Predgovor:

Ja sam pisao ovu skriptu s željom da bi pomogla meni i svim ostalim studentima Pravnog fakulteta u Mostaru. Skripta je sastavljena iz dvije knjige koje su obvezna literatura na istom fakultetu, a radi

se o: H. Sirotković - L. Margetić, Povijest države i prava naroda Jugoslavije; Istorija drzave i prava naroda SFRJ - Dr. Avdo Suceska.

Napomena: skripta ima nekoliko grešaka na koje nisam mogao utjecati te zbog toga ne preporučujem korištenje ove skripte bez originalne literaturae!

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRŽAVA

Tko je pisao o njenom nastanku

Bosna je prvi put spomenuta u dijelu bizantskog cara ljetopisca Konstantina Porifrogeneta , De administrando imperio, ona predstavlja rodni list Bosne, kao i Trpimirova povelja za Hrvatsku. On spominje dva grada Kotorac i Desnik, on Bosnu stavlja pod državu srpskog kneza Časlava(državu Srbije). Ljetopis popa Dukljanina govori kako tokom druge polovice X stoljeća Mihajlo Krešimir II zauzima Bosnu. Neki smatraju da je za vrijeme građanskog rata koji je izbio nakon smrti kralja Tomislava, srpska kneževina prigrablila sebi Bosnu. Pop Dukljanin dijeli (deveto poglavlje) Svetopelekovu državu s jedne strane na primorje(Crvenu i Bijelu Hrvatsku), a s druge strane Srbiju koju dijeli na Bosnu i Rašku. Međutim, valja napomenuti da je on tu obuhvaćao samo izvorni dio Bosne, možda 20tak posto današnje veličine. Jovan Kinam je bio pisac koji je sudjelovao u ratnim pohodima i zapisivao što je pri tome opazio. On spominje o ratnom pohodu Cara Manojla protiv raške, tu je spomenuto i sljedeće „okrenuše se prema drugoj rijeci po imenu Drina koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije podređena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja“. Dakle odvaja Srbiju od Bosne i daje joj autonomiju.

Konstantin, pop, kinam

Kada nastaje

Smatra se da je Bosna relativno samostalna postala oko XII stoljeća i to na čelu sa banom Kulinom. Naime, on se u njoj ponaša kao stvarni gospodar zemlje, slično kao što je se Trpimir ponašao u Hrvatskoj. Naznačio sam relativno, zato što je i tada bila u formalnom vazalnom odnosu sa Ugarskom, tj. Kulin je bio vazal ugarskom kralju. Ma da ne bi trebali misliti da taj vazalni odnos umanjuje samostalnost, budući da su tada vazalni odnosi bili jako labavi da su domaći prevladavali u državnim poslovima. Indicija da je Bosna tada bila samostalna, je Kulinova povelja. On se u njoj ponaša kao stvarni gospodar zemlje i obećava im sigurnost na teritoriju Bosne. Drugi misle da je pravu samostalnost dobila sa banom Stjepanom II Kotromanićem 1322 godine, jer se on tada naziva „banom po milosti božjoj“. Kulin iBana stjepana 1322

Dinastija koja vlada bosnom

Kotromanići, a loza se ugasila tako da su dvoje njihove djece, poslije pada Bosne, odvedeni u IstambulNajpoznatiji?

1

Državna struktura

67

Vladar

Titule vladara su se, kao i u Hrvatskoj, tijekom povijesti mijenjale. Ovdje su se oni zvali: knez, pa ban i konačno 1377 Tvrtko se krunisao za kralja i tako postao prvim bosanskim kraljem. Valja napomenuti da je ban u Hrvatskoj bio funkcionar koji je upravljao pojedinim područjem koji je, čini se, djelomično imao autonomiju. Zajedničko hrvatskom i bosanskom vladaru jest i to da su oboje bili patrimonijalni, zato što su se smatrali vlasnikom državne imovine. Za razliku od hrvatskih vladara, bosanski nisu bili toliko suvereni, tj. bili su labilni i nemoćni. Ma da je na početku za vrijeme bana Kulina i djelomično Matije Ninoslava, njihov položaj bio stabilniji i moćniji. Ja ču ovdje navesti i neke od mogućih uzroka te nemoći. Još od bana Kulina, Mađari vrše pritisak na Bosnu ugrožavajući joj autonomiju. S druge strane, papa vrši pritisak zbog pojave patarenske (bogumilske) bosanske crkve. Pod tim pritiscima je stalno slabila vladareva vlast. Tako da je velikaški sloj za vrijeme Matije Ninoslava toliko ojačao da su htjeli, područja u kojima su ranije upravljali kao vladarevi službenici, pretvoriti u feude i emancipirati se od vrhovne vlasti vladara. Matija upućuje pismo papi u kojemu navodi da se vlastela ne drži staroga običaja, nego da počinje samostalno vladati na pojedinim oblastima, ne podčinjavajući se vladaru. Feudalna vlast je se ojačala znatno za vrijeme Stjepana Kotromanića. On da bi se suprotstavio utjecaju Šubića na Bosnu, počinjao je tražiti potporu u gornjim slojevima. Tako je on počeo, a i Šubići s druge strane, obilato obdarivati gornje slojeve i potvrđivati im prije uzurpirana(oteta, protupravno prisvojena) područja. On je uspio oduprijeti se utjecaju Šubića, ali je s druge strane došlo do negativnih posljedica koji će se odraziti na laki pad Bosne. Bosanska crkva je također tome pogodovala, budući da nije predstavljala onu snagu koja bi pomogla očuvanja vladareve vlasti i teritorijalnog integriteta, niti je bila konkurent vlasteli, pošto nije imala feudalne posjede. Zbog tog ojačalog gornjeg sloja, vladar nije mogao koristiti svoje pravo da oduzme nečiji feud ukoliko ne ispunjava vojnu obvezu. To je pravo bilo u rukama vlastele. Ekonomsku podlogu vladara činili su: feudalne domene koje su bile u njihovom vlasništvu, regalna prava(pravo na carine od soli, rudnika, trgovima, …), naplaćivali su jedan dukat po stanovniku, naplaćivali su tribut od Dubrovčana (stonski i svetodmitarski). Vladari su, naravno imali i svoj dvor koji je bio sličan dvorovima ostalih feudalnih zemalja. Teško bi bilo zamisliti da toliko moćna vlastela dopusti da vladar sam uživa u ekonomskim pravima. Ona je, dakle vrlo često uzurpirala vladareva ekonomska prava. Ona je kao i vladar imala slične dvore.

Feudalni sabor

Iz dosada navedenog, moglo je se pretpostaviti da gornji sloj aktivno sudjeluje u politici, što i jest slučaj. On čini organ koji se zove feudalni sabor, stanak, sva Bosna, sav rusag bosanski, Bosna. Slični organi su postojali i u ostalim feudalnim državama, a posebnost ovoga činila je moć vlastele, odnosno nemoć vladara. Meni osobno, ovaj organi ponajviše liči na magnum concilium iz engleske, budući da su vazali-članovi toga organa, vodili sporove među krunskim vladarima, raspravljali o važnijim pitanjima te na kraju i natjerali kralja da potpiše magna charta(čime su ga ograničili). Bosanski feudalni sabor je sastavljen od vladara i velmože. Sazivan je od vladara, ali je mogao biti sazvan i na inicijativu velmoža. Raspravljao i rješavao sva važnija pitanja, obavljao sve važnije državne poslove te je, kao i magnum concilium, ograničavao vlast vladara, što se vidi i iz toga da su oni često birali i smjenjivali vladara. Još jedna specifičnost Bosne, čime meni osobno daje dojam dobro razrađene oligarhije, jest da je svaki velmoža imao svoje viječe sastavljeno od svojih vazala. Time mislim da je u feudalni sabor uneseno i mišljenje nižih slojeva vlastele.

Lokalne uprave u Bosni izgleda da nije ni bilo. To se objašnjava time što su feudalci bili isključivi nositelji vlasti na svome feudu.

2

Prvi ban

Prvi bosanski ban je bio slavonski plemić Borić. On je bio Marioneta u rukama mađarskih kraljeva koji su preko njega vršili vlast u Bosni.

Prvi kralj i njegova vladavina

Prvi kralj je bio Tvrko I, unuk Stjepana Kotromanića. On je širio bosansku državu i na čisto srpske zemlje, na gornje Podrinje, sa Pivom, Tarom i Polimljem, Trebinje, Konavlje, Dračenicu i Kotor, te se 1377 godine kruniše za „kralja Srbljem, Bosni, Pomorju i zapadnim stranam“. Kasnije proširuje svoju državu i na prostore Dalmacije i južne Hrvatske do Velebita te se proglašava „kraljem Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“. Feudalizam za njegove vladavine je bio na vrhuncu te je poslije njegove smrti došlo do raspadanja države na veće oblasti. U njima se kao gospodari pojavljuju krupni feudalci kao što su to, u donjim krajevima Hrvatinići, u istočnim Pavlovići, u humskoj zemlji kosače – što je i dovelo poslije do naziva Hercegovine.

Posljednji kralj

Posljednji kralj Bosne je bio Stjepan Tomašević. Njega su 1463 na prevaru ubili, pismeno obećavajući da će mu poštedjet život ako preda grad Ključ. U nadi da će ga Mehmed ostaviti živim, on je potpisao naredbu svim bosanskim zapovjednicima da predaju gradove Turcima.

Društvena struktura

Specifičnost razvoja Bosne leži u tome što je ranofeudalna faza bila kratka, konkretnije, od nastanka države pa do vladavine Matije Ninoslava. Feudalizam svoj vrhunac doseže za vrijeme vladavine Stjepana Kotromanića. Tada stanovništvo biva polarizirano na dvije kategorije: feudalci(vlastela) i zavisni ljudi. Oni su posjedovali feude koji su se nazivala: baština, plemenito, plemenština, djedina, …VlastelaSloj vlastele je posjedovao feude koji su se nazivala: baština, plemenito, plemenština, djedina, … Njihovo držanje je bilo uvjetovanom vršenjem vojne službe, zato što je u suprotnome postojalo pravo vladara da oduzme feude. Međutim, to se nije događalo, zato što je feudalac bio jači politički faktor te ukoliko bi nešto i skrivio, rješavanje bi bilo u nadležnosti vlastele. Pri tome je važnu ulogu igrala bosanska crkva koja je najčešće bila na strani feudalca. I kada bi feudalac bio proglašen krivim, kažnjavao bi se samo on, a dobro ostajalo članovima njegovog roda. Svaki vlastelin u Bosni je nosio titulu kneza. Bila su dva načina ulaska u sloj vlastele. Prvi, iz nekadašnjih rodovsko-plemenskih starješina koji su kao i u Hrvatskoj, za sebe privatizirali najbolje komade zemlje. Drugi iz vladareve družine. Vlastela je u Bosni složena, tj. sastoji se od tri sloja: Krupni feudalci ili velmože, vlastela i vlastelić. Treba reći nešto o velmožama koji su se još titulirali kao veliko vojvoda. Naime, oni su nastajali od vladareve družine, feudalizirajući posjede kojima su ranije upravljali kao vladarevi službenici. Taj je proces počeo od vladavine Matije Ninoslava, završio time da su oni postali nasljedni gospodari na tim područjima(baštinici), što je izazvalo postojanje sve veće težnje da se emancipiraju od vladara kojega su kasnije samo formalno priznavali. Zanimljivo je, imali su u zavisnosti čitav niz podređenih vazala koji su činili njegovo stalno viječe koje je bilo slično feudalnom saboru. Podređenima su izdavali povelje titulirajući se da vladaju po milosti božjoj, a ne po volji kralja. Velmože su imali feudalni imunitet, ekonomski – čime su imali pravo na rentu, upravni i sudski – čime su imali političku vlast nad svojim seljacima.Zavisno stanovništvo

3

U ranofeudalnom razdoblju, od prilike do kraja vladavine bana Ninoslava, većina stanovništva je bilo osobno slobodno i stajalo je u direktnom odnosu spram vladara, dajući mu carev dukat i izvršavajući obvezne radove(gradnja tvrđava, puteva i sl.) Međutim od druge polovine XIII stoljeća, dakle od kraja vladavine Ninoslava, tekao je snažan proces feudalizacije koji je za kratko vrijeme završio. U Hrvatskoj je, pak, taj proces trajao oko 4 stoljeća. Pobjedom feudalizma, formirale su se tri kategorije stanovništva: zemljoradnici(seljaci), stočari(vlasi) i robovi.SeljaciU Bosni su za zavisne seljake upotrebljavani različiti nazivi, kao što su to: kmet, kmetić, čovjek, ljudi. Ima mišljenja da je izraz kmet označavao u prvo vrijeme slobodnog čovjeka, navodno se to vidi iz povelje Bana Matije. Međutim, procesom feudalizacije stanovništvo se polariziralo na povlaštene i zavisne ljude. Kako je zavisnog stanovništva bilo puno, oni su jednostavno naslijedili taj naziv, a povlašteno stanovništvo je dobilo novi naziv – vlastela. O položaju seljaka u Bosni slabo saznajemo iz povelja bosanskih vladara, zato što oni u njima kao dispoziciju navode samo darivanje nekog komada zemlje sa svim pristojanjima(dakle, sa svime što se nalazi na njemu, uključujući i kmetove) ne spominjući zasebno kmetove. Iz dubrovačkih akata je moguće prepoznati položaj seljaka, a kako su Dubrovčani kupovali neke zemlje od bosanskih i srpskih vladara, dubrovački akti sa tog područja nam mogu poslužiti kao izvori o položaju seljaka. To iz prostog razloga što su takvi isti odnosi najvjerojatnije postojali i u Bosni. Tako smatramo da su u Bosni, kao i u Dubrovniku na prethodno spomenutim područjima, seljaci bili obvezni vlasteli davati carev dukat i kulučiti 90 dana u godini. Naime, po ovome nije teško pretpostaviti da su seljaci imali težak položaj u Bosni, teži nego u Hrvatskoj. Tome još trebamo i nadodat specifičan feudalni razvoj u Bosni koji je doveo do nastajanja feudalne anarhije. Feudalci su se skoro skroz emancipirali od vladara te su na svom feudu imali vlast da su mogli radit gotovo što god su htjeli. Dakle, imali su, spomenuo sam, feudalni imunitet(ekonomski, upravni i sudski). Naravno, to su oni koristili u eksploatacija radnika na maksimum. Da je njihov položaj bio težak, svjedoči i činjenica što je, za razliku od drugih zemalja nad kojima su Turci vladali, baš u Bosni puno pučanstva prešlo na islam. To potvrđuje pismo posljednjeg kralja Stjepana papi koji se žali da se nema na koga osloniti, jer seljaci su smatrali da im ne može biti gore. Stočari(vlasi)U ranofeudalnom razdoblju im je bilo lakše nego kmetovima. Živjeli u svojim kantunima te su bili u neposrednom odnosu s vladarom, sa obvezom da im daju dio svojih proizvoda(Konje za prijevoz soli i ostale robe za ponos vladara). U feudalnom razdoblju su se oni nalazili na posjedima feudalaca. Smatram da su najvjerojatnije te obveze koje su imali prema vladaru, prešle na feudalca. Ma da, u knjizi o tome nije ništa govoreno, a i nigdje drugo nisam mogao naći informacije potrebne o tome.RoboviU Bosni je postojalo ropstvo te je izgleda najviše bilo kućnih robova. Za razliku od ranofeudalne Hrvatske, za koju smatram da to nije došlo do izražaja, u Bosni je to uzelo punog maha. Robom se moglo postati na razne načine. Bila je ozloglašena več u XV stoljeću da trguje ljudskim mesom. Postojali su tkz. ropci kojima je posao bio hvatati i prodavati robove. Razvila je se velika privredna grana koja je uključivala Dubrovnik kao posrednika, a on je se pravdao da ne trguje kršćanima već patarenima.

Bosanska crkva

Učenje bosanske crkve je bilo prožeto bogumilstvom. Bogumilstvo je kao heretički antifeudalni pokret nastao u X stoljeću u Makedoniji i Bugarskoj, ali tamo je protjeran i nastanio se u Bosnu. On se u Bosni zadržao sve do islamizacije koje je uslijedilo nakon pada srednjovjekovne bosne. Ona se u Bosni uspijeva dugo zadržavat, zato što je pogodovala, i vladaru, i vlasteli, a i seljacima. Vlasteli je pogodovala zato što nije imala onaj početni antifeudalni karakter i zato što ona sama nije bila feudalac, što je omogućilo vlasteli da konkurira vlasti vladara. Vladarev odnos sa njom je bio na početku prijateljski, zato što je ona na početku služila kao oslonac u borbi protiv pape i Mađara.

4

Međutim, poslije se taj odnos promijenio. Za seljake je ona prosto bila jednostavnijeg obreda i jeftinija od kršćanskih crkava, nije insistirala na crkvenom braku, nije tražila crkvenu desetinu, …

Sabor na bilinu polju

Ban Kulin za vrijeme svoje vladavine, prima protjerane heretike sa područja raške i Dalmacije. Krajem 12 stoljeća papa od Vukana Nemanjića , kralja Dalmacije i Duklije, saznaje za bosansko bogumilstvo,koje kako Nemanjić tvrdi, privlači sve više kršćana u bosansku crkvu . Papa protiveći se tome, godinu kasnije pismom od ugarskog kralja traži pomoć pri suzbijanju heretika. Naime, on mu je naredio da se obrati Kulinu, te da od njega zahtjeva da protjera heretike, a ako kulin ne posluša da pošalje vojsku. Kulin, želeći izbjeći rat, šalje dubrovačkog arhiđakona papi te se on pravda da nije uopće te vjernike smatrao hereticima, nego dobrim kršćanima i poziva papu da pošalje svoje izaslanike da ispitaju te ljude u vjeri i življenju. 1203. godine, poslanici dolaze u Bosnu, pod zaštitom ugarskog kralja, a posredstvom dubrovačkog arhiđakona. Oni se okupljaju na polju blizu Zenice, zvano Bilino polje. Ovaj se skup u literaturi naziva: skup bana Kulina i crkveno-državni sabor na Bilinu polju. Termin sabor ne treba uspoređivati sa današnjim zakonodavnim saborom u Hrvatskoj, u kojemu postoji glasanje. To je tada bilo zasjedanje članova, na kojemu je se raspravljalo o nekome pitanju koje je u ovom slučaju bilo, heretici. Na tom skupu su sudjelovali izaslanici pape, dubrovački arhiđakon Marin, ban Kulin i sedam poglavara bosanske crkve. Riješeno je da je bosanska crkva heretička i da se po mnogim točkama suprotstavlja kršćanskim učenjem te su iznudili potpisivanje Bilino-poljske izjave. Ono što sam ja, kao student pravnog fakulteta, primijetio, jeste niz propisa kojih su se, potpisujući izjavu, dužni pridržavati članovi bosanske crkve. Propisi su raznorazni, kako u pogledu vjerovanja(da će se pričešćivat da će čitati knjige novog i starog zavjeta da će imati oltarei križeve, …), tako i u pogledu svjetovnog života(da će žene biti odvojene u spavaonicama da neće žene ostajat same s muškarcima da neće oblačiti šarenu robu, …). Sudeći po tim propisima, moje mišljenje je da one predstavljaju, iako ne u strogom smislu, izvor prava. Moje se mišljenje zasniva na tome što su se članovi zajednice imali vladati po tim propisima, ne uzimam pri tome u obzir što je ta izjava bila samo formalna. Pažnju mi je zamijetilo i to, što su na kraju izjave, daju pravo Rimskoj crkvi da dodaju još nešto u izjavu. Provođenje su jamčili u ime svih koji pripadaju zajednici, sa svim stvarima. Poslije potpisivanja, dva poglavara su otišli ugarskom kralju i dali obećanje da će biti vjerni katoličkoj crkvi. Ipak, od ovoga svega nije bilo ništa. Svi su se, samo što su papini poslanici „okrenili leđa“, vratili svojim starim običajima.

Ugovori sa dubrovnikom

Najviše međunarodnih ugovora je Bosne zaključila s Dubrovnikom. Prvi, nama poznati ugovor i može se reći najvažniji, bio je ugovor bana Kulina sa Dubrovčanima. On Dubrovčanima u povelji spominje da mogu slobodno trgovat u teritoriju Bosne i među ostalog ovo“Ja, ban bosanski Kulin…dokle budem živ… svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam… neće im biti sile od mojih časnika... Ja Radivoje banov pisar…“. Dakle, iz ovoga se vidi da se on ponaša kao gospodara zemlje, slično kao Trpimir u Hrvatskoj. On samostalno, bez ikojeg drugog organa, daje garanciju mira. Dalje se vidi da je bio okružen časnicima te imao i svoj ured u kojem je radio neki Radivoje. To slobodno kretanje Dubrovčana, poslije potvrđuje ban Matija Ninoslav 1240, što meni pak potvrđuje Kulinovu izjavu „dokle budem živ“. Očigledno je da je povelja važila samo tokom života jednog vladara, a sa njegovom smrću se morala ponovo izreći.Općenito, ugovori sa Dubrovnikom predstavljaju značajan izvor u pogledu, unutrašnjeg bosanskog prava, organizacije sudstva, njihovih postupaka i sl. Što se tiče prava, iz ugovora se vidi da je se za

5

razbojstva, krađe i ubojstva plaćala kazna u naturi, za ubojstvo je prakticirana globa koja se zvala „vražda“. Što se tiče sudske organizacije, iz ugovora se vidi da je ona bila nerazvijena. Naime, slično kao u Hrvatskoj, najčešće su tu funkciju obavljali bosanski vladari, ali su je ponekad ustupali svome funkcionaru koji se zvao vladalac. Sudstvo se nije imalo ni potrebe razvijati, zato što su tu funkciju procesom feudalizacije preuzeli feudalci, sudeći svojim podređenima na prostoru svojih feuda. Za nadležnost prilikom tužbe treba reći, što se iz ugovora vidi da je nadležna država optuženog. To znači da ako Bošnjanin tuži Dubrovčana, biti će nadležan dubrovački sud i obrnuto, ako Dubrovčanin tuži Bošnjanina, biti će nadležan bosanski sud. Pred bosanski sud kao dokazno sredstvo prakticirana je svečana zakletva „samošesto“.

Izvori prava

Bosanska povijest nije obilato obdarena pravnim izvorima. Pravo je bilo manje razvijeno od hrvatskoga te ne nalazimo pravne akte koje smo tamo nalazili, npr: zakoni, manastirske povelje, sudski akti. Najveći izvori prava, po mom mišljenju, su međunarodni ugovori. Njih ima oko 60, najviše sa Dubrovnikom, a i po jedan sa Mlecima i Napuljskim kraljem. Ugovori sa Dubrovnikom predstavljaju značajan izvor u pogledu, unutrašnjeg bosanskog prava, organizacije sudstva, njihovih postupaka i sl. Što se prava, iz ugovora se vidi da je se za razbojstva, krađe i ubojstva plaćala kazna u naturi, za ubojstvo je prakticirana globa koja se zvala „vražda“. Postojanje globe za ubojstvo dokazuje da je prije postojala krvna osveta koja je zamijenjena novčanom kaznom ili otkupom. Što se tiče sudske organizacije, iz ugovora se vidi da je ona bila nerazvijena. Naime, slično kao u Hrvatskoj, najčešće su tu funkciju obavljali bosanski vladari, ali su je ponekad ustupali svome funkcionaru koji se zvao vladalac. Sudstvo se nije imalo ni potrebe razvijati, zato što su tu funkciju procesom feudalizacije preuzeli feudalci, sudeći svojim podređenima na prostoru svojih feuda. Za nadležnost prilikom tužbe treba reći, što se iz ugovora vidi da je nadležna država optuženog. To znači da ako Bošnjanin tuži Dubrovčana, biti će nadležan dubrovački sud i obrnuto, ako Dubrovčanin tuži Bošnjanina, biti će nadležan bosanski sud. Pred bosanski sud kao dokazno sredstvo prakticirana je svečana zakletva „samošesto“.Drugi izvor prava predstavljaju vlasteoske povelje. To su bile povelje kojima su bosanski vladari dodjeljivali vlasteli feude. Sačuvano ih je oko tridesetak i po formi su slični hrvatskim manastirskim poveljama, u smislu da su sagrađeni od istih dijelova, tj. protokola, teksta, estahokola. Ipak, postoji razlika u dispoziciji, ona nije detaljna kao u hrvatskoj. Ne spominje prava i privilegije feudalaca te dužnosti kmetova, što negativno utječe na povijesno proučavanje prava, pogotovo položaja zavisnih ljudi. U njima se navodi samo darivanje nekog komada zemlje sa svim „pristojanjima“ ( sa svime što se nalazi na njoj, uključujući i kmetove). Treći izvor, iako samo u širem smislu, predstavljaju nadgrobni spomenici. Sačuvalo ih je se poprilično velik broj. Na nadgrobnim spomenicima pisani su duži tekstovi, iz kojih se može vidjeti društveni položaj pokojnika te kakve je pravne prirode bilo njegovo zemljište(baština, plemenito)

6

RANOFEUDALNA HRVATSKA DRŽAVA

Nastanak

Gdje?rana histografija? Ekonomski razvitak ? od 7-8st(osiromašenje-bogačenje)?drugi čimbenici?Smrt karla velikogaMoment nastanka hrvatske852-povelja

Smatra se da je hrvatska država nastala negdje oko 830' godine i to na poleđini dalmatinskih gradova: Splita, Solina, Šibenika i Zadra. Postoje tri tvrdnje o nastanku hrvatske države: 1.) je da je hrvatska država nastala ujedinjavanjem plemena njihovom voljom. 2.) tvrdnja govori da je hrvatska država nastala tako da je se izdvojilo jedno pleme koje je bilo moćnije, te pokorilo ostala hrvatska plemena. Zanimljiva je 3.) varijanta koja tvrdi da je hrvatska država nastala kao posljedica klasnog raslojavanja.

Naime, prilikom dolaska Slavena na naše područje, ukoliko se uzme u obzir da smo Slaveni, živjeli smo prvo u krvno-srodničkim vezama i Vojno demokratskoj organizaciji. Po dolasku je se krvno-srodnička veza zamijenila teritorijalnom, pa je se i razvila Seosko teritorijalna općina kao organizacija Južnoslavenskih naroda. U toj organizaciji je počelo klasno raslojavanje. Naime, plemenske starješine i vojskovođe su prilikom osvajanja novih područja uvijek za sebe grabili plodnije i bolje zemljište. Iako je na početku postojala ponovna dioba(raspodjela) zemljišta svakih 30 godina, to je s vremenom zanemareno i počela je nastajati privatna svojina. Ta povlaštena klasa, u prvom redu plemenske starješine i vojskovođa, su imali više privatne zemlje i mogli su „ležat“, a da drugi rade na njihovoj zemlji. Tako su postepeno nastajale klase povlaštenih feudalaca(vlastela) i zavisnih serva i kmetova i robova s druge strane. Osim plemenskih starješina i vojskovođa u redove vlastele probijali su se i članovi vladareve družine, tako što ih je vladar podizao na stepen plemstva.

Tako je se tokom VII i VIII stoljeća odvijalo više procesa koji su pogodovali klasnom raslojavanju. Tada su Hrvati svoje ratne zarobljenike počeli pretvarat u robove. Nisu samo pretvarali ratne zarobljenike u robove, nego je se moglo postat robom, kako kaže LPD, na više načina: zaduživanjem, prodajom, i sl. Da do tada nije postojalo ropstvo potvrđuje i činjenica da je papa tokom 7. St. otkupio jednog ratnog zarobljenika od nas. Tih vremena tekao je i proces u kojemu su seljaci postepeno gubili svoju slobodu bilo da su: siromašili, ili da nisu mogli na vrijeme da vrate svoje dugove, ili da su ulazili u komendaciju sa velikašima tražeći od njih zaštitu. To su radili tako što su se stavljali pod njihovu političku i ekonomsku vlast. Paralelno tome, tekao je proces bogaćenja i učvršćivanja hrvatske vlastele, a sa time i klasno raslojavanje. Tome su pogodovale posebno tri stvari: 1)Mnogobrojni ratovi; kako danas tako i u prošlosti, uvijek su ratove vodili gornji slojevi, a ginuli i troškove snosili donji. To je dovelo do jačanja rodovsko-plemenskih starješina i vojskovođa, a do

7

siromašenja seljaka. 2)Crkva. Naime, crkva je u hrvatskoj bila pravi feudalac. Ona je utjecala na klasno raslojavanje tako što je svjetovnim vladarima služila za ugled. Ona je jačala vladarevu vlast tako što ga je podučavala da uvijek svoju vlast izvodi iz Božje volje. Svećenstvo je obavljalo i neke funkcije u vladarevom dvoru kao što je npr. kancelar. 3)Dalmatinski gradovi. Oni su se bavili raznim zanimanjima, ali od važnosti za klasno raslojavanje, tj. bogaćenje vlastele od važnosti je trgovina. Oni su svojom trgovinom uvlačili i zaleđe. To je „palo na leđa“ najviše donjim slojevima. Budući da su se gornji slojevi koristili viškom kojega stvaraju donji slojevi da bi sebi od trgovaca iz dalmatinskih gradova kupili/razmijenili raznorazne stvari koje one njima prodaju.

To je dovelo do uspostave klasne vlasti koja je se koncentrirala u sloj starješina. Hrvatska je 812 godine bila podijeljena ahenskim ugovorom dijelom na Bizant kojoj je pripadala Dalmacija i Franačku kojoj je pripadala Dalmatinska Hrvatska i Posavska Hrvatska. Franci su Hrvatima ostavili određeni stupanj samouprave i dopustili im da sam biraju svoje knezove. Već 814 godine umire Karlo veliki i Franačku zahvaća bezvlašće, te počinje pritisak franačkih feudalaca na Hrvate. To je bila prilika da ojačane hrvatske državotvorne snage(klasna vlast) na čelu sa knezom Ljudevitom Posavskim započnu ustanak. Ustanak je se okončao bez uspjeha, i to iz dva razloga. Prvi, zato što su franački feudalci bili još dovoljno jaki da se odbrane od hrvatskog udara, a drugo zato što su neki iz gornjeg sloja hrvatskog naroda podržavali Franačku, kao što je to bio Borna. Smatra se da Hrvatska nastaje oko 830 godine, kada su se povukli sa hrvatskih granica, i Franačka, i Bizant. Prvi pouzdan dokument o hrvatskoj državi je Trpimirova povelja od 852 godine. Međutim, ona govori da je i prije Trpimira vladao Mislav koji je imao sličnu moć kao i Trpimir. To nam govori da je prije 852. Godine postojala hrvatska država.

Koje sile ugrožavaju njenu opstojnost

Bazilije 1 i 2-smrt-petar krešimir-zvonimir

Trpimirova povelja

Historija 24 povijest Šta je??Datacija-titulacija-dispozicija(prijašnji vladar-davanja crkvi-zemljište-desetinudvorski aparat)

Sadržaj povelje

Ukupno je pronađeno 28 povelja od Trpimira, Muncimira, Krešimira IV, Zvonimira, Stjepana II. Među njima ima najvjerojatnije nekoliko falsifikata, ali kako god, za povjesničare je od skoro pa jednake važnosti kao i originali. Iz razloga što je se i falsifikat morao temeljiti na nekome originalu pri čemu možemo raspoznati kakva je bila organizacija. Primjer u današnje vrijeme kada bih ja naišao na falsificiranu kanadsku vozačku, ja bi po njoj mogao zaključiti da je u Kanadi za vožnju automobila potrebna vozačka dozvola, inače ne bi niti falsificirali vozačku. Iako su povelje različite, sve se one sastoje od istih dijelova. Protokol se sastoji od: Invokacije – prizivanje Boga ( in nomine dominis), Titulacije – ime izdavače povelje, Datacije – vrijeme kada je povelja napisana pri tome treba imati na umu da je do X stoljeća datacija bila po nekim događajima (npr. Datacija po kralju lotaru). Tekst najvažniji dio sastoji se od arenge – moralni motiv za izdavanje, naracije – stvarni razlozi za izdavanje povelje, dispozicije – predmet povelje(primjer darovanje neke zemlje). Na kraju povelje je eshatokol koji se sastoji: sankcije za prekršioce odredbi, svjedoci i druge stvari koji daju snagu povelje i naravno potpis i pečat izdavaća

28 listina

8

Protokol-tekst-eshatokol

Društena organizacija---

Prije sve treba spomenuti zašto se zove Ranofeudalna Hrvatska. Zato što je s jedne strane društveni razvoj išao u smjeru smanjivanja broja slobodnih seljaka(vilana), a usporedno tome povećanja broja zavisnih ljudi(serva). Povećavajući broj serva, formira se i učrvščuje feudalna klasa(hrvatska vlastela). Ukratko, postoji proces feudalizacije. S druge strane pak, postoje značajni tragovi rodovsko-plemenske organizacije koji se manifestiraju kroz postojanje velikih porodica, plemenskih župa, kolektivnog vlasništva, kolektivne odgovornosti. Proces feudalizacije je bio dug i završio je tokom XIII stoljeća punom pobjedom feudalizma(donacionog sistema). Kao što se iz izloženog vidi, postoje tri kategorije stanovništva: hrvatska vlastela, vilani i servi. Ooko ovih posljednjih je vođena polemika oko prijevode riječi s latinskoga jezika, neki su je prevodili na kmet, drugi na rob. Teško bi bilo shvatit da je u Ranofeudalnoj Hrvatskoj postojao rob. Budući da je ropstvo bilo u opadanju još u rimskoj imperiji, to bi značilo da je se napravila degradacija društvene strukture, što je pak teško vjerovat, uvodeći sloj robova. Smatramo da je najbolje ne prevoditi taj termin s latinskog. Dakle da ostane naziv servus, tj. serv. Vođena je i polemika o povijesti plemstva u hrvatskoj, s tim u svezi postoje tri mišljenja: 1.)da je plemstvo postojalo, te da je ono nastajalo od nekadašnjih rodovsko-plemenskih starješina i vojskovođa. 2.) Potvrđuju postojanje plemstva, te nadopunjuju da plemstvo osim od nekadašnjih vojskovođa i rodovsko-plemenskih starješina, potiče i od vladareve družine(vladarevog dvorskog aparata) i to tako da ih je vlada podizao na stepen plemstva. Najjači argument za ovo jest da je vladar nekim funkcionarima darivao zemljišne posjede u obliku feuda, s posađenim ljudima na njemu. 3.) D. Janković govori da plemstvo u Hrvatskoj nije ni bilo. Uzmemo li kao istinito ovako stajalište, možemo sa pravom reći da je conveta pacta krivotvorina. Ako nije bilo plemstva, nije moglo biti niti onih plemića koji su potpisali sporazum. To postavlja onda pitanje, s kojim načinom ja Mađarska prigrabila hrvatsku krunu. Crkva je u hrvatskoj bila pravi feudalac, imala je svoje zemljišne posjede sa posađenim ljudima(servima).

obilježja ranofeudalnekategorijeporijeklo plemstva(spomeni pacta conventa)crkva

Organi valsti

Što se tiče organa vlasti u Ranofeudalnoj Hrvatskoj, treba najprije reći da ona odgovara onoj iz rodovsko-plemenske organizacije. Dakle, postoje vladar, starješine, narodna skupština. Ono što je se bitno promijenilo, jeste koncentracija vlasti. Dok je u rodovsko plemenskoj organizaciji koncentracija vlasti kod narodne skupštine bila velika, u državnoj organizaciji slabi moć narodne skupštine koja se koncentrira u druga dva organa, vijeće starješina i vladar.VLADARTitule hrvatskih vladara su se kroz povijest mijenjale. Prvo je se on zvao dux, što su neki prevodili na knez, a neki na vojvoda. Ja više prihvaćam termin vojvoda, budući da je ta riječ Slavenska, a knez je njemački izraz. Prvi hrvatski vladar koji je nosio titulu kralja, doduše samo na latinskom jeziku (rex), jeste kralj Tomislav koji je krunjen 925 godine na duvanjskom polju. S domaćim izrazom kralj, susrećemo se tek oko 1100. godine. S gledišta suverenošću države, je jako bitna titula koju vladar nosi. Najjača je carska titula, i ona koja nju dodjeljuje. Sve ostale titule su manje suverene(kralj-knez, …) Tako da je Tomislav napravio veliki korak dalje, u smislu upotpunjavanja suverenosti. Hrvatski vladari nose i nekoliko karakteristika. Ponajprije, hrvatski vladari su bili patrimonijalni, što znači da su bili vlasnici čitavi države(bilo zemlje, bilo kamena, voda,…). Zato nam dokaz daje Trpimirova povelja, jer on u njoj daruje crkvi neko zemljište, a ako to zemljište on sam može darovati,

9

smatra se i da je vlasnik. Ovo potvrđuju i druge darovnice. Iako je u rodovsko-plemenskoj organizacija, narodna skupština, formalno ili stvarno, birala i/ili ratificirala vladare, smatra se da je u državnoj organizaciji ona postala manje značajna. Međutim, postoje i indicije koje govore da je narodna skupština, prije samo formalno, ratificirala vladara. Indicije kao što su to da je Vladislav vladao po volji naroda da je Zvonimir krunjen na skupo pred čitavim narodom i pop Dukljanin govori da je se netko, najvjerojatnije Branimir, krunio na narodnoj skupštini u duvanjskom polju. Hrvatskom vladaru, kao i svakome drugom, pripadalo je nekoliko funkcija. Prvo, on je bio vrhovni vojskovođa, dakle upravljao je vojnim pohodima i vojskom. Drugo, on je bio vrhovni sudac, on je „šetao po zemlji i dijelio pravdu“. Treće, on je predstavljao državu pred inostranstvom. Imao je i nekoliko prava, pravo na danak mira od dalmatinskih gradova, „dobivao“ je darove od viših slojeva koje je redovito obilazio koji su od njega očekivali zauzvrat razne pogodnosti. Imao je pravo na vrhovno vlasništvo čitave zemlje(dominium eminens), O tom pravu mu je ovisilo pravo o oporezivanju, imao je i pravo direktne svojie(dominium directum), naplaćivao je globe. Naravno, kao takav organ morao je imati i svoj dvorski i upravni aparat, o čijem postojanju znamo iz Trpimirove povelje. On je tada bio mal i nerazvijen, ali već iz Mutimirove povelje se vidi napredak i povećanje upravnog aparata. Svi ti funkcionari se jedinim imenom zovu Župan, a dalje je bila podjela na, dvorski župan, konjušnik, …Plemenske starješineRazlog njihovog postojanja leži u tome da kralj da bi lakše vladao, mora imati podršku od viših slojeva, jer da bi uspješno vladao i da bi imao stvarnu političku moć (da mu politika ne nailazi na bojkot), on je morao imati autoritet koji se gradi time da je njegova politika prihvaćena, bar od strane imućnijih. To je činio tako što je kod svih važnijih pitanja, sazivao skupinu imućnijih i sa njima se konsultirao; imućniji su tada djelovali kao viječe. On nije sazivao sve imućnije stanovnike, već samo one koji se tiču tih pitanja. Ovaj organ nije uspostavljen nikakvim pravnim aktom, niti su mu jasno precizirani članovi i krugovi djelovanja, nego je samo pri važnim pitanjima napravljen sastanak.Narodna skupštinaNarodna skupština je bila visokopozicionirana na ljestvici hijerarhije u rodovsko-plemenskoj organizaciji, birala/ratificirala je vladara i rješavala sva važnija pitanja. Procesom feudalizacije smanjivao je se postepeno njen značaj sve dok nije konačno sa pobjedom feudalizacije i ona, kao i slobodni seljak, nestala. Otpadanje njezine moći tijekom feudalizacije, ja povezujem s time da je serv koji je nastao u feudalizaciji, bio podložan feudalcu, te tako „morao“ biti istomišljenik sa njim. Budući da su feudalci već imali svoj politički organ u kojemu su djelovali, nije bilo potrebe da iste procedure rade dva put. Jednom u vijeću starješina, a drugi put njihovi „istomišljenici“ u narodnoj skupštini, toliko o mom mišljenju. Međutim da narodna skupština nije izgubila svaki značaj, imamo par indicija. Npr. Vladislav je vladao „po volji naroda“, Ljetopis popa Dukljanina govori o značaju narodne skupštine i u ranofeudalna dobar. Tako se spominje događa u kojemu je neki Budimir(neki ga poistovjećuju sa Tomislavom) sa željom da obnovi granice svoje države, poslao poslanike papi i bizantskom caru sa molbom da mu izdaju povelje iz kojih se mogu rekonstruirat granice njegove države. Po povratku poslanika, Budimir je sazvao narod da se okupe na duvanjskom polju i tamo su zasjedali 12 dana. Od toga 4 dana je bilo posvećeno važnim pitanjima o organizaciji države, kao što je kraljeva vlast, o vojvodama, knezovima, o centurionima. Na kraju skupštine je krunisan kralj, određene su administrativno-teritorijalne podjele, upravnici i starješine pokrajina, te su doneseni zakoni i zapisani dobri stari običaju u knjizi Sv. Metodije.

Promjena od doseljenjaVladar-šta je bio i karakteristike2-titula-funkcije4+1Čašćenje kraljaVijeće starješinaNarodna skupštinaPodložni vladaru: ban-satnik-župan-tepti-dad

10

Koja dinastija vlada ranofeudalnom hrvatskom

trpimirovića

Dalmatinski gradovi

Autonomija dalmatinskih gradovaDruštvena organizacija i organi vlasti

Prilikom dolaska Slavena na naš prostor, oni su opustošili i razorili dalmatinske gradove, a stanovnici tih gradova bježe na otoke i čekaju povoljniji trenutak da se vrate. U VIII i IX stoljeće oni obnavljaju gradove i budući da su oni bili odvojeni prilikom obnavljanja/razvoja, razvijaju se u autonomne organizacije. Istina, tijekom povijesti su dalmatinski gradovi spadali pod vrhovnom vlašću Bizanta i činili oblast Temu(Dalmaciju), ali ta je vrhovna vlast bila samo nominalno. Od IX stoljeća su plaćali danak mira hrvatskim kraljevima, te su povremeno i ulazili u sastav hrvatske države(Tomislav, Krešimir, Držislav), a 1105 su ušli u sastav Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva. Bitno napomenuti da su za to čitavo vrijeme imali autonomiju, tj. svaki je za sebi bio najveće upravno politički organizam. Prilikom obnavljanja gradova, još jedna specifičnost je se dogodila. Spojili su se starokršćanski vjerskoj organizaciji i organizaciji koja ja je nastala pri obnavljanju grada. To je izazvalo postojanju dvaju ravnopravnih organa: Biskupa i gradskog načelnika (priora) kojemu od 11 stoljeće prevladava naziv comes(knez). Oba organi na početku biraju gradski stanovnici, gdje su kao politički faktori spadali svećenstvo i narod(clerus et populus). Međutim, poslije je funkcija priora bila obnašana u krugu jedne obitelji i tendirala da postane nasljedna. Drugi organ bilo je gradsko viječe, ono je se sastojalo od povlaštenog stanovništva(patricijata). Osim patricijata, kasnije je postojalo i razvijalo se osobno slobodno ali politički obespravljeno stanovništvo(puk), a koliko mi je poznato nije postojalo neslobodnog stanovništva(kmetova i robova). Treći organ bila je narodna skupština, ona je postojala dok god su stanovnici grada uz osobnu slobodu imali i politička prava. Na početku je bila od velikog značaja, rješavala je sva važnija pitanja i birala je gradske funkcionare kao što su prior i biskup. Međutim, narodna skupština je postepeno gubila svoj značaj i postala organ koji saslušava rješenja i odluke koje su donosile knez i vijeće. Prije svega, zato što je se promjeni njihov međunarodni položaj, nastupile unutrašnje promjene i nastala je izvjesna sigurnost na tim područjima.

Ljetopis popa Dukljanina

Ljetopis popa Dukljanina je djelo nastalo u XII stoljeću, a napisao ga je najvjerojatnije neki svećenik iz Bara. On je u njima pisao o događajima, kako o onima za koje vrijeme je živio, tako i o onima o kojima je mogao čuti od svojih predaka. Mnoge informacije iz ovog ljetopisa su netočne. Međutim, one ipak sadrže neke informacije koje su od bitnosti za pravnog povjesničara pri tumačenju prava i organizacije ranofeudalne hrvatske države. Što se tiče organizacije ranofeudalne hrvatske države, zanimljiv nam je podatak koji govori o narodnoj skupštini. Prema informacijama iz LPD-a, neki kralj Budimir(neki ga povezuju sa Tomislavom) je poslao poslanike u bizantskom caru i papi s molbom da im daju povelje iz kojih se mogu rekonstruirat granice njegove države. Po dolasku poslanika, Budimir je sazvao narod da se okupi na duvanjskom polju i tamo su zasjedali 12 dana. 4 dana su bila posvećena raspravi o organizaciji države: o kraljevoj vlasti, o vojvodama, o knezovima i o centurionima. Na kraju skupštine je krunisan kralj, određena je administrativno-teritorijalna podjela, određeni su upravnici i starješina pokrajina i doneseni su i zapisani mnogi dobri običaji u knjizi Sv. Metodije. Što se tiče lokalne samouprave, djelo govori da je svetopelekova država bila podjeljena na 4 dijela na čelu koji se nalazio ban-vojvoda. Pod njim je bilo 7 satnika koji su sudili i ubirali podavanja

11

te slali banu, a ban zadržava ½, a ostalo šalje kralju. Pod satnikom su bili župani, čija je nadležnost bila da sa satnikom zajedno sude i ubiru podavanja te šalju 2/3 kralju, a za divno čudo, su bili odgovorni kralju. Dalje, što se tiče prava, spominje se knjiga Metodije u kojoj su zapisani zakoni i dobri običaji. Neki smatraju da se u toj knjizi radi o zbirci svjetovnog i crkvenog prava(nomo kanon), a neki smatraju da se, zapravo, radi o kodifikaciji običajnog prava, slično barbarskim zakonicima(leges barbarorum), kao što je salijski zakonik.

Povijest 47 historija 28 31Šta je to?Organizacija, narodna skupština-obnavljanje granica-metodije

Kralj tomislav

Kralj Tomislav je bio prvi hrvatski kralj, doduše samo u latinskom nazivu Rex. U domaćem nazivu za naziv kralj čujemo tek oko 1100. godine. Iako Tomislav nije vladao dalmatinskim gradovima, on je imao nakanu da ih ujedini sa Hrvatskom. Htio je i podvrgnuti dalmatinske gradove crkvenoj vlasti hrvatskoga biskupa sa sjedištem u Ninu, što bi odgovaralo prethodno spomenutoj nakani. Održana su dva crkvena sabora u Splitu i smatra se da je na oba sudjelovao Tomislav. Na prvom je se saboru raspravljalo o nadređenosti biskupa i iako je Tomislav insistirao da dalmatinski gradovi budu podređeni ninskoj biskupiji, određeno je obrnuto da je hrvatski biskup podređen splitskome. Raspravljalo je se i o bogoslužju na slavenskom jeziku i o tome je katolička crkva jasno izrazila ne „Metodijevoj nauci“, ali je odobreno služenje na hrvatskome jeziku ako nema latinskih službenika i to samo uz posebno odobrenje od pape. Uz nezadovoljstvo Tomislavove strane o rješavanju pitanja o jurisdikciji, pokrenut je žalbeni postupak i održan je drugi crkveni sabor. Na tom je potvrđeno prvobitno rješenje i ukinuta je ninska biskupija, a biskupu su u zamjeni ponudili tri druge biskupije.

Povijest 33krunjenvladanje dalmacijom i bogoslužje na slavenskom jeziku

Izvori prava

Običaji su izvori!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!U Ranofeudalnoj Hrvatskoj je pravo bilo velikim dijelom običajno, pa tako nemamo puno izvora. Međutim, postoje neki izvori koje ćemo ovdje spomenuti i razjasniti. 1)Povelje ili darovnice – to su bile isprave kojima su vladari dodjeljivali ili potvrđivali prijašnje dodjele prava i privilegija hrvatskim velikašima, u prvom redu prema crkvi. Uglavnom su se sačuvale manastirske povelje, njima su vladari darivali crkvi feude sa na njima posađenim ljudima. Dodjeljivanjem feuda, nastaje subjektivno pravo crkve da bude feudalac, pa stoga ono predstavlja izvor prava. 2) Su bile presude, one su bile slične poveljama, jer su isto imali dispoziciju kao sastavi dio teksta, te sankcije za nepoštivanje. 3.) su bile privatne isprave(testamenti, darovanje,..), iako ne predstavljaju izvor prava u strogom smislu, one su zanimljive za pravnog povjesničara zato što pokazuju kako je tada pravo primjenjivano! 4.) jako zanimljivo je izvještaj pop Dukljanina o nekakvoj knjizi Sv. Metodije. U njoj su prema navodima zapisano dobri stari običaji i zakoni koji su doneseni na narodnoj skupštini u duvanjskom polju. Neki povjesničari smatraju je knjiga Metodije, bila nekakav zbir crkvenoga i svjetovnoga prava(nomokanon). Drugi tvrde da to nije nikakav nomokanon nego je nešto kao ranije izdati u Franačkoj, salijski zakonik. Dakle, kodificirano običajno pravo(zapisano običajno pravo)

12

UGARSKO-HRVATSKA DRŽAVNA ZAJEDNICA

1102-pacta conventa

Nakon Zvonimirove smrti, krenulo je raspadanje hrvatske države. Njega je naslijedio zadnji živući član dinastije Trpimirovića, Stjepan II. Ubrzo je i on umro te je Jelena Lijepa, žena Zvonimira, izražavajući sebe kao zadnjeg preostalog Trpimirovića, tražila pravo krune za svoga brata. Tim povodom Vladislav, brat Zvonimirove žene, krenuo je u osvajanje Hrvatske. Zaustavio se kod gvozda(blizu Gline) i morao poći nazad u mađarsku, jer mu je javljeno da je napadnuta od Kumana. Kumane je bizantski car potplatio da napadne ugarsku, zato što se plašio za svoje posjede koje je imao na tlu Dalmacije (teme). Ključnu ulogu je igrala 1097. Godina kada je zadnji hrvatski kralj Petar Snačić(Svačić), poginuo na bitci sa ugarskim kraljem Kolomanom, na brdu Gvozd. Međutim, i Koloman se vračao u ugarsku, zato što je tamo imao problema sa istočnim granicama(Kumanima). Rješavanje pitanja odgođeno je do 1102. godine. Smatramo da Koloman nije htio silom osvojiti Hrvatsku, zato što su mu Hrvati pružali jak otpor te bi tako uništio Hrvatsku. On je htio mirnim putem prigrabiti titulu hrvatskoga kralja. Da je pitanje riješeno mirnim putem, po mom mišljenju, pokazuje činjenica da je Slavonija koja je osvojena, bila u gorem državnopravnom položaju od ostalih hrvatskih zemalja. Drugim zemljama je ostavljena kolika-tolika autonomija. O tome kako je riješeno ovo pitanje, imamo malo izvora, konkretno, samo aneks iz XIV stoljeća od djela Tome Arhiđakona „Historija Solina“. Prema tom djelu, 12 hrvatskih plemića iz 12 tribusa(teritorijalne zajednice) su se, pozivajući ih kralj da će im poštivati tradicionalna prava, susreli na rijeci Dravi s kraljem Kolomanom. Tu su mu se poklonili, izmijenili prijateljske pozdrave, iznijeli svoje uvjete pod kojima će ga priznati za kralja. Taj skup je rezultirao sporazumom Conventa pacta ili Qualliter prema prvim riječima pripovijedanja. Prema tom sporazumu, plemićima su zagarantirana baštinska prava, oslobođeni su od bilokakvog danka ili zemljišnog poreza ugarskim kraljevima, ali za uzvrat su se kralju obvezali da će vršiti vojnu službu u njegovu korist i to 10 konjanika po plemićkom rodu. Ali, po sljedećem pravilu, do Drave o svome trošku, a od Drave o kraljevom. Kostrenić je iznio, u pogledu stvaranja Hrvatsko-Ugarske države, jednu vrlo zanimljivu i uvjerljivu tezu. Radi se o tome da hrvatska država nije nastala kao međudržavni ugovor, a još manje osvajanjem, nego je nastala kao feudalni ugovor. Dakle, Koloman je sklopio ugovore pojedinačno sa svih 12 plemena, a ne ugovorom između dvije države kao posebna dva državnopravna individualiteta. Ja bi tome nadodao da je na sam kraj ranofeudalne hrvatske, ona bila aristokracija. Svoje mišljenje potkrepljujem time što su Petra Snačića/Svačića izabrali plemići. Tako da, to što je kralj tada dobio potporu od plemića hrvatskih, bi u današnje vrijeme bilo isto kao dobiti potporu od građana, jednoga građanskog društva. Kratko rečeno, bio je izabran od političkog subjekta – plemića. Kostrenić svoju tezu potkrepljuje tekstom Pacta convente, zato što se tekstgo

13

sastoji od 4 elementa tipična za feudalne ugovore: 1) Poljubac mira koji su razmijenili plemići i ugarski kralj, što se još u francuskom feudalnom pravu zove „omaža“. 2) Potvrđena su baštinska prava plemića, a to se na zapadu zove „feud oblata“. 3) Oslobođenje od danaka. 4) Konstruirane su vojne obveze plemića po feudalnom principu. Kako god bilo, 1102. na skupu u Biogradu je Koloman okrunjen za hrvatskoga kralja te je i formalno njemu pripala Hrvatska do obala jadranskog mora. Negativno tog spajanja je, prije svega, što je kralj gledao svoje interese i interese mađarskih feudalaca, ali pozitivno je ipak to, što je tako spriječen prodor Germana u hrvatske zemlje.

Državnopravni položaj hrvatski zemalja u sastavu Ugarske

Hrvatska u sastavu Ugarske bila je razdijeljena u tri zemlje koje su se razlikovale u državnopravnom pogledu, a to su: Dalmatinski gradovi, Dalmatinska Hrvatska i Slavonija. Ta različitost nastala je primarno kao posljedica načina ulaska u personalnu uniju sa ugarskom, a i zbog specifične povijesti(npr. Dalmatinski gradovi su kroz povijest uvijek imali autonomiju). Zato ču opisati državnopravne položaje pojedinačnih hrvatskih zemalja, poredane po vremenu ulaska u uniju, a tako i po povoljnosti državnopravnog položaja.SlavonijaUnutar samog pogleda na državnopravni položaj Slavonije, za vrijeme Hrvatsko-mađarske unije, postoje značajne razlike koje se manifestiraju kroz postojanje dvije vremenske etape. Prva etapa traje od osvajanja Slavonije pa do kraja XII stoljeća, a druga etapa traje od kraja XII stoljeća pa sve do raspada Hrvatsko-mađarske unije 1527. Godine, ali u izvjesnom smislu i do 1848 godine. Za prvu etapu karakterističan je lošiji državnopravni položaj nego li u ostalim hrvatskim zemljama, zato što su hrvatsku Mađari na čelu sa kraljem Vladislavom mačem osvojili i tako su stekli, ne samo vrhovnu vlast, nego i direktnu vlast nad Slavonijom, dakle Slavonija je bila punom posjedu mađarskih kraljeva. U njoj su uveli županijsko uređenje, po uzoru na mađarsko. Naime, veliki dio zemljišta je u mađarskoj bilo u kraljevom vlasništvu, a da bi lakše upravljao podijelio je ga u veće oblasti koje se zovu županije. Isto tako i pokorenu Slavoniju, čiji je direktni vlasnik bio, podijelio je prvo u tri županije: zagrebačku, varaždinsku i križevačku, potom su nastale još i sljedeće županije: vukovarska, požeška, virovitička i srijemska. Na čelu svake županije stajao je župan, on je stolovao u utvrđenim gradovima koji su bili središta županija. Župan je bio važan funkcionar, nosilac cjelokupne vlasti, stajao je u direktnom odnosu spram kralja, u prvo vrijeme podložan kralju, tj. kralj ga je postavljao i smjenjivao po svojoj volji, a poslije je on bio funkcionar plemstva, tj. kralj ga je postavljao i dalje, ali obavezno iz redova plemstva. Nekoliko važnih funkcija bile su u njegovoj nadležnosti, od njih je najvažnija vojna. Bio je komandant županijske vojske koja je bila sastavljena od slobodnih seljaka i gradske posade, i jedni i drugi su bili jedna vrsta slobodnih seljaka, a za vojnu službu su bili plaćeni dijelovima državne zemlje. Dalje, njegove funkcije su bile još: sudska, upravna, financijska(upravljao je financijskim poslovima svoje županije) i prikupljao dažbine od slobodnih seljaka na području svoje župe. Druga etapa, mogli bi je nazvat donaciona etapa, počinje uvođenjem mađarskog feudalnog uređenja, donacionog sistema. Naime, ugarski vladari gube oslonac u crkvi, a i županijska vojska nije bila nešto efikasna, što ih dovodi do toga da traže svoj oslonac negdje drugo. Oni su dodjeljivali državno zemljište kao feude pojedincima, uglavnom mađarskim plemićima, uz uslov vojne službe, smatrajući da će oni najbolje braniti svoju zemlju, kao i teritorij čitave države. Kako su Mađari uglavnom bili donatari(feudalci), neprijeporno je da je Slavonija bila usko vezana uz Mađarsku, odnosno mađarskog kralja. Donatari su se nalazili u direktnom odnosu sa vladarom, dakle nisu bili podložni županu. S vremenom su postali skloni prema feudalnoj anarhiji, što je zahtijevalo posrednika koji bi bio bliže donatarima. Tako su se na teritoriju ranofeudalne hrvatske pojavila dva bana, jedan za Hrvatsku, a jedan za Slavoniju. Taj funkcionar je postojao sve dok Turci nisu smanjili Hrvatsku i potjerali hrvatske velikaše k Slavoniji te je prestala potreba za postajanjem dva bana, ostao je samo jedan – hrvatski ban. Pod pritiskom feudalne anarhije, građani su bili primorani bolje se organizirati i tražiti privilegije od kralja, a on da bi dobio potporu i sputavao feudalnu anarhiju, počeo dozvoljavati gradovima samoorganizaciju pod

14

uvjetom vojne službe. Tako je proniklo u niz slobodnih kraljevskih gradova koji nisu bili podložni županu nego direktno kralju. Osim toga, u to vrijeme niknula je i staleška organizacija koja je bar donekle imala državnopravni položaj. Ona je sastavljena od plemića, tvrđavnih jobagiona i župana, sudsku vlast je tu vršio organ sastavljen od 4 plemića, 2 jobagiona na čelu sa županom. Članovi te staleške organizacije utvrdili su i dali na potvrdu slavonskom banu jedinstvenost pravnog sustava čitave slavonije. Time se Ugarsko-hrvatska država postepeno razvijala u stalešku monarhiju

HrvatskaI Hrvatska je imala dvije etape svog razvitka. Naime, duže vrijeme je imala pogodniji državnopravni položaj od Slavonije, budući da je u sastav Ugarsko-hrvatske unije ušla sporazumom pacta conventa. Po pacti conventi, kralj je bio samo formalno vrhovni vlasnik, ali ne i direktni vlasnik, latinskim izrazima rečeno, imao je dominium eminens, ali ne i dominium directum. Najveći dio zemlje na tim područjima pripadao je hrvatskim velikašima te je utjecaj hrvatskih velikaša na tom području bio veći nego u Slavoniji, a s time je i državnost bila jača. Kralj nije mogao uvesti ono županijsko uređenje koje je uveo u Slavoniji, zato što nije bio direktni vlasnik čitave Hrvatske, nego samo onih dijelova koje su ranije pripadale hrvatskom kralju. Zbog toga je se u Hrvatskoj, jedno vrijeme, djelomično održalo onakvo uređenje kakvo je bilo u ranofeudalnoj državi. Opću upravu je mađarski kralj povjerio banu, a ona je često dodjeljivana hrvatskim velikašima. Funkcija bana je bila jako visoka, imao je ovlaštenja koja su u drugim krajevima spadali pod samu kompetenciju(nadležnost) kralja. Poslije je on sazivao i predsjedavao saborima, dodjeljivao donacije, davao povlastice i slično. Ban će postojati i za vrijeme tzv. Banske Hrvatske. Pored bana, u hrvatskoj je postojao i funkcionar pod nazivom dux ili hercog, on je bio kraljevski namjesnik, dakle vladao u kraljevo ime. Tu funkciju su uglavnom dobivali članovi dinastije Arpadović, a kralj je im prenosio veću vlast nego banovima. Međutim, tokom XIII i XIV stoljeća i Hrvatska je počela tonuti u drugu etapu svog razvitka, donacionu etapu. U Hrvatskoj su se dodjeljivale prvo velike donacije pa su kasnije i baštine mađarski kraljevi zapisivali kao donacije. Prva donacija spominje se 1193 godine, kada je kralj župu Modruš dodijelio krčkom knezu Bartolu. Za razliku pak od Slavonije, ovdje su donacioni odnosi imali svoje posebnosti kao što su: 1.) donatari su bili domaći ljudi, 2.)rano su dodjeljivane velike donacije na osnovu kojih su se razvile krupne feudalne porodice kao što su Šubići i Frankopani, 3.)u području nasljeđivanja baština, ostali su tragovi hrvatskog običajnog prava. Konačno pobjedom feudalizma u Hrvatskoj su se ujednačili položaji feudalaca na čitavom prostoru ugarsko-hrvatske države te su tako iščeznule razlike u državnopravnom pogledu između Hrvatske i Slavonije, tj. pacta conventa je izgubila svoj značaj.

Dalmatinski gradoviDalmatinski gradovi su, još kroz vrijeme ranofeudalne hrvatske, uživali autonomiju. Bilo da su činili samo formalnu bizantsku oblast Temu, ili su povremeno plaćali danak mira hrvatskim kraljevima, čitavo to vrijeme su imali popriličnu autonomiju. Koloman je, dok je završio pripajanje dalmatinskih gradova, 1107. godine sazvao sabor dalmatinskih gradova gdje im je dao prisegu da će poštovati njihovu autonomiju koju su stekli za vrijeme bizantske vlasti te je dao privilegij(to je bio dokument kojim se daju povlastice) svim dalmatinskim gradovima u kojima su sadržane njihove povlastice. Međutim, sačuvao se jedino prijepis trogirske diplome, ali se smatra da je status svih gradova bio sličan trogirskom. Dalmatinski gradovi su bili u sastavu hrvatsko-ugarske države sve do XV stoljeća, tada počinje njihovo osvajanje od Venecije, Mlečana, ulazi u sastav austrougarske, …

Trogirska diploma

Trogirska diploma je bio privilegij kojim je Koloman, na saboru u kojem su sudjelovali delegati dalmatinskih gradova, dao određene povlastice gradu Trogiru. Trogirska diploma je kao povijesni dokument važna i za proučavanje statusa drugih gradova. Ona je obuhvaćala sljedeće povlastice: 1)

15

Prvo im kralj osigurava mir. Dakle, zaštićuje ih od neprijatelja i bez da plaćaju tribut mira koji su jedno vrijeme plaćali Hrvatskoj. Možemo reći da je položaj bolji. 2) Ostavljeno im je pravo da biraju svoje gradske načelnike, priora i biskupa, ali ih mora potvrditi kralj. Time je položaj nešto možda gori. 3) Zagarantirao im je da mogu živjeti po dotadašnjim pravilima i da ih mogu slobodno mijenjati, čime su dobili potpunu autonomiju( i sudsku, i upravnu). 4) Nametnuto im je, ipak jedna vrsta davanja da od uvoznih carina moraju 2/3 slati kralju, a 1/3 ostavljaju za svoje potrebe 5) Zabranio je naseljavanje grada strancima i Mađarima bez privole stanovnika Trogira. 6) Zabranjena je zalaznina(priselica, descenzus), što podrazumijeva da Trogirani ne moraju ugošćivati kralja i njegovu pratnju, kao što je bilo u zagrebu gdje su morali kralju i njegovoj pratnji pripremiti 12 volova, 1000 kruhova i 4 bureta vina. 7) Dozvoljeno im je, ako nisu zadovoljni svojom komunom, iseljenje.

Mađarski feudalni sustav – donatio

Mađarski feudalni sustav se zove donatio. Ta riječ potekla je od latinske riječi donatio što znači poklanjati, darivati. Uzrok feudalizacije je to što je mađarski kralj izgubio oslonac u crkvi, a i županijska vojska nije bila efikasna te je svoj oslonac kralj tražio u pojedincima kojima bi dodjeljivao/donirao feud u zamjenu za vojnu službu, smatrajući da bi feudalci bolje branili svoju zemlju, a i državu, nego što su to činili župani. Tako je nastao specifičan mađarski feudalni sistem – donatio. Premda je postojalo razlika između pojedinih privilegija/povelja, njihova je pravna suština bila ista, tj. sastojale su se od sljedećih prava: 1)dobivali su feude od kralja, sa svim svojinskim pravima, u zamjenu za vojnu službu, 2) imali su pravo na ekonomski, sudski i upravni imunitet, 3)imali su pravo raspolagati donacijom te se ona mogla i nasljeđivati do stepena srodstva koji je naznačen u povelji. Specifičnost donacije je prvo što su donatari stajali u direktnom odnosu spram kralja, a drugo što nisu bili obavezni da darivaju kralja u posebnim slučajevima, kada ženi sina ili udaje kćer. Vrijednost donacije računala je se prema broju kmetovskih selištva/domaćinstava, više selišta činilo je jedno selo. Nekada su mađarski kraljevi donirali i čitave župe. Posljedice feudalizacije su: nestanak slobodnih seljaka, dakle, nastala je polarizacija društva i podjela vladajuće klase na više, srednje i niže plemstvo.

Nota infidelitatis

Je latinski naziv za veleizdaju, a to je bio jedan od dva uslova koji bi vladar imao pravo donataru oduzeti feud. Izdajom se smatrala: nevjera kralja, uvreda kralja ili bana, krivotvorenje isprava, krivotvorenje novca, itd

Defectus seminis

Znači da nema nijednog nasljednika koji su ovlašteni da nasljeđuju feude, a ovlašćivalo ih se u povelji/donaciji. Ukoliko bi se dogodilo opisano, kralj bi postao ponovno direktni vlasnik tog zemljišta.

Zlatna bula

Zlatna bula je povijesna povelja, kao što samo ime kaže, na koju je stavljen zlatni pečat. Ona označuje početak osnivanja slobodnih gradova. Izdao je Kralj Andrija II kojeg su na to prisilili sitni i srednji

16

plemići. Naime, oni su bili potlačeni s jedne strane od krupnih plemića koji su se širili stalno preko njihovih imanja, a s druge strane od samog kralja koji je: 1) oduzimao njihove feude u cilju da ih prodaje drugima, 2) prodavao upravne funkcije na dvoru, i pod 3) zloupotrebljavao emitiranje novca, uzrokujući tako deprecijaciju novca. U cilju da smiri pobunu koju su izazvali pripadnici srednjeg i sitnog plemstva, kralj je izdao tzv. zlatnu bulu u kojoj su sadržana osnovna prava koja štite sitno i srednje plemstvo od samovolje kralja i krupnog plemstva. Ovdje ču obrazložit njihov sadržaj. 1) Svake godine se organizira zbor plemstva, na kojemu oni mogu doći te iznijeti svoje slučajeve da ih kralj riješi. Npr. da neki krupni plemić širi na nečiji feud, dakle rješava se prvi problem. 2) Zagarantirana je neprikosnovenost osobnosti i imanja, što znači da, niti može plemić biti kažnjen, niti mu može biti oduzeta imovina bez sudskog postupka. 3) Visoke državne poslove mogu obavljati samo domaći ljudi, tj. kralj neće strance na tu funkciju postaviti. 4) Zabranjena je zloupotreba u emitiranju novca. 5) Crkvena desetina se ne smije uzimati u novcu, već u naturi. 6)oslobođeni su plaćanja zemljišnog poreza i zalaznina u korist kralja. 7) Moraju sudjelovat u ratu na kraljevoj strani, o svome trošku samo ukoliko je to obrambeni rat, a u suprotnome, o kraljevom trošku. 8) Zagarantirano je pravo nasljeđivanja feuda. 9) Zabranjeno je davati u feude čitav župe 10) Plemstvu je dozvoljen otpor- protest ukoliko kralj ne postupa u okviru ovih propisa. Dakle, aparat koji služi plemstvu da bi prisilili kralja na poštivanje propisa. Ova posljednja norma je ponizna za kralja i pokazivala je njegovu nemoć.

Slobodni kraljevski gradovi

Gradovi su se općenito počeli jače razvijat tokom XIII. stoljeća, a to je bilo uvjetovano pojavom zanatstva i trgovine. Međutim, u Hrvatskoj nije bilo ljudi koji su bili vični zanatima i trgovinom pa su te privredne grane uglavnom popunjavali njemački i talijanski doseljenici, ali , i Hrvati i Mađari. Oni su se zvali gosti(hospites), doseljavali su se obično blizu neke tvrđave i na početku su bili pod direktnom vlašću župana, a da bi privukli veću količinu istih, vlasti su im počeli davati razne privilegije. Kasnije, kada se, s jedne strane, količina gostiju povećala i njihova ekonomska moć narasla te s druge strane, pojačao pritisak feudalaca i župana, počeli su se polako osamostaljivati. Na početku su dobili razne povlastice u smislu trgovačkog prometa, kao što su: pravo na trgovanje diljem kraljevstva i pravo da prodaju robu na trgovima bez unutrašnjih carina te pravo na održavanje sajmova, čime postaju općina sa vlastitom sudbenom vlasti, povezanom uz sajam. Završni akt bio je dodjeljivanje položaja slobodnog grada, s time su izuzeti od direktne vlasti župana te im je ostavljeno pravo na samoorganiziranje, tj. lokalna samouprava bi bila u nadležnosti gradskog vijeća i gradskog upravnika/načelnika kojega bi građani sami birali, dalje im je dozvoljeno seljenje i slobodno raspolaganje imovinom, sloboda oporučivanja ako građanin nema djece, dobili su pravo na autonomiju, tj. da slobodno rješavaju svoje unutrašnje poslove putem gradskih skupština. Kralj je gradovima poklanjao i obližnja zemljišta na kojima su bili zasađeni kmetovi koji su imali obveze prema kralju slične kao i prema feudalcima, a to jest, kuluk, davanja nekih poreza, popravljanje gradova, čuvanje prolaza itd. Ove povlastice su praćene i izvjesnim obvezama prema kralju. Najvažnija obveza je bila vojna. Svaki grad je bio dužan pružiti na raspolaganje određeni broj vojnika(npr. Zagreb je bio dužan pružiti 10 vojnika). Druga im je obveza bila priselica(zalaznina, descenzus), to je bila obveza da kod posjeta kralja ugoste njega i njegovu pratnju(npr. Zagreb bi trebao ispeći 1000 kruhova, 12 volova i 4 bureta vina). Gradske općine su imali karakter pravne osobe, a gradovi su imali status plemića, uživao je sva plemička prava, kao što su: pravo na donaciju, oslobađanje od dažbina i obavezu na ratnu pomoć kralju. U pogledu državno pravnog položaja, gradovi su na početku bili u direktnom odnosu spram kralja, a poslije su svoje delegate slali u Hrvatski sabor i tako su mišljenja gradova bila uzdignuta na stepen općedržavnog donošenja političkih odluka. Slične povlastice su imali svi gradovi u Slavoniji i Ugarskoj(Varaždin, Petrinja, Samobor, Križevci, Jastrebarsko, Bihać), a čini se da su najpotpunije povlastice sadržane u privilegiji pod nazivom „Zlatna Bula“ koju je 1242 godine kralj Bela IV dodijelio Gradecu(današnji zagrebački gornji grad) koji se može smatrati donekle statutom grada. Zanimljive su odredbe koje reguliraju nasljeđivanje građanina bez potomaka. U slučaju smrti, sa pokretnom imovinom građanin može svojevoljno raspolagati, dok se za

17

nasljeđivanje nepokretne imovine mora posavjetovati sa sugrađanima te ih ostaviti ženi ili rođacima. Dalje, kaznenopravne odredbe reguliraju ubojstvo stvarajući dva stupnja kaznene odgovornosti, oni koji su to učinili s umišljajem i oni koji su to učinili u igri bez promišljene zle nakane. Za prve kazna konfisciranje 1/3 imovine u korist grada, a 2/3 u korist rođaka te se nad ubojicom vrši osveta po starom pravnom običaju. Za druge je kazna 100 penzi-25 maraka u korist rođaka, a 20 penzi-5 maraka za opće potrebe. Dalje se u odredbama o postupku zabranjuje dvoboj i utvrđuje se nadležnost gradskog sudca. Drugostupanjski sud je sud na kojemu zasjedaju gradske starješine i gradski sudac kao predsjedavajući, zadnja instanca sudstva je kralj.

Vojna krajina

Vojna krajina ili Vojna granica, počinje se organizirat polovinom 16tog stoljeća, a uzor joj je bio vojno ustrojbena mjera Matije Korvina osnivanjem srebreničke i jajačke banovine. Postojale su dvije krajine, Hrvatska krajina(karlovački generalat) i Slavonska krajina(varaždinski generalat). Dakle, to područje je bilo izdvojeno od Banske Hrvatske i stajalo je pod neposrednom upravom bečkog dvora. Poznata nam je tvrdnja Avde da razloge za laki pad Bosne treba tražiti u nepodnošljivom položaju donjih slojeva, odnosno neslobodnih seljaka. Stoga su ovdje bečki dvori nezadovoljstvo seljaka preventivno riješili razvijajući samoinicijativu u narodu da se brani od Turaka, a s time se brani i čitava Habsburška monarhija. Naime, oni su Vojnoj krajini dali, s jedne strane, veći opseg autonomije, oni su sami birali svoje organe vlasti koji su stajali pod komandom austrijskog cara, s druge strane, feudalnih odnosa u njoj zadugo nije bilo, nego su svi seljaci bili slobodni i samo su bili obvezni na izgradnju vojnih građevina i na vojnu službu u korist centralne vlasti. Poslije Karlovačkog mira 1699. godine(kraj XVII stoljeća) Turci prelazi u defanzivu, a s time prestaje velika potreba koja je bila na početku za Vojnom krajinom. Tako bečki dvor počinje sužavati opseg autonomije Vojne krajine pretvarajući zemljišta Krajišnika u državno zemljište i oduzimanjem prava krajišnicima da sami biraju svoje organe vlasti. Krajišnici postaju postepeno dio regularne austrijske vojske pod komandom redovnih austrijskih oficira, a područje krajine postaje jedinstvena vojna oblast povezana centralistički za bečki dvor preko svog generaliteta. Likvidiranje Vojne krajine počinje 1848. godine, a završava se time da je ukinuta skroz 1881. godine, a početkom sljedeće godine biva ujedinjena s Banskom Hrvatskom.

Pravo u feudalnoj Hrvatskoj

Iako je pravo u feudalnoj Hrvatskoj bilo nerazvijeno zbog nerazvijenih robno-novčanih odnosa, ipak je postojao veći broj izvora, nego za vrijeme ranofeudalne Hrvatske. Navest ću nekoliko poznatih izvora prava:

1.) Običaji, oni su se primjenjivali uglavnom u odnosima među seljacima2.) Povelje ili privilegije koji su upućivani: vlasteli, crkvi, gradovima3.) Povelje kojima su kralj ili ban uređivali pitanja sudskog uređenja, sudskog postupka i pitanja

poklona4.) Izvor prava predstavljaju i sudski protokoli5.) Urbari kojima su regulirani odnosi na feudalnim imanjima6.) Donošeni su i zakonski propisi. Prvo je zakonodavni organ bio kralj ili ban, a kasnije je

pobjedom donacionog sistema i uspostavom staleške skupštine taj organ bio sabor, a kralj ili ban su potvrđivali zakonske propise. Npr. državno pravnu jedinstvenost čitavog područja Slavonija, osiguravala je jedinstvenost pravnog sustava što su ga članovi nove staleške organizacije sami ustvrdili i dali na potvrdu banu

7.) Zbog takvog pravnog šarenila nastao je konglomerat prava na području Slavonije i Hrvatske, što je zahtijevalo unifikaciju prava. U to vrijeme ugarski kralj nalaže Stjepanu Verbeciju da

18

sastavi zbornik običajnog prava. Verbeci je potom sakupljao po raznim vrelima rasuto pravo u jedan zbornik po nazivu Tripartit te ga je predložio saboru i kralju koji su ga 1514 godine i usvojili. To usvojenje se naziva recepcija Tripartita, jel recepcija općenito znači prihvaćanje nečega. Pošto su društveno-ekonomski i politički odnosi u Ugarskoj bili jednaki kao u Hrvatskoj i Slavoniji, Tripartit je poslan u županije Slavonije i Hrvatske i tamo je vrijedio do 1848. godine, a neke odredbe su se zadržale i kasnije. Verbecijev Triparit ili Tripartitum se sastoji od 3 dijela. Jednim dijelom je obuhvaćena materija građanskog prava, tj. prava svojine i ostalih prava koja se oslanjaju na pravo svojine. Drugim dijelom se reguliraju sudski postupci, a trećim dijelom regulirana su regionalna prava i prava seljaka i građanina.

8.) Postojalo je i pravo u statutima za pojedine gradove i oblasti. Postoje statuti koji su pisani latinskim jezikom(oni se odnose na dalmatinske gradove) i statuti koji su pisani narodnim jezikom(oni se odnose na župe i oblasti u unutrašnjosti).

Urbari

Urbari su na početku bili privatnopravni akti koje je pisao sam feudalac. S njima je regulirao odnose na feudalnom imanju, tj. odnose i obveze između feudalaca i kmetova te njihov pravni položaj. Najčešće se sastojao od odredaba koje reguliraju visinu podavanju, odredbe o raznim službama, pravnoj prirod zemlje itd. Nastanak urbara veže se uz seljačke bune koje su primorale feudalca da propisima uredi odnose na svom feudu, a poslije su ti propisi dobili i državnu sankciju. Npr. u XIV. stoljeću prije seljačkih buna je kulučenje moglo trajati 3 i više dana u nedjelji, a poslije toga je svedeno na maksimalno 3 dana. Važniji urbari koji se spominju u literaturi su: 1) Statut zagrebačkog kaptola iz XIV stoljeća je, po nekima, najstariji urbar. Naime, zagrebački biskupi i kaptoli su imali svoja imanja u sjevernoj Hrvatskoj i od kmetova ubirali najrazličitija podavanja. 2) Pazinski urbar nam govori o obvezama istarskog poljoprivrednog stanovništva prema feudalcu. Poslije nakon seljačkih buna donesena su još nama dva važna urbara. Naime, položaj eksploatiranih seljaka je bio toliko nepodnošljiv tokom XVIII. stoljeća da su često izbijale bune. Stoga se država odlučuje na intervenciju,ali s druge strane zbog svojih vlastitih fiskalnih razloga i zbog angažiranje seljaka u vojsku. Ona unificira urbarijalno pravo ne dirajući interese feudalaca i tako nastaju dva važna opća urbara, urbar Marije Terezije 1756. god koji je regulirao odnose na prostoru Ugarske i Slavonije te Hrvatski urbar 1780. god, on kao što ime kaže, regulirao odnose na prostoru Hrvatske. Prema potonjom urbaru, obveze kmetova su bile sljedeće: 1) plaćanje devetine od svog prihoda, 2)plaćanje kućarine ukoliko je kmet imao svoj kuću, i 3) Bio je obvezan jedan dan u tjednu raditi gospodaru sa svojom stokom, odnosno 2 dana bez stoke. Gospodar je mogao i unajmiti kmeta, ukoliko mu radna snaga nije bila potrebna. 1848. Godine sa prestankom feudalnih odnosa, nestalo je i urbarijalno pravo.

Statuti dalmatinskih gradova

Ono što statute dalmatinskih gradova razlikuje od statuta unutrašnjih gradova je to što su one pisane na latinskom jeziku. U dalmatinskim gradovima ranije je preovladavalo vulgarno rimsko pravo. Međutim, od XIII stoljeća počinje snažan val kodifikacije pravnih običaja koji su se djelom razvili od vulgarnog rimskog prava, a dijelom kao posljedica specifičnog društveno-političkog razvoja gradova u srednjem vijeku(autonomija). Kodifikacija dalmatinskih gradova počinje tokom XIII. stoljeća pod snažnim utjecajem pravnog razvitka talijanskih gradova. Tako je Venecijanski statut koji je redigovan(pripremljen, završen) 1232. godine poslužio kao obrazac i poticaj u stvaranju statuta nekih dalmatinskih gradova. Prema tom statutu izgrađen je i Dubrovački statut. On je bio najznačajniji i najinteresantniji, počeo se sastavljati 1237 godine, a konačno je redigovan 1272 godine. Dubrovački statut sastavljen je od 8 knjiga, s tim da je osma knjiga izdana tek 1272 godine kada je donesen i poseban carinski zakon. U šestoj knjizi su sadržane odredbe koje govore da sin radi za obitelj da otac

19

može raspodijeliti imovinu među djecom, s tim da dok je živ može se koristiti sinovom imovinom, otac možde raspolagat sa ¾ imovine za duhovne potrebe, može emancipirati sina tako da ga izbaci iz kuće. Žene imaju slabija prava od muškaraca, ali ipak žena-majka udovica ima sva prava u obitelji koja je imao njezin muž, osim diobe nekretnina među djecom. Kćeri mogu nasljeđivati i nepokretnu imovinu, ali samo ako nisu udate. U statutu se osjeti postojanje kolektivne odgovornosti. Npr. ukoliko bi neka životinja počinila štetu nekoj osobi, štetu bi nadoknadili stanovnici koji blizu mjesta na kojemu je počinjenja šteta imaju takve životinje i još bi platili globu od 2 zlatnika. Međutim, stanovnici bi se mogli pravdati da toga dana njihove životinje nisu to mogle počiniti, jer su npr. bile na sajmu. Pošto je dopušteno dokazivanje(da to nije njegova životinja), to nije bila prava kolektivna odgovornost. U statutu su dopuštene i kamate koje iznose 20 posto. Navest ću ovdje knjige i što se regulira u njima: 1.) Vlast i dohodak kneza. 2.)Tekst zakletve pojedinih funkcionara. 3.)Organizacija suda i sudskog postupka; 4.)Materija miraza, imovinskih i porodičnih odnosa. 5.)Govori o službenostima. 6.) Obuhvaća kazneno pravo. 7.) obuhvaća pomorsko i trgovačko pravo. 8.) sadrži propise o sudskom postupku, najvjerojatnije nadopuna postojećih. Dubrovački statut, kao i ostali statuti dalmatinskih gradova, se nadopunjavao zakonodavnim aktivnostima organa vlasti(u Dubrovniku veliko i malo vijeće) . Sve odluke što su ti organi donosili bilježilo je se kasnije u knjizi zvanoj „Reforme“. Uvedena je u XIV. stoljeću i vrijedila je sve do propasti Dubrovačke Republike 1808. godine.

Vinodolski zakon/statut

Vinodol je oblast koja se u sjevernom primorju prostire od Rijeke do Senja. Bila je to stara župa koja se poslije 1102 god našla u posjedu mađarskih kraljeva. Oni su je, nakon pojave donacionog sistema, dodijelili kao feud krčim knezovima. Vrlo interesantan je Vinodolski statut(Vinodolski zakon, Vinodolski urbar) koji je donese na skupu u kojemu su se sastali vinodolski knez, porodica krčkih, predstavnici 9 vinodolskih općina(42 obična Vinodolca), a izdan je 1288 godine. U uvodu se navodi da su se predstavnici naroda sastali zajedno s knezom da propišu i utvrde sve dobre stare zakone. Dakle, jednostavnim riječima rečeno, propisuju običaje. Međutim, treba napomenuti da su neke zakone, svjesno ili ne svjesno, promijenili. Na nekim mjestima se vidi težnja da ograniče vlast feudalnih gospodara, krčkih knezova, dakle, olakšaju položaj kmetovima, dok se na drugim mjestima ide na ruku kneževskoj obitelji. Ovim aktom, kao što se iz navedenog moglo zaključiti, se reguliraju privilegije i prava kneza te obveze kmetova. Najviše članova vinodolskog statuta posvećeno je kaznenom pravu, oni se ranije definiraju nego prava svojine, dok je samo jedna od 77 odredaba posvećena građanskom pravu.

Dvostruka organizacija vlasti

Politička organizacija u Vinodolu je bila dvojaka, tj. imao je elemente stare i elemente nove političke organizacije koja je bila jača i odlučujuća. U noviju organizaciju spada knez koji je bio vrhovna vlast i kojemu je dodijeljena župa Vinodol kao feud od mađarskih kraljeva. Knez je uživao ekonomski, upravni i sudski imunitet. Ekonomski imunitet je činilo njegovo pravo na učestje koje obuhvaća pravo na ubiranje feudalne rente i drugih nameta. Upravni imunitet je činilo to što se nije mogao niti jedan narodni zbor održat bez prisutnosti kneza ili njegova „čovjeka“. On to nije dopuštao, zato što se bojao da se ne bi na tim zborovima dogovorio otpor njegovoj vlasti. Sudski imunitet se sastojao u tome što je samo za sebe čuvao pravo da kažnjava Vinodolce i kasira novčane globe. Knez je imao dobro organiziran dvor i službenike, preko kojih je često vršio vlast. Među njegovim službenicima se spominju: dvornik, potknežini, permani, sudci. Službenici su bili povlašteni, oni i njihova imovina su bili efikasnije zaštićeni od običnih Vinodolaca i njihove imovine. Npr. ubojstvo kneževog službenika se pravno tretiralo jednako kao i ubojstvo kneza. Stara organizacija se manifestira kroz postojanje 9

20

administrativno-teritorijalnih jedinica koje su se zvale općine. Općina je u svom središtu imala grad i svoju posebnu organizaciju koja se sastojala od: 1) općinske skupštine su birale funkcionare koje je morao potvrditi knez, ona se mogla sastojati samo uz odobrenje kneza i prisutnost njegovog činovnika; dalje ćemo govoriti o funkcionarima 2)satnika – to je bio glavni općinski funkcionar; 3) graščeka – pomaže satniku pri prikupljanju podavanja; 4)busovića – općinski glasnik 5) pudara – čuvar šuma. Knez je tolerirao postojanje općine i njezinu kakvu-takvu autonomiju, zato što je mu tako bilo jednostavnije i bezbolnije ubiranje poreza. Funkcija općine je bila dvojaka, pa ćemo obrazložiti: 1) Funkcionari su se brinuli o nekim zajedničkim stvarima koje su od važnosti za sve stanovnike jedne općine, na skupštinama su rješavana pitanja o međama, o zajedničkim pasištima, šumama, vodama itd. 2) Općina i njezini funkcionari su vršili poslove za potrebe kneza, oni su se starali o putovima, o gradovima, o kolektivnim radovima, o naplati globa. Kod ovoga zadnjeg bi trebalo spomenuti da je za razliku od creških općina koje su ubirale globe i novčane kazne u svoju korist, Vinodolski zakon propisivao da se takvi prihodi šalju knezu, a samo izuzetno ostavljaju općini za vlastite potrebe.

Kategorije stanovništva

Iz Vinodolskog zakona se vidi da u Vinodolu postoje 5 kategorija stanovništva: Prva i najbrojnija kategorija su bili kmetovi, oni su bili obvezni feudalcu(knezu) davati feudalnu rentu i vršiti određene usluge. Međutim, ovo nije sasvim jasno, budući da se u zakoniku spominje samo obveza na učestje, što podrazumijeva naturalne dažbine i službe. Kmetovi su bili obvezni na priselicu(zalazninu) u korsit kneza. Druga kategorija stanovništva su kleri ili popovi, njihova specifičnost leži u tome što su potpadali pod jurisdikciju samoga kneza. Treća kategorija stanovništva su tzv. plemeniti ljudi čije značenje je pomalo nejasno, ali se smatra da su to bili slobodni seljaci, dakle, oni koji nisu bili kmetovi. Četvrtu kategoriju stanovništva čine trgovci i zanatlije. Petu kategoriju stanovništva predstavlja feudalac, odnosno vinodolski knez. Vinodolska župa predstavljala je jedan feud u vlasništvu vinodolskog kneza.

kazneno pravo

Velik broj članaka Vinodolskog statuta posvećen je kaznenome pravu, a u njemu se vide tragovi običajnoga prava, osobito na području općeg kriminaliteta. Najvažnije je odmah na početku reći da vinodolski zakonik nije prihvaćao načelo „nulum crimen sine lege“, odnosno, nema kaznenog djela ako nije zakonom propisano. Tako je se kazneni postupak mogao voditi i protiv počinitelja onih djela koja nisu bila zaštićena zakonom, a bila su u suprotnosti s pravnim poretkom ili moralnim shvaćanjem vinodolskog društva. Ipak su postupili mudro te je ograničena kazna za zakonom ne propisana dijela bila maksimalno 6 libri. Dalje bih još spomenuo da iako je u Vinodolskom zakonu subjektivni element imao sporedno značenje, on nije bio posve nepoznat. To potvrđuje odredba u Vinodolskom zakoniku koja kažnjava samo zlonamjerno zbacivanje pokrivala sa žena, ali ne ono učinjeno iz nehaja. Vinodolski zakon propisuje i nova kaznena dijela koja su bila proizvod novog klasnog poretka, a sastojala su se u posebnoj zaštiti kneza i njegovih službenika te jačoj zaštiti određenih imovinskih i drugih interesa kneza (izdaja kneza, pomaganje protjeranom, neplaćanjerente, lažno svjedočenje i sl.). Za takva djela je bila propisana imovinska kazna od 50 libri ili 6 volova, a za izdaju kneza maščenje(osveta kneza po njegovoj volji). Dalje imamo djela protiv imovine. Prvo ćemo obrazložiti krađu, ona se dijeli na običnu i klasificiranu. Ova potonja je se odnosila na provalo u gradu po noći kada bi se od žrtve začuo krik „pomagajte“; tada bi kazna iznosila 50 libri ili 6 volova. I ovdje su jače bili zaštićeni predstavnici vladajućeg sloja(podrazumijeva kneza i njegove službenike). Za krađu koja je počinjena na njihovu štetu, bila je predviđena sedmerostruka kazna. U djelima protiv imovine spominje se razbojništvo i paljevina, za potonju je kazna iznosila 100 libri ili 12 volova.

21

U zakonu se spominju dijela protiv života i tijela, a unutar toga se prvo spominje ubojstvo. Što se tiče ubojstva kmeta postoje nesuglasice u literaturi, dok Avdo govori da je za to bila namijenjena samo imovinska kazna, Magretić govori da je kao kazna mogla biti osveta(mašćenje) ili naknada štete(vražba). Vražba u slučaju ubojstva iznosila je 100 libri od kojih se pola davalo rođacima, a pola nasljednicima te još dvije libre za općinu; Avdo ne spominje ove dvije libre. Ukoliko bi počinitelj pobjegao, umjesto njega odštetu(vražbu) plaćali bi pola njegovi nasljednici, a drugu polovicu rođaci. Ali nije jasno definirano koje koljeno sudjeluje u vražbi(kako u plaćanju odštete, tako i u primanju). No smatra se da sudjeluju oni rođaci koji još nisu podijelili obiteljsku imovinu. Ovo je jedna vrsta kolektivne odgovornosti, meni poznata još iz franačke gdje su rođaci morali dijeliti odgovornost sa počiniteljem, osim ako ga se na propisan način odreknu. Ukoliko se radi o ubojstvu kneza ili njegova službenika, kazna je bila mašćenje, a to znači da ga knez kažnjava po svojoj volji(ostavljen je na milost ili nemilost knezu). Kada bi počinitelj ubojstva kneza ili njegovih službenika pobjegao, tada je za kaznu upotrebljavana vražba u visini koju sam knez odredi, a naplatila bi se pola od imovine ubojice, a pola od njegovih rođaka. Ostala djela protiv života i tijela su se kažnjavala uglavnom imovinskim kaznama. U Vinodolskom statutu postoje i djela protiv religije, a ona obuhvaćaju nesluženje Sv. Mise, za što kazna iznosi 1 vol te vradžbina, za koju je predviđena teška imovinska kazna od 100 libri, jednako kao za ubojstvo kmeta.

Sudski postupak

Mi se možemo pohvaliti sa humanošću Vinodolskog statuta, zato što je on nastao pri nestajanju upotrebe božjeg suda i kada se tek počela postepeno uvoditi tortura te on u sebi ne sadrži nijedno od dvoje navedenih. Sudski postupak se pokretao privatnom tužbom koja je morala biti izvedena na određenoj formi. Postupak je bio formalan. Što se tiče dokaznih sredstava, ima sličnosti sa franačkim dokaznim postupkom, mislim u pogledu prisege. Dokazi su bili svjedoci, a ako nema njih počinitelj se, ukoliko je riječ o manjem dijelu, čisti sam zakletvom, a ukoliko je riječ o težem dijelu, izabirao je po svojoj volji porotnike koji bi se za njega zaklinjali. Ukoliko se radi o silovanju, žrtva bi se isto zaklinjala. Pošto je bilo, u težim kaznenim djelima, teško naći određeni broj porotnika koji je potreba, za onoliko porotnika koliko nedostaje počinitelj ili drugi porotnici bi se više puta zaklinjali. Smatrali su da ovo pojačava efekt natprirodne snage zakletve.

Poljički statut

Poljice je stara hrvatska župa koja se prostire od Splita do Zadvarja u Dalmaciji. Već pri stvaranju hrvatske države imala je autonomiju. Nakon pada Hrvatske bili su jedno vrijeme pod Ugarskom, u XV stoljeću postaje posjed Mletačke Republike, 1699 priznaje vrhovnu vlast turske, a autonomiju gubi u pohodu Francuske 1807 godine. Poslije je potpala pod Austriju koja joj je garantirala autonomiju, ali je to ona nakon vremena zanemarila.U Poljicama se 1440 godine počeo izrađivat Poljički statut koji je sadržajan i od velike koristi za povijesno-pravno proučavanje hrvatskog prava. Tvrdi se da je Poljički statut bio kodifikacija običajnog prava. Što se tiče sadržaja, vrlo su zanimljive imovinskopravne odredbe. Naime, prilikom diobe obiteljske imovine koja se nalazi u nepodijeljenom vlasništvu šire ili uže obitelji, imovina se dijeli po glavi, osim one koje je pojedinac stekao u službi. S tim da, ukoliko se radi o nepokretnoj imovini, najmlađi sin treba dobiti u svojem dijelu kuću koja je sjedište obitelji. Dalje se govori da plemešćina koja je naslijeđena ne smije biti otuđena osim u slučaju velike nevolje. Za razliku od toga, imovina koju je individua sama stekla, može sanjom slobodno raspolagati, ali ipak pri prodaji rođaci imaju pravo prvokupa. U Poljičkom statut vide se i tragovi kolektivnog vlasništva koje se manifestiraju kroz zabranu dijeljena općinskog zemljišta koje služi za ispašu stoke. Za razliku od toga, šumarci se mogu dijeliti tako da na njega imaju pravo svi starosjedioci i to u omjeru rodbinskih veza i udjela plemešćine. Ali statut daje pravo i da novi naseljenici dobio dio, kažu neka more svak' živ bit.

22

Organizacija Poljica bila je vrlo interesantna. Naime, ona je bila podijeljena na 12 seoskih kantuna koji su imali sljedeće zajedničke organe: veliki knez, opći krupni zbog i narodna skupština.O društvenoj strukturi možemo reći da su postojali nedovoljno razjašnjene kategorije stanovništva, vlastela i didići. Oni su bili povlaštena kategorija i tako im je pripadalo pravo na feudalnu rentu, ali to nisu bili feudalci onakvi kakvi su karakteristični za Bosnu i Hrvatsku. Njihova je sigurnost bila jače zaštićena od sigurnosti od ostalih. Postojali su kmetovi koje statut naziva kmetićima. Naime, oni su radili na zemlji i sve što su stjecali, stjecali su za feudalca i prilikom odlaska sa zemljišta, sva pokretna imovina kmetića ostaje u vlasništvu feudalca, a on mu može, ako hoće, dati neki dio od toga.

Dubrovnik

Dubrovnik spada u opći tip dalmatinskih gradova koji su imali poseban položaj u srednjem vijeku. Neki su iznijeli tvrdnju da je Dubrovnik nastao oko VII stoljeća, kada su došli Slaveni na balkanski poluotok te opustošili grad Cavtat. Stanovnici grada bježe prema istoku na jedan brežuljak gdje će se razviti Dubrovnik.Ekonomski razvitak i društveno-političko uređenje Dubrovnika, bilo je na početku slično kao i u ostalim dalmatinskim gradovima, sve do 12 stoljeća. Tada je najviše dubrovačkog stanovništva spadalo u kategoriju slobodnih ljudi, ali postojale su i druge kategorije, kao što je npr. patricijat. Tadašnje političko uređenje bilo je slično kao i u ostalim dalmatinskim gradovima. Postojala su tri organa: narodna skupština, vijeće istaknutih građana i prior(knez)Dubrovnik je sve do 1808 godine uživao autonomiju, ali gotovo uvijek je priznavao nečiju vrhovnu vlast. Tako je na početku on potpadao pod vlast Bizanta, poslije su ga 1205 godine preuzeli Mleci, a oni su izgubili vlast nad njim 1354 godine kada Dubrovnik stupa u vazalni odnos sa Ugarskom. U tom periodu počinje najveći rast autonomije, zato što su oni bili suviše slabi i daleki da bi utjecali na politiki i ekonomski razvoj u Dubrovniku. Jedno vrijeme je Dubrovnik morao priznavati vrhovnu vlast Turske te im plaćati otkup(harać) koji je na početku iznosio 1000, a poslije 125000 dukata. 1808 Francuzi uništavaju Dubrovnik i to bijahu kraj njihove autonomije, a 1815 godine, poslije bečkog kongresa, ulaze u sastav Austrije. Kao što rekoh, do 1808 godine imali autonomiju pa je opravdano je nazvati zasebnom državom.

Društveno uređenje

Od XIII stoljeća stanovništvo u Dubrovniku podjeljeno je na: Vlastelu, građane i seljake.Vlastela je dvojaka porijekla. Jedan dio potiče od rimskog patricijata, a drugi dio potiče od Slavenskih bogataša. Vlastela u Dubrovniku je imala i dvojako obilježje koje je nastalo nakon kupovine zemlje od srpskih i bosanskih vladara. Naime, tada vlastela nema samo obilježja bogatog trgovca čime je se približavala buržoaskoj klasi, nego ima obilježja velikog zemljoposjednika, s čim igra ulogu feudalca. Ovo potonje obilježje raste dok opada ekonomska snaga Dubrovnika, osobito u XVIII stoljeću. Broj vlastele je bio mali, od 200 do 300. Vlastela kao bogati i povlašteni sloj je stalno otimala vlast od kneza konstituirajući se u politički stalež, a to je se okončalo 1358 kada je vlastela postala odlučujući politički faktor u državi. Vlastela kao odlučujući faktor od tada djeluje u tri organa: Veliko vijeće, malo viječe i vijeće umoljenih.Građani su bili kategorija stanovništva u Dubrovniku koja je po svom ekonomskom položaju bila nejednaka, ali s gledišta političkih prava, svi su pripadnici bili jednaki. Bogatiji su bili uglavnom trgovci koji su se nekada dizali na ekonomski položaj blizu vlastele. Oni su se u XIV stoljeću odvojili od ostalih građana u zasebnu korporaciju „bratovština antunina“. Iako su poslije se potpuno ekonomski izjednačili sa vlastelom, nisu ušli u kategoriju vlastele, tj. vlastela im nije dopuštala da se dograbe političke vlasti, to je pravo čuvala strogo za sebe. Kasnije je se grupi antunina po svom ekonomskom položaju približila grupa lazarina. To su bili trgovci koji su se obogatili trgujući sa zemljom koju su

23

Turci držali. Dakako, prosto bi bilo vjerovati da su građane činili samo slojevi trgovaca, tu su spadali i radnici, zanatlije, radnici na brodovima, …Seljaci u Dubrovniku, u većini slučajeva, svoje porijeklo postojanja vode iz Bosne i Srbije, zato što su Dubrovčani od Bosne i Srbije kupovali zemlju na kojima su bili zasađeni kmetovi. Feudalne odnose oni nisu dirali, a zemlju su međusobno podijelili. Iz navedenog je vidljivo da je položaj seljaka bio sličan kao položaj kmetova u Bosni i metropsima u Srbiji. Oni su bili dužni davati feudalnu rentu(kulučiti 90 dana u godini, davati izvjesne poklone gospodaru, davati poreze u korist države itd.).Treba napomenuti da zbog toga što su feudalni odnosi ostali netaknuti, nama dubrovački akti služe da proučavamo kakvi su bili feudalni odnosi u Bosni, jer Bosna nema bogatog izvora što se toga tiče. U Dubrovniku su postojali nešto složeniji ekonomski i društveno-politički odnosi, pa je zbog toga položaj seljaka bio povoljniji. Kako svi znamo, Dubrovčani se nisu fokusirali na poljoprivredu, već više na pomorsku trgovinu koja je za sobom vukla i druge privredne grane(proizvodnja brodova, naprimjer). Zbog toga se u Dubrovniku osjeti potreba za radnom snagom te oni nisu insistirali na vezanost seljaka za zemlju, nego su na feudalna davanja bili obvezni samo pojedini članovi kmetske kuće, a ostali su mogli slobodno ići raditi negdje drugo. Treba napomenuti i da položaj seljaka u Dubrovniku nije bio svugdje isti, negdje je on bio reguliran privatno pravnim aktima.Ropstvo je u Dubrovniku postojalo sve do početka XV stoljeća. Dubrovnik je bio snažan trgovac robljem, a i ako je ropstvo bilo ukinuto u XV stoljeću, oni su i dalje trgovali pravdajući se da ne trguju kršćanima već patarenima.

Državno uređenje

Državno uređenje Dubrovnika imalo je svoj razvoj. Do kraja XIII stoljeća bilo je, kao i u ostalim dalmatinskim gradovima, elemenata demokratizma. Oni su se manifestirali kroz postojanje narodne skupštine koja je birala istaknute građane i priora(kneza). Poslije se pod utjecajem polarizacije društva tokom XIII stojeća, formirala kategorija vlastele. Ona je u tom periodu prigrabila cjelokupnu političku vlast te je iščeznuo svaki trag narodne skupštine. Od 1205 do 1358 godine, tj. za vrijeme vladavine Mlečana, glavni funkcionar u Dubrovniku bio je knez. Njega su postavljali Mlečani na mandat od dvije godine. Proguravanjem vlastele u političku vlast, nastala su još tri organa: malo vijeće(koje je prvo nastalo), veliko vijeće i vijeće umoljenih ili senat. Članove prva dva organa, u vrijeme mletačke vlasti, birao je knez iz redova hrvatske vlastele. Ovaj korak vlastele značio je sužavanjem vlasti kneza te je on samo formalno bio glavni organ gradske uprave. Poslije 1358, tj. nakon nestanka mletačkog političkog utjecaja, politička vlast je potpuno u rukama vlastele, zbog čega je opravdan naziv koji možemo pronaći u literaturama, Aristokratska Republika Dubrovnik. Vlastela vlast vrši kroz spomenuta tri organa koja ćemo ovdje obrazložiti.Veliko vijeće je bila staleška skupina u kojoj, u ovome periodu, sudjeluju svi punoljetni muški pripadnici vlastele. Na početku je cenzus za ulazak u veliko vijeće bio 20 godina, a poslije je smanjen na 18 godina. Od poznatih povijesnih osoba, u ovom vijeću je bio Ivan Gundulić koji je naslikan na novčanici od 50 kuna. Ovaj organ je nosilac suvereniteta dubrovačke republike. Ako bi se protumačilo to „nosilac suvereniteta“, onda bi smo mogli zaključiti da je ono obavljalo sve važnije funkcije, kao što su to: biranje službenika, donošenje zakona, rješavanje državnopravnih pitanja. Među državnim službenicima, veliko vijeće biralo je i knezove, odnosno kapetane pojedinih oblasti Dubrovnika.Malo vijeće je bio najviši izvršni organ. On je sastavljen od kneza 11 članova koje imenuje veliko vijeće iz redova svojih članova.Vijeće umoljenih ili senat bio je kolektivni upravni organ i jedan od glavnih organa u Dubrovačkoj Republici. Njegove članove biralo je veliko vijeće, a njegova se uloga sastojala u obavljanju najvažnijih državnih poslova Dubrovačke Republike. Tako je ono predstavljalo državu pred inostranstvom, zaključivalo međunarodne ugovore, donosilo je upravne akte, pripremalo akte za veliko vijeće(dakle,

24

pravilo je nacrt zakona koje je veliko vijeće samo potvrđivalo). Po svemu gledajući, ovo je bio organ nalik današnjoj vladi.Knez, iako je izgubio udjela u političkoj vlasti u ovom vremenu, ostale su mu neke funkcije. Prije svega, to je funkcija da sve navedene organe on pokreće. Nije više bio nikakav odlučujući organ, to je spadalo u nadležnost velikog vijeća i vijeća umoljenih. Kako ne bi svoju ulogu zlouporabio, njegov je mandat ograničen na mjesec dana, s tim da ista osoba ne može biti ponovno birana prije isteka 2 godine. Ovo pravilo uvedeno je da se ne bi dogodilo da iz nekog razloga knez ne pokreće neke organe. Dalje znam da za Gundulića kažu da se nije mogao kandidirat za kneza, zato što je umro u 49 godini. Znači da je cenzus za knez bio 50 godina!

1526 godina

Te godine turski sultan Sulejman II uništava ugarsko-hrvatsku državu na mohačkoj bitci i svodi hrvatsku na „ostatke ostataka nekada slavnoga hrvatskog kraljevstva“ koje je obuhvaćalo Slavoniju do Pakraca i područje zapadno od rijeke une preko Bihaća do Otočca i Velebita. Sljedeće godine 1. Siječnja na cetingradskom saboru kojeg su sazvali hrvatski velikaši, odlučeno je da hrvatsku krunu dadnu Habsburgovcima.

OSMANSKO RAZDOBLJE

Pad Bosne pod Turke – jajačka i srebrenička banovina/kapetanija

Stjepan Tomašević, naslijedio je svoga oca Stjepana Tomaša Kotromanića 1461 godine. On je državu naslijedio u dubokim problemima. Predviđajući tursku najezdu, iste godine upućuje pismo papi u kojemu navodi predviđenu tursku najezdu te spominje da se ne može na nikoga osloniti, a najmanje na seljake koji su zavedeni od Turaka i simpatiziraju iste. To se objašnjava time da je položaj seljaka, odnosno kmetova bio toliko loš da su tražili promjene na bolje pa makar i pod turskom vlasti. 1462 Bosna stupa u vazalni odnos s ugarskim kraljem Matijom Korvina koji obećava da će pomoći kralju u borbi protiv Turaka. Stjepan Tomašević, oslanjajući se na to obećanje, prestaje plaćati harač, odnosno danak mira Turcima, a time je ugrozio mir u Bosni. Sljedeće godine i od Mlečana traži pomoć, govoreći im da će na ljeto Turska osvojit Bosnu pa će i mletačke posjede ugroziti. 1463 godine Osmanlije napadaju, a pomoći nikuda. Kralj traži od porte( to je bila diplomatska vlada) mir na 15 godina. To mu je, čak, obećano bosanskim diplomatima. Međutim, to je samo trik da se sakriju zle namjere. Iste godine velika vojska pod vodstvom Mehmeda II pokorava Bosnu, a Stjepan Tomašević bježi u Ključ pa iz Ključa u jajce. U jajcu je ga na prevaru Mehmet paša izvukao iz tvrđave obećavši mu da će mu poštedjeti život i da će ga pustiti da ide gdje hoće. Nakon toga ga vodi sultanu gdje je on izdao naredbe svim zapovjednicima da predaju ključeve utvrda te ga sultan, kad je izdao zapovijedi ubio, i neka je ubio izdajicu! Tako Bosna šaptom pade, za manje od godinu dana!

Ugarski kralj Matija Korvin, najvjerojatnije čekajući da Bosna padne pod Turke, je zauzeo gradove Srebrenik i Jajce koje je zauzeo točno na Božić. Tu je formirao dvije banovine, Jajačku banovinu i Srebreničku banovinu. Na čeku banovina stajao je na početku ban, ali je ban na tome području bilo teško biti, zato što je zahtijevalo novčanih sredstava koja nisu pristizala sa strane. Tako su se banovi mijenjali često te novi ban koji dođe nije ni upućen kako banovati, a kralj Korvin da to proglasio je

25

knez Nikolu iločkog kraljem. Međutim, zbog povijesnih okolnosti nikada nije krunjen za kralja. Vladislav ponovno vrača banovsko uređenje. Što se tiče teritorija, Jajačkoj banovini pripadale su župe: Vrbas, Sana i Dubica, a Srebreničko banovini gradovi: Brčko, Soko, Doboj, Srebrenik, Bijeljina, Tuzla, Tešanj. 1512 godine pala je Srebrenička banovina, a Jajačka banovina se održala sve do 1528 godine kada je izdana od Stjepana Grbonoge i Kacianera koji su Turcima, ne žaleći prolivenu krv, ponudili kapitulaciju i izašli iz Jajca sa svojom vojskom.

AHDNAMA

Na današnji dan daleke 1463. godine u Milodražu, između Fojnice i Visokog, turski sultan Mehmed II. Osvajač izdao je fra Anđelu Zvizdoviću, upravitelju Bosanske franjevačke kustodije, inače podrijetlom iz sela Zvizda kod Uskoplja koji je zatražio slobodu vjerskog rada i ispovjedanje vjere katolicima u Bosni, svečanu povelju – ahd-namu – kojom je franjevcima zajamčio slobodu rada u “mom carstvu”, te obećao da se izbjegli fratri mogu slobodno vratiti:"Ni moje visoko Velicanstvo, ni moji veziri, ni moji sluzbenici, ni moji podanici, ni itko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijedja i ne uznemiruje. Neka nitko ne napada, niti vrijeda i ugrozava: ni njih, ni njihov zivot, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tudjine doveli kojega covjeka u moju drzavu da im je dopusteno..."Ovaj čin padanja ničice fra Anđela Zvizdovića pred sultana nikako nije posebna milost udijeljena samo Hrvatima, niti je to individualan čin dobro raspoložena sultana, nego je to proizvod šerijata, čin udjeljivanja milosti za obećanu pokornost. Mnogi ovaj čin smatraju po sudbinu hrvatskog naroda jednim od najvećih povijesnih činova, ali je to, isto tako, čin kojega se nikako ne smije idealizirati: on je ipak Hrvate u BiH sveo na nivo raje. Slobodu i mir obećanu ahd-namom franjevci i katolici u Bosni uživali su, relativno, do dvadesetih godina XV.st.

Agrarno uređenje

Prilikom probijanja Turske na balkanske zemlje, uveli su svoje agrarno uređenje, tj. svoje društvene odnose i političku organizaciju. Međutim, agrarno uređenje Turske imalo je dvije etape, prva je počela od prodiranja u naše zemlje pa do XVI stoljeća, a druga od XVI stoljeća pa do XVII stoljeća, s tim da je kulminirala toko XVIII i XIX stoljeća.Prva etapa:Turci nisu odmah uništili bosansku državu, nego su krupne feudalce učinili svojim vazalima. To je bila dobra taktika Osmanlijskog Carstva da uz manje napora i odupiranja postepeno zauzmu naše krajeve. Tako su oni tek poslije smaknuća kralja Stjepan Tomaševića 1463 godine uništili bosansku državu i u njoj zaveli svoj feudalni sustav, timarski sustav. Jezgro feudalne klase u to vrijeme su uglavnom bili Turci, oni su feude(timare) dobivali kao zasluge za ratne pohote u kojima su sudjelovali. Tada se počinju obračunavati uglavnom sa krupnim feudalcima, dok su nekim sitnijim feudalcima dopustili da postanu i oni spahije te da zadrže svoj feud kao timar u novom timarskom sustavu ili, češće, im sultan svojom milošću daje timar na drugom mjestu. Međutim, do kraja prve etape, odnosno do XVI stoljeća sve su domaće spahije, kršćanske vjeroispovijesti, nestali, bilo da su se izgubili u klasi obične raje, bilo da su prešli na islam. Izuzetak predstavlja Bosna zbog tzv. odžaluk timara. Naime, bosanskim kanunom iz 1517 godine dozvoljeno je da feude mogu nasljeđivati samo ljudi koji su porijeklom iz Bosne i žive u njoj. Tako su se u Bosni još prije 1517 godine isticali domaći ljudi, najvjerojatnije islamske vjeroispovijesti, u feudalnoj klasi.Druga etapa:Nastaje u krajem XVI kada se Turci povlače u defanzivu. Naime, gornji slojevi nisu mogli zadovoljiti svoje ekonomske potrebe na dotadašnje načine, tj. diobom ratnog plijena i zemljišta. Oni svoj izlaz

26

nalaze u uzurpacija seljakovih posjeda, tako da seljak postaje goli proizvođač, bez ikakvih vlasničkih prava. Tako je zaveden novi feudalni sistem, čitlučki sistem. U XIX stoljeću agrarni odnosi ostaju feudalni, s tim da feudalac ima pravo na ubiranje rente, ali nema nikakve dužnosti prema centralnoj vlasti.

Odžakluk timari

Odžakluk su bili nasljedni timari u Bosni. Ne zna se točno kada su uvedeni, neki smatraju da su nastali početkom XVII stoljeća. Magretić smatra da su oni nastali u najmanju ruku krajem XVI stoljeća, na to ga, navodno, upućuje jedan ferman o odžakluk timarima iz 1644 godine. Meni je zanimljiva njegova druga indicija, odredba bosanske kanuname iz 1516 godine. U njoj se dozvoljava da feudalne posjede u Bosni mogu nasljeđivati samo oni koji su rođeni tu i koji tu žive. Logično je zaključiti da se u Bosni održala domaća klasa spahija do 1516 godine, zato što su ih nasljeđivali od svojih predaka. Ti nasljedni timari su odigrali značajnu ulogu u Bosni u učvršćivanju položaja domaćih spahija. Naime, spahijska organizacija je bila jača u Bosni nego u ikojem drugome kraju Turskog Carstva. To se vidi po tome što je veliki broj spahija u Bodni dočekalo Tanzimat sa kojim je bila ukinuta spahijska organizacija 1839 godine.Uživanje odžakluk timara je bilo kolektivno. Njih su u Bosni su nasljeđivali sinovi zaima, ako njih nije bilo, onda braća, a ako i njih nije bilo, onda najbliži srodnici po muškoj liniji. Poslije je kriteri produžen i na srodnike po ženskoj liniji.

Nekretnine:

Timari

Timar je bio osnovni oblike feuda po čemu je turski feudalni sustav i dobio ime timarski sustav. Timari su bili posjedi na kojima su bili zasađeni zavisni ljudi koji se zovu raja, a kao uživaocima dodijeljeni su pojedincima, pretežno konjanicima, za zasluge u ratnim pohodima sultana. Uživaoci timara zvali su se timarnici, a spadali su u stalež spahija. Timarniku je pripadao samo ekonomski imunitet na kojemu je se oslanjalo njegovo pravo ubiranja rente koja je za timare mogla iznositi do 20 000 akči godišnje. Budući da nije imao i upravno-policijski imunitet, timar je spadao u kategoriju neslobodnih(serbestsiz) posjeda. Međutim, valja napomenuti da timarniku nije pripadala sva renta, nego je, ukoliko mu je visina timarnika iznosila više od 4000 akči, svakih dodatnih 3000 akči morao dovesti još jednog konjanika o svome trošku. Timarnik nije bio vlasnik timara, niti je timar bio naslijediv, osim bosanskih odžaluka. Timarniku je, dok vrši određenu službu(pretežno vojnu), pripadalo pravo na ubiranje rente. Dakle, ukoliko ne bi vršio službu, ne bi mu više ni pripadalo pravo na ubiranje rente. Tako se vidi da je ovdje položaj feudalaca bio daleko podređeniji nego u zapadnoj Europi. Zbog toga je osmanska država bila toliko jaka da je mogla zadavat jake udare europi.

Zijameti

Zijamet ili zeameti su bili feudalni posjedi slični timarima sa izvjesnim razlikama. Ponajprije se ovdje uživalac feuda zove zaim, on je niži komandant spahijske vojske zbog čega je često nazivan begom. Visina prihoda sa posjeda je bila od 20 000 do 100 000 akči. Jedna od najvažnijih razlika je to što su zijameti spadali u kategoriju slobodnih(serbest) posjeda. Dakle, uživaoci su imali osim ekonomskog imuniteta i upravno-policijski imunitet. To je značilo da su oni vršili političku vlast prema naseljenicima na svojim područjima.

Hasovi

27

Hasovi su bili feudalni posjedi koje možemo podijeliti na dvije potkategorije, carski hasovi i hasovi. Neke je dijelove zemlje sultan ostavljao sebi kao sultanovo dobro, to su bili carski hasovi, a neke je dodjeljivao visokim vojnim i upravnim funkcionarima kao plaću za njihov rad, to su bili obični hasovi. Najviše hasove su uživali funkcionari centralne vlasti, osobito veliki vezir koji je imao položaj analogno ravan predsjedniku vlade. Prihode koje su hasovi donosili iznose od 100 000 akči pa na više. Hasovi spadaju kao i zijameti u kategoriju slobodnih (serbest) posjeda. Dakle, imali su feudalni i policijsko-upravni imunitet. Međutim, razlika se nalazi u veličini posjeda i visini primanja. Najvjerojatnije baš zbog veličine hasa, hasovi nisu niti mogli biti upravljani direktno od svojih uživaoca, nego su upravljali rajom na svojim posjedima posredstvom funkcionara koji su se zvali: vojvode ili subaše.

Mulk

Mulk je bila suprotnost od erazi mirje. Ona je bila nedržavna zemlja ili nekretnina, zbog čega se nije ni plaćao porez na nju. Nad svim ostalim stvarima, sultan je imao erazi miriju te je na osnovu toga naplaćivao porez. Dakle, mulk je bio posjed u potpunom vlasništvu, pravne prirode nešto kao pravo svojine u rimskom pravu. Posjednici mulka su sa njim mogli slobodno raspolagati, kako za vrijeme života, tako i za slučaj smrti. Dakle, mogao se oporučivati.

erazi mirija

Erazi mirija je bilo vrhovno pravo svojine sultana nad zemljom koju osvoji. Ovo pravo je jače nego u ostalim zapadnim zemljama i predstavljalo je punu realnost, jer je on ne ograničeno uživao zemlju. Na ovom pravu mu je počivalo pravo da oporezuje svoje podanike. Valja napomenuti da timarnici i zaimi nisu mogli raspolagati svojim posjedom, zato što nisu bili vlasnici u punom smislu toga posjeda, nego im je sultan samo dao pravo na rentu s toga područja.

vakufske zemlje

U jednom hadisu iz šerijatskog prava zapisano je da ufakuviti znači dati neku imovinu Alahu koja se ne smije, ni prodati, ni darovati, ni nasljediti, a njeni prihodi trebaju služiti za opće dobro. Logično je da su onda vakufske zemlje bila vjerska zadužbina koju su muslimani davali u korist vjerskih institucija. Njihova je pravna priroda, pošto su Turci oslanjali na šerijatsko pravo, bila slična pravnoj prirodi erazi mirije. Dakle, ti posjedi su bili neotuđivi!

čifluci-baštine

Prvo treba razlikovat slobodne baštine od onih koje su u sklopu feudalnog imanja.Slobodne baštine su bile one koje su oslobođene svih davanja. Dodijeljene su vojnucima koji su bili, ponajviše, vlas. Oni su činili pomoćnu tursku vojsku. Slobodne baštine nisu bile otuđive, ali su ih mogli nasljeđivati pod istim uvjetom, vojnom službom.Međutim, timari i zijameti bili su sastavljeni od mnoštva čifluka i baština koje su uživali zavisni stanovnici. Čifluci su bili posjedi muslimanskih stanovništva jednoga feuda, a baštine nemuslimanskog stanovništva. Ustanova baština je preuzeta iz hrvatskog srednjovjekovnog prava. Bitnih pravnih razlika između baština i čifluka ranije nije bilo. I na jednom, i na drugom postojali su isti proizvođački feudalni odnosi i ista pravna priroda, odnosno, uživali su svojinska prava uz uslov vršenja odgovarajućih obaveza u korist turske države i feudalaca, pod određenim uvjetima mogli su naslijediti posjed i imali su pravo otuđiti uz suglasnost feudalca. Iz ovog potonjeg prava je kasnije proniklo čitlućenje. Čitavo zavisno stanovništvo se na početku zvalo raja bez obzira bili to kršćani ili muslimani. U Bosni je postojao znatan broj muslimanske raje. Međutim, od XVIII stoljeća naziv raja je se upotrebljavao samo za oznaku nemuslimanskog stanovništva.

Obveze seljaka u timarskom sustava

Obaveze raje u sustavu su bile dvojake, tj. imali su obaveze i prema spahiji, i prema državi.

28

Obaveze prema spahiji su sljedeće1) Naturalna renta. Ona je iznosila jednako za svu raju, i muslimane, i kršćane. Raja je bila

obavezna da plaća desetinu od glavnih zemljoradničkih proizvoda(ušur) i na priselicu u korist spahije(salarija). Ovo potonje je često naplaćivano u nekom ekvivalentnom proizvodu, zato što spahije nisu uvijek zalazili kod seljaka. Oboje zajedno su pretežito iznosili od sedmine do osmine proizvoda seljaka. Znači ušur nije iznosio u strogom matematičkom smislu 10 %. Bili su obvezni i na resmove, to su bila naturalna podavanja u na pčele, mlinove, …

2) Na radnu rentu je bila obavezna sva raja, ali ona nije igrala neku važniju ulogu do XVI stoleća. Uglavnom je bila umjerena i iznosila po zakonskim spomenicima 3 dana godišnje u korist spahija, a sastojala se u nošenju drva iz šume, radnja u vinogradu i sl.

3) Raja je bila obvezna i na takse koje su se zvale badahava, a plaćale su se razne administrativne poslove: vjenčavanje, prodaja baštine(tapijska pristojba), …

4) Novčana podavanja, pak, nisu bila jednaka za svu raju. Muslimani su imali znatno pogodniji položaj od nemuslimana. Muslimani su plaćali pristojbu po kući u iznosu od 25 akči koja se zvala resmi čift. Za razliku od toga, kršćani su plaćali ispendže koja je iznosila 22 akča za svaku odraslu mušku glavu. Postojale su još neke razlike, ali one nisu od velikog značaja

5) Seljak je bio vezan za zemlju i nije je mogao napustit bez privole spahije. Međutim, ovdje pravila nisu strogo postavljena kao u drugim europskim zemljama. Spahija je prema općoj kanunami sulejmana II mogao vratit odbjeglog seljaka u roku od 10 godina, a u jednoj bosanskoj kanunami navodi se rok od 15 godina. Tako su oni često bježali u hajduke i uskoce

Raja je imala obveze i prema državi, a to su sljedeće:1) Postojao je namet koji su plaćali kršćani, a on se zvao Harač. Iako je na početku bio koliko

toliko podnošljiv, 35 akči po glavi odraslog kršćanina. Poslije je iznosio 4 dukata za bogatog, a 2 dukata za svakog odraslog kršćanina. Iznosi harača su u XVII i XVIII stoljeću bili stalno u porastu, zbog čega stanovništvo ne može platiti harač pa biježi u hajduke ili uskoke.

2) Danak u krvi, on je bio proturječan s hijerarhijski najvišim pravom, šerijatskim pravom. Na tom pravu je se trebalo oslanjat i kanunsko pravo. Naime, naši narodi su opterećeni i davanjem djece od 8-10 godina u korist janjičarske vojske. Ovo je teško pogađalo kršćane, zbog ćega su često sakatili svoju djecu da ih Turci ne odvedu. Ovaj namet vrijedio je i za muslimansko stanovništvo, međutim, za njih je ovo predstavljalo čast.

3) Opće-obavezni radovi u korist države, padali su na teret svom stanovništvu, bez obzira na vjersku pripadnost. Sastojale su se u obavezi seljaka da osiguravaju hranu i prenoćište za vojsku i funkcionare koji borave u određenom kraju za vrijeme njihovog vojnog pohoda, obveze da popravljaju putove, mostove, gradove, …

4) Teško su padali nameti u korist upravnika provincije koji su nastali u XVII stoljeću u narodu je ovaj namet bio poznat pod imenom taksit(rata), zato što je prikupljivan u dvije rate.

Ovaj loš položaj seljaka, naročito poslije XVII stoljeća kada su uvedeni potonji nameti, je bio uzrok mnogih seljačkih buna. Najbolji primjer je seljačka buna iz XVII stoljeća pod vodstvom kadije Abdurahman Muharemija kojoj je uzrok spomenuti taksit. Trajala je više od 10 godina i u njoj su napadani predstavnici vlasti i njihovi pomagači iz redova imućne klase, paleći im kuće, uništavajući im imetak i sl.

Čiflučki sustav

Do XVI stoljeća gornji slojevi turske države su svoje ekonomske potrebe snabdijevali uglavnom, ili kao spahije imajući timar i služeći vojsku, ili kao janjičari, ili kao čuvari na tvrđavama. Dok su gornji slojevi živjeli od svojih profesija, seljaci su uglavnom neometano uz relativno podnošljiva davanja živjeli na baštinama. Sultanovo pravo erazi mirija bilo je proturječno, zato što nije dozvoljavala feudalcima da otuđuju svoj feud, a za razliku od toga seljaci su mogli slobodno otuđivati svoju baštinu, odnosno

29

otuđiti njihovo haki karar pravo, naravno, uz plačanje tapijske takse. Oni su međusobno prodavali baštine seleći se po feudima, ali interesa za gornje slojeve ranije nije bilo. Međutim, od XVI stoljeća društveno politički i tehnički odnosi se mijenjaju, više se koristi vatreno oružje i Turci sve više prelaze u defanzivu. To je smanjilo volju gornje klase da budu janjičari i spahije, zato što su zbog vatrenog oružja brojniji bili gubitci, a kako znatnih osvajačkih pohoda nije bilo, nije bilo niti ratnog plijena i zemljišta u čijoj diobi bi sudjelovali isti. Tako povlaštenim slojevima postaju zanimljive baštine te se uključuju sa seljacima u promet baština, bilo da su ih tjerali na prodaju ili da su baštine oduzimali kao založena imanja. Seljaci nisu imali kuda te su ostajali na baštini kao zakupac, čime je položaj seljaka bio ravan golome proizvođaču, dakle, jako loš. Ovaj proces se zove čitlučenje i u nametni krug uključuje trećeg eksploatatora, čitluksahibiju. On je na uzurpirana zemljišta seljaka davao feudalcu podavanja koja su prije davali sami seljaci, ali on je većinom bio i sam spahija na nekom drugom timaru te feudalac na njemu nije mogao vršiti nikakve zlouporabe. Seljak je onda čitluksahibiji morao davati devetinu za njega, a desetinu za spahiju. Nekad je seljak bio opterećen da daje polovinu svoga priroda, a češće je to iznosilo trećinu njegovog prihoda.

Što se tiče čitlučkog sistema u Bosni, treba spomenuti da je imao dvije važne karakteristike. Prvo, sam razvojni put čitlučkog sistema tekao je nešto sporije, nego u ostalim turskim krajevima. Drugo, zbog specifičnog položaja feudalne klase, jedna osoba je igrala ulogu spahije i čitluksahibije. Inače je u drugim krajevima bilo zabranjeno da spahije kupuju svoje baštine.Čitlučki sistem u Bosni je imao i dvojaki nastanak. U Nekim krajevima gdje je stanovništvo prorijeđeno, bilo iz ratnih sukoba između Austrije i Turske, ili gladi, ili kuge, čitluksahibije i spahije su dovodili kršćansko stanovništvo iz Crne Gore i Hercegovine, a njih su odmah pri dolasku, kao crno gorčane 1712 godine, zatekli čitlučki feudalni odnosi. Ipak, u nekim krajevima, kao npr. u Bosanskoj krajini, proces čitlučenja tekao je uzurpiranjem posjeda od seljaka. Bilo kako bilo, procese čitlučenja tekao je tokom XVII i XVIII stoljeća, a u XIX stoljeće, Bosna ulazi sa punom pobjedom čitlučkog sistema.

TANZIMATSKO ZAKONODAVSTVO

U XVIII stoljeću turska država se nalazila na rubu propasti, tome su doprinijeli procesi čitlučenja koji su razarali klasične ustanove zasnovane na timarskom sistemu i porazi koje je turska država zadobivala to vrijeme. Mnogi vladari se odlučuju na reformu da nešto učine, u prvom mjestu na području vojske i administracije. Nitko do Abdula Medžida II u tome nije uspjeo. On je 1839 godine proglasio tzv. tanzimat hatišerifom od Glihane. Formalno je ukinuo sve klasične ustanove u svojoj državi, uveo je opće vojnu i poreznu obvezu za sve. Dalje je proklamirao formalno ukidanje spahijske organizacije i timarskoh sisteme te svih ustanova koje su počivale na tom sistemu, proklamirao formalnu ravnopravnost svih stanovnika, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu i klasnu pripadnost. Poslije tanzimatskog zakonodavstva uveden je i građanski sud te je ukinuto kanunsko pravo(POGLEDAJ DETALJNIJE). Ova načela su samo proklamirana, a trebala su biti posebno razrađena u kasnije izdanim zakonima. Ali, ti zakoni koji su bili izdati nešto kasnije, dosta su odskakali od proklamiranih načela. Cilj tanzimata je bio u krajnjoj liniji da se održi osmanska vlast

Ramazanski zakoni/Kategorije nekretnina

Ramazanski zakonik, ramazanski zakon ili agrarni zakonik je donesen 1858 godine na temelju tanzimatske proklamacije. Kao pozitivno pravo važilo je i u Bosni i Hercegovini. Sultani nisu htjeli, a nisu ni mogli da sasijeku staru društveno ekonomsku bazu te je ramazanski zakon samo regulirao, do tanzimatskog zakonodavstva, postojeće agrarne odnose, ili bolje rečeno, legalizirao je čitlučki sistem. Tom legalizacijom garantirao je čitluksahibijama nasljedno pravo na baštine.Ramazanskim zakonom unesen je izvjestan sistem u tursko agrarno pravo tim što je učinjena razlika u pravnoj prirodi nekretnina kojih je bilo pet vrsta

30

1) Mulk, za razliku od ranije, opseg mulkovne svojine se znatno povečao. Posjednik je imao neograničeno pravo raspolaganja. Ona su nasljeđivana po kuranskim odredbama. U mulk su spadali kuća, okućnica te pola duluma zemlje oko njih. I našem govornom području ova kategorija se često nazivala Miljać, odnosno miljćevi.

2) Erazi mirija, obuhvaćala je cjelokupnu obradivu zemlju i izvjesne dijelove zemlje obrasle šumom. Na toj zemlji kao i ranije, vrhovno pravo svojine pripadalo je državi. No za razliku od ranije, posjednici dijelova erazi mirije mogli su otuđivati zemlju, ali samo uz dozvolu države. Međutim, zemlje erazi mirije nisu mogle biti oporučno naslijeđene. Država je sa te zemlje ubirala prihod koji se zvao desetina. Stoga je vodila i posebne poreške knjige u okviru zemljišno-knjižnog sistema koji se zvao tapijski sistem. Službenik koji je izdavao tapije zvao se tapu-memur.

3) Vakufske zemlje ili erazi mevkufe su bile vjerske zadužbine4) Erazi mestruke je bilo zajednička zemlja koja se služila za opće potrebe svim seljacima, npr. za

ispaši5) Puste zelje ili erazi mevat

Ramazanski zakon je prilikom austrougarske okupacije znatno recipirat.

Saferska naredba – muzatea

Safersku naredbu je izdala turska porta sa ciljem da otupi oštricu nezadovoljstva bosanske raje. Saferska nagodba je, ustvari, iznuđen kompromis između čitluk sahibija i raje. Tako ona detaljizira suštinu agrarnog odnosa u bosni određivanjem obaveznog ugovornog odnosa između zemljištnih gospodara i kmetova. Ugovor koji su zaključivali se zvao muzarea i sklapan je između dvije neravnopravne strane na određeno vrijeme. Jedna strana je ulagala zemlju(čitluk sahibija), a druga strana rad(kmetovska porodica). U muzarea je bilo ugovoreno dijeljenje plodova, tj. koliko pripada čitluk sahibiji. Ono je bilo od ranije uobičajeno, a iznosilo je negdje polovinu(sandžacima), a negdje trećinu, četvrtinu i petinu. To je ovisilo, s jedne strane o vrsti poljoprivredne proizvodnje, a s druge strane o obvezama strana, tj. čiji volovi se koriste pri obradi zemlje, tko je pravio kuću čifćiji i sl.Saferskom naredbom ukinut je načelno kuluk, ali je ostavljen u sandžacima u kojima ga ranije nije bilo. Agrarni odnos između čitluk sahibije i čifćija, saferova naredba naziva čifćinskim ili kmetovskim odnosom, a kmeta, iako je uobičajen naziv čifčija, ona naziva mustedžir. Naziv je najvjerojatnije povezan s time da je agrarni odnos za čifčiju koji je imao pravo stalnosti, bio nasljedan. To pravo je prelazilo na nasljednike i unošeno u zemljišne knjige, a ono se zvalo kmetovo pravo i imalo je stvarno-pravni karakter. Kmet ne samo što ovom naredbom nije bio vezan za zemlju i mogao otići poslije žetve, nego je saferskom naredbom stvar bila obrnuta. Naime, čitluk sahibija je bio vezan za seljaka, zato što ga nije mogao dignuti sa zemlje koju je obrađivao, osim u slučajevima da ne obrađuje zemljište da ne daje ugovorene dažbine(hak) ili da čini štetu na imanju koje obrađuje. Saferova naredba je za vrijeme austrougarske okupacije 1878 godine skroz recipirana.

Organizacija turske vlasti

Uspjeh turske države da osigura cjelovitost te njeni uspjesi u ratnim pohodima ka europskim, azijskim i afričkim zemljama, možemo prepisati njenoj dobroj organizaciji. Naime, Osmanlijsko Carstvo je bila jaka vojnička država sa snažnom središnjom koju je predstavljao sultan. Izgradnja takve jake središnje vlasti bila je uvjetovana njihovim posebnim oblikom svojine nad zemljom(erazi mirija), a njena nepovredivost je bila uvjetovana jakom središnjom vlasti.Centralnu vlast u osmanskoj državi predstavljao je sultan. On je bio snažan monokrat koji je imao neograničenu vlast koja je jačala usporedno sa državom, a smatra se da je vrhunac moći sultana bio za vrijeme Sulejmana II. Sultan je bio i vjerski kalif, što znači da je smatran Muhamedovim nasljednikom te mu je kao takvome, pripadala najjača duhovna vlast muslimana. Zbog toga se često osmanska država određuje kao teokratska despocija na istoku. Ekonomske osnove sultana su bile mnogobrojne, od toga najzanimljivije su: pravo vrhovne svojine(erazi mirija) koje je u osmanskoj

31

državi predstavljalo punu realnost, carski hasovi i regalna prava koja je imao(isključivo pravo na prihode od carina, od rudnika, od solana, na harač od kršćanskog stanonvištva, na danak mira kao što je Dubrovnik davao 12500 dukata, pravo kovanja novca i sl. Sultanu je za neposredno upravljanje državom služio divan. Divan je bilo vijeće sastavljeno od nekoliko najviših funkcionara centralne vlasti, a sačinjavali su ga: veliki vezir, drugi vezir, defterdar, kadiaskeri i janjičari aga. Pomoću jake administracije sultan je nastojao obezvjediti kontrolu čitavog državnog aparata, djelovanje feudalne klase i uspješno držanje u pokornosti raje.

Vojna organizacija

Usudio bi se reći da je čitavo Osmansko Carstvo, ustvari dobra vojna organizacija. Jezgro te organizacije činili su dva reda, provincijska vojska i centralna vojska.U provincijsku vojsku spada, ponajprije, spahijska vojska. to je bila snažna konjica koja je prestavljala stup države i glavni oslonac sultana u svim osvajačkim pohodima. Oni su morali uvijek biti u pripravnosti da mogu reagirat na svaki sultanov poziv i da odmah krenu u vojni pohod. Oni su kao platu dobivali uživanje timara, a ukoliko primanja sa timara iznosi više od 4000 akči, svakih dodatnih 3000 akči morao bi dovesti još jednog pješaka. Spahijskom vojskom jedne provincije komandirao je beglerbeg, jednog sandžaka – sandžakbeg ili alajbeg, a na početku se kao komandanti javljaju i subaše. Pored spahijske vojske, u provincijsku vojsku spadaju još graničari i pripadnici mjesnih garnizona. Te dvije trupe su se sastavljale iz raznih redova, npr: janjičara, vojnuca, martolosa… U Središnju vojsku spadala je najamnička vojska kojom su upravljale osobe iz redova feudalne klase. Ona se dijelila na više korpusa ili odžaka. Najmnogobrojniji dio najamničke vojske činili su janjičari koji bili pješadijska vojska. Na početku su regrutirani od zarobljenika, a poslije od djece koje su dobivali od raje kao danak u krvi. Janjičari su na početku bili pravi asketi, bili su potpuno odani vojnoj profesiji, nisu se smjeli čak ni ženiti. No poslije su oni pod određenim okolnostima bili neposlušni sultanu. U najamničku vojsku spadali su još dvorske spahije, one bi se navodno mogle označiti kao sultanova garda. Dalje su u osmanskoj državi postojali i počni vojni odredi koji su bili formirani od muslimana i od kršćana. Od potonjih su formirane dvije trupe, vojnuci i martološi. Vojnuci su obavljali različite dužnosti zauzvrat kojih su dobivali pravo na uživanje slobodnih baština. Jedni su odgajali konje za vojne potrebe, starali se o ishrani konja, kosili livade, sudjelovali u službi u carskim štalama. Drugi su bili obavezni na vojnu službu koju su obavljali u pograničnim krajevima i u unutrašnjosti zemlje. Martološi su bili borbene trupe u ratu, a u vrijeme mira su čuvali državne granice i ponekad su i gonili hajduke. Pripadnici toga reda su bili krščani, ali su im starješine bili muslimani. Za svoju službu su bili oslobođeni nameta u korist države. U XVII stoljeću martološi masovno odlaze u hajduke pa su turci taj red ukinuli.

Upravna podjela

provincije

Provincija se još zvala: beglerbegluk, ajalet i pašaluk. Njihov funkcionar se zvao beglerbeg, a od XVI stoljeća vezir ili valija. U početku njih nije bilo, nego su najveće teritorijalne jedinice bili sandžaci. Prvo je stvorena upravno-teritorijalna jedinica na Balkanu pod nazivom Rumelijski ajalet, a poslije je osnovan i anadolijski ajalet. Prvi je vrijedio za Europu i brojao 30 sandžaka, čije sjedište se mijenjalo, no pretežno je bilo u Sofiji, a drugi je vrijedio za Aziju. Za vrijeme Sulejmana je carstvo podijeljeno na 40 beglerbegluk, a od toga 26 u europskom dijelu.

Sandžaci ili live

Live znači zastava, a ime je dobilo po tome što je to oblast čiji spahije su se mogle mobilizirat pod jednu zastavu. Na čelu su im stajali sandžakbegovi ili mirilive.

32

Kadiluci

Kadiluci su bili niže administrativne jedinice od sandžaka, a to su bili prvenstveno sudski djelokrugovi. Oni su se dalje dijelile na manje jedinice, nahija

Nahije

Nahije su bile naše srednjovjekovne župe, a njima su upravljale subaše

Bosanski pašaluk/osnivanje transformacija

Godine 1463 poslije osmanske okupacije Bosne formirana je na području bosanske feudalne države administrativno teritorijalna jedinica, bosanski sandžak. U njen sastav ulazile su oblasti kralja, zemlje Pavlovića i dijelovi Hercegovine. Sjedište bosanskog sandžaka je bilo prvo u Vrhbosni(današnje Sarajevo), onda u Banjaluci, pa ponovo u Sarajevu i konačno u Travniku. Bosanski sandžak je imao matičnu ulogu u Bosni, a bosanski sandžak-beg rukovodeću ulogu u ratnim pohodima među svojim susjedima. Poslije su formirani još sljedeći sandžaci: hercegovački, kliški, pakrački i krčko-lički koji su ulazili u sastav Rumelijksog beglerbuka te zvornički i požeški koji su ulazili u sastav Budimskog beglerbegluka. Nabrojani sandžaci i bosanski sadnžak su 1580 godine ušli u sastav bosanskog ejaleta. On je formiran s jedne strane zbog osvajanjem dodatnih područja, a s druge zbog slabljenja centralne vlasti. Pošto je bosanski sandžak imao matičnu ulogu prema susjednim sandžacima, on je postao centralna oblast bosanskoga pašaluka pa se zbog toga zvao paša-sandžak. U njemu je bilo sjedište beglerbega. Postoji mišljenje da je pored nabrojanih sandžaka, u Bosanski ejalet ulazili i vučetrinski i prizrenski sandžak. Drugi opovrgavaju to mišljenje time što smatraju da isto mišljenje nastalo na osnovu toga što su ti sandžaci često zajedno ratovali s bosanskim beglerbezima.

Opseg B. pašaluka

Bosanski pašaluk pri osnivanju je se prostirao na područje današnje Bosne i Hercegovine te na dijelove Slavonije, Dalmacije i Like. Takav opseg se zadržao sve do karlovačkog mira 1699 godine. Tokom XVIII stoljeća opseg bosanskog pašaluka se poprilično podudara s današnjim granicama Bosne i Hercegovine.

SUDSTVO I PRAVNI SUSTAV/ kadija,

Organ pravo suđa u osmanskoj državi bio je kadija. On je bio i organ opće nadležnosti. Kadiju su Osmanlije preuzeli još od prve muslimanske države od koje potiče kadija, Arapskog kalifata. Kadija je imao nekoliko karakteristika: 1)Isključivo kadija je u osmanskoj državi imao ovlasti da rješava sve kaznene sporove među svim stanovnicima. Kada to čini, sudi po šerijatskom pravu. Ovdje je bitno napomenuti da vrijedi ona stara narodna poslovica „Kadija te tuži, kadija ti sudi“. To znači da je kadija bio i državni tužilac i sudac, odnosno pokretao sporove i rješavao ih. 2) On je imao isključivo pravo suđenje i što se tiče stvari koje su bile određene administrativnog, poreskog i zemljišnog prava. 3) Što se tiče građanskopravnih sporova, isključivu nadležnost imao je samo prema muslimanima. Kršćani su u građanskopravnim sporovima suđeni adet ill miletskim pravom. Na zahtjev stranaka mogao im je i kadija suditi u tim sporovima, ali bi onda sudio po šerijatskom pravu. 4) Po službenoj dužnosti bio je dužan voditi poslove starateljstva prema maloljetnicima i drugim poslovno nesposobnim osobama. 5) Nadzirao je korištenje vakufskih dobara. 6) Nadzirao je, kao čuvar zakona i izvršilac naredbi centralne vlasti, postupke i djelovanje državnih službenika na području kadiluka. 7) Bio je nadzorni organ tržišta. Samo uz njegovo prisustvo su se mogle određivati cijene pojedinim artiklima, poglavito prehrambenim.

33

Njegove su pritužbe bile efikasne sve dok je centralna vlast bila jaka. Usporedno sa opadanjem snage centralne vlasti, otpadala je i snaga pritužbi kadije.U našim zemljama su postojale tri podvrste kadije, poredane po rangu: 1) mula, on je stolovao u Sarajevu i Beogradu; 2) obični kadija koji je sudio u većim okruzima te 3) Naib koji je bio mulin namjesnik na području dijelova kadiluka, tj. mulaluka. Bitno je napomenuti da u turskoj državi do tanzimatskog zakonodavstva nije postojala apelacija, tj. žalba na viši sud. Prvostupanjska presuda je bila konačna. Spor je se mogao samo opet ponoviti i to pred istim kadijom. Kadija je mogao, ukoliko ne zna kako riješiti spor, zamoliti muftiju da mu protumači Kuran i dadne svoje mišljenje. Ali za to mišljenje kadija nije bio vezan. Muftija je postojao u svakom okrugu gdje je postojao i kadija.Sve odluke kao i drugi akti koje je donosio kadija, zapisivao je u jednu knjigu koja se zvala sidžili ili protokol. Zbog toga nam te knjige predstavljaju značajan izvor prava za proučavanje povijesnog prava naših naroda pod Turcima.Uz sudnicu su se nalazio se i izvjestan broj suhudulhala. To su bili vjerodostojni ljudi koji su služili kao svjedoci kod sklapanja raznih ugovora i kao svjedoci pred kojima se odvijao spor. Dakle, neka vrsta porote. Kod svakog spora je bilo potrebno da se pojavi desetak viđenih muslimana ili kršćana koji su bili prisutni suđenju kadija. Ja bi napomenuo da sam u drugim literaturama imao pročitati da su oni bili samo muslimani.Godine 1839, poslije tanzimata, izvršena je reforma sudstva. Sudovi su podijeljeni na građanske i šerijatske sudove. Pojavio je novi sudski funkcionar koji je sudio bračne i nasljedne sporove među muslimanima. U nadležnost građanskog suda spadala su sva pitanja koja nisu bila od vjerskog karaktera. Građanski sudovi su djelovali u 3 do 4 instance. Prva instancu činio je sreski sud, drugu okružni sud, a treću pokrajinski sud u Sarajevu. Treća instanca je za mnoge i posljednja, a za neke postoji i četvrta instanca koju čini vrhovni sud u Carigradu.

izvori prava,

sudski protokoli!

šerijatsko pravo

U Bosni i Hercegovini je važilo tzv. hanesfitsko šerijatsko pravo. Osnovana je na pravcu koji je zastupala škola imam Ebu HanifeŠerijatsko pravo se sastoji od 2 glavna i još 2 dodatna izvora koja ćemo ovdje nabraojati

1.) Najvažniji izvor šerijatskog prava je Kuran. U njemu se nalazi oko 6000 izreka, a od toga svega samo 100 se odnosi na pravo. Njima su regulirane samo djelomično pojedine grane prava(porodično, nasljedno, kazneno i ratno pravo). Kuran je objavio Muhamed koji je prema muslimanskom vjerovanju Božji namjesnik.

2.) Kako je Muhamed bio božji namjesnik, muslimani su smatrali da je on bezgrešan da radi sve što je Bogu milo(slično kao kršćani za sina Božjeg). Tako sve što je Muhamed odobrio, preporučio ili sam uradio, predstavlja muslimanskim vjernicima presedan/obrazac po kojemu se imaju ponašati. Taj presedan se naziva hadis. Zbir tih presedana je sastavljan u knjigu koja se zove sunna

3.) Izvor je Idžma ili konsenzus, a svoje postojanje vodi navodno iz jednog Muhamedovog hadisa u kojemu navodi da umma u konsenzusu neće pogriješiti. Dakle, ako se svi iz razreda uleme usuglase oko jednog pitanja, onda to rješenje ima moć šerijatskog zakona

4.) Kijas ili analogija, to su bila logička rješenja na pitanja koja daje vremenska praksa. Primjer; putem objave je zabranjeno pijenje vina radi toga što ono opija, a analogijom je se došlo do rezultata da su zabranjena sva pića, zato što su to opijati. Ovo rješenje se naziva fetvom. Izdavali su je na početku imami i islamski pravnici, a poslije posebni islamski učenjaci koji su se zvali muftije. Muftija je postojao u svakom kadiluku gdje je postojao i kadija. Ukoliko kadija ne bi znao kako riješiti određeni spor, mogao bi se obraćao muftiji koji tumači pravne

34

propise šerijatskog da mu da svoje mišljenje, ali za njega nije bio vezan. Pored muftija iz kadiluka postojao je i jedan veliki muftija za čitavo carstvo koji je sjedio u Carigradu

Sistem fetvi je široko primjenjvan i na našim zemljama, a primjenjivana su na pravna pitanja i odnose, za reguliranje političkih i vjerskih pitanja. Bosankske kanuname – prvorazredni izvor

državno pravo

Državno pravo ili kanunsko pravo je predstavljalo skup propisa kojima je sultan regulirao odnose u svojoj državi. Ti propisi su objavljivani u zbirkama koje su se zvale kanuni ili kanuname(zbornici prava). Sultani su propise objavljivali još u posebnim naredbama koje su se zvale fermani, a kasnije u svečanim poveljama koje su se zvale hatišerifi. Treba spomenuti da je primarni formalni izvor prava bilo šerijatsko pravo, no ono nije obuhvaćalo ili samo djelomično sve društvene odnose koji se trebaju regulirati pa zbog toga je sultan te odnose regulirao. Kanunskim pravom su bili regulirani uglavnom agrarni odnosi, organizacija vlasti i poresko pravo.Najznačajniji zakonodavci su bili Mehmed II i Sulejman I koji je zbog svoje zakonodavne aktivnosti nazvan i Sulejman Zakonodavac. Važan zakonik koji je izdao je Budimska ili Timarska kanunama. S njom su regulirani agrarni odnosi i spahijska organizacija.Kanunami su mogli biti opći i posebni. Opće sam maloprije spomenuo, a u posebne spadaju npr: bosanska kanunama, zvornička kanunama itd.Međutim, kako je društveno-ekonomski razvoj tekao u smjeru bezvlašća, s vremenom su propisi kanunskog prava bili mrtvo slovo na papiru koje je važilo samo u glavama upravljača. Zbog toga je ono tanzimatom 1839 godine ukinuto, a umjesto njime, sultani su počeli od tada da onose reguliraju posebnim zakonodavstvom. Od zakonika je važno spometuni ramazanski zakon, Muharemski zakon kojim su regulirani nasljedno pravni odnosi u kategoriji zemlje erazi mirija, kazneni zakon itd.

Medžela

Medžela je bila građanski zakonik u osmanskoj državi koji je nastao u XIX stolječu. To je bila kodifikacija šerijatskog prava, ali ne svih odredbi, nego uglavnom one koje su se odnosile na imovinskog pravo. Dakle, ona nije sadržavala propise koji su uređivali vjerske odnose te je, stoga, ona važila za cjelokupno stanovništvo, bez obzira na klasnu ili vjersku pripadnost. Praznine koje su nastale u medželi su se dopunjavale običajnim pravom. Ona je izdavana sukcesivno(u više navrata) u službenom osmanlijskom zborniku prava koji se zvao destur. Medžela nije izdata u formi zakona, niti je službeno važila kao zakon, ali ipak je uživala snagu i autoritet zakona. Neke odredbe medžele vrijedile su i za vrijeme stare jugoslavije.

miletsko pravo

Mileti su bile vjerske zajednice u Bosni za vrijeme osmanske okupacije. Postojali su katolički mileti, pravoslavni mileti, … Miletsko pravo je bilo vjersko pravo pojedinih vjerskih zajednica(mileta). U kompetenciju miletskog prava spadale su porodični i nasljedni sporovi koje su rješavali crkvene starješine. U miletsko pravo spadalo je i Kanonsko pravo.

Kanonsko pravo

35

Turci su po mom mišljenju zbog same ahdname Mehmeda II, dopuštali u Bosni da se sporovi oko porodičnog, bračnog i nasljednog prava rješavaju po kanonskom ili adet(običajnom) pravu. Da obrazložim svoju tvrdnju: Turci su u ahdnami dali pravo ispovijedanja svoje vjere nemuslimanima, a neke odredbe koje sadrži šerijatsko pravo su bile u antinomiji sa kanonskim pravom pa tako im je bilo nemoguće ispovijedanje svoje vjere i pridržavanjem šerijatskog prava baš zbog tih proturječnih propisa. Dok god propisi kanonskog ili adet prava ne štete interesima države ili vladajuće klase, dotle im je dopušteno da te odnose rješavaju po svojim pravima. Nemuslimani su se mogli obratiti i kadiji da im riješi građanskopravni spor. No u tom slučaju kadija sudi po šerijatskom pravu. U Bosni su rješavali svoja pitanja u sklopu običajnog prava putem narodnih sudova gdje su sudili knezovi kmetovi i drugi. A u kanonskom pravu su porodične, nasljedne sporove rješavali obično crkvene staješine. Međutim, crkvene starješine morali su prilikom donošenja odluka obraćati pažnju na običajno pravo.

ajani-kapetani

Ajani ili ugledni ljudi su se pojavili tokom XVII stoljeća, a već tokom XVIII stoljeća postali su organi lokalne samouprave. Naime, tokom XVII stoljeća tursku državu su pogodili novonastale vojne i financijske potrebe pa su ajani zajedno s kadijama počeli pomalo: vršiti raspored općedržavni nameta, organizaciju kolektivnog suzbijanja hajdučije i drugih nereda, organiziraju prijenos pošte od Carigrada do provincija da maksimiziraju cijene hrani da mobiliziraju čitavo muslimansko stanovništvo koje je sposobno za nošnju oružja te da predvode vojsku na razne frontove.Kako tokom XVIII stoljeća nije bilo posebnih organa koji će obavljati te poslove, Turci konstruiraju novi organ pod nazivom ajanluk. Nosilac tog organa na prostoru jednog kadiluka bio je ajan. Čini se da je ajan na početku bio izborni organ, a da s u izboru sudjelovali čak i kršćani. Ali ubrzo je izborna funkcija potisnuta. Ajani na prostoru Bosne karakteriziraju s posebnim specifičnošću, a to jest da su ajani i kapetani bila jedna osoba.Kapetanija je bila teritorijalno vojna organizacija koja je nastala u XVI stoljeću na prostoru Bosanske krajine(graničnog prostora Bosne). Kapetani su bili službenici koji su bili komandanti vojske na teritorijalnoj vojnoj jedinici kapetaniji. Funkcija kapetana dodjeljivana je uglavnom istaknutijim spahijama, dakle, timarlijama i zaimima. Kapetani su kasnije dobivali i nagradu za njihovu službu koja je bila ravna primanjima sa zijameta.Spoj ajana i kapetana u velikom broju kadiluka u Bosni nastaje uglavnom u XVIII stoljeću kada nastaje i potreba za obavljanjem novih vojnih i ekonomskih poslova, zato što su od početka te poslove samoinicijativno obavljali kapetani. Pošto je kapetanska funkcija bila nasljedna, to je i ajanska funkcija u krajevima gdje su postojali kapetani postala nasljedna. U krajevima gdje nije bilo kapetana, ajani su bili istaknutiji begovi sa područja tih kadiluka. Međutim, i u tim krajevima s vremenom ova funkcija postaje nasljedna. Karakteristično je što su u bosanski ajani i kapetani Bosanski pašaluk pretvorili u svojevrsnu konfederaciju ajana.Naravno, oni su tako ugrožavali autoritet centralne vlasti pa je sukob između centralne vlasti i ajana bio neizbježiv. Oni htjeli da pretvore ajane u obične službenike, a ajani su htjeli da im sultan prizna pravo nasljednosti funkcija te da na mjesto vezira postavlja jednog od domaćih ljudi. Dakle, težili su samostalnosti Bosne. Kad je se sultan Mahnut II počeo obračunavati s ajanima, u pogodno vrijeme je krenuo i u obračun s bosanskim ajanima te u Bosnu šalje nekoliko energičnih vezira da dovedu u red bosanske ajane. Međutim, on ne uspijeva naći kompromis sa njima te bosanski ajani na čelu s Husein kapetanom Gradaščevićem stupaju u otpor centralnoj vlasti. Kapetan Husein je izabran za vođu na jednom skupu ajana koji se održao u Tuzli. Prvi sukob nastao je na Kosovu gdje su Bosanci odnijeli pobjedu. Poslije te pobjede Husein se vraća u Bosnu i proglašava bosanskim vezirom. Međutim, sultan je se konačno obračunao sa Huseinom 1833 godine kada mu je u tome pomogao stolački ajan Alija. On je okupio oko sebe najveći broj hercegovačkih ajana koji su ustupili u otpor Huseinovoj

36

vlasti. Konačno uspijevaju 1833 godine, a kao nagradu za poslušnost sultanu, hercegovački sandžak je iste godine izdvojen iz bosanskog ejaleta u poseban ejalet, hercegovački ejalet. Vezir hercegovačkog pašaluka postaje Alija koji dobiva titulu paše, Ali-paša Stočević.Godine 1835 u Mahmut II u Bosni ukida kapetanije i ajani, a uvodi muselimluke čiji su nosioci bili muselimi. Međutim, valja napomenuti da se stvar u Bosni ukidanjem ajana i kapetanija nije mnogo promijenila, zato što su bivši ajani i kapetani postali novi muselimi. Konačno se stvar promijenila u pohotu Omer paše Latasa koji je u korijenu sasjekao sve bosanske ajane.Omer paša Latasa je u Bosni ukinio podijelu na sandžake i uveo podijelu na okruge(kajmakluke) i srezove(mudriluke)

Tko je pisao o njenom nastanku (srednjovjekovna bosna)Kada nastaje(srednjovjekovna Bosna)Dinastija koja vlada bosnomDržavna struktura Srednjovjekovne BosnePrvi banPrvi kralj i njegova vladavina (srednjovjekovna Bosna)Posljednji kralj(srednjovjekovna Bosna)Društvena struktura ( srednjovjekovna Bosna)Bosanska crkvaSabor na bilinu poljuUgovori sa dubrovnikom (srednjovjekovna Bosna)Izvori prava(srednjovjekovna Bosna)Nastanak ranofeudalne HrvatskeKoje sile ugrožavaju njenu opstojnost(Ranofeudalne Hrvatska)Trpimirova poveljaSadržaj poveljaDruštena organizacijaOrgani valsti(Ranofeudalna Hrvatska)Koja dinastija vlada ranofeudalnom hrvatskomDalmatinski gradovi(ranofeudalna Hrvatska)Ljetopis popa DukljaninaKralj tomislavIzvori prava(ranofeudalna Hrvatska)1102-pacta conventaDržavnopravni položaj hrvatski zemalja u sastavu UgarskeTrogirska diplomaMađarski feudalni sustav – donatioNota infidelitatisDefectus seminisZlatna bulaSlobodni kraljevski gradoviVojna krajinaPravo u feudalnoj HrvatskojUrbariStatuti dalmatinskih gradovaVinodolski zakon/statutDvostruka organizacija vlasti(Vinodolski zakon)Kategorije stanovništva (Vinodolski zakon)kazneno pravo (vinodol)Sudski postupak(Vinodol)Poljički statut

37

DubrovnikDruštveno uređenje DubrovnikaDržavno uređenje Dubrovnika1526 godinaPad Bosne pod Turke – jajačka i srebrenička banovina/kapetanijaAHDNAMAAgrarno uređenje(turkse)Odžakluk timariTimariZijametiHasoviMulkerazi mirijavakufske zemlječifluci-baštineObveze seljaka u timarskom sustavaČiflučki sustavTANZIMATSKO ZAKONODAVSTVO Ramazanski zakoni/Kategorije nekretninaSaferska naredba – muzateaOrganizacija turske vlastiVojna organizacijaUpravna podjela(turske)Bosanski pašaluk/osnivanje transformacijaOpseg B. pašalukaSUDSTVO I PRAVNI SUSTAV/ kadija, šerijatsko pravo državno pravo(turske)Medžela(zbornik)miletsko pravoKanonsko pravoajani-kapetani

38