OTKRIVANJE BESKRAJNIH MOGUĆNOSTI ZA MIJENJANJE SVAKODNEVNE STVARNOSTI

Što znamo, znamo.

Što znamo, ne znamo.

Sto ne znamo, ne znamo.. I f t l •i.TSSSt.iaS-: : :

S obzirom da smo svjesni samo

2000 bitovainformacije,

od

400 milijardi bitovainformacije

koliko obrađujemo u sekundi...

Kad raspravljamo o novom znanju... ...koliko naše »svijesti« raspravlja?

Kako možemo znati sve o svim stvarima koje ne znamo?

WILLIAM ARNTZ

BETSY CHASSE

MARK VICENTE

vlbjZ biblioteka1000 CVJETOVA

knjiga 62.

glavni urednik Nenad Rizvanović

william Arntz, Betsy Chasse, Mark Vincente Koji k.... uopće znamo!?

copyright © za hrvatsko izdanje V.B.Z. d.o.o.10010 Zagreb, Dračevička 12 tei: 01/6235-419, lax: 01/6235-418 e-mail: info@vbz.hr www.vbz.hr

za nakladnika:Boško Zatezalo

urednik:Bruno Šimleša

lektura i korektura:Tanja Tolić

s engleskoga prevela:Andrea Dusper

grafička priprema:V.B.Z. studio, Zagreb

tisak:Tiskarna Ljubljana, Ljubljana, 2006.

copyright © 2006. za hrvatsko izdanje:V.B.Z. d.o.o.Zagreb

naslov izvornika:William Arntz, Betsy Chasse, Mark Vincente WHAT THE BLEEP DO WE KNOWI?

Dizajn naslovnice i unutrašnjosti knjige:Larissa Hise Henoch

Oblikovanje unutrašnjosti knjige:Lawna Patterson Oldlield

Autorica originalnog umjetničkog rada za poglavlje 11:Gloria Naylor

Autorska prava na ilustracije u poglavlju 12 © Adam McLean 2002

copyright © 2005 Capture Lighl Distribution, LLC Ali rights reserved.Tiskano u SAD-u. Niti jedan dio ove knjige ne smije se reproducirali i prenositi u bilo kojem obliku, elektronskim ili mehaničkim sredstvima, uključujući i fotokopiranje, presnimavanje ili bilo kakvo pohranjivanje podataka bez prethodnog pismenog odobrenja izdavača.

Logotip i oznake HCI-a, zaštitni su znak Health Communications, Inc.

What the Bleep Do We Know™ i svi njegovi logotipi su zaštitni znakovi i/ili registrirani znakovi Lord of the wind Films, LLC. u SAD-u i/ili drugim zemljama.© Lord of The wind Films, LLC Ali rights reserved.

Publisher: Health Communications, Inc.3201 S.W. 15th Street,Deerfield Beach, FL 33442-8190

Svi Ramthini citati u ovoj knjizi objavljeni su uz dopuštenje JZ Knight i JZK Publishing, odjela JZK,Inc. Niti jedan dio tih citata uljučujući crteže i fotografije koji je objavio JZK, Inc. ne smije se reproducirati i prenositi u bilo kojem obliku, elektronskim ili mehaničkim sredstvima, uključujući i fotokopiranje, presnimavanje ili bilo kakvo pohranjivanje podataka bez prethodnog pismenog odobrenja JZK Publishinga, odjela JZK, Inc.Ali rights reserved.

Ramtha®, Ramtha Dialogues®, C&E®, Consciousness & Energy"\ The Tank®, Blue Body®, Twilight®, Fieldworks" i Torsion Process*’zaštitni su znakovi JZ Knight i JZK, Inc., washington i korišteni su s dopuštenjem.JZ Knight i JZK, Inc. ne podržavaju nužno stavove i komentare, dijelove ili u cijelosti, iznesene u ovoj knjizi od sirane sudionika ili autora.Za dodatne informacije o Ramthinim učenjima kontaktirajte Ramtha's School of Enlightenment, odjel JZK, Inc., P.O. Box 1210, Yelm, WA 98597, USA. www.ramtha.com

IMUN Uh i 'Hl ii.'I X

Nekoliko riječi od autora9

Velika pitanja13

Znanost i religija: Veliki razvod23

Promjena paradigme35

Što je stvarnost?45

Vid i percepcija55

Kvantna fizika65

Promatrač75

Svijest87

Um iznad materije97

Svijest stvara stvarnost109

SADRŽAJ

Ja stvaram svoju stvarnost?119

Zašto nismo čarobnjaci?131

Kvantni mozak143

Mozak izbliza155

Emocije169

Ovisnosti181

V

Zelja —► Izbor —► Namjera —► Promjena193

Betsyn interludij204

Paradigme: Druga Strana209

Isprepletenost225

Završna superpozicija241

Epilog: Kvantna gozba249

Kako je nastao Koji k.... uopće znamo!?265

Sudjelovali278

Daljnje preporuke 285

Nekoliko riječi od autora...

apočeli smo ovaj projekt kao da nešto znamo. Za­vršili smo ga, hm, pa znate kako se zove...

Dakle, ako sada stojite u prolazu između polica knjiža­re i čitate ovo jer tražite neki vodič koji će vam prenijeti znanje o tome »kako to učiniti« od nekih daleko napred­nijih bića koja su »to« već učinila, vjerojatno želite knjigu vratiti na policu.

Ali ako i dalje čitate, onda krećemo na putovanje.Ili radije, otišli smo na putovanje. Marširali smo po či­

tavoj zemlji intervjuirajući sve te genijalne ljude kako bis­mo stavili u film sve ono što su imali za reći. Ispalo je da smo htjeli snimiti nešto za što smo mi mislili da oni misle, a ubrzo shvatili da je ono što su oni stvarno imali za reći potpuno različito. Različito od nekih na­ših predodžbi, različito jedan od drugog, različito od onoga što smo učili u školi, različito od onog što su nam propovijedali u crkvi i različito od onoga što gledamo na večernjim vijestima. I na kraju, sami smo morali odlučiti. Odlučiti za sebe gdje leži istina i što iskušati u vlastitim životima.

Čini se da su ljudi skloni misliti kako postoji ma­gična formula, tajna ezoterična tehnika ili skrivena tradicija koja će učiniti da odjednom sve funkcioni­ra. Ako i postoji neka takva lagana formula, mi je, u našim združenim desetljećima prakticiranja duhov­nosti, nismo pronašli.

S obzirom da mi, kako se čini, i ne znamo baš osobito mnogo, možda se pitate zašto onda pišemo knjigu. Pa, mnogim je ljudima film Koji k....!? predstavio mnoge nove

ideje i načine gledanja na svijet. Za druge je, izgleda, po­tvrdio nešto za što su već dugo osjećali da je istina, ali nisu još susreli nekoga tko bi tako mislio. Tako da je knjiga di­jelom informativna jer otkriva dublje dimenzije znanosti. Tu su, s druge strane, dijelovi koji zrcale nas same, kako opažamo (ili ne), što radimo, kako se naši stavovi sudara­ju s našim iskustvom i stvarnošću. Također proučavamo ono što su otkrili neki istraživači, a što bi nam moglo dati odgovor na pitanje zašto radimo to što radimo.

K tome, tu je i kristalna kugla. Mnogi od ljudi koje smo intervjuirali jesu vizionari, pioniri i proroci. Svi osjećamo da smo na korak do nečega; nečega velikog. Kroz povijest, velike promjene u načinu na koji ljudi gledaju svijet (tj. promjene paradigmi) nagovijestili su vizionari koji su ili osjećali da to novo dolazi ili/i predvodili put. Jesu li vizi­onari stvorili novu paradigmu, ili je nova paradigma sko- knula natrag kroz vrijeme i stvorila vizionare? Stvara li jedna stvar drugu ili, kako to sugeriraju neki novi modeli, ne postoji netko tko stvara ono drugo, nego postoji samo stanje zajedničkog postojanja u kojemu su uzrok i poslje­dica zamijenjeni s jest?

To je zečja rupa. I koliko god mistično zvučalo, i koliko god se činilo bizarnim, postoje neki znanstveni podaci koji sugeriraju da je upravo tako.

Intervjuirati naš grčki zbor znanstvenika, filozofa i mi­stika bilo je, kako smo otkrili, posve ugodno. Do te mjere da bi, nakon što bismo završili s intervjuom, obično uska­kala i naša snimateljska ekipa i postavljala im pitanja. A tu ekipu nisu činili ljudi kojima bi ovakva materija bila bliska. Bili su to snimatelji profesionalci koje smo birali u svakom od gradova u kojima smo snimali. I čim bi se sus­reli s tim idejama i konceptima, oni bi živnuli i ne bi mogli odoljeti tome da se počnu zapitkivati o mogućnostima. I to je razlog zašto pišemo ovu knjigu - jer ljude, mnoge ljude, zanimaju ove teme. A mnogi od njih nisu ni znali da ih zanimaju dok ih nisu i sami kušali. Pa ako možemo poslu­žiti malo »kvantne kuhinje«, bit će nam drago. Lijepo se zabavite, jer je ovo veliko putovanje u neke stvarno zapa­njujuće stvari.

- Will Arntz

NEKOLIKO RIJEČI OD AUTORA.

Priji' pol; godino, sjećam se, žalio sam se samome se­bi (kako lo već često činim) da Hollywood jednos­tavno ne radi onakve filmova za kakve sam stvar­no osjećao da vrijede i da ili svijet treba. U to sam vrijeme

bio filmski snimatelj i zaista sam želio pronaći redatelje s kojima bih radio, a koji bi htjeli snimati transformativne filmove. Čitavo vrijeme uporno sam se žalio na plitkoću filmske industrije. Jednoga dana pogodila me gola stvar­nost i shvatio sam da ne mora Hollywood raditi filmove koji će nekome mijenjati život. Možda ja moram. A sve te godine krivio sam »njega« što ne ide u susret mojim zah­tjevima. Pomalo drsko, zar ne?

Nikad mi nije palo na pamet da bih, umjesto što se ža­lim, trebao jednostavno početi režirati. Uf! Nedugo poslije sreo sam williama Arntza, vjerojatno najhrabrijeg čovjeka kojeg znam. Vrlo, vrlo rijetki ljudi zaista stanu iza onoga što su rekli, kako je to učinio Will. Zajedno s veoma talen­tiranom Betsy Chasse stvorili smo kreativno partnerstvo iz kojeg će se roditi ovaj film, ova knjiga i posve novi osjećaj sebstva za svakog od nas. U tri godine, koliko nam je tre­balo da napravimo film, proživljavali smo sve emocional­ne ovisnosti koje vidite u filmu i iz tog izašli drukčiji i stariji i mudriji. Ova knjiga sadrži i poneke misli koje nikako nisu uspjele ući u film, ali i isti koncept i istu informaciju koja ga je učinila toliko popularnim. Vjerujem da su ovo zna­nje i ove informacije stvari koje mijenjaju život. Zavirite s nama u budućnost čovječanstva, i uživajte.

- Mark Vicente

Do prije četiri godine živjela sam sretno u svojoj pri­zemnoj svijesti. Kakve cipele nosim? Kakav auto­mobil vozim... A onda mi je ovaj film doslovno sle­

tio u krilo. Pa mi vi pričajte o svemiru koji vam šalje po­ruku! Tijekom zadnje četiri godine veći dio vremena pro­vela sam ispitujući sve i svakoga »kakve veze ovo ima sa mnom?« i »kako da to iskoristim u životu?«. Kod većine ovih stvari, sam pokušaj da ih se uopće počne shvaćati, a onda i primjenjivati, može se katkad činiti preteškim . Ova knjiga bila je fantastična mogućnost da objasnimo kako

NEKOLIKO RIJEČI OD AUTORA. 11

shvaćamo šašavi, čudni svijet u kojem živimo. Nadam se da će i vama pomoći da započnete isto. Ovo je naše puto­vanje, naša iskustva i naš pogled na sve to. Nemam nam­jeru biti učiteljica ili guru - ali mogu reći da me je iskust­vo pretvaranja svega toga u film, a potom i zapisivanja u ovu knjigu, zauvijek promijenilo. Nadam se da ćete ovdje naći neke korisne informacije. Ali ne vjerujte nam na riječ- probajte sami.

- Betsij Chasse

NEKOLIKO RIJEČI OD AUTORA.

VELIKA PITANJA

Što JE Veliko Pitanje?Zašto bismo se time zamarali?

Što ga čini velikim?

ecimo da svemirski brod sleti baš ispred vas, ravno na stol (zar je veličina važna?) i u njemu .se nalazi Univerzalna knjiga o svemu. A vi ino-

žete postaviti jedno jedino pitanje. Koje je to pitanje?Možda se čini šašavim, ali vrijedi truda. Dajte si mi­

nutu i razmislite. Koje bi to pitanje bilo? Može biti bilo što. Hajde, za piši te to u dnevnik.

E sad, recimo da se Knjiga ovih dana osjeća pomalo nekorišteno, pa dobijete bonus-pitanje. Neka to bude nešto u vezi čega ste naprosto znatiželjni. Primjerice, je li Elvis još živ ili gdje ste ostavili ključ od auta. Nešto što vam jednostavno golica maštu. I to zapišite.

Sad se knjiga već osjeća malo potrošeno, a i kakva bi to naposljetku bila Univerzalna knjiga o svemu kad ne bi postavljala pitanja o svakome - i dobivala prave od­govore. Dakle, pitanje za vas (a vaš odgovor bit će uvrš­ten u Knjigu) glasi:

Koja je to Jedna Stvar koju sigurno znate?

Velika Pitanja - otvarač za konzervu Svi jesti

Osim rijetkih ljudi poput Freda Alana wolfa (kojeg smo citirali na prethodnoj stranici), kad nas itko ohrab­ruje da postavljamo pitanja? Pa ipak, većina velikih ot­krića i otkrivenja koje je prigrlilo naše društvo dolazi od postavljanja pitanja. Te stvari, ti odgovori, koje prouča­vamo u školi, dolaze od pitanja. Pitanja su prve pretpo-

VELIKA PITANJA

slnvke, ili prvi uzrok, u svakoj grani ljudskoga znanja. Indijski mudrac Kama na Maharshi rekao je svojim uče- nicima kako se put prosvjetljenja rezimira u pitanju »Tko sam ja?«. Fizičar Niels Bohr pitao je »Kako se elek­tron može kretati od A do B, a nikada ne biti između?«.

Ta nas pitanja otvaraju prema nečem vi što prethodno nismo znali. 1 ona su zapravo jedini način da do toga i dođemo - na onu stranu nepoznatoga.

Zašto postaviti Veliko Pitanje? Postavljanje Velikog Pitanja je poziv u avanturu, na putovanje otkrivanja. Uzbudljivo je otisnuti se u novu avanturu; tu je bljesak slobode, slobode istraživanja novog teritorija.

Zašto onda ne postavljamo takva pitanja? Jer pos­tavljanje pitanja otvara vrata kaosa, onog nepoznatog i nepredvidljivog. U trenutku kad postavljate pitanje, zaista ne znate odgovor i otvarate se polju svih moguć­nosti. Jeste li spremni prihvatiti odgovor koji vam se možda neće svidjeti ili s kojim se nećete složiti? Što ako vam on izazove nelagodu ili vas odnese izvan područ­ja sigurnosti koje ste za sebe izgradili? Što ako odgovor nije nešto što biste željeli ćuti!?

Postavljanje pitanja ne traži snagu, ali traži hrabrost.Pogledajmo sada što je to što pitanje čini velikim. Ve­

liko Pitanje ne mora biti sadržano u filozofskim knjiga­ma, niti se odnositi na Glavne Teme Života.

Za vas, Veliko Pitanje može biti i »Što bi bilo ako se odlučim vratiti u školu i diplomirati na novom pod­ručju?« ili »Trebam li poslušati unutarnji glas koji mi stalno govori da odem u Kinu ili Kaliforniju?« ili »Je li moguće otkriti što je unutar neutrina?«. Postavljanje bilo kojeg od ovih i tisuća drugih pitanja može promijeniti smjer vašega života. To je Veliko Pitanje: ono koje može promijeniti smjer vašega života.

Dakle, još jednom, zašto ne postavljamo takva pita­nja? Većina ljudi radije bi ostala u sigurnosti poznato­ga, nego otišla tražiti nevolje. Upravo i da se sudare s pitanjem, više je nego vjerojatno da će pobjeći od njega,

Razlika između mene s pet godina i sadašnjeg mene u tome je što s pet godina još nisam, u emocionalnom smislu, mnogo investirao u to da Svemir postoji na određeni način. Biti u »krivu« nije bio nikakav problem. Sve je to bilo učenje. Sada se stalno podsjećam: u znanosti ne postoji pogrešan eksperiment. Doznati da ono što sam pokušavao jednostavno ne funkcionira, zapravo je uspjeh.

-WILL

VEL1KA PITANJA 15

Kad gledam svoju kćerkicu kako se igra s bilo kojom igračkom ili predmetom

koji dohvati, na njezinu licu vidim čisti užitak dok

pokušava shvatiti što je to. Nikada se ne obeshrabri;

jednostavno uporno pokušava dok god ne

postigne to što želi. Čim uspije, već je na novom

zadatku, na novom pitanju.

Gledala sam je jutros dok je pokušavala shvatiti kako

otvoriti zasun na ormariću. Trebalo joj je vremena, ali pokušavala je sve dok nije

upalilo. Jednom kad je svladala zasun, sljedeći uži­

tak bio je: idemo otvoriti vrata! Kako su se vrata

otvorila, njezino lice ozarilo se od uzbuđenja. Vidi što

sve ima unutra! Sto je ono? Tamo na polici? Bio je to pravi istraživački podvig,

pun radosti na svakom koraku.

Upitala sam se, a sad pitam i vas: gdje je vaš zasun? Što

vi želite danas doznati?

- BETSY

zabiti glavu u pijesak ili se brzo okupirati nečim, bilo

čime drugim.Većini nas potrebna je prava osobna kriza da bismo

postavili Veliko Pitanje: smrtonosna bolest, smrt bliske

osobe, propast posla ili braka, ponovljeni, čak i ovisnič-

ki obrazac ponašanja koji, kako se čini, ne možemo pro­

mijeniti ili pak usamljenost toliko neizdrživa da se čini

kako ju nećemo moći podnijeti još jedan dan. U takve da­

ne, Velika Pitanja dolaze na površinu, ključajući poput

lave iz dubina našeg bića. Ta pitanja nisu intelektualne

vježbe, nego vapaji duše. »Zašto ja? Zašto on? Gdje sam pogriješio? Je li život nakon ovoga vrijedan življenja? Ka­

ko je to Bog mogao dopustiti?«.

Kad bismo sada, i bez neposredne krize, mogli saku­

piti istu vrstu strasti s kojom si inače postavljamo Veli­

ka Pitanja o životu, tko zna što bi se dogodilo?Kako kaže dr. wolf, postavljanje Velikog Pitanja mo­

že otvoriti nove načine bivanja u svijetu. Može biti ka­

talizator transformacije. Rasta. Nadrastanja. Kretanja.

Radost pitanja

Sjetite se kad ste imali pet godina i stalno pitali »zaš­

to?«. Vaši roditelji su, nakon nekog vremena, možda

mislili da to činite samo zato da biste ih izluđivali, no vi

ste zaista željeli znati! Što se dogodilo s tim petogodiš­

njim djetetom?Možete li se sjetiti sebe dok ste bili to dijete? Možete li

osjetiti kako je to bilo? To je važno, jer kad ste imali pet go­

dina rado ste živjeli u zagonetki. Rado ste željeli shvatiti

stvari. Voljeli ste životno putovanje. Svaki dan bio je pun novih otkrića i novih pitanja.

I koja je razlika između onda i sad?

Dobro pitanje!

16 VELIKA PITANJA

I) /, i I i i k i radost Života su u putovanju. U našoj kulturi,

nautVni smo »neznanje« doživljavati kao nešto neprihvat­

ljivo i loše; ono je neka vrsta neuspjeha. Da bismo po­

ložili ispit, moramo znati odgovore. Ali čak i kad je ri­

ječ o činjeničnom znanju o konkretnim stvarima, ono što

z,nanosi ne zna daleko nadmašuje ono što zna. Mnogi od

najvećih znanstvenika zagledali su se vi misterij svemira

i života na našem planetu i iskreno ustvrdili: »Znamo vr­

lo malo. Uglavnom imamo samo mnogo pitanja«. To u

svakom slučaju vrijedi za izvanredne mislioce koje smo

intervjuirali. Kako je rekao Terence McKenna: »Čim više

kriješ znanja raste, tim se više tame otkriva pred našim

zapanjenim očima«.

Još je teže pronaći jednoznačan odgovor na pitanje:

»Koji je smisao i svrha moga života?«. Odgovorna takvo

Veliko Pitanje može se javiti samo kroz putovanje živo­

ta. Do njega se možemo dovesti jedino putujući cestom

neznanja ili bismo možda radije trebali reći još-ne-zna-

nja. Ako stalno mislimo da znamo odgovor, kako ćemo

rasti? Kakvom ćemo učenju viopće biti otvoreni?

»Sveučilišni profesor posjetio je zen-učitelja Nan-ina

kako bi se raspitao o zenu. No umjesto da sluša učitelja,

profesor je bez prestanka govorio o svojim idejama.

Nakon što ga je neko vrijeme slušao, Nan-in je poslu­

žio čaj. Natočio je svom posjetitelju punu šalicu te nasta­

vio točiti. Čaj je prelio šalicu, napunio tanjurić, izlio se

po njegovim hlačama i po podu.

»Zar ne vidite da je šalica puna?«, vikne profesor.

»Više ne stane!«

»Upravo tako«, odgovori Nan-in mimo. »I poput ove

šalice, ti si pun ideja i stavova. Kako da ti pokažem zen

ako ne isprazniš svoju šalicu?«

Isprazniti šalicu znači napraviti mjesta za Velika Pi­

tanja. To znači biti otvoren, stvoriti vi sebi preduvjete

da možemo prihvatiti, u ovom trenutku, ne-znanje. Iz

toga će svanuti veće znanje.

Otkrio sam kako otkrivam posebno uzbuđenje u onom trenutkn kad odjednom shvatim da ne znam odgovor na nešto. Sviđa mi se dolaziti na rub litice svoga uma.

U tom prostoru »ničega« ili ne-znanja, doživljavam onaj jaki osjećaj anticipacije. Uzbudim se zbog toga što sam došao do ruba onoga što znam, i znam da će se uskoro u mojoj glavi pojaviti razumijevanje, i da će biti zapanjujuće, i da samo trenutak ranije ono nije postojalo u meni.

Bit će to ono veliko a-ha.

Nedavno sam shvatio da svaki a-ha stimulira centre za ugodu u mozgu... Očito, ovisan sam o tom osjećaju.

-MARK

VELIKA PITANJA 17

U REDU JE NE ZNATI ODGOVOR

Nedavno mi je moja šesnaestogpdišnja neća­

kinja poslala dugački e-mail. Poanta pisina je

bila: »Život je besmislen. Gledam kako moj tata

svaki dan dolazi s posla potpuno slomljen. Ne

želim upasti u zamku te svakodnevne utrke, ali

ne vidim ni tračka nade da bih ju mogla izbjeći.

Je li to život? Gdje je tu svrha? Mogla bih se isto

tako i ubiti«.

»Christina«, napisao sam joj, »možda ti ovo ne­

će izgledati kao neki sjajan odgovor, ali ja sam

ponosan na tebe. Mogu ti reći da ćeš razriješiti

svoju dilemu i pronaći Odgovor. Znam da želiš

odgovore - ali život ih ponekad ne pruža odmah.

Ali ti postavljaš prava pitanja, i to je važno«.

WILL

Vi ste u odabranom društvu

Ljudi postavljaju Velika Pitanja već tisućama godina. Uvijek su postojale žene i muškarci koji su gledali zvi­jezde i pitali se o velikom misteriju svega. Ljudi koji su gledali kako žive ljudi oko njih i pitali se: »Nije li život nešto više od ovoga?«.

Filozofi antičke Grčke postavljali su Velika Pitanja i nad njima razbijali glavu. Neki od njih, kao što su So­krat i Platon, pitali su: »Što je ljepota? Što je dobrota? Što je pravda? Koji način upravljanja zajednicom je naj­bolji? Kakvi bi trebali biti vladari?«.

Religijski učitelji, mistici i duhovni vođe poput Bude, Lao Tsea, Isusa, Muhameda, svetog Franje, Meistera Eck- harta, Apolonija iz Tijane i mnogih drugih, u svim svjet­skim tradicijama, postavljali su Velika Pitanja.

VELIKA PITANJA

Ljudi znanstvenog uma uvijek su pitali. Kako to funk­cionira? ‘Što ima unutra? Jesu li stvari zaista onakve kak­vima so čine? Odakle dolazi svemir? Je li Zemlja središte sunčeva sustava? Postoje li neki zakoni i obrasci u pod­lozi onoga što se događa u dnevnome životu? Što po­vezuje moj um i moje tijelo?

Kad je riječ o najvećim znanstvenicima u povijesti, ovakva pitanja poticala su strast za razumijevanjem koja znatno nadmašuje znatiželju. Oni nisu tek znatiželjni - oni moraju znati!

Kad je Albert Einstein bio dječak, upitao se: »Što ako vozim bicikl brzinom svjetlosti i upalim svjetlo na bi­ciklu - hoće li se ono upaliti?«. Postavljajući si to pitanje punih deset godina umalo je sam sebe doveo do ludila, no iz njegove je odlučne potrage proizišla teorija rela­tivnosti. I to je veliki primjer postavljanja pitanja. Svo­jih se pitanja držao godinama, u nepoznatom, sve dok se nije pojavio s potpuno drugačijim pogledom na stvarnost.

Propadanje paradigmi

Jedna od velikih stvari u vezi sa znanošću je njezina pretpostavka da će se ono što se danas smatra izvjesnim vjerojatno već sutra pokazati kao pogrešno, jučerašnje teorije poslužile su kao platforme da se popnemo više, kako je to mislio i Sir lsaac Newton kad je rekao: »Ako sam imao privilegiju da vidim dalje od drugih, bilo je to stoga što sam stajao na ramenima divova«.

Znanost napreduje samo putem postavljanja pitanja, propitivanja pretpostavki i »istina« koje su se u nekom razdoblju uzimale zdravo za gotovo. Što ako se to po­kaže točnim i kad je riječ o našim osobnim životima, na­šem individualnom rastu i napretku?

Znate što? To i jest točno. Kad se oslobodite vlastitih predrasuda o samome sebi, razvit ćete se više no što ste ikad mislili da možete.

VELIKA PITANJA

Ponesite to kući

Mozganje o Velikim Pitanjima odličan je način da se kvalitetno podružite sa svojim umom. Kad ste zadnji put poveli svoj um na ludu vožnju kroz zagonetno? Ili pokušali dosegnuti drugu stranu Beskonačnosti?

Postavljanje pitanja ima također golemu praktičnu vrijednost. Ono je prolaz u promjenu.

Primjerice: jeste li se ikada pitali, kao što se pitao Joe Dispenza: »Zašto mi stalno iznova stvaramo istu real­nost? Zašto stalno održavamo iste odnose? Zašto uvi­jek preuzimamo iste poslove, opet i opet? U ovom bes­krajnom moru mogućnosti koje postoji oko nas, kako to da uvijek iznova stvaramo iste stvarnosti?«

Ili, kako je to Einstein formulirao - raditi uvijek iste stvari, ponovno i ponovno, a očekivati različit rezultat, jedna je od definicija ludila.

I tu na scenu dolaze Velika Pitanja. Ona su Velika jer nas otvaraju većoj stvarnosti, većoj vizuri i većim mo­gućnostima. I javljaju se u obliku Pitanja zato što dola­ze s druge strane Poznatoga. A dospjeti tamo znači pro­mijeniti se.

Svakog jutra stojim pred ogledalom i pokušavam si

postaviti Veliko Pitanje. »Što je to što ne znam, a

želim saznati?« Ovog jutra bilo je: »Želim znati jesam li

zaista sposobna osjetiti bezuvjetnu ljubav«.

Za mene to nije samo apstraktna ideja. Bezuvjetna ljubav na mom je dnevnom

rasporedu - to je kakva želim biti, u najmanju ruku

za svog supruga i svoju kćer- ali ako sam iskrena prema sebi, nisam sigurna da sam

ju ikad zaista osjetila.

- BETSY

20 VELIKA PITANJA

Promislite malo o ovome

Bilješka uz »Promislite malo«: Na neka od ovih pitanja mnogi će od nas lako odgovoriti. Stvar je u lome da ne gledamo samo ono očito, nego da gledamo neočito - podsvijest. To je mjesto u koje ne zavirujemo često, ako uopće zavirujemo. Kad razma­trate ova pitanja, sjetite se pogledati u sebe. Razmislite o stvarima koje ste možda »pokupili« u djetinjstvu. Kao, primjerice, strah: je li se strah od pasa u vašoj svijesti pretvorio u neki drugi strah? Ne žurite. Nitko vam ne stoji iza leđa sa štopericom!

• Sjećate li se svojih triju pitanja s početka poglavlja? Kako ona glase sada?

• Svemirski brod slijeće pokraj vas, u njemu je Univerzalna knji­

ga o svanu. Imate bonus-pitanje, takvo da zadovolji znatiželju. Koje je to pitanje?

• I bonus-bonusa: Jesmo li opet na početku? Ili smo se po­maknuli naprijed?

Imajte na umu ta pitanja dok budete čitali ovu knjigu. Ona će rasti kako vi rastete. To je zabavan dio! Vodite dnevnik tako da možete pratiti svoj razvoj i prisjetiti se.

Vedrome srcu dostupne su sve dobre stvari!- Ramtha

Čovječanstvo ima dva velika pristupa Istini: duh i znanost. I jedan i drugi traganje su za

istinom u nama i našem univerzumu; i jedan i drugi traže odgovore na Velika

Pitanja. To su dvije strane istoga novčića.

Ujedinjeni u izvoru

Nama najranija poznata civilizacija, drevni Su- mer (3800 g. prije Krista) smatrala je da su po­traga za razumijevanjem svijeta oko nas i potraga za razumijevanjem špiritu a Inoga jedna te ista

stvar. Postojao je bog astrologije, bog poljoprivrede i bog navodnjavanja. Hramski svećenici bili su zapisi- vači i tehnolozi koji istražuju ova područja znanja.

Sumerani su znali za vremenski ciklus od 26.000 go­dina, precesiju ekvinocija, znali su mutirati biljke tako da proizvedu voće i povrće, te otkrili sustav navodnja­vanja kojim su hranili čitav »rastući polumjesec« (riječ­ni bazen Eufrata i Tigrisa).

Krenimo 3000 godina naprijed, do antičke Grčke. Filo­zofi su postavljali Velika Pitanja poput: »zašto smo ovdje« ili »što bismo trebali učiniti sa svojim životima«. Također su razvili teoriju atoma, proučavali kretanja zvijezda i tražili univerzalne principe etičkog ponašanja. Tisućama godina, jedini način proučavanja neba bila je astrologija. Od astrologije se razvila moderna astronomija. Iz astro­nomije su rođene matematika i fizika. Alkemija, potraga za transmutacijom i besmrtnošću, iznjedrila je znanost o kemiji, koja se kasnije specijalizirala u fiziku atomskih čestica i molekularnu biologiju. Današnju potragu za besmrtnošću predvode DNK biokemičari.

24 ZMAMOST I RELIGIJA: VRLIKI RAZVOD

Živi svijel

Svijet u kojem su ljudi živjeli prije znanstvene revo­lucije bio je živ. U Kini su ljudi svijet promatrali kao di­namičku međuigru energetskih sila koje su u stalnom gibanju. Ništa nije fiksirano ni statično; sve teče, mije­nja se ili se vječno rađa.

Ljudi na Zapadu vjerovali su da svijet u cijelosti iz­ražava volju i inteligenciju Božanskog Stvoritelja. Nje­govi sastavni dijelovi povezani su u »veliki lanac pos­tojanja«, koji se proteže od Boga preko anđela do ljudi, životinja, biljaka i minerala, a svatko od njih ima svoje mjesto u cjelini života. Ništa nije bilo samo za sebe; sva­ki dio bio je u odnosu sa svim drugim dijelovima.

Starosjedilačko stanovništvo na svim kontinentima živjelo je u harmoničnom odnosu sa svojom okolinom - životinjama i biljkama, suncem i kišom, živućom Zem­ljom. Takav svjetonazor često su izražavali pronalazeći »duhove« u planinama, brzacima i šumskim lugovima, a svoje su religije i svoju znanost temeljili na učenju o tome kako živjeti na način ugodan duhovima Zemlje i neba.

Cilj znanosti u svim tim kulturama bio je dosegnuti znanje koje će omogućiti da ljudski život bude usklađen s velikim silama prirodnoga svijeta i s transcendentnim silama za koje su sve kulture osjećale da postoje iza fi­zičkog svijeta. Ljudi su htjeli znati kako funkcionira pri­roda, ne zato da bi je kontrolirali ili njome dominirali, nego da bi živjeli u skladu s njezinim osekama i plima­ma. Kako je fizičar i filozof Fritjof Capra napisao u knji­zi Turning Point (Trenutak preokreta): »Od drevnih vre­mena cilj znanosti bila je mudrost, razumijevanje pri­rodnog poretka i život u skladu s njim. Znanost je bila traganje 'za slavom Gospodnjom' ili, kako bi to posta­vili Kinezi, 'traganje za prirodnim redom' i 'tijekom u struji Taoa'«.

Sve se to radikalno promijenilo, počevši sa sredinom 16. stoljeća.

ZNANOST I RELIGIJA: VELIKI RAZVOD

Prkošenje crkvenoj moći

Kao dječak mnogo sam mozgao o Bogu. Rekli su mi je da je Bog iznad mene i da je on tajna koja se nikad ne može dosegnuti. Kako sam

bio drzak i znatiželjan, odlučio sam da su u krivu.

Mora postojati način, mislio sam. Kad sam u

tinejdžerskoj dobi otkrio znanost, veoma sam se

uzbudio. Iako sam znao da znanost proučava samo

popratne pojave višeg reda, osjećao sam da me ono što sam naučio o čudu života dovodi bliže no što su to uspijevali učiniti mnogi

suhi trenuci koje sam kao dijete doživio u crkvi. Kad

sam otkrio da postoji kvantna mehanika, bio sam

u nebesima! (Oprostite na igri riječi). To je bio jezik za koji sam mislio da bi mogao

početi objašnjavati božan- slco, a ideja o

promatraču možda ukazuje na to da je božansko u

nama. Znanost i duh nisu toliko različiti. To su

različite discipline koje pokušavaju shvatiti

istu stvar.

- MARK

U srednjovjekovnoj Europi, Crkva je imala vrhovnu moć. Crkva, koja je proglašavala kraljeve, posjedovala zemlju i bila glavni dobavljač istine, na sebe je preuzela ulogu onoga koji zna sve. Njezina dogma bila je zakon, a njezina moć apsolutna. Ne samo da su - kroz pojmo­ve raja, pakla i čistilišta - propisivali način na koji funk­cionira duhovni svijet, nego su i fizičkom svemiru pro­pisivali kako se treba ponašati.

Godine 1543. Nikola Kopernik odvažio se prkositi Crkvi i Bibliji. Objavio je knjigu u kojoj je sugerirao da je Sunce, a ne Zemlja, središte našega svemira. Suočivši se s primjedbom da možda griješi, Crkva je postupila na najlogičniji način - zabranjujući svojim sljedbenicima da čitaju tu knjigu. Uvrstila ju je na svoj popis zabranje­nih knjiga s kojeg ju, zanimljivo, nije uklonila sve do 1835. godine!

Na svoju sreću, Kopernik jc umro prirodnom smrću prije nego što ga se dočepala Crkva. Dva znanstvenika koja su podržavala njegov rad nisu se izvukla baš tako lako. Giordano Bruno potvrdio je Kopernikove izraču­ne i spekulirao da bi Sunce i njegovi planeti mogli biti tek mnogi od takvih sustava u beskrajnom svemiru. Zbog ove užasne blasfemije, Bruno je doveden pred In­kviziciju (koja/oš postoji kao dio Crkve), proklet kao he­retik i spaljen na lomači.

Galileo Galilei također je podržavao kopernikanski model. I on je pozvan pred Inkviziciju, ali zbog toga što mu je papa bio osobni prijatelj kažnjen je samo kućnim pritvorom do smrti (no tad mu je već bilo oko sedamde­set godina). Dobro je imati visokopozicionirane prijatelje.

Galileo je često nazivan »ocem moderne znanosti«, jer je bio prvi koji je svoj rad temeljio na dvije osnovne postavke koje od tada karakteriziraju svaki znanstveni poduhvat: iskustvenom promatranju i matematičkim proračunima.

26 ZNANOST I IUiUC,l|A: Vlil IKI RA/,VOD

/bog otkrića koju je (lalileo napravio lijekom prvih desetljeća 17. stoljeća, znanje više nije bilo svojina sve­ćenstva. Njegovu ispravnost više neće utvrđivati drevni autoriteti ili svećenička hijerarhija. Umjesto toga, do zna­nja se počelo dolaziti otvorenim propitivanjem i proma­tranjem, te procjenjivanjem putem dogovorenih principa, koji su uskoro postali poznati kao znanstvena metoda.

Znanstvenici nisu željeli borbu s Crkvom. Znali su da bi ta borba bila beznadna i opasna. Umjesto da po­kušavaju formulirati matematičke zakone o Bogu, duši ili bar ljudskoj prirodi i društvu, radije su ograničili svoje aktivnosti na otkrivanje tajni materije.

Sa svoje strane, Crkva je učinila sve što je mogla ka­ko bi ih ušutkala, spriječila širenje ideja koje bi mogle ugroziti njezin autoritet. No, dogodilo se upravo ono če­ga se Crkva bojala. Kako su znanstvenici ustrajali u avanturi otkrivanja, kako su odašiljali vijesti sa samih gra­nica poznatoga i koristili sve veće znanje kako bi stvorili sve moćnije i moćnije tehnologije, šarm znanstvenog ot­krića dobivao je sve veću podršku.

Descartes odjeljuje um od tijela, ljudskost od prirode

Francuski filozof i matematičar iz 17. stoljeća, Rene Descartes, produbio je jaz između znanosti i duhovno­sti. »Ne postoji ništa u konceptu tijela što bi pripadalo umu«, govorio je Descartes. »I ništa u urnu što bi pripa­dalo tijelu.«

I tu je pala sjekira. Po sredini jednog te istog novčića- stvarnosti. Ako su duh i znanost ikada doživjeli raz­vod, tada je Descartes bio odvjetnik koji ga je učinio prihvatljivim.

lako je Descartes mislio da je Bog stvorio i svijest i ma­teriju, on ili je vidio kao posve različite i odijeljene. Ljud­ski um središte je inteligencije i misaonog, sa zadatkom da analizira i razumije. Pravo područje znanosti bio je

ZNANOST I RELIGIJA: VELIKI RAZVOD 27

Veći dio života provela sam s glavom u pijesku. Budila

sam se razmišljajući o tome koje cipele da obujem i to je

bila moja zona sigurnosti.Nikad nisam uspijevala

shvatiti predodžbu o tipu koji mi sudi sa nebesa i

nikad nisam mogla iskreno prigrliti predodžbu da sam

nastala od majmuna. Uvijek mi se činilo da mora

postojati nešto drugo. Ali to je bilo preveliko da bih to

ja, ovako mala, mogla pojmiti. Tako sam to dugo

prepuštala »pametnijima od mene«. Sad shvaćam da će,

ne probudim li se i ne postanem li sudionicom toga dijaloga, znanost i

religija nastaviti istim nizbrdicama elitizma,

dogme i nadmudrivanja. Mislim da im je potreban

dobar terapeut za odnose -MI.

- BETSY

28

materijalni svemir - priroda - a nju je promatrao kao stroj koji djeluje prema zakonima koji se mogu matema­

tički formulirati. Prema Descartesu, velikom ljubitelju satova i mehaničkih igrački, sve stvari u prirodi, a ne

samo neživi objekti kao što su planeti i planine, dijele istu mehaničku prirodu. Svako se djelovanje tijela ta­

kođer može objasniti pojmovima koje pruža taj meha­nicistički model. Pisao je: »Ljudsko tijelo smatram stro­

jem«. Razdvajanje uma i tijela koje je Descartes učinio temeljnim pravilom znanosti uzrokovalo je, kako ćemo

vidjeti, beskrajne probleme.

Francis Bacon i dominacija prirode

Francis Bacon, britanski filozof i znanstvenik, također je odigrao značajnu ulogu u uspostavljanju znanstvene metode, koju možemo skicirati ovako:

Hipoteza —► istraživanje i eksperimentiranje —► opći zaključak koji proizlazi iz njih —» testiranje tih za­ključaka daljnjim istraživanjem

Naravno, ta je metoda rezultirala izuzetnim napret­kom za čovječanstvo, od čistog oduševljenja dubljim razu­mijevanjem prirode, preko poboljšanja u zdravlju, tehni­ci, poljoprivredi, i slično, do prvih dječjih koraka u svemir­skim istraživanjima. No to je samo polovica priče.

Kako je naglasio Fritjof Capra, Bacon je znanstveni poduhvat promatrao u pojmovima koji su »često bili pot­puno pogrešni«. Iz prirode je morala biti protjerana ču- desnost, ona je morala biti »prisiljena da služi« i mora­la je biti »porobljena«. Posao znanstveni ka bio je »mu­čenjem natjerati prirodu da prizna svoje tajne«. Naža­lost, taj stav koji je težio tome da iscrpi znanje kako bi mogao kontrolirali i dominirati prirodom (»ona« je uvi­jek u ženskom rodu), postao je vodeći princip zapadne znanosti. Bacon ga je sažeo u frazi koju smo svi učili u školi: »Znanje je moć«.

/NANOSI' I Kl I , l ( »IJ A: VI I IM RAZVI U >

Newlonov klasični model

Osoba koju najčešće blisko povezujemo s formulira­njem znanstvenog svjetonazora je Sir Isaac Newton, a mehanicistički model svijeta često se naziva »Newtono- vom fizikom« ili »Newtonovim modelom«. Ti pojmovi su opravdani, budući da je Newton napravio gigantske korake u odnosu na svoje prethodnike, sintetizirao nji­hove ideje i metode i znatno ili unaprijedio. Zaključci do kojih je došao, kao i matematički dokazi koje je pru­žio, bili su toliko snažni da su tijekom sljedećih 300 go­dina znanstvenici širom svijeta bili uvjereni da oni pre­cizno opisuju način na koji funkcionira priroda.

I Newton je, kao i Descartes, svijet vidio kao stroj, stroj koji funcionira u trodimenzionalnom prostoru, s doga­đajima (kao što je kretanje zvijezda ili pad jabuke) koji se zbivaju u prostoru i vremenu. Materija je bila čvrsta, njezinu jezgru činile su sićušne čestice; ove čestice, baš kao i objekti golemi poput planeta, kretale su se prema zakonima prirode, kao što je sila gravitacije; ti se zako­ni mogu opisati s takvom matematičkom preciznošću da nam dopuštaju da, ako znamo početne uvjete bilo kojeg objekta, primjerice položaj planeta i brzinu i pu­tanju njegove orbite, možemo s apsolutnom sigurnošću predvidjeti njegovo buduće kretanje. Newtonovo spa­janje pojava toliko udaljenih kao što su pad jabuke i kre­tanje planeta, bilo je krajnje revolucionarno. To spajanje omogućavala je »sila«, u ovom slučaju - gravitacija.

Mehanicistički pristup ubrzo je primijenjen na sve znanosti: astronomiju, kemiju, biologiju i tako dalje. S nekoliko varijacija (kakav je primjerice nešto sofistici- raniji pogled na atomsku razinu stvarnosti), to je svijet u kakav smo svi mi naučeni vjerovati.

Newton i religija

Zamislite ovo: koliko god Newton i njegovi kolege bili revolucionarni u svojem radu, kad je o religiji riječ,

ZNANOST I RELIGIJA: VELIKI RAZVOD 29

oni nisu postavljali pitanja o dominantnom svjetonazo­ru svojega vremena. Bili su uronjeni u njega. Iako su po­krenuli radikalno novu paradigmu, koja će preispitati i preokrenuti način razmišljanja koji je preživio stoljeća, svoje osobne živote itekako su živjeli usred srednjovje­kovnog svijeta u kojem su rođeni. Baš kao i drugi ljudi, vjerovali su da je Bog glavni arhitekt i gospodar svije­ta. U svom najvažnijem znanstvenom djelu, Principia

mathematica, Newton je napisao:

»Ovaj predivni sustav sunca, planeta i kometa mo­

gao je nastati jedino po zamisli i upravljanu inteligent­

nog i moćnog bića... To Biće upravlja svim stvarima,

ne kao duša svijeta, nego kao Gospodar nad svime...

On je vječan i beskrajan, svemoguć i sveprisutan... On

upravlja svime i zna sve što jest ili bi moglo biti...

Ne znam zašto bi postojalo jedno tijelo u našem su­

stavu dostojno da daje svjetlost i toplinu svima drugi­

ma, nego zbog toga što je Stvoritelj sustava to sma­

trao prikladnim.«

Kao da je htio nadolazeća vremena oboružati protiv materijalističke filozofije koja će dominirati zapadnom misli u ime Newtonove mehanike, Sir Isaac je napisao: »Ateizam je tako besmislen i stran ljudskoj vrsti da ni­kada nije ni imao mnogo zagovornika«.

Gorki razvod

Tek su kasnije generacije znanstvenika, u potpunos­ti fokusirane na svjetski stroj, otkrile da im ne treba ni Bog niti duhovnost. Oslobođeni stega religiozne dog­me, znanstvenici su žestoko reagirali, proglašavajući sve nevidljivo i nemjerljivo - fantazijom i iluzijom. Mnogi od njih postali su jednako dogmatični kao i crkveni autori­teti, tvrdeći s pravedničkom sigurnošću da smo mi sa­mo i isključivo mali strojevi koji jurcaju okolo po pred vid -

ZNANOST I REI.IGIJA: VEI.IKI RAZVOD

Ijivom stroju svemiru kojim, kao i nam.i, upravljaju ne­

promjenjivi zakoni.

Sljedbenici Damina dali su završni zamah materijalističkom trijumfu. Ne samo da nema Boga, pa lako ni kreativne inteligencije koja potiče odvijanje međugalaktičkog života, nego ni mi sami, koji smo nekoć bili središte svijeta, nismo ništa drugo do niz slučajnih mutacija, nositelji nesmiljene potrage DNK za još više toga, u svemiru koji nema smisla.

Nada u pomirenje?

Razdvajanje uma i tijela koje je Descartes učinio fun­damentalnim znanstvenim pravilom, kojim su se znan­stvena otkrića rukovodila stotinama godina, uzrokovalo je beskrajan niz problema. Promatranje svijeta izvan naše svijesti kao ničeg drugog doli beživotne materije, koja se ponaša prema predvidljivim zakonima mehanike i lišena je bilo koje duhovne ili duševne kvalitete, odvo­jilo nas je od žive prirode koja nas održava na životu. A ljudskoj je vrsti pružilo savršen izgovor za iskorišta­vanje »prirodnih potencijala« za naše sebične i nepo­sredne svrhe, bez ikakva obzira prema drugim živim bi­ćima ili prema budućnosti na planetu.

A planet je stradao. Opljačkan i lišen svoje čistoće, naš zagađeni dom počeo se kretati prema rubu izumiranja.

Dok je kopala dublje u svoj mrtvi svemir, znanost je nabasala na tajnu. I otključala je. U ranim godinama 20. stoljeća, smrtni stisak materijalizma s treskom su rastvo­rili znanstvenici poput Alberta Einsteina, Nielsa Bohra, Wernera Heisenberga, Emina Schrodingera i drugih utemeljitelja kvantne teorije, koji su svijetu otkrili - uđe­te li dovoljno duboko u materiju, ona nestaje i rastvara se u nedokučivu energiju. Slijedimo li Galileja i opišemo to matematički, pokazuje se da svemir uopće nije materi­jalan! Fizički svemir u svojoj biti je ne-fizički i moguće je da izvire iz polja koje je čak i finije od same energije,

ZNANOST I RELIGIJA: VELIKI RAZVOD

Ako znanost i duh istražuju prirodu neograničene stvarnosti - a očito, čim je manje ograničena, to je bliža stvarnosti - tada im se putovi u konačnici moraju susresti. Najstariji poznati spisi, Vede, o fizičkom svijetu govore kao o iluziji, maiji. Kvantna fizika kaže da stvarnost nije onakva kakvom ju vidimo; umjesto toga, ona je u najboljem slučaju uglavnom prazna, u stvari, više je poput valova netvarne ne-stvari.

Tibetanski budisti govore o svemu kao o »međuovisnim pokretačima«. U fizici postoji zaplet prema kojem su sve čestice povezane, i takve su sve od Velikog praska (gdje su se u prvom redu i zapetljale). A mnogo poetičnije imamo to i u zen budizmu, u znamenitom koanu: »Kako zvuči pljesak jedne ruke?«, na koji se poput eha nadovezuje fizikalno pitanje: »Kako čestica može biti na dva mjesta u isto vrijeme?«.

Profesionalci s obje strane vlastitih ograda duboko su zaronili u svoje zasebne discipline, a povijest ljudskog napretka ipak pokazuje da evolucija nastaje uključivanjem sve širih i širih područja proučavanja i njihovim integriranjem.

polja koje izgleda više kao informacija, inteligencija ili svijest, nego kao materija.

Dvije strane istoga novčića

U ovom poznom trenutku, novčić je i dalje razdijeljen, s religijom na jednoj, a znanošću na drugoj strani. Zašto? Ne zato što je stvarnost uistinu razdijeljena, nego zato što ljudi ustraju na toj razdijeljenosti. Sjećate li se zašto ljudi ne postavljaju Velika Pitanja? Zato što odgovor koji bi mogli dobiti možda nije onaj kojega bi htjeli čuti.

Što ako um i materija nisu odvojeni? Što ako između njih postoji vidljiva povratila sprega? Već smo u 21. stolje­ću, a glavna znanstvena struja i dalje to odbija vidjeti.

Dr. Dean Radin, glavni znanstvenik na Institutu za noetičke znanosti, prionuo je istraživanju fizičkih fenome­na strogo poštujući znanstvenu metodu. Pa ipak, nailazi na otpor u prevladavajućoj znanstvenoj zajednici.

Kako kaže dr. Radin:

ZNANOST I RELIGIJA: VI I IKI RAZVOD

»Oni [znanstvenici koji pripadaju središnjoj struji]

imaju osobna, privatna uvjerenja koja su razvili na te­

melju svojeg iskustva, ali o tome ne govore u javnosti

jer se u javnosti, barem onoj unutar akademskog svije­

ta, o tome ne govori. A to je jedno od nekoliko područ­

ja akademskog mišljenja u kojem taj tabu ne samo da

je jak, nego postoji već barem stotinu godina. Znam

mnogo, mnogo akademskih kolega... uglednih u svojim

područjima - psihologiji, kognitivnoj neuroznanosti, te­

meljnoj neuroznanosti, fizici - koji se osobno veoma,

veoma zanimaju za... psihičke fenomene. Neki od njih

postižu sjajne rezultate u svojim eksperimentima. Pa

zašto o tome ništa ne čujemo? Jer kultura akademsko­

ga svijeta kaže da o tome ne možete govoriti. Tako mi

živimo u priči o carevu novom ruhu. Mislim, čak i u ovom

trenutku, tabu je toliko jak da se o njemu ni ne govori.

To je poput vrlo tajnog vladinog projekta, pri čemu je

glavna tajna sama činjenica da vlada Ima taj projekt, Pa,

tabu |o tajno; ni od koga se ne očekuje da govori o njoj.

Kad je tabu konačno imenovan, što je prvi korak u

smjeru njegova razrješenja, odmah ćete naići na gole­

mu količinu zanimanja za proučavanje tih stvari i unu­

tar srednjostrujaške znanstvene zajednice.«

Na koja pitanja VI želite odgovore?

Dakle?

Utječu li molitve na ozdravljenje? Jeste li svojim umom sposobni utjecati na fizičku stvarnost? Možete li perci­pirati stvari koje su izvan vremena/prostora? Može li netko hodati po vodi? Postoji li Higgsova čestica?

Što!?Teorijska fizika elementarnih čestica pretpostavlja

postojanje Higgsove čestice - čestice koja daje masu os­talim česticama. Stotine milijima dolara potrošene su kako bi se izgradili jači akceleratori, putem kojih bi se ona mogla otkriti. Pa ipak, mislimo da bi većina stanov­nika planeta Zemlje radije čula odgovor na prva četiri pitanja.

Svakako, odgovori na ta prva četiri pitanja imali bi masovan učinak na to kako vidimo sebe i svijet. Mnogo veći nego otkriće još jedne čestice. Ali ugledni znan­stveni svijet ne želi gledati u nešto za što smatra da je »izvan znanstvene domene«. Zanimljivo, jer baš odatle dolaze nova otkrića.

Dakle, tko je sad preoteo potragu za istinom?Dvije strane istoga novčića.Najprije Crkva, a sada novo svećenstvo - Znanstvenici.

ZNANOST t RELIGIJA: VELIKI RAZVOD

Razmislite malo o ovome...

Jeste li vi otmičar vlastite potrage za istinom?

Što vama znači duhovnost?

Koja je razlika, ako je uopće ima, između dogme i prirodnih zakona?

Koje dogme postoje u vašem životu?

Na koji način one upravljaju vašom percepcijom samoga se­be i vaše realnosti?

Koristite li znanstvenu metodu u vlastitom životu?

• Kako rascjep između znanosti i religije utječe na vaš život?

Koja je razlika između znanosti i religije?

Kako je dualizam utjecao na način na koji shvaćate sebe i stvarnost?

• Živite li svoj život odvojeni od prirode i svih ostalih ili se osjećate istinski povezanima?

• Koliko često se osjećate kao gušter? Možete li razviti rep?

kl

Paradigma je poput teorije, ali malo

drugačija. Teorija je ideja koja objašnjava

kako nešto funkcionira, kao primjerice

Darwinova teorija evolucije. Ona se mora

testirati, dokazati ili opovrgnuti, poduprijeti ili pobiti eksperimentom i promišljanjem.

Paradigma je, s druge strane, skup implicit­nih pretpostavki koje se ne testiraju; u stvari,

one su zapravo nesvjesne. One su dio našeg

modusa djelovanja kao pojedinaca, znanstvenika ili društva.

Jeste li ikad radili božične

kolače uz pomoć kalupa za

kolačiće? Koje god sastojke

koristili, svi oni izlaze iz

pećnice veoma nalik

jedan drugome.

- WILL

PJL i.

karadigme se nikada ne dovode u pitanje jer nit­ko o njima ni ne razmišlja. To je kao da čitavo vri­jeme nosimo poslovične ružičaste naočale; sve

vidimo kroz njih. To je stvarnost koju nasljedujemo. Kroz taj okvir dolazi naša ukupna percepcija, a unutar tog sustava nalaze se sve stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Nikad ih ne propitujemo - čak ih ne postaje­mo ni svjesni - dok ne naletimo na zid i dok se ružičaste naočale ne razbiju, i odjednom svijet izgleda drukčije.

Paradigme i sustavi vjerovanja

Paradigmu možemo promatrati i kao sustav vjerovanja. Ako ste ikad pokušali definirati što je vaš sustav vjero­vanja, što cijenite i u što vjerujete, onda znate kako je to teško. Možda neke od stvari o kojima ste svjesno mislili i nisu tako teške; možda vjerujete u važnost obitelji, pri­jateljstva, vježbe, zdrave prehrane; možda imate razlo-

PROMJENA PARADIGMI.

ga vjerovali kuko su vaša političko opredjeljenja razbo­rita i tako dalje. No, postoje deseci, možda i stotine ne­svjesnih, nepropitanih vjerovanja prema kojima se naš život upravlja, počevši od najdubljih razina maglovite svjesnosti. 'Iakva su vjerovanja u vlastitu vrijednost i kom­petenciju, primjerice, ili uvjerenje da se ljudima može ili ne može vjerovati - a utemeljena su u djetinjstvu i od tada nastavljaju određivati naš odnos prema svijetu.

Paradigma je svojevrsni nesvjesni sustav vjerovanja jedne kulture. Mi živimo i dišemo ta vjerovanja, mis­limo i djelujemo prema njima.

Stara znanstvena paradigma ne funkcionira

Praktički svakodnevno pojavljuju se nove znanstve­ne informacije koje se ne mogu objasniti putem klasič­nog Newtonovog modela. Teorija relativnosti, kvantna mehanika, utjecaj misli i emocija na naša tijela, takozva­ne anomalije kao što su izvanosjetilna percepcija, mental­no liječenje, vidovitost, pa ljudi koji su mediji i kanali, is­kustva bliska smrti i izvantjelesna iskustva - sve to uka­zuje na potrebu za drugačijim modelom, novom para­digmom koja će uključiti sve te fenomene u jednoj teo­riji koja bi na razumljiviji način objašnjavala kako svi­jet funkcionira.

Nije riječ samo o tome da stari model nije dovoljan da bi odgovorio na pitanja koja otvaraju nova istraži­vanja. Ozbiljniji je problem taj što stari model nije učinio ni izbliza dovoljno da se ljudski život oslobodi patnje, siromaštva, nepravde i rata. U stvari, dalo bi se dokaza­ti da su se mnogi od tih problema pogoršali zbog meha­ničkog modela koji je dugo dominirao načinom na koji doživljavamo svijet.

Ograničenja newtonovske paradigme

Materijalistički model stvarnosti odavno se odmaknuo od pozicije »teorije« i postao u kamen uklesani, implicitni

Na početku nastojanja da shvatim koje paradigme upravljaju mojim životom, mogu krenuti od razmišljanja o tome kako sam stvorila određene situacije u svom životu. Rad na ovom filmu i pisanje ove knjige razbili su jednu od mojih velikih nesvjesnih paradigmi, onu zbog koje sam mislila da »nisam tako pametna«. Nikad o sebi nisam mislila kao o osobi koja bi mogla shvatiti bilo koji od tih koncepata. Naravno, bila sam razborita i vješta i mogla sam prokrčiti svoj put kroz svijet i postati uspješna. Ali nisam imala »knjiško znanje«. Tijekom mog prvog tjedna na ovom filmu, Will i Mark su mi uručili dvadesetak knjiga govoreći: »Počni čitati, jer ti ćeš zvati ove znanstvenike i nagovoriti ih da budu u našem filmu«. Trebalo mi je neko vrijeme da samu sebe prestanem uvjeravati kako ja to ne mogu. To mi je posao - eto, moram. I kad sam konačno popustila stisak kojim sam se držala za vlastite granice, uronila sam u projekt. Čak me i sada katkad progoni ta misao kako nisam dovoljno pametna, ali onda si samo počnem ponavljati: »Ja sam genije!«.

- BETSY

Promjena paradigme javlja se i u okviru običnoga života. To

može biti nešto jednostavno kao što je iznenada se

probudili i shvatiti nešto o sebi što je uvijek bilo tu;

jedino što to nismo ranije shvaćali. Nedavno sam otkrio

koji je razlog mojoj nezasitnoj potrebi za znanjem. Ne samo

da je rođena iz znatiželje, nego dobrim dijelom i iz

straha. Sjećam se kako sam se kao dijete bojao mnogih stvari.

Možda je to bila borba s osjećajem nesigurnosti, no

odlučio sam naučiti koliko god mogu kako bih izgradio

»predvidljiv« model stvarnosti. Na taj način, mislio sam, moći

ću predvidjeti bilo koju slučajnost koja bi se mogla

javiti i prouzročiti bol. Toliko je tužno bilo to stanje. Živio

sam u stalnom strahu, i to zbog načina na koji sam kao

dijete tumačio stvari. Nedavno mi je ipak sinulo da

bez tog straha kojeg sam imao nikada ne bi bilo ni moje opsesije znanjem. U toin trenutku spoznaje u

potpunosti sam osjetio zahvalnost za sva ta »teška« iskustva. Moj pogled i moja verzija prošlosti u tom su se

trenutku zauvijek promijenili. To je ono što

zovem promjenom paradigme. Nove oči

promatraju staru situaciju.

-MARK

temelj sveukupne misli i istraživanja. Punih 400 godi­na upravljao je znanstvenim istraživanjem, određivao što će znanstveni svijet smatrati mogućim ili nemogu­ćim. Taj model nam govori da je svemir mehanički sus­tav sastavljen od čvrstih, materijalnih, elementarnih »cig­li«. On propisuje da je stvarno ono stoje mjerljivo. A mjer­

ljivo je samo ono što možemo percipirati putem svojih pet osjetila te ono što iz toga slijedi mehaničkim prin­cipima. On također pretpostavlja da jedini ispravan pri­stup stjecanju znanja podrazumijeva zabranu svili os­jećaja i subjektivnosti, kako bismo postali potpuno ra­cionalni i objektivni.

Ovaj način odnosa prema svijetu razdjeljuje cjelinu ljudskoga života na duh i tijelo, proglašavajući osjeća­je, strasti, intuiciju i maštu bezvrijednima. On objekti­vira prirodu i udaljuje nas od nje. S ovog gledišta, pri­roda postaje »resurs« koji se može kontrolirati i iskoriš­tavati, radije nego organski živući sustav o kojemu tre­ba brinuti i kojega treba održavati.

Prema trenutačnoj znanstvenoj paradigmi, živimo u mehaničkom svemiru koji je mrtav. To je svijet strojeva. Možda ga je uspostavila i pokrenula živuća inteligencija (kako su Newton i rani znanstvenici čvrsto vjerovali), ali sada je on u potpunosti mehanički i predvidljiv. Bez obzi­ra o kojoj kombinaciji inicijalnih uvjeta je riječ, ishod je u potpunosti predodređen. Posljedice su neizbježne.

Sad, čak i đa je kretanje planeta predvidljivo poput pada kamena ili jabuke, a da su ponašanje i odnosi ob­jekata u materijalnom svijetu mjerljivi (kasnije ćemo vid­jeti da je kvantna fizika poljuljala ove pojmove), poni­žavajuće je i protuslovno reći da isto to vrijedi i za ljud­ski život.

Kamo takav život vodi? Ako ne postoji sloboda, ako

je put u potpunosti određen bez obzira na to odakle ga

započeli, čemu onda život uopće služi? U tom modelu

nema mjesta za svijest ili duh, za slobodu i izbor.

PROMJENA PARADIGME

bešćutne ravnodušnosti. A razlog što ljudi misle da im je

potreban spas loži u tome što je hladna, bešćutna, mehani-

cistička ideja izvanredno moćna. Čak ako joj sami i nisteskloni povjerovati, ona u golemoj mjeri utječe na vaš

život i svjetonazor civilizacije«.

Zamislite sebe kao mehaničko biće (svi smo vidjeli dovoljna znanstveno-fantastičnih filmova da nam to ne biII ebalo predstavljati problem), zamislite sebe kao biće koje /ivi ii potpuno mrtvom svijetu, u kojem su sve »stvari« nesvjesni, neodgovorni objekti u potpunosti upravljani apstraktnim zakonima ponašanja. Kako vam se čini? Ka­ko se osjećate u vezi sa svojim voljenima, sad kad ste sa­mo stroj, a ljubav je tek slučajni nusprodukt moždane kemije, ništa više nego evolucijski napredak DNK-a?

Vjerujete li u to? Pa ipak, to vam većina znanstveni­ka danas govori. To su isti ljudi koji vam govore zašto je nebo plavo, zašto se vaše vozilo ujutro upali i zašto drve­će pretvara ugljični dioksid u kisik. I da imaju dovoljno velik kompjutor, mogli bi vam reći i zbog čega upravo sada sjedite ovdje i čitate ovu knjigu. Sve je to poslje- 11 ica početnih uvjeta s kojima vaš »ja« (koji je ionako ilu­

zija) nema nikakve veze.Vjerujete li u to?

Naravno, nije nam lako misliti o samima sebi kao o čisto mehaničkim bićima. Zato što to nismo. Niti je to i tko drugi. Svi mi osjećamo da imamo (ili čak da jesmo)

svijest i duh, i da činimo izbore.Ili?

I eto nas na dnu paradigmatske zečje rupe. Na lije­voj strani je život u kojem smo svjesna bića koja odre- duju svoj put, a zdesna su samo jedinice i nule koje na neki način stvaraju iluziju nas samih.

PROMJENA PARADIGME 39

Za mene, velika promjena paradigme mora imati veze sa mnom (ovdje) i ostatkom

svijeta (tamo vani). Ako smo mi samo neka bića nalik na

sat, navijeni vojnici u tilctakajućem svemiru, zašto

bi me tada brinulo što se zbiva izvan mene? A to je svjetonazor zbog kojeg je lako bombardirati ljude,

oteti prirodne resurse i buduće generacije poslati u osiromašeni svijet. Dočim,

kad proširim svoje granice u vremenu i prostoru, sve je

drugačije. U praktičnom smislu to znači da, umjesto

da čitavu noć ostavim upaljeno svjetlo jer sam

previše lijen da ga ugasim, pomislim na količinu

ugljena ili nafte koji će izgorjeti kako bi ta žarulja bila upaljena, pa onda i na

rad koji stoji iza njezine izrade, i na ozonsku rupu, i na to kako za tri generacije

neće ništa ostati.

Nevjerojatno je kako ljudi mogu cijeli dan brinuti oko toga što će jesti za sljedeći

obrok, a pritom se ni najmanje ne zabrinuti oko

toga što će netko jesti za stotinu godina. Jeleni koji

pasu na mojoj livadi idu od jednog dijela do drugog, i

nikada ne pojedu SVE sjemenke. A ne nose ni

satove.

Protivljenje establišmenta

Baš kao i u doba Kopernika, Newtona i drugih pio­nira znanstvenog modela 16. i 17. stoljeća, konzervativ­ni elementi u društvu ne samo da su zatvoreni prema no­vom znanju, nego mu se i otvoreno protive. Uspostavlje­na ortodoksija čvrsto drži pozicije i nespremna je razmis­liti o bilo kakvoj promjeni. Danas su nebeske autoritete zamijenili neki (ne svi) ljudi koji, umjesto oprobanog prženja na lomači, upotrebljavaju moć sveučilišta ili dr­žavnih institucija, dodjeljujući stipendije ili pak koristeći snagu uskogrudnih medija kako bi zaprijetili financijskim

sredstvima (putem otkaza, uskraćivanja promaknuća ili mandata, zadržavanja stipendije, ismijavanja i sarkaz­ma), radije nego stvarnim životima »heretičkih« znan­stvenika čije se ideje i istraživački projekti ne uklapaju u prilivaćene granice.

Amit Goswami vidi nadu. On vjeruje da protivljenje nije nužno loša stvar. »Protivljenje govori nešto važno. Nikad ne odbacujete stvari za koje ne mislite da su pot­puno gluposti, a gluposti možete eliminirati već površ­nim propitivanjem. Ali kad stvari postanu važne, a po­vršno ih propitivanje ne može odbaciti, tu postajete rigiđ- ni i želite isključiti onog drugoga. Jer drugi je također opasan. Tako đa shvaćanje prema kojem alternativni znanstvenici sa svojim podacima na svom području rade nešto smisleno već ima utjecaj na svijet znanstvenog establišmenta. I zato je polarizacija vrlo dobar znak da nešto postižemo«.

Evolucija znanstvenih paradigmi

Jedna od velikih istina o paradigmama jest da se one mijenjaju. Posebice u znanosti, koja je sama po sebi ne­prekidni pothvat u kojemu jedna generacija gradi na djelima prethodnih; paradigma znanja razvija se čim se

PROMJENA PARADIGME

stariji pogledi dokažu nepotpunima ili netočnima. Po- nekad sporo, ponekad uz tresak i lom, ali veličina zna- nosti i jesi u tome što se ona kreće naprijed! Znanost neu­moljivo grabi naprijed, gradeći novi pogled, novu struk- turu stvarnosti, na temeljima stare.

Katkad se aktualni model sudari s nezaustavljivim jurišom znanja i izide iz tog susreta pun modrica. Tada, uz, podršku ili protivljenje postojećih snaga, stariji mo­del ustupa mjesto novome. Dr. Hagelin je ovako opisao

laj proces:

Unutar napretka znanosti postoje faze razumijevanja i

faze evolucije znanja. Svaka od tih faza unosi vlastiti

svjetonazor, svoju vlastitu paradigmu, unutar koje ljudi

djeluju, unutar koje se stvaraju vlade, rađaju nacije, pi­

šu ustavi, strukturiraju institucije, stvara obrazovanje.

Tako se svijet, kako znanje napreduje, razvija od jedne

paradigme do druge. Svako doba ima svoj karakteris­

tičan svjetonazor, svoju karakterističnu paradigmu, i

jedna u konačnici vodi do druge.

*&enr' mmmmmmm

PARADIGMA PARADIGME

Kao i mnogi vodeći znanstvenici, William Til- ler vlastitim je čelom udario o čvrsti zid predra­suda. On kaže: »Ok, mi ovdje radimo eksperimen­te o utjecaju namjera i oni su vrlo uvjerljivi... Zaš­to znanost za to ne pokazuje živi interes? To je pra­va žalost. Većina znanstvenika postala je toliko za­ključana u konvencionalnu paradigmu i konven­cionalan način promatranja prirode da su oko se­be izgradili zatvor. Ako pružite eksperimentalni podatak koji narušava njihova pravila, oni žele da taj podatak nestane, i zato će ga pomesti ispod tepi­ha. Neće vam dopustiti da ga objavite. Pokušat će spriječiti sve načine da ga iskomunicirate jer je ono što tvrdite vrlo uznemirujuće. To je nevolja - i

PROMJENA PARADIGME 41

uglavnom je uvijek bilo tako. Karakteristično je za ljude da se žele ugodno osjećati u vezi s ne­kim načinom gledanja na svijet. Nove stvari uz­nemiruju; prisiljavaju vas da promijenite svoj način razmišljanja«.

Tiller objašnjava još jedan važan razlog zbog kojeg se aktualna paradigma znanstvene stvar­nosti treba promijeniti: »Ne postoji prostor u... na­šoj aktualnoj paradigmi u koji bi se mogao smje­stiti bilo koji oblik svjesnosti, namjere, emocije, uma ili duha. A to što naš rad pokazuje da svjes- nost može imati vrlo snažan učinak na fizičku stvar­nost, znači da u konačnici mora doći do promjene paradigme; promjene koja bi dopustila da se uk­ljuči i svijest; struktura svemira mora se proširiti izvan svojih sadašnjih okvira kako bi joj dopu­stila ulazak«.

Promjena osobne paradigme

Promjena paradigme koja je u tijeku ne zbiva se samo u znanosti, već se proteže i na društvo te snažno utječe na našu kulturu. Vjerojatno najvažnija promjena koja se zbiva je ona osobna. Tijekom zadnjih nekoliko desetlje­ća, mnoge tisuće, možda i milijuni ljudi prošli su kroz dramatične promjene svojih vrijednosti, percepcija i nači­na na koji se odnose prema drugima i prema svijetu.

Zašto se to događa? Jedan od razloga je i taj što su ljudi shvatili da na kraju njihove potrage za blistavijim automobilima, većim kućama i cipelama za svaki dan u godini, ostaje samo praznina - ista ona praznina koju su pokušali ispuniti posjedovanjem i financijskim uspje­hom. Materijalistički svjetonazor kaže: više novca = bo­lji život. Ali imajući više i otkrivajući da praznina osta­je, nameće se zaključak: materijalistička pretpostavka je pogrešna.

Drugi razlog? Ako je nova paradigma točna, i sve­mir jest živo biće, kojeg smo dio i mi, i naše misli, i pla-

PROMJENA PARADIGME

neti, i sve subatomske čestice, tada će potreba za novim pogledom na svijet pridonijeti tome da se on i dogodi. Možda je ljudska oholost (o, ne opet!) to zbog čega se či­ni da mi donosimo novi pogled. Gladan organizam uvi­jek traži hranu. Mi smo dio tog organizma, kao što su lo i planeti, naše misli i subatomske čestice, i mi tražimo novi put jer znamo da smo se utaborili na pragu smrti.

A to baš i nije ugodno mjesto za boravak. Zagađena voda i prljav zrak. Prenapučenost koja se bori s glađu i oružje veličine obične torbice koje može uništiti čitav grad. Popis je neiscrpan. Dr. Candace Pert kaže: »Tijelo se uvijek želi izliječiti«. Pa ako naša stvarnost, i fizička i nefizička, jest golemi organizam, kako to sugerira »nova fizika«, onda ta stvarnost u ovom trenutku pokušava se­be izliječiti. A iz tog poriva rađaju se nove koncepcije svi­jeta, čak i dok se stare koncepcije bore za rovove svoje.

Što je u ravnoteži? Naša predodžba stvarnosti. Tko je ravnoteža? Mi.

PROMJENA PARADIGME

Razmislite malo o ovome...

Koja paradigma upravlja vašom stvarnosti?

Koje su boje vaše naočale (i one svjesne i one nesvjesne)?

Kako pronalazite naočale nesvjesnoga?

Koja je prevladavajuća paradigma u svijetu?

Koliko se ona razlikuje od vaše paradigme?

Kako djeluju jedna na drugu?

Je li društvena osviještenost paradigma?

Je li People Magazine paradigma?

Je li to Biblija?

Što bi vam bilo potrebno da se prebacite na novu paradigmu?

Jeste li spremni odustati od svega što je vezano za staru pa­radigmu?

Koja je vaša nova paradigma?

Je li to vaša nova paradigma ili nova globalna pa­radigma?

Ako smo mi zaista strojevi mutanti... možete li se zaljubiti u svoj tosler?

£

Ovo poglavlje moglo bi biti bilo gdje. Odmah poslije »Velikih Pitanja« (to je

ključno, zar ne?). Ili usred »Znanosti i

religije« (budući da su obje zagrizle u

njega). »Promjena paradigme« mogla bi se

zvati i »Prihvaćena promjena stvarnosti«.

Ili nakon »Vida i percepcije« (to je sljedeće poglavlje), u kojem je riječ o onome što percipiramo - i smatra­mo stvarnim? Ili poglavlja »Kvantna fizika«, koje

prekapa po samoj jezgri stvarnosti. Suočimo se s tim - moglo bi/trebalo bi biti svugdje.

Ne? Onda mi recite, što je stvarnost u trenutku kad ste se upravo zaljubili (poglavlje »Emocije«) ili u trenut­ku kada je vaša ljubav života upravo umrla. Sto s poglav­ljem »Zelja«, koje se bavi izborom i slobodnom voljom? Mislite li da su te odluke temeljene na stvarnosti, ili na vašoj pretpostavci o tome što je stvarnost?

Pogledajmo uklapaju li se sljedeća poglavlja u našu viziju realnosti. »Svijest stvara stvarnost.« Ok, to ide jed­no s drugim. A toga ima još i još...

Ovo pitanje je posvuda. U svakom je poglavlju, u sva­kom trenutku u kojem živimo. Svaka je odluka zasnova­na na nekoj konstrukciji onoga što je za vas stvarno. A ipak, kad ste se zadnji put sjurili do dna zečje rupe, sve do istraživanja vlastitih pretpostavki o realnosti?

Nije baš malo znanstvenika kojima smo postavili ovo pitanje. U svom odgovoru, dr. David Albert dotiče se toga kako i zašto svakodnevno odgovaramo na to pitanje:

PROMJEN A PAKADIGME

••Ako ujutro ustujem iz kreveta, ok, I odjednom od-

lučim vrlo Ozbiljno uzeti tvrdnju, koja je svakako istini­

ta... da ne mogu sa sigurnošću znati rade li moje oči

ispravno, pa prema tome, iako mi se prema svemu što

znam može činiti da je pored mog kreveta čvrsti pod,

tamo bi mogla biti i litica ili nešto slično. Ako nisam u

stanju odrediti te mogućnosti u smislu onih vjerojatno-

sti koje im pripisujem, onda se neću ni ustati iz kreve­

ta! Čini mi se da sam paraliziran u najdoslovnijem smi­

slu te riječi.

Jedna je hipoteza da tamo doista postoji pod, i to je

ono što vidim. Druga je hipoteza da je moje viđenje po­

da halucinacija, i da je tamo litica. Listajući ujutro iz kre­

veta, vi prihvaćate jednu od tih hipoteza kao vjero­

jatniju od druge. To je način na koji smo navikli postu­

pati u svojim svakodnevnim životima.«

Prihvaćamo stvarnost koju nam nude naše oči, tako da smo za sebe u tom trenutku odgovorili na pitanje ko­je lebdi iznad nas - što je stvarnost? Većina ljudi misli da je stvarnost ono što nam projiciraju naša osjetila. I, naravno, znanost je s tim pogledom bila suglasna tije­kom 400 godina: ako se nešto ne može osjetiti putem na­ših pet osjetila (ili njihovih produžetaka), onda to nije stvarno.

Ali čak i ta »stvarnost« izgleda drukčije kad ju gle­damo očima, a drukčije ako se u nju dublje zagledamo pomoću mikroskopa ili uređaja za cijepanje atoma. Tada postaje potpuno drugačija, neprepoznatljiva.

A što je s našim mislima? Jesu li one dio »stvarnosti«? Pogledajte sad oko sebe. Tu su prozori i stolice, svjetlo

i ova knjiga. Vjerojatno mislite da je sve to stvarno. Sve­mu od toga prethodile su ideje, ideja prozora, ideja stoli­ca. Netko je zamislio te prozore i te stolice i napravio ih. Dakle, ako je ono što je po njima nastalo stvarno, jesu li i ideje stvarne? Mnogi ljudi misle da su misli i emocije stvarne, ali kad znanstvenici istražuju »stvarnost«, spret­no izbjegavaju spomenuti takve stvari.

Što je sa sviješću, tom fundamentalnom činjenicom našega postojanja, koja svugdje ide s nama? Kako bismo napravili bilo što - mislili, sanjali, stvarali, percipirali - moramo biti svjesni. Nije li to dio stvarnosti? Ali gdje se ona nalazi? Od čega je napravljena? Za razliku od materijalnih objekata, nedodirljivi fenomeni kao što je svi jest ne mogu se mjeriti, no to ne znači da ih nema, zar ne?

Mnoge znanstvenike to je stjeralo u škripac. Ako je svijest stvarna, onda se njezina stvarnost može istražiti; ako nije stvarna, onda ju uopće ni ne moraju ići tražiti. I tako se nikad neće ni znati da je stvarna.

Tako na pitanje »Što je stvarno?«, vjerojatno naše najuobičajenije pitanje, nije lako odgovoriti. A ipak to što jesmo, što je život, što je moguće a što nije, sve se to temelji na onome što smatramo stvarnim.

- WILL

PROMJENA PARADIGME 47

Nikad se nisam pitala o tome koliko je stvarnost stvarna. Zašto bih si uopće postavljala tako šašavo pitanje? A onda je stvarnost u kojoj sam se nalazila postala zbrkana i počela sam se pitati o njoj - ne bašo stolovima i stolicama, nego o svojoj percepciji stvarnosti. Kad sam shvatila da je moja stvarnost samo proizvod mojih ograničenja, shvatila sam da bih trebala postati spremna sanjati dalje od tih granica. Što je to što istinski želim, a pritom ne vjerujem da to mogu postići ili postati? Jedina »čvrsta« stvar u mojoj stvarnosti je moja percepcija stvarnosti. Ako sam spremna otvoriti oči novim mogućnostima, moja se stvarnost može promijeniti.

- BETSY

Natrag u laboratorij!

Nemajući odgovor na pitanje »Što je stvarnost?«, ko­je se pokazalo preteškim za propitivanje, čovječanstvo se okrenulo laboratorijima i prionulo jednostavnijem as­pektu: uzmimo sve »stvari« oko sebe za koje se svi po­prilično slažemo da su »stvarne« i pogledajmo od čega su napravljene. To je mnogo jednostavnije od snova ili ideja ili emocija ili bilo koje od tih unutarnjih stvari.

Prvi je na ideju o atomu došao Demokrit iz Abdere: »Ne postoji ništa osim atoma i praznog prostora; sve os­talo je mišljenje«. 1 to je bio sjajan početak. Tako su se pojavili i elektronski mikroskopi i uređaji za cijepanje atoma i oblačne komore i mi, veliki ljudi, zavirili smo u svijet malih stvari.

Kad ste išli u školu, vjerojatno su vam pokazali mo­del atoma, s njegovom čvrstom jezgrom i elektronima koji kruže oko nje, i vjerojatno vam je rečeno: »Atomi su gradivni elementi prirode«. Dobar pokušaj! Zgodan je to koncept i dijagrami prilično lijepo izgledaju, ali to jednostavno nije istina.

Pokazalo se da su ti mali čvrsti atomi, u svojim sklad­nim malim orbitama, u stvari samo paketi energije. On­da se pokazalo da zapravo nisu ni paketi energije, nego trenutačne kondenzacije polja energije... Naravno, kao što znate, svaki atom gotovo se u potpunosti sastoji od »praznog prostora«, do te mjere da je gotovo ravno čudu što ne propadnemo do poda svaki put kad pokušamo sjesti na stolicu. A budući da je i pod uglavnom prazan, gdje bismo mogli naći nešto dovoljno čvrsto da nas pri- drži? Stvar je u tome da smo »mi« - ili bar naša tijela - također napravljeni od atoma.

A sada najnapredniji znanstvenici ukazuju na to da takozvani »prazni prostor« unutar atoma i između njih uopće nije prazan; toliko je ispunjen energijom da je­dan kubični centimetar - jedan naprstak ili prostor ve­ličine pikule - sadrži više energije nego sva čvrsta tvar u čitavom poznatom svemiru!

Dakle, što ste ono rekli da je Stvarnost?

48 PROMJENA PARADIGME

Krenimo još dublje

Znatno prije ranili grčkih filozofa - i svakako znatno prije kvantne fizike - indijski mudraci znali su da se nešto važno događa s onu stranu kraljevstva osjetila. I hinduistički i budistički proroci mislili su, a to i dalje naučavaju, da je svijet pojavnosti, svijet koji vidimo svo­jim osjetilima maya ili iluzija te da nešto leži ispod po­dručja materijalnoga, nešto moćnije i temeljnije, više »stvarno«, iako u potpunosti neopipljivo. Kao što ukazuju mnogi spiritualni tekstovi, postoji »viša stvarnost« koja je mnogo temeljnija nego što je to materijalni svemir i ima neke veze sa sviješću.

Upravo to otkriva i kvantna fizika. Ona ukazuje da se u samoj jezgri fizičke stvarnosti nalazi potpuno ne- fizička ravan, zvali je mi informacijom, valovima vjero- jatnosti ili sviješću. I baš kao što obično kažemo da su atomi ono od čega se sastoji »stvarnost«, ako je ovo gle­dište ispravno trebali bismo reći da je upravo to područ­je inteligencije, koje postoji duboko u podlozi svega, ono što svemir »stvarno« jest.

Kada se vratio sa svojeg putovanja u svemir, NASA-in astronaut dr. Edgar Mitchell došao je do ovoga zaključka:

U jednom trenutku shvatio sam da je ovaj svemir in­teligentan. On se kreće u određenom smjeru, a mi ima­mo neke veze s tim smjerom. I da kreativni duh, kreativ­na namjera koja je oduvijek povijest ovoga planeta, do­lazi iz nas, i da je oko nas - što je posve isto...

Sama svijest je ono fundamentalno, a energija-tvar produkt je svijesti... Ako drugačije počnemo misliti o sebi i uspijemo se vidjeti kao kreativna, vječna bića koja stva­raju fizička iskustva, ujedinjeni na razini egzistencije koju zovemo svjesnošću, tada ćemo ovaj svijet u kojem živimo početi gledati i stvarati na prilično drukčiji način.'

' Što je dr. Mitchell i učinio. Utemeljio je i pokrenuo Institut noetičkih znanosti (Institute o/Noetic Sciences, IONS) kao istraživački institut koji znanstveno istražuje »mistične« predodžbe o stvarnosti kakve je imao i

sam, i kakve imaju i drugi.

PROMJENA PARADIGME 49

Možda veća/istiniti ja stvarnost svi jesti

Primijetio sam da neki ljudi misle kako je postavljati

pitanja poput »Što je stvarnost?« besmisleno i da

nema veze sa svakodnevnom realnošću.

No pretpostavimo na trenutak da je vanjski život, onaj »tamo«, izgradila naša

percepcija. Kako mijenjamo temelj koji stvara taj svijet? Isprobavamo li i mijenjamo

li stvari »tamo« u tom svijetu? Pa, to je nešto što

većina nas stalno pokušava, a nikad ne upali. Jeste li

ikad pokušali pobjeći od neke situacije i shvatili da

vas vaši problemi posvuda prate? Pa, naravno da je

tako. To je zato što niste iza sebe ostavili svoj živčani

sustav. I dalje jednako reagirate na iste stare

podražaje. Koji je dakle bolji put? Znajte: stvarnost u potpunosti ovisi o nama.

- MARK

Mitchellova spoznaja poklapa se s iskustvima koja su imali mistici kroz povijest, sve do današnjeg dana. Dr. Andrew Newberg, proučavao je mistična/spiritual- na iskustva s gledišta neuroznanosti i pisao o tome u knjigama Why God Wan't Go Aioay: Brain Science and the

Biology of Belief (Zašto Bog ne želi otići: Znanost o moz­gu i biologija vjerovanja) i Mystical Mirni: Probing the Biologij

of Belief (Mistični um: Iskušavanje biologije vjerovanja).On kaže da ljudi koji su imali duboka mistična is­

kustva i »vratili se« natrag uobičajenom životu, »i dalje onu stvarnost smatraju stvarnijom, smatraju da ona predstav­lja istinitiju, temeljniju formu stvarnosti; materijalni svi­jet u kojem živimo za njih je više sekundarna stvarnost«.

Zbog toga, kaže dr. Newberg: »Zaista trebamo po­gledati vezu između svijesti i materijalne stvarnosti... bilo da se materijalni svijet može izvesti iz svjesne stvar­nosti ili da bi svjesnost sama bila temeljna tvar svemira«.

Možemo li ikad zaista znati?

Tijekom 18. stoljeća, njemački filozof Immanuel Kant naglasio je da ljudska bića nikad ne mogu uistinu spoz­nati prirodu stvarnosti po sebi. Naša istraživanja pru­žaju nam samo odgovore na ona pitanja koja postavlja­mo, a ona se temelje na mogućnostima i ograničenjima našega uma. Sve što primjećujemo u prirodnom svije­tu (bilo osjetilima ili znanstvenim putem) prolazi kroz filter naše svijesti i određeno je, bar u nekoj mjeri, samim strukturama uma. Stoga, ono što vidimo jesu »fenome­ni«, odnosno interakcije između uma i onog nečeg što »zaista postoji tamo negdje«. Mi stvarnost ne vidimo; mi vidimo samo svoju konstrukciju stvarnosti koju su izgra­dili neuroni našeg mozga. »Stvar po sebi« zauvijek nam je skrivena.

Drugim riječima, znanost nam daje samo model svi­jeta, a ne sam svijet. Kako kaže Miceal Ledwith:

PROMJENA PARADIGME

»Pa, znate, kvantni pogled na stvarnost nije sve niti

njime sve završava. Sve oko eega se trudimo u povijesti

znanosti jest proizvesti sve manje i manje nesavršene

modele kojima bismo izrazili prirodu onog što postoji i,

naravno, možda aee za nekih dvadeset ili trideset godi­

na kvantnu fiziku zamijeniti dublje i temeljitije razumije­

vanje stvarnosti, bez obzira na to kako ase se ta odre­

đena fizika nazivati.«

A budući da nam znanost daje te modele, i dalje os­tajemo »mi« ono čime se trebamo pozabaviti, kako to naglašava dr. Andrew Newberg:

»Što se tiee toga živimo li mi ili ne živimo samo u ve­

likom holodeku, to je pitanje na koje nemamo nužno

pravi odgovor. Mislim da je to veliki filozofski problem

s kojim se moramo suočiti, u smislu toga što znanost

može resei o svijetu, jer u znanosti, mi smo uvijek pro­

matrači. Mi smo uvijek ograničeni onim što u konaeni-

ci dopire u naš ljudski mozak i što nam omoguaeuje da

vidimo i percipiramo stvari koje vidimo i percipiramo.

Tako da je lako pretpostaviti kako je sve to samo veli­

ka iluzija iz koje se ne možemo izmaknuti kako bismo

vidjeli o čemu se tu zapravo radi.«

Razine stvarnosti

Kad baratamo pitanjima o prirodi, od kojih se napre­že um, od velike koristi može biti zamisao da istodobno postoje različite razine stvarnosti, i da su sve one stvarne. Drugim riječima, površinske razine su stvarne na svoj način; samo kad ih uspoređujemo s dubljim razinama kažemo da nisu stvarno stvarne; one nisu »konačna« razina. Ruke i noge su stvarne; stanice i molekule su stvarne; atomi i elektroni su stvarni. I svijest je stvarna.

Kako kaže dr. John Hagelin:

PROMJENA PARADIGME

Sjećam se kad sam prvi put naišao na ideju da sami stvaramo stvarnost u našoj svijesti i da je »fizički« svijet samo konstrukcija. Upravo sam čitao Nature of Personal Realiti/ (Priroda osobne stvarnosti) Jane Roberts. Zatvorio sam oči i zamislio da zid ispred mene nije stvaran i da ću, kad otvorim oči, moći vidjeti kroz njega. Nije upalilo. Ili ipak jest?

Svakako, u mislima sam se držao ideje da zid ne postoji, ali sve u vezi načina na koji sam tamo sjedio, očekujući da me pod drži, da me gravitacija privlači, sve je to podržavalo ideju da je svijet najstvarnija stvar koja postoji. Kad ujutro ustajem iz kreveta i spuštam noge na pod, iskreno vjerujem da je pod stvaran i da nije iluzija,i da stvarno tamo nije nikakva rupa bez dna.

Svaka aktivnost koju poduzimamo pretpostavlja nešto o stvarnosti. Ipak, rijetko to svjesno propitujemo. Imamo svoje pretpostavke, a stvarnost im se pokorava, i tako nikad ne vidimo ruku koja ju stvara. Tu se negdje skriva i zen pitanje: »Kako zvuči jedna stvarnost koja kolabira?«.

- WILL

51

»Doslovno postoje različiti svjetovi u kojima živimo.

Postoji istina koja je na površini i dublja istina. Postoji

makroskopski svijet koji vidimo, a postoji i svijet nas

samih, i svijet atoma, i svijet naših atomskih jezgri. Sve

su to u potpunosti drukčiji svjetovi.

Oni imaju svaki svoj jezik; imaju svaki svoju matema­

tiku. Oni nisu samo manji; svaki je potpuno različit, ali su

komplementarni jer ja jesam moji atomi, a također je­

sam i moje stanice. Ja sam i moja makroskopska fizio­

logija. Sve je to istina. To su samo razlieite razine istine.«

Dakle:

1. Sve je istina.2. Ništa nije istina - to su sve samo modeli.

3. Mi se nikad ne možemo osloboditi vlastitog nači­na na koji sve percipiramo.

4. Proširujući svoju svijest, možemo percipirati sve.

5. Sve gore navedeno je istina.6. Sve gore navedeno su modeli.7. Ili...

Je li stvarnost demokratski proces?

U našim svakodnevnim životima, u našim odluka­ma koje iz trenutka u trenutak donosimo o stvarnosti, je li doista riječ o demokraciji? Ili, da postavimo to dru­gačije, u kojoj mjeri slaganje onih oko nas čini da nešto postane stvarno? Ako je u sobi deset ljudi, i osam vidi stolicu, a dvoje vide Marsovca, tko pati od iluzija?

Vraćajući se poglavlje unatrag, mogli bismo reći da je paradigma jednostavno najuobičajenija općeprihva­ćena predodžba (model) o tome što je stvarno. Glasovanje obavljamo svojim djelima, i to onda postaje stvarno.

Ono bitno u svemu ovome jest: stvara li svijest stvar­nost? Je li to razlog što se nikad nitko nije pojavio s pra­vim odgovorom - jer stvarnost JEST odgovor?

v PROMJENA PARADIGME

Razmislite malo o ovome...

Što pretpostavljate o stvarnosti? Koja je temeljna pretpo­stavka koju imate svaki dan?

Jeste li ikad mislili o tome od čega su misli sačinjene?

Možete li navesti jedan primjer toga kako vaše misli posta­ju stvarnost?

1 Je li pisanje odgovora na prethodno pitanje jedan takav primjer?

1 Što su snovi? Ako su i snovi i percepcija prvenstveno mož­dana aktivnost, zašto vjerujete da je vanjski svijet stvarniji?

■ Koji svijet se čini stvarnijim?

1 Koja je razlika između stvarnosti i vaše percepcije stvarnosti?

1 Kako će promjena paradigme promijeniti vašu percepciju stvarnosti?

1 Možete li promijeniti vašu percepciju stvarnosti bez pro­mjene vaše paradigme?

1 Koje su sada boje vaše naočale?

Ovaj svijet Kap rose A ipak...

- Kobayashi Issa

1

Nakon putovanja kroz najnejasniji i najmanje poznat pojam - Stvarnost - dobro je malo se vra­titi pravoj znanosti. Provjerenoj, potvrđenoj,

prihvaćenoj. Koja proturiječi načinu na koji većina ljudi, kako vjeruju, vidi stvari.

Tko vidi što?!

Pet je povezanih razina rada mozga. Upravo ste »vi­djeli« svako od ovih slova. Vaše oči nisu »vama« samo poslale sliku svakog od tih slova. Vaš mozak obradio je vizualni podatak koji mu je poslan kroz vaše oči kako bi izgradio ta slova.

Radi to na način da prvo razbije nadolazeće impulse u osnovne oblike, boje i uzorke. Tada započinje te uzor­ke usklađivati s pohranjenim sjećanjima na slične stva­ri, pridružujući im emocije i dajući značenje događaji­ma, povezujući sve to zajedno u integriranu »sliku« i ša­ljući bljeskove te slike u frontalni režanj četrdeset puta u sekundi. Upravo tako. Mi čak ni ne vidimo kontinuira­no. To je više kao bljeskajući film.

To znači da vaš mozak oboji sve što vidite. Recimo da gledate u šumu. Vaš mozak u stvari boji svaki list na svakom drvetu koje vidite. Oboji ih povezujući ih sa sje­ćanjima, ili neuronskim mrežama zaduženima za lišće, boju, veličinu, oblik, i nekako sve to spoji.

VID I PERCEPCIJA

Ako je sve što percipiram temeljeno na

onome što već znam, kako ću ikada vidjeti

nešto novo? Ako nikada ne vidim ništa

novo, kako ću se promijeniti? Kako ću rasti?

T

To zvuči posve nevjerojatno i proturječi lakoći s ko­jom skakućemo po svijetu. Pa kako su neurofiziolozi došli do ovakve sheme?

je li to nos na vašem licu?

Proučavajući pacijente pogođene moždanim udarom, znanstvenici su shvatili kako mozak gradi vizualne slike. Netko bi doživio moždani udar i mali dio mozga prestao bi mu raditi. Znanstvenici bi potom vidjeli na koji to način utječe na vizualni osjećaj pacijenta.

Jedan primjer govori o osobi kojoj je moždani udar izbrisao djelić mozga u kojem se obraduju vizualne in­formacije. Bio je to dio zadužen za (kako se pokazalo) obradu noseva. Taj čovjek više nije mogao vidjeti nose- ve. Mogao je vidjeti sve na osobi koju gleda, ali ako ste na tu osobu nalijepili golemi crveni klaunovski nos, te upitali pacijenta u čemu je razlika, on nikada ne bi spo­menuo nos. Čak i na upadicu »Ma dajte, Bob sigurno ima nos« odgovorio bi kako ništa nije neobično. Sve dru­go vidio bi savršeno, tako da je bilo očito kako oči šalju sve signale. Ali kad je u pitanju bio nos, kao da su ne­dostajale neke kockice u glavi. Umjesto da zapravo vi­di nos (klaunovski ili neki drugi), vidio bi nos za kakav je zamišljao da bi ga promatrana osoba »trebala« imati.

Dokazi da vidi zapravo mozak, a ne oči, pokazuju sei na manje dramatičnoj razini: mjesto na kojemu vidni živac kroz očnu duplju prolazi u pozadinu mozga, ne sadrži vizualne receptore. Zbog toga biste očekivali da ćemo, ako zatvorimo jedno oko, u sredini vidjeti crnu točku. Ali to nije slučaj. To je zato što boju slici pridaje mozak, a ne oči.

Još podataka...

Znanstvenici su otkrili da se, ako mjere električne signale koji izlaze iz nečijeg mozga (koristeći CAT ili

VID I PERCEPCIJA

Što je ono što ne mogu, a želim vidjeti? Kako moje

emocije utječu i uzrokuju moju percepciju stvarnosti?

Kako mogu opaziti nešto novo ako sam zapela u

svojoj staroj paradigmi? Što sam spremna promijeniti

kako bih drukčije opažala stvarnost? Kako promjena

načina na koji opažam može promijeniti moju stvarnost?

Hoće li biti bolja?Drugačija? Oboje?

- BETSY

PET skenere, primjerice) dok ovaj gleda u neki objekt, pa onda opet dok samo zamišlja taj objekt, u oba sluča­ja aktiviraju ista područja u mozgu. Vizualiziranje ob­jekta, dok su oči zatvorene, proizvodi identične mož­dane uzorke kao i samo gledanje objekta.

Ne samo da mozak ne pravi razliku između onoga što vidi u okolini i onoga što zamišlja, nego se čini da ne pravi razliku ni između aktivnosti kad ju izvodi i kad ju samo vizualizira. Prvi je to otkrio dr. Edmund Ja- cobson (tvorac progresivne tehnike za opuštanje u svrhu smanjivanja stresa) 1930. godine. Zatraživši od ispi­tanika da zamisle neku fizičku aktivnost, otkrio je vrlo suptilno pomicanje istih onih mišića koji bi se pomicali da je riječ o stvarno izvodenoj fizičkoj aktivnosti. Ovu informaciju dobrano su iskoristili sportski natjecatelji širom svijeta.

Istina o percepciji

Percepcija je složen i mnogostran proces koji počinje kad naši osjetilni neuroni uhvate informaciju iz okolinei pošalju je u obliku električnih impulsa mozgu. Kao sva živa stvorenja, i mi imamo ograničen kapacitet za ulaz­ne informacije. Ne možemo vidjeti infracrveno svjetlo, ni osjetiti elektromagnetska polja kao što to mogu ptice (ta im sposobnost služi za navigaciju). Međutim, koli­čina informacija koja se ulijeva kroz pet osjetila je zapa­njujuća - negdje u redu veličine od 400 milijardi bitova po sekundi.

Očito je da svjesno ne primamo niti obrađujemo ni izbliza tako veliku količinu podataka - istraživači go­vore o samo oko dvije tisuće bitova koji se probiju do naše svijesti. Tako, budući da se mozak prima posla »u nastojanju da za nas stvori priču o svijetu«, kako to ka­že dr. Anđrew Newberg, »on se mora riješiti gomile su­višnih podataka«.

Primjerice, dok čitate ove riječi, iako vaša osjetila re­gistriraju temperaturu sobe u kojoj sjedite, osjećaj koji

58 VID I PERCEPCIJA

vaše tijelo ima .sjedeći na stolici, teksturu odjeće koja vam dodiruje kožu, zujanje frižidera i miris vašega šam­pona, prilično ste nesvjesni svega toga dok se fokusira- te na riječi u ovoj knjizi. Dr. Newberg nastavlja:

»Mozak mora obraditi nevjerojatnu količinu infor­

macija koje su nam zapravo nebitne. Čini to tako da im

priječi pristup. A to čini sprečavajući da određeni od­

govori i određeni dijelovi živčane informacije u konač-

nici prodru do naše svijesti, i dok sve to radimo, mi ig­

noriramo stolicu na kojoj sjedimo. Tako je s analizom

poznatoga. A tu je i analiza nepoznatoga...

Ako vidimo nešto što naš mozak baš i ne može iden­

tificirati, mi posegnemo za nečim što je slično. {‘Nije vje­

verica... ali nešto jako nalik na nju.’) Ako ne postoji niš­

ta dovoljno blisko, ili ako je riječ o nečemu za što zna­

mo da nije stvarno, mi to odbacujemo govoreći: ‘Bit će

da mi se učinilo’.«

Dakle, mi zapravo ne percipiramo realnost; mi vidi­mo sliku realnosti koju je izgradio naš mozak na teme­lju ulaznih osjetilnih podataka, plus nebrojenih asoci­jacija izvučenih iz nepreglednih neuronskih mreža našega mozga. »Ovisi o tome kakva su bila vaša iskus­tva«, kaže dr. Newberg, »a način na koji na kraju obrađu­jete podatke zapravo stvara vaš vidljivi svijet... Mozak je to što konačno percipira stvarnost i stvara za nas naše tumačenje svijeta«.

Emocije i percepcija

Istraživanje koje je vodila dr. Pert pri Nacionalnim zdravstvenim institutima {National Institutes of Health) ukazuje da je to kako ćemo i hoćemo li nešto percipirati određeno ne samo našim vjerovanjem o tome što je stvarno, nego i onim što osjećamo u vezi s tim što naša čula zapažaju. Ona kaže: »Naše emocije određuju što je vrijedno da na to obratimo pažnju... Odluka o tome što

VID 1 PERCEPCIJA 59

će postati misao koja se probila do svijesti, a što će osta­ti neprobavljeni misaoni uzorak zakopan u dubljoj razini tijela posredovana je receptorima«.

Kako to kaže Joe Dispenza: »Emocije su napravljene tako da kemijski učvrste nešto u dugotrajnu memoriju. Zato ih imamo«. Naše emocije spojene su na niskoj ra­zini vizualne obrade podataka, negdje blizu prvog ko­raka u tom procesu. S evolucijske točke gledišta to ima smisla. Ako hodate stazom i pred vas iskoči tigar, vi ćete tu sliku obraditi i početi bježati i prije nego što shvatite zašto to činite.

Četiri stotine milijardi bitova u sekundi. Čak i kad izbacimo sve ono što smatramo nestvarnim (Marsovci) i sve ono što smatramo nevažnim (miris šampona), još preostaje mnogo bitova. Emocije im daju njihovu rela­tivnu težinu ili važnost. One su dobro umrežena preči­ca percepcije. One nam pružaju i jedinstvenu sposob­nost da ne vidimo ono što jednostavno ne želimo vidjeti.

Paradigma i percepcija

Dakle, ako mi stvarnost gradimo od već postojećih pohranjenih sjećanja, emocija i asocijacija, kako ikada opažamo nešto novo?

Ključ je novo znanje. Proširujući svoju paradigmu, svoj model onoga što je stvarno i što je moguće, dodaje­mo nove opcije popisu koji naš mozak nosi sa sobom. Upamtite, taj popis je samo radni opis stvarnosti koji se temelji na našem osobnom iskustvu; to nije stvarnost sa­ma. Novo znanje može otvoriti našu svijest novim tipo­vima i razinama percepcije i iskustva.

Nova informacija je važna, ali potpuno znanje uklju­čuje i razumijevanje i iskustvo. Ako želite da netko do­zna kako je to jesti breskvu, možete mu dati informaci­ju o tome: »Sočna je, slatka, klizi...«, ali on to nikad neće zaista znati dok god sam ne kuša breskvu. Zato, da bis­mo proširili svoju paradigmu i otvorili se većem živo­tu, mi trebamo i iskustva.

60 VID I PERCEPCIJA

Primjerice, kud sto zadnji put svoj um doveli do usi janja? Kad slo zadnji put učinili nešto što do te mjere ne nalikuje na vas da ste ostali stajati otvorenih usta, go­voreći »ne vjerujem da sam to napravio«?

U Putovanju u Ixtlan, Carlos Castaneda prisjeća se jed­ne od Don Juanovih lekcija: »Uhoditi sam sebe«. Drugim riječima, proučiti svoje navike onako kao što lovac pro­učava plijen, tako da se možete uhvatiti dok radite neš­to iz navike i napraviti nešto posve novo.

Jednom kad smo shvatili da smo u stanju iskusiti ži­vot jedino unutar granica onoga što već poznajemo, po­staje jasno da, ako želimo širi i bogatiji život, ako želimo više mogućnosti za rast, ako hoćemo postići više i biti sretniji, moramo sami sebi dati zamah postavljajući Ve­lika Pitanja, proživljavajući nove emocije i pakirajući više podataka u svoje neuronske mreže.

Mi stvaramo svoj svijet

Kad se sve zbroji, bar u mjeri do koje se znanost do danas razvila, vrijedi sljedeće: mi stvaramo svijet koji opažamo. Kad otvorim oči i pogledam oko sebe, to što vidim nije »svijet«, nego svijet koji je moja ljudska sen- zorna oprema sposobna vidjeti, svijet koji mi moj sus­tav vjerovanja dopušta vidjeti i svijet za koji je mojim emocijama stalo da ga vidi ili pak ne vidi.

Iako se opiremo ovoj predodžbi i želimo vjerovati da postoji »stvaran svijet« koji svi možemo primijetiti i usu­glasiti se oko toga, činjenica je da ljudi često - a možda i uvijek - iste stvari opažaju drugačije. Primjerice, kad se više osoba prisjeća nekog zločina (kao što je to slučaj u klasičnom japanskom filmu Rashomon), verzije onoga što se »zaista dogodilo« u mnogome se razlikuju - ne samo kad je riječ o sitnim detaljima zločina, nego i kad je riječ o pojavnim karakteristikama (boja kose, visina, odjeća) i žrtve i počinitelja. Svaki svjedok zločina vjeruje da je njegova ili njezina priča točna, ali ono što oni zaista imaju samo je njihova vlastita percepcija događaja.

Nedavno sam čuo priču o osiguravajućem društvu koje je pokušavalo istražiti određeni problem koji se ponavljao u Saskatchewanu. Naime, kada piloti lakih aviona zapadnu u nevolje s motorom, svoje letjelice obično nastoje prizemljiti na najbližem autoputu koji izgleda relativno prazan.Kad jednom slete i uspore, obično im uzmanjka inercije da se još i maknu s ceste. (Vjerojatno su sretni što su uopće živi). Više puta se dogodilo da se vozači, vozeći tom autocestom, zabiju u avion, a kad bi ih policija pitala kako se to dogodilo, oni bi skoro uvijek odgovarali da nisu vidjeli nikakav avion. U jednom trenutku su vozili, u sljedećem su udarili o nešto. Osiguravajuće društvo otkrilo je kako je razlog što se ovo dogada taj što je mali avion zadnja stvar koju vozač očekuje vidjeti na cesti, pa ga zato zaista i ne vidi.

-MARK

VID 1 PERCEPCIJA 61

Mi stvaramo svoj svijet, čitavo vrijeme i na bezbroj načina. Vid i percepcija jedni su od najočitijih, znan­stveno potvrdljivih načina na koje to radimo. Vrhovno pitanje glasi: da li to tu prestaje? Je li to granica našeg utjecaja na svijet koji vidimo?

Još korak dalje

KOJI K....!?:

VARIJANTA ZEČJE RUPE

Primili smo dosta e-mailova u kojima nas ljudi pitaju zašto stalno re-editiramo

film. Čini se da su njihove omiljene scene izbrisane i

da su dodane nove. Neki ljudi bili su čak i prilično

ljuti. Ali mi nismo ništa editirali! Čak i kad bismo to gledateljima rekli, nisu nam

vjerovali. Izgleda da, kako še novo znanje odmata,

njihove svijesti dobivaju pristup drukčijim dijelovima filma.

smo odlučili da bismo zaista mogli: zamijeniti sve

stare intervjue novim materijalom, dodati još sat vremena novih intervjua i

animacije, i restrukturirati dramatski dio. Bit će

zanimljivo vidjeti bi li se itko izgubio u toj Zečjoj Rupi!

- WILL

Kako ne biste pomislili da je znanost do kraja doku­čila zagonetku vida, evo još jednog skoka dublje u znate- -već-koju rupu.

Karl Pribram revolucionirao je način na koji ljudi mi­sle o mozgu opisujući ga esencijalno holografskim. On je rekao da se obrada podataka u mozgu zbiva posvu­da istodobno te da poput holograma svaki dio sadrži cjelinu. Već to je bilo dovoljno neobično, no onda je taj model primijenio i na to kako opažamo. Rekao je kako je svemir esencijalno holografski, a sam razlog zbog ko­jeg osjećamo da jesmo »u« stvarnosti, umjesto da samo »opažamo« stvarnost, jest u tome što se naš mozak holo­grafski spaja s »onim vani« (u tom slučaju nestaju pros­tor i vrijeme)1 i tako nade opažanje ne samo da se obra­đuje u mozgu, nego se izmješta izvan mozga i prožima s »onim vani«.

I zato, bez obzira koliko kvalitetne bile naočale za gledanje virtualne stvarnosti, one vas nikad neće pot­puno uvjeriti u to da ste »u« toj stvarnosti.

Ali ako je stvarnost holografska, je li ju moguće iz­ravno opaziti? Naša osjetila su ograničena; ona su ka­lupi za kolače koji se utiskuju u tu stvarnost. Međutim, istraživači svjesnosti izvješćuju kako je moguće svijet iskusiti u potpunosti, izravno, čitav svemir i svako zrno pijeska odjednom. A s tog je gledišta sve - sve što opa­žamo osjetilima - maya, iluzija. I tako su na kraju sve to samo gledišta.

1 Zapravo je riječ o promjeni odnosa frekvencije i faze.

62 VID I PERCEPCIJA

Razmislite malo o ovome...

Kako vaša paradigma ili stav utječe na ono što vidite?

Koje emocionalno stanje u sebi najčešće zatičete? Kako to stanje utječe na vaše opažanje?

Možete li vidjeti išta što postoji izvan tog emocionalnog stanja?

Ako opažate samo ono što vidite, kako možete opaziti bilo što novo?

Što ste spremni učiniti kako biste opazili v‘

Zašto ne vidite aure?

Odakle nam dolazi ova nova percepcija?

66

Oni koji ne ostanu šokirani nakon što se prvi put susretnu s kvantnom

teorijom, uopće ju nisu shvatili.

- Niels Bohr,

1922. godine nagrađen Nobelovom

nagradom za rad na strukturi atoma

Ako ljudi poput dobitnika Nobelove nagrade ne razumiju kvantnu teoriju, kakve su tek naše šan­se? Što napraviti kad vam stvarnost pokuca na

vrata i kaže vam stvari koje su zbunjujuće, nerazumljive i zagonetne? Način na koji reagirate, na koji nastavljate živjeti i kakve mogućnosti vidite, mnogo govori o tome kakvi ste, ali to je već zagonetka za sljedeće poglavlje. U ovom trenutku, hajdemo malo naklapati o elektroni­ma, fotonima i kvarkovima, i o tome kako nešto toliko sićušno (ako to jest nešto) može biti toliko nedokučivo i tako rascijepiti naš dobro uređeni i shvatljivi svijet.

Poznato susreće nepoznato

Klasična Newtonova fizika temeljila se na promatra­njima čvrstih, svakodnevnih objekata običnoga iskus­tva, od jabuke u padu do orbitiranja planeta. Njezini za­koni stalno su iznova testirani i dokazivani, i njihova va- ljanost protegnula se kroz nekoliko stotina godina. Bili su jasni i mnogo su pridonijeli predviđanju fizičkog ponašanja - što se lijepo vidi i u trijumfu industrijske revolucije. Ali potkraj 19. stoljeća, kad su fizičari počeli razvijati oruđe pomoću kojeg mogu ispitivati najsitnije razine tvari, otkrili su nešto vrlo zbunjujuće: Newtono-

KVANTNA FIZIKA

va fizika nije funkcionirala! Nije mogla ni objasniti niti predvidjeti rezultate do kojih su dolazili znanstvenici.

l ijekom sljedećih stotinu godina, razvijen je potpu­no nov znanstveni jezik koji će objasniti svijet posve ma­loga. Poznato kao kvantna mehanika ili kvantna fizika (ili jednostavno kvantna teorija), ovo novo znanje nije zamijenilo newtonovsku fiziku, koja i dalje sasvim dobro može objasniti svijet velikih, makroskopskih objekata. Prije bi se reklo da je nova fizika izmišljena kako bi (hra­bro) zakoračila tamo gdje newtonovska fizika nije mog­la: u subatomski svijet.

»Svemir je vrlo čudan«, kaže dr. Stuart Hameroff. »Čini se da postoje dva kompleta zakona koji upravljaju svemirom. U našem svakodnevnom, klasičnom svije­tu, pri čemu otprilike mislim na naše mjere za veličinu i protok vremena, stvari su opisane Newtonovim zako­nima kretanja, postavljenim stotinama i stotinama godi­na ranije... Međutim, kad dođemo do malih veličina, na razinu atoma, tu stupa na snagu drugi komplet zako­na. To su kvantni zakoni.«

Činjenica ili fikcija?

Ono što je otkrila kvantna teorija za um je toliko zbu- njujuće da zvuči kao znanstvena fantastika: čestice mogu biti na dva ili više mjesta u isto vrijeme. (Nedavno je eksperiment pokazao da se jedna čestica može nalaziti i na čak 3000 mjesta!) Isti »objekt« može se pojaviti kao čestica, na određenom mjestu ili kao val rasprostrt kroz prostor i vrijeme.

Einstein je rekao da ništa ne putuje brže od svjetlosti, ali kvantna fizika je pokazala da subatomske čestice, ka­ko se čini, komuniciraju trenutačno bez obzira na me­đusobnu uđaljenost.

Klasična fizika bila je deterministička: u zadanim uvje­tima (kao što su položaj i brzina kretanja objekta), mogu­će je sa sigurnošću utvrditi kamo će objekt otići. Kvantna fizika je probabilistička: ne možete nikada s potpunom si­gurnošću znati kako će neka stvar ispasti.

KVANTNA FIZIKA 67

Klasična fizika bila je redukcionistička: temeljila se na pretpostavci da samo poznavajući odvojene dijelove ko­načno možete shvatiti cjelinu. Nova fizika više je organ­ska i holistička; ona svemir oslikava kao jedinstvenu cje­linu, čiji su dijelovi međusobno povezani i utječu jedan na drugoga.

Što je vjerojatno još važnije, kvantna je fizika izbri­sala oštru kartezijansku razliku između subjekta i objek­ta, promatrača i promatranog, koja je dominirala znanoš­ću više od 400 godina.

U kvantnoj fizici, promatrač utječe na objekt kojega promatra. Ne postoje izolirani promatrači mehaničkoga svemira, nego sve sudjeluje u svemiru. (To je toliko važno da ćemo o tome govoriti i u posebnom poglavlju).

Da ti pamet stane #1 - prazni prostor

Krenimo od nečega što nam je svima poznato. Jedna od prvih pukotina u strukturi Newtonove fizike bilo je otkriće da su atomi, koji su prema pretpostavci čvrsti građevni elementi fizičkoga svemira, većim dijelom na­pravljeni od praznoga prostora. Kako praznog? Ako uz­memo da košarkaška lopta predstavlja jezgru vodiko- va atoma, elektron koji oko nje kruži nalazit će se dva­desetak kilometara dalje - a sve u međuprostoru bit će prazno. Sjetite se toga kad pogledate oko sebe: sve ono što se tamo uistinu nalazi su sitne, sitne točkice materi­je, okružene ničim.

Zapravo, i nije baš tako. Ono što bi trebala biti »praz­nina« u biti nije prazno jer sadrži goleme količine sup­tilne, moćne energije. Znamo da se energija povećava kako idemo na dublje razine tvari (nuklearna energija je, primjerice, milijun puta moćnija od kemijske energi­je). Znanstvenici sada kažu da više energije ima u pros­tornom centimetru praznoga prostora (veličine pikule) nego u svoj materiji poznatoga svemira. Iako znanstveni­ci to ne mogu izravno izmjeriti, oni vide učinke tog mora neizmjerne energije.1

1 Za više informacija o ovome, potražite »Van der waal Forces« i »Casi- mir Effect«

■KVANTNA FIZIKA

Da ti pamet stane #2 - Čestica, val ili valočestica?

No samo da postoji »prostor« između čestica, nego su znanstvenici, dok su zalazili dublje u atom, otkrili i to da subatomske čestice (sastavni elementi atoma) nisu čvr­ste. A pokazalo se da imaju i dvostruku prirodu. Ovisnoo tome kako ih promatramo, one se mogu ponašati i kao čestice i kao valovi. Čestice se mogu opisati kao zasebni, čvrsti objekti koji zauzimaju određeno mjesto u prostoru. Valovi, s druge strane, nisu lokalizirani ni čvrsti, nego rasprostrti, poput zvučnih valova ili valova na vodi.

Kao valovi, elektroni ili fotoni (čestice svjetla) nema­ju preciznu lokaciju, nego egzistiraju kao »polja vjero- jatnosti«. Kao čestice, polja vjerojatnosti »kolabiraju« u čvrste objekte koje je moguće locirati na određenom mjestu i u odredeno vrijeme.

Zapanjujuće je to što tu razliku, po svemu sudeći, stvara promatranje ili mjerenje. Nemjereni, nepromatra- ni elektroni ponašaju se kao valovi. Čim ih podvrgne- mo promatranju tijekom eksperimenta, oni »kolabira­ju« u čestice i mogu se locirati.

Kako nešto može istodobno biti čvrsta čestica i meki, neprekinuti val? Vjerojatno možemo riješiti taj paradoks ako se sjetimo onog što smo ranije već rekli: čestice se po­našaju kao val ili čestica. Ali »val« je samo analogija. Baš kao što je i »čestica« samo analogija iz našeg svako­dnevnog svijeta. Tu predodžbu o valu učvrstio je u kvant­noj teoriji Erwin Schrodinger, koji je svojom znamenitom »valnom jednadžbom« matematički izračunao valne vje­rojatnosti čestica prije promatranja.

U nastojanju da objasne kako doista ne znaju s čime imaju posla, ali i da naglase kako takvo što, ma što god to bilo, nikada nisu vidjeli, neki fizičari odlučili su ovaj fenomen zvati »valočestica«.

Da ti pamet stane #3 - kvantni skokovi i vjerojatnost

Proučavajući atome, znanstvenici su otkrili da kad se elektroni kreću oko jezgre iz orbite u orbitu, oni se

Za mene, ova je znanost zapanjujuća zbog svojih implikacija. Najprije, ponaša se poput magije. Ponaša se onako kako sam kao dijete zamišljao da se sve stvari ponašaju. Dakle, što bismo sad rekli o tom dječaku i njegovim snovima i maštanjima? Je li bio pun iluzija? Možda. Ali, zanimljivo, kvantna mehanika čini se upravo magičnom. Pitanje je gdje se nalazi linija koja odvaja čudni, šašavi, kvantni svijet i veliki, naizgled čvrsti svijet? Otkad sam bio tinejdžer, uvijek sam se pitao jesain li načinjen od subatomskih čestica koje rade zbilja čudesne stvari... Je li onda moguće da sam i ja sam sposoban za zbilja čudesne stvari?

-MARK

KVANTNA FIZIKA 69

kroz prostor ne kreću na način na koji to čine obični objekti. Nestanu s jednog mjesta iz jedne orbite i pojave se u drugoj. To je nazvano kvantnim skokom.

Kao da već to ne krši dovoljno pravila zdravorazum- ske realnosti, otkrili su također da ne mogu točno odre­diti gdje će se elektroni pojaviti ili kada će napraviti skok. Najbolje što su mogli učiniti jest da su odredili vjerojat- nosti (Schrodingerova valna jednadžba) novoga polo­žaja elektrona.

»Stvarnost koju iskustveno doživljavamo nepresta­no se iznova stvara u svakom trenutku iz tog bazena vjerojatnosti«, kaže dr. Satinover, »No najtajnovitije u tome je to što se ne može znati koja će se od njih, iz tog bazena vjerojatnosti, zaista i dogoditi - to nije određe­no ničim što bi bilo dijelom fizičkoga svemira. Ne postoji proces koji bi to određivao.«

Ili, kako se često kaže: kvantni događaji jedini su istinski slučajni događaji u svemiru.

Da ti pamet stane # 4 - Načelo neodređenosti

U klasičnoj fizici, sva svojstva koja se pripisuju ob­jektu, uključujući njihovu poziciju i brzinu, mogu se iz­mjeriti preciznošću koju ograničava samo naša tehnolo­gija. Ali na kvantnoj razini, kad god mjerite neko svoj­stvo, kao što je brzina, ne možete dobiti precizan izračun drugoga svojstva, kao što je primjerice pozicija. Ako znate gdje se nešto nalazi, ne možete znati koliko brzo se kreće. Ako znate koliko brzo se nešto kreće, ne znate gdje je. I bez obzira na to koliko je precizna ili napred­na tehnologija, nemoguće je prodrijeti kroz taj veo ne­preciznosti.

Načelo neodređenosti (naziva se i načelom nesigurno­sti) formulirao je werner Heisenberg, jedan od prvih pio­nira kvantne fizike. On tvrdi da bez obzira na to koliko pokušavali, ne možete dobiti precizne izračune i za brzi­nu i za položaj. Što se više fokusiramo na jedno od toga, tim više se mjera za ono drugo gubi u nesigurnosti.

70 KVANTNA FIZIKA

1

Da li pamet stane # 5 - Ne-lokalnost, EPR, Hol lov teorem i kvantna isprepletenost

Albert Einstein nije volio kvantnu fiziku (da se blago izrazimo). Medu ostalim, na gore opisanu nepravilnost odgovorio je svojom proslavljenom izjavom: »Bog se ne kocka sa svemirom«. Niels Bohr mu je na to rekao: »Pre­slani Bogu govoriti što da radi!«.

U pokušaju da dokinu kvantnu mehaniku, godine 1935. su Einstein, Podolsky i Rosen (EPR) razradili mi­saoni eksperiment koji je trebao pokazati svu njezinu ap­surdnost. Domišljato su izveli jednu od implikacija kvant­ne teorije koja u to vrijeme nije bila cijenjena: uzmimo da imate dvije čestice stvorene istodobno, što znači da će biti povezane ili u superpoziciji. Onda ih ispalite, sva­ku za sebe, na suprotne strane svemira. Potom s jednom česticom napravite nešto što joj promijeni stanje, a dru­ga čestica trenutačno se mijenja kako bi prihvatila ko- respondirajuće stanje. Trenutačno!

Ideja o ovome bila je toliko apsurdna da ju je Ein­stein nazivao »sablasnim djelovanjem na daljinu«. Pre­ma njegovoj teoriji relativnosti, ništa ne može putovati brže od brzine svjetla. A ovo je definitivno bilo brže! Na­dalje, ideja da jedan elektron može pratiti stanje dru­goga, i to na udaljenosti preko čitavog svemira, jednos­tavno je bila napad na svaki zdrav osjećaj za realnost.

Tada je 1964. John Bell stvorio teoriju koja u svojoj konačnici kaže - da, EPR tvrdnja je točna. Upravo se ta­ko dogodilo - ideja o lokalnosti, ili egzistiranju na jed­nom mjestu, netočna je. Sve je ne-lokalno. Čestice su in­timno povezane na nekoj razini koja je s onu stranu vre­

mena i prostora.U godinama koje su slijedile nakon što je Bell obja­

vio svoj teorem, ova ideja potvrđena je i u laboratoriji­ma. Pokušajte ju, na minutu, obuhvatiti umom. Vrijeme i prostor, najtemeljnije pojave svijeta u kojem živimo, u kvantnom je svijetu nekako potisnula predodžba po ko­joj se sve stalno dodiruje. Nije čudo što je Einstein mislio kako će to biti smrtni udarac kvantnoj mehanici - jer to nema smisla.

Zanimljivo pitanje za mene nije zašto je kvantna fizika tako zanimljiva, nego pitanje zašto je ona zanimljiva tako velikom broju ljudi. Ona proturječi našoj svakodnevnoj predodžbi o svijetu; ona nam govori da većina očitih stvari za koje ZNAMO da su istinite, jednostavno to nisu. A ipak, zaokuplja milijune ljudi za koje se pretpostavlja da u sebi nemaju »znanstvenu žicu«.

- WILL

KVANTNA FIZIKA 71

Bit će da sam izludjela Marka i willa. Običavala sam milijun puta dnevno

pitati: »Kakve veze ovo ima sa mnom? Zašto bih ja

trebala brinuti o šašavom kvantnom svijetu - moj

svijet je već dovoljno šašav!«. Dalje nisam

sigurna da sam sve shvatila. Fred Alan Wolf je lijepo rekao: »Ako misliš da si nešto shvatila - strpi se,

ništa još nisi ni čula!«. Jedna od stvari kojima me naučila čitava ova kvantna ludorija, jest uživati u kaosu, prigrliti nepoznato, jer iz toga mogu izroniti prekrasna iskustva!

- BETSY

Ipak, ovaj je fenomen, po svemu sudeći, operativni zakon svemira. U stvari, navodila se Schrodingerova iz­java po kojoj međusobna isprepletenost nije jedan od zanimljivih aspekata kvantnoga; ona je glavni aspekt. Godine 1975. teorijski fizičar Henry Stapp nazvao je Bellov teorem »najdubljim znanstvenim otkrićem«. Pri­mijetite da kaže »znanstveni«, a ne samo fizikalni.

Kvantna fizika i misticizam

Vjerojatno nije teško vidjeti zašto se te dvije domene, fizika i misticizam, dodiruju. Stvari su odvojene, ali uvi­jek u dodiru (ne-lokalne); elektroni se kreću od A do B, ali nikada između; materija se pojavljuje (matematički) kao distribuirana valna funkcija, a kolabira ili poprima prostornu egzistenciju kad je mjerena.

Mistici, čini se, nemaju problema s tim idejama, koje su u većini slučajeva itekako prethodile akceleratorima čestica. Mnogi od utemeljitelja kvantne fizike veoma su se zanimali za duhovna pitanja. Niels Bohr nosio je na reveru simbol yin/yanga; David Bohm vodio je duge rasprave s indijskim mudracem Krishnamurtijem; Erwin Schrodinger davao je poduke iz Upanišada.

No, pruža li kvantna fizika dokaze za mistični svjeto­nazor? Pitate li fizičare, dobit ćete sve moguće vrste od­govora. Izgovorite to pitanje na koktel-zabavi punoj fi­zičara, zauzmite empatičan stav za jedan od tih pogle­da, i mogli biste (kvantna fizika je ipak probabilistička) dobiti i po nosu.

Na stranu s tvrdokornim materijalistima, čini se da postoji konsenzus oko toga da smo u fazi analogije. Da su paralele previše začudne da bismo ih ignorirali. Da je misaoni sklop, koji je potreban kako bi se obuhvatio paradoksalni pogled na svijet, jednak i u kvantnoj teoriji i u zenu. Kao što smo jednom već citirali dr. Radina: »Postoji i drugi način razmišljanja o svijetu koji je sug­

eriran; na njega ukazuje kvantna mehanika«.

KVANTNA FIZIKA

Pitanja o tome što uzrokuje kolabiranje valne funkci­je ili jesu li kvantni događaji zaista slučajni i dalje osta­ju neodgovorena. No, dok je potreba da se proizvede za­ista jedinstven koncept stvarnosti (koji nužno uključuje i nas i koji odgovara na kvantne misterije) stvarno uvjer­ljiva, suvremeni filozof Ken Wilber također upozorava:

»Rad ovih znanstvenika - Bohma, Pribrama, wheele-

ra i drugih - previše je važan da bi se stavljao na vagu

zajedno s divljim spekulacijama o misticizmu. A misti­

cizam sam je predubok da bi se kačio na faze znanstve­

nog teoretiziranja. Neka oni poštuju jedan drugoga, i neka

njihov dijalog i međusobna razmjena nikad ne jenjaju...

Moja poanta, stoga, u kritiziranju određenih aspe-

kata nove paradigme, definitivno je ta da ne treba osu-

jećivati zanimanje za nove pokušaje. Radije je to poziv

na preciznost i jasnoću u prezentiranju tema koje su,

naposlijetku, iznimno složene.2«

Zaključci

Zaključci? Bit će da se šalite! Molimo vas, ako imate nekakve zaključke, dajte da čujemo. Bez obzira na to, želimo vam dobrodošlicu u prijeporni, uzbudljivi, zbu­njujući, otkrivajući svijet apstraktnoga mišljenja. Zna­nost, misticizam, paradigme, realnost - pogledajte samo što smo mi ljudi istraživali, otkrivali i o tome razgovarali.

Pogledajte kako je ljudski um istraživao taj čudni svijet u kojem smo se, čini se, zatekli.

U tome je naša istinska veličina.

1 Ken wilber, »The Holographic Paradigm«, Boston, Shambhala, 1985.

KVANTNA FIZIKA 73

Razmislite o nekom iskustvenom primjeru newtonovske fi­zike u svom životu.

Je li Newtonova fizika odredila vašu paradigmu?

Mijenja li znanje o šašavom, neobičnom kvantnom svijetu vašu paradigmu? Kako?

Jeste li spremni za iskustva s onu stranu poznatoga?

Razmislite o nekom primjeru kvantnog iskustva u svom životu.

Tko ili što je »promatrač« koji određuje prirodu i lokaciju »čestice«?

Razmislite malo o ovome...

Moja svjesna odluka o tome kako ću promatrati elektron u nekoj će mjeri odrediti svojstva elektrona. Ako mu postavim pitanje o čestici, dat će mi odgovor o čestici. Ako pitam o valu,

dat će mi odgovor o valu.

- Fritjof Capra

Suočena s eksperimentalnim dokazom da proces promatranja utječe na promatrano, znanost je bila prisiljena napustiti četverostoljetne pretpostavke

i uhvatiti se ukoštac s revolucionarnom idejom - da mi jesmo uključeni u stvarnost. Iako je priroda i doseg tog utjecaja i dalje uvijek predmet vrućih rasprava, jasno je kako je u kvantnoj teoriji, kako to kaže Fritjof Capra, »ključno to da je promatrač potreban ne samo zato da bi promatrao svojstva atomskih pojava, nego i da bi se ta svojstva ispoljila«.

Promatrač utječe na promatrano

Prije no što su promatranje i mjerenje obavljeni, ob­jekt postoji kao val vjerojatnosti (tehnički naziv je valna

funkcija). Nema određenu lokaciju ili brzinu. Njegova valna funkcija ili val vjerojatnosti sadrži sklonost da, kad ga se promatra tijekom mjerenja, bude ovdje ili ondje.

Ima potencijalne pozicije, potencijalne brzine, ali neće­mo znati koje su dok ih ne promotrimo.

»Na taj način«, piše Brian Green u knjizi The Fabric of

the Cosmos (Tkanje svemira), »kad mjerimo poziciju elektrona, mi ne mjerimo objektivan, predegzistirajući

76 PROMATRAČ

stvarni događaj. Prije bi se reklo da je sam čin mjerenja Lisko povezan s kreiranjem stvarnosti koju mjeri«. Frit­jof Capra zaključuje: »Elektron ne posjeduje objektivna svojstva neovisna o mom umu«.

Sve ovo trebalo bi zamutiti nekoć oštru razliku iz­među »vanjskog« svijeta i svijeta subjektivnog proma­trača, za koje se čini da se ujedinjuju ili plešu zajedno u procesu otkrivanja - ili se radi o stvaranju? - svijeta.

Problem mjerenja

Danas se na ovaj učinak promatranja obično gleda kao na mjerni problem. Dok su rani opisi ovoga fenome­na uključivali svjesnoga promatrača, brojni su bili i po­kušaji da se iz problema ukloni problematična riječ »svjes­ni«. Pitanje o tome što je to svjesno brzo izranja: ako pas promatra rezultate nekog eksperimenta s elektronima, hoće li doći do kolapsa valne funkcije?

Uklanjajući svjesnost iz problema, fizičari su uspjeli uočiti ranije spomenutu činjenicu: fantazija o tome da je moguće napraviti mjerenje, a pritom ne utjecati na mjere­no zauvijek je odbačena. Poslovična »muha na zidu« koja samo tamo stoji, ne utječući ni na što, ne može posto­jati. (A mi ne trebamo brinuti o tome je li ili nije ta muha svjesnal)

Kako bi se uopće došlo do problema promatrača, mje­renja, uma i kolapsa, bile su potrebne brojne teorije koje su se iznosile tijekom godina. Prva od njih, o kojoj se i dalje često diskutira, jest teorija poznata po nazivu Ko- penhaško tumačenje.

Kopenhaško tumačenje

Na radikalnoj ideji da promatrač neizbježno utječe na bilo koji promatrani proces, da mi nismo neutralni, objektivni svjedoci stvari i događaja, prvi je inzistirao Niels Bohr i njegovi kolege u Kopenhagenu, gdje je Bohr

Mislim da je fantastično to što ljudi, dok govore o promatraču, zapravo ne znaju što je to. Možda sino se toliko navikli na tu riječ da je u biti nismo stvarno ni razumjeli. Promatrač je svako ljudsko biće, bez obzira na njegov spol, rasu, društveni položaj ili uvjerenje. To znači da SVAKO ljudsko biće ima sposobnost promatranja i mijenjanja subatomske stvarnosti. Možete uzeti bilo koga s ulice - glavnog direktora, vratara, prostitutku, violinista, policajca - svi to mogu.Ne samo znanstvenici u njihovim posvećenim halama. Ova znanost pripada svima jer je sama znanost metafora koja objašnjava NAS, ljudska bića.

-MARK

PROMATRAČ 77

živio; zbog toga se često naziva Kopenhaškim tumače­njem. Bohr je tvrdio da Heisenbergovo načelo nesigur­nosti implicira više od puke činjenice da ne možete toč­no odrediti i brzinu kretanja subatomske čestice i njezi­nu lokaciju. Bohrov prijepor, kako to objašnjava Fred Alan wolf, otprilike je sljedeći: »Ne samo da to ne mo­žete mjeriti. 'To' ni ne postoji dokle god 'to' nije opaže- no. Heisenberg je mislio da ti 'to'-ovi tamo postoje i ne­ovisno o tome«. On nije mogao prihvatiti da »to«-ovi ne postoje sve dok se ne umiješa neki promatrač. Bohr je vjerovao da čestice same ni ne postoje dok ih ne proma­tramo i da stvarnost na kvantnoj razini ne postoji dok ju ne promatramo ili mjerimo.

Svakako, mnogi su znanstvenici odbijali i pobijali ovu tešku i zbunjujuću predodžbu koja proturiječi zdravom razumu i našem običnom svakodnevnom iskustvu. Mno­go su se puta Einstein i Bohr svađali do dugo u noć, a Ein- stein je govorio da on to jednostavno ne može prihvatiti.

I dalje postoji neslaganje - neki bi rekli i bjesomučna rasprava - o tome znači li to ili ne da ljudska svijest, da čovjek-promatrač (kao suprotnost ne-ljudima) dovodi valnu funkciju do kolapsa, a objekt promatranja iz sta­nja vjerojatnosti u konkretno stanje.

Heisenberg je smatrao da je um sastavni dio proble­ma. O činu mjerenja govorio je kao o »činu registracije rezultata u umu promatrača. Diskontinuitet promjene u funkciji vjerojatnosti... zbiva se činom registriranja, jer to je diskontinuitet promjene u našem znanju u trenutku registracije koja ima svoj odraz u diskontinuitetu pro­mjene valne funkcije« (naš kurziv).

Ili, kako bi to nešto manje znanstvenim terminima iz­razila Lynne McTaggart: »Stvarnost je nestvrdnuti žele. Naš potencijalni život je jedna velika neodređena kaša. A mi, upravo samim činom uplitanja, našim primjeći- vanjem, našim promatranjem, činimo da se taj žele stvrd­ne. Tako da smo mi sastavni dio čitavog procesa stvar­nosti. Naše uplitanje stvara tu stvarnost«.

78 PROMATRAČ

Temelji kvantne mehanike

Ovo područje istraživanja pojavilo se tijekom sedam­desetih godina kao pokušaj da se »svjesni« dio ukloni iz teorije o kvantnoj mehanici. Bio je to još mehanicistič- kiji način promatranja problema mjerenja. U njemu se fizikalni mjerni aparat promatrao kao aktivni činitelj.

Kako to opisuje dr. Albert:

»[Vodila se] čitava serija rasprava koje su progre­

sivno postajale sve neugodnije, tipa: »Pa dobro, može li

mačka svojom sviješću uzrokovati taj efekt? Može li miš

svojom sviješću uzrokovati taj efekt?«. Konačno, po­

stalo je jasno da su riječi koje se u toj raspravi koriste

toliko neprecizne, toliko nezgrapne, da s njima ni neće­

te biti u stanju izgraditi upotrebljivu znanstvenu teoriju, i

ideja je odbačena.

Taj rad [Temelji kvantne mehanike] mora se zado­

voljiti nastojanjem da shvati na koji način promijeniti jed­

nadžbe ne bi li proizvele te promjene ili kako našoj slici

svijeta dodati stvari, fizikalne stvari, ne bi li se pokaza­

lo kako te promjene nastaju.«

Jednom riječju, Temelji kvantne mehanike uspjeli su dati pogled na kvantnu mehaniku s čisto fizikalnog gle­dišta, onog koji ne uključuje izazove kakve postavlja prisutnost svjesnog promatrača.

Teorija mnogo svjetova

Fizičar Flugh Everett predložio je mogućnost da se, tijekom izvođenja kvantnih mjerenja, umjesto kolapsa valne funkcije u jedan jedini ishod, zapravo aktualizira svaki mogući ishod. Tijekom procesa aktualizacije, sve­mir se rasipa u toliko mnogo varijanti sebe samoga koli­ko ih je potrebno da se prilagodi svim mogućim rezulta­tima mjerenja. To je dalo zamah predodžbi (ne naširoko prihvaćenoj, ali predodžbi koja definitivno širi granice

PROMATRAČ 79

vuna) da postoji nebrojeno mnogo paralelnih svemira u kojima se svi kvantni potencijali ozbiljuju.

Dajte si malo vremena da probavite taj koncept - sva­ki put kad napravite neki izbor, u istom trenutku nastaje nebrojeno mnogo paralelnih mogućnosti ili posljedica toga izbora!

Kvantna logika

Matematičar John von Neumann razvio je rigorozan matematički temelj kvantne teorije. Promatrajući pro­matrača i promatrano, razbio je problem na tri procesa.

PROMATRAČ

Proces 1 predstavlja odluka promatrača da postavi pitanje kvantnom svijetu. »Ogledalce, ogledalce moje...« Tim izborom već su ograničeni modusi moguće slobode unutar kojih kvantni sustav može dati odgovor. (U stva­ri, svako pitanje ograničava odgovor: ako je netko upi­tan koje je voće imao za večeru, šnicla nije valjani od­govor.)

Proces 2 je razvojna faza valne jednadžbe - proces kojim se oblak mogućnosti razmata ili pojavljuje na način opisan u Schrodingerovoj valnoj jednadžbi.

Proces 3 je kvantno stanje koje odgovara na pitanje postavljeno u procesu 1, koje »kolabira u malom«.

Jedna od zanimljivijih stvari u vezi s ovim formaliz­mom jest odluka o tome koje pitanje postaviti kvant­nom svijetu. Svako promatranje uključuje i odluku o tome što se promatra. Odjednom, na riječi kao što su »izbor« i »slobodna volja« počinje se gledati kao na dio ukupnog kvantnog događaja. Iako je pitanje je li pas dovoljno svjestan promatrač diskutabilno, pitanje odlučuje li pas ikada ili ne (proces 1) obaviti kvantna mjerenja imajući u vidu valnu prirodu elektrona, čini se prilično nedvojbenim.

U toj teoriji o kvantnoj logici, nema razlike između onoga što je uključeno u fizikalni sustav koji se tiče pro-

- J. Robert Oppenheimer, voditelj projekta Los Alamos,

u sklopu kojeg je stvorena atomska bomba

cesa 2. To znači da se i mozak promatrača, a ne samo proma­

trani elektroni, može smatrati dijelom pojavljivanja valne

funkcije. Ovo je pak dalo zamaha brojnim teorijama o svijesti, umu i mozgu.1

Kroz kvantnu logiku Johna von Neumanna, na po­vršinu je izronio temeljni dio mjernog problema: mjere­nje stvara jedna odluka koju je donio promatrač. Ta odluka ograničava stupanj slobode na koju će fizikalni sustav (kakav je primjerice elektron) moći odgovoriti, utječući time na rezultat (stvarnost).

Neorealizam

Neorealizam je predvodio Einstein, koji je odbijao prihvatiti bilo koje tumačenje koje je vodilo do toga da zdravorazumska stvarnost ne postoji sama po sebi, ne­ovisna o našem promatranju i mjerenjima. Neorealisti su zastupali ideju da se stvarnost sastoji od objekata srodnih onima opisanim u klasičnoj fizici i da paradoksi kvantne mehanike otkrivaju kako je teorija nepotpuna i manjkava. Ovo gledište također je poznato kao inter­pretacija kvantne mehanike pod nazivom »skrivena vari­jabla«, kojom se pretpostavlja da će jednom, kad otkri­jemo sve elemente koji zasad nedostaju, i paradoksi nestati.

Svi jest stvara stvarnost

Ta interpretacija do ekstrema razvija ideju da je svjes­ni čin promatranja ključni faktor u formiranju stvarno­sti. Time se činu promatranja daje osobito privilegirana uloga u procesu kolabiranja mogućeg u aktualno. Veći­na glavnostrujaških fizičara misli kako je riječ o zbrka­nom nerazumijevanju mjernog problema i smatra tu

1 I-Ienry Stapp, The Minđful Universe. O ovome je riječ u poglavlju

»Kvantni mozak«.

Čini mi se da neorealistička teorija govori: »Znamo da je kvantna teorija u krivu jer je ne razumijemo (zbog paradoksa), a mi smo u pravu jer mi tako mislimo (to je zdrav razum) i sigurni smo da ćemo jednom kad budemo znali više (kad se otkriju skrivene varijable) dokazati da smo bili u pravu«. To je nešto otprilike kao: »Znamo da je Elvis živ, samo ga još nismo pronašli«.

- WILL

PROMATRAČ 81

teoriju nečim jedva različitim od nategnutih New Age

razmišljanja.

Taj problem raspravit ćemo u zasebnom poglavlju. Do­

voljno je napomenuti da ta rasprava traje već tisućama

godina. Najdrevnije duhovne i metafizičke tradicije du­

go su se držale stajališta da, riječima Amita Goswamija,

»svijest jest podloga svakoga postojanja«. Protoni i neu­

troni, su relativno nedavno dospjeli u tu raspravu. Nji­

hovo pojavljivanje na klupi za svjedoke ipak je, među­

tim, značajan dogadaj.

Cjelovitost

Einsteinov štićenik David Bohm ustvrdio je kako

kvantna mehanika otkriva da je stvarnost nepodijelje­

na cjelina u kojoj je sve povezano na način toliko dubok

da transcendira uobičajene granice prostora i vremena.

Izložio je koncept po kojemu postoji »implicitni red« iz

kojeg izvire »eksplicitni red« (skriveni fizički svemir

koji se ne može detektirati). Razvijanje i odvijanje ovih

poredaka ono je što potiče raznolikosti kvantnoga svi­

jet,). Bohmova vizija prirode stvarnosti dala je poticaj

hologralskoj teoriji svemira. Tu su teoriju upotrijebili

Karl Pribrani i drugi kako bi objasnili mozak i percepci­

ju. U nedavnom razgovoru s Edgarom Mitehellom izja­

vio je kako misli da je Kopenhaško tumačenje netočno te

chi je kvantna holografija mnogo bolji model stvarnosti.

A tu sam onda i ja...

Sve do sada smo se bavili prvenstveno fizikalnom

predodžbom promatrača. Druga strana promatrača je

možda i najintimniji osjećaj koji svatko od nas ima sam o

sebi. Imamo osjećaj da negdje ti nama postoji »proma­

trač« koji gleda, koji čitavo vrijeme promatra. Govoreći

o njemu katkad kao o »malom, tihom glasu«, mnoge du­

hovne tradicije i spi ritual ne prakse koristile su pojam

82 PROMATRAČ

promatrača da označe neizrecivo sebstvo ili da shvate

našu vlastitu unutarnju prirodu le putem promatranja

promijene vanjsko ispoljavanje svojega ja.

Praksa žena, prema kojoj valja uvijek biti u trenutku i nepreplavljen vanjskim utjecajima, također se može opisati kao ostajanje na poziciji promatrača.

Nije čudo što je poriv da se poveže subjektivno gle­dište promatrača sa znanstvenim gledištem tako jak, po­sebice kad se čini da je u znanstvenom gledištu upravoo lome i riječ. Subjekt i objekt intimno su povezani. I dok je naš unutarnji osjećaj promatrača često pasivan, čini se da znanost govori kako je promatranje aktivan čin. Posrijedi je fizikalni učinak promatranja.

I bilo da je riječ koja počinje sa S - svijest - jedini utje­cajan čimbenik ili ne, činjenica da svako mjerenje mije­nja fizikalni sustav samo po sebi je otkriće. Ono kazuje da ne možemo iz sustava uzeti nikakvu informaciju, a da pritom ne promijenimo fizičku komponentu tog sustava.

U kojoj mjeri promatač mijenja promatrano?

Ovo je pitanje za milijun kuna. Fred Alan Wolf kaže:

»Ne mijenjate vi vanjsku stvarnost. Ne mijenjate stol­

ce i kamione i buldožere i rakete koje polijeću - ne mi­

jenjate takve stvari! Ne! Ali mijenjate način na koji per­

cipirate stvari, ili možda način na koji o njima razmiš­

ljate, način na koji se osjećate u vezi s njima, kako do­

življavate svijet.«

Ali zašto ne mijenjamo kamione i buldožere i eko­loško naslijeđe? Prema dr. Joeu Dispenzi: »To je zato što smo izgubili moć promatranja«. On vjeruje da je po­ruka kvantne fizike jednostavna: promatranje ima izra­van učinak na promatračev svijet. To će ljude potaknu­ti da se usredotoče na to da postanu bolji promatrači. I nastavlja:

PROMATRAČ 83

Uvijek sam imala dojam da sam ja nekakav prilično

cool lik. Totalno kontroliram svoje emocije, svoje reakcije

prema ljudima, mjestima, stvarima, vremenu i

događajima. A onda, kad sam čula Freda Alana wolfa

i Johna Hagelina i druge ljude koje smo intervjuirali, shvatila sam da nisam ništa

drugo nego pikula koja se odbija o zidove života.

Zapanjena sam što sam uopće stigla disati i što

nisam pretrpjela težu ozljedu glave! Time što sam postala perceptivnija prema onom što se zbiva »unutra«, i time što sam to koristila da

promijenim svoju percepciju onoga »izvana«,

otvorile su mi se mogućnosti u životu. Mogu vidjeti i učiniti

stvari za koje nikad nisam mislila da mogu, a vrijeme

se kreće mnogo sporije, takvim tijekom da mogu

promatrati i odabirati, umjesto samo reagirati

i kajati se.

- BETSY

»Subatomski svijet reagira na naše promatranje, ali prosječan čovjek gubi moć koncentracije svakih 6-10

sekundi... pa kako bi onda ono što je veoma veliko mog­lo reagirati na nekoga tko nije u stanju čak ni fokusirati se i održati koncentraciju? Možda smo mi samo loši

promatrači. Možda nismo uvježbani u vještini proma­tranja, a ono možda jest vještina...

Trebali bismo htjeti svaki dan sjesti i izdvojiti jedan

dio svog dana i početi promatrati, kako bismo za sebe kreirali moguću novu budućnost, i ako to dobro učinimo, ako to dobro promotrimo, trebale bi nam se polako po­

četi otkrivati mogućnosti koje imamo u svojim životima.«

Mijenjanje svakodnevne stvarnosti

Iskoračimo malo iz subatomske razine na onu ljud­sku: što je promatranje? Za ljude, prag promatranja je percepcija. Vaša percepcija. A sjetite se, iz prethodnih poglavlja, koliko joj se može vjerovati? (»Ogledalce, og­ledalce moje... najčestitiji od njih tko je?«) Ovako na to gleda Amit Goswami:

»Na svako promatranje može se gledati kao na kvant­

no mjerenje, jer kvantno mjerenje proizvodi moždanu

memoriju. Ta se moždana memorija aktivira svaki put

kad ponovno susretnemo i iskusimo ponovljene po­

dražaje. Ponovljeni podražaj ne samo da će uvijek za­

priječiti originalni utisak, nego i to ponavljanje utisaka

u sjećanju...

Mi nešto percipiramo tek nakon refleksije u zrcalu

sjećanja. Upravo ta refleksija u ogledalu sjećanja daje

nam onaj osjećaj »ja-stva«, toga tko sam, konkretno uzo­

raka navika, uzoraka sjećanja, uzoraka prošlosti.«

Drugim riječima:

sjećanje (prošlost) —►percepcija —►promatranje —►(utječena) stvarnost

Je li onda čudno što prakse tipa »tečaja čuda« naglaša­vaju oprost kao važan element u mijenjanju sadašnjosti? A

84 PROMATRAČ

sjetite se i Isusova učenja - koliko,je samo poučavao o oprostu. I o percepciji: »Izvadi najprije brvno iz svog oka pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka brata svoga«. I najvažnije: »Ljubite bližnjeg svog kao samoga sebe«.

Podnaslov ove knjige glasi: »Otkrivanje beskrajnih mogućnosti za mijenjanje vaše svakodnevne stvarno­sti«. Pa, ako se stvarnost sastoji samo od odgovora na pitanja, ili pak na stavove koje držimo u umu, a ti od­govori leže na kraju dugačkoga lanca sjećanja, zapaža­nja i promatranja, očito nije toliko posrijedi to kako mi mijenjamo stvarnost, koliko je zapravo čudno zašto tu svoju stvarnost stalno održavamo jednakom. U odgovo­ru na to pitanje nalazi se i ključ promjene.

Mjerni problem je »problem« samo zato što tako ra­dikalno potkopava predodžbu po kojoj smo mi izvan promatranoga. Čak i najjednostavniji mjerni instrument intervenira u mjereni sustav i mijenja ga. Glatki tijek promatrane stvarnosti kao da je u suprotnosti sa svije­tom šalica za kavu ili raketa koje polijeću. Pa ipak on je temeljna karakteristika načina na koji su svi aspekti stvarnosti spojeni jedni s drugima.

A »spojenost« je ovdje ključna riječ. Ili možemo reći povezanost, ili međusobna prepletenost, ili dijelovi iste jednadžbe. Ta predodžba o bitnoj neodvojivosti svih stvari uporno iskače iz stajališta kvantne teorije.

I tko smo mi, bijedni ljudi, da se svađamo s trilijuni­ma bilijuna milijuna elektrona?

Tko uzrokuje kvantni kolaps? Ne tko - nego što. Sve.Ostaje pitanje - jesu li to samo stvari ili su i ne-stvari:

um, duh, svijest? I ako jesu, jesu li stvarne kao i stvari koje kolabiraju? U svijetu iluzija, upravo bi razlika između stvari koje jesu stvari, i onih koje to nisu, mogla biti ona iluzija na kojoj počivaju sve ostale.

PROMATRAČ 85

Razmislite malo o ovome..

• Možete li odrediti samog sebe kao promatrača ako ste pro­matrač?

• Što ili tko je sebstvo?

• Što ili tko je promatrač?

• Jesu li oni odvojeni?

• Možete li unutar sebe zamijetiti išta drugo osim samoga sebe?

• Ako možete postati promatrač »sebstva«, kako će to promi­jeniti vašu percepciju stvarnosti?

• Ako je promatrač neophodan da bi se stvorila stvarnost, ko­liko ste vi usredotočen promatrač? Kakvu stvarnost stvara­te u vašem trenutačnom stanju promatrača?

• Koliko dugo možete zadržati misao?

• Postoji li stvarnost i onda kad ju ne promatrate?

• Ako je promatrač potreban da bi stvarnost kolabirala u jednu varijantu, što onda vaše tijelo drži na okupu dok spavate?

• Tko ili što je onda promatrač?

Koja je jednostavna definicija svijesti?

Znate, to je stvar koju je najteže definirati.

- Fred Alan Wolf

Nick Herbert svoju je doktorsku ti tulu zaradio na području eksperimentalne fizike, na sveučilištu Stanford. Godinama je bio viši znanstvenik tvrtke Memorex Corporation u Silicijskoj dolini, gdje se

bavio magnetskom, elektrostatičkom, optičkom i termal­nom fizikom. Napisao je knjigu Quantum Reality: Bei/ond the New Physics (Kvantna stvarnost: S onu stranu nove fi­zike), a znanost je podučavao na svim razinama (od vrti­ća do postdiplomskih studija). Sjećate li se Bellovog teo­rema (koji dokazuje postojanje ne-lokalnosti) iz prethod­noga poglavlja? Nick Herbert je stvorio najkoncizniji matematički dokaz ove revolucionarne pojave, koja po­kazuje da u svemiru postoji međupovezanost koja nadi­lazi prostor i vrijeme. A čime se sada bavi? Svjesnošću.

»Moje glavno stajalište je da je svijest najveći problem«, kaže on, »a da se fizika temeljno posvetila lakšim pro­blemima... Možemo otkriti sve sile i sve čestice koje po­stoje u prirodi - što i jest poziv fizike - ali što s tim? Tada ćemo se zaista morati latiti nekih od ovih težih proble­ma - prirode uma, prirode Boga, kao i većih problema u vezi kojih u ovom trenutku ne znamo još ni postaviti prava pitanja«.

Što je svijest?

Svi ju imamo. (Imamo li ju?) Svi smo svjesna, budna bića. (Bar onda kad nam je dan dobar.) Vidjeli smo da se kvantna fizika okrznula o svijest u svojoj potrazi za

SVIJEST

TT

odgovorima o stvarnosti i percepciji. »Ona« nas čitavo vrijeme prati: svako osjetilno iskustvo, misao, akcija i interakcija zbivaju se na polju svijesti.

Svjesnost je fundamentalni dio svega što činimo -

umjetnosti, znanosti, odnosa s drugima, života; ona je kon­

stanta naših života. Pa ipak, znanost je učinila vrlo malo

na tome da je duboko prouči. U svom gotovo 400-godiš- njem životu, »znanost je nevjerojatno mnogo napredo­

vala u shvaćanju fizičkog svemira na svim razinama, od kvarka do kvazara«, kaže Herbert. Ali svjesnost os­

taje »intelektualna crna rupa«.

Mnogi znanstvenici, kako u fizici tako i u psihologi­ji, i dalje su »vjenčani« za materijalističku/newtonovsku

paradigmu, i preskaču svjesnost smatrajući je proizvo­dom funkcija mozga. (Riječ koju najčešće koriste je epi-

fenomen, a to u biti znači popratni učinak ili nusproiz­vod.) U bitnom to govori da je osjećaj »jastva« koji imate

zapravo nešto što se - ups! - slučajno omaklo evoluciji. A

kada mozak umre, tada i taj »ups« nestaje, a ambalaža se pridružuje ostalim iskorištenim omotima na smetlištu.

Na krivom tragu

Ako je svijest toliko važna i temeljna, zašto se o njoj

tako malo zna? Jedno od objašnjenja kaže da je istra­živanje svijesti nalik na traženje naočala koje su vam na

nosu - ona je jednostavno uvijek tu, i zato se uzima zdra­

vo za gotovo. Drugi je razlog taj što živimo u krajnje ma­terijalističkom dobu, kojim dominira materijalistička

znanost; drugim riječima, mi smo kao kultura zaintere­sirani za »vanjske stvari«, a ne toliko za »ono unutra«.

A kada okrenemo svoju pažnju prema unutra, više će

nas zanimati sadržaj svijesti, sve ono što nastanjuje neu-

ronsku mrežu - misli, snovi, planovi, nagađanja - nego sama svijest. Zanimaju nas slike koje nam prikazuje film

I riječ i ideju svijesti većinom uzimamo kao samorazumljivu. Kad gledam svoje tijelo, imam osjećaj da njime netko upravlja. Nešto ga pokreće. Uglavnom, nikad ni ne pitamo što je to nešto, jer smo to mi. Toga sam najdublje bio svjestan tijekom vlastitog izvantjelesnog iskustva, dok sam bio izvan svoga tijela i promatrao ga. U tom trenutku vidio sam obličje ljudskoga tijela i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da sam to ja. U takvim trenucima ja sam nešto što i dalje postoji, što i dalje »misli« i ima osjećaj sebstva. To iskustvo je s onu stranu jezika, a to je možda i razlog što nitko još nije uspio opisali svijest služeći se riječima.

-MARK

SVIJEST 89

Naše materijalističko

društvo u velikoj se mjeri

ogleda i u tome tko su

heroji u našim školama.

Škole se bave edukacijom,

znanjem i učenjem -

mentalnim životom. Heroji

su sportaši - fizički život.

- WILL

i zaboravljamo da ih ne bi ni bilo bez ekrana na kojem se prikazuju.

No, vjerojatno je najvažniji razlog taj što se svjesnost ne

uklapa u neivtonovsku paradigmu. Ona nije načinjena od tvari koju bismo mogli mjeriti. Na svijest ne možete sta­viti metar. A većina znanstvenika i dalje je uronjena u svi­jet koji je godinama ranije podijelio Descartes: ono net- varno, nefizičko, ili duhovno, zauvijek je odvojeno od fi­zičkoga. Zbog toga, da bi objasnili svjesnost, oni raspola­žu samo kemijskim fenomenima koji se zbivaju u mozgu i neuronskim krugovima. A u toj paradigmi, znanstvenici su došli čak dotle da svjesnost nazivaju anomalijom.

Što reći? Moja svijest, tvoja svijest, temeljna činjenica našega postojanja, kao anomalija - kao »otklon od nor­

malnoga«?

Činjenica je da aktualna znanost ne posjeduje radni okvir unutar kojega bi shvatila svijest. Ona je dakle »teško pitanje« - pa joj u većini slučajeva znanstvenici okreću leđa i posvećuju se drugim stvarima. To je stan­dardna procedura kad su u pitanju paradigme (a i sig­urnost zarade). »Kad se anomalije na paradigmi poka­žu prvi put«, primjećuje fizičar Peter Russell, »obično se preko njih ili prijeđe ili ih se odbije«.

Odgonetavanje lopti koje se sudaraju

Newtonov model svijeta kao golemog mehanizma is­punjenog čvrstim stvarima koje se, poput milijardi lopti, međusobno sudaraju, potkraj 19. stoljeća bio je stan­dardna doktrina. Kako je naglasio David Albert, fizičar sa sveučilišta Columbia: »On je bio i više nego dovoljan, sve do otprilike polovice 19. stoljeća, kada su istraživa­nja na području elektromagnetizma koja su provodili ljudi poput Faradaya, i koja su kulminirala u Maxwel- lovu radu pri kraju 19. stoljeća, pridonijela gledištu po kojem se činilo da čestice više nisu jedini namještaj sve­mira«. Elektromagnetski fenomeni ne bi se mogli objas­niti pojmovima prihvaćenih pravila fizike; ipak ih se

‘>0 SVIJEST

raje moglo ni odbaciti. Tako je, unatoč prevladavajućim ortodoksnim strujama, postalo neophodno u račun uze­ti i polja. Kao što kaže dr. Albert, »o poljima je bilo riječi već na početku 19. stoljeća, ali dugo ih se nije uzimalo ozbiljno«. Sada su prihvaćena kao suštinski, temeljni aspekti kozmosa.

Možda je vrijeme da se nešto slično dogodi i s pojmom svjesnosti, a izazov je možda slične naravi. Kao što su elek­tromagnetski naboj i električna i magnetska polja dru­gačije kakvoće ili prirode od čvrstih objekata koje raz­matra newtonovski model, svijest je još suptilnija razi­na stvarnosti nego što su to čak i sile ili polja sila. Ali, ako to jest razina stvarnosti, i ako fizika namjerava iz­njedriti pravu »teoriju svega«, tada će svjesnost u nju morati biti uključena.

JAJE ILI KOKOŠ?

Svi mi funkcioniramo, misli Ed Mitchell, unu­

tar »znanstvenog modela koji kaže da se sve mo­

že svesti na puku tvar ili na puku energiju. Sve

je zapravo energija, a materija je oblik energije.«

Nadalje, prema tom modelu, svijest, kako ju mi

doživljavamo, jednostavno je epifenomen. To

znači da je ona nusproizvod moždane aktivnosti;

da nije stvarno fundamentalna.

»Pa ipak sve religijske tradicije širom svijeta

na ovaj ili onaj način govore: Ne, to nije tako. Svi­

jest je ono što je fundamentalno, a energija-tvar

je produkt svjesnosti. To je glavni problem ko­

jim se bavimo već dugo, dugo vremena, a da nis­

mo u stanju razriješiti ga na bilo koji način.«

SVIJEST

-S3K

91

Anomalije

Kako postajem svjesnija sebe i svoje povezanosti sa

svime, shvaćam da sam svijest ili izraz svijesti.

Imam osjećaj povezanosti s nečim većim od mene ili

moje osobnosti. To me inspirira da shvatim i

uvidim što ja od toga mogu manifestirati. Volim taj

osjećaj koji imam kad se umirim, makar na trenutak,

i primim znak niotkuda, i prema njemu onda

djelujem. To je trenutak u kojem se zbiva magija.

- BETSY

»Ovaj duboki zaokret u koncepciji koju fizičari ima­ju o svom pothvatu i o značenju svojih formula, nije is­prazan čin: on je posljednje utočište«.

- Henry Stapp

Sjećate li se ovih riječi? Pročitali ste ih u poglavlju »Promatrač«, a govore o tome kako je čudnovato pon­ašanje subatomskog svijeta prisililo znanstvenike na za­okret. Ili, kako su znali reći: »Bila je to lijepa teorija koju je uništila gadna činjenica«. Postoje li neke »gadne čin­jenice« koje prisiljavaju znanstveni svijet da se povuče u »zadnja utočišta«?

• Većina ljudi doživjela je bar jednom iskustvo ko­je se ne može objasniti i otpuhnuti uobičajenom rečenicom tipa »to je samo slučajnost«.

• Rezultati istraživanja iskustava bliskih smrti iz­vješćuju o tome da su ta iskustva vrlo slična kod svili koji su doživjeli izlazak iz tijela.

• Regresije u prošle živote dale su opskurne podat­ke o prošlim vremenima u koje pojedinac nikako nije mogao imati pristupa, a za koje bi se poslije utvrdilo da su točni.

• Promatranje na daljinu (remote vieiwing) - sposob­nost da se transcendira prostor i vrijeme kako bi se došlo do informacije - pokazalo je tako dobre rezultate da i Sjedinjene Američke Države i Ru­sija imaju timove promatrača na daljinu koji za njih špijuniraju.

• Pokusi statistički pokazuju kako ljudska namje­ra mijenja nasumične kvantne procese (a ne sa­mo da dovodi do kolabiranja valne funkcije).

• Čudesna izliječenja.• Vizionarski snovi.

Popisu tu nije kraj. Inzistiranje na tome da su sve te stvari samo iluzije, slučajnosti i obična magla, već poči-

92 SVIJEST

uje izgledati pomalo smiješno (neki bi rekli i gadno). Kao uostalom i nijekanje da je svijest realnost sama po sebi.

Odgonetavanje svijesti

Mnogi znanstveni mislioci, kao što su Amit Goswa- mi, Peter Russell i David Chalmers (direktor Centra za istraživanje svijesti pri sveučilištu Arizona) žestoko za­govaraju uključivanje svijesti u novi znanstveni okvir. »Ako se postojanje svijesti ne može izvesti iz fizikalnih zakona«, kaže Chalmers, »tada fizikalna teorija nije is­tinska teorija svega. Stoga bi konačna teorija morala sadržavati dodatnu fundamentalnu komponentu. S tim ciljem, predlažem da se svjesno iskustvo smatra funda­mentalnom pojavom, koja se ne može svesti na ništa temeljnije«.

Na sličan je zaključak došao i Nick Herbert. »Vjeru­jem da je um sam po sebi fundamentalni proces, jed­nako rasprostranjen i duboko protkan prirodom kao što su to svjetlo ili elektricitet«, kaže on.

A znanost, u svojoj neumoljivoj, upornoj potrazi, kreće se u tom smjeru. Stuart Hameroff i Roger Penrose iznijeli su teoriju o svijesti temeljenu na mikrotubula- ma (mikrocijevima) u mozgu. (Na to ćemo još doći, za­jedno s drugim teorijama utemeljenim na kvantnoj teo­riji, u poglavlju »Kvantni mozak«.) Pojavljuju se i sve­učilišni programi koji se bave sviješću. Konferencije koje se hvataju ukoštac s naizgled jednostavnim pitan­jem - što je svijest? - privlače vrlo raznoliku i vrlo zain­teresiranu gomilu znanstvenika, učenjaka i mistika. Ali po čemu se razlikuju od tradicionalnih znanstvenih dis­ciplina, koje se hvataju ukoštac s naizgled jednostav­nim pitanjem - što je realnost? Kao i kod brojnih drugih stvari, i ovdje je samo riječ o dvjema stranama istoga novčića.

A Pete Russell misli kako je vrijeme da se taj novčić okrene: »Umjesto da pretpostavljamo kako svjesnost na neki način proizlazi iz materijalnog svijeta, kao što to

SVIJEST 93

Kako bi se svijest uvela u znanost, pa makar i

u ovakvu znanost kakvom je sada razumijemo,

moramo ju nekako učiniti mjerljivom. Baš kao što

postoje načini da se izmjere ili kvantificiraju sile, mora

biti načina da se to učini i sa svjesnošću. To je dio

procesa analize.

Postojemnogi tekstovi, i drevni

(hebrejski i kabalistički) i moderni (Urantia Book) koji sadrže detaljnu klasifikaciju

nebeskih bića - anđela, arkanđela, serafima,

kerubina i ostalih. Moja čudnovata »ideja dana« jest

kako je tu riječ o klasifikacijskiin sustavima

vrsta i područja svijesti. Izvjesno je da se

psihologija, koja se smatra znanošću, služi kategorija­ma kako bi mogla zahvatiti

tipove osobnosti, a potom se tim kategorijama služi u

analizi svih mogućih stvari. Je li drugačije kad je riječ o

područjima svijesti?

- WILL

pretpostavljaju znanstvenici, trebamo razmisliti o dru­gačijem svjetonazoru na kakav upozoravaju mnoge me­tafizičke i duhovne tradicije i prema kojemu se svijest smatra temeljnom komponentom stvarnosti - toliko te­meljnom koliko to jesu i prostor, vrijeme i materija, pa možda čak i temeljitijom od njih«.

Je li svijest glavna?

U stvari, većina duhovnih tradicija ne smatra svijest samo nekom od temeljnih komponenti realnosti; ona je, dapače, glavna temeljna komponenta. Sve izvire iz skri­venog bunara svijesti.

Dr. Hagelin uvjeren je da je upravo tako:

»Ono najranije iskustvo, početak svemira moglo bi se reći, nastaje kada čista svijest, jedinstveno polje ko­je samo sebe promatra, kreira unutar svoje esencijalno

jedinstvene prirode trostruku strukturu promatrača, pro­matranoga i procesa promatranja. Odatle, s te najdublje razine stvarnosti, svjesnost kreira kreaciju i prema to­me, da, postoji vrlo intimna veza između promatrača i

promatranoga. Oni su kao jedna nedjeljiva cjelina kon­

ačno povezani u temelju kreacije koja je jedinstveno polje i koja je također naša vlastita najunutarnjija svi­jest, sebstvo.«

I uz sva ta neodgovorena pitanja i definicije koje se tiču svijesti, kako su dr. Hagelin, Tereza Avilska, Isus Krist, Lao Tze, Meister Eckhart, vedski mudraci', ikada uspjeli postići ikakvu jasnu predodžbu o ovoj temi? Ko­risteći svijest da bi istražili svjesnost. Baš kao što fizičari koriste fizikalnu mjernu opremu, istraživači svijesti ko­riste to vozilo kako bi istražili tu stvarnost. Sjećate se što je Ed Mitchell rekao o svom trenutku kozmičke svijes­ti? Čini se da je to iskustvo uobičajeno kod onih koji ga uopće imaju - granice sebstva nestaju kako bi ustupile prostor spoznaji da je sebstvo sve, svugdje, u svakom

vremenu. I on« ukazuje da svijest ne samo da nije stvo­rena u mozgu, nego da mozak ograničava svjesnost. (Če­ga se vjerojatno dobro sjetiti dok vozite.)

A kako to izgleda kad se istraživači svijesti vrate? Dr. Andrew Newberg kaže:

»Kad ljudi dožive takvo (mistično) iskustvo, uviđaju

da ono predstavlja temeljniju razinu stvarnosti nego što

je to ona koju doživljavamo uobičajeno, u našoj svakod­

nevnoj materijalnoj stvarnosti. U stvari, čak i kad to mis­

tično iskustvo prođe, oni stvarnost koju su tako doživ­

jeli i dalje smatraju stvarnijom, uviđajući da ona pred­

stavlja istinitiji, fundamentalniji oblik stvarnosti. A ma­

terijalni svijet u kojem inače živimo za njih postaje neka

vrst sekundarne stvarnosti.«

Ako je tako, zašto čekati šokantno, vrhunaravno mist­ično iskustvo da vas probudi iz vaše materijalne stvar­nosti? Što se događa kad sami počnete stvarati mistična iskustva unutar svoje svijesti? Odgovor, naravno, glasi: promijenit ćete svoju stvarnost.

No, mijenjate li tako i »vanjsku« stvarnost? Svakako, kad fizički svijet postane sekundaran, vaša iskustva te­meljno su drukčija. Primjerice, ogrebotina na novom autu i nije tako veliki problem, ali može li se ogrebotina pro­mijeniti? Dobra vijest i loša vijest glasi - samo vi to mo­žete za sebe odrediti. Vijest je »loša« jer to otkriće ne može obaviti nitko umjesto vas, a »dobra« je jer, kad ga jednom učinite, nitko vam više nikada neće moći reći da nije tako.

- Ed Mitchell

SVIJEST 95

Razmislite malo o ovome...

Je li svijest jedinstveno polje? Na čemu temeljite svoj odgov­or?

Ljudi koji su doživjeli iskustvo blisko smrti većinom opisu­ju slične stvari: iskustvo »izlaska iz tijela«, prolazak kroz tu­nel, svjetlo na kraju istoga i osjećaj blaženstva. Mogu li se ti prikazi pretvoriti u znanstvene? Ako da, kako?

Koliko se ljudi treba usuglasiti oko nečega kako bi to posta­lo »činjenica«? A što je sa Srednjim vijekom, kada su svi mi­slili da je Zemlja ravna?

O kojim još anomalijama ili odstupanjima možete govoriti? Jeste li neka i sami doživjeli?

Ako je svijest »temelj svakog bivanja« i prvi uzrok, kako mo­žete ikada biti »svjesni svjesnosti«?

Kako biste opisali odnos između stvarnosti i svijesti? Je li on hijerarhijski (jedno stvara drugo) ili kružni (jaje i kokoš)?

Zašto je kokoš (svijest) uopće krenula na put (stvarnost)?

Iako zvuči kao zezancija, ovo je ozbiljno pitanje: Ako je svijest prvi uzrok, zbog čega je onda prisiljena iskusiti stvarnost? A zbog čega ste ju vi prisiljeni iskusiti?

sve što jesmo, rezultat je onoga što smo mislili.

um je sve. ono što mislimo, to postajemo.BUDA

Dakle? Je li to istina? Je li prevlast uma nad

materijom stvarna ili je to iluzorno iskustvo

shizofreničnih nezadovoljnika kojima je

život toliko dosadan da moraju izmišljati

fantastična svojstva i pridavati ih

ovom vrlo čvrstom svijetu?

Ne želite li doznati postoji li ikakav dokaz

da je tako? Nije li to pitanje na koje bi svatko zaista, zaista htio znati odgovor?'

Znamo da materija utječe na um. Materija nad mnom. Evo malog pokusa kojim to možete dokazati:

• Zabilježite svoje mentalno stanje.• Stavite veliki klavir, može i pianino, tridesetak cen­

timetara iznad svog stopala.• Pustite ga.• Zabilježite svoje mentalno stanje.

Ovaj primjer pokazuje da je vaše mentalno stanje, osim u slučaju da ste Zekoslav Mrkva, Paško Patak ili Kojot iz Ptice trkačice, značajno promijenjeno. Nikakvo čudo, budući da je materija tako čvrsta, tvarna stvar, dok je um efemerna, prazna stvar. Je li tako?

Znanstvena metoda

Prethodna vježbica koju ste upravo iskušali nije bila samo misaoni eksperiment, nego i kamen temeljac zna-

1 Žao nam je, Higgsova čestice, nadglasana si.

liUM IZNAD MATERIJE

nosti - znanstvena metoda. Kako to objašnjava dr. Jef- frey Satinover:

»Znanstvena metoda je najobjektivnija metoda is­traživanja koju su ljudi ikada imali. Ona je apsolutna; nije vezana ni za jednu kulturu, nije vezana za spol, ona

je apsolutno moćno oruđe za istraživanje stvarnosti, u rukama bilo koga tko ju je spreman koristiti.«

Jednostavno rečeno, znanstvena metoda je ovo: uz­mite teoriju, razvijte eksperiment koji testira tu teoriju,i to na način da su svi vanjski utjecaji isključeni, prove­dite eksperiment i ako on proturiječi teoriji, tražite novu teoriju.

Suočimo se s tim. U ovom vremenu i razdoblju, najpri­je se okrećemo znanosti kad tražimo odgovore o stvarno­sti. Odnos uma i materije kontroverzna je tema moder­ne znanosti. Još jedan pokus: upitajte deset ljudi bi li voljeli doznati postoji li ikakva znanstvena podloga za koncept nadmoći uma. (Da i ne spominjemo činjenicu da, ukoliko um nad materijom jest stvarnost, tada je ljud­sko prihvaćanje takve stvarnosti nešto što joj beskrajno olakšava postojanje.)

Bacanje rukavice u lice

Govorili smo o paradigmama i prirodnom opiranju promjeni, no u konačici, znanost vode znanstvenici, a oni su ljudi. Na nedavnoj konferenciji John Hagelin rekao je prisutnima: »Nemojte napraviti pogrešku i pomisliti da su znanstvenici znanstveni«.

Ne okolišajmo. U ovom području, području nadmo­ći uma nad materijom, psiholoških istraživanja i para- normalnih aktivnosti, predrasude u znanstvenoj zajedni­ci zaista su uzele maha. Uvreda je to samoj metodologi­ji koju zastupaju.

Što se to nas tiče? Tiče nas se, jer se toliko toga što se zbi­va u našem svijetu temelji na trenutačno važećem znan­stvenom shvaćanju. A povijest znanosti govori nam neš­to zaista važno: kad se znanost nečega istinski primi,

UM IZNAD MATRRIJE 99

ona ide nezaustavljivo, izbacujući teorije i pretpostav­ke sve dok ne pronađe neku koja se podudara s eksperi­mentalnim dokazom.

Dr. Dean Radin godinama je vodio eksperimente na Institutu neetičkih znanosti i godinama je vodio bitku kako bi znanost priznala dokaze o psihičkim i mističnim fenomenima - zapravo, o prevlasti uma nad materijom:

»Obično inzistiram na dokazima. Dokazi su mnogo jači nego što mislite i ima ih više nego što mislite. In­zistiram na njima jednako kao što bih inzistirao na od­bacivanju predrasuda; kako biste se borili protiv pre­drasuda, bile one rasne, spolne ili drugačije, morate zauzeti afirmativan stav.

Tako sam ja zauzeo afirmativan stav, jednako agre­sivan kao kad zastupam zapostavljenu manjinu i rekao: ‘Evo, ima nešto što treba pogledati, idite i pogledajte to...’ Jednom kad počnete zaista obraćati pažnju, u ovom slučaju na dokaze, shvaćate da je sve na što gledamo kao na dokaz filtrirano kroz teoriju. Pa ako prema vašoj teoriji to ne može postojati, tada dokaz ne gledate na ispravan način.«

Eksperimenti

Kao što naglašava i dr. Radin, mnogo je dokaza za premoć uma nad materijom. Jedan od primjera nude po­kusi s generatorom nasumičnih događaja (Rondom Event Generator, REG), koji su se fokusirali na namjeru. Ove naprave, katkad nazivane i generatori nasumičnih bro­jeva (Rundom Number Generator), u biti su isto što i elek­tronsko okretanje novčića. Temelje se ili na pojedinač­nom kvantnom događaju, kao što je spontani pad radio­aktivnosti, ili na spoju brojnih kaskada kvantnih do­gađaja, obično na »buci« koju generiraju elektronski kru- govi.

Dr. Radin govori o svom iskustvu s ovakvim ekspe­rimentima:

»Još tamo početkom 17. stoljeća, kada je Francis Ba- con razvijao empirizam u znanosti, on... je spomenuo ba-

UM IZNAD MATERIJE

canje kocki kao mogućnost. Svaki put kad kocke poskoče, možete pratiti čitav put natrag, sve do kvantnog događaja koji je prouzročio da se okrenu na ovaj umjesto na onaj način. Tako, kad kocke poskoče mnogo puta, to zapravo postaje nesigurnost u smislu kvantne mehanike.

Kad se pojavila elektronika, netko je došao na ideju da se bacanje kocki simulira u elektronskim krugovima. To se pokazalo korisnim jer je postalo vrlo lako precizno mjeriti što se događalo, i mogli ste to automatski snimiti.«

Drugim riječima, kad je na scenu stupila elektronika, postalo je moguće osloniti se na stroj koji će snimiti va­ša promatranja, eliminirajući pritom ljudsku pogrešku. Rezultat je, uz točnije promatranje i snimanje, bila i eksplozija REG eksperimenata.

»Jedan tip eksperimenta s nasumičnim brojevima, koji je provođen stotinama puta tijekom protekla četiri de­setljeća, bio je nasumični generator koji proizvodi samo sekvence slučajnih bitova, nula i jedinica, nešto poput bacanja novčića. Jednostavno zamolite nekoga da pritisne tipku koja proizvodi dvije stotine bitova, ali zamolite ga neka pokuša proizvesti više jedinca nego nuli.

Kad uzmete u obzir ukupnu literaturu, svaki od tih stotina eksperimenata koji su napravljeni, možete po­staviti jednostavno pitanje: Je li bilo važno što su ljudi pokušavali utjecati na to da bude više nula ili više jedi­nica? I prevladavajući odgovor glasi: da, važno je. Na­mjera je nekako povezana s operacijom ili rezultatom ge­

neratora nasumičnih brojeva. Ako želite više jedinica, generator nekako producira više jedinica.

...Konačna analiza iznosi pedeset tisuća naprama jedan. Šanse protiv slučajnosti [što i jest razlog zbog kojeg su generatori išli u određenom smjeru, u skladu s namjerom] iznose pedeset tisuća naprama jedan.«

Bilo je kritika prema kojima su njegovi nalazi »samo statistički«. Ali kvantna valna funkcija je samo statistička vjerojatnost da će se čestica naći na nekom mjestu u neko vrijeme. Pa ako je to problem, onda se bar nalazi u do­brom društvu.

Svaki dan kad se probudim sjetim se meni omiljenog Ramthinog citata: »Jedini način da zaista budem sjajan prema sebi ne tiče se toga što radim svome tijelu - nego što radim svome umu«.

Konačno, ono što svjesno činim umom utječe na moje tijelo jer to je u stvari jedno te isto. To me podsjeća da izađem iz svijesti tipa tijelo/um i uđem u svijest lipa um=tijelo=stvarnost.

- BETSY

UM IZNAD MATERIJE | 101

Uvijek sam se čudio onima koji kažu da »možemo

promijeniti svoju percepciju, ali ne i fizički svijet«. Sjećam

se kako sam, neposredno prije puberteta, vrištao na

samoga sebe ti ogledalu. To je vjerojatno imalo neke veze s

mojom kosom koja se nije htjela ponašati onako kako ja

hoću. Nekoliko trenutaka poslije, prestao sam vrištati i

s neskrivenom mržnjom zurio u svoj odraz u

smrskanom ogledalu. Bilo je to baš kao da su komadići ogledala poletjeli sami od

sebe. Sjećam se da sam bio u stanju krajnjeg šoka. Učinilo

mi se očitim da sam to učinio ja, svojim bijesom.

U godinama koje su slijedile odbacio sam mogućnost da su

zvukovne vibracije i statističke vjerojatnosti da se

strukturalna promjena na ogledalu dogodi spontano

koincidirale s mojim ispadom gnjeva. U meni je ostala jedino jeka spoznaje

da su to učinili moj um ili moje emocije.

Čuli smo priče o djeci koja su sposobna raditi takve stvari,

sve do razdoblja puberteta, kad gube te sposobnosti. Ima

li ta sposobnost više veze s nekim posebnim stanjem,

nego s nekim zakonom fizičke stvarnosti? Razlog

zbog kojeg tako malo odraslih ljudi to može možda

leži u činjenici da više ne umiju dosegnuti to posebno

stanje. A što bi bilo da mogu?

- MARK

Generator nasumičnih događaja: Kolektivna svijest

Sjećate se suđenja O. J. Simpsonu? Kako bismo samo zaboravili - stotine milijima ljudi zlosutno su iščekiva­le presudu o tome jc li ili nije kriv. Za te milijune, radi­lo se o pravoj sudskoj drami. Za Deana Radina, Rogera Nelsona i Dicka Shwopea, bila je to prilika da se uvidi može li još nešto osim namjere - složno mišljenje - pore­metiti nasumičnost REG-ova.

»Što bi se dogodilo kada bi se stotine milijuna ljudi istodobno na nešto usredotočile? I, kako se pokazalo, ne­kih mjesec dana nakon što mi je pala na pamet ta misao, zakazano je čitanje presude O. J. Simpsonu. Riječ je o neobičnom trenutku u ljudskoj povijesti, u kojem su mnogi unaprijed znali da će se u jednom djeliću se­kunde izreći te riječi ‘kriv je’ ili 'nije kriv’. Dogodit će se nešto toliko zanimljivo da će to uživo pratiti stotine mi­lijuna ljudi.«

Odlučili su događaj snimiti kroz generatore nasu­mičnih brojeva. Postavili su tri stroja u laboratoriju u Sje­dinjenim Američkim Državama, jedan u Amsterdamu i jedan u Princetonu. Sa svih pet generatora spremnima da snime trenutak za koji je zakazana presuda, znanstvenici su čekali da vide što će se dogoditi.

»Pokrenuli smo generatore, a naknadno smo proci­jenili rezultate i nesumnjivo vidjeli ‘šiljke’ koji pokazuju šansu od tisuću naprama jedan, zapravo na dva mjesta; jedan dok je je kamera prelazila s kadrova izvan sud­nice na unutrašnjost sučeve sobe, što je privlačilo ve­liku pozornost, i to se vidjelo na generatorima; drugi u trenutku kad je čitana presuda. U tim se trenucima na svih pet generatora istodobno očitavao isti, veliki ‘šiljak’ koherentnosti.

Šiljak koherentnosti odnosi se na grafički prikaz na- sumičnosti. Uobičajeno, REG pokreće 50 posto jedni- ca i 50 posto nula. Tako da je graf koji prikazuje jedni- ce naspram nuli zapravo ravna crta. Ali iz nekog razlo­ga, kada se milijuni ljudi fokusiraju na istu stvar, taj rav-

102 UM IZNAD MATERIJE

ni graf oštro odskače od 50/50, točno u dramatičnom tre­nutku fokusiranja. To proturiječi temeljnoj premisi kvant­ne teorije po kojoj su kvantni događaji u potpunosti nasumični.«

Nakon toga, Radin i kolege pokrenuli su projekt o globalnoj svjesnosti (Global Consciousness Project). Tije­kom tog eksperimenta, REG-ovi širom svijeta radili su 24 sata na dan i svakih pet minuta slali rezultate serve- ru u Princeton. Zabilježili su značajne grafičke šiljke ti­jekom događaja kao što je bio doček 2000. godine, 11. rujan 2001. ili pak pogreb princeze Diane. Statistike se nakupljaju, a kako Bili Tiller kaže o svom eksperimen­tu: »Rezultati su nepobitni«.

Uređaji za pohranjivanje namjere

Bili Tiller bio je voditelj Odjela za materijalne zna­nosti pri sveučilištu Stanford. No, prije mnogo godina odlučio je napustiti vodeću poziciju na odsjeku, vladi­na povjerenstva i druge moćne pozicije kako bi se usre­dotočio na »te druge stvari«. Osobito se posvetio tome da eksperimentalno provjeri mogu li ili ne ljudske na­mjere utjecati na fizikalne sustave. I to ne »samo« na ko­laps jedne ili dviju valnih funkcija, ili »samo« na način na koji se može usmjeriti kvantni dogadaj - zanimao ga je učinak koji namjera može imati na makroskopska svojstva materije.

Tako je konstruirao UPN - uređaj za pohranjivanje na­mjere. To je jednostavna kutija, s nekoliko dioda, oscilato- rom, E-promom, nekoliko otpornika i kapacitora. Potom:

»Postavili smo uređaj na stol oko kojega je sjedilo četvoro vrlo kvalificiranih meditanata, osoba s velikim iskustvom u istraživanju svojeg unutarnjeg ja, i oni su ušli u stanje duboke meditacije. Oni čiste prostor; ko­risteći svoj um i namjere, zapravo ga čine posvećenim.A nakon toga jedan od četvorice izgovori njihovu spe­cifičnu namjeru u vezi s ovim uređajem.

Namjera je utjecati na određeni dio pokusa. Povećati pH vrijednost pročišćene vode za čitavu mjernu jedinicu,

UM IZNAD MATERIJE

ili spustiti pH za čitavu jedinicu, ili povećati termodina-

mičku aktivnost određenog jetrenog enzima, alkalin

fosfataze. Ili utjecati na rezultat pokusa uživo s larvom

voćne mušice, tako da se u njezinu tijelu poveća ener­

gija molekularnog racija (ATP do ADP) i ona postane ja­

ča, do te mjere da joj je za larvalni razvoj potrebno kraće

vrijeme. Koristili smo te uređaje u sva četiri ova eksper­

imenata, i pritom bili itekako uspješni.2«

Zajedno s kutijama u koje su bile utisnute namjere, pripremljeni su i »kontrolni« uređaji (na koje nije đjelo- vano namjerom). Oni su zasebno umotani aluminijskom folijom i poslani u laboratorij udaljen tisućama kilome­tara. Zatim su oba tipa kutija, i kontrolne i one podvrgnu­te djelovanju namjerom, smještene oko 18 centimetara od mete i uključene. Ovim uređajima trebaju tri do četiri mje­seca da »dovedu prostor u stanje više simetrije«. Drugim riječima, da prorade. Poanta: »Uočili smo označene kon­traste unutar svakog para [i unutar] svih parova [zajed­no]. Bolje vidimo velike efekte u statističkoj vjerojat- nosti nego jednu među tisućama«.

Jednostavno rečeno: dr. Tiller je uzeo četiri meditan- ta koja se usredotočuju na jednostavnu elektroničku ku­tiju s određenim ciljem - kao što je primjerice taj da se pH vrijednost vode promijeni za čitavu jednu mjernu jedi­nicu. Odnesu ju, stave pokraj neke vode, i nekoli ko mje­seci kasnije njezina pH vrijednost je promijenjena. Šanse da se to dogodi samo od sebe, prirodnim putem, manje su od tisuću naprama jedan, posebice uzevši u obzir da se ta promjena ne pojavljuje kod kontrolnih uređaja.

Koliko iznosi jedna jedinica pH vrijednosti? Tiller kaže: »Ako se pH u vašem tijelu promijeni za čitavu je­dinicu, mrtvi ste«.

A o tome kako su ovi pokusi prihvaćeni, dr. Tiller primjećuje: »Normalni znanstvenici imaju problema s tim... javlja se efekt nevjerice. Oči im malo zasjaje i ra­dije ne bi nastavili razgovor na tu temu«.

1 Za detaljni opis, vidjeti Concious Acts of Creation williama Tillera.

Emotove fotografije vode

Zagađena voda s brane Fuiwara

Voda s izvora Sanbu-lchi Yasui

Blagoslovljena voda iz fontane u Lourdesu

104 UM IZNAD MATERIJE

Poruke u vodi

Dr. Masai’u Emolo podignuo je velike valove svojom knjigom The Hidden Messages in Water (Poruke skrivene ii vodi). U knjizi su predstavljene zapanjujuće fotografije smrznutih kristala vode koja je prethodno podvrgnuta ne-fizičkim podražajima. Započeo je izlažući vodene kri­stale glazbi - od Beethovena do heavy metala - i fotogra­firajući rezultate. Kad je jasno utvrdio da glazba utječe na veličinu i oblik vodenih kristala, prebacio se na ut­jecaje svijesti. Glazba, naposljetku, stvara fizičke, mate­rijalne objekte koji mogu utjecati na valove materije- zvuka. Ali što je s mislima?

Dr. Emoto je na boce vode stavio znakove koji izraža­vaju ljudske emocije ili ideje. Neke od njih bile su po­zitivne, kao naprimjer »hvala« i »volim te«. Druge su bi­le negativne, kao primjerice znak koji kaže »gadiš mi se, ubit ću te«. Nasuprot prevladavajućoj znanstvenoj mudro­sti, voda je reagirala na ove izraze svijesti, usprkos tome što riječi ne proizvode mjerljivu fizikalnu aktivnost. Voda s pozi­tivnim porukama formirala je prekrasne kristale; voda s negativnim porukama postala je ružna i deformirana.

Ove fotografije imale su odjeka u čitavom svijetu. Negdje između njegove knjige, našeg filma i Emotovih neumornih putovanja svijetom, tijekom kojih je držao predavanja i seminare, narasla je prava bujica zanimanja za novim informacijama o njegovim eksperimentima. Kao odgovor na to, brojni znanstveni istraživači sada nastoje ponoviti njegov rad. Neovisno ponavljanje sastavni je dio znanstvene metode.

Voda povezuje čitavo čovječanstvo, u biti čitav život. Ona čini između 70 i 90 posto našega tijela (ovisno o to­me čije istraživanje čitate). Površinu planeta uglavnom čini voda. Svojim briljantnim uvidom dr. Emoto pro­dire ravno u srce fizičkog elementa koji je zajednički sve­kolikom životu. Ako život (mi) može utjecati na fizičko, tada se čini najprirodnijim da će se to pokazati i u vodi.

Kao što je očito iz svega navedenog, mnogo je toga što bi znanstvena zajednica morala razmotriti. Eksperimenti su provedeni i stalno se sve više i više provode. Rezultati

Gadiš mi se, ubit ću te

Hvala

Chi Ijubavi

UM IZNAD MATERIJE 105

Voda reagira na svijest

se objavljuju. I, u međuvremenu, veći dio svijeta i dalje zaista želi znati: koliko je stvaran utjecaj svijesti na materiju? Ako misli mogu to učiniti vodi, zamislite sa­mo što mogu učiniti nama.

Svijest nad materijom?

Pretpostavljajući da je nadmoć uma nad materijom stvarna pojava, i da smo vam tijekom onog misaonog eksperimenta s klavirom dokazali, ili vas bar uvjerili, da je i materija nad umom također stvarna pojava, što sve to znači?

Um nad materijom iznad uma nad materijom koja je iznad - to je još jedna isprepletena hijerarhija, još jedan aspekt svemira tipa »jaje ili kokoš«. Ali kao što primje­ćuje Ramtha, to je gledište suštinski đualističko. Duali­zam prožima ove koncepte: subjekt/objekt, unutra/va­ni, znanost/ duh, svjesnost/stvarnost. To gledište na ko­jem još toliko trebamo raditi ponovno se uvuklo u naš jezik i naše misli. A što ako je um materija, a materija, prema tome, um?

Što ako je materija informacija ili ako je um informacija?U ovakvim situacijama, sugestivni mig kvantne fizi­

ke je gotovo neodoljiv. Je li to gledište da um jest nad materijom dokazano činjenicom da se materija u konačni- ci svodi na nešto nalik na informaciju? Pa, u svakom slu­čaju, to gledište njome nije pobijeno; u stvari, čini se da spomenuta činjenica sugerira da smo na dobrom putu.

Sugerira to baš kao što klavir koji pada na vašu nogu sugerira bol. Kao što promatrači (svjesni ili ne) utječu na promatrano, kao što čestice koje su međusobno pove­zane u čitavom svemiru sugeriraju da je svijet nedualis- tički. Ne samo da sugerira nedualistički svijet, nego ga dokazuju. Newtonov san o podijeljenom svemiru je go­tov, i u duhu ove pozitivne, afirmativne akcije svi se pi­taju: što ćemo sada učiniti s tim?

106 UM IZNAD MATERIJE

Razmislite malo o ovome...

Koje vas predrasude sprečavaju da promijenite paradigmu?

Na koji se način te predrasude odražavaju na stvarima iz vaše realnosti (na vašim osobnim stvarima)?

Što su to »vaše osobne stvari«?

Je li moguće da biste, znajući da su te stvari manifestacija vaših misli, lako mogli postići i to da se manifestiraju nove stvari temeljene na vašoj novoj paradigmi?

Nabrojite pet svojstava po kojima se razlikuju um i materija .

Možete li na ta svojstva pogledati drukčije i vidjeti ih kao ista?

Ako misli mogu utjecati na molekularnu strukturu vode, što vaše misli čine vašoj stvarnosti?

Što je bilo prije - stolica na kojoj sjedite ili ideja da sjednete na nju dok čitate ovu knjigu?

Sve ceste vode u Rim

Sve je tako povezano

Vječni grad

Vječno pitanje:Stvaram li ja stvarnost

Ili ona mene?

Sve ceste kojima smo prolazili u prethodnim po­glavljima zaista vode do ovoga. A od ovog vječ­nog pitanja, sva poglavlja vode van. Nitko od nas

ne može pobjeći od pitanja: stvaram li ja svoju stvarnost, ili sam list na vjetru? Jesam li izvorište koje određuje na koji će se način stvari zbivati u mom životu, ili se moj život nalazi na kraju čitavog lanca, određenog u trenut­ku Velikoga praska?

U poglavlju »Što je stvarnost?« vidjeli smo kako na pi tanje o stvarnosti odgovaramo svaki put kad ustajemo iz kreveta, svaki put kad sudjelujemo u onom »vanj­skom« svijetu. Pa, je li odgovor na pitanje »stvaram li ja svoju stvarnost?« sadržan u svim našim internim »unu­tarnjim« trenucima? I ako je istina da sami stvaramo vla­stitu realnost, tada ti »unutarnji« trenuci prethode onim »vanjskim« trenucima. I to je razlog što je ovaj trenutak središnji »unutarnji« trenutak ove knjige.

Ta je ideja bila, i još jest, središnji koncept spiritualnih, metafizičkih, okultnih i alkemijskih tradicija. Gledište ko­je odgovara sintagmi »kako gore tako dolje, kako unutra tako vani« smatralo se temeljnim, istinskim načinom gledanja na svijet. Ipak, iako zdrav razum kaže da stva­rate neke događaje u svom životu (što jesti za doručak,

SVIJEST STVARA STVARNOST

s kime se vjenčati, koji auto voziti), misliti da imate ikak­ve veze s drvetom koje je palo na taj auto čini se prilično nategnutim.

U stvari, koncept prema kojem vi stvarate stvarnost (a ona je, naposljetku, nekako stvorena - pa tu je!) ima bezbroj nijansi. Taj koncept generira pitanja kao što su:

• Ako i ja i ti stvaramo svjetove, a oni su različiti - što onda?

• »Nikad ne bili stvorio ovo_________________ (samipopunite prazninu) u svom životu!«

• Postoje li slučajnosti?• Što je s prirodnim katastrofama?• Tko je »ja« koje stvara?

A ova se pitanja, zauzvrat, vezuju na koncepte karme, transcendentnog sebstva, frekvencija specifične rezonan­cije, stavova, osobne odgovornosti, viktimizacije i moći.

No na kraju je bitno samo jedno: najveći pojedinačni utjecaj na život koji živite imat će upravo to na kojoj se strani ograde, u odnosu na ovaj koncept, nalazite.

Natrag u laboratorij (opet!)

U poglavlju »Um iznad materije« vidjeli smo kako namjera utječe na događaje na mikroskopskoj razini. Vi­djeli smo kako se pretpostavljena nasumičnost kvant­nih događaja može promijeniti i kako usredotočenost naše svijesti može prouzročiti drugačije fizikalno stanje. U »Promatraču« se radilo samo o kolabiranju oblaka zbr­kanih mogućnosti u određeno pojedinačno stanje. U »Kvantnoj fizici« bilo je riječi o tome kako ova čvrsta, fik­sirana stvarnost i nije toliko čvrsta, fiksirana i stabilna, te da postoji veza između svih stvari u svemiru. Paralele između »Kvantne fizike« i »Svijest stvara stvarnost« ne mogu se ignorirati.

Prema fizičaru s Princetona i dobitniku Nobelove na­grade Johnu wheeleru: »Stav da 'tamo vani' postoji svijet

SVIJEST STVARA STVARNOST 111

Kroz jedno poglavlje za drugim, tragali smo za od­nosima koji postoje između dviju strana. Tražili smo kauzalne veze. Tko uzrokuje što? Postoji li veza? Postojili rascjep? Tko je stvorio rascjep, a tko sjedi na ogradi držeći lijevu i desnu nogu u dva različita područja? Mi, a to smo i prije radili.

Ali sa smrću dualizma, nema više ni veze, ni uzroka (niti ograde). Sve je to jedna te ista stvar. Sve je međuovis­no, a to su oduvijek i tvrdili istraživači svijesti. Goswami bez oklijevanja priznaje da je teško prilagoditi se ovom novom načinu razmišljanja, koje naizgled proturiječi na­šem dnevnom iskustvu. On kaže: »To je jedino radikalno

Razmislite o obje strane ograde.

svjesnost

umduh

transcendentno ja bog

fizička stvarnost

materija

znanost

priroda

stvari

112 SVIJEST STVARA STVARNOST

neovisan o nama, koliko god bio popularan u svako­dnevnim okolnostima, više se ne može održati«. Prema njegovim riječima, mi nismo samo »statisti na kozmič­koj pozornici, [nego] oblikovatelji i stvaratelji koji žive u sudjelujućem svemiru«.

Prema fizičaru i piscu Amitu Goswamiju, »svi smo mi navikli misliti da sve oko nas već jest, da postoji bez našega utjecaja, bez našega izbora«. U skladu s otkrićima kvantne fizike, kaže Goswami, »trebali bismo se osta­viti takvog načina razmišljanja. Umjesto toga, zaista morate priznati da čak i materijalni svijet oko nas, stoli­ce, stolovi, sobe, tepih, sve te stvari, nisu ništa drugo ne­go moguća kretanja svijesti. I ja iz tih kretanja odabirem

trenutak po trenutak kako bih svoje aktualno iskustvo doveo

do ozbiljenja«.

Ono što ovi fizičari, i općenito čitava nova fizika, iz­ričito tvrde jest smrt dualizma. Nije um nad materijom, nego je um-materija.

mišljenje koje morate prigrliti, ali ono je zaista radi­kalno. To je toliko teško, jer smo skloni vjerovati da svijet već postoji tamo vani, neovisno o našem iskustvu. Ali ne postoji. U vezi s tim kvantna je fizika sasvim jasna«.

Sve to dovelo je Freda Alana Wolfa dotle da je, tije­kom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, skovao ter­min »ja stvaram svoju stvarnost«. New Age pokret, koji se tada pojavljivao, smjesta se priklonio ovoj frazi i uči­nio je dijelom vlastite paradigme. No, kako su mnogi fizičari i dalje govorili, to nije jednostavan koncept i ne može se samo tako prigrliti. Kako smo već ranije naveli riječi dr. Wolfa: »Ne mijenjate vi ovu vanjsku stvarnost; ne mijenjate stolice i kamione i buldožere i rakete koje polijeću - ne mijenjate takve stvari!«.

Tko stvara što?

Dr. Wolf nastavlja: »Jedno od pitanja koje se javlja u vezi sa stvaranjem realnosti jest - a što se događa kada dva čovjeka stvaraju različite realnosti; što ćemo s tim? Pa, prva od stvari koje trebate shvatiti jest da je ideja da vi stvarate vlastitu stvarnost vjerojatno pogrešna ako pod 'ja' podrazumijevate egocentričnu osobu za koju mis­lite da vodi vaš show. Taj 'ja' vjerojatno uopće ne stvara stvarnost«. Amit Goswami kaže:

»Postalo je jasno da je mjesto s kojeg odabirem stvarati

svoju stvarnost, to mjesto svijesti, vrlo osobito, ne-obično stanje bivanja u kojemu se subjekt/objekt raspada i nes­taje. To dopire iz tog ne-običnog stanja koje »ja« oda­

bire, pa je tako i ushit pripadnika New Age pokreta ne­stao kad su se morali suočiti s činjenicom da ničeg bes­platnog u realnosti nema. Moramo meditirati i dosegnu­ti ne-obična stanja svijesti prije nego što postanemo

stvaratelji vlastite stvarnosti.«

Tako koncept po kojem »svijest stvara stvarnost« po­vlači pitanja: »Koja svijest? Koja razina svjesnosti? Koje 'ja' je u tom smislu stvaralačko?«.

SVIJEST STVARA STVARNOST 113

Čitavo vrijeme tijekom snimanja filma Koji k....!?

govorila sam si »sve će biti super, znam to«. I tako, kad

god bi se javili problemi, nisam to uzimala srcu. jer

sam znala da stvaram nešto uspješno. Ali veliko

iskušenje dogodilo se na kraju. Imali smo vrlo

kompliciran završetak, jer smo radili na vrpci visoke

rezolucije, 35 mm, s tonama kompjutorske grafike, koju je trebalo uklopiti u film, a

onda sve to prebaciti na 35 mm traku. A imali smo i

rok. Uvjeravala sam nadležne u jednom kinu da nam daju još jedan tjedan,

ali njima je trebao primjerak do ponedjeljka, 3. veljače.

Ako tada ne bude gotov, film neće prikazati sve do

svibnja, a Will je stalno iznova pregledavao

rasporede i upozoravao kako ćemo izgubiti

pravi trenutak.

Kako smo se približavali kraju, svi su govorili kako

nije moguće da to napravimo na vrijeme, ali

ostali smo usredotočeni i naš supervizor iz postprodukcije

poslao je primjerak u Washington i uručio ga dva

sata prije isteka roka! Poslije je priznao kako bi,

da ga je netko pitao hoćemo li završiti na vrijeme

(znajući što je sve bilo posrijedi), svakako bio rekao da je to sto posto

nemoguće.

- BETSY

Prekrasan prikaz ovoga pitanja pruža film Forbidden

Planet (Zabranjeni planet). U njemu, ljudi na planetu iz­grade stroj koji njihove misli može trenutačno transfor­mirati u fizičku realnost. Dođe i taj veliki dan kad oni uključe stroj i - VAU! Kakav dan! Stvore predivne ku­će, ferrarije na svakom kolnom prilazu, prekrasne par­kove, raskošne bankete, nakon kojih odu (u ferrarijima) u svoje velebne kuće i zaspu. I sanjaju.

A ujutro se probude na opustošenom planetu.Prema dr. Deanu Radinu, postoji dobar razlog što ne

manifestiramo stvari na licu mjesta: »Sve što radite, sve što mislite, sve što planirate širi se svemirom i utječe na njega. Kako se pokazalo, veći dio svemira ipak za to ne mari, i zato naše male individualne misli ne prodiru u svemir i ne mijenjaju ga pred našim očima. Mogu za­misliti da bismo, kad bi tako bilo i kad bi svatko od nas bio toliko moćan da se naši prolazni hirovi odraze na svemir, skoro trenutačno uništili sami sebe«.

Zamislite da svaki put kad vam netko zasmeta na autocesti i da ono što pomislite (a znate što obično po­mislite) smjesta postane stvarnost. Ili kad vaš partner na­pravi _____________ a vi mu kažete_______________ !

Nedostatak trenutačnog zadovoljenja pri stvaranju naše vlastite stvarnosti možda služi tome da nas zašti­ti od nas samih.

Stav je sve

Dvije glavne ideje koje Ramtha poučava u Ramthi- noj školi prosvjetljcnja (Ramtha School of Enlightenment) jesu: svjesnost i energija stvaraju prirodu stvarnosti i - stav je sve. Prva ideja iskazuje kako su stvari postale takvima kakve jesu, a druga ideja tumači zašto.

Nedavna studija koju su na Harvardu proveli Ellen Langer i Rebecca Levy uspoređivala je gubitak pamće­nja kod starijih ljudi iz različitih kultura. Većina Ame­rikanaca, koji žive u kulturi koja strahuje od starosti i »zna« da s godinama naše snage opadaju, pati od značaj-

114 SVIJEST STVARA STVARNOST

nog gubitka pamćenja. Naprotiv, stariji Kinezi, čija kul­tura visoko cijeni starije ljude, ne samo da pokazuju vr­lo male gubitke pamćenja, nego su stariji ljudi na testi­ranjima pokazivali gotovo jednako dobre rezultate kaoi najmlađi sudionici studije. Svaka kultura proizvodi starce u skladu s prevladavajućim stavom o starenju.

A tu su i Francuzi, čija kultura obiluje vinima, puše­njem, slatkišima (bijeli šećer!), umacima prepunim ko­lesterola i koji duboku starost doživljavaju zdravi, mrša­vi i sretni. Mnoge su studije provedene u nastojanju da se dokuči u čemu je »tajna«, jer prema važećim teorijama oni bi trebali imati toliko operacija na srcu koliko imaju i slastičarnica. Ali nije posrijedi tajna, nego - stav. Oni vole ono što jedu i nemaju pritom osjećaj grižnje savjesti.

Ako je to osobna stvar, tada ju zovemo stavom; ako je kulturološka, zovemo ju paradigmom; ako je univer­zalna, zovemo ju zakonom. »Kako unutra, tako vani.«

Kako gore, tako dolje

Sjećate li se da smo rekli kako bi poglavlje »Što je stvarnost?« moglo stajati bilo gdje? Pa, to poglavlje i jest

svugdje. »Vid i percepcija« govori o tome kako mozak stvara slike za koje vjerujemo da su stvarni vanjski svi­jet. »Promjena paradigme« razmatra kako ideje i otkri­ća rastu do široko rasprostranjenih uvjerenja o svijetu. »Kvantna fizika« i »Promatrač« nude intrigantne para­lele između subatomskog svijeta i načina na koji svijet međudjeluje s kreacijom. »Um iznad materije« ruši og­radu između vidljivog i nevidljivog i ukazuje na pove­zanost ovih naizgled različitih područja. Drugim riječi­ma, sva ta poglavlja govore o svijesti, stvarnosti i nji­hovoj međusobnoj vezi. Nešto kasnije, poglavlje »Mo­zak izbliza« bavi se time kako su naši stavovi kodirani u živčanim strukturama i što iz toga nastaje. »Emocije« i »Ovisnosti« odgovoraju na pitanje »zašto stvaramo stvar­nosti u kojoj smo se zatekli«. »Zašto nismo čarobnjaci« razmatra zbog čega ne stvaramo ono što (mislimo da)

SVIJEST STVARA STVARNOST 115

Bilo je nekih velikih primjera u prilog tome da

»svijest stvara stvarnost« - na primjer, svi profesionalci

iz svijeta filma govorili su nam da to nitko neće

distribuirati, da to nitko neće vidjeti - ali bilo je i na

stotine »malih« stvari. Zapravo, mi smo i računali

da će nas to izvući iz škripca. Kao kad smo trebali

promijeniti pjesmu. Za prijelaz na scenu s partyjem,

imali smo pjesmu od Aerosmitha »Sweet

Emotion«. U stvari, scena jei pisana s tom pjesmom na

umu. Ali nismo ju mogli dobiti. Tako smo tražili i

tražili nešto drugo, ali ništa nije bilo ni blizu onome što

bi nam odgovaralo.

Jednog dana razmišljao sam o tome i iznervirao se i

rekao (prilično namjerno): »E pa čut ću tu pjesmu na

radiju, i to SADA!«. I začuo sam »Hooked on a Feeling«

od Bostona. Ne samo da je stvar bila odlična, nego kad sam ju umontirao, zapravo je čak i bolje 'sjedala' na tu

scenu. Je li to dokaz? Za mene je bio.

- WILL

želimo. »Želja/Namjera« tumači kako svjesno zavladati kreacijom, dok dio »Izbori/Promjene« (u istom poglav­lju) razmatra što se pritom događa u našem životu.

Ali, na kozmičkom sudu iskustvenoga, dokazuje li išta od navedenoga da svijest stvara realnost? Čini se da se taj koncept reflektira kroz različite razine iskust­va (»Kako gore, tako dolje«), no je li to potvrda ili kruž­na definicija? Saslušali smo sve, od elektrona i pozitro- na do uglednih fizičara i filmaša. Prema Deanu Radinu: »Dokaz nije riječ koja se koristi u znanosti. To možemo i dokazati. Možemo stvoriti određeni stupanj uvjereno- sti da je neki učinak ono što nam se čini. Je li ikad itko dokazao gravitaciju? Newton je rekao da je gravitacija privlačna sila koja djeluje među masama. Einstein je rekao da masa iskrivljuje geometriju vrijeme/prostora, što potom uzrokuje da se mase približavaju. Ali ni je­dan ni drugi ne mogu dokazati što je to. U najboljem slu­čaju, može se pružiti matematički opis u kojem nema vidljivih proturiječnosti«.

U tom trenutku mi filmaši dižemo ruke i skačemo s ograde.

Stvaranje filma Koji k.... uopće znamo!?

Dali smo zavjet. Nećemo biti licemjeri. Ne kanimo postati salonski filozofi. Naša je namjera, u skladu s našim najboljim sposobnostima, ne samo pričati priču, nego prohodati taj put. To je značilo da ćemo ideje o kojima govorimo u filmu pokušati i proživjeti, a dvije od većih bile su: emocionalne ovisnosti i stvaranje vla­stite stvarnosti. Tijekom stvaranja filma Koji k.... uopće

znamo!?, svi koji su bili uključeni zaista su pokušali poraditi na stvarnju stvarnosti i suočavanju s emo­cionalnim ovisnostima.

Drugim riječima, odlučili smo biti »znanstvenici u vla­stitom dvorištu«, i to usvajajući znanstvenu metodu, is­kušavajući ju da vidimo djeluje li. I rezultat je bio odli­čan, naši životi postali su bolji.

116 SVIJEST STVARA STVARNOST

Ali sad govorimo samo o nas troje autora. Film smo nazvali Koji kurac uopće znamo!?', pa nije baš sigurno trebate li nas slušati. A koga biste trebali slušati? Ono­ga koga u stvarnosti stalno i slušate - sebe.

MASA MASI

Režirao sam scenu u kinu Baghdad. Trebali

smo snimati od ponoći do zore, kada smo se tre­

bali maknuti odande. Debelo smo kasnili. Shva­

tio sam da nikako nećemo uspjeti napraviti sve

na vrijeme, što bi bila katastrofa jer tada čitava

scena ne bi vrijedila. Ramtha nam uvijek govori

o principu »masa masi«. Drugim riječima, sve što mi

stvaramo svodi se na fizičko pomicanje fizičkih stva­

ri, umjesto na kreiranje na suptilnim razinama.

Shvatio sam da smo zeznuli i nisam više mo­

gao spasiti stvar na foru »masa masi«. Sjećam se

da sam pomislio: »Vrijeme je za božansku krea­

ciju«, i skočio na noge vičući: »Nema više 'masa

masi'!«. To je sve čega se sjećam, osim da smo do

zore sve završili na vrijeme.

- MARK

1 Eto ga! Rekli smo to! A što sad, naposljetku, pa to i je naš pravi naslov...

SVIJEST STVARA STVARNOST

Uzmimo obje pretpostavljene strane ograde:

svjesnost

um

duh

transcendentno ja

bog

fizička stvarnost

materija

znanost

priroda

stvari

Povucite linije između svake od njih i definirajte o kojem je tu odnosu riječ. Potom povucite linije naznačujući jed­nostavan odnos »je« (um je materija, svjesnost je fizička stvarnost). Koje gledište ima više smisla?

Isključuju li se međusobno?

Jesu li ta dva gledišta još jedno potkradanje utjecaja dualiz­ma? Je li seks pokušaj da se prevlada dualizam?

Je li vrijeme izmišljeno zato da bi se instant-karma držala na udaljenosti?

Je li izmišljeno da bi nam dalo vremena da shvatimo kakve su naše moči i njihove posljedice?

Razmislite malo o ovome.

Prethodno poglavlje bavilo se razmišljanjima o tome je li svijest koja kreira stvarnost univerzalni zakon ili fantazija, postoji li neki dokaz koji bi potvrdio da je to istina i kako se takav dokaz može pojaviti u našim životima.

Do sada ste se nekako odlučili oko toga što vi mi­slite o ideji da sami »stvarate svoju stvarnost«. Svatko priznaje da to u nekoj mjeri jest istina.

Pitanje je do koje mjere ste ju vi spremni priznati. Dotle da tako jest u slučaju kad odlučujete o tome hoćete li ne ići po sladoled, ili dotle da mislite kako je list koji vam je pao na glavu nešto što ste sami stvorili?

Implikacije ovog principa su velike. Ne samo za nas i naše živote, nego i na širem planu: za gradove, regije, države, planet. No, najprije - što je s vama?

Što ću za doručak, što ću sa životom?

Vjerojatno ćete se složiti s time da na nebrojeno mno­go načina, u malim stvarima, svoj život stvarate svako­ga dana. Odlučujete hoćete li ili ne ustati iz kreveta kad zazvoni budilica. Odlučujete što ćete obući, što jesti za doručak, možda i preskočiti doručak. I kako tijekom da­na susrećete druge ljude, kod kuće, na poslu ili na cesti, odlučujete kako ćete se ponašati prema svakom od njih. Vaše namjere za taj dan - ili vaša čvrsta odluka da ne definirate nikakve namjere nego da plovite niz stru­ju - utječu na to što radite i na to što ćete iskusiti.

Pogledamo li širu sliku, čitava putanja vašega života određena je vašim odlukama. Želite li se vjenčati? Imati

JA STVARAM SVOJU STVARNOST?

' Zapravo, za ovako nešto svatko pripisuje sebi zasluge. »Nakon svega

što sam proživio, bilo je i vrijeme«.

JA STVARAM SVOJU STVARNOST?

djecu? Ići na fakultet? Šio ćete studirati? Kakvu karijeru imati? Koji posao prihvatiti? Vaš život se ne događa sam od sebe; on se temelji na odlukama koje ste donijeli - ili niste donijeli - svaki dan.

No ostaje pitanje - do koje mjere se proteže takvo stvaranje života? Do toga da ćete susresti djevojku svo­jih snova? Do toga da imate tiranina za šefa? Da osvo­jite zgoditak na lutriji?'

I čiji to život, uostalom, VI stvarate? Zvuči kao glupo pitanje, ali riječ »ja« u rečenici »ja stvaram svoju stvar­nost« veliki je upitnik. A odgovor na taj upitnik razjas­nit će čitavu ovu kašu oko stvaranja.

Tko sam ja?

Natrag na velika pitanja. Indijski mudrac Ramana Maharshi izgradio je čitavo učenje upravo oko ovoga pi­tanja. Prema njemu, potraga za odgovorom na to pitanje vodi izravno k prosvjetljenju. No, odgodimo zasad pro- svjetljenje i ograničimo pitanje na sam čin stvaranja...

Prema Fredu Alanu Wolfu: »Prva od stvari koje tre­bate shvatiti jest da je ideja da vi stvarate vlastitu stvar­nost vjerojatno pogrešna ako pod 'ja' podrazumijevate egocentričnu osobu za koju mislite da vodi vaš show. Taj 'ja' vjerojatno uopće ne stvara stvarnost«. No, to za so­bom povlači pitanje: »Pa tko ju onda stvara?«. Svaka­ko, kad ujutro naručujete svoju prvu kavu, prilično je jas­no da je o duplom kapučinu odlučila »egocentrična oso­ba« ili osobnost, a ne transcendentalno, besmrtno sebst- vo. I da vaša osobnost, u slučaju kad drvo aterira na vaš novi blistavi automobil, s tim nema ama baš ništa.

Ideju o tome da »ja stvaram realnost« ljudi najčešće odbacuju svaki put kad u njihovim životima iskrsne ne­što što oni apsolutno ne bi, ni pod koju cijenu, sami stvo­rili. »Nikada ne bih stvorio ovol«. I istina je, oni - njihova

- Joe Dispenza

osobnost - i ne bi. Ali, kao što tvrde sve duhovne tradi­cije, imamo mi više od jednoga »ja«.

Ova božanska shizofrenija može se etiketirati različitim nazivima: ego/pravi ja, osobnost/božanskost, sin čovječji/sin božji, smrtno tijelo/besmrtna duša, ali suštinski ona govo­ri da postoje različite razine s kojih stvarate. A cilj je pro- svjetljenja izbrisati ove fragmentacije sebstva i kreirati iz jednog izvora. (Zbog čega, valjda, i pitanje »tko sam ja?« ima smisla). Riječ je o tome da se naša svjesnost proširi sve dotle da budemo svjesni svih svojih djela.

A prihvaćanje da »ja stvaram...« zapanjujuće je oru­đe te ekspanzije. Jer, ako to jest istina, onda svaki put kad odbijate svoj dio odgovornosti u činu stvaranja real­nosti, odbijate ili niječete i dio samoga sebe. Tako se frag­mentacija nastavlja. U stvari, prema onome što kažu prosvijetljeni, vaš duh, koji je dio vašega bića, stvara te stvarnosti kako bi vaša duša postala cjelovita. Postoje stvari koje morate iskusiti da biste narasli, a koje mož­da i ne bi bile po volji vašem egu/osobnosti.

To zovu karma: mi jesmo stvorili, u nekom trenutku u prošlosti, bilo bliskoj ili udaljenoj, sve te uvjete s koji­ma se suočavamo u ovome životu. Ali kako sve karme svih ljudi svijeta međusobno utječu jedne na druge? Kako se sve to zajedno slaže? Kako se sve te sretne (i nesret­ne) »podudarnosti« tako dogode da često postanu na­govještaji novoga svijeta? Tko upravlja kompjutorom koji sve to može uredno održavati, za svih šest milijar­di ljudi?

Kako to funkcionira?

Svemir JEST kompjutor. Ne-dualnost. I ne mora biti upaljen. On je spojen, umrežen tako da je prikopčan na sve i da ga sve stvara. On ne reagira na nas - on je mi.

Dualistički model karme kaže: Ja sam udario Boba, pa će netko udariti mene. To je veoma uzročno-poslje- dičan (newtonovski) način da se sagleda taj fenomen. Ali s pozicije nedualističkog, sveprožimajućeg modela, stvar je drukčija. U tom slučaju, akcija ili misao (koji su

122 JA STVARAM SVOJU STVARNOST?

jedna te ista »stvar«) javlja se u djeliću moje svijesti. S time je povezana određena frekvencija ili vibracija. Po­duzimajući akciju, prihvaćam tu stvarnost tako da sam sada povezan sa svemirom putem te frekvencije ili vi­bracije. Sve što »tamo vani« ima istu frekvenciju odgo­vorit će na to2, i to će se odraziti na moju stvarnost.

Prema ovoj predodžbi, sve u vašem životu - ljudi, mjesta, stvari, vrijeme i događaji - nije ništa drugo nego refleksija vaših karakterističnih vibracija. Kako kaže Ram­tha: »Sve u vašem životu je frekvencija specifična za to tko vi jeste«. Pa ako želite odgovor na pitanje »tko sam ja?«, samo pogledajte oko sebe; svemir vam uvijek servira odgovor.

Problem je u tome što se i naši skriveni, potisnuti di­jelovi također reflektiraju, a mi ih potiskujemo jer nam se ne sviđaju. Zbog takvih refleksija kažemo: »Ja nikad ne bih stvorio ovo«. A upravo se ovo nastavlja reflekti­rati opet i opet, sve dok ne shvatimo. To je kotač karme. Neveselo kolo. Ili, kako to reče jedan filozof iz srednje škole: »Život je usrani sendvič od kojeg svaki dan gric- neš pomalo«.

Tako bi rekla prava žrtva.»Gravitacija ne postoji; zemlja je bezveze.« Ili još:

»Život je sranje, a onda umreš«.

Viktimizacija - lijek za aktualnu stvarnost

Doživljavati sebe kao žrtvu vjerojatno je najjače od­bijanje ideje da »ja stvaram svoju stvarnost«. I to se stal­no događa. Žrtva kaže: »Ova situacija mi se dogodila. To je nepošteno i nepravedno«. Logični nastavak glasi: »Ja­dan ja. Svemir je nepravedan. Karma je privremena, pre­vrtljiva stvar«.

Vanjska strana ovog stava je sljedeća: njime si priskr­bite simpatije, počnete se osjećati dobro, jer niste vi ništa

2 To je načelo prema kojem funkcionira svako odašiljanje/prijem. Oda­

šiljač i prijemnik podešeni su na istu frekvenciju.

čistima je sve Čisto,

a oi-uma koji su otenljam.

t Mvjimtci kvlžtfl lAije c'isto,

i^ego su lm. oteflljflm. I razum

t s«\jest.

- Tit 1:15

Nedavno sam shvatio da je sam čin nijekanja našega sudjelovanja, kao kauzalnog agenta u vlastitom životu, namjerni pokušaj korištenja maglovitog razmišljanja na način da se ne moramo baviti nekim aspektima stvarnosti koji su pred našim očima. Mislim da sam to »zavaravanje« usavršavao veći dio života. Uvijek se trebamo zapitati koji su kriteriji posrijedi kad kaže­mo da jesmo ili nismo stvo­rili neki aspekt stvarnosti. Moj kriterij je uvijek bio: ja sam stvorio ono što je ugod­no i udobno, a pokušavao sam nijekati svoju odgov­ornost za ono što nije ugod­no. Nekovrijeme to mi je i prolazilo... ali onda me je sustigla stvarnost. Uvijek to napravi. Sada mislim da sam kauzalna i/ili participatorna sila u svakom aspektu onoga što vidim u svom životu.

-MARKJA STVARAM SVOJU STVARNOST? 123

skrivili, i možete zaboraviti na to iskustvo i ne brinutio tome kako ste mu pridonijeli.

Unutarnja strana: upravo ste prigrlili zamisao da vi ne stvarate svoju stvarnost (a time umanjujete i moguć­nost da to činite), i istu lekciju ćete dobiti opet, i opet, i... I to je isto odvajanje od realnosti. Uklanja kreatora iz kreacije.

Pogledamo li kako se ovakav stav odražava na širem društvenom planu, vidjet ćemo da je viktimizacija pre­vladavajući stav. Toliko je večernjih vijesti posvećeno žrtvama. U Sjedinjenim Američkim Državama menta­litet žrtve poprimio je epske razmjere. Ako se nekome nešto dogodi, prvo što će učiniti bit će pogledati koga može tužiti.

Kao što je Don Juan rekao Carlosu Castaneđi u Putu u Ixtlan: »Čitav život se na nešto žališ jer ne prihvaćaš odgovornost za vlastite odluke... Pogledaj mene. Ja ne­mam dvojbi ni kajanja, Sve što činim moja je odluka i moja odgovornost«.

Veliki preokret

Kao što je viktimizacija najjače odbijanje premise ko­ju iznosimo u ovome poglavlju, tako je iskaz »prihvaćam odgovornost« njezino najjače prihvaćanje. To je monu­mentalni preokret u načinu na koji netko može pristu­piti svijetu i svome iskustvu u njemu. Viktimizacija i ne- moć koju ona podrazumijeva nestali su iz života. U svakoj situaciji, postavljaju se pitanja: »Gdje sam ja ili što je 'ja' u ovoj situaciji? Što mi se na ovaj način vraća? Iz koje razine mog 'ja-stva' to dolazi?«.

Preokret se sastoji u ovome: umjesto da tražite da vam svemir dokaže kako sami stvarate svoju realnost - ne bis­te li u miru mogli sjediti na ogradi i prihvaćati ili odbi­jati ono što se događa - počnite podrazumijevati da ste svoj život i sve događaje u njemu sami proizveli, pa pre­ma tome u svim događajima pokušajte pronaći njihov smisao. A pod smislom ne mislimo na filozofski, koz­mički smisao, nego prije na onaj smisao koji se tiče vas

124 JA STVARAM SVOJU STVARNOST?

kao osobe, onoga tko ste, što se napravili, što u svom životu niječete. Tražite li promjenu u svom životu? Na­pravite ovaj veliki preokret i gledajte kako vam se život mijenja, pred očima vaših mnogih »ja«.

»Ljudi uvijek okrivljuju okolnosti za to što su takvi kakvi jesu«, rekao je veliki bri tanski dramski pisac Geor- ge Bernard Shaw. »Ja ne vjerujem u okolnosti. Ljudi ko­ji su dospjeli u ovaj svijet ljudi su koji ustanu i traže okolnosti kakve im odgovaraju i, ako ih ne mogu naći, stvore ih«.

Kako stvaramo okolnosti? Kako stvaramo te podu­darnosti koje imaju golem utjecaj na smjer naših živo­ta? Izgleda suludo da bi itko mogao stvoriti slučajnost poput ove:

»Pa, zaboravio sam novine, pa sam odjurio natrag ku­ći, ali usput mi se ispuhala guma. Stao sam da ju zami­jenim, ali kad sam se sagnuo pukle su mi hlače. Zato sam se omotao dekom, a osoba koja je upravo prolazi­la autom bila je dizajnerica koja je dizajnirala tu dekicu, i zato je stala, a poslije smo se oženili«. Bila je to samo slučajnost. Ali ono što stvarno time mislimo jest daje to bila neobična podudarnost.

Dakle, je li naš sretni mladoženja stvorio ispuhanu gumu? Ili je stvorio želju da se oženi, a svemira prepu­stio detalje? (Pitanja ovakvog tipa počnu izranjati čim uskočite u čitavu tu paradu zvanu »ja stvaram«). Kad govori o eksperimentima s mijenjanjem pH vrijednosti vode, william Tiller kaže: »Pitate me jesmo li do u deta­lja objasnili svoju namjeru, ili smo to učinili tako da pre­pustimo svemiru da pronađe način na koji će to napra­viti? Općenito govoreći, napravili smo ovo potonje«.

Drugim riječima, umjesto da diktiraju svaki korak koji voda mora proći kako bi joj se promijenila pH vri- jednost, kao što je preslagivanje kemijskih veza, razmje­na iona, i slično, meditanti su se tijekom pokusa dr. Tillera usredotočili na rezultat, a svemiru prepustili da se po­brine za detalje, poderane hlače i ostalo.

DNEVNI MENU ILI A LA CARTE?

Dok sam razmišljao o brojnim implikacijama ideje da »ja stvaram svoju stvarnost«, jedno od većih pitanja koja su me mučila bilo je: je li moja kreacija fiksirani dnevni menu ili a la carte? Biram li svaki pojedinačni dogadaj ili »paket aranžmane«? Mislio sam o Isusu i Pasiji. Je li on kreirao patnju i muku ili je odlučio svijetu donijeti novu svijest, a muka je bila dio tog paketa?

- WILL

JA STVARAM SVOJU STVARNOST? 125

Mogućnosti i vrijeme

I dalje nam ostaje pitanje - kako to sve može funkci­onirati? I kako netko može postati svjesniji raznih mo­gućnosti, tako da i samo stvaranje postane svjesnije? Prema Amitu Goswamiju:

»Pretpostavka je da je svijest temelj postojanja. Sve

su to mogućnosti svijesti. Iz samih tih mogućnosti, svi­

jest bira zbiljsko iskustvo koje onda manifestira, pro­

matra... kvantna fizika govori o mogućnostima, ali kad

pogledate sebe, koliko ste se puta zapitali »ma koje

mogućnosti«? Vaše pitanje o mogućnostima... [može

se] svesti na tako trivijalne stvari kao što je koji slado­

led ću ovaj put izabrati, od vanilije ili čokolade, što u

potpunosti ovisi o vašim ranijim iskustvima. Tako pro­

puštate kvantnu fiziku svoga života.«

Mogućnosti koje netko ima u životu dr. Goswami vi­di rasprostrima poput valne mogućnosti jednoga elek­trona. To znači da su te mogućnosti u vašem životu jednako »realne« kao i one koje valu predviđa Schro- dingerova jednadžba. Stuart Hameroff dodatno razvija ovaj koncept:

»Svaka svjesna misao može se smatrati izborom,

kvantnom superpozicijom koja kolabira u jedan izbor. Re­

cimo da gledate jelovnik i pokušavate odlučiti hoćete li

uzeti škampe, špagete, tunu. Zamislite da imate kvant­

nu superpoziciju u kojoj sve ove mogućnosti simultano

koegzistiraju. Možda čak i odete malčice u budućnost i

kušate različita jela. I onda odlučite: ‘A-ha. Uzet ću

špagete’.«

Odlazak u budućnost i nije takva znanstvena fantas­tika kao što zvuči. Kako naglašava dr. Hameroff: »U kvantnoj teoriji, možete se kretati i unatrag kroz vrijeme, a postoje i neke naznake da se procesi u mozgu koji se odnose na svijest projiciraju unatrag u vremenu«.

Ako se pokaže da su sve ove teorije točne, to bi zna­čilo da individualna svijest konstantno skenira sve bu-

JA STVARAM SVOJU STVARNOST?

duće mogućnosti, možda čak odlazi u budućnost da »kuša« bi li nekog oženila ili ne, a potom se usredoto­čuje, ili kolabira tu odabranu mogućnost u realnost. O onome »kako« u cijeloj se priči brine beskrajno interak­tivni superinteligentni svemir koji automatski reagira na svijest jer ni on nije ništa drugo doli svijest. Svemir JE kompjutor koji prati sve - zato i je tu. A ako može stvoriti samosvjesna bića koja se mogu sama replici­rati, onda može popraviti i ispuhanu gumu.

A kako ovo gledište kreaciju čini svjesnijom? Pa, za mnoge ljude budućnost je s druge strane velikoga zida, a prošlost mjesto na koje ne mogu otići. Tako da im sve one mogućnosti koje su se tamo pritajile ostaju nevid­ljive, a kad se pojave, izazivaju iznenađenje, čak i šok. Ali shvaćanje da su ti potencijali stvarni, i da se mogu razviti, da se njima može manipulirati i da ili se može kolabirati, to shvaćanje vodi nas ravno preko zida i u budućnost, u kojoj te već čeka novi ti.

Stvoriti svoj dan

Vaš bazen stvorene stvarnosti leži točno pred vama. Razmrljane preko čitavog zemljovida vremena, te mo­gućnosti čekaju »kretanje svijesti« koje će određeni do­gađaj dovesti do ozbiljenja. No, recimo da ste vi malo proaktivniji - zemljovidni aktivist koji ne želi sjediti zavaljen i čekati da mu list iz svemira padne u krilo, nego će radije krajolik mogućnosti sam zasaditi svojim svjes­nim kreacijama.

Najpopularnija, najprivlačnija, najtraženija informa­cija u filmu Koji je ona o konceptu kreiranja vlas­titoga dana. Tu tehniku prvu je prenosio Ramtha svo­jim studentima 1992. godine, a ona je i kamen međaš škole u Yelmu, Washington: »Nijedan učitelj vrijedan svoga imena ne dopušta da mu se dan dogodi; on ga kreira«:

JA STVARAM SVOJU STVARNOST?

Sve to super zvuči u teoriji. Ali praksa je pravi problem.

Sjećam se prvih nekoliko puta kad sam počinjala

»kreirati svoj dan«. Bilo je to nemoguće napraviti u

onom trenutku prije no što se sjetim tko sam to »ja«.

Čitavo tijelo bi mi bilo šokirano. Preplašila bih se i morala bih učiniti nešto što će me vratiti u »stvarnost«.

Činilo se da ne mogu od svog uobičajenog identiteta biti udaljena dovoljno dugo

da bih stvorila nešto drukčije. Prevladali bi strah i panika. Trebalo mi je dugo vremena da uopće dopustim sebi da budem prestrašena,

a da ipak nastavim u nepoznato. I kako sam

počinjala uviđati učinke i rezultate, strah se pretvorio

u radosno iščekivanje.

-BETSY

JEDNO MALO UČENJE POSTALO JE OPĆA MODA

Ovo što slijedi »skinuto« je s DVD-a Ramtha: Stvorite svoj dan - Pozivnica da otvorite svoj um:»Znate onaj trenutak kad se probudite, jeste

li, usput budi rečeno, ikada to primijetili, da u trenutku kad se budite još ne znate tko ste. Jeste li primijetili kako gledate po sobi u želji da se orijentirate, a još najčudnije, jeste li kad ugleda­li i osobu pored sebe, ne znajući, na mali djelić trenutka, tko je to? Mislim da o tome trebate mno­go razmišljati. Te trenutke u kojima se budimo, dok još nismo izašli iz kreveta, provodimo po­novno se orijentirajući, ponovno se povezujući s identitetom kojega, na trenutak, nismo ni imali, i identitet je ono što počinjemo oblikovati kad pogledamo u osobu do nas. A onda ustanemo, počnemo se češkati po tijelu... Odemo na zahod i zapiljimo se u svoj odraz u ogledalu. Zašto to činite? Zašto buljite u sebe? Zato što se pokuša­vate sjetiti tko ste. To je i dalje zagonetka.

Ali ako se morate sjetiti tko ste i ako se sjećate parametara svojeg prihvaćanja i ograda svojih sumnji, ako morate proći čitav taj ritual svakoga

dana kako biste se sjetili tko ste, kakve su šanse da će vaš dan ispasti jedinstven?... Svakako vrlo tanke. Ali što ako... se prije no što se sjetite tko ste, uspijete sjetiti toga tko biste željeli biti, i ako se to možda dogodi čak i prije nego što ugledate svoga partnera, prije nego se zakvačite za sebe, prije nego što isteturate iz kreveta, preplašite mač­ku i ugledate se u ogledalu... Ako se prije no što napravite išta od svega ovoga, nečega sjetite: 'Pri­je nego što se povežem u ritual svoje neuromre- že, stvorit ću dan koji je nevjerojatan, koji će una­prijediti moju neuromrežu, koji će pridodati vri­jedno iskustvo mojem životu' i stvorite svoj dan- stvorite svoj dan. Taj trenutak, u kojem još nis-

128 JA STVARAM SVOJU STVARNOST?

te onaj tko ste, najuzvišeniji je trenutak u kojem

vidite ono izuzetno, u kojemu možete očekivati

i prihvatiti neočekivano, možete očekivati da

dobijete povišicu taj dan. Kad vi postanete vi, va­

še očekivanje da toga dana dobijete povišicu u

velikoj se mjeri smanjuje. I vi i ja to znamo. Ali u

ovom stanju neuvjetovanosti vlastitim identite­

tom, možete stvoriti što god hoćete.

To ja govorim svojim studentima: prije nego što

ustanete i sjetite se tko ste, stvorite svoj dan. A na­

kon što stvorite svoj dan, vaša rutina će se promi­

jeniti. Bit ćete donekle drugačija osoba, i dok zurite

u pisoar, i dok se gledate u ogledalo. Nešto u vezi s

vama bit će drugačije, i to će biti divno«.

Ovo prekrasno učenje obraća se onom »ja« o kojem

je, u konačnici, u ovom poglavlju i riječ. Tko je »ja« koji stvara? Ako je to osobnost, tada kreacije izviru iz posto­

jećih struktura, navika, sklonosti, neuromreža, i sve što

se može stvoriti iz te stare strukture osobnosti bit će isto ono staro, jednako onome otprije. Stvarati ono što je već

bilo stvoreno teško se može nazvati stvaralaštvom.Ili stvaranje dolazi iz višeg sebstva, božanskog seb-

stva, a u tom je slučaju obično nesvjesno i rezultat je ne­

ke duboko pohranjene karme. I dok su takve kreacije div­

ne za duh, ovoj odvojenoj osobnosti one se čine proizvolj­

ne, nepravedne i daju povoda osjećajima nemoći i vik-

timizacije.Međutim, ova tehnika iskorištava trenutak ne-sebstva

ili novo-sebstva. Iz tog »ja« može se manifestirati nešto

zaista novo. Nešto što svjesno stvarate. A stvarati na ovaj na­

čin znači zauvijek poništiti zamke viktimizacije i nemoći.

I to svakodnevno potvrđuje, na vrlo stvaran način,

da stvarate svoju stvarnost.A ako to jest istina, potvrda rasplamsava tu vatru.

JA STVARAM SVOJU STVARNOST?

Razmislite malo o ovome

• Koje su granice naše kreativnosti i snage, ako uopće postoje?

• Možemo li promijeniti zakone fizike? Ako da, jesu li to za­koni? Što su zakoni?

• Kakvu nam vrstu odgovornosti donosi znanje o učinkoviti­jem stvaranju?

• Kako najkonstruktivnije možemo koristiti svoju kreativnost?

• Kako možemo znati da su naši individualni ciljevi u skladu s kozmičkim ciljevima?

• Koji je utjecaj spoznaje da stalno stvaramo, bili toga svjesni ili ne?

• Koja je razlika između osobnosti i viših stupnjeva svijesti?

• Otkud ja to znam?

• Kada znam da nešto stvara moja osobnost, a kada znam da je to moja viša svijest?

• Je li moja osobnost loša?

ZAŠTO NISMO CAROBNJACI?

LUKE SKYWALKER, VIDJEVŠI DA YODA MISLIMA PODIŽE NJEGOV BORBENI BROD X-WING IZ MOČVARE: »Ne vjerujem!«

YODA: »zbog toga i nisi uspio«.

Magičari.Ispadaju iz ispisanih stranica knjiga, s

filmskih ekrana... Učitelj Yoda, ravnatelj Dumbledore, Gandalf Sivi. Čarobnjaci! Nositelji vatre stvaranja - abrakadabra!

Tko ne bi volio biti čarobnjak? Tko se ne bi volio prebaciti iz škole br. 405 u Hogwarts?

Tko bi radije bio bezjak?1 Tko? Očito, samo bezjaci!

ZAŠTO NISMO ČAROBNJACI?

Jer, AKO mi stvaramo svoju stvarnost, i ako u tome nema nikakve magije, onda smo tu stvarnost stvo­rili mi, je li tako? Pomalo je čudno to što se većini ii sviđa ideja o magiji i voljeli bi joj biti vični, a ipak je daljinski upravljač za TV nešto u čemu smo joj se

najviše približili.To otvara zanimljivo pitanje: što je magija u odnosu

spram znanosti? Svakako, daljinski upravljač (i sama te­levizija!) bili bi prava magija prije 200 godina. Drevni Su- merani pisali su o bogovima koji mogu magično ko­municirati svojim glasom, trenutačno, preko čitavog planeta. A danas je to tako jednostavna i svakodnevna stvar. Dakle, u čemu je razlika? Znanost je vrlo procedu- ralna, ali takva je i magija: knjige o magiji opisuju korak po korak, poput kuharice, na koji način proizvesti žel­jeni učinak. Čini se, dakle, da je magija jednostavno

1 Bezjak, prema knjigama o Harryju Potteru, naziv je za osobu koja nema u sebi nimalo čarolije. Hogwarts je škola čarobnjaštva koju vodi Dumbledore.

znanosti koja se nalazi s druge strane paradigme. A ono što radi dr. Tiller sa svojim crnim kutijama nije ništa drugo nego pomicanje te granice.

Nečarobnjački priručnik

Umjesto da se zabrinjavamo oko toga zašto nismo ča­robnjaci (budući da je to pitanje na koje jedino sami mo­žete odgovoriti), uzet ćemo nekoliko stranica iz jednog poglavlja Nečarobnjačkog priručnika, nazvanog »Kako ča­robnjaka pretvoriti u žabu krastaču«. A ako vam nešto od ovoga zazvuči jako poznato, možda ćemo po tome znati tko je još čitao i koristio taj priručnik.

Ako vam je rečeno da ste plod slučajne mutacije tva­ri i da je vaš osjećaj samoga sebe epifenomen svojstava neživih čestica, koliko se magično možete osjećati? Ako

ZAŠTO NISMO ČAROBNJACI?

»Bilo je to magijsko dobakad se magija jasno osjećala! u zraku. Drveće je dahom slalo svoje pjesme pticama, ' koje su pripovijedale priče0 moći. Začarane doline čuvale su tajnu o tome da prava riječ može izmamitii zlato da se pojavi niotkuda. Magija je bila svugdje. I ja sam bio tamo. Uronjen u iskričave krhotine kreacije kojusam nazivao stvarnošću.«

Ovo je ulomak iz knjige koju nikada neću napisati. No, koliko nas je čitalo takve knjige, čeznući za teleporterom koji bi nas prebacio na takvo mjesto?U doba magije, to mjesto je svugdje. Jer svatko ZNA da je svijet takav.

Prije no što su se zapadnjaci pojavili na Tibetu, priče o »magiji« bile su svakodnevica. Redovnici su mogli skočiti deset metara u hipu, i tako prelaziti stotine kilometara za jedan sat. Svakodnevica, koja je danas nestala. Što za sobom povlači pitanje:»Što želimo da nam donese budućnost?«.

Možda ipak, na kraju, napišem tu knjigu...

will

se svi vaši magični trenuci tumače kao slučajne podu­darnosti, gdje je onda magija vašega života? Ako se vaš pogled na svijet sastoji od ubojstava, bolesti, rata i patnji (drugim riječima, večernjih vijesti) pred kojima se osje­ćate potpuno nemoćno, kakav ste vi to čarobnjak?

A što kad vam kažu da ste prezreni grešnik, začet u grijehu, obični bijednik u Božjim očima?

Prije otprilike četrdeset godina, grupa naprednih mi­slilaca koje je predvodio profesor sa sveučilišta Bra ndeis, Abraham Maslow, postala je akutno svjesna činjenice da se psihologija skoro isključivo zanima za probleme i

bolesti: neuroze, psihoze, disfunkcije. Zašto ne bi prouča­vali zdrave ili čak izvanredno zdrave pojedince? Zašto ne pogledati koje su više i najviše mogućnosti ljudsko­ga bića - i pomoći svima da razviju svoje moći?

Veliki američki pisac Henry David Thoreau napisao je, stotinjak godina ranije: »Ljudski kapaciteti nikada ni­su izmjereni; niti je na nama da sudimo po ikakvim pre­sedanima što sve čovjek može, jer tako je malo dosad iskušano«.

Norman Cousins, novinar i urednik časopisa Saturday

Revieio, istu je ideju ovako izrazio: »Ljudski mozak je og­ledalo beskonačnosti. Nema granica njegovu dosegu, području rada ili kreativnom rastu. Nitko ne zna kakva bi velika postignuća mogla biti u domašaju vrste jednom kad se potencijali našega tuna u potpunosti razviju«. Upra­vo to su psiholozi ljudskog potencijala odlučili otkriti.

Vjerojatno najvažnije naslijeđe Maslowa i njegovih kolega u tome je što su pripomogli da se u opće znanje usadi i činjenica da svatko ima nevjerojatne potencijale, da u svakom od nas postoje moći i sposobnosti koje još

nisu došle do izražaja.

ZAŠTO NISMO ČAROBNJACI?

njihovom krivnjom, Tako da se nikad i ne moraju zagle­

dati u svoju nutrinu, u kojoj bi otkrili svoju kreaciju.

Protuotrov: prihvati odgovornost za svoj život.

Ima mnogo prednosti u tome da budete žrtva. Nika­da niste »krivac«, pa ne morate osjećati krivnju. Ljudi vas sažaljevaju, pridaju vam pažnju i pomažu vam. A okrivljavanje je glavni potez te igre. Okrivite roditelje, društvo, posao, partnere, zdravlje i bla, bla, bla... za sve okolnosti u svom životu kojima niste oduševljeni. Ali čitava ova mreža isprika ruši se kad prihvatimo da svijest stvara stvarnost (SSS). To je najpraktičniji aspekt SSS-a. On znači da ste vi stvorili vaš život i vaš svijet. Možete proklinjati i gunđati jer vam se čini da ne možete imati ono što želite, dok u stvari imate baš ono što želite. Živite život koji ste izabrali, život za kakav ste vjerovali da biste mogli živjeti.

Da biste zaista znali gdje vam je svjesnost, jednostav­no promatrajte sve oko sebe, svaku stvar, osobu, mjestoi svaki događaj u svom životu.

ZAŠTO NISMO ČAROBNJACI?

. . 4.

Prihvatiti da »ja stvaram

svoju stvarnost« nije bilo ni

lako niti zabavno. Pogledala

sam uokolo na krvoproliće i

kaos koji sam stvorila i

pomislila sam: »Sranje, koji

nered!«. Ali, hej, ako mogu

stvoriti ovo, onda mogu

stvoriti i nešto drugo.

- BETSY

da taj užareni ugljen nije bio zaista vruć. Da je to bio »Leidenfrost-efekt«. Kad je četvrti put hodao po žeravi­ci, Gordie se počeo pitati što ako je profesor bio u pra­vu i je li žeravica zbilja vruća. Šetnju je završio s opekli­nama trećeg stupnja.

Što je onda napravio? Prvo, primijenio je protuotrov #2 - umjesto da okrivljuje profesora ili čovjeka koji ga je učio hodati po vatri, shvatio je kako je sam kreirao takav

ishod, a onda je primijenio protuotrov #3. Nije progutao foru s efektom Leidenfrost, nego je vjerovao svom is­kustvu. Njegova peta šetnja po žeravici prošla je bez ikakvih problema.

U tom je kvaka, u toj sitnici koja se tiče vjere. Tko uopće želi biti takav čudak da sam sebe izludi zamiš­ljajući stvari koje su toliko daleko od realnosti? A opet, tko bi htio biti ograničen samo na prosječnu, standardnu, svakodnevnu stvarnost u kojoj nema ni trunke magično­ga? Ideja o hodanju po vodi je suluda. Da nije one slavne scene na mom Galilejskome, svatko bi vam, bez imalo dvojbe, rekao da je to nemoguće, a ako mislite da je ta­ko nešto moguće - ludi ste.

U tome je kvaka, jer naš sustav vjerovanja obično ni­je čvrsto izgrađena, dobro promišljena, konzistentna cje­lina. Drugim riječima, moguće je doživjeti trenutak us­hita u kojem mislite da možete letjeti, ali i dalje ćete pri­tom vjerovati da ono što poleti gore na kraju mora i pasti. Prema Micealu Ledwithu:

»Ako ja vjerujem da mogu hodati po vodi, i vičem i galamim samome sebi da ću hodati po vodi, ono što ti­

me naglašavam obično je prezir prema dvojbi koju osje­

ćam, pa ako zaista i krenete hodati po vodi s takvim podijeljenim fokusom, potonut ćete.

Ali ako to apsolutno i u potpunosti prihvatite, da, us­

pjet ćete, jer se stvarnost precizno prilagođuje vašoj na­mjeri. Isto tako, ako se možete fokusirati i potpuno pri­

hvatiti da ste izliječeni, to će se dogoditi, ali ono što stvar­no ne prihvaćamo jest stupanj sumnje koji se skriva iza

takvih afirmacija.«

ZAŠTO NISMO ČAROBNJACI?

A ako zakopate dovoljno u dubinu, sumnja je uvijek rezultat sustava vjerovanja, koja kolidira s vjerovanjem po kojemu radite. I dok se ti konflikti ne uklone, bor­beni brod X-Wing ostaje u močvari. Kako kaže Ramtha:

»Koliko široka, koliko duboka, koliko visoka je vaša

razina prihvaćanja? Jer to je ono što je vjera. Nikada, ni­kada ne možete u svom životu manifestirati ono što ne prihvaćate. Manifestirate samo ono što prihvaćate. Dak­

le, dokle seže vaše prihvaćanje? Je li veće od vaših sum­nji? Koje su granice vaše sposobnosti prihvaćanja? Jeli to razlog zbog kojeg se razbolijevate? Je li to razlog

što ste stari? Je li to razlog što niste sretni, jer nesreća je razina vašega prihvaćanja? To je sve što ćete dobiti, znate. Nećete dobiti ništa više od toga.«

Zašto je Donald Trump bogat? Zato što je prihvatio to da svaki dan zaradi tri milijuna dolara. On je izgradio model vjerojatnosti kakav nema većina ljudi. Većina ljudi ima model prema kojem mogu zaraditi možda 200 dolara na dan.On je samo dodao hrpu nula i prihvatio to. Ne mora nužno biti da se on rodio s nekim osobitim darom. Sve je u prihvaćanju. Kako vi gradite svoju razinu prihvaćanja? Atletičari to čine trenirajući, a potom i istrčavajući utrku. Oni otkrivaju koje su njihove granice. Otkrivaju u čemu su dobri. Pomaže im njihov trener, i na kraju možda i osvoje olimpijske medalje. Zašto bi bilo drugačije kad je riječ o svijesti? Zar ne bismo i svijest trebali trenirati? Zar joj ne bismo trebali davati informacije?

- MARK:- i

ZAŠTO NISMO ČAROBNJACI? 137

Kad zamišljamo čarobnjaka, u mislima nam se pojav­ljuje slika nekakvog tipa u radnoj sobi zatrpanoj knjiga­ma do stropa, s opremom za pokuse razbacanom uoko­lo. Dr. Dispenza objašnjava zašto je tako: »Morate imati znanje koje će vam omogućiti da snivate veće snove. Mo­rate imali volje i strasti da iskoračite izvan granica vlastite udobnosti i vaše potrebe za konformizmom, da pokušate napraviti nešto što će čovječanstvo smatrati ludošću. A ipak, učinjeno bez pravog znanja, to i jest ludost. Učinjeno s pravim znanjem, smatra se junaštvom. Smatra se bri­ljantnim. Smatra se genijalnim«.

Amit Goswami slaže se s tim: »Kad god uspijemo pro­širiti vlastite granice, osjećamo se sretnima. Kad se na­še granice stisnu, i mi se identificiramo unutar male ča­hure, postajemo nesretni. Zato se čitava ideja i svodi na proširivanje granica«.

Što je još čarobnjacima zajedničko? Štap. I Gandalf i Yoda imaju po jedan.

»I zapovjedi im da sa sobom ne nose ništa, osim šta­pa; ni zapise, ni kruha, ni novca u torbi«. (Marko 6:8)

Zašto štap? On se smatrao štapom znanja. Znanje je bilo potpora djelatnicima na polju magije i vodilo ih na njihovim putovanjima. Pridavalo im je i veliku moć. Za­to ste tijekom stoljeća, ako ste htjeli besmrtna bića pre­tvoriti u žabe, spaljivali knjige. Prema Johnu I lagelinu:

»Znanje je najveći pokretač. Kad bi jednostavno

znali kakve mogućnosti život nudi, kakva viša stanja

svijesti, mimo budnosti, sanjanja i spavanja, ponuditi ži­

votu, i kakav bi bio svijet da žive u zajedničkoj svjesno-

sti, ljudi bi bili motivirani. Jedini razlog što to nisu jest

u tome što nismo izloženi znanju.

Današnji mediji, kakvu vrstu znanja današnji mediji

predstavljaju ljudima? Jedva takvu i toliku kolika im je

potrebna da ih navede da iziđu van i kupe hamburger.

To stvarno nije dovoljno. Nije dovoljno da bi ljude ins­

piriralo da shvate što je sve u životu moguće.«

#?. Neka ini magičan izgledaj u jezivo,

a biti magiČarem opasno.

f*rosvjetljena bića magnetično isijavaju, i žude za

tim da svakoga prosvijetle. (Jkloniti ih na ovaj ili

onaj način znači ukloniti i taj proble m, a druge od­

vratiti od toga da idu njihovim stopama.

Protuotrov: pronađi one od kojih možeš učiti mudrost

i - uči.

ZAŠTO NISMO ČAROBNJACI?

Donositi prosvjetljenje na ovom je planetu već tisuć­ljećima vrlo riskantan posao. I to ne samo za duhovne učitelje. I znanstvenici su morali prolaziti trnovit put. Ali danas, kad je već malo teže naprosto pogubiti prob­lematičnog učitelja, treba ga prikazati kao kakvog ču­daka, jezivog ili zastrašujućeg stvora. Ako ni to ne upa­li, nalijepit će mu se etiketa vođe kulta. Postoje gomile ljudi od kojih se može učiti, a jedini način da to doznate jest taj da se sami u to uvjerite. Sjetite se protuotrova #3- ne vjerujte autoritetima, vjerujte vlastitom iskustvu.

A da je i sada opasno, jest, ali nije više tako strašno ka­ko je nekad bilo. Vremena su se promijenila. Nažalost, sjećanja u kolektivnom pamćenju i dalje traju. Najveći primjer pružaju ne tisuće učitelja koji su eliminirani, nego nekih, kako se procjenjuje, 50.000 do 100.000 vješ­tica ubijenih tijekom petstogodišnjeg razdoblja. Tužno je što su svi primjeri magičara muškarci, posebice stoga što su žene, u usporedbi s muškarcima, prirođeno mno­go vičnije ovoj umjetnosti. Prema onome što kaže Casta- nedin učitelj, indijanski vrač Don Juan, kad se muškarac susretne s novom magijskom idejom, on o njoj razmiš­lja, o njoj govori i o njoj raspravlja, dok ju žena jednos­tavno usvoji.

ZAŠTO NISMO ČAROBNJACI?

Protuotrov: ]~renutak prije no što izustite laž, zapi­

tajte se: što mi se najgore može dogoditi ako kažem

istinu, ije li to čega bi me laž poštedjela dovojjno vri­

jedno da žrtvujem svoje magjsko nasljeđe?

- Matej 6:33

Danas, čini se, svi lažu. Šefovi lažu, reporteri lažu, političari lažu, ljubavnici lažu, religijski vođe lažu. Čini se da je laganje postalo općeprihvaćeno, budući da nit­ko oko toga ne diže nikakvu buku.’ Ali pravi čarobnjak svjesni su posljedica. Jedan od zavjeta koji polažu bud­istički redovnici jest da nikada neće lagati. Rečeno je također da, budući da Isus nikada, nikada nije lagao, i da to apsolutno nikad ne bi ni napravio, dakle kada bi on nešto rekao, zato što nikad nije lagao, svemir se to­me morao pokoriti. Pa kad je rekao: »Ustani, uzmi svoj krevet i idi svojoj kući«, bio je to zakon svemira. »I ovaj usta, i uze svoj krevet, i ode kući.« Dr. Ledwith dodaje:

»Da mi u svojim životima nikada ne lažemo i ne va­

ramo, da posjedujemo bezgriješnu čistoću duhovnih

vođa, tada bismo i mi mogli raditi takve (čudesne) stva­ri bez ikakva napora. Ali, kao što znate, to se ne po­

stiže sjedeći uz prekrasnu glazbu i paleći mirisne šta­

piće, i sve takve stvari. Postiže se vrlo praktičnim putem:

suočavajući se s lažima i neistinom i s onim stavom . žrtve koji nas i čini ovakvima kakvi smo. Ako te stvari

iskorijenimo, ove druge stvari smjesta će uslijediti. Ako

ih pak nikad ne iskorijenimo, nego ih samo prekrijemo

fasadom duhovnosti, tada se ništa ni za pedalj neće promijeniti taman da se znanost i religija ujedine već

danas popodne.«

2 Slučaj o kojem je riječ: Američki vode proizveli su čitavu seriju laži ka­ko bi izmanipulirali zemlju da uđe u rat u kojem su ubijeni deseci tisuća ljudi. A Amerika na to uglavnom samo sliježe ramenima.

ZAŠTO NISMO ČAROBNJACI?

Protuotrov: Ne slušajte — gledajte unutra.

Reklame kojima nas svakodnevno bombardiraju trude se naglasiti predodžbu prema kojoj se ispunjenje postiže posjedovanjem nečega što se nalazi u vanjsko- me svijetu. Ali jednostavna činjenica glasi da ste, na kra­ju čitave priče o automobilima, kućama, novcu i slavi, opet prepušteni samome sebi.

Međutim, važno je prisjetiti se da oglašivači, kao ni lažljivci ili mediji, nisu odgovorni ni za čije žaboliko sta­nje. To bi značilo pristati na ulogu žrtve. Na kraju, uvi­jek svatko sam za sebe odabire na što će obraćati paž­nju. Na što će se usredotočiti. Što će pustiti unutra. To je naš osobni izbor, u svako doba. Kriviti vanjske okolno­sti znači obezvrijediti ono iznutra.

Zamislite ovo: hodate uokolo noseći u sebi Kraljev­stvo Božje, Raj, Prosvjetljenje, Nirvanu. Mislim, dajte si to doslovno zamislite:

Zadržite tu misao u svijesti - idete na posao, u školu, u dućan, sa svim tim unutar sebe. Kamo god da idete, sa sobom nosite vječnost...

Ako to nije slika čarobnjaka, onda zbilja ne znam što jest.

Drevni simbol ovog odnosa je šestokraka zvijezda, koju čine dva isprepletena trokuta, poznata i kao Davidova zvijezda.

Pogledajte koliko od ovih riječi, koje su navedene oko nje, žete postaviti u takav odnos da je jedno »gore«, a drugo Nakon što ste to učinili, slobodno kreirajte vlastiti raspored

Matrica riječi

Prodiskutirali smo i istražili mnoge koncepte. Vrijeme je da vidimo kako funkcioniraju zajedno...

Zapišite kakav je prema vašem mišljenju odnos između ovih riječi. Primjerice, »magija je izvan paradigme«. Obradite sve me­đuodnose.

Jeff: »Danas na bilo što možete nalijepiti atribut kvantnoga. Prije nekoliko godina

takvu je popularnost uživala riječ kreativno, pa smo imali kreativni razvod, kreativno kuhanje... Sad je to kvantno:

kvantni razvod, kvantna kuhinja, kvantno liječenje...«

Betsy: »Što je to kvantna kuhinja (smijeh)?« Jeff: »Ne znam, ali dobro zvuči, zar ne?«

"Je li zbilja čudno što se riječ kvantno može primijeniti I na sve? To je toliko drukčiji način za sagledavanje fizič-

koga svemira na kojemu je sve ostalo izgrađeno. Čini Se da to otvara vrata tolikim mogućnostima i daje neke od­govore na zagonetke koje zbunjuju ljude već tisućljećima.

Izvan kuhinje, jednu od svojih najzanimljivijih primje­

na pojam kvantnoga nalazi u pogledu na razne nevid­

ljive aspekte naših života: svijest (opet ona!), slobodnu

volju, namjeru, iskustvo a, posebno za ovu priliku, kvan­

tno susreće i mozak!

Svijest, mozak, tijelo

Je li svijest tek proizvod mozga, »epifenomen« ili »emergentno svojstvo« bioelektričke aktivnosti u našim glavama? Je li to nešto što nastaje kada dovoljno velik broj neurona ispali zajedno, stvarajući dovoljnu razinu računske složenosti? Ako je tako, je li mozak samo bio­loški kompjutor? I po čemu se razlikujemo od strojeva? Može li postojati umjetna inteligencija koja je jednaka,

KVANTNI MOZAK

ili čak nadmašuje, ljudsku? Bi li takvi strojevi bili »svjes­ni«? Bi li mogli učiti? Bi li imali slobodnu volju?

Ili je svijest temeljna komponenta svemira, neovisnao mozgu, pa ju je moguće iskusiti i bez tijela, kao što tvrde tisuće dokumentiranih izvantjelesnih iskustava i iskustava bliskih smrti? U takvim slučajevima, tijelo osobe privremeno se gasi (primjerice, na operacijskom stolu) i sve njegove funkcije prestaju, pa ipak svijest te osobe nastavlja budno proživljavati iskustvo.

Povijesno gledano, odgovori na ova pitanja mogu se smjestiti u jednu od tri ladice:

• Materijalizam: Materija je primarna; svijest, ma što ona bila, sekundarna je. Svijest je jednostavno je­dan od učinaka moždane aktivnosti. Ne postoji »svi­jest« sama po sebi; ona nema zbiljnost za sebe, nego je tek proizvod naše biologije, neuronskih mreža i elektrokemijskih interakcija.

• Dualizam: I svijest i materija postoje. Ipak, toliko su različite (jedna čvrsta i opipljiva, druga apstraktna i nedodirljiva) da djeluju svaka u potpuno udalje­nim i odvojenim područjima. Descartes je u 17. stolje­ću podijelio svijet na res cogitans i res extensa - područ­je duha i misli (cogitans) naspram područja materi­je i stvari (res extensa). Materijalni svijet, uključuju­ći minerale, biljke, životinje i ljudska bića, sve su to strojevi kojima upravljaju apsolutni zakoni kauzal- nosti. Ne može biti uzajamnog djelovanja između neuhvatljivog i apstraktnog područja čiste misli te gustog i lokaliziranog područja tvari: to su dvije krajnje različite supstance.

• Idealizam: Svijest je temeljna stvarnost. Sve je iz­raz svjesnosti. Živa, fluidna i vječno samoobnav- ljajuća, ona samu sebe izražava u kontinuumu razi­na ili slojeva, od »najmekše« i apstraktne čiste svi­jesti, kroz fine i »supstancijalnije« razine (kvantno- mehaničke valne funkcije i čestice, fotoni, atomi, mo­lekule, stanice itd.) do najčvršće materije. U tom kon­tinuumu, sve je spojeno i sve je u odnosu; sve je to

KVANTNI MOZAK 145

I dalje traje rasprava o tome pojavljuju li se

mikroskopski kvantni efekti u našem velikom,

makroskopskom svijetu.Mnoga pitanja o

opravdanosti upotrebe termina »kvantno« u

diskusijama o stvarima kao što je odnos svijesti i materije izviru iz tih

razmišljanja, i o tome zaista treba dobro promisliti. Ali ja mislim da, ako kvantne

učinke i pronađemo bilo gdje u ovom našem velikom

svijetu, onda će to biti u najsofisticiranijem djeliću

fizičke strukture koju uopće poznajemo - našem mozgu.

—WII .1.

jedna te ista stvar koja se manifestira u različitim frek­vencijama, različitim razinama vibracije ili gustoće.

U prvom i u drugom slučaju, svijest je ili lišena iden­titeta ili digniteta ili je zauvijek odsječena od međudjelo­vanja s materijalnim svijetom. U trećem gledištu nestaje problem odnosa svijesti i tijela: oni već jesu i uvijek će biti povezani i u odnosu; u stvari, to su dva aspekta iste »stvari«. Ovaj način gledanja, iako ga mnogi smatraju »ekstremnim«, ne samo da je u suglasju s budizmom, indijskom vedskom tradicijom, kršćanskim misticima, judaizmom i islamom, nego ga favoriziraju i brojni fizi­čari koje smo dosad spominjali. A svijest bi lako mogla biti i »neutralni monizam« matematičara i filozofa Ber- tranda Russella, prema kojemu zajednički entitet koji je u podlozi svega pridaje i fizikalne i mentalne kvalitete.

Ali koji su to mehanizmi po kojima svijest opušta svo­ju čistu apstraktnost, postajući misao, percepcija i osjećaj i pojavljujući se kao električna ili kemijska aktivnost u mozgu? Evo nekoliko teorijskih pokušaja da se objasni kako to funkcionira.

Upozorenje: Većina srednjostrujaških znanstveni­ka ne prihvaća ova gledišta. Čitanje ovog štiva mo­že dovesti do preumrežavanja u vašem mozgu. Molimo posavjetujte se s vlastitim višim sebstvom radi utvrđivanja pravovaljanosti.

Kako Stuart Hameroff zamišlja kvantni mozak

»Kako živa tvar proizvodi subjektivne misli, osjeća­je i emocije?«, pita se Hameroff, počasni profesor odsje­ka za anesteziologiju i odsjeka za psihologiju te ravnatelj Centra za proučavanje svijesti pri sveučilištu Arizona. »Na koji način naši mozgovi sudjeluju u fenomenološ- kom 'iskustvu' - mirisu jasmina, crvenilu ruže ili užitku ljubavi?«

146 KVAMTNI MOZAK

Teška pitanja popnt ovih zaokupljala su filozofe i mi­slioce lijekom stoljeća, a Hameroff naglašava kako je »pro­učavanje svijesti proživjelo teška vremena tijekom većeg dijela 20. stoljeća, dok su bihevioristi dominirali psiho­logijom. Zašto bismo proučavali nešto što se ne može izmjeriti? U znanstvenim krugovima, svijest je postala prosta riječ i pala je u sjenu djelotvornih paradigmi o uv- jetovanostima, o Pavlovljevu refleksu i drugim kvantifi- kabilnim parametrima«.

Ponovno zanimanje za svijest budi se tijekom sedam­desetih godina 20. stoljeća. Ne samo da je velik broj ljudi, posebice generacija iz šezdesetih, počeo aktivno istraži­vati transformaciju svijesti putem meditacije, različitih oblika terapije i čitavog asortimana kemijskih tvari ko­je djeluju na mozak, nego su i kompjutori omogućili da se započne intenzivno raditi na umjetnoj inteligenciji i da se brzo analiziraju podaci dobiveni elektronskim oči- tanjima mozga (EEG i druga mjerenja).

Tijekom osamdesetih i devedesetih godina, brojni su ugledni znanstvenici uskočili u tu karavanu i ispisali knji­ge i teorije koje slave mozak kao fascinantan kompjutor, kao i gledište prema kojemu, kako to kaže Hameroff, »svijest ima neke veze s misterijima kvantne mehanike«.

Tada se Hameroff upoznao s radom Sir Rogera Pen- rosea, poznatog britanskog matematičara i fizičara.

Penrose-Hameroffova »OR« teorija svijesti

Penrose je iznio pretpostavku da se svijest javlja kad superpozicije neurona u mozgu dosegnu određeni prag te sponatno kolabiraju. Slično tome, valna funkcija ko­labira tijekom promatranja, svodeći nepreglediiu količi­nu mogućnosti na jednu lokaliziranu mjernu vrijednost. Razlika je u tome što ovdje superpozicije kolabiraju sa­me, u skladu s učinkom kvantne gravitacije. Prema Pen- roseu, ono što on naziva »objektivnom redukcijom« u biti je svojstveno načinu na koji funkcionira svijest. Višestruke mogućnosti koje postoje na predsvjesnoj, nesvjesnoj i podsvjesnoj razini, pretvaraju se putem ove »objektivne

KVANTNI MOZAK 147

redukcije« (»OR«) u određenu percepciju ili odabir na svjesnoj razini, primjerice kao kad razmišljate o pizzi, sushiju ili pad thaiju (sve to postoji kao superpozicija), a onda odaberete jedno od toga (kolaps ili redukcija). Ha­meroff je predložio mehanizam putem kojega bi se ovo moglo događati, a on i Penrose zajedno su formulirali teoriju.

Središnje mjesto u kojem se zbiva ovaj kolaps, ili OR, predstavljaju sićušne mikrotubule, prazne strukture, na­lik na slamčice, koje se nalaze u svakoj stanici, uključu­jući i neurone. Mikrotubule su ranije smatrane tek cito-

skeletonima ili staničnim skelama, no otkriveno je da po­kazuju izvanrednu inteligenciju i sposobnosti samoor- ganizacije. One služe kao stanični živčani i cirkulatorni sustav, transportiraju materijale i organiziraju oblik i kre­tanje stanice. U interakciji su sa svojim »susjedima« te obraduju i prenose informacije, mogu organizirati i su­sjedne stanice u jedinstvenu, koherentnu cjelinu. U živča­nim stanicama ili neuronima, mikrotubule također us­postavljaju i reguliraju sinaptičke veze i uključene su u oslobađanje neurotransmitera. Kako kaže dr. Hameroff: »One su posvuda i čini se da organiziraju gotovo sve«.

Strukturne promjene, obrada informacija i komunika­cija među mikrotubulama unutar neurona u mozgu, pred­stavljaju »gornju razinu« koja izravno utječe na organi­zaciju neurona u mrežne cjeline koje zovemo neuronskim mrežama. Ali na mikrotubule izravno utječu kvantni fenomeni koji se zbivaju duboko u njihovoj vlastitoj struk­turi: proteini od kojih su građene odgovaraju na signale koje im šalje unutarnji kvantni kompjutor kojega tvore sami elektroni. Dr. Hameroff objašnjava: »Te kvantno- mehaničke sile u džepovima unutar proteina kontroli­raju strukturni oblik proteina. A on, zauzvat, kontrolira akcije neurona, a potom i mišića, i našeg ponašanja. Dak­le, promjena oblika proteina je amplifikacijska točka iz­među kvantnog svijeta i našeg djelovanja na klasični svijet, i to se odnosi na sve što činimo kao vrsta, bilo to dobro ili loše«.

148 KVANTNI MOZAK

Hameroff dalje objašnjava kako je riječ o spontanom kolapsu (OR) ovih mikrotubula, koji se, ugrubo govoreći, zbiva nekih četrdeset puta u sekundi, tvoreći »trenutak svjesnosti«. Naša svijest nije kontinuirana, nego ju čine sekvence »a-ha« trenutaka. On kaže: »Svijest na neki način radi skokove kroz prostor/vrijeme, i ta je svijest niz sadašnjih trenutaka: sad, sad, sad...«.

Gdje se događa svijest?

Gdje se susreće nedodirljivo područje misli i svjes­nosti koje čini nade unutarnje subjektivno iskustvo, i elektrikom nabijena biokemijska juha1 nađega mozga?

»Ja nisam idealist poput biskupa Berkeleya ili poput hinduista«, kaže dr. Hameroff. »Prema njima je svijest sve što postoji. Nisam ni 'kopenhažanin', pa da mislim kako svijest izaziva kvantni kolaps i odbire jednu stvar­nost od brojnih mogućih. Negdje sam po sredini. Svijest opstoji na rubu između kvantnog i klasičnog svijeta. Razmišljam više kao kvantni budist, po tome što mislim da postoji univerzalni proto-svjesni um u koji imamo pristupa i koji može djelovati na nas. Ali on zapravo po­stoji na funda-mentalnoj razini svemira, na Planckovoj skali.«

O Planckovoj skali nismo govorili, no ona je bitan dio Penrose-Hameroffove teorije. Planckova skala (na­zvana po kvantnom fizičaru Maxu Plancku) najmanja je udaljenost koju je moguće definirati. Na 10-33 centi­metra, ona je 10 bilijuna bilijuna (ne, nije tiskarska pogreš­ka) puta manja od vodikovog atoma! Prema Hameroffu, ova fundamentalna razina svemira:

»...nepregledno je skladište istine, etičkih i estetičkih vrijednosti, i preduvjet je svjesnog iskustva, uvijek sprem­

no da utječe na svaku našu svjesnu percepciju i oda­bir. Mi smo spojeni sa svemirom i povezani sa svakim drugim bićem kroz ovu sveprožimajuću sveprisutnost,

1 Eto ga: kvantna kuhinja.

KVANTNI MOZAK

Je li mozak kvantne prirode? Nemam pojma.Ali ne mogu nikako drugačije objasniti kako ponekad znam što će se dogoditi, ili da netko misli na mene, ili da je netko svjestan da ja mislim na njega. To bi trebalo značiti da je nešto u mom mozgu spojeno na informacijski super-autoput neovisan o vremenu i prostoru. Meni to sumnjivo miriši na nešto kvantnoga tipa.

-MARK

kroz to more osjećaja i subjektivnosti. Ako smo pažljivi

i ne djelujemo refleksno ili naglo, naši izbori mogu biti

božanski navođeni. Penrose izbjegava svaku duhovnu

implikaciju svojih ideja, ali te implikacije su neizbježne.

Kvantni izračuni u našem mozgu spajaju našu svijest s

‘funda-mentalnim’ svemirom.«

Slobodna volja i kineske kutije

Satinover, fizičar koji je kao i Stuart Hameroff do gr­la u kvantnoj mehanici, napisao je knjigu nazvanu The Quantum Brain: The Search for Freedom and the Next Ge- neration ofMan (Kvantni mozak: Potraga za slobodom i novom generacijom čovjeka). Osobno nesklon tome da naziv »kvantno« prilijepi na stvari kao što je kulinar­sko umijeće, Satinover je iznio vrlo stroge matematičke argumente koji pokazuju da »raci živčanog sustava i osobit način na koji on ostvaruje kvante efekte - vrlo određen, specifičan način, ne općenit, ne zbrkan, nima­lo neprecizan - apsolutno otvara vrata slobodnoj volji kao mogućnosti koja ne narušava osnovne postavke moderne znanosti«.

Ono čime se bavi Satinover u izravnoj je vezi sa sloje­vitom strukturom koju smo maloprije opisali. Riječ je o tome da nam ne-detenninizam na kvantnoj razini egzi­stencije, nasumičnost i činjenica da vjerojatnost, prije ne­goli apsolutna sigurnost, upravlja kvantnom stvarnošću, daje jedinu mogućnost za postojanje slobodne volje.

Na makro planu, na krupnoj skali kojom se bavi kla­sična fizika, svi događaji, od orbita planeta do kretanja molekula, jesu mehanički i određeni preciznim matematič­kim zakonima. Prema tome, izbor i slobodna volja mogući su jedino u slučaju daje nasumičnost koja postoji na kvant­noj razini na neki način relevantna za makro razinu.

»Na razini mozga«, kaže Satinover, neuronske mre­že »proizvode globalnu inteligenciju koja se povezuje s mozgom kao cjelinom. No, kada gledate pojedinačne ne­urone, unutrašnjost neurona izgleda kao drugačija fi­zička primjena istog principa. I, u stvari, na svakoj ni-

150 KVANTNI MOZAK

žoj skali, kao kod kineskih kutija koje su smještene jod­na u drugu, svaki pojedinačni element obrade na jed­noj skali može se prikazati kao spoj nebrojenih manjih elemenata obrade koji su sadržani unutar njega«.

Počevši na »najnižoj« ili najmanjoj skali, proces tije­kom kojega se protein savija - proces koji bi Stuart Ha- meroff opisao kao događaj koji se zbiva unutar mikro- tubule - »suštinski se pokorava istoj matematičkoj sa- moorganizirajučoj dinamici upravo kao i način na koji neuronska mreža obrađuje informacije. Dakle, savijanje proteina matematički je identično generaciji misli, ili rješavanju problema. I to je ono mjesto na kojem pojamo kvantnom mozgu stupa na scenu. Ne da je mozak kao cjeloviti entitet kvantan, prije bi se reklo da su kvantni efekti s najniže razine ne samo sposobni za put prema gore, nego i da se na tom putu nužno pojačavaju zbog toga što živčani sustav ima tu strukturu kineske kutije... Posredstvom vrlo osobite vrste interakcije medu susjed­nim neuronima, a na razini mozga kao cjeline, pojav­ljuje se ta globalna inteligencija«.

Prema ovoj teoriji, mozak je u stvari napravljen tako da pojačava ove kvantne efekte i projicira ih »nagore«, prema sve višim i višim elementima obrade, sve dok ne dosegnu razinu mozga.

Ukratko, kaže Satinover, »kvantna mehanika dopušta ideju da neopipljivi fenomen slobode jest utkan u ljud­sku prirodu... Čitava gradnja ljudskoga mozga podzi- dana je kvantnom nesigumošču«. Tako je stoga što »na svakoj skali, od korteksa dolje do pojedinačnih protei­na«, mozak »funkcionira kao paralelni procesor... Ti pro­cesi formiraju slojevitu hijerarhiju, pa ono što na jednoj razini predstavlja čitav jedan paralelni kompjutor, na drugoj postaje element obrade za sljedeći, još veći«.

Namjera i kvantni Zenon

Istraživanja o odnosu svijesti i materije usredotoču­ju se, bar kad je riječ o umu, oko uloge namjere - to je čin, omogućen slobodnom voljom, koji odabire učinak koji će se promatrati u vanjskom svijetu. I premda postoje

KVANTNI MOZAK 151

dokazi da namjera jest ključ, to kako se taj ključ okreče ostaje za razmišljanje.

Henry Stapp, teorijski fizičar, u ovo područje prou­čavanja uveo je matematički formaliziranu von Neuman- novu teoriju kvantne mehanike, Prema von Neuman- novoj teoriji, u promatranju postoje tri procesa (vidjeti poglavlje »Promatrač«). Prvi je postavljanje pitanja. Tu stvari postaju zanimljive...

Prema dr. Stappu:

»Važno obilježje dinamičkih pravila kvantne teorije je ovo: pretpostavimo da je događaj iz procesa 1 koji vo­

di do odgovora »da« praćen brzim sekvencama vrlo sličnih događaja istog procesnog statusa. Pretpostavi­mo da se izvodi sekvenca vrlo sličnih činova namjere i da se događaji u toj sekvenci zbivaju velikom brzinom ponavljanja.

Prema dinamičkim pravilima kvantne teorije nužno je da će u svim sekvencama odgovor, s vrlo visokim stupnjem vjerojatnosti, glasiti »da«: stanje »da« bit će, s visokim stupnjem vjerojatnosti, otprilike očuvano uče­stalim ponavljanjem čina namjere. Uslijed kvantnih za­kona kretanja, jaka namjera, manifestirana visokim stup­njem učestalosti istoga čina namjere, imat će tendenci­ju zadržavanja na mjestu iste šablone ponašanja.

Tempiranje aktivnosti iz procesa 1 pod kontrolom je .

»slobodnih izbora« djelatnog agenta. Ako von Neuman- novim pravilima dodamo pretpostavku da se brzina po­navljanja ovih sličnih činova iz procesa 1 može pojačati mentalnim naporom, tada postižemo, kao strogu mate­matičku posljedicu temeljnih dinamičkih zakona kvant­ne mehanike, kako ju je opisao von Neumann, poten­cijalno moćan učinak mentalnog napora na djelatnost mozga!

Ovaj efekt »zadržavanja« naziva se kvantnim Zenono-

vim efektom. Ovaj naziv koristili su fizičari E. C. G. Su- darshan i R. Misra.«

To sve skupa znači da mi, držeći se iste namjere i po­navljajući je opet, i opet, i opet, postavljajući svemiru

152 KVANTNI MOZAK

isto pitanje opet, i opet, i opet, mijenjamo kvantnu vje- rojatnost i udaljujemo je od nasumičnosti. Je li to ono što se zbivalo kad se 100 milijuna ljudi istodobno, na suđenju O. J. Simpsonu, pitalo je li kriv ili nije kriv? Ili kad jedna osoba pokušava od generatora nasumičnih brojeva »dobiti« više jedinica nego nuli?

No, dr. Stapp misli kako ovaj fenomen možda poka­zuje da nematerijalni »um« ima kontrolu nad vrlo ma­terijalnim mozgom: »Kvantna mehanika sadrži speci­fične mehanizme koji u principu dopuštaju mogućnost da mentalni napor blokira jake sile koje proizlaze iz mehaničke strane prirode, i dopušta mogućnost da men­talna namjera utječe na moždane procese«.

Naposljetku, ipak kvantna kuhinja

Dosad smo imali iskustvo svijesti koja u mozgu iz­rasta iz spontanog kolapsa valne funkcije u mikrotubu- lama. Unutar te svijesti postoji i mogućnost slobodne volje, ili izbora, i to zbog toga što se kvantni događaji pojačavaju penjući se kroz svoje strukture složene poput kineskih kutija. Na temelju vježbanja te slobodne volje, možemo zadržati dani rezultat u svom mozgu i ponov­no postavljati isto pitanje proizvoljnom učestalošću (ko­ja se čini kako kontinuum, kao »zadržavanje«, a u biti je niz sekvenci sadašnjih trenutaka) kako bismo utjecali na vjerojatnosti kvantnoga svijeta.

Dakako, to je prava pravcata kaša kvantnih ideja, za­miješana tako da dobijemo komadić stvarnosti.

Ili, kako bi nas naputila Kvantna kuharica:

• Uzmite nekoliko bilijuna mikrotubula i pustite ih da same kolabiraju u jedan (objektivan) redukcijski umak.

• Kad kvantna nesigurnost proključa i podigne se s dna (moždane) tave, odvojite jedan mjehurić od ostatka (mogućih) mjehurića.

• Učestalo držite ovaj mjehurić na vatri svijesti sve dok ne bude dobro pečen (kolabirana stvarnost).

• Opazite da biste okusili. Ups, ne, okusite da biste opazili...

KVANTNI MOZAK 153

• S obzirom na to da je pojam pitanja (proces 1) važan element kvantnog kolapsa (proces 3), govori li vam to išta o važnos- ti postavljanja Velikih Pitanja?

• Što mislite, zbog čega mi stalno toliko zapitkujemo?

Razmislite malo o ovome...

Čini se neobičnim da su ljudi istražili dna oceana i mjesece dalekih planeta, da su razvili sve moguće vrste nevjerojatnih tehnologija, a mozak im je i dalje misterij. Znanstvenici su

prisiljeni u svoje teorijske modele uvoditi kvantne efekte, teorije kompleksnosti i holo-

grafske modele kako bi objasnili bazične stvari kao što su percepcija, svijest i pamćenje.

Nije to nikakvo čudo. Izračunato je da u ljud­skom mozgu ima više mogućih veza no što je atoma u čitavom svemiru. Čak i kad je mozak

mali, način na koji radi je nevjerojatan. Procijenjeno je da bi i najvećem superkompjutoru, kako bi riješio pro­blem slijetanja ptice na granu u vjetrovitim uvjetima, bili potrebni dani da izračuna rješenje, ako bi ga uopće izračunao. Taj problem može biti i računski nerješiv. Ipak, ptičji ga mozak svaki put riješi, i to bez utroška vremena.

Tradicionalni modeli uspoređuju mozak s telefon­skom glavnom sklopkom ili sa superkompjutorom. Ali ove usporedbe prizivaju sliku nečeg klepetavog i stro- jolikog, a mozak nije takav; vrlo je živ, plastičan i prila­godljiv organ, sposoban za učenje, razumijevanje i di­namičko preumrežavanje svojih neuronskih veza, pre­ma našim zahtjevima.

Iako je znanost daleko od toga da bi zahvatila puni opseg sposobnosti našeg mozga, mnogo toga ipak je poznato. Znamo da je to najkompleksnija struktura ko­ju nalazimo na našem planetu, pa čak i u poznatom nam svemiru. On upravlja i regulira sve naše tjelesne aktiv­nosti, od otkucaja srca, temperature, probave i seksual-

MOZAK IZBLIZA

nih funkcija, do učenja, pamćenja i emocija. I iako ne zna­mo mnogo toga o načinu njegova rada, ono što znamo odgovara na brojna pitanja koja se tiču toga zašto radi­mo to što radimo.

Riječima istraživača mozga Andrewa Newberga:

»Mozak je sposoban za milijune različitih stvari, i

ljudi bi zaista trebali shvatiti koliko su nevjerojatni, i

koliko su njihovi umovi zapravo nevjerojatni. Ne samo da

u glavi imamu tu fantastičnu stvar koja za nas može oba­

viti toliko stvari i pomoći nam u učenju, nego se može i

promijeniti i prilagoditi, i može nas učiniti boljima nego

što jesmo. Može nam pomoći da nadiđemo sami sebe.

A možda postoji i neki način na koji nas može za­

pravo i podignuti na višu razinu egzistencije, na kojoj

možemo na dublji način razumjeti svijet i naše odnose

sa stvarima i ljudima, i na kojoj, u konačnici, možemo

stvoriti više smisla za sebe i svoj svijet. Postoji duhovni

dio našeg mozga; to je dio u koji svi mi možemo imati

pristup; to je nešto što može svatko od nas.«

Ono što slijedi vrlo je pojednostavljen opis strukture i načina rada mozga. Proučavanje mozga nepregledno je i fascinantno područje i istražiti ga vrlo je zabavno. Ovdje ćemo raspraviti samo osnove, onoliko koliko je neophodno kako bi se uvidjelo na koji su način te struk­ture u interakciji s našim svakodnevnim iskustvom svijeta i nas samih. Tako svoj spremnik alata za trans­formaciju punimo znanjem i idejama o tome kako smo umreženi i odmreženi, povezani i razvezani.

Nevjerojatne činjenice o mozgu

• Mozak je najmanje tisuću puta brži od najbržeg su- perkompjutora na svijetu.

• Mozak sadrži toliko neurona koliko ima zvijezda u Mliječnoj stazi - oko 100 milijardi.

• Broj sinapsi u cerebralnom korteksu = 60 bilijuna.

MOZAK IZBLIZA

• Djelić mozga veličine zrnca pijeska sadrži 100.000 neurona i milijardu sinapsi.

• Mozak je uvijek »uključen« - nikada se ne gasi, niti se ikada odmara tijekom čitavog našeg života.

• Mozak se tijekom čitavog života preumrežava.

Neuroni i neuronske mreže

Svaki put kad osjetim potrebu napraviti promjenu u obrascu/navici, sjednem i

vizualiziram mozak a potom i neuromreže. Pronađem

neuromreže koje su povezane s mojom

određenom navikom i gledam kako se odvajaju,

nestaju. Gledam svoj mozak kako se preumrežava

u nešto novo.

- BETSY

Mozak je načinjen od otprilike 100 milijardi sićušnih živčanih stanica zvanih neuroni. Svaki neuron ima iz­među 1000 i 10.000 sinapsi ili mjesta na kojima se spaja s drugim neuronima. Ovi neuroni koriste veze kako bi medu sobom formirali mreže. Ove integrirane ili ispre­pletene živčane stanice tvore nešto što nazivamo živ­čanim mrežama ili neuromrežama. Njihovu funkciju možemo jednostavno predočiti ako kažemo da svaka od tih neuromreža predstavlja jednu misao, uspome­nu, vještinu, dio informacije, itd.

Međutim, te neuromreže nisu same. Sve su među­sobno povezane, a upravo njihova isprepletenost gradi kompleksne ideje, sjećanja i emocije. Primjerice, neu­romreža za »jabuku« nije jednostavna mreža neurona. To je mnogo šira mreža koja se spaja s drugim mrežama, kao što su neuromreže za »crveno«, »slatko«, »okruglo«, »sočno« i tako dalje. Ta je mreža, opet, isprepletena s mnogim drugim neuromrežama tako da, kad vidite jabu­ku, vizualni korteks, koji je također uključen, »uključuje« tu mrežu kako bi vam dao sliku jabuke.

Svatko ima vlastitu kolekciju iskustava i vještina, koje su predstavljene svojim neuromrežama u mozgu. Kako to komentira dr. Joe Dispenza: »Jesmo li odrasli uz samo­hranu majku, jesmo li odrasli uz mnogo druge djece, jes­mo li išli na koledž, koja su nam religijska uvjerenja, kak­va kultura, gdje smo živjeli, jesmo li bili voljeni i poticani u djetinjstvu, ili smo možda bili psihički zlostavljani - sve to formira neuromreže u našem mozgu«.

Sva ta iskustva oblikuju, neuorološki, ono tkanje ko­je se odvija u našoj percepciji i u našem svijetu, kaže dr. Dispenza, i kada podražaj dođe iz naše okoline, »ubacit

158 MOZAK IZBLIZA

će se ili uključiti odrođeni aspekti tih neuromroža koji će izazvati kemijske promjene u mozgu«. Te kemijske promjene izazivaju emocionalne reakcije, određuju našu percepciju, i uvjetuju način na koji ćemo reagirati na lju­de i događaje u svojem životu.

Živci koji se zajedno aktiviraju su umreženi

Temeljno je pravilo neuroznanosti da su oni živci ko­ji se zajedno aktiviraju povezani u zajedničku mrežu. Ako nešto jednom napravite, labavo povezana zbirka neurona stvorit će mrežu, ali ako ne ponovite to pona­šanje, ono neće »utisnuti trag« u vašem mozgu. Kad se neki postupak ponavlja ponovno i ponovno, živčane sta­nice koje u tome sudjeluju razvit će sve snažnije i snažni­je veze, i svaki put će biti sve lakše »uključiti« tu neu- romrežu.

Ako se ponavljanje u neuromreži i dalje nastavlja, te navike postaju čvrsto umrežene u mozgu i postaje ih teš­ko promijeniti. Što se neka veza češće koristi, ona postaje sve čvršća, bolje uspostavljena, kao kad neprestanim prolaženjem utabate stazu u visokoj travi. To može biti prednost - uostalom, to zovemo učenjem - ali isto tako može otežati promjenu neželjenog obrasca ponašanja.

Srećom, postoji i obrnuta strana: živčane stanice koje se ne aktiviraju zajedno prestaju biti povezane u mre­žu. One gube svoj dugotrajniji odnos. Svaki put kad prekinemo habitualni mentalni ili psihički proces koji se odražava u živčanoj mreži, živčane stanice i grupe sta­nica koje su međusobno povezane počinju otpuštati svo­je veze. Dr. Dispenza uspoređuje to s iskustvom koje je većini nas poznato. Kad završite školu i, uz obećanje da ćete ostati u kontaktu, rastanete se od prijatelja s ko­jim ste toliko toga dijelili, najprije zaista šaljete razgled­nice jednom mjesečno, čisto da se javite jedan drugo­me. Kako vrijeme prolazi, razglednice se šalju eventu­alno za Božić, a veza između vas blijedi i nestaje.

MOZAK IZBLIZA

— joe Dispenza

Ovakvo ponašanje točan je odraz onoga što se zbiva unutar mozga. Kako sve manje i manje mislite na svo­ga prijatelja, veze unutar neuromreže oslabljuju, dok potpuno ne nestanu. Dendriti, trnoliki izdanci koji strše iz tijela živčane stanice i koji ju spajaju s drugom stan­icom, počinju se »otkapčati« i postaju dostupni za kop- čanje na druge živčane stanice, otpuštajući stare obras­ce da bi, eventualno, formirali nove.

Učenje

Mozak uči na dva glavna načina. Prvi je način učenje činjenica, intelektualnih podataka koje usvajamo i/ili memoriramo. Primjerice, učite povijest i pamtite imenai datume, ili čitate Platona i izvlačite zaključke o njego­vu konceptu idealne vladavine. Svako ime i datum, sva­ki logički zaključak, pridodaje nove neuromreže u va­šem mozgu. Čim više prolazite kroz materiju, tim će se jače ona učvršćivati u vašem sjećanju - jer jačaju neu- ronske mreže koje se odnose na tu materiju.

Drugi i općenito snažniji način na koji mozak uči je kroz iskustvo. Možete pročitati knjigu o tome kako vo­ziti bicikl i intelektualnim putem obraditi sve moguće informacije o pritiskanju pedala kad idete uzbrdo ili niz­brdo, o tome kako se održava ravnoteža, koliko čvrsto moraju biti pritegnute žbice, i dobit ćete neku predodžbuo bicikliranju. Ali te informacije neće biti integrirane sve dok sami ne sjednete na bicikl i počnete ga voziti.

Bez obzira na vrstu metode, učenje se suštinski svo­di na međusobno integriranje neuromreža kako bi for­mirale nove neuromreže. U primjeru s jabukom, nije riječ o jednoj jedinoj neuromreži za »jabuku«, nego se »jabuka« veže na te druge neuromreže okrugloga, crve­noga i tako dalje. Učiti zaista znači graditi nove struk­ture na temelju prethodnih struktura. Pogledajte bebe i vidjet ćete kako se ti temeljni koncepti formiraju prete­žito na iskustvu.

Sjetite se odlomka »Matrica riječi« u poglavlju »Zašto nismo čarobnjaci?« (vidite, i za to ste formirali mrežu!). Sjećate se vježbe koja je tamo navedena i u kojoj treba

160 MOZAK IZBLIZA

na različite načine spojiti niz riječi. Svaka veza dala je značenje konceptu nastalom spajanjem pojmova. A što se više isprobavaju različite veze, tim se bolje razumije svaki od tih koncepata. Eto tako mozak uči i tako se um­režava. 1 zato preispitivanjem temeljnih ideja i uvjerenja možemo promijeniti život. Putem preispitivanja, možete ponovno proći kroz sve veze i pronaći zakopane pret­postavke koje djeluju kao okidač za vaše reakcije tije­kom procesa koji se naziva asocijativno pamćenje.

PRIČA S POLA MOZGA (ISPRIČAO JEFFREY SATINOVER)

U rano doba CAT-skenera, na medicinskoj ško­li Baylor jedan se radiolog podvrgnuo snimanju glave CAT-skenerom, ne zato što bi imao ikak­vih problema, nego jednostavno zato što su se učili raditi na tom uređaju. I tako se pokazalo da mu manjka pola inozga - čitava polovica mozga.

To je vrlo rijetko stanje, ali se događa...A on je bio stalno zaposleni član osoblja i jed­

nako dobar liječnik kao i svi ostali. Ova priča možda može zgodno poslužiti odvjetnicima da zbijaju šale na račun liječnika, no činjenica je da njemu nije trebao čitav mozak, iako to još uvi­jek ne znači da bi ljudi mogli ili trebali funkci­onirati s pola mozga. Priča je važna zbog toga što pokazuje da se funkcije distribuiraju na onoj ko­ličini mozga kojom raspolažu. I da je u prirodi neuronskih mreža da funkcioniraju na taj način.

Asocijativno pamćenje

S više mogućih živčanih veza no što je atoma u poz­natom svemiru, mozak ima priličan problem: kako pro­naći sjećanja. I kada vam put prepriječi poslovični tigar iz džungle, ili vam u susret dolazi, vidljivo pripita, teta

Jednom sam krenuo zapisivati svaku misao koja mi je padala na pamet, tijekom jednoga sata. Bio sam zapanjen i začuđen time kako jedna misao vodi do druge u toj dugačkoj liniji naizgled nepovezanih ideja. Ah, da, trebam danas nazvati Barryja - znaš, baš mi se sviđa njegov restoran, njegov kuhar radi tako dobru salatu s odreskom - a onda je jedne večeri tamo naišla ona zbilja zgodna glumica s dredloksima - podsjeća me na onu drugu, totalno čudnu manekenku koja radi kao model za ruke s kojom sam snimao prije petnaest godina u Južnoj Africi - vau, koji zalasci sunca - a tko zna što je sad s onim bijelim nosorogom kojeg smo pratili kroz grmlje od zalaska sunca do zore. I sve to samo zato što sam se želio sjetiti da nazovem Barryja. Tad sam shvatio zašto mojim mislima toliko dugo treba da se manifestiraju, i zašto se rezultati mojeg stvaranja toliko vrte u krug.

-MARK

MOZAK IZBLIZA 161

Roza, kako vaš mozak dovoljno brzo pronalazi ono pra­vo sjećanje? Tu pomažu emocije.

Dakle, emocije, koje su i same, dijelom, neuromreža, uključene su u sve druge neuromreže. Te veze omogu­ćuju mozgu da najprije pronađe ona najvažnija sjećanja. One također osiguravaju da dobro upamtite važne stva­ri, primjerice to da ne stavljate glavu u pećnicu. One su razlog što se svatko sjeća gdje je bio i što je radio onog 11. rujna kad je doznao da se ruše tornjevi Svjetskog trgov­ačkog centra, ili kad je ustrijeljen predsjednik Kennedy.

Sljedeće poglavlje, »Emocije«, govori o tome kako aso­cijativno pamćenje utječe na naše ponašanje i na naše re­akcije na vanjske događaje, ali ima tu i jedna važna funk­cija povezana s mozgom o kojoj treba popričati. Rekli smo da su emocije, dijelom, neuromreže. Drugim dije­lom, emocionalne neuromreže spojene su s malim orga­nom u mozgu - hipotalamusom. Taj hipotalamus pri­ma proteine i sintetizira ih u neuropeptide, ili neurohor- mone. A svi mi znamo što rade hormoni - barem mi koji smo pregrmili pubertet. Oni pripremaju organizam za akciju!

Ako je pred nama tigar, gladni tigar, hipotalamus će lučiti kemikalije koje će naše tijelo natjerati u trk. Krv će napustiti mozak i središnji dio tijela i jurnuti u ekstrem­itete - »bori se ili trči«.

Emocije procjenjuju situaciju i čine to vrlo brzo, u stvari toliko brzo da ne stignete ni promisliti, i šalju vam kemijske glasnike koji vam govore - bori se ili trči, na­smiješi se ili namršti.

Asocijativno sjećanje ima i svoje naličje. Naša per­cepcija stvarnosti i način na koji ćemo se odnositi pre­ma novim iskustvima određeni su onim što je od ranije pohranjeno u našoj mentalnoj/neuronskoj datoteci i zato je teško procijeniti o čemu se u nekom trenutku za­ista radi. Umjesto da u to pokušamo proniknuti, naša je tendencija jednostavno posegnuti za prošlim iskustvi­ma. Čini se da upravo to stvara neki naš »Beskrajan

162 MOZAK IZBLIZA

dan« (Groundhog Day), u kojom se iste stvari, iste stare stvari, ispočetka događaju svaki dan.

A kome se to zbivaju stalno iste stare stvari? Što je to što reagira na situacije povodeći se za prošlim iskustvi­ma? Odgovor glasi: to je ona naširoko integrirana naku­pina neuromreža koju nazivamo svojom »osobnošću«. Baš kao što se tjelesne stanice okupljaju i međusobno povezuju kako bi proizvele funkcionalan organizam, tako su i sve neuromreže međusobno povezane, ili združene, kako bi proizvele onaj entitet o kojem misli­mo kao o svojoj osobnosti. Sve emocije, sjećanja, kon­cepti i stavovi neurološki su kodirani i isprepleteni, a rezultat je nešto što se na različite načine naziva ego, sin čovjekov, niže sebstvo, čovjek, osobnost.

U slučajevima podijeljene osobnosti, postoje više­struko integrirani klasteri, koji uglavnom nisu među­sobno povezani. Zbog toga, kada jedna osobnost zami­jeni drugu,-nestaju i sjećanja na onu »drugu osobu«. Klasteri mreža prema kojima ta osobnost djeluje nisu povezani s onim sjećanjima.

Iz ovoga je očigledno zbog čega čvrsto umreženi mo­zak rezultira čvrsto umreženom, nepromjenjivom, ri- gidnom osobnošću. I dok se osoba može promijeniti ta­ko da umjesto kapučina zavoli bijelu kavu, takva pro­mjena zaista neće dovesti do promjene osobnosti. Tu su još milijuni drugih mreža koji ostaju isti, tako da uglav­nom vi ostajete »vi«. Iako ovo zvuči prilično surovo, na svu sreću mozak je stvoren tako da može duh koji utje­lovljuje ponijeti sve do prosvjetljenja, a iz tog je razloga i opremljen neuroplastičnošću.

Neuroplastičnost

Baš kao što lik kojeg Bili Murray glumi u »Beskraj­nom danu« konačno mijenja ponašanje koje ga je držalo zaglavljenim u vremenu, svatko ima tu mogućnost. Mo­guće je prekinuti veze koje postoje među neuronskim mre­žama u mozgu, promijeniti navike i osloboditi se. Ključ leži u prirodnoj sposobnosti mozga da stvara nove veze. Neuroplastičnost je izraz kojim se opisuje sposobnost

MOZAK IZBLIZA 163

Obavljajući istraživanja o mozgu zbog snimanja filma,

naletjeli smo na ono o iznenađenju i smijanju koje

potiče učenje. A-ha! Zato smo išli na onu scenu s

Marlee i ogledalom (u kojoj junakinja filma Amanda,

doživljava najvišu točku mržnje prema samoj sebi, a potom

otkrivenje) odmah nakon smiješne zabave na

vjenčanju. Zabava je imala za cilj da dobro nasmije

gledatelje i napravi odmak od svih ozbiljnih

intelektualnih informacija.Kupajući se u

neuroplastičnosti, gledatelj tada preumrežava svoj

mozak da bi prihvatio sve te informacije, pročišćujući se,i tako mu je lakše prihvatiti

Marleenino iskustvo kao da je vlastito.

- WILL

mozga za stvaranje novih veza - drugim riječima, da se neuroni spoje s drugim neuronima.

Dok se prije mislilo da se mozak formira cio puberte­ta, novija istraživanja potvrdila su ne samo da jc mozak vrlo plastičan i prilagodljiv, čak i u dubokoj starosti, nego i da stvara nove stanice. Kako to objašnjava dr. Da- niel Monti:

»Dobra vijest je da postoji golemi potencijal za pro­mjenu tipa ponašanja i karakterističnih obrazaca u koje smo zapali. A potencijal za promjene, unutar našeg živ­čanog sustava, unutar čitave naše fiziologije, nevjerojat­no je velik.

U stvari, ako ste čuli i zapamtili išta od onog što sam rekao, vaša je fiziologija već drukčija nego što je bila prije toga! To sjećanje je kodirano i vaša genetska struk­tura je promijenjena. I dok bismo nekoć pričali o živča­nom sustavu kao vrlo čvrsto ustrojenom sustavu koji nema velik kapacitet za promjene, danas znamo da to ne vrijedi na svim razinama. Unutar živčanog sustava postoji nevjerojatno velika količina plasticiteta, koja suštinski predstavlja mogućnost za promjene.«

Istraživanje koje spominje dr. Monti savršeno se uk­lapa u Pokret za ljudski potencijal, koji je oduvijek tvr­dio da smo neograničeni u mnogo većoj mjeri nego što je to ikad itko shvaćao. Misliti da naš razvoj staje u ado­lescenciji, prema riječima Johna Hagelina, »barbarski je pogled na ljudski potencijal«.

»Vedska tradicija ne samo da govori o jedinstvenom

polju, nego ga vrlo precizno opisuje i pruža iskustvene tehnike, meditativne tehnike putem kojih ga možete is­kusiti i živjeti ga. A praktične prednosti življenja u jedin­stvu života uistinu su nemjerljive. Mogao bih citirati

stotine studija koje govore o dubokim zdravstvenim po­boljšanjima, dubokim mentalnim poboljšanjima, koja na­stupaju kad se urednost moždanih funkcija sustavno razvija.

Koherentno funkcioniranje mozga nastaje kad imamo

iskustvo jedinstva u njemu, a to koherentno funkcioni-

164 MOZAK IZBLIZA

ranje mozga može se opisali i kao rast kvocijenta in­

teligencije, povećanje kreativnosti, rast sposobnosti za

učenje i akademska postignuća, moralno zaključivan­

je, psihološka stabilnost, emocionalna zrelost, kraće

vrijeme reakcije, veća budnost. Sve što je dobro u vezi

s mozgom ovisi o njegovu urednom funkcioniranju.

A sada znamo da se urednost moždanih funkcija

može trajno, sustavno razvijati kod osoba bilo koje dobi,

čak i nakon dobi od 16 godina, za koju se tradicional­

no mislilo da je dob u kojoj kvocijent inteligencije po­

činje erodirati. »Tu počinje nizbrdica«, tako se mislilo.

Ali nije tako. To je barbarski pogled na ljudski potenci­

jal. Mi smo predodređeni, stvoreni, oblikovani tako da

se u kreativnosti i inteligenciji razvijamo čitavoga života

- ali da biste to postigli, morate dosegnuti unutarnju

sposobnost mozga. A oruđe, odnosno ključ kojim ćete

zaista holistički razviti mozak jest iskustvo cjelovite stvar­

nosti. Ono se postiže putem meditativnog stanja, tako­

zvanog spiritualnog iskustva, iskustva jedinstvenog

polja na samom izvoru misli.«

Čeoni režanj i slobodna volja

Glavni faktor po kojemu se ljudska bića razlikuju od svih drugih vrsta naš je veliki čeoni režanj i njegov om­jer u odnosu na ostatak mozga. Čeoni režanj područje je mozga koje nam omogućuje da usredotočimo pažnjui koncentriramo se. Ključan je za odlučivanje i zadr­žavanje čvrste namjere. Omogućuje nam da izvlačimo zaključke iz onog što vidimo u svojoj okolini i onog što je pohranjeno u našem sjećanju, da to obrađujemo, i do­nosimo odluke ili činimo izbore različite od onih kakve smo donosili ili činili u prošlosti.

No, mnogi naši odabiri daleko su od slobodnih. Ve­lik dio našeg ponašanja sastoji se od uvjetovanih, nau­čenih ili automatskih odgovora na podražaje. Dr. Joe Dispenza nudi ovaj primjer: »Ako se nađete u mračnoj

MOZAK IZBLIZA

uličici i ja vas uplašim, normalna reakcija temeljit će se na psihološkom odgovoru straha, što znači da će vam vaš tjelesni mehanizam dati signale da potrčite svom brzinom ili da se ostanete boriti«. Sličan se proces javl­ja kad se neuromreže aktiviraju i proizvedu automat­ske reakcije, kao što su reakcija na poznatu osobu, ili paljenje cigarete ili odlazak po nešto iz hladnjaka kad ste pod stresom. Takve se habitualne, automatske reak­cije teško mogu kvalificirati kao »izbori«.

Drugi način stvaranja odluka pojavljuje se kad svjes­no odvojimo sebe od okoline i podražaja koje nam oda­šilje, kad se udaljimo od svog habitualnog ili biološkog ponašanja te postanemo promatrač. S tog tihog mjesta s kojeg se pruža dobar pogled, kako to postavlja dr. Di­spenza, možemo »pažljivo razmišljati, temeljeći svoje razmišljanje na onome što znamo... Čeoni režanj preuzi­ma informacije koje smo razvili tijekom čitavog života, kroz iskustvo i kroz činjenične intelektualne podatke, i on kaže - razumijem ovu neuromrežu, i ovu neurom- režu, no što ako obuhvatim obje te neuromreže i spo­jim ta dva koncepta kako bih izgradio novi model, novi ideal, novi dizajn«?

Eto nas natrag kod promatrača. Kao što primjećuje dr. Wolf:

»Čini se nevjerojatnim da promatrač uopće može imati ikakvu moć nad svijetom. U određenom smislu,

promatrač ni nema moć. U drugom smislu, promatrač

ima nevjerojatno veliku moć. U smislu neimanja moći,

da tako kažemo, promatranja su obavljana na način na

koji su obavljana ranije, opet i opet iznova, repetitivno.

Tako dolazimo do točke u kojoj više ne vidimo ulogu

svojeg promatranja, jer je ono postalo habitualno. To je

kao neka vrst ovisnosti o nečemu. Gubite sposobnost

opažanja. Kad ponovno zadobijete moć opažanja, mo­

žete vidjeti da po svome izboru zapravo možete preprav­

iti, ograničiti ili promijeniti ono što vidite ‘tamo vani’.«

U prvom scenariju, izbor rade biološke neuromreže. Mozak reagira na svoju okolinu, i u svom određenom

166 MOZAK IZBLIZA

Razmislite malo o ovome

Nabrojite tri koncepta neuromreža koje povezujete sa srećom.

Sada nabrojite tri neuromreže koje imaju veze s ovima koje ste prethodno nabrojali. Koliko razina morate proći prije no što skočite natrag na sreću?

Možete li misliti na jabuku, a da ne mislite na nešto okruglo?

Aktivirajte svoju neuromrežu za OLOVKU. A sada aktiviraj­te neuromrežu za svoju omiljenu hranu. Osjećate li razliku?

Upravo smo proveli dvadeset minuta pokušavajući se dosje­titi neke slike u vezi s kojom nećete imati nikakvu asocija­ciju. Najbolje čega smo se sjetili bila je olovka. Možete li se vi sjetiti nečega u vezi s čim nemate nikakvu asocijaciju?

Jedna od stvari koje svi mi se jako svidjele u radu s

Markom i Willom jest i to što sam mogla vidjeti svoje emocije i način na koji mi

se vraćaju natrag. Kad god bi me iznerviralo neko

njihovo ponašanje ili stav, na kraju bih zapanjeno primijetila da je riječ o

refleksiji mojeg emocionalnog stanja.

Kad je Will doživio svoj a-ha trenutak, u vezi sa

stvaranjem situacija koje su mu omogućavale da izgovori ono svoje »pa

jesam li ti rekao«, shvatila sam da i ja imam iste

situacije. Shvatila sam da, ako ne mogu dokučiti u

kojem sam emocionalnom stanju, dovoljno je da

pogledam oko sebe - ono se odražava ravno

natrag na mene.

- BETSY

»Idemo, zabavaaa!«

- Više-manje svatko

Evo nas, emocije. Konačno, malo zabave! Dosta vi­še s tim idiotskim pržilicama za mozak tipa »Raz­mislite malo«. Ovdje nema mozganja, samo, pa,

ovaj... zabava! Emocije! Užitak, tuga, nada, očaj, strast, žud­nja, pobjeda, gubitak, i dalje i dalje, glazba se nastavlja.

Bi li bilo rock'n'rolla da nije emocija? Bi li bilo vas?! Pomislimo samo na sve one stvari kojih ne bi bilo da nema emocija:

• izbora ljepote• kasina• poezije• ženskog donjeg rublja• srednjoškolskih utakmica

Drugim riječima, mogli bismo tako nabrajati sve do­bre, loše, ružne, divne, iznenađujuće i obogaćujuće as­pekte ljudskoga života. Biste li se ikad nasmijali ili nas­miješili da nema emocija? Vjerojatno ne. 1 još ne biste ni marili za to!

Emocije - misticizam ili biokemija?

Dakle, što su to točno emocije? Jesu li one neko mist­ično svojstvo iskustva koje se ne može definirati ili ipak nešto mnogo konkretnije i opipljivije?

Tamo negdje početkom sedamdesetih godina proš­loga stoljeća, dr. Candace Pert pala je s konja. Tijekom opo­ravka bila je stalno na morfinu. Budući da je znanstveni-

170 EMOCIJE

ca, zapitala se kako zapravo ta droga proizvodi učinke koje je osjećala. Tako se, čim joj se pružila prilika da to istraži, bacila na ispitivanje.

Teorijski se već predviđalo da stanice na vanjskoj stra­ni stijenke imaju »receptore« na koje se kemikalije »hva­taju«. Teorija je tvrdila da droga ima takvu kemijsku strukturu koja joj dopušta da usjedne baš na te recep­tore, ali nitko nije uspijevao pronaći receptore o kojima je riječ. Dr. Pert je pronašla receptore za opijat koji okru­žuju staničnu stijenku. To otkriće promijenilo je lice biologije.

»Kad smo već jednom pronašli te receptore, počeli smo se pitati: zbog čega bi Bog stavio te receptore u naš mozak ako u njemu nemaju nikakve druge svrhe? A on­da je, nakon otprilike dvije sekunde razmišljanja, masa ljudi diljem svijeta počela smatrati kako mora biti da postoji prirodna supstanca koja nastaje u našem mozgu. Otprilike tri godine nakon otkrića opijatskih receptora, grupa istraživača iz Škotske otkrila je da mozak proiz­vodi neuropeptide nazvane endorfinima.«

Čuli ste za endorfine? Ili ono od čega se trkači osje­ćaju drogirano? Endorfini su opijati koje proizvodi na­še tijelo. Uslijedila su daljnja istraživanja, i peptidi su se počeli pojavljivati posvuda.

Dr. Pert kaže: »U mom laboratoriju u National Institute

of Health (NIH) počela sam mapirati receptore za bilo koje peptide koje je itko otkrio u bilo kojem biološkom sustavu. I svakako, kad god bismo potražili te recepto­re, našli smo ih... Napravili smo mnogo detaljnih mapi- ranja receptora i mogli smo vidjeti da se i ti drugi pep­tidi, a ne samo opijatski receptori, nalaze u dijelovima mozga za koje se smatra da posreduju emocije«.

Nakon ovih otkrića, znanstvenici su počeli gledati receptore i peptide u posve novom svjetlu. Kao što kaže dr. Pert: »[Mi smo] o tim neuropeptidima i njihovim re- ceptorima počeli misliti kao o molekulama emocija«.

Postalo je očito da sve što osjećamo, da svaka emocija proizvodi specifične kemikalije, ili skupine kemikalija, ko­

:''r

’

EMOCIJE 171

je se na njih nadovezuju. Te kemikalije, ili neuropeptidi, ili molekule emocija, lanci su aminokiselina načinjeni od proteina i proizvedeni u hipotalamusu. »Hipotalamus je poput male, sićušne tvornice«, objašnjava dr. Dispenza, » u kojoj se proizvode određene kemikalije koje odgo­varaju određenim emocijama koje osjećamo«. To znači da svaka emocija ima veze s određenom kemikalijom, a zbog apsorpcije tih kemikalija u stanicama našega tijela imamo osjećaje ili emocije.

Užitak/bol

Ne samo da su istraživači otkrili da se te tzv. mole­kule emocija podudaraju s emocijama, nego su ih pro­našli i u jednostaničnim stvorenjima. Dr. Pert dokazala je da ono što su smatrali molekulama emocija zapravoi jesu molekule emocija. Kako kaže: »Identične molekule nalazimo i u najjednostavnijim, jednostaničnim bićima. Dakle, emocije su očuvane kroz evoluciju. Endorfini se nalaze i u kvascu i u tetrahini, jednostaničnim organiz­mima, prema tome, za živa bića užitak je do te mjere temeljan. Mi smo načinjeni tako da nas pokreće užitak. Ja mislim da smo ovisni o užitku i da je naš mozak tako uspostavljen da traži užitak i da ga registrira. I na to se konačno sve i svodi - na traženje užitka i izbjegavanje boli. To je ono što pokreće ljudsku evoluciju«.

Način na koji se molekule emocija »kvače« na sve što percipiramo i doživljavamo vrlo je izravan. Primjerice, dio mozga koji kontrolira brze pokrete oka i odlučuje na što će se fokusirati prekriven je opijatskim receptori- ma. S evolucijske perspektive, to ima smisla. Obraćamo pozornost na ono što je važno, a to što je važno, ili što se nama čini najsmislenijim, kemijski se vrlo brzo prenosi tijelu putem molekula emocija.

Tijekom vremena taj jednostavni prekidač za užitak/ bol postao je opterećen brojnim idejama, stavovima i sje­ćanjima. Pa iako je evolucija prevalila dug put od glad­nih ameba do francuske čipke, emocije su morale biti ut­

EMOCIJE

kane u tijelo na najuvjerljiviji mogući način kako bi rije­šile poslovični scenarij s »tigrom u džungli«. I da bi ga riješile brzo.

Kako bismo ilustrirali ono što se zbiva unutra, i k to­me ostali u šaljivom duhu ovoga poglavlja, naredni »misaoni eksperiment« iskušat će rad sučelja memorije/emoci­je/reakcije.

ROBOTOMUS

Zamislite na trenutak da ste vi malo biće koje živi unutar »biogeničkog robota« - Robotomu- sa. Živite u maloj kontrolnoj sobi koja se nalazi u Robotomusovoj glavi i gledate van kroz nje­gove oči. Služeći se složenim polugicama, preki­dačima i računalom, hranite Robotomus vitalnim

informacijama.A vaš je posao - prepoznati što Robotomus

vidi te to interpretirati na način da Robotomus

zna što treba učiniti. E, sad, interpretacija toga što ono »tamo vani« ZNAČI, nema nikakve veze s njegovim pokretnim dijelovima. To je potpuna apstrakcija; nešto što spada u područje svijesti, nešto što roboti nikako ne mogu izračunati. Zato

ste i dobili taj posao.Pa, srećom, iza vaše male kontrolne fotelje na­

lazi se čitav golemi zid ispunjen ladicama. One se otvaraju i zatvaraju već prema tome što Robo­tomus vidi »tamo vani«. I tako, gledate vi kroz pro­zore njegovih očiju i - ugledate nešto! Najednom, otvara se čitava hrpa ladica i pojavljuje se čitava hrpa sjajnih fascikala. U redu! To nešto izgleda kao dvonožni humanoid. Još jedan pogled kroz njegove oči, i primjećujete da to nešto ima bujne

obline. A-ha! Pa to je žena! Okrenete se natrag la­dicama i fascikli koji sadrže podatke o muškarci­ma se zatvore. Odlično, suzili ste izbore.

Tada pogledate ponovno, malo pažljivije, da

EMOCIJE 173

vidite kakvoj vrsti ta žena pripada... Ona upravo radi čudne izraze lica. Sve ladice iza vas se zatvore, osim jedne. Jedan jedini fascikl zablista. Poseg­nete za njim i izvučete ga van. Na njemu piše »Teta Roza«. Otvorite ga i pogledate povijest lič­nosti - tu piše nešto o tome kako zna biti agre­sivna, okrutna i nasilna.

Okrenete se prema zaslonu računala na kojem velikim slovima piše: ŠTO TO ZNAČI? Kursor nemirno titra ispod natpisa. Robotomus je smrznut. Utipkate ... BRANI SE, NEPRIJATELJ PRED VRA­TIMA. Istog trena, Robotomus se počinje tresti, a vi pogledate kroz prozor i vidite da osoba tamo vani uopće nije teta Roza, nego neka žena koja je na trenutak imala sličan izraz kakav teta Roza ima na fotografiji pohranjenoj u fasciklu. Frenetično se bacate na računalo i pišete: PO­GREŠNO ZNAČENJE... ZNAČENJE NEPOZNA­TO! No, prekasno je, kemikalije se već otpuštaju na sve strane i u kontrolnoj sobi postaje užasno vruće. Kroz Robotomusove noge šiba krv i adre­nalin, ali sada se trese jer je dobio proturječna tumačenja i tone kemikalija. Vi uzdahnete, pri- tegnete pojas i odlučite da ćete kasnije morati izvesti Robotomusa na trčanje...

Zvuči poznato? Prvo, imamo prepoznavanje podra­žaja, potom pridruživanje značenja ili interpretaciju po­dražaja, onda davanje naputka hipotalamusu da oslobo­di neuropeptide u krvotok i - buuuum! Eto nam osjeća­ja. Kakav prekrasan sustav. Dakle, emocije su dobre, zar ne? Apsolutno. One su od životnog značaja.

Odlično, u čemu je onda problem?Kako to objašnjava dr. Dispenza: »Mi analiziramo sva­

ku situaciju kako bismo odredili je li riječ o nečemu što poznajemo i onda taj poznati osjećaj postaje sredstvo putem kojega predviđamo budući događaj. Sve ono u če­mu nema osjećaja automatski obezvrjeđujemo ili odbacu­jemo jer prema tome ne možemo odrediti odnos«.

EMOCIJU

U čemu je problem s emocijama?

Upavo je ljepota same te prečice između podražaja i reakcije ono što nas, po svemu sudeći, zarobljuje. Umje­sto da procjenjujemo doista novo iskustvo s nove per­spektive, imamo tendenciju pretpostaviti da je riječ o iskustvu kakvo smo već imali.

Kada se isti kemijski događaji ponavljaju opet i opet, rezultat je kumulativna emocionalna povijest. Ta povi­jest je povezana s prepoznatljivim i predvidljivim reakci­jama, koje postaju duboko upisane ili »čvrsto umrežene« u našem mozgu.

To znači da se obrasci naših reakcija ponavljaju bez ikakve potrebe da mislimo o njima: podražaj-reakcija- podražaj-reakcija-podražaj-reakcija.

Još jedan »Imam te!« i još jedna skrivena, zakopana i/ili potisnuta emocija. Teta Roza ne mora uvijek biti zlo­česta; samo ju je jako bolio zub onog dana kad vas je napala. Pa ipak, ta neuromreža i dalje je u vama, i dalje se aktivira, iako toga više niste svjesni.

Ili - zaboravimo na trenutak da je 21. stoljeće - upa­da vaš šef, baca vaše izvješće na stol i komentira: »Ovo ništa ne valja«. Vi paničarite, i emocije kreću: nezado­voljan šef —► gubitak novca za život —► obitelj vam je ugrožena —► barbari napadaju selo —► ubiti šefa. I dok ipak nije izvjesno da ćete svojim mišem zaista i nasrnu- ti na šefa, vaše tijelo već je odreagiralo na prošle situacije i kemikalije već kolaju svojim tijekom.

A koja je dobra vijest?

Za početak, opstanak. Vaše emocije pomažu vam u preživljavanju dajući vam bljeskovite reference putem kojih stvarate cjelovitu sliku i prije nego što znate sve njezine dijelove. A kada imate tijelo, to vam je itekako od koristi. Kretati se kroz život ispunjen emocijama znači imati izvorno iskustvo postojanja, osjećanja, ljubavi, mržnje, življenja. Bez tih emocija život bi bio dosadan. One su začini u (kvantnoj) juhi; one su boje u zalasku sunca.

Jedna od stvari koje sam nedavno vježbao je ulaženjei izlaženje iz emocije. Drugim riječima, ako se uspijem uhvatiti prije nego što odreagiram na nešto i prije nego se strovalim niz stazu nezaustavljive kemijske kaskade, napravim ono što sam unaprijed odredio. Nekako se napola upustim u emocionalno stanje, a onda se povučem, gotovo kao da ga promatram izvana. Učinio sam to mnogo puta ne bih li postao sposoban kretati se između ta dva stanja. To mi je pomoglo da se istreniram razumjeti da ja zapravo mogu birati. Ostati izvan je kao biti tihi promatrač. Ući unutra je kao zapasti u san nad kojim nemam kontrole.

% MARK

EMOCIJE 175

OVLADATI EMOCIJOM

Jednog dana pričao sam s Betsy o nekim stvarima koje

su se ticale animacije. Prigovarao sam kako su neki

od animatora tvrdili da je ono što od njih hoću suludo i da to nikad neću uspjeti

realizirati. Upustio sam se u tiradu o tome kako mi ljudi stalno govore što ne mogu i

kako se to stalno iznova događa, još od srednje škole.

Počeo sam marširati natrag kroz vrijeme nabrajajući sve te »ti to ne možeš«, kad sam

naglo stao. Je li to netko spomenuo »ponovljenu emociju«? Upravo sam shvatio da kreiram istu

situaciju već desetljećima! Zašto? Zato da bih poslije

mogao imati onu emociju tipa »Jesam li ti rekao, pametniji

sam od tebe, poljubi me u guzicu«. Ta je emocija za

mene bila pokretač da budem bolji od drugih. A u podlozi

toga bila je nesigurnost! Projicirao sam svoju vlastitu

sumnju. Umjesto čitave te drame i motivacije i

zadovoljstva koje se zbiva na jednom dosta niskom

stupnju, mogao sam jednostavno stvarati.

U tom trenutku konačno sam shvatio što to znači

»posjedovati emociju«. I jesam li se »povukao«?

Prošlo je otad tri godine i nitko mi više nije rekao da

nešto ne mogu učiniti.

- WILL

One pružaju nešto mnogo više od pukog opstanka. One pridonose neprestanoj evoluciji. Ta evolucija ne tiče se samo tijela, nego i ne-fizičke, duhovne stvarno­sti. Joe Dispenza kaže:

»Čujte, nemam znanstvenu definiciju duše, ali rekao

bih da je ona registar svih naših emocionalnih iskusta­

va. A iskustvo onih stvari koje ne posjedujemo u emo­

cionalnom smislu, nastavljamo ponovno proživljavati u

ovoj stvarnosti, u svim drugim stvarnostima, u ovom

životu, u drugim životima. Tako da se ne moramo raz­

viti. Ako nastavljamo proživljavati isto iskustvo, i ako s

njim povezane emocije nikad ne pretvorimo u mudrost,

nikad se nećemo ni razviti kao duševno biće. Nećemo

biti nadahnuti. Nećemo imati ambiciju ili želju da bude­

mo išta drugo nego proizvod kemijskih reakcija koje se

zbivaju u našem fizičkom tijelu i koje nas drže u istom

zatvorenom krugu života određenog našom genetič­

kom sudbinom.

Duševna osoba nadilazi genetičku sudbinu, nadilazi

povratne reakcije koje joj daje tijelo, nadilazi okolinu i

njezine emocionalne sklonosti. Razmislite o tome. Želite

li se razviti kao osoba, odaberite jedno od svojih ograni­

čenja kojega ste svjesni i djelujte na taj način da izmi­

jenite svoje sklonosti. Postići ćete nešto... mudrost.«

Drugim riječima, te emocije mogu ukazivati na nešto drugo osim na tigra. Mogu vam ukazivati i na biser. Ili, još bolje, mogu biti zrno pijeska u školjki od kojeg nasta­je biser; ona mala iritacija koju školjka prekriva i prekriva i prekriva, dok god od nje ne stvori biser mudrosti. Ima smisla u tvrdnji da nas iritacija, bol, tjera na promjene. Sretne, ugodne emocije nas ne iritiraju. Prema dubljem razumijevanju života i toga tko smo (Tko sam ja?) tjeraju nas one druge emocije, bilo potisnute, bilo one koje smo svjesno propatili i preobratili ih u mudrost.

I dalje od toga. Ramtha često pita svoje učenike kad su zadnji put iskusili ekstazu, orgazam, ili sedmi pe-

176 EMOCIJE

čat.1 Svakome je poznata ekstaza povezana sa seksom (prvi pečat), opstankom (drugi pečat) i osjećajem moći (treći pečat), no što je s iskustvima povezanim s višim centrima? Duboko proživljeno novo razumijevanje, ono otkrivalačko a-ha, koje također otpušta endorfine u ti­jelu, ekstaza je šestog pečata. Iskustvo kozmičke svije­sti, vrhunske i intimne povezanosti s Bogom, orgazam je sedmog pečata. Potpuna, bezuvjetna ljubav jedan je od aspekata četvrtog pečata.

Prema ovom učenju, u te više dimenzije dospijeva­mo rijetko ili nikad zato što je čovječanstvo veći dio svog vremena zaglavljeno u prva tri pečata: seksu, opstankui moći. A iz »donjih temelja čovječnosti« možemo izaći tako da emocije iz donjih pečata uzdignemo u mud­rost. Ili, kako bi rekao dr. Dispenza: »pretvorite ih u mudrost«. Ili kako bi to rekla školjka, izravno se poza­bavite onime što vas iritira dok god to rte postane biser.

Sigurno, život bez emocija je obični jogurt s dehidri- ranim žitnim pahuljicama za doručak, ručak i večeru (bez meda). Ponavljanje iste emocije uvijek iznova, to je već jogurt od kupina sa slatkim pahuljicama za doru­čak, ručak i večeru. Čitava naša evolucija umrežila je sav naš život emocijama - one su neizbježne. Stoga, pra­vo pitanje glasi: Kako ih koristimo? U što ih razvijamo? Što postajemo?

Strast, božanska ljubav, osjećaj jedinstva sa svime, blaženstvo i mističko iskustvo - sve su to emocije i one generiraju te neuropeptide koji preplavljuju krv, a mi­jenjaju i samu našu svijest. Duboki uvid, onaj koji ne mora imati veze s tijelom - drugim riječima sa seksom, opstankom ili moći - može toliko značajno preumrežiti mozak da ljudi iz takvog iskustva izlaze zaista drukčiji,

1 Sedma čakra, ili središte suptilne energije. Čakre su stjecišta ne-fizičkih energija u tijelu. U fizičkom tijelu podudaraju se s položajima žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem i smatra se da predstavljaju ključ za otvaranje

viših dimenzija.

EMOCIJE

i ovaj svijet više nikada nije isti. Kako kaže Andrew Newberg:

»Jedna od stvari koje naše istraživanje pokušava po­

kazati jest ta da se ljudima tijekom mističkog iskustva zaista nešto događa u mozgu.

Nije nužno riječ o iluzornom iskustvu ili halucinaciji, nego je to nešto vrlo stvarno, nešto se zbiva u neuro­loškom smislu. To djeluje na nas. To djeluje na naše ti­jelo. Utječe na našu svijest i u konačnici određuje kako ćemo reagirati, kako ćemo naposljetku tu informaciju, koja utječe na naše ponašanje i mijenja nas kao oso­bu, unijeti u svoj život. Očigledno, na nas kao ljude takva iskustva imaju vrlo stvarne posljedice.«

Uvide poput ovoga Ramtha opisuje kao apstraktnu misao: »Vi ste Bog u stvaranju... no jednoga dana mo­rate zavoljeli apstraktno više od stanja ovisničke uvjeto- vanosti. A ako vam je ono na prvom mjestu, stvarnost će to očitovati i vaše tijelo će (to) iskusi ti, i tako imate pot­puno nove emocije, od one vrste kakvu nikada prije nis­te iskusili«.

Potpuno nove emocije. Sve naše emocije jednom su bile potpuno nove. A razlog što im se stalno iznova vra­

ćamo jest taj što su nam tako ugodne. Zamašnjak evolu­cije je mogućnost ponovne uspostave posve novih emo­cija. Još zanosnijih, još inspirativnijih. Onih emocija koje razmataju slojeve sjećanja i navika, i koje nas stavljaju u međuodnos sa svijetom koji sada postaje eksplozija otkri­venja. TO je zabava na koju se isplati otići.

EMOCIJE

Kad ste zadnji put osjetili orgazam na višoj razini?

Koje emocije najčešće osjećate?

Razvijaju li se svaki put kad ih proživljavate?

Razvijate li se vi svaki put kad ih proživljavate?

Je li vrijeme da »ovladate« njima?

Što bi za vas bila nova emocija?

Razmislite malo o ovome:

Ovisnost je potiskivanje. Znate što to znači?

To znači da vas one potiskuju natrag u vašu ograničenost.

- Ramtha

azmotrimo jednu od najjačih droga, heroin, kako bismo vidjeli kako ovisnosti djeluju unutar stani­

ca tijela. Nakon ubrizgavanja, heroin se »sidri« na stanične opijatske receptore. To su isti oni receptori koji su biološki prilagođeni za primanje endorfina, neuro- peptida koje proizvodi hipotalamus. Umjesto da primi endorfine, stanica prima heroin, i postaje ovisna o njemu.

Iskušajmo sada isti scenarij s emocijama. Emocije pro­izvode peptide, ili molekule emocija, koje se sidre na sta­nične receptore. Ista stvar koja se javlja kod učestale upo­rabe heroina, javlja se i kod učestalog ponavljanja iste emocije: opijatski receptori na vašim stanicama počinju očekivati, čak i žuditi za određenim peptidom. Vaše tijelo postaje ovisno o toj emociji.

Šokantno, ha? A vi volite misliti da ste imuni na to. Možete teturati od alkohola, biti narkić koji stoji u redu za metadon ispred bolnice, ili strastveni pušač sa žutim prstima i crnim plućima, i misliti: »Ne ja!«. Razmislite opet: da, baš vi!

Šokantno. Ali objašnjava mnogo toga. Zvuči li vam išta od ovoga poznato?

• Destruktivna emocionalna stanja• Iste situacije koje se stalno iznova ponavljaju• Nemogućnost promjene• Osjećaj nemoći da stvorite nešto novo

OVISNOSTI

• Duboka žudnja za određenim emocionalnim od­govorima

• Glasovi u glavi koji govore: »Želim. Daj, daj, daj«• Govoriti da nešto nikad više nećete napraviti, a tri

sata kasnije radite baš to

Za sve slučajeve u kojima ste iskusili bilo što od nave­denog, ovo poglavlje služi kao šok-terapija. A tako i za sve nas (a to smo svi mi) kroz čije vene kolaju neuropeptidi.

Humanoid (imenica): samosvjesni organizam koji sam sebe drogira

Tijekom svojih istraživanja, dr. Pert otkrila je da ima­mo receptore namijenjene isključivo za marihuanu. Zaš­to imamo te receptore? Zbog toga što naše tijelo samo proizvodi kemikalije koje nam daju istu vrstu drogira- nosti kakvu dobivamo od marihuane. Isto se odnosi i na bilo koju drogu na koju smo sposobni razviti fizičku ovisnost - unutar tijela postoji kemikalija analogna svim drogama, te receptori na koje ona naliježe. Doktorica ob­jašnjava: »Imamo receptore za marihuanu i imamo pri­rođenu marihuanu koja se zove endokanabinoidi. Svaki put kad se ljudi napuđe, ta egzogena1 marihuana veže se na receptore koji su inače namijenjeni fino balansir­anoj unutarnjoj regulaciji. Dakle, egzogene droge spa­jaju se u istu onu mrežu koja je namijenjena endogenoj fiziološkoj samoregulaciji. To su molekule emocija. Da­nas imamo dovoljno podataka koji sugeriraju da nijed­na psihoaktivna droga u nama neće raditi, osim ako se ne veže na receptore koji su inače namijenjeni našoj unutarnjoj juhi«.

Drugim riječima, svaka droga koju unosimo izvana, a koja djeluje na nas, čini to stoga jer naše tijelo u sebi već ima njezin pandan - zato ju naše tijelo prepoznaje, reagira na nju i postaje o njoj ovisno. Vanjske droge vežu se na unutarnje receptore namijenjene unutarnjim ke­mikalijama.

1 Egzogena kemikalija je ona kemikalija koja ne nastaje u tijelu, nego je izvanj­ska. Endogene kemikalije proizvode se u samom tijelu, one su »unutrašnje«.

OVISNOSTI 183

Ovisnosti? Nemam ja niti jednu. No dobro, pa što,

ovisan sam o nekoliko stvari. Na primjer? O

nesigurnosti, stresu, zabrinutosti, o tome da

moram uvijek biti u pravu, da sam pravedan, o tome da

imam kontrolu, o bijesu, o neprilagodljivosti, o svom

šefovanju, strahu... jesam li već spomenuo stres?

-MARK

184

U poglavlju »Mozak izbliza« bavili smo se time kako su emocije, sjećanja i emocionalna iskustva kodirana u neu­romreže i kako su te neuromreže spojene s hipotalamu- som. Upravo tako postajemo samodrogirajući organizam. Sve što trebamo napraviti je uključiti određenu mrežu, i ke­mikalije počinju strujati organizmom. Kako kaže Ramtha:

»Ovisnost je osjećaj kemijskog uzbuđenja koje se

slijeva kroz tijelo putem čitavog skupa žlijezda i žlijez­

da s unutarnjim izlučivanjem. Osjećaj koji bi netko naz­vao seksualnom fantazijom. Muškarcu je dovoljna jed­

na jedina seksualna fantazija da doživi erekciju. Drugim

riječima, dovoljna mu je jedna misao ovdje [u mozgu] da

bi mu se ukrutio spolni organ.«

Mnogima će to biti najizravniji primjer toga kako foku- siranje na misao može proizvesti točno određene neuro- peptide. Postoji mnogo drugih primjera: sjetite se onog velebnog osjećaja kad ste u srednjoj školi dali odlučujući gol, ili kad ste prvi put shvatili da ste zaljubljeni, ili os­jećaja uspješnosti koji možete imati kada sanjarite o to­me da vas u medijima opisuju kao nadahnutog, naširo­ko poznatog umjetnika. U svim ovim slučajevima čeoni režanj zadržava određenu misao, aktivirajući određene mreže koje šalju signal našoj unutarnjoj ljekarni.

Znači li to da netko, svaki put kad pokreće ove me­hanizme, postaje ovisnik? Jeste li alkoholičar svaki put kad popijete jedno piće? Naravno da ne. Niste ovisnik ako se jednom godišnje sjetite onog pobjedonosnog trenut­ka u jeseni 1972. kada ste zabili gol. Ako pak svaki dan obnavljate taj trenutak, izazivajući onaj osjećaj koji vam budi ta uspomena - pogodite što? Razvili ste naviku.

Biološki učinci

Poznata je stvar da ovisnosti imaju ozbiljan dugoro­čan učinak na tijelo. Dr. Pert objašnjava kako je s otkri­ćem mehanizama čiji su dio peptidi i receptori, i koji predstavljaju temelj učinka ovisnosti, postalo očigled­no sljedeće:

OVISNOSTI

»Ako je određeni receptor koji je zadužen za odre­đenu drogu ili unutarnji sok dulje vremena bombardi­ran velikim intenzitetom, on će se doslovno smanjiti; bit će ga manje ili će postati manje osjetljiv ili će mu se propusnost smanjiti, tako da ista količina droge ili unutar­njeg soka potakne mnogo slabiju reakciju. Najbolji prim­jer za to, koji će ljudima biti poznat, jest tolerancija. Svi znamo kako ovisnici o opijatima moraju uzimati sve veće i veće doze droge kako bi postigli jednak uči­nak.«

Sličan učinak tolerancije uočljiv je i kod emocija. Pri­mjer pruža svaki ekstremni sportaš koji u potrazi za ad- renalinskom euforijom sam sebe tjera na sve opasnije bungee-jumpinge ili skokove iz aviona, ili ovisnik o sek­su koji traga za sve većim perverzijama, ili političar koji se stalno natječe za sve više pozicije, ne iz želje da služi nego iz ambicije za još više moći. Ako počnete tražiti primjere ovakvog scenarija među ljudima koje znate ili, posebice, u vlastitome životu, vidjet ćete ih svugdje.

U međuvremenu, one naše jadne male stanice gla­duju. Stalna prekomjerna upotreba kemikalija potreb­nih za proizvodnju neke emocije, primjerice gnjeva, u tijelu rezultira desenzitiviranjem onih receptora koji svi namijenjeni tome da prihvate sve te neuropeptide gnje­va. Stanice više ne dobivaju »dobro izbalansiran« obrok, budući da u znatno većoj mjeri primaju onu emociju na koju su razvili ovisnost, te im je ukupna opskrba nutri- jentima sužena. Čim više gnjeva nečija osobnost proiz­vodi, tim više će se stanice osjećati zasićenima. O tome se radi u svakoj onoj priči o dečku koji petkom navečer izlazi van tražeći s kim bi se mogao potući. Nije on ljut iz nekog posebnog razloga; jednostavno je krenuo u potragu za hranom koju će dati svojim malim staničnim prijateljima. A ti mali prijatelji mogu napraviti priličnu halabuku kad im nešto treba. Jeste li ikad u svojoj glavi začuli mali glas koji govori »Ja sam gladan!« ili »Ja san žedan!«?

Jeste li se ikad upitali tko to govori? Pa, prema Ram- thi, ti mali glasovi u vašoj glavi su kolektivni glas vaših vlastitih stanica. One vam govore: »Nahrani me«. A ako

OVISNOSTI 185

je riječ o emociji koju vi doživljavate kao društveno ili moralno neprikladnu, nećete čuti naredbu: »Idemo van napraviti budalu od nekoga kako bismo se mogli osje­ćati intelektualno superiornije«, nego ćete radije osjetiti neartikuliranu čežnju koja će vas nesvjesno natjerati da odete van i učinite da se to dogodi. Drugim riječima, stvorit ćete takvu situaciju.

Emocionalne ovisnosti toliko toga objašnjavaju - zaš­to neki ljudi stalno omalovažavaju druge, ili stalno ulaze u iste ponižavajuće odnose, ili uvijek iznova u iste užas­ne životne situacije. Drugim riječima, emocionalne ovis­nosti razlog su što ljudi nastavljaju kreirati određenu stvarnost u svojim životima, čak iako govore: »E pa ovako nešto ja nikad ne bih sam stvorio«. Jedini način da se odmaknemo od tog repetitivnog ponašanja i ovisnosti jest da priznamo: »Hm, ja doista ovako nešto stalno iz­nova kreiram, bit će da sam o tome ovisan«.

Za mnoge, mnoge ljude zaista vrijedi da sve što stva­raju u svojim životima ima emocionalan, ovisnički temelj. Kao primjer stvaranja nečeg »lošeg« u vlastitom životu, pogledajmo načas »mentalitet žrtve«. Na početku se dogodilo nešto loše, to ste nekome rekli, tom nekom je bilo žao zbog vas (sad i on, eto, pati zbog vas) i problem je riješen. Lakše vam je. Hej, pa nije loše, možda ste po­mislili. Hajde da vidimo hoće li lo opet upaliti.

Najednom, ljudi mare za vas. Daju vam novac, emo­cionalno vas podržavaju, suosjećajni su i na raspolaganju su vam kad god vam zatreba. Naravno, naličje cijele pri­če je izgradnja i učvršćivanje odnosa žrtva/spasitelj. Sva­kom je spasitelju potrebno da se osjeti posebnim, baš kao što je to potrebno i žrtvi, tako da i jedan i drugi imaju ten­denciju da nastave s tim i nakon što se inicijalna »eufori­ja« istrošila. Ako se nijedno od vas ne promijeni, i jedan i drugi nastavit ćete ponovno otkrivati svoju ovisnost u odnosu s nekim drugim, i onda opet s nekim trećim. I na­staviti se, riječima prave žrtve, »osjećati loše i doživljava­ti nepravde«. To zvuči poprilično drugačije od ovoga: »Ja neprestano stvaram situacije koje mi dopuštaju da od drugih primam suosjećanje i podršku«.

Dr. Joe Dispenza dobro to izražava kad kaže: »Moja definicija ovisnosti vrlo je jednostavna: to je nešto što

186 OVISNOSTI

A zbog čega je mozak napravljen? Zato da bi sanjao nove snove, nove stvarnosti koje će do očitovanja u iskustvu dovesti onaj prvi čarobni emocionalni trenu­tak... trenutak u kojem doživljavamo novu emociju.

Odlično zvuči, nove emocije, novi ushiti - pa zašto je onda tako teško razbiti naviku?

ovisnosti 187

Anonimni emocioholičari

Na neki način to je vrlo mračna slika. Ja sam ovisnik; ti si ovisnik - hajde da se udružimo i da se naše ovis­nosti malo pomaže. To zapravo i ne zvuči tako loše; uostalom, to svi stalno radimo. Emitiramo frekvencije specifične za neku emociju i tako u svoju sferu privlači­mo sebi slične ljude. Prema Ramthi: »Ljudi koje zaista volimo su ljudi koji su spremni dijeliti naše emo­cionalne potrebe, naše osjećaje«. Dr. Dispenza opisuje to na ovaj način: »Mi ovisnosti kemijski razbijamo na sva ta 'slaganja'. Inače je to za čovjeka neugodno stan­je... zato što tražite neki dokaz da u svom životu ispravno postupate, jedino mjesto na kojemu te dokaze tražite jest medu ljudima s kojima se slažete«.

Ali stvar je ipak mračna, jer ovisnosti se teško razbi­jaju. Zato i jesu ovisnosti. A ove emocije postaju ovis­nosti upravo putem neprestanih pokušaja da se ponov­no uspostavi inicijalno iskustvo. Prvo iskustvo seksa ili simpatije ili moći neće stvoriti ovisnost. Ovisnost nas­taje kad pokušavamo ponovno i ponovno »uloviti« ona­kav osjećaj kakav su nam takva iskustva dala kad smo ih imali prvi put. Ramtha kaže:

»Dobro, a što je s ljudima koji su ovisni o seksu, o

heroinu, o marihuani? U redu, sveto proizvodi drukčiju kemiju u mozgu. No svaka od tih stvari uspijeva dodir­

nuti centre za užitak u mozgu. Nije to ono zbog čega je mozak napravljen. I tako ljudi pokušavaju isto iskust­

vo ponovno oživjeti u mozgu dostavljajući mu iste ke­

mikalije, isti osjećaj.«

ne možete zaustavili. Ako ne možete kontrolirali svoje emocionalno stanje, tada ste sigurno o njemu ovisni«.

ZAKAČENI NA OSJEĆAJ

Znanost danas zna da hipotalamus proizvodi neuropeptide i da su ti neuropeptidi jake kemi­kalije. Na primjer, uzeli su laboratorijske životi­nje i na određene dijelove njihovog mozga zakva­čili elektrode kako bi proizveli određene neuro­peptide. Potom su istrenirali laboratorijske životi­nje da pritisnu polugu kojom će pojačati otpušta­nje tih kemikalija, tih neuropeptida.

Njihova sklonost da odaberu otpuštanje neu­ropeptida bila je jača od gladi, jača od seksa, ja­ča od žeđi, jača od sna. U stvari, prije bi se doveli do potpune fizičke iscrpljenosti i kolapsa, nego što bi se pobrinuli za svoju fizičku dobrobit. A upravo to stres radi našim tijelima. Postajemo to­liko ovisni o stresu u svojim životima da ne mo­žemo dati otkaz na poslu iako nam taj posao šte­ti. Ne možemo prekinuti neku vezu, iako nam ne čini dobro. Ne možemo napraviti izbor, jer podra­žaj i reakcija na podražaj proizvode kemiju koja zamagljuje našu svijest o mogućnosti izbora. I nimalo se ne razlikujemo od pasa, koji imaju manju sposobnost odabira jer im je čeoni režanj manji od našega.

Joe Dispenza

I dalje se pitamo kako prekinuti te ovisnosti!Možda najučinkovitiji program koji je ikad osmišl­

jen za prekidanje ovisnosti jest onaj Anonimnih alko­holičara (AA). Milijuni ljudi su jednom za svagda prek­inuli svoju ovisnost o alkoholu primjenjujući njihov program od 12 koraka. Napravili bismo medvjeđu uslugu kad bismo ga ovdje pokušali sažeto prikazati, ali koga god to zanima, može lako provjeriti o čemu je riječ.

Ali posvetite trenutak tome da razmotrite ovaj dio programa: alkoholičaru se kaže đa opetovano potvrđuje »ja sam alkoholičar«. I dok je to u početku nužno, kako bi se suočio sa situacijom, čovjek se tako može zauvijek zaključati u tu vrstu osobnosti. I nikad kraja tome. Ovis­

im OVISNOSTI

nost nikad ne postane nešto čime ste ovladali i što ste napustili. Osoba se stalno iznova identificira s onim što pokušava odbaciti i toga se osloboditi. U konačnici, na taj način se osobi odriče mogućnost potpune i konačne transformacije, zbog koje i jesmo ovdje.

Zašto JESMO ovdje?

Ahhhh, evo nas opet na Velikim Pitanjima. A zašto su velika? Možda zato što odgovori na njih nisu očigledni i nije ih lako pronaći? Ili zato što se ta pitanja čine zna­čajnima? Ili zato što dobro zvuče na koktel-zabavama, pa njihovim postavljanjem možete lako impresionirati ljude?

Velika Pitanja su velika zato što nas odgovori na njih mogu izvući iz velike zbrke.

Ovdje smo zato da budemo stvaratelji. Ovdje smo zato da bismo nastanili prostor idejama i palačama

misli. Ovdje smo zato da bismo učinili nešto od ovoga života.

Ramtha

Naša je svrha ovdje razviti svoj dar intencionalnosti. Naučiti biti učinkovitim stvarateljima.

dr. sc. William Tiller

Stvar je vi tome da smo ovdje zato da napravimo nešto od sebe. Ovdje smo da bismo istražili krajnje

granice stvaranja; ovdje smo zato da bismo nepoznato učinili poznatim.

Miceal Ledwith

To je čitav smisao ove igre: mi svoje tijelo kemijski pripremamo, putem misli, za doživljavanje

iskustva. Međutim, ako to svoje tijelo stalno kemijski pripremamo na isti način, kroz iste misli,

za ista iskustva, tada kao ljudska bića nikada nećemo evoluirati.

Joe Dispenza

OVISNOSTI

190

Stvarati, evoluirati, razbijati stare obrasce, biti čarob­njaci - činjenica je da mi jesmo stvaratelji, da kreiramo svoja životna iskustva, da imamo te sposobnosti koje ukazuju na to zašto smo ovdje. Ukratko, tu su da ili koris­timo ili ih gubimo.

Ako smo ovdje, kako to kaže dr. Ledwith, »da nepo­znato učinimo poznatim«, to bi značilo da sami trebamo iskusiti nešto što nikad još nismo kušali. Uvijek isto, uvijek isto time postaje uvijek novo, uvijek novo.

Ovisnosti se razbijaju promjenom, razvojem.I ako je to razlog zašto smo ovdje, te nove emocije bit

će toliko nevjerojatne, ispunjavajuće i sočne da će nam se one stare činiti baš poput starog školskog godišnjaka- nekoć važna stvar, danas ostavljena na zaboravljenoj polici za knjige. O tome nas izvještava i dr. Pert, a biologi­ja ovu transformaciju podržava i najnovijim otkrićima. Danas postoji dokaz da kada ljudi ili laboratorijske živ­otinje, poput štakora, razviju ovisnost o drogi (nikotinu, alkoholu, kokainu, heroinu), svi testirani subjekti imaju nešto zajedničko - blokiran im je rast novih moždanih stanica. No, kada subjekti prekinu s uzimanjem droge, nove se moždane stanice nastavljaju stvarati. Kao što kaže dr. Pert: »Osoba se može u potpunosti oporaviti, i može se odlučiti i kreirati potpuno novi pogled na samu sebe, novi mozak«. Postoji nada za novi početak za mno­ge, od malih ovisnosti do onih najtežih.

Kako Ramtha rezimira rješenje: »Moramo tragati za znanjem ne dopuštajući da se u to upliću bilo kakve ovisnosti. A ako smo u stanju to učiniti, vi našim će se životima znanje očitovati u stvarnosti, a naša će tijela iskustvo doživljavati na nov način, u novoj kemiji, u novim hologramima, novim prostorima misli, i to će nadmašiti naše najluđe snove«.

OVISNOSTI

Razmislite malo o ovome.

Zašto je taaako slatko osjećati se taaako loše?

Nabrojite neke od svojih emocionalnih ovisnosti.

Odlično, a koju ovisnost niste spomenuli?

Nabrojite ovisnosti koje primjećujete kod sebi bliskih osoba.

Kako uspijevate primijetiti njihove ovisnosti?

Jesu li sve ovisnosti loše?

ZELJA-»IZBOR->NAMJERA->PROMJENA

Dakle, kad netko želi fokusirati namjeru, želi postići potpuno jedinstvo uma.

- William Tiller

Dobra vi jest je da postoji golemi potencijal za promjenu.

- Daniel Monti

Želja uživa lošu reputaciju u spiritualnim krugovi­ma. Fraze tipa »ubij želju« zavode na pomisao da će prosvjetljenje brzo uslijediti ako netko nema

želja. Druga od Budine četiri plemenite istine glasi:

»Podrijetlo patnje je u vezivanju za prolazne stvari i

neznanje koje iz toga proizlazi. Prolazne stvari ne uklju­

čuju samo fizičke objekte koji nas okružuju, nego i ide­

je, i u višem smislu, sve objekte naše percepcije. Ne­

znanje je nedostatak razumijevanja o tome kako se naš

um vezuje za nestalne stvari. Razlozi patnje su želja,

strast, gorljivost, potraga za imutkom i ugledom, težnja

za slavom i popularnošću ili ukratko: žudnja i prianjanje.«

Na prvi pogled čini se da on želju, strast, gorljivost i slično, smiješta na popis krivaca. Zbog toga tragatelji na-

ŽELJA -» IZBOR -> NAMJERA -> PROMJENA

- Amit Goswami

Kad prvi put uvedete pojam izbora, svjesno odabirući jedan od mogućih događaja,

pojavljuje se aktualni događaj iskustva. I tako se, prvi put, znanost susreće

sa slobodnom voljom.

sloje ukloniti te osjećaje iz svoga uma i živjeti život bez želja i strasti. Međutim, žudnja i prianjanje pružaju ključ za pravog krivca - nije to želja, nego vezanost za želju. (Zapazite također da to nije nešto loše, nego je riječ sa­mo o neznanju ili »manjku razumijevanja o tome na koji se način naš um vezuje za nešto«).

»Vezivanje za želju« zvuči umnogome nalik na »ovis­nost o emocijama«. U stvari, to i jest ista stvar. Pokušajte zamijeniti mjesta obaju pojmova kako biste se i sami u to uvjerili.

Ovo je jedan od onih slučajeva u kojima se križaju pu- tevi znanosti i velikih duhovnih učenja, i u kojima se po­novno otkrivaju isti fenomeni. Prema budističkoj tra­diciji, to vezivanje zauvijek nas drži u kotaču života, smr­ti i ponovnog rađanja, uvijek u krug, uvijek iznova. Kako to kaže dr. Pert: »Kod svake ovisnosti riječ je o tome da ste zaglavili u starim obrascima. Jednostavno mislite iste misli opet i opet, i niste u stanju misliti ništa novo«.

Želja i strast - prijatelj ili neprijatelj?

Želja i strast pogonsko su gorivo evolucije i promje­ne. Dr. Dispenza kaže: »Morate imati volje i strasti da iskoračite izvan granica vlastite udobnosti«. Svakako, ova scena s Isusom primjer je strasti: »Napravi bič od užeta te ih sve istjera iz hrama, skupa s ovcama i volovi­ma. Mjenjačima prosu novac i sve im stolove isprevrta.« (Ivan 2:15).

U analiziranju određene želje, bitno je učiniti dvije stvari: ne suditi i biti pošten u vezi s tim što se zaista želi. Da biste mogli jasno sagledati želju, svako osuđivanje mora nestati, jer ono znači etiketiranje želje kao loše i samim time ju šalje u sam podrum suspregnutosti. Že­lja se budi. Netko vam zapriječi put na autocesti - za tre­nutak poželite imati pri ruci laserski top i otpuhnuti ga s ceste. Ako se osjećate užasno i posramljeno, velika je šansa da se uzrok tog gnjeva nikada neće otkriti.

ŽELJA -* IZBOR -* NAMJERA -♦ PROMJENA

Za mene je želja mehanizam kojim mogu preispitati sebe i reflektirati svoje

razumijevanje u stvarnost tako da ga mogu iskusiti. Bez obzira o kojoj želji je

riječ, mogu preispitati zašto to želim. Postavljam pitanja

poput ovog: što će ta želja ispuniti u meni? Želim li to

zbog neke emocionalne ovisnosti? Hoće li mi

ispunjenje te želje donijeti novo iskustvo? Hoću li time

samo proživjeti neko staro iskustvo? Kad uspijem

ovako ispitati svoje želje i usuglasiti se sama sa sobom, mogu vidjeti zašto ih imam,

i to mi pomaže da budem jasna u svojoj namjeri. Ako

želim moć i ako priznam samoj sebi da želim iskusiti

moć iz nove perspektive i zbog čega želim to iskustvo,

tada ga mogu i imati i odmaknuti se od njega, jer

iskreno znam što želim i zbog čega to želim. Jasnoća i

poštenje dovode mi takvo iskustvo iz kojega znam

da mogu nešto naučiti.

- BETSY

U vezi s tim na što se zapravo odnosi želja, uzmite ovaj primjer: netko se natječe za poziciju u državnom ure­du. On želi moć. Ali ljudi se često srame (osuđivanje!) otvoreno priznati što im je istinska želja i radije će ispre­dati dirljive priče o pomaganju svojim sugrađanima, dok je osjećaj moći ono za čim zapravo žude. I tko im može reći da to nije korak naprijed na ljestvici njihove osob­ne evolucije? Ili će oni možda za sebe reći da žele moć kako bi prikrili duboki osjećaj nesigurnosti i bezvrijed­nosti. A u tom im slučaju zadobivanje moći zaista neće nimalo koristiti.

Postoji također i vrlo praktičan razlog zašto je toliko nužno prodrijeti do samog korijena želje. Manifestiranje! Kako je to napomenuo Will Tiller, želite jedinstvenost svijesti. Ako je istinska želja prikrivena nekom politički korektnijom, ili kad je u podlozi jedne želje druga, to znači da su aktivirane dvije neuromreže. Tada je kuća podijeljena, a s namjerom to jednostavno tako ne ide. No, prije svega, kad je riječ o (naizgled) beskrajnom lancu želja koje iskaču iz svakog kutka sebstva, veliko je pita­nje: za koju bismo trebali pritisnuti polugu »kreni«?

Izbor

Netko mora odabrati. A tko bira? Jednostavnosti radi,

recimo da bira jedan od dva entiteta. Jedan je osobnost,

a drugi transcendentalno sebstvo. Ovaj način organizi­ranja vaših dvaju sebstava priziva natrag onu podjelu na ego i božansko, na materiju i duh. Znamo da uko­liko je riječ o osobnosti, izbor dolazi iz prethodno pos­tojećih neuromreža, dakle prošlih iskustava i emocija, pa prema tome i ovisnosti. U tom slučaju se poluga »kreni« može preimenovati u polugu s natpisom »ponovi«. A

prije je pravilo nego iznimka da će odabir koji je njome

pokrenut proizaći iz nesvjesne odluke, baš kao koci lab­oratorijskih životinja koje pritišću polugu s peptidima.

ŽELJA -» IZBOR -> NAMJERA -» PROMJENA

Prava poluga »kreni« povezana je s duhovnom stra­nom. U tom slučaju izbor nije motiviran prošlošću, ne­go nastojanjem da nepoznato učinimo poznatim, odnos­no da se razvijemo. No, znajući to, zanimljivo je pitanje- kako da znam koje od želja koje se u meni javljaju po­tiču iz egoističnih, a koje iz duhovnih temelja? Posebice ako uzmete u obzir da su one koje izviru iz duhovne strane našega bića često pomalo čudne, pomaknute ili »luckaste i otkačene« u usporedbi s našim uobičajenim rutinama.

Za ovo ima više sjajnih primjera u pričama o učenici­ma i duhovnim učiteljima. U mnogima od ovih odnosa, učitelj preuzima ulogu glasa učenikove uspavane du­hovne prirode. Pretpostavka je da bi učeniku samom trebala tisućljeća da začuje svoj unutarnji glas, pa mu ga zato posreduje učitelj. Obično mislimo da je rat loš, zar ne? No Krišna, naprimjer, vozi Arđuninu ratnu kočiju, govoreći mu da je njegov duhovni zadatak ići u rat s Kuruima.

Drugi primjer pruža budistička priča o Marpi i Mi- larepi, koji su gradili veliku kamenu kuću. Pred kraj, Marpa i Milarepa vrate svaki kamen tamo gdje su ga pronašli, rastavivši tako čitavu kuću. To može zvučati ludo, ali ne toliko ludo kao činjenica da su čitav taj ples ponovili još četiri puta.

Učenik Don Juana, Carlos Castaneda, već je bio po­stao jedan od najprodavanijih pisaca, a i dalje je mjese­cima uporno izlazio večerati hamburgere. ]e li Don Juan imao na umu prosvjetljenje kroz hamburgere i pomfit? Dogodi se tako da se nakon nekoliko mjeseci pojavila prekrasna mlada žena koja je tražila Carlosa. Carlos je šutio dok se velika limuzina zaustavljala kraj njega. »To je Carlos«, rekla je žena, nakon čega on shvati koli­ko je i dalje bio gladan slave, i u tome trenutku postane mu jasno kakav je zapravo.

Često se dogodi da taj glas koji dopire iz transcenden­talne strane, da ta luda želja za mudrošću, napravi trans­formaciju o kojoj nitko ne bi bio sposoban ni sanjati.

ZABAVNO-INDUSTRIJSKIKOMPLEKS

Tijekom šezdesetih, svi smo pričali o vojnoj industriji. Iako je ona i dalje djelatna, s godinama ju je tiho i uporno počela istiskivati industrija zabave. Iz trenutka u trenutak, ona je utjecala na svačiji život, stotinu puta više nego vojna industrija. Znate, majstori zabavne industrije znaju dvije važne stvari: kako manipulirati željom i izborom te kako ljudima oteti snagu. Oni koriste »zabavu« kako bi stvorili želju i prazninu, koju bi pak trebalo popuniti ono što oni prodaju. I iako to u principu nije drugačije od rimskog Koloseuma, zbog svog tehnološkog dosega znatno je jače. Promotrite samo kako svake vijesti, magazini, filmovi, TV, kreiraju želje i/ili vas čine nemoćnim i praznim - a to su osjećaji koje mogu popuniti samo proizvodi.

- W I L L

ŽELJA -» IZBOR -» NAMJERA -* PROMJENA 197

Zbog toga je toliko važno ne prosuđivati želje, nego se izbliza u njih zagledati prije nego što odaberemo. I tek onda je to odabiranje.

»Slobodna volja počiva u našem čeonom korteksu, i možemo se uvježbati u tome da činimo inteligentnije odabire i da budemo svjesniji tih izbora. A ja mislim da to traži vježbu, različite vrste vježbe. Možemo ići u te- retanu i pumpati bicepse, ali možemo i pumpati svoj čeoni korteks radeći yogu i meditaciju i druge vježbe«, kaže nam dr. Pert.

Dakle tko bira? Naravno, vi to radite, ali tu se ponov­no opet vraćamo na pitanje »tko sam ja?«. Koji vi (osob- nost/ego ili transcendentno/duh) čini izbor? Neurološ­ki gledano, pitanje naizgled glasi: proizlazi li odabir iz postojeće neuromreže ili iz čeonog korteksa? Koristimoli prednosti kvantne nausmičnosti koja se probija uvis kroz kineske kutije' kako bi nam omogućila da izabere­mo nešto novo, ili smo mehanicistički strojevi koji sve što čine temelje na prethodno postojećim (starim) uvjetima?

I još jednom natrag na pitanje: U kojem svijetu živite? U živućem, organskom, živom, medupovezanom svemi­ru ili u onom podijeljenom svijetu tiktakajućih, željez­nih vojnika na navijanje?

To je vaš izbor.

Namjera

A na drugoj strani izbora je akcija! Kada je dr. Tiller obavljao svoja istraživanja o tome kako namjera utječe na fizikalne sustave, koristio je »četvoro vrlo kvalifici­ranih meditanata, osoba s velikim iskustvom u istraži­vanju svojeg unutarnjeg ja«. Kako sugerira dr. Pert, ova sposobnost upravljanja namjerom vještina je koja se mo­že razviti. U prilog sposobnosti fokusiranja namjere, dr. Tiller dodaje: »To je razlog što su neka od starih okult­nih učenja učila ljude da se fokusiraju na plamen. Na-

1 Iz teorije Jeffrevja Satinovera o kvantnom mozgu i slobodnoj volji.

198 ŽELJA -* IZBOR -» NAMJERA -» PROMJENA

Učite svoju pažnju usmjeriti li vrlo uzak kanal, tako da

gustoća energije postane veća«.U ovom trenutku, i dalje govorimo o stvaranju stvar­

nosti. No, sada je riječ o tome zašto stvaramo ovo što je­smo, s koje razine to stvaramo i kako da ta stvaranja uči­nimo svjesnijima i moćnijima. Čini se da je naš nevje­rojatni um u čeonom režnju umrežen upravo za te svr­he. Dr. Dispenza kaže:

»Ono što nas razlikuje od svih drugih vrsta jest omjer

našeg čeonog režnja u odnosu na ostatak mozga. Če­

oni režanj područje je mozga odgovorno za čvrstu na­

mjeru, za odlučivanje, upravljanje ponašanjem, za in­

spiraciju. I kako mi kao ljudi razvijamo te sposobnosti,

činimo drugačije izbore koji će, u stvari, utjecati na naš

potencijal ili na našu evoluciju.

Drugačiji izbor, za koji bi psu ili psećoj vrsti trebala

doslovno tisućljeća, ljudsko biće zbog svojeg poveća­

nog čeonog režnja može obaviti u sekundi.«

Dakle, govorili smo o tome zašto su želje potrebne i zašto nisu nužno »loše« te zbog čega sli razlog što mo­žete napraviti izvršnu odhiku i uskladiti je s namjerom kako biste oživotvorili zdravlje, boljitak i sreću. Ako se i dalje osjećate isključenima, nastavit će Ledwith: »E sad, zašto ne mogu postići te stvari? Temeljni razlog je ne­dostatak usredotočenosti. Mi ne možemo ostati usredo­točeni; svijest skakuće posvuda, a na nas pretjerano utje­ču vibracije ove materijalne ravni«. U tom grmu leži zec. Da bi namjera zaista funkcionirala, ona mora biti fo- kusirana, ali svijet u kojem živimo uvijek se, uvijek oti­ma za vašu pažnju. Milijarde dolara troše se na to da vašu pažnjri pridobiju za ono na što žele da se usredo­točite. (Glavna riječ ovdje glasi: platiti.) Riječ je o pravoj dilemi, primjećuje dr. Dispenza, budući da »mnogi lju­di zastanu kako bi pogledali pokazuju li se vanjski re­zultati, i to već nakon vrlo malo uloženog napora, a ka­da ne primijete rezultate, odmah obezvrijede te moguć­nosti. A ipak, točno na drugoj strani iste priče, upravo iza

ŽELJA -» IZBOR -» NAMJERA -* PROMJENA 199

točke na kojoj su stali, mogućnost i dalje postoji. Mi, ljud­ska bića, smo lijeni. Živimo u svijetu uđobnosti i ako ono što tražimo ne dobijemo odmah ili brzo, gubimo strpljenje«.

Ali, naravno, ne možemo baš kriviti svijet zbog na­šeg nedostatka fokusa. Tako ulazimo u mentalitet žrt­ve. Radije, kako bismo postali zbilja dobri u fokusira- nju namjere, moramo željeti postati dobri u tome i iza­

brati da se razvijemo u tom smjeru. To je lančana reak­cija koja može rezultirati izuzetnim postignućima.

U poglavlju »Kvantni mozak« govorili smo o kvant­nom Zenonovom efektu - kad se netko neprestano drži (tj. fokusira um) na istoj namjeri upravljenoj ka kvant­nom svijetu, to se odražava na realnost. Da ponovno ci­tiramo Henryja Stappa: »Uslijed kvantnih zakona kre­tanja, jaka namjera, manifestirana visokim stupnjem uče- stalosti istoga čina namjere, imat će tendenciju zadržava­nja na mjestu iste šablone ponašanja«. Dakle, nije do­voljno samo imati namjeru pa onda otići u kino, nego je potrebna ponovljena želja/želja/želja, i fokus/fokus/ fokus, da bi se dogodila čarolija.

Vidljiva promjena

Već smo govorili o sjaju promjene, i o ćorsokaku (do­slovnom) neusuđivanja da se otputimo u nepoznato. Dosad ste već ili nestrpljivi da doživite neko iskustvo koje će vam proširiti um - ili je vrijeme za krevet.

Da bismo odmotali taj dugački lanac djelotvornih i međusobno povezanih faktora, upitali smo dr. Dispen- zu da nam sumira kako bi to sve moglo funkcionirati za svakog od nas. Kao što nam je već rekao u jednom ranijem poglavlju: »Subatomski svijet reagira na naše promatranje, ali prosječan čovjek gubi moć koncentra­cije svakih 6-10 sekundi«. Kako to možemo prebroditi?

201) ŽELJA -► IZBOR -» NAMJERA -» PROMJENA

KVANTNO: OD SICUSNOG DO LJUDSKOG

Kako bi dakle ono vrlo veliko moglo reagirati na nekog tko nema čak ni sposobnost da se usredotoči i koncentrira? Možda smo mi samo jadni promatra­či. Možda nismo usavršili vještinu promatranja, a to možda jest vještina. A možda smo toliko ovisni o vanjskom svijetu i toliko ovisni o podražajima i od­govorima u vanjskom svijetu da mozak počinje ra­diti iz tili odgovora umjesto iz kreacije.

Ako imamo prikladno znanje i prikladno ra­zumijevanje i ako su nam dani prikladni naput­ci, trebali bismo početi primjećivati mjerljive povratne rezultate u svojim životima. Ako učini­te taj napor da sjednete i iskreirate novi život i učinite to najvažnijom stvari na svijetu, i prove­dete vrijeme svakoga dana hraneći to kao što vrt­lar hrani sjeme, proizvest ćete voće. U početku, možda će vam trebati neko vrijeme; možda će trebati vremena da razvijete umijeće kontroli­ranja svog uma za sve ono što on treba učiniti.

Ali trebali bismo biti spremni svaki dan sjesti i izdvojiti dio svoga dana i posvetiti ga tome i bi­ti zahvalni što smo živi i zahvaliti se za taj život koji imamo. I tada početi promatrati, s čistom is- krenošću, kako bismo za sebe isplanirali novu moguću budućnost. Ako to dobro učinimo, ako to dobro promotrimo, trebale bi nam se polako početi otkrivati mogućnosti koje imamo u svojim životima - to nije jednako onome što možemo predvidjeti, to je izvan naših predvidanja. Mora biti izvan naših predvidanja jer kad je tako, onda znamo da nam to dolazi od većega uma.

Ako se to poklapa s našim predviđanjima, ta­da stvaramo samo još istoga. Kako bismo mogli stvoriti novi svijet ako možemo predvidjeti is­hod? Mi ne stvaramo ništa novoga [kada] tražimo povratni učinak u vlastitom svijetu. Mozak voli povratne učinke. On voli znati kada je uspio ili kad je zapravo dovršio zadatak tako da ga ponovno može napraviti.

ŽELJA -* IZBOR -» NAMJERA -4 PROMJENA

Ne možete samoga sebe promijeniti samo mislima. Ne možete jednostavno iskoristiti isti mozak koji vas već drži u škripcu da biste se iz njega izvukli i promijenili svoj život. Morate izaći izvan sebe da biste dobili širu perspektivu. Za neke ljude, to može biti tako jednostavno kao leći u kadu i kontemplirati o stvarima, ili boraviti u prirodi, ili fokusirati se, ili meditirati, ili hodati po žeravici... što god već bilo to što ljudima dostaje da bi se premjestili u drugačije stanje.

- MARK

Ona iskrenost, na razini uma, daje ljudima mogućnost da primijene neke principe izabira­nja potencijalne realnosti i da ju promotre. I či­neći to, oni su spremni reći - znam da kvantna fizika djeluje u svijetu vrlo malog.

Ali kada točno postajete nekonformist i govo­rite ono što su govorili velikani koji su dosad živjeli? To uvijek počinje s misli i sa snom. I zaš­to se ne primiti posla da to primijenite u svom osobnom životu? Nije stvar u tome da kvantno polje ne reagira; riječ je o tome da mi moramo podignuti razinu vlastite volje i iskrenosti; i kad se to dogodi, tada ćemo vidjeti mjerljive rezul­tate u svojim životima.

Joe Dispenza

Dakle, kako bismo vidjeli što nam je činiti, jedno­stavno trebamo ponovno proći putem koji smo već pro- hodali. Da bismo ostvarili promjenu, moramo namjera­vati ostvariti promjenu. Namjera je rezultat odluke (slo­bodna volja) na promjenu, a ta odluka pomalja se iz želje za promjenom.

Morate se htjeti promijeniti. Mislimo htjeti promije­niti. se, željeti to tako jako kao što ste željeli svoj prvi... što god to već bilo. Jer materijalni svijet, svijet materije, juri poput sata i opire se promjeni, dok ga nevidljivi svijet duha poziva naprijed. Treba izabrati u kojem svijetu živjeti.

ŽELJA -* IZBOR -» NAMJERA -» PROMJENA

Razmislite malo o ovome.

• Što je to za što želite i žudite da se ostvari?

• Zašto to želite?

• Odakle dolazi ta želja?

• Što ćete postići ispunjenjem te želje?

• Kako će se vaša stvarnost promijeniti ako vam se ta želja ostvari?

• Hoće li se i vaša paradigma promijeniti?

• Jeste li spremni odustati od svega u svojoj sadašnjoj para­digmi da biste ostvarili tu želju? Morate li?

»Što sve to zaista znači za mene?«

Dok smo radili film, izluđivala sam sve redom stalno po­stavljajući to pitanje. Kako da sve te nove informacije uklopim u svoj život i izazovem stvarnu promjenu? Kako da to pre­vedem iz filozofije u iskustvo? Kada sam započela ovaj film, nisam znala ni kako izgovoriti pojam »kvantna fizika« niti sam osobito marila za duhovnost. Živjela sam sretno u svojoj prizemnoj stvarnosti, sudarajući se s realnošću. O sebi sam mislila kao o »slučajnom stvaratelju«.

Tijekom protekle četiri godine rada na filmu, radeći na ovoj knjizi i putujući svijetom kako bih o svemu tome pričala, počela sam to ovako razumijevati: čini se da nas emocionalne ovisnosti (ili prianjanja) spajaju izravno natrag na početak sve­ga. ja stvaram svoju stvarnost temeljeći ju na svom emocio­nalnom stanju koje biram jer je moje tijelo postalo ovisno o ne­kim iskustvima/emocijama/kemikalijama. Ta iskustva u mom se mozgu u mrežu ju na temelju starih iskustava, starih podataka.

Kako da se, dakle, uzdignem iz svog stanja emocionalne ovis­nosti u više stanje ili na višu razinu sebe same, i kako da odatle stvorim nove emocije? Kako mogu »zavladati« emocijom? Sto to znači?

Za mene, »zavladati« emocijom znači da ona više nema moć nadamnom ili nad mojim izborima. Ja biram svoje emocional­no stanje; ne bira ono mene. Jednom kad »zavladam« emoci­jom, to ne znači da tu emociju neću nikada više doživjeli . Kad se pojavi, ja ne paničarim i ne pokušavam ju potisnuti. Ne dopuštam joj da projuri i opustoši moj sustav. Promatram.

»Kako da počnem - odakle da krenem?«. Pa, ako su emo­cionalne ovisnosti ono mjesto iz kojeg sam kreirala svoju stvar­nost, onda idem odatle. Pokušavam raditi samo na jednoj, ali ubrzo shvaćam da je mnogo njih međusobno povezano i da trag vodi unatrag đo jednog ili dva iskustva koje sam imala ranije u životu.

Dakle, najprije priznam da sam ih imala - osvijestim ih.Sljedeći korak je uzdignuti se s onu stranu osuđivanja. Ot­

krila sam da jednom kad pronađem ovisnost, provedem ne-

BETSYN INTERLUDIJ

ko vrijeme osjećajući se loše u vezi s njom, osuđujući sebe, a zanimljivo, sebe bih osuđivala baš iz pozicije tog svog ovisnič- kog stanja. Evo jednog primjera: ja sam ovisna o neuspjehu. I onda si predbacujem što nisam bila dovoljno sposobna da se uzdignem iznad svog neuspjeha (što je već samo po sebi neuspjeh!). Uf! Podsjećam se da to nije samo moj problem. Svatko je o nečemu ovisan, i svatko, pa i ja, može promijeni­ti svoje ovisnosti. No, osuđivanje je jedna od tih stvari koje su čudnovato duboke. Krivnja i osuđivanje kao da su u nas umrežene još od stoljeća »moralnosti« koja nam je silom na­metana. Pa čak i ako mislite da niste skloni osuđivanju, ono je tu negdje u vama.

I što onda radini?Provedem nekoliko dana zapisujući svaku emociju koju

osjetim, svaki put kad ju osjetim i svaki događaj koji je s njome povezan. To je vježba koja zaista otvara oči. Nije da se ja osjećam kvalificiranom da bih izvodila vježbe (ups, neus­pjeh!), ali to mi zbilja pomaže da vidim svoje ovisnosti. Radim to svakih nekoliko mjeseci.

Jednom kad napravim listu, počinjem narušavati svoj ob­razac. Svaki put kad osjetim emociju o kojoj sam ovisna, sta­nem i postavim ova pitanja:

• Trebam li zbilja nastaviti s ovim?• Kome/čemu to služi?• Hoće li to riješiti problem?• Zašto na to gledam kao na problem?• Hoće li me to unaprijediti?

Odgovaranje na ova pitanja omogućuje mi đa neko vrije­me posvetim promatranju kako bih počela uviđati da mogu izabrati svoje emocionalno stanje - na način da ono utječe na moju stvarnost i unapređuje me. Shvatila sam još nešto, da postoji mnogo slojeva emocionalnih ovisnosti. Ljutnja je nus­proizvod ogorčenosti, koja je nusproizvod neuspjeha, koja je nusproizvod viktimizacije, i tako dalje.

Nakon što prebrodim onu emociju koja mi govori »ovo je nemoguće, nikad to neću riješiti«, zapravo počinjem uviđati

zabavnu stranu čitavog procesa. U kojem gradim samu sebe, od iznutra prema vani, umjesto da se osjećam kao da to iz­vanjsko gradi mene!

Nije uvijek posrijedi nešto veliko, niti očigledno. Morate se zagledati duboko, do u najmanje sitnice, kako biste dos­pjeli do velikog (zvuči pomalo kao kvantni svijet). Promatram svoju okolinu - svoju stvarnost - svoje ljude, mjesta, stvari, vrijeme i događaje. Promatrajući te stvari, mogu vidjeti kako su moje ovisnosti izgradile moju stvarnost. Također mogu vidjeli kako te ovisnosti i dalje mnome upravljaju dovodeći me u određene situacije.

Primjer: u jednom razdoblju svoga života, svaki sam dan kasnila na posao. Bez obzira na to koliko rano bih ustala i bez obzira na to koliko bih se trudila da stignem na posao na vri­jeme, zakasnila bih. Uvijek bih zaglavila iza onog školskog autobusa. Svaki dan bio je to isti prokleti autobus, zbog kojeg sam se nervirala i dolazila na posao u žurbi i vrlo uzrujana. Osjećala sam se kao da nikad ništa neću uspjeti obaviti. Bila sam zajedljiva, i svi oko mene bi hodali kao po jajima. Bila sam na polovici svojih dvadesetih i imala sam posao na kojem bi većina ljudi očekivala nekoga starijeg. Bila sam iskompleksi- rana. Ja ne zaslužujem ovaj posao; ja to ne mogu; nitko me ne poš­

tuje. Mislim zbilja, ako se ne mogu čak ni pojaviti na vrijeme, ne bih ni trebala biti ovdje! Sada vidim da je onaj autobus bio moja vlastita kreacija koja mi je pomagala da zadovoljim svoju kemijsku potrebu za neuspjehom. Dobro sam se nas­mijala kad sam to shvatila.

Kako rekoh, radim ovo svakih nekoliko mjeseci, ili tako ot­prilike, da bih vidjela kako napredujem. Da provjerim samu sebe. Kad sam svjesna svojih misli, svojih emocija i kad si postavljam svoja pitanja, osjećam se kao da mogu zaustaviti vrijeme - iskoračiti u budućnost i iskušati svoje moguće iz­bore, i potom napraviti onaj izbor putem kojega ću se najbo­lje razviti. Možda je baš to iskustvo nešto što istinski želim.

Također, svakoga dana, pronađem vremena da sjednem i svjesno kreiram svoju stvarnost. Ali nije to kao da bili sjela i rek­la: »Danas želim da mi milijun dolara padne s neba«. Fokusiram

l!l!TSYN INTI'Rt.UDI)

se na obilje i dopuštam da mi ga moj Bog donese na način koji će me najbolje razviti. Jer o tome se i radi, o razvijanju do više razine svijesti. To znači da imam emocije i iskustva koje trebam i koje onda mogu posjedovati. Uzimajući vrijeme za promatranje same sebe, svoje stvarnosti, svog emocionalnog stanja, mogu odabrati ono što će me pogurnuti na bolji put, umjesto da se odbijam o zidove i kupujem cipele.

Dobili smo mnogo pisama od ljudi iz čitavog svijeta koji su to znanje preveli iz filozofije u iskustvo. Ima tu mnogo priča koje vas mogu nadahnuti! Evo nekoliko:

Prije otprilike četiri godine preminuo je moj muž. Iza sebe je ostavio jednu pticu u dubokoj tuzi, o ženi da i ne govo­rim. Sve što sam pokušavala nije pomagalo, ptica je i dalje grizla, vrištala, čupala si perje i ponašala se vrlo autodes- truktivno. Konačno, nakon što sam vidjela vaš film, zapi­tala sam se bi li se što promijenilo da ja promijenim svoje misli i svoje aktivnosti, da se molim za njega i da vjerujem. Promjena je krenula oko dva tjedna kasnije. Dopustila mi je da ju držim, da je okupam, da se poigram s njom, i nije grizla. Bilo je to nevjerojatno, jer ta je ptica uvijek grizla. Odjednom je bila sretnija. Oduševljena sam time što je pro­mjena u mojim mislima i aktivnostima utjecala i na nju. Prije toga, bila sam očajna jer nisam znala što ću s njom. Sad ona ima svijetlu budućnost.

- JEAN

Patim od prilično jake peludne alergije. I moj otac i brat. Bu­de nam toliko loše da zbog alergije tijekom ljeta uvijek mo­ramo koristiti vrlo mnogo lijekova, kao što su Sudafred i Claritn D. Za sve nas, to je problem koji traje čitavog živo­ta. I onda jednog dana, dok sam čitao »Snagu namjere«, do­živio sam onaj a-ha trenutak. Prisjetio sam se scene iz filma, onih slika kako mozak proizvodi sve te kemikalije i kako dr. Joe Dispenza, čini mi se, kaže da ljudski mozak ima svoju vlastitu malu ljekarnu. Tada sam odlučio aktivirati svoju namjeru, i to tako da svaki put kad osjetim da kreću

- JENNIFER

simptomi moje peludne alergije, vizualiziram svoj mozak kako proizvodi točno ono što mu je potrebno da zaustavi učinke peludne alergije u mom tijelu (baš onako kako re­klame prikazuju da lijekovi za peludnu alergiju blokiraju čestice koje ju uzrokuju). Već dva mjeseca nisam koristio lijekove za alergiju. Gotovo svaki dan osjetim kako simptomi započinju, ali naučio sam ih sam zaustaviti. U početku, to se zbivalo češće nego sada. Ne znam jesam li ja to zbilja sam napravio ili se možda količina agensa koji mi izaziva alergiju počela u mojoj okolini smanjivati, ali znam da moja alergija nestaje.

-NICK

Čitava serija sinkroniciteta dovela me je do toga da pogle­dam film Koji k....!?, ovdje u Cardiff u, South Wales. Tijekom protekle dvije godine čitala sam knjige o kvantnoj mehani­ci (nisam matematičarka) i nisam imala pojma što me to­liko privlači toj temi. Prošle godine doživjela sam prekras­no iskustvo nakon posjeta krugu u žitu u Silbury Hillu, Wilts. Tri mjeseca nakon tog iskustva, doživjela sam sponta­no izliječenje. Bila mi je dijagnosticirana makularna degene­racija očiju, progresivno stanje koje može rezultirati gubit­kom vida. Moj vid je već bio narušen. Jednog jutra probu­dila sam se i otkrila da vidim normalno. Specijalist u mojoj bolnici bio je zaprepašten i htio je opisati moj slučaj u po­sebnoj studiji, rekao mi je da nikada nije doživio da se tak­vo stanje samo popravi. Nakon što sam vidjela Koji k.... uop­će znamo!? shvatila sam da u meni postoji fantastičan poten­cijal, i osjetila to kao potvrdu nečega što sam čitavog života znala. Od tada, moj vid se i dalje popravlja i ne trebaju mi više onako jake leće za čitanje. Dan za danom, znam da sama stvaram okolnosti u svome životu.

- JENNIFER

Paradigma je sklop implicitnih pretpostavki

koje se ne testiraju; u stvari, one su zapravo

nesvjesne. One su dio našeg modusa

djelovanja kao individua,

znanstvenika ili društva.

Gomilu poglavlja unatrag...

Stalno prolazimo kroz temu znanstvene paradig­me i načina na koji ona određuje stavove i način na koji gledamo svijet. »Promjena paradigme« vi­

še se bavi slavljenjem vizija divnoga novog svijeta iz kojeg su nestale stare temeljne pretpostavke newtonov- skog pogleda na svijet.

Ali u svijetu paradigmi, jedan gorila od 500 kilogra­ma upravo stoji u sredini sobe.

Recite »dobar dan« religiji.I iako bi joj mnogi ljudi radije rekli »zbogom«, religi­

ja je u svim svojim različitim oblicima kraljica-majka svih paradigmi.

»...pretpostavke koje se ne testiraju...«»...bitno nesvjesne...«U stvari, kao što ćemo uskoro vidjeti, ona je taj modus

operandi koji je sa scene izbacio newtonovsku podjelu na duh i znanost. Nije to učinila znanost; to je učinila Crkva.

Svijet religije

Nesumnjivo, najdeblju crtu razgraničenja između is­točne i zapadne civilizacije povukla su vjerovanja u ve­zi s bogom. Ne samo da ona u visokom stupnju defini­raju kulture, nego se i sama aktualna vjerovanja radi­kalno razlikuju. Dok su glavna zapadnjačka vjerovanja

PARADIGME: DRUGA STRANA

izgrađena oko svemoćnoga i jedinoga Boga, istočnjačka često imaju mnogo bogova ili se, na primjer u budizmu i taoizmu, riječ na »B« nikad ni ne upotrebljava.

Istočnjačke religijske tradicije uče da je Bog (ili Tao, Brahman, čista svijest, Ništavilo, itd.) svugdje i najbo­lje se može iskusiti posredstvom vlastitog sebstva. Da­pače, tvrdi se da Bog i jest vlastito sebstvo. Ili bi možda bilo bolje reći, vlastito sebstvo jest Bog.

U zapadnjačkim tradicijama, Bog je odijeljen od nas. I iako se Descartesu pripisuju zasluge za »otkriće« dua­lizma, ova dualistička ideja o Bogu koji je »izvan« pret­hodila je Descartesu tisućama godina. U određenom smi­slu, ovaj podijeljeni pogled na Boga/čovječanstvo otvo­rio je vrata dualizmu i omogućio mu da se održi na Za­padu i prouzroči gomilu problema (i gomilu preki'asnih otkrića!).

Čini se da danas najdominantnija, zapadna civiliza­cija, počinje vladati svijetom i zato ćemo najprije govoritio zapadnjačkim religijama. I iako ćemo proći kroz neke ideje i dogme te ukazati na njihove problematične učin­ke, ne smije se zaboraviti ni druga strana istog novčića: učenja različitih crkvi nadahnula su mnoge živote i mili­juni ljudi iz njih su crpli svoju nadu i duboke uvide.

Evolucija i ljudska postignuća

Jedno je točno o nama ljudima: mi nezaustavljivo tje­ramo naprijed. Ponekad nismo sigurni što je to naprijed, ali ipak se krećemo u tom smjeru. Jer, a to vrijedi za sve žive sustave, ono što se ne kreće, ne mijenja i ne razvi­ja, to stagnira i umire. Kaže Miceal Ledwith:

»Znanstvenom metodom proizvodimo nagađanja o stvarnosti, a onda uzimamo čekić i kliješta i pokušava­mo ih opovrgnuti. Tijekom tog procesa nastojite otki­

nuti sve što je suvišno i nevažno, i nadate se da ćete doći do jezgre koja je čvrsta i postojana. Ali, kao što znate, 90 posto novoga znanja ionako će završiti u smeću za

nekoliko godina, i tako i treba biti.

PARADIGME: DRUGA STRANA 211

E sad, u području ljudskih postignuća, jedina iznim­

ka je religija, jer religija kaže: »O, mi imamo čitavu isti­

nu još od prvoga dana«, i zato se nikada ne može pro­

mijeniti, zato ju nikada ne možemo ni početi opovrgavati,

i zbog toga što se nikad nije krenulo ni u opovrgavanje

perifernih aspekata njezinih pretpostavki, religija je po­

stala sve manje i manje važna za evoluciju ljudske misli.«

No, nije uvijek bilo ovako, čak ni ovdje na Zapadu. Najočitiji i najpoznatiji primjer ovoga je Isusovo uče­nje. Bog Starog zavjeta, koji je bio bogus operandi u Isu­sovo vrijeme, bio je gnjevno, osvetoljubivo, zajedljivo biće. Netko koga je uzbuđivalo ubijanje prvorođenča- di, ljudi, koza, stoke. Nije važno, on je bio »zavidan Bog«. Što se poprilično razlikuje od Kristovih riječi - »Bog je ljubav«. Kako to opisuje dr. Ledwith: »Primjetan je za­okret u prodornosti Isusova učenja u odnosu na, recimo, učenje Starog zavjeta. Na primjer, on kaže kako je reče­no starima, citirajući Mojsija: 'Oko za oko, zub za zub', ali ja vam kažem, oprostite neprijateljima svojim«.

I, u stvari, čini se da veći dio Isusova učenja naglaša­va udaljavanje od one figure s bijelom bradom koja jaši na oblaku i razbacuje se osudama i gnjevom, prema mno­go osobnijem Bogu, ili udaljavanje od ideje o raju kao mje­stu prema raju kao stanju svijesti. Kako je ranije citira­no: »Kraljevstvo Božje je u vama«.

U stvari, revolucionarni aspekti Isusova učenja i dalje dopiru do nas kroz sva ta stoljeća. Prema dr. Ledwithu:

»I on je uvijek naglašavao kako je misao važna, čak

i superiorna akciji koja možda može slijediti nakon misli.

Tako da ako ja, primjerice, pomislim da želim ubiti svog susjeda, ali to zapravo nikad ne učinim, očito je ta raz­

lika prilično važna mom susjedu koji nije ubijen, ali u ter­

minima kraljevstva koje ja gradim unutar sebe, da tako

kažemo, zapravo nema razlike između misli i akcije koja

ju slijedi, jer u kvantnom pogledu na svijet, koji je nama

danas mnogo bliži, očito je misao odlučujući faktor, mi­

sao je vrhunac.«

212 PARADIGME: DRUGA STRANA

No, zapadnjačka religija je zaglavila negdje na putu do današnjih dana. Neki dijelovi Biblije su uništeni, ne­ki dijelovi Biblije su dotjerani. Drugačija mišljenja su ne­milosrdno iskorijenjena i kako je rasla moć Crkve, svi putovi vodili su iz Rima.

A sada, kad postoje stotine izdanaka vjere, svaki od njih polaže konačno pravo na istinu. Kako to izražava autorica Lynne McTaggart: »Jedan od problema organi­zirane religije ipak je to što postoji taj osjećaj odvojeno­sti. Jedino ispravno je biti protestant, ili samo katolici znaju pravi put. Mislim da je naše trenutačno razumije­vanje kvantne fizike upravo to razumijevanje potpunog jedinstva i tako bismo trebali izvesti svoju duhovnost iz osjećaja jedinstva«.

Evolucija i osobno postignuće

Dakle, znajući to što znamo o pogledima na svijet io tome kako oni određuju naš pogled na stvarnost, ka­ko dakle prevladavajuća gledišta koja su proizašla iz velikih učenja utječu na nas?

Dr. Ledwith povezuje s tim ovu priču:

»Ovo se dogodilo jednom u Australiji, prije nekoliko

godina. Govorio sam o idejama raja i pakla, a jedan mla­

dić, star otprilike dvadeset godina, rekao mi je:

— Znate, to je sve stvarno zanimljivo, ali hvala Bo­

gu, hvala Bogu što ja zaista nisam religiozan.

— Je li to zbilja tako?«, pitao sam. A on kaže:

— Aha. Nisam religiozan. Moji roditelji nemaju nikak­

vih vjerovanja, i ja sam odrastao bez ikakvih vjerovanja.

A kako mi je dan ranije rekao da mu je tata umro

dok je on imao osam godina, tako sam odvratio: —Smi­

jem li te pitati, što su ti rekli za tvog tatu kad je umro,

kamo je otišao?

On kaže: Pa, rekli su mi da je otišao u raj.

Ja kažem: Meni to prilično miriše na religiozno glediš­

te. I tako sam prošao nekih dvadesetak tema, znate,

PARADIGME: DRUGA STRANA

vjerovanja da postoji dobro i zlo, naknada za dobra i za

loša djela i slično, i na svaku od njih on je uzvraćao ta­

ko živo kao osoba s duboko religioznim pogledom na

svijet. Nikad u životu nije bio u crkvi, sinagogi ili dža­

miji, ali bio je savršeno religiozna osoba.«

Prema dr. Ledwithu, najveća pojedinačna prepreka našoj evoluciji je način na koji naša kultura često vidi Boga; kao Boga koji sjedi negdje gore »bilježeći rezul­tate na svoj laptop prema tome ponašamo li se prema njegovim uputstvima ili ga vrijeđamo, što je, samo po sebi, nečuvena zamisao. Kako bismo mi mogli uvrije­diti Boga? Kako bi to njemu moglo biti toliko važno? Kako bismo, ponajprije, mi uopće mogli napraviti neš­to što bi on smatrao toliko ozbiljnim da nas osudi na vječnu patnju? To su bizarne ideje«.

I jesu, bizarne su to ideje: da u ovom nepreglednom svemiru, u kojem ima više galaksija nego zrnaca pijes­ka u svim zemaljskim oceanima, da u čitavom tom niš- tavilu jedna grupa ljudi - pa, zapravo grupa muškaraca

- na našem malom planetu drži ekskluzivnu franšizu na zlatna vrata raja. A sva ostala bića u svemiru provest će vječnost pateći u paklu. Teško je zamisliti nešto bizar­nije. A ako je Bog u kojeg vjerujete takav, samo se trebate zapitati: na koji način to utječe na vaš pogled na svijet?

Pa ipak, stotine milijuna ljudi učilo je živjeti u strahu od toga da čini nešto pogrešno, u strahu od prokletstvai strahu od života. Kako to razmatra Ramtha: »Ovo je jedini planet na Mliječnoj stazi koji je naseljen i koji je tako strašno podjarmljen religijom. Znate zašto je tako? Jer su ljudi uspostavili pravila o tome što je dobro a što loše«.

No, ovu ideju da dobro i loše zamračuje pravo zna­čenje i postignuće evolucije u početku je teško prihvati­ti. Je li u redu nekoga ubiti? Mogu li krasti od svog sus­jeda? Uništiti grad?1 Razlog zbog kojeg je ovaj koncept

1 Naravno, riječ je o mjeri. Ako čovjek napravi išta od ovoga, to je »loše«; ako to napravi država svojem susjedu, onda je to pravedničko osvajanje.

PARADIGME: DRUGA STRANA

tako teško razumjeti leži u tome što je to temeljno dru­gačiji način pristupanja životu i razvoju.

Dobro i loše temelji se na sklopu pravila. Ta pravila razvila su se iz učenja, kulturoloških vrijednosti i politič­kih običaja. Sva ona dolaze izvana, iz vjerovanja naših kultura. Razvoj dolazi iznutra. Gledamo li na odlučiva­nja iz perspektive razvoja, dolazimo do temeljne pret­postavke po kojoj je, u svojoj biti, svaki čovjek temeljno božanstven. To se veoma razlikuje od ideje da smo mi rođeni grešnici ili bijedna bića kojima se mora reći što točno da rade jer smo po prirodi odvratni. A kako bi te ljudske živine držala u redu, tu je ta prijetnja vječnom patnjom.

»Grešnici u rukama gnjevnoga Boga«, naslov je po­znate propovijedi Jonathana Edwardsa, jednog od prvih propovjednika puritanske Amerike koji su ljude plašili ognjem i sumporom. Sada možemo raspravljati o tome kako je u određenim fazama razvoja ljudske vrste mož­da bila potrebna ovakva vrst »vodstva«, baš kao što se trogodišnjaku govori da ne gura vilicu u električnu utič­nicu. Ali ono na što ukazujemo jest da je došlo vrijeme da se pokrenemo s onu stranu vrijednosnog sustava te­meljenog na osuđivanju i procjenjivanju što je to dobro, a što loše. Vrijeme je da krenemo prema sustavu osobnog razvoja. I baš kao što dijete uči o silama višega reda - elek­tricitetu - tako i osoba uči o višim zakonima svemira. »Ne osudujte, pa sigurno nećete biti osuđeni! Opraštajte, pa će vam biti oprošteno!« (Luka 6:37) Ili, kako smo već više puta rekli, vaš unutarnji stav reflektirat će se na vanjsku stvarnost.

Ovaj koncept razvoja temeljenog na povećanju mu­drosti mnogo je bliži onim Budinim četirima plemeni­tim istinama koje smo spomenuli ranije: »Podrijetlo pat­nje je u vezivanju za prolazne stvari i u neznanju koje iz toga proizlazi«. Patnja nije posljedica nezadovoljstva ne­kog gnjevnog, ljubomornog ili zavidnoga Boga; ona je jednostavno posljedica neznanja.

I kao takva ona nije kazna, nego putokaz, znak, neš­to što vas gurka na pravi Put.

PARADIGME: DRUGA STRANA 215

Tijekom intervjua s jednom novinarkom, nakon što je

film Koji k.... uopće znamo!?izašao, držao sam

bombastičan govor o religijskim dogmama. Rekla

mi je da zvučim jednako dogmatično kao i te religije

o kojima govorim. Bila je to novinarka koja je pokrivala

vjerske teme i čula je i vidjela mnogo divnih stvari

koje imaju veze s tim religijama. Prigovorila mi je

da »odbacujem i dijete zajedno s plodnom vodom«. To me je zbilja natjeralo da

stanem. To me je također natjeralo da naučim cijeniti

novinare i njihovu predanost traženju istine.

- WILL

Spasi me od mene samog!

Predodžba »Isus će me spasiti« jedna je od temeljnih premisa kršćanstva. A, zapravo, nema ni nade da bih to mogao učiniti sam, budući da sam grešnik rođen u grijehu i zeznut još od samoga početka. Teško je uopće zamisliti nešto što bi bilo više obeshrabrujuće.2

Ironija je u tome da se baš putem tih grešaka, odlu­ka koje donosimo iz neznanja, »grijehova«, razvijamo u sve viša i viša stanja. A ako vas netko uvijek može spa­siti, onda vi nikad ne morate preuzeti odgovornost ni za što, što je klasični mentalitet žrtve. U stvari, preko mnogih od ovih ideja natpis žrtva ispisan je velikim slovima.

JZ Knight to ovako postavlja: »Ugađanje bogu skida nas sa zakačenosti na život. Mislim, već je sama činjeni­ca da je netko morao umrijeti zbog naših grijeha neka vrst prijevare, zar ne? Mislim, svi smo mi zaista trebali imati privilegiju da proživimo svoje grijehe i doživimo pred­nosti iskustva koje nas je, upravo zbog njih, obogatilo mudrošću. I ja zbilja ne vidim kako bismo ikad mogli narasti dotle da postanemo zapanjujuća bića osim ako smo natovareni pošašću iskustva koje je i loše i štetno, i što sve ne, jer samo onda zaista postižemo mudrost koja nam dopušta da razumijemo svakoga«.

Je li religija loša?

Polako već počinje zvučati kao da je religija glavni krivac; da nas pretvara u plašljive ovce, koje čekaju da se na njih sruči malj osude. Tim više što je tu i čitava ne­sretna povijest svetih ratova, lova na vještice, spaljiva­nja knjiga, kastinskih podjela, da nabrojimo samo neke. Ne izgleda baš kao slika božanskoga vodstva. No, bilo

1 Ako možete smisliti nešto još gore, možda biste to trebali dodati Ne-

čarobnjačkom priručniku, onom poglavlju o tome kako pretvoriti čarobnjaka u žabu.

PARADIGME: DRUGA STRANA

lii zaista licemjerno na religiju nalijepiti etiketu lošega, baš usred rasprave o tome da dobro i loše ne postoji.

Pogledajmo na sve religijske aktivnosti kao na para­digmu, ili kao na mjehuriće koji izviru iz svijesti, koji svoje očitovanje zadobivaju u različitim religijama. A svakako postoji mnogo podataka koji to mogu podup­rijeti. Pogledajte unatrag na sve te »loše« stvari: ratove, lov na vještice, spaljivanje knjiga, kastinske podjele - sve to se najčešće izražavalo izvan bilo koje crkve. Ako ljudi žele ići u rat, naći će razlog. Ako se ljudi hoće os­jećati nadmoćno u odnosu spram drugih i imati »jedi­ni ispravan put«, naći će paradigmu putem koje će sebi pripisati takav identitet.

U početku su sve religije možda i izvirale iz božan­skoga izvora, ali su s vremenom predane i prepuštene ljudima. A tako su im priljepljene i doktrine poput one o »istočnom grijehu«, koja nikad nije ni bila dijelom Isu­sova učenja. »Okreni i drugi obraz« pretvorilo se u »ubij Arape u Svetoj zemlji«. Važno je znati da korijeni ovak­vog razvoja ne leže u samom učenju, nego su to sve ljudski recesivi. Izlaz nije u napadanju na religije, nego u razvoju nove generacije, nove verzije čovječanstva. Ne­ćemo se riješiti ratova rješavajući se crkvi ni ti vlada, nego nadrastajući te ovisnosti koje nas tjeraju da činimo to što činimo. Problem s religijama je u tome što su zagla­vile i ukopale se u svojoj poziciji polaganja prava na is­tinu. Da bi se religija iščupala iz te svoje nepomičnosti, trebala bi pogledati drugu stranu novčića - znanost - i shvatiti što je to što znanosti daje veličinu. Ono što manjka jest volja da se u potrazi za sve boljim razumi­jevanjem bude i u krivu.

Promjene se događaju. Svakako, posvuda su vidljivi znakovi da se slika Boga mijenja. »Veliki bijeli otac« koji sjedi na sudačkom tronu, koji je bio tako popula­ran u Srednjem vijeku, zamijenjen je manje ljudskom, a više apstraktnom idejom.

Anđrew Newberg kaže: »Ljudi su se na neki način okrenuli od Boga kao osobe ka mnogo većem, beskonač- nijem konceptu. Bog, u nekom smislu, prožima svijet,

Tijekom protekle godine, putujući posvuda po svijetu i razgovarajući s oboža­vateljima ipredstavnicima medija, dobio sam uvid vrlo sličan onom willovom. Koristio sam znanost kako bih pokazao koliku su fundamentalističke religije u krivu. Koristeći pristup koji bi se mogao opisati sintagmom »sila Boga ne moli«, izražavao sam isti stav kakav sam vidio u nekim kalvinističkim tradicijama. U isto vrijeme, nadao sam se da će sve te različite tradicije pronaći zajedničko tlo. Možda bi ga i pronašle kad bih ga i ja počeo tražiti. Odbacivanje bilo koje pojedinačne ideje polazi od pretpostavke da postoji samo jedan točan odgovor. A kvantna mehanika jasno je pokazala da nije tako. To je bio moj veliki trenutak poniznosti.

-MARK

PARADIGME: DRUGA STRANA 217

(sus mi: »Kad spoznate sebe,

tad ćete i biti spoznati, i razun^'et ćete da ste dje&a

živoga oca. Ali a\zo sebe nć

znate, tada ćete živjeti u

siromaštvu, i siromaštvo

ćete bitU.

Tomino evanđelje

Kad sain bila mala, išli smo u crkvu svake nedjelje. A nikad nisam znala u koju crkvu ćemo otići. Išli smo

svaki tjedan u neku drugu, uglavnom zbog toga što je

moj tata volio slušati glazbu. Bila sam zapanjena

time kako su sve crkve po svojim shvaćanjima - lj ubavi, ljubaznosti,

jedinstva - bile slične jedna drugoj. Ali isto tako me je

rastuživalo to što su tako odvojene jedna od druge.

Pitala bih tatu zašto postoji toliko različitih crkvi. On bi mi rekao: »Jer svaki čovjek

obično misli da samo on, i nitko drugi, zna što je

pravo, a što krivo, te da su svi koji se s njim ne slažu u

krivu!«. Nadam se da će jednoga dana čovjek naučiti kako ne postoji »ispravno« i

»krivo«; postoje samo stupnjevi razumijevanja do

kojih moramo dospjeti da bismo se razvili.

- BETSY

no on je također, u drugom smislu, pridodan svijetu. Ne kao da je Bog svemir sam po sebi, nego Bog bitno emanira kroz svemir, a to bi uključilo sve stvari, i sve čestice, i sva bića«.

Ideja Boga uključuje i to da je Bog prisutan.Sumerani su Boga vidjeli kao bića koja hodaju zem­

ljom i koja su s njima u interakciji. Vizija Eda Mitchella, kako smo ranije već raspravili, bila je suprotna: »U jed­nom trenutku shvatio sam da je ovaj svemir inteligen­tan. Sama svijest je fundamentalna«. Američki Indijanci vidjeli su duh u svemu, kao onaj koji sve prožima. Tako bi razgovarali s duhom vjetra, s duhom bizona.

Dakle što je Bog? Što je Duh? Što je duhovno? Je li duhovnost baš ono područje iz kojeg je znanost iskoči­la prije 400 godina? Kad će se tamo vratiti?

Bog/Duh/Materija/Znanost

Je ii razvod gotov? Koji je dogovor? Je li to kvantni razvod? Tko dobiva crkve, a tko dobiva laboratorije? Tko je koga varao? Tko je prevaren? Koga treba kriviti?

Sve su započele religije s idejama poput one o dualis­tičkom svemiru s Bogom gore, a s nama pijunima ovdje dolje. U nekim aspektima, Crkva je pokušala preuzeti prevlast nad svim oblicima ljudskoga nastojanja. Ne samo nad znanošću, nego i nad svim vrstama ljudskih postignuća. Sve dok joj znanost nije dokazala da je u krivu - i u tom trenutku nije bilo druge nego podijeliti kolač. Bog i škvadra su dobili duhovno; znanost je do­bila materijalno. I nije li ironija baš u tome da je upravo ta podjela dovela znanost do njezinih današnjih vrhu­naca? Ako pogledamo istočnjačke religije, tamo se ni­kad nisu primjenjivale dualističke dogme, pa ni znanost nikad nije ekskomunicirana. Pa ipak, to ekstremno uda­ljavanje od duhovnoga svijeta omogućilo je zapadnoj zna- nosti da otkrije kako su svijest i materija jedno te isto.

Što?! Pa, ako je to istina, u tom je slučaju podjela zna- nosti i duhovnoga istinski umjetna i ne temelji se ni na kakvoj realnosti. I tko je koga prevario?

218 PARADIGME: DRUGA STRANA

Nilko nikoga i svatko svakoga. Ova dva svijeta dvije su strane istoga novčića, a laj novčić je čovječanstvo, koje se prevrće po realnosti. Možda su se te dvije grane ljudske misli razdvojile samo zato da bi se znanost mo­gla fokusirati na materiju, doći do otkrića i unaprijedi­ti kvalitetu života. Sigurno je da je dogmatizam koji se često predbacuje religiji jednako prisutan i na znan­stvenoj strani. Baš kao da različiti oblici same religioz­nosti jednostavno izranjaju iz skrivenog područja svi- jesti čovječanstva. Kako je već ranije John Hagelin pri­mijetio: »Nemojte napraviti pogrešku i pomisliti da su znanstvenici znanstveni. Oni su ljudi baš kao i svi drugi«.

Stara paradigma

Jeffrey Satinover kaže: »Postoje znanstvenici koji su kao ljudi jednako puni predrasuda kao i bilo tko drugi. Zato je tu znanstvena metoda, koja je specifična upra­vo po tome da utjecaj predrasuda svodi na minimum«. Dr. Satinover ide i dalje; rascjep između znanosti i duha, kaže on, utječe (ili možda inficira) sve nas.

»Implikacija tvrdnje koja se pojavila tijekom prosvje­

titeljstva je da svaka akcija koju ljudsko biće poduzi­

ma, svaki događaj koji se pojavljuje u životu, može u

konačnici biti objašnjen po istom principu po kojem se

može objasniti svaki potez u igri biljara. Kugle su uda­

rene na početku i sve su se počele kretati uokolo, i

svaki pojedinačan pokret koji je posljedično uslijedio u

apsolutnom smislu nema značenja. Prema tome, sve

što napravite u svom životu, a što smatrate smislenim,

namjeravanim, svrhovitim, sve te silne misli o namjeri i

svrsi i značenju, sve je to potpuna iluzija.

I tako su čak i ljudi koji tako ne misle ili koji to ne ra­

zumiju, od glave do pete jednako potpuno i propisno u

to uronjeni, time natopljeni i inficirani. I tako, čak i bez da

to znate - dopustite mi da malo preuveličam ovu tvrd­

nju - čak i ljudi koji apsolutno inzistiraju na tome da u

PARADIGME: DRUGA STRANA 219

to ne vjeruju, čak su i oni krajnje vjerni mehanicistič­

kom pogledu na život. Nemoguće je ne biti potpuno i

totalno inficiran njime. Taj pogled dominira svime. I on

nas je otrgnuo od gotovo svakog živog osjećaja da je

svijet i svemir zapravo živ. To je poput otrova koji je

usut u sve. Njime su otrovani čak i ljudi koji inzistiraju

na tome da mu ne vjeruju.«

To zvuči zastrašujuće slično onoj tvrdnji dr. Ledwi- tha da je religiozni način gledanja na svijet sveprisutan i da smo svi pod njegovim utjecajem. A ako su obje te tvrdnje istinite, to znači da svi mi živimo u shizofrenič- nom svjetonazoru, u rastrojenom i razjedinjenom sus­tavu vjerovanja: da naša besmislena, nesvrhovita djelova­nja sudi neki Bog, pa čak i kad ta vjerovanja nemaju smis­la, naš nužni put u vječnost u potpunosti ovisi o njima.

A tko je prevaren u ovom razvodu? Kao i uvijek, dje­ca. I dok ga svećenici i profesori razvlače svaki na svo­ju stranu, čovječanstvo ostaje sa slomljenom, zbrkanom pričom o svemiru. A obje strane su se ukopale u svoje pozicije i urlaju da su u pravu.

Pitajte deset ljudi bi li ili ne bi htjeli znati postoji li znanstveni temelj za molitve i izliječenja, za misli i te­lepatiju, i dobit ćete više potvrdnih nego niječnih odgo­vora. A ipak se golema većina znanstvene zajednice ne želi primiti znanstvene metode i upustiti se u istraživa­nje ovih područja. Tko gubi? Mi. Neki su ljudi mogli biti spašeni da im je pruženo neko ohrabrenje, da im se reklo kako njihove molitve zbilja djeluju, umjesto što su im »ti briljantni znanstvenici« govorili kako su to sve gluposti i lupetanja.

Stigle su nam gomile e-mailova od ljudi koji su gle­dali film Koji k....!? i ljudi su bili toliko nadahnuti činje­nicom da pametni znanstvenici, sa stvarnim znanstve­nim rezultatima i ugledom, izgovaraju tu riječ na B (Bog) i govore o tim stvarima i, kako smo ranije izvijestili, do­godile su im se nevjerojatne stvari jer su počeli misliti da te mogućnosti jesu stvarne.

PARADIGME: DRUGA STRANA

Dr. Radin dodaje: »Ako jesu stvarne, to onda znači da je znanost svojim najvećim dijelom potpuno zane­marila nešto od dubokog interesa i vjerojatno dubokog značaja. Jer svaki put kad je znanost ignorirala nešto ili napuštala neko područje života, na način 'mi se time ne­ćemo baviti', to znači da nismo dobivali sveobuhvatan pogled na stvarnost«.

I sad?

Huraaa! Čovječanstvo ponovno izranja i iz tog baze­na dolaze znanstvenici koji posvećuju svoje živote ot­krivanju područja u kojem se ova dva naizgled suprot­na svijeta prepliću. Kaže Andrew Newberg:

»Dugo vremena znanost i religija su zbilja bile u svađi

i ljudi su se zaista morali jasno opredijeliti jesu li na jed­

noj ili na drugoj strani. Mi smo pokušali to pitanje sa­

gledati iz drugačije perspektive, da bismo dokučili ka­

ko ih zapravo integrirati, umjesto da ih razdvajamo.

I ja mislim da kad zaista pogledamo odnos između

znanosti i religije, neurološke znanosti [su] jedno od naj­

bogatijih područja na kojima možemo zaista istražiti ka­

ko se ove dvije strane udružuju, jer ja mislim da se vrlo

uspješno mogu udružiti, bez potrebe da ijedna popusti

ili da se uopće međusobno natječu.

Dakle, što je i bio moj krajnji cilj u ovom poslu kojim

smo se bavili, htjeli smo u konačnici stvoriti dijalog iz­

među ljudi koji su više religiozno orijentirani i ljudi koji

su više znanstveno orijentirani. I, znate što? Mi na ta pi­

tanja možemo gledati sa sigurne strane, na način koji će

očuvati znanost, ali istodobno biti pun poštovanja i oču­

vati religijske i duhovne implikacije znanosti, i pronaći

način da ujedinimo te dvije stvari.«

Fred Alan Wolf dodaje: »Nije stvar u tome da znanost treba razviti elemente duhovnosti. Prije je riječ o proširi­vanju kruga unutar kojega leže i znanost i duhovnost,

PARADIGME: DRUGA STRANA

tako da se na pitanja koja možemo postavljati uspije gledati s različitih stajališta koja uključuju i znanost i du­hovnost. Važno je shvatiti da je tema, 'unutarnji pros­tor', vrijedna velikog istraživanja. Važno je shvatiti da načini na koje istražujemo 'unutarnji prostor' možda ne­će biti isti načinima na koje istražujemo 'vanjski pros­tor'. Ali načini na koje razumijevamo unutarnji prostor mogu biti znatno potpomognuti načinima na koje ra­zumijevamo kvantnu prirodu fizičkog svijeta«.

Vrata se otvaraju u oba smjera. Razumijevanje kvant­ne prirode čestica može biti pomognuto uključivanjem proučavanja svjesnosti. Svakako, u svakom trenutku dvi­je se velike grane ljudskih nastojanja mogu udružiti i čita­va nova civilizacija je stvorena. Sama znanost stalno traži sve veće i veće modele kako bi opisala zagonetni svemir.

Na mnogo načina, ovo međusobno preplitanje Bogai materije, duha i znanosti, sumirano je u Ramthinom od­govoru na Veliko Pitanje: »Zašto smo ovdje? Što nam je svrha?«. Jer to i jest zborni poziv znanosti:

»Učiniti nepoznato poznatim!«

Razmislite malo o

• Na koji je način religijska paradigma utjecala na vašu per­cepciju stvrnosti?

• Na koji je način vaša paradigma konstrukcija vaših vjerova­nja o tome što je dobro, a što loše?

• Što je dobro?

• Što je loše?

• Tko drži vreću s istinom o tome što je dobro, a što loše? Jeste li to vi? Je li to Crkva? Ili vaši roditelji? Vaš suprug? Vaša su­pruga? Ili znanost?

• Primjećujete li kako se vaša paradigma proširuje?

• Zašto smo ovdje?

• Zašto ste vi ovdje?

Pismo promatrača

Kao glazbeni supervizor, gledao bih scene iz filma po stotinu puta isprobavajući koji dio glazbe im najviše odgovara. Rad na filmu Koji k....!?, gledanje tih scena i doživljavanje poruka koje one nose, motivirao me je da se suočim sa svojim davnim stra­hom od vode i utapanja i da postanem triatlonac.

Joe Dispenza u jednoj sceni objašnjava kako, ponavljajući istu misao opet i opet, cementiramo veze u svojim neuromrežama. Te učestalo ponavljane misli tjeraju nas da se opet i opet jednako po­našamo. Joey potom objašnjava da, mijenjajući svoje misli, mo­žemo »prekinuti« tu neuronsku vezu i uspostaviti nove neuron- ske veze. S tom promjenom u svojim mislima, i s iskrenim uvje­renjem da ćemo postati onakvi kakvima nas te nove misli opisu­ju, dolazi i promjena u ponašanju.

Odlučio sam testirati tu teoriju. Užasno sam se bojao vode i utapijanja (doslovce nisam mogao ući ni u bazen s vodom do ko­ljena), a taj strah pojačala je i činjenica da mi se brat utopio u mo­ru. Znao sam da želim postati plivač. Ali tek kad sam uspio za­misliti sebe kako plivam, vidjeti samoga sebe u bazenu i iskrenoi bez napora vjerovati da ja jesam taj plivač, tek nakon toga sam počeo raditi ono što rade plivači. Zadnja faza bila je vizualizirati sebe kako plivam kilometar dnevno. Počevši od lipnja 2004., pa tijekom čitave protekle godine, kad god je to vrijeme dopuštalo, preplivao bih tri do četiri kilometra tjedno, čak i zimi.

Morate to željeti, da. Ali tek kad uspijete bez ikakva napora vi­djeti sebe u toj situaciji, i iskreno vjerovati da to zaista jeste vi u toj situaciji, tek tada se počnete tako i ponašati.

-TIM

Pokrenuli smo generatore i nesumnjivo vidjeli amplitude koje pokazuju šansu od

tisuću naprama jedan.

- Dean Radin, govoreći o eksperimentu sa suđenjem O. J. Simpsonu

jecate se međupovezanosti? Bio je to Einsteinov pokušaj da diskreditira kvantnu teoriju kao »sab­lasno djelovanje na daljinu« - fenomen u kojem se

dvije povezane čestice mogu razdvojiti i poslati svaka na drugu stranu svemira, a na ono što se napravi jednoj, druga reagira u istom trenutku. Katkad se to zove »ne- lokalnošću« jer to da je nešto lokalno znači da nije uda­ljeno, a kod međupovezanosti se čini da uopće ne pos­toji takva stvar kao što je udaljenost. Sve što postoji dodiruje se čitavo vrijeme.

Erwina Schrodingera smo ranije već citirali, onu nje­govu rečenicu: »Međusobna povezanost nije samo svojst­vo kvantnog svijeta; ona je glavno svojstvo«. No, to je kvant­na fizika - fizika materije, energije i čestica. Što je s dru­gim područjima iskustva? Može li se taj fenomen uoči­ti u biološkim, društvenim ili globalnim sustavima? Ili je njegova projekcija na ta područja nešto što žele vid­jeti, pa onda i vide, New age filozofi?

Na mnogo načina ove teorije, eksperimenti i debate predstavljaju nultu točku »nove paradigme« i, u biti, povlače vrlo jasnu liniju između mrtvog i nepoveza­nog svemira i onog koji je suštinski živ i međupovezan.

Povezane svijesti

Ne čini se previše nategnutim misliti (barem ne na­ma) da se svijesti povezuju. Čine to čestice, a čestice su

ISPREPLETENOST

nešto nalik na informaciju, a svijest je kao materija i ma­terija je kao svijest, pa zašto se onda svijesti ne bi ispre- plitale? Iako pokusi na česticama ne dokazuju da su i svi­jesti međusobno povezane, oni svakako ukazuju na pod­ručje istraživanja koje se ne može ignorirati, i koje bi svaka šira, obuhvatnija teorija svega željela istraživati.

U najmanju ruku, to je nešto s čime se dr. Dean Radin slaže. Čini se da Entangled Minds1 (Povezane svijesti) daje odgovore na mnoge anomalije koje nalazimo u svijetu, pa ih je on odlučio i laboratorijski testirati. Započeo je ti­me što je zamolio dvoje ljudi da misle jedno na drugo tijekom čitavog eksperimenta. Nakon toga, ti su ljudi razdvojeni i poslani na dva različita mjesta, tako da me­du njima nije moglo biti nikakve fizičke komunikacije. Znanstvenici su na oboje polijepili žičice i napravili znan­stveni ekvivalent onoga što bi dr. Radin nazvao »bočni jednoga pa vidi hoće li se drugi trgnuti. I ako se pokaže da kad bocneš jednoga, a drugi se isto tako trgne, to je način da pokažeš da su i dalje povezani, iako više nisu bli­zu jedan drugome... Ta vrsta eksperimenta obavljala se po­moću mnogo različitih fizioloških parametara«.

Radio je eksperimente kao što je onaj kad bi s baterij- skom svjetiljkom posvijetlio u oči jedne osobe, a potom provjeravao je li mozak druge osobe, osobito stražnji dio mozga koji se naziva egzibitornim režnjem, registrirao promjenu. U eksperimentima poput ovoga, koje je provodio tijekom razdoblja od dva desetljeća, otkrio je da »mozak osobe koja je izložena svjetlu reagira na vrlo karakteris­tičan način... Mozak partnera koji sjedi u tamnoj sobi i nije izložen podražaju, ne reagira na isti način, jer mu nije pru­žen takav podražaj, ali ipak se mijenja; mijenja ponašanje na način koji je više ili manje vremenski usklađen s onim što se zbiva osobi s kojom je u mislima povezan... Tijekom ispitivanja modela isprepletenosti svijesti, partneri su či­tavo vrijeme povezani; kad bocnem jednog, drugi se trg­ne; nije to zato što bi nešto magično putovalo od jednoga

1 Entangled Minds naslov je njegovo knjige koja se bavi ovom temom. Ekspe­rimenti koje spominjemo u ovom pogliivlju detaljnije su prikazani u toj knjizi.

ISPREPLETENOST

do drugoga, nego zato što je bocnuti jednog isto što i boc- nuti drugoga, i zato se trgnu«.

Dr. Radin izvješćuje o ovom nevjerojatnom feno­menu u terminima vjerojatnosti: »U istraživanju koje je uključivalo isprepletene svijesti, dokazi potvrđuju kako šanse da se to slučajno dogodi iznose otprilike jedan na­prama tisuću. Ta procjena temelji se na meta analizi. U daljnjim eksperimentima u kojima smo istraživali uobi­čajeni fenomen kao što je onaj da osjetite kad netko zuri u vas, omjer vjerojatnosti još je i veći, na štetu slučajno­sti, i znatno prelazi bilijun naprama jedan«. Tako velike brojke temelje se na zbroju tisuća pokusa koji su obav­ljani tijekom desetljeća i koji su statistički obrađeni u meta analizi dr. Radina.

Je li dakle ESP (ekstrasenzorna percepcija) neka vrs­ta sablasne aktivnosti? Dr. Radin otkriva kako se, gle­dajući čitavu skalu ESP fenomena kao različitih načina primjene isprepletenosti svijesti, svi oni sklapaju u jedin­stvenu teoriju. »Pretpostavimo da je iskustvo međupove- zano, kako će se to onda manifestirati? I možemo početi sagledavati načine na koje bi se to moglo očitovati. Ako je riječ o povezanosti umova, onda to zovemo telepati­

jom; ako je riječ o povezanosti s nekim objektom koji se nalazi negdje drugdje, zovemo to vidovitošću; ako je riječo događaju koji nadilazi vrijeme, to zovemo proroštvom.

Ako je riječ o povezanosti u kojoj se moja namjera oči­tuje negdje u vanjskome svijetu, tada govorimo o psiho- kinezi ili liječenju na daljinu. Tako možete nabrojati ne­kih dvanaestak vrsta psihičkih iskustava koja su s vre­menom dobila neke nazive, kao što je telepatija, ali za­pravo je to sve samo vrh ledene sante«.

A dokle seže ta ledena santa?! Ako se neka vrsta ne- fizičkog povezivanja događa između dvoje ljudi, tada to implicira postojanje neke vrste mentalnog prostora ili mentalnog polja u kojem se te međupovezanosti po­javljuju, a tada bi trebao postojati i učinak nakupljanja, ili učinak koji seže do stotina, tisuća, milijima svijesti. Ka­ko bi dokučili je li tako ili nije, dr. Radin i kolege pokre­nuli su Global Consciousness Project (Globalni projekt

ISPREPLETENOST

svijesti). Nadahnuti rezultatima dobivenim tijekom su­đenja O. J. Simpsonu i učincima generatora nasumičnih događaja (REG), uspostavili su svjetsku mrežu REG-ova koji rezultate svojih očitanja neprestano šalju serveru u Princeton.

Dr. Radin kaže: »Tako sada imamo podatke o dvije vrste događaja. Imamo očekivane događaje, kao što je 'milenijski bug' ili Y2K. Imamo i spontane događaje, kao što je bio 9. rujna, dakle neočekivane. Sve njih sada mo­žemo sagledati kroz prizmu toga što se dogodilo s tom slučajnošću, što pokazuje fizičko mjerenje nasumičnosti diljem svijeta kada se mnoge svijesti odjednom usredo­toče na nešto. Kratka priča o tome glasila bi - a sada ima­mo na stotine obrađenih događaja, očekivanih i neoče­kivanih - da je posve jasno kako u većini slučajeva slu­čajnost nije toliko slučajna koliko bi prema teoriji trebala biti u situacijama kad se ovakvi događaji javljaju. Doga­đaji koji uključuju velike brojke, koji privlače mnogo po­zornosti, stvaraju određenu mentalnu koherentnost, koja se po svemu sudeći odražava na očitanjima generatora nasumičnosti diljem svijeta«.

To su zapanjujuće vijesti. Teorija na koju ovdje aludi­ra dr. Radin je u temelju kvantne teorije - nasumičnost kvantnih događaja. Pa ipak ju koherentna usredotoče- nost milijuna svijesti mijenja. I baš kao što je otkriće tajnovite kvantne prirode čestica izbušilo rupice u New- tonovim pretpostavkama, i ova »gadna činjenica« mora­la bi učiniti isto to u barijeri između materije i svijesti koja je stoljećima karakterizirala mišljenje. Implikacije su prekrasno čudesne!

Isprepletenost svega i kompleksnost

Psihologija, sociologija, biologija, ekonomija, para- psihologija, medicina, politika, ekologija, teorija susta­va, etika, moralnost, teologija, sve to revolucionirano je konceptom po kojem nešto nefizičko - um, svijest - ima stvaran učinak na fizičko (čineći um jednako stvarnim kaoi materiju) i po kojem se koherentne svijesti, umovi koji

ISPREPLETENOST

misle iste misli, skupljaju u nešto što je jednako tako stvarno. Dovoljno stvarno da promijeni ono što pred­viđaju kvantni »zakoni«.

U ovoj točci sudaramo se s teorijom kompleksnih su­stava. Ta relativno nova grana znanosti proučava kom­pleksne sustave i način na koji ih tvore manji, manje kompleksni sustavi. Ova je teorija izgrađena na predodž­bi o »povratnim skokovima« koji se zbivaju između svih različitih razina kompleksnosti. Drugim riječima, manje strukture utječu na veće, a velike utječu na manje.

Dr. Satinover koristio je ovu teoriju kako bi stvorio svoju teoriju o kvantnom mozgu kao o »slojevitoj hije­

rarhiji paralelnih samoorga- nizirajućih računalnih struk­tura, koje karakterizira kaos, bifurkacija, osjetljivost na ini­cijalne uvjete, spin-glass dina­mika, itd. Na najnižoj razini su kvantni događaji. Zbog slojevite, hijerarhijske struk­ture, iterativni povratni uči­nak inicijalnih stanja koja su ukupno prije neodređena ne­go sklona nekom prosjeku, za­pravo se uvećava uspinjući se kroz različite skale i generira općenitije neodređenosti«.

Međutim, dr. Satinover smatra da se taj model, a time i kvantne neodređenosti, nas­tavljaju uzdizati od pojedinač­nih mozgova prema grupama, društvima, pa čak i planetu. I na taj način ovo usložnjavanje ne mora uzimati u obzir ni­

kakvo polje svijesti niti kakav metafizički učinak da bi proizvelo neki oblik koherencije na razini čitavog čov­ječanstva.

U teoriji kompleksnosti postoji koncept samoorgani- zirajućih struktura. Ovo svojstvo, katkad nazivano emer-

ISPREPLETENOST

Hijerarhija svijesti

Društveneskupine

Pojedinac(mozak)

gentnim svojstvom, pojavljuje se kada se sustav razvija u smjeru veće kompleksnosti. Materijalisti ovaj koncept koriste kako bi objasnili svijest kao nusproizvod koji se javlja iz kompleksnih neuromreža.

U svojoj trenutačnoj fazi, općeprihvaćena teorija kom­pleksnosti ne obuhvaća aspekt isprepletenih ili međupo- vezanih svijesti. No ipak, te su dvije stvari intrigantno bliske. Obje se bave načinom na koji se stvari mogu us- ložnjavati kako bi proizvele nešto veće od samog zbro­ja svojih dijelova. Glavna razlika je u tome što je kod isprepletenosti element duha ili svijesti uključen kao stvarni djelatni element, koji dakle utječe na cjelinu.

Sada, uzmimo na trenutak sve one »-ologije« koje smo gore naveli i pogledajmo na koji način bi to utjecalo na njih. Za našu raspravu, prihvaćamo eksperimentalne po­datke dr. Radina, prema kojima je mcđupovezanost svi­jesti temeljna pojava stvarnosti. Ono što slijedi je zaista kratki pregled nekih zanimljivih znanstvenih razvoja koji bi bili u skladu s navedenim.

Kombinacija tih ideja - medupovezanosti svijesti i teo­rije kompleksnosti - i njihova primjena na priznate znan­stvene discipline trebala bi biti najuzbudljivija znanstve­na granica našega vremena. Nadamo se da će vam ovo otvoriti apetit da zaronite dublje. Za potpuna objašnje­nja, provjerite radove i knjige znanstvenika koje smo spominjali.

Psihologija

Carl Jung, jedan od utemeljitelja moderne psihologi­je, postavio je pojam »kolektivnog nesvjesnog«. Iz te ide­je o kolektivnom nesvjesnom izronile su i određene ideje ili arhetipova (»dom«, »dijete«, »Bog«, »heroj«, »svetac«), koje su u konačnici prokrčile svoj put do našeg svjesnog ponašanja. Jung primjećuje kako se čini da su ovi arhe­tipovi univerzalno prisutni medu ljudima, i tako daje poticaj sličnim konceptima, snovima i drugim fenomenima u ljud­skoj psihologiji. Mnoge tehnike i terapije razvijene su

Stalno se iznova prisjećam Ghandijeve rečenice: »Budi ta promjena koju želiš vidjeti u svijetu«. Za mnoge je ovo neshvatljiva ideja. Predodžba da će se, ako se ja promijenim, to nekako odraziti na ostatak realnosti čini se, pa... kao primamljiva ideja. Ali kad pogledale na ono što rade Radin, Sheldrake, Hagelin ili Laszlo, Ghandijeva izreka počinje zvučati mnogo smislenije. Zašto bismo mi bili promjena koju želimo vidjeti? Zbog toga što smo prepleteni sa svime ostalim. Svaka misao se računa. To tko smo mi tiče se svakoga. Što ako je sve zaista tako jednostavno?

-MARK

ISPREPLETENOST 231

na temelju njegovih ideja i jungijanski terapeuti us­pješno ih koriste već desetljećima.

Ono što tvrdi teorija o isprepletenim svijestima jest da ta teorijska konstrukcija ima vrlo stvaran temelj u realno­sti. Da to nije samo neka nebulozna lepršava ideja koja nam pomaže suočiti se s ljudskom psihom, nego da je Jung izveo i/ili intuitivno nazreo nešto od strukture sve­mira, i da je trebalo proći gotovo stotinu godina kako bi njegova otkrića dobila znanstvenu podršku. Isto tako su fizičari najprije utvrdili postojanje kvarkova, a tek desetljećima kasnije uspjeli su ih i otkriti.

Što to za vas znači: upravo to da na vas utječe sve ono što drugi ljudi misle, osjećaju ili doživljavaju. Ako uđete u sobu u kojoj su svi nabrušeni i željni da krenu u rat, to će na vas utjecati, ali i vi ćete, ušavši u tu sobu, utjecati na njih.

Sociologija

»Društvena znanost« nije samo fraza kojom se opi­suje određeni instinkt stada, nego je taj instinkt stada sam po sebi jednako realan kao i knjiga koju držite u ru­kama. A društveni nazori stvaraju se tako da se mnoge svijesti usuglase oko određene teme. »Pojavljivanje pa­radigmi« o kojem smo ranije raspravljali još je jedan vid izražavanja nakupljajućeg učinka koherentnih svijesti.

John Hagelin tražio je i proučavao ovakve učinke godi­nama. Priskrbio je brojne statističke studije koje pokazu­ju kako male fokusirane skupine utječu na širu društvenu zajednicu: »Učinak prelijevanja individualnih prosvijet- ljenosti promijenit će okolnu zajednicu mnogo više ne­go što mi to možemo i misliti. I to je istraživanje o miru na koje sam kratko ukazao u filmu, a otada je obavljeno još više istraživanja koja pokazuju da snažne grupe poje­dinaca mogu, zajedničkom meditacijom i stimuliranjem jedinstvenog polja koje se nalazi na izvoru svijesti i ma­terije, stvoriti nesavladive valove mira i jedinstva u svijetu«.

232 ISPREPLETENOST

Biologija

S otkrićem DNK-a, san o konačnom razumijevanju toga kako je život stvoren i kako se održava, činio se nadohvat ruke. Na DNK se gledalo kao na kompjuter­ski kod života, koji će, jednom dekodiran, pokazati kako istinski funkconira život. Otada su znanstvenici otkrili već i to da količina informacija koja postoji u DNK-u nije dovoljna da bi opisala kako stvoriti tijelo iz oplođenog jajeta.

Rupert Sheldrake je biolog koji je počeo istraživati ano­malije u biološkim sustavima. Na temelju toga razvio je »hipotezu formativne uvjetovanosti [putem koje se] utvr­đuje da oblike samoorganizirajućih sustava formiraju morfička polja. Morfička polja organiziraju atome, mo­lekule, kristale, organele, stanice, tkiva, organe, organiz­me, društva, ekosustave, planetarne sustave, smicane su­stave, galaksije. Drugim riječima, organiziraju sustave svih razina kompleksnosti i ona su temelj jedinstva koje uočavamo u prirodi, koja je više od zbroja svojih dijelova«.

Sheldrake je istraživao takve neobične efekte kao što je onaj kako ljubimci, čini se, znaju kad će im vlasnici doći kući, i kako ljudi znaju kad netko zuri u njih. Nje­gova je teorija preširoka da bismo je ovdje prodiskuti­rali, ali sljedeća tvrdnja može se primijeniti na pristup prema kojem je sve isprepleteno.

»U razgovoru s pokojnim Davidom Bohmom posta­

lo je jasno da se neki od fenomena o kojima govorim u

terminima morfičke rezonancije i formativne kauzalnosti

možda mogu objasniti pojmovima ne-lokalnosti iz kvant­

ne fizike. Daljnje rasprave o ne-lokalnosti u kvantnoj

fizici dovele su me do toga da pomislim kako bi bio mo­

guć novi teorijski okvir unutar kojega se kvantna ne-

lokalnost i morfička polja mogu integrirati.

Ne mislim da se kvantna fizika subatomskih čestica

može izravno ekstrapolirati u prilog morfičkih polja živih

organizama. Naposljetku, čak je i postojeću kvantnu fi­

ziku teško ekstrapolirati na složene molekule ili kristale

ISPREPLETENOST

jer su izračuni nevjerojatno teški i složeni. Međutim, čini

mi se vrlo vjerojatnim da kvantna ne-lokalnost i vrsta

učinaka o kojima ja govorim zaista imaju neku vrst za­jedničkog izvora ili podrijetla.«

Ovime se sugerira da su Sheldrakeova morfička polja ključni faktor u odlučivanju koje će se emergentno svoj­stvo zaista pojaviti u kompleksnim sustavima i da je morfičko polje polje koherencije s izvorom u nečem ne- fizičkom - što je stvarno.

O tim se morfičkim poljima može misliti kao o nacr­tu ili šabloni koja, kada se utisne u nasumičnu prirodu kvantnih događaja, mijenja te događaje u neku vrstu vi­šega reda. To je nešto kao nevidljiva ruka koja odabire koji će se od mnogih mogućih događaja zaista i pojavi­ti u fizičkom svijetu.

Politika

Hagelin je još detaljnije govorio o društvenim poslje­dicama: »Uspostavili smo nešto što smo nazvali Ame­rička mirovna vlada, ne da bismo se natjecali s postoje­ćom vladom, koja se u prvom redu brine o upravljanju kriznim stanjima, nego da bismo uspostavili vladavinu ljudi kojom će se spriječiti problemi koji izviru iz obrazo­vanja koje uzdiže kolektivnu svjesnost i podiže ljudsko ponašanje k većem skladu s prirodnim zakonima, pro­movirajući održiva rješenja u područjima poljoprivre­de, energije, obrazovanja i prevencije zločina«.

Ta mirovna vlada neće djelovati u opoziciji postojećoj vladi, nego raditi ono što dr. Hagelin opisuje kao »drugi kraj kruga«. Primjenjujući znanja o morfičkim poljima,o kolektivnoj moći koherentnih svijesti, i implementira­jući obrazovni sustav temeljen na prosvijećenim ideja­ma, on predviđa evolucijski zaokret u načinu na koji se upravlja svijetom. Svakako, ukoliko je točna hipoteza o međupovezanim svijestima, postoji preobilje načina na koje tu teoriju mogu primjenjivati svi koji razumiju posljedice.

ISPREPLETENOST

Ekologija

Jedna od prvih teorija koja je zauzela holistički pri­stup fizičkim fenomenima, teorija je o Gei.

Tijekom ranih šezdesetih godina 20. stoljeća, James Lovelock radio je za NASA-u u potrazi za znakovima života na Marsu. To je urodilo time da je započeo gle­dati što je to što tvori život na Zemlji. Počeo je shvaćati kako je sve što ima veze sa Zemljinim okružjem među­sobno povezano i, u stvari, regulirano anorganskim i organskim faktorima. Dr. Lovelock se prisjeća:

»Za mene, osobno otkrivenje Gee došlo je odjed­

nom - kao bljesak prosvjetljenja... Razgovarao sam s kolegom, Dianom Hitchcockom, o radu koji smo zajed­

no pripremali... Tada se dogodio taj trenutak kad sam vi­

dio Geu. Na pamet mi je pala osobita misao. Zemljina at­

mosfera je izuzetna i nestabilna mješavina plinova, a ipak, kao što sam znao, nije promijenila svoj sastav tijekom

prilično dugog razdoblja. Je li moguće da život na Zem­

lji ne samo da je stvorio atmosferu, nego ju i regulira -

održavajući je konstantnom po sastavu i na razini koja

odgovara organizmima?«

Danas je ideja o planetu kao velikom živom biću, s rijekama kao cirkulacijom, primjerice, uobičajena misao, i u velikoj je mjeri potaknula zanimanje za ekologiju. Ali Lovelocku i zagovornicima te teorije prigovorilo se da impliciraju postojanje svrhe iza prirodne regulacije:

»Teleologija, od grčke riječi telos (svrha), konstatira

da postoji element svrhe ili plana iza djela prirode. To je

dio vrlo starih rasprava između mehanicista koji vjeru­ju da se priroda bitno ponaša poput stroja i vitalista koji

vjeruju da u njoj postoji ne-kauzalna životna sila. Kritičari

su mislili da Lovelock govori kako planet posjeduje živu silu koja aktivno kontrolira klimu i tako dalje. No, to nije bi­

la Lovelockova namjera. On je utvrdio: 'Ni Lynn Margulis

niti ja nikada nismo ustvrdili da je planetarna samoregu-

lacija svrhovita... A ipak smo naišli na uporne, gotovo dogmatične kritike da su naše hipoteze teleološke’.«

Ako sam stalno povezana ili isprepletena, kako da to onda znam? Ima li tu nešto što bih trebala poslušati? Hoće li me to odvesti tamo kamo trebam ili želim ići? Počela sam shvaćati kako je riječ o suptilnostima, tako malenim (jedva ih primjećujem), a one su zapravo velika odgonetka. Radi se o tome da moramo biti tako dobri promatrači da ih primijetimo u svakodnevnim stvarima.Eto, tako znam da sam povezana. Danas je moja kćerkica s hladnjaka dograbila fotografiju moje prijateljice i njezine bebe i počela im nešto brbljati i tepati. Trenutak kasnije zazvonio je telefon i naravno - bila je to moja prijateljica.

- BETSY

ISPREPLETENOST 235

- dr. sc. Ervin Laszlo

Čini sc da ova debata bjesni već prilično dugo. Teorija0 međupovezanim svijestima spušta zavjesu na tu dis­kusiju, govoreći da je životna sila morfičko polje, koje je agregat svijesti, malih i velikih, i ima veze sa sposob­nošću održavanja života samog.

Ona kaže da život nije samo nasumična mutacija, ne­go on izranja iz ne-fizičkog izvora koji se stalno razvija. Svijest stvara stvarnost.

Hipoteza o povezanosti

Doseg implikacija ovog novog modela gotovo je ne­ograničen. Iako smo prokrstarili kroz nekolicinu mogu­ćih logiaiih posljedica tog modela, razmjer promjene po­stojeće misli mnogo je dalekosežniji nego što se može reći1 za jedno od ranijih znanstvenih otkrića. Nije riječ o pro­mjeni paradigme, nego prije o taljenju paradigme u sa­moj njezinoj jezgri - pri čemu je paradigma nešto poput Feniksa. Nakon što izgori do kraja, ponovno se rađa iz vlastitoga pepela, obnovljena.

A mogući razmjer promjene nije prošao nezamijećen u znanstvenoj zajednici. Različita područja zanimanja, kao što su biologija, fizika i sociologija, prvi put razmje­njuju ideje koje te znanstvenike pokreću naprijed. San je mnogih znanstvenika da se pojave s jednom sveobuh­vatnom teorijom svega. Dr. Ervin Laszlo tvrdi: »Einstei- nov proglas, 'mi tražimo najjednostavniju moguću she­mu mišljenja koja može povezati uočene činjenice', jednako je aspiracija kao i inspiracija hipoteze o povezanosti«.

Dr. Laszlo je naširoko priznat kao utemeljitelj filozo­fije sustava i opće evolucijske teorije. Njegova hipoteza o povezanosti je objeđinjujuća, koncizna teorija koja obu­hvaća mnoga ođ otkrića koje smo spomenuli, i stavlja ih u konceptualni okvir koji tvori »temelje integralne zna­nosti koja obuhvaća kvantni svijet, svemir, život i svijest«.

ISPREPLETENOST

U svojoj knjizi, dr. Laszlo raspravlja o odstupanjima poznatim iz medicine, biologije, parapsihologije i fizi­ke i uvodi matematički formalizam koji testiranje nje­gove hipoteze čini eksperimentalno izvodivim. Jedan od kamena temeljaca njegove teorije jest uloga informa­cije, ili, kako bi on to rekao, in-formacije:

Prisutnost in-formacije u prirodi je temeljna postav­

ka hipoteze o povezanosti. Hipoteza počiva na tri zakona

o in-formaciji kao fizikalno aktivnom elementu u svemiru:

i. nabijene čestice i sustavi sastavljeni od nabijenih

čestica stvaraju fizički aktivnu informaciju;

ii. informacija je očuvana;

iii. stvorena i očuvana informacija reflektira se na [ili

»informira«] nabijene čestice i sustave čestica.

Hipoteza o povezanosti pokazuje da povratna spre­

ga aktivne informacije, koja se pojavljuje u holograf-

skom modusu, stvara koherenciju među česticama i

sustavima čestica koje ju stvaraju.

Ti sustavi čestica mogu biti elektroni, fotoni i mole­kule ili stanice, ljudi i civilizacije. A informacija koja ih in-formira fizički je stvarna kao i te čestice: svijest kao materija. Na taj je način dr. Laszlo pružio znanstveni formalizam toliko različitim konceptima kao što su ko­lektivno nesvjesno, morfička polja i međupovezanost - i čestica i svijesti.

Dr. Laszlo svoju knjigu završava provokativnom tvr­dnjom o tome na što ukazuje njegova hipoteza, i time na pitanje »Zašto smo ovdje« daje odgovor s golemog sve­mirskog aspekta: »Evolucija metaverzum kroz cikličku evoluciju svemira pridonosi potpunoj realizaciji evolu­cijskih potencijala kodiranih u primordijalnom kozmič­kom plenumu2 - ka potpunoj koherenciji svih stvari koje postoje u prostoru i vremenu. Ona označava potpuno

1 Kozmički plenum je, prema dr. Laszlu, »obmanjujući naziv za kvantnivakuum«.

ISPREPLETENOST

GORE-DOLJE PO ZEČJOJ RUPI

A ono što to daje jest mehanizam putem kojih um, ili svijest, stvara strukture ili stvarnost od manjih dijelova - svijest koja stvara stvarnost. A ako sti umovi također elementi kompleksnog sustava, oni daju maha većim umovima koji imaju svojstva, bogolilca svojstva, koja se pojavljuju iz kaosa kompleksnosti i sežu čitavim putem natrag do - Boga? Nulte točke? Ništavila? Koji pak zbog povratne veze, koja je dio strukture ovih sustava, tvori obrasce ove stvarnosti »tu dolje«. Koja zbog sustava povratnih veza hrani gornje... Koliko veliki krug želite napraviti?

- WILL

postignuće božanskog stvaranja: konačnu koherentnost u Božjoj svijesti«.

Konačna koherencija

A što je s konačnom koherencijom u našim umovima? Je li to ono čemu nesvjesno težimo? Je li to razlog što teži­mo usklađivanju tisuća glasova u jednu pjesmu ili zbog kojeg nam je predivnu dugu daleko ljepše vidjeti u druš­tvu voljene osobe, nego kad smo sami?

Postojala su razdoblja na ovom planetu kad se čovje­čanstvo znalo udružiti radi višeg cilja i kad je prevlada­vao tako nakupljeni osjećaj dobre volje. Dr. Emoto, koji je svugdje po svijetu stvarao koherenciju oko koncepta vode, izrekao je ovu opasku govoreći o krizi s Apollom 13: »U to vrijeme, zbog toga što je TV do tada već bio sveprisutan, mnogo ljudi na svijetu, uključujući i mene, molilo je za si­guran povratak trojice astronauta. I to je vrijedilo i za mu­slimane, kršćane, budiste, Židove, bez obzira na religiju, rasu ili etničku pripadnost. Zbog toga se, vjerujem, to čudo i dogodilo«.Tijekom katastrofe zbog tsunamija na Božić 2004. godine,

oživotvorila se slična masovna svijest. Dr. Emoto nastavlja:

»Kada su ljudi širom svijeta vidjeli slike razaranja koje je ubilo više od 200.000 ljudi, mislim da su shvatili da se i njima nešto takvo lako moglo dogoditi/Bili su spo­sobni o ovoj nesreći misliti s osobnije perspektive. Ti­jekom mojih deset godina istraživanja, slao sam vizu­

alne poruke ljudima diljem svijeta o tome da ljudske molitve i misli mogu utjecati na stvarnost bez obzira na to gdje se nalazili. Budući da su tu ideju prihvatili već mnogi ljudi na svijetu, ljudi vjerojatno misle: ‘O, znači, to tako djeluje. Ako pokušamo, naša energija stići će

do tamo. Znači da se svi moramo moliti’. A to je razlog zbog kojeg nije bilo velikih izbijanja zaraznih bolesti

nakon katastrofe koju je prouzročio tsunami. Ponavlja­njem sličnih aktivnosti, ljudi bi mogli ponovno zadobiti vjeru u molitve.

ISPREPLETENOST

Stoga, drugim riječima, možda će biti još više kata­

strofa, uzrokovanih prirodom ili ljudima, koje će usput

stvoriti više žrtava, ali će putem takvih iskustava možda

još više ljudi početi takve probleme shvaćati kao vla­

stite, početi shvaćati kako smo svi odgovorni za sve.«

Ne znam kako se vama čini, ali onih nekoliko puta kada je čovječanstvo djelovalo globalno kako bi pomo­glo čovječanstvu, i osjećaj i učinak bili su doslovce neš­to što nije od ovoga svijeta. Ili bolje da kažemo, nešto što nije od svijeta u kojemu vrijedi »daj više meni, moje je bolje od tvojega«, nego od onog totalno sretnog svijeta globalne-Gea koherencije. Znamo da koherencija nešto radi. Ona nekako, na neki način, nadvladava nasumič- nost kvantnih događaja.

Koherentna namjera čini i više, da posudimo riječi dr. Laszla, »ona označava potpuno postignuće božanskog stvaranja«.

ISPREPLETENOST

Razmislite malo o ovome:

Kako bi hipoteza o povezanosti i o isprepletenim svijestima promijenila sljedeća područja istraživanja:

• ekonomiju

• parapsihologiju

• medicinu

• politiku

• etiku

• teologiju

• obrazovanje

^ ¥0

• Kakav bi onda bio ovaj svijet?

KONAČNA SUPERPOZICIJA

Postoji superpozicija višestrukih mogućnosti, koje će nakon nekog vremena

kolabirati u jednu ili u drugu, i onda odabirete da ćete učiniti ovo ili

da ćete učiniti ono.- Stuart Hameroff

U strahu da ne bismo završili na listi dr. Satinove- ra, recimo odmah na početku da ovo poglavlje neće ponuditi nikakav konačan odgovor na

pitanje kako da vodite svoj život, ili što biste trebali na­praviti, ili od čega biste trebali odustati, bez čega mo­žete ili što da stvorite. Kako bismo mi uopće znali, dok ovdje sjedimo i tipkamo po tastaturi kompjutora, ka­kav će to ključni događaj, stvar ili mjesto preokrenuti vaš život i vaše putovanje kroz svemir učiniti slavnim. Čini se da ljudi često misle da postoji neka tajna formu­la, da im je bar netko rekao, tada bi sve bilo prekrasno. Da ih samo netko ostavi na pet minuta nasamo s Donaldom Trumpom, njihov bi posao procvao.

Dakle, zašto smo uopće pisali o svim ovim idejama, eksperimentima, konceptima, metodama i načinima gle­danja na svijet? Razmišljajte o tome kao o popunjavanju svoje priručne kutije s alatom. A mi smo u nju ubacili neke zbilja teške alatke.

Mnogi od koncepata o kojima smo pričali bili su predmet rasprava i svađa koje su vodili najbolji umovi i duhovi ovoga planeta tijekom tisuća i tisuća godina. Tako se u području uma (koje je, naposljetku, stvarno) pri­družujemo mnogim zaista zapanjujućim bićima. Mož­da ćete pitati: kako bismo se mi mogli i nadati da ćemo definitivno razotkriti ono što nije uspjelo svim tim ge- nijalcima? Pa, i oni su vjerojatno mislili isto to, ali ipak

242 KONAČNA SUPERPOZICIJA

su se zaputili u nepoznato. I na kraju, odgovori na pi­tanja - Što je stvarnost? Tko sam ja? Stvaram li stvar­nost? Što je važno? Kako da se prosvijetlim? U kojoj sam ja paradigmi zaglavio? - izrazito su osobni.

U redu, ali odmah se javlja i drugo pitanje: zašto bis­te se brinuli oko ovih »veleumnih« ideja dok se mrzo­voljno vozite na posao? Zašto biste se pitali o tome što je stvarnost, kad ste već zaglavili u svojoj vlastitoj? Deana Radina upitali smo zašto mari za filozofiju i apstraktno mišljenje:

»Jer ona vodi u samu bit pretpostavki o tome tko ste

i što mislite da jeste. Tako da, ako mislimo da živimo u

određenoj vrsti svijeta, mi se i ponašamo na određeni

način. Ako mislimo da živimo u svijetu u kojem su ljudi

neka vrst strojeva, ako smo poput robota koji hodaju

uokolo i u kojima se možda nešto zaista zbiva, a možda

i ne, tada će i pitanja kao što su etika i moral, i to kako

živimo i što mislimo o životu i smrti, biti daleko drukči­

ja nego ako o svijetu mislimo kao o međupovezanom,

živome svijetu.«

Zašto mariti za znanost?

Jedan od prvih razloga vraća se izravno na ono na če­mu se temelji znanost: na znanstvenu metodu. S obzi­rom da se sve što percipiramo temelji na onome što zna­mo i onome što vjerujemo, čini se da ćemo teško ikada do- biti stvarnu sliku o tome kakve su stvari zapravo. Znan­stvena metoda predstavlja revolucionaran pristup ži­votu; koliko god jc to moguće, ona uklanja predrasude promatrača i tako priskrbljuje istinitiju sliku stvarnosti. Koliko je to važno možemo vidjeti prisjećajući se Sred­njeg vijeka u kojem je vrijedila ova koncepcija: svijet je ravna ploča i tamo negdje postoji granica preko koje mo­žemo pasti. Takva predodžba teško je mogla biti poticaj za istraživanje. I tako su ljudi ostajali na svojim farma­ma, u gradovima, ili na svojem lenu.

KONAČNA SUPERPOZICIJA 243

Drugim riječima, naše razumijevanje stvarnosti og­raničava naše mogućnosti. Velika stvar u vezi sa zna­nošću i njezinom metodom jest da ona može reći: »Ono što sam mislila da je stvarnost samo je nagađanje - a sa­da imam nešto bolje«. Pomislite samo kakva je to alatka u staroj kutiji s alatom.

Naravno, znanost nije jedini pristup životu. Tu je i um- jetnost i ljepota i nadahnuće i objava. Međutim, sjetite se koliko puta niste nešto učinili jer ste se bojali da ćete po­griješiti ili da nećete uspjeti. U znanosti ne postoji tak­vo što kao što je neuspio eksperiment. Taj eksperiment je uspio - jer vam je pokazao da stvarnost ne funkcioni­ra na taj način. Zašto mariti za znanost? Upitali smo to Johna Hagelina:

»Želim empatično naglasiti da sve o čemu ovdje go­

vorim zaista predstavlja čvrsti temelj matematičke fizi­

ke s predvidljivim posljedicama koje se mogu testirati u

laboratorijima, i što je još važnije, primijeniti na dobrobit

društva. U tome je najveći značaj otkrića jedinstvenog

polja; superstruna je prekrasna, ali na mnogo važniji na­

čin otkriće jedinstvenog polja ubrzo će promijeniti civi­

lizaciju i odmaknuti je dalje od današnjeg izfragmentira-

nog svijeta, koji je isprekrižen proizvoljnim političkim

granicama koje odvajaju čovječanstvo od čovječanstva.

Fragmentirani svijet odražava fragmentirano razumi­

jevanje svemira. Sada, s pojavom temeljnog razumije­

vanja jedinstva u temelju životne raznolikosti, neće tre­

bati dugo da ovaj svijet duginih boja, politički podijeljen

svijet, postane globalno selo, globalna država mira. A

upravo to namjeravamo postići još u svojoj generaciji.«

Jednostavno rečeno, znanost nam govori što je mo­guće. Ljudi nisu skloni upustiti se u poduhvat koji sma­traju nemogućim. Ali što je nemoguće? Kvantna teorija kaže da je moguće da se, već u sljedećem trenutku, vi, vaše tijelo i stolica u kojoj sjedite, bez očiglednog razlo­ga, pojavite na drugoj strani svemira. Vjerojatnost je de­set na minus gazilijun, ali nije nula.

KONAČNA SUPERPOZICIJA

Tako Candace Pert kaže: »Tijelo se uvijek želi izliječi­ti. Postoji čitava datoteka spontanih remisija i sponta­nih izliječenja, posebice od raka, a ono što je meni zanim­ljivo jest to da su često praćena naglim oslobađanjem emocija«. I onda to netko pročita, oslobodi nešto i iz­liječen je.

Zašto mariti za promjenu?

Zbilja. Kakva gnjavaža. Sve i sva počinje vrištati. Še­fovi, ljubavnici, partneri, zašto, čak i vaše stanice žude za onim dobrim, starim osjećajem. Ma ostavite na miru tu kutiju s alatom i zavalite su neki mekani kauč. Ili ne. Kaže dr. Joe Dispenza:

»Ljudi to mofaju sami odlučiti. Većina ljudi je sretna

sa svojim životom takvim kakav jest. Većina ljudi je

sretna što može gledati televiziju i što ima posao od de­

vet do pet. Ne kažem da su sretni s tim, nego su hipno­

tizirani do te mjere da misle kako je to nešto normalno.

Osoba koja u sebi ima drukčiji poriv, i jasno ju zanima

nešto drugo, sve što joj treba je malo znanja, i ako to znanje prihvati kao mogućnost i ako uvijek iznova pri­

grli to znanje, opet i opet, prije ili kasnije počet će ga i

primjenjivati.Neki ljudi to mogu za pet minuta, a neki drugi možda

će trebati uložiti golem napor da učine taj prvi korak,

baš zato jer ga moraju vagati u odnosu na sve što znaju,

a sve što znaju skopčano je s načinom na koji žive upra­

vo sada, svi njihovi dogovori, sve njihove veze. A na­

praviti taj prvi korak znači da moraju procijeniti kako će

to biti naprave li taj korak protiv svega što znaju, i tu je

bitka između tih dvaju elemenata. Ali kad jednom sami

sebi izdamo dopuštenje da izađemo iz kutije, tu je nedvoj­

ben osjećaj olakšanja i nedvojben osjećaj radosti.«

Tako je, prema dr. Dispenzi, na drugoj strani drukči­jeg poriva »nedvojben osjećaj radosti«. Stvarno? Na ovom mjestu mogli bismo početi nabrajati razloge i pričati o

nije moguće.

- Joe Dispenza

KONAČNA SUPERPOZICIJA 245

evoluciji i »upoznavanju nepoznatog«, ali to smo radili tijekom čitave knjige.

A k tome, u bilo kojem slu­čaju? Dr. Dispenza očito misli da je to istina, ali on nisamja, i nisi ti. Pravo pitanje glasi:

Koji kurac ti uopće znaš?Stvarno.

Najkraći odgovor na ovo je: pokušaj. Isprobaj sam. Ispitaj to do kraja. Upamti, odgovori su ionako izrazito osobni i to je razlog što vam nećemo ponuditi kvantnu kuharicu s receptom kako si skuhati prekrasan život.

Dobra i loša vijest je da samo vi znate.No, jednom kad je proces eksperimentiranja s vlasti­tim životom započeo, sve te informacije kroz koje smo prolazili i svo to znanje o stvaranju i emocijama i ovis­nostima, o izborima, promjenama, namjeri, o asocijativ­nom pamćenju, sve će ući u igru. Paradigme i neuromreže koje ograničavaju stupanj vaše slobode skočit će vam u lice. Vjerovanja koja guše vaš besmrtni duh vrištat će vam u uho. Bit će to kaos, urnebes. Hura - bit ćete živi.

Konačni kolaps

Konačni kolaps konačne superpozicije ste vi. Sve te mogućnosti: promijeniti ili ne promijeniti? Promijeniti u što? Koji emocionalni obrazac prigrliti, povući ili ko­labirati u mudrost? Koje uvjerenje preispitati i doznati što je stvarno? Sve te mogućnosti sjede tu negdje, čeka­jući odabir. Kaže Miceal Ledwith:

»Koja je razlika između vjerovanja i znanja? Pa, nešto

vjerujem na temelju autoriteta neke druge osobe ili stva­

ri. Znanje imam kad sam tu stvar osobno iskusio i ako

sam, primjerice, hodao po vodi, imat ću znanje o tome

da je to moguće, i nikad u to poslije neću moći posum­

njati. Ali ako samo vjerujem nekome na riječ, pa, tada

je to samo filozofija, apstrakcija, a za razvoj je veoma

potrebno promijeniti vjerovanja u znanje ili u iskustvo ili u

246 KONAČNA SUPERPOZICIJA

mudrost. Preobratiti znanje u mudrost koja je doživljena

u iskustvu, to je veliko putovanje duhovnog razvoja.«

A očito smo opremljeni za takvo putovanje. Dr. Di­spenza dodaje: »Mozak je u stvari laboratorij, i prema svom dizajnu i prema vlastitoj volji on djeluje kao labo­ratorij, kako bi uzimao koncepte, ideje i modele i po­stavljao pitanja 'što-ako', ispitivao mogućnosti, poten­cijale i kontemplirao o planovima ili idealima koji su s vanjske strane kutije našeg trenutačnog razumijevanja, kako bi se pojavio s novim razumijevanjem ili s većom kutijom«.

Kako kažu u »Istjerivačima duhova«: We got the tools;

ive got the talent...(Imamo opremu, imamo talent, op. p.)I jednostavno se morate zapitati, zbog čega imamo

takvu opremu? Taj talent? Je li to pogreška prirode ili raz­log zbog kojega smd ovdje. Izgleda da je ili jedno ili dru­go. Očito, ova knjiga je priklonjena onoj strani »zbog toga smo ovdje«. Svo stvaralaštvo čovječanstva izvire iz mogućnosti, iz ljudskih potencijala koje imamo. A imamo ih s razlogom koji svi pokušavamo otkriti.

Imamo zapanjujući mozak - najsloženiju strukturu u poznatom nam svemiru - koji se može preumrežava- ti i stalno se preumrežuje kako bi do maksimuma doveo sve ono što želite iskusiti. Kako će se mozak, na temelju tog novog iskustva, umrežavati - to je u vašoj nadlež­nosti. A tu je i tijelo: samo se liječi, samo se umnaža, i - suočimo se s tim - lijepa je to stvar. I um, koji je sposo­ban prekapati po najsićušnijim dijelovima prostora i vre­mena i potom narasti i kontemplirati o Velikom prasku.I iza njega.

I unutra. Svijest istražuje svijest i eto nje s tako ludim idejama kao što su: svijet je suštinski prazan; sve što percipiramo je maya, iluzija, i svi smo temeljno pove­zani - mi smo jedno. Ti istraživači neviđenog, prosvi­jetljeni, o tome izvješćuju već tisućljećima i, ma vidi samo, iz tih najsićušnijih kutaka prostora i vremena, i

KONAČNA SUPERPOZICIJA 247

iz ispitivanja načina na koji radi mozak, stiže poruka: »Aha, to je to što jest«.

Kutija za aiat postaje prepuna. Uvijek smo imali oru­đe transformacije; sve što je nedostajalo bio je pritisak na tipku »start«. Postoji li znanje kojeg nemamo, otkrit ćemo ga; postoji li iskustvo koje nam manjka, stvorit ćemo ga.

Više i više, još i još. Sjećate se onih kineskih kutija poslaganih jedna u drugu? Kako se neka svojstva jav­ljaju tijekom našeg uspinjanja na sve više, sve povezani- je razine? Koja svojstva, koji talenti, koje će se stvarno­sti pojaviti iz toga?! Sto možemo i što hoćemo postati? Postoji li granica? Kako da nađem odgovore na svoja pitanja?

Tako završavamo jednako kao što smo počeli - s pi­tanjima.

Naše konačne riječi su: »Zašto? Kako? Što?«.Riječi istraživača, božanskih pustolova.

Tako, naravno, konačni kolaps konačne superpozicije postaje početno stanje nove superpozicije. Tako bi ge- nijalci rekli onu: jedino mjena stalna jest.

Hvala Bogu.

KONAČNA SUPERPOZICIJA

Pravo je pitanje što Bog radi da napravi svemir? U tome je trik, i to je trik

na koji fizičari pokušavaju pronaći odgovor, i magija

Hme uvijek zanimala kao način pristupanja onome što ja smatram prilično

čudesnom stvari. Uglavnom je to ono -

zašto smo ovdje?Što se zapravo zbiva?

Čak i kao dijete običavao sam si postavljati ta

pitanja. Dakle, ono što sam otkrio, odgovarajući

na pitanje kakoi funkcionira taj trik;

taj trik koji nazivamo : svemirom, jest to da se

um ili svijest ne mogu odvojiti od materije.

Materija i um mnogo su intimnije povezani no što

se to ikada mislilo.

- dr. sc. Fred Alan wolf

i laboratorijima iskušavali tajne života, preko pjesmica i čarobn­

jaka koji uvijek tragaju za muzom, do Kvantnih Kuhara koji

su se bavili onim kuhinjskim stvarima koje se dogode bez uz­

roka i posljedice. Još kapljica genijalnosti da razdraga ču­

la i potakne sjajan razgovor.

Jer t:o, razgovor, bio je te večeri glavno jelo u glavnoj

dvorani. /\ kako je uklesano u kameni luk koji se nad njom

uzdiže:

1 Okej, ovo je priča. I malo slobodnije interpretiramo neke ljude koje smo upoznali i zavoljeli. Kasniji navodi jesu istiniti. Aii sad smo već pri kraju i vrijeme je da proslavimo! I zato uživajte u priči »koju luđak priča«.

EPILOG: KVANTNA GOZBA

Mudrost mistika, čini se, stoljećima ranije je

predvidjela ono za što neurologija sada pokazuje . da je istinito. Apsolutno jedinstveno biće, stopljeno s drugim, um i materija su

jedno i isto.

- dr. Andrew Newberg

Postoji li uopće »obični« čarobnjak?

EPILOG: KVANTNA GOZBA

EPILOG: KVANTNA GOZBA

Nisam proučavao čudo pretvorbe vode u vino.

Ali dobro zvuči.

- dr. sc. John Hagelin

Svaka pojedina stanica : našeg tijela špijunira

naše misli.

- Joe Dispenza

EPILOG: KVANTNA GOZBA

Obično m i u supermarketu ljudi kažu:, »Bili ste u onom filmu«.

A ja kažem: »Aha, jesam«. A oni kažu: »Vau!«:

- dr. Stuart Hameroff

EPILOG: KVANTN A GOZBA

Hoće Ii promatrač postati onaj nametljivac koji se

| stalno upliće i pokušava postati središnji dio

iskustva ili bi promatrač mogao biti svjedok i pustiti iskustvu da se

samo odmata? Neke su tradicije veoma vične

tome. Hopi Indijanci, po svemu sudeći, nemaju riječ »ja« ili »mi«. Oni naglasak stavljaju na

glagol, na zbivanje. Oni će reći kišiti, voljeti. Vidite

' što se događa? Obično ja vodim ljubav s nekom

i osobom, zar ne? No, ako umjesto toga kažem: zbiva

ljubav, tada ja tome samo svjedočim. Zbiva se Ijubav; dvoje ljudi je u to uključeno. Jedno od njih

sam ja, a jedno moje ljubljeno biće. A ono što se

pritom zbiva je ljubav. Nema ja, nema ono. Samo vođenje Ijubavi. Vidite li ljepotu ta kve promjene?

(I r. sc. Anil Goswami

EPILOG: KVANTNA GOZBA

r

Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među

njima.

- Matej, 18:20

EPILOG: KVANTNA GOZBA

EPILOG: KVANTK'A GOZBA

Dakle, jesu li naše misli j važne? Svakako da jesu §|

One su gradivna tvar stvarnosti. Što je misao?;

Pa, misao je zamrznuti trenutak struje svijesti koju mozak obrađuje i

smiješta u paketić zvan neuron i koji mu se dodaje

putem asocijativnog^ pamćenja. Pa onda imate

misao i kažete: »Ima li ova : misao značenje i moć?« :

Ima, jer je misao u stvari, struktura u koju je

uklopljen obrazac realnosti. Ona je zapravo

arhitektura stvarnosti.. ' Tako da, kad stvarate svoj dan, vi u njega ugrađujete misao, i dok promatrate misao, ona postaje oblik u koji se sama stvarnost

uklapa. Tako da je pustolovina dana istinski temeljena na onom što

mislite.

- Ramtha 4;i

Ako je stvarnost moja mogućnost same svijesti,

tad sc odmah javlja pitanje kako. ju mogu promijeniti? Kako ju mogu učiniti boljom? Kako ju mogu učiniti

sretnijom?

dr. sc. Amit Goswami

I) EPILOG: KVANTNA GOZBA

I

Dosada je znak da je . vrijeme za promjenu.A što se događa kada

promijenimo svoju svijest?; Mi mijenjamo položaj na kojem sjedi promatrač

našem mozgu. To pokreće ispaljivanje novih

neurona, pri čemu. je zečja rupa više poput

crvotočine koja nas prebacuje u novu

neuromrežu u mozgu.

- JZ Knight

liPILOG: KVANTNA GOZBA

jedini način da ikad budem sjajan prema sebi ne tiče se toga što radim svom tijelu, nego onoga što činim svojem umu.

- Ramtha

EPILOG: KVANTNA GOZBA

EPILOG: KVANTNA GOZBA

izvadak iz glavnog govora Willa Arntza na

Konferenciji proroka u Santa Monici 2005.,

Ljudi nas često pitaju kako je ovaj film uopće nastao. Mislim da je to jedna od onih stvari koje smo moji kolege i

ja morali dogovoriti i prije nego što smo

došli ovdje - znate ono, tamo ste negdje, na Polju blaženstva, shoppingirate okolo

tražeći nova tijela, i dođe vam anđeo i pita vas: »Ej, škvadro, hoćete napraviti film?«

»Aha, to zvuči kao... Hm, hoće li biti

teško?«»Ne, ne, ma bit će sjajno. Sićf ćete tamo

dolje i dogodit će vam se super stvari. Do­živjet ćete veliki uspjeh i održavat ćete

konferencije...«

U jednom trenutku, nekoliko godina unatrag, prodao sam svoju prvu softver­sku tvrtku i povukao se iz posla. Uskoro sam shvatio da mi je dosadno - zapravo,

nije mi bilo toliko dosadno koliko mi je bilo krivo, jer sam prodao gusku koja ne­

se zlatna jaja. Ja sam napisao taj softver, dobro sam ga prodao, okej, ali ljudi koji su ga kupili napravili su još bolje - posta­li su milijarderi.

I tako sam odlučio osnovati drugu tvrt­ku, a imao sam i novca da ju pokrenem. Bio sam u New Yorku, u vezi s tim po­slom, i tamo se dogodio ključni trenutak koji je, kako to vidim sada u retrospekti­vi, pomogao da sve ovo dobije smisao. Jedan moj prijatelj pripremao je predsta­vu i malo sam mu pomogao s novcem. Radilo se o budizmu i takvim stvarima, i stvarno je bio dobar osjećaj pomoći u fi­nanciranju nečega takvog.

Jedan dan, šetao sam prema Svjetskom trgovačkom centru, od svili mjesta na svi­jetu eto baš tamo, razmišljajući o svom no­vom projektu. Bilo je to nekako u vrijeme kad je Ted Turner obećao dati milijardu dolara UN-u. I mislio sam: »Pa, zbilja sjaj­no. No, hoće li se time išta postići? On sa­mo dolijeva novac u postojeće strukture moći, i jasno je što će se dogoditi: uvijek isto, uvijek isto... Netko bi trebao napravi­ti nešto što bi zaista promijenilo svijest. Netko to treba napraviti, i netko bi trebao financirati takve projekte«.

1 odjednom mi je sinulo: »Pa ja bih to mogao. Mogao bih napraviti nove softve­re, zaraditi više novaca i napraviti to«. I

265

mislio sam, ako neću ja, tko će? Činilo mi se neobičnim da to budem baš ja, ali što, mislio sam, idem to napraviti! Pokrenut ću softversku tvrtku sa šest milijuna do­lara, a nešto novca ću potrošiti za takve dobre projekte.

Dvije godine prije toga počeo sam po­hađati Ramthinu školu prosvjetljenja (Ram- tlm's School for Enlightenment), a tamo se mnogo pažnje pridaje stvaranju vlastite stvarnosti, fokusiranju svijesti na vlastite želje i namjere, i potom na njihovo mani- festiranje u stvarnosti. Tako sam pomis­lio: »Znaš što, primjenit ću ja te principe. Umjesto da samo pokrenem tvrtku vrijed­nu šest milijuna dolara, napravit ću tvrtku od 30 milijuna dolara, a pola novca koji zaradim darovat ću djelima duha«.

Tako sam u tom trenutku, hodajući pre­ma Svjetskom trgovačkom centru, na neki način napravio sporazum s duhom. Okej, ti ćeš dobiti pola, ali meni će trebati i malo uv­jeravanja sa strane, da bi se ta stvar ostvarila.

Moj prvi učitelj imao je običaj da se, na svoj način, nadmeće sa svemirom. Kao, svemir ti napravi neko dobro, a ti mu

kažeš: »Ooo, ti misliš da je to dobro? Ha! Pazi sad što ću ja napraviti za tebe; vratit ću ti dvostruko!«

A svemir onda njemu: »E pa dobro, ali sad ću ja tebi pak vratiti dvaput više«.

A ti njemu: »Još nisam impresioniran...«.Eto, to se zbivalo dok sam hodao pre­

ma Svjetskom trgovačko centru. U sebi sam mislio: »Rock'n'roll, imamo dogovor?«. I po­tajno sam sam se, u sebi, i rukovao sa sve­mirom.

I tako ja napravim i drugu tvrtku, za­radim novac i povučem se iz posla. S ob­zirom da sam se umirovio, zbilja nisam mislio da ću ja biti taj koji će obaviti čitav posao. Cilj je bio omogućiti novac, a net­ko drugi je trebao doći i reći: »Imam jedan sjajan projekt«, na što bih ja rekao: »Okej, napravi to«, napisao ček i onda bi mi ti neki drugi poslali video snimku toga što svi napravili, a ja bih je lijepo pogledao. Pa, na kraju nije bilo baš tako.

U nekom trenutku, dok sam bio u Ram- thinoj školi, upoznali su me s Markom, ko­ji je bio montažer. Radio sam i ja filmove- ne profesionalno, samo na fakultetu za poslijediplomski studij. Počeo sam pogle­davati Marku preko ramena i mislio sam si: »Vau, ovo je baš dobro. Možda bih mo­gao napraviti nešto poput toga«.

Jedne večeri u školi, Ramtha je hodao gore-đolje po pozornici i govorio: »U ovoj školi govorimo o kvantnoj fizici, moleku­larnoj biologiji...«, i nabrajajući znanosti koje smo učili rekao je: »Netko bi trebat) na- pisati knjigu o tome«. Sjedim ja tamo, i mis­

266 KAKO JE NASTAO KOjl K.... UOPĆE ZNAMO!?

lim si, kao pravi pametnjaković: »Ma, što knjigu?! Netko bi trebao napraviti film«.

To je bio jedan od onih trenutaka kad shvatite da ste se upravo dobrovoljno uva­lili u nešto.

Mjesec dana kasnije to mi se i dalje mo­talo po glavi i rekoh: »Okej, ionako mi je dosadno. Izgleda da taj netko moram biti ja«.

I tako sam popričao s JZ Knight i po­čeo raditi na tome. Izvorna zamisao za film bila je uzeti gomilu materijala o Ramthinu učenju, koji su snimani tijekom više godi­na, umontirati u to neke animacije, doda­ti neke intervjue i možda napraviti nešto što će, budemo li imali sreće, biti televizij­ski film. Ako budemo imali sreće. I treba­lo bi koštati nekih 100.000 dolara, najviše 125.000.

Počeo sam pregledavati materijale i sa­stavljati ih. Počeo sam i pisati male skeče­ve kako bih ilustrirao čudni, šašavi kvant­ni svijet. Jedan od njih na kraju.je zbilja i ušao u film - ono s Amandom na košar­kaškom igralištu, s multipliciranim košar­kaškim loptama koje skaču. To je otprilike i jedina stvar koja je preostala od počet­nog scenarija.

Kako sam se dublje upuštao u sve to, počeo sam misliti: »Možda bih zapravo htio nešto veće. U tom slučaju, trebam po- moć«. I tako sam se okrenuo prema Mar­ku i viknuo - upomoć!

Nije prošlo dugo, a nas dvojica smo ra­dili na scenariju i totalno se zanosili. Ra­dili smo i radili i radili, ispisivali zabavne sitnice. Tu je negdje Mark shvatio da nam treba pomoć. Ja sam se bio toliko zanio da

toga nisam ni bio svjestan. On je rekao: »Treba nam pravi producent«.

Rekoh: »Stvarno?«»Moramo razgovarati s Betsy.«»Okej. Što ona radi?«»Priprema gurmanske obroke za pse.«I tako sam nazvao Betsy. U međuvre­

menu, Mark joj je dao scenarij. Čitala ga je i mislila: »Vau. Ovo je fantastično; tu su odgovori na mnoga pitanja«. Kad sam je dobio na telefon, pitao sam je: »Zašto ja trebam tebe za producenta? Mogu unaj­miti producenta na terenu«.

Ona kaže: »Aha, možete unajmiti pro­ducenta na terenu. Ali kad se tegljač za kulise ne pojavi jer to sindikat ne radi, i kad vam vozači počnu štrajkati jer se ni­su dogovorili za osamsatne smjene i bla,

bla, bla, bla«, i ja sam joj rekao: »Imaš pra­vo. Možda zbilja trebam pomoć«.

Dok sam se spremao odletjeti do Los Angelesa kako bih ju upoznao, primio sam telefonski poziv od prijatelja koji me pitao što radim. Kažem: »Baš se spremam na aerodrom«. On kaže: »Nećeš ti nikud danas«. Ja kažem: »Zašto?«, a on kaže: »Je­si li upalio TV?«. Upalio sam ga točno na vrijeme da vidim kako se ruši drugi to­ranj Svjetskog trgovačkog centra.

Nisam znao što učiniti. Želio sam za­posliti Betsy, ali nisam htio nikoga zapo­sliti prije nego što ga vidim jer, tko zna, mogla bi biti i malo ćaknuta. Onda smo još malo pričali na telefon i dok sam po­kušavao odlučiti što da napravim, ispri­čala mi je nekoliko zbilja slatkih priča. Ona ima to nešto sa životinjama lutalica­ma; pokupi ih i pobrine se za njih. Jednog

KAKO JE NASTAO KOJI K.... UOPĆE ZNAMO!? 267

joj je dana ptica uletjela u kupaonicu. Mač­ke su krenule na nju, pa je zalupila vrata i počela polako govorili ptici; ova joj je na kraju doletjela u ruku, iznijela ju je van i pustila.

U tom trenutku sam je odlučio zapo­sliti. Naravno, čim je počela raditi, pre­tvorila se u malu Gospođu Kamiondžini- cu: »Gle, to niš' ne valja. Ne mogu vjerova­ti da su ti idioti to napravili. Gruljf, gruljf,

gruljf...«

Kažem ja njoj: »Betsy, pa što se to do­godilo s tobom?«. A ona će: »Ali, navikni se već jednom«.

I tako je sad nas troje radilo na scenari­ju. Ali do sada se već nešto promijenilo. Svi smo došli na ludu ideju da hoćemo nešto što može ići,u kina. TV-film nam ni­je bio dovoljno dobar. Discovery Channel- hm, hm. Htjeli smo to u kinima u čita­voj zemlji.

Imali smo osjećaj da su milijuni ljudi na svijetu gladni tih informacija. Mogli smo to osjetiti. Mogli smo osjetiti te ljude koji žele novi svjetonazor, koji žele svijet

vidjeti drugačije. »Sve čemu su nas učili, sve što smo radili, jednostavno ne funk­cionira.« Tako snažno smo osjećali taj po­riv, i to je jedan od razloga što se nismo po- vukli kad smo radili film, a svi iz indus­trije su nam govorili: »Vi ste ludi. O tome se ne može napraviti zanimljiv film. A ako ga i napravite, neće ga nitko doći gle­dati«. I to je baš smiješno, sve te stotine tisuća ljudi koji su vidjeli film - vjerojat­no ih je dosad već i milijun - ne postoje. Samo pitajte Hollywood.

E sad, bilo bi super kad bih mogao reći da je naša namjera bila jasna, da smo bili jako usredotočeni i da je sve to manifes­tacija naše unutarnje sigurnosti da će se sve to dogoditi. Ha! Bilo je to više poput Spankyja i Naše Bande. Sjećate se Span- kyja i Naše Bande?

»Ehej, bando, kaj velite da napravimo film koji će promijeniti svijet?«

»Supać, Spanky. Kako ćemo to izvesti?«»Znam! Nabavit ćemo kameru!«

Mark i ja smo već neko vrijeme razvi­jali scenarij. Vrlo brzo nakon što se poja­vila, Betsy nam je rekla: »Čujte, dečki, to što vi radite je film za Discovery Channel. Imate voditelja«. To je bila istina; u toj fazi smo imali voditelja, koji je šetao i go­vorio u kameru rečenice tipa: »Ako mis­lite da je kvantna fizika čudna, pogledaj­te ovaj fenomen«. Tako smo to bili pisali.

I tako je Betsy pokrenula svoju kam­panju da se riješimo voditelja. Mark i ja smo ju ignorirali i ignorirali i ignorirali... i nadali se... Na neki način smo imali špu- rijus da je u pravu, ali u tom trenutku ne­

268 KAKO JE NASTAO KO// K.... UOPĆE ZNAMO!?

kako nismo shvaćali što bismo drugo tre­bali napraviti.

Kaos nas je čitavo vrijeme grickao za pete. (Katkad bi nas dohvatio i malo više!)

Jednoga dana, netko od nas reče: »Mi uopće ne znamo što zapravo radimo. Ne znamo ni kako ćemo to napraviti. Idemo onda intervjuirati ljude. Možda će nam ljudi koje intervjuiramo pomoći. Možda nešto naučimo, i to nam da neki smjer, jer očito nemamo nikakav smjer«.

I tako smo počeli zvati ljude i govoriti im da ih želimo intervjuirati. Dogovorili smo sastanke i počeli raditi intervjue. Me­ni se jedan od velikih trenutaka dogodio na samom početku, kad smo intervjuirali Ramthu. Dobio sam mig da to napravim. Kako je ispalo, moj intervju s Ramthom trajao je deset sekundi. Njegov intervju sa mnom trajao je tri sata. Rekao je: »Ti bi htio da sjedim ovdje poput manekena i odgovaram na sva tvoja pitanja, ne bi li ti dobio sjajan film? Daj razmisli još jednom! Ja trebam samo tebe napraviti boljim, a ti ćeš onda sve ostalo«.

Kao što mije kasnije rekao, trebao sam malo skrušenosti. Jer, kako je to zaista i bilo, ja sam financirao film i plaćao sve račune, pa sam mislio da trebam i određi­vati što se snima. On je rekao: »Ovaj film radiš, kao i sve drugo što radiš, samo da bi uspostavio određenu emociju. Da bi izazvao određenu emocionalnu reakciju. Ali stvar je u tome što ta emocija koju tražiš potječe iz svemira kojeg znaš. Ti kontroli­raš ishod svega samo zato da bi dobio od­ređenu emociju. I pogodi što? To je jedna

KAKOJE NASTAO KOJi K.... UOPĆE ZNAMO!?

stara i bezvezna emocija koju imaš već jako dugo vremena«.

Rekoh: »Pa da, valjda«.A on: »Ne, ne i ne! Ne shvaćaš bit pro­

blema. Isti si šupak već tisućama života«.Tako dakle. Ja sam tu na nišanu. Mark

i Betsy mumljaju: »He, baš lijepo što mu je to netko konačno rekao«. Kamera ide. Ekipa se smije. A on se tek zagrijavao.

»Ti želiš genijalnost«, reče Ramtha, »ali genijalnost uvijek dolazi s one strane poz­natoga, s one strane kontrole. Da si napra­vio film kakav si htio napraviti, imali bis­mo sranje koje nitko ne bi htio gledati!«

Stvar je bila u tome da je sve to bilo toč­no. Znao sam da je točno. Sredio me je. Sve nas je sredio. Svi smo željeli nešto sjaj­no, i zbog toga smo već došli do točke u kojoj smo bili spremni odreći se ega najvi­še što možemo, kako bismo to napravili.

Učitelji vole kad njihovi učenici nešto zaista žele. »Sad bih baš mogao iskoristi­ti onaj stari škripac... Mogao bih ga malo i pritegnuti.« Jer samo prolazeći kroz kaos, i hvatajući se u koštac s nepoznatim, do­bivate genijalne stvari. Ponekad mi se

ukazuje slika Ramthe koji sjedi, gdje god on već sjedi, i pred njim je jedan crveni gumb na kojem piše »Kaos«, i on se jedno­stavno nc može suzdržati. »Aaa, oni misle da oni to rade. Peeep [zvuk pritiskanja gum­ba]«. I sve leti u zrak.

Tako dakle, to je bila točka velikog pre­okreta.

Nešto kasnije, kad smo se nas troje sa­stali, bio sam još ošamućen. Betsy je re­kla: »Da, da, trebamo sve rasturiti... Ide­mo se riješiti Amande«.

Mark i ja smo se zgledali i rekli:»Ne, treba nam Amanda«.Tako je ona rekla: »Okej, 'ajmo se onda

riješiti voditelja!«. Dotad se oko toga tru­dila samo tri mjeseca.

»Aha«, rekosmo mi, »idemo se riješiti voditelja«.

I tako smo u tom trenutku odbacili šest mjeseci ili čak godinu dana rada. I kre­nuli smo intervjuirati ljude.

Zbog toga što sam imao neko znanstve­no predznanje i znao tajne znakove među genijalcima, obično bih ja započeo razgo­vor i postavljao bih više tehnička pitanja.

Onda, otprilike kad bi njima već oči po­stale staklaste i kad bih im se popeo navrh glave, uskakala bi Betsy. I rekla bi ovako nešto: »Znate, vi dečki lijepo govorite o svim tim stvarima i možda to sve mnogo znači vama jajoglavcima, ali što to meni znači? Mislim, kvantna superpozicija. Mo­

lim te lijepo. Pa što s tim?!«Nije to radila arogantno. Bilo je to više

kao: »Kako to mogu primijeniti? Kako to utječe na moj život?« I to bi dovelo do potpuno drukčijeg odgovora te osobe, i najednom bi sve ponovno postalo nabi­jeno energijom.

A onda bi uletio Mark. Nakon što bi sjedio sa strane i promatrao, katkad bi za­ista uletio s nečim što bi postalo glavna atrakcija.

Napravili smo sve intervjue koje smo htjeli - i ponovno zakoračili u svijet ka­osa. U redu, nismo imali scenarij, a imali smo šezdeset sati sirovog materijala. Što ćemo napraviti?

U međuvremenu, troškovi su rasli. Do tog trenutka potrošili smo više od milijim

270 KAKO JE NASTAO KOJI K.... UOPĆE ZNAMO!?

dolara. Govorio sam si: »Okej, okej, tako je kako je«.

Plan - i izazov - bio je, možemo li umontirati dijelove intervjua tako da to sve skupa ima smisla? Tako da na kraju izgleda kao da svi zajedno razgovaraju? Nismo htjeli vlastita lica pred kamerom. Htjeli smo maknuti sebe iz čitave te pri­če. Konačno, montiranje je profunkcioni- ralo. Editirao sam to na nekih dva i pol sata, u više-manje istom rasporedu koji vidite u filmu.

A tada je na nas pala crna noć duše. Ili, crna noć filma, jer sad smo zbilja trebali napisati scenarij. A nismo znali što bis­mo, jer voditelja smo ucmekali još prije šest mjeseci. I kako onda da sve to slo­žimo u neku povezanu priču, bez nekoga tko bi je povezivao? Pročešljali smo na desetke ideja. Raspravljali smo o ideji dana.

Ponekad bi jedno od nas doživjelo Otkri­venje pod tušem tog jutra i uletavalo vi­čući: »Hej, smislio sam!« Jednom je Betsy ušla i rekla: »Okej, Amanda je žena koja tipka transkripte za filmove. 1 pred nju dode čitav ovaj materijal i ona počinje do­življavati interakciju s njim«. To je bila prilično dobra ideja, ali i ja i Mark smo rekli, hmmmmmm... Potom bi meni sinu­la neka ideja i sve bi utihnulo. Bilo je to teško vrijeme. Trebali smo si nabaviti glu-

pometar... jer su nam na pamet padale tako bedaste i sladunjave ideje. Na jednu smo došli i u sobi za montažu, također.

Nakon šest mjeseci briljantnih ideja, još uvijek nismo imali scenarij, pa čak ni naslov. Polijepili smo na prozor četrdese­

tak kartončića, pokušavajući sve to po stoti put složiti u neki red.

Betsy je često znala reći: »Ah, koji kurac uopće znamo?« ili »Koji kurac ja znam?« Pa, jednoga dana Mark i ja smo se zali­jepili za taj učeni izraz. Jer smo shvatili, zbilja, koji klinac smo mi znali? Činilo se da tu stvar nikako ne možemo domisliti. Mislili smo da možemo, a nismo mogli... A onda je netko, ne sjećam se više tko, re­kao: »Možda bismo tako trebali nazvati film, ha-ha-ha-ha-ha!«. Tako smo to zapi­sali i zakačili gore medu ostale kartončiće i u nekom trenutku zaključili da ćemo se jednom već uozbiljiti. Pogodite što? Nis­mo. Ime je ostalo.

Jedan od razloga što smo ostali pri tom imenu bio je i taj što nismo željeli izletjeti s tvrdnjom lipa: »Ovo je pravi način. Ova­ko radi svemir. Mi smo to sve shvatili. Znate ono, ili je tako kako mi kažemo, ili nikako. Ili ste s nama ili ste protiv nas«.

Nakon mjeseci i mjeseci i mjeseci, ma­le stvari počele su sjedati na mjesto. U jednom trenutku Mark je rekao: »Ja mi­slim da je Amanda fotograf«. Okej. To funkcionira. Ona je fotograf.

Konačno, imali smo scenarij. I mislio sam - jer ja sam i dalje Spanky, je li tako?- »Vau. Isuse, imamo scenarij; sad će sve biti lako. Samo trebamo snimiti ono što piše u scenariju i bit će to super«. Narav­no, nije bilo baš tako.

Kad smo počeli slati scenarij okolo, tra­žeći glumicu koja bi mogla glumiti Aman- du, ljudi su nas redom ljubazno odbijali.

KAKO JE NASTAO KO/f K.... UOPĆE ZNAMO!? 271

Zašto? Jer tako čudan film ne može biti zanimljiv i nitko ga neće doći gledati. Svi to znaju! I što ćemo sad?

Tada je naš casting manager poduzeo »krajnju mjeru« - stavite scenarij na ras­polaganje ljudima - i tako je Marleenin partner za produkciju, Jack Jason, naba­sao na njega. Napisali smo ga tako da nije bilo baš pu no teksta za tu ulogu. Već smo imali sat i pol glava koje govore i nismo htjeli više dijaloga. On je rekao: »Ovo je savršeno za Marlee zato što ona tako mno­go komunicira neverbalno«.

Moja prva reakcija bila je: »Što, jeT se vi to šalite? Ne, ne, ne, ne, ne, ne«. Ali Mark i Betsy oboje rekoše: »Da, to bi bilo dobro«.

Ljude uvijek zanima kako nam je bilo raditi utroje. Zamislite si tri mačke koje se stalno bore i grebu, sve dok se ne umo­re i jednostavno ne klonu. Onda ona od njih koja još ima malo energije ustane i vodi lopticu neko vrijeme. Drugi put bis­mo, pak, svo troje preuzeli kontrolu, a ovo je bilo tada kad su Mark i Betsy preuzeli vodstvo. Sastali smo se s Marlee i svo tro­je smo osjetili - da, to će funkcionirati.

Nikad nismo planirali da Marlee bude dio filma, ali to se činilo ispravnim. Palo nam je na pamet da možda film, u ovom trenutku, bira. Kad se uključite u kreativ­ni proces, on dobiva vlastiti život i u ne­kom trenutku umjetnik samo treba zače­piti usta i maknuti mu se s puta. Tako smo mislili: »Ajmo sad malo začepiti usta i mak­nuti se s puta. Marlee se pojavila. Odlična ideja. Bilo bi mi drago da smo se mi toga sjetili, ali nema veze, idemo to napraviti«.

Čitavu stvar snimili smo u Portlandu. Bio je to divan grad. Bila je to prava avan­tura. Čitavo vrijeme mislio sam: »Vau, sad kad smo i ovo obavili, sad će biti lako«.

I tad stari crveni gumb za kaos ponov­no biva pritisnut.

Kad smo pisali scenarij, pisali smo ga u ponešto modularnom stilu, tako da ne­ki dijelovi mogu ići i tu i tamo. Mislili smo da će to biti vrlo pametno i da će nam dati mnoge mogućnosti u sobi za monti- ranje. I dalo nam je - daleko previše njih! I tako smo se još jedanput zatekli u zemlji kaosa. Nismo znali kako spojiti stvari. Bi­lo je stotinu različitih načina da sve sku­

272 KAKO JE NASTAO KO)l K.... UOPĆE ZNAMO!?

pa povez,ete - otprilike deset dobrih i de­vedeset loših. Proveli smo godinu i pol u postprodukciji, editirajući, ubacujući glaz­bu, animacijo, radeći, radeći, radeći. I dok smo to radili, obavili smo i dosta pokus­nih prikazivanja.

Zbog toga što se radilo o tako neuobi­čajenoj formi, morali smo se uvjeriti da nismo bili ludi. Tako smo počeli dovoditi gledatelje. Ta pokusna prikazivanja za nas su bila način da se dovedemo u stanje »početničkog uma«, kako to kažu u zen budizmu. Bili smo već navikli na sve nijanse, ali shvatili smo da kad sjednemo s ljudima koji to nikad nisu vidjeli, nekako se možemo »ušlepati« na njihovu svijest i vidjeti kao da to gledamo prvi put. Tako da smo imali dosta tih pokus­nih prikazivanja i vidjeli što štima. I nas­tavili smo rezati i rezati. Mislim da smo napravili samo dvadesetak glavnih verzija filma. I konačno smo dovršili film, tri godine nakon što smo ga započeli.

Bilo je vrlo uzbudljivo. Gotovi smo. Činilo se da se ljudima sviđa, pa smo do­govorili s nekim potencijalnim distribu­

terima da dođu vidjeli film. Stvorili smo marketinški plan koji govori da publika za ovaj film zaista postoji, unatoč tome što Hollywood u to ne vjeruje. Kad su došli pogledati film, svi do jednoga rekli su: »Hmmmm, zanimljiv film, ali nema svoju publiku, zbogom«.

U tom trenutku vratio sam se natrag, na ono svoje iskustvo sa softverom. Kad ima­te novu tehnologiju, mQrate napraviti »do­kaz koncepta«. Mi smo morali dokazati koncept tako da pokažemo kako publika za ovaj film zapravo postoji. Betsy je otiš­la u naše lokalno kino u Yelmu, u washing- tonu, i rekla im: »Možete li nam omogući­ti prikazivanje?«.

»O, pa ne baš.«»Molim vas, molim vas, hoćete Ii nam

dati dvoranu i platno?«»Ne, zaista ne.« I tako naprijed-natrag,

naprijeđ-natrag. Konačno, samo da nas se riješi, ta osoba je rekla: »Okej, dat ćemo vam đa prikažete. Ali znate što, vjerojat­no ćete trajati samo tjedan dana«. Film je igrao sedam tjedana. Mediji su nas i dalje ignorirali. A tip iz kina, nakon otprilike

KAKO |E NASTAO KO/I K.... UOPĆE ZNAMO!? 273

četiri tjedna, rekao je: »Da, znao sam da če ovo biti veliki uspjeh«. Bili smo toliko sretni da smo samo rekli: »Tako je, hvala buraz«.

U Portlandu je film igrao osamnaest tjedana. Tako smo postigli uspjeh već u dva kina. Sve smo napravili Hollywoodu iza leđa; bilo je to nešto suprotno od ve­like premijere.

Drugu stvar koju smo napravili obrat­no, i zbog koje su ljudi iz Hollywooda mi­slili da nitko neće htjeti gledati naš film,

činila je pretpostavka koju je naš film pod­razumijevao: da je naša publika pametna . Temeljna je pretpostavka Hollywooda, naravno, da ste vi ljudi blesavi i da vam sve treba odslovkati. Sve mora biti onako

kako ste već navikli vidjeti, mi ćemo sa­mo još malo pojačati ton. Mi smo rekli: »Ne, ljudi jesu pametni. Oni vole koristiti

svoj mozak«. U stvari, jedan od naših ci­ljeva u čitavom ovom poduhvatu bio je ponovno oživjeti mišljenje, koje je u ovoj kulturi postalo izgubljeno umijeće. Mark je rado govorio kako želi napraviti to da

mišljenje opet postane seksi.I tako smo započeli svoj pohod - kino

ovdje, kino ondje. Na početku smo se zbi­lja morali jako potruditi da pronađemo svoju publiku. Išli smo preko Crkve je­dinstva i preko ljudi iz Znanosti uma. Išli

smo u yoga-studije. Mislim da smo slje­deće prikazivanje imali u Tempeu, u Ari-

zoni, gdje još igramo. A to je kino s jed­nom dvoranom. To ipak nije isto kao da smo u nekom kutu multipleksa.

Nastavili smo tim tempom, jedno po jedno kino, dok konačno ne nađemo di­stributera. Samuel Goldwyn Roadside Attrac-

tions objavio je film »Super veliki ja« (Su­

per Siže Me), a mi smo igrali u dosta istih kina. Svako toliko vidjeli su taj čudni film s neobičnim nazivom, koji je prolazio bolje od njihova filma. Mi nismo imali PR, a »Super veliki ja« ga je imao mnogo. Tako su nas počeli pogledavati, kao, koji klinac se tu zbiva?

Na kraju smo se našli s njima u Santa Monici. Bili smo pred prikazivanjem u ta­mošnjoj Promenadi; prelazili smo iz Be- verlyja u kojem smo, na kraju, igrali tjed­nima. Rekli su nam: »Jeste li imali veliki oglas u L A. Timesa?«

»Ne«, rekoh, »Nismo imali nikakav oglas u L. A. Tirnesu.«

Oni kažu: »Zanimljivo. Mi smo već go­dinama u ovom poslu, i morate davati oglase«.

Ja rekoh: »Okej, okej, ehej, pa zato i želim raditi s vama, jer vi znate sve te stvari«.

Tako smo se zajedno odšetali oko blo­ka sve do kina, na kojem je stajao onaj ve­liki svijetleći znak »Koji k.... - rasprodano«.

Sjednemo unutra i pogledamo čitav film. Nakon toga, pitanja i odgovori. Slušali su rasprave koje su se odvijale, i pitanja, i tip koji je bio glavni kaže: »Vau. Nikad nisam vidio ovako nešto. Da, idemo to napraviti«. 1 tako smo dobili distributere.

E sad, u mojoj vječnoj ulozi Spankyja, shvatio sam da će ljudi ili voljeti naš film ili će ga jednostavno ignorirati. Nijedno

274 KAKO JE NASTAO KO/i K.... UOPĆE ZNAMO!?

od nas nikad nije bilo izloženo javnosti, nikada nismo osjetili medije i zbilja nis­mo znali što bismo trebali očekivati.

Onda su nam počela stizati pisma mrž­nje. Prijetili su nam smrću. Bože dragi, to je zbilja bilo čudno. Onda smo Betsy i ja prestali čitati komentare filma na našoj web stranici, jer biste nakon tri-četiri ko­mentara tipa: »Film mi je promijenio ži­vot« i »Tako je predivan«, pročitali nešto tipa - »Vi ste nacisti. Svijet bi bio bolji da vas nema na planetu«. Jednostavno ni­sam bio naviknut na to.

To je postalo tako grozno da sam na kraju nazvao JZ Knight, preko koje se jav­lja Ramtha. Ona je s godinama dobila svo­ju porciju prijetećih pisama i puno mi je pomogla. »Ne trebaš se kačiti na svačiju reakciju na ono što radiš«, rekla mi je, »bilo da te vole ili mrze. I neki ljudi će te voljeti, a neki će te mrziti. Nakraju, bitno je samo to da dok sjediš noću uz svoju šalicu čaja i gledaš u vatru, budeš sretan s onim što si napravio. Moraš pošteno sebi priznati tko si. I ako misliš da je ono što si napravio vrijedno divljenja, dopusti si to. Ako ćeš se raspasti svaki put kad se ne­kom ne sviđa to što radiš, nikad nećeš ni izaći iz kuće«.

Bilo je to veliko iskustvo za sve nas.Gotovo od samog početka, pratili su

nas napisi da je film financirala Ramthina škola i da je to njihov propagandni film. Meni je to bilo posebno bizarno jer sam znao da ga nisu oni financirali - ja sam. Da bar jesu - ja bih na kraju imao mnogo više novca!

Onda je u novinama San Francico Chro-

nicle neka žena napisala osvrt u kojem lju­de koje smo intervjuirali naziva »takozva­nim stručnjacima«. Sad još i ta novinarka- ako ju tako možemo nazvati - koja je odlučila da su ljudi s kojima smo razgo­varali »takozvani stručnjaci«. Mislim, ako ti se film ne sviđa, ako misliš da je be­dast, ako misliš daje umjetnički, u redu. Ali blatiti znanstvenike koji su godine svog života posvetili tim otkrićima? Za nas, oni su pravi heroji. Ne oni dečki koji uda­raju lopte palicama za baseball. Ovi ljudi, koji su obavili sva ta istraživanja, oni su heroji.

Kad sam te večeri otišao u krevet, po glavi mi se počela vrtjeti pjesma Boba Mar- leya Redemption Song. Tu je jedan stih ko­ji ide ovako nekako: »Dokle će ubijati na­še proroke dok mi stojimo sa strane i sa­mo gledamo«. I to mi se nije prestajalo vrtjeti u glavi.

U našem društvu, ovakvom kakvo jest, novinari mogu jednostavno ubiti na­še proroke izmišljajući stvari. A mi samo

KAKO JE NASTAO KOJI K.... UOPĆE ZNAMO!? 275

kažemo: »Da, to su vam mediji, što ste drugo očekivali? Što se tu može«. Samo se okrenemo na drugu stranu i kažemo »što se tu može«.

Ujutro sam se probudio rigajući vatru, i napisao e-mail onoj ženi koja je to napisala. I svim ljudima na svojoj e-mail listi napi­sao sam - evo, ako joj hoćete i vi odgovo­riti, evo vam njezin mail.

Više od 500 ljudi pisalo je u San Fran-

cisco Chronicle, a to je nevjerojatan broj. I što je San Francisco Chronicle napravio? Ništa. Nisu objavili ni slovo o tome. I shvatili smo: »O moj Bože, to su vam mediji«.

Za nas troje sve ovo je bilo jako zanim­ljivo. U biti, mi smo ustali i položili svoj ulog i rekli: »Mi mislimo da je ovo važno«.I naučili ponešto o tome kako se nositi i s negativnim i s pozitivnim reakcijama.

I to je, više-manje, čitava priča o tome kako smo ovamo uopće dospjeli. I nema­mo ni najblaže ideje što ćemo napraviti sljedeće. Ali svi smo jako sretni što sudje­lujemo u ovoj ludoj vožnji i hvala vam svi­ma što ste nam se pridružili.

276 KAKO JE NASTAO KOJI K...UOPĆE ZNAMO!?

Daljnje ludorije ekipe iz

Bili smo zatrpani zahtjevima da čitave intervjue učinimo dos­tupnima, bilo u tiskanom obliku ili u formi DVD-a. Čini se da ljudi žele još više informacija (i to je razlog zbog kojeg smo na­pisali ovu knjigu).

Ali odlučili smo napraviti i korak više. Na konferenciji u Santa Monici ponovno smo intervjuirali gotovo sve ljude koje smo intervjuirali za film. Potom smo doznali gdje su Lynne Mc- Taggart i Dean Radin, pa smo intervjuirali i njih, dodajući još tri­deset sati intervjua onom postojećem materijalu od šezdeset sati koji smo već imali. Dok smo se time bavili, stiglo je i nekih deset minuta animacije koju smo htjeli ubaciti u prvu verziju filma, ali nismo imali kada, pa smo se privatili posla da to sada sve skupa isproduciramo.

I opet smo bili u sobi za montažu. Devedeset i pet posto inter­vjua iz prve verzije je izvađeno i zamijenjeno d rugim materijalom. Dodali smo novih sat vremena intervjua i animacije, prestruk- turirali dramatski dio i nazvali to The Rabbit Hole Version (Verzija zečje rupe).

Ali onda, zašto ne ići još korak još korak dalje dalje? Koristeći DVD tehnologiju i ugrađujući tehniku generatora nasumičnih bro­jeva (REG-ova!) u DVD-player, napravili smo verziju dugu šest sati u kojoj gledatalj može sam odrediti »koliko duboko u zečju rupu« se želi spustiti. 1 ako to hoće napraviti na kvantni način, može uključiti nasumični odabir, tako da DVD-player, dok radi, »baca kocku« i odlučuje koji intervju će sljedeći pustiti. (Bog se možda ne kocka sa svemirom, ali mi to možemo s DVD-om). Ta­ko da je svaki put kad gledate drukčije. (A ako svijest utječe na REG-ove, što to onda znači?)

Sudjelovali

Dr. sc. David Albert, profesor i ravnatelj Philosophical Foundationsof

Plnjsics, Columbia Universihj, specijaliziran u području filozofijskih pro­blema kvantne mehanike, filozofije prostora i vremena te filozofije zna­nosti. Autor je knjiga Quantum Mechanics and Experience i Time and

Chance, a o kvantnoj mehanici objavio je mnogo članaka, najviše u časopisu Physical Reiviev.

Docent Joe Dispenza studirao je biokemiju pri Rutgers University u New Brunswicku, N. J. Titulu doktora kiropraktike stekao je na Life

Universihj u Atlanti, Georgia, diplomirajući s najboljim ocjenama i pohvalama. Svoje obrazovanje i poslijediplomski trening nastavlja u području neurologije, neuropsihologije i moždanih funkcija.

Dobitnik je nagrade Clinical Profidency Cilation za kliničku izvrs­nost u odnosu Liječnika i pacijenta, koju dodjeljuje Life Universili/, i član je Međunarodnog počasnog društva kiropraktičara.

Cesto zapamćen po svojim opaskama o stvaranju vlastitog dana, polaznik je Ramthine škole prosvjetljenja, suvremene škole drev­noga znanja koja se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojoj je naučio stvoriti svoj dan i osobno iskusili kako niozak, svi­jest i namjera zajedno stvaraju stvarnost na mnogo različitih nači­na, bilo da je riječ o danu, dogadaju, nekom objektu ili budućnosti. Njegova nova DVD-serija, Your Immortal Brain (Vaš besmrtni mo­zak), razmatra načine koje ljudski mozak može koristiti za stva­ranje stvarnosti putem vladanja mislima.

278

Istraživanje koje je napravio dr. sc. Masaru Emoto (www.masaru-

emoto.net) i njegove zapanjujuće fotografije vodenih kristala po­stale su izvor velikog zanimanja diljem svijeta. Među njegovim knjigama su i The Message of Water, Vols. 3, 2 i 3 (Poruka vode, izdanja 1,2 i 3), bestseler Nezo York Timesa - The Hidden Messages in

Water (Poruke skrivene u vodi) i The True Poiver of 1Mater (Istinska snaga vode).

Dr. sc. Amit Goswanii je profesor emeritus na odsjeku za fiziku pri University of Oregon, Eugene, gdje predaje od 1968. godine. Pio­nir je nove znanstvene paradigme zvane Znanost unutar svijesti. Autor je i vrlo uspješnog udžbenika Quantum Mechanics (Kvantna mehanika). Njegov dvotomni udžbenik za neznanstvenike, The Phy-

sicist's Viezv of Nature (Pogled fizičara na prirodu), prati nestajanje i ponovno otkrivanje koncepta Boga u znanosti.

Također je napisao osam popularnih knjiga temeljenih na nje­govu istraživanju kvantne fizike i svijesti, uključujući i Se!f-Aware

Universe, The Visionanj Window, Physies ofthe Soul, Quantum Creati- vity i The Quantiiiii Doctor (Samosvjesni svemir, Prozor vizonara, Fizika duše, Kvantna kreativnost i Kvantni doktor).

U svom privatnom životu, Goswami je praktičar spiritualnosti i transformacije. Sebe naziva kvantnim aktivistom.

Dr. sc. John Hagelin svjetski je priznat kvantni fizičar, edukator, autor i stručnjak za znanost i društvenu politiku. Vodio je pionir­sko istraživanje na CERN-u (European Center for Particle Physics -

Europski centar za fiziku čestica) i SLAC-u (Stanford Linear

Accelerator Center - Centar za linearne akceleratore u Stanfordu) i zaslužan je za razvoj teorije o velikom unificirajućem polju, teme­ljene na teoriji superstruna. Kao ravnatelj Instituta za znanost, teh­nologiju i društvenu politiku (Institute of Science, Technology and Pu­

blic Polici/), uporišta napredne politike, uspješno je predvodio nastojanja na široj državnoj razini za identifikacijom, znanstvenom verifikacijom i promocijom isplativih rješenja kritičnih problema društva. Veći je dio proteklih 25 godina proveo vodeći znanstveno istraživanje o temeljima ljudske svjesnosti. U svojoj knjizi Manua! for

a Perfect Government (Priručnik za savršenu vladavinu), pokazuje kako je, putem obrazovnih programa koji razvijaju ljudsku svijest te putem politike i programa koji učinkovito iskorištavaju zakone prirode, moguće riješiti akutne društvene probleme i unaprijediti učinkovitost vladavine. Kao priznanje za njegova iznimna postignuća, dodijeljena mu je prestižna nagrada Kilby, koja se daje znanstvenicima koji su napravili »veliki prilog društvu putem svojih primjenjenih istraživanja na području znanosti i tehnologi­je«. Ovom nagradom svrstan je u red »znanstvenika u tradiciji Ein- steina, Jeansa, Bohra i Eddingtona«.

SUDJELOVALI 279

Dr. Stuart Hameroff (w7imi.qiiantiiiiiconscioiisness.oiy) profesor je na odsjecima za anesteziologiju i psihologiju, kao i ravnatelj centra za proučavanje svijesti (Centarfor Consciousness Studies) pri Sveu­čilištu Arizona u Tusconu. Veći dio svog profesionalnog rada pro­veo je kao službeni anesteziolog u medicinskom centru Sveučilišta Arizona, vodeći brigu o kliničkim pacijentima i podučavajući osob­lje i studente medicine na traumatološkom odjelu. Njegovo istraži­vačko zanimanje uvijek se fokusiralo na to kako ta ružičasto-siva masa - naš mozak - proizvodi misli, osjećaje i emocije. Je li mozak tek nešto poput kompjutora? Ili tu ima i nešto mnogo dublje? Je li moguće da nas naš mozak spaja s finom strukturom svemira? Što je to fina struktura svemira?

Dr. Hameroff objavio je stotine znanstvenih članaka, uključujući i tri u koautorstvu s Rogerom Penroseom, i pet knjiga među kojima su: Toivard the Science of Consciousness l-IIl (K znanosti svijesti I-III, u izdanju MIT Press-a) i llltimate Computing: Biomolecular Conscious­

ness and Nanotechnologi/ (Vrhunsko računanje: Biomolekularna svi­jest i nanotehnologija, u izdanju Elsevier-North Holland). Kao rav­natelj Centra za proučavanje svijesti (wimv.consciousness.arizona.edu).

Hameroff organizira serije konferencija pod nazivom Toivard the

Science of Consciousness (K znanosti o svijesti).

Dr. sc. Ervin Laszlo je autor ili urednik sedamdeset i četiri knji­ge koje su prevedene na dvadeset jezika, objavio je više od če- tristo članaka i istraživačkih radova i šest albuma svojih koncert- nih izvedbi na klaviru. Radi kao urednik mjesečnika World Futures:

The Journal of General Evolution (Svjetska budućnost: časopis o op­ćoj evoluciji), i popratne serije knjiga General Evolution Studies (Pro­učavanje opće evolucije). Laszlo je općenito priznat kao utemelji­telj filozofije sustava i opće teorije evolucije, a utemeljitelj je i ravna­telj istraživačkog tima koji proučava opću evoluciju (General Evo­

lution Research Group). Bio je i predsjednik Međunarodnog društ­va za sistemske znanosti (International Sociehj far the System Scien­

ces). S najvišim je uspjehom diplomirao filozofiju i društvene znanosti na Sorbonni, pri pariškom sveučilištu, a vlasnik je i prestižne diplome iz umjetnosti s Akademije Franza Liszta u Budimpešti. Njegove brojne nagrade i priznanja uključuju i četiri počasna doktorata. Savjetnik je glavnom ravnatelju UNESCO-a i ambasador Međunarodnog delfskog savjeta (International

Delphic Council). Godine 2004. dobio je nagradu za mir Goi Peace

Prize u Japanu, za koju je ponovno nominiran i 2005. godine.

280 SUDJELOVALI

Miceal Ledwith, doktor humanističkih znanosti i doktor teologijo, rođen u okrugu Wexford u Irskoj, zaređen je za katoličkog svećeni­ka 1967. godine nakon studija umjetnosti, filozofije i teologije. Na­kon završetka doktorskih studija, postavljen je za predavača teo­logije na Pontifikalnom sveučilištu u Maynoothu, 1971. godine, gdje je postao profesorom 1976. godine. Dekan sveučilišta teologije po­stao je 1979. godine, podpredsjednik koledža 1980. godine, a deset godina, sve od 1985. godine, obnašao je funkciju predsjednika.

Od 1980. do 1997. godine, triput je bio članom Međunarodne komisije za teologiju (International Tlieobgical Commission), male sku­pine teologa koji teološke savjete daju na zahtjev pape ili Kongre­gacije za nauk vjere. Niz godina bio je i učenik Ramthine škole drev­ne mudrosti. Kao uvod u neke od glavnih tema kojima će se baviti u svojoj nadolazećoj knjizi, upravo producira DVD-seriju pod na­zivom Deep Deceptions (Velike obmane).

Lynne McTaggart nagrađivana je autorica bestselera The Field (Polje), zvww.livmgthefield.com. koji je izrastao iz njezine potrage za odgovo­rom na pitanje mogu li nove znanstvene teorije objasniti homeo­patiju i duhovna izliječenja. Najpoznatija je kao osnivačica i ured­nica (sa svojim suprugom Bryanom Hubbardom) najpopularnijih biltena i knjiga o alternativnom liječenju i duhovnosti, u koje se ubraja i međunarodni bilten Wlmt Doctors Don't Teli You (Ono što vam liječnici ne govore). Živi u New Yorku sa suprugom i dvije kće­ri. Njezina tvrtka održava redovite radionice i konferencije pod na­zivom Livnig the Field (Živeći Polje), na kojima sudjeluju i govore najpoznatiji svjetski znanstvenici i kvantni fizičari, ruku pod ruku s iscjeliteljima i vidovnjacima. Lynnc upravo radi na pripremama za sljedeće takvo okupljanje.

Dr. Daniel Monti svoj je doktorat iz medicine, summa cum laude,

primio na državnom sveučilištu New Vđrka, na medicinskoj školi Buffalo godine 1992. Postdoktorski rad završio je pri Istraživač­kom programu (Research Scholars Program) Odsjeka za psihijatriju i ljudsko ponašanje na medicinskom koledžu Jeffcrson, u Philadel- phiji, u Pennsvlvaniji. Trenutačno je izvršni i medicinski ravnatelj u Mvrna Brind centru za integrativnu medicinu, pri Sveučilištu Thomasa Jeffersona.

Istraživanja dr. Montija pokrivaju širok spektar tema i uključu­ju stipendije za: terapije kanceroznih bolesnika temeljene na svjes- nosti i umjetnosti; alternativne terapije u liječenju bolesnika te tes­tove mišićnih odgovora na semantičke tvrdnje. Njegovo istraživa­nje liječenja uma/tijela priskrbilo mu je nagradu doktora godine za neuroemocionalne tehnike, godišnju nagradu i tri nagrade za životno djelo »za unapređenje opće dobrobiti šire zajednice«. Dobio je petogodišnju NIH-ovu stipendiju za proučavanje učinaka reduk­cije stresa kod kanceroznih bolesnika.

Upravo piše znanstveno utemeljenu knjigu, namijenjenu širo­koj publici, o tome kako su um, tijelo i energetski sustavi dio za­mršene mreže koja tvori naše fizičko i mentalno zdravlje.

SUDJELOVALI 281

Dr. Andrew B. Newberg je asistent-profesor na Odjelu za radio­logiju i psihijatriju u Bolnici sveučilišta Pennsylvania i službeni je liječnik na Nuklearnoj medicini. Diplomirao je na medicinskoj školi Sveučilišta Pennsylvania 1993. godine. Praksu u internoj medicini završio je pri Gmduate Hospital u Philadelphiji, radeći kao voditelj odjela na zadnjoj godini. Objavio je brojne članke i poglavlja na te­mu moždanih funkcija i neuroloških prikaza rada mozga te istra­živanja religioznih i mističnih iskustava. Koautor je bestselera Why

God Won't Go Away: Brain Science and the Biology o/Belief (Zašto Bog neće otići: znanost o mozgu i biologija vjerovanja) i The Mystical Mind: Probing the Biology of Belief (Mistični um: testiranje biologije vjero­vanja). Obje knjige istražuju odnos između neuroznanosti i du­hovnog iskustva.

Dr. sc. Candace Pert je sredinom svojih dvadesetih, studentica za­vršne godine kada je otkrila opijatske receptore, koji su poveznice između tijela stanice i endorfina, prirođenih tjelesnih sredstava za ublažavanje boli, a koje ona naziva našim »temeljnim mehanizmom za blaženstvo i povezivanje«. Otkriće do kojeg je došla proizvelo je skorašnju golemu promjenu u načinu na koji znanost razumije sus­tave ljudske unutarnje komunikacije, ukazujući na usmjerenost pre­ma modelu utemeljenom na informaciji koji danas nađrasta struk- turalističko gledište koje je dominiralo godinama.

U godinama koje su slijedile, Candace Pert usredotočila je svoje istraživanje na razvoj netoksičnih lijekova koji selektivno blokiraju re- ceptorske izdanke virusa AIDS-a. Bavila se također i »opasno inter­disciplinarnim« vezama između živčanog i imunološkog sustava, razvijajući dokumentaciju o sustavu koji se proteže čitavim tijelom i u kojem molekule peptida i njihovi receptori služe kao posrednici, a što ona smatra biokemijskim temeljem emocija i potencijalnim klju­čem za mnoge najintrigantnije bolesti našega vremena. Njezin best­seler Molecules ofEmotion (Molekule emocije) jednako je zanimljiv i kao pogled iznutra u promjenu znanstvene paradigme i kao unu­tarnje putovanje jedne žene prema potpunijem razumijevanju sebe.

Ramtha (www.ramtha.com) je jedna od najvećih zagonetki koju su znanstve­nici proučavali tijekom posljednjeg desetljeća. On je mistik, filozof, majstor- -učitelj i hijerofant. Njegovo partnerstvo s Amerikankom JZ Knight, koja je njegov medij, i dalje zbunjuje učenjake; rezultati njihovih proučavanja uka­zuju na to da je riječ o definitivno ne-lokalnom fenomenu. Koristeći sofistici­rani poligraf, istaknuti parapsiholozi Ian Wickramasekera i Stanley Knipper sa Saybrooke Graduate School, više puta su se opetovano osvjedočili da se, pre­ma očitanjima poligrafa, moždana aktivnost JZ Knight, dok kanalizira Ram- thu, prebacuje na delta-stanje i da njezinim tije­lom koje govori, hoda, jede, pije i pleše, dok Ramtha podučava o misterijama uma nad tije­lom, upravlja donji cerebellum.

Putem koherentnog sustava misli koja objedinjuje znanstveno znanje s ezoteričnim poznavanjem duha, Ramthini učenici proučavaju biologiju, neu­rofiziologiju, neurokemiju i kvantnu fiziku. Poput Bolima, on tvrdi da je svi- jest temelj svakog postojanja. Tijekom svog vlastitog životnog vijeka, prije 35.000 godina, on je naučio odvojiti svoju svijest od svoga tijela, podignuti joj frekvenciju i ponijeti ju sa sobom. On je jedno od rijetkih ljudskih bića koje će postati živim svjedokom viđenoga i neviđenoga.

282 SUDJELOVALI

Dr. sc. Dean Undin jo viši znanstvenik na Institutu noetičkih /.na- nosti (Institute of Noetic Sciences, IONS) u Petalumi, u Kaliforniji. Ka­di i kao pridruženi član profesorskog zbora na Državnom sveučiliš­tu Sonorna i kao posebni savjetnik na Saybrook Graduate School u San Franciscu. Svoju diplomu iz znanosti električnog inženjerstva stekao je s višim počastima, tnagna cum laude, na sveučilištu Mas- sachusettsa u Amherstu, a diplomu doktora znanosti u području električnog inženjerstva i titulu doktora znanosti iz psihologije na Sveučilištu Illinois, u Champaign-Urbani. Na početku svoje kari­jere bio je član tehničkog osoblja n AT&T Bell Laboratories, a nakon toga i glavni znanstvenik u GTE Laboratories, gdje je desetljećima bio angažiran na razvoju široke skale primjenjenih telekomunika­cijskih proizvoda i sustava.

Četiri je puta izabiran za predsjednika Parapsihološkog udru­ženja (Parapsychologicnl Association), koja je pridruženi član Ame­ričke udruge za napredak znanosti (American Association for the

Advancement of Science).Autor je nagrađene knjige The Conscious Universe (Svjesni svemir)

i nadolazeće knjige Entangled Minds (Isprepletene svijesti). Autor je ili koautor više od 200 novinskih članaka i tehničkih izvješća.

Dr. sc. William A. Tiller je profesor emeritus pri Stanfordskom sveučilištu, pionir psihoenergijskih istraživanja (trenutačno ravna­telj i voditelj udruženja William A. Tiller Foundation for Nezv Science u Paysonu, Arizona) i autor je knjiga Science of Human Transforma­

tion: Subtle Energies, Intentionality and. Consciousness, Conscious Acts

of Creation: The Emergence of a New Physics te Some Science Adventu­

res with Real Magic (Znanost ljudske transformacije: suptilne ener­gije, Intencionalnost i svijest, Svjesni čin kreacije: pojava nove fizi­ke, te Neke znanstvene pustolovine s pravom magijom). Dobitnik je nagrade INTA Humanitarian of the Year (1982. godine) i dobitnik nagrade za inovaciju Alycc and Elmer Green, koju je 2005. godine dobio za »svoj trajni rad u području psihoenergetike i uloge svijesti u duhovnoj i materijalnoj stvarnosti«, koju mu je dodijelilo Među­narodno društvo za proučavanje suptilnih energija i energijske me­dicine (International Society for the Study of Subtle Energies and Ener­

gy Medicine, ISSSEEM).

Jeffrey Satinover, dr. med., dr. sc., pisac je, psihijatar i liječnik. Nje­govi bestseleri o temama koje sežu od povijesti religije do računske neuroznanosti i kvantne mehanike, prevedene sli na devet jezika. Trenutačno je član međunarodnog multidisciplinarnog istraživač­kog tuna koje pri laboratoriju Condensed Matter Physics pri sveuči­lištu u Nici, u Francuskoj, istražuje kompleksne sistemske teorije koje se primjenjuju na financijsko tržište, klimatske promjene, pred­viđanje potresa i izbijanja epidemija. Kao predavač na određeno vrijeme radi i na Sveučilištu Princeton i radi kao savjetnik u Sena­tu Sjedinjenih Američkih Država u području prcvcncije i suzbija­nja trgovanja ljudima i djecom u svrhu seksualnog ropstva. Preda­vao je psihologiju i religiju na Harvardskom sveučilištu.

Ima diplome s Harvarda, Sveučilišta Texas i Yalea. Diplomirao je i na Institutu C. G. Jung u Ziirichu, bivši je predsjednik Fondacije C. G. Jung u New Yorku. Živi u Westonu, Connecticut, sa suprugom i tri kćeri, a povremeno i u Saint-Jean Cap-Ferratu u Francuskoj.

SUDJELOVALI 283

Dr. sc. Fred Alan Wolf radi kao liječnik, pisac i predavač. Njegov rad u području kvantne fizike i svijesti vrlo je dobro poznat, za­hvaljujući njegovim popularnim i znanstvenim izdanjima. Autor je dvanaest knjiga, medu kojima su i nedavno objavljene: The Yoga

of Time Travel, Dr. Quantum Presents: A Little Book of Big Ideas, serija audio CD-a Dr. Quantum Presents: A User's Guide to Your Universe,

Dr. Quantum Presents: Meet the Real Creator: You tc knjiga Taking the

Quantum Leap, koja je dobila nagradu National Book Award (Yoga putovanja kroz vrijeme, Dr. Kvantum predstavlja: mala knjiga ve­likih ideja, CD-serija Dr. Kvantum predstavlja: vodič kroz vaš sve­mir, Dr. Kvantum predstavlja: upoznajte pravog tvorca: sebe, te Kvantni skok).

Wolfov ljubopitljivi um istražuje odnos između ljudske svijesti, psihologije, fiziologije, mističnog i spiritualnog. Njegova su ga is­traživanja vodila od intimnih razgovora s fizičarom Davidom Boh- mom do magičnih i tajnovitih džungli Perua, od majstorskih radio­nica s nobelovcem Richardom Feyiunanom do šamanističkih pu­tovanja po dubinama meksičkih pustinja, od presudnog susreta s Heisenbergom do hodanja po užarenom ugljenu. Kad je riječ o aka­demijama, poticao je umove na Državnom sveučilištu San Diego, na Pariškom sveučilištu, Jeruzalemskom židovskom sveučilištu, Sveu­čilištu londonskog Birkbeck koledža i na mnogim drugim visoko­školskim institucijama.

Najbolje je poznat po svojem jednostavnom objašnjavanju nove fizike i po svojoj knjizi Taking the Quantum Leap (Izvesti kvantni skok), koja je 1982. godine dobila prestižnu nagradu National Book

Award for Science.

284 SUDJELOVALI

Daljnje preporuke

Uz sve knjige, audio-vrpce i video-kasete koje su potpisali ne­vjerojatni umovi koje smo intervjuirali za film i knjigu, evo i kratkog popisa ostale omiljene literature koju preporučujemo. Potpun popis knjiga, CD-a i video-izdanja naših sugovornika, kao i iscrpan po­pis preporučene literature, molimo potražite na našoj web-strani- ci: imviv.iohatthebleep.com.

Svijest:The Conscious Universe: The Scientific Truth of Psychic Phenomena,

Dean Radin, HarperCollins.Create Your Da\j, Ramtha, JZK Publishing (DVD).Entangled Minds, Dean Radin, HarperCollins.The Science ofMind, Ernest Holmes, Putnam/Tarcher.

Kvantna fizika:Beyond Einstein: The Cosmic Questfor the Theory of the Universe,

Michio Kaku, Bantam/Anchor Books.Beijond the Quantum, Michael Talbot, Macmillan Publishing. Bridging Science and Špirit: Common Elements in David Bohm's Physics,

the Perennial Philosophy and Seth, Norman Friedman, The wood- bridge Group.

The Dancing Wu-Li Masters, Gary Zukav, Bantam.The Elegant Universe, Superstrings, Hidden Dimensions, and the Quest

for the Ultimate Theory, Brian Greene, Random House. Holographic Universe, Michael Talbot, HarperCollins.

285

Hyperspace: A Scientific Odyssey Through Parallel Universes, Time Warps

and the Tenth Dimension, Michio Kaku, Doubleday/Anchor Books.The Matter Myth: Dramatic Discoveries Tint Challenge Our Understan­

ding of Physical Reality, Paul Davies and John Gribbin, Simon and Schuster/Touchstone.

Science and the Akashic Field: An Integral Theory of Everything, Ervin Laszlo, Inner Traditions International.

Science and the Reenchantment of the Cosmos, Ervin Laszlo, Inner Traditions International.

Stalking the Wild Pendulum: On the Mechanics of Counsciousness, Itzhak Bentov, Destiny Books.

This Strange Quantum World & You, Patricia Topp, Papillon Publishing.The Tao of Physics: An Exploration of the Parallels Between Modern

Physics and Eastern Mysticism, Fritjof Capra, Shambhala.

Mozak:The God Particle: If the Universe Is the Answer, What Is the Question?,

Leon Lederman, Dell.The Mystical Mind: Probing the Biology of Religious Experience, Eugene

G. D'Aquilli, M. D., Ph. D., and Andrew B. Newberg, M. D., Fortress Press.

Where God Lives in the Human Brain, Carol Rausch Albright, James B. Ashbrook and Anne Harington, Sourcebooks.

Where God Lives: The Science of the Paranormal and How Our Brains Are

Linked to the Universe, Melvin Morse, M. D., with Paul Perry, Harper San Francisco.

Why God Won't Go Away: Brain Science and the Biology of Belief, Andrew Newbert, M. D., Eugene D'Aquilli, M. D., Ph. D., and Vince Rauss, Ballantine.

Zahvale

Kad smo započeli ovaj film, mislili smo da »samo radimo film«. A ono u što smo uletjeli bio je pokret. Toliko mno­go ljudi koji su vidjeli naš film reklo je: »Konačno. Čekao

sam da se ovakvo što pojavi.« Pa, i mi smo; jedino što smo na kraju shvatili da to moramo sami učiniti.

Željeli bismo zahvaliti svima koji su svoj zahtjev za ovim fil­mom odaslali u područje svijesti. Želja za promjenom sada se može i opipati. Zahvalni smo svima vama koji ste nas podržali u snimanju filma; svima vama koji ste nas podržali u kinima, ša­ljući svoje e-mailove i telefonirajući upravi, čak, i »zahtijevajući« da vidite film; svima vama koji ste u kino poveli svoje prijatelje i prijatelje svojih prijatelja; i svima vama koji ste na ulici širili glas o filmu. Zajedno-radimo nešto čudesno.

Mnogo je ljudi koji su se pošteno naradili iza scene kako bi film, a onda i ovu knjigu, donijeli na svijet. Hvala ti Gabby, Me­lissa, Pavel, Cate, Straw, Debbie, Jason, Shelley, John i David, za vašu neprestanu podršku - za sate i sate koje ste proveli telefoni­rajući, surfajući po intemetu i obavljajući sve što je bilo potrebno da se ovaj film preda narodu. Hvala svima u Goldwynu, IDP-u i u Twentieth Century Fox Home Video-u što su vjerovali u film, i Richardu Gaurdianu što ga je plasirao u svijet.

Hvala svima vama u našoj izdavačkoj kući HCI-ju, a posebice našoj urednici Amy Hughes; Larissi Hise Henoch, koja je napra­vila većinu dizajnerskog posla; i Bretu Witteru, koji je nadzirao čitav projekt.

Hvala našim obiteljima i prijateljima što su nam dali prostor i vrijeme koje nam je trebalo da svoj san pretvorimo u stvarnost:

Gordieu i Elorathei, za osobnu inspiraciju (Betsy); Mary Lou, za sve godine ljubavi i podrške (Mark); i walteru, Vivi, Rami i K. T. Elliottu koji su me nasmijavali i bodrili čitavo vrijeme (Will).

Ramthi i JZ Knight, bez kojih ništa od ovoga ne bi ni bilo mo­guće. Svim našim znanstvenicima i sugovornicima - Fredu Ala­nu Wolfu, Deanu Radinu, Lynne McTaggart, Danu Montiju, Davi­du Albertu, Jeffreyju Satinoveru, Stuartu Iiameroffu, Amitu Go- swamiju, Billu Tilleru, Micealu Ledwithu, joeu Dispenzi, Can- dace Pert, Andrewu Newbergu, Ervinu Laszlu i Johnu Hagelinu- hvala vam na vašim briljantnim umovima i vašoj spremnosti da se zaputite tamo gdje se većina muškaraca i žena ne usudi krenuti.

Nova granica nije država niti planet. To je um. Ove ideje tiču se budućnosti čovječanstva.

Will Betsy Mark

Fenomen koji potresa te

»Duboko spiritualno djelo koje ljudi žudi za iskorakom iz

naše konzumerističke kulture..:, koje se usuđuje ljudima pristupiti kao pametnima i duboko znatiželjnima, radije nego kao glupima i

duboko ciničnima.«

THE DALLAS MORNING NEWS

»Stavlja pozitivan naglasak na intuiciju koja spada u područje kvantne fizike i sugerira da prosvijetljena nova paradigma može biti

sudbina čovjeka... vrlo moćno.«

SEATTLE POST-INTELLIGENCER

»[Film] o kvantnoj fizici, duhovnosti - i smislu života... Obiluje misaono intrigantnim stvarima i govorom kakav nisam navikao čuti od znanstvenika i drugih akademika... pokušava

odgovoriti na ključne pitalice kao što su: Što je Bog? Što su emocije? Što je duša? I na uvijek popularno pitanje - zašto smo ovdje?«

THE CHICAGO SUN-TIMES

Film je bio samo početak putovanja. Ideje, koncepte nost od koje se napreže um ova knjiga koristi kao ishodište iz kojeg dubinski istražuje temelje nove paradigme kvantnu fiziku naših unutarnjih procssa i vanjske granicie poznatoga ' svemira. A što je na drugoj strani poznatoga? Otvorite. Otkrijte!