NAŠA DRUŽBA - sestre-scj.hr Druzba 1 2012.pdf · vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4,8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našeg spasenja;

NAŠA DRUŽBAVJESNIK DRUŽBE SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA

ISSN 1331-8276 1/2012 GODINA XLV. BROJ 104

Majka Marija Krucifiksa KozulićUtemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova

Naša Družba br. 1/2012.

3

RIJEČ UREDNIŠTVA ...................................................................................................... 5

ČESTITKA VRHOVNE GLAVARICE ............................................................................... 6

PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI. ZA GODINU VJERE ............................................... 7

DOGAĐAJI U DRUŽBI I CRKVI

HODOČAŠĆE NA GROB I EKSHUMACIJA ZEMNIH OSTATAKA NAŠE MAJKE UTEMELJITELJICE ..... 16

RADOSNI ULAZAK U KANDIDATURU ....................................................................... 19

HOSPICIJ ................................................................................................................... 20

ZIMSKA KATEHETSKA ŠKOLA .................................................................................. 22

ULAZAK U POSTULATURU ....................................................................................... 23

SVIJEĆNICA - DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA ............................................................ 24

PROSLAVA IMENDANA ČASNE MAJKE ................................................................... 24

SUSRET ODGOJITELJA U VJERI.............................................................................. 25

VJERA I BOGOSLUŽJE ............................................................................................. 26

NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO - BLAGOVIJEST ................................................... 28

PRIZNANJE S. MIRANDI TOMIĆ ............................................................................... 28

DUHOVNE VJEŽBE U LOVRANU .............................................................................. 29

KONFERENCIJE U NADBISKUPIJI ........................................................................... 30

ODGOJ ZA EMOCIONALNU I DUHOVNU ZRELOST ............................................... 31

ZVANJE – DAR BOŽJE LJUBAVI ............................................................................... 34

ZALJUBLJENA U JANJE BOŽJE ............................................................................... 35

PROSLAVA SV. JOSIPA RADNIKA U SAMOSTANU U OTOČCU .............................. 36

IZLET NA VEPRINAC ................................................................................................. 38

MOLITVA U ŽIVOTU DJECE I ODGOJITELJICA ....................................................... 39

SUSRET KATOLIČKE MLADEŽI – SISAK .................................................................. 41

SPOMEN O PRVOM REDOVNIČKOM ZAVJETOVANJU U NAŠOJ ZAJEDNICI ...... 42

GOSPA TRSATSKA .................................................................................................... 47

VIRTUALNO U SLUŽBI ZAJEDNIŠTVA ...................................................................... 48

IZLET NOVICIJATSKE ŠKOLE U VUKOVAR, ALJMAŠ I ĐAKOVO ............................ 49

KONCERT U ČAST UTEMELJITELJICE .................................................................... 51

MALI KRISTOFOR ...................................................................................................... 52

PROSLAVA SVETKOVINE PRESVETOG SRCA ISUSOVA NA DRENOVI ................. 53

ISSN 1331-8276

NAŠA DRUŽBAVJESNIK DRUŽBE SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA

GODINA XLV., br. 1 (104), 2012.S A D R Ž A J


4

PROSLAVA BLAGDANA SV. VIDA ............................................................................. 54

DUHOVNE VJEŽBE U KUĆI MATICI.......................................................................... 57

APOSTOLAT SESTARA

IŠLE SMO POKLONITI (SE) ....................................................................................... 59

DUHOVNE OBNOVE ZA DJEVOJKE ......................................................................... 61

PREDSTAVLJEN PROJEKT MILOSRDNI SAMARIJANAC ........................................ 62

MALI SVIJET VELIKIH MISLI ...................................................................................... 63

LJUBAVLJU KRISTOVA SRCA LJUBITI BOGA I BLIŽNJEGA ................................... 65

ISKRICE IZ ŽIVOTA U DOMU .................................................................................... 67

PRIREDBA ZA MAJČIN DAN ..................................................................................... 74

PRVA PRIČEST U ŽUPI GOSPIĆ ............................................................................... 74

BOGATSTVO RAZLIČITOSTI ..................................................................................... 76

RADOST SUSRETA ................................................................................................... 77

RAZMIŠLJANJA I POTICAJI

IZGUBLJENI SIN ........................................................................................................ 81

VJERUJEM U LJUBAV ............................................................................................... 83

POSLUŠAJ GLAS KOJI TE ZOVE .............................................................................. 83

ISUSE, NUDIŠ MI ŽIVOT ........................................................................................... 84

SVE PRED TOBOM, ISUSE, NESTAJE ..................................................................... 84

ZAHVALA JEDNE POSTULANTICE ........................................................................... 84

TI, O ISUSE ................................................................................................................ 85

MARIJI KRUCIFIKSI KOZULIĆ ................................................................................... 85

SLUŽBENE OBAVIJESTI .............................................................................................. 86

PRILOZI

MEĐUSOBNO POZNAVANJE I PRIHVAĆANJE GENERACIJA ............................... 88

MOLIMO KRUNICU UZ TEKSTOVE MAJKE MARIJE KRUCIFIKSE ........................ 104

SAŽETAK ZAVRŠNOG RADA PETRE MILOTIĆ....................................................... 107

Naslovna slika: Pokaznica, grb Družbe sestara Presvetog Srca IsusovaSlika na omotu: Molitva po zagovoru Majke Marije Krucifikse Kozulić

IZDAJU: Sestre Presvetog Srca Isusova, Cvetkov trg 5, 51 000 RIJEKA Tel: (051) 254-266; fax: (051) 254- 422; e-mail: [email protected] - www.sestre-scj.hrUREĐUJU: uredničko vijeće: s. Robertina Medven, s. Tajana Hrvatin, s. Lidija Turić i s. Silvana FužinatoODGOVARA: Vrhovna glavarica s. Nives Stubičar, Cvetkov trg 5, Rijeka; (051) 254-266IZLAZI: povremeno


5

R I J E Č U R E D N I Š T V A

Dragi čitatelji!

Proslavili smo velike svetkovine: Duhove, Presv. Trojstvo, Tijelovo. Bog nam se objavio kao Otac, Sin i Duh Sveti. Kroz cijelu godinu, iz nedjelje u nedjelju, obnavljamo vjeru u trojstvenoga Boga. On je neiscrpni izvor ljubavi i milosrđa koje se neprekidno množi darivajući se. Na Posljednjoj večeri, uoči svoje muke, Isus je ustanovio sakrament svoje prisutnosti među nama: on ostaje s nama trajno pod prilikama kruha i vina. Proslavili smo i blagdan Srca Isusova i napunili naša srca novim žarom ljubavi. On nam daje osjetiti koliko nas ljubi unatoč našoj grješnosti. Daje nam osjetiti svoju milosnu dobrotu, unatoč naše česte hladnoće i nezahvalnosti. Isus je slikovno prikazan sa srcem na prsima, koje je okruženo trnovom krunom, plamenom, trima čavlima i ranama na rukama i nogama, tj. simbolima njegove muke na križu. U Svetom pismu, riječ „srce“ je središte, izvor osobnosti. Označava ne samo osjećaje osobe – kao što se uglavnom događa s ovom riječju u suvremenim kulturama – nego samu osobu, njezine planove, odluke, volju, a također njezinu inteligenciju i njezin um. Stoga, kult Isusova Srca, kult je same Isusove osobe koju se razmatra kao tajnu ljubavi što se nama objavljuje u znaku njegova Srca.

Nama sestrama Srca Isusova nije samo lipanj vrijeme intenzivnije pobožno-sti prema Srcu Isusovu, nego je to središte naših svakodnevnih molitava i poslo-va. Mi smo izabrale slijediti upravo to Srce, njemu pokloniti sebe svakog dana iznova. Pobožnost Srcu Isusovu neupitna je i nenadomjestiva. Štovanje Srca Isusova stavlja pred nas živi prizor Kristove otvorene rane na boku iz koje izviru krv i voda. Kroz tu vidljivu ranu promatramo nevidljivu ranu ljubavi.

I ove godine naš Vjesnik, Naša družba, izlazi za Dan Družbe. Na taj dan 6. srpnja slavimo dan osnutka naše Družbe koju je 1899. osnovala Majka Marija Krucifiksa Kozulić. Zdravlju naših srdaca neka pridonesu i raznorazni članci i pri-lozi u ovom bogatom broju od Božića do XVIII. Generalnog kapitula, da dobrota sestre Srca Isusova bude izazov i znak, s motom Majke Krucifikse: „Ljubavlju Kristova Srca ljubiti Boga i bližnjega.“ Naša Utemeljiteljica primila je i živjela karizmatski dar koji želimo svakoj našoj sestri čestitajući Dan Družbe. Majka Krucifiksa ovako je molila: „Darujem ti svoje srce, o ljubljeni Pastiru. Bit ću uvijek tvoja, ti si mi sebe dao, ja Ti darujem sebe“.

Molimo Božansko Srce Isusovo neka nas sve sačuva u čistoći svoje ljubavi, pravednosti i istine. Grješnicima neka dade svjetlo i istinsko pokajanje da se obrate, da se sav svijet izliječi od zla i grijeha, pa da se sva srca raduju ugrijana plamenom ljubavi Isusova i Marijina Srca.

sestre iz Uredništva

RIJEČ UREDNIŠTVA


6

Drage sestre!

Nalazimo se u Godini Majke Krucifikse Kozu-lić (2011.-2012.) u kojoj na poseban način želimo još bolje upoznati njezin svijetli lik i svetački način života koji nam je poticaj da je nasljedujemo u svim krepostima koje su resile tu tako jednostav-nu i velikodušnu dušu.

U mjesecu lipnju na posebam način svoje molitve i razmišljanja usmjeravali smo prema Srcu koje nas beskrajno ljubi. Na tu veliku istinu nas podsjeća i sv. Pavao kada kaže: “u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“ (usp. Gal 2,20) Naša Majka Kru-cifiksa na poseban način je već u svojoj obitelji, a onda i kroz cijeli svoj život njegovala pobožnost prema Srcu Isusovu i ostavila nam primjer kako se u svim trenucima života trebamo navraćati na izvor Božje ljubavi u kojem se jedinom nalazi rješenje za sve naše probleme. U našim Konstitucijama stoji: “U ranu Kristova Srca, koje je simbol njegove neizmjerne ljubavi, sestre će unositi svoje vlastite i tuđe poteškoće. U toj ljubavi Srca Isusova, koja sve sadrži, naći će svje-tlo i snagu za svaki svoj pothvat.“ (Konstitucije, br.9)

Ove godine sa zahvalnošću se spominjemo dvadesete obljetnice papinskog priznanja naše Družbe, koje nam je 9. srpnja 1992. podijelio sada bl. Ivan Pa-vao II. To priznanje nas obavezuje na vjerno življenje zavjeta kao i vraćanje na izvore karizme koju nam je kao dar ostavila Majka Krucifiksa. U tom nastojanju će nam pomoći i zaključci koji su doneseni na XVIII. Generalnom kapitulu, a koji je održan u Kući matici na temu Naš redovnički identitet. Samo ako svojim dje-lima svjedočimo za Isusa i njegovo Kraljevstvo možemo očekivati milost novih duhovnih zvanja u Crkvi i našoj Družbi. Polje rada za življenje karizme Majke Krucifikse je veliko. U svojim razmišljanjima trebamo biti zahvalni za sve lijepo i vrijedno čime je protkana povijest naše Držbe, te oduševljeno i s povjerenjem ži-vjeti sadašnji trenutak, te se otvoriti izazovima koje nam donosi Treće tisućljeće.

Od srca vam drage sestre čestitam Dan Družbe koji slavimo 6. srpnja i pozi-vam vas da sav svoj život i rad ugradite u rast i napredak Družbe kako bismo svi zajedno bili znak Božje ljubavi u ovom svijetu. Neka nas u nastojanju da uvijek i u svemu ugodimo samo Bogu i živimo Njemu na slavu i na korist potrebnima prati Božji blagoslov i zagovor Blažene Djevice Marije.

Uz srdačan pozdrav, vašas. Nives Stubičar, SCJ

Vrhovna glavarica

ČESTITKA VRHOVNE GLAVARICE

ČESTITKA VRHOVNE GLAVARICE


7

Porta fidei

Apostolsko pismo u obliku motu proprija pape Benedikta XVI. kojim se proglašava Godina vjere

1. “Vrata vjere” (usp. Dj 14,27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce do-pusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cio život. Taj put započinje krštenjem (usp. Rim 6,4), po kojem možemo Boga nazivati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17,22). Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv

4,8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našeg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljećâ u iščekivanju Gospodinova povratka u slavi.

2. Od samog početka svoje službe kao Petrova nasljednika podsjećao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom. U Homiliji na misi prigodom početka pontifikata napisao sam: “Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista kre-nuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daje život u punini” [1]. Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom života. No zapravo ta pretpostav-ka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, već je štoviše često zanijekana [2]. Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstveno kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćana u svojem podsjećanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.

3. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt 5,13-16). I današnji čovjek može iznova osjetiti potrebu poput Samari-janke poći na zdenac da sluša Isusa, koji poziva vjerovati u Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg teče voda živa (usp. Iv 4,14). Moramo s novom radošću u srcu uživati Božju riječ, koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života, koji se daju kao potpora onima koji su njegovi učenici (usp. Iv 6,51). Isusovo se učenje,

PAPINA PORUKA ZA GODINU VJERE


8

naime, i danas razliježe s jednakom snagom: “Radite, ali ne za hranu propad-ljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni” (Iv 6,27). Pitanje koje su posta-vili njegovi slušatelji: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” (Iv 6,28), postavljamo i mi danas. Znamo Isusov odgovor: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao” (Iv 6,29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se može definitivno prispjeti k spasenju.

4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam proglasiti Godinu vjere. Ona će zapo-četi 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila a završit će na svetkovinu Gospodina Našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013. Na dan 11. listopada 2012. obilježit će se također dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II. [3], sa ciljem da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere. Taj je dokument, istinski plod Drugog vatikan-skog koncila, zatražen od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao sredstvo koje će biti stavljeno u službu kateheze [4], a ostvaren je zahvaljujući suradnji čitavog episkopata Katoličke Crkve. Nadalje, tema Opće skupštine Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad 2012. glasi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Bit će to dobra prilika da se čitavu crkvenu zajed-nicu uvede u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere. Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo apostolâ Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani trenutak za čitavu Crkvu da “istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru”; on je, osim toga, htio da to bude potvrđeno “na individualan i zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan način, ponizno i iskreno” [5]. Sma-trao je da će na taj način čitava Crkva moći obnoviti “jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi, ispovijedi” [6]. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini još su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješću vjere naroda Božjeg [7], kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernikâ trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih.

5. U određenom pogledu, moj časni prethodnik promatrao je tu godinu kao “posljedicu i zahtjev pokoncilskog razdoblja” [8], duboko svjestan ozbiljnih teš-koćâ vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravnog tumačenja. Smatrao sam da vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila može biti prava prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslijeđe ostavili koncilski oci, prema riječima blaženog Ivana Pavla II., “ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice… osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U



9

njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo” [9]. Želim također snažno potvrditi ono što sam rekao u svezi Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova nasljednika: “ako se u njegovu čitanju i prihvaćanju vodimo ispravnom hermeneutikom, [Koncil] može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve” [10].

6. Obnova Crkva postiže se također svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Koncil, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: “dok Krist, ‘svet, nevin, neokaljan’ (Heb 7,26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5,21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2,17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove. Crkva ‘žurno ide naprijed hodajući između progonâ svijeta i utjehâ Božjih’, na-vješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako za-sjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu” [11]. Godina vjere, s toga gledišta, je poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuća, Bog je u punini objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po oproštenju grijeha (usp. Dj 5,31). Za apostola Pavla, ta Lju-bav uvodi čovjeka u novi život: “Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6,4). Zahvaljujući vjeri, taj novi život oblikuje čitav ljudski život prema radikalno novoj stvarnosti uskrsnuća. U mjeri u kojoj slobodno su-rađuje, čovjekove misli i osjećaji, način razmišljanja i vladanje postupno se pro-čišćavaju i preobražavaju, u jednom hodu koji nije nikada u potpunosti dovršen na ovome svijetu. “Vjera ljubavlju djelotvorna” (Gal 5,6) postaje novo mjerilo shvaćanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život (usp. Rim 12,2; Kol 3,9-10; Ef 4,20-29; 2 Kor 5,17).

7. “Caritas Christi urget nos” (2 Kor 5,14): Kristova je ljubav ta koja ispunjava naša srca i potiče nas na evangelizaciju. On – danas kao i nekoć – šalje nas po putovima svijeta da naviještamo njegovo evanđelje svim narodima na zemlji (usp. Mt 28,19). Svojom ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravajući joj naviještaj evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za snažnijim za-uzimanjem Crkve za novu evangelizacije kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere. U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi misijsko zauzimanje vjernika crpi trajnu ljubav i snagu. Vjera, na-ime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao isku-stvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omogućuje nam pružati živo svjedočanstvo: otvara, naime, srce i um onih koji



10

slušaju i prihvaćaju Gospodinov poziv da prionu uz njegovu Riječ kako bi po-stali njegovi učenici. Vjernici se, kaže sveti Augustin, “vjerom jačaju” [12]. Sveti hiponski biskup imao je itekako dobre razloge da se izrazi na taj način. Kao što nam je poznato, njegov je život bio stalno traženje ljepote vjere sve dok njegovo srce nije našlo spokoja u Bogu [13]. Njegovi brojni spisi, u kojima objašnjava važnost vjerovanja i istinu vjere, ostaju sve do naših dana poput neke baštine neprocjenjive vrijednosti i omogućuju mnogim osobama koje traže Boga da pro-nađu pravi put koji ih vodi do “vrata vjere”. Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog života čovjeku nema druge već se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.

8. U ovoj sretnoj prigodi, želim pozvati subraću biskupe iz čitavog svijeta da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere. Želimo slaviti ovu Godinu na dostojan i plodonosan način. U njoj će se morati intenzivnije razmišljati o vjeri kako bi se pomoglo onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu evanđelju, napose u času duboke promjene kao što je ova kroz koju prolazi čo-vječanstvo. Imat ćemo priliku ispovijedati vjeru u Uskrslog Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u našim kućama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim nara-štajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javno ispovjede Vjerovanje.

9. Želimo da ova Godina pobudi u svim vjernicima nadahnuće da ispovije-daju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit će to također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit način u euharistiji, koja je “vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva njezina snaga” [14]. Istodobno, želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispo-vijeda, slavi, živi i moli [15], te razmišljati o samom činu vjere, je zadaća koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini. Nije slučajno da su u prvim stoljećima kršćani morali napamet učiti Vjerovanje. To im je služilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obavezu preuzetu na krštenju. Podsjeća to, riječima bremenitim značenjem, sveti Augustin kada, u Homiliji o redditio symboli, predaji Vjerovanja, kaže: “Simbol svetog otajstva kojeg ste svi zajedno primili i kojeg ste danas jedan po jedan izmolili, riječi su na kojima je vjera majke Crkve čvrsto sazdana na postojanom temelju – Kristu Gospodinu... Vi ste dakle to primili i izmolili, ali u umu i u srcu to morate uvijek imati pred očima, to morate ponavljati na svojim posteljama, o tome razmišljati na javnim mjestima i toga ne zaboraviti dok blagujete: pa čak i kada vaše tijelo usne, morate svojim srcem u tome budni biti” [16].



11

10. Želim sada ukratko opisati način koji pomaže dublje shvatiti ne samo sadržaje vjere, već zajedno s tim i čin kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj slobodi. Postoji, naime, duboka povezanost između čina kojim se vjeruje i sadržajâ uz koje dajemo svoj pristanak. Apostol Pavao nam pomaže ući u tu stvarnost kada piše: srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera (usp. Rim 10,10). To srcem vjerovati upućuje na to da je prvi čin kojim se prispijeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja djeluje i preobražava osobu do dubine njezina bića. Lidijin primjer je u vezi s tim veoma rječit. Sveti Luka pripovijeda da je Pa-vao, dok se nalazio u Filipi, pošao subotom naviještati evanđelje nekim ženama; među njima je bila i Lidija i “Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio” (Dj 16,14). Postoji važno značenje sadržano u tom izrazu. Sveti Luka uči da poznavanja sadržaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom srce, to istinsko čovjekovo svetište, ne bude otvoreno milošću koja omogućuje očima dublje vidjeti i shvatiti da je ono što je naviješteno Božja Riječ. Ispovijedati usti-ma, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. Vjerovati znači odlučiti biti s Gos-podinom da bi se živjelo s njim. A to čovjekovo “biti s njim” uvodi ga u shvaćanje razloga zbog kojih se vjeruje. Vjera, upravo zato jer je slobodni čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje. Crkva na dan Pedesetnice krajnje jasno pokazuje tu javnu dimenziju vjerovanja i neustrašivog svjedočenja svoje vjere svakom čovjeku. To je dar Duha Svetoga koji nas osposobljava za poslanje i jača naše svjedočenje, čineći ga iskrenim i odvažnim.

Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin. Crkva je, naime, prvi predmet vjere. U vjeri kršćanske zajednice svatko prima krštenje, djelotvor-ni znak ulaska u vjernički narod poradi postizanja spasenja. Kao što potvrđuje Katekizam Katoličke Crkve: “’Vjerujem’: to je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času Krštenja, ispovijeda osobno. ‘Vjerujemo’: to je vjera Crkve, kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili općenitije, vjernici okupljeni na litur-gijskom slavlju. ‘Vjerujem’: tako govori također Crkva, naša Majka, koja odgova-ra Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti: ‘Vjerujem’, ‘Vjerujemo’” [17]. Očito je dakle da je poznavanje sadržajâ vjere nešto bitno da bi pojedinac dao vlastiti pristanak, to jest umom i voljom potpuno prionuo uz ono što Crkva predlaže vje-rovati. Poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva spasenja kojeg je objavio Boga. Pristanak koji se daje podrazumijeva zato da, kada vjerujemo, slobodno prihva-ćamo cjelokupno otajstvo vjere, jer za njegovu istinitost jamči sâm Bog koji se objavljuje i omogućuje nam upoznati svoje otajstvo ljubavi [18]. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da u našem društvenom ozračju mnoge osobe, premda tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu. To traženje je istinski “uvod” u vjeru, jer vodi ljude na put koji vodi Božjem otajstvu. Sâm čovjekov razum, naime, nosi u sebi utisnutu potrebu za “onim što vrijedi i ostaje zauvijek” [19]. Ta potreba predstavlja stalni poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se krene na put kako bi se pronašlo



12

Onoga koga ne bismo tražili da nam već nije krenuo ususret [20]. Upravo na taj susret vjera nas poziva i potpuno nas za njega otvara.

11. Da bi se sustavno upoznali sa sadržajima vjere, svi mogu u Katekizmu Katoličke Crkve pronaći dragocjeno i nezaobilazno pomagalo. Katekizam pred-stavlja jedan od najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog koncila. U apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slučajno potpisana na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila, blaženi Ivan Pavao II. pisao je: “Ovaj će Katekizam dati veoma važan doprinos onom djelu obnove čitavog crkvenog ži-vota… Smatram ga vrijednim i legitimnim oruđem stavljenim u službu crkvenog zajedništva i kao sigurnu normu za poučavanje ljudi vjeri” [21]. Upravo na tome smislu će Godina vjere morati izraziti složnu zauzetost za ponovno otkrivanje i proučavanje temeljnih sadržaja vjere koji su temeljito i sveobuhvatno prikaza-ni u Katekizmu Katoličke Crkve. Tu, naime, izbija na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, čuvala i pružala u svojoj dvije tisuće godina dugoj povijesti. Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu. U samoj svojoj strukturi, Katekizam Katoličke Crkve prati razvoj vjere sve dotle da se dotiče velikih tema iz svakodnevnog života. Listajući Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, već susret sa Osobom koja živi u Crkvi. Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tumačenje sakramentskog života, u kojem je Krist prisutan, djeluje i nastavlja izgrađivati svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno, jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedočenje kršćanskih vjer-nika. Jednako tako, nauk Katekizma o moralnom životu zadobiva svoje puno značenje kada ga se dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom.

12. U ovoj će Godini, zato, Katekizam Katoličke Crkve poslužiti kao sredstvo koje pruža stvarnu potporu vjeri, poglavito onih koji rade na formaciji vjernika, tako presudnoj u našem kulturnom ozračju. U tu sam svrhu pozvao Kongrega-ciju za nauk vjere da, u dogovoru s mjerodavnim osobama iz dikasterijâ Svete Stolice, sastavi Notu, kojom će se Crkvi i vjernicima pružiti neke smjernice da bi se ovu Godinu vjere proživjelo na što djelotvorniji i primjereniji način, u službi vjerovanja i evangelizacije. Vjera je, naime, više no u prošlosti izložena nizu pita-nja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrića. Crkva se ipak nije nikada bojala pokazati kako između vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini [22].

13. Tijekom ove Godine bit će od presudne važnosti vratiti se povijesnim tragovima naše vjere, koja je označena nedokučivim misterijem isprepletenosti



13

svetosti i grijeha. Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim životnim svjedočenjem, ovo poto-nje mora u svakom od nas potaknuti iskreni i trajni rad na obraćenju da bismo iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret. Tijekom tog razdoblja morat ćemo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista “Početnika i Dovršitelja vjere” (Heb 12,2): u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opraštanja za primljene uvrede i po-bjeda života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske sla-bosti da je preobrazi snagom svoga uskrsnuća. U njemu, umrlom i uskrslom za naše spasenje, primjeri vjere koji su označili ovih dvije tisuće godina naše povijesti spasenja zasjali su u svom punom sjaju. Po vjeri Marija je prihvatila Anđelovu riječ i povjerovala naviještaju da će postati Majkom Božjom u posluš-nosti svoga posvećenja (usp. Lk 1,38). Prilikom posjeta Elizabeti uzdigla je svoj hvalospjev Svevišnjem za čudesa koja izvodi u onima koji se u nj uzdaju (usp. Lk 1,46-55). S radošću i strepnjom donijela je na svijet svoga jedinog Sina, sa-čuvavši svoje djevičanstvo netaknutim (usp. Lk 2,6-7). Povjerovavši svom zaruč-niku Josipu, povela je Isusa u Egipat da ga spasi od Herodova progona (usp. Mt 2,13-15). Istom vjerom je slijedila Gospodina u njegovu propovijedanju i ostala je s njim sve do Golgote (usp. Iv 19,25-27). S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova uskrsnuća i, pohranjujući sva sjećanja u svome srcu (usp. Lk 2,19.51), prenijela ih Dvanaestorici okupljenih s njom u dvorani Posljednje večere da bi primili Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2,1-4). Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem (usp. Mk 10,28). Povjerovali su riječima kojima je naviještao Božje kraljevstvo koje je prisutno i ostvareno u njegovoj osobi (usp. Lk 11,20). Živjeli su sa Isusom koji ih je poučavao svome nauku i ostavio im novo pravilo života po kojem će ih se prepoznavati kao njegove učenike nakon njegove smrti (usp. Iv 13,34-35). Po vjeri su prošli čitavim svijetom, slijedeći zapovijed da donesu evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16,15) i, bez imalo straha, naviještali su svima radost uskrsnuća čiji su bili vjerni svjedoci. Po vjeri su učenici formirali prvu zajednicu sabranu oko nauka apostolskog, u molitvi, u slavljenju euhari-stije, dijeleći sve što su posjedovali kako bi sva braća imala što im je potrebno (usp. Dj 2,42-47). Po vjeri su mučenici dali svoj život, dajući svjedočanstvo za istinu evanđelja koja ih je preobrazila i osposobila ih za najveći dar ljubavi: opro-stiti svojim progoniteljima. Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu, ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive poslušnost, siromaštvo i či-stošću, konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji neće kasniti. Vjerom su mnogi kršćani činili djela pravde da provedu u djelo Gospodinovu riječ, koji je došao navijestiti oslobođenje potlačenima i godinu milosti za sve (usp. Lk 4,18-19). Vjerom su, tijekom stoljećâ, muškarci i žene svih životnih dobi, čija su imena upisana u Knjigu života (usp. Otk 7,9; 13,8), ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg kršćanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su



14

bili pozvani. Po vjeri živimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa, prisutna u našem životu i povijesti.

14. Godina vjere bit će također dobra prilika da osnažimo svjedočanstvo ljubavi. Sveti Pavao podsjeća: “A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13,13). Još snažnijim riječima – koje kršća-nima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze – apostol Jakov kaže: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru’” (Jak 2,14-18). Vjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da prva omogućuje drugoj da ostvari svoj put. Mno-go je kršćana koji, naime, posvećuju svoj život s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili isključeni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti svoju pozornost i kojima najprije trebamo priteći u pomoć, jer se upravo u njima odražava lice samog Krista. Zahvaljujući vjeri možemo u onima koji traže našu ljubav prepoznati lice Gospodina uskrsloga: “Zaista, kažem vam, što god uči-niste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40). Te su njegove riječi opomena koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvrati-mo onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja omogućuje prepoznati Krista i njegova je ljubav to što nas potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bližnjem na svom životom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u naše zauzimanje u svijetu, iščekujući “nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva” (2 Pt 3,13; usp. Otk 21,1).

15. Pred kraj svoga života, apostol Pavao traži od učenika Timoteja da “teži vjeri” (usp. 2 Tim 2,22) istom onom postojanošću kojom je to činio kada je bio mlad (usp. 2 Tim 3,15). Doživimo taj poziv kao da je upućen svakom do nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamijećivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povije-sti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu. Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja. Neka “riječ Gos-podnja trči i proslavlja se” (2 Sol 3,1): neka ova Godina vjere učini sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu naša budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju posljednju zraku svjetla na vjeru: “Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu



15

i čast o Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što po-stigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša” (1 Pt 1,6-9). Vjernici u svojem životu doživljavaju iskustva radosti ali i trpljenja. Koliki su samo sveci živjeli u samoći! Koliki su vjernici, i u našim danima, kušani Božjom šutnjom a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas! Životne kušnje, dok omogućavaju shvatiti otajstvo Križa i sudjelovati u Kristovim patnjama (usp. Kol 1,24), uvod su u radost i nadu kojima vodi vjera: “Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,10). Mi sa čvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem povjeravamo njemu: On, prisutan među nama, pobjeđuje moć zla (usp. Lk 11,20) a Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa, ostaje u njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem. Povjerimo Majci Božjoj, koja je progla-šena “blaženom” zato što “povjerova” (Lk 1,45), ovo vrijeme milosti.

Dano u Rimu, pri Svetom Petru, 11. listopada 2011., sedme pontifikata.

Papa Benedikt XVI.

[1] Omelia per l’inizio del ministero petrino del Vescovo di Roma (24. travnja 2005.): AAS 97(2005), 710.[2] Usp. BENEDIKT XVI., Omelia S. Messa al Terreiro do Paço, Lisabon (11. svibnja 2010.): Insegna-

menti VI,1(2010), 673.[3] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 113-118.[4] Usp. Rapporto finale del Secondo Sinodo Straordinario dei Vescovi (7. prosinca 1985.), II, B, a, 4: u

Enchiridion Vaticanum, knj. 9, br. 1797.[5] PAVAO VI., Apost. pobud. Petrum et Paulum Apostolos, o 1900. obljetnici mučeništva svetih apostolâ

Petra i Pavla XIX (22. veljače 1967.): AAS 59(1967), 196.[6] Isto, 198.[7] PAVAO VI., Solenne Professione di fede, Omelia per la Concelebrazione nel XIX centenario del mar-

tirio dei Santi Apostoli Pietro e Paolo, a conclusione dell’ “Anno della fede” (30. lipnja 1968.): AAS 60(1968), 433-445.

[8] ISTI, Opća audijencija (14,. lipnja 1967.): Insegnamenti V(1967), 801.[9] IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.), 57: AAS 93(2001), 308.[10] Discorso alla Curia Romana (22. prosinca 2005.): AAS 98(2006), 52.[11] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o Crkvi Lumen gentium, 8.[12] De utilitate credendi, 1,2.[13] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, I,1.[14] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Konst. o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 10.[15] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 116.[16] Sermo 215,1.[17] Katekizam Katoličke Crkve, 167.[18] Usp. PRVI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o katoličkoj vjeri Dei Filius, pog. III: DS 3008-3009;

DRUGI VATIKANSKI KONCIL Dogm. konst. o božanskoj objavi Dei Verbum, 5.[19] BENEDIKT XVI., Discorso al Collège des Bernardins, Pariz (12. rujna 2008.): AAS 100(2008), 722.[20] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, XIII, 1.[21] IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 115 e 117.[22] Usp. ISTI, Enc. Fides et ratio (14. rujna 1998.), br. 34 i 106: AAS 91(1999), 31-32, 86-87.


DOGAĐAJI U DRUŽBI I CRKVINaša Družba br. 1/2012.

16

Hodočašće na grob i ekshumacija zemnih ostataka naše Majke utemeljiteljice

Kako je već poznato, postulatorica kauze s. Dobroslava Mlakić, poduzela je niz pothvata u pripremi postupka za proglašenje blaženom i svetom naše utemeljiteljice Majke Marije Krucifikse Kozulić, koji je pokrenut krajem prošle 2011. godine. Obnavljanje živog sjećanja na djelotvornu ljubav Riječke Majke, na razini grada Rijeke, otvaranjem prolaza (ulice) njoj u čast u blizini kuće ute-meljenja Družbe te prikazivanjem istoimenog filma, kojim se glas o svetosti ove Majke siromašnih ne zaustavlja samo na ovim prostorima, nego dopire i do svih domova, o čemu svjedoče i brojne preporuke u molitve po njezinu zagovoru.

U nizu pokrenutih i drugih aktivnosti, odlukom vrhovne glavarice s. Felicite Špehar i uz suglasnost mons. dr. Ivana Devčića, riječkog nadbiskupa, te sugla-snosti nadležnih ustanova, poduzeta je 20. prosinca 2011. godine i ekshumacija i identifikacija njezinih zemnih ostataka na gradskom groblju Kozala, gdje je po-kopana 1922. godine. Taj će potupak kasnije olakšati kanonsko utvrđivanje po-smrtnih ostataka, koji spada u dijecezanski dio postupaka (usp. čl. 141. Upute Kongregacije za kauze svetaca Sanctorum Mater) U tom je postupku sudjelovao vrhunski stručni tim za forenziku u našoj domovini: prof. dr. Dragan Primorac, forenzički DNA ekspert iz Zagreba, prof. dr. Alan Bosnar, specijalist za sudsku

DOGAĐAJI U DRUŽBI I CRKVI Naša Družba br. 1/2012.

17

medicinu i predstojnik Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Rije-ci, prof. Šimun Anđelinović, predstojnik Zavoda za patologiju i sudsku medicinu KBC Split, te dr. Anja Petaros, liječnica specijalist za forenzičku antropologiju i dr. Miran Čoklo, liječnik, specijalist sudske medicine iz Rijeke, te djelatnici ko-munalnog društva Kozala.

Na dan ekshumacije, euharistijsko je slavlje predvodio naš nadbiskup mons. dr. Ivan Devćič u samostanskoj kapeli Presvetog Srca Isusova Isusova, uz susla-vitelje mons. Nikolu Uravića, rektora bogoslovnog sjemeništa Ivan Pavao II., u Rijeci, vlč. Žarka Lučića, kapucinskog gvardijana, dr. fra Ivice Petanjeka, župni-ka župe Majke Božje Lurdske u Rijeci i vlč. Velimira Martinovića, nadbiskupova tajnika. Nadbiskup je u svojoj homiliji istaknuo: „Evo mi se dakle spremamo da proglasimo blaženom jednu veliku ženu, jednu veliku redovnicu rođenu ovdje u našemu gradu, dakle jednu Riječanku u kojoj prepoznajemo začetnicu socijalne i karitativne djelatnosti u našem gradu i u našoj sredini. U njoj prepoznajemo i crte Izaije proroka koji je u tim teškim oskudnim vremenima živio sa narodom i dizao rekli bismo duh i vjeru u narodu i pazio da narod ne izgubi nadu. Tako je i ona u svom vremenu mnogim siromašnim, nemoćnim i slabima posebno djeci i mladim djevojkama na taj način pristupila.

S druge im je strane bila ono što je bio i Ivan Krstitelj, pripravljala je put Gospodinu do njihovih srdaca jer ona nije bila samo obični humanitarac, kako bi se to danas reklo, nego je njezino djelovanje bilo nadahnuto evanđeljem. Po-magala je ne samo tjelesno i fizički potrebnima, nego im je željela donijeti ono najbitnije, a to je sam Isus Krist. Za to je mlade pripremala i poučavala i vodila je dakle računa o njihovoj duhovnoj pripremi da njihovo srce bude spremno za Isusa, prema riječima jednog srednjovjekovnog mistika, da ne koristi puno da se Isus i tisuću puta rodi u Betlehemu ako se ne rodi u tvojemu srcu.

Konačno evo ona je taj anđeo Gabrijel, anđeo dobre vijesti, radosne vijesti… koja se širi i zahvaća druge. Ona je činila dobro i time je na najbolji način donosi-la radost i nadu i rekli bismo i spasenje. Bila je ono što je zapravo pozvan biti na neki način svaki čovjek, svaki kršćanin, svaki vjernik, a to je odogovoriti na Božji poziv i biti anđeo Gabrijel, biti donositelj dobre vijesti. Važno je čuti tu dobru vi-jest i znati je htjeti prenijeti. To je anđeo Gabrijel, a nije nam teško prepoznati i te odlike i u Majki Krucifiksi Kozulić, kao što nam nije bilo teško prepoznati doista službenicu Gospodnju, jednu koja se potpuno stavila u službu. Na početku prva Eva reče zajedno sa Adamom neću ti služiti, a Marija je majka novoga Adama, Isusa Krista koja zajedno sa njime reče evo me, evo me Gospodine izvršiti volju tvoju. Na tom je tragu bila i Majka Krucifiksa Kozulić i mi vjerujemo da će nam po svemu tome što je učinila, Gospodin dati dovoljno znakova da je možemo onda i proglasiti blaženom i svetom. Molit ćemo za nju, ali istovremeno molimo i utječimo se njezinu zagovoru da bismo mi po uzoru na nju, bili i Izaija u našemu vremenu i Ivan Krstitelj i Gabrijel i Marija, da bi po nama Božja radosna vijest, Božja nada, Božji život, sam Gospodin dolazio u srca ljudi i donio im svoju sna-gu i svoju milost.“


18

Liturgijsko je pjevanje i sviranje predvodila s. Valentina Marinović, a na kraju je misnog slavlja svim nazočim uputila riječ pozdrava s. Felicita Špehar, vrhovna glavarica, istaknuvši važnost pristupa tom svetom poslu (ekshumaciji), i pozvala sve da svojim životm i djelom i molitvom pronosimo glas svetosti Majke Marije Krucifkse.

Dan uoči poduzimanja tog svetog čina, 19. prosinca prošle godine, hodo-častile su na grob svoje utemeljiteljice Majke Krucifikse njezine brojne duhovne kćeri, sestre Družbe Presvetog Srca Isusova, zajedno sa sestrama novakinjama i kandidaticama, predvođene vrhovnom glavaricom s. Felicitom te svećenicima vlč. Vjekoslavom Đapićem i vlč. Lukom Lučićem. Zahvalivši za čudesni dar ži-vota svoje Utemeljiteljice, zajednički smo molile za nju, kao i za sve preminule sestre, upalile smo svijeće postavljene u obliku križa u ime svih sestara Družbe, koje su gorjele i izgaraju svojim životom za Družbu i Crkvu, i okitili grob cvijećem u obliku velikog srca što je sve simboliziralo karizmu Utemeljiteljice. To je kariz-ma žrtve i predanja Bogu za odgoj i obrazovanje siromašne djece i mladeži, koju je ona ljubila svim srcem u oslonjenosti na križ Gospodnji i Njegovo prodeno Srce iz kojeg je crpila nadahnuće i snagu za svoj život i djelovanje.

Vlč. Đapić je predvodio Službu riječi i u svojoj je kratkoj homiliji na grobu na-glasio osobito prepoznatljiv duh žrtve i poniznosti u životu Majke Utemeljiteljice. Nju su za života pratile mnogovrsne nevolje, a nije bila pošteđena ni trpljenja od svojih najbližih. No, ona je sve junački i ponizno prihvaćala vršeći volju Božju. Stoga vjerujemo da joj je Gospodin darovao vijenac vječne slave i nadamo se da


19

će sveta Crkva prepoznati svetost njezina života te ćemo je jednog dana vidjeti uzdignutu na čast oltara, zaključio je vlč. Đapić.

U molitvi prošnje, okupljene oko groba svoje Utemeljiteljice i naših brojnih preminulih sestara, pomolile smo se da nas prati njezin zagovor kod Gospodina, kako bismo mi, njezine duhovne kćeri, bile vjerne karizmi i duhovnosti koju nam je ostavila u baštinu. Utemeljiteljica je žarkom ljubavlju ljubila Crkvu i revno moli-la za nju, te smo i mi molile da je Bog obdari svetošću službenika oltara i da po njezinu zagovoru Bog pošalje nova zvanja našoj Družbi i cijeloj Crkvi.

Majka Utemeljiteljica je bila veliki apostol mladeži, te smo stoga osobito mo-lile i za mladež našega grada i cijele naše domovine, da ih sve Bog sačuva od modernih zala današnjice.

Hodočasničko je pjevanje priredila i animirala s. Marijana Mohorić u duhu adventskog vremena i naše duhovnosti. Naš zajednički pohod grobu završile smo Zagovornom molitvom za proglašenje blaženom i svetom naše Utemelji-teljice.

s. Dobroslava Mlakić

Radosni ulazak u kandidaturu

U predvečerje iščekiva-nja rođendana dragog Isusa moga, 24. prosinca 2011. go-dine, primljena sam u kandida-turu Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova. Nakon klanjanja Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, Večernje molitve i pjesme „Krist na žalu“, vrhovna glavarica Družbe s. Felicita Špe-har, uputila mi je predivne riječi dobrodošlice, savjete i iskrene želje za ustrajnošću.

U srcu su mi ostale njezine riječi: „Učitelj je ovdje i zove te, ne dopusti da te Isus čeka! On je prisutan u našem samostanu, budi često u njegovoj blizini!“ Zatim mi je poklonila molitvenik Srca Isusova, nedjeljni i blagdanski misal ABC i Novi zavjet, s riječima, da ću upravo u njima nalaziti svoju snagu, jačati ljubav prema Bogu i bližnjemu, naravno uz molitvu i predanje Majci Božjoj. Vjerujem da će ove riječi uvijek biti prisutne u mojem koračanju s Gospodinom. Zahvalna sam časnoj Majci, magistri s. Kristini i svim sestrama na ljubavi i radosti koju mi pružaju.


20

U mome srcu je neizmjerna radost jer želim slijediti Isusa, njegovu beskrajnu ljubav, ljubiti Boga, klanjati se svom dušom Spasitelju, ljubiti i moliti Majku Božju koja ima posebno mjesto u mome srcu. Ima li išta ljepše!?

Pjesma Krist na žalu bila je pravi poklon i prava radost koja govori o Božjem pozivu i odgovoru na poziv, baš onako kako sam se osjećala i čeznula da se predam Isusu i krenem njegovu Presvetom Srcu.

„TI I JA KREĆEMO DANAS LOVIT SRCA NA MORU ŽIVOTA…O BOŽE, ZAR SI POZVAO MENE?

TVOJE USNE MOJE REKOŠE IME….“kandidatica Ana Brajković

Hospicij

Svaki čovjek, bio on vjernik ili nevjernik, svijestan je svoje prolaznosti i neri-jetko razmišlja o smrti koja je za svakoga od nas neizbježna. Ipak, u sekularizira-nom društvu u kojem živimo, na smrt se ne gleda kao sastavni dio života već se u većini slučajeva ona spominje kada premine neka poznata osoba. Terminom hospicij se u prošlim stoljećima označavalo mjesto za iscrpljene i bolesne oso-be, organizirano najčešće od strane redovničkih zajednica, dok je u Francuskoj i Engleskoj termin predstavljao tzv. Kuću umiranja. Danas pojam hospicij u razli-čitim zemljama ima različita značenja.

„U svijetu u kojem tehnologija prijeti potkopati naš smisao za vrijednosti i njihovo značenje, hospicij se pojavljuje kao obećanje da će se, ne samo olak-šati život onima koji moraju uskoro umrijeti, već da će se obnoviti i osnovne obiteljske i religijske ideale koji su održali našu civilizaciju.“ Riječi su to Cicely Saunders, koja je 1967. godine otvorila u Londonu moderni hospicij. Taj hospicij ujedinjuje ljudsko suosjećanje s najvišim medicinskim dostignućima, a smatra ga se i vodećim nastavnim istraživačkim centrom nove medicinske struke.

Majka Terezija otvorila je također poznati svijetski hospicij za siromašne poznatiji kao Dom čista srca (“Nir-mal Hriday”), smješten u bivšem hinduističkom hramu. On je postao mjesto u kojem su prebivali neizliječivi bolesnici svih religija kojima se pruža medicinska skrb i prilika za dostojanstvenu smrt kako i priliči ljudskom biću.

Bolnički red Milosrdne braće sv. Ivana od Boga koji je bio pionir u brizi za bolesne i umiruće, obnovio je i proširio nekadašnju Dječju bolnicu za plućne bo-lesti u Strmcu i 29. svibnja 2011. godine otvorio prvu katoličku bolnicu u Hrvat-

„Djela ljubavi su djela svetosti.“Majka Terezija


21

skoj. Jedna je od najsuvremenijih psihijatrijskih ustanova u regiji sa 103 bolnička ležaja od kojih je 40 namijenjeno palijativnoj skrbi.

Prvi hrvatski simpozij pod nazivom Hospicij i palijativna skrb organizirala je 1994. godine u Zagrebu prof. dr. sc. Anica Jušić, spec. neurologije. Zaslužna je i za osnivanje Hrvatskog društva za hospicij HLZ-a. kao i za organizaciju više od 40 simpozija, konferencija, radionica i predavanja uz sudjelovanje vrhunskih svjetskih stručnjaka s toga područja, kako u Zagrebu tako i u ostalim hrvatskim gradovima.

U Trstu, 1879. godine, otac Arcagelo da Came-rino ustanovio je Pobožnu udrugu. Svrha joj je bila odgoj siromašnih i napuštenih djevojčica, poučava-nje djece i mladih u vjeri u duhu smjernica pobožno-sti prema Srcu Isusovu, te skrb za osamljene, bole-sne i umiruće. Naša Majka utemeljiteljica je slijedeći ideje oca Arcangela, posebno isticala da je za spasenje duša, brigu o bolesnima i podnošenje slabosti bližnjih najpotrebnija ljubav. S velikom se ljubavlju zau-zimala za širenje pobožnosti Srca Isusova, pružanje pouke mladih, karitativna djela te brizi za osamljene, bolesne i umiruće. Smatrala je da je ljubav jedino sredstvo koje može živjeti trpljenje u radosti.

Slijedeći primjer Utemeljiteljice, 1965. godine naše su sestre proširile svoje djelovanje izvan granica domovine i, osim župskog apostolata, preuzele rad s bolesnima, starijima i umirućima kojim se bave i danas. Bile su voditeljice Doma Srca Isusova u Neussu od 1969. do 2009., te Caritasova staračkog Doma Sv. Jo-sipa u Karlsfeldu od 1975. do 2006. U našoj domovini vode i danas dva staračka doma; jedan u Grižanama, drugi u Dobrinju, kao i svećenički dom u Bogoslov-nom sjemeništu Ivana Pavla II. u Rijeci.

U Rijeci se već od početka demokratskih promjena 1990. godine počela promicati ideja o osnivanju Hospicija. Ta se, hvale vrijedna, ideja počela 2010. godine ostvarivati tek kad su se za nju zajednički zauzeli Riječka nadbiskupija i vodstvo KBC-a Rijeka. Nadbiskupija je ustupila prostor u staroj zgradi Sjemeni-šta i financirala obnovu koja je završena 2012. godine, a KBC stručnu pomoć. U međuvremenu su se uključili Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija u financiranju opreme koja se ovih dana ugrađuje. Naša se Družba od samog početka također uključila u inicijativu. Pokretači, Riječka nadbiskupija i Grad Ri-jeka, predložili su da hospicij nosi ime naše Majke Utemeljiteljice koju smatraju „riječkom Majkom Terezijom“, a uprava naše Družbe je to prihvatila.

Hospicijska skrb smrt smatra normalnim procesom, ne ubrzava je niti odga-đa, nastoji očuvati najbolju moguću kvalitetu života sve do smrti. To je skrb za cijelu osobu s ciljem da zadovolji sve potrebe: fizičke, socijalne, emocionalne i duhovne. Interdisciplinarna je u svom pristupu te svojim djelokrugom obuhvaća pacijenta, obitelj i zajednicu. Iz kršćanske perspektive bol i patnja teško obolje-lih i neizliječivih bolesnika u terminalnom stadiju života imaju posebno mjesto u Božjem spasenjskom planu. Strpljivo prihvaćanje boli i patnje je ne samo znak

„Naše zvanje je spasenje duša.“

Majka M. Krucifiksa


22

vjernosti Kristu, nego i znak solidarnosti s Kristom patnikom te put na kojem se bolesnik ili umirući sjedinjuje s Kristom. Briga za umiruće obveza je društva, ali i Crkve jer je Isus, dobri Samaritanac, rekao da smo učinili njemu što smo učinili jednom od najmanje njegove braće. (usp. Mt 25,40)

s. Danijela Orbanić

Zimska katehetska škola

Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferen-cije i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH te Agencija za odgoj i obrazova-nje organizirali su Katehetsku zimsku školu za vjeroučitelje osnovnih škola od 03. – 05. siječnja 2012. u Međubisku-pijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Tema škole bila je:

Otajstvo Kristova života - dvanaestogodišnji Isus u hramu (Lk 2, 41-52) - Zadivlje-nost kao pedagoški princip.

Rad Škole sastojao se od stručnih predavanja i pedagoških radionica. Rad je otvorio predstojnik NKU-a dr. Ivica Pažin i potaknuo nas na promišljanje o po-trebi divljenja. Ravnatelj AZOO-a Vinko Filipović rekao je vjeroučiteljima da djeci i mladima trebaju ponuditi nadu i ono što je pozitivno.

Na zadivljenost pred Božjom Riječju sudionike je potaknula dr. s. Valentina Mandarić, predstojnica Ureda za vjeronauk Zagrebačke nadbiskupije prenijevši pozdrave te božićne i novogodišnje čestitke kardinala Josipa Bozanića.

Prvo predavanje na temu Sustavno teološki prikaz zadivljenosti održao je prof. dr. sc. Ivica Raguž. Istaknuo je kako je zadivljenost jedna od ključnih kate-gorija za razumijevanje filozofije i teologije te bi baš vjeronauk „mogao biti onaj glavni zamah zadivljenosti, a time i rast u spoznaji ostalih znanosti i predmeta u školi“: Predavanje Vjeronauk kao mjesto škole divljenja održao je prof. dr. sc. Alojzije Hoblaj. On je naglasio kako vjeronaučni plan i program pruža dovoljno prostora i sadržaja da vjeroučenici mogu spoznati kako je u životu sviju nas prisutan Netko tko nas nadilazi. Ta spoznaja može nam biti poticaj na zadivlje-nost svime što nas okružuje. Zanimljivo i nadasve korisno predavanje, Učenik i zadivljenost - psihološko-pedagoški orisi učenikove zbilje, imao je psihoterapeut prof. dr. sc. Vladimir Gruden. Predavač je naglasio važnost svjedočenja ljubavi među vjeroučenicima koji, poistovjećujući se sa svojim vjeroučiteljem, postaju sposobni voljeti i biti zadivljeni.


23

Prof. dr. sc. Josip Šimunović održao je predavanje Svakodnevnim do otajstva - Iskustvo zadivljenosti u vjeronaučnoj nastavi, te istaknuo kako nam svakodnev-nica pruža mnoštvo prilika da se divimo i otkrivamo Božju prisutnost, govorimo o Bogu i dovodimo svoje vjeroučenike Bogu.

Korisno je bilo sudjelovati u pedagoškim radionicama koje su obrađivale aktualnu problematiku. Kao i svake godine, Uredništvo Malog koncila priredilo nam je iznenađenje lijepim programom i prikladnim darovima. Djeca i mladi iz župe sv. Kvirina iz Siska izveli su program u kojem su prikazali život mlade blaže-nice Chiare Luce Badano koja je umrla od tumora u 19. godini života. Zahvaljuje-mo Bogu i poglavarima na pruženoj prilici sudjelovanja na tom stručnom skupu, a sestrama u našem samostanu na Lašćinskoj na gostoprimstvu.

s. Nives Stubičar

Ulazak u postulaturu

Dana 2. veljače 2012., na Svijeć-nicu kad se slavi i Dan posvećenog života, približile smo se ispunjenju želje da se potpuno posvetimo Bogu. Ponosno i radosno, nakon jutarnje molitve, primljene smo u postulaturu. Časna Majka nam je rekla kako jedna redovnica, da bi bila sretna, mora ima-ti u srcu svjetlo Božje, svjetlost i radost predanja, prihvaćanje svega onoga što nam Gospodin daruje, ustrajnost na putu koji smo započele. Trebamo

slijediti Isusa od jaslica do križa, ljubiti ga u Euharistiji.Na misi u 10,00 sati propovijed je odgovarala svemu onome što nam je č.

Majka uputila. Mons. Gabrijel Bratina naglasio je da je Krist naše svijetlo, stoga se na ovaj dan pale svijeće kao simbol Njegovog svjetla. Još je napomenuo da svi mi trebamo biti svjetlo, svijeće koje će paliti druge svijeće, tj. nositi Krista drugima – bližnjima.

Prisustvovale smo na svečanoj večernjoj misi u katedrali, koju je predvodio otac Nadbiskup, gdje je bilo mnogo svećenika i redovnica. Naše sestre, novaki-nje i mi sudjelovale smo pjevajući i slaveći Boga, uz pratnju s. Regine Kristanić na orguljama.

Mise smo doživjele na posebno uzvišen način. I kao što je naš Gospodin pri-kazan po Marijinim rukama u Hramu, tako smo se i mi prikazale i predale Isusu na oltaru sa svime što nosimo u svome srcu.

Verica Lukić i Ana Brajković, postulantice


24

Svijećnica – Dan posvećenog života

Svijećnica ili Prikazanje Gospodino-vo u Hramu je blagdan kojim se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Mari-ja donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno pri-kažu Bogu. Tada je starac Šimun rekao proročke riječi da je Isus svjetlo svijeta i zato na ovaj blagdan kršćani u crkvi blagoslivljaju i pale svijeće kao simbol Krista.

Na ovaj blagdan koji se slavi 2. veljače slavimo i Dan Bogu posvećenih oso-ba koji je simbolično uveo, nama tako blizak papa, blaženi Ivan Pavao II. U Rijeci se već tradicionalno ovaj blagdan slavi u riječkoj katedrali sv. Vida. Slavlje je započelo u dominikanskoj crkvi sv. Jeronima molitvom Večernje nakon koje, zbog jake bure, nije održana uobičajena procesija sa svijećama do katedrale. Misno slavlje u katedrali predvodio je mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, a koncelebrirali su redovnički i biskupijski svećenici.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup Devčić je, između ostalog, rekao: „Da-našnji dan posvećen je prikazanju Isusa u hramu i s pravom je povezan s Da-nom posvećenog života, jer redovnici i redovnice svojim životom i zavjetima sebe prikazuju Bogu. Ali ovo je, zapravo, i dan kršćanskog života jer svaki je vjernik pozvan svoj život posvetiti Bogu. Ovaj nas dan potiče da obnovimo svoje zavjete i odluke prikazanja i predanja. Zadaća je vjernika u ovome današnjem svijetu Božje odsutnosti ukazivati na Boga. A to ćemo činiti svojim životom, ako budemo svjedoci obećanja, nade i ljubavi koju Bog daje u Isusu Kristu.“

Tijekom euharistijskog slavlja pjevale su sestre Presvetog Srca Isusova i se-stre milosrdnice sv. Vinka Paulskog.

s. Ana Kapular, novakinja

Proslava imendana časne Majke

U našoj Družbi običaj je da skromno, ali lijepo proslavimo imendan svake sestre. To je mali znak međusobne ljubavi i pozornosti i podsjetnik da svatko od nas ima nebeskog zaštitnika ili zaštitnicu čije ime nosi.

Na spomendan svetih mučenica Perpetue i Felicite, 7. ožujka, u samostan-skoj zajednici na Drenovi proslavile smo imendan časne Majke, s. Felicite Špe-har. Najprije smo u molitvama i na svetoj misi preporučile časnu Majku da joj Gospodin po zagovoru nebeske zaštitnice sv. Felicite udijeli potrebne milosti za dušu i tijelo, da čista srca uvijek spremno služi Gospodinu.


25

Da bi dan protekao u što boljem raspoloženju, pripremile smo kratak igrokaz u tri čina u kojem su sudjelovale postulantice, sestre novakinje, sestre juniorke te naše odgojiteljice s. Kristina i s. Nives. Nakon održanog programa u kojem je bilo dubokih životnih poruka ali i neizostavnog humora, zabavile smo se s pjesmom i razgovorom.

Molimo svete Perpetuu i Felicitu da nas zagovaraju kod Gospodina kako bi-smo i mi danas svojim životima hrabro svjedočile za Istinu te tako na autentičan način živjele karizmu i duh naše Družbe.

s. Martina Vlahović, novakinja

Susret odgojitelja u vjeri

U organizaciji Povjerenstva za predškolski odgoj pri Hrvatskoj konferenciji viših redovničkih poglavara i poglavarica 16. i 17. ožujka 2012. godine, u pro-storijama samostana franjevaca u Dubravi, u Zagrebu, održan je stručni skup za sve ravnateljice i djelatnice u katoličkim vrtićima, na kojem su sudjelovale i sestre našeg dječjeg vrtića „Nazaret“.

Susret je započeo u popodnevnim satima molitvom. Potom je Zrinka Jela-čić održala predavanje, „Radno vrijeme i evidencija radnog vremena u odgojno obrazovnim ustanovama“, a s. Katarina Pišković, „Pravne regulative na kojima se temelji predškolski odgoj“. Nakon predavanja ostavljeno je vrijeme za raspra-vu i pitanja.

Novi radni dan započeli smo molitvom, a potom je prof. dr. sc. Vladimira Velički imala izuzetno dobro predavanje pod nazivom „Malešnice kao poticaj za govor predškolskog djeteta“. Ovdje je bila riječ o razvoju dobrog govora kao preduvjeta daljnjeg razvoja i individualnosti djeteta.

„Nauči me razumu i znanju jer u zapovijedi tvoje vjerujem“ (Ps 119, 66). Ovaj biblijski citat bio je polazište njezinog predavanja u kojem je prof. Velički istaknula kako govor nije inteligencija, nego je za govor potrebno zajedništvo. Problem današnjeg društva, koji neminovno ima posljedice na razvoj govora u male djece jest taj, što se sve svodi samo na informaciju, dok smisao poruke ostaje nejasan. A mi smo kao odrasle osobe odgovorni za razvoj dječjeg govora i njegove individualnosti. Djeci nije potrebno puno govoriti, nego s njima razgo-varati i postati svjestan da neizgovorene riječi, ponekad, djeluju dublje i teže od izgovorenih. Stoga, u komunikaciji s najmanjima trebamo imati čvrsto polazište svjesni da smo mi ti koji mogu osiromašiti ili obogatiti dječji rast.

Prof. Velički preporučila je da u radu s djecom puno koristimo igre ritmičkih ponavljanja samoglasnika i stihova u pokretu kao prave predispozicije za razvoj pokreta, govora i mišljenja jer kako sama kaže: govor se reflektira na emocio-nalno-socijalne kompetencije. Zato je stvaranje sigurnog okruženja nužno za razvoj dobrog govora. Djeca govor uče govoreći, ali i slušajući, jer se slušanjem otvaraju za drugoga te stječu socijalne sposobnosti. Drugim riječima, govorom


26

djelujemo i na dušu i na tijelo jer jezik unutarnje čini vanjskim, a igru i pokret u male djece pretvara u unutarnje. Govorom izražavamo svoje osjetilno stanje. „Komunikacija je poput vode, a zajedništvo poput sunca koji pomažu drvu go-vora da raste“, zaključila je prof. Vladimira Velički.

Drugi dio dana slušali smo prof. Danijelu Tumpa na temu, „Hitne zdravstve-ne intervencije u dječjoj dobi“. U svome detaljnom predavanju govorila nam je o svim zaraznim bolestima dječje dobi: o njihovim uzročnicima, simptomima, mogućim komplikacijama te kako se mi kao odgojitelji u svemu tome trebamo postaviti, kako reagirati i što učiniti. Bilo je poučno i zanimljivo čuti i saznati više i o toj temi.

s. Tajana Hrvatin

Vjera i bogoslužje

U svrhu trajnog napredovanja u duhovnom životu svake sestre, redovito se svake godine na razini Družbe organiziraju seminari koji mogu biti od koristi svim sestrama za konkretni život i duhovnost bez obzira na godine i područje rada. Tako je i ove godine 24. ožujka u Kući matici održan seminar na temu Vjera i bogoslužje. Voditelj je bio p. Marijan Steiner, DI iz Zagreba.

Na ovu temu odlučili smo se povodom 50 godina od sazivanja II. vatikan-skog koncila, o 20-oj godišnjici izdavanja Katekizma Katoličke Crkve i u prigodi Godine vjere koju će u listopadu proglasiti papa Benedikt XVI. Bilo je prisutno 45 sestara. Na početku nas je Pater potaknuo na razmišljanje o važnosti i veličini vjere u našem životu. Često zaboravljamo ili premalo cijenimo bogatstvo vjere. U glavnim crtama protumačio nam je motu proprio pape Benedikta XVI. za otva-ranje Godine vjere, Vrata vjere (Porta fidei). Evo nekih naglasaka s održanog seminara.

Papa koristi biblijske i liturgij-ske simbole, npr. vrata. Ulazimo iz svjetovnog u du-hovno. Vjera je veliki Božji dar koji trebamo čuvati, jer sve počiva na vjeri. Kad se vje-ra izgubi, gubi se sve vrijedno, a tu spada i naše zva-nje i odabranje. Cijeli naš život je


27

jedno hodočašće. Mi smo ljudi od puta. Tako su se definirali prvi kršćani. Ovaj naš život traje samo tren u usporedbi s onim kome se nadamo. Bogat je onaj koji ima Boga, a ne onaj koji ima materijalna sredstva. Mnogi sveci koji su umrli mladi svjedoče o ljepoti susreta s Bogom i boravka s Bogom. Važno je KAKO se živi, a ne KOLIKO. Naša glavna zadaća je tražiti i čeznuti za Bogom i njegovim kraljevstvom, a ne na ovoj zemlji biti samo graditelji, humanitarci. To mogu i dru-gi koji nisu pozvani na svećeništvo i redovništvo. Sve je uzalud, što ne činimo iz ljubavi i za Boga. Bog nam je mnogo toga dao, a od nas traži samo suradnju i radosni odaziv da živimo po njegovim savjetima. Trebamo se truditi da svojim životom ugodimo Bogu. Nije Bog najveći po tome što je stvorio svijet, nego što nam prašta naše grijehe i zastranjena, ako ga iskreno zamolimo za oproštenje. I mi smo pozvani na taj put pobožanstvenjenja, put praštanja. Vjeru ne možemo odvojiti od znanja. Marija nije sve razumjela, ali je sve prihvatila. Važno je da naše srce slijedi to znanje koje smo upoznali. Kroz ruke, lice i srce mi svjedoči-mo. Kroz lice govori naša nutrina, ono je prozor naše nutrine. Iz njega izlazi njež-nost i duhovnost. Iz srca izvire sve ono što je dobro ili zlo. Rukama svjedočimo i radimo za Božje kraljevstvo. Ljubav se rađa tu gdje živimo. Ljudi nas promatraju i ako iza naših riječi stoje i djela onda smo pravi svjedoci. Mi se kao osobe treba-mo ostvariti u zajednici, Družbi, gdje živimo. Zavjetima pokazujemo svoju vjeru. Samo u vjeri možemo živjeti svoje zavjete. U svojoj zajednici živjeti tu ljubav i darovati je onima s kojima živimo. Potrebno je imati duboki doživljaj Božje blizi-ne, osjećaj za nadahnuća Duha Svetoga i vršiti savjesno svoje dužnosti, jer je to najbolji put do neba. Bez sakramentalnog života nema iskustva Boga. Svecima se treba diviti, ali ih i nasljedovati. Ako imamo iskustvo Boga, onda i Pravila i Konstitucije imaju smisla. Kod obnove Družbe treba se vratiti Duhu i karizmi. Iskustvo Boga događa se u molitvi. Duhovno iskustvo je sam Bog, a s moje stra-ne treba biti spremnost da mu se sva i potpuno predam. Važno je slušati Boga i trajno pročišćavati svoje slike o Bogu. Mi po naravi nismo djeca Božja, ali kao posinci imamo ista prava i vjerujemo da ćemo imati istu baštinu. To iskustvo da smo djeca Božja ne može ostati a da se ne vidi na nama u našoj redovničkoj zajednici. Duhovno iskustvo obogaćuje život i nije svrha samom sebi. Isus nas uči poniznosti. Samostani bi trebali biti oaze molitve. Naša dužnost je molitva. Pater nas je podsjetio na važnost pobožnog slavljenja svete mise. Svaki dan sudjelujemo na euharistijskom slavlju, a može se dogoditi da nam bitne stvari promaknu ili ostanu nezapažene. Upozorio nas je na važnost liturgijskih gesta na sv. misi i u ostalim sakramentima.

U euharistijskom slavlju postoji uzlazna i silazna linija slavlja. Euharistija nije samo povijesni događaj, nego i kozmički. Isus Krist- Svevladar koji svime uprav-lja - daruje nam se u liku kruha. Kod primanja sv. pričesti potrebno je sjetiti se da naš dlan postaje tron na koji silazi naš Kralj.

Zahvaljujemo Bogu i svima koji su nam omogućili ovaj koristan seminar. Ve-lika hvala p. Steineru koji nas je na vrlo jasan i razumljiv način ponovno pozvao na promišljanje najdubljih tajni naše vjere s kojima se susrećemo svaki dan u


28

svom životu. Neka nam i ova razmišljanja o vjeri i liturgiji pomognu u rastu prema pravom iskustvu Boga koji se sav daje nama, svojoj posinjenoj djeci.

s. Nives Stubičar

Navještenje Gospodinovo - Blagovijest

U ponedjeljak, 26. ožujka 2012, u Kući matici na Drenovi proslavili smo blagdan Navještenja Gos-podinova. Svečano misno slavlje u 10,00 sati pred-vodio je p. Marijan Steiner s mons. Gabrijelom Brati-nom, a večernju sv. misu služio je župni vikar vlč. Josip Blažotić. Za ovaj blagdan pripremali smo se cjelodnevnom duhov-nom obnovom.

Navještenju Gospodinovu posvećena je naša kapela, što se može vidjeti i na slici vitraja koji prikazuje anđela Gabrijela koji donosi radosnu vijest Blaženoj Djevici Mariji. Po riječima „Neka mi bude“ ona je začela Spasitelja svijeta. I po našem „da“ Gospodinu Bogu, spašavamo se mi sami, ali trebamo također Spa-sitelja donositi i drugima.

Verica Lukić i Ana Brajković, postulantice

Priznanje s. Mirandi Tomić

U Ogulinu je 9. travnja svečanu sv. misu predvodio biskup Mile Bogović. Biskup svake godine za velike blagdane posjeti dekanatska središta naše bi-skupije, tako je danas bio u Slunju prije podne, a navečer u Ogulinu. Nakon sv.

mise upriličen je domjenak u župnoj dvorani i dodijeljena priznanja vjernicima koji aktiv-no sudjeluju u župi. To su vjernici koji se ne vole pokazivati, nego rade i pomažu župniku u svim prilikama, od čišćenja crkve do svih drugih poslova. Tako je večeras priznanje dobila i č.s. Miranda koja već deset godina služi u župi Ogulin. Njezina skromnost i ra-dost da drugima pomogne bili su razlog da i


29

ona dobije skromno priznanje za svoj rad. Njezini kolači i svi ostali proizvodi iz njezine kuhinje nezaboravni su za sve koji su navratili u župni ured. Uz to, sestra Miranda redovito iziđe u susret siromašnima i potrebnima. Ovom prilikom joj čestitamo i želimo još puno uspješnog rada u našoj Biskupiji.

Preuzeto sa Župa Sinac

Duhovne vježbe u Lovranu

U Domu pastoralnih susreta u Lovranu od 9.-15. travnja 2012. održane su duhovne vježbe na kojima je sudjelovalo trideset i šest naših sestara, a pred-vodio ih je p. Josip Sremić, DI. Na početku duhovnih vježbi pozvao nas je da kroz slušanje i razmatranje Božje Riječi dublje poniremo u njihov sadržaj i uvijek iznova stupamo u dijalog sa Gospodinom. Prvi tekst s kojim smo se susrele bio je Božji poziv Samuelu (1 Sam 3, 1-10.19). Čitajući ovaj tekst i razmatrajući nad njim stvarao se mozaik koji je bivao sve ljepši i ljepši.

Bog zove Samuela1Mladi je Samuel služio Jahvi pod nadzorom Elijevim; u ono vrijeme Jahve je

izrijetka govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta. 2 No jednoga je dana Eli ležao u svojoj sobi - oči su njegove počele slabiti te više nije mogao vidjeti - 3 svijeć-njak Božji još ne bijaše ugašen i Samuel je spavao u svetištu Jahvinu, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. 4 I Jahve zovnu: “Samuele! Samuele!” A on odgovori: “Evo me!” 5 I otrča k Eliju i reče: “Evo me! Ti si me zvao!” A Eli reče: “Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!” I on ode i leže. 6 I Jahve opet zovnu: “Samuele! Samuele!” Sa-muel usta, ode k Eliju i reče: “Evo me! Ti si me zvao!” A Eli odgovori: “Ja te nisam zvao, sine! Vrati se i spavaj!” 7 Samuel još nije poznavao Jahvu i još mu nikada ne bijaše objavljena riječ Jahvina. 8 I Jahve zovnu Samuela po treći put. On usta, ode k Eliju i reče: “Evo me! Ti si me zvao!” Sada Eli razumije da je Jahve zvao dječaka. 10 I dođe Jahve i stade i zovnu kao prije: “Samuele! Samuele!” A Samuel odgovori: “Govori, sluga tvoj sluša.” Samuel je rastao, a Jahve je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.

Voditelj duhovnih vježbi dao nam je nekoliko pitanja koja su nas vodila kroz meditaciju:Da mi Bog sada govori, da li bih ga poslušala i na koji način? Kamo idem i kome se obraćam kada me Gospodin zove? Da li sam svjesna svetosti blizine Božje u kojoj boravim? Što je za mene, sada, volja Božja, prihvaćam li je kao križ ili nalazim u njoj radosti? Koliko sam svjesna važnosti slušanja Božje riječi? Da li riječ ulazi u moje srce ili postoje zapreke?Kakva je moja vjera? Dali imam poleta i radosti?


30

Sjedinjenje Božje i moje volje - da li uspijevam u tome?Kakva je moja poslušnost?Da li svjedočim Božju ljubav?Jesam li redovnica i izabranica Njegova Srca? Mogu li reći, govori Gospodine sluga tvoj sluša?

„Daj, da moja duša bude s Tobom vazda sjedinjenada se moja volja Tvojoj potpuno podlaže.“ (M. M. Krucifiksa)

s. Marija Žderić

Konferencije u Nadbiskupiji

Već dugi niz godina svake dru-ge nedjelje u mjesecu održavaju se tzv. Konferencije za redovnice u Nadbiskupskom domu u Rijeci. Po-vjerenstvo za redovnice na čelu s voditeljem mons. Nikolom Uravićem za svaku pastoralnu godinu izabe-ru jedan niz tema o kojima govore određeni predavači. Ove godine su, uvažavajući Nadbiskupijski plan i program za 2011./12. godinu dogo-vorene teme o mladima.

U mjesecu listopadu mr. Anton Peranić progovorio je o temi Karakteristike mlade populacije danas. Predavač je spomenuo najvažnije komponente koje obilježavaju mlade i mogu nam biti od pomoći u radu s mladima i lakšem razu-mijevanju njihovih problema i traženjima da ih plodonosnije vodimo do pravog iskustva Boga i kršćanske zrelosti. Doc. dr. Jerko Valković u mjesecu studenom razmišljao je na temu Utjecaj novih medija na današnje mlade te istaknuo važ-nost i bogatstvo medija komuniciranja kao i pogubnost virtualnog svijeta koji često udaljuje ljude jedne od drugih. U prosincu smo imali adventsko Pokor-ničko bogoslužje kod salezijanaca i tako se pripremili za svetkovinu Božića. Dr. Nikola Vranješ u siječnju je promišljao temu Redovnice i pastoral mladih. Na Dan posvećenog života 2. veljače, okupili smo se u dominikanskoj crkvi sv. Jeronima i molile Večernju s okupljenim svećenicima, redovnicima, redovničkim priprav-nicima, novacima i novakinjama. Svečana sv. misa bila je u katedrali sv. Vida, a predvodio ju je mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.

U Korizmi su sve redovnice grada Rijeke ali i šire imale svoje korizmeno ho-dočašće u katedralu sv. Vida. Na sam dan Pepelnice predstavnice naše Družbe predvodile su euharistijsko klanjanje i time željele nadoknaditi za sve uvrede


31

koje se nanose Isusu, napose u dane karnevala. Zanimljivo predavanje u travnju imala je naša s. Marijana Mohorić na temu Međusobno poznavanje i prihvaćanje generacija - mlađih i starijih - unutar redovničke zajednice. Ovogodišnje susrete redovnica Riječke nadbiskupije završile smo 9. svibnja hodočašćem redovnica na Trsat u sklopu Trsatskih Marijinih dana. Krunicu, uz prigodna razmišljanja za svako otajstvo, i svečanu sv. misu uz sudjelovanje lijepog broja redovnica svih redovničkih zajednica i mnoštva vjernika koji su se trodnevnicom pripremali za blagdan Gospe Trsatske predvodio je fra Zvjezdan Linić iz Zagreba.

Zahvaljujemo Bogu na darovanim milostima, predavačima na raspoloživosti da nam svoje znanje prenesu. Neka nas dragi Bog prati na svim putovima da mognemo odgovoriti potrebama današnjeg vremena te s mladima koji su nam povjereni, zajedno budemo i ostanemo živi tražitelji Boga koji jedini daje pravi smisao i puninu života.

s. Nives Stubičar

Odgoj za emocionalnu i duhovnu zrelost

Duhovni centar Marijin dvor u Lužnici bio je i ove godine, 24. i 25. travnja, mjesto rada i razmjene iskustava redovničkih odgojitelja i odgojiteljica. Tema 41. vijećanja bila je Odgoj za emocionalnu i duhovnu zrelost.

Predavanja i radionice osmišljeni su tako da smo se prvog dana upoznavali i bavili se emocionalnom zrelošću, dok je drugoga dana tema promišljanja i rada bila duhovna zrelost.

S. Klaudija je u uvodu svog predavanja pozvala da se emocionalno odredimo postavivši jednostavno pitanje: GDJE SI/SAM? Ovo pitanje je nužno da se osoba odredi prema samoj sebi i prema drugima; da dođe u kontakt sa sobom. Emoci-je osobu navode na određeno ponašanje. Stoga je važno odrediti emocije: pre-ma sebi, prema drugima, prema svojoj zajednici, prema službi koju obavljamo,

prema poglavarima, prema odgajanicima, Crkvi… Pitanje, GDJE SI?, postavio je Bog čovjeku na samom po-četku Biblije. Adam se, čuvši pitanje sakrio jer je spoznao svoju go-lotinju, bilo ga je stid i strah… Osjećao se loše. Emocije su ga na-vele na određeno po-našanje. Predavačica


32

je istaknula da emocije nose uglavnom važnu poruku, što znači da ih moramo biti svjesni, osluškivati ih i istraživati da bismo vratili naše izvorne kvalitete. (Iza čega se skrivam i zašto?) Temelji za emocionalni razvoj dobivaju se u obitelji, a sve ostalo je nadogradnja. Ključne kvalitete emocionalne zrelosti su: samokon-trola, mudrost, neovisnost, samopoštovanje, samopouzdanje i unutarnji sklad. Naglasila je, kako je više nego ikada važno da redovnice i redovnici budu emo-cionalno zrele osobe, a posebno je zahtjevna uloga odgojitelja u redovničkim zajednicama. Za takvu ulogu odgojitelj sâm mora biti emocionalno zrela osoba. „Vi, odgojitelji, ste i modeli i učitelji emocionalne pismenosti vaših odgajanika. Emocionalno školovanje ili odgoj događa se kroz verbalne poruke, ali daleko više kroz ono što odgojitelj čini, kroz uzore u upravljanju vlastitim emocijama i reagiranja na osjećaje drugih“, rekla je predavačica.

Za osobu se može reći da je zrela kad kod nje prevladavaju zrela ponašanja prema sebi, drugima i svijetu. Zrelost, pak, nije statična. Ona je proces koji zahti-jeva stalni rad na sebi, rast, prilagođavanje i pronalaženje sebe kroz formiranje vlastitih stavova i filozofije života.

Funkcija cjelokupnog odgoja je pomoć osobi u razvoju da izraste u zrelu osobu. Karakteristike zrele osobe, koje mogu biti i kriteriji prosudbe zrelosti, su višestruke. To je osoba koja zna što želi i to ostvaruje, razmisli prije nego što djeluje i upravlja svojim ponašanjem, strpljiva je, sposobna je povezati se s drugima na kooperativan i pozitivan način, preuzima odgovornost za svoj život i svoje akcije, priznaje svoje pogreške, sposobna je ostvariti i iskusiti intimnost s drugima, brižna je prema drugima, sposobna je suosjećati, razumjeti i oprostiti, ostaje stabilna u emocionalno izazovnim situacijama, ima zdravu i realnu sliku o sebi, donosi samostalno odluke, upravlja svojim raspoloženjima, zna prihvatiti kritiku (zahvalna je na njoj te je gleda kao mogućnost za napredak), ne može ju se lako emotivno povrijediti. Navedene osobine se mogu postići sa 15-20 god., ali ih netko neće postići cijeli svoj život.

Emocionalna (ne) razvijenost osobe je, pored biološke, bitna u razvojnom procesu čovjeka; čak bitnija od intelektualnog ili duhovnog razvoja. Duhovna zrelost čovjeka, naime, ovisi o stupnju emocionalne zrelosti. Drugim riječima, bez emocionalne zrelosti ne može se biti duhovan.

Istina je, međutim, da duhovnim i intelektualnim radom na sebi, možemo što ranije ostvarivati visoki stupanj svijesti karakterističan za najvišu razinu (uranja-nje u transcendentnu stvarnost!) jer svijest o vlastitom jedinstvu s Bogom djelu-je iscjeljujuće i znatno ubrzava procese emotivnog razvoja, odnosno, skraćuje faze emotivne kompenzacije. Stoga, dobro je spoznati izvornu suštinu vlastitog bića, susresti se sa živim Bogom koji može iscijeliti rane djetinjstva, ispuniti naše biće, dati smisao našem životu i omogućiti lakše kretanje kroz razvojne procese, iako takav put ima puno poteškoća. I za kraj, predavačica nam je dala konkretne savjete kako povećavati vlastitu emocionalnu inteligenciju i u tome pomagati odgajanicima.


33

1. Naučiti prepoznati osjećaje Sami sebi pojašnjavati svoje osjećaje. Često se zapitati: „Kako se osjećam?“,

a ako osjećam čitav niz različitih emocija, razlučiti ih i rangirati, ali ih nikad ne preuveličavati, niti minimalizirati.

2. Preuzeti odgovornost za svoje osjećaje Ne tražiti vanjska objašnjenja za ono što osjećam ili stalno sebe prikazivati

kao žrtvu. Prepoznati što osjećam i pokušati razumjeti zbog čega to osjećam. 3. Predvidjeti svoje osjećaje Naučiti unaprijed predvidjeti kako bih mogla reagirati nakon određenog do-

gađaja ili akcije. Ne činiti ono što će u meni izazvati negativne osjećaje. 4. Pitati druge kako se osjećaju. Pitajući, pomažemo osobi da prepozna, da se suoči sa sobom. Ne možemo

znati kako se tko osjeća, ako ga ne pitamo, izuzev, ako imamo izrazito razvijenu empatiju. U svakom slučaju, moramo ih prvo razumjeti da bismo mogli suosje-ćati s njima. Slušati ih pozorno i bez predrasuda.

5. Biti manje osjetljivi – povećavati prag tolerancije na frustraciju Ako tko kaže nešto s čim se ne slažemo, nemojmo se odmah povlačiti ili

napadati. Ovakve reakcije govore kako se ne možemo nositi s kritikom. Umjesto toga, treba zahvaliti na iskrenosti i usredotočiti se na vrijednost kritike ili komen-tara.

6. Probleme uočavati cjelovito Kada nam se nešto loše dogodi i mislimo kako propada cijeli svijet, treba

razmisliti koliko je naš problem zaista, ozbiljan. Koliko će on važnosti imati za deset godina, deset mjeseci, deset tjedana, deset minuta?

Drugo predavanje održao je dr. Domagoj Štimac, dječji i adolescentski psihi-jatar. Govorio je da mlade u svom pristupu trebamo gledati kao osobe u procesu jer naša očekivanja znaju biti nerealna. Adolescentima je važno da smo tu za njih, da smo im oslonac, a u toj dobi su većinom naši odgajanici. Njima je važno da ih se čuje, razumije, uvaži kao osobe. Ako im ne vjeruju oni koji ih odgajaju i ne vjeruju u ono što rade, neće imati nikakvog uspjeha.

Popodne smo u radionici Kotač emocija, uz s. Berislavu Grabovac, pokušali prepoznati vlastite emocije te na osnovu njih odrediti deset koraka za razvoj emocionalne zrelosti.

Drugi dan je o. Dario Tokić, OCD imao je predavanje na temu Odgoj za du-hovnu zrelost. Svako biće ima svoj početak, rast, zrelost i propadanje. Za zrelost je važan proces, nešto što se događa postupno, ona, stoga, zahtijeva vrijeme i strpljivost. Treba dati vremena sazrijevanju. Plod zrelosti bi trebao biti - davati ži-vot za druge. Osnovno u procesu dozrijevanja ploda je da ne živi za sebe, nego kad dozrije da dalje prenosi život. Zrelosti nema bez plodnosti. Isus kaže, nema veće ljubavi od one da tko život svoj daje za prijatelje. Isus nam i u odgoju treba


34

biti učitelj i primjer. U odnosu sa svojim učenicima, pokazao je kako postupati s odgajanicima:

- Biti im primjer;- Dati im priliku da upoznaju redovnički život;- Dopustiti mogućnost da padnu, pogriješe ali i da ustanu i pođu dalje;- Dati im povjerenje – Isus daje učenicima vlast nad nečistim dusima;- Moliti za svoje odgajanike.

Predavač je također rekao, kako zrelost čovjeku omogućuje da postigne svr-hu svog postojanja. Popodnevni rad protekao je u radionici Rast u duhovnoj zrelosti koju je animirala s. Berislava Grabovac, na temelju simbola biljke kojoj su potrebni uvjeti za rast. Odgojitelji su u skupinama pronalazili pojmove koji su im pomagali rasti u duhovnoj zrelosti i one koji su ih kočili, bilo na osobnoj razini, bilo na razini zajednice.

Vijećanje odgojitelja zatvorio je predsjednik HKVRPP, o. Vinko Mamić upu-tivši završnu riječ. Predsjednik je ohrabrio odgojitelje i uputio im riječi savjeta i podrške i posebno istaknuo važnost ujedinjenja HKVRP i HUVRP.

s. Kristina Tunić

Zvanje – dar Božje ljubavi

U riječkoj katedrali sv. Vida, u četvrtak 26. travnja 2012. godine, održano je bdijenje prigodom 49. svjetskog dana molitve za duhovna zvanja. Na bdijenju, koje je počelo u 20 sati, okupio se veći broj redovnika i redovnica, svećenika i laika, a svojim prisustvom ohrabrio nas je i naš nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić.

Započeli smo znakom križa i Službom Riječi razmišljajući o riječima apostola Ivana koji kaže da je Bog nas prvi ljubio i da nam je živjeti po njegom Sinu Isusu Kristu te da ljubav Božja ostaje i usavršuje se u nama onda kada ljubimo jedni druge. „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16). Nakon Psalma 23, poslušali smo evanđeoski tekst iz Ivanovog evanđelja o Dobrom Pastiru koji život svoj polaže za ovce svoje.

Potom nas je u prigodnoj homiliji vlč. Sanjin Francetić, voditelj Nadbiskupij-skog djela za zvanja, pozvao na vjernost Gospodinu – da slušamo glas Pastira koji nas vodi, koji uvijek nagrađuje naše molitve, naš rad i našu tjeskobu te da mladima budemo pomoć svojom podrškom i svojom blizinom. Osvrnuo se i na glavnu misao Papine poruke za 49. svjetski dan molitve za duhovna zvanja da je duhovno zvanje uistinu čisti dar Božje ljubavi. Ponovno nam je dozvao u svijest našu odgovornost: jer mi smo ti koji trebamo učiniti da se čuje Pastirov glas. To ćemo najautentičnije učiniti ako svojim životom i osobnim svjedočanstvom pokažemo da nas Bog voli i da smo duboko svjesni zajedništva s njim. „Živjeti duhovno zvanje, znači svijetliti na duge staze i zasjati“, zaključio je vlč. Sanjin te „izgarati za ono što činimo“ (papa Ivan Pavao II.).


35

Slijedilo je klanjanje koje su animirali mladi redovnici i redovnice čitajući po-ticajne meditativne tekstove, koje su pjesmom uzveličali bogoslovi riječkog Bo-goslovnog sjemeništa. Nakon blagoslova s Presvetim, naš nas je Nadbiskup potaknuo na neumornu molitvu za duhovna zvanja koja su danas toliko potreb-na ovome svijetu koji napreduje u znanosti, ali je zaboravio osnovne ljudske i kršćanske vrjednote. Potaknuo nas je također na molitvu da se obitelji vrate istinskom Izvoru radosti i dobra te nas ohrabrio da se ne bojimo biti maleno sta-do koje će, poput apostola, pronositi i širiti Radosnu vijest.

s. Tajana Hrvatin

Zaljubljena u Janje Božje

U subotu 28. travnja 2012., uoči nedjelje Dobrog Pastira, u župnoj crkvi sv. Vincenta, u Svetvinčentu u Istri, u kojoj počiva tijelo sluge Božjega Miroslava Bulešića, održana je koncelebrirana sveta misa koju je predvodio biskup mons. Ivan Milovan okružen brojnim svećenicima, bogoslovima i vjernicima iz cijele biskupije. Ozračje slavlja bilo je prožeto zahvalom Bogu za sve one koji su se odazvali služiti mu u svećeničkom ili redovničkom pozivu, kao i žarkom moli-tvom za sve one koje Bog poziva da prepoznaju Njegov glas te ne propuste čas i pohod milosti. Prije početka bdijenja o svom pozivu svjedočili su jedan svećenik i jedna redovnica.

Razmišljajući o korijenu svog poziva vratila sam se u svoju obitelj. Ona je bila brojna djecom, ovcama i janjcima. Kod nas je bio običaj svake godine darovati jedno janje za potrebe Crkve. Na taj način prinosili smo Bogu sav svoj materijalni život – svoje tijelo, imanje, obitelj, rad, ..., da Njegova zašita i blagoslov bude s nama. Jedne godine je ovca ojanjila dvoje janjaca, jedno je bilo snažno, a drugo slabo, nije moglo stajati na nogama i nije davalo dojam da će preživjeti. Budući da sam vodila brigu o janjcima, majka mi je rekla: „Ovo je janje tvoje, hrani ga i čuvaj.“ To zaduženje sam radosno prihvatila i iz dana u dan, primjećivala sam da se moje janje lijepo oporavlja… Kad je prohodalo, nije više bilo u izolaciji, moglo je biti s drugim janjcima.

Bilo je vrijeme da moj otac odnese janje u Crkvu. Došao je među janjce i promatrao ih. Na kraju reče: „Ono janje tamo – pokaza na moje – danas ću od-nijeti u Crkvu!“ Bila sam vrlo pogođena i uzviknula sam: „Ne, to je moje janje! Gle koliko ima drugih, svi su prekrasni.“ Otac mi je odgovorio: „Zavjetovao sam se Bogu da ću mu darovati najbolje janje, jer Njemu treba prinositi najbolje.“ Moja molba nije prihvaćena i tako je moje janje završilo u Crkvi. Majka me tje-šila i rekla: „Tvoje janje je bilo najslabije, ali je postalo najbolje i budi radosna što je baš tvoje darovano Crkvi.“ Tako sam se smirila, ali tada mi nije bilo jasno što, zapravo, to sve znači i predstavlja. Danas mi je prilično jasno, kako se Bog čudesno služi svakodnevnim običnim događajima i osobama u pripremanju i oblikovanju svojih izabranih.


36

Uvjerena sam da je moj otac s mojim janjetom i mene prinio i darovao Bogu za potrebe svete Crkve koja je mistično Tijelo Kristovo. Ovaj je događaj definitiv-no obilježio i obilježava moj život svaki put kad od mene traži da mu, po svetim zavjetima koje sam položila u Družbi Njegova Srca, svaki dan iznova darujem i prinosim najbolje od svega što mi je darovao. Hvala i slava Isusu, neka se On slavi i proslavi u svemu što radim, imam i jesam. Amen.

s. Anita Crnković

Proslava sv. Josipa Radnika u samostanu u Otočcu

Samostan sestara Presv. Srca Isusova u Otočcu blagoslovljen je 1. svibnja 1997. i stavljen pod zaštitu sv. Josipa Radnika. Od tada se ovdje svake godine svečano slavi blagdan sveca kojeg je papa Pio XII. nazvao “najčistijim, najsveti-jim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova”. Ovogodišnju proslavu smo mi sestre upriličile kao našu mjesečnu duhovnu obnovu koju redovito imamo u Gospiću, a vodi je, od prošle godine (kada je premješten naš bivši voditelj fra Stjepan Bergovec iz Karlobaga u Rijeku), fra Zlatko Šafarić. Sudjelovale su sestre iz Gos-pića: Vinka, Velimira, Amalija, Gema i Robertina te domaće - Krešimira, Pavlinka, Ciprijana i Judita. Ovogodišnju proslavu započele smo sakramentom sv. ispo-vijedi i molitvom sv. krunice, nakon koje je uslijedilo euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Zlatko u zajedništvu s domaćim župnikom i generalnim vikarom biskupije mons. Tomislavom Šporčićem. Misno slavlje svojim pjevanjem pratio je župni zbor pod ravnanjem s. Velimire.

Fra Zlatko je na početku napomenuo kako mi ne mislimo kolike su nam ruke radnika potrebne da se naš život odvija normalno. Zato nam je danas sveta Crkva stavila pred oči lik svetoga Josipa radnika, kako bi naglasila važnost i ci-jenu rada za svako ljudsko stvorenje. Time nas sve poziva da znamo vrjednovati rad ljudskih ruku. „Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva“ – kaže Knjiga Postanka (2,15). A nakon što je sagriješio Bog mu je rekao: „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti“ (Post 3,19). Sv. Josip nas uči služiti Isusu i Mariji, tiho, marljivo i samozatajno. Uzor nam je u vršenju naših svakodnevnih dužnosti i u odgovornosti prema povjerenom nam poslu. Stoga priznajmo svoje propuste, napose u vršenju svojih svakodnevnih dužnosti.

U prigodnoj propovijedi izložio je sljedeće:„Blagdan sv. Josipa radnika ustanovio je papa Pio XII. 1955. i time htio dati

zaštitnika radnicima i kršćanski smisao prazniku rada – 1. svibnja. Ako na današ-nji dan pogledamo kako se praznik rada slavi, bit ćemo zbunjeni. Vidimo ljude nezadovoljne, tužne, zabrinute, beznadne, prijeteće. Uz uspjehe kao plodove rada, danas vidimo i nered i nepravdu i bijedu. Mnogi radnici ostaju bez posla i bez sredstava za život. Nije to negdje u nekim dalekim zemljama. To je tu u Eu-


37

ropi, u Hrvatskoj. Kada i kako ćemo izići iz te nevolje, nitko ne zna odgovor. Mi vjernici – Crkva – znamo da je problem rada i naš problem.

Još prije, papa Leon XIII. 1889. g. u svojoj enciklici o sv. Josipu pod naslo-vom, ‘Quamquam pluries’, radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na ovoga sveca kao uzor i primjer za nasljedovanje. Isti papa izdao je 1891. izvanrednu encikliku ‘Rerum novarum’ da iznese načela za rješavanje radničkog pitanja u duhu kršćanskog nauka.

Papa Ivan XXIII. u enciklici ‘Mater et magistra’ koju je objavio 1961. istaknuo je da su istina, ljubav i pravednost, stožeri za prevladavanje nejednakosti koje pogađaju čovječanstvo.

Papa Pavao VI. izdao je encikliku ‘Populorum progressio’ – ‘Razvitak naro-da’, 26. ožujka 1967. u kojoj daje određene upute glede nadvladavanja teških situacija i predlaže opće međunarodne norme.

Papa Ivan Pavao II. objavio je 14.09.1981. encikliku ‘Laborem exercens’ – ‘Radom čovjek’ mora sebi priskrbljivati svagdanji kruh, i pridonositi nepresta-nom razvoju tehnike i znanosti, osobito stalnom, kulturnom i moralnom napretku društva u kojem živi u zajedništvu sa svojom braćom. Riječ ‘rad’ označava svako čovjekovo djelovanje bez obzira na značenje i okolnosti tog djelovanja. Zato je, uz pojedina načela, Crkva stavila pred nas sv. Josipa kao uzoran primjer radni-ka. On je nadahnuće i poticaj svakom radniku. Preporuča nam tri načela:

1. U svom radu moramo imati Boga pred očima. U radionici Josipu je Bog bio pomoćnik. – U nazaretskoj radionici Sin Božji Josipa je hrabrio svojim po-gledom, svojim toplim srcem. To je moj put: Svaki moj rad odvija se pred Božjim očima – a Bog me ljubi.

2. Sve što radim, radim za Boga. Svaki moj rad je u službi Boga, bez obzira kakav bio moj rad. S Josipom je u njegovoj kući bio Sin Božji u ljudskoj naravi. Josip je skrbio za Isusa: za kruh, za odijelo i za sve potrebno. I mi trebamo svoje poslove izvršavati kao za Gospodina. Mi Bogu služimo kad se brinemo za se-stre, za braću, za bližnje. Može to biti u crkvi, u sakristiji, u uredu, u radionici, u kuhinji, u bolnici. Svako dobro što smo učinili sestri ili bratu, učinili smo Kristu.

3. Bog je moj pomoćnik. Ako mi Bog ne pomaže, moj uspjeh je nesiguran, ponekad varav. U radionici Josipu je Isus pomagao u radu. Isus je uvijek bio spreman pomoći svom hranitelju. Bog i nama nudi svoju pomoć u našem radu. Trebamo ga samo zamoliti. U Litanijama Josipa zovemo: ‘Josipe jaki, uzore rad-nika, ufanje bolesnih…’ Naš iskreni zaziv Josipu neće ostati bez odziva.“ – zavr-šio je fra Šafarić.

Na kraju misnog slavlja sve prisutne pozdravio je mons. Šporčić i čestitao blagdan sestrama. Sestre su pripremile kolače za sve te objed za uzvanike i sestre. Uz spomenute, pridružili su se zajedništvu kod stola fra Nikola Bašnec, don Anđelko Kaćunko i vlč. Jure Ladišić.

s. Krešimira Vuleta


38

Izlet na Veprinac

Osvanuo je 1. svi-banj, spomendan sv. Josipa Radnika i mje-sec posvećen Majci Božjoj kojoj pjevamo najljepše pjesme, npr. Marijo svibnja Kra-ljice, Sva si lijepa o Marijo, itd. Priroda se zaodjenula u zeleni-lo i raskošno šarenilo cvijeća, od ruža, jor-govana, do magnolija i raznih ukrasnih gr-mova ispred zgrada, u dvorištima i parkovima. Nas dvadesetak sestara iz Kuće matice na Drenovi te sestre juniorke, novakinje i postulantice, na čelu sa časnom Majkom, krenule smo na izlet na Veprinac. Ispred župnog stana srdačno nas je dočekao župnik vlč. Jaroslaw Wilczynski. Nakon kratkog upoznavanja pošle smo na Vidikovac i započele molitvu Trećeg časa iz Božanskog časoslova. Nakon molitve razgle-dale smo crkvu posvećenu Sv. Marku. Župnik nas je upoznao s gradnjom ove crkve i njezinim umjetničkim vrijednostima, među kojima su se meni najviše svi-djeli oltar Pres. Srca Isusova i oltar Gospe Lurdske. Crkva je lijepa i potrebna joj je restauracija, ali nedostaju sredstva. „Bilo bi lijepo kad bi se to moglo ubrzo ostvariti“, istaknuo je vlč. Wilczynski. Nakon toga, uživale smo u šetnji prekra-snim gorskim krajolikom.

U 11,00 sati slavili smo sv. misu. Župnik je u propovjedi naglasio, kako je lije-po i ugodno kad braća i sestre ne samo žive zajedno, nego i kad mole zajedno. Nakon svete mise slijedila je tjelesna okrjepa. Sestre su nam pripravile gril-spe-cijalitete za Agape, pa smo blagovali kao prvi kršćani. I bijaše jedno srce i jedna duša, nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, nego je među njima bilo sve zajedničko (usp. Dj 4, 32-33). Nakon preobilne Agape i na kraju dobre crne kave, još smo dugo uživali u ljepoti prirode, na suncu, pogledu na more na biser Jadrana i divili se Božjoj dobroti, a lagani povjetarac nas je hladio i kao da je že-lio reći, ostanite još dugo i uživajte ovdje u Božjoj prirodi. Prisjećala sam se riječi iz pjesama i psalama: Premnoge dare meni si dao, ali jao, samo sam nevoljan Tvoj stvor. Zahvaljujmo Gospodinu jer je dobar, jer je veliko milosrđe njegovo. Ponavljala sam u sebi: „Hvala Ti što si tako dobar, što su tvoja djela čudesna.“ Dok sam pomatrala taj lijepi krajolik sjetih se jedne davne posjete na Veprinac i naše s. Kornelije koja je sada pokojna. Njezin doček bio je srdačan s kolačima i kavom. Neka je Gospodin nagradi. Nadam se da počiva na Božanskom Srcu.


39

U takom lijepom ozračju vrije-me nam je brzo prolazilo i skoro zaboravismo da se treba vratiti na Drenovu. Gospodin Župnik je u 18.00 sati imao svetu misu za narod. Pridružile smo se i ovom euharistijskom slavlju te zahvalile Bogu i Majci Božjoj za tako lijepi darovani nam dan ne samo za ti-jelo nego još više za dušu. U sv. misi župnik je govorio o ljepoti našeg redovničkog zvanja. Ni-

smo mi izabrali poziv, nego je sam Bog pozvao nas. Ne smijemo se oglušiti, a posebno u svakodnevici našeg redovničkog ili svećeničkog života.

Bilo nam je žao ostaviti Veprinac, to divno mjesto, gdje se čuje šum vjetra i cvrkut ptica. Želimo reći hvala vlč. Jaroslawu, hvala našim poglavaricama i svi-ma koji su nam omogućili ovaj nezaboravni doživljaj.

s. Zvonimira Marojević

„Molitva u životu djece i odgojiteljica“

Vrijeme: 05.05.2012. od 9,30 do 14,00 satiMjesto: Viškovo, Vozišće 13Voditeljica: s. Katarina Pišković, karmelićanka Božanskog Srca

Svatko od nas ima neko svoje iskustvo molitve, no osvježiti i čuti nešto o molitvi kao o „milosnim rudnicima“ kako ju je doživjela sv. Terezija Velika, vrlo je poticajno.

Zajednički smo definirali, odnosno, ponovili poznate definicije molitve kao: razgovor s Bogom, dizanje uma i srca Bogu, molitva je susret, dar. Istočnjačke molitve žele samo smiriti osobu, dok je naša kršćanska molitva zaista susret s Bogom. Za sv. Veliku Tereziju molitva je prijateljevanje s Bogom, prisni odnos s Bogom. Čuli smo, također, poznate tvrdnje da je naša molitva onakva kakva je naša vjera, a život onakav kakva je vjera.

Ustvrdili smo da svaki od nas ima svoj put i oblik molitve, također, kao i svaki red ili družba. No naš Učitelj molitve je sâm Isus. Ne smijemo dijeliti molitvu od života: „Sad sam mirna jer sam izmolila“, krivi je stav. Preduvjet za molitvu je pomiriti se sa sobom, s drugima i s Bogom. Možemo Isusu sve reći, tako mo-žemo „tužiti“ neku osobu Isusu, u pravoj molitvi na kraju izađeš posramljena. Rastresenost u molitvi je podcjenjivanje onoga s kime razgovaraš. Molitva je krjepostan život, a krjepost je trajno raspoloženje činiti dobro.


40

Ustrajnost u molitvi: Ovdje ne smijemo gledati na kvalitetu, jer nekada nam se ne da moliti, usprkos tomu valja moliti. Sestra Katarina je usput spomenula iskustvo svete Terezije koja je ustanovila da je molitva ne mijenja, što bi morala, i pitala se, čemu onda moliti? Godinu dana pokušavala je ne moliti, no nije izdr-žala i napisala je najljepše članke o molitvi. Molite i nikada ne prestanite… stoji u Sv. pismu. Moliti za sebe ili nekoga, nije mala stvar dati nekome Boga, uvijek je uslišana molitva, iako ne u onom obliku kakvog smo mi zamislili, jer mi niti ne znamo što je dobro, niti smo mi mjerilo dobra. Sve je određeno samo se mi priklanjamo DOBRU ili zlu.

Vjerovati: Ako vjerujemo već je molitva uslišana. Često zadržavanje s Onim koga ljubim i znam da me ljubi je molitva, riječi su također sv. Terezije Velike.

Što je potrebo za molitvu? 1. sabranost, tišina, 2. usmjerenje na osobu, 3. svijest što govoriš. Molitva uključuje i govor i slušanje i čekanje na odgovor. Ako je za prijateljstvo uvjet poznavanje, stvarna povezanost, onda je to i za molitvu koja je prijateljevanje s Bogom. „Tko ne pozna Sveto pismo ne pozna Krista“, rekao je sv. Jeronim. Molitva traži povlaštene trenutke, za nju treba odvojiti vrije-me, na samo, u dvoje, jer to je ljubav. Razgovaramo, jer znam da sam ljubljena. Put molitve je od poznavanja, preko usmene molitve do kontemplacije u kojoj dolazimo do spoznaje sebe, bez koje se ne bi upoznali da nismo molili.

Strpljivost u molitvi je vrlina: Bog je strpljiv i njegova je strpljivost veća od svakog zla. To smo iskusili kad pitamo: Bože, dokle ćeš trpjeti ovo ili ono?

Molitva malog djeteta: Dijete uči od roditelja, i treba pred djetetom moliti na glas da ono osjeti da se oni nekome obraćaju i tako samo uči moliti. Važno je di-jete blagoslivljati, jer blagoslov je djelotvoran. Čak prenatalna molitva za dijete i blagoslov djeluje blagotvorno. S. Katarina je ispričala jedan događaj majke koja je proklinjala svoje dijete u utrobi, ono je poslije ostavila sestrama nakon poro-da, kasnije je dijete posvojeno, ali zaostaje u razvoju. Zaista je potresno kako ju je majka nazvala odmah nakon poroda da dođe po dijete, a ona se nadala da će majčinski osjećaj proraditi, no on je potpuno izostao. Sestra nije imala ništa za bebu. Isti dan je neka obitelj donijela dvije vreće opreme za bebu, tako da je imala baš sve. Zahvalila je Bogu što se pobrinuo za dijete i učvrstio je u vjeri da je to dijete od Boga voljeno. Vjerovanje, dakle, počiva na iskustvu.

Da bismo iskusili blagodat meditacije sestra nas je vodila kroz nju, nakon koje smo bile pozvane izraziti svoje iskustvo. Vjerujem da se svaka od nas u me-ditaciji susrela s Isusom i da joj je progovorio. Meni je posvijestio da je uvijek bio sa mnom, i tako me učvrstio u vjeri i pouzdanju za budućnost, da će uvijek biti sa mnom. Istinita je njegova rečenica: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta:“ Možemo samo biti sretni i zahvalni Isusu za Njegovu trajnu prisutnost među nama.

s. Bernardina Maslać


41

Susret katoličke mladeži - Sisak

U mladoj sisačkoj biskupiji 5. i 6. svibnja održan je sedmi Susret katoličke mladeži pod geslom U svjetlosti hodimo. Bilo je prekrasno promatrati toliko mladih koji su 5. svibnja u poslijepodnevnim satima ispunili prostor ispred župne crkve sv. Kvirina u Sisku. Prema procjeni organizatora prisustvovalo je oko 30.000 mladih iz Hrvatske, BiH i hrvatskih misija iz Europe. Dobivši službeni poziv za sudjelovanje na

Susretu katoličke mladeži, č. majka s. Felicita Špehar ponudila je s. Celestini, s. Marijani i meni da joj se pridružimo. U zadnji čas došlo je do odluke. Najna-porniji dio preuzela je s. Celestina koja nas je vozila u Sisak. Po dolasku u Sisak automobil smo parkirali kod jedne obitelji koja je također kroz dva dana ugostila mlade koji su bili na ovom susretu.

Svečanu sv. misu predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal mons. Josip Bozanić u zajedništvu s hrvatskim nad/biskupima, s predsjednikom Hrvatske bi-skupske konferencije đakovačko-osječkim nadbiskupom mons. Marinom Sraki-ćem, otpravnikom poslova Apostolske nuncijature u RH mons. Maurom Lalijem, vojnim ordinarijem u BiH mons. Tomom Vukšićem, kotorskim biskupom mons. Ilijom Janjićem, srijemskim biskupom mons. Đurom Gašparovićem te pomoć-nim biskupom mons. Markom Semrenom, redovničkim poglavarima i više od 400 svećenika.

Na početku sv. mise sve je pozdravio sisački biskup i domaćin mons. dr. Vla-do Košić riječima: „Ne bojte se! Krist je s nama! Njega voljeti i slijediti, s Njime graditi svoj osobni i zajednički život naroda i društva pruža nam svima sigurnost da ćemo prevladati sve poteškoće i s Njime u svemu pobijediti.“ Poruku pape Benedikta XVI. za ovaj susret pročitao je povjerenik Sisačke biskupije za mlade vlč. Branko Koretić. U njoj se navodi kako je prisutno živo sjećanje na prošlo-godišnji susret Pape s mladima na Trgu bana Jelačića kada je Papa potaknuo mlade na veće zajedništvo s Kristom, riječima: „Pustite da vas uzme za ruku, pustite da bude prijatelj i suputnik na vašem životnom putu.“ Kardinal Bozanić pozdravio je također mlade i ohrabrio ih na zauzeto svjedočenje u ovom svije-tu. Nadahnutu homiliju na temelju gesla susreta U svjetlosti hodimo izrekao je predsjednik Odbora HBK za mlade i pomoćni zagrebački biskup mons. Mijo Gorski. Između ostalog, rekao je: „Draga mladeži, prigrlite Kristovo evanđelje da zapali svjetlo u vašem umu i srcu, u vašim savjestima, da bude znak blizine živoga Boga koji u vas ima silno povjerenje. (...) Ne bojte se, stoga budućnosti


42

ma kako ona neizvjesna bila. Nije li Bog gospodar vremena i povijesti?“ Svoju propovijed biskup Gorski završio je riječima poziva: „Ohrabri se, draga hrvatska katolička mladeži. S Bogom možete više i bolje nego što ste sami toga svjesni. A Bog, svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka, bio sa svima vama da zauvijek hodite u novosti života!“

I ovaj događaj pokazao je da u našoj Domovini ima mladih koji računaju na Božju pomoć i koji svoje živote stavljaju Bogu na raspolaganje. Vjerujemo i moli-mo da ovaj susret urodi duhovnim plodovima u našim obiteljima i u Crkvi novim duhovnim zvanjima.

s. Nives Stubičar

Spomen o prvom redovničkom zavjetovanju u našoj zajednici

Početak nastanka naše zajednice Sesta-ra Presvetog Srca Isusova zanimljiv je s više aspekata, a posebice, stoga, što pruža niz elemenata za rekonstrukciju jedinstvenog pro-cesa formuliranja jednog karizmatskog nadah-nuća, crkveno-pravnog strukturiranja zajedni-ce, organizacije života i djelovanja prema tom nadahnuću i prema potrebama vremena. U ovoj Godini Majke Marije Krucifikse koja je pro-glašena na razini naše Družbe, pozvane smo više upoznati lik Utemeljiteljice kako bi je bolje nasljedovale konkretnim življenjem karizme u zajedništvu i djelima ljubavi. Jedan od odgo-vora na taj poziv bilo je i sjećanje na dan re-dovničkog zavjetovanja Majke Utemeljiteljice i prvih sestara. Taj događaj za nas nema samo povijesnu važnost. On nije bitan samo ukoliko je točno identificiran u povijesti naše zajedni-ce. Taj nam događaj može izbliže osvijetliti lik Majke Krucifikse i proces prvotne organizacije naše redovničke zajednice koja i danas može biti nadahnjujući primjer, budući da za nas ima značenje „izvora“ s kojeg nas crkveni doku-menti o redovništvu pozivaju crpsti vrijednosti i kriterije za prilagođenu i autentičnu obnovu.1

1 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Perfectae caritatis, 25. listopada 1965. Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života, u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Za-greb, 72008., br. 2b; KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APO-


43

Ali ne samo to! Taj događaj sa svime što mu je prethodilo i neposredno slijedilo je jako važan i za nas danas budući da:

„Odnos prema vlastitom osnivaču i karizmi koju je on živio i priopćio drugima, a koja se potom čuva, produbljuje i razvija kroz čitav luk života ustanove, pojavljuje se kao temeljna sastavnica jedinstva zajednice. […] Obnova u ovo naše vrijeme, iznoseći na svjetlo važnost početne karizme, također i uz bogato teološko razmišljanje, išla je u prilog zajednice, koja se shvaćala kao nositeljica istoga dara Duha kojeg treba podijeliti s braćom i s kojim je moguće obogatiti Crkvu ‘za život svijeta’. […] Produbljeno razumi-jevanje karizme dovodi do jasnog viđenja identiteta ustanove, oko kojeg je lakše graditi jedinstvo i zajedništvo. Osim toga, to omogućuje stvaralačko prilagođavanje novim situacijama, što nudi pozitivne perspektive za buduć-nost ustanove.“2

Upravo stoga, dana 8. svibnja spomenule smo se tog važnog događaja u našoj zajednici. Prema objavljenim studijima možemo puno toga saznati, a onda i pokušati rekonstruirati taj događaj kako bi uvidjeli njegov značaj i smisao spo-minjanja.3

Sve do 1896. godine Marija Kozulić aktivno je djelovala kao katolička laikinja, članica i ravnateljica Pobožne Udruge Kćeri Presv. Srca Isusova u Rijeci, zauzeta na socijalno-karitativnom i odgojnom području. Daljnju pripravu za redovnički život u zajednici, koju je još trebala organizirati, Marija Kozulić započinje 1896. godine, iako ju je želja za osnivanjem redovničke zajednice pratila još od 1892. godine.4 Zasigurno su tome pridonijele uvelike i ove činjenice: kao zauzeta la-ikinja već je bila otvorila Institut Srca Isusova za potrebite djevojke i vrtić za dječicu; katehizirala je obitelji u gradu Rijeci; na vječni počinak ispratila je svoju majku Katarinu; nalazila se u situaciji krajnje napetosti i nesuglasica s domaćim klerom, a suočavala se s materijalnim poteškoćama oko uzdržavanja djece i mladih smještenih u Institutu. U svim tim teškoćama ona nije odustajala osluš-kivati Božju volju i razborito pripremati „teren“ za njezino ostvarenje. Vođena nutarnjim glasom tražila je rješenja tekućim problemima, a kako bi u djelo pro-vela nutarnje nadahnuće boravila je i u Veneciji u više Instituta, da bi se pobliže upoznala s već organiziranim radom za nezbrinute djevojčice.5

STOLSKOG ŽIVOTA, Ponovno krenuti od Krista. Instrukcija o obnovljenoj zauzetosti posvećenog života u trećem tisućljeću, HUVRP-HKVRP, Rim – Zagreb, 2002., br. 24.

2 KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Bratski život u zajednici, Rim – Zagreb, 1994., br. 45.

3 U ovom prikazu koristim do sada objavljene podatke: A. JENDRIČKO – D. MLAKIĆ, Život i djelo Ma-rije Kozulić, Družba Sestara Presvetog Srca Isusova, Rijeka 1992., str. 72-73; M. G. CORVA, Storia della Congregazione delle Figlie del Sacro Cuore di Gesù di Fiume, Grafica L’Etruria, Vortona (Are-zzo), 1997., str. 157-160; 165-168. D. MLAKIĆ, Družba sestara Presvetog Srca Isusova. Povijesni pregled (1899-1999), Družba Sestara Presvetog Srca Isusova, Zagreb – Rijeka, 1999., str. 75-77.

4 Usp. D. MLAKIĆ, Nav. Dj., str. 61-62.5 Usp. Isto, str. 45-60.


44

Upravo po povratku iz Venecije, 2. listopada 1896., Marija Kozulić je odlučila započeti ostvarenje svoga djela i u tu svrhu, zajedno sa prvim suradnicama, obukla je poluredovničko odijelo čiju je formu dogovorila s o. Arkanđelom iz Camerina, kapucinom s kojim je već niz godina radila na konstitucijama za novu redovničku zajednicu.6 Iste godine, u studenom umire i njezin otac Ivan Matej, a nakon tog događaja Marija se posve posvećuje intenzivnom radu na doradi konstitucija, organizaciji zajednice te osobnoj i zajedničkoj duhovnoj pripremi za polaganje redovničkih zavjeta. U tu svrhu Marija je bila u stalnom kontaktu s o. Arkanđelom, koji je živio u Trstu. U Institutu je Marija surađivala i s isusovcima iz Kraljevice, a i sama je držala konferencije sestrama. Zahvaljujući snazi toga Ma-rijina žara i predanosti volji Božjoj, broj članica se u zajednici povećavao, no ona još uvijek nije imala jasnu unutarnju strukturu života i djelovanja. Uz sve ostale poslove i brige, Marija je do travnja 1899. godine dovršila rad na konstitucijama i 19. travnja 1899. godine poslala ih na uvid i odobrenje biskupu Antunu Maurovi-ću koji ih je i odobrio 6. srpnja 1899.7 Bilo je to u godini priprave na veliki jubilej u kojoj je papa Leon XIII. izdao encikliku, Sveta godina najavivši, pritom, posvetu cijelog svijeta Presvetom Srcu Isusovu. Ta podudarnost nije zasigurno slučajna, ali ni iza ovog uspjeha Marija nije bila pošteđena novih teškoća u ostvarenju Božjeg djela.

Slijedile su godine suočenja s novim problemima: uređenja odnosa s novim ravnateljem Instituta, prihvaćanje smrti o. Arkanđela (1900.), nadvladavanje ne-suglasica s rođenom sestrom i susestrom Irenom s.Terezijom Kozulić, traženje rješenja za nadvladavanje neimaštine, podnošenje puta i neuspješnog traže-nja pomoći u Budimpešti, dovršenje uređenja kapelice Presv. Srca Isusova, te niza sumnji koje su mučile Marijinu dušu. Ipak, godina 1903. označila je jednu novu prekretnicu u tom procesu koji se razvijao već desetak godina. Krajem te godine Marija Kozulić hodočastila je u Rim posjetivši sveta mjesta u Vječnom gradu.8 Vrativši se potom u zajednicu bila je odlučnija u poduzimanju jednog novog koraka u svome životu i za razvoj zajednice. Bio je to korak od posebnog teološko-crkvenog i duhovnog značenja prilikom kojeg je opet našla podršku i pomoć kod otaca kapucina. Naime, Utemeljiteljica, iako još uvijek u stanju pri-prave za redovničko zavjetovanje, primala je nova zvanja. Činjenica, još uvijek nedovoljno uređene zajednice i nejasnog formativnog puta za nove članice, nije imala pozitivne učinke, stoga je bila sve očitija nužnost formiranja prvog nukle-usa zavjetovanih sestara. S tim ciljem i prema savjetu kapucinskog provincijala o. Bernardina Škrivanića, početkom 1904. godine Marija Kozulić organizira in-tenzivniju pripremu za polaganje redovničkih zavjeta.9 Otac Arkanđao, još prije a sada i otac Bernardin savjetovali su Mariji da zavjetovane sestre nose potpuno redovničko odijelo. Nadahnuta duhovnošću Marije Margarete Alacoque, naša je

6 Usp. D. MLAKIĆ, Nav. Dj., str. 63.7 Usp. Isto, str. 65-67; 70-72.8 Usp. M. G. CORVA, Nav. Dj., str. 156.9 Usp. D. MLAKIĆ, Nav. Dj., str. 75.


45

Utemeljiteljica odlučila prilagoditi njihovu uniformu o čemu je obavijestila i sestre od Pohođenja Marijina u Francuskoj. Koliko je taj događaj bio važan, ne samo s formalne strane nego i mnogo šire, govori nam i činjenica da su u duhovnu pripravu bile uključene i osobe koje su bile u stalnom, radnom i/ili korisničkom odnosu s Utemeljiteljicom. U organiziranju te obnove Mariji je pomogao i o. Gioachino Ambrosini, DI koji je u tu svrhu dolazio u Institut iz Kraljevice i držao duhovne nagovore posebno za vanjske suradnice koje su bile iz redova aristo-kracije, za sestre, za djevojčice, a posebno za članove Pobožne Udruge.10

Majka Utemeljiteljica bila je, dakle, protagonist cijelog procesa konstituiranja redovničke zajedni-ce i to u svim vidovima. Podržana savjetom i po-sredovanjem o. Bernardina OFMcap, te duhovnom pomoću o. Ambrosinia DI, Utemeljiteljica je uspjela skladno povezati sve dotadašnje napore i do kra-ja ožujka 1904. godine sve pripremiti za jedan od najvećih dana u svom životu. Slijedili su dani bliže pripreme za redovničko posvećenje Utameljitelji-ce i naših prvih susestara. Nakon sudjelovanja u duhovnim vježbama, na spomendan Gospe od sv. Krunice (Pompejske), dana 8. svibnja 1904. godi-ne, svečanost zavjetovanja započela je euharistij-skim slavljem u kapeli Instituta Presvetog Srca Isu-sova u 10,00 sati. Euharistijsko slavlje predvodio je o. Bernardin, o. Gioachino Ambrosini iz Kraljevice je održao homiliju, a kanonik J. Polić je asistirao.11

Tog dana, naša Majka Utemeljiteljica i prve sestre primile su u znak posvećenja potpuno redovničko

odijelo i novo ime. To su bile: Marija s. Krucifiksa Kozulić, Amalia s. Gesualda Dezorzi, Franceska s. Margareta Rosović, Caterina s. Gertruda Diracca i Olga s. Klara Ubaldini.12 Prema tadašnjem Obredniku položile su zavjete u ruke o. Ber-nardina Škrivanića po kojem je onda i Crkva službeno primila njihovo potpuno predanje Gospodinu u već crkveno-pravno utemeljenoj i priznatoj redovničkoj zajednici. O tom događaju najljepše nam svjedoči sama Utemeljiteljica. Prema jednom njezinom izviješću slavlje je bilo jednostavno i svečano, a ideal je bio jasan: „Naše srce mora biti slično Srcu Isusovu!“13 Sestre su s Utemeljiteljicom još jednom potvrdile to posvećenje o svetkovini Presvetog Srca Isusova, 1. lip-nja 1904. godine.14

10 Usp. M. SZENTMÁRTONI, Božja moreplovka. Majka Marija Krucifiksa Kozulić. Psihološki i duhovni profil, Družba Sestara Presvetog Srca Isusova, Rijeka, 1995., str. 87.

11 Usp. M. G. CORVA, Nav. 8Dj., str. 158.12 Usp. Isto, str. 166. 13 D. MLAKIĆ, Nav. Dj., str. 77.14 Usp. M. G. CORVA, Nav. Dj., str. 167.


46

Sam čin posvećenja Marije Kozulić indirektno nam otkriva dubinu njezina doživljaja posveće-nja, duhovno značenje posebnih elemenata re-dovničkog odijela, sintezu temeljnih elemenata njezine duhovnosti i shvaćanja zavjeta.15 Tog je dana dakle, Utemeljiteljica prozvana na sv. misi s. Krucifiksa, i to prema riječima njezina duhovnika nije bilo bez nadahnuća neba: „da bi se po imenu sjetila, pravodobno, biti raspeta voljom.“16 Upravo kako su govorili stari Latini: “In nomine, omen!“ Pored duhovnog i teološko-eklezijalnog značenja taj događaj imao je izravan i pozitivan učinak na razvoj zajednice. Svemu apostolatu postalo je te-melj potpuno predanje Gospodinu iz kojeg je onda probijala privlačnost i radost: „Ne mogu vam reći koliko smo sretne nakon što se Gospodinu posvetismo za-vjetima! Stvari idu dobro; sve sestre su animirane Duhom Svetim.“17 To lijepo stanje naše prvotne izvorne zajednice bilo je i kontekst u koji su navirala nova zvanja, koja su od tada imala jasno definiran formativni put u jednoj zajednici koja je sva bila posvećena Bogu i potrebitima. Zajednica je, dakle, i u tom smislu počela skladno funkcionirati i to kao apostolska redovnička zajednica. Bila je to zajednica posvećena najpotrebnijima, koja se upustila u višestruku suradnju s laicima, zajednica koja se sve više otvarala potrebama vremena i bila mišljena kao jedna velika obitelj koja živi karizmatsko nadahnuće i sa članovima koji se nisu odlučivali za redovničko posvećenje.18

Ako samo malo zavirimo u postkoncilske dokumente o redovništvu, osobito u onim dijelovima koji upućuju na razvoj karizme u Crkvi, vidjeti ćemo koliko je naša Utemeljiteljica već u samoj toj zamisli aktualna. Gledajući s vjerom u ono što je tom događaju redovničkog posvećenja u svibnju 1904. prethodilo i slijedilo, mi možemo jasno prepoznati kako se Božje vodstvo očitovalo u životu Utemeljiteljice, kojim je putovima ona ostvarivala Božji plan, kako se iz prvotne šire kršćanske zajednice i Udruge, efektivno strukturirala jedna nova redovnička zajednica. Put sazrijevanja Majke u tom procesu još nam je otkriti, no njezino konačno uvjerenje o cijelom tom procesu vrlo je jasno: „Providnost nikada ne manjka.“19

Obilježavanjem toga dana htjele smo se prisjetiti koliko je važno vraćati se tim izvorima na kojima i danas možemo naći nadahnuće za obnovu i kreativni razvoj karizme. S tom nakanom, 8. svibnja u našoj generalnoj kući u jutarnjim

15 Usp. Isto, str. 159; D. MLAKIĆ, Nav. Dj., str. 76. 16 Usp. M. G. CORVA, Carisma e spiritualità di M. Crocifissa Cosulich, Grafica L’Etruria, Vortona (Are-

zzo), 1997., str. 9. 17 M. G. CORVA, Storia, str. 167.18 Usp. Konstitucije Kćeri Presvetog Srca Isusova, Rijeka, 1904., str. 22.19 M. G. CORVA, Storia, str. 167.


47

satima slavile smo Euharistiju, razmijenile smo znanje i misli o tom događaju u srdačnom razgovoru, te pročitali tekstove koji opisuju taj događaj. Starije sestre posebno su bile radosne da se spominjemo svojih početaka prilikom čega se svaka od nas prisjetila i vlastitog redovničkog zavjetovanja. U večernjim satima zajedno smo molili večernju dana i krunicu prema predlošku koji možete naći među prilozima. Posebno smo se preporučile zagovoru Blažene Djevice Marije koju je naša Utemeljiteljica posebno častila i na čiji se dan zavjetovala. Poput Marije, prve posvećene žene, koja je snagom Duha Svetoga i potpunog samo-predanja donijela Krista svijetu da otkupi čovječanstvo darom ljubavi, i mi smo danas pozvani „sve uložiti u ljubav“. Neka nam Gospodin svima nadahnjuje mi-sli, nakane i djela, da to učinimo uvijek i ponovno polazeći od Krista.20

s. Marijana Mohorić

Gospa Trsatska

Svetište Majke Božje na Trsatu jedno je od najstarijih marijanskih svetišta u Hrvat-skoj. Mnogi vjernici svake godine, 10. svib-nja, na blagdan Gospe Trsatske hodočaste u ovo svetište moliti Marijin zagovor. Tako je bilo i ove godine. Okupio se velik broj vjerni-ka na svečanom euharistijskom slavlju koje je predvodio mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, u koncelebraciji s trsatskim fra-njevcima i sa svećenicima grada i okolice. Sveta misa slavljena je u perivoju svetišta a prethodila joj je hodočasnička procesija sa slikom Majke Božje Trsatske.

Nadbiskup je u propovijedi, govoreći o nadolazećoj Godini vjere koju će Sveti Otac otvoriti 11. listopada ove godine, stavio pod Marijinu zaštitu sve nas i sve ono što će se tijekom te godine činiti u pogledu jačanja vjere. Govoreći o vjeri kao daru Božjem, Nadbiskup je naglasio da se za dar vjere

moramo utjecati Mariji kako bismo taj Božji dar mogli sačuvati u raznim kuš-njama kroz koju vjera u Boga oduvijek prolazi: „Danas je samodostatnost kao kušnja za vjeru razmjerna znanstvenoj i tehničkoj moći čovjeka. Opijen svojim znanjem i moći koju mu ono pruža čovjek može lako upasti u iskušenje pretje-ranog samopouzdanja te se tako onesposobiti za vjeru i povjerenje ne samo u

20 Usp. KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVO-TA, Ponovno krenuti od Krista, HUVRP, Rim – Zagreb, 2002., br. 10 i 22.


48

Boga nego i u druge ljude, jednostavno zato što je uvjeren da mu takvo što nije potrebno, da je dostatan sam sebi. Tome pridonosi i suvremeni stil života koji, duboko obilježen konzumerizmom, zabavom i razbibrigom, odvraća čovjeka od dubljih egzistencijalnih pitanja, a time i od Boga i vjere u njega, što ima za po-sljedicu i odvraćanje čovjeka od čovjeka.“ Na primjeru Marijine vjere ukazao je kako istinska vjera ne isključuje razum nego ga upravo traži te je završio riječi-ma: „Razum je važan da bismo opovrgnuli ono što se vjeri protivi i otkrili razloge zbog kojih je potrebno i moguće vjerovati. Da bi se vjera jačala i da bi rasla, potrebno je iznad svega Marijino povjerenje, ono povjerenje koje je ona izrekla svojim: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“, a da, pritom, nije još bila ni vidjela ni razumjela što je to što Bog od nje traži. Neka takvo po-vjerenje ona izmoli svima koji vjere nemaju, svima koji sumnjaju kao i onima koji se, iz dana u dan, trude po uzoru na nju Bogu odgovoriti ‘neka mi bude po riječi tvojoj’.“

Na ovaj blagdan najmlađe članice naše Družbe, novakinje i postulantice, zajedno sa s. Nives hodočastile su iz Kuće matice pješice na Trsat po uzoru na Majku Utemeljiteljicu koja je često dolazila u ovo svetište i koja je svoje životne probleme i samu Družbu povjeravala Marijinoj zaštiti.

s. Ana Kapular, novakinja

Virtualno u službi zajedništva

U organizaciji HKVRPP-a održan je seminar za sestre juniorke u duhovnom centru sestara Kćeri Božje Ljubavi u Granešini, 18. i 19. svibnja 2012. na kome smo sudjelovale sestre Tereza i Tajana iz naše Družbe. Tema seminara bila je Vir-tualno u službi zajedništva. Predavanja su održali glavni urednik Glasa Koncila, vlč. Ivan Miklenić i dr. fra Mirko Mataušić, osnivač Hrvatskog katoličkog radija.

Vlč. Ivan Miklenić je rekao da ne postoje slobodni, odnosno, nezavisni mediji, jer njima često upravljaju moćnici. Mediji manipuliraju nama da bi nam odvratili pozornost od stvarnosti. Današnji mediji sustavno rade na uništavanju obitelji i u trajnom su sukobu s Bogom i Crkvom nudeći New age. Zato je važna čovjekova povezanost i zaštićenost s Bogom. Onog momenta kad Boga protjera, čovjek ostaje nezaštićen. Mediji žele ljude individualizirati, no Bog čuva različitost jer je stvorio svakoga jedinstvenog na svoju sliku. Ipak, u medijima ima i puno dobra, stoga je važno mlade generacije odgajati za medije. Bilo je riječi i o vrstama priloga: izvješće, vijest, komentar i osvrt. Istaknuo je karakteristike svakog poje-dinog kako bismo se lakše snalazili u pisanju i korištenju medija.

O Teološkom promišljanju medija i utjecaju medija na naš redovnički život predavao je dr. fra Mirko Mataušić te rekao da je biblijsko spasenje povezano sa stvarnim ljudskim potrebama, a mediji ne ukazuju na transcendentnu Božansku osobu i ne daju pravi smisao stvarnosti. Naše zajednice trebaju biti prostor isku-stva vjere jer vjera Crkve oslobađa od razornih spasenjskih utopija koje mediji


49

nude. Medije trebamo koristiti za formaciju zajedništva i za naše djelovanje jer je potrebna inkulturacija kršćanstva u suvremeni svijet.

U sklopu predavanja bile su zajedničke radionice na kojima se razgovaralo o utjecaju medija na naše zajedništvo i suživot u redovničkim zajednicama. Za-jedničko euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Granišini predvodio je dr. fra Mirko Mataušić.

Mi redovnice pozvane smo biti u ovome svijetu ali ne i od svijeta. „Ne suo-bličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12,2)

s. Tereza Gojani

Izlet novicijatske škole u Vukovar, Aljmaš i Đakovo

Dugo očekivani dan u novicijatskoj školi je onaj, kad ostavimo bilježnice, a klupe zamijenimo autobusnim sjedalima. Nakon godinu dana zajedničkog uče-nja i druženja zasluženo smo 24. svibnja, u ranim jutarnjim satima, krenule na izlet. Nama novakinjama i našim magistrama, pridružile su se kandidatice i po-stulantice pa smo, napunivši autobus, krenuli do ovogodišnjih odredišta, a to su Vukovar, Aljmaš i Đakovo. Mjesta koja smo posjetile povijesna su i duhovna središta tog kraja.

Vukovar U Vukovaru - gradu heroju, po-

sjetile smo franjevački samostan i župnu crkvu Sv. Filipa i Jakova, Vukovarsku bolnicu i memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata. Potresna su to mjesta koja i danas svjedoče o bolnoj i krvavoj prošlosti našeg naroda, patnjama ljudi koji su svoje živote stavili kao štitove za kršćansku vjeru i svoju domovinu. Molitvom smo odali počast svim poginulima i stradalima u Domo-vinskom ratu sa željom da se ovakav zločin nikada i nikome više ne dogodi.

AljmašNakon Vukovara krenule smo u marijansko svetište Gospe od Utočišta u

Aljmašu, poznatije pod nazivom Gospa Aljmaška. Upravitelj svetišta, u prigod-noj propovijedi pod sv. misom ispričao je dugu i zanimljivu povijest svetišta. Prvi puta ime Aljmaš spominje se davne 1332. godine. Dva stoljeća nakon toga


50

Aljmaš s cijelom Slavonijom i Baranjom pada pod vlast Turaka. Okupacija traje 160 godina. Kada su Turci protjerani 1687. godine duhovnu obnovu oslobođe-nih krajeva provode redovnici isusovci. U baranjskom selu Laško (danas Lug) isusovci podižu crkvu na čast Blaženoj Djevici Mariji, za koju su nabavili Gospin kip. No, pod navalom kalvina 1704. godine isusovci prenose kip u Aljmaš. Gos-pa svoje utočište pronalazi u priprostoj aljmaškoj crkvi. Nakon toga u Aljmašu se gradi nova crkva koja je posvećena 1715. godine. U velikom je požaru 1846. godine crkva izgorjela s Gospinim kipom. Spašena je samo kopija kipa. God. 1847. započeta je gradnja nove, treće crkve na istom mjestu koju je 1852. po-svetio đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer. Biskup Strossmayer daruje Aljmaškom svetištu novi (današnji) Gospin kip, izrađen u Beču. Godine 1991. srpske paravojne jedinice uz pomoć jugoslavenske armije okupirali su ove krajeve. Prva je opljačkana, obeščašćena i razorena aljmaška crkva. Pod neobičnim je okolnostima u ruševinama aljmaške crkve nađen oštećeni Gospin kip i prenesen u Osijek. Po završetku Domovinskog rata 1998. i Gospin kip je vraćen iz progonstva. Papa Ivan Pavao II., prilikom svog trećeg apostolskog po-hoda Hrvatskoj, u subotu 7. lipnja, 2003. u Osijeku, na svečanom euharistijskom slavlju, okrunio je kip Gospe Aljmaške. Godinu dana kasnije, 2004. navršila su se tri stoljeća aljmaškog svetišta (1704.-2004.). Tom prigodom je u nedjelju 1. kolovoza dijecezanski biskup mons. Marin Srakić posvetio novu župnu i hodo-časničku crkvu.

ĐakovoNakon kratkog odmora krenule smo u Đa-

kovo gdje smo posjetile prekrasnu katedralu posvećenu Sv. Petru, remek-djelo biskupa J. J. Strossmayera. Đakovačka katedrala je među najmlađima u Hrvatskoj. Istodobno je najistočni-ja biskupska, katolička stolna crkva, uz granicu Istoka i Zapada, ali korijeni su joj duboko u po-vijesti i sežu sve do u 13. stoljeće. Đakovačka katedrala po mnogočemu je izuzetna. Njezino najveće blago su veličanstvene freske s biblij-skim motivima. Po njima je đakovačka crkva jedinstvena u Hrvatskoj, a možda i u svijetu. Građena je od 1866. do 1882. godine, a tlocrt katedrale je u znaku latinskog križa.

Pored katedrale, u Đakovu smo posjetile Milosrdne sestre sv. Križa koje su nas lijepo ugostile. Nakon večere i druženja krenule smo prema Zagrebu. Ovaj izlet pamtit ću po mjestima koja smo posjetile ali i po molitvi, druženju, pjesmi i radosti koja nas je međusobno obogatila, kao i one koje smo sreli na ovom putu. Hvala svima koji su nam omogućili da taj dan provedemo zajedno.

s. Martina Vlahović


51

Koncert u čast Utemeljiteljice

U Glazbenom atelieru Pavlinić u Rakitju pokraj Samobora održan je 6. lipnja koncert u čast Majke Marije Krucifkse Kozulić (1852.–1922.), utemeljiteljice Druž-be sestara Presvetog Srca Isusova, na njezinu restauriranom glasoviru.

Glasovir Majke Marije Krucifkse uspješno su restaurirali graditelji i restaura-tori glazbenih instrumenata gosp. Marko Pavlinić i Ibrahim Konjhođić, pod vod-stvom restauratora gosp. Zlatka Pavlinića.

Za Majku Mariju Krucifksu pokre-nut je postupak za proglašenje bla-ženom i svetom, a svi predmeti koje su sveci doticali svojim rukama za nas su relikvije drugoga reda. Stoga je Družba glasovir svoje Utemeljitelji-ce dala na restauraciju, koja je traja-la 123 dana, da bi ga se sačuvalo od daljnjeg raspadanja.

Radi se o povijesnom, starom, ali vrlo dragocjenom glazbenom instru-mentu naše Majke Utemeljiteljice. Pro-

cjena godina izrade glasovira računa se između 1865. i 1875., a graditelj po klasifikaciji tipa instrumenta zove se F. Weber (opus br. 2286) iz Berlina. Tipke klavijature obložene su slonovom kosti.

Majka Marija Krucifiksa bila je učiteljica glazbe, a glazbeno je obrazovanje započela u ranom djetinjstvu kod privatnih učiteljica, riječkih sestara benediktin-ki. Naprije je posjedovala vlastiti spinet, a glasovir joj je kao svojoj najljubljenijoj kćerki, nabavio njezin otac Ivan Matej Kozulić. Kad je Marija u četrnaestoj godini polagala 1866. završni ispit šestog razreda osnovne glazbene škole, njezin joj je otac, koji je bio kapetan broda i plovio po dalekim morima, pisao iz Carigrada neka odsvira ariju „Casta Diva“ (od V. Bellinija) kao molitvu koja će taknuti srca svih slušatelja.

S obzirom da se radilo o povijesnom instrumentu i program je koncerta bio složen kao mali presjek povijesti glazbe pisane za glasovir. Izvođačice programa na resaturiranom glasoviru bile su tri bivše učenice Ženskog učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić iz Rijeke, a sada studentice Muzičke akademije u Za-grebu: Maria i Anamaria Bilandžić i Chiara Jurić, te studentica Ivona Konjetić iz Siska.

Na koncertu su, uz sestre Presvetog Srca Isusova, bili nazočni brojni posje-titelji iz Hrvatske i Slovenije, profesori Muzičke akademije iz Zagreba, među koji-ma i vrhunski pijanist i profesor Đuro Tikvica, ravnatelji muzičkih škola, pijanisti, profesori klavira, ljudi iz kulturne i glazbene djelatnosti te korisnici usluga obrta glazbenih instrumenata „Pavlinić“. Na predstavljanju glasovira glavni je restau-


52

rator Zlatko Pavlinić govorio o povijesti glazbenog instrumenta i moderirao cijeli program. Na kraju je s. Dobroslava Mlakić, postulatorica kauze Majke Marije Krucifkse, pozdravila sve nazočne i zahvalila u ime Družbe restauratorima i izvo-đačicama, koje su na pianinu izvrsno izvele cijeli program, te ukazala na svetost Utemeljiteljice, naglasivši kako će se njezin pianino čuvati kao posebna relikvija, jer je ona na njemu svirala.

Za promotivni je koncert, atelier „Pavlinić“ tiskao knjižicu u kojoj je prikazana povijest glasovira, donesen kratki životopis naše Majke Utemeljiteljice, te osnov-ni podatci o izvođačicama programa.

s. Dobroslava Mlakić

Mali Kristofor

U petak 1. lipnja 2012. u dvorani vr-tića „Mima“ sestara Presvetog Srca Isu-sova u Rijeci, s početkom u 16.00 sati, predstavljena je slikovnica „Mali Kristofor - brodić koji se bojao ploviti“ autora p. Antuna Volenika, DI i ilustratora Svjetlana Junakovića.

Na samom početku nazočne je po-zdravila s. Felicita Špehar, vrhovna gla-varica Družbe, te istaknula da je p. Antun Volenik u slikovnici prikazao kršćansku poruku ljubavi prema malenima.

Slikovnica je predstavljena kratkim igrokazom koji su svojim scenskim na-stupom izveli mladi glumci Petar Cvirn i Silvio Vovk. Ovim izvrsnim prikazom dočarali su pustolovine malog brodića Kristofora i njegovog Kapetana.

U svrhu predstavljanja slikovnice, djeca dječjeg vrtića „Mima“ pod vodstvom s. Mirjane Nikolić i svojih odgojiteljica, pripremili su kratki program od nekoliko prigodnih glazbenih točaka i svojim nastupom sve oduševili.

Zatim je, obraćajući se najmanjima i svima okupljenima, sâm autor slikov-nice p. Volenik uputio njezinu poruku: „Odrasli, kao i djeca, osjećaju strah ali uvijek se treba podsjetiti da je s nama Kapetan, odnosno, Bog, i da strahu nema mjesta.“ Dakle, čovjek se nikada ne treba i nema čega bojati ako vjeruje da je Bog uz njega. Svi smo u životu, svatko osobno, pozvani biti Kristofori, tj. oni koji pronose Boga.

Nakon što su djeca podijelila prigodni znak pozornosti dragim gostima – mali brodić Kristofor – s. Mirjana se svima srdačno zahvalila i pozvala na domjenak i druženje. Ova će nam slikovnica u radu s djecom biti osvježenje i obogaćenje i sigurno će djeci pružiti jedno novo iskustvo.

s. Tajana Hrvatin


53

Proslava svetkovine Presvetog Srca Isusova na Drenovi

Kao i svake godine tako i ove, molitvenom devetnicom priprema-le smo se za svetko-vinu Presvetog Srca Isusova. U Kući matici na Drenovi od 12.-14. lipnja, kao bliža pripra-va, održana je i trod-nevnica koju je vodio vlč. Jaroslaw Wilczyn-ski, župnik župa Vepri-nac i Ičići. U prigodnim propovijedima poticao nas je na obraćenje.

Isus Krist želi preobraziti naše srce, a srce se preobražava po križu. Križem Bog ulazi u naš život i postaje nam blizak. Zato je mnogima neshvatljivo i teško slijediti ovakav način života. Naša utemeljiteljica majka Marija Krucifiksa Kozulić je, služeći najsiromašnijima, naučila ljubiti Boga i čovjeka. Uz Mariju Krucifiksu Kozulić vlč. Jaroslaw spomenuo je i mnoge druge svece, poput svetog Pavla koji kaže: „Kad sam slab onda sam jak“ ili na drugom mjestu: „Sve mogu u onome koji me jača“. Božja se snaga i veličina očituje u našoj skromnosti i malenosti. Bio je toga svjestan i blaženi Ivan Pavao II. koji je ponavljao svetopisamsku reče-nicu: „Istina će vas osloboditi“. Živimo za istinu, budimo ljudi nade, uzdajmo se u Božje milosrđe prihvaćajući životne križeve. Prepustimo Gospodinu sve svoje putove i on će sve voditi. Na tome putu pomoći će nam primjeri mnogih svetaca i svetica koji su mudrost života pronašli u križu. Ovo su samo neke od poticajnih misli koje nam je uputio vlč. Jaroslaw u ovoj trodnevnici.

Na samu svetkovinu 15. lipnja u Kući matici na Drenovi svečano euharistijsko slavlje u 10.30 sati predvodio je mons. dr. Nikola Eterović, nadbiskup i glavni tajnik Biskupske sinode u Rimu, u koncelebraciji s više svećenika.

Nadbiskup Eterović propovijed je započeo riječima iz Ivanova evanđelja: „Jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. Isus Krist raspet na križu rađa Crkvu. Iz njegovog probodenog srca ističe krv i voda, zna-kovi temeljnih sakramenata naše vjere. Voda, znak krštenja kojim smo povezani s Presvetim Trojstvom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim, jer svećenik ili crkveni službenik koji krsti, krsti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Iz probodenog srca Kristova protekla je i krv, znak njegove žrtve na križu, znak euharistije koja je izvor i vrhunac svih sakramenata. Tako nam Krist u trenutku svoje smrti ostavlja


54

sredstva našeg kršćanskog življenja, od krštenja do euharistije: vodu i krv, kr-štenje i euharistiju. Krštenje na početku našeg života vjere, euharistija koja nas prati do kraja, do prijelaza u nebesko carstvo. Samo Bog koji je ljubav mogao je žrtvovati sebe za naše spasenje i osigurati nam sredstva tog spasenja upravo iz njegovog probodenog Srca, po vodi i krvi, po krštenju i Presvetom Oltarskom Sakramentu.“

Podsjećajući nas na nadolazeću Godinu vjere koju će papa Benedikt XVI. proglasiti 11. listopada ove godine, nadbiskup Eterović nas je potaknuo da vje-rom prodiremo u ljubav i otajstvo Boga koji ostaje uvijek tajnovit. Snaga Duha Svetoga pomoći će nam da ulazimo u Božje otajstvo te da i mi na Božju ljubav odgovorimo ljubavlju. Obratio nam se riječima: „Drage sestre, vi ste pozvane živjeti ideal Kristove ljubavi u vašim zajednicama, u svim mjestima gdje živite i djelujete. Nemojte se obazirati na vaša ograničenja, na vaše ljudske nesavr-šenosti. Bog se upravo služi nesavršenim stvorenjima da bi se preko te naše ograničenosti pokazala neograničena Kristova ljubav. Otvorite se Duhu Svetom, ojačajte vjeru u Isusa Krista, ukorijenite se u njegovoj ljubavi da postanete svje-doci uskrslog Krista prisutnog u vašim srcima, u vašoj zajednici, u zajednici vjernika ovdje u Rijeci i u svim mjestima gdje živite i radite. I ne samo vjernika, nego i onih koji čista srca traže Isusa Krista, koji traže ne znajući Boga, koji traže ljubav, koji traže sreću. Zahvalni slavimo euharistiju, klanjajmo se Presvetom Ol-tarskom Sakramentu. U tome daje nam primjer i Marija Krucifiksa Kozulić da je kontemplacija izvor našeg kršćanskog djelovanja, kontemplacija je izvor akcije.“

Na kraju svete mise izložen je Presveti Oltarski Sakrament na klanjanje. U 15.00 sati bio je sat zajedničkog klanjanja.

s. Martina Vlahović, novakinja

Proslava blagdana sv. Vida

Sv. Vid, mučenik, zaštitnik grada Rijeke, ove godine kalendarski slavio se na isti dan kada i svetkovina Presvetog Srca Isusova. Stoga, u Kući matici nije bilo večernje sv. mise, nego su sestre pošle u katedralu sv. Vida, odakle je u 18.00 sati krenula svečana procesija preko Korza do Trga riječke rezolucije, gdje je ispred dominikanske crkve sv. Jeronima slavljena sv. misa koju je predvodio mons. Nikola Eterović, generalni tajnik Biskupske sinode u Rimu, u zajedništvu s riječkim nadbiskupom mons. dr. Ivanom Devčićem, drugim biskupima i velikim brojem svećenika.

Na početku misnog slavlja pozdravnu riječ uputio je mons. dr. Devčić, zahva-livši svima koji su se odazvali na ovu svečanost i zaželio blagoslovljenu svetko-vinu zaštitnika grada Rijeke.

U homiliji mons. Eterović pozvao je okupljene vjernike da budu svjedoci Isu-sa Krista u svijetu u kojem žive na što ih obavezuje Božja riječ upućena svima koji u Krista vjeruju. Osvrnuvši se na Evanđelje istaknuo je kako kršćansko svje-


55

dočenje podrazumijeva tri stupnja djelovanja: dvostruko progonstvo – od ljudi zbog raznih društveno-političkih i vjerskih razloga, i od članova vlastitih obitelji, a treći stupanj kršćanskog djelovanja obećava spasenje: „Tko ustraje do svršetka, bit će spašen“. No, u svim nevoljama Isus obećava svoju prisutnost po djelova-nju Duha Svetoga koji će ih voditi i nadahnjivati.

Mons. Eterović je također rekao, kako možemo pretpostaviti da je sv. Matej predoznačio u ovom Evanđelju životopis sv. Vida koji je svojim životom posvje-dočio da je moguće živjeti po Evanđelju. Sv. Vid je svjedok vjere koju su mu zbog prerane smrti njegove majke prenijeli hraniteljica Krešencija i odgojitelj Modest. Zajedno s njima uhićen je za progona kršćana u vrijeme cara Diokleci-jana, a sudu ga je izručio vlastiti otac poganin kad nije uspio nagovoriti Vida da se odrekne vjere u Gospodina Isusa. Umro je mučeničkom smrću oko 303. go-dine u 15. godini života. Po njegovu zagovoru dogodila su se mnoga uslišanja. „On se posebno zauzima za vas, dragi vjernici Rijeke, koji danas na blagdan sv. Vida slavite i dan svoga grada. Molite svemogućega Boga da vam udijeli milost nasljedovanja mučenika sv. Vida kako biste bili svjedoci Isusa Krista, spremni po potrebi potvrditi to i mučeničkom smrću“, pozvao je prisutne mons. Eterović, i zaključio: „Biti svjedok to je Božji poziv upućen svim kršćanima“.

Isus Krist u svojem Evanđelju poziva na svjedočenje blage vijesti koju je On sam posvjedočio svojim riječima i djelima. Baš kao što je to zahtijevao od svojih učenika, Isus zahtijeva i od svojih vjernika da snagom Duha Svetoga budu nje-govi svjedoci na što su pozvani već po sakramentu krštenja kada su postali dio njegova Tijela - Crkve. „Kršćanin treba biti svjedok trojedinog Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga. Povijest Crkve, povijest je kršćanskog svjedočenja. Bogu hvala, ono je jače od svih nedosljednosti, slabosti, sablazni i grijeha članova Crkve“, istaknuo je mons. Eterović.

Zatim je naglasio kako nije samo doba Rimskog carstva (kada je živio sv. Vid) bilo doba mučenika, nego se i 20. stoljeće može s pravom nazvati stolje-ćem svjedoka mučenika. To je stoljeće u kojem su bezbožne ideologije fažizma, nacizma i komunizma prouzročile brojne mučeničke smrti te je istaknuo: „Prema dokumentiranim podacima, u 20. stoljeću u Europi je mučeničkom smrću umrlo 9781 osoba, među kojima: 2 kardinala od kojih je jedan bl. Alojzije Stepinac, 52 biskupa, 4580 svećenika, 3360 redovnika i redovnica, 1620 laika. Njima treba pridodati i druge nezabilježene mučenike, posebno laike. A i naše 21. stoljeće započelo je u znaku mučeništva. Od 1980. do 2011. godine ubijeno je u svijetu više od 1000 misionara. Samo prošle 2011. godine ubijeno je 26 misionara: 18 svećenika, 4 redovnice i 4 laika.“ Ove brojke pokazuju da su Isus Krist i njegovo Evanđelje još uvijek znak osporavan. „U isto vrijeme, njihov primjer i nas potiče da se probudimo iz pospanosti, da postanemo aktivniji članovi katoličke Crkve, da životom i riječju poput sv. Vida navješćujemo Isusa Krista i njegovo djelo spa-senja“, naglasio je mons. Eterović.

„Svjedočanstvo vjernika bit će jedna od glavnih tema 13. redovite opće skupštine Biskupske sinode koja će se održati u mjesecu listopadu na temu


56

Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Nova evangelizacija nadah-njuje se na dokumentima II. vatikanskog sabora koji je dao smjernice Katoličkoj Crkvi za pastoralno djelovanje u promjenjivim društvenim, vjerskim, kulturnim, gospodarskim i političkim okolnostima. Bl. Papa Ivan Pavao II. je prvi upotrijebio izraz „Nova evangelizacija“ te puno radio na njezinom ostvarenju tijekom svoga dugog i plodnog pontifikata. I papa Benedikt XVI. nastavlja započetim putem dajući osobni doprinos obnovi vjere i Crkve. Osnovao je Papinsko vijeće za pro-micanje nove evangelizacije te sazvao skupštinu Biskupske sinode na tu važnu temu. Skup predstavnika biskupa cijeloga svijeta pod predsjedanjem Rimskoga biskupa trebao bi pokrenuti cijelu Crkvu na novi pastoralni dinamizam. To se posebno odnosi na naš kontinent Europu koja ima izrazito kršćanske korijene, ali čiji stanovnici – vjernici daju znakove zamora i gubitka evanđeoskog zanosa.“ Zatim je istaknuo podatak kako se u Hrvatskoj 92% državljana deklariraju kao kr-šćani, od kojih katolika ima 88%, ali se, nažalost, radi o pasivnoj i šutljivoj većini kojoj se nameću razni prohtjevi i zakoni često u suprotnosti kršćanskom svjeto-nazoru. „Zar to nije dovoljan poziv na obnovu vjere, veću angažiranost, (...) tako da svi kršćani budu aktivni u promicanju temeljnih evanđeoskih vrijednosti?“, postavio je svima pitanje mons. Eterović i zaključio: „Kršćani trebaju živjeti evan-đelje svakog dana u osobnom, obiteljskom i društveno-političkom životu“.

Kada bi svi ljudi živjeli po Božjim zapovijedima, mnogi bi problemi nestali. Upravo je iz tog razloga nova evangelizacija poziv onima koji su se udaljili od Crkve i Boga da otkriju ljepotu kršćanskog života i uzvišenost identiteta djece Božje te da prihvate milost Duha Svetoga kako bi ostvarili poziv na svetost. Ho-miliju je završio riječima: „Iako grešnici, svi smo pozvani na svetost. To je uzvišen ali i ostvariv poziv kako nam svjedoče toliki sveci, posebno mučenici, među koji-ma i sv. Vid. Kršćanska obnova može se dogoditi samo snagom vjere u ozračju Božje milosti. Vjera je Božji dar koji čovjek treba prihvatiti i s njim surađivati kako bi donio obilan plod kršćanskog života i svjedočenja.“

Sv. Pavao kaže: „Opravdani, dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospo-dinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“

Mons. Eterović je podsjetio da je papa Benedikt XVI. navijestio Godinu vjere koja će započeti 11. listopada na 50. obljetnicu početka II. vatikanskog sabora i 20. obljetnicu izdavanja Katekizma Katoličke Crkve. Pozvao je sve prisutne da iskoriste to milosno vrijeme za obnovu vlastite vjere i kršćanskog života kako bi mogli biti autentični i postojani svjedoci.

Nakon euharistijskog slavlja, u 20 sati na Trgu riječke rezolucije održan je Vid fest, festival duhovne glazbe, na kojem je nastupilo 15 izvođača, među njima i djeca župe Blažene Djevice Marije Karmelske sa Donje Drenove.

s. Tajana Hrvatin


57

Duhovne vježbe u Kući matici(18.06. – 24.06.2012.)

U životu svake osobe potrebni su trenuci tišine, a posebno u životu svake Bogu posvećene osobe. Velika je milost kroz šest dana povući se u svoju nu-trinu i kao kroz rengen pogledati kamo vodi naš život i kako ga živimo prema Bogu, ljudima i sebi. Uoči XVIII. Generalnog kapitula u našoj Družbi, 27 sestara od 18.-24. lipnja sudjelovalo je na duhovnim vježbama u Kući matici na Drenovi, a voditelj je bio p. Stjepan Kušan, DI iz Zagreba. Vodeći se metodom ignacijan-skih duhovnih vježbi, Pater nas je po primjeru Mojsijeva života i poslanja poticao na razmišljanje o ispunjenom življenju u sadašnjim prilikama i neprilikama.

Razmatrali smo i posvješćivali si osnovne potrebe svake osobe kao i razne faze kroz koje prolazimo u svom životu: od razdoblja oduševljenja, razočaranja do faze u kojoj realno i zrelo gledamo na svoj život i živimo poslanje koje nam je Bog povjerio. Prisjetili smo se što sve može biti zapreka na putu autentičnog življenja poslanja. Najvažnije je da u ovom svijetu budemo vidljiva ljubav nevid-ljive Božje Ljubavi, znak Njegove dinamične ljubavi. U duhovnom hodu važno je jasno znati svoj cilj i prema njemu usmjeriti sve svoje snage, ali je važno vidjeti i okolnosti u kojima živimo.

U toku duhovnih vježbi meditirali smo cijeli Isusov život od rođenja pa do uskrsnuća. Nastojali smo u Duhu gledati i promatrati situacije u kojima se Isus


58

nalazio i izvući zaključke za svoj život. Ponovno smo otkrili kako je jedna od ka-rakteristika Isusova života bila jednostavnost, ali i otkupiteljska dimenzija u kojoj je mislio na svakog čovjeka i svima poklanjao ljubav i svoju blizinu. Poticaj je to svima nama da u ovom svijetu u kojem je naglašena vanjština i prestiž, znamo sebe i druge gledati Božjim očima. Kao što je Isus bio kušan od đavla, tako da i svatko od nas kada dođu trenuci kušnje zna izabrati poput Isusa vršenje Božje volje, a ne vlast, čast i moć. Razmatrali smo i o pozivu apostola, ali i o osobnom pozivu koji nam je jednom bio upućen i koji nas obavezuje da ispunimo svoje poslanje u ovom svijetu vršeći Božju volju. Služeći drugima u ljubavi nasljedu-jemo Isusa koji je došao služiti, a ne biti služen. Govoreći o karakteristikama evanđeoskog učenika, Pater je naveo da on treba imati ove karakteristike: biti čovjek srca (treba imati osjećaja za potrebe drugih), biti čovjek povjerenja i imati hrabrosti prihvatiti križ, te prihvatiti sve da bude slobodan. Kao što je Isus po-slao svoje učenike i mi smo poslani u ovaj svijet, ali najprije smo dužni u svojoj zajednici biti navjestitelji i svjedoci Radosne Vijesti Božje ljubavi koja nas uvijek poziva na zajedništvo i praštanje svega što bi moglo biti prepreka rasta u sveto-sti. Primjer prave ljubavi Isus nam je pokazao na posljednjoj večeri i na križu, ali to čini i svaki dan u Euharistiji gdje možemo kušati kako i koliko nas ljubi. Takvu ljubav ovaj svijet ne prepoznaje ili je malo cijeni. Mi koji smo povjerovali Ljubavi trebamo dopustiti da nas ta ljubav čisti i nastojati da središte našeg života bude naš Stvoritelj od koga nam dolazi svako dobro. Da bismo to mogli u molitvi se trebamo trajno oslanjati na Boga, ali se i međusobno sestrinskom i prijateljskom ljubavlju i savjetom hrabriti da ustrajemo u dobru. Važno je u svemu tražiti i na-laziti Boga.

I ove duhovne vježbe bile su nam svojevrsni ispit savjesti i svjesnosti kako i za koga živimo, ali i prilika za veliku zahvalnost Bogu za ljubav kojom želi po nama ogrijati sve ljude s kojima se susrećemo. Zahvaljujemo p. Stjepanu za njegovo svjedočanstvo u riječima i za njegovo oduševljenje za sve što je istinito, pravedno i Bogu milo. Neka Gospodin blagoslovi svako naše nastojanje oko porasta dobra u sebi i u drugima.

s. Nives Stubičar

"Divne li providnosti!Divan je Bog

koji pomaže i nadahnjuje!On je Bog koji daje i vodi!"

Majka Marija Krucifiksa Kozulić

APOSTOLAT SESTARA Naša Družba br. 1/2012.

59

Išle smo pokloniti (se)

Posljednje dane Stare i prve dane Nove građanske godine, volimo nazivati “vrijeme darivanja”. U tom vremenu ljudi darivaju jedni drugima različite stvari, a ima i onih koji darivaju sebe drugima i to ne samo tada. Za nas kršćane, ako je to darivanje ispravno motivirano, to je najveći izričaj darivanja, zapravo, uz-darje na dar koji nam je Bog o Božiću darovao po utjelovljenju svog Sina Isusa. U našoj svakodnevici imamo puno prilika da sebe daru-jemo drugima – najbližima i da u njima poslužimo Isusa u potrebama njegovih “udo-va”. O svetkovini Bogojavlje-nja s. Ignacija Mihaljević, s. Danijela Orbanić, s. Kristina Tunić, s.Tereza Gojani, s. Ta-jana Hrvatin i ja htjele smo to učiniti i tamo gdje obično ne boravimo svakodnevno, među ljudima kojima je život obilježen, između ostalog, i križem socijalne isključenosti, baš kako je to bilo i sa Sv. Obitelji o Božiću. O svetkovini kada se spominjemo poklona triju mudraca Novorođenom, mi smo odlučile “poklonoti mu se” u osobama Doma za psihički bolesne odrasle osobe „Turnić“. Zahvaljujući sestrama Celestini Beljo i Danijeli Orbanić, tom prigodom imale smo mogućnost ponijeti i nešto darova za svakog od njih, no to nije bio cilj našeg odlaska. Cilj je bio darovati vrijeme, pozornost, saslušati drugoga, da-rovati ljubav i onda kad kao odgovor ne znaš što reći, jer se pred tobom otkriva patnja jednog života koji se slomio, premda osoba još diše. Iako smo tamo bile samo jedno poslijepodne, mogle smo čuti različite životne priče. I sama zgrada tog doma ima zanimljivu priču, a kamoli svaka osoba, od kojih neke nisu mogle ništa više reći doli „odgovoriti“ na blizinu trzajem ruke.

Sadašnja zgrada doma “Turnić” izrađena je još sredstvima Mađarske kra-ljevske vlade koja je u studenom 1912. godine od Poglavarstva grada Rijeke tražila dozvolu za izgradnju državnog vrtića i mađarsku osnovnu školu. U travnju 1926. zgrada je postala crkveno vlasništvo i služila je u bogoštovne i prosvjetne svrhe. Godine 1959. zgrada je nacionalizirana i upisana kao društveno vlasniš-tvo općine Rijeka. U razdoblju od 1964. do 1985. god. tamo je bio smješten dom umirovljenika kao zasebna ustanova koja je 1985. god. pripojena Centru za društvenu brigu o starijim osobama Kantrida-Rijeka. Rješenjem Trgovačkog

APOSTOLAT SESTARANaša Družba br. 1/2012.

60

suda u Rijeci od 1. prosinca 1999. god., dom “Turnić” upisan je u sudski registar kao samostalna ustanova u vlasništvu Republike Hrvatske. Odlukom nadlež-nog Ministarstva u siječnju 2000. god. domu “Turnić” pripojena je i podružnica “Radočaj”, Brod na Kupi, koja rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci u travnju iste godine postaje sastavni dio doma “Turnić”. Ustanova u cijelosti, dakle, zbrinjava 120 štićenika o kojima brine 48 stalno zaposlenih radnika. Dom danas djeluje pod ingerencijom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi s ciljem: pružanja uslu-ga stanovanja, prehrane, održavanja osobne higijene, brige o zdravlju, njege psihički bolesnih odraslih osoba, organiziranja radnih aktivnosti, psihosocijalne rehabilitacije i korištenja slobodnog radnog vremena. Ostvarivanjem tih cilje-va dom daje svojim intervencijama podršku i potporu ovoj socijalno ugroženoj skupini, osiguravajući joj pritom poštivanje njezinih ljudskih prava i podižući joj kvalitetu života, a time odgovara i na problem stigmatizacije i socijalne isključe-nosti koji pogađa psihički bolesne osobe. Baš ovakvim primjerom rehabilitacij-ski program za psihički oboljele odrasle osobe u sklopu radne terapije dom se predstavlja kao primjer dobre prakse, a svojim aktivnostima također pridonosi podršci u socijalnom uključivanju psihički bolesnih osoba u društvenu zajednicu kroz senzibilizaciju javnosti i rad s obiteljima oboljelih. U domu ne nedostaju ni aktivnosti vjerskog sadržaja na koje se štićenici rado odazivaju. S koordinacijom svih tih aktivnosti doma upoznala nas je glavna sestra gđa. Tanja Djerek. Se-stra gđa. Danijela Miletić osobno nam je posvjedočila: „Nije uvijek jednostavno raditi s psihički bolesnim odraslim osobama, ali i ovaj posao mogu raditi samo oni koji svoj posao vole. Na neki način, mi se zbližimo s tim našim štićenicima koji su mnogi imali nesretne živote, neki i toliko nesretne da ih je teški životni križ doveo i do doma „Turnić“. Mnogi nose rane iznutra i nije im lako, a većina pacijenata su s određenim dijagnozama koje su poprilično zahtjevne. Posebno je nama sestrama zahtjevna noć, kada radimo same, a složenost posla je takva da je jednoj sestri vrlo teško cijelu noć na 86 pacijenata. No, s velikom količinom ljubavi i profesionalnošću i ove prepreke nastojimo na dobro završiti. Neki naši pacijenti nam toliko uđu u srce da je teško zamisliti dan, a da ih se ne sjetimo, barem u razgovoru ili molitvi.“

Nakon kratkog druženja sa sestrama uputile smo se zajedno štićenicima. Nekolicina pokretnih već nas je čekala na hodniku. Svaka je od nas tražila način da se približi tim ljudima u kojima Bog i danas želi biti priznat i poštovan, zbrinut i njegovan, hranjen, posjećivan i ljubljen te ponovno uveden u društvene kon-takte. Naša posjeta bila je kratka, ali posve ispunjena. Išle smo darivati, a puno smo više primile poklonivši se Tajni života koji se skriva ne izvan zidina, nego iza zatvorenih vrata.

Danijela Miletić i s. Marijana Mohorić


61

Duhovne obnove za djevojke

Po uzoru i primjeru naše utemeljiteljice majke Kruci-fikse koja je rekla, „pozvane smo na uzvišenu zadaću da budemo apostoli Isusa Kri-sta“, mi, njezine duhovne kćeri, još davne 1977. godi-ne započele smo na Drenovi organizirati duhovne vježbe i obnove za djevojčice i dje-vojke. Dobro se sjećam prvih duhovnih vježbi u studenom 1977. g. koje je, uz sestre, vodio p. Zvonimir Majić, DI. Od tada, pa sve do danas, traje praksa da sestre koje su zadužene za taj apostolat u našoj Družbi, marljivo okupljaju djecu i mlade te im nastoje približiti ljepotu Isusovog života i duhovnog poziva. I ove godine, koja je nama sestrama značajna jer obilježavamo Godinu majke Krucifikse, organizirali smo nekoliko duhovnih obnova za razne uzraste.

U Kući matici, 10. i 12. ožujka, održane su duhovne obnove za učenike šestog razreda i ovogodišnje krizmanike. U sveto korizmeno vrijeme, kada intenzivnije razmišljamo o Isusovoj žrtvi za nas ljude i o svom osobnom obraćenju, ponudili smo i učenicima naše župe duhovnu obnovu da se približe Bogu. Sestre Taja-

na, Kristina i Nives pripremile su prigodnu temu duhovne obnove Kušnja u pustinji.

Prisutni su se rado uključili u rad koji se sastojao od obrade teme, tumačenja Isusovih kuš-nji u svjetlu Božje riječi i primje-ne na osobni život. Na temelju dobivenih tekstova učenici su u skupinama trebali odgovoriti na postavljena pitanja, oslikati ili

scenski prikazati svoj zadatak.U izvješću mogli smo ustvrditi da su svi ozbiljno shvatili svoj zadatak. Tije-

kom susreta imali su prilike pitati sestre što ih zanima o njihovu životu i radu, kao i preporučiti svoje potrebe u molitve sestara.

Sestre su, ukratko, predstavile Družbu i djelovanje majke Marije Krucifikse Kozulić. Na kraju su pročitane dobre odluke za korizmene dane koji slijede. Svima se svidjela duhovna obnova i izrazili su želju da se u samostanu češće organiziraju ovakvi susreti.

s. Nives Stubičar


62

Predstavljen projekt Milosrdni Samarijanac

Na Učiteljskom fakultetu u Rijeci, 13. ožujka 2012. održana je smotra proje-kata iz područja Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava. Na zamolbu gospođe Davorke Guštin, iz našeg Dječjeg vrtića “Nazaret” prezen-tiran je projekt Milosrdni Samarijanac - pravo djeteta da mu se pruži pomoć kada je u potrebi.

Projekt je započet na poticaj Vijeća od-gojitelja u vjeri da se obradi prispodoba iz Evanđelja koja bi bila odgojna za djecu. Odgojitelji su smatrali kako je potrebno danas više negoli ikad, u društvu koje je puno nasilja i velike sebičnosti te nebrige za ljude koji nas okružuju, raditi upravo na razvijanju empatije uz pomoć snažnog (pozitivnog) identifikacijskog modela. Ro-ditelji su također upoznati s planom i sadr-žajem projekta te su pozvani na suradnju. Predstavljajući djeci naš program rada,

oduševila ih je ideja kako će i oni moći naučiti kako i kada pružiti pomoć drugo-me. Djeci smo pojasnili kako njihova pomoć u ovoj dobi nije i ne mora biti pre-vijanje rane, nego da je i njihov poziv odraslima da pomognu također pomoć. Pomoć je i kada se povrijeđenoga ili tužnog utješi. Dogovorili smo se da ćemo svaki dan u našem vrtiću raditi, igrati se i učiti kako se voli te kako se pomaže na razne načine.

Ciljevi ovog projekta su kako djeci približiti lik Milosrdnog Samarijanca, od-nosno Isusa, koji mladića iz prispodobe, a i svakoga od nas poziva da ga slije-dimo u činjenju dobra. Nadalje, u djece razvijati i poticati empatiju prema onome tko pati, dati djeci priliku da se poistovje-te s pozitivnim likovima iz prispodobe, te razvijati socio-emocionalne vještine. Li-kovi iz prispodobe mogu se podijeliti u dvije skupine, onu dobru te onu lošu, a djecu se želi usmjeriti na stranu dobra te u njima razvijati već postojeći osjećaj suosjećanja s potrebnima. Želja nam je upoznati djecu s osnovnim pravilima kako se ponašati prema onima koji su u potrebi te ih naučiti prve korake u pružanju prve pomoći. Na ovaj način djecu se odgaja za odgovorne članove društva koji su spremni pojedinačno, ali i zajedno graditi bolji i ljudskiji svijet.


63

U realizaciji projekta provedene su sljedeće aktivnosti:- razgledavanje državnih karti, njihovih imena te imena stanovnika,- slikanje slikovnice na temu prispodobe o Milosrdnom Samarijancu,- izrada društvenih igara memori, labirint, tko će prije do unesrećenog,- dramatizacija prispodobe uz odjeću kakva se odijevala u vrijeme kad je prispodoba nastala,- izrada mape okruženja gdje je Milosrdni Samarijanac pomogao ranjenom mladiću,- druženje s medicinskom sestrom koja nas je došla posjetiti,- igra pružanja pomoći povrijeđenom prijatelju,- skupljanje darova za djecu u bolnici Kantrida,- crtanje slike koju smo poklonili dječjoj bolnici,- posjet bolesnoj djeci uz darove koje smo za njih pripremili.Djeca su kroz projekt naučila da je milosrđe pojam sastavljen od dvije riječi

milo i srce, onaj tko drugome pomaže milosrdan je, tj. ima milo srce. Isus nas uči da je Bog ljubav te da se međusobno volimo i imamo milosrdno srce.

Osim na smotri projekata iz područja Nacionalnog programa odgoja i obra-zovanja za ljudska prava projekt je već bio predstavljen roditeljima u prostorija-ma vrtića te na Nadbiskupijskom međužupanijskom stručnom vijeću odgajatelja u vjeri u Rijeci.

s. Kristina Tunić

Mali svijet velikih misli(dječji biseri)

Uoči Uskrsa, 27. ožujka 2012. godine, u naš vrtić došla je prijateljica s. Ta-jane, gospođa Marina Mejak, voditeljica vjerske emisije i suradnica radio po-staje Pazin, sa željom da intervjuira djecu o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. Pripremajući se za taj događaj pogledali smo prigodne crtiće i razgovarali o tim vjerskim istinama. Gospođa Marina zadržala se u razgovoru s djecom puna dva sata, a djeca su je odlično prihvatila i aktivno sudjelovala. Prvi dio intervjua provela je s djecom mlađih odgojnih skupina „Ribice“ i „Leptirići“. Evo kako su djeca odgovarala na pitanja:

Cristina: „Uskrs znači da je blizu proljeće jer je Uskrs uvijek u proljeće.“ „Uskrs slavimo zato jer je Isus na Uskrs uskrsnuo.“ „Isus je otišao na zemlju da pokupi grijeh.“ „Onda su ga stavili u grob neki njegovi prijatelji.“ „Vojnici koji su ga čuvali vidjeli su da ga nema u grobu i žene. One su vidjele anđela. On im je rekao da je Isus još uvijek živ.“ „Petar je zatajio Isusa. Pitali su ga dali je od Isusa, a on je rekao da nije. Pitali su ga to tri puta.“


64

Leona: „Na Uskrs si možemo napuniti košaricu i unutra staviti jaja.“Dino: „Kad je Uskrs moraju se uskrsne naljepnice staviti na jaja.“Lucija: „Zeko sakrije jaja u grmlje, onda ih djeca traže i kad pronađu jedno, mogu ga popapati.“Lara: „Isusa su sa bičevima tukli i stavili su mu krunu trnovu i stavili su Ga na križ. „To su mu radili zato jer je to Bog htio od njega. Ti su ljudi bili zločesti.“ „A Juda ga je izdao. Onda je vratio novce i ubio se.“ „Isus je umro, pa su njegovi prijatelji bili tužni.“ „Oni su otišli na jedrilicu, htjeli su uhvatit ribe ali nisu ništa uhvatili. Pa su pokušali tamo iza i onda su uspjeli. Pa su plivali prema Isusu i onda je On otišao na nebo.“ „On je stvorio cijeli svijet.“Katja: „I vojnici su ga zavezali.“Filip D.: „Vojnici su ga mrzili jer je Isus pričao da je sin Božji.“ „Isus je rekao da mi moramo bit dobri jedni prema drugima.“Ante: „Kad je izdao Isusa, Juda je dobio novce zato jer je htio biti bogat.“ „I pozvao je vojnike da ga uhvate. Onda je plakao i bio je tužan.“Vanja: „Prema Isusu se ne možemo ponašati ružno.“

Drugi dio intervjua provela je razgovarajući sa djecom starije odgojne skupi-ne „Anđeli“. Evo kako su oni odgovorili na pitanja:Fran: „Isus je uskrsnuo zato da mi budemo živi.“ „On je prvo stvorio Adama i Evu.“ „Muka je nešto što je teško.“ „Isus je rekao: to je moja krv koja će vas čuvat, koja će vas voditi u raj.“ „Kad su Isusa stavili na križ pokraj njega su bila dva lopova.“ „Isus je rekao vojnicima: „Zašto me niste uhitili kad sam bio u hramu.“ „Anđeo je rekao ženama: ‘Odite, recite Isusovim učenicima da je Isus ponovno živ’.“Antea: „Isus je bio Spasitelj svijeta.“ „Kad je Petar sjedio s nekim ljudima uz vatru onda je rekao: ‘Ja nisam njegov učenik, ja ga ne poznajem’.“ „Isus je nosio jako teški križ. Došao je Šimun Cirenac i pomogao mu je.“Filip Džido:„Bog je Isusov tata.“ „Stavili su mu bodljikavu krunu, to ga je jako boljelo i tekla mu je krv.“Klara: „On je jednom pozdravio svoj svijet i rekao da ide na nebo.“ „Isus ih je pozvao na večeru, dao im je kruha i vina. Onda je rekao da će ga netko izdat pa se Juda tresao.“Rea: „Rekao je da mu Bog pomogne kad je bio na križu.“ „Juda je novce bacio na pod.“


65

Nika: „Stavili su mu čavliće na noge i na ruke.“Emma: „Juda je poljupcem dao znak da znaju tko je Isus.“ „Isus je rekao Petru da će tri puta prije nego pijetao zakukuriče reći da nije njegov učenik.“Matej: „Isus je rekao da će ga netko izdati.“ „Pilat ga je pitao da li si ti Božji sin ili nisi,“ a Isus mu je rekao: „Kako ti kažeš.“Victoria: „Napravili su trgovinu od molitve pa je Isus sve pobacao.“ „Kad je Isus bio u grobu zatvorili su vrata s jednim kamenom ogromnim.“ „Kada su prošla tri dana došao je jedan anđeo i maknuo kamen pa su vojnici pobjegli. Onda su došle Marija i Marija Magdalena. Htjele su Isusa namazat ali ga nije bilo.“ „Kad je Isus bio na križu bio je mali potresić.“Borna: „Isus je Bog.“Gabrijel: „Kad su došli oni zločesti uhitili su Isusa. Onda je njegov učenik di gnuo mač, a Isus je rekao da ne. Oni zločesti su otišli, a učenici od Isusa su pobjegli u šumu.“

Ovo je znak kako djeca shvaćaju i doživljavaju vjerske istine koje im nastoji-mo tijekom cijele pedagoške godine približiti raznovrsnim aktivnostima, provla-čeći tu vjersku nit kroz sva odgojna područja. Samo Gospodinu je poznato koje se sve dubine kriju u njihovim srcima. A mi smo te koje nastojimo te tajne dubine oplemenjivati ispravnim kršćanskim vrjednotama i istinama s nadom da će ih barem nešto od toga nositi kroz život.

s. Tajana Hrvatin

„Ljubavlju Kristova srca ljubiti Boga i bližnjega“Majka Marija Krucifiksa Kozulić

Dana 22. travnja 2012. godine, naš mali tim za duhovna zvanja - ss. Nives, Kristina i Tajana, u društvu s. Celestine koja je naš vjerni vozač i podrška, po-sjetili smo rodno mjesto naše Majke Utemeljiteljice. Sve je počelo inicijativom vjeroučitelja Branka Ivoševića, a u suradnji s vlč. Ivanom Brnićem, župnikom u Malom Lošinju, sa željom da mladi i vjernici te župe pobliže upoznaju lik njihove mještanke, utemeljiteljice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova – Marije Kru-cifikse Kozulić.

U dogovoru sa župnikom sudjelovali smo na nedjeljnom euharistijskom slav-lju s početkom u 10 i u 11.30 sati. Pod obje sv. mise čitale smo čitanja, a na završetku slavlja s. Nives je predstavila našu Družbu i lik Majke Utemeljiteljice, govoreći o našem djelovanju, svrsi postojanja i karizmi pri čemu je istaknula bit našeg redovničkog poziva: „Ljubavlju Kristova srca ljubiti Boga i bližnjega“,


66

dok je s. Tajana dala osobno svjedočanstvo oda-ziva na Božji poziv. Župnik nas je srdačno primio i zaželio nam dobrodošlicu te zahvalio što smo se odazvale.

Nakon euharistijskog slavlja i tjelesne okrjepe koju su pripremile vrijedne ruke gospođe Tereze, nastavili smo naš popodnevni rad s mladima u žu-pnoj dvorani. Na susret se odazvalo dvanaestak mladih. Nakon što smo se, ukratko, jedni drugi-ma predstavili, započeli smo s našom katehezom u koju smo ih uveli pomoću biblijskog teksta o Abrahamu i njegovoj vjernoj poslušnosti Bogu iz Knjige Postanka. S obzirom da je cilj ove naše ka-teheze bio da mladi što bolje upoznaju lik naše Utemeljiteljice, prikazale smo na samom početku film „Riječka Majka“, nakon čega smo krenuli s radom u grupama. Radili smo u četiri skupine: biblijskoj, likovnoj, molitvenoj i dramskoj. Istaknut

ću nekoliko molitava koje su mladi sami sastavili, utječući se u zagovor našoj Majki Utemeljiteljici:

Dragi Bože, po zagovoru Marije Krucifikse molimo te za tvoj blagoslov nama mladima. Budi uvijek uz nas i pomozi nam birati dobro, zalagati se za prave vri-jednosti i hrabro te slijedit, molimo te!

Dragi Bože, po zagovoru Marije Krucifikse molimo te za naše obitelji. Našim roditeljima budi snaga, a nama izvor radosti.

Dragi Bože, po zagovoru Marije Krucifikse molimo te za naše prijatelje. Daj da se više ljubimo i da naša prijateljstva imaju temelj na Kristovoj ljubavi – veće ljubavi nitko nema od te da tko život svoj položi za svoje prijatelje.

Dragi Bože, po zagovoru Marije Krucifikse molimo te za našu Domovinu da ne zaboravimo svoje kršćanske korijene i da se uvijek utječemo pod zaštitu Djevice Marije.

Zatim je uslijedila 5. grupa, tj. iznenađenje: s. Krstina je obukla staru unifor-mu i izišla pred mlade vraćajući ih tako 100 godina unatrag, predstavljajući lik Majke Utemeljiteljice. Tako smo im pružili priliku postavljati razna pitanja o našim počecima ali i sadašnjosti. Na tom djelu pridružilo nam se još pet gospođa u že-lji da i one čuju i saznaju nešto više o ovoj velikoj ženi koja se odlikovala ljubavlju prema malenima i siromašnima s potpunim pouzdanjem u Božju Providnost. Na kraju susreta mladi su se srdačno zahvalili, a mi smo se sa gospođama zadržali u razgovoru o našem radu i karizmi, pogledavši još jednom film. Ovim putem, zahvaljujem u ime svih nas, župniku vlč. Ivanu Brniću na srdačnom gostoprim-stvu i suradnji.

s. Tajana Hrvatin


67

Iskrice iz života u Domu

Proslava Božića u Domu 2011. godineKao neposrednu pri-

premu za slavlje Božića u Domu imali smo duhov-nu obnovu u našoj kapeli. Počeli smo s ispovijedi, nakon toga slavili smo sv. misu koju je predvodio i u propovijedi nam ljubazno i poticajno govorio fra Žarko kapucin.

Nakon svete mise, u molitvenoj šutnji, iza svete pričesti, uslijedila je scen-ska molitvena meditacija Rođenje Isusovo, koju su zorno u dijalogu između Ma-rije i Josipa na temelju povijesnog događaja, proživljenim srcem i vjerničkim držanjem, prikazale učenice Ivana Žgrablić i Alisa Šepić.

Do suza nas je dirnuo sam trenutak Isusova čudesnog rođenja i polaganja u siromašne jaslice na oštru suhu slamicu pred oltarom i pojedinačno čestitanje rođendana Isusu, kojega nam je u liku Djeteta Isusa, darivao svećenik, nakon što mu je i sam prvi čestitao presveti rođendan, a potom smo svaka od nas jedna drugoj darivale taj isti lik djeteta Isusa u znak našeg kršćanskog zadatka, da jedna drugoj darujemo svoju dobrotu. Isus je u Božićnom daru kojega smo primile u Domu, darovao tiho samoga sebe u božićnoj svetoj noći. Darovi su nas čekali na oltaru i oko Isusovih siromašnih jaslica.

Ovaj duhovni božićni program bio mi je veoma lijep i nezaboravan. Srce čisto, ljubav velika! Osobito mi je bilo lijepo kada smo išle na druženje u bla-govaonicu, gdje smo međusobno dale srcu oduška uz čašćenje, pjesmu i ples božićne radosti.

Ana Grdić

Valentinovo u Domu 2012. GodineIsus, u Ivanovom evanđelju, kaže: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas lju-

bio. Temeljna naša potreba je ljubiti i biti ljubljen. Što je ljubav? Ljubav nije samo osjećaj nego je stav. Ljubav je božanska snaga u nama ljudima. Ona se ne doka-zuje, nego se samo može pokazati djelima ljubavi. Savršeni primjer ljubavi dao nam je Isus Krist kad je darovao svoj život na križu za nas. Krist nam je pokazao da je Božja ljubav bezuvjetna, ali nam Božja bezuvjetna ljubav ne daje za pravo da svakako živimo. I upravo nas takva ljubav poziva na odgovornost. Bez ljubavi


68

nema punine ljudskog života. Bez vjere je nemoguće ljubiti, jer tek zahvaljujući njoj, može se otkriti prava vrijednost i pravo dostojanstvo čovjeka.

U Domu smo također proslavili Valentinovo, dan zaljubljenih, scenskim pri-kazom siromašnih zaručnika koji se nisu mogli vjenčati zbog neimaštine i si-romaštva, a sv. Valentin, svećenik, saznavši za njihovu bijedu i siromaštvo u najdubljoj intimi svoga blagotvornog srca čuvao je za njih zlatnik i blagoslovio njihovu ljubav riječima: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“. Uživala sam u ulozi sv. Valentina i ovim smo igrokazom pokazale učenicama kako prava ljubav nema prepreka koje se ne bi mogle preskočiti i riješiti, jer ljubav sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje, kaže nam sv. Pavao i zaključuje: Vjera, nada i ljubav, to troje, ali najveća je među njima ljubav, jer Bog je ljubav. Sv. Valentin bio je prožet Bogom Ljubavi pa je zato mogao biti djelotvoran za one koji su ga trebali, tragali za ljubavlju koja usrećuje ženidbeni vez i bračnu vjernost zauvijek pred Bogom i pred ljudima.

Alisa Šepić

Molitva korizmenih odluka u DomuMoja korizmena odluka bila je:

više učenja, a manje vremena provo-diti na Facebooku. To sam odlučila sama jer smatram da mi Facebook oduzima previše vremena. Na taj na-čin ću ujedno poboljšati svoje ocje-ne, znam da to mogu ako se malo više potrudim. Priznajem da mi je po-nekad, to teško, ali u samoodricanju je i bît Korizme, a pored toga, sve će se to pozitivno odraziti na moj budu-ći život.

Iva Nekić

Korizmu, obično, svi shvaćamo kao svakodnevno odricanje od slatkiša, te-levizije. Ove godine su učenice iz našeg Doma odlučile to gledati iz drukčije perspektive: primiti Isusa kao dragog gosta u svoje srce i slaviti Ga dobrim dje-lima. Neke od nas su, a ponajviše maturantice, poput mene, odlučile da će se više potruditi oko škole. Mislim da svi mi moramo proći svoj osobni križni put u iščekivanju Uskrsa; nikome od nas ne bi smjelo biti teško učiniti za Njega jednu žrtvu, jer je On dao svoj život za otkupljenje naših grijeha.

Bernarda Valković


69

Korizma - hodočašće čudotvornom raspelu u katedrali sv. VidaDana 13. ožujka 2012. godine pošla sam, zajedno s našom odgajateljicom

Katarinom, u katedralu Sv. Vida u Rijeci koja obiluje lijepim oltarima, ukrasima, slikama i kipovima, no najupečatljivije je ipak Čudotvorno Raspelo. Jako me se dojmio događaj s bačenim kamenom na Raspelo i namjeravam ga ispričati sva-kome tko se na Isusa ljuti, psuje ili Ga krivi za vlastite i tuđe grijehe i propuste. Isus nije kriv. On ne kažnjava, nego voli, prašta. On ima milosrdno Srce koje mi ranjavamo svaki dan svojim grijesima. Moleći se pred Raspelom, obuzeo me je čudan, ali lijep osjećaj. Molila sam se za svoju obitelj i da mi da snage i volje za učenje, da se moja mama sa mnom ponosi. Pomolila sam se i za one koji sva-kog dana pogode Isusa u Srce svojim nedjelima oštrim, poput kamena bačena u Njegov presveti bok. Moj prvi susret sa Čudotvornim Raspelom bio je divan. Namjeravam što češće tamo otići da ponovno osjetim taj mir i sigurnost koje mi može samo Isus dati!

Marija Mačić

Isuse, dao si nam sveOve sam godine Korizmu doživjela i proživjela dublje nego inače, kao da

sam tek sada počela shvaćati da je Bog poslao svog jedinog Sina da umre za nas. Koji bi to roditelj danas žrtvovao dijete za druge? Ili bilo kada? Isus je prošao tešku muku, odbacivanje, izrugivanje, vrijeđanje te najbolniju smrt onog doba: smrt na križu. Ne možemo ni zamisliti osjećaje koje je On prolazio trpeći za nas i zbog nas. Zbog svega toga sam, tijekom ove Korizme, iskreno požalila zbog svih svojih grijeha koji su Isusa, poput čavala na njegovim rukama i no-gama, prikovali za križ. Moji su grijesi kao mač koji mu je probio bok i razderao Marijino Srce. Isuse, oprosti!

Ivana Žgrablić

Stojim pred Tobom i razmišljam koliko ljepote ima na ovom svijetu: nebo, sunce, more, ptice. Mislim da Bog nije mogao stvoriti nešto ljepše od ovog što imamo, a dao nam je sve potrebno za sreću i ljubav u životu: sunce da nas grije danju, zvijezde da nam svijetle noću i ljubav koja nas štiti od svega. Da, dao si nam sve, dao si nam majku da nas voli, dao si nam zdravlje, pamet, dobrotu i mnogo toga što samo čovjek može imati. Isuse, dao si nam sve! Dao si nam vjeru i put koji trebamo slijediti

do tebe! Dao si nam molitve i utjehe, pružio si nam neopisivo veliku ljubav koju samo Ti možeš dati! Isuse, Ti si naš put, naše svjetlo, sreća i nada, Ti si Onaj koji je tražio da budemo rođeni. Da, Isuse, dao si nam sve i zahvalni smo Ti na tome što se zovemo i jesmo djeca Tvoja. Zauvijek smo s Tobom. Amen.

Paula Barac


70

Molim sklopljenih ruku i mislim na Tebe, Isuse. U mislima proživljavam Tvoju patnju na Križu, Tvoju žrtvu, Tvoje suze, kapi krvi, kapi znoja i kapi muke. Kako li Tebe samo boli kada Te sva-ki puta ranimo našim postupcima, riječima i mislima! A Ti nas i dalje voliš, i ljubiš svim Srcem svojim; svaki put nam iznova opraštaš i daješ novu nadu i priliku. Puno puta si postavljam isto pitanje: “Odakle Ti snaga da vjeruješ u nas toliko?” Bože, skrušenih ruku Te molim da mi daš volje i hrabrosti da ustrajem u

svemu poput Tebe, da Te slijedim u svemu i da ne pokleknem na svom životnom putu. Hvala Ti za sve!

Alisa Šepić

Poziv - Božji darBog bira ljude. Svakom od nas dodijelio

je točno ono što nam pristaje i što nam u pot-punosti odgovara. On poziva u svoju službu samo one za koje zna da mogu izdržati breme poziva, a to je u današnje vrijeme zaista teško jer je Crkva neprestano na meti onih koji nisu spoznali milosrđe koje nam Gospodin daje. Nekome Bog daje milosrđe poziva i službe u vjernosti i ljubavi, odanosti prema Njemu, a ne-kome pak pruža milost da svoju vjeru, ljubav i ufanje prenosi na svoju djecu i podari ih Bogu. Koje god milosrđe da nam daruje, ne smije-mo ga zanemariti. Moramo mu služiti onako kako je to On zamislio i ostvariti taj dar tako da Njemu bude mio. Gospodin nam je u Isusu Dobrom Pastiru pokazao kakvi trebamo biti u svom pozivu: moramo držati svoje ovce blizu sebe i brinuti za njih kao što je On za nas to činio. Najviše od svega, moramo moliti Boga da nam otvori srca kako bismo mogli primiti Njegove riječi, milosti i darove da bismo mu mogli valjano služiti. „Bože, udijeli mi milost da mogu prepoznati Tvoje znakove, čuti Tvoje riječi, primiti Tvoje pozive i osjetiti ljubav koju mi svakodnevno daješ.“ Amen.

Ivana Žgrablić

Poziv je poseban Božji dar koji se ne dobiva po nekim posebnim zaslugama, nego simbolizira odgovor na Providnost koja je oduvijek postojala u Božjem naumu i srcu. Bog treba našu slobodnu suradnju da bi se ostvario Njegov plan spasenja. Poziv je dar sebe Bogu, a rađa se u velikodušnosti i zreloj ljubavi pre-ma Gospodinu.

Monika Malović


71

Dojmovi sa 37. Međužupanijske domijade(Rijeka, 14. i 15. svibnja, 2012.godine)

U organizaciji Učeničkog doma «Podmurvice», održana je 37. regionalna domijada zapadne Hrvatske, 14. i 15. travnja 2012. u Rijeci, na kojoj su tradici-onalno u natjecanju sudjelovale i učenice našeg Doma Majke Marije Krucifikse Kozulić u pratnji sestre ravnateljice i odgajateljice koje su ujedno bile i voditelji naše skupine.

Na spomenutom natjecanju iz raznih područja s određenim nazivima, kao što su: GLAZBENO PODRUČJE, kvintet «Beautiful», u originalnoj izvedbi pjesme (Christina Aguilera) – učenica solistica, Monika Malović, primila je posebnu po-hvalu stručnog žirija i potporu za daljnje napredovanje u glazbenoj karijeri.

LIKOVNO PODRUČJE PRIMJENJENE UMJETNOSTI u kategoriji keramika i skulptura - privuklo je pozornost unutar učeničkih izložbenih radova.

SCENSKO PODRUČJE – recitacija «Ljubavna pjesma» autora Pabla Nerude, zaslužila je pljesak i priznanje službenog auditorija Domijade.

Na scenskom području istaknula se dramska sku-pina, pod imenom Tragači istine, koja je izvela scenski igrokaz pod nazivom Slobodna sloboda i profinjena od-govornost, autorsko djelo učenica i voditelja Doma.

Pomoću scenskog izraza, na jedan duhovit način, prikazali smo životne vrjednote koje mladi u današnje vrijeme u širokom luku zaobilaze. Često se zapliću u mreže laži, poroka, zavisti i općeg nezadovoljstva. Svi mi u životu nailazimo na svakakve probleme i kušnje, ali moramo ustrajati u borbi i pronalasku pravog puta koji nas vodi u zagrljaj Isusa Krista. Publika se smijala i za-bavljala, ali se isto tako i s dozom nekakve sumnje i pre-ispitivanja samih sebe prepoznala u tipičnim likovima i situacijama koje danas muče mlade. Mislim da smo ih na neki način potaknuli na razmišljanje o tim vrjednotama i na pokretanje osvje-šćivanja vlastitih života, o čemu najrječitije svjedoči osvojena 1. nagrada Učenič-kog žirija, što govori o vrjednovanju i težnji za čistim netaknutim vrijednostima u ovoj pomutnji izazova za mlade, koji često padaju i propadaju u beznađe, bez istinske podrške i kontrole u obitelji i društvu koje puno traži, a malo pruža, i sve uzima bez dostatne ljubavi za istinski rast, razvoj i dozrijevanje u mladosti našoj.

Snaga duhovnog poziva koji često ostaje netaknut, krije se u srcima svih ljudi. Važni motivi su volja i pokret koji djeluju oslobađajuće, vodeći čovjeka u nebeske visine. Ovaj scenski igrokaz u svom raspletu želi prikazati ostvareni cilj Božje posvete - redovnicu, te ga, stoga, želimo scenski obnoviti na jednoj župi koja radi s mladima!

Alisa Šepić, maturantica


72

Govor zahvale na proslavi mature u Domu(15. svibnja 2012.)

Kažu: „Sve što je lijepo i srcu blizu, brzo prolazi.“ Tako su prošle i naše 4 zajedničke godine u našem drugom domu, Domu Marije Krucifikse Kozulić. Sada, kada se na kraju prisjećam naših prvih dana ovdje, čini mi se kao da je sve to bilo jučer. Kao da smo tek jučer došle, zajedno se upoznale i kao da je tek jučer s. Nikodema prozivala naša imena u kapelici.

Biti članom i dijelom ove zajednice, ovoga Doma, bila je za mene i za sve maturantice, velika čast i privilegija dana od Boga. Ne postoji nijedno drugo mjesto na svijetu na kojem bismo kroz ove četiri godine sazrele i upotpunile se, kao ovdje. Ne postoji nijedno drugo mjesto koje bi nas

naučilo pravim životnim vrijednostima kao u ovom Domu. Ljubav, vjera, zajed-ništvo, sve smo to dijelile ove protekle četiri godine. Put do uspjeha je dug i te-žak, ali su naš put do kraja ovdje učinili lakšim ljudi koji su nam dragi i koje ćemo pamtiti cijelog života. Najveće hvala od srca našoj dragoj ravnateljici s. Nikode-mi, koja je za nas bila više od ravnateljice i odgajateljice. Njezin trud, briga, vjera i požrtvovnost za nas učinili su naš život ovdje vedrijim, duhovnijim i poučnijim.

Ono što sam ja oduvijek smatrala da nas razlikuje od naših školskih prijatelja i prijatelja iz drugih domova jest to što je svako jutro, kada je pred nama stajao dug i neizvjestan, često i naporan dan, s. Nikodema uvijek molila za nas, zago-varala nas kod Isusa i njegove majke Marije, uvijek, da nama bude što bolje i da budemo što sretnije. Evo, i sada kao da čujem njezine riječi utjehe i ohrabrenja: „Ma sve će to biti dobro.“ Svako jutro ona nam je poželjela sreću u školi i da se čuvamo. Njezina vjera činila je i našu vjeru jačom. Kada god smo bile bolesne ili nam je bila potrebna bila koja pomoć, ona je bila tu.

Zahvalnost se, katkad, ne može opisati riječima, ali se uvijek može uzvratiti djelima, da i mi budemo onakve kakvima nas je s. Nikodema učila da budemo u našem daljnjem životu i radu - dobre i plemenite. Najveće hvala i našoj dragoj odgajateljici Katarini. Ona je svaki dan tijekom našeg boravka bila naša druga ruka pomoći. Uvijek ćemo vas pamtiti kao vedru i nasmijanu, uvijek spremnu po-moći oko svih školskih obveza i uvijek spremnu dati dobar savjet. Pamtit ćemo sve razgovore s vama na svim radionicama koje ste organizirali za nas, da se možemo na kraju dana opustiti i na kreativan način izraziti sebe, svoje misli i emocije.

Hvala vama i s. Nikodemi na svakom zajedničkom slavlju, na svakom lijepom iznenađenju, na svakom daru koji smo primile, na svakoj zajedničkoj duhovnoj obnovi i na svakom zajedničkom pjevanju. Sve to učinilo je naš boravak ovdje posebnim.

Hvala i vama drage maturantice, na svakoj lijepoj riječi, razgovoru i šali koja bi nam uljepšala dan tijekom ove četiri godine. Hvala vam za svaku pomoć i


73

suradnju. Nije bila slučajnost što smo se našle pod istim krovom i što smo imale priliku dijeliti toliko lijepih uspomena na sve ove dane.

Hvala i vama drage djevojke – učenice, što ste uvijek imale razumijevanja za nas i nadam se da smo vam bile dobar uzor. Iskoristite na najljepši mogući način svaku minutu ovdje i budite na tome zahvalne, jer tek kad dođe kraj shvatit ćete što ste sve ovdje imale.

Još se puno toga lijepoga dogodilo u ove četiri godine i nemoguće je sve to staviti na ovaj papir i to izreći, ali ono što uvijek ostaje su lijepa sjećanja i us-pomene koje držimo i čuvamo u srcu. One traju. One su prave vrijednosti koje nam nitko nikada neće oduzeti i kojih ćemo se uvijek s osmjehom na licu moći prisjetiti... da sam nekada i ja bila član ove zajednice, dio nečega neponovljivo-ga u Domu Marije Krucifikse Kozulić. S ovim mislima bih zaključila:

MOLITVOM ZAHVALE

Gospodine, hvala ti za sve naše životepo kojima te na zemlji proslavljamo.

Hvala ti za milost spasiteljske prijateljske ljubavikojom si nas pratio

tijekom našeg četverogodišnjeg boravkau ovom Domu i školi.

Hvala ti za sve što smo naučili i primili od tebepo svojim odgajateljima i profesorima.

Molimo te, Gospodine,prati nas svojom dobrotom

da ovo što smo naučili i primili,svojim životom, lijepim ponašanjem i dobrim djelima

posvjedočimo svima s kojima ćemo ubuduće živjeti i raditi.Amen.

Nikolina Telac, maturantica

Iskustvo proslave i slavlja mature u Domu(15. svibnja 2012. godine)

Kao i svake godine, i ove smo se morali oprostiti od naših dragih matu-rantica, obilježavajući proslavom, a prije toga sudjelovanjem na sv. misi, kako bismo svoju radost i ushićenost mogle podijeliti s našim najdražim prijateljem – Isusom. Dok smo sjedile u kapeli slušajući propovijed svećenika, zrakom su gotovo, zabljesnuli svi doživljaji koje smo zajedno prošle: suze, smijeh, radosti, poteškoće, no u svemu smo ostale bliske jedna drugoj, i što je još važnije, bliske Bogu. Po završetku Euharistije, jedna od maturantica krenula je izreći nekoliko riječi osvrta na provedene 4 godine u Domu. Zahvalila se ovom Domu koji nas


74

čuva u svom krilu poput majke, a ponajviše sestrama koje su uvijek tiho molile Isusa da nas vodi k pravom cilju, naglasivši, pritom, da nas one neprestano za-govaraju pred Isusom i Njegovom majkom Marijom. U trenutku izgovaranja tih divnih riječi, Bog nam je podario pravo, istinsko čudo: na spomen Isusa i Marije zatreslo se tlo kapele. Bog nam je dao očiti znak da je uz nas, da se veseli s nama i potvrdio je sva naša vjerovanja i ufanja. Netko bi mogao reći da je to bila slučajnost, ali nije bio tamo i osjetio ljubav koja se iz srca svake od nas širila kapelicom, vezivajući nas međusobno, kao i uz Njega, našeg pravog Oca. Jer, vjera nas uči da je Bog svagda uz nas u svakoj životnoj situaciji, a to je bio znak kojim nam je pokazao da u Istinu vjerujemo; svi smo tome svjedoci!

Bože, hvala Ti što si nam tim znakom, tim drhtajem pružio topao očinski za-grljaj i radostan osmijeh najdražeg prijatelja! Hvala Ti što u svakom trenutku nad nama bdiješ i vodiš nas pravim putem.

Ivana Žgrablić

Priredba za Majčin dan

U subotu, 12. svibnja 2012. u samostanu na Drenovi, s početkom u 15.30 sati, održana je priredba za roditelje prigodom Majčinog dana s djecom mlađih odgojnih skupina. Iz odgojne skupine „Leptirići“ sudjelovalo je 23 djece. Prigod-nim programom, igrokazima i recitacijama djeca su razveselila svoje najmilije. Priredba je trajala oko sat vremena, a onda smo se svi uputili u dvoranu vrtića na malu zakusku. Zajedničkim druženjem i prepričavanjem događaja s priredbe zaključili smo još jednu pedagošku godinu u vrtiću.

Danijela Gjeldum

Prva pričest u župi Gospić

U nedjelju 13. svibnja 2012. u župi Navještenja BDM u Gospiću, na sv. misi u 10,00 sati bilo je posebno svečano i radosno. Misno slavlje predvodio je župnik i dekan gospićki mons. Mile Čančar u zajedništvu s vlč. Jurom Tutekom, uz asi-stenciju bogoslova Josipa Šimatovića i velik broj ministranata. Prvopričesnike, kojih je bilo 82, pripremala je vjeroučiteljica s. Velimira Marinović, uz koju u ovoj župi radi s. Vinka Paulić.

Kiša je umila ulice i grad kao da je i priroda htjela posvjedočiti čistoću i dječju nevinost prvopričesnika koji su obučeni u bijele haljine, u pratnji roditelja zauzi-mali svoje mjesto u katedrali okićenoj za prvopričesničko slavlje. Pred oltarom, uz ambon, slika Isusa s raširenim rukama i otvorenim Srcem kako ih čeka, a oni također pokazuju da su i njihova srca otvorena za Isusa, noseći na vrpci oko vra-ta privjesak srce. Ulaznom pjesmom „Napustiti nas može“ i pripjevom „U Tvome srcu ima mjesta za ljude sve jer došao si svima svi da te zavole!“ - izrazili su da


75

je prva pričest u znaku Isusovog Srca. Isusovu ljubav možemo posebno vidjeti u djetetu i djetetovu u Isusu. Isus nije djeci rekao da moraju biti kao odrasli, nego odraslima da moraju biti kao djeca - ako žele ući u kraljevstvo Božje. Dijete je u središtu Božjega kraljevstva. Prvopričesnici su bili u središtu ovog misnog slav-lja, u kome su u svetoj pričesti primili prvi put Isusa.

Župnik mons. Mile Čančar pozdravio je prisutne koji su ispunili katedralu, posebno radosno prvopričesnike. Osvrnuo se na riječi pjesme u Isusovu Srcu ima mjesta za ljude sve te naglasio: „Dragi prvopričesnici, danas vas je Isus Krist pozvao na gozbu ljubavi da mu budete najdraži gosti. Pozvao vas je da vas nahrani svojim Tijelom i stavi vas pod svoju zaštitu. Svoja srca širom mu otvorite i nikada nemojte umanjiti ljubav koju danas osjećate prema Isusu.“

U ime roditelja pozdravila je mama prof. Antonija Rosandić i pozvala ih da ostanu vjerni prijateljstvu s Isusom tijekom cijelog života. Zahvalila je s. Velimiri Marinović, vjeroučiteljici koja je ovo slavlje pripremala s puno ljubavi.

Župnik se u propovijedi osvrnuo na Riječ Božju u nedjeljnim čitanjima koja su prožeta Božjom ljubavlju prema nama i pozivom na ljubav prema Bogu i bli-žnjima. Čestitao je roditeljima i zahvalio im što svoju djecu odgajaju kršćanski i što su ih doveli ovdje do oltara gdje će oni danas prvi put primiti svetu pričest, Isusa u svoje srce. Pozvao je očeve i majke da im i dalje budu dobar primjer, da ih ne šalju same u crkvu, nego neka idu zajedno s njima. Zahvalio je također bakama i djedovima, braći i sestrama i krsnim kumovima za ljubav, za primjer, za održavanje svjetla vjere zapaljene na krsnoj svijeći.


76

Slijedila je obnova Krsnog Saveza. Roditelji Sanja i Ivica Mataija upalili su svijeću svojoj kćeri Ani, uz prigodni tekst, a nakon toga su i ostalim prvopriče-snicima zapaljene svijeće i obnovili su Krsna obećanja. Prvopričesnici su nakon Molitve vjernika prinijeli darove: svijeću, Bibliju, cvijeće, srce, dar za misije, kruh i vino za euharistiju.

Sveta pričest bila je vrhunac radosti. Iako je bila gužva, svi su mirno i sabra-no primili pričest pod obje prilike. Nakon zahvale i recitacija slijedila je još jedna svečana točka programa: obilježavanje majčinog dana. Najprije su iz košare u kojoj su na prikazanje donijeli ruže, izvadili buket i stavili ispred kipa Majke Bož-je, jer mi imamo dvije majke. Na prvom mjestu je nebeska Majka Marija kojoj su zahvalili za sve milosti pjevajući „Evo nas pred tobom, Marijo“. Nakon toga su pjesmom „Hvala mama“ čestitali majčin dan mamama i svaki prvopričesnik je svojoj mami darovao ružu.

Još je na kraju župnik mons. Čančar zahvalio prvopričesnicima, posebno onima koji su ministranti, zahvalio je i roditeljima, sestrama, vjeroučiteljima, ravnatelju OŠ prof. Radoševiću, učiteljicama i učitelju, svima koji su pridonijeli ovom slavlju, a onda je podijelio svečani blagoslov i pozvao na fotografiranje te u dvoranu na zakusku i podjelu darova.

Zaista su zaslužili čestitke jer su vrlo skladno, izvježbano pjevali, recitirali i pokazali da su se trudili i pripremali na ovo slavlje. Molimo za njih da svojim životom ostvare ono što su prije evanđelja pjevali: “Nek’ srce moje, prijestolje bude tvoje, u njemu kraljuj Isuse!”.

Svima srdačan pozdrav iz Gospića šalju sestre,Velimira i Vinka

Bogatstvo različitosti

Djeca Dječjeg vrtića „Nazaret“, skupina „Anđeli“, koju čine ovogodišnji ško-larci, obilježili su i proslavili majčin dan u ponedjeljak, 14. svibnja 2012. Odgo-jiteljice, s. Tereza Gojani i teta Valentina Kovačić, složile su program i s puno ljubavi i truda, uz pomoć roditelja, izvježbale djecu za taj veliki dan ne samo za mame nego i za tate i njih same. Obukli su uniformu kao „veliki“ diplomanti. Dje-ca su, uz pomoć tete i časne, pripremili darove za mame - stabla života od žice, perlica i kamena, a za tate vizitne kartice na kojima su, s jedne strane nacrtali a s druge strane napisali što vole s tatom raditi. Također su od kartona i kolaž papira napravili tuljke za diplome koje su dobili po završetku priredbe.

Priredba je održana u holu samostana na Drenovi. Na slavlju su sudjelovali, ravnateljica vrtića s. Bernardina Maslać, voditelj programa gospodin Pogorilić, odgojiteljica Valentina Kovačić, s. Tereza Gojani i grupa „Anđeli“ koja broji dva-deset i dvoje djece. Slavlje je započelo himnom vrtića „Raduj se grade Nazaret“. Zatim je Ravnateljica pozdravila roditelje i djecu. Na samom početku, nakon zahvale djece roditeljima, bio je kratki prikaz, uz recitaciju, prigodnu pjesmu i


77

pokrete, kako je Bog stvorio svijet. U dva igrokaza „Sema-for“ i „Pitaj mamu, pitaj tatu“, okušali su se i u glumi. Neko-liko recitacija bilo je posveće-no roditeljima, braći i sestra-ma te bakama i djedovima.

Da bismo roditeljima po-kazali bogatstvo različitosti, nekoliko djece recitirali su prigodne recitacije na svom materinskom jeziku: hrvatski, albanski, bugarski, njemački, engleski i talijanski. Nakon otpjevane himne grada Rije-

ke, „Najdraža Rijeko“ autora Damira Badurine, djevojčica Leona Bogdan koja se profesionalno bavi gimnastikom, oduševila je roditelje i djecu sa svojom točkom.

Iduća recitacija „Dvanaest zvijezda“ bila je posvećena Blaženoj Djevici Mariji. U njoj su opisane dvanaest Marijinih kreposti u koje se trebaju ugledati mame, a nakon toga zapjevali su pjesmu „Kao Marija“.

Kao i svake godine, djeca koja su tijekom cijele pedagoške godine pohađala program engleskog jezika pod vodstvom gospođe Mirele Puljek, pa su imali svoj prigodni program od nekoliko recitacija i pjesama.

Nakon toga rastanak školaraca od vrtića obilježili su recitacijom „Vrtiću na rastanku“ i pjesmom „Himna školaraca“. Nakon dodjele diploma i zajedničke fotografije počastili smo roditelje i djecu s kolačima i sokovima u dvorani vrtića što su ih tete i časne unaprijed pripremile, uz pomoć roditelja.

s. Tereza Gojani

Radost susreta

Kako je već naznačeno u prošlom broju našeg Vjesnika, tema projekta cijele pedagoške godine 2011./2012. u našem vrtiću bila je Radost susreta. Nastoja-li smo je provesti kroz sva odgojna područja kako bismo svakom pojedinom djetetu pružili iskustvo Božje prisutnosti u njihovim životima, što i je pravi izvor radosti. I u ovom ću broju nastojati prikazati mali presjek aktivnosti našeg nepo-srednog rada sa djecom.

Po povratku s praznika, odlučili smo se pokloniti malom Isusu, baš poput sveta Tri kralja. U razgovoru, tko je, zapravo, to malo Dijete u jaslicama, otkrili smo simboliku darova Triju kraljeva. Iz njihovih likovnih radova uočila sam snaž-niju potrebu za traženjem Boga. Većinom su naslikali svoje srce koje žele poklo-niti Isusu, a neki komadiće zlata.

Nakon Isusova rođenja i djetinjstva, došli smo do krštenja. Objasnila sam im da je nešto najljepše postati dijete Božje jer je Bog sama ljubav, voli nas i sve


78

nam oprašta. Posebno im se svidjelo što su sami sudjelovali u obredu krštenja kao roditelji i kumovi. Svako je dijete na dobivenu krsnu haljinicu nacrtalo jedan krsni simbol, prema osobnom odabiru.

U vrijeme kroz godinu zadržali smo se na zimskim radostima i proveli mno-ge likovne i stvaralačke aktivnosti animirane glazbom, pjesmama i igrokazima, poput: pahuljica, snjegovića, eskima, kućica za ptice, ... što je neku djecu pota-knulo na istraživanje enciklopedija i prigodnih slikovnica za njihov uzrast.

Zatim smo putem (sliko)priča: „Čarobna čokolada“, „Bog u bunaru“, „Raz-govor dviju svijeća“, „Sreća“, kazalištem svjetlo-sjena na temu „Obraćenje sv. Pavla“ te obradom blagdana Gospe Lurdske, nastojale u njima pobuditi radost i potrebu darivanja samih sebe za dobro drugih ljudi i potaknuti ih na spremnost pružanja pomoći, prijateljstva, ljubavi i blizine. Nakon ovih aktivnosti, dječak Lu-kas je zaključio: „Bog je u nama.“ Pojasnila sam im da je naše srce mjesto u kojem Bog prebiva i da u srcu možemo čuti njegov glas koji nas potiče na do-bro, stoga ćemo svjetlo Kristove ljubavi i radost unositi u živote svih ljudi. A na pitanje, što je to sreća, odgovorili su:

Lara: „Sreća je poput oblaka jer je na nebu.“Dino: „Sreća je poput zvijezda jer one sjaje u mraku.“Filip: „Sreća je poput srca jer je srce puno ljubavi.“Vanja: „Sreća je kao sunce koje nas grije.“

Prigodom Valentinova obradili smo slikovnicu „Bog te voli“ i priču „Neka čudna bolest“. Tijekom ovih aktivnosti razgovarali smo o ljubavi: kako onoj ljud-skoj, tako i onoj Božjoj prema nama koja je drukčija od svake ljudske ljubavi. Na ovu temu djeca su se izvrsno likovno izrazila. Evo što kažu o ljubavi:

Filip: „Kada izgubimo snagu, dobrotu i radost, tada nam se smanji srce.“Lara: „Ako ne pomažemo drugima, možemo se razboljeti.“Cristina: „Ljubav je lijek i ona se prepoznaje kad nekome pomažeš jer

ga voliš.“

Na samu Pepelnicu omogućili smo djeci da sudjeluju u činu paljenja masli-novih grančica, kao i samom obredu pepeljenja. Ovom aktivnosti nastojali smo im omogućiti radost susreta s Bogom u molitvi kroz biblijski prikaz susreta starca Šimuna s djetetom Isusom. Ovdje su susreli njima nepoznat pojam „Hram“. Kad su shvatili da ta riječ označava „crkvu“, djevojčica Lara zatražila je da odemo do samostanske kapele pomoliti se Isusu, što smo i učinili. Izradili smo plakat za pano i nazvali ga „Križ u svjetlu Uskrsa“. Zajedno s tetom Danijelom radili su stablo korizmenih odluka kako bi se naučili razmišljati o svojim postupcima. Što djeca kažu o korizmi?

Bartol: „U korizmi čistimo ono što do sada nismo čistili.“Cristina: „Trebamo očistiti svoja srca, izbaciti proste riječi i ružna djela.“Filip: „Trebamo se lijepo ponašati jedni prema drugima.“


79

A na upit što je to Evanđelje, Filip je simpatično odgovorio: „To je kad anđeli slave rođendan.“

Tijekom korizme obradili smo sljedeće teme: „Susret Isusa i Zakeja“, izrada slikovnice korizmenih djela, „Djela milosrđa“, „Povratak izgubljenog sina“, „Milo-srdni Samarijanac“ i „Slijepac Bartimej“. Nastojale smo pobuđivati radost djece zbog važnosti osobnog postojanja na primjeru Isusove ljubavi prema svakom osobno. Kao zaključak korizmenih događanja navest ću izjavu djevojčice Cristi-ne: „Djelo milosrđa je kada nekome želimo i činimo samo što je dobro.“

Kako se korizma bližila kraju obradili smo niz likovno stvaralačkih aktivnosti vezanih uz proljeće, potaknutih pričom „Drvo ima srce“. Radili smo vjesnike pro-ljeća, stabla u cvatu, životinje od drvenih štipaljki kao i čestitke tatama za Dan očeva koji smo proslavili na blagdan sv. Josipa. Učili smo i pjesme: „Proljeće je procvalo“ i „Baš je lijepo biti dijete“.

Pripremajući se za Uskrs u našem vrtiću, obilježili smo Vazmeno trodnevlje i slavili Posljednju večeru, pri čemu su djeca glumila Isusove učenike – apostole. To ih se svake godine posebno dojmi i utisne u njihovo sjećanje. Koje je najbolje mjesto na svijetu, shvatili su kroz istoimenu priču koja govori o Božjoj bezuvjet-noj ljubavi prema najmanjima, o njegovoj brizi i nježnosti koja je oko nas, poput omotača koji nas ovija ma gdje bili i što radili.

Vjerskim temama - „Isus je živ“, „Put u Emaus“ i „Božansko milosrđe“ - otkrili smo Isusa kao prijatelja koji je s nama na svim našim putovima. Dječak Karlo je primijetio da su učenici prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Zatim smo zapjevali pjesmu: „Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja, to je cesta mira i ljubavi.“ Govoreći o Božanskom milosrđu, Filip je primijetio da je oko Isusa tama a iz njegovog Srca izlaze zrake svjetlosti. Dok je promatrao sliku, razgovor o tami i svjetlu Antu je podsjetilo na bljesak munje koja nastaje pri sudaru oblaka, a Marina na tamu u kući pri nestanku struje. Tada sam naša loša djela usporedila sa grmljavinom koje se bojimo, a Božju ljubav sa strujom koja nam vraća svjetlo, toplinu, sigurnost.

U mjesecu travnju pripremali smo priredbu za majčin dan. Vježbali smo pri-godne recitacije, igrokaze i pjesme, od kojih su neke govorile o majčinoj ljubavi, druge o Blaženoj Djevici Mariji i o ljepoti stvorenog svijeta. Djeci iz skupine „Lep-tirići“ posebno se svidjela pjesma „Kap jedna mala“.

Nakon niza ekoloških aktivnosti vezanih uz Dan planeta Zemlje, cijeli smo tjedan posvetili biblijskoj temi Dobri Pastir i izgubljena ovca kroz vjerski, dram-ski i likovni izričaj pomoću prigodne slikovnice i didaktičkog materijala; s ciljem zadovoljenja djetetove najdublje potrebe za ljubavlju, pripadnosti, sigurnosti i povjerenjem. Cristina je odmah shvatila da je Pastir sam Isus, a kako sam ovčice prozivala njihovim vlastitim imenima prepoznala je da smo mi ljudi Isusove ovči-ce. Manja su djeca zapazila da ovčice slijede Pastira jer poznaju njegov glas, da je On dobar jer ih čuva čak i po noći, a najviše voli onu koja se izgubila.


80

Zatim smo nastavili s marijanskim aktivnostima nastojeći pobuditi u djece potrebu da se obraćaju Mariji u molitvi: pa smo joj pjevali, zahvaljivali, poklonili cvijeće i ogrlice te napravili veliku krunicu u misijskim bojama koju su djeca rado stavljala oko vrata. Ponekad bi se koje dijete približilo Gospinom kipu u vjer-skom kutiću, sklopilo ruke i pomolilo se, što me se posebno dojmilo.

Nakon poučne priče „Dvije kante“ kojom smo djecu nastojale potaknuti na prihvaćanje međusobnih različitosti, razgovarali smo o velikim blagdanima: Isu-sovom uzašašću, Duhovima, Presvetom Trojstvu, Tijelovu i Srcu Isusovu. Svaki od tih blagdana približili smo im pomoću prigodnih priča: „Zemlja i nebo“, „Kuća bijelog križa“, slikovnica „Ljubav“, „Mali orkestar“ i „Otvoreno srce“ te smo osli-kali molitvenu priču pod nazivom „Molitva za šarenilo životnih boja“. S ovim aktivnostima pokušali smo im približiti Isusovu prisutnosti među nama, kako je i sâm obećao da će ostati s nama sve do svršetka svijeta, te naslutiti bratstvo svih ljudi u ljubavi Očevoj koja nas drži zajedno. Shvativši ovu poruku neka su se djeca molitveno izrazila:Filip: „Isuse, ja te puno volim i molim te da me čuvaš i brineš se za mene.“Katja: „Isuse, ja te molim da me puno maziš.“

A ovako su definirali vjeru, nadu i ljubav:Cristina: „Vjera znači da vjerujemo da Isus postoji.“ „Nadamo se da ne uvrijedimo Boga.“Marko: „A neki ljudi misle da Isus ne postoji.“ „Radost je kad nekoga jako puno voliš.“Lukas: „Nada je kad se nadaš, a to znači da u nešto vjeruješ.“Lara: „Ljubav je kad nekog voliš.“Filip: „Nada je kad nešto želiš.“ „Radost je kad si radostan, a to znači biti sretan.“

Nakon ovih aktivnosti slijede one vezane za ljeto. Ima li veće radosti susreta od susreta s Bogom u bratu čovjeku? Nije li to njegova zapovijed ljubavi: da ljubimo jedni druge kao što je On nas ljubio (usp. Iv 13,34). Mi smo često, jedina Biblija koju ljudi imaju prilike čitati. Stoga smo nastojali, s velikom ljubavlju i za-laganjem, provoditi ovaj projekt. Mi smo sijali, a Bog će – u to čvrsto vjerujemo – dati rasti da posijano zrno Božje ljubavi u ovim malim srcima donese plodove.

s. Tajana Hrvatin

RAZMIŠLJANJA I POTICAJI Naša Družba br. 1/2012.

81

Izgubljeni sin(Lk 15,11-32)

Poznata nam je prispodoba o izgubljenom sinu. Neki tvrde da bi bio bolji naziv „Prispodoba o Dobrom Ocu“

„…Nasta ljuta glad u onoj zemlji” čitamo u Lk 15,14b. Napustivši Oca, svi smo upali u veliku nevolju - grijeh, jer smo prezreli ljubav Dobrog Oca. Konač-no, postali smo kao nerazumne životinje, pokušavali smo zasititi našu nezasitnu glad s ljuskama što ih jedu svinje. Poznajemo ljude koji su siti svega svjetovno-ga. Siti su svijeta. Gadi im se kod svake pomisli na svijet. Ljudi su siti i novca i slave, zasićeni su toliko da im se sve gadi, pri pomisli da su sa svim svojim na-porima našli samo svinjske ljuske; pa ako su se time i zasitili, kakva je to sitost? Nasuprot sitosti požuda, stoji dragocjenija sitost ljubavi.

Sretne li gladi koja nas tjera da konačno kušamo i utažimo glad puninom beskrajne sreće u Očevu domu. U ovu puninu postavio nas je Svemogući, ali čovjek se nije htio ponašati na odgovarajući način; zato je zapao u nestašicu, bi-jedu i siromaštvo: Umjesto ispunjen, postao je prazan, umjesto bogat, siromah, umjesto spokojan, postao je prognanik. Od časnog postao je prezren, zbog nečasne trgovine izgubio je svoju sličnost s Bogom, zamijenio je svoju slavu sa stanjem nerazumnih životinja i postao njima sličan. O čovječe, ti si iznad svakog stvorenja jer ti je darovan razum. On je pečat tvojeg časnog podrijetla i preslika Boga Stvoritelja. Upotrijebi svoj razum kako dolikuje. Samo tako ćeš sačuvati Božju sliku na koju si i stvoren.

Budući da mlađi sin nije radio razumski, odnijele su ga, ne fizičke noge, nego noge njegova naopakog razmišljanja i sloboda srca, kao i oholost koja ga je odvukla od najvećeg Dobra. Upućen tako sam na sebe, postao je bolestan. No, ako čovjek u svojoj sniženosti i mogućnosti povratka u ljubavi svoga srca, dođe k Bogu, vratit će mu se Stvoriteljeva slika i obnovit će se sličnost s Bogom. Ne kaže li i apostol Pavao: „Obnovite se u Duhu vašeg srca i obucite novog čovjeka, stvorena na sliku Božju.” (Ef 4,23-24).

Kako se događa ta obnova? Slijedeći novu zapovijed: „Zapovijed vam novu dajem, ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio.” (Iv 13,34) Da bismo se obnovili ne trebamo ići preko mora i Alpa. Put nam je pokazan, nije daleko. „Jer blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome.“ (Rim 10,8)

Ako sam kod tebe, onda sam i kod samog sebe. A ako nisam priseban, ni-sam ni s tobom. Hoćeš li spoznati sam sebe i držati se u ruci, onda se vrati sam sebi i ne traži se izvan sebe. Ti si u tvojoj nutrini stvoren na sliku Božju. Izdajniče, vrati se sam sebi, tamo gdje jesi. U svoje srce.

Gdje će se čovjek naći, kad dođe k sebi, kao izgubljeni sin? Naći će se u dalekoj zemlji, u zemlji ne sličnosti s Bogom. U tuđoj zemlji gdje mu je samo preostalo sjesti i plakati nad sobom, pri pomisli na Oca, na izgubljeni dom. Dok gladan čuva svinje, nalazi dovoljno vremena i razloga da plače nad sobom.

RAZMIŠLJANJA I POTICAJINaša Družba br. 1/2012.

82

„Adame, gdje si?” Isus je savršeno prepričao stanje palog Adama, novozavjetnog čovjeka.

Adame, gdje si? Možda si u dovoljno mračnoj sjeni, kako se ne bi vidio kakav si? Možda sjediš i šivaš smiješno odijelo od lišća da bi pokrio svoju golotinju. Vidiš samo ono što je izvana i što posjeduješ. Za to imaš oko. Pogledaj u se, vidi sam sebe. Tu postoji veći razlog za stid, nego zbog tvoje vanjštine. Vrati se k sebi u nutrinu, izdajniče, vrati se svojoj duši. Pogledaj je i plači zbog tvoje bezvrijedno-sti i nemira kojem si podvrgnut i iz čijeg ropstva ne možeš izaći.

Sjeti se da tvoj otac ima dovoljno ljubavi, kruha, odjela, da su ti njegova vrata uvijek otvorena. Po drugi put te Bog odijeva, ne u lišće površnosti u koje se želiš skriti, nego u krzno, koje je u knjizi Postanka slikovito navijestilo Krista, jer i krzno je ostatak jednog žrtvovanog života – iako životinjskoga. - Ovdje te Otac hoće odjenuti u svoga Sina kojeg je žrtvovao za tebe.

Dirljiva je rečenica starijeg brata; „Nikad ne prestupih tvoju zapovijed, nikad mi ni jareta nisi dao...” kao i ona Očeva: „Sinko ti su uvijek sa mnom i sve moje tvoje je... trebalo se veseliti, jer ovaj moj sin bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.” Isus je ovo prepričao na ljudski način, razumljiv Židovima koji su sigurno ra-zumjeli da se radi o istom onom grijehu koji su dobro poznavali iz Knjige Postan-ka, no, nisu ni slutili da će se dugo vremena misliti kako onaj stariji sin simbolizi-ra njih same, jer su oni prije upoznali Očevu ljubav, oni su prvijenci. No, Otac je u ovoj prispodobi spreman žrtvovati vjernog Sina, koji je uvijek s Ocem, i nikada nije prestupio njegove zapovijedi, štoviše sâm se ponudio na smrt, da grijehe mnogih ponese na sebi i da nas spasi, odjene u svoga Sina kako bi se veselili u Očevoj kući. Ovaj vjerni Sluga Jahvin se ne ljuti. Štoviše, na križu opravdava rasipne sinove riječima: „Oče oprosti im jer ne znaju što čine.” Ovim se Isusovim riječima najviše divim, i za mene su dokaz njegova Božanstva. Tu sam spremna reći kao razbojnik: „Sjeti me se, Gospodine, kad dođeš u svoje kraljevstvo!“

s. Bernardina Maslać

«Ljubav nije nikada nikoga osiromašila,

nego nad onim koji ima ljubavi

prema bližnjemu sja blistava zvijezda Božjeg blagoslova.»



83

Vjerujem u Ljubav

Vjerujem da postoji Ljubav.Ona počiva u meni

još od postanka svijeta.Ona mi je darovala život.

Vjerujem da postoji nježnost.Ona me štiti i bodri

jer počiva u Tvom pogledukoji me prati.

Vjerujem da postoji radost.Njome je protkano sve što postojijer je život potekao iz tvog Srca.

Vjerujem da postoji istina.U njoj su sloboda i put i život.

Sloboda je živjeti u Tebi.

Vjerujem da postoji dobrota.Skrivena u otajstvu čovjekova bića,prožeta Tobom koji si nas otkupio.

Dobrota je dio neba na zemlji.

Vjerujem da postoji život.Život koji ispunja sve naše čežnje,

prazninu koju možešispuniti samo Ti.

s. Tajana Hrvatin

Poslušaj glas koji te zove

Kad zaustaviš svoje misli,i prijeđeš granice svojih želja,

čut ćeš jedan glas.

Poslušaj glas koji te zove!Glas je to poznat,a toliko tajanstven.Izgovara tvoje ime,

zove te tvojim imenom.

Otvori svoje srce,daj i ono zadnje što imaš - sebe,

jer On te treba.Poslušaj glas koji te zove!

Ne boj se,pođi za Njim.

On zna tvoje ime i to je dovoljno,a ti upoznaj Njegovo.

Igra je to koja se zove ljubav.Poslušaj glas koji te zove!

s. Martina Vlahović

RAZMIŠLJANJA I POTICAJINaša Družba br. 1/2012.

84

Isuse nudiš mi život

Novi život u duhu nudiš miNovi život u Tvojoj ljubavi,Koji prestati nikad neće,Koji kao izvor vode teče,

Život u tebi, Isuse!

Ljubav svoju nudiš mi Ljubav beskrajnu,

Koja dolazi samo od Tebe,Ona nikad ne prestaje

Ljubav tvoja, Isuse!

Radost svoju nudiš miRadost koja u srcu živi.

Blago zoveš meDa predam život u ruke tvoje,Da se sa mnom raduješ Isuse!

Ana Brajković, postulantica

Sve pred tobom, Isuse, nestaje

Sve pred tobom, Isuse, nestaje,Više ništa važno nije.

Pred tobom samo mir osjećam Koji daješ samo ti Gospodine.

Sve što u mom se srcu krije, Isuse,Tebi poznato je.

Tebi darujem se cijela, Gospodine.Želim biti tvoja, ja ti vjerujem.

Sve što treba mojoj duši Isuse, ti mi blago daruješ.Beskrajnu ljubav srca svog,

koja meni treba najviše.

Sve pred tobom, Isuse, nestaje,S tobom se ništa mjerit ne može.

Ti si Kralj ljubavi i milosrđa,Jedini smisao i radost naših života.


Hvala Ti moj ljubljeni Isuseza sve lijepošto si učinio u mom životu.

Najprije ti hvala za dar životakako reče psalmist:Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno...

Hvala Ti za dar poziva,za povjerenje koje si mi iskazao –kad si me pozvao za svoga Apostola sa svim mojim slabostima i nesavršenostima...

Hvala Ti za sve ljudekoje si mi stavio na put,

za ta divna Božja stvorenjapreko kojih mi pružašsvoje Srce puno ljubavi...

Hvala Ti za sve darove kojima si me obasuo,kojih sam svijesna i kojih nisam svijesna,jer se u svakom tom darukriješ Ti, moj ljubljeni Spasitelju...

Hvala Ti za dar vjerekoja me vodi, nosi, diže, spuštaPo Tvojoj svetoj volji...

Hvala Ti... Hvala Ti... Hvala Ti...

Verica Lukić, postulantica

Zahvala jedne postulantice


85

Ti, o Isuse! Tvoja milost, ljubav, blagost,

tajnovitost, tvoje božanstvo, čovještvo,tvoje tijelo i presveta krv!

Ti kao osoba i Bog, Ti Stvoritelj!Ti jedno s Ocem i Svetim Duhom!.

Tako ponizan, ti Kruh s neba!Kralj ljubavi i milosrđa, nježni

Spasitelj,Ti, o Isuse, u bijeloj hostiji!Živi Kruh koji se daje nama

grešnicima.Ti nam daješ predokus raja, neba.

Samo oči vjere i dušamogu vidjeti ovo tajanstveno blago!

Tebe Gospodine, koji se živ nalazišu Presvetom Oltarskom Sakramentu!

Klanjam ti se, Gospodine moj! Ljubim te, snago moja, Isuse!

Živi kruše! Zapali moje srce i dušu,

tako da se ljubav ova rasplamsa i gori u meni zauvijek. Da Te naučim ljubitionako kako zaslužuješ!

Daruj mi svoju nježnu ljubav Spasitelju!

Da Te što savršenije mogu ljubitiu Presvetom Oltarskom Sakramentu,

u braći i sestrama,dušama koje mi stavljaš na put.

Hvala ti Isuse! Ti me zoveš na put svoje ljubavi!


Mariji Krucifiksi Kozulić

Marijo Krucifikso, duša ti je čista;Svjetlo te pratilo slavno uskrslog Krista!Družba sestara Presvetog Srca Isusova,

Ispunjenje je tvojih želja i snova!

Život ti je bio dar Družbi, domu, Bogu!Ti si sveta, to anđeli reći mogu!Istina o tvojoj svetosti srca dira,Kristov si apostol ljubavi i mira!

Marijo Krucifikso, ti si ljiljan bijeli,U okrilje Srca Krista, anđeli te ponijeli!Tvoje sveto stablo, širi svijetom grane

I cijeliva otvorene i bolne rane!

Ne zaboravljamo tvoje pobjede drage;Naš si uzor na izvoru duhovne snage!Ti si svjedok Isusove uskrsne pobjede,Članice Družbe put ka Bogu slijede!

Majko Krucifikso, tvoje snove snivamoI svetost tvog života radosno primamo!

Velikodušno, ti si bila sveti boj;Za Boga i bližnje, ti si dala život svoj!

Marijo Krucifikso, ti si ljiljan bijeli,U okrilje Srca Krista, anđeli te ponijeli!Tvoje sveto stablo, širi svijetom grane,

I cijeliva otvorene i bolne rane!

Josip Kazalicki

SLUŽBENE OBAVIJESTINaša Družba br. 1/2012.

86

Na XVIII. redovnom generalnom kapitulu Družbe sestara Presvetog Srca Isusova koji se održavao od 26. do 28. lipnja 2012. u Kući matici „Nazaret“ na Drenovi – Rijeka, na temu Naš redovnički identitet. Dana 27. lipnja 2012. pod predsjedanjem riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića izabrana je nova Vrhovna uprava Družbe za sljedeće šestogodište.

Za vrhovnu glavaricu izabrana je s. Nives Stubičar, za zamjenicu vrhovne glavarice i prvu savjetnicu izabrana je s. Dobroslava Mlakić, za drugu savjetnicu s. Felicita Špehar, za treću savjetnicu i tajnicu s. Marijana Mohorić, za četvrtu savjetnicu s. Kristina Tunić, a za vrhovnu ekonomu s. Bernardina Maslać.

Gospodin nas u Evanđelju poziva na molitvuza nova duhovna zvanja riječima:

„Žetva je velika, ali radnika malo.Molite dakle Gospodara žetve

da pošalje radnika u žetvu svoju“.(Mt 9, 37-38)

Svakog 19. u mjesecu naša se Družba uključuje klanjanjem u molitveni plan Centra za duhovna zvanja pri HKVRPP u Zagrebu.

NOVA VRHOVNA UPRAVA DRUŽBE

MOLITVENI PLAN ZA DUHOVNA ZVANJA- SVAKOG 19. U MJESECU -

SLUŽBENE OBAVIJESTI Naša Družba br. 1/2012.

87

Svakog 29. u mjesecu molitva i sveta misa na tu nakanu.

50 godina zavjeta slave:s. Brigita Lukacs. Kristina Popić

s. Vjekoslava Radman

60 godina zavjeta slavi:s. Konsolata Kovačević

Doživotne zavjete polaže:s. Tereza Gojani

Održat će se: u Zagrebu 14. i 15. rujna 2012. u Splitu 21. i 22. rujna 2012.

Tema: Važnost i uloga žene u prenošenju vjere.

Održat će se u Duhovno-obrazovnom centru Marijin dvor u Lužnici.Tema: Gospodine tko smije prebivati u šatoru tvome (Ps 15,1)

Vrijeme: od 5. – 7. listopada 2012.Voditelj seminara: vlč. Krunoslav Pačalat, župnik u Koprivnici

Sestre koje namjeravaju sudjelovati na seminaru neka se na vrijeme prijave u Tajništvo Družbe

MOLITVA ZA PROGLAŠENJE BLAŽENOMMAJKE UTEMELJITELJICE

JUBILARNA SLAVLJA

28. REDOVNIČKI DANI

SEMINAR ZA MEDICINSKE SESTRE

PRILOG 1Naša Družba br. 1/2012.

88

Međusobno poznavanje i prihvaćanje generacija unutar redovničke zajednice

UVODU našim zajednicama međugeneracijski odnosi su konstitutivni elementi naše

svakodnevice. Živimo u zajednicama koje imaju članove različite dobi, stoga sam početno predloženi naslov1 - Međusobno poznavanje i prihvaćanje generacija - mlađih i starijih - unutar redovničke zajednice – odlučila skratiti u izričaju, a proširiti u obradi teme koja želi obuhvatiti, ne samo mlađe i starije, nego i članove srednje zrele dobi koji u našim zajednicama često imaju vrlo odgovorne službe.

U obradi teme pretpostavit će se teološki principi na kojima se temelji svaki govor o redovničkom zajedništvu (Usp. BŽUZ, br. 8-10; VC, br. 14-40), a poseb-na će se pozornost dati psihosocijalnim aspektima međugeneracijskih odnosa kao i temeljima njihova pozitivnog razvoja unutar redovničke zajednice. Prije toga samo nekoliko prethodnih napomena koje će nam pomoći razmišljati o temi unu-tar konteksta naše, ali i šire crkvene stvarnosti.

1. Prethodne napomenePosvećeni život je zajedno sa cjelokupnom crkvenom stvarnošću uvučen u

procese tranzicije i postkoncilske obnove koja je još uvijek u tijeku. U svim zapad-nim zemljama većina redovničkih zajednica prolazi kroz vrhunac kriznog razdo-blja u procesu obnove, koja se u različitim kontekstima različito shvaća i provodi. Ono što se ponegdje zaboravlja jest cilj reforme. „Za razliku od uvođenja novotari-ja, obnova podrazumijeva duboko jedinstvo; ona ne dodaje nešto strano i izvanj-sko. Za razliku od revolucije ili transformacije, obnova poštuje i zadržava suštinu onoga što je ranije postojalo. Za razliku od razvoja, ona podrazumijeva da je nešto pošlo krivo te da treba biti ispravljeno.“2 S obzirom na taj cilj Crkva nas ne prestaje poticati da ne zaboravimo izvor našeg posvećenja, ali nas jednako tako potiče da si u konkretizaciji posvećenja pomognemo, među ostalima, i dostignućima huma-nističkih znanosti. Taj savjet temelji se na (post)koncilskoj teološkoj misli koja je uvažila „autonomiju ovozemnih stvarnosti“ (Usp. GS, br. 36), ali i na iskustvu prvih godina postkoncilske obnove. Poslušajmo jedno svjedočanstvo bivšeg vrhovnog poglavara bosonogih karmelićana:

“Jedan redovnik u XVI. stoljeću je govorio: ‘Tko je svet?’ – i odgovarao: ‘Onaj koji opslužuje.’ ‘Tko je svetiji? ‘ - ‘Onaj koji još bolje opslužuje.’ ‘A tko je najsvetiji?’ - ‘Onaj koji najsavršenije opslužuje.’ (…) A što se dogodilo s Drugim vatikanskim saborom? (…) Kad su pukle strukture, našli smo se u gorem položaju nego što smo bili prije. Zatim je nastupilo vrijeme idealizacije: govorilo se o zajednici ute-meljenoj na dijalogu među zrelim osobama. Ispočetka je dobro išlo, ali bez ba-rem minimuma struktura koje trebaju pomoći nadvladati individualizam, nastavilo se jednako. Danas smo pak svi, barem teoretski uvjereni da stvari moramo po-

1 Tema predavanja predložena je od Povjerenstva za redovnice pri Riječkoj nadbiskupiji. Tekst predavanja, koje je održano 15. travnja 2012. prilaže se u cijelosti.

2 F. RODE, Obnova redovništva uz pomoć prave hermeneutike, u: http://www.franjevci-split.hr (27.3.2012)

PRILOG 1 Naša Družba br. 1/2012.

89

staviti na pravo mjesto, osobito one koje su presudne za naš život, kao što su međusobna komunikacija i apostolat. Redovnička zajednica je u prvom redu – a nadam se da to ipak nikako nismo smetnuli s uma – ljudska zajednica a zatim kršćanska zajednica. Bili smo navikli govoriti o redovničkim zajednicama kao da su po sebi ostvarene i često smo previđali da najprije trebaju biti kršćanske zajed-nice. A da bismo bili kršćanska zajednica moramo usvojiti psiho-sociološke zako-nitosti koje od jedne grupe čine ljudsku grupu. Ako ta ideja nije u nama duboko ukorijenjena, svoje probleme nećemo nikada uspjeti riješiti, pa niti molitvom. Htjeli smo početi gradnju od krova, tj. od redovničke zajednice a da nismo mislili na kršćansku zajednicu ni na ljudsku zajednicu s njezinim zakonitostima.”3

Danas ne manjkaju publikacije o teologiji redovništva, o duhovnosti posveće-nog života, ali sve više ima i onih koji teološke ideale nastoje u svojim studijama približiti ljudskim aspektima u življenju našeg posvećenja.4 Da je pred nama još dugačak put povezivanja ideala i stvarnosti, potvrđuje i činjenica da je u našim prostorima teško pronaći jednu ozbiljnu studiju koja uvažava interdiciplinarnost u obradi tema o redovništvu. S obzirom na našu temu, ne može se nijekati da postoji određena svjesnost, na to, uostalom, upućuje i interes organizatora koji su predložili temu. Međutim, indikativno je što se, pritom, naglašava kao temeljni izazov. Tako je, recimo, i bivša predsjednica UVRP-ca, s. M. Maria-Ana Kustura SMI, na Prvom međunarodnom susretu konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica s područja bivših komunističkih zemalja, održanom u rujnu 2010. u Dubrovniku, održala jedno zanimljivo predavanje u kojem je naglasila:

„Mladi koji dolaze u zajednice često su iz obitelji koje su ih jako malo, ili ni-kako, podučile o vjeri. Od njih se, po dolasku u zajednicu, zahtijeva velik iskorak kako bi se prilagodili. Takav iskorak je njima teško napraviti. Onda smo mi, stariji, često spremni odustajati od nekih naših vrjednota kako bismo se njima prilagodi-li, no nisam sigurna da je to uvijek dobro – ni za njih ni za nas. Našemu redovniš-tvu malo nedostaje žara za onim što želimo svjedočiti. Imam osjećaj da smo se umorili. To su naši nutarnji izazovi.“5

Samo nekoliko dana poslije moglo se čitati na internetskim portalima kako novinari „obrađuju“ neke „probleme“ unutar redovničkih zidina i to na vrlo ne-primjeren način i obavješćuju javnost o navodnim skandalima između mlađih i starijih, odnosno autoriteta i mlađih sestara, a sve bez mogućnosti provjere in-formacija. I onda za komentare o svojim tvrdnjama traže ljude koji im odgovara-ju i potvrđuju problematike, a izvješće zaključuju s konstatacijom kako „Vatikan nastavlja istragu“.6 Mi o ovom možemo zauzeti jedan zreli i odgovoran stav kao i o svim medijskim izvješćima, napose onima koji se tiču katoličke Crkve. Ne mo-žemo osporiti da na našim prostorima postoji svjesnost o ovoj problematici i to unutar crkvenih krugova. U zapadnim zemljama, međutim, postoje i znanstvena istraživanja u svrhu odgovarajućeg suočenja s izazovima koji iz nje proizlaze. Na-

3 C. MARCCISE, Putovima Gospodnjim. Duhovne vježbe u karmelu, UPT, Đakovo, 1994, str. 90-91.4 G. COLOMBERO, Od suživota do bratstva, Teovizija, Zagreb, 2005, str. 11.5 Međunarodni susret konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica u Dubrovniku, u: http://www.

redovnici.hr (6.9.2010)6 Usp. Poglavarice hrvatskog samostana zlostavljale redovnice, u: http://www.javno.hr/news/ (10.10.2010)


90

ime, zajednice se usuđuju podvrći istraživanjima u pogledu predložene i željene reorganizacije života i apostolskog djelovanja (Usp. BŽUZ, br. 67). Ta istraživanja ukazuju više od zahtijeva prilagodbe novih zvanja.7 U skladu s rezultatima, zajed-nice su si dale truda raditi na mnogo temeljnijim značajkama obnove, doli progra-miranja kako mlade uklopiti u postojeće strukture ili uočavati ono u čemu stariji popuštaju. Pritom, nije riječ da se mladi jednostavno prilagode, a stariji ostaju u svojim uvjerenjima, ne radi se o popuštanju ili nepopuštanju u dosadašnjim nači-nima življenog zajedništva niti apostolskog djelovanja. Radi se o izazovu obnove in capite et in membris (u glavi i udovima) u kojoj treba odmjereno birati ciljeve prema kojima će se mijenjati (ne)stvarnost našeg zajedništva u duhu predložene obnove i u svrhu smisla našeg posvećenja.8

Takav pristup problematici zasigurno je radikalan i temeljit, dugotrajan i u neku ruku bolan, ali i plodonosan, jer omogućuje postupno ostvarenje obnove zajedni-ca i uključenje svih članova u taj proces.9 U okviru ovih napomena preostaje nam pristupiti temi tako da nam njezina obrada bude koliko-toliko korisna, pa krenimo od općeg uvida u stvarnost dobne strukture naših zajednica i životnog ciklusa članova unutar nje.

2. Dobna struktura redovničkih zajednica i životni ciklus njezinih članovaS obzirom na ove prethodne naznake, možemo si postaviti jedno pitanje koje

nam može pomoći da usmjerimo svoje misli tamo gdje možemo pronaći neke općevažeće naglaske s obzirom na temu, a koje nam recimo mogu pomoći i onda ako se u našim zajednicama ne pokreće proces radikalne obnove u kojoj se uvažava doprinos svih znanosti koje nam Crkva toplo preporučuje konzultirati.

7 Prema rezultatima obrade podataka mladi danas znaju u svojoj dobi mnogo više nego su to znale prijašnje generacije u istoj dobi, prijatelji su kvalitete života i nadvladavanja neimaštine i patnje, na moguća rješenja gledaju sa više alternativa, vole biti protagonisti ostvarenja svoga života, unaprijed definirana životna po-slanja bez njihova sudioništva čine im se ukalupljenije, a dijalog nezaobilazni postupak u zajedničkom do-nošenju odluka; za njih ostvarenje zvanja nije uključenje u jedan sustav, nego uključenje u jedan kontekst u kojem mogu ugraditi u službu Kraljevstva Božjeg ono što jesu i još mogu razviti s obzirom na svoje talente i potrebe vremena. Ako već postoji jedan sustav koji je, ipak, nužan zbog organizacijskih aspekata života, mladi očekuju da on bude transparentan i da funkcionira skladno; kada naiđu na odviše vertikalne načine, ponajviše hijerarhijske, diktirane od osoba koje se koncentriraju na odluke s visokom dozom krutosti i po-tragom za učinkovitošću, tamo mladi shvate da se vrijeme zaustavilo, da njihova kreativnost i spontanost riskira biti ne vrjednovana, da je tamo životni prostor uzak te da je rješenje samo jedno - bijeg!

Kao glavni razlog napuštanja redovničke zajednice u mlađih redovnika navedeni su teški i ne zna-čajni odnosi u zajednici, te nejasan karizmatički identitet i njegov ne razvoj; dok su kao faktori pozitivnog uključenja u zajednicu i njezino poslanje navedeni srdačno međusobno prihvaćanje, adekvatna formacija, snažan duh pripadnosti, entuzijazam svih članova u poslanju, vrijednosti karizme provođeni u apostolska djela, duhovno praćenje mlađih, trajno učvršćivanje motivacija za redovnički poziv, dobra komunikacija na svim nivoima, kreativno osmišljeno vrijeme zajedničke molitve, efikasna programacija zajedničkog života i djelovanja, intenzivan i interesantan rad u apostolatu, suradnja s laicima, prijateljstvo s nekim subratom ili susestrom od povjerenja. Usp. A. CENCINI, I giovani sfidano la vita consacrata. Interrogativi e proble-matiche, Paoline, Milano, 1996; J. M. ALDAY (Ur.), Passare il testimone. Il rapporto tra generazioni nella vita consacrata, Ancora, [s.l.], 2007; MION R. (Ur.), Generazioni di religiosi e vita consacrata, LAS, Roma, 2008.

8 Usp. M. MOHORIĆ, Studijski seminar o postkoncilskoj redovničkoj obnovi, u: http://www.sestre-scj.hr (1.4.2012)

9 Usp. M. O. LLANOS, Vita (La) consacrata nel postconcilio. Tra novità e ridimensionamento, LAS, Roma, 2012.


91

Dakle, što nam to može pomoći ako mi pojedinačno, bez obzira je li mlađe ili sta-rije, želimo bolje razumjeti i prihvatiti jedna drugu?

S obzirom na našu temu važno je reći da stvarnost naših zajednica karakteri-ziraju tri činjenice, međusobno usko povezane:

1. Pad broja novih članova; 2. Nedovoljna generacijska razmjena; 3. Povećanje prosječne starosne dobi (Usp. VC, br. 63). Ovo stanje uvelike utječe na mnoge aspekte redovničkog života i poslanja.

Životni ciklus zajednica u kojima, recimo, nedostaje članova srednje zrele dobi ne samo da utječe na razvoj odnosa, nego izravno utječe i na razvoj i sazrijevanje mladih koji ulaze u te zajednice, budući da nedostaje jedan od elemenata urav-notežene generacijske razmjene. Bili smo, uglavnom, navikli razlikovati u našim kontekstima ove dobne grupe: mladi, oni srednje zrele dobi, oni starije zrele dobi i oni stariji. Danas se ove dobne skupine još više diferenciraju i nije uvijek ni po-sve jasno kako tko, pritom, postavlja dobnu granicu i s obzirom na koje kriteri-je. S druge strane, sve se više produbljuje „generacijski jaz“ zbog nepostojanja određenih dobnih skupina, a zaoštreno se povećava generacijska razlika - stariji/mlađi, barem tamo gdje ima zvanja.10 Pored toga mentalna razlika između dviju generacija sada je veća nego u prijašnjim vremenima. Naljepnice ‘stara genera-cija’ i ‘nova generacija’ danas su u najmanju ruku varave. U toj situaciji zahtjev za što uravnoteženijim razvojem, osobnim i zajedničkim, stavlja pred sve članove zajednice brojne izazove.11 Ti izazovi povezani su i sa konkretnim stanjem u našim zajednicama, situacijom u širem socio-kulturnom kontekstu, sa zakonitostima ra-sta i razvoja, osobnog i zajedničkog.

Ako recimo iz konteksta naših zajednica izdvojimo tri dobne skupine: odrasla mlađa dob (20-25-35 godina), odrasla zrela dob (35-45-65 godina) i starija dob (od 65 godina) onda ćemo već samim poznavanjem pojedine dobi moći doprini-jeti većem razumijevanju osoba i poboljšanju međusobnih odnosa. Ovi stadiji u duhovnoj se literaturi ponajviše uspoređuju sa godišnjim dobima, što dočarava različite razvojne faze jednog životnog ciklusa, ili primjerice sa uspinjanjem na uzvišicu, prilikom čega se označuje progresivnost u sjecanju navika da se prili-kom hoda možemo uvijek adekvatno suočiti s izazovima. U temelju tih predodžbi stoji činjenica da osoba, iako biološki recimo to tako stari, psihološki i duhovno kontinuirano sazrijeva. Prema nekima to sazrijevanje postiže se nadvladavanjem egzistencijalnih kriza pojedine dobi.12 Kriza nastaje interakcijom želja i mogućno-sti pojedinca sa zahtjevima okoline specifičnih za svaki pojedini razvojni stadij. Svaka kriza ima pozitivne i negativne aspekte (stimulirajuće i ograničavajuće). Uspješno rješavanje krize podrazumijeva adekvatnu zrelost osobe i tome suklad-ne prilagodljive sposobnosti. U svakoj dobi svaka životna kriza je prekretnica iz-među zdravlja i bolesti, razvoja i regresije u razvoju, pa i onom duhovnom. Pozi-

10 Usp. HKVRPP, Statistika, u: http://www.redovnici.hr (1.4.2012)11 Usp. G. STICKLER, Prospettiva dell’invecchiamento della persona consacrata nella famiglia salesiana.

Considerazioni psicodinamiche, in C. SEMERARO, Invecchiamento e vita salesiana in Europa, LDC, Leumann - Torino, 1990, str. 251-268; G. GISMONDI, Dialogo intergenerazionale: componenti e dimensioni culturali, u: „Convivium Assisiense“ 3 (2001) 1, str. 77-108.

12 Usp. B. GOYA, Psicologia della vita consacrata, San Paolo, Milano, 1996, str. 271-293.


92

tivnim rješenjem svakog od kriznih prijelaza osobe bi trebale postizati sve veću zrelost, koju je zapravo vrlo teško definirati.

„Značenje ljudske zrelosti složeno je kao i elementi koji čine osobu. Zrelost ima mnogo lica, poput prizme, jer je ljudska osobnost kao prizma. Više od jedne kvalitete ona je skup kvaliteta koje osobu osposobljavaju za snalaženje zahva-ljujući vlastitom razumu i za hodanje svijetom vlastitim nogama. Nabrojiti ću one najvažnije; osjećaj odgovornosti, ravnoteža i realnost u vrjednovanju situacija i problema, moralna svijest, razborito povjerenje u samoga sebe, sposobnost dati i primiti ljubav, komunikativnost i društvenost, pouzdanost, sposobnost reći i slušati kritiku, primjerno prihvaćanje zapreka, neuspjeha i osjećaja krivnje, znati prihvatiti svoje i tuđe pogrješke, razborita kontrola zabrinutosti, neprijateljske agresivnosti i depresije. Na koncu otvorenost nadnaravnom u kojem osoba dolazi svome izvoru i svome ušću.“13

Temi zrelosti se može pristupiti s različitih gledišta. Prema teoriji psihosocijal-nog razvoja mi, sazrijevamo pozitivno rješavajući krize u pojedinim životnim stadi-jima.14 Tako npr. u šestoj fazi, koja obuhvaća mlado odraslo doba, čovjek razvija intimnost što predstavlja sposobnost za bliskost, ljubav i prihvaćanje rizika ranja-vanja. Glavno pitanje na kojem sada odrasla osoba traži odgovor jest: Jesam li voljen i hoću li dijeliti svoj život s nekim? To se u većini slučajeva odnosi na odabir bračnog druga, ali i na blisku privrženost i ljubav koja ne mora imati romantičnu dimenziju. Međutim, ako se intimnost ne usvoji, umjesto nje razvija se izolacija koja se iskazuje na dva različita načina: promiskuitetnost ili isključenost. Autor ove teorije E. Erikson navodi da je ljubav jedino rješenje za ovu fazu, a definira je kao predanost i izručivanje sebe drugome usprkos toga što to zahtijeva, po-nekad i samoprijegor. Ritualizacija proistekla iz ove razvojne krize je udruživanje tj. zajedništvo u životu i radu, a izopačena ritualizacija je elitizam. Znamo da je to razdoblje života mladih koji ulaze u naše zajednice i uključuju se u procese po-četne formacije te prvih apostolskih djela. To je jedno kritično razdoblje obilježeno prijelazom u „situaciju pune djelatne odgovornosti. Važno je da mlade posvećene osobe podržava i prati brat ili sestra, koji bi im pomagali da žive u punini mladost svoje ljubavi i svoga zanosa za Krista.“ (VC, br. 70).

No, mladi nisu jedina generacija u našim zajednicama. Tu su i oni srednje zrele životne dobi. Oni žive u sedmoj, tj. najdužoj fazi, koja obuhvaća zrelo odra-

13 G. COLOMBERO, Od suživota do bratstva, Teovizija, Zagreb, 2005, str. 45-46.14 Prema Eriksonovoj teoriji, prvi stadij koji se odvija tijekom prve godine života obilježen je stjecanjem povje-

renja nasuprot nepovjerenju. Drugi stadij obilježava razvoj autonomije nasuprot stida i sumnje. Karakterizi-ra ga usvajanje znanja o obvezama i privilegijama i odvija se tijekom druge i treće godine. Treći stadij veže se za predškolski uzrast i odnosi se na razvoj inicijative naspram krivice. Druga i treća Eriksonova faza (u kojima se razvijaju vrline volje, samokontrole, hrabrosti i inicijative) pomažu i razvijaju snagu da dijete poč-ne vladati nad svojim postupcima i bude poslušno roditeljskom autoritetu, ali budući da još nema razvijen razum da shvati višu svrhu postupaka koji se od njega zahtijevaju to čini na temelju stečenog povjerenja. Polazak u školu označava početak četvrtog stadija razvoja kada je glavni razvojni konflikt vezan za pitanje usvajanja odgovornosti nasuprot osjećanja manje vrijednosti. Stupanjem u pubertet i tijekom čitavog pe-rioda mladenaštva odvija se stadij razvoja identiteta naspram zbrke identiteta. Uspješno razrješenje krize ovog perioda dovodi do toga da mlad čovjek postaje sposoban preuzeti odgovornost za svoje životne od-luke i budućnost. To je period burnih promjena čije je uspješno razrješenje razvoj identiteta, samostalnosti i samokontrole. Usp. E. H. ERIKSON, I cicli della vita, Continuità e cambiamenti, Armando, Roma, 1991, str. 7 i dalje.


93

slo doba te se mogu pitati: Hoću li ikada učiniti nešto zaista vrijedno? Stvaranje (generativnost) naspram zastoja temeljna je oznaka krize ovog životnog stadija. U tom razdoblju čovjek treba razviti produktivnost koja obuhvaća stvaralaštvo, uspjeh i ostavljanje dobrog traga, ali i njegovanje osobnih veza unutar svog zva-nja i zanimanja. U ovoj fazi se u čovjeku odvija i preokret uloge u odnosu na vlastite roditelje. Osobine koje treba razviti kako bi uspješno obavio ove zadatke su briga i staranje te sposobnost pružanja bezuvjetne i nesebične ljubavi koja ne očekuje ništa zauzvrat. Osnovna dilema srednje životne dobi je plodotvornost nasuprot sterilnosti. Plodnost znači brigu za dobrobit sljedeće generacije, ali i za prirodu društva u kojem će ta sljedeća generacija živjeti (prihvatiti odgovornost za sve ono što može unaprijediti i poboljšati određenu kulturu). Samo posjedovanje djece nije plodnost, plodnost je sve ono što jedna generacija predaje drugoj. Po-jedinac tako razvija ljubav koja postoji sama po sebi – nije uvjetovana kvalitetom njezinog primatelja. Dok se ljubav u prošloj fazi odnosila samo na bliske veze (gdje se očekuje i nešto zauzvrat), ova faza obuhvaća više od toga. Odrasli koji ne razviju te vrline doživljavaju stagnaciju, preokupirani su sobom, osjećaju slabu povezanost s drugima i općenito daju vrlo slab doprinos društvu. To dovodi do gubitka osjećaja smisla i dolazi do onoga što nazivamo „krizom srednjih godina“. Nepovoljno rješenje krize ogleda se u zaokupljenosti samim sobom, brigom za vlastitu ugodu. Plodonosna ritualizacija sadrži iskustvo roditeljstva, produktivno-sti, poučavanja, pomaganja, tješenja, prijenos vlastitih ideala, nasuprot iskrivljene ritualizacije koju nazivamo autoritizam (izopačeni oblik brige za drugoga). U ovom razdoblju i u redovničkom životu mogu se pokazati sva ova prava i kriva rješenja krize. „Tada je nužno pomoći posvećenim osobama srednje dobi da, u svjetlu Evanđelja i karizmatskog nadahnuća, preispitaju vlastiti prvobitni izbor, ne brka-jući ukupnost predanja s ukupnošću rezultata. To će omogućiti da se dade novi polet i nova motivacija vlastitom izboru. To je doba traženja bitnoga.“ (VC, br. 70)

Osma faza obuhvaća dob od 65 godina na dalje, kada se čovjek suočava s pitanjem: Jesam li proživio ispunjen život? Osoba koja je uspješno razriješila prethodne razvojne zadatke ulazi u ovaj stadij s velikim potencijalom da uspješno razriješi novu razvojnu krizu. Stariji ljudi imaju potencijal za prijenos znanja, umije-ća, vještina i iskustva. Naime, osoba stiče uvjerenje da je njezin/njegov život imao smisla i da je pređeni životni put bio jedinstven i neponovljiv. Ovakvo uvjerenje praćeno je stavom tolerancije i uvažavanjem razlika u životnim putovima drugih ljudi. U ovom razdoblju suočavanja s nadolazećim krajem života čovjek doživljava prihvaćanje uspjeha i promašaja, starenja i gubitka. Oni koji svoj život vide smi-slenim razviju potpun integritet osobnosti, a s time i mudrost. Pritom je moguće unaprjeđenje intelektualne snage i usmjeravanje energije na nove stvari i radnje. A ako fizičke i mentalne snage slabe, integritet osobnosti može ostati očuvan, a nakupljeno iskustvo daje mudrost. Ukoliko ne dođe do razvoja integriteta, javlja se očajanje i strah od smrti, pošto je sada prekasno da se život promijeni. Najče-šći izvori opasnosti za psihičko zdravlje su i velika pasivnost i povlačenje jer vode u osamljenost koja je danas jedan od glavnih problema u starijoj dobi. Pojavljuju se sumnja, neodlučnost, strah, ponekad i zablude mišljenja, pogrješna tumače-nja opažanja i iluzije. U toj dobi čest je multimorbiditet (prisutnost više dijagnoza


94

bolesti). S druge strane, pretjeran naglasak na svijest o vlastitoj mudrosti vodi nadutom ponosu i aroganciji. Negativan ishod je zaključak da život nema smi-sla, puno je “propuštenog”, javlja se očajanje, uz projektivno optuživanje drugih za neuspjehe. Idealizira se prošlost (optimizam sjećanja), a često obezvrjeđuje sadašnjost. Iskrivljenu ritualizaciju ovog razdoblja nazivamo sapijentizam (poza ili predstavljanje mudrosti a da takva mudrost uopće ne postoji). Toj teoriji doda-je se i deveti stadij razvoja kada se osobe suočavaju sa gubitkom autonomije i problemima nepovjerenja u svoje sposobnosti koje su počele propadati. Glavna razvojna kriza u ovim poznim godinama tiče se gubitka autonomije, snage i osje-ćaja kontrole nad životom, čije se razrješenje postiže napuštanjem materijalitič-kog viđenja svijeta i potpunim okretanjem transcendentalnoj životnoj sferi. Ova dob i u posvećenom životu može dakle biti življena u punini a može postavljati nove probleme. „Postupno povlačenje iz djelovanja u ponekim slučajevima bo-lest i prisilni nerad, predstavljaju iskustvo koje može biti veoma odgojno. Često bolan trenutak, ono iako nudi starijoj posvećenoj osobi da se dopusti oblikovati pashalnim iskustvom, suobličujući se raspetomu Kristu koji u svemu vrši Očevu volju i prepušta se u njegove ruke sve do preminuća. To suobličenje je nov način življenja posvećenja koje nije vezano uz efikasnost upravne zadaće ili apostol-skog rada.“ (VC, br. 70).

Nužnost poznavanja ovih temeljnih tendencija naše osobnosti sa psihosoci-ološke perspektive samo je jedna karika u nizu, jer znamo da je osobni identitet svakoga od nas jedinstven i neponovljiv, a k tome podložan utjecajima bioloških, socijalnih, duhovnih i drugih elementa. Možda je u svemu najvažnije naglasiti slje-deće: neke naše osobine su naravne, a neke stečene; neke svjesne druge nesvje-sne; jedne pozitivne druge manje, na neke možemo utjecati na druge ne. Po tim smo osobinama različiti, makar možda i iste dobi, ali sama po sebi ta različitost može biti dvoznačna. Može biti povod obogaćivanja i temelj sazrijevanja, većeg razumijevanja i prihvaćanja, a može biti i razlog nerazumijevanja i neprihvaćanja, podvojenosti i razdora. Nužno je, međutim, da svatko osobno ne odustane biti protagonist vlastitog trajnog sazrijevanja. Znati živjeti zajedno ili umijeće ljudsko-sti, kako su ga prije nazivali, najteži je predmet i ne može ga se nikad do kraja na-učiti.15 Upravo, stoga, dokument o prilagođenoj obnovi redovničkog života kaže:

„Nitko se ne može izuzeti od nastojanja oko vlastitoga ljudskog i redovničkog rasta; isto tako nitko ne može sebe precijeniti i upravljati svojim životom sa samo-dostatnošću. Nijedno se razdoblje života ne može smatrati tako sigurnim i gorlji-vim da isključuje shodnost specifičnih pažnji da se zajamči ustrajnost u vjernosti, kao što ne postoji dob koja bi sazrijevanje osobe mogla smatrati dovršenim.“ (VC, br. 69)

Ne postoji, dakle, dob u kojoj se može reći: sad je dosta, ovako je dobro. Ova perspektiva o životnom ciklusu kao trajnom sazrijevanju stavlja pred nas brojne zahtjeve. To pak znači da je poznavanje principa i modaliteta za postizanje razvoj-ne uravnoteženosti u razvoju osobnog životnog ciklusa u jednoj međugeneracij-skoj redovničkoj zajednici neophodno.

15 Usp. G. COLOMBERO, Od suživota do bratstva, Teovizija, Zagreb, 2005, str. 14.


95

3. Temeljne pretpostavke pozitivnih međugeneracijskih odnosa Sigurno iz iskustva znamo kako ćemo u nužnosti trajnog sazrijevanja lakše

uvjeriti osobe koje žive u jednom temeljnom stavu otvorenosti i fleksibilnosti, na-suprot onima koje su se ukrutile. Naravno, ovdje govorimo o osobama koje nisu zahvaćene bolestima koje onemogućuju procese revizije, destrukturacije i mije-njanja negativnih životnih stavova. Ukrućenosti zasigurno ima u našim zajednica-ma. Teško mogu poreći da sigurno neki ljudi imaju i opravdane razloge privreme-no zauzeti takve stavove. A ako zajednica ne želi podržati takve stavove, jer oni ipak u konačnici štete osobi i svima oko nje, a želi pomoći svojim članovima da ih, možda, premisle i drukčije urede, treba se založiti ponajprije, pozornošću na ono što ti članovi žive i žele reći, a možda ne govore. Upravo je to prava zajednica, ne gdje je sve idealno jer je puno toga maskirano, nego gdje članovi otkrivaju svoja ograničenja u neposrednosti odnosa kako bi zajedno sazrijevali, u istini i ljubavi, s nadom u razvoj dobroga u drugome.

Budući da je prvi zadatak ljubavi pročišćenje samog sebe do te mjere da se u zajednici onda i „neprijatelj“ spozna kao bližnji koji pati, zajednica ne može učiniti puno ukoliko se u njoj ne pokrenu članovi u tom smjeru. Da se druge prepozna u tom svjetlu trebamo istinski voljeti sebe i sve što je slomljeno u našem vlastitom biću. To je polazna točka razumijevanja i prihvaćanja. Ako, dakle, želimo početi od sebe, nužno je da radimo na osobnom iskustvu odnosa s Bogom te na vjeri bezu-vjetne prihvaćenosti i ljubljenosti. Taj će nas pogled na nas same privesti k uvidu u ono što treba mijenjati, a što treba razumjeti i prihvatiti jer pripada području ljuds-ke ograničenosti. Svakom je čovjeku teško „nositi vlastito breme“ i tome nastoji izbjeći raznim obrambenim mehanizmima koji mu daju privid da ga se oslobađa. Tako se događa sve dok je zarobljen strahom da mora priznati svoju grješnost i to svoje stanje integrirati u život, svjesno i odgovorno.16 Ali ako želimo načiniti prijelaz k prihvaćanju i ljubavi prema drugome – svima drugima – moramo, dakle, početi vrlo jednostavno, prihvaćajući vlastite blokade, zavisti, načine kojima se uspoređujemo s drugima, predrasude i mržnje.17 Samo ne slijedeći ta nagnuća mi možemo pridonijeti da se zidovi razdvajanja u zajednicama ne podižu, a time da se ne učvršćuje nerazumijevanje i neprihvaćanje. Važno je istaknuti da mi „kao ljudska bića trebamo zidove da bismo se zaštitili i omogućili si produbljenje i ra-zvoj naših osobnosti, ali opasno je kad oni postanu zidovi straha i netrpeljivosti. (…) Ovi zidovi, jednako kao i oni predrasuda i mržnje, nisu statični i nepomični; to su zidovi straha, ali istodobno i zidovi života, a život se uvijek razvija i napreduje. Zid koji u jednom trenutku sklanja i štiti, može postati zid tamnice koji isključuje život. No, i on može postupno nestati ponovnim uspostavljanjem povjerenja.“18 Obnovi života u odnosima povjerenja prethodi međutim praštanje i pomirenje, a ovima rušenje zidova razdvajanja. Sve su to dugotrajni procesi koje često blokira glavni čuvar naših negativnih zidova - strah od sukoba, strah da će „čudovište“ koje ljudi hrane potiskivanjem, prikrivanjem i nerješavanjem konflikata, izaći na slobodu i napraviti kaos. No, nekada je to jedini put, da se dogodi čudo zajednice.

16 Usp. A. CENCINI, Traženje nutarnjeg sklada, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996, str. 155.17 Usp. J. VANIER, Zajednica i rast, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007, str. 61-63.18 J. VANIER, Sveta povijest osobe, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002, str. 52-53.


96

Upravo tom cilju mogu poslužiti i konflikti i njihovo rješavanje.19 Bez obzira na to jesu li sukobi motivirani emocionalnim, socijalnim, biološkim, moralnim, inte-lektualnim, filozofskim ili nekim drugim odrednicama, međugeneracijski su su-kobi vječni i prijeko potrebni, kao pročišćenje kroz koje se mora proći da bi se spoznalo „nebo“. Kad nije u pitanju patologija i kad se ne prekine dijalog i ti se sukobi mogu iskoristiti za osobni rast i razvoj, jer prepreke koje je moguće uočiti unutar samih zajednica, odnosno njezinih podgrupa, zrcala su onih prepreka i zidova koje ljudi stavljaju oko svoga ranjenog srca. A kad se zidovi počnu rušiti, posredstvom sukoba i/ili suočavanjem sa vlastitom istinom “razotkriva se srce sa svom svojom ljepotom i patnjom. (...) Silazak u srce je tunel bola, ali je i oslobo-đenje ljubavi. (…) Takvo putovanje sveta je povijest svake osobe, sveta povijest ljudskosti zajednička svim ljudima koja se ostvaruje kroz sva životna razdoblja: od djetinjstva – doba povjerenja, preko mladosti – doba traganja, velikodušnosti i idealizma, te zrelosti – doba plodnosti i odgovornosti, sve do starosti – doba gubitka i smirivanja. Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer, imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju osobitu ulogu u iscjeljenju srca svih koji s njima stupaju u ljudski odnos, otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvla-dava sve razlike među nama.“20

Upravo se u tom kontekstu stvaraju preduvjeti za zajedništvo i to kroz iskustvo otvorenosti i povjerenja. Više negoli o časovitoj odluci ovdje se radi dakle o jed-nom temeljnom stavu kojim svatko od nas prilazi drugome i dopušta da mu drugi priđe, da razumije i pruži elemente prema kojima biva razumljiv drugima, da pri-hvaća različite osobnosti i bude prihvaćen onakav kakav jest. Odrasla osoba koja ne smjesti zahtjev za prihvaćanjem i razumijevanjem kako sebe tako i drugoga u kontekst temeljnih uvjeta ostvarenja svoga zvanja u jednoj redovničkoj zajednici, ili si ne da pomoći u tome, teško može ostvariti čak i onaj temeljni kršćanski poziv na ljubav. A odgovor na taj poziv za nas nije optional, nije proizvoljni dodatak za koji vrijedi: ako jest – dobro je, a ako nije – opet dobro. Radi se o dosljednosti kr-šćanskog života koji ima izvor u daru otkupljenja, a kada netko prepozna i prizna da su mu život ispunili znakovi nezasluženog spasenja u njemu se sve preobrazi i s obzirom na izbor temeljnog pogleda vjere u osobi se sve počinje integrirati na dobro. Na temelju tog temeljnog kršćanskog iskustva nezaslužene i bezuvjetne prihvaćenosti, osoba primljenu ljubav počinje pretvarati u darovanu ljubav (pone-kad je proces obrnut ili istovremen), a osim u davanju ljubav iskazuje u brizi, od-govornosti, respektu i poznavanju.21 Osoba koja ima to temeljno kršćansko isku-stvo i koja teži slobodi u ljubavi osjeća se odgovornom za svoje bližnje i takvom se pokazuje u odnosima s poštovanjem (lat. respicere – gledati kako jest); trudi se poznavati bližnjeg i u tome je motivirana brigom za njega i to radi njega samoga, a ne nekog drugog motiva, takva osoba počinje prihvaćati i razumijevati bolje i ispravnije nešto od slabosti drugih, ne svu slabost drugih, jer bi to bila iluzija.

19 Usp. B. GOYA, Psicologia della vita consacrata, San Paolo, Milano, 1996, str. 249-250.20 J. VANIER, Zajednica i rast, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007, str. 6 i 50.21 Usp. I. GOLUB, Najprije čovjek, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985, str. 58-59.


97

„Ne možemo sebi uobražavati da drugoga možemo nositi u naručju i preuzeti na sebe teret njegova realiteta. Niti je to moguće, a niti bi to bila prava pomoć. (...) Kod toga nas ne smije smetati opasnost da budemo krivo shvaćeni ili čak proglašeni budalama koje plaćaju tuđe račune. Granice do kojih treba ići može odrediti samo ljubav.“22

U tome je značenje prijelaza od „ja“ do „mi“ i nekada si u tome treba dati po-moći pomicati i postavljati granice koje su nam ipak potrebne, u nama i oko nas, malo-pomalo, dok ne sazrijemo do punine Kristove (Usp. Ef 4,13). U ovim prije-lazima nužna je „prije svega, ljubazna blizina poglavara; velika utjeha će također doći od stručne pomoći brata ili sestre, čija će brižljiva i raspoloživa nazočnost moći dovesti do ponovnog otkrivanja osjećaja saveza što ga je Bog kao prvi us-postavio i ne namjerava ga poreći. Osoba u kušnji će tako doći dotle da prihvati čišćenje i razotkrivanje kao bitne čine nasljedovanja raspetoga Krista.“ (VC, br. 70). Dakle, temeljni problem iz kojeg izvire nerazumijevanje i neprihvaćanje u za-jednicama, nije generacijski, nego osobni i to onaj koji označava naš mentalitet.

„U razumijevanju ‘starijega’ i ‘mlađega’ mentaliteta više nego dob od pomoći je spremnost promijeniti se, nasuprot otporu promijeniti se. (...) Promjena je mje-šavina poniznosti, hrabrosti, snage i energije koja s vremenom može oslabjeti i ukrutiti pamet kako godine prolaze. (...) Stav prema promjeni za mene je crta raz-dvojnica između mentaliteta, glavni čimbenik u takozvanom generacijskom jazu, plus u životu skupine.“23

Ako se osoba ipak upusti u tu avanturu i odluči na taj prijelaz, a to će joj biti lakše u jednom kontekstu gdje se osjeća prihvaćenom, trebala bi napustiti neke uvriježene stavove ponašanja koji nisu konstruktivni te slijediti u strpljivosti sljede-će prioritete ljubavi: paziti na način komunikacije; tražiti u bližnjima pozitivnosti; donositi te pozitivnosti Bogu i moliti ga za dar ljubavi; nastojati prihvatiti te biti pažljiv prema onima s kojima ima najviše poteškoća.24 Ako u ovima želimo ipak izabrati prioritet nad prioritetima, onda je to onaj da naučimo prepoznati pozitivno u svemu oko nas (Usp. BŽUZ, br. 12; 53; 71).

„Ono na što se sami moramo prisiliti jest promatrati drugoga na nov način. Moramo preispitati naše predrasude i pokušati jednom svjesno promatrati drugo-ga kroz naočale vjere i vjerovati u ono dobro u njemu. Ne smijemo se prisiljavati na ljubav. Ljubav proizlazi iz vjere. Naša je zadaća uskladiti naše ponašanje s našim viđenjem stvari. Ako to ne učinimo, rastrgani smo u sebi. No ne trebamo proizvoditi osjećaje ljubavi u sebi. Kada u drugoj osobi otkrijemo čežnju za dobro-tom, i u nama će se probuditi pozitivni osjećaji. (...) Često brkamo ljubav i sklad. Istina, bilo bi jako lijepo kada bismo svi mogli živjeti u skladu jedni s drugima. No to je samo utopija. (...) Čežnja za skladom napušta okrutnu stvarnost i bježi u svijet privida. Ljubav se izlaže stvarnosti, upušta se u nju i preobražava je. Čovjek može preobražavati samo ono što je prethodno prihvatio.“ 25

22 A. CENCINI, Traženje nutarnjeg sklada, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996, str. 163.23 C. G. VALLES, Živjeti zajedno, FTIDI, Zagreb, 2001, str. 55 i 62.24 Usp. J. VANIER, Zajednica i rast, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007, str. 63-66.25 A. GRÜNN, Vjerovati znači promijeniti gledište, Teovizija, Zagreb, 2007, str. 63-64.


98

U postizanju tih temeljnih pretpostavki svakog razumijevanja i prihvaćanja, odlučujuću ulogu imaju procesi formacije, redovite i izvanredne, osobne i zajed-ničke, trajne (permanentne) i početne, u koje se nužno trebaju uključiti svi čla-novi zajednice (VC, br. 65-71). Ako želimo istaknuti samo neka opća formativna usmjerenja onda je nužno, prije svega, shvatiti da u centar naše svakodnevice i apostolskih pothvata, odlučivanja, obnove i ostalog, treba staviti osobe u službi Kraljevstvu Božjem, svaku osobu u našim zajednicama, onu u početnoj formaciji, kao i punopravne članove. Trajnost i obnova jedne zajednice temelji se upravo na tome, na središnjosti osoba i njihovom vrjednovanju, kao bića kadrih biti u odno-su, interakciji, dijalogu, susretu, međusobnoj ovisnosti i to radi istog cilja i unutar jedne karizme. Koliko god to možda zvuči jednostavno i normalno za ljude našeg vremena, u zajednicama gdje je pretežno više članova srednje zrele i starije dobi to nije tako jednostavno, jer se takva perspektiva direktno ili indirektno kosi s njihovom formacijom i načinima života i djelovanja ad hoc, kao i sa samim poi-manjem redovništva. Dok je, npr., ne tako davno položiti zavjete značilo bez pri-govorno prihvatiti prije svega „posao“ kao svoje poslanje, možda i bez obzira na darovitost osobe i na mogućnost kreativnog razvoja karizme; danas se zahtijeva upravo suprotan smjer.26 To je posve drukčije u odnosu na nastojanje u prošlosti da se svi izjednače i budu anonimno uniformirani. I to se ne ističe zbog toga što bi se nekome htjelo reći kako prije ništa nije valjalo nego, stoga, što ostvariti zva-nje danas znači unutar jedne karizme ostvariti ono za što je osoba stvorena i što to ne može biti uočeno, definirano, niti razvijeno kao jedno karizmatsko poslanje bez sudjelovanja te iste osobe u procesima formacije, razlučivanja i odlučivanja o njoj samoj.

„Ova osjetljivost prema pojedincu izražava se u većoj suodgovornosti i de-mokratičnosti zajedničkih odluka, u aktivnom sudjelovanju svih u životu grupe, u manjoj psihološkoj ovisnosti o poglavarima, u otvorenosti i jasnoći odnosa, više dijaloga. Jednom riječju više zajedništva.“27

S druge pak strane, koristiti svoje darove znači izgrađivati zajednicu, a ako u tome osoba nije vjerna, razumijevanje i prihvaćanje obostrano slabi, jer počinje manjkati jedna karika zajedništva. Unutar ovog temeljnog usmjerenja trajna for-macija treba pomoći raditi na osobnom planu života i djelovanja u karizmi zajed-nice te postizanju ciljeva koji se odnose i na poboljšanje odnosa u zajednici (Usp. VC, br. 12, 42, 43, 66, 70, 109).28

4. Razumijevanje i prihvaćanje u službi poslanja zajednice i njezinih članova Upravo s obzirom na temu o kojoj razmišljamo danas, važno je da zadržimo

misao o redovničkoj zajednici kao daru, jer u zajednici sve počinje prepoznava-njem da smo u zajedništvu jedni s drugima; stvoreni smo da budemo zajedno.29

26 Usp. M. LLANOS, Le generazioni giovani dei religiosi e la vita consacrata. Come organizzare la formazione iniziale, u: R. MION (Ur.), Generazioni di religiosi e vita consacrata, LAS, Roma, 2008, str. 78-82.

27 G. COLOMBERO, Od suživota do bratstva, Teovizija, Zagreb, 2005, str. 12.28 Usp. G. ROGGIA, Le generazioni adulte dei religiosi e la vita consacrata, u: R. MION (Ur.), Genera-

zioni di religiosi e vita consacrata, LAS, Roma, 2008, str. 96.29 Usp. J. VANIER, Zajednica i rast, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007, str. 103.


99

„Ono (zajedništvo) je dar koji dolazi od poslušnosti riječi Božjoj, a u redovničkom životu, i od poslušnosti autoritetu koji podsjeća na tu Riječ i povezuje je s pojedi-nim situacijama prema duhu ustanove.” (BŽUZ, br. 48) Ali, s obzirom na tu teo-lošku naznaku od posvećenih se osoba zahtijeva da odgovore na dar uzdarjem: „da budu uistinu iskusne u zajedništvu i da prakticiraju njegovu duhovnost“. (VC, br. 46; Usp. BŽUZ, br. 12-34) Ta duhovnost zajedništva u koju nas je napose želio uputiti blaženi papa Ivan Pavao II, dolazi do izražaja i u našem apostolskom dje-lovanju (Usp. NMI, br. 43-45; PKOK, br. 28).

U odnosima koji izviru iz duhovnosti zajedništva mi danas možemo biti znak svijetu i ljudima našeg vremena, a to znači živjeti sada, ali s vizijom unaprijed, dakle mijenjati se ne samo ukorak s vremenom, nego u promjene unositi kršćan-ske vrjednote na uvijek izazovan način, pravovremeno i bez zaostajanja. A danas biti znak znači prvenstveno „biti“ kao posvećene osobe, koje nisu niti rigidne niti hladne, nego smione i otvorene promjenama, odmjerene, komunikativne, oso-be s antenama koje hvataju zahtjeve univerzalne Crkve, a odgovaraju na njih u konkretnosti života, one koje su kadre uzeti udjela u konfuziji uskrsnog vremena i ohrabrivati se međusobno u trci prema praznom grobu te se s njega vraćati tamo gdje ih Uskrsli upućuje, i to ne kao samci, nego kao osobe u dijalogu i zajed-ništvu, dakle u razumijevanju i prihvaćanju.30 Drugi vatikanski sabor govorio je o crkvenom poslanju za dijalog koji od nas traži međusobno cijenjenje, poštivanje i slogu, priznavajući svaku zakonitu raznolikost (Usp. GS, br. 92). I unutar tog poslanja:

„Cijela Crkva, naime, mnogo računa na svjedočanstvo zajednica bogatih ‘ra-došću i Duhom Svetim’ (Dj 13, 52). Ona želi ukazati svijetu na primjer zajednica u kojima uzajamna pažnja pomaže da se prevlada samoća, saobraćanje potiče sve da se osjećaju suodgovornima, praštanje liječi rane, osnažujući u svakome nakanu zajedništva. U zajednicama toga tipa narav karizme upravlja snagama, podupire vjernost i usmjerava apostolski rad svih prema jedinomu poslanju. Da bi predstavila današnjem čovječanstvu svoje pravo lice, Crkvi su hitno potrebne slič-ne bratske zajednice, koje samim svojim postojanjem predstavljaju prilog novoj evangelizaciji, jer stvarno pokazuju plodove ‘nove zapovijedi’.“ (VC, br. 45)

Zdravi odnosi mogu se razvijati među članovima bilo koje dobi, ako zajednica ima cilj postojanja izvan nje same, ne kad je svima unutra prividno dobro i lijepo. Redovništvo će dakle, preživjeti samo ako pronađe načina da i danas usmjeri k svome cilju, a taj je zadatak temeljni element u izgradnji zajedništva.31 Nama bi cilj trebao biti jasan kao i svrha koja je određena karizmama naših utemeljitelja/ce. Karizma je milost za poslanje i pozvane smo je kreativno razvijati u prilikama našeg vremena. U tome je važno otkriti ključnu točku vjernosti karizmi.32 Jasnoća oko te ključne točke života i djelovanja uvelike pridonosi postizanju zajedništva i ostvarenju poslanja. Ta ključna točka je temelj životnosti zajednice i mjerilo auten-

30 Usp. S. ARNOLD, Una prospettiva dall’America Latina: la vita consacrata come „discesa agli inferi“, u: F. PRADO (Ur.), Dove ci porta il Signore. La vita consacrata nel mondo: tendenze e prospettive, Paoline, Milano, 2005, str. 124-125.

31 Usp. R. FARICY, Kako cvjeta redovnički život, Duh i voda, Jelsa, 1986, str. 7.32 Usp. J. VANIER, Zajednica i rast, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007, str. 210-211.


100

tičnosti života prema kojem svi članovi usklađuju svoje živote i služenje. Redov-nička zajednica nije neko civilno profitno udruženje, niti dragovoljna udruga, niti grupa volontera. Redovnička zajednica nije bilo kakva grupa ljudi koji imaju isti cilj, nego zajednica ljudi koji se prepoznaju u božanskom zajedništvu i u jednoj čudnoj privlačnosti prema Bogu kojeg iznad svega ljube i trude se spoznati što On želi od njih danas te spoznavši to nastoje njegova nadahnuća provesti u djela. U protivnom, zajednica zapada u rutinu držeći se strogo pravila koja nisu kadra prenijeti vrijednosti karizmatskog dara novim generacijama, odnosi postaju isklju-čivo hijerarhijski, a zajednica isključivo ustanova.33 Otkriću ključne točke vjernosti kao temeljnoj okosnici životnosti zajednice pomažu dva međusobno povezana elementa:

1. Prepuštanje Providnosti u neizvjesnosti, a ne sigurnost u materijalnom; 2. Vjernost početnoj viziji, ne oblicima služenja, nego viziji koja je ustanovi

dala temelj posredstvom utemeljitelja/ce. Istinsko razumijevanje i prihvaćanje nastupa kad članovi zajednice u svoja srca

i umove integriraju tu temeljnu viziju duha zajednice. Uz navedene preduvjete za međusobno razumijevanje i prihvaćanje, pri definiranju ključne točke vjernosti ka-rizmi treba imati u motrištu ispravno teološko dozrijevanje za izoštren pogled vje-re, ozbiljno zauzimanje oko duhovnog života, uporabu svih raspoloživih sredstava i otvorenost suradnji sa svima, napose s laicima (Usp. BŽUZ, str. 74). Tako će se zajednica lakše oduprijeti svim opasnostima a napose individualizamu i komuni-tarizmu koji su jednako štetni. Iako smo mi skloniji identificirati individualistička poslanja u kojima se netko angažira gdje i kako hoće bez obzira na zajednicu i njezinu karizmu, u zajednicama, napose onima u kontekstu postkomunističkih ze-malja, postoji i problem komunitarizma koji “otežava vrjednovanje pojedine oso-be krivim stavom da smo svi jednako odgovorni, jer to znači da smo svi jednako neodgovorni.”34 Neki autori naglašavaju kako su danas upravo volja i stjecanje sposobnosti za suradnju osnovni putovi konkretizacije zajedništva.35 U tom po-gledu:

„S problemima se treba suočiti, a ne ih izbjegavati. Sama molitva za nova zvanja nije dostatna. Treba upoznati život mladih, njihove sklonosti i naći načine kako im se približiti i približiti im svoj redovnički poziv. Doba adolescencije traži uzore. Redovnici i redovnice bi trebali svojim životom moći prezentirati model redovništva. Također, mladima, i uopće ljudima se treba približiti i stupiti s njima u međuljudski odnos. U tom odnosu treba biti puno više povjerenja nego što je sad. Pitanje povjerenja još je jedan od problema današnjeg društva, a pogotovo je pri-sutan u bivšim komunističkim zemljama, unutar društva, na relaciji Crkva-društvo i naravno unutar Crkve same. Uz povjerenje ide i problem prihvaćanja drugoga, različitog od nas. Današnji mladi su rođeni, rastu i odgajani su u drugačijim okol-

33 Usp. L. GUCCINI, Karizma osoba i zajednica u redovničkom životu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000, str. 37.

34 T. IVANČIĆ, Redovnica između Isusa i svijeta, Teovizija, Zagreb, 2005, str. 135.35 Usp. I. SIVIGLIA, Collaborare: un nuovo nome della comunione, u: CISM, Collaborare nel tempo delle

diversità, (s.c.e), Roma, 2005, str. 20.


101

nostima nego što je rastao i bio odgajan najveći dio članova sadašnjih redovnič-kih zajednica. Te različitosti treba prihvatiti, razumjeti i poći im u susret. No, ako se zadržava model pravila zajednice koji je na tragu birokratizacije sustava, tako i sustava redovničke zajednice, problem samoodržanja bit će sve veći. Čvrsto i nefleksibilno držanje pravila bez uzimanja u obzir ljudskosti i posebnosti svake osobe ne može doprinijeti poželjnosti pripadnosti takvom sustavu. Graditi most povjerenja i prihvaćanja različitosti i širi način razmišljanja može biti pravi put u budućnost. (...) Zaključno, čini mi se da je s obzirom na sve navedeno najveća od-govornost redovništva danas: evangelizirati i evangelizirati se! Uloga će se, uko-liko se odgovornost prihvati, sama naznačivati kroz odgovorno evangelizatorsko djelovanje u Crkvi zajedno s laicima i hijerarhijom u dinamici koju je u tom tripletu moguće postići. Dovoljno će biti ako u tom smjeru krene cijela formacija i promo-viranje osobnih karizmi i onog trajnog nadahnuća velikih utemeljitelja koji su se dali nadahnuti evanđeljem i u vremenitoj stvarnosti znali ga zaživjeti puninom pri-sutnosti vječnosti u vremenitosti. Izvan toga, ja smisla, a ni opstanka redovništva na duže staze, ne vidim. Osim kao razvoja osobne religioznosti i neke egzotike.“36

Crkva, recimo, očekuje mnogo od redovnica na području nove evangelizacije, tj. u pogledu privođenja ljudi našeg vremena do odluke za skok vjere (Usp. VC, br. 73). U kontekstu govora o tom općecrkvenom suvremenom izazovu, Crkva poziva redovništvo na obnovljeno svjedočanstvo života te ga upućuje k novim ae-ropazima djelovanja u kojima svoj kreativni doprinos mogu dati različite karizme i različite generacije, štoviše njihov doprinos je nužan kako bi se postigla kom-plementarnost odgovora na izazov. (Usp. VC, br. 96-103; PKOK, br. 30; 36-45) U tome je važan „doprinos svakog pojedinca, makar to bio i jedan pogled, pozdrav, riječ, znak pozornosti ili bilo koji od bezbrojnih načina kojima se može reći: „sre-tan sam što sam tu s tobom, s vama.“37 Takav doprinos bit će različit, jer imamo različit stupanj odgovornosti, ali nitko se ne smije izuzeti niti osjećati beskorisnim. U tome smo odgovorni jedni za druge, a posebnu ulogu u pogledu animacije ima vodstvo zajednice.38

Za kraj, uvijek je dobro imati na pameti da je naša današnja situacija poslje-dica tisuću gesta ljubavi ili mržnje koje su joj prethodile. To nas prisiljava upamtiti da se sutrašnja zajednica rađa iz naše vjernosti karizmi u sadašnjosti, ma koliko mi bili međusobno različiti dužni smo tražiti način kako živjeti vjernost i pritom biti radosni.

UMJESTO ZAKLJUČKA – Rabinov dar39

Nekada velika samostanska zajednica izgubila je svoje podružnice zbog pro-gona u 17. i 18. stoljeću te pojave sekularizacije u 19. stoljeću, bila je desetkova-

36 G. ČRPIĆ, Uloga i odgovornost redovništva u novim društvenim uvjetima, u: http://www.redovnistvo.ba/hr (30.3.2012) Više o kontestualiziranoj obnovi redovništva vidi u: B. Z. ŠAGI, Put i usput redovništva. 40 godina od Drugog vatikanskog Koncila, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.

37 G. COLOMBERO, Od suživota do bratstva, Teovizija, Zagreb, 2005, str. 35.38 Usp. J. GALOT, Nadahniteljica redovničke zajednice, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973, str. 65.-79.; J.

VANIER, Zajednica i rast, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007, str. 286-325.39 Rabinov dar, http://www.hrkarmel.com (10.4.2012)


102

na, opstala je jedino još matična kuća, ali i ona je izumirala. Ostao je bio opat s četvoricom sedamnaestogodišnjaka. Bilo je očito, taj red izumire.

U gustoj šumi što okruživaše samostan, stajala je jedna koliba u koju bi se s vremena na vrijeme povlačio rabin iz susjednog grada u osamu. Stari su redov-nici, tijekom mnogih godina probdjevenih u molitvi, postali pomalo vidoviti te su uvijek mogli osjetiti kad bi rabin svratio u svoj samotni stan. “Rabin je opet u šumi, rabin je opet u šumi!”, došaptavali bi jedan drugome. Budući da je opat uvelike bio zabrinut odumiranjem reda, bilo mu je došlo na pamet, posjetiti samotnu koli-bu i pitati rabina, možda on može dati neki savjet kako spasiti samostan.

Rabin je opatu u svojoj kolibi poželio dobrodošlicu. Međutim, kad je opat obja-snio zbog čega je došao, rabin je mogao jedino suosjećati s njim. “Znadem kako je to”, rekao je, “u ljudima nema duha. Tako je i u mom gradu. Skoro nitko više ne dolazi u sinagogu.” Stari opat i stari rabin su zajedno plakali. Potom su čitali neke dijelove Tore i tiho razgovarali o stvarima punim dubokoga smisla. Vrijeme je te-klo i opat je morao poći. Zagrlili su se. “Divno je što smo se upoznali nakon toliko godina, ali ja ne postigoh svrhu svog posjeta. Ima li nešto što bi mi mogao reći, možda neki savjet, koji bi mi pomogao sačuvati samostan?”, reče opat. “Ne, žao mi je. Nikakva savjeta ti ne mogu dati. Jedino što ti još mogu reći jest da je Mesija među vama”, reče rabin.

Kad se opat opet vratio u samostan, okružiše ga ostali redovnici. “I, što kaže rabin?” - “On nam ne može pomoći. Zajedno smo plakali i čitali Toru. Rekao mi je jedino, i to na mom odlasku, a to je pomalo tajanstveno, da je Mesija jedan od nas. Ne znam što je s tim želio reći”, ispričao im je opat. Narednih su dana, tjeda-na i mjeseci stari redovnici razmišljali i pitali se, ima li nekog smisla u rabinovim riječima. - Mesija je jedan od nas? Je li moguće, da je mislio na jednog od nas u samostanu? Ako jest, tko je taj? Je li to opat? Jest, ako je zbilja na nekoga mislio, onda je to svakako opat. Vodi nas već čitavu generaciju. S druge strane, što ako je mislio na brata Tomu. Brat je Toma sigurno svet čovjek. Svima je poznato da je Toma istinski prosvijetljen čovjek. Zacijelo nije mislio na brata Alfreda. Alfred je ponekad jako tvrdoglav. Međutim, kad dobro promislim, premda ljudima bode oči, kad se svega prisjetim, Alfred je uvijek bio u pravu. Štoviše, i te kako u pravu. Možda je rabin mislio upravo na brata Alfreda. Ali na brata Filipa sigurno nije mislio. Filip je sasvim pasivan, nitko i ništa. Pa ipak, pomalo tajanstveno, on ima dar poja-viti se upravo onog časa kad ga trebaš. Jednostavno se magično stvori kraj tebe. Možda je Filip Mesija. Na mene rabin, naravno, nije mislio. Ja sam obična osoba. Zar bih mogao biti tako značajan? - I kako su mnogo razmišljali upravo na ovaj način, stari su se redovnici počeli ophoditi jedan prema drugome s velikim pošto-vanjem upravo zbog mogućnosti da je jedan od njih Mesija. A zbog te male šanse da su i oni Mesije, počeše i sami prema sebi pokazivati izuzetnu brižnost. Budući da je šuma u kojoj se nalazio samostan bila zaista prelijepa, dolazili bi ponekad ljudi do samostana na izlet na njegov maleni travnjak, lutali po puteljcima, kadikad čak zalazili u trošnu kapelicu i molili. Dok su to činili, osjetili su, a da toga nisu bili svjesni, auru ovog posebnog poštovanja, koja je sada lebdjela oko ovih pet starih redovnika i činilo se kako iz njih nešto žari i prožima čitav okoliš. Samostan postade čudesno omiljen, štoviše, naprosto je mamio. Ljudi su i nesvjesno počeli


103

češće svraćati na izlet, zabavljati se i moliti. Sa sobom su dovodili prijatelje i poka-zivali im ovo jedinstveno mjesto. Njihovi bi prijatelji opet dovodili svoje prijatelje. Tako se zbilo da su mladi posjetitelji samostana počeli prilaziti starim redovnicima i razgovarati s njima. Poslije izvjesnog vremena jedan od njih upita može li im se pridružiti. Potom još jedan. I nakon nekoliko godina, zahvaljujući rabinovu daru, samostan ponovo postade red koji cvate i raste.


LITERATURADokumenti

PC Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis, u: DRUGI VATIKANSKI SABOR, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008, str. 313-333.GS Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenoj svijetu Gaudium et spes, u: DRUGI VATIKANSKI SABOR, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008, str. 651-812.BŽUZ KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Bratski život u zajednici, HKVRP, Zagreb, 1994.VC IVAN PAVAO II, Apostolska pobudnica Vita consecrata, HKVRP, Zagreb, 1996.PKOK KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Ponovno krenuti od Krista, HKVRP, Zagreb, 2002.NMI IVAN PAVAO II, Apostolsko pismo Novo millennio ineunte, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.

BibliografijaARNOLD S., Una prospettiva dall’America Latina: la vita consacrata come „discesa agli inferi“, u: F. PRADO (Ur.), Dove ci porta il Signore. La vita consacrata nel mondo: tendenze e prospettive, Paoline, Milano, 2005.CENCINI A., I giovani sfidano la vita consacrata. Interrogativi e problematiche, Paoline, Milano, 1996.CENCINI A., Traženje nutarnjeg sklada, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.CISM, Collaborare nel tempo delle diversità, (s.c.e), Roma, 2005.COLOMBERO G., Od suživota do bratstva, Teovizija, Zagreb, 2005.ČRPIĆ G., Uloga i odgovornost redovništva u novim društvenim uvjetima, u: http://www.redovnistvo.ba/hr (30.3.2012)FARICY R., Kako cvjeta redovnički život, Duh i voda, Jelsa, 1986.GALOT J., Nadahniteljica redovničke zajednice, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973.GISMONDI G., Dialogo intergenerazionale: componenti e dimensioni culturali, u: «Convivium Assisien-se» 3 (2001) 1, str. 77-108.GOLUB I, Najprije čovjek, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985.GOYA B., Psicologia della vita consacrata, San Paolo, Milano, 1996.GRÜNN A., Vjerovati znači promijeniti gledište, Teovizija, Zagreb, 2007.GUCCINI L., Karizma osoba i zajednica u redovničkom životu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.HKVRPP, Statistika, u: http://www.redovnici.hr (1.4.2012)IVANČIĆ T., Redovnica između Isusa i svijeta, Teovizija, Zagreb, 2005.MARCCISE C., Putovima Gospodnjim. Duhovne vježbe u karmelu, UPT, Đakovo, 1994.MION R. (Ur.), Generazioni di religiosi e vita consacrata, LAS, Roma, 2008.MOHORIĆ M., Studijski seminar o postkoncilskoj redovničkoj obnovi, u: http://www.sestre-scj.hr (1.4.2012)RODÉ F., Obnova redovništva uz pomoć prave hermeneutike, http://www.franjevci-split.hr (27.3.2012) RIJEČKA NADBISKUPIJA, Povjerenstvo za redovnice, u: http://www.ri-nadbiskupija.hr (16.4.2012)ŠAGI B. Z., Put i usput redovništva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.VALLES C. G., Živjeti zajedno, FTIDI, Zagreb, 2011.VANIER J., Sveta povijest osobe, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.VANIER J., Zajednica i rast, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007.


104

Molimo krunicu uz tekstove Majke Marije Krucifikse1

Marijo, Ti si ljiljan čistoće i ljepote, zagledana u Srce svoga Sina.

Majka Krucifiksa

PJESMA: Zdravo Marijo (T: Majka Krucifiksa; G: Oliver Knežević)

SVI: Misli ovoga dana, svaku riječ, čin, svako moje djelo, ljubezno Srce Marijino, po tebi darujem Isusu. Želim se nastaniti u Srcu svog dobrog Bog, te ću i ja gorjeti od vatre kojom izgara moj Isus. (Majka Krucifiksa)

P.1: Vjerovanje, Oče naš, 3 Zdravo Marijo, Slava Ocu ...

1. Slavno otajstvo – Isusovo uskrnuće

Č.1: Krist je uskrsnuo od mrtvih ... Ako je zbog jednoga čovjeka došla smrt, onda će zbog jednoga Čovjeka doći i uskrsnuće od mrtvih. I kao što svi umiru u Adamu, tako ćemo svi primiti u Kristu život. (1 Kor 15, 20-22) Znamo, naime, ovo: kada se raspadne ovo naše tijelo, naša zemaljska kuća, primit ćemo prebivalište od Boga, prebivalište vječno koje nije sagradio čovjek svojim rukama, prebivalište na nebesima. (2 Kor 5,1)

SVI: Oče naš

Č.2: Koga da se bojim ako me Isus štiti? Ili tko će me odvojiti od moga Blaga s kojim sam sjedinjena, tko može od njega života moga, odvratiti moju ljubav? Ako ustrajem u toj ljubavi neću više poznavati straha. Blažene li mene našla sam moje Blago! (Majka Krucifiksa)

P.2: 10 Zdravo Marija, Slava Ocu, O moj Isuse...

SVI: Samo tebi da se klanjam, samo tebi predam sve, da te ljubim srcem cijelim kao Marija Isuse!

2. Slavno otajstvo – Isusovo uznesenje

Č.1: Ako ste, dakle, uskrsnuli s Kristom, tražite što je tamo gore gdje se nalazi Krist koji sjedi s desne Očeve ... Kad se bude očitovao Krist, Vaš život, tada ćete se i

1 Č.= čitač; P. = predmolitelj. Tekstovi su preuzeti iz: A. JENDRIČKO – D. MLAKIĆ, Život i djelo Marije Kozulić, Družba Sestara Presve-tog Srca Isusova, Rijeka 1992. Zapis uglazbljenih pjesama Majke Krucifikse može se preuzeti na linku - Majci u čast: www.sestre-scj.hr


105

Vi očitovati s njime u slavi. (Kol 3, 1-4) Naša je domovina na nebesima. Odande očekujemo kao spasitelja Gospodina Isusa Krista koji će preobraziti naše bijedno tijelo da bi ga suobličio sa svojim slavnim tijelom. (Fil 3, 20-21)

SVI: Oče naš

Č.2: Iako sam nedostojna, izdiže me tvoja veličina, divna tvoja ljepota kojoj se klanjam. Osjećajući nebo, duša ti moja pjeva zahvaćena: Nađoh mog Boga, moj život. Nikad te više neći ostaviti! (Majka Krucifiksa)

P.3: 10 Zdravo Marija, Slava Ocu, O moj Isuse ...


3. Slavno otajstvo – Slanje Duha Svetoga

Č.1: Kad je završavala Pedesetnica bili su svi zajedno na istome mjestu. Iznenada se s neba začula tutnjava, kao od vjetra što snažno udara, i ispunila je cijelu kuću u kojoj su bili. Pojavili su se jezici kao od plamena koji su se djelili i silazili nad svakoga od njih. Svi su bili ispunjeni Duhom Svetim. (Dj 2, 1-4).

SVI: Oče naš

Č.2: Kako da ne uzvratim ljubavlju onomu koji me je toliko ljubio? Moje ljubljeno Dobro, zbog čega mislim, zbog čega mislim da dolaziš u moje grudi? Darujem ti moje srce, o ljubljeni Pastiru. Ako živim, pa te ne ljubim, ne želim više ni živjeti. (Majka Krucifiksa)



4. Slavno otajstvo – Marijino uznesenje

Č.1: Prelijepa i sva proslavljena, Djevica Marija prelazi iz ovoga svijeta Kristu. Sjaji među svetima poput sunca među zvijezdama. Zbog Marijina se uzvišenja raduju anđeli i vesele arkanđeli. (Responzorij Službe čitanja, Uznesenje B.D. Marije)

SVI: Oče naš

Č.2: Zdravo, o prvino Ljubavi, Majko, kćeri i zaručnice; ljepše i slavnije od Tebe nebo nema nikoga. Po tebi se otvaraju svi izvori vječnoga blaga, o Marijo puna si milosti i dobrote! (Majka Krucifiksa)


106



5. Slavno otajstvo – Marijino krunjenje

Č.1: Sveta Djevice među svim djevicama, slatka kraljice nebeska, učini da Tvoja djeca postanu nevina i da imaju ponizno i čisto srce. Udijeli nam mirne dane, bdij nad našim koracima, učini da ugledamo Tvojega Sina ispunjeni radošću u nebu. (Ant. Hvalospjeva II. Večernje, Uznesenje B. D. Marije)

SVI: Oče naš

Č.2: Nebo Ti daruje najljepše milosti, a kruna Ti je vijenac od zvijezda. O Majko Božja, o Ružo otajstvena, priteci milostiva mojoj duši. (Majka Krucifiksa)



PJESMA: Salve Regina

SVI: Molitva Mariji zvijezdi evangelizacije

Marijo, na duhovsko si jutro molitvom podržala početak evangelizacije,što su ga apostoli započeli pod vodstvom Duha Svetoga.

Svojom stalnom zaštitom nastavi voditi i danas, u to doba strepnje i nade, korake Crkve koja se poslušna nalogu Gospodnjem, probija „radosnom viješću“

spasenja do ljudi i naroda po svim krajevima svijeta.Usmjeruj naše životne odluke, jačaj nas u trenucima kušnje, kako bismo, vjerni

Bogu i ljudima, poniznom smjelošću slijedili naume neba, te uputili umu i srcu svake osobe radostan navještaj Krista, Otkupitelja čovjeka.

Marijo, Zvijezdo evangelizacije, budi uz nas! Amen.Bl. Ivan Pavao II

P.7: Litanije BD Mariji

PJESMA: Gospa od Presvoga Srca (T: Majka Krucifiksa; G: Bruno Krajcar)



107

Sažetak završnog rada Petre Milotić1:

Može li dobrovoljno siromaštvo i ono življeno u zajedništvu - oba ujedinjena u evanđeoskom

siromaštvu - izliječiti bijedu?Ekonomija siromaštva u Lukinom evanđelju i Djelima apostolskim,

u djelu Majida Rahneme te u kršćanstvu pod svijetlom iskustava dviju crkvenih zajednica2

Uvod Da se u današnjem svijetu mnogo govori o siromaštvu, dovoljno je zaključiti

na temelju onoga što se čuje i čita u medijima. Uz to, postoji na tisuće institucija, vladinih i nevladinih udruga te međunarodnih organizacija koje rade na razvoju projekata čija je svrha boriti se protiv problema siromaštva. No, kad se u tom kontekstu koristi riječ “siromaštvo”, u većini slučajeva ona poprima negativno značenje pojave koja dovodi do bijede i propadanja pojedinaca, grupa ili či-tavih društava u svim aspektima njihova života. Nažalost, istina je, da postoji i taj negativan oblik siromaštva u kojem se, zbog nedostatka sredstava, stavlja na kocku sam ljudski život. U svrhu razlikovanja tog siromaštva od siromaštva odabranog kao stil života, mi ćemo negativno siromaštvo oslovljavati “bijedom”.

Unatoč sklonosti da se posvuda ističe bijeda kao takva, još i danas postoje ljudi i zajednice koji nastavljaju naglašavati pozitivnu vrijednost siromaštva. Po-lazeći od te činjenice, kroz ovaj rad analiziramo što, zapravo, znači prihvatiti vri-jednost dobrovoljnog siromaštva u današnjem društvu, potom iz kojeg se razlo-ga taj fenomen pojavljuje te, najzad, kakav doprinos on daje svijetu danas. Ova pitanja predstavljaju ključ našega istraživanja te smo na njih pokušali pronaći odgovore, svjesni činjenice da ne dodajemo gotovo ništa novog temi dobrovolj-nog siromaštva i siromaštva življenog u zajedništvu, budući da su se muškarci i žene različitih kultura i vjerovanja oduvijek napajali na tom nepresušnom izvoru.3

Na temelju osobnog iskustva, mogu ustvrditi da mi nije nikada ništa nedo-stajalo. No, iako sam u materijalnom smislu imala sve (i više) no što mi je bilo potrebno, željela sam uvijek posjedovati više, a moje su se želje, gotovo uvijek bivale ispunjavale. Međutim, istodobno me je nešto privlačilo siromaštvu, siro-

1 Stručna prvostupnica ekonomije, polazila je u razdoblju od 2009. do 2011. god. dvogodišnji studij iz Osnova i perspektiva kulture jedinstva na Sveučilišnom Institutu Sophia u Loppianu (kraj Firence), na teološko-filozof-skom smjeru gdje je diplomirala 29. ožujka ove godine na temu koju ćemo ovdje, ukratko, predstaviti, stoga što obrađuje zavjet siromaštva prema Konstitucijama Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.

2 Orig. tal. Può la povertà volontaria e conviviale - immedesimate in quella evangelica - sanare la miseria? L’economia della povertà nell’opera lucana, in Majid Rahnema e nel cristianesimo, alla luce dell’esperienza di due comunità ecclesiali, Istituto Universitario Sophia, Loppiano (FI) 2010.-2011.

3 Izrazi «dobrovoljno siromaštvo» (tal. povertà volontaria) i «siromaštvo življeno u zajedništvu» (tal. povertà conviviale) su preuzeti iz knjige Majida Rahneme, Kada siromaštvo postane bijeda (orig. tal. Quando la povertà diventa miseria, Einaudi, Torino 2005).


108

masima. Sjećam se da sam kao dijete, gledajući prosjaka na ulici, postavljala mnoga nevina pitanja: htjela sam znati sve o toj osobi, a napose zašto se nalazi u takvom stanju. Htjela sam pomoći, no uglavnom, se sve zaustavljalo na pukoj želji.

U toj dobi nisam znala da postoji i izabrano odnosno, dobrovoljno siromaš-tvo, a ne samo siromaštvo-bijeda koje sam, s vremena na vrijeme, vidjela kad sam, sa svojom obitelji, posjećivala neki veći grad. Prošlo je od tada mnogo godina, a kroz njih su me Božanska providnost i životno iskustvo doveli do za-ključka da, zaista, postoji ta svijetla, pozitivna strana siromaštva. Malo pomalo počela sam otkrivati njegovu duboku vrijednost za vlastiti život kao i za život mnogih osoba diljem svijeta. To je glavni razlog zašto sam odlučila “uroniti” u detaljno istraživanje ovog fenomena.

Spoj teologije, ekonomije i prakse kroz koncept siromaštvaOvaj rad podijeljen je na tri glavna dijela. U prvom poglavlju, baziranom na

biblijsko-teološkom pristupu, definiran je koncept siromaštva i time je postavljen temelj svemu daljnjem istraživanju. U tom poglavlju smo se, nakon kratkog po-vijesnog pregleda razvoja koncepta siromaštva u biblijskom svijetu, fokusirali na Novi zavjet i to posebice, na Lukino djelo: kroz proučavanje Evanđelja po Luki pokušali smo, uz proučavanje perspektive samog evanđeliste, predstaviti Isusov način gledanja na siromaštvo; potom smo u Djelima apostolskim detaljnije istra-žili život prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu stavljajući, pritom, naglasak na dobrovoljno siromaštvo življeno u zajedništvu dobara među njezinim članovima.

Na temelju cjelokupnog istraživanja u prvom dijelu rada, došli smo do za-ključka da Lukino gledište može neizravno utjecati i na društvo našeg vremena te da zahtjevi Isusa Nazarećanina mogu indirektno potaknuti na drukčiji način razumijevanja i vođenja društvenih i ekonomskih aktivnosti. Isus, zapravo, nije došao na svijet sprovesti društveno-političku ili bilo kakvu svjetovnu revoluci-ju: njegova misija je obraćenje srdaca, a njegovi zahtjevi stavljaju čovjeka pred Boga i pred konačan dolazak njegova kraljevstva te još uvijek potiču mnoge osobe na potpuno predanje stavljajući se u službu Bogu i bližnjemu. Ta bi po-java najzad mogla dovesti do nove kulture i “(...) zašto ne (do) ekonomskog sustava ne više temeljenog na iskorištavanju drugih i na želji za posjedovanjem, već temeljenom na zajedništvu, odnosno na dimenziji ‘davanja’ kao dubinske čežnje ljudskoga bića koje teži za osobnim ostvarenjem”4.

U drugom dijelu bavimo se socio-ekonomskim aspektom ove teme kroz djelo iranskog mislioca Majida Rahneme5: nakon definiranja pojma siromaštva, nastavljamo proučavanjem “arheologije” (povijesnog razvoja) ovog fenomena te dolazimo do trenutnog stanja u današnjoj ekonomiji. Ovo posljednje - utjecaj

4 G. Rossé, Ricchezza nel Vangelo di Luca, Bari, siječanj 2007, neobjavljeni tekst, str. 10. 5 Majid Rahnema, nakon iskustva rada u UN-u, a kasnije kao član Izvršnog vijeća u UNESCO-u i ministar kul-

ture iranske vlade, u potpunosti se posvećuje istraživanju siromaštva počevši od pravih siromaha. Trenutno je profesor na Sveučilištu Claremont (Kalifornija, SAD).


109

dobrovoljnog siromaštva i onog življenog u zajedništvu kroz povijest čovječan-stva i vrijednost takove vrste siromaštva za današnji svijet – zapravo, predstavlja samo središte ovog rada.

Rahnema smatra da postoji tzv. “arhetip siromaštva”, odnosno, duboka že-lja koja je prisutna u svakoj osobi te u “kolektivnoj podsvijesti”, želja za jed-nostavnim životom utemeljenim na odnosima s drugima, pri čemu materijalna dobra predstavljaju tek jedno sredstvo osiguranja.6 U tom smjeru kreće se i misao ekonomiste Luigina Brunia koji dobrovoljno siromaštvo definira kao on-tološko siromaštvo, odnosno, kao “(sam) korijen dinamike slobodne i istinske uzajamnosti”.7 Brunievo stanovište ide korak dalje u odnosu na arhetip siromaš-tva Majida Rahneme jer poziva na razmišljanje o egzistencijalnoj činjenici koja pretpostavlja svijest o sljedećim faktorima: 1) sve što jesmo jest dar - dar od Boga, dar od bližnjih, dar od prirode; i 2) s obzirom da smo ontološki potrebiti (ne znamo i ne možemo ništa učiniti sami: niti se roditi, niti se razvijati, niti živjeti) siromaštvo je dio našega ljudskog stanja.

Najzad, treći dio - više usmjeren na praksu, - posljedica je cjelokupnog pret-hodnog istraživanja. U tom poglavlju smo, na temelju analize dokumenata II. vatikanskog sabora koji govore o evanđeoskom siromaštvu, potanko ispitali promjene koje je u tom segmentu sa sobom donijelo kršćanstvo. Pritom smo poseban naglasak stavili na doprinos franjevačkog načina gledanja na sam fe-nomen siromaštva. Nadalje, proučavanjem nekih od suvremenih zajednica Ka-toličke Crkve, promatrali smo dosljednost života tih zajednica s Evanđeljem, kao i s prvom Crkvom u Jeruzalemu.

U tu svrhu, izabrali smo dvije različite crkvene zajednice: jednu redovničku - Družbu sestara Presvetoga Srca Isusova, osnovanu u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća, te jednu laičku - zajednicu članova Ekonomije zajedništva, utemeljenu u Brazilu 1991. godine. Kriterij odabira tih dviju zajednica temelji se na činjenici da se one, svaka na svoj način, - živeći dobrovoljno siromaštvo i siromaštvo u zajedništvu, oba ujedinjena u evanđeoskom siromaštvu, - bore protiv bijede i traže odgovor na postojeće društvene probleme u suvremenom svijetu. Druga okolnost odnosi se na zlatnu nit moga života koja mi je omogućila da te dvije zajednice upoznam i zavolim te da, uz pomoć njihove nesebične i konkretne ljubavi, produbim istraživanje za ovaj rad.

Dobrovoljno siromaštvo i siromaštvo življeno u zajedništvuNekada je siromaštvo često bilo smatrano oblikom bogatstva, no danas

mnogi ljudi ne razumiju naziv “siromaha u duhu” koji se pripisuje velikanima po-put svetog Franje Asiškog, Elizabete Ugarske i mnogih drugih, “(...) budući da takva vrsta klasifikacije riskira pridavanje negativne konotacije njihovom neupit-

6 M. Rahnema, Quando la povertà diventa miseria, cit., str. XII.7 L. Bruni, Il prezzo della gratuità u Post scriptum: Quella povertà che è ricchezza, Città Nuova, Rim 2008, str.

152.-153.


110

nom nutarnjem bogatstvu i bogatstvu karaktera”.8 Naime, kada bismo napravili jedno istraživanje, ono bi ,vjerojatno, pokazalo da postoji mali broj ljudi koji bi u današnjem svijetu izabrali siromaštvo kao stil života. No, ovakve analize često stavljaju materijalnu sigurnost u prvi plan kao svrhu samoj sebi dok, s druge strane, ignoriraju istinske ciljeve “društvene i ljudske prirode, te one egzistenci-jalne i kulturne” kojima mnogi ljudi teže.9 Ta činjenica objašnjava zbog čega se mnogi dobrovoljni siromasi odriču materijalnih stvari: to im odvajanje pomaže u osvajanju vlastite ispunjenosti i slobode.

Nadalje, mnogo stručnjaka smatra da su sva društva kroz povijest željela naučiti umjetnost življenja, odnosno, umijeće nadilaženja nedostatka potrebnih resursa. Iz te činjenice možemo zaključiti da je ovdje riječ o jednom nastojanju prisutnom u svim ljudskim kulturama. Pod tom pretpostavkom, Rahnema poku-šava naći odgovor na pitanje “(...) na koji je način na stotine milijuna žena i muš-karaca naučilo, tijekom povijesti, razvijati umjetnost dobrog življenja u potreba-ma, kada su mogućnosti koje su njihove društvene i prirodne sredine nudile bile toliko ograničene?”.10

S tim ciljem, autor naglašava postojanje društava temeljenih na darivanju i onih tzv. “vernakularnih”, sastavljenih od rodbine i prijatelja, u kojima se sve di-jelilo, a gdje su se odnosi smatrali važnijima od novca. Životni stil svojstven ovim zajednicama bio je obilježen siromaštvom življenom i dijeljenom u zajedništvu. Ljudi su se upravo na ovaj način tisućljećima uspijevali suočavati s problemima, izazovima i drugim životnim okolnostima. Zagovarajući istinitost te tvrdnje, Rah-nema kroz svoje djelo želi dokazati postojanje arhetipa siromaštva življenog u zajedništvu koji, zapravo, ukazuje na veliki potencijal što ga siromasi posjeduju u današnjem svijetu. Nadalje, autor želi naglasiti ogromnu vrijednost ovog arhe-tipa u traganju mogućih odgovora na pojavu rastućeg siromaštva kojemu smo danas svjedoci.11

Evanđeosko siromaštvo u srcu Crkve U vrijeme ogromnih ekonomskih promjena, u kojima, s jedne strane, dolazi

do snažnog rasta i razvoja, a s druge se strane, napadno širi bijeda, u Crkvi je II. vatikanski sabor, veoma važan događaj za kršćanski svijet i šire: “(...) cijela Crkva biva pozvana da se na osobit način okrene siromasima i da bude ona sama siromašna, siromašna poput Krista koji je svoje djelo otkupljenja postigao u siromaštvu i progonstvu (usp. Lumen gentium 8). Na isti je način Crkva, kroz svoje pojedinačne članove i kao institucija, pozvana ići tim istim putem.”12 Taj put

8 M. Rahnema, Quando la povertà diventa miseria, cit., str. 129.-130.9 Ibid., str. XI. 10 Ibid., str. 25.11 Ibid., str. XII. 12 L. Bruni - S. Zamagni, Dizionario di Economia civile, stavka “Povertà” V. Araújo, Città Nuova, Rim 2009.,

str. 645.


111

služi naviještanju spasenja svim ljudima, spasenja koje je donio Isus Krist, Sin Božji koji “(...) sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; oblič-jem čovjeku nalik” (Fil 2,7), i koji “(...) premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite” (usp. 2 Kor 8,9). Na taj način je i Crkva pozvana da ne skuplja blaga na ovom svijetu, nego da širi - prije svega, vlastitim primjerom - siromaštvo duha i kulturu osobnog darivanja.13

Snažno oruđe koje služi tome cilju jesu evanđeoski savjeti definirani kao Božji dar14 koji se očituje putem djelovanja Duha Svetoga “koji osobu uzima, čini je svojom, oblikuje i posvećuje, te je ucjepljuje u život Krista čista, siromašna, poslušna”.15 Da bi bila sposobna primiti taj dar, osoba mora u sebi imati duboki stav raspoloživosti, dajući prostora Duhu da u njoj izvrši tu preobrazbu. Za pri-hvaćanje tog stava kao životne obveze - a što je moguće učiniti jedino iz ljubavi - potrebno je izvršiti službenu i javnu izjavu16 (barem ako je u pitanju redovničko zvanje) evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti. U Katekizmu Ka-toličke Crkve o tome piše sljedeće: “zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu ‘posvećeni život’”.17 Zavjetovanje se pak iz-vršava polaganjem tzv. “zavjeta” koji predstavljaju “Bogu izvršeno obećanje za njemu jedno ugodno dobro”.18 U ovom radu smo se posebno usredotočili na zavjet siromaštva (što će se osobito vidjeti kroz primjer Družbe Sestara Presve-tog Srca Isusova).

Nadalje, važno je osvrnuti se na doprinos sv. Franje i njegova reda Male bra-će, zajedno sa sv. Klarom i njezinim “siromašnim sestrama” - klarisama, također prisutan i u današnjem svijetu budući da se i ljudi našeg vijeka, putem različitih zajednica (bilo redovničkih bilo laičkih), kao i sama Crkva, nadahnjuju na nji-hovom primjeru te ih pokušavaju slijediti. A svet, kako bi svjedočili ljubav Isusa Krista živeći u siromaštvu i poniznosti. Zbog toga se utjecaj franjevaštva osjeća i danas u različitim segmentima društva, i to daleko izvan granica (vidljive) Crkve. Kako bismo približili ovaj preokret započet u Srednjem vijeku, u ovome radu učinjena je analiza lika sv. Franje,19 nositelja obnove evanđeoskog siromaštva. Može se reći da je svetac iz Asiza bio veliki ljubitelj siromaštva, budući da je bio (i da još uvijek jest) prvak, vodič i glasnik evanđeoskog siromaštva. Franjo je prezirao bogatstvo i svim je srcem čeznuo za siromaštvom.

13 Usp. Lumen gentium (od sada nadalje LG) 8.14 Ta je činjenica potvrđena i od strane II Vatikanskog sabora u LG 43. 15 Citat preuzet sa web stranice http://www.adoratrices.es/consacrazione.htm u ožujku 2012.16 Javna izjava se vrši ako se radi o zajednici posvećenih osoba: “monaha, redovnika, svjetovnih instituta,

javnih družbi apostolskog života, itd.” Preuzeto sa web stranice http://it.cathopedia.org/wiki/Voto#Forma_privata_e_forma_pubblica u ožujku 2012.

17 Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska Biskupska Konferencija i Glas Koncila, Zagreb 1994., par. 915.18 Ova je definicija preuzeta sa web stranice http://it.cathopedia.org/wiki/Voto u ožujku 2012.19 Većina podataka o životu sv. Franje u siromaštvu je preuzeto iz djela: G. Montorsi, Franjo Asiški - učitelj

života: poruke Franjevačkih izvora, Brat Franjo, Zagreb 2002., str. 256-261.


112

To isto možemo ustvrditi i za sv. Klaru koja svojim načinom života zasigurno ide protiv struje u današnjemu svijetu, no čije je svjedočanstvo još uvijek vrlo živo prisutno. Ona nam, između ostalog, govori: Bog je iznad sviju stvari; oprav-dano je i pravedno biti siromah i na taj način svjedočiti slobodu u svijetu tako izranjenom konzumenizmom i pohlepom za novcem; najzad, dobro je dati se u službu drugima i pokloniti vlastitu volju a da se, pritom, izgubi osobna sloboda.20 Ono “da” koje je Klara dala u slijeđenju Božjeg nauma ponavlja se, nakon osam stoljeća, i danas u svakoj djevojci koja ostavlja sve za ljubav Isusa Krista i svetog siromaštva.

Družba sestara Presvetog Srca IsusovaUz pomoć primjera sv. Klare prikazali smo svjedočanstvo, kako je posveće-

no djevičanstvo jedino mjerilo ljudskog života. Zbog toga je redovnica sestra svih ljudi, djece zajedničkog Oca: “(...) autentična kršćanska težnja za posve-ćenim djevičanstvom darovanom drugima zahvaća uvijek nanovo velike ženske duše”.21 Da je to točno, potvrđuje nam uzorni i sveti život Majke Marije Krucifikse Kozulić, utemeljiteljice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova. Njezin primjer je analiziran detaljnije u samom radu pri čemu je posebna pozornost pridana ljubavi koju je gajila prema siromasima ali i prema siromaštvu. Nakon lika i djela Osnivateljice, osvrnuli smo se na sam zavjet siromaštva u Konstitucijama, kao i u konkretnom životu Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.

Zavjet siromaštva predstavlja konkretno ostvarivanje evanđeoskog savjeta siromaštva kroz koji se osoba obvezuje živjeti u stanju i duhu siromaštva s ci-ljem da se usavrši u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, idući na taj način Kristovim stopama. To je također naglašeno i u Konstitucijama Družbe Sestara Presve-tog Srca Isusova koje je 1904. godine vlastoručno napisala njihova prethodno spomenuta Utemeljiteljica: “zavjet se siromaštva ne sastoji samo u odricanju posjedovanja, nego u odreknuću također slobodne uporabe bilo kakve stvari. Siromaštvo je sakriveno blago u njivi; nebeski biser što ga spominje Evanđelje. Iz ljubavi prema siromaštvu razborite osobe dragovoljno napuštaju svoja bogat-stva i stavljaju svoju nadu u njega”.22 U Konstitucijama iz 1992. godine pak piše: “Neka naše siromaštvo bude vidljivo svjedočanstvo svim članovima Crkve. Od svojih dobara rado pridonosimo potrebama Crkve i za uzdržavanje siromaha koje trebamo ljubiti Kristovim Srcem”.23

Pravila (konstitucije ili statuti) neke crkvene zajednice mogu o njoj samoj mnogo reći, no najviše se o njoj može naučiti upravo promatrajući njezin prak-

20 A. Lainati - C. Cabras, I fioretti di Santa Chiara, Editrice Shalom, Camerata Picena (AN) 2003., str. 7.21 M. Szentmártoni, Božja moreplovka - Majka Marija Krucifiksa Kozulić: psihološki i duhovni profil, Družba

sestara Presvetog Srca Isusova, Rijeka 1995., str. 187.22 Konstitucije Kćeri Presvetog Srca Isusova, Družba sestara Presvetog Srca Isusova, Rijeka 1904., str. 13

(orig. tal. M. Krucifiksa Kozulić, Regola e Costituzioni delle Figlie del Sacro Cuore di Gesù, Rijeka 1904., str. 7).

23 Konstitucije Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, Družba sestara Presvetog Srca Isusova, Rijeka 1992., str. 37, par. 74.


113

tični, svakodnevni život. Zahvaljujući mogućnosti da u nekoliko navrata posjetim Kuću maticu same Družbe sestara Presvetog SrcaIsusova, imala sam priliku osobno doživjeti ljepotu života njezinih časnih sestara koje svoje vrijeme provo-de u radosnoj jednostavnosti kroz molitvu i rad. Ta se ljepota na poseban način odražava u odnosu prema malenima (primjerice kroz skrb o djeci u vrtiću) i siro-mašnima (npr. pomaganjem djevojaka bez roditelja). No, dijeleći njihov svakod-nevni život, osjetila sam u srcu nešto što može biti izraženo riječima Richarda M. Bensona: “danas imamo potrebu za redovničkim zajednicama ne toliko da bi se siromasi izvukli iz njihova siromaštva, koliko da se spasi bogataše od njihova bogatstva (...). Redovnička zajednica svjedoči samim time što postoji.”24

Ekonomija zajedništva Dobrovoljno siromaštvo i siromaštvo u zajedništvu, življeno kroz zajedniš-

tvo dobara, postalo je stil života članova Crkve u Jeruzalemu. To zajedništvo dobara, prakticirano u prvoj kršćanskoj zajednici (koja je sama, zapravo, bila prilično siromašna), imalo je svrhu pružiti pomoć njezinim najsiromašnijim čla-novima, pomažući im u snabdijevanju njihovih potreba.25 Ova praksa prvih kr-šćana, temeljena na zajedničkoj vjeri i bratskim odnosima, izvršila je velik utjecaj na cjelokupni kršćanski svijet u prvim stoljećima Crkve. Međutim, doprinos prve kršćanske zajednice nije tu zaustavljen: i danas postoje mnogi ljudi koji, putem svojih zajednica, žele slijediti primjer prvotne Crkve.

Mi smo izabrali jednu pomalo specifičnu - Ekonomiju zajedništva, primjer za-jednice koja okuplja međusobno veoma različite osobe: “Ekonomija zajedništva (EZ) je pokret koji uključuje poduzetnike, poduzeća, udruge, ekonomske insti-tucije, ali i radnike, menadžere, potrošače, investitore, znanstvenike, poslovne ljude, siromahe, obitelji. Osnovala ju je Chiara Lubich26 u svibnju 1991. u (gradu) Sao Paulu u Brazilu. Svrha EZ-a jest pridonijeti, u svjetlu karizme jedinstva, stva-ranju bratskih poduzeća koja za vlastitu misiju imaju iskorijeniti siromaštvo i so-cijalnu nepravdu, kako bi pomogla u izgradnji ekonomije i društva temeljenom na zajedništvu u kojem, prema primjeru prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu, ‘nitko među njima nije oskudijevao’ (Dj 4, 32-34)“.27

Sudjelujući na susretima članova EZ-a i slušajući iskustva njezinih poduzet-nika i znanstvenika, shvatila sam da u tim osobama i u zajedništvu koje ih po-vezuje čuči jedna novost. Ta novost odražava radosnu nadu - nadu onih koji su odgovorili na Božji poziv. Njihov praktičan način rješavanja postojećih problema

24 M. Rahnema, Quando la povertà diventa miseria, cit., str. 154, navodeći citat iz Church Congress Report, Manchester 1888., str. 728-745.

25 L. Bruni - S. Zamagni, Dizionario di Economia civile, stavka “Povertà” V. Araújo, cit., p. 645. 26 Chiara Lubich je utemeljiteljica Pokreta Fokolara (Djela Marijina), pokreta Katoličke Crkve priznatog od

pape Ivana XXIII 1962. godine. Ipak, kao datum utemeljenja Pokreta smatra se 7. prosinca 1943. (u gradu Trentu u Italiji). Njegov krajnji cilj odnosno karizma jest ideal jedinstva - postizanje univerzalnog bratstva.

27 Osobna karta Ekonomije zajedništva (tal. la Carta d’Identità dell’Economia di Comunione) preuzeta sa služ-bene web stranice EZ-a, http://www.edc-online.org/it/imprese/la-carta-didentita-edc.html, u ožujku 2012., par. 1.


114

u društvu dao mi je snagu, njihova ljubav prema siromasima, izražena u prak-ticiranju zajedništva dobara, proširila mi je srce... Prema tome, zašto to njihovo svjedočanstvo, - izraženo u radikalnom opredjeljenju da žive po uzoru na Isusa Krista i prema primjeru Crkve u Jeruzalemu, - ne bi moglo uvećati i “srce” suvre-menog čovječanstva?

ZaključakKroz ovaj smo rad vidjeli kako se Isus poistovjećuje s malenima i siromaš-

nima te da poziva - i danas - svoje učenike da u tome slijede njegov primjer. Istinski kršćani, uviđajući u odrazima siromaha lice samog Isusa, ne okreću im leđa nego zajedno s njima “grle” siromaštvo i na taj način pomažu čovječanstvu u liječenju njegovih rana zadobivenih tijekom povijesti. Takvo ponašanje je, za-pravo, odraz evanđeoskog siromaštva o kome je bilo riječi kroz cijeli rad i koje je bilo posebno analizirano na primjeru iskustava Družbe sestara Presvetog Srca Isusova i Ekonomije zajedništva. Te zajednice samim svojim postojanjem svje-doče o vrijednosti dobrovoljnog siromaštva, a svojim djelovanjem ističu kako je ono, uistinu, dar za suvremeni svijet.

Zasluge ovog lijepog siromaštva navodi i Majid Rahnema u svome djelu u kome ističe kako “materijalno bogatstvo i moć nisu postigli da čovječanstvo napreduje, niti da se ujedini”.28 Međutim, unatoč činjenici da u današnjem svi-jetu vlada snažna inverzija ljudskih vrijednosti, Rahnema, putem široke analize dobrovoljnog siromaštva i siromaštva življenog u zajedništvu, predlaže moguće (alternativne) odgovore na trenutnu situaciju u društvu. Time dolazi na vidje-lo da danas postoji velika potreba za osobama koje će svojim jednostavnim i osviješćenim načinom života polako uspjeti senzibilizirati društvo za ontološko siromaštvo - siromaštvo koje se sve više pretvara u laičku vrlinu (uz onu redov-ničku).

Ta će vrlina, utkana u stil života mnogih osoba, polako moći kreirati i novu kulturu “davanja, dijeljenja, društvenosti”.29 Ta će kultura pak utjecati na stvara-nje novih gospodarskih (kao što se događa u kontekstu EZ-a), političkih i soci-jalnih struktura (primjer toga su društvene djelatnosti Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova). Stoga, možemo zaključiti da: “(...) se ne radi - kako su mnogi skloni misliti - o involuciji već, naprotiv, o snažnom zaokretu u pronalasku boga-tije i dublje ljudske dimenzije u skladu sa pravim dostojanstvom žena i muška-raca, raznih naroda i njihovih kultura koji žive na našem planetu, imajući pritom solidaran i odgovoran pogled na sve one koji će ga nastanjivati u budućnosti”.30

Na kraju možemo samo poželjeti da ovaj rad pomogne u daljnjem razvoju kulture dragovoljnog siromaštva i siromaštva življenog u zajedništvu, bilo kroz one koji će ga imati priliku pročitati, bilo kroz njihove zajednice.

28 M. Rahnema, Quando la povertà diventa miseria, cit., str. 155, citirajući G. Congreve, Christian Progress, with Other Papers and Adresses, Oxford 1910., str. 165-170.

29 L. Bruni - S. Zamagni, Dizionario di Economia civile, stavka “Povertà” V. Araújo, cit., str. 646.30 Ibid., str. 646-647.

“Premda su sve krepostinužne za vlastito spasenjei da se postane savršen,

ljubav je upravo neophodna.”


Gospodine Bože,Ti si odabrao Majku Mariju

Krucifiksu Kozulić da širi ljubavTvoga božanskog Srca međumalenima i najpotrebnijima.

Proslavi svoju odabranicu čašćuoltara da nam bude primjer i

zagovornica na našem životnomputu i radu za rast Tvoga

kraljevstva na zemlji.Ponizno Te molim da mi po

njezinu zagovoru udijeliš milostza koju te sada posebno molim ...

Po Kristu Gospodinu našem.Amen.

Documents

NAŠA DRUŽBA - sestre-scj.hr Druzba 1 2012.pdf · vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4,8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našeg spasenja;