Golubića razvilo u značajnu anglomeraciju tek u rimsko doba. U

Golubiću je oko 70 g. n. e. kraće boravila ala Claudia nova. Raetinium je svoj municipalni

status dobio nešto prije 70. god očito od cara Vespazijana, koji je u unutražnjosti Dalmacije

podigao i mun. Malvesistium- Skelanni i mun, Bistuensium – Bugojno, te u Panoniji osnovao

kolonije u Sisciji u Sirmiju.

Osnovna masa domaćeg stanovnišva je i dalje bila lično slobodna. Domaći ljudi su na

svojim ruralnim posjedima i dalje timarili stoku obrađivali zemlju, a uz to eksplotirali šume i

kamenolome, dolaskom Rimljana izdvaja se tanji sloj domaće buržoazije koja surađuje sa

Rimljanima, i pojavljuje se karakerističan dr. sloj – robovi. Prosperitet antičkog društva se

inače zasnivao na instituciji ropstva, koje su domaća ilirska plemena upoznala tek sa

romanizacijom.

Snažni elementi rimske kulture pojavljuju se oko 35.gp.n.e -10/20 g. .n.e ) kao snažni

elementi rimsko-provincijalne kulture prvenstveno panonsko norički. Proces se može pratiti

na arhitekturi, likovnoj umjetnosti, te na epigrafici.. Prema najnovijim istraživanjima, Japodi

su dinarski narod s jakim pannonskim primjesama nosilaca kulture žarnih polja, što najbolje

ilustrira arheološki materijal.

Kada se govori o duhovnoj kulturi valja uzeti u obzir utjecaje situlske umjetnosti sa

sjevera, arhajske grčke i etrurske s juga. Od jezika su poznati jedino antroponimi i nekoliko

toponima, a njihovo imensko područje Katičić je uključio u srednjedalmatinsko, što je opet

dio dalmatsko-panonskog imenskog područja.

Duhovna kultura se najbolje može pratiti kroz vjeru i posmrtni kult, te po bogatom

inventaru koji se reflektira kroz kasni halštat i laten sve do rimskog vremena u rasponu od

8.st.p.n.e. do 1.st.n.e. Sahranjivanje- biritualno. Inhumacija u pravilu zaa domaće

stanovništvo i incineracija za potomke panonskih doseljenika- superstrat. U čatensko doba

janso je vidljiva tendencija porasta ukopa sa urnama,koje su u najranije doba od zemlje, a

krajem prethist.epohe uz keramiče koriste se i kamene urne u obliku cilindra, te u obliku

kvadra. Prilozi u grobovima su raznovrsni a u željezno doba karakterističan je nedostatak

oružja u grobovima. Od vjerskih kultova u rimskoj antici zastupljena su bozanstva prirode

Silvan i Dijana i bog Bindus – autohtono japodsko bozanstvo zaštitnik izvora i voda koji se u

procesu romanizacije izjednačen s rimskim Neptunom. Bindu Neptunu podižu se

devocionalni oltari,a ova pojava pokazuje da je interpretatio romano vrlo rano zahvatila

domaće kultove – u Vespzijanovo doba.

Od kultova koji se susreću još na ovom prostoru su kultovi Liber pater, Liber –Dioniz, koji

predstavljaju domaći bozanski par izjednačen u toku vjerskog sinkretizma sa istoimenim

božanstvima, posvete Jupiteru te kultovi Mitre i Herakla.

Posebnu vrijednost japodskoj umjetnosti daju i japodske urne- ossuarria( monolitni

kvadratični kameni osuariji s poklopcem za pepeo spaljenih pokojnika, na vanjskim plohama

ukrašeni prikazima heroiziranih pokojnika) jedinstvena i izolirana pojava, nepoznata kod

drugih ilirskih naroda. Ova tehnika graviranja ne susreće se ni kod kojeg drugog ilirskog

naroda, a samoj tehnici pogodovao je i meki kamen poznat kao bihacit, u koji su se lako

mogle urezati konture. Danas je poznato oko 30 najčešće fragmentarnih kamenih urni i

poklopaca ali nijedna nije kompletirana.( 27 od 30 datiraju od 1-3-st.n.e). Fenomenom

japodskih urni bavili su se renomirani straživači japodske etnogeneze i njihove duhovne i

materijalne kulture. Čjudske i životinjske figure vrlo su česti elementi japodske ikonografije.

Patschovo mišljenje tačno je jer se na urnama, stelama i titulima, javljaju dosta česti motivi

kao krug, koncentrični krugovi, točak, rozeta na vitlo, ribe, gmizavci. Ljudski i životinjski

likovi su kod Japoda bili omiljeni ne samo na urnama od životinjskih likova prikazani su

konji, bik, vepar, panter, ribe, gmizavci i fantastička bića. Japodska je dakle umjetnodt u

rimsko doba bila okrenuta kultu mrtvih.

BOSANSKA POSAVINA

(Južni dio Panonije)

Sve što su Rimljani kroz dvjesta godina u našim zemjama osvojili od prvih sukoba sa

Ilirima pa sve do osvajanja Panonije sve su priključili provinciji Iliriji, osovanoj najkasnije za

Cezara.Zbog velikog prostranstva tog teritorija od Drave do Jadrana, od izvorišta Save do

Zapadne Morave, podjeljen je u dva upravna teritorija. Do te diobe došlo je u toku velikogi

lirskog ustanka 6-9 g.n.e., i to poslije sloma Breuka na rijeci Bathinus 8.g.n.e. Granica između

dviju provincija koje su uskoro bile nazvane Dalmacija i Panonija, nije tekla rijekom Savom,

nego nešto južnije po još uvijek neodređenoj liniji.

Granice Dalmacije kao ni Panonije, u historijskim izvorima nisu pobliže opisane, i to

je razlog što taj problem nije riješen do kraja. Prema starijoj varijanti granica između ove

dvije provincije identificira se sa putnom stanicom Ad Fines, koja se nalazila otprilike 24 km

južnije od Servicija na Savi – Bosanska Gradiška, koju neki identificiraju u Mahovljane drugi

u Laktaše. Ova linija bi išla od Ad Fines na zapad preko Kozare, južnije od V. Kladuše i

izlazila bi na Risnjak, išla nešto sjevernije od Doboja. Drugu potvrdu postavio je Karl Patsch

a zasniva na epitafskoj potvrdi iz Banja Luke, po kojoj bi se ovo mjesto nalazilo unutar

Gornje Panonije, što bi određivalo sjevernu granicu Dalmacije, odnosno južne Panojnije. U

novije vrijeme autori su spuštali granicu sjeverne Dalmacije, odnosno južne Panonije, nešto

južnije od Banja Luke. Takva bi se granica uklopila u podatke da je Dalmaciji pripadalo sve

što je okrenuto prema Jadranskom moru a Panoniji ono što je prema sjeveru. Ako se uzmu u

obzir svi navedeni orjentiri, i ako se povežu crtom, a ne zanemare se ni navodi pisanih izvora

poput Apijana, Plinija, Ptolomeja, dobit će se provincijska granica između Dalmacije i

Panonije i to linijom koja prolazi nešto južnije od Velike Kladuše, Dragotine, Ljubije i

Bosanskog Novog, pa dalje južnije od Doboja, ukoliko je njegovo područje pripadalo

Breucima, odatle na Drinjaču i Čačak.

Etnografija i upravna organizacija Bosanske Posavine u rimsko doba

Sjeverna Bosna je u etničkom i kulturnom smislu kroz cijelo metalno doba pripadala

sz Panoniji. Čitav metalodobni razvitak se temeljio na kulturi žarnih polja. Narodi iz

panonskog kompleksa pripali su uglavnom Panoniji: Kolapijani, Oserijati i Breuci, i druga, a

Dalmaciji ona iz dinarskog (ilirskog) kompleksa: Desidijati, Delamti, Japodi i dr. Panonija je,

a vrijedi i za sjevernu Bosnu bila šumovita, mjestimično barovita zemlja, ne baš intenzivno

naseljena. Kao seljački narod Panoni nisu poznavali gradova, nego su živjeli u poljima i

selima po rodovima. Njihovi dodiri sa Rimlojanima bili su trgovački još prije okupacije,

domaći trgovci su izvozili u italiju stoku, kože, robove i drugo. Već od 7. st. nailazimo i na

grčki import – bronzano posuđe, ali se smatra da ovi trgovački dodiri sa Grcims nisu imali

značajnijeg utjecaja na kulturu Japoda. Rimljani su Panonijuu sa Posavinom okupirali 8.g.n.e.

Odsutna bitka se vodila na rijeci Bathinus -Bosna 8.g, u kojoj su bili poraženi Breuci sa

saveznicima. Podjela na provincije bila je provedena najkasnije do 10.g. n.e. Nakon

Oktavijanovog osvajanja Segestike 35.g.p.n.e. i osvajanja Siscije i dalje su vođene borbe sa

panonskim narodima i keltskim Skordiscima u Srijemu. Ove borbe je okončao tek Tiberije,

Augustov pastorak, odlučnom pobjedom 12.g.pr.n.e., i tom prilikom je izvikan za imperatora.

Tek je nakon velikiog ilirskog ustanka 6-9. g. Cijela Panonija bila pokorena i okupirana.

Zemlju su posjele 3 legije XV Apollinahs u Emoni, VIII Augusta u Poetoviju i IX Hispana u

Sisciji. Prvo vojno sjedište bilo je u Sisku, nakon formiranja pokrajine prebačeno je u

Poetovio na Dravi, odakle je za Flavijevaca prebačeno u Carmuntum na Dunavu. Prvi

pouzdani poznati legat u nepodjeljenoj Panoniji bio je Iunius Blaesus, a prvu riječ Panonia za

oznaku teritorija proincije upotrebljeno je kod Veleja.

Nakon dačkih ratova Trajan je Panoniju podjelio na Gornju – zapadnu i Donju

istočnu – 107-108.g. Panonia Superior i Panonia Inferior. Granica između ove dvije regije išla

je od Dunava na Dravu, a kod Donjeg Miholjca je prešla Dravu, ostavljajući u Gornjoj

Panoniji Oserijate, a sa Save se sšuštala nešto istočnije od Banja Luke, koja je pewma jednom

natpisu pripadala Gornjoj Panoniji. Dioklecijanova podjela Panonije na četiri manje

provincije iz 293. god na našem prostoru nije donijela nikakvih teritorijalnih promjena.

Romanizaciji i urbanizaciji Panonije najviše je pridonijela aktivnost Hadrijana, što je dijelom

bilo i u vezi sa njegovom posjetom 124. godine, kada je osnovao Municipije u Karnuntumu,

Akvinumu, Mursi, Cibalama,Murseli. Najčešći carski gentiliciji je Aeli što dodatno govori da

je ovaj djelatni car, nekadašnji guverner Donj Panonije, bio u Panonijama darežljiv u

dijeljenju građanstva. Osnovao je i koloniju Mursa, a velika uloga u razvoju ovoga područja

pripala je i Septimiju Severu, ali i Karakali, koji je Cibalama dao status kolonije. Ubrzo nakon

okupacije, plemenske župe i teritoriji koji nisu bili savladani vojnom silom bili su

organizirani u autohtone civitasperegrinae, ali nam je njihovo uređenje slabije poznato. U

Bosanskoj Posavini ne spominju se ni princeps, a u Panoniji nema prepozita, kao kod Japoda

u Dalmaciji, ali se ponegdje javljaju civilni praefecti. Najvažnije podatke za etnografiju

Panonije dali su Plinije( navodi ih abecednim redom) i Ptolomej. Od Plinija doznajemo ove

važne etnografske podatke: da Drava teče kroz zemlju Sereta i Serapila, a Sava kroz župe

Kolapijana i Breuka.

O upravnoj podjeli nema određenih indikacija, pa možemo pomišljati da je područje

između Kupe i Une a eventualno i vrbasa pripadalo Kolapijanima sa centrom u Sisciji.

Područje Oserijata, koje je po Ptolomeju pripadalo takođe Gornjoj Panoniji moglo je u

predrimsko doba imati središte u Donjoj Dolini, a njohov teritorij se naslanjao na istočnu

granicu siscijanskog agera.Područje Breuka pripalo je Donjoj Panonniji, s obje strane Save, sa

potencijalnim centrom u Marsoniji – Slavonski Brod, a na istoku se pružalo so zapadnih

granica Cibala. Prema tome Bosanska Psavina je u upravnom pogledu bila podjeljena na pet

dijelova:

1. Ager colonie Flavie Sisciae- kasnije kolnija Septimija Siscija- azvio se na teritorij ilir.

Naroda Kolapijani, uz tokove Save i Kupe, a vjerovatno se pružao sve do Dubice.

2. Civitas Oseriatum – po Oserijatima po prilici srodnicima Mezeja, otprilikr od ušća

Jablanice u Savu do Motajice na istoku, tj do siscijanskog agera na istok.

3. Civitas Breucorum- bila je jedna od najmoćnijih narodosnih zajednica u Panoniji, nukleus

etničke zajednice Panona u predrimsko doba- dvije njihove krajnje granične tačke su Grabari

kod Slavonskog Broda na zapadu i Negoslavci kod Vukovara na istoku. Breučka vojna

istorija je vrlo uspješna, što se vidi ne samo po kohortama, I, V, VII, sve tri sa epitetom

civium Romanoru,, nagrada za njihovu hrabrost ali i hrabrost u panonskom ustanku,

građansko pravo dobili uglavnom od Trajana.

4. Civitas Cornacatium – lat je tvorba po toponimu Cornacum, Sotin na Dunavu kod

Vukovara., sa sjedištem u Cibalama, vjerovatno municipij za vrijeme Hadrijana.

5. Civitas Sirmiemium et Amantinorum- sa centrom u Sirmijumu koji su naseljavali

Sirmiensis, a ujedno i sjedište Amantina. U Sirmiumu je još za vrijeme Augusta bio rimski

garnizon, a za Flavijevaca je bio uklopljen u novosnovane kolnije. Građanstvo su dijelili

Trajan i Hadrijan. Istočnije od Sirmija živio je narod Scordisci, sa centrom u Petrovcima kod

Rume, a iz njihovog područja razvila se Colonia.

Rimske starine u Bosanskoj Posavini

Južna Panonija, a posebno bosanska Posavina bila je poljoprivredna i rudarska regija,

i relativno dobro naseljeno područje o čemu govore brojni arheološki podaci. Na ovom

području može se izdvojiti pet naseobinskih područja sa jakim intenzitetom naseljenosti: 1.

Područje južno od Kozare sa centrom u Sisciji, 2. Između Banja Luke i Save – pripadalo

peregrinskim župama Mezeja, 3. između Ukrine i Motajice i Tinje ( Sl. Požega i Vukovar, te

Tuzla i Doboj – gdje su živjeli Breuci), 4. od Tinje do Brke (Kornakati), 5. južno od Save, od

Zvornika i nešto niže uz lijevu obalu Drine, ali i dio Mačve.

U razvoju duhovne i mateirjalne kulture veliku ulogu imale su este koje su Rimljani igradili, i

to najčešće na starim prirodnim putevima. Preko desne Posavine išla je djeliično cesta Siscia

– Sirmium. Jedna od najvažnijih komunikacija u Panoniji (vjerovatno je to stara komunikacija

od Trsta do Dunava, gdje su se nalazili Sisak i Sirmium. Na ovu cestu je izlazio čitav niz

regionalnih i magistralnih puteva a juga: Senia- Siscia, cesta dolinom Une s vezama Golubić

(Raetinium) – Cetingrad, Golubić- Krbava, golubić Petrovačko polje- dolina Sane, cesta

Salona –Burnum- knin- Petrovačko polje- dolina Sane.

Magistralna cesta Salona – Servitium vodila preko Livanjskog polja – Glamočkog – Mrkonjić

Grada (Lusaba), Banja Luke i Bos. Gradiške (Servitium)

Magistralna cesta Slavonski Brod ( Marsonia)- Odzak- Gradačac- dolina Tinje i Spreče, veza

na cestu Salona Argentaria.

Cesta Vinkovci (cibulae) – Babina Greda – Odžak – Dobor i dalje na unutršnjost Bosne.

Cesta Bosanski Šamac – Orašjr- Brčko- Brezovo polje- Semberija

Cesta Zvornik- Janja- Brodac

Cesta Argentaria – Zvornik- Lješnica- Sirmium (Sr. Mitrovica). Kada govorimo o

romanizaciji ovoga područja, o tome nemamo pno toga reći jer se arh. Materijal sa ovoga

predjela nije očuvao u vel . količinama, ali se sigurno zna da je on bio brži na

municipiliziranim područjima sa jačim centrima a sporiji na peregrinskim područjima koja

sve do poč. 3. st. nisu dobila municipalni status. U Panoniji se javljaju kultovi Silvana, Libera

i Herkula, ali sa lat imenima i u lat. interpretaciji.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Romanizacija i urbanizacija

Proces romanizacije tekao je vrlo sporo posebno u unutrašnjosti Ilirika, jer su Iliri živjeli po

običajnom pravu koje se mijenja vrlo sporo. Proces urbanizacije zemlje ili drugim riječima

municipijalizacija, jeste pretvaranje peregrinskih župa u gradovw municipalnog karaktera, u

jednu za Ilire sasvim novu kategoriju naselja. Urbanizacija bi drugim riječima značila pravno

i političko izjednačavanje Dalmacije i Panonije sa ostalim Cartstvom.

Gradinske utvrde se u izvorima nazivaju castella i oppida, ili općenito katoichia. Takvih je po

Strabonu kod Delmata bilo oko pedeset a među njima i gradova- poleis kao što su Promona,

Salona, Ninia..Casella uvijek imaju ruralni karakter. Za razliku od oppida koji su bili centri

teritorijalnih zajednica, castella su sjedišta manjih rodovskih zajednica. Oppida su pak

epihorska naselja podignuta i redovito uređena kamenim zidom. Termin grad – oppidum urbs,

u urbanističkom smislu određuje centar nekog šireg teritorija, koji u isto virjeme, posjeduje

svoju autonomiju i jurisdikciju nad širim područjem oko grada, on je u isto vrijeme i upravno

i ekonomsko sjedište. U našem jeziku naziv grad polazi od činjenice da su takva naselja bila

utvrđena zidinama, što ga približava lat terminu oppidum- utvrđeno naselje na uzvisini.

Proces formiranja autonomnih gradova nazivamo urbanizacijom, odnosno municipijaliacijom,

što u doslovnom smislu znači pretvaranje ili prelaženje plemenskih civitates u naselja

rimskog tipa i s rimskim građanskim pravom. U vrijeme careva iz julijevsko klaudijevske

dinastije urbanizacija Dalmacije se ograničila na osnivanje italskih kolonija (Salona, Narona,

Epidaurum) i osnivanje liburnijskih municipika, a novu fazu urbanizacije Ilirika otvorili su

Flavijevci (69-96).

Preduvjet urbanizacije bila je romanizacija domaćeg ilirskog stanovništva, a Rimljani u

unutrašnjosti su bili zadovoljeni spontanom romanizacoijom. Na jugu najstariji domordci su

nosili gentilicije Iuli i Claudi, a na sjeveru u unutrašnjosti među najstarije spadaju Flsvi, Ulpi,

Aeli i Aureli. Najstariji iuli se susreću u Liburniji i oko Salone. Ulpi su sporadični. Njihovu

pojavu bi trebalo tražiti u sklopu Trajanovih nastojanja oko unapređenja rudarstva i

metalurgije. Aeli su r.građansko pravo dobili od cara Elija Hadrijana koji je vodio aktivnu

politiku dijeljenja civiteta domorocima. Aeli su najbrojniji sloj građana u Panonijama.

Najbrojniji su Aureli, koji već pripadaju kasnom principatu, a oni su vrlo brojni u okolici

Saloni ali i u samoj Saloni, kao i u unutrašnjosti Dalmacije. Septimi kojima je građansko

pravo dao Septimije Sever (193-211) najbrojniji su oko Vrlike u srednjoj Dalmaciji, au BiH

se javljaju pojedinačno kod Čapljine, u Osatici kod Drine. Dijeljenje civiteta peregrinima je

dovršeno Karakalinim ediktokm 212. god. Time su ustvari peregrini Dalmacije i Panonije u

građanskim pravima izjednačeni sa ostalim građanima Carstva. Sistematska urbanizacija u

unutrašnjosti provincije počela je krajem 1.st.n.e. u vrijeme vladavine Flavijevaca koji su

formirali mun. Bistuensium u Bugojnu, i mun. Mahesatium u Skelanima na Drini. Aktivniju

politiku urbanizacije nastavio je Hadrijan (117-138), koji je u obje provincije naširoko dijelio

civitet, što je dovleo do uzdizanja brojnih peregrinskih župa u municipalne gradove. Tada su

municipalnima postali Delminium, Salvium. Za Hadrijana je urbanizirana gotovo cijela

Zapadna Bosna, a vjerovatno je da su municipijima postali i Sarziaticum u Donjem Vrtoču i

Baloje na Plivi. Poslije Karakaline reforme, koja je svim peregrinima donijela građanska

prava, prerasle su i sve civitates u gradove municipalnog tipa. Kako god zvučalo

paradoksalno u 3.st. je bilo razdoblje najvećeg prosperiteta, ekonomike, rudarstva, napredne

zemljoradnje i stočarstva.

III DIO

DODACI

1. RIMSKO VOJNIŠTVO U DALMACIJI I PANONIJI

U toku velikog ilirskog ustanka 6-9- g.n.e. Tiberije je prikupio u Iliriji jake snage, koje su

se sastojale od deset legoja, više od sedamdeset kohorti, deset ala, više od deset hiljada

veterana, a tome još i od dobrovoljaca i jake konjice tračkog kralja Remetalka. To je najveća

formacija ikada viđena nakon građanskih ratova, a snage se procjenjuju na više od 120 hiljada

ljudi. Sam Tiberije je raspolagao sa pet legija i odgovarajućim brojem auxila, a dodatno su mu

još doveli konzulari Aulo Caecina i Silvanus Platinus. Neke od tih legija su poznate, druge

nisu, i tako je Legio VIII Augusta došla s Orijenta, Legio XX, kasnije sa atributom Valeria

Victrix u Iliriku se spominje pod zapovjedništvom Mesalina, a dolazila je iz Akvileje. Legio F

je prebačena iz Makedonije, a Legio XI je nakon bitke kod Akcija dodjeljena ilirskoj vosci.

Ovome treba dodati i ona snage koje je 7.g. doveo Germanik, a koje prema Dionu nisu bile

manje.

Nakon sloma Batonovog ustanka ilirska vojska se sastojala od pet legija : u Panoniji 3 –

legio VIII Augusta (Poetovio), XV Apollinaris (Emona, od 14.g. u Kartunumu na Dunavu) i IX

Hispana ( Siscia?) , a u Dalmaciji legio VII ( Gardun – Tilurium), i XI (Burnum), obje sa

atributom Claudia pia fidelis. Poslije Varonovog poraza u Teutoburškoj šumi 9. g. n.e.

prebačena je iz Ilirika u Germaniju legio VV, gdje je Tacit u Analima spominje 14.g.n.e.

Vojništvo Dalmacije

Od ala u Dalmaciji se spominju: Ala Claudia nova, ala Frontoniana, ala Panoniorum i ala

Pathorum. Od kohorti koje se spominju navest ćemo neke: Cohors I Alpinorum equitata u

Saloni na prelazu iz 1.u 2.st. Cohors III Alpinorum equitata, od Augusta pa do kraja 2. st.

( Humac, Salona, Gardun). Cohors Aquitanorum (Salona, Burnum), Cohors Asturum –

(Salona), Cohors I Belgarum equitata, Cohors I Flavia Brittonum, Cohors I Campana, Cohors

XI Gallorum (Narona), Cohors I Montanorum i mnoge druge. (Wilkes navodi ukupno 18)

Legijski logori nalazili su se na Gardunu – Tilurium na Cetini, i u Burnumu ( šuplja crkva u

Ivoševićima, Kistanje) na Krki. Manji logori za kohorte bili su u Andertiumu, Magnumu, na

Humcu kod Ljubuškog, u Doboju i u Banja Luci.

Vojništvo Panonije

S obzirom na granični položaj Panonije, njeno vojništvo bilo je brojnije. Legije su, kako smo

naveli, garnizirale u Sisku, Ljubljani, Karnuntumu i Ptuju, sve na mjestima od kojih su se

razvila gradska naselja. Neposredno uz logore, legijske i kohortalne, razvila su se canabae,

logorska sela, u kojima su u početku stolovali trgovci i prodavači, a kasnije živjele porodice

veterana i vojnika ( naselje uz logor u Doboju) Canabe su imale svoju vlastitu upravu sa

kvestorom. U Panoniji je pronađen veliki broj ponoćnih jedinica 27 ala i 53 kohorte. Legije i

kohorte su imale svoje zemljište tzv prata legionis, u vlasništvu carskog fiska koje im je

služilo kao vjezbalište i ekonomska baza za uzgoj i ispašu stoke – konja i mazgi, za sijanje

žita i uzgajanje povrća, za ispašu. Vojska je bila korištena i za izgradnju cesta, vodovoda

(Gardun i Burnum), izgradnju opeka.

U 1. st. u legijama su služili vojnici iz Italije, i iz već djelomično romaniziranih zemalja

Orijenta ( Mala azija, Makedonija, Sirija, Trakija). Orjentalci u Dalmaciji su pripadali VII i

IX legiji, a u Panoniji je u 2. st. počela regrutacija iz redova italskih kolonista. U

augzilijarnim jedinicama služili su samo peregrini izuzev VI i VIII. U BiH su garnizirale

samo pomoćne jedinice: kod Ljubuškog.

Organizacija limesa za Flavijevaca i Trajana bila je razlog i za prebacivanje legija iz

Dalmacije na Dunav zbog obrane granice. Legija VII CL PF prebačena je u Viminacium

(Kostolac na Dunavu), i time postala stalni dio mezejske vojske. Pred kraj 1.st. Dalmacija je

ostala pokrajina bez legijske posade – provincia inermis (bez oružja), a ubuduće njenu

sigurnost su čuvale u početku tri, a kasnije samo jedna kohorta, sve tri quingenarie.

Povremeno su kroz Dalmaciju u 2. i 3. st. dolazili pojedini odjeli raznih legija, već prema

potrebama trenutaka. Tako Leg I i II Adiutrix, I i II Italica, X Gemina, XIV Gemina i neke

druge koje su ostavile pojedini natpis. Beneficijari su i nakon odlaska legija auxilia bili jedina

oružana snaga za održavanje javnog reda i sigurnosti, nešto slično modernoj žandarmeriji.

Zadatak beneficijara bio je da nadziru sigurnost prometa i značajnih rudničkih, metalurških i

sličnih objekata.

U početku nije bilo obavezno da otpušteni vojnik dobije rimski civitet, nego je to ovisilo o

pogodni koji je dotični narod sklopio sa rimskom državom. Tek od Klaudija svaki otpušteni

vojnik dobija i državljanstvo, a time i ius conubii. Missio agraria, na koju su imali pravo samo

legionari, ukinuta je za Hadrijana, a ostala je samo missio mumaria os 2000 denara.

BENEFICIARII CONSULARES U DALMACIJI I PANONIJI

Za održavanje javnog reda i mira na raspolagannju namjesnika Dalmacije stajali su

beneficiant i njima srodni spectulatores, te stationarii, straža na putnim stanicama, grupa

vojnika detaširana za zaštitu od razbojnika, ustanovljena od Tiberija, na osiguranje puteva i

stanica na njima, kojima su na čelu stajali beneficiarii consulares, obično niži oficiri iz štaba

namjesnika. U tome smislu položaj Dalmacije je bio specifičan, otkad je Dalmacija pred kraj

1.st. ostala bez legionarskih posada, ljudstvo za takve potrebe davale su legije iz susjednih

provincija Dalmacije i Mezije. Beneficijari su poznati i u 1. i 2. st. a ova institucija se posebno

razvila u 3. st. za vrijeme Spetimija Severa. Povrđene beneficijarske stanice razmještene su

uzduž brojnih komunikacija, i to na većim raskrsnicama i osjetljivim punktovima ( Golubić,

Banja Luka, Skelani, Domavija, Stolac, Pljevlja). U Dalmaciji je potvrđeno 17 takvih stanica

– Narona, Salona, Burnum, Trilj, Trogir. Sve veća upotreba beneficijara pod jurisdikcijom

namjesnika provincije kroz 3. st ukazuje na jedan novi aspekt njihove službe a to je sve veće

uplitanje centralne vlasti u autonomne poslove municpija, u kojima su za slične poslove bili

zaduženi municipalni magistrati, u prvom redu aediles.

U susjednoj Panoniji benficijarske stanice potvrđene su u 1. st. i Sisciji i Mursi, a u 3.

st.i u Dalju, Sotinu, Varaždinskim Toplicama, i ovdje je njihovo uplitanje u gradske poslove

dolazilo manje do izražaja nego inače. Prema tome, beneficijari u minicipijama i inače

predstavljaju centralnu vlast u ovom slučaju i namjesnika i podržavaju Jupitera Kapitolskog

kao simbol državnog jedinstva i cjelokupnosti. Beneficijarski natpisi u BIH, uključujući

Naronu i Pljevlja nađeni su u 10 mjesta.

OCTO COHORTES BRECORUM

Cohors I Brecorum- prije 107. g prebačrna iz Donje Panonije u Reciju.

Cohors II Brecorum prije XI 107. pripala afričkoj vojsci Mauretanije. O mjestu

njenog boravka u 1. st ne zna se ništa ( mozda logor u Donjoj Rajni)

Cohor III Brecorum – vjerovatno pripadala vojsci Donje Germanije.

Cohors MI Brecorum prije 122. dodjeljena vojci Britanije

Cohors V Brecorum – već 80. god nalazila se u Panoniji, odakle je prebačena u

Norik, gdje je otala do 3, a možda i 4. st.

Cohors VI Brecorum – u flavijevsko i trajansko doba pripadala vojsci Donje

Germanije

Cohors VII Brecorum -prije 85. godine stacionirala u Gornjoj Germaniji, a godine 85.

vratila se u Panoniju.

Cohors VIII Brecorum - stacionirala u Donjoj Germaniji, gdje je bila uništena 70. g. u

vrijeme ustanka Batavaca.

RIMSKI VOJNI LOGOR NA GRAČINAMA KOD LJUBUŠKOG – samo da znate

da je tu bio! Ove inf su predetaljne o zgradi i konstrukciji logora.

KRATAK EKSKURS O VJERI STARIH ILIRA

Iliri su kao i ostali indoevropski narodi, dugo poštovali bezlične duhove u obliku

prirodnih pojava (oblak, kiša, grom, šuma, nebo..). Marko Terencije Varon je u početku

zabilježio da su bogove prvo poštovali bez kipova i da su ih počeli antropomorfizirati u

vrijeme etrurskih kraljeva. Kod Pseudo Skymnosa se sačuvala samo uopćena potvrda da su

Iliri u predrimsko doba uveliko poštovali bogove, a kod Seksta Pompeja podatak da svake

devete godine žrtvuju Neptunu koga nazivaju Hippius, četiri konja, dok Servije navodi samo

1. Zajedno sa latinskim jezikom i ostalim sadržajima duh kulture, Iliri su od Rimljana

postupno primali njihovu vjeru koju su donekle prilagođavali svojim vjerskim shvatanjima,

posebno kada su u pitanju širi narodni krugovi.

Vjerovatno je Silvanus Silvester, čiji je lik posuđen od grčkog Pana, u stvari

Aegipana – Interpretatio Graeca, a ime od rimskog antropomorfnog Silvana (interpretatio

Romana) s kojim ilirski Silvan nema ništa zajedničkog, osim imena. Ne znamo kako su ga

Iliri prije toga nazivali – možda Vidasus – ime sačuvano u jednoj posveti u Topuskom, ili

možda nije ni imao individualno ime, jer su ga moguće nazivali generičkim nazivom deus ili

nomen, odnosno kako su već na svom ilirskom jeziku krstili božanstvo. Silvanus Silvester je

najčešće prikazivan u kultnoj zajednici sa božicom Dijanom (reljef iz Glamoča). Brojni

prikazi govore u prilog tezi da se kult ova dva božanstva kod Ilira uporno održavao i u rimsko

doba, uprkos procesa romanizacije, tako da njihov primat nije mogao ugroziti ni autoritet

samog Jupitera, moćnog gospodara samog Olimpa, zaštitnika i oličenja rmske moći i veličine,

na čelu kapitoljske trijade. Poštivanje kapitoljskih božanstava sačinjavalo je sadržaj javnog

službenog kulta, importiranog iz Italije, a Silvan i Dijana, božanstva domaćih šuma, ostali su

zaštitnici pastirskih domova ruralnog stanovništva. Na reljefu iz Busije Silvan je prikazan kao

grčki pan, to je nagi rogati i bradati mladi satir, kozorog, krupna oka u donjem dijelu tijela

dlakav i kao božanstvo plodnosti itifaličan. Njegovi atributi su pastirski štap – pedum, o

svirala- siringa. Na drugim reljefima kao njegovi atributi dolaze nebrida – jelenska koža i

grozd, a oba povezuju Silvana sa Liberom, a uz to jarac ili jare i pas koji dolaze na reljefu iz

Busije. Na reljefu iz Busije Dijana je prikazana kao klasična Artemida, koja je u unutrašnjosti

Dalacije kod Delmata poštovana kao božica plodnosti, šuma i polja i vladarica divljih

životinja. U lijevoj ruci drži luk, a desnicom vadi strijelu iz tobolca, koji joj leži na plećima.

Takav lik Dijane lovice čest je u provinciji Dalmaciji (Halapić, Čitluk, Suhača, Duvno).

Votivni i figuralni spomenici Sivana i Dijane ne nalazimo samo na području Delmata

nego na cijelom ilirskom području, od Morave na istoku do Istre na zapadu. Nakon Jupitera,

predstavnika državnog službenog kulta, Silvan je u Panoniji božanstvo kojem se najčešće

postavljaju počasnii oltari, sa epiotetom domesticus, silvestris. Na reljefima je najčešće

odjeven prikazan kao stariji čovjek sa psom, vinogradskim nožem i voćem što ga približava

italskom Silvanu, kao šumski bog sa nadimkom silvestris sačuvao je lik Pana.

Silvanovoj kultnoj zajednici pripadaju i nimfe zvane fontane, niža božanstva šuma i

voda, a najčešće dolaze na reljefima iz unutrašnjosti Ilirika. One učestvuju na kolu koje

predvodi Silvan ili mu samo prisustvuje.

U Silvanovu kultnu zajednicu ne pripada kult boga Binda, koji je u procesu

interpretatio romana vrlo rano izjednačen sa rimskim Neptunom. Svi spomenici ovog

božanstva potječu iz njegova svetišta s vrela Privilica kod Bihaća. Njegovi atributi trozub,

veslo i delfin preuzeti su od rimskog Neptuna, s kojim je identificiran. Ova kultna zajednica

dopunjena je prikazom Tritona s ribljim tijelom koji pripada Neptunovoj kultnoj zajednici,

dok likovi jaraca simboliziraju žrtve sa kojima se uparuju. Kult boga Sedata pripada Panoniji

ili Noriku sa nalazištima u Celeji u Krškom ili Avinkumu. U Bosni su njegovi spomenici

pronađeni u ferariji kod Starog Majdana na Sani. Stoljetnom simbiozom sa raznim rleigijama

u Carstvu iliri su poprimali brojne i italske, grčke i orijentalne vjerske ideje. Njihovi nosioci

su najprije grčki pa italski kolonisti na našoj obali, kasnije vojska u velikim logorima, a

najposlije strani stručnjaci, orijentalci. Od grčko-rimskih kultova potvrđen je kult Junone,

Minerve, Marsa, Merkura ( u zajednici sa Silvanom), pa Herkules i Dioniz Liber, Armat

(specifikacija Marsa), Terminus – bog međa (samo na Drini) pa Terra Mater. Kultove

orijentalnih bogova donijeli su vojnici i stručjaci s Orjenta (Frigija, Egipat i dr. Zemlje) među

njima Izida i Serapis, Atis i Kibele, Jupiter Dolihenski – vojnički kult i Dolihe u Komageni.

Tračkog su porijekla tzv. Trački konjanik i Dunavski konjanik.

Prve pouzdane vijesti o kršćanstvu ostavio nam je sv. Jeronim, koji 375. godine u

rodnom gradu Stridonu spominje crkvu i njenogg prezbitera Lupicina.