Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu C¾in-Homilije... · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu C Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede

Nacrti homilija svih nedjelja

i svetkovina kroz godinu C

Zvonko Pažin

Napomena

Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije (VĐONSB) i u Živom vrelu:

homilije označene brojem I. objavljene su u VĐONSB-u 2003./2004. god. homilije označene brojem II. objavljene su u VĐONSB-u 2010.. god. homilije označene brojem III. objavljene su u Živom vrelu 1997./1998.

Sve su homilije složene ovim redom:

A. Došašće i božićno vrijeme (str. 2-52) B. Korizma i vazmeno vrijeme (str. 53-137) C. Nedjelje kroz godinu od Krštenja Gospodnjeg do Krista Kralja (str. 138-295) D. Svetkovine (str. 296-319)

2

A.

Došašće - božićno vrijeme

3

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

I.

Uvod i pokajnički čin

Ušli smo danas u došašće, kada nas Crkva poziva na budnost. To znači da bismo u ovome

vremenu trebali pozornije slušati i prihvaćati Božju riječ, da bismo trebali savjesnije promatrati

svoj život, svoje postupke, svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je vrijeme priprave kada

iščekujemo Božić, najradosniji blagdan, blagdan na poseban način ispunjen Božjom blizinom,

Božjom nježnošću i Božjom toplinom. Zato bismo, naravno, htjeli ukloniti sve što nam priječi

da u radosti i prostodušnosti srca dočekamo blagdane koji su pred nama. Stoga ćemo se pokajat

za svoje grijehe, da i ova sveta otajstva mognemo dostojno proslaviti.

Gospodine, ti nam poklanjaš ovo milosno vrijeme došašća. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas pozivaš da budemo budni. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas po svome Sinu pozivaš da ustrajavamo u molitvi i svakovrsnim dobrim djelima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ako vinogradar uzgoji dobro grožđe, važno je taj urod i sačuvati. Oduvijek su nekoliko tjedana

prije berbe u vinogradima bdjeli i stražarili čuvari, da sačuvaju urod od lopova. Jer, ako bi se

tih dana vinogradar uspavao i ne bi bdio – ode jednogodišnji trud u vjetar. I u našem je životu

važna budnost. Čovjek mora biti sabran i pribran na cesti, u školi, na poslu… Jer, u nekim

situacijama dovoljan je, nažalost, djelić sekunde rastresenosti ili nepažnje pa da se dogodi

velika nesreća. U nekim situacijama valja stvarno bdjeti. A bdjeti nije lako, jer se bdjenja znade

produžiti. Ako putujemo automobilom na neko udaljenije odredište, u svakom trenutku vožnje

trebamo biti sabrani. Jer, ako smo bili budni kroz cijelo vrijeme vožnje, a samo na trenutak

zadrijemali u nekom odsudnom trenutku, događa se nesreća. Jednostavno, treba biti stalno

budan, a to nije lako. Eto, i Isus nam danas govori o sabranosti, o budnosti. On najavljuje teška

vremena puna tjeskoba i kušnja, te potiče učenike na budnost.

"Pazite na se da vam srca ne otežaju"

Isus govori o vremenu koje će doći iza njega. Govori o nevoljama i tjeskobama, govori kako će

se poljuljati nebeske sile. Zato je važno, veli Isus, da učenici budu budni, jer budu li budni

dočekali njegov pojavak, bit će spašeni i otkupljeni. Isus to govori apostolima, koji su kroz tri

godine bili Isusovi učenici, koji su bili svjedoci svih njegovih djela. Prisjetimo se: u ono vrijeme

biti nečijim učenikom značilo je biti dan i noć uz učitelja, živjeti s njim kao što su nekada šegrti

godine provodili u kući svoga majstora. I sada: Isus je svjestan opasnosti od koje apostoli nisu

imuni. Makar su toliko dugo bili u Isusovoj školi, makar su sve vidjeli i čuli, makar će se ispuniti

darovima Duha Svetoga, ipak trebaju biti budni, jer su zastranjenja moguća. Jer, kako se kasnije

pokazalo, jedan od njih, Juda, jednostavno nije do konca izdržao, nego je Gospodina napustio

i izdao. K tome, valja uzeti u obzir da je Luka ovo napisao kada je on sam već bio svjedokom

određenih zastranjenja u prvoj kršćanskoj zajednici, tako da ove Isusove riječi imaju posebno

značenje.

4

To je i za nas stalna pouka. Stoga Isus sasvim određeno veli i apostolima i nama: "Pazite na se

da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne

zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji." Eto to. Ljudi smo.

Podložni vremenu, podložni promjenama. Lako se može dogoditi, kako nas Isus opominje, da

se zanesemo brigama i užicima i zaboravimo na ono što je najvažnije. Nestalni smo. Zato je

isprazno junačenje i samouvjerenost kako se, eto, meni neke stvari nikad ne mogu dogoditi.

Nažalost, i najbliži Isusov učenik kadar je zanijekati ga. Nitko od nas nije imun na grijehe i na

pogreške. Svakome se od nas može dogoditi, a i događa se, da zanemarimo ljubav prema

bližnjemu, da se prepuštamo srdžbi, oholosti, mržnji, lijenosti, užicima, ovisnostima. Veli

pismo: "Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne".

Budni budite

"Biti budan" prvenstveno znači biti budan u slušanju Božje riječi. To je naša snaga i naše

pouzdanje. Božja riječ nas uvijek sokoli, prosvjetljava, vodi, ispunja snagom, pouzdanjem i

radošću. Slušamo je svake nedjelje i ona je svjetlo na našem putu, ona nam je putokaz, ona nam

je vodilja i snaga. Jer, prepušten samo svojoj mudrosti, samo svojoj pameti i samo svojoj snazi,

čovjek bi brzo zastranio. Zato je silno, baš silno važno nedjeljom pokloniti posebnu pozornost

Božjoj riječi. Jer, svećenik će možda protumačiti samo jedan dio pročitanog teksta, međutim,

riječ koju vjernik čuje po Duhu Svetom u njemu može djelovati i bez kasnijeg tumačenja. Samo

se tome Duhu treba otvoriti. Zato će biti veoma korisno tu istu Božju riječ i kod kuće čitati

otvorena duha, dopuštajući da Božja pouka prodre u naše srce.

U svako doba molite

Isus nadalje veli: "U svako doba molite ." To je ona naša slaba točka. Tko sam ja? Kolika je

moja snaga? Kolika je moja pamet? Kolika je moja vjera? Kolike su moje sposobnosti? Prah

sam i u prah ću se obratiti. Bog je onaj koji sve čini. Zato je molitva u našem životu posebno

važna. U svjetlu molitve gledam, motrim, uviđam, tražim svoje mjesto u Crkvi i u društvu. U

svjetlu molitve jasno vidim, sigurnije koračam. I što još? Vapijem, tražim, zazivam. To je snaga

svakog Božjeg čovjeka. To je bila i Isusova snaga. Sjećate li se? Isus nas je spasio po svojoj

smrti i po svome uskrsnuću. A kada nas zapravo spašava. Po čemu njegova krvava žrtva postaje

pravom duhovnom žrtvom po kojoj smo spašeni. Po molitvi. On je u Maslinskom vrtu molio:

"Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež… Ali ne moja nego neka tvoja volja bude…"

Onaj koji je ušao u molitvu, sačuvao je vjeru, ušao je u bit odnosa Boga i čovjeka.

Došašće je. Evo nam programa: "Pazite na se; budni budite i u svako doba molite". I bit će nam

radostan Božić. I oni dani koji dolaze. I naći ćemo onu duboku, tihu radost koja dolazi od Boga,

koja dolazi iz duše koja je u Bogu, baš kao što veli psalam: "Samo je u Bogu mir, dušo moja"

(Ps 62,2)

II.

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA


Došašće je vrijeme radosnog iščekivanja blagdana Gospodinova rođenja, dok su naše oči

usmjerene i u drugi Kristov dolazak. Htjeli bismo da nas zatekne spremne. Zato je potrebno da

5

napredujemo u međusobnoj ljubavi, u svetosti i u vršenju zapovijedi. U svemu tome nismo bili

na visini. Zato ćemo zazvati na nas Božje smilovanje.

Gospodine, ti nas pozivaš da napredujemo u međusobnoj ljubavi, a mi smo toliko puta bili

zahvaćeni isključivo sebeljubljem. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas pozivaš da napredujemo u svemu dobru, da budemo sveti pred tobom, a mi se tako često suobličujemo ovome svijetu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da vršimo tvoje zapovijedi, a mi se toliko puta povodimo zakonima ovoga svijeta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Naše se potrošačko društvo sve brže i brže mijenja. Preplavljuju nas nove ponude i novi

proizvodi novih imena i novih mogućnosti. Očito je mnogo onih koji svojim znanjem i

umješnošću traže i iznalaze uvijek nove mogućnosti i nove pogodnosti za stvaranje novih

proizvoda. Upravo je to filozofija nove industrije: onoga časa kada na tržište šalješ jedan

proizvod, počni raditi na njegovu novom, boljem modelu. U ovom užurbanom svijetu tko tako

ne radi, propada. Praktički se ni dana ne može živjeti na postignutome, na "staroj slavi".

U Prvoj poslanici Solunjanima, svojoj prvoj poslanici i prvome spisu Novoga zavjeta općenito,

Pavao upravo na to opominje svoje vjernike. Oni su se od idola obratili pravome Bogu i

spasitelju Isusu Kristu. Međutim, obraćenje je trajni proces. Novi život u Bogu treba neprestano

rasti i napredovati.

Jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju

Uz dužno poštovanje prema prvom naraštaju kršćana iz Soluna, moglo bi se reći da su oni bili

tek početnici. Solun je bio grad u kojem su živjeli ljudi različitih kultura i svjetonazora i životnih

navika. Uz najbolju volju, nakon što su se krstili, nisu mogli odmah usvojiti baš sve kršćanske

zasade i kršćansku nauku. Bili su, kako to kasnije veli u Prvoj Korinćanima "nejačad" (1 Kor

3,1), koja nije mogla odmah se prihvatiti. I što onda, kao temeljno i bitno stavlja Pavao pred

vjernike iz Soluna koji su još nedoučeni i neupućeni? Čuli smo. Prvo im veli: Vama pak

Gospodin dao te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša

prema vama. Upravo to. Nemaju oni, vjerojatno, puno znanja o evanđelju – ta do jučer su bili

pogani! – ni ponašanje im, vjerojatno, nije uvijek u skladu s kršćanskim svjetonazorom – ta do

jučer su živjeli po načelima ovoga svijeta! – još uvijek su nejačad i djeca koja se mlijekom

hrane. Za to im Pavao stavlja ono temeljno pred oči i na srce. Da se međusobno ljube. To će

isto Pavao kasnije reći Rimljanima: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer

tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon (Rim 13,8). Ta je misao u Crkvi uvijek prisutna. Sveti Ivan

Bosco, koji se sa svojom subraćom brinuo za beskućnike, svjestan da ni on ni oni nemaju u

tome ni prikladne naobrazbe, a niti roditeljskog iskustva, govorio je svojim suradnicima:

"Volite tu djecu!" To je, očito, temelj i jedini bitni sadržaj odgajanja.

To i nama danas Gospodin progovara po apostolu Pavlu. Trebamo obilovati ljubavlju jednih

prema drugima. Obilno voljeti. svim srcem. Sve naše bližnje. One s kojim živim u obitelji i oni

s kojima radim, s kojima se susrećem. To je i poziv i zapovijed. Krist je s ljubavlju gledao na

svoje mučitelje govoreći.: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" Evo, ovo je vrijeme došašća

pogodno upravo za to. Da s pokušamo stvarno obilovati ljubavlju prema svojim bližnjima.

Samo tako će nam u potpunosti biti radostan Božić koji iščekujemo.

6

Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta

Božja milost čini čuda. Gospodin je onaj, kako veli Apostol, koji nam učvršćuje srca da budu

besprijekorno sveta. Nevolja je što se tijekom dugih stoljeća u vjernicima ustalilo mišljenje da

je svetost za posebne ljude, za velikane, za junake vjere i da je takvih, obzirom na broj ostalih

vjernika, veoma malo. Takvi su, eto, ušli u crkveni kalendar. svi mi, ostali, slabi smo i grešni

ljudi koji tek ponešto tapkamo ne bismo u nekim malim stvarima mogli nasljedovati te velikane.

Zato se mi jednostavno molimo svecima da učine za nas ono za što mi – zapravo – i nismo

sposobni. Međutim Crkva nikada tako nije razumijevala svetost. Pa ni sveti Pavao. On, čuli

smo, poziva sve vjernike u Solunu da budu besprijekorno sveti. Pa što onda znači biti svet?

Povući se od svijeta? Trapiti se silnim postovima? Postati redovnik, misionar, mučenik? Biti

svet znači jednostavno dopustiti da Božja slika u nama bude vidljiva i djelotvorna. Bog nas je

stvorio, a Krist nas snagom duha Svetoga posvećuje. Kada čovjek dopusti da u njemu zavlada

zlo i grijeh, tada nagrđuje onu sliku po kojoj je stvore. On se izobličuje, on se onečovječuje.

Pravi, istinski čovjek je Božji čovjek, pravi čovjek jest svet čovjek, jer svetost je Božja milost

u nama. Evo, Bog nas u ovom posvećenom vremenu došašća poziva da otkrijemo svoju pravu

ljudsku narav, od Boga stvorenu i po Kristu – snagom duha Svetoga – posvećenu. Tako ćemo,

snagom Božje milosti s Pavlom moći reći: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal

2,20). Tako ćemo, kako to Isus lijepo veli biti sol zemlje i svjetlost svijeta. A za takvim likovima

žudi ovaj svijet koji je umoran od trke za bogatstvom, slavom i trkom za ispraznom zabavom.

Znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu

Neki bi s pravom mogli reći kako je govor o ljubavi i o svetosti nekako previše uopćen. Zato

Pavao veli: za one koji e baš najbolje ne snalaze što posve određeno znači voljeti svoje bližnje

i što bi konkretno značilo napredovati u svetosti, postoji jednostavno pomagalo. To su

zapovijedi. One sasvim konkretno pokazuju što čovjek treba činiti d bi ostvario poziv na ljubav

i na svetost. Tako zapovijedi onda nisu nešto što čovjeka ograničuje u njegovoj slobodi, nego

su dragocjeno pomagalo da se čovjek vjernik lakše orijentira što mu je činiti. Dajući nam

zapovijedi Bog nam govori s prorokom: Tvojem dobru te učim (Iz 48,17). Zato mudar čovjek

dobro čini vršeći zapovijedi. Ne kao rob, ne kao nesvjestan vršitelj, nego kao čovjek koji Bogu

vjeruje da ga vodi putem koji je za njegovo dobro, putom koji ga vodi do svetosti, do ostvarenja

punine Kristove u njemu. Kao što će razborit vozač slijediti upute prometnih znakova, tako će

mudar čovjek slijediti Božji zakon. Jer, kršimo li Božje zapovjedi unazađujemo i sebe i naše

društvo i našu domovinu.

Došašće je vrijeme radosnog iščekivanja Spasitelja. neka nas njegova milost, prožme, oplemeni

i preobrazi u nove ljude koji će svojom dobrotom, ljubavlju i svetošću doprinijeti da Kristovo

evanđelje, ta radosna vijest ponovno zaživi i živi u nama i među nama.

III.

Gospodin – pravda naša

„Ni med cvetjem ni pravice“ veli naš pjesnik. Ljudsko je iskustvo blizu zaključka kako nema

pravde na zemlji. Odgajatelji znaju vrlo dobro koliko su i mala djeca osjetljiva na nepravde. A

kad samo pomislimo koliko li je ljudi tijekom duge ljudske povijesti uzdisalo za pravdom. Kad

samo pomislimo koliko je i danas ugnjetavanih i bespomoćnih, koje silnici uzimaju za svoje

igračke. Doista, svi toliko žudimo za pravdom!

7

Onaj stari biblijski narod, Židovi, kroz svoju su dugu povijest itekako iskusili što znači tuga i

žalost, što znači objestan podsmjeh silnika. U današnjem prvom čitanju vidimo kako je Judeja

zajedno s glavnim gradom Jeruzalemom uznemirena i tjeskobna zbog ratnih strahota, zbog

propasti koja prijeti i gradu i cijelom narodu. Grad samo što nije osvojen, narod samo što nije

odveden u ropstvo. „Zlo se vidi, dobro biti neće“, rekla bi naša narodna pjesma. Ljudi su već

klonuli duhom. Nema pravde, nema mira, nema nade. Sve propada. Ljudi logično zaključuju:

ako doista budu protjerani iz vlastite domovine, ako im se sruše svetinje i gradovi, ako njihovi

kraljevi i velikaši poginu od mača, što će od njih ostati u budućnosti, što uopće može od njih

ostati? Poput tolikih drugih naroda, nestat će s lica zemlje i ostat će im samo blijed spomen.

Pa ipak, u tom posvemašnjem mraku i zdvojnosti, prorok Jeremija naviješta kako će Judeja biti

spašena a Jeruzalem živjeti spokojno. To je taj paradoks, ono neočekivano. Dok svi nemoćno

spuštaju ruke, dok su toliki bez nade i tupa pogleda, prorok govori o posve drugačijoj

budućnosti. Kako će izgledti taj preokret i to spasenje? Jeremija naviješta izdanak Davidov.

Doista prava riječ: izdanak. David je naime bio ono snažno i gorostasno deblo, stup njihov,

ponos i uzdanica njihova. Sada je to deblo srušeno, ostao je samo korijen. I evo, veli prorok, iz

tog će korijena niknuti mladica, jača i snažnija od samoga debla. Taj potomak Davidov donijet

će spas, mir i spokoj. A novi grad će se zvati „Gospodin - Pravda naša“. Sve to čini izdanak,

mladica iz Davidova korijena. Doista, ta stalna i čvrsta nada u dolazak mesije i u ispunjenje

Božjih obećanja držala je taj narod.

Pred nas je danas stavljen taj narod i njegova povijest. Znamo da je taj narod na određeni način

slika novog Božjeg naroda, slika Crkve, slika svakog pojedinog od nas. I mi toliko puta žudimo

za mirom, za pravdom, za sigurnošću i onom malom ljudskom srećom. Žudimo za Božjim

glasom, za zaštitom njegove milosne ruke. I kako to nekad izgleda daleko! Kako li nam se

ponekad čini da smo sami i nezaštićeni! A prorok nam govori, evanđelje nam potvrđuje: Krist

dolazi. On je naš Spasitelj, on je naša nada, on je mir naš, on je put, istina i život, on je pravda

naša. Ne može čovjek svojom snagom postići pravednost, niti vlastitom neokaljanošću dospjeti

do sretne vječnosti. Samo Bog to može za nas učiniti. On je pravda naša, on koji svojom

pravednošću, onom koja dolazi iz ljubavi, jedini spašava.

Crkva će uskoro slaviti blagdan Božjeg milosnog djelovanja po utjelovljenju Božjeg Sina. Bog

je onaj koji nas je ljubio od početka. Samo nas on spašava. Zato smo mirni i spokojni jer je

Gospodin Pravda naša.

8


I.


Došašće je vrijeme nade. Bog nam danas na poseban način progovara kako njegova dobrota i

njegova ljubav pobjeđuju svako zlo. Bog nam poručuje kako smo i mi pozvani doprinijeti rastu

njegova kraljevstva. Želi da budemo suradnici u njegovu djelu spasenja. Ispitajmo se koliko

smo mi doprinosili da u nama i među našim bližnjima uzraste sve što je dobro i plemenito.

Gospodine, ti nas pozivaš na radost zbog pobjede tvojega Kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojim rođenjem ostvario si naše nade. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti nas i danas pozivaš da budemo nositeljima tvoje blage vijesti i suradnicima u rastu tvojega Kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ima životnih prigoda kada i najhrabriji pomalo gube nadu, kada samo oni koje smatramo ludima

misle da će sve dobro završiti. Događa se tako, na primjer, da su odnosi unutar obitelji duboko

poremećeni i to godinama, pet, deset, petnaest godina i to bez ikakva napretka. I onda ljudi

jednostavno dižu ruke. Vele: "Pokušali smo sve – i ne vrijedi. A onda se ipak nađe netko tko

ne gubi nadu, a onda se iznenada nešto dogodi i – gle: sve se riješi na najbolji način.

Djeca se tvoja sabiru

Danas nam prvo čitanje donosi takvu jednu povijesnu okolnost. Židovski je narod bio – ljudski

gledano – do kraja poražen i ponižen. Izgubili su svoju državu, njihovi gradovi i njihove su

svetinje razrušeni, narod je razasut u prognanstvo. Pomalo su zaboravljali svoj drevni hebrejski

jezik i prihvaćali aramejski. I tako je to trajalo oko sedamdeset godina. Većina onih koji su došli

iz njihove Domovine, bili su već mrtvi. Tko još može vjerovati u neku važniju promjenu? Pa

ipak, prorok kliče: "Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se

tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć' se što ih se spomenuo Bog.

Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu

kraljevsku." Znademo iz povijesti Izabranog naroda: upravo se tako dogodilo. Nakon

sedamdesetogodišnjeg izgnanstva, narod se vratio u svoju domovinu. Možda njihova domovina

nije imala onakvu političku snagu kao u vrijeme njihovih najslavnijih kraljeva, ali narod se

vratio duhom jak, obogaćen iskustvom milosrdnog Boga kojemu više vrijedi skrušeno srce nego

silne izvanjske žrtve.

Pripravite put Gospodinu

Ivan Krstitelj također vraća nadu. U njegovo vrijeme narod je žudno iščekivao Mesiju,

Spasitelja, to više ga je iščekivao, što je više osjećao težinu jarma rimskih osvajača. To više je

iščekivao Spasitelja što je više vidio kako se u njihovoj domovini šire poganski običaji i kako

su samouvjereni i umišljeni predstavnici rimske vlasti. I onda Ivan uzima riječi baš iz današnjeg

proročanstva govoreći da Gospodin, Krist, Spasitelj, dolazi. Potrebno je samo pripraviti mu

staze. Slika je to. Naime, u ono vrijeme loših cesta (tek su Rimljani počeli sustavno graditi

9

ceste) putovi su se proširivali i poravnavali kada je imao proći kakav velikodostojnik. Tu sliku

uzimaju i prorok i Ivan, da navijeste dolazak Krista Spasitelja.

Proglas današnjoj Crkvi

Dvostruka je poruka danas za nas. Prva se nalazi na početku prvog čitanja. Veli: "Kliči od

radosti… viči od veselja…" Što reći? Slobodno možemo reći da nam je i u Crkvi u domovini

potreban ovaj poklik. U ovom razdoblju naše povijesti nekako smo sve više podložni

malodušnosti. Zabrinuti smo i za svoje zdravlje i za svoju budućnost, budućnost naše obitelji,

budućnost naše regije, budućnost naše domovine. Tako nam, na primjer, pitanje ulaska u

Europsku uniju izgleda kao pitanje života i smrti. Zabrinuti smo i za Crkvu. Tako će biskupi i

svećenici često jadikovati kako je premalo svećenika i redovnika, vjernici će se rado zgražati

nad nemoralom nekih društvenih datosti, sredstava javnog priopćavanja… Plašimo se bolesti,

starosti, nezaposlenosti, siromaštva… Plašimo se promjena klime… U tome se smislu često i

rado javljaju zloguki proroci koji govore o propasti društva, države, vjere i morala… Međutim,

Božja nas riječ poziva da kličemo i da se veselimo. Veli: "Gospodin je sa mnom kao snažan

junak… Ako je Bog za nas, tko će protiv nas…" Bog veli da nas je urezao u dlan svoje ruke,

da smo njegovi. Tepa nam da smo crvići i ličinke… I upravo su to i shvaćali i duboko

proživljavali svi sveti. Prisjetimo se samo blažene Majke Terezije! Ona koja je vidjela toliku

bijedu, uvijek je naviještala radost spasenja, uvijek je vedro gledala u budućnost, znajući da od

Boga sve dolazi i da Bog želi sve dobru voditi, naravno, uz našu suradnju. To je poziv i za nas

ovoga došašća, ovih Božićnih blagdana.

Druga je poruka: "Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!" To je temelj. Ne možemo

iščekivati blagdan Gospodnjeg rođenja opterećene savjesti, nemirna duha, rastrojena života.

Pripraviti put Gospodinu, naravno, znači izmiriti se s Bogom, s bližnjim i sa samim sobom. Što

me to na poseban način tišti. Gdje je zakazala moja iskrenost i dobrota. Možda nisam imao

vremena za Boga? Možda nisam ni primijetio kako sam zapostavljao onog svoga najbližeg?

Možda sam zapao u neku ovisnost? Možda sam ustrajavao u nekom grijehu? Potrebno je ispitati

vlastitu savjest, vlastiti život. Potrebno je odreći se svakog grijeha i svake sjenke grijeha.

Potrebno je povjerovati da i u meni Bog može učiniti velike stvari. I – gle! Osjetit ću u sebi

novi život, osjetit ću u sebi Božju radost. I bit ću na radost i na blagoslov svima s kojima živim.

II.


Danas nam Ivan Krstitelj poručuje: "Pripravite put Gospodinu.!" Gospodin je blizu. U ovom

vremenu došašća Crkva se sjeća prvog Gospodinovog dolaska , kada se sin Božji rodio kao

čovjek od Djevice Marije. No u isto vrijeme kršćani iščekuju drugi Kristov dolazak na koncu

vremena, kada se u potpunosti bude ostvarilo Kraljevstvo Božje. Mi danas, okupljeni oko stola

riječi i stola Tijela i Krvi Kristove, želimo biti spremni za Gospodinov prolaz koji se na poseban

način očituje u slavljenju ovih otajstava. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti nas pozivaš da ustrajemo u molitvi, a mi se pravdamo da nemamo vremena. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nam nudiš svoju milost i svoju snagu, a mi se utječemo stvarima koje nas udaljavaju

od tebe. Kriste, smiluj se!

10

Gospodine, ti nas pozivaš da tebe nasljedujemo u ljubavi, a mi smo toliko puta sebični i

samoživi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kada se gradi neka građevina, znatan dio i vremena i truda i novca troši se na projektiranje.

Nevještom oku to može izgledati nepotrebnim gubitkom i nova i vremena. Jer – tako može

izgledati – važno je ono što se gradi, papiri su nebitni. Međutim za onoga koji je imalo u tome

poslu jasno je da je bilo kakva ozbiljnija gradnja nezamisliva bez nacrta. Prvo treba promisliti,

građevinu zamisliti, odrediti, planirati, nacrtati, da bi kasnije čovjek jasno znao kako treba izvoditi posao. Tako slično govori danas Ivan Krstitelj: "Pripravite put Gospodinu" Kako to

učiniti? Čini mi se da nam u tome smislu apostol Pavao daje dragocjene upute.

Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim

Pavao upravo gori nježnom ljubavlju za svoje vjernike u Solunu. Gleda na njih kao na svoju

djecu koju je rodio za Evanđelje. Zato im nježno piše: Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas

s radošću molim zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada. Evo što čini

roditelj: s radošću se moli za svoju djecu. Važan je to poziv za nas. Molitva. Čini nam se da je

jedan od prvih ciljeva koji je sama sebi postavilo potrošačko društvo upravo ovo: zarobiti i naše

vrijeme i naše oči i uši i naše srce. Ono nas upravo želi prinuditi da gledamo, slušamo i u srcu

nosimo samo ono o čemu govori potrošačko društvo i industrija zabave (pa i politika je jedna

velika igra, u kojoj bismo trebali gledati i razmišljati kako bi htjeli oni koji žele zavladati našim

umom i srcem). Tako tradicionalna obitelj gdje su se određene vrednote doslovno prenosile s

koljena na koljeno sve više gubi na utjecaju. Zato je za nas vjernike, sada, još više nego prije,

važna i prevažna molitva. Molitva je trenutak kada uranjamo u Božju riječ, u Božji svijet, kada

dopuštamo Bogu da nas prosvjetljuje, ispunja, mijenja. Velik neprijatelj molitve je naša

užurbanost i naša opsjednutost uvjerenjem kako nemamo vremena. Zato – osobito u ovome

vremenu došašća – važno je da sami sebi osigurano i prostor i vrijeme za molitvu. To, naravno,

može biti ono ustaljeno vrijeme: jutro i večer, ali može biti vrijeme koje provodimo na putu na

posao. Možemo, na primjer, doći u crkvu određeno vrijeme prije nedjeljne mise i stajati pred

Gospodinom. To mogu biti kratke molitve, to mogu biti tisuće načina na koje tražimo Boga i

njegovu blizinu, na koji Bogu govorimo i osluškujemo njegovu riječ. Možda je upravo ovo

vrijeme došašća prigoda da unaprijedimo i poboljšamo svoju molitvu, na uštrb jeftinih zabava

i glupog gubljenja vremena. Ta će duhovna higijena biti dragocjena i za nas i za osobe s kojim

živimo.

Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga

Naše je nastojanje oko napredovanja u duhovnom životu često nalik neuspješnim pokušajima

dijete za skidanje prekomjerne težine. Pokušamo, malakšemo i – odustajemo, uvjereni da to

prelazi naše snage. Zato nas Pavao dalje ohrabruje. Veli svojim vjernicima, ali i nama: Onaj

koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga. I to uvijek treba imati na pameti. Tako Pavao u

Prvoj poslanici Korinćanima govori kao je on – bivši progonitelj – postao apostolom zajedno

sa svim ostalim "redovitim" apostolima upravo zahvaljujući milosti Kristovoj: Milošću Božjom

jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego

svi oni - ali ne ja, nego milost Božja sa mnom (1 Kor 15,10). To je poziv i ohrabrenje i za sve

nas. S pravom nam se čini kako je visok cilj pred nama: biti savršena slika Kristova. voljeti

praštati kako je on to činio, vršiti volju Božju u potpunosti, kako je on to činio, predavati sami

sebe iz ljubavi prema svojim bližnjima, kako je on to činio, biti savršena slika Kistova u ovome

11

svijetu. Međutim, Bog je onaj koji djeluje u nama i po nama. U nama je Božja sila i snaga. Ne

bismo, naime, trebali pogrešno vjerovati da su velikani, poput Pavla i ostalih apostola bili ljudi

besprijekorni i bez grijeha. Nisu. Međutim, oni su u velikoj mjeri dopuštali da Božja milost u

njima i po njima djeluje, oni su u velikoj mjeri više vjerovali Božjoj snazi u sebi nego li vlastitoj

slabosti i grešnosti. Oni su, posve realno i skromno govorili i priznavali da u njima i po njima

djeluje Božja snaga. I zato su bili veliki i zato su uzidani u temelje Crkve. Više su vjerovali

Bogu nego snazi i zamamnosti ovoga svijeta. Jer Bog je uvijek jači od svakoga zla i Bog svojom

svetošću i ljubavlju pobjeđuje svaku bijedu sebičnosti, mržnje i svakog drugog grijeha, baš

kako David pjeva nakon što je izmakao smrti: S Bogom svojim preskačem zidine (2 Sam 22,30)

Da ljubav vaša sve više i više raste (…) te mognete prosuditi što je najbolje

Tko može najbolje prosuđivati: onaj tko ima bistro oko, tko je razborit. Tko može najbolje

prosuđivati o duhovnim stvarima, o odnosu između čovjeka i Boga, čovjeka i čovjeka. Svakako,

onaj tko je razborit, ali još mnogo više onaj koji ljubi, jer ljubav je od Boga. Evo što veli Pavao:

I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete

prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti

po Isusu Kristu - na slavu i hvalu Božju. Poziva, dakle, vjernike d neprestano rastu u ljubavi. A

znademo što ljubav znači i treba značiti u svakodnevnom životu. Ona znači praštanje,

strpljivost, milosrđe, zaštita slabih i nemoćnih, prihvaćanje svakog čovjeka bez obzira na

njegovu grešnost i njegove ljudske slabosti. Onaj tko stvarno voli, taj sebe predaje za druge, taj

je nalik Kristu koji, iz ljubavi prema Bogu Ocu i prema čovjeku, sebe sama predaje. U našem

životu ljubav znači redovito puno strpljivosti, pažnje, lijepog ponašanja, susretljivosti, praštanja

. Svjesni smo veoma dobro gdje bismo mogli i trebali imati više ljubavi. I sada dolazi ono

najvažnije: čovjek koji ljubi dobiva bistar pogled da može prosuđivati što je najbolje. Ljubav je

najbolji, najjednostavniji i najizravniji put do Boga. Tko ljubi, zadobiva pravu Božju mudrost,

postaje stvarno bogolik (jer je Bog ljubav), postaje dragocjen i svojoj obitelji i svojim bližnjima,

on postaje blagoslov za svoj narod, domovinu i cijeli svijet. U tome se smislu možemo i trebamo

potruditi u ovom svetom vremenu. U molitvi, pouzdajući se u Božju pomoć, želimo se

prvenstveno truditi oko međusobne ljubavi. Samo tako ćemo oplemeniti same sebe i one oko

sebe.

III.

Bilo nam je ko da snivamo

Izgleda da ćemo se cijelo ovo predbožićno vrijeme nadahnjivati poviješću prognanstva

židovskog naroda. Ovoga puta prorok Baruh želi unijeti nadu u udove klonulog naroda.

Izgledalo je naime da su one „crne ptice zlokobnice“ bile u pravu navješćujući propast: narod

je doista završio u ropstvu. Ostali su i bez svojih kraljeva, i bez svoga hrama, ostali su bez svoje

zemlje. Raspršeni su i poniženi. Međutim, duboko u srcu naroda, ono Jeremijino proroštvo ipak

živi. Zapretano je i tinja.

I doista. Događa se čudo. Narod koji je već mislio da umire, ponovno živi. Prorok kliče: „Skini,

Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje!“

Nevjerojatno! Sve se stubokom promijenilo. Nedokučivim Božjim promislom tuđinski je kralj

odlučio dopustiti prognanicima da se vrate u svoju zemlju. Bio im je blagonaklon, dopustio im

da ponovno grade hram. Sve je završilo. Nema više prognanstva, nema više poniženja,

podsmijeha, nema više pognutih glava i beznađa. Ona tiha nada koja je bila duboko zapretana

12

u srcima evo gdje se ražaruje, evo kako gori i grije promrzle grudi. Narod se vraća. Pomrli su

već oni koji su otišli u progonstvo, sada se vraća nov naraštaj. Zacijelo zauzimaju počasno

mjesto u svjetskom pjesništvu stihovi današnjeg psalma: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve

sionske, bilo nam je ko da snivamo“. Tko bi to mogao predvidjeti! Samo prorok nadahnut

Božjim Duhom. I evo gdje se, mimo svih očekivanja, to proroštvo i ostvaruje.

To samo Bog može. Koliko puta Isus veli: „Ljudima je to nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je

sve moguće!“ Zar nije on i onog molitelja ozbiljno priupitao: „Vjeruješ li da to mogu učiniti?“

Pa i sam je Isus iz tame groba uskrsnuo na nov život, da više nikada ne umre. Kad su već mislili

da je potpunoma poražen, on uskrišava i svojim uskrsnućem spašava sve oni koji u njega

povjerovaše. Kad su apostoli mislili da je sve propalo, nastaje novi svijet, nova spasenjska

stvarnost.

Dobro je da nam slika sionskih povratnika bude uvijek pred očima u trenucima zdvojnosti i

tjeskobe. Dobro je da uvijek imamo pred očima Krista usrksloga. Jer, onaj Zli o kojem Isus

govori u Očenašu vrlo rado u čovjekovo srce unosi zebnju, strah, beznađe i tjeskobu.

Kaže psalam: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo.“ To je

poruka za sve one koji su klonuli, koji su spremni položiti oružje i predati se. Bog nas vidi i

prati. Iz nama nedokučivih razloga Bog dopušta da padnemo u neko zlo, da nas zadesi nevolja

i nesreća, da sagriješimo, da se uputimo posve krivim putem, da opteretimo i dušu i savjest.

Bog dopušta da naša lutanja traju dugo i predugo, dopušta - jer nas je on učinio slobodnima -

da se dademo voditi zavišću, mržnjom, čuvstvima osvete.

Ali nas nikad ne ostavlja. Ako mu se obraćamo, ako ga tražimo u svojim nevoljama, ako ipak

strpljivo osluškujemo njegov glas, oslobodit će nas on od naših okova, skinut će ljuske s naših

očiju, iscijelit će naše ranjene noge, uzradovat će naše onemoćalo srce. Dat će on da se

oslobodimo svojih zala. I bit će nam „ko da snivamo“. To može samo Bog. Neka nam i ovoga

Božića milostivi Gospodin tu radost i podari.

13


I.


Dobrohotni vjernici znali su upitati božje ljude, proroke, pa i samog Isusa: "što mi je činiti da

život vječni baštinim?" a onim nevještima i ne dovoljno upućenima ulazak u kraljevstvo Božje

povezan je s velikim, neobičnim i posebnim djelima. Tako se može činiti da sigurnu ulaznicu

za kraljevstvo božje imaju tek apostoli mučenici misionari redovnici i svećenici, a svi ostali se

mogu ponadati tom istom kraljevstvu tek uz veliku pomoć svetaca i silnog Božjeg milosrđa.

Sveto nam pismo, međutim, govori da Bog od nas traži svakodnevne redovite stvari. Neka nas

i ovo današnje slavlje u tome smislu prosvijetli, ohrabri i ojača.

Gospodine, ti nas svojom riječju prosvjetljuješ na našem životnom putu, Gospodine smiluj se!

Kriste, ti nas učiš putu poniznosti i jednostavnosti. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas činiš suradnicima spasenjskog djela svoga Sina. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Svi se sjećamo kako je to biti u najnižem razredu u školi. Sjetimo se samo kako prvoškolci

samo gledaju učenike osmih razreda! A kako tek brucoši apsolvente! I čini im se nekako

nestvarnim, gotovo nemogućim da i oni prvašići ili brucoši dođu do konca školovanja. Pa ipak

se to, naravno, zbude!

Što nam je činiti?

Tako su nas nesvjesno odgajali kad smo proučavali život svetaca. Pa nam se činili nestvarnim

i nedostižnim ono što smo čitali. Ta tko bi od nas mogao poći u misije i proboraviti tamo u

teškim uvjetima ostatak života? Ta tko bi od nas mogao tako hrabro krenuti u mučeničku smrt

radi imena Isusova? Tko bi od nas mogao poći u zatvoreni samostan i tamo provesti život u

strogom postu i dugim molitvama? Tko bi od nas poput svetoga Nikole Tavelića mogao hrabro

stati na lomaču, poput Majke Terezije liječiti gubave, siromašne u strašnim uvjetima? I onda

nam se čini sve to daleko i nestvarno. Pa onda rado velimo: "Nisam ja svetac…" A što smo

onda, ako nismo sveti?

Ne, nije uopće potrebno ići putem izvanrednih djela svetosti. Svatko ima svoj put, a taj je put

redovito tako običan. Evo tako jednostavnoga puta koji nudi Ivan Krstitelj. On, koji je bio veliki

pokornik, odjeven u odijelo od devine dlake, on koji je boravio u pustinji hraneći se skakavcima

i medom, on nudi tako jednostavan put da čovjek bude Božji čovjek. Čuli smo u evanđelju: Kad

ga je mnoštvo, dakle, kad su ga obični ljudi pitali što im je činiti, on im je savjetovao da iskazuju

milosrđe onima koji su u potrebi. Dakle, nije im rekao da moraju poći u pustinju kao on, da

moraju strogo postiti, da moraju ostaviti svoje domove i svoj posao. Jednostavno to – da čine

dobro potrebitima. Onda su k Ivanu došli i carinici. To su bili oni koji su se stavili u službu

Rimljana i koji su ponajčešće bili nepošteni i gramzivi prigodom ubiranja poreza. Njima Ivan

daje jednostavan zadatak: da budu pošteni u svome poslu. Ponavljamo: nije od njih tražio da

posvema promijene svoj način života, pa da, na primjer, napuste službu i postanu putujući

14

propovjednici. Budu li bili pošteni u svome poslu i budu li imali ljubavi i razumijevanja za

ljude, bit će blagoslovljeni i ljudi će ih blagoslivljati. I onda su došli i vojnici, vojnici koje su

ljudi većinom doživljavali kao nasilnike. Nije im rekao da trebaju napustiti svoju službu, obući

se u kostrijet i okajavati svoje grijehe. Rekao im je samo da ne smiju nikome činiti nasilja, da

nikoga krivo ne prijavljuju. I to bi bilo to! Dakle, kada je u pitanju mnoštvo običnih ljudi, kada

su u pitanju carinici i kada su u pitanju vojnici, svaki je od njih mogao na Ivanov zahtjev radosno

uskliknuti: "Pa to je lako!" Doista, lako je čovjeku – samo ako hoće! – pomoći bližnjemu koji

je u potrebi. Lako je cariniku – samo ako hoće – biti pošten u svome poslu. Lako je vojniku –

samo ako hoće! – biti pravedan i blag prema običnim ljudima. Nije im Ivan dao pretešku zadaću,

a ipak im je rekao ono što je bitno. I, budu li oni sve to obdržavali, zasigurno će se osjetiti

ponukanima da – barem poneki od njih – pođu i korak dalje, kao što je od mnoštva carinika u

Izraelu jedan od njih – Matej – postao apostol i evanđelista. No to su posebni pozivi i Bog znade

kome će i u kojem trenutku taj poziv i uputiti.

A što je nama činiti?

Već naziremo i vlastiti put. Božja nas riječ potiče na redovite, obične, a ipak tako važne stvari.

Recimo da smo i mi u onom mnoštvu što okružuje Ivana. On nam veli: "Pomozite potrebitu

čovjeku kad god i gdje god možete. Budite dobrostivi prema ljudima koji vas okružuju". Onda

dođe učenik ili student pa ga pita što mu je činiti. Odgovor je jednostavan – potrebno je

odgovorno pristupiti učenju i studiju. Već pogađamo što Božja riječ preko Ivana poručuju

supružnicima: puno strpljivosti, ljubavi, dobrote, praštanja… Poslovnim ljudima poručuje da je

iznad svega važno poštenje prema poslovnim partnerima, prema svakom čovjeku. Službeniku

poručuje ljubaznost prema strankama, ekspeditivnost u poslovima, razumijevanje za one koji

su nevješti. Policajcima poručuje da budu savjesni, nepodmitljivi, ali nipošto kruti ili, ne daj

Bože, bahati. Svećenicima poručuje da iznad svega budu Božji ljudi, ljudi molitve, da budu

strpljivi, ljubazni, radosni navjestitelji radosne vijesti. Bolesnicima i nemoćnima poručuje da

budu strpljivi u svojim nevoljama i da svoje patnje združuju s patnjama Kristovim.

Možda bi upravo to trebala biti naša odluka i naša duhovna vježba u ovom vremenu došašća.

Naime, ako si zadamo nešto neredovito (kao na primjer post, znatno više vremena posvećeno

molitvi, neka pokornička djela), može nam se dogoditi da sve to s olakšanjem odbacimo kada

dođe Božić. Zato, prema Ivanovu savjetu, dobro je potruditi se oko redovitih stvari. Kao prvo,

razmisliti što bih ja u svom položaju i u svojim životnim prilikama mogao bolje i s više srca

činiti. Čega bih se u svom svakodnevnom životu trebao odreći. I sve to onda staviti pod pečat

sakramenta pomirenja – ispovijedi, pa onda oko toga uznastojati. Tako ćemo, idući

jednostavnim i običnim putem po savjetu Ivana Krstitelja, postati bolji ljudi, Božji ljudi,

graditelji Božjeg kraljevstva na zemlji. Zasigurno će nam tako i Božić biti i ljepši i radosniji

II.


Treća nedjelja došašća koju danas slavimo na poseban način naglašava radost. Radost zbog

Božje blizine, zbog spasenja koje nam od njega dolazi. Naše pogreške, naši grijesi, naše mane,

sve ono što opterećuje naš zajednički život u obitelji i društvu, naša nevjerstva Bogu, umanjuju

radost i polet. Da bismo ovu svetu misu mogli plodonosno i radosno proslaviti, pokajat ćemo

se za sve svoje grijehe i propuste.

15

Gospodine, ti si nas stvorio na svoju sliku, sebi slične, a mi tako često mrmljamo protiv tvoje

volje. Gospodine, smiluj se!

Kriste, otkupio si nas svojom smrću i uskrsnućem i učinio dionicima svoje proslave, a mi često tražimo svoje radosti izvan tebe. Kriste, smiluj se!

Gospodine, otvaraš nam vrata raja i daješ da budemo dionicima Božanske naravi tvoga Sina, a mi toliko puta nismo svjesni svoga dostojanstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U današnje smo vrijeme izvrgnuti mnogim promidžbenim porukama koji nam obećavaju

sigurnu zabavu, nezaboravne trenutke, ludi provod, sreću i puno smijeha. Pa i sami se često

trudimo potražiti zabavu, maštamo o ljetovanju, o provodu, o tome da si pribavimo ovo ili ono,

da uspijemo u poslu i u društvu, da uživamo u dobroj zaradi i u dobroj zabavi… Međutim,

dovoljno znamo iz životnog iskustva da nije lako doći do uspjeha i bogatstva, a da je još puno,

puno teže doći do mira, radosti i duboke nutarnje sreće. Toliko nas briga i nesigurnosti

okružuje! I evo, došli smo možda baš danas na misu s punom glavom briga i tegobnih misli.

Neke nam se životne prilike čine teškima. Obuzimaju nas brige zbog narušena zdravlja, zbog

nategnutih odnosa u obitelji, zbog novčanih poteškoća. Nikad brigama kraja! I onda danas u

crkvi čujemo: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" Kao da se to može tek

tako! Kao da se samo tako u nama može uključiti neka sklopka za radost: uključiš i – evo

radosti. Pa ipak, braćo i sestre, Evanđelje koje Crkva stoljećima navješćuje, koje slušamo svake

nedjelje, sama riječ "evanđelje" znači – poznato nam je! – upravo to: "radosna vijest". Apostoli

su počeli naviještati Isusa Krista i taj su navještaj zvali radosna, blaga, vesela vijest. I evo, ova

nam današnja nedjelja na poseban način želi naglasiti upravo radost navještaja spasenja. Zato

se u liturgijskoj tradiciji ova nedjelja i zove "Gaudete", u prijevodu: "Radujte se!" Promotrit

ćemo stoga, na koji nam to način današnja Božja riječ želi govoriti o radosti. Evo što nam je

danas Pavao govorio u drugome čitanju.

Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!

Pavao veli: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" Prisjetimo se samo života

apostola Pavla. Mi ga danas zovemo "apostolom naroda". Međutim, njegov je životni put –

ljudski govoreći – bio izuzetno težak. Od svoga je naroda bio potvaran da je izdao vjeru i naciju,

od kršćana sumnjičen kao bivši progonitelj. U velikom trudu i naporu poduzimao je tegobna

putovanja. Često je bio u oskudici, bio je izložen vrućini i studeni. Njegovi su ga protivnici

zatvarali, šibali, kamenovali, dovlačili pred sudove, zlostavljali na različite načine. I

Pomislimo! Takav Pavao s uvjerenjem govori svojim vjernicima: "Radujte se u Gospodinu

uvijek! Ponavljam: radujte se!" Dakle, sudeći po njegovom životnom putu ispalo bi da se Pavao

nije imao čemu radovati. Međutim, Pavlova je radost bila u Gospodinu, potjecala je iz dubine

srca. Što to znači? Jednostavno, Pavao je znao da slijedi Božji poziv. Trudio se biti Bogu u

potpunosti vjeran. Rekao je: "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist" (Gal 2,20). Zato je

on uživao mir duše. Zato je bio sretan i radovao se. Bog je po njemu činio velike stvari. Zato

za njega nisu bile spomena vrijedne patnje i nevolje koje je trpio.

To je riječ za nas. Zašto smo toliko puta nezadovoljni, nesretni, potišteni, tjeskobni? Zašto

nemamo mira ni sna, zašto smo mrzovoljni na sve i svakoga? Zato što se toliko puta trudimo

isključivo oko ovozemnih stvari. A toga nikada dovoljno za čovjeka koji se samo oko toga trudi.

Nesretni smo i nezadovoljni i zbog toga što na stvarne životne nevolje – kao što su bolest i

nepravde koje trpimo – ne gledamo očima vjere: Krist je trpio, ali je uskrsnuo i bio proslavljen.

Mi koji zajedno s njime trpimo nadamo se da će, baš zato što s njime trpimo, naša patnja s

16

Kristom biti plodonosna. S Kristom, naime, trpimo, da bismo zajedno s njime bili i proslavljeni.

Osim toga, duboku mir i radost unosi u naše duše svijest da se trudimo biti vjerni Bogu i svojoj

savjesti. Nema sretnijeg čovjeka od onoga koji je u miru s Bogom i koga njegova savjest ne

optužuje. Naravno, ne u smislu da bi bio bez ikakve pogreške i mane. Sretan je, naime, čovjek

koji se istinski i prvenstveno oko toga trudi. A Božja milost čini ostalo.

Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!

Veli dalje apostol: "Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!" Blag čovjek

je smiren, staložen, uravnotežen, opušten, Božji. Toliko puta dopuštamo samima sebi da

reagiramo burno, žestoko, nasilno, bezosjećajno. A Isus veli: "Blago krotkima: oni će baštiniti

zemlju! (Mt 5,1) Svaka srdžba, netrpeljivost, sebeljublje, nasilje i nasilništvo, sva ona potreba

za gospodarenjem nad drugima, za upravljanjem tuđim životima, sve ono oholo i naduto –

daleko je od Boga. Veli Pavao: "Gospodin je blizi". On je uz nas, on nas želi preobraziti, on

dolazi, on je, zapravo, već i došao da nas učini novim stvorenjem, da nas preobrazi da u svome

životu budemo savršena Božja slika, baš kako lijepo moli jedna pučka molitva. "Isuse blaga i

ponizna srca, učini srce naše po srcu svojem!"

Ne budite zabrinuti ni za što…

Pavao nam dalje poručuje: "Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom,

sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će

srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu." Doista, ima li ičega što bi bilo izvan Božjeg pogleda,

izvan njegove providnosti? Na jednom drugom mjestu Pavao veli: "Ako je Bog za nas, tko će

protiv nas?" (Rim 8,31). A što se tiče našim nevolja i potreba, veli Pavao: "U svemu - molitvom

i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu." Mi molimo i prosimo, ali – sa

zahvaljivanjem. Molimo tako da se pouzdajemo u Božju providnost, pa i onda kada nam se čini

da nas Bog ne uslišava onako kako bismo to htjeli. Budemo li tako postupali, veli Pavao: "I mir

Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu." Eto, dragi

vjernici, o tome se, zapravo radi: mi tražimo volju Božju, molimo Boga da nam dade snage da

je prihvatimo, obraćamo mu se s nadom i pouzdanjem i zahvaljivanjem. I gle! – dobivamo

izvanredni Božji dar: mir: mir duše i srca, mir koji nas obuzima unatoč nevolja kojima smo

izvrgnuti.

Istinska radost izvire iz smirene duše, iz srca čovjekova ispunjena Bogom i njegovom ljubavlju.

Pravi mir, a onda i duboka radost dolazi samo od Boga. Jer od njega je svako dobro. Od Boga

dolazimo (on nas je stvorio!), po Kristu se spašavamo ulazeći u Božju obitelj, a Duhom Svetim

se posvećujemo i izdižemo iznad isključivo ovozemnih želja i probitaka. ako to nije izvor

radosti, što bi onda bilo?

III.

Ponavljam: radujte se!

Radost i opet radost! Koji puta i nesvjesno Bibliju turobno doživljavamo. Krivo je to. Ne bismo

u prvi čas ni povjerovali koliko Božja riječ pršti radošću. Evo samo nekoliko slika.

Nakon grijeha prvih ljudi, Bog proklinje zmiju i govori kako zameće neprijateljstvo između

žene i zmije, između roda njezina i potomka ženina. Crkva taj dio Biblije naziva

17

protoevanđeljem: prvim navještajem radosne vijesti i dolasku Spasitelja. I u tom, rekli bismo,

najtragičnijem trenutku, evo plamička radosti, evo zračka novog svjetla. Bog će dati Spasitelja

koji će poraziti Zloga.

Na polasku iz Egipta Mojsije i Izraelci su se u jednom trenutku našli pritiješnjeni između svojih

progonitelja i Crvenog mora. Bog je riješio tu naoko beznadnu situaciju: preveo ih je posred

mora po suhu, a njihove neprijatelje uklonio. I onda, na drugoj obali, Mirjam zajedno s drugim

ženama, uz bubanj i ples pjeva pjesmu zahvalnicu. I proroci kasnije često navješćuju radost

spasenja. Tako danas u prvom čitanju prorok Sefanija navješćuje: „Kliči od radosti, Kćeri

sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se od sveg srca, Kćeri jeruzalemska... (Bog)

}e se radovati tebi pun veselja...“

I evo središnjeg navještaja radosti. Običnoj djevojci dolazi anđeo i veli: „Haire Maria!“, tj.

„Raduj se, Marijo!“ Konačno se ono protoevanđelje ostvaruje. Došao je za ljude najradosniji

trenutak. Božja će Riječ Tijelom postati. I kad je ono Marija došla svojoj rođakinji Elizabeti,

Elizabeta kliče: „Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo

u utrobi.“ Ivan se raduje već u utrobi svoje majke.

Što su anđeli rekli pastirima one noći kad se Isus bijaše rodio? Naravno: „Evo, javljam vam

blagovijest, veliku radost za sav narod!“ I onda je tridesetak godina kasnije Isus prolazio i

navješćivao evanđelje Božje - radosnu vijest spasenja. Na više mjesta evanđelja izvješćuju kako

bi, nakon nekog čuda kojega bi Isus učinio, zavladala u tome kraju velika radost. A kakvu li je

tek radost donijelo Isusovo uskrsnuće! Luka tankoćutno izvješćuje: „I dok oni od radosti još

nisu vjerovali...“ Radost spasenja širila se i po apostolskim rukama. Djela apostolska izvješćuju

kako bi zavladala velika radost nakon što bi apostoli učinili neki znak ili nakon što bi pogani

vidjeli da je i njima upućena blaga riječ spasenja.

I evo, danas, u drugom čitanju, Pavao naglašava i naglašava: „Radujte se u Gospodinu uvijek!

Ponavljam: radujte se! (...) Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što.“ Doista, treba li

ovome tumačenja? Ovo nije isprazan poziv na radost. Naša je radost utemeljena. Na Isusu

Kristu i njegovu uskrsnuću. Na spasenju i milosti koju dobivamo djelovanjem Duha Svetoga.

Ne možemo i ne smijemo tugovati. Djeca smo Božja. Djeca smo svetaca. Zato puni radosti

zahvaljujemo za tolike velike i umnožene darove. Zato je i naša euharistija upravo euharistija,

tj. molitva hvale. U radosti iščekujemo blagdan Kristova rođenja. Gospodin je blizu. S nama i

u nama. Ispunja nam srca blagošću, mirom i milošću. Ispunja nas radošću, onom radošću koja

samo od njega dolazi i koju nam nitko uzeti neće.

18


I.


"Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost" (Jak 4.6: 1 Pt 5,5) uče nas apostoli

Petar i Jakov. Nitko, naravno, ne može zabljesnuti Boga nekom svojom veličinom ili

sposobnošću. Ta sve je do njega! A ono u nama što zasigurno nije od Boga, naša je oholost i

umišljenost. Zato danas na početku ove svete mise, imajući pred očima Mariju, neznatnu

službenicu Gospodnju, želimo u poniznosti priznati svoje slabosti i zazvati na nas Božje

milosrđe, pa ćemo tako biti dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, ti si Davida najmlađega među svojom braćom izabrao za kralja iz čiji će potomak po tijelu biti tvoj jedinorođeni Sin. Gospodine, smiluj se!

Kriste, Božji sine, ti si se udostojao roditi od Marije, neznatne službenice Gospodnje. Kriste

smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da nasljedujemo Mariju u njezinoj poniznosti i njezinoj vjernosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kada čitamo bajke, onda često susrećemo likove koji su bili obični i maleni, pa su postali veliki.

Tako npr. običan pastir postaje kraljev zet, sirota Pepeljuga postaje kraljica, a prostodušna

Snjeguljica preživljava sve zlobne spletke svoje suparnice. Djeca, pa i odrasli, rado čitaju takve

priče sa sretnim završetkom. Međutim, mi odrasli znademo da su to tek bajke i da je redovit

život bitno drugačiji. Štoviše, ponekad nam se čini da tek u bajkama dobrota i plemenitost

pobjeđuju, a u životu da je sve drugačije, reklo bi se čak – obratno.

Najmanje među kneževstvima

Međutim, kad čitamo Sveto pismo, čini se da takve priče nisu nipošto nestvarne bajke, nego da

je to upravo način Božjeg djelovanja. Bog redovito slabe i one koji su u očima ljudi maleni,

uzima za velika djela. Tako smo u prvom čitanju čuli kako Bog izabire Betlehem, kao najmanji

od svih kneževstava. I doista! iz toga Betlehema Bog izabire Davida, najmlađega među svojom

braćom da bude izraelski kralj. Tom je istom Davidu Bog više puta pokazivao i dokazivao da

on, David, bez njegove potpore i snage ne bi ništa postigao. Biblija je prepuna takvih primjera

gdje Bog izabire slabe da postidi jake, malene da postide velike, lude ovoga svijeta da postidi

mudre, A sve to, očigledno, zbog toga, da se " ni jedan smrtnik ne bi hvastao pred Bogom",

kako veli sveti Pavao.

Međutim, u današnjem evanđelju Bog kao da ispreda najljepšu priču, priču koja izgleda kao

jedinstvena bajka i kaže nam da je ona i te kako stvarna i da se ona itekako može primijeniti na

svakoga od nas. Današnje nam evanđelje pred oči stavlja lik Blažene Djevice Marije, majke

Isusove.

Blagoslovljena ti među ženama

19

Marija dolazi iz Nazareta, neznatnog grada, koji se ni jedanput ne spominje u Starom zavjetu,

a koji se, usput, nalazi u prezrenoj Galileji. Nadalje, Marija u očima svojih suvremenika ni po

čemu nije bila posebna. U očima svojih sugrađana bila je poput svih djevojaka u Nazaretu –

obična, siromašna, neznatna. Pa ipak! Nju je Bog počastio najviše što se može jedan čovjek

uopće počastiti. Ona je začela, nosila i rodila utjelovljenoga Božjeg Sina! Elizabeta prima

Mariju u svoju kuću s ushićenjem svjesna da uglednijeg gosta nije mogla primiti. Doista, braćo

i sestre, sva Božja dobrota, sva Božja naklonost prema malenima, neznatnima, odbačenima i

prezrenima, sva Božja ljubav prema onima koji su čista i jednostavna srca našla je vrhunac u

Mariji, Isusovoj majci. Bog ju je obdario posebnom milošću te nije bila okužena niti sjenkom

grijeha. Bog ju je ispunio mudrošću, jakošću i vjernošću. Ispunio ju je predanjem u životni

poziv koji joj je Bog povjerio. Konačno, dao joj je najveće moguće odlikovanje – postala je

Bogorodica, po njoj je prosinulo Sunce spasenja cijeloj zemlji. Međutim, braćo i sestre, Marija

je u isto vrijeme znak nade i radosti svima nama običnima, malenima i potrebitima Božje

milosti.

Bog nas zamilova

Braćo i sestre, isto se čudo ostvarilo, isto se čudo događa i danas među nama. Nas, obične

malene ljude, nas, slabe i grešne, nas, nestalne i nesigurne Bog izabire za svoje prave sinove i

kćeri. U Isusu Kristu Bog nas je od početka svijeta odredio za sebe. On nas je po Isusovoj smrti

i uskrsnuću otkupio, a snagom Duha Svetoga po krštenju učinio dionicima neba. Zato nam je

Marija "jutarnja zvijezda Danica", zato je ona "početak boljega svijeta", jer nam svojim

primjerom utire pravi put, pokazujući nam na vlastitom primjeru kako je nepredvidiva,

neizmjerna i sveobuhvatna Božja ljubav, koja se na poseban način iskazuje i želi iskazivati na

malenima i slabima. Iako se, naravno, ne možemo s Marijom mjeriti u svetosti, ipak smo i mi

oni maleni, obični i neznatni, onima na kojima na poseban način počiva Božja ljubav. I dokle

god budemo s poniznošću zazivali Božje ime, možemo računati na Božju milost i Božje

izabranje. Zato, odbacimo svaku uznositost, oholost, nadmetanje, traženje isprazne svjetske

slave. Naprotiv, kao maleni i jednostavni ljudi hodimo hrabro i s pouzdanjem putem dobrote,

poniznosti i ljubavi. Ako se kajemo za svoje grijehe, Bog nam prašta, ako smo slabi, Bog nas

jača, ako smo u očima svijeta prezreni, Bogu smo dragocjeni. Jer, Bog nam pokazuje da nije

malen dar kojim smo obdareni: "djeca se Božja zovemo i jesmo".

Eto, za koji dan ćemo proslaviti otajstvo Onoga koji je radi nas postao malen, Onoga koji se

zaogrnuo našim siromaštvom da nas obogati svojim božanstvom. U svome Sinu, konačno, Bog

nam pokazuje da mu se sviđa put poniznosti i blagosti. Zato, ovih dana budimo dobrostivi,

dobrohotni, dobronamjerni, jednostavni, pažljivi, ljubazni prema svakome, a osobito prema

malenima i slabima. Pa će i na nas ovih dana pasti kiša osobitog Božjeg blagoslova i ljubavi.

Dao Gospodin da se to ostvari na svakom pojedinom od nas!

II.


Božić nam je pred vratima. Iako smo užurbani i pomalo nervozni, ipak je Božić za nas nekako

najljepši obiteljski blagdan. Obuzima nas milina i nježnost. Eto, Božji sin se rađa među nama

kao milo i drago dijete. Širi svoje nevine ručice da nas blagoslovi. I stvarno je tako. Međutim,

današnja nas Božja riječ podsjeća da se sin Božji rodio među nama da bi se žrtvovao i predao

za nas. On je došao vršiti volju svoga nebeskoga Oca. A upravo u tome mi pokazujemo svoju

20

tromost i svoju grešnost. Zanemarujemo volju Božju i tražimo svoju ugodu. Zato ćemo se na

početku pokajati za svoje grije da budemo dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, poslao si svoga sina iz ljubavi prema nama, a mi smo tako puni sebeljublja.

Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si u svemu vršio volju svojega Oca, a mi tako rado slijedimo samo svoje strasti i prohtjeve. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas posvećuješ dolaskom svoga sina, a mi se toliko puta okrećemo samo ovozemnim stvarima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Današnja nam čitanja s velikom nježnošću govore o Spasitelju koji ima doći. Betlehem je po

sebi maleno mjesto, ali će biti najslavnije, jer iz njega dolazi Spasitelj. On je onaj koji će vladati

svim narodima. On je onaj koji će na koncu donijeti posvemašnji, potpuni, blagoslovljeni Božji

mir. On sam je mir. Ali, zašto se sin Božji utjelovio. Prisjetimo se. U Vjerovanje se veli da je

Sin Božji "radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se", da bi kasnije, vršeći

volju Očevu, sama sebe predao na drvetu križa. Otajstvo Božića početak je vazmenog otajstva

Kristove smrti i uskrsnuća. Upravo nam o tome na svoj način govori današnje drugo čitanje.

Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio

U Starom su zavjetu bile propisane različite žrtve koje su se prinosile u hramu. Međutim,

proroci su upozoravali kako izvanjska žrtva po sebi nije dovoljna, ako se onaj koji je prinosi u

isto vrijeme ne trudi vršiti Božje zapovijedi, odnosno Božju volju. Zato proroci koji puta – što

u prvi mah može zvučati protivrječano – da se Bogu hramske žrtve ne sviđaju. Tako, između

ostalih dijelova Staroga zavjeta, Psalam 40. veli: "Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši

otvorio" (Ps 40,7). Današnje drugo čitanje taj redak ovako preriče: Žrtva i prinos ne mile ti se,

nego si mi tijelo pripravio". Dakle, starozavjetne izvanjske žrtve pokazale su se kao nedostatne.

Zato Bog pripravlja tijelo svoga Jedinorođenoga Sina. To će biti prava žrtva, Bogu mila.

Što time Bog nama govori? Koliko god bila uzvišena, sveta i božanska otajstva koja slavimo –

pogotovo u euharistiji – ona će biti za nas besplodna, ako mi sebe, kako veli poslanica, "svoje

tijelo" ne pripravimo Bogu. Bog želi nas, naše srce, našu ljubav, a ne naša izvanjska djela bez

srca i duše. To znači da Bogu prvenstveno pristupamo u vjeri, poniznosti, s povjerenjem i

ljubavlju, sa strahopoštovanjem i divljenjem. Bogu dolazimo nastojeći da mu se svidimo svojim

životom. Kad se kršćanin oko toga trudi, onda će i njegovi bogoslužni čini – kao što je slavljene

svete mise – biti iskreni i bogougodni.

Tada rekoh: "Evo dolazim!" U svitku knjige piše za mene: "Vršiti, Bože, volju tvoju!"

Nače drugo čitanje i dalje navodi Psalam 40. i veli: Tada rekoh: "Evo dolazim!" U svitku knjige

piše za mene: "Vršiti, Bože, volju tvoju. Dakle, ako se Bogu samo izvanjski čini – oni neiskreni

i bez duše – ne sviđaju, onda on trži nas da dođemo preda nj s riješenošću da vršimo njegovu

volju. Počesto možda govorimo o volji Božjoj i ne razmišljajući potanje, što se time želi reći.

Volja je Božja za nas prvenstveno u tome da prihvaćamo naše životne okolnosti, s vjerom i

predanjem. To će ponekad značiti da čovjek vjernik treba s pouzdanjem u Boga, s vjerom i

predanošću prihvaćati i svoju nedaće i svoje bolesti i poteškoće u obitelji, odnosno sve nevolje

21

života koje koji puta mogu biti veoma teške. Baš kao što je Isus, odlazeći u smrt rekao: "Oče!

Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!" (Lk 21,42).

U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek

Poslanica na koncu jasno zaključuje: U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista

jednom zauvijek. Dakle, mi smo spašeni prvenstveno time što je Isus prihvatio volju svoga

nebeskoga Oca, iako se on, kao čovjek, plašio smrti. Spašeni smo, dakle, Kristovom vjernošću.

Njegova smrt na križu bila je samo posljedica te njegove vjernosti. Ona je ključna.

To je put našega spasenje. Spašeni smo vjernošću Isus Krista. To je jedini put i našega vlastitoga

puta spasenja. Mi želimo nasljedovati Krista poglavito u onome u čemu je ključ našega

spasenja: u vršenju volje Božje.

Nije lako danas o tome govoriti. Danas se, naime, tako rado i često govori o ugodama za kojima

čovjek treba ići: od nagradnih igara, preko beskrajnih kupovanja nepotrebnih stvari do traženje

užitka po svaku cijenu, i to vijek jačeg užitka. Nadalje, naglašava se čovjekova sloboda, tako

da površni potrošači današnjih promidžbenih poruka i javnoga mnijenja počinju vjerovati da se

sve vrti oko njih i da je sve stvoreno samo radi njih i njihova provoda i užitka. Naša svijest

postaje sve sličnija svijesti djeteta mlađeg od godine dana koji doživljava da sve oko njega

postoji samo zato da bi ispunjavali njegovi prohtjevi.

Nismo ni svjesni koliko je u nama zaživio potrošački mentalitet. Mentalitet po kojem nikada

nemamo dovoljno, u kojem sljedeće igra mora biti još jača, još zabavnija, još "luđa"…

Isus se rađa kao posljednji siromah. Donio je radosnu vijest siromasima i malenima,

odbačenima, strancima, grešnima. došao je služiti, a ne da njemu drugi služe. Iznad svega je

bio vjeran svome Ocu, vršeći njegovu volju sve do smrti, smrti na križu. Zato ga je Bog

preuzvisio i postavio Glavarom svega.

slavit ćemo ovih dana rođenje sina Božjega. Slavit ćemo maleno djetešce. I s pravom se

radovati. Radovati, jer nam novorođeni Spasitelj pokazuje put jednostavnosti, dobrote, ljubavi,

put vjernosti Bogu. Samo tako ćemo naći pravi mir duše, sreću i mir. U današnjem evanđelju

Elizabeta oduševljeno kliče Mariji: "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno

od Gospodina!" Neka se i za nas mogne reći: "blago tebi što povjerova Bogu, a ne svijetu,

Kristu, a ne strasti, milosti, a ne grijehu, što si svoju volju predao u Božje ruke. Neka nam, u

tome smislu, dragi vjernici bude na radost svjetlost ove Božje riječi i Božićnih dana što su pred

nama.

III.

Otkuda meni?

Kako li je lijepo kad nas prijatelji ugodno iznenade! Dogodi se naime da i ne pomišljamo da bi

se netko sjetio nekog važnog trenutka u mom životu, a kad tamo, svi moji prijatelji sabrani,

širokih osmjeha čestitaju i donose svoje malene darove. Vidite, dragi moji prijatelji (već

drugujemo godinu dana), Bog se ni u tome ne da nadmašiti. Kakva li tek on znade ugodna

iznenađenja prirediti svojim prijateljima! Evo nekoliko primjera.

22

Sjetimo se Noe koji je izabran i određen. Bog ga čudesno spašava od općeg potopa i čini ga

novim ocem svega svijeta. Štoviše, postavlja dugu na nebo kao znak vječnog smilovanja. Zašto

upravo Noa? To samo Bog zna.

Možemo samo zamišljati kako li je tekao božji poziv Abrahamu. Zar nije mogao Abraham u

sebi pomišljati: „Otkud si mene, starca, našao? Ja trebam razmišljati o odlasku s ovoga svijeta,

a ti od mene tražiš da stubokom mijenjam svoj život, da odem u zemlju koju mi odrediš, da

porodim djecu, da posvema zaokrenem život?“ I eto, Bog izabire baš njega... Zašto. To samo

Bog zna.

Josip Egipatski mogao je samo zapitati zašto je baš on bio određen da strpljivošću, vjernošću,

ljubavlju i mudrošću spasi svoju obitelj od gladi i od zla. A Bog je po njemu učinio velike stvari:

ne samo da je spasio njegovu obitelj od gladi, nego je u nju unio duh oproštenja, pomirenja i

ljubavi. Zašto upravo Josip? To samo Bog zna.

Kako li se tek Mojsije otimao da ne prihvati ulogu koju mu je Bog namijenio. ispričavao se da

ne zna dobro govoriti, vjerojatno se plašio povratka u Egipat i faraonove osvete. Ali Bog je baš

njega izabrao i Mojsije je postao zacijelo najveća ličnost cijelog Starog zavjeta. Slično Bog

izabire Davida, najmlađega među svojom braćom. Zašto Mojsije, zašto David? To samo Bog

zna.

Ni proroci nisu baš samo tako prihvaćali Božji poziv. Jona je doslovce bježao, a i Jeremija se,

poput Mojsija, izgovarao kako ne umije govoriti. Pa ipak, u našoj je Bibliji Jeremija jedan od 4

velika proroka.

Kad je ono Petar vidio kako je na Isusovu riječ čudesno ulovio mnogo riba, naglo je osjetio

svoju slabost i grešnost. Zato se nije više usudio biti s Isusom, pa mu prostodušno govori: „Idi

od mene, Gospodine! Grešan sam čovjek!“ Isus ne prima ispriku. Petar će „loviti ljude“ i biti

prvi među apostolima. zašto upravo Petar? To samo Bog zna.

I danas u evanđelju ona prostodušna i draga Elizabeta kaže: „Ta otkuda meni da mi dođe majka

Gospodina mojega?“ To je čuđenje svih velikih ljudi. Veliki su upravo po tome što su bili

svjesni svoje ljudske ograničenosti i svojih ljudskih slabosti. I onda se, naravno, čude kad ih

Bog za nešto veliko izabire.

I za nas je poruka jasna. Bog računa na svakog od nas. I svatko od nas dobiva posebnu,

jedinstvenu i nezamjenjivu ulogu. I dok se prostodušno čudiš otkuda tebi ta milost, ne plaši se.

Ne plaši se Božjeg poziva i Božjeg izabranja. To je taj izazov i ta ljepota življenja s Bogom. To

je ta avantura ispunjena naporom, ali i sviješću o Božjoj blizini i njegovoj podršci. Od Boga

dolazi sve, on se želi upravo po tebi proslaviti i on će to i učiniti, snagom Duha Svetog i tvojom

suradnjom. Ne znaš li da u cijelom svemiru Bog baš tebe gleda, baš na tebe računa, da si mu

baš ti važan? Velik je Bog, on će to i učiniti.

23

BOŽIĆ – MISA PONOĆKA

I.


Evo nas, predraga braćo i sestre, okupane sjajnom svjetlošću. Vani je duboka noć, vani je

studen, a evo, ovdje, među nama sjajna je svjetlost i toplina Božjeg dolaska. Noćas naša srca

posebno kucaju, noćas nam sve izgleda posebno, lijepo, nesvakidašnje. Ova je noć okupana

sjajnom svjetlošću, ovo je noć kada anđeli pjevaju: "Slava Bogu na visini". Zahvaljujemo Bogu

na ovom posebnom daru koji nas svake godine iznova ispunja novim ushićenjem i novom

radošću. Zazvat ćemo na početku na sve nas, na sve naše mile i drage Božju milost, tako da

radosno i dostojno možemo proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, tebe je Blažena Djevica Marija s radošću nosila. Gospodine smiluj se!

Kriste, rodio si se kao siromah da nas svojim bogatstvom zaodjeneš. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas činiš nositeljima svoje svjetlosti i svojega mira. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Noćas je naše srce puno ushićenja i puno radosti. Bog je među nama, Bog je s nama, osjećamo

njegovu blizinu i svu njegovu nježnost i toplinu. Bog se rodio među nama kao maleno dijete,

prepun ljubavi za nas. Bog se rodio kao čovjek, kao siromašno dijete Božji je Sin postao jedan

od nas i to nas ispunja radošću i nadom, jer znamo, ne trebamo biti u ljudskim očima veliki da

bi nas Bog zagrlio i ispunio neizrecivom radošću otajstva ove noći. Danas pred njim stojimo

kao vjernici, kao ljudi otvorenih ruku, kao oni koji su – makar maleni – obdareni najvećim

darom: Sinom Božjim koji se rodio kao čovjek i koji se noćas među nama rađa. A da bismo se

bolje uživjeli u radost i otajstvo ove noći, danas nam Božja riječ pred oči stavlja lik Marije, one

po kojoj nam je zasjalo Sunce pravde, Krist Gospodin.

Marija se podvrgava

Marija je prihvatila veliki Božji plan kada je na anđelovo naviještenje da će roditi Sina Božjega

rekla: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi". Ona je s vjerom i vedrinom

prihvaćala sve što joj je Božja providnost stavljala na životni put. Znala je da u sebi nosi Sina

Božjega i zato se nije ničega bojala. Tako se Marija, zajedno s Josipom, podvrgnula naredbi

cara Augusta da se podvrgne popisu stanovništva. Podvrgava se tegobnom putovanju od

Nazareta do Betlehema. Podvrgava se nesklonim prilikama u Betlehemu. Podvrgava se neprilici

da je Betlehemci ili nisu mogli ili nisu htjeli ugostiti u trenutku kad je bila pred porodom.

Podvrgava se poniženju da svoju najveću radost – porod svoga sina doživi u tako neprikladnim

okolnostima. Podvrgava se krajnjoj oskudici i bijedi te štalice – špilje u koju je jedva mogla

skloniti glavu. I pored svega toga, Marija vedro kroči. I, kad je porodila svoga sina, posebno je

svjetlo obasjalo betlehemsku poljanu i pastire koji su tamo boravili. Sve te izvanjske okolnosti

nisu mogle poljuljati njezin mir, njezinu duboku radost. Jer ono što je iznad svega i nad svim,

ono što je najveće i najvažnije nosila je u sebi ispod svoga srca. Nosila je u sebi Sina Božjega.

Svjesna da taj Božji dar ima, znala je da u njemu sve ima i da ništa dugo nije ni bitno ni važno.

Zato, unatoč oskudici i neprilici, srce joj je bilo ushićeno i anđeoskom pjesmom i poklonom

pastira, a iznad svega svojim novorođenim Sinom koji je bio živi dokaz da je Bog dobrostiv,

24

nježan i čovjekoljubiv. Tako je Marijino podvrgavanje životnim okolnostima i neprilikama

urodilo dubokom i trajnom radošću, radošću koja se rađa samo u srcu uronjenu u Boga.

Svjetlost nas obasjala

Braćo i sestre, Božja svjetlost obasjava i nas ove božićne noći. Obasjava nas upravo zato što

znademo da smo po sebi i maleni i slabi i neznatni. Obasjava nas jer smo pritisnuti poteškoćama

života, poput Marije na njezinu tegobnu putovanju. Obasjani smo Božjim milosrđem i Božjom

ljubavlju jer priznajemo svoju slabost, ali i svoju grešnost. Jer, rodio se Krist koji je – Spasitelj!

Zato je ovo naša noć, noć Božje ljubavi, noć Božjeg smilovanja, noć u kojoj se Sin Božji rađa

svijetu i svakom pojedinom od nas. Jer što smo manji, to nam je Bog bliži. Što smo slabiji, to

nas više Bog pohađa svojom snagom. Što smo potrebitiji njegova smilovanja, to nas više

obasiplje svojom ljubavlju. Samo ako mu se iskrena srca obratimo. I zato u nama noćas buja

posebna, Božja radost i ushićenje. Doista, svaki od nas može s prorokom reći: "Narod koji je u

tmini hodio svjetlost vidje veliku, onima koji kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si

radost umnožio, uvećao veselje…"

Vi ste svjetlost svijeta!

Isus je jednom prigodom rekao: "Vi ste svjetlost svijeta". Mi smo, evo, ove noći osjetili posebnu

Božju toplinu, doživjeli smo jasnoću Božje svjetlosti, osjećamo milinu Božje blizine. Bog, koji

nas, dakle, obasjava tolikom svjetlošću, radošću i milinom, poziva nas da i mi budemo jedni

drugima na radost i blagoslov. Noćas, kad se vratimo kućama, slavimo u miru i radosti. Ujutro

svojim ukućanima, svojim susjedima i rođacima, svim ljudima dobre volje iskažimo mir,

dobrohotnost, radost i poštovanje. I svih ovih dana budimo svjetlost jedni drugima, budimo

jedni drugima znak Božje ljubavi. Obradujmo jedni druge, oprostimo jedni drugima, pomažimo

jedni drugima, budimo živa slika Marije Bogorodice i njezinoga poniznoga i dobrostivoga Sina.

Tako će Božićna radost u nema uvijek rasti, tako ćemo biti na blagoslov jedni drugima i tako

ćemo, konačno, uzmoći, da se svjetlost i blagoslov ovoga B

II.


Čudesno je ovo, predraga braći i sestre, što se noćas događa među nama, u nama i u našim

srcima! Napolju je duboka zimska noć, a ovdje smo, evo, okupani blještavom svjetlošću.

Napolju je hladna noć, a naša su srca ispunjena posebnom toplinom, posebnom nadom i

posebnom radošću. Sin se Božji rađa među nama kao jedan od nas, kao čovjek! Posebna je ovo,

jedinstvena i nenadmašna noć, ispunjena pjesmom i radošću koju ne možemo do kraja opisati.

O ovoj noći drevno proroštvo govori: "Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom

stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja"

(Mudr 18,15). Ta vječna riječ, sin Božji, među nama je postao čovjekom. To je radost za sve

nas i za sve ljude. Tu radost noćas na poseban način izražavamo u ovom lijepom slavlju, u

euharistiji koja je proslava Božje blizine i Božje ljubavi u Isusu Kristu, noćas za nas rođenu.

Gospodine, ove je noći jurnula s neba tvoja svemoćna riječ i prosvijetlila nas novim svjetlom. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojim rođenjem ispunjaš svjetlošću i mirom svakog čovjeka dobre volje. Kriste,

smiluj se!

25

Gospodine, ti i nas činiš nositeljima tvoje svjetlosti i tvoga spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ova je noć, predragi, ispunjena posebnim žarom, posebnom toplinom i posebnom svjetlošću.

Sve nas obasjava svjetlost, mir i radost novorođenoga Spasitelja. Preko trinaest stoljeća je u

našem narodu ova noć bila ispunjena radošću, nadom i božanskom svjetlošću. Upravo onako

kako započinje noćašnje prvo čitanje.

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku

Čuli smo kako noćas govori prorok: Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Valja

imati pred očima, braćo i sestre okolnosti u kojima je ova rečenica od Boga nadahnuta i

napisana. Prorok govori o narodu koji je bio prognan, pobijeđen i ponižen od svojih neprijatelja.

Nažalost, još među nama živi sjećanje što znači biti prognan. Prognaniku pred oči dolaze

njegovi mili i dragi koje je vihor rata odnio, pred očima mu se odvijaju sretni događaji mladosti

prije rata i prognanstva. Sve to znade unijeti puno tuge u srce povratnika. Svaki prognanik je

blizu tome da se osjeća manje vrijednim, zaboravljenim, nesretnim, odbačenim poniženim.. U

ona davna vremena čovjek, odnosno, čitav narod nije se mogao pouzdavati ni u Ujedinjene

narode niti u bilo kakvu humanitarnu organizaciju. Imali su pogled usmjeren isključivo u Boga.

I sada, prorok upravo takvima naviješta povratak. Koliko god povratak nakon prognanstva

izgledao pun nade, imali smo, vjerojatno, iskustva kako povratak u porušena i sela i gradove

zna biti izuzetno bolan i težak. Pa ipak – i to ovdje valja zapaziti! – prorok govori o radosti.

Veli: "Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku". Bog po proroku ne dâ narodu da se

prepusti tugovanju, nego ga poziva na radost.

Važno je imati ovo na pameti, predragi. Bog nas noćas pohađa, Bog nas noćas obasjava

svjetlošću velikom, Bog nas ispunja rođenjem svoga Sina Isusa Krista. Od Boga je svjetlost i

radost, od Krista je Evanđelje – radosna vijest. Naprotiv, od Napasnika, od Božjeg je

neprijatelja kuknjava, mrmljanje, mrzovolja, nezadovoljstvo, zloguka proroštva. Kao vjernici,

kao kršćani znamo i vjerujemo da je Bog jači od svakoga zla, nesreće i loše slutnje. Čovjeka

koji se u Boga uzda svjetlost Gospodnja obasjava. Kršćanin je zato uvijek ispunjen svjetlošću,

nadom, radošću. Katastrofične vijesti na televiziji u žutom tisku (a koji nije žut?) daleko su od

Duha Božjega. Duh Božji nas ispunja nadom, svjetlošću, snagom, milošću i radošću. Upravo

to želimo ponijeti kući iz ove noćašnje euharistije.

Ti si radost umnožio, uvećao veselje,

Prorok noćas u oduševljenju kliče svome i našemu Bogu. Veli: "Ti si radost umnožio, uvećao

veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k'o što kliču kad se dijeli plijen."

Od Boga je mir i radost. Samo on umnaža radost i uvećava veselje. Sve ono izvan Boga i protiv

Boga, što trenutačno može naizgled razveseliti čovjeka, ubrzo ostavljaju u čovjeku pustoš i

prazninu. Svako pijančevanje, nadmetanje, oholost, nadutost, trčanje za slavom i uspjehom po

svaku cijenu, traženje samo ovozemnih užitaka vrlo brzo nas ostavljaju razočaranima,

ispražnjenima, nesretnima. Naprotiv, onaj tko s Bogom i u Bogu traži svoju radost, taj nalazi

pravu i duboku sreću. Zato nas sveti Pavao noćas opominje: Pojavila se doista milost Božja,

spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te

razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. To je radost ove noći, predragi u

Kristu. I onda, naravno, onaj tko svoju sreću prvenstveno traži u Bogu, taj onda sa zahvalnošću

prima od Boga različite darove. I taj se onda, svakako, može radovati i običnim, svakodnevnim,

26

ljudskim stvarima. Božja milost i Božji mir prožima i našu svakodnevnicu i ulijeva duboku i

trajnu radost u naš život.

Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast.

Na čemu se temelji naša radost? Rekosmo na Bogu, naravno. Međutim, Bog nam svoju

naklonost pokazuje na najveći mogući način: on nam daje svoga sina koji se među nama rađa

kao čovjek, kao jedan od nas. On je sam Bog s nama, on je onaj Emanuel, on u svojoj osobi

sjedinjuje božansku i ljudsku narav, on u potpunosti pomiruje i povezuje čovjeka s Bogom, on

nas uzdiže u nebeske visine, po njemu smo nebesnici, jer smo dionici njegove Božanske naravi.

Noćas započinje naše spasenje. Sin se Božji rađa za nas i radi našega spasenja. U njemu je i od

njega je naša radost, naša nada, naša vječna sreća. Slavimo noćas Božju ljubav i zahvaljujemo

mu za darove koje nam daje. Neka noćas, neka sutra i ovih svetih božićnih dana iz nas isijava

ta duboka, duhovna radost. Neka Gospodin učini da naš život bude znak radosti ovome svijetu.

Jer smo spašeni dobrotom i ljubavlju Božjom po rođenju njegova sina, što je početak našega

spasenja. Božji smo spašenici, Božja djeca, Božji miljenici. Zato se i noćas i ovih dana

radujemo i veselimo. Zato želimo od srca s anđelima pjevati: "Slava na visinama Bogu, a na

zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"

III.??

27

BOŽIĆ – MISA ZORNICA

I.


Posebno nam je ovo jutro, braćo i sestre. Nakon užurbanosti i, možda, buke ove noći, dolazimo

u radosti proslaviti ovu jutarnju Božićnu misu koju od starine nazivamo "pastirskom", jer nam

evanđelje ove jutarnje mise govori upravo o pastirima, prvim Kristovim poklonicima. Kao što

su oni bili neznatni i maleni, tako i mi jutros dolazimo u tišini i zahvalnosti pred novorođenoga

Kralja, još uvijek nesvjesni do kraja kolikim smo darom obdareni. Zamolit ćemo Gospodina da

nas obdari poniznošću svetih pastira, pa da tako budemo dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, ti si izabrao slabe da pobijedi jake. Gospodine, smiluj se!

Kriste ti si izabrao ponizne da poniziš ohole. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da poput pastira budemo navjestitelji radosne vijesti spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Jutrošnja Božićna misa stavlja nam pred oči pastire. Možda ih još od djetinjstva doživljavamo

nekako bajkovito, koji su sretno i zadovoljno živjeli svoj život. Međutim, pastiri su bili ljudi

koji su bili na dnu društveni ljestvice, bili su posve siromašni i ovisni o tuđoj milosti. Pa ipak,

novorođeni spasitelj baš njih odlikuje.

Pastiri – siromašni ljudi na rubu društva

Povijest nam pokazuje da su betlehemski pastiri bili zapravo najamnici koji su za malenu plaću

čuvali tuđa stada. Dane su provodili na otvorenom polju po lijepom i ružnom vremenu, na

studeni i vrućini, po suhom ili kišovitom vremenu. Noćivali su uz svoja stada s time da su berem

neki od njih morali bdjeti uz stada da ih ne ugrabi divlja zvijer ili kradljivac. U društvu nisu

uživali nikakav ugled, do te mjere da se na sudu njihovo svjedočenje nije uzimalo. Možemo

slobodno reći da su živjeli od milosti Božje i od milosti onih za koje su radili.

Javljam vam blagovijest!

I onda, mogli smo čuti u noćašnjem evanđelju, anđeli se javljaju upravo njima, pastirima. I

ovdje se sada očituje njihova veličina i njihova prostodušna jednostavnost. Oni, koji su bili na

rubu društva, koji su bili obespravljeni, oni koji su bili navikli da se svima sklanjaju s puta, oni

kojima je bilo razumljivo da među ljudima dobivaju samo ostatke, ti isti pastiri su povjerovali

da su anđeli baš njima došli i njima navijestili blagovijest. Duboko su u sebi znali da Bog ljubi

siromahe, da su oni upravo oni koje Pismo naziva "siromasi Jahvini". Povjerovali su i pošli

onamo kamo su im anđeli rekli.

Pronađu Mariu, Josipa i novorođenče

I evo opet velike vjere pastira. Anđeo im jer rekao da im se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. A

oni su pronašli siromašne Mariju, Josipa i novorođenče u bijednim prilikama. Nisu pronašli

kraljevića u zlatu, okružena svitom i poslugom. Pa ipak su u tome "Božićnom djetetu prepoznali

28

Boga", kako veli molitva Crkve. I očito je da su pastiri shvatili i srcem prihvatili ono što je

najvažnije, što je bitno, a to je da je Bog dobrota i ljubav i da je posebno naklonjen malenima i

prezrenima i to do te mjere da se i sam Božji Sin rođen u tijelu izjednačio s onim

najsiromašnijima. Razumjeli su pastiri da Bog ne gleda na ono što je izvana, nego da gleda u

srce. Osjetili su pastiri da sreća nije u onome što čovjek posjeduje ili koji ugled i glas ima u

društvu, nego da je trajna i duboka sreća biti u miru sa sobom, s Bogom i sa bližnjim… Zato su

se radosno vratili slaveći i hvaleći Boga koji se brine za siromahe.

Siromasi i maleni u kraljevstvu Božjemu

Upravo je tako i Isus postupao kad je počeo propovijedati. Naviještao je radosnu vijest

siromasima. Okupljao je oko sebe slabe, bolesne, raskajane grešnike, one koji je odbacilo

ljudsko društvo i ljudska oholost. Uzeo je sebi za učenika carinika Mateja, kolebljiva Petra

ribara, pohvalio je vjeru rimskoga satnika, oprostio preljubnici, obećao raj razbojniku…

Gdje se mi danas želimo svrstati? U bezgrešne, uzvišene, hvaljene i slavljene? Ili smo možda i

mi siromasi koji potrebuju Božju pomoć i milost na svakom koraku? Ako nas pritišću nevolje

kao što je bolest, tjeskoba, oskudica, znajmo, uz nas je novorođeni Spasitelj. Ako nas muči

vlastita savjest, vlastita prošlost, znajmo uz nas je Krist koji se najviše raduje raskajanom

grešniku Ako ne možemo sebi oprostiti neke naše stare pogreške, gle uz nas je Isus koji nas

poziva k sebi baš kao što je pozvao Mateja Carinika i Pavla progonitelja. Ako smo tužni zbog

neuspjeha, ako nam se čini da nismo dovoljno vrednovani, nego da smo, štoviše, na rubu nekih

događanja, znajmo, Krist je upravo zato i došao, zato se učinio siromahom i slugom, da nas

zajedno sa sobom privuče Ocu. Samo je potrebno uzdati se u njegovu dobrotu, samo je potrebno

povjerovati da Bog i može i hoće dati i davati pravi i potpuni smisao našem životu. Potrebno je

ispuniti svoje srce nadom i ljubavlju. I gle! bit ćemo puni radosti i vjere baš kao i oni pastiri.

I još nešto. Pastiri su bili prvi navjestitelji radosne vijesti o Kristovu rođenju. Budimo i mi danas

nositelji ne samo lijepih želja, nego i svega lijepoga što možemo učiniti jedni drugima. Zato,

srdačno si čestitajmo. Srdačno se pozdravljajmo. Neka se od nas udalji i svaka sjenka zlovolje,

zlopamćenja, oholosti, zavisti, nadutosti. Budimo kao pastiri, radosni i prostodušni navjestitelji

Kristova kraljevstva. Budimo to danas. I ne samo danas. Od danas, pa zauvijek. Sretan vam

Božić!

II.??

III.??

29

BOŽIĆ – DANJA MISA

I.


Anđeli danas navješćuju mir ljudima, Božjim miljenicima, mir ljudima dobre volje. To bi,

zacijelo, trebao biti prvi i najvažniji dar današnjega blagdana, današnje svetkovine. Mir. Htjeli

bismo od svega srca da se taj mir nastani u srcu svakoga od nas, da taj mir zavlada u našim

obiteljima, da mir, pravi mir zavlada među svim ljudima na svijetu. A da bi ovaj posebni blagi

Božićni mir na nas sišao, zazvat ćemo na nas Božje milosrđe.

Gospodine, o tvom su rođenju anđeli navijestili mir. Gospodine smiluj se

Kriste svojim rođenjem pomirio si Boga i čovjeka. Kriste smiluj se!

Gospodine, današnjim blagdanom ispunjaš naša srca mirom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kada slavimo nešto osobito svečano na stol stavljamo najljepši stolnjak i iznosimo najljepše

posuđe. Za blagdanskim stolom želimo uživati u najboljim jelima. Tako nekako na ovaj veliki

blagdan Crkva nam prostire najbolje od Božje riječi: početak Ivanova evanđelja. A nije da se

taj odlomak može lako razumjeti! Evo, na samom početku se veli: "U početku bijaše Riječ", a

nešto kasnije: "…i Riječ je Tijelom postala i prebivala među nama".

Riječ

Vječna Božja Riječ o kojoj Ivan apostol govori Božji je Sin od vječnosti. Bog je od vijeka Otac,

Sin i Duh Sveti. Po svojoj Riječi to jest po svojemu Sinu Bog je sve stvorio. Mi ljudi možemo

samo mucati govoreći o Božjem bitku, o Božjoj veličini i o Božjem životu. Upoznali smo tek

maleni djelić svemira, a kako bismo mogli upoznati i spoznati neizmjernu Božju veličinu? Pa

ipak Bog nam objavljuje nešto od svoga bitka, Bog nam govori nešto o sebi da bismo bolje

shvatili i prihvatili ono što za nas čini, da bismo bolje razumjeli uzvišenost Spasenja i

odlikovanja koje nam Bog daje.

Tijelom

Veli Ivan apostol: "I Riječ je Tijelom postala…" Može li se to uopće pomiriti: vječna Božja

riječ, pravi Božji Sin po kome je sve stvoreno, postaje Tijelo, postaje pravim čovjekom. Ovdje

je korisno napomenuti da Ivan u grčkom originalu veli "sarks", što znači "meso", ili, što bismo

mi rekli tijelo od krvi i mesa. Isus je bio pravi čovjek, u doslovnom smislu jedan od nas. Čovjek

koji je imao prijatelje i neprijatelje, svoje radosti i svoje žalosti, svoj rad i svoj odmor… Bio je,

kako Pismo veli, "nama u svemu jednak osim u grijehu". Ivan Apostol u svojoj poslanici vrlo

oštro i odrješito tvrdi da je nevjernik i antikrist onaj tko bi tvrdio da Isus nije došao po tijelu.

Isus je pravi Bog i pravi čovjek. U tome i jest otajstvo, čudo Božje ljubavi. Pravi Božji sin

potaje čovjekom. To je središnja istina naše vjere i našega spasenja. Ivan, dakle, svjesno govori

da je Riječ postala pravim tijelom, jer je već u njegovo vrijeme bilo nekih koji nisu mogli

pojmiti da je Sin Božji postao pravim čovjekom, pa su stoga vjerovali da je on imao "prividno"

tijelo. Međutim, istina je ono što nam danas Ivan govori: Sin je Božji postao pravim čovjekom,

30

on je nama jednak u svemu osim u grijehu. I to je ono što ne možemo nikada do kraja shvatiti,

to je radosna i divna tajna ove današnje svetkovine.

Postavila šator

Prisjetimo se. Današnje evanđelje kaže: "Riječ je Tijelo postala i prebivala među nama". Kao

Židov Ivan doslovno veli: "i postavila šator među nama". Sin je Božji, dakle, postao pravim

čovjekom, u potpunosti uzeo na se našu ljudsku narav i k tome je postao jedan od nas, izjednačio

se s nama. Njegov je šator među našim šatorima mi smo zajedno s njim na istom brodu.

Bog nam se, dakle, toliko približio! Današnja molitva veli kako se, eto, dogodila čudesna

razmjena: Božji je Sin uzeo na se našu ljudsku narav, da bi nas zaogrnuo svojim božanstvom!

Možemo li mi to pojmiti? Možemo li uopće dovoljno Bogu zahvaliti? I, iznad svega, koliko

smo kadri živjeti u skladu s tim odabranjem? Vječna Božje riječ postala je Tijelom, vječni Božji

sin postao je pravim čovjekom, da bismo mi mogli postati dionicima njegove Božanske naravi!

To otajstvo, braćo i sestre slavimo danas. I zahvaljujemo Bogu za taj izvanredni dar.

Zahvaljujemo Bogu što nas, u Isusu, čini svojim pravim sinovima i kćerima. Dok se danas

radujemo i veselimo ovome blagdanu, zamolimo Gospodina da nas učini dostojnima svoga

odabranja, da bismo i mi jedni drugima bili na radost i blagoslov.

I, posljednje, ali ne manje važno: u Isusu nas je Bog zaogrnuo njegovim božanstvom. Stvoreni

na sliku Božju mi smo "bogoliki", a otkupljeni po Isusu Kristu mi smo "kristoliki". Trebali

bismo, dakle biti živa slika Božja, trebali bismo biti na blagoslov svima s kojim živimo.

Mislimo li da je to nemoguće? Ima li išta što bi Bogu bilo nemoguće.?Ako je Bog mogao učiniti

da vječni Božji Sin postane čovjekom, zar bi njemu bilo nemoguće da čovjek postane pravi i

potpuni dionik Kristove božanske naravi? Bogu je sve moguće. Uz našu suradnju. Danas

slavimo otajstvo božanstva u čovjeku i čovještva u božanstvu. Božić je živi dokaz da su moguća

čuda, da Bog može postati čovjekom i da čovjek može postati bogolik. Uronjeni u to otajstvo,

možemo biti i drugima znak Božjeg izabranja, možemo i drugima biti znak radosti i nade. Božje

je to djelo. Neka nas Bog i tome podrži.

II.


Božić je. Nakon noći koja je bila i okupana svjetlom i vesela, možda i bučna, evo nas u miru i

toplini okupljene oko Gospodnjeg oltara. Gospodin nam je blizu. Novorođeni Isus ushićuje naše

srce i ispunja ga blagošću i mirom, mirom koji samo na Božić osjećamo. Noćas i danas spaja

se nebo sa zemljom. sin Božji rađa se kao čovjek. U ovoj ćemo misi moliti od Gospodina, da

ovo blagdansko euharistijsko slavlje u potpunosti ispuni našu dušu i naše srce

Gospodine, ti si u Starom zavjetu svoj narod pripravljao na dolazak svoga sina. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u punini vremena postao si pravim čovjekom kao naš brat, prijatelj i spasitelj. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, po svome sinu činiš nas dionicima njegove božanske naravi. Gospodine, smiluj se!

31

Nacrt za homiliju

Svanuo je božićni dan. Još nam odjekuju u ušima noćašnja zvona, još nam blješti pred očima

od božićnih svjetala i svijeća, još čujemo i vidimo čestitke koje smo primili. I danas, u crkvi,

evo, pjevamo božićne pjesme. Kad kažemo "Božić" puna su nam usta i puno nam je srce. I evo,

sada, u smirenosti božićnoga dana, slušamo Božju riječ. Što nam to posebnoga Bog danas

poručuje?

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima

U drugome čitanju iz Poslanice Hebrejima, raspreda se o ostvarenju starodrevnog Božjeg

nauma spasenja. Veli sveti pisac: "Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po

prorocima". To je ljepota naše vjere! Naime, Bog koji nas je stvorio, nije nas napustio i

prepustio samima sebi. Stvorio nas je jer nas je volio od samog početka, točnije, jer je prije svih

vjekova znao da će nas stvoriti i volio nas je od prapočetaka. Htio je biti čovjeku blizak, htio

mu je izravno govoriti. Zato je na početku naše povijesti spasenja Bog sebi izabrao jedan narod,

židovski narod, kojemu je na poseban način progovorio. Govorio je to me narodu po prorocima

i svetim ljudima,. I ti su sveti ljudi Božju objavu, onako kako su znali prenosili drugima, sve

dok taj Božji govor, ta Božja objava nije zapisana u Svetome pismu Starog zavjeta. S pravom

su se osjećali počašćenima ti drevni proroci i židovski narod. Bog im se izravno obraćao! Bog

se pokazao ne kao neki daleki vlastodržac, nego kao "čovjekoljubac", kako rado govore stari

duhovni učitelji. To je ono Božje "priginjanje" čovjeku: kao što se mati sagne da bi se približila

djetetu, da bi se stavila u njegovu razinu i tako mogla s njime komunicirati puna ljubavi, tako

se i Bog priginje, spušta na našu razinu. Bog govori nama razumljivim jezikom i, preko proroka,

malo po malo otkriva sama sebe, otkriva istinu o svijetu i čovjeku, ljudima pokazuje ispravan

put da bi postali pravi ljudi. Bog, konačno, u svom govoru preko proroka ukazuje čovjeku na

put spasenja i malo po malo dovodi do vrhunca svoje objave – do svoga utjelovljenog Sina.

Tako su drevni proroci naviještali dolazak Pomazanika Božjega, odnosno Mesije ili Krista.

Naviještali su proroci da će po tome Božjem Izabraniku sav svijet biti spašen, to jest da će se u

potpunosti ostvariti Božje kraljevstvo. Tako je židovski narod, pogotovo u trenucima kušnji,

nesreća, progonstva, sve više i više uzdisao za obećanim Spasiteljem, baš kao što su u hodu

kroz pustinju žudili za Obećanom zemljom.

Konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu…

Tako sveti pisac naučava, kako je Bog više puta govorio po prorocima. I onda, zaključuje on:

"Konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu." Drevni su se proroci osjećali ponosnima i

počašćenima što im je Bog tako bliz da ih prihvaća kao Otac te da im progovara kao svojim

prijateljima. Bog je, konačno, po prorocima naviještao dolazak Mesije, kojeg su iščekivala

brojna židovska pokoljenja. Međutim, nitko nije mogao ni naslutiti svu veličinu i neizmjernost

Božjega dara. Umjesto da pošalje velikog Proroka kao Mesiju, Bog šalje svoga Sina, sebi

jednaka u božanstvu i taj Božji Sin postaje pravim čovjekom. Vrhunac Božjeg priginjanja

čovjeku, vrhunac Božje ljubavi prema nama jest da nam doista daruje sama sebe u svome Sinu,

baš kao što veli Pavao: "Bog ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako

nam onda s njime neće sve darovati?" (Rim 8,32). Kada daje, Bog daje neizmjerno i uvijek

nadmašuje svaku našu zaslugu, svaku našu želju i sve ono što bismo mogli i zamisliti. Zato

sveti Pavao na drugom mjestu veli: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako

li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li

mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? (Rim 11,33-35)

32

Nije, dakle, čudo da su veliki Božji ljudi mogli satima i satima zahvaljivati Bogu za njegova

velika djela. Možemo se samo diviti nadspoznatljivoj mudrosti i ljubavi Božjoj. Po divljenju je

čovjek – čovjek, a čovjek koji se Bogu divi jest pravi vjernik i bogougodnik. Naša proslava

ovoga blagdana pokazuje naše divljenje i našu zahvalu Bogu, za najveći dar, a to je njegov

utjelovljeni Sin.

Riječ je Tijelom postala i prebivala među nama.

Konačno, današnje nam Evanđelje zorno prikazuje kako se sin Božji utjelovio i pokazuje koliko

li je to veličanstveno. U današnjem Evanđelju Ivan govori u vječnoj Božjoj Riječi koja je Bogu

jednaka. Po njoj je sve stvoreno i po njemu sve što živi ima život. Konačno, veli Ivan: Riječ je

Tijelom postala i prebivala među nama. Veliko je to otajstvo. S jedne strane imamo Riječ koja

je Bog, koja je istobitna s ocem, a s druge strane imamo ljudsko tijelo. Ta je vječna riječ postala

tijelom. U grčkom originalu veli se "sarks", što označava ljudsko tijelo, ono od krvi i mesa. sin

je Božji postao pravi čovjek. Ne tek sličan ljudima, ne tek nalik ljudima, ne samo u ljudskom

obličju, nego pravi čovjek, rekli bismo "od krivi i mesa", ili, kako to samo Pismo veli: "nama u

svemu jednak, osim u grijehu".

Zato se radujemo. Bog nam je u svome sinu bliže nego što smo mogli i zamisliti. Božji sin je

jedan od nas. U njemu i po njemu postajemo dionici nebeskih dobara, vječnoga života, štoviše,

dionici božanske naravi Isusa Krista. U Kristu smo i mi pobožanstvenjeni. Njegovom milošću

mi možemo pronositi svijetom lik Isusa Krista, jer ne samo da je on s nama i u nama, nego želi

da mi budemo živa njegova slika u svijetu, baš kao što veli Pavao: Živim, ali ne više ja, nego

živi u meni Krist. (Gal 2,20)

Danas nas na poseban način dotiče Božja blizina, Božja milost, Božja ljubav, Božja milina,

Božja dragost. Dao Bog da se to u nama i na nama vidi i danas, i ovih svetih dana i u

cjelokupnom našem životu.

III.

Ti si radost umnožio

Kako li nas samo život znade iznenaditi, ushititi, razgaliti! Čovjek posije pšenicu, zasadi luk ili

salatu i te mlade biljčice žive pod snijegom i samo čekaju prve proljetne zrake da zažive punom

snagom. Slično i u ove zimske dane kada više vidimo magle negoli sunca, pod plaštem noći

tinja i iskri posebna svjetlost. Iako ovih dana noć traje i do šesnaest sati, a dan zahvaljujući

maglama jedva i osam, u našem se srcu javlja svjetlost. Bog se rađa među nama. Iako „zemlju

tmina pokriva“, ispred naših očiju pršti od radosti ova božićna noć. Rijetko da možemo naći

druge primjere radosti, od ove božićne. Takovu radost naviješta i prorok. Narod je potlačen,

prognan, obeshrabren, bez čvrste nade i oslonca. Pa ipak, duboko u njima tinja nada. I prorok

budi radost, govoreći o Bogu svoga naroda: „Ti si radost umnožio, uvećao veselje i oni se pred

tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci.“ Usred posvemašnje potlačenosti, jada i nevolje,

Bog naviješta radost izbavljenja, klicanje novoga života.

Upravo se to događalo one božićne noći u Betlehemu. U beznačajnoj rimskoj provinciji, na

pašnjacima u blizini malenog Betlehema, rađa se Dijete. Maleno. Oku skriveno. Velikima

ovoga svijeta nedostupno i nedokučivo. Rađa se ono maleno svjetlo, jedva primjetni žižak u

tminama ljudskih beznađa, grijeha i ludosti. Samo su oči odabranih prepoznali to Svjetlo, samo

33

je srce Božjih siromaha bilo otvoreno za taj neprocjenjiv dar. Bilo je to srce Marije i Josipa,

bila su to srca pastira, onih jednostavnih bogotražitelja.

Bilo je to ona istinska svjetlost, „svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka“, ono „mlado

sunce“ što nas „s visine pohađa“. Došla je punina vremena. I doista. Ta rasla je ta svjetlost i

jačala, da bi u punom sjaju zasinula u uskrsnom jutru, da bi svojom svjetlošću prosvijetlila

svakog čovjeka koji mu se otvori, da bi svojim žarom otopilo okove grijeha svih koji mu se

obrate, da bi svojom toplinom ugrijalo i razgalilo sve one koji žude za pravim životom.

To je jednostavna poruka Božića, jednostavna a životno važna. Bog je tu. Rodio se među nama

i rađa se u srcu svakog čovjeka koji mu se otvara. To je poruka nade, poruka radosti.

Pogledajmo, toliko smo puta ispunjeni tjeskobama, nesigurnošću, strahom. Zabrinuti smo zbog

vlastitog zdravlja, zbog posla. brine nas život i zdravlje naših najbližih. Koji puta ne znamo

kako bismo privrijedili ono najosnovnije. Razočaramo se postupkom naših najbližih, žalosti nas

nepravda koju susrećemo na poslu i u društvu. Doista, ima dana kada sve izgleda tako teško.

No, danas je sve drugačije. Vidimo pred sobom božansko Dijete, vidimo život koji se rađa,

vidimo nadu koja se pred nas postavlja, vidimo Božje spasenje. I znademo i vjerujemo. Bog

nas spašava u Isusu Kristu, izbavlja nas iz naših tjeskoba, grijeha, beznađa, tuga, on daje smisao

našim danima.

A iznad svega: on nas ispunja radošću. To je jedinstveno, sveta, veličanstvena radost koja dolazi

od Boga. Je, Božja smo djeca, baštinici neba, Isus je naš brat, a Bog otac. I zato s prorokom i

mi zahvalno kličemo: „Ti si radost umnožio, uvećao veselje i mi se pred tobom radujemo kao

što se žetvi raduju žeteoci!“

34

SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

I.


Od onoga trenutka kad je Bog rekao: "Nije dobro da čovjek bude sam!", započela je povijest

braka i obitelji kao prvotne zajednice. Bog je, dakle, od samih početaka ljudima odredio i

navijestio: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite", Bog je od početaka

odredio obitelj kao onu prvu zajednicu u kojoj će čovjek nastajati i odrastati u kojem će kao

čovjek i živjeti. Danas, na blagdan Svete obitelji Božja nam riječ progovara o smislu i

vrednotama obitelji o odnosima i obvezama među pojedinim članovima. Božja je to mudrost!

Htjeli bismo tu riječ s osobitom pomnjom i čuti i prihvatiti. Zato ćemo na početku ovog misnog

slavlja zazvati na sve nas Božje milosrđe.

Gospodine, ti si čovjeka stvorio kao muško i žensko da svojom ljubavlju i svojim potomstvom napuče i blagoslove zemlju. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojim rođenjem u obitelji Marije i Josipa ti si na poseban način blagoslovio sve

naše obitelji. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i naše obitelji pozivaš da svetu obitelj nasljeduju ljubavlju i pobožnošću. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U običnom govoru roditelji redovito kažu: "Imam sina" ili: "Imam kćer", odnosno: "Imamo

četvero djece". Što to znači "imati dijete"? Može li se dijete posjedovati, imati, može li se reći

da netko ima dijete kao što ima neku stvar? Naravno, ne. Upravo nam današnja Božja riječ

govori o tome kakav treba biti odnos djece prema roditeljima, ali osobito, kakav treba biti stav

roditelja prema djeci.

Izmoljen od Gospodina

U prvom čitanju susrećemo povijest Ane koja je bila nerotkinja, ali je nakon usrdne molitve

rodila sina. Dala mu je ime Samuel i ona sama daje značenje tome imenu "Izmoljen od

Gospodina", iako to etimološki i ne odgovara. U svakom slučaju, Ana je snažno doživljavala

da je to dijete čisti Božji dar, da je od Boga izmoljeno, zato je smatrala da je ispravno da toga

svoga sina, kad je on bio navršio tri godine, preda na službu u hram. Ova zgoda s Anom je samo

jedan primjer kako su Židovi stvarno shvaćali da je dijete dar Božji i kako dijete, zapravo, Bogu

pripada, kako ono nije "vlasništvo" svojih roditelja. To se osobito očitovalo kod sinova

prvorođenaca koji su se smatrali Božjim vlasništvom u potpunom smislu, tako da su roditelji

morali otkupljivati svojega sina, baš kao što su se otkupljivali robovi.

Djeca Božja

I taj se nauk proteže kroz cijelo Sveto pismo. Tako danas u drugom čitanju Ivan Apostol

jednostavno veli: "Djeca se Božja zovemo i jesmo". Na svoj način Ivan utvrđuje i potvrđuje

staro shvaćanje izraženo u psalmu: "Evo: sinovi su Gospodnji dar, plod utrobe njegova je

nagrada" (Ps 127,3). Doista, Bogu jedinomu sve pripada! Od njega je sve, po njemu je sve i sve

nalazi svoj konačni smisao u njemu.

35

Zašto ste me tražili?

U Evanđelju je taj nauk doveden do potpune jasnoće. Čuli smo u evanđelju što se zbilo. U prvi

mah nam može biti neobično da je Isus tolike neprilike stvorio svojim roditeljima. On je ostao

u Jeruzalemu dok su Marija i Josip, uvjereni da je među rodbinom i on krenuo kući, otišli dan

hoda. Kad su vidjeli da ga nema, vratili su se u Jeruzalem. To su već dva dana kako ga nije bilo.

Onda su ga tek trećega dana našli u hramu. Dakle, dvanaestogodišnjeg dječaka nije bilo pet

dana. Možemo samo zamisliti koliko su se bili zabrinuli Marija i Josip. Nije, dakle, čudno da

Marija kori Isusa govoreći mu da su ga ona i Josip žalosni tražili. I sada dolazi ona tvrda Isusova

riječ: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" Koje

značenje imaju te njegove riječi? Isus je, naravno poštivao Josipa kao oca i Mariju kao majku,

ali im daje do znanja da roditelji nisu najviši autoritet. Tu je Bog, tu je Kristov nebeski Otac. I

kasnije, kad je počeo propovijedati, Isus nije dopuštao da bi njegova ljubav prema majci bila

zaprekom za onom poslanju koje je primio od svoga Oca. Tako, jednom zgodom kad su Isusu

bili rekli da izvan kuće gdje je propovijedao čekaju njegova majka i braća, on je rekao da su

mu majka i braća oni koji njegovu riječ slušaju.

Tko je moja majka?

Danas nam se veoma važnom čini ova poruka. Djeca ne pripadaju svojim roditeljima. djeca su

roditeljima od Boga povjerena, Djeca nisu vlasništvo svojih roditelja. Djeca nisu stvorena na

sliku i priliku svojih roditelja, nego na sliku i priliku Božju. Djeca nisu rođena zato da bi u

svemu vršila volju svojih roditelja, nego volju Božju. Djeca nisu pozvana sav svoj život

usmjeravati prema svojim roditeljima, nego prema Bogu. Djeca nisu rođena da bi uvijek i u

svemu vršili volju svojih roditelja, nego zapovijedi Božje. Djeca pogotovo nisu tu da ostvaruju

neke ciljeve i ambicije koje roditelji nisu mogli ili nisu znali ostvariti. Roditelji su, ako ćemo

pravo, dobili zadatak od Boga da u njegovo ime odgajaju svoju djecu pomažući im da se razviju

u odgovorne ljude i vjernike. Djeca su roditeljima od Boga povjerena, nisu im bespovratno

dodijeljena. O tome govori suvremena psihologija i pedagogija, o tome, evo, govori i današnja

Božja riječ.

Zato treba poštovati plan koji Bog ima sa svakim čovjekom i učiniti sve da naša djeca rastu u

ozračju ljubavi i prihvaćenosti. Naravno, odgoj traži i stegu i zahtjevnost da djeca budu vjerna

i Božjim zapovijedima i Božjim planovima s njima. Pri tome valja imati uvijek na pameti da je

najveći uspjeh roditelja ako svojoj djeci pomognu da odrastu u samostalne i odgovorne ljude,

ljude koji će u nekim životnim pogledima i izborima biti drugačiji od svojih roditelja, ljude koji

će moći jednoga dana biti zahvalni svojim roditeljima za ozračje ljubavi, povjerenja i

odgovornosti u kojima su odrastali.

Nije lako pomiriti četvrtu zapovijed i Božji naum da djeca imaju svoj poseban od Boga određen

poziv. Koji puta nije lako povući granicu između zapovijedi da se roditelji trebaju poštovati i

zapovijedi da se ide onim putem koji nam je Bog namijenio. Tako je moglo površnom oku

izgledati da su u sukob došli čak Isus i Marija. Međutim, poniznost, međusobno uvažavanje i

iznad svega i ljubav siguran su zalog da će i današnji roditelji i djeca ići putem Isusa i njegovih

zemaljskih roditelja, putem poštovanja, ali iznad svega vjernosti Božjem glasu.

II.

36


Danas se spominjemo Svete Obitelji. Slavimo veliku Božju ljubav, jer je Sin Božji postao

čovjekom i jer se rodio u obitelji i tako posvetio onu osnovnu stanicu našega ljudskoga društva.

I ovdje se očituje ono da nam je Isus u svemu jednak, osim u grijehu. Zato nam je naš Spasitelj

tako blizak, tako drag, zato ga osjećamo jednim od nas, zato mu pristupamo s povjerenjem i

ljubavlju. Da bismo mogli dostojno proslaviti ova otajstva, pokajat ćemo se za svoje grijehe,

pogotovo za one koj9ima smo vrijeđali dostojanstvo i svetost naših obitelji.

Gospodine, ti si od početaka stvorio čovjeka kao muško i žensko. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti se rodio u ljudskoj obitelji i tako posvetio sve naše obitelji. Kriste, smiluj se!

Gospodine, po svojoj dobroti ti daješ roditeljima da budu tvoji suradnici u najvećem djelu tvoga stvaranja – u rađanju i odgoju djece. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Svi tako rado govorimo o obitelji. Država je donijela zakon o obiteljskim odnosima i velika se

većina ljudi slaže s time da je obitelj osnovna stanica društva. O tome govori i crkveno

učiteljstvo. Često se u javnosti čuju razmimoilaženja glede poimanja obitelji i njezine uloge u

društvu i Crkvi. Mi ćemo danas pogledati što Božja riječ veli o Svetoj obitelji i o svakoj obitelji.

Jer sam ga izmolila od Gospodina

Teško je kad bračni par nema djece. Kako li samo zna biti usrdna i žarka molitva kojom se muž

i žena Bogu obraćaju da bi dobili potomstvo. Tako je to danas, i tako je to oduvijek bilo. U

današnjem prvom čitanju vidimo kako je Bog u starom zavjetu uslišio molitve i vapaje Ane

koja je rodila sina i dala mu ime Samuel, jer ga je, veli, izmolila od Gospodina. To bi, naime, u

prijevodu značilo ime Samuel.

Eto to. To je važno zapaziti. Kao i sve stvoreno, tako je i dijete Božji dar. Od Boga dolazi. Ne

pripada roditeljima, nije njihova igračka, nije mu jedina svrha ispuniti roditelje radošću. Dijete

pripada Bogu, ono je njegov najveći dar. No, s druge strane, a to još lakše zaboravljamo, dijete

je najveći Božji dar. Ništa se s njime ne može usporediti: ni napredovanje na poslu, ni nova

haljina, ni ljetovanje, niti novi automobil, niti provodi, niti bezbrižan život. Sve to što smo

nabrojili može biti i lijepo i dobro i ve to također može biti i važno i sve to također shvaćamo

kao Božji dar. Međutim dijete – to je najveći dar. Pomislimo: roditelji rađaju čovjeka ne samo

za ovaj svijet i za ovaj život. dijete rađaju dijete da bi bilo stanovnik vječnosti, dionik vječnog

života u Kristu. Zato svako dijete, i ono rođeno s tjelesnim ili duševnim nedostatkom i neznatno

i neuspješno, svako dijete zrcali u sebi Božju sliku, svako dijete može biti dionik božanske

naravi Isusa Krista. Sva druga ljudska dostignuća tope se i nestaju prije ili kasnije, ovako ili

onako. Kolika su carstva nestala, koliki moćnici uklonjeni s lica zemlje, ali čovjek – kao slika

Božja – može živjeti vječno. Važno je to naglasiti, jer koji puta – a upravo se to događa! – dijete

postaje prijetnja mome životu, karijeri, uspjehu, životnom standardu, lagodnosti, industriji

zabave, dijete postaje žrtva trke za uvijek novim užicima, a roditeljstvo i obitelj pomalo postaju

nešto što nije u trendu izvikanih ovosvjetskih vrijednosti.

Djeca se Božja zovemo, i jesmo.

37

U svojoj jednostavnosti današnji odlomak iz Prve Ivanove poslanice veli: Gledajte koliku nam

je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. Današnja će pedagogija i psihologija

reći da dijete nije vlasništvo svojih roditelja, nego da je samostojno i samostalno. Božja riječ,

čuli smo, veli da smo djeca Božja. Bogu pripadamo. Što to znači: "Bogu pripadati"? Biti uvijek

u nekoj ovisnosti? Kao vjernici znamo d smo od Boga, Bog nas je stvorio i ustrojio. Naša je

ljudska narav u potpunom suglasju s Božjim naumom. Nadalje, sve naše osobitosti, sposobnosti

i nagnuća takvi su, jer nas je Bog takve zamislio i stvorio. Tako, onda, biti vjeran Bogu zapravo

znači biti vjeran samome sebi. Prema tome, mi ne možemo pripadati nekim "višim" interesima

svojih roditelja, društva, pa i Crkve. U kojem smislu. Ne može i ne smije dijete biti izraz

roditeljskih želja, tako da npr. dijete mora uspjeti kao akademski obrazovan građanin, kad to

već roditelj nije uspio, pa da onda dijete bude na diku i ponos mami i tati i svim tetkama, ujacima

i stričevima, a da se o djedu i baki i ne govori. To isto vrijedi kada bi netko slom htio da mu

dijete izabere duhovno zvanje, jer se to u selu dobro vidi. Tako, jednom prigodom, kad se činilo

da Isusa njegova rodbina želi omesti u naviještanju evanđelja Isus veli: "Majka moja, braća

moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše." (Lk 8,21): Mi sa strane trebamo poštovati poziv

koji svaki čovjek ima od Boga, pomagati mladom čovjeku da ga otkrije i da ga slijedi.

I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.

U današnjem evanđelju čuli smo kako se dvanaestogodišnji Isus zadržao u Jeruzalemu bez

znanja svojih roditelja, jer je smatrao da prvo treba biti poslušan svome nebeskom Ocu.

Međutim, odmah nakon toga, velu evanđelista Luka za Isusa: I siđe s njima, dođe u Nazaret i

bijaše im poslušan. O tome je riječ. Rekli smo, istina, da čovjek mora biti vjeran onom

posebnom pozivu koji Bog ima za svakog čovjeka ponaosob. Međutim, poslušnost je nešto što

Sveto pismo visoko cijeni. I Isus je bio poslušan. Pomislimo: Isus, pravi Božji Sin bio je

poslušan običnim ljudima: Josipu i Mariji. Ne radi se, dakle, o tome tko više zna i tko više

vrijedi. Za Isusa su Josip i Marija bili roditelji i on im je zbog toga bio poslušan. Koliko god to

zvučalo "staromodno", ipak naglašavamo: poslušnost je od Boga. Onaj koga slušamo nije

besprijekoran. a ipak ga slušamo. Isus je bio vjeran židovskoj tradiciji i običajima. Makar je bio

iznad toga. Gdje je bilo nužno, reagirao je, ali je poštovao ustroj, ljude i strukture, dokle god

nisu bile u izravnom sukobu s Bogom. Isus je poštovao. A mi – sve danas stavljamo u pitanje.

Kao da nema autoriteta. U glavama današnje djece (i njihovih roditelja!), koga bi se to trebalo

poštovati, tko je autoritet? Odgajatelj, učitelj, profesor? Policajac, liječnik, sudac? Stariji

susjed? Djed i baka? Jesu li možda roditelji vrijedni poštovanja. Kome dijete upućuje prve

psovke? Koga će prvo udariti nogom? Naravno svoju mamu. Što god rekli neki pedagozi i

psiholozi, sve to vodi bezvlašću, zapravo, sve to vodi bezboštvu, ateizmu. Ako je čovjek sam

sebi zakon, gdje je tu Bog, kao vrhovni autoritet? Gdje nema poniznosti, pokornosti,

poslušnosti, te gdje nema ljubavi koja bi sve to zalijevala, tamo nema ni vjere, ni pravoga

ljudskog društva. Isus je bio poslušan i ponizan. Možda bi danas svaka obitelj trebala zdušno

moliti: "Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svojem!"

III.

Zašto ste me tražili?

Zamislite ovaj slučaj. Odete na put s djetetom. Vraćate se kući. I nakon dana hoda zamijetite

da vam nema djeteta, dvanaestogodišnjaka (ah te lude godine!). Vraćate se natrag. Opet dan

hoda. To su već dva dana, a da dijete niste vidjeli. Tko bi mogao nabrojiti sve one strašne slike

koje vam se u glavi javljaju, koje se sve zlo moglo dogoditi vašem djetetu. I onda ga tražite još

38

tri dana. Van sebe od užasa, umorni, neispavani, gladni i iscrpljeni nalazite ga trećega dana.

Dakle, u potrazi ste već pet dana. Čitavu vječnost. I onda ga ugledate. Sjedi mirno u društvu i

razgovara. Nezabrinut. Miran. Opušten. kao da je otišao kupiti sladoled. I ne misli kakav bi sad

to bio problem. Očigledno nije ni razmišljao da ste proveli najgorih pet dana svoga života. Pa

ipak, čuvate živce (ne valja izražavati svoju agresivnost prema djeci) i smirenim glasom

upućujete prijekor: kako vas je mogao ostaviti da ga izbezumljeno tražite toliko vremena. I

onda dolazi vrhunac. On se čudi zašto se vi uzbuđujete. Pa tako je upravo trebalo biti. Što bi

mu čovjek rekao? Bilo bi veoma zanimljivo čuti odgovore roditelja kako bi tekla potraga i što

bi na koncu učinili.

Znamo da se upravo tako nešto dogodilo Josipu i Mariji. Tražili su Isusa ukupno pet dana.

Uznemireni, zabrinuti, žalosni. I nađu ga u hramu. I kad ga je Marija blago ukorila, Isus mirno

odgovara: „Zašto ste me tražili? Niste li znali a mi je biti u onome što je Oca mojega?“

I onda slijedi neobičan rasplet: s jedne strane, Isus je ipak otišao s njima u Nazaret, gdje im je

bio poslušan. S druge strane Josip i Marija nisu razumjeli njegovih riječi, ali je Marija brižno

čuvala u svom srcu sve ove događaje.

Rekao bih: evo savršenog primjera kako riješiti nesuglasice između roditelja i djece. Jer,

očigledno griješi se u dvije krajnosti. Jedna je krajnost da, po sudu odraslih, djeca, razmjerno

vlastitoj dobi, uzimaju i suviše slobode. Smatraju da mogu imati sva prava a u isto vrijem malo

ili ni malo obaveza. Posve je razumljivo da roditelji sve priskrbljuju i o svemu se brinu, dok

oni, mladi mogu posvema živjeti svoj život bez imalo poštovanja i obzira. Zanimljivo je da se

u istim slučajevima može očitovati i druga krajnost: roditelji uzimaju „djecu pod svoje“ čineći

on njih neke vrste invalida. Sve priskrbljuju, o svemu se brinu, sve „drže pod kontrolom“, kao

da je njihov ljubimac tek krenuo u vrtić, iako on već ima troje poodrasle djece. I onda kad se

bilo koja strana želi iščupati iz čvrstog zagrljaja takve nezrele ljubavi, nastaju silne nesuglasice,

razočaranja, kuknjava.

A Isus danas jednostavno govori. kao dvanaestogodišnjak ipak je htio biti poslušan Mariji i

Josipu. No u isto im je vrijeme dao do znanja da oni nisu njegovi apsolutni gospodari. To im je

pogotovo dao do znanja kad je počeo svoj javni nastup, kao i kad je ono jednom prilikom rekao:

„Tko je majka moja, tko su braća moja?“

Marija je u oba slučaja čula, primila i prihvatila. I razmišljala o Božjim čudesima. Takva je

prava ljubav. I ona između roditelja i djece Nesebična. Nije nepristojna. Ne traži svoje. Dao

Bog da i u našim obiteljima bude prava ljubav. Ona koja uvažava i roditelja i dijete. Ona koja

je iskrena. I koja traži i vrši volju Božju.

39

BDM BOGORODICA – NOVA GODINA

I.


Noćas i danas prepuni smo čestitki i dobrih želja. Želimo jedni drugima prvenstveno dobro

zdravlje, zatim uspjeh u školi i na poslu, uspjeh u društvu i obitelji; želimo jedni drugima da

nam se sve želje ostvare. A što bi čovjek vjernik mogao i trebao poželjeti svome bližnjemu?

Poslušat ćemo pažljivo Božju riječ i dopustiti da nas ona pouči, da bismo, kako to veli molitva

Crkve, mogli misliti i željeti što je pravo, što je u skladu s Božjom voljom. Da bismo, dakle,

dostojno proslavili ova sveta otajstva, pokajat ćemo se za svoje grijehe da bismo tako mogli

obnovljena duha započeti prvi dan ove godine.

Gospodine, ti si svojom riječju sve ni iz čega stvorio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u tebi se blagoslivljaju sva plemena zemlje. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti si odredio da mi budemo jedni drugima na blagoslov. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Danas smo prepuni tolikih želja za ovu godinu koja je pred nama. Nekako u nama tinja nada da

će sve biti bolje, sve uspješnije. Zato smo danas nekako otvorenija srca i za naše bližnje i puni

smo lijepih želja za ljude s kojima živimo. Sveto pismo, osobito Stari zavjet, prepuni su lijepih

želja, odnosno blagoslova koji Božji ljudi zazivaju na druge ljude ili na svoj narod. Tako smo i

danas u prvom čitanju čuli lijepe želje sažete u trostruki blagoslov kojim su svećenici

blagoslivljali Izraelce i koji je i danas sadržan u svakoj židovskoj službi u sinagogi. Prisjetit

ćemo se tih riječi koje smo netom čuli.

Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!

Božja riječ je svemoćna. Kad je Bog, na primjer, rekao: "Neka bude svjetlost!" – tako se i zbilo.

Biblija nas uči da je Bog sve stvorio ni iz čega i to svojom riječju. Zato je njegova riječ

blagoslov, stvaranje je prvi blagoslov kojim je Bog blagoslovio sve što je stvorio na čelu s

čovjekom. Božji je blagoslov počelo, izvor i svrha svega što postoji. Zato nam ovaj prvi članak

blagoslova dozivlje u pamet upravo to: u Bogu živimo, mičemo se i jesmo. Zato tražimo i

zazivamo na sebe njegov blagoslov, tražimo njegovu blizinu. Naprotiv, pokuša li čovjek naći

vlastito ispunjenje i vlastito ostvarenje izvan Boga, naići će na prazninu. Jer, izvan Boga sve je

ništavilo i besmisao. Zato, kad poželimo bilo što, bilo koji stvar, bilo koji uspjeh, bilo koji

položaj u društvu, a da to u isto vrijeme nije u Bogu i po Bogu, naići ćemo na potpuni besmisao

i gorčinu.

Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude!

Bog se u Svetom pismu rado pokazuje u svjetlosti. Tako se Mojsiju ukazao u gorućem grmu, u

putovanju pustinjom Izraelce je noću vodio stup od ognja, Isus se pred svojim učenicima tako

preobrazio da mu je lice zasjalo kao sunce. Međutim, Bog od svoje svjetlosti daje i čovjeku.

Tako je Mojsiju nakon razgovora s Bogom lice tako zasjalo, da ga Židovi nisu mogli gledati,

pa je morao staviti prijevjes. Zato i Isus, koji je svjetlost koja rasvjetljuje svakog čovjeka,

ustvrdio: "Vi ste svjetlost svijeta!", tražeći od nas, svojim učenika, da naša svjetlost tako svijetli

40

pred ljudima da oni – radi nas – slave Oca nebeskoga. Molimo, dakle, Gospodina da nas uvijek

obasjava svjetlošću svoje mudrosti, svoje dobrote, svoga praštanja i svoje ljubavi. Molimo

Gospodina, da uvijek iznova omekšava našu tvrdoglavost, da uklanja zavist i mržnju. Molimo

Gospodina da nas tako obasjava, da u sve većoj mjeri tu njegovu svjetlost isijavamo u ovome

svijetu, to jest da budemo što je više moguće njegova vjerna slika. Na to smo pozvani. Ne da

se suobličujemo ovome svijetu , tj. njegovu duhu zavisti, gramzivosti, mržnje, pohlepe,

nadutosti, oholosti, uznositosti. Jer, stvoreni smo na Božju sliku, Krist nas je zaogrnuo svojim

božanstvom, a Duh nas je Sveti opečatio da budemo prava djeca Božja.

Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!

U trećem zazivu se moli za mir, mir koji počiva na čovjeku i u čovjeku. Isus veli: "Mir vam

ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje

vaše srce i neka se ne straši" (Iv 14,27). To nam govori današnja riječ Božja: čovjek koji je u

skladu s Božjom voljom zadobiva potpuni mir. Naime, radi li čovjek protiv vlastite savjesti,

protiv Božjega glasa u sebi, protiv Božjih zakona, u sebi osjeti duboki nemir. Naprotiv, čovjek

koji se trudi biti vjeran Bogu i Božjoj slici u sebi, ima svoj mir. Može biti i u nevoljama, može

biti i u poteškoćama, može biti ismijavan ili proganjan, ipak, duboko u njemu je mir, mir koji

dolazi od Boga. U takvom su miru živjeli svi Božji ljudi, od koji je prva Blažena Djevica Marija,

čije materinstvo danas slavimo. On, milosti puna, živjela je u miru sa svojim Bogom, sa sobom

i sa svojim bližnjima. Zato nam je uzor Božje službenice i vjernice. To je onaj mir, ono

blaženstvo koje samo od Boga dolazi, baš kao što veli psalam: "Samo je u Bogu mir, dušo moja,

samo je u njemu spasenje" (Ps 62,2). Tako, Božji čovjek već ovdje doživljuje predokus onog

nebeskog, Božjeg mira. Eto, takav mir zazivamo danas na sve nas.

Zato, neka nas Bog blagoslovi. Od njega i samo do njega je svako dobro. Neka nas Bog svojim

licem obasja, pokaže nam pravi put, da budemo njegova vjerna slika. I konačno, neka nam

podari mir koji dolazi od njega, od onog suglasja između nas i Boga, mir u kojem uviru sve

naše želje. Jer, od Boga dolazimo, u Bogu živimo i u bogu i samo u Bogu će se jednoga dana u

potpunosti ostvariti sve naše čežnje i sve naše želje.

Neka nas blagoslovi Gospodin i neka nas čuva, neka nas obasja svojim licem i neka nam podari

svoj mir.

II.


Lijepo je da smo se danas okupili oko oltara Gospodnjeg. Noćas i danas se bučno slavila Nova

godina. U kalendaru Crkve danas je svetkovina Marije Bogorodice. Opet su u središtu pažnje

Marija i njezin sin Isus. I pravo je da na početak godine stavimo Isusa i Mariju. Oni su nam

putokaz i snaga. Htjeli bismo danas poslušati, čuti i prihvatiti Božju riječ. Htjeli bismo dostojno

proslaviti ovu euharistiju. Zato ćemo se na početku sabrati i zazvati na nas Božje milosrđe.

Gospodine, poslao si svoga sina koji je tebi u svemu bio podložan, a mi tako rado želimo ići svojim putovima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, otkupio si nas od ropstava grijeha, a mi se tako rado vraćamo starim porocima. Kriste,

smiluj se!

41

Gospodine, učinio si nas baštinicima neba, a mi tako čest ne dižemo svoga pogleda od ove

zemlje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Povijest spasenja započinje od stvaranja i grijeha prvih ljudi te preko patrijarha, izabranog

naroda i njegovih proroka malo po malo vodi do Krista, koji je punina. U tome smislu poznata

je Augustinova izreka: "Novi zavjet u Starom skriven, a u Novome Stari otkriven".1 Doista,

rođenje Isusa Krista te njegova slavna muka, smrt, uskrsnuće i proslava vrhunac su Božjeg

zahvata, predstavljaju onu puninu vremena. Međutim, bit će zanimljivo pogledati kako na dolazak Sina Božjega na ovaj svijet gleda Sveto pismo.

Zakonu podložan

U današnjem se drugom čitanju kaže: "Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od

žene bi rođen, Zakonu podložan". U čemu je posebnost Krista Spasitelja? On, koji je vrhunac

Božje objave, jer je on Božji sin, on koji je vrhunac Božjega spasenje – jer je on sam Spasitelj

– on je prvenstveno podložnik. Sin Božji se podložio zakonima ove zemlje: rođen je od žene,

kao što se rađa svaki čovjek. Nadalje, bio je podložan Zakonu, Mojsijevu zakonu. Valja

zapaziti, iako je Mojsijev zakon svakako od Boga, ipak je on sadržavao mnoge elemente kulture

ondašnjih naroda, a ti sami elementi nisu po sebi bili nužni da bi čovjek bio Božji čovjek. U to

se mogu svakako ubrojiti židovski propisi o čistoj i nečistoj hrani. Međutim, Isus se odložio

zakonima koji su u ono vrijeme bili normalni i koji su svi vjernici održavali. Osim toga, Isus se

podlagao i građanskim zakonima, kao kad je npr. rekao Petru da plati porez Cezaru za sebe i za

njega. Isus je bio podložan. Podložan svome nebeskom Ocu u prvom redu, ali također podložan

uobičajenim vjerskim i građanskim propisima. Prisjetimo se. Pavao u Poslanici Rimljanima

upravo to naglašava: prvi čovjek, Adam, pogriješio je upravo u tome što se nije htio podložiti

Božjoj zapovijedi. Drugi "Adam", Isus, spasio nas je upravo po svojoj podložnosti sve do smrti,

smrti na križu. A mi, ljudi današnjeg vremena, tako rado želimo reći da smo slobodni od nekih

starih propisa i okova, pa i "okova" Crkve, dok smo u isto vrijeme – i nesvjesno! – robovi

potrošačkog društva koje nudi ovozemnu zabavu po svaku cijenu. Tako robujemo potrošnji,

novim robnim markama, iscrpljujućim zabavama. A to nas sve na kraju ostavlja iscijeđenima,

praznima, nezadovoljnima, kao kad se čovjek probudi poslije cjelonoćne pijanke.

Da podložnike Zakona otkupi

Poslanica dalje veli: "Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen,

Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo". Prisjetimo se. U Isusovo

vrijeme pobožni su Židovi trebali obdržavati oko šest stotina što zapovijedi, što zabrana. Nije

to bilo lako ni upamtiti, a kamoli vršiti. Zato je bogobojazan Židov doista mogao biti u tjeskobi.

Ako je Božja volja sve to obdržavati, i ako je obdržavanje tih propisa nužno da bi čovjek stekao

vječno spasenje, kako se onda čovjek može spasiti, pogotovo jednostavan i neuk čovjek? Ti su

mnogobrojni propisi nekako zaklanjali one bitne i jednostavne zapovijedi.

I što je Isus učinio. Kao prvo, naglasio je u svoj jednostavnosti što je od tih zapovijedi stvarno

važno, a to je, naravno, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Ali ne samo to. Prije Isusa

su ljudi nekako vjerovali da će se spasiti svojim trudom i naporom oko izvršavanja zapovijedi.

Međutim, Isus je sama sebe za nas prinio i time nas besplatno spasio, u potpunosti otkupio.

1 AUGUSTIN, Quest. in hept., 2,73, prema: Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi "Dei Verbum", br. 16, u:

Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, KS, Zagreb, 2008., 416.

42

Oslobodio nas je robovanja slovu Zakona. O tome Pavao opširno govori u Poslanici

Galaćanima, kada su ono neki kršćani iz židovstva počeli uznemirivati Galaćane (koji su bili

pokršteni pogani) da i oni trebaju vršiti Mojsijev zakon, jer da im samo krštenje nije dovoljno.

Pavao naglašava da smo besplatno spašeni po Isusu Kristu. On je za nas bio poslušan, on je

sama sebe prinio jednom zauvijek, on je jedini Spasitelj, jedini posrednik između Boga i ljudi.

Tako se i mi danas osjećamo slobodni izvanjskih okova. Bog nas spašava i ljudi po svome Sinu

Isusu Kristu.

Više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu

Krist nas je, dakle, svojom podložnošću učinio sinovima Božjim. Zato, veli poslanica lijepo

zaključuje: "A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: 'Abba!

Oče!' Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu. Vrhunac našega

spasenja jest u tome d smo postali djeca Božja. Naime, prvi su ljudi upropastili svoje

prijateljstvo s Bogom. Isus Krist nas je spasio ne samo tako da je ponovno uspostavio

prijateljstvo čovjeka i Boga, nego nas je još više uzdigao: postali smo djeca Božja. Zato drevna

božićna molitva veli: "Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio".2

Što onda? Budući da smo besplatno spašeni i uzdignuti, zar onda da taj dar upropastimo? Može

izgledati ovako: kad čovjek nešto svojim naporom postigne, onda to čuva, a kad nešto besplatno

dobije, onda se s time bahato odnosi. Međutim, gledajmo to ovako: nismo mi upravitelji Božjih

dobara. Mi smo sinovi i kćeri. S tim divnim darom postupam kao sa svojim. Ako sam Božji,

ako sam toliko uzdignut, zar da upropaštavam svoje "obiteljsko srebro". Zato, vedro i radosno

idemo u ovu novu godinu. Svjesni da smo Božji izabranici, da smo dionici nebeskih darova, da

smo članovi Božje obitelji. Zato ćemo – tome se nadamo i za to molimo! – nastojati da ta silna

Božja snaga i to veliko dostojanstvo koji su u nama svijetli ovome svijetu kao svjetlilo u noći.

Bog po nama želi širiti mir, radost, milost, dobrotu pravednost, s iznad svega ljubav, koja je

najveći Božji dar.

III.??

2 Zborna molitva, Božić, danja misa.

43

2. NEDJELJA PO BOŽIĆU

I.


Ljudi su oduvijek žudili za znanjem i mudrošću. Današnja nam Božja riječ predstavlja Sina

Božjega kao onu Božju mudrost koja je od početka u Bogu i s Bogom. I evo, ta vječna Božja

riječ, vječna Božja Mudrost predstavlja se kao ona koja je uzela našu ljudsku narav i obasjala

nas svojom božanskom svjetlošću. Tako smo mi ljudi obdareni najvećim darom, samim sinom

Božjim i to je ono što radosno slavimo na poseban način u ovom božićnom vremenu. A da

bismo bili dostojni ovih otajstava, zazvat ćemo na nas Božju mudrost i svjetlost božanskog

milosrđa.

Gospodine, ti si odredio da tvoja vječna Mudrost bude nazočna kada si stvarao svijet. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si vječna Mudrost Očeva, ti si utjelovljena Božja riječ, ti si Svjetlost koja

prosvjetljuje ovaj svijet. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti prosvjetljuješ svakoga čovjeka svjetlošću svoga spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Stare slike Isusa ili svetaca mogu nevještim očima izgledati nedopadljivo. Slikane su, kako se

to veli, plošno, bez dubine, lica su nekako ukočena, boje nestvarne. Međutim, znalac će u njima

otkriti posebnu ljepotu. Svaki izraz, svaka boja kao i razmještaj likova na slici ima posebno,

simboličko značenje. Spomenut ćemo kao primjer neke boje. U takvom starom slikarstvu

pravilo je da je Isusova haljina plave boje, a plašt kojim je ogrnut, crvene. U ovom slučaju plava

je boja, boja božanstva, a crvena boja označava čovještvo. Poruka je jasna: Sin Božji (u plavoj

haljini!) zaogrnuo se našom ljudskom naravi. Zašto? Da bi se na nama dogodilo ono suprotno.

Kako? Vidimo to na primjeru svete Bogorodice: u takvom su slikarstvu u ovom slučaju boje

obrnuto izabrane. Njezina je haljina crvena, a plašt plavi. Ona je najveća među ženama, ona je

prva otkupljena. Zato je ona u svom čovještvu (haljina crvene boje) zaogrnuta božanskom

milošću (plašt plave boje). Eto u toj slici možemo bolje razumjeti početak Ivanovog evanđelja,

koji smo čuli i na Božićnoj dnevnoj misi.

Svjetlo istinito dođe na svijet

Na samom početku stvaranja, kada još nije bilo ničega, veli Sveto pismo, prvo što je Bog rekao

i učinio bilo je: "Neka bude svjetlost!" Svjetlost sunčeva preduvjet je bilo kakvog života na

zemlji. Za nas ljude ono je isto što i život. Svjetlost je također oduvijek bila nekako znak Božje

blizine, a ponajpače po Isusu Kristu. O njegovu rođenju pastire je obasjala svjetlost, mudraci

su vidjeli njegovu zvijezdu, kod svog preobraženja Isus se pred izabranim učenicima pokazao

u nebeskom svjetlu. Za sebe samoga Isus više puta govori da je svjetlost svijeta, svjetlost koja

je došla na ovaj svijet zbog toga da ni jedan koji povjeruje u njega ne ostane u tami. I evo, Božja

nam riječ želi posvijestiti koliko smo obdareni. Ne samo da nas je Bog stvorio i dao nam život

onda kada je rekao: "Neka bude svjetlost!", nego je on svojega Sina koji je sam Život, koji je,

dakle svjetlost, poslao na svijet da nas prosvijetli svojim božanstvom, da nas učini dionicima

44

svoje božanske naravi. Zato Isus i veli: "Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene

vjeruje u tami ne ostane" (12,46).

Njegovi ga ne primiše

I sada dolazi ono što je i nevjerojatno i strašno u isto vrijeme. Bog u svome utjelovljenom sinu

Isusu Kristu nudi ljudima spasenje i posinjenje, nudi sama sebe i – neki ljudi to ne prihvaćaju.

Štoviše, upravo oni koji bi trebali biti najbliže – izabrani židovski narod, barem oni službeni

predstavnici, onaj vrh, Isusa odbacuje. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše! To su bili oni

koji su nakon tako zdušno vikali: "Raspni ga, raspni!" Pored svih čudesa koje je bio učinio,

pored svega dobra koje ima je pokazao, pored sve nebeske mudrosti koju im je pružio!

Koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja

Naravno, bilo bi posve krivo govoriti kako Židovi nisu Isusa prihvatili. Mnogo ih je bilo koji

su prihvatili njegovo evanđelje. Na koncu, svi su apostoli i svi prvi učenici bili isključivo

Židovi! I svi ti prvi učenici, Židovi ili pogani postali su novi narod. Postali su baštinici novih

obećanja. Postali su u pravom i potpunom smislu riječi – djeca Božja, sinovi i kćeri novoga

Božjeg naroda.

Mi – sinovi i kćeri svjetlosti?

Što je god napisano, za naše je spasenje zapisano. I sve, baš sve što je Bog činio u prvoj Crkvi,

čini danas i među nama. Još uvijek smo u Božićnom ozračju. Mi smo obasjani nebeskom

svjetlošću. Mi smo po krštenju postali sinovi i kćeri svjetlosti, postali smo u pravom smislu

djeca Božja. Isus Krist, utjelovljeni Božji Sin naš je brat i Spasitelj. On nam uvijek iznova

progovara po svome evanđelju, njegova čudesa i njegovo spasenje i danas djeluje u nama u

svim sakramentima, u djelovanju Crkve. On se s nama i među nama, mi smo njegovi, dionici

njegove božanske naravi, mi smo zaogrnuti plaštem njegova božanstva. I što se onda događa u

našoj ludosti? Ne primamo ga toliko puta! U svojoj ludosti mislimo da nam je važniji naš užitak,

naš ovozemni uspjeh, naša zabava, naš probitak, naša strast. I ostajemo prazni, ostajemo u tami,

ostajemo tužni u svome blatu. I to mi, koji smo novi Božji narod, nova Božja svojina! Ne bismo

stvarno htjeli da se na nas primjenjuje današnja evanđeoska riječ: "K svojim dođe i njegovi ga

ne primiše." Dao Gospodin da budemo odsjaj njegove svjetlosti, da budemo njegova slika u

ovome svijetu, da plašt njegova božanstva neokaljano nosimo, da budemo na radost i blagoslov

i sebi i svojima i svima s kojima živimo.

II.


S nelagodom se sjećamo nekih ludosti koje smo učinili. U prvom nam se trenutku činilo da smo

mudri, da smo jaki, da činimo dobro, ali smo brzo uvidjeli da smo slijedili ono što je loše u

nama. Ubrzo smo shvatili da je bila prava ludost ono što nam se činili i dobro i mudro. Evo,

danas nam Božja riječ govori o pravoj mudrosti, Božjoj mudrosti. Božju mudrost mogu spoznati

samo oni koji su ponizni i koji se priznaju slabima. Zato ćemo i mi, na početku ove svete mise

priznati pred Bogom svoje grijehe i propuste, da bismo zadobili njegovu milost i postali dionici

njegove mudrosti.

45

Gospodine, od vijeka si nas htio kao svoje sinove i kćeri, a mi često tražimo utočište u

stvarima koje nas udaljuju od tebe. Gospodine, smiluj se!

Kriste, uzeo si našu ljudsku narav da nas zaogrneš svojim božanstvom, a mi tako olako zaboravljamo na svoje dostojanstvo pred tobom. Kriste, smiluj se!

Gospodine, u naše si srce stavio veliku nadu i veliki poziv, a naše pogledi i naše želje tako često odlutaju od tebe. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Znamo kako to ide kod djece i mladih. Uče, šire svoje vidike i svaki dan otkrivaju nešto novo.

I onda se znaju jako zagrijati za neku novu ideju, gotovo uvjereni da razumiju život i sve

njegove zakonitosti. Kažu: "Shvatio sam!", bez obzira radi li se o zvanju, prijatelju, odnosu

među ljudima, njihovoj budućnosti. I onda čvrsto i strasno u to vjeruju dok… ne nađu nešto

novo. Svi smo mi djeca. Prisjetimo se, što nam se prije pet ili više godina činilo izuzetno važno,

presudno? I što o tome danas mislimo. A što ćemo misliti za deset godina (ako budemo živi) o

onome što nas danas posve zaokuplja? Stvarno: gdje je istina? što je to istinska, nepatvorena

mudrost? O tome su razmišljali naraštaji i naraštaji ljudi. Prepuna je povijest filozofije takvih

pokušaja. I evo, o drevnoj i iskonskoj mudrosti progovara danas i Božja riječ

Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati dovijeka.

Evo kako današnja Božja riječ govori o mudrosti koja povezuje zemlju i nebo: "Izađoh iz usta

Svevišnjeg i pokrih zemlju kao magla. (…) Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati

dovijeka." Zar ćemo reći d čovjek ne treba razmišljati, istraživati, jer je, eto, sve sadržano u

Bibliji? Nipošto. Potrebno je kao prvo shvatiti da je sve od Boga. Bog je mudro sve stvorio. I

nije objavio svu svoju mudrost. Kao što nam je predao zemlju da je obrađujemo i

unaprjeđujemo, tako nam je dao razum da istražujemo istinu i mudro uređujemo međuljudske

odnose. Kao drugo i još važnije kao vjernici trebamo znati da nikada nećemo doći do istinske

mudrosti i prave istine, ako kao polazište naših razmišljanja bude nešto što se Bogu protivi. Što

god mislio današnji sekularizirani svijet, ludost, prava je ludost nešto što se u načelu protivi

Bogu, odnosno njegovim zapovijedima. Tako, na primjer, što god o tome pisao žuti i ini tisak,

nije mudrost nego, naprotiv, ludost, ne poštovati ljudski život od samog začeća. Ludost je

traženje samo ovozemnih užitaka. Ludost je proglašavati normalnim istospolne zajednice.

Ludost je ne poštovati čvorkovo dostojanstvo. Ludost je tražiti zaradu po svaku cijenu. Ludost

je prezirati obitelj i ženu koja se posvećuje odgoju djece. Ludost je omalovažavati vjersku

praksu pobožnih ljudi. Ludost je govoriti da je čovjek gospodar života i smrti, bilo da se radi o

pobačaju, bilo o ubijanju starih i nemoćnih. Ako je ludo da se čovjek protivi nekih prirodnim

zakonima (npr. način prehrane, uživanje opojnih sredstava i pretjerivanje u pijenju alkohola),

još će biti luđe budemo li pokušavali stvarati budućnost našega društva na temeljima koji se

protive Božjem zakonu.

U njemu (Kristu) nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim

Stvoreni smo za velike stvari. Od Boga smo i Bogu idemo. Bog nas je oduvijek htio kao svoje

prijatelje, kao baštinike nebeskih dobara. U tome nam smislu prekrasno govori drugo čitanje:

"U njemu (Kristu) nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim".

To je naša budućnost. Evo primjera. Darovit mlad čovjek želi uspjeti u nekom športu. dobiva

sposobnog trenera koji mu onda veli da će postići veoma dobre rezultate bude li se držao

određenih pravila. Znamo, vjerojatno, kako su stroga pravila život za vrhunske športaše:

redovito vježbanje, spavanje, kvalitetna ishrana bez alkohola i cigareta, itd. I to je po sebi

46

razumljivo. Tako je i u našem kršćanskom životu. Bog nas proglašava veoma nadarenima. Prije

nego li je svijeta bilo, ona nas je odredio da budemo sveti i besprijekorni pred njim, da budemo

njegova djeca. Biti svet i besprijekoran, naravno, znači biti u skladu s onom slikom na koju nas

je Bog stvorio, znači biti vjeran svojoj iskonskoj i istinskoj naravi, znači biti bogolik, jer nas je

Bog za sebe stvorio, a Krist nas otkupio da budemo dionici njegove božanske naravi. Naš život

i jest u tome da nastojimo biti vjerni tom Božjem naumu, po kojem nas on dovodi do punine,

do savršenstva, do Krista koji je naš brat uvijeke. To je prava mudrost.

Prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu

Zaključujemo još jednom rečenicom iz današnje poslanice: "Bog Gospodina našega Isusa

Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam

oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među

svetima". Eto, to može biti naš blagoslov, ali i – ne daj Bože! – naše prokletstvo. Naš blagoslov:

da shvatimo kako je velika nada na koju smo pozvani, kako je veliko i nezamislivo uzvišeno

dostojanstvo na koje nas Bog poziva. Mi to ne možemo dokučiti, ne možemo to znati, možemo

samo nazirati, samo vjerovati, baš kako veli Pavao: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce

čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. (1 Kor 2,9). Nažalost, to može biti i

prokletstvo, ako se na nekog od nas bude moglo primijeniti ono što opet veli Pavao: Jer doći

će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama

nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati

(2 Tim 4,3-4).

Htjeli bismo, draga braćo i sestre, biti svjetlost svijeta i sol zemlje. Htjeli bismo da božja

mudrost, božja dobrota i Božja ljubav bude nazočna i djelatna u nama i po nama u ovome

svijetu. Zato ne želimo osuđivati ludosti ovog svijeta. Zato ne želimo upirati u ludosti i grijehe

drugih ljudi. Želimo jednostavno biti vjerni Bogu, vjerni onom naumu spasenja koji on za nas

ima, vjerni svome ljudskom i kršćanskom poslanju koje nam od Boga dolazi. Želimo biti i

svjetlost i sol i kvasac. Naravno da to možemo. To su uzmogli apostoli i prvi navjestitelji iako

nisu bili na savršeni ni besprijekorni. Oni su se uzdali u veliku Božju milost, oni su priznavali

svoje grijehe, oni su uvijek iznova tražili Božje milosrđe, oni su nam – Božjom milošću i

Božjom dobrotom – prenijeli istinu evanđelja. Samo po toj istini se možemo spasiti i mi i

naraštaj ljudi s kojima živimo.

III.

Njome nas zamilova u ljubljenome

Možda ćemo jednoga dana razumjeti baš sve što se događa u stanicama živih bića, možda će

ljudi jednoga dana dospjeti i do ruba svemira, možda će jednoga dana razumjeti i najdublje

tajne života, ali, očigledno, ima stvari koje na ovoj zemlji nikada nećemo shvatiti. Tako, npr.

kako bi čovjek svojim umom mogao proniknuti dubine vlastitoga duha, kako bismo mogli

proniknuti u tajne ljubavi? Što je to da čovjek čovjeka voli, što je to da muž i žena doista postaju

„jedno tijelo“, što to čovjeka pokreće da vlastiti „život dade za svoje prijatelje“? Doista što je

to ljubav? Tko bi mogao na to dati odgovor? Rekao bi Augustin: „Ako me ne pitaš, znam; ako

me pitaš, ne znam.“

A kako tek razumjeti Božju ljubav? Evo što kaže Pismo: „(U Kristu) nas Bog izabra prije

postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo,

47

za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas

zamilova u ljubljenome.“

Evo naznaka Božje ljubavi. Pomislimo! Još prije nego je svijet postojao, još prije nego li nas je

stvorio, Bog nas je zavolio. Upravo zato što nas je volio, Bog nas je stvorio. Naravno, ne radi

se samo o čovjeku. jer „Bog ne mrzi ni jednog stvorenja“, nego sve stvoreno smatra dobrim,

dakle, vrijednim svoje ljubavi. Međutim, s čovjekom je to posve drugačije. On nas je izabrao

da budemo „sveti i bez mane pred njim“, tj. da budemo njegova slika, njemu slični. Bog nas je

stvorio za sebe, stvorio nas je da budemo - slikovito govoreći - članovi njegove božanske

obitelji. Još više: po Isusu Kristu odredio nas je da budemo njegovi sinovi i kćeri, da postanemo

dionici božanske naravi Isusa Krista. Od samih početaka Bog je imao takav naum! Još prije

nego li je bilo svijeta i svemira. Možemo li mi uopće pojmiti koliko smo mi Bogu važni? I onda

slijedi prelijepi hrvatski izraz: „Njome (tj. milošću) nas zamilova u ljubljenome“. Upravo kako

veli Stari zavjet: „Jer ti si milje Gospodnje“.

Evo kako onda shvatiti cjelokupan Zakon, sve zapovijedi, sve propise i sve zabrane. Židovi su

imali preko 600 različitih propisa i zabrana. Kršćani uz 10 zapovijedi nabrajaju pet crkvenih

zapovijedi, osam blaženstava; a tu je mnoštvo uredaba i propisa. I sve je to razumljivo, i sve je

to u redu, međutim, rekao bih, to je za one koji su još „slabi“. Slabi smo i grešni, pa nam uvijek

treba određenijih uputa. Ali, u svojoj biti, sve je to po puno, puno jednostavnije. Bog te ljubi.

Sve ti je dao. Najviše što je on kao Bog i mogao dati. I tu onda nema ni straha ni prisile. Čovjek

Božji, svjestan svoga izabranja i velike Božje ljubavi zahvaljuje. Sve podređuje tome da bude

vjeran svome Bogu i vrijedan svoga odabranja. Onaj tko zahvalno ljubi, već će znati što mu je

činiti. Ta nije potrebno završavati duge studije da bi se čovjek npr. naučio zahvalnosti prema

roditeljima, ljubavlju prema djeci, vjernosti prema bračnom drugu. Zato Isus i govori da je u

zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu sadržan sav zakon i proroci. zato Augustin jako

dobro zna što govori kada veli: „Ljubi, i čini što hoćeš!“

Poruka ovoga čitanja je jednostavna i duboka. Bog je za tebe toliko učinio i toliko dao. Svoje

srce. Svoga Sina. Svu svoju ljubav. Jedino čime mu možeš uzvratiti je ljubavlju i

zahvaljivanjem. Daj, Gospodine, da srcem shvatimo i prihvatimo tvoju ljubav, pa da onda i

čitav moj život bude tebi na slavu!

48

BOGOJAVLJENJE


Današnji blagdan koji obično zovemo Sveta tri kralja zove se zapravo Bogojavljenje. Pri tome

se misli na to kako je Bog u svome utjelovljenom Sinu objavio svoju slavu i drugim narodima,

ne samo Izabranom narodu. Te druge narode predstavljaju mudraci koji su došli uz nepoznate

zemlje, veli se s istoka. To je bio predznak da se evanđelje treba širiti po cijelom svijetu a ne

samo unutar jedne zemlje i u samo jednom narodu. Tim novim Božjim narodima, toj novoj

Božjoj stečevini pripadamo i mi. Dok zahvaljujemo Bogu za to izabranje, zamolit ćemo ga da

nas učini dostojnima ovih svetih otajstava.

Gospodine, tvoja se sva prostire cijelim svemirom i po cijeloj zemlji. Gospodine, smiluj se.

Kriste, svojim rođenjem objavio si svoju slavu svim narodima. Kriste, smiluj se!

Gospodine, po svojoj Crkvi ti i danas pronosiš svoju riječ i svoje spasenje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Prosječan čovjek živi u prosječnosti, a oni istinski velikani, genijalci puno puta u očima običnih

ljudi izgledaju kao čudaci, kao luđaci koji trate vrijeme, snagu i novac na besmislice. Eno, neki

je znanstvenik godinama bio "ukopan" u svojem laboratoriju, drugi je umnik godine provodio

u izračunavanju zakonitosti nekih prirodnih procesa. I – priznat ćemo – da nije bilo takvih ljudi

– i da ih nije i danas – što bismo imali od tekovina našeg modernog društva. Svi pronalasci, sav

napredak potječe od mara i strpljivosti tih ljudi. Oni su se odrekli nekih životnih lagodnosti, a

za uzvrat su dobili pronalaske koji služe na dobrobit svih ljudi. Tako je s velikanima našeg

ljudskog ovozemnog napretka, ali tako je i s velikanima vjere, onim velikim Božjim ljudima.

Tako nam današnji blagdan stavlja pred oči mudrace s istoka. Puk ih obično naziva "Tri kralja"

iako Matejevo evanđelje govori tek o mudracima s istoka.

Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova

Mudraci nisu bili Židovi. Došli su negdje s istoka, iz pustinjskih krajeva, gdje su, očigledno,

promatrali i proučavali kretanje zvijezda. Bili su mudri, jer su, očigledno, dobro poznavali

zakonitost kretanja zvijezda, ali su, pri tome, zasigurno, bili i pobožni, jer su željeli otkriti Božju

volju i slijediti Božje znakove. Iščekivali su nekog proroka i spasitelja i žudjeli su za osjećajem

Božje blizine. I kada su uočili neku neobičnost u kretanju zvijezde ili kada su zapazili neko

novo ili drugačije nebesko tijelo, shvatili su – Bog im je dao da naslute – da se u Izraelu

dogodilo nešto posebno. Da se rodio kralj. Sigurno to za njih nije bio neki običan kralj, jer je

kraljeva u ono vrijeme bilo mnogo. Za njih je to bio zasigurno Božji poslanik. I, pomislimo!

Ostavili su svoju zemlju, ostavili su svoje uobičajene poslove. Ta zvijezda i taj novorođeni Kralj

postali su im u tome trenutku najvažnije i najvrednije. Odlaze u neizvjesnost, jer nisu mogli biti

sigurni da će naći što traže, niti su mogli znati što će zapravo pronaći.

Pa mu se dođosmo pokloniti

I još nešto! Koliko god oni bili i modri i časni i bogati, oni su se htjeli pokloniti tome Kralju,

drugačijem od svih. I time su pokazali vrhunsku mudrost. Jer, pokloniti se onomu koji je veći

49

od tebe mudro je. Pokloniti se Bogu koji je iznad svega najrazboritije je što čovjek uopće može

učiniti. Jer, Bog se ne da darom nadmašiti. Pokloniti se Bogu, znači primiti njegov blagoslov.

Prinesu mu darove

Sada dolazi ono što je osobito neobično. Ti veliki, mudri i bogati ljudi potrošili su i vremena i

novca u ovo putovanje. Tražili su novorođenoga kralja. Velika su im bila iščekivanja. Ta vodila

ih je čudesna nebeska pojava – zvijezda! I što su našli? siromašno i slabo dijete uz jednako tako

siromašne i neugledne roditelje. Površan bi se čovjek okrenuo i otišao. Ali su oni, očito, shvatili

što im se dogodilo. Bog se ne pokazuje u izvanjskoj i ispraznoj slavi. Ono što je u očima

ljudskim veliko i poželjno, u očima je Božjim nevrijedno. Jer, očito, sva svjetska slava jednoga

se dana – prije ili kasnije – pretvara u ruševine koje će nakon tisuću i više godina neki drugi

naraštaji iskopavati iz pustinjskog pijeska. Ono što vrijedi i što je vječno jest dobrota, ljubav,

zajedništvo života s Bogom. I mudraci su postali još mudriji. Mislili su možda da će naći silu,

sjaj i veličanstvo koje je uobičajeno na carskim dvorovima. A našli su jednostavnost,

siromaštvo, neznatnost, ali sve to okupano Božjom svjetlošću, ljubavlju, dobrotom i nadom u

vječnu pobjedu dobra, gdje će Bog biti sve u svemu.

Mi kao poklonici Isusovi

Poput mudraca i mi danas stojimo pred Isusom. I želimo se pokloniti. Želimo se odreći svoje

sebičnosti i pomame za ljudskim uspjehom koji bi se protivio zakonima Božje ljubavi. Želimo

reći Gospodinu da neizmjerno više vrijedi maleno zrnce ljubavi, strpljivosti, dobrote,

poniznosti, nesebičnosti, praštanja, nego li sva hvastanja, nasilja, oholost i uspjeh po svaku

cijenu prema kojoj čovjek teži… Poput mudraca i mi želimo Gospodinu predati znakovite

darove. Mudraci su poklonili zlato i time ga priznali vrhovnim Gospodarom. I mi želimo u

svome životu priznavati Gospodina kao najvećega i najvažnijega čije zapovijedi želimo vršiti.

Mudraci su mu poklonili tamjan. Time su ga priznali pravim Bogom. I mi se želimo klanjati

samo pravome Bogu, a ne nazovibogovima novca, nadmetanja, častohleplja, nasilja, nasilnog

bogaćenja ili pak nazovibogovima mržnje ovisnosti, razvrata. Mudraci su mu poklonili smirnu

koja je znak njegove smrti, jer je tom pomašću bilo pomazano Gospodinovo mrtvo tijelo. I mi

želimo ostati Bogu vjerni unatoč nevolja, unatoč boli i bolesti, želimo mu ostati vjerni sve do

smrti. Neka se po toj našoj vjeri i vjernosti Božja slava širi sve do krajeva zemlje.

II.


Pučki naziv današnje svetkovine jest Sveta Tri Kralja, a pravi je naziv zapravo – Bogojavljenje.

Što se hoće reći tim imenom? Od samih početaka Crkva poklon tajanstvenih mudraca s istoka

Kristu Gospodinu vidi otajstvo i poruku. Bog se u Kristu objavljuje svim narodima, a ne više

smo Izabranom narodu. I mi danas dolazimo pred Gospodina različiti. Svatko sa svojom

osobnošću, sa svojom obiteljskim nasljeđem, s svojim brigama i nadanjima. I svakoga od nas

dotiče danas Božja riječ, Božja milost. Da bismo što dostojnije primili danas Boga kao pratitelja

i prijatelja, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti si između svim naroda kao svoju posebnu baštinu uzeo Izabrani izraelski narod. Gospodine, smiluj se!

Kriste, tvojim rođenjem blaga vijest spasenja otvara se svim narodima. Kriste, smiluj se!

50

Gospodine, ti i nas pozivaš da se dobrostivo otvorimo svakome čovjeku dobre volje, bez

obzira na njegovo podrijetlo i položaj u društvu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Oduvijek je u povijesti bilo da se svaka skupina ljudi željela istaknuti prema ostalima. Od

obitelji su nastajali klanovi, pa onda plemena, pa čitavi narodi. Uvijek je tu bilo nekog

natjecateljskog duha i uvijek su članovi jedne skupine javno i potajno vjerovali da su bolji,

moćniji, sposobniji od druge skupine, imali za to stvarnog razloga ili ne imali. Mi kršćani vjerujemo da su Židovi stvarno bili poseban narod. Njima je Bog govorio po prorocima. Među

njima je nastao Stari zavjet. Njemu – po krvi – pripadaju i Krist i apostoli. Pa ipak, Božja nam

riječ govori da ne smijemo jedan narod ili neku skupinu ljudi po sebi smatrati vrednijom ili

Bogu bližom. Bog je ipak otac svih naroda i mili su mu svi ljudi. Tu tajnu našeg spasenja na

poseban način slavimo danas, na svetkovinu Bogojavljenja.

Objavom mi je obznanjeno otajstvo

Možemo samo zamisliti kakvi su se lomovi događali u svetome Pavlu. On je u počecima, kao

što znamo, bio veliki revnitelj za Mojsijev zakon. Bio je ponosan Židov, svjestan da pripada

Izabranom narodu. Osim toga, progonio je kršćane za koje je bio uvjeren da kaljaju čistoću tog

istog Mojsijeva zakona. I onda se dogodilo Pavlovo obraćenje. Božje je to bilo djelo. Pavao je

po Božjoj milosti shvatio i prihvatio da je Isus onaj obećavani Mesija-Krist-Pomazanik. I onda

k tome dolazi još jedna velika promjena: Božja riječ, Božja milost i Božje spasenje širi se i na

druge narode. Danas smo čuli odlomak iz Poslanice Efežanima, a to su uglavnom bili kršćani

iz poganstva, dakle Nežidovi. Današnji odlomak, dakle, veli: "Zacijelo ste čuli za rasporedbu

milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo, koje nije bilo

obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim

njegovim apostolima i prorocima". Ta novina, da se Bog obraća i poganima čudesno je, Božjom

objavom obznanjeno apostolima i kršćanskim propovjednicima. Bog oduvijek jednakom

ljubavlju gleda na svakog čovjeka i na sve narode. To je za Židove bila tajna, to je bilo otajstvo,

koje se, evo, po apostolima objavljuje

Pogani su subaštinici i "sutijelo" i sudionici obećanja u Kristu Isusu - po evanđelju

I što je to objavljeno. U nastavku se veli: Objavljeno je to "da su pogani subaštinici i "sutijelo"

i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju" To je za vjerne Židove koji su se pokrstili

bio veliki preokret. Naraštajima su bili odgajani u uvjerenju da su oni poseban, izabrani narod

koji je zbog objava i obećanja koja je primio nekako iznad ostalih naroda. I drugi bi se narodi,

vjerovali su, mogli Bogu približiti samo tako da se požidove. A sada, evo, dolazi onaj nauk koji

je bio nazočan i kod proroka (samo to mnogi nisu ispravno shvatili!), a sada jasno izrečen i u

djelo proveden. Po tome se, također moglo bolje razumjeti da je Bog sama ljubav i dobri otac

u mjeri u kojoj to ni jedan ljudski roditelj nikad ne može ostvariti.

Naše podjele i naše zavisti

Možda na neki način u svemu ovome prepoznajemo sebe. Vratimo se za trenutak na središnji

događaj koji danas slavimo. Došli su mudraci s Istoka, veli evanđelist Matej. I veli da su vidjeli

zvijezdu novorođenoga Kralja. Tumači Svetoga pisma smatraju da su to zapravo bili

zvjezdoznanci. U ono vrijeme nije se baš razlikovala astronomija (proučavanje zvijezda i

51

planeta u svemiru) i astrologija (vjerovanje da položaj zvijezda i planeta imaju utjecaja na život

pojedinog čovjeka). I sada, evo, ti ljudi koji su po današnjem shvaćanju na rubu praznovjerja,

ti ljudi koji su stranci i vjerojatno i nisu poznavali Stari zavjet, ti ljudi koji su za Židove bili

nečisti pogani, upravo ti ljudi su se silno potrudili i – pronašli novorođenoga Isusa da mu se

poklone. Pored svih židovskih pismoznanaca i pobožnih ljudi, Bog je dao da se ovi stranci

poklone Isusu! Evo, to se i nama događa. i nesvjesno (a možda i posve svjesno) znademo gledati

s visoka one koji su s nama u Crkvi, a mi ih držimo nedostojnima. To su prvom redu, naravno,

oni koji su se nedavno pojavili u crkvi ili su se ovih zadnjih godina kao odrasli krstili. A tu su i

oni za koje velimo da veoma znamo tko su i čime se bave, a evo, sada šire ruke pred oltarom. I

nesvjesno bismo htjeli da u Crkvi budu samo oni besprijekorni, čisti, naši, odnosno naša slika i

prilika. Međutim, pomislimo da Bog postupa onako kako mi razmišljamo! Bi li Petar koji je

zatajio Krista postao apostolom, a kamo li prvakom apostolskim? Bi li Pavao, progonitelj i

nasilnik postao apostolom? A što bi bilo s braćom Ivanom i Jakovom koji su druge apostole

htjeli izgurati da bi oni dospjeli Isusu jedan s lijeve strane, a dugi s desne? Što bi bilo s Tomom,

koji se onako osramotio svojom nevjerom? Što bi bilo s tolikim svecima koji u svojoj prošlosti

imaju tamnih mrlja?

Bog po krivim crtama pravo piše. Javlja se neuglednim pastirima, mudracima nejasnog

podrijetla i vjerske opredijeljenosti, uzima k sebi apostole i tijekom povijesti tolike druge ljude

(ne samo biskupe i svećenike) koji su bili podvrgnuti slabosti i grijehu. I od njih čini oruđe

svoga mira.

Što reći? Pouka je jasna, braćo i sestre. Puno je važnije da se uvažavamo, da se podnosimo, da

pomažemo i praštamo jedni drugima, da imamo strpljivosti i ljubavi jedni za druge. A

čistunstvo, isključivost, zavist, netrpeljivost, neumoljivost, daleko su od Boga. Jer Bog je sama

strpljivost, uviđavnost, dobrota. Bog je ljubav. I takav nas je Bog stvorio na svoju sliku. A

želimo li stvarno ostati Božja slika, volimo jedni druge. I sve će se drugo onda samo po sebi

postaviti u red.

III.

Pogani su subaštinici i "sutijelo"

U više slučajeva Ivan Pavao II. je znao nastupiti upravo proročanski. Za neke je poteze doista

trebalo i Božjeg duha i hrabrosti. A on je stvarno neke stvari hrabro znao probuditi iz mrtvila.

Tako je prije desetak godina pukla po svijetu šokantna vijest: po prvi puta jedan papa u Rimu

odlazi u sinagogu gdje se sa svom jednostavnošću židovskim vjernicima predstavlja kao mlađi

brat. I to se zbilo nakon gotovo 1900 godina nepovjerenja i netrpeljivosti. Danas doista

uočavamo kako je to bilo nadahnuto Duhom Božjim i žalimo što se to nije dogodilo puno, puno

ranije.

Vrlo je vjerojatno da je jednako, ako ne i više, šokantno djelovalo na kršćane iz židovstva kada

su vidjeli da se Kristovo spasenje otvara svima. Više od tisuću godina Židovi su živjeli u

uvjerenju da su oni izabrani narod koji je jedini primio objavu živoga i pravoga Boga.

Razumljivo je da su onda ipak nekako s visoka gledali ostale te da nakon toliko duge svijesti i

vlastitom odabranju nisu mogli pojmiti da bi se njihov Bog, pravi Bog mogao na jednak način

objaviti i drugim narodima i ponuditi im isto spasenje. A upravo se to događalo. Duboko je u

Židovima bila svijest da su pogani bezbošci, nečist narod, ljudi koji ne poznaju Zakona. I sad

oni, po vjeri u Isusa Krista imaju udjela u istom obećanju. Valja razumjeti da su mnogi Židovi

52

iz kršćanstva bili zbunjeni. Pa ipak, Bog želi da se njegovo spasenje proširi po svoj zemlji, kao

što je već naznačeno u prorocima.

A upravo je to osnovna poruka ovoga blagdana. Podsjetimo se: Isusu su se prvi poklonili

neznatni i prezreni pastiri, a zatim su došli mudraci s Istoka, dakle stranci. To je već prvi

pokazatelj da se Kristovo spasenje okreće svima. Neće li Isus kasnije pohvaliti onoga rimskoga

satnika govoreći kako takve vjere još nije vidio u Izraelu. Nije li Isus u dva navrata pohvalio

prezrene Samarijance: jedanput u svojoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu, a drugi puta

kad su se bila očistila desetorica gubavaca, a samo jedan od njih, Samarijanac, došao da se

zahvali?

Tako je postupala i prva Crkva. rano su izišli iz okvira Palestine i proširili Radosnu vijest po

cijelom ondašnjem svijetu. A sve su to mahom bili Židovi, odgojeni u samosvijesti o svojoj

posebnosti i vlastitom odabranju. Očito je da je Duh Božji krenuo posve drugim stazama. Riječ

je Božja prerasla uskogrudnost židovskih pismoznanaca.

Međutim, napast samozatvaranja pojedinih vjernika ili pojedinih vjerskih skupina stalna je.

Vjernici se nažalost - a neće to baš biti od Božjeg Duha! - koji puta zatvaraju u elitne skupine i

u svoje vlastite uske interese, smatrajući se (i nesvjesno) nekako vjernicima prve klase. A Božja

riječ je po naravi takva da obuhvaća svakog čovjeka. Ona je, kako bi to Isus slikovito rekao,

poput kvasca koje prožima cijelo tijesto. Koliko smo se puta tijekom duge povijesti Crkve mogli

iznenaditi vidjevši na koga sve pada Božji odabir i koji to ljudi preuzimaju ključne uloge.

Sjetimo se samo Pavla, Ambrozija, Augustina, Franje! Doista ne bismo htjeli da i na nas padne

Isusov prijekor upućen farizejima kako ne ulaze u Kraljevstvo Božje, a i drugima zaprečavaju

put. Naprotiv, htjeli bismo biti baštinici radosti evanđelja koje se širi do srca svakog čovjeka.

53

B.

Korizma – vazmeno vrijeme

54

1. NEDJELJA KORIZME

I.


Na početku korizme Gospodin nas poučava kako se trebamo nositi s napasnikom i sa svim

lošim nagnućima koja su i nama. Bog dopušta da budemo izloženi napastima zato da bismo iz

njih izišli jači. Zato ćemo na početku ovog svetog vremena i na početku ove svete mise zamoliti

Gospodina da ukloni iz našeg srca svaku oholost, svaki grijeh i svako zlo, da bismo, ispunjeni

njegovom snagom, mogli proslaviti ovu svetu misu i ovo sveto korizmeno vrijeme koje je pred

nama.

Gospodine, ti nas poučavaš da ne živimo samo od ovoga svijeta, nego od svake riječi što izlazi iz Božji usta. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas poučavaš da je isprazna svjetska slava te da je Bog jedini slavan i uzvišen.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da ne iskušavamo svoga Boga, nego da se sami, tvojom milošću, trudimo oko svega što je dobro i plemenito. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Onaj tko želi biti uspješan ulaganju, nikad ne govori nešto što bi bila potpuna laž. On nam radije

donosi takozvano "poluistine", tvrdnje gdje se istina i laž isprepliću, a sve onako kako to

odgovara onome koji laže. Slično tako i Sotona – Otac laži, uvijek nam zlo i grijeh omota nečim

dobrim i poželjnim. Nije li već prvim ljudima obećao da će, pojedu li od zabranjenog voća i

tako prekrše Božju zapovijed, postati kao bogovi? Nije li on Judi govorio kako od Isusova

propovijedanja ionako nema ništa jer se Kraljevstvo koje je iščekivao ne ostvaruje. Zato je

sotona rekao Judi neka barem iskoristi što se iskoristiti da, neka "unovči" Isusa za 3o srebrnika.

Da kamen postane kruhom

I evo nam i u današnjem evanđelju sotone na djelu. Nastupa kao i uvijek lukavo i vješto. Svoje

laži omata istinama i dobrim nakanama. Isus je u pustinji. Posti. dugo vremena. Tijelo mu je

već slabo od gladi. I gle – dolazi đavao i govori mu: "Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da

postane kruhom!" Evo rečenice koja na prvi pogled izgleda posve istinitom. "Ako si Sin

Božji…" Pa, Isus jest sin Božji! "Reci da ovaj kamen postane kruhom". I ovo izgleda posve

ispravno. Isus je gladan. Bog je odredio da se čovjekov život održava hranom. Kruh je Božji

dar. Prema tome, ako je Isus sin Božji, a jest, onda je za nj prava sitnica stvoriti si kruh. Ta ne

uzima nešto što bi bilo nepotrebno, luksuzno… Običan svagdanji kruh. Najnevinija stvar što

postoji. Ako si gladan, a možeš si pribaviti kruha, onda sjedi i jedi! Međutim, Isus otkriva

gotovo nevidljivu zamku i veli: "Ne živi čovjek samo o kruhu!" Naravno da Isus kruh ne prezire,

nego da naprotiv priznaje da je to značajan Božji dar, tako da ga je čak stavio i u svoju molitvu

("Kruh naš svagdanji daj nam danas"). Međutim, Isus nas upozorava da glad za kruhom i za

ovozemnim darovima znade zamračiti naš pogled da ne vidimo i druge vrednote kao što su

ljubav, dobrota, darežljivost, poštovanje prema Bogu i bližnjemu. Isus nas opominje da naš

pogled ne smije biti prikovan samo za ovozemne probitke. Kako onda vrednovati izjave i

mišljenja da čovjek zbog posla nema vremena za molitvu, za nedjeljnu misu, za svoje

55

roditeljske i sinovske obveze, nema vremena biti Božji čovjek jer je, eto, takav "tempo

današnjeg života"… Čuvajmo se: "Ne živi čovjek samo o kruhu!"

Tebi ću dati svu ovu vlast

Đavao pokazuje Isusu sva kraljevstva zemlje. Veli: "Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njegovu,

jer meni je dana i kome hoću dajem je. Ako se dakle, pokloniš pred mnom, sve je tvoje." Silna

je to napast. Budimo iskreni. Koliko god je čovjeku važno jelo i piće, ipak je u njemu silno

prisutna strast da vlada, da se ističe. I evo pred Isusom opet poluistine. Naime, đavao nudi Isusu

sva svjetska kraljevstva. Pa to Isus već sve i pripada. U njemu i po njemu je sve stvoreno i sve

stoji u njemu. On je Prvak, on je Mesija, on je sin Božji! Zamka đavlova se sastoji u tome da

đavao to sebi prisvaja i, kao, to velikodušno Isusu daje. I još pod uvjetom da mu se Isus pokloni.

Isus mirno odgovara da je pisano: "Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!"

Evo odgovora: "Gospodinu Bogu svom se klanjaj. Čovjek se treba samo Bogu klanjati, samo

Boga "obožavati". Ništa nije toliko važno da bi Boga potisnulo na drugo mjesto. Ni bogatstvo,

ni čast ni vlast, ni ljepota, ni uspjeh, ni slava. Bez Boga – sve je to prah i pepeo, bez Boga sve

su to đavlove podvale i smicalice.

Na rukama će te nositi

Evo spektakularne napasti, evo poziva na čudo! Đavao Isusa potiče da se baci s vrha hrama,

jer, podsjeća ga, u Pismu stoji kako će ga zaštiti anđeli Božji. I to izgleda po sebi nevino. Isus

je, naime, kasnije učinio mnoga čudesa. Pa ako sada treba skočiti da ga svi vide kako se na

zemlju spustio neozlijeđen, to samo može potvrditi pred ljudima da je on Mesija, sin Božji.

Međutim, Isus odgovara: "Rečeno je: 'Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!'" Ovo ne mora

na prvi pogled izgledati jasno. Ono "ne iskušavaj" znači da ne smijemo od Boga tražiti čudesa

koja bi sama sebi bila svrhom. Isus je uvijek činio čudesa koja su išla za dobrom ljudi koji su u

potrebi. Isus je svojim čudesima pomagao potrebitima koji su iskazivali vjeru u njegovu riječ.

Tako su čudesa postala znakom da povjeruju oni koji su imali otvoreno srce. Kad je ono drugom

prigodom kralj Herod od svezanog Isusa očekivao neko čudo da bi se zabavio on i njegov dvor,

kao što se ljudi zabavljaju u cirkuskim trikovima, Isus nije ni riječi odgovorio, a kamoli da je

čudo učinio. Što nama govori ovaj Isusov odgovor? Ne smijemo Boga iskušavati. To znači da

ne smijemo od Boga tražiti čudo, tamo gdje mi sami možemo i trebamo raditi. Ne možemo

očekivati čudesa u polaganju ispita ako ne učimo. Ne možemo očekivati od Boga čudesno

zdravlje, ako sami na njega ni malo ne pazimo. Ne možemo tražiti od Bog slogu i mir u obitelji,

ako sami tome ne želimo doprinositi. A pogotovo, ne možemo od Boga očekivati neke znakove

po kojima bismo se mi proslavili i ostavljali bez daha one koji nas gledaju. Nije velik pred

Bogom onaj koji čini čudesa, koji liječi i koji proizvodi čudesne znakove – sve ako su od Boga!

– nego je velik onaj koji Boga štuje i ljubi iznad svega, koji ljubi i poštuje svoga bližnjega i koji

čini dobro. Prepustimo Bogu velike stvari, velike znakove, velike predstave i divljenje ljudi.

Pravi se Božji duh krije u tihu i skrovitu srcu. Ljudi takva srca daju plodove koji dopiru do

vječnosti.

Zamolimo Gospodina da nas prosvjetljuje u ovom svetom vremenu da razaznamo zamamnosti

i laži ovoga svijeta, da bismo čista srca mogli slijediti put evanđelja, put Isusa Krista.

II.

56


Prva Božja zapovijed veli: "Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemoj imati drugih bogova uz mene!"

Židovima je u drevnim vremenima to bilo važno staviti na prvo mjesto, jer su bili okruženi

mnogobožačkim narodima, pa im je bila stalna napast da se počnu klanjati drugim bogovima.

Međutim, i mi smo skloni častiti i slaviti nekog ili nešto što nije Bog, i mi često puta smatramo

nekoga ili nešto važnijim od naših kršćanskih načela. Tako, zapravo, postajemo slični onima

koji u Boga ne vjeruju. neka nam Bog oprosti sve naše nevjernosti i našu nevjeru.

Gospodine, ti si jedini Bog, ti si Stvoritelj svega. Gospodine, smiluj se!

Kriste, Spasitelju, ti si bio poslušan sve do smrti. Kriste, smiluj se!

Gospodine, Samo se tebi želimo klanjati i tebi služiti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Mladi će rado reći da "obožavaju" određenu glazbu ili određenog glumca ili pjevača. Štoviše,

često će reći da "obožavaju" određeno jelo ili slasticu. Pa im onda, redovito, svećenici ili

vjeroučitelji (uzaludno) skreću pozornost na to da "obožavati", zapravo, znači štovati nekoga

kao Boga, pa se, prema tome, jedino Boga može obožavati. Međutim, pitanje je i dublje i

složenije.

Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!

Čuli smo u evanđelju. Đavao kuša Isusa u pustinji i, između ostaloga nudi mu svu zemaljsku

vlast i slavu, pod uvjetom da se Isus njemu, đavlu, pokloni. Isus ne pristaje i odgovara: "Pisano

je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!"

To je bila izuzetno snažna napast. Kako su jake u čovjeku određene žudnje! Pomislite samo na

osjećaj kad se nađete u trgovačkom centru i shvatite da ste zaboravili novčanik. Neugodan

osjećaj. Naprotiv, kada si novcem možete nešto priuštiti… Pa onda, što sve čovjek ne čini da

više zaradi, da stekne neki društveni ugled, da zadobije političku moć, da bi mogao gospodariti,

da bi se mogao igrati ljudskim sudbinama. Moć i vlast… U povijesti su vladari rado naglašavali

da vladaju božanskom milošću i Božjim odabranjem. Bilo ih je dosta koji su se nazivali

sinovima Božjim, dok su drugi otvoreno smatrali da su bogovi. Pa i danas, kada to nitko baš

tako otvoreno ne govori, treba samo pogledati kako se velika svita novinara, fotoreportera,

"obožavatelja, laskavaca, sigurnosnih službi vuče za "velikima", "poznatima", "spasiteljima",

"junacima", "očevima nacije", "prorocima", "Božjim ljudima"… Ah, vlast! Popularnost!

Klicanje mnoštva! Otvaranje svih vrata! Neprestano klicanje mnoštva…

Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom…

Pogledajmo Isusa. Pravi Bog i savršen čovjek. Jedinorođeni Sin Božji. Mesija i Spasitelj.

Vječna Božja riječ. Onaj po kome je sve stvoreno, koji je iznad svega. On je uzeo lik sluge te,

kako veli poslanica Filipljanima, "on, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti

s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku

nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu…" (Fil 2,6-8). Isus je tražio slavu

Očevu i naglašavao kako on jednostavno čini samo ono što je njegovu Ocu milo. Kad su ga

nakon čudesnog umnažanja kruga i riba htjeli zakraljiti, on se izmakao.

57

Evo još jednog dobrog primjera. Isus je činio mnoga čudesa. Pogledajmo kako mnoštvo reagira:

"Gledajući kako su nijemi progovorili, kljasti ozdravili, hromi prohodali, slijepi progledali,

divilo se mnoštvo i slavilo Boga Izraelova" (Mt 15,31). Boga su slavili, a ne toliko Isusa, jer u

tome trenutku još u njemu nisu mogli prepoznati pravoga Sina Božjega.

Mi kao klanjatelji

Isus naglašava: "Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!" To je zapovijed

koja je uvijek suvremena. Pogledajmo. Zar svi mi nismo skloni tražiti i zahtijevati da nam se

priznaju zasluge za ono što činimo. Skloni smo zahtijevati da nam se prizna da smo mlađi,

ljepši, sposobniji, bogatiji ili da smo stariji, ugledniji, pametniji, ovisno o tome o kome se radi.

Iako svi glumimo skromnost, koji puta ćemo se jako potruditi da dobijemo neko priznaje, da se

o nama piše, da budemo u medijima, da nas svi pozdravljaju, da nam laskaju, da nas tapšaju po

ramenu… Zato ćemo se uvrijediti ako takve pohvale ne dobijemo ili ih ne dobijemo dovoljno.

a na koncu ispadne, da nam je uvijek premalo. A što reći o onima koji su istaknutiji u društvu,

pa i u Crkvi! Važni su nam u tome slučaju takozvani "statusni simboli": odjeća, automobil, prva

mjesta na javnim priredbama, mjesto u udarnim vijestima…

S druge strane, svi mi tome doprinosimo. Već od najranije mladosti imamo svoje idole, lijepimo

po zidovima slike športaša i inih zvijezda, postajemo fanatični i zagriženi navijači ili pripadnici

određenih ideja, političkih stranaka i tome slično. Ukratko, tamo gdje manjka vjere i pouzdanja

u boga, tamo nastaju idoli. I to je sva istina.

Zato nam odumire naša zapadnoeuropska kultura. Jednostavno, odbacili smo Boga i klanjanje

Bogu, o okrenuli smo se nekim nazovivjerskim pokretima. Pa se onda govori o zdravom načinu

života, o održivom razvoju, o ekologiji, što po sebi može biti dobro, ali nas kao neka novovjeka

vjera ostavlja praznima. Jer srce čovjekovo teži za istinskim, trajnim, neprolaznim, vječnim.

Teži za Bogom. naglašava se kult zdravoga tijela, lagodnog života, provoda. Visoko na ljestvici

stoji isprobavanje novih i ovih proizvoda. Prestali smo biti ljudi, a postali smo potrošači. I onda

nikada ne možemo utažiti svoju glad i žeđ za novim, jačim, bržim, zabavniji, "luđim",

"otkvačenijim"… U kojoj su mjeri danas prepoznate kao vrednote: vjernost, strpljivost, brak,

obitelj, odgoj djece, samozatajnost, žrtva, ravnanje života prema evanđelju? Kada maknemo

Boga iz svoga života, u nama ostaje neizmjerna praznina koju nitko i ništa na ovome svijetu ne

može ispuniti. Naglašavamo: stvari kojima se okupljamo po sebi nipošto ne moraju biti loše

(kao što je npr. briga za okoliš). Međutim, ukoliko se bilo čemu od toga počnemo klanjati,

ostavljajući Boga i njegove zakone po strani, bit ćemo nesretni. Zato se onda i događa – neka

nam se Bog smiluje! – da se više brinemo za napuštene pse, negoli na nerođenu djecu. Zato su

nam udarne vijesti u novinama koja je slavan osoba bila gdje viđena, što su imali na sebi, kakvo

su auto vozili, te tko se rastao i tko je pronašao "novu ljubav"… Zato nam se i događa da su

nam kandidati za najviša mjesta u državi ljudi koji imaju jedno dijete i ljube se sa svojim

psom…

Isusu nam je uzor u poniznosti i posvemašnjoj vjernosti Ocu. Zato nam danas veli: "Klanjaj se

Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!" Svatko od nas – i ja i vi – u tome nismo

besprijekorni. Neka nas Bog Duhom Svetim nadahne d vidimo gdje su naši idoli i kako se

možemo potpunoma vratiti Bogu da mu služimo. U tome nam sigurno neće uzmanjkati Božje

pomoći.

III.

58

Vjerovati da je Isus – Krist

Povjesničari bilježe kako je prvo stoljeće bilo stoljeće iščekivanja. Židovi su sve više i više

iščekivali Mesiju, Spasitelja. Pismo o tome obilno govori, a vremena su stvarno bila zrela.

Zemlja je bila poharana, podjarmljena željeznom rimskom vlašću, osramoćena himbenom

Herodovom vladavinom. Pobožnim se Židovima bilo teško pomiriti s činjenicom da se pogani

uzdižu i ohole: pa ipak su oni, Židovi, bili izabrani, Božji narod; ipak su oni imali Zakon i

Proroke; njih je Bog posebno vodio i doveo u Obećanu zemlju... Stoga židovski učitelji

vjerovali da je stvarno već došlo vrijeme da Mesija uspostavi pravo Bože kraljevstvo, da

uspostavi pravu Božju „teokratsku“ državu, da onda i naizvan bude vidljivo tko treba vladati i

koji je narod izabrani narod. Znademo da su i apostoli upravo takvog spasitelja iščekivali čak i

nakon Kristova uskrsnuća.

S druge strane, ostali narodi u Rimskom carstvu odavno su prestali vjerovati u rimske bogove.

Osjećalo se određeno moralno rasulo: carevi su se proglašavali bogovima, carstvo je bilo sve

slabije, društvene su prilike bile nepravedne... Osjećala se velika duhovna praznina: kome ili

čemu bi čovjek doista mogao pokloniti svoje povjerenje, tko bi bio kadar podariti smisao

čovjekovom životu?

I onda, skupina običnih ljudi iz Galileje počinje propovijedati o Mesiji, Spasitelju, koji je živio

s njima. I evo jezgre njihova navještaja kako je iznosi Pavao u današnjem drugom čitanju: „Ako

ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit

ćeš spašen.“

Dakle, dvije stvari. Prvo: vjerovati da je Isus Gospodin, tj. Bog. Pomislimo da je za suvremenike

Isus bio Isus iz Nazareta, „drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i

Šimunov“, iz „prezrenog Nazareta“, iz „Galileje poganske“. Upravo to želimo vjerovati. Bog

je odlučio poslati svoga Sina koji će među ljudima biti „krotka i ponizna srca“. Bog nije htio

djelovati ni u ognju, ni u vihoru, nego u šapatu blagog i tihog lahora. vjerujemo u takovo Božje

spasenje. Mi vjerujemo upravo u takvog Isusa, raspetoga, koji je Grcima ludost, a Židovima

sablazan. U njemu prepoznajemo svu Božju blizinu, svu Božju ljubav. i nježnost.

Drugo, vjerujemo da je takvog Isusa Bog uskrisio od mrtvih. To je ono otajstvo što stoji u

samim temeljima naše vjere. Upravo zato što je Isus bio ponizan, što je bio poslušan sve do

smrti, Bog ga uskrsio od mrtvih i izdiže iznad svakog stvorenja. Tako nas Bog spašava tiho i

nenametljivo poniznošću u čovjekoljubnošću svoga Sina. A ipak, to je Božje spasenje silno i

veličanstveno.

Početak je korizme. Želimo nasljedovati Gospodina u poniznosti, jednostavnosti i poslušnosti

Bogu. Želimo stupiti na takav put, na Isusov put. Želimo se okrenuti od blještavila ovoga

svijeta. Želimo povjerovati upravo takvom Spasitelju, Isusu. Želimo ove korizme o tome

razmišljati. Više moliti. Razmišljati nad Božjom riječju. Pustiti da u nas prodire Božja mudrost.

Razmatrati Kristovu muku, smrt i proslavu. Možda jednostavno moliti: „Isuse krotka i ponizna

srca, učini srce moje po srcu svome!“

59

2. NEDJELJA KORIZME

I.


Na putu prema Jeruzalemu Isus uzima Petra, Ivana i Jakova, odlazi s njima na jednu visoku

goru i pred njima se pokazuje u nebeskoj slavi. Evo, već smo više od tjedan dana u korizmi i

Crkva je izabrala upravo taj evanđeoski odlomak u kojem nam gospodin poručuje da odricanje,

post i pokora nikada nisu sami sebi svrhom. Naime, naše nas odricanje i pokora upravlja pravim

vrednotama i Gospodin nam onda već u ovom svijetu daje milost i radost koje nam svijet ne

može dati. Biti Bogu vjeran znači uvijek neprestano kušati darove Božje dobrote koji nas uza

sve kušnje ispunjaju trajnom radošću. Htjeli bismo današnju Božju riječ prihvatiti otvorenim

srcem i ova sveta otajstva proslaviti mirne savjesti. Zamolimo Gospodina da nas očisti i učini

dostojnima ovih svetinja.

Gospodine, ti si vjernost Abrahama, oca naše vjere, nagradio blagoslovom kroza sve vjekove. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svojim preobraženjem učenicima predskazao svoju nebesku proslavu. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo znak tvoje svetosti, veličine i ljubavi u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Veliki ljudi imaju velike vizije. Ne gledaju od danas do sutra, nego gledaju daleko naprijed. Pa

kako onda da se toliki ljudski planovi izjalove, da se tolika brodovi ljudskog maštanja nasuču

na pijesku ili razbiju o hridi? Koje su vizije i pogledi pravi pogledi? Koji ljudski napori ostaju

kroz vjekove? Danas nam bogoslužje stavlja pred oči Abrahama, divan primjer čovjeka kojega

samo Pismo naziva praocem naše vjere. Od njegovih vizija, od njegove vjere na svoj način živi

i današnja Crkva.

Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj

Abraham je čovjek u već poodmaklim godinama, jednako kao i njegova žena Sara. U ona davna

vremena apsolutno najveći dar koji je Bog mogao podariti čovjeku bilo je potomstvo. I, evo,

Abraham i Sara nisu imali djece. I onda Bog poziva Abrahama da napusti svoju zemlju te da

ode u zemlju koju mu je Bog odredio. Kad je Abraham posluša, Bog s njime sklapa savez pri

čemu mu obećava ono što je Abraham tek pritajeno mogao sanjati. Veli: "Pogledaj na nebo i

zvijezde prebroj, ako ih možeš prebrojiti. Toliko će biti tvoje potomstvo!" I onda mu Bog

obećava sve što bi čovjek mogao poželjeti, pogotovo čovjek onoga vremena. Obećava mu uz

brojno potomstvo i zemlju koju će zaposjesti. Bog mu obećava da će on, Abraham, biti praotac

slavnoga naroda. I Abraham je povjerovao. Zato prinosi Bogu žrtvu i podvrgava se u potpunosti

Božjem naumu. Vidimo. Ona je vizija velika, onaj je naum velik koji Bog predloži čovjeku, a

čovjek ga svim srcem prihvati. I to onda donosi obilat plod. Naprotiv, plan koji bi bio isključivo

ljudski, propada, pogotovo ako je utemeljen na sebičnosti, častohleplju, grabeži, nepravdama,

krvi i ratu.

60

Preobraženi Isus

Opet vidimo velebni Božji plan. Kao što je Bog obećao – i ostvario! – velike stvari Abrahamu,

tako se Bog želi proslaviti i u svome Sinu. Isusa Krista, podložna promjenjivosti ovoga

vremena, podložna ljudskom prihvaćanju ali ine prihvaćanju, podložna boli i smrti, takvoga

Isusa Bog prikazuje u uzvišenom svjetlu. Naime, na putu prema Jeruzalemu gdje će od ljudi

biti odbačen i predan muci i smrti, Isus se preobražava pred svojim učenicima i time unaprijed

predskazuje učenicima da muka i smrt nemaju nad njih zadnju riječ. Sjećamo se prošle nedjelje:

Isus nije sam tražio svoju slavu. I evo, ovdje, Bog ga proslavlja pred izabranim učenicima.

Velebno poslanje za nas

U tome je naša snaga. Naime, Bog nas poziva na veliko i veliko nam obećava. Bog nas poziva

da budemo njegova djeca, da budemo njegova vjerna slika u ovome svijetu. I tu je veličina i tu

je velebnost: mi, maleni ljudi kadri smo utjelovljavati Božju strpljivost, Božju dobrotu. Kadri

smo praštati, voljeti, iskazivati milosrđe. Kadri smo nadilaziti ovozemne probitke, kadri smo

izdizati se iznad zemaljskih briga, kadri smo u određenoj mjeri spustiti nebo na zemlju. Jer tamo

gdje je ljubav, praštanje, dobrota ljubav – tamo je nebo i tamo se događaju nebeske, božanske

stvari. Tako se može dogoditi da smo kao mladi ljudi imali velike planove o poslu, uspjehu,

napredovanju, pa da je sve skupa ipak drugačije završilo. Međutim, u ovom Božjem pozivu nije

preuzetno, nije ludo nadati se da će Bog na meni učiniti velike stvari. Slab sam duhom? Bog

me i hoće i može ojačati! Nestalan sam a htio bih biti vjeran i postojan? Bog me i hoće i može

ojačati? Nemaran sam u svojim dužnostima, nagao u svojim postupcima, a htio bih ipak živjeti

po evanđelju? Bog me i hoće i može učiniti nositeljem svoga spasenja! Pogledajmo, konačno,

tolike velikane: Petra, Pavla, Ivana, Mateja! Svi su oni bili i nesavršeni i nestalni, a ugrađeni su

u same temelje Crkve. Bog se u njima i po njim htio proslaviti. I tako svi veliki ljudi sve do

Leopolda Mandića, kardinala Stepinca, Majke Terezije… Kada su Božji planovi u pitanju,

možemo slobodno reći: "Rođen sam za velike stvari!"

Naše preobraženje

I još nešto. Na putu prema muci, nebeski je Otac pokazao svoga utjelovljenoga Sina u nebeskoj

slavi. Kao da mu daje predaha i utjehe prije onih strašnih trenutaka. I nama u našim

poteškoćama Bog koji puta daje trenutke odmora, posebne dragosti i radosti. Zahvalimo mu na

tome i zamolimo ga da nam podari snagu da mu budemo vjerni uvijek – i u trenucima blaženstva

i u trenucima nevolja. Veli pismo: "Tko ustraje do konca, taj će se spasiti".

II.


Bog nas poziva na velike stvari. Na početku povijesti spasenja Bog je pozvao Abrahama da

krene u Obećanu zemlju. On je Bogu povjerovao i učinio što je Bog od njega tražio, pa je tako

postao praocem izabranoga naroda u kojem ej rođen Spasitelj, Krist, Gospodin. Bog je pozvao

Pavla, progonitelja i nasilnika da bude navjestiteljem evanđelja. Pavao se – Božjom milošću –

pokazao vrijednim toga poziva. Uz toliko mnoštvo drugih svijetlih likova Crkva nam danas

pred oči stavlja ovu dvojicu kao primjere ljudi koji su – pošavši za Bogom – napustili svoje

ovozemne planove. Mi smo svjesni da nas ovozemne zamamnosti često odvajaju od Boga i od

61

poziva koji Bog ima za nas. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste, da budemo

dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, ti si nam pripravio stanove na nebesima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas pozivaš da te nasljedujemo u poniznosti i predanosti. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje te tako budemo primjer svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Stari se ljudi s radošću i nostalgijom sjećaju davnih vremena svoje mladosti sve više vjerujući

kako je onda sve bilo i ljepše i bolje. Tako smo i mi kršćani skloni romantično vjerovati kako

su prvi kršćani u doba apostola i neposredno nakon njih bili oduševljeni, vjerni i spremni život

dati za Krista. Međutim, Pavlove nam poslanice svjedoče o tome kako je i u onim prvim

vremenima bilo onih koji su sebe nazivali kršćanima, a živjeli su protivno osnovnim načelima

kršćanstva.

Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova.

Tako Pavao u poslanici Filipljanima danas s puno žara veli: "Često sam vam govorio, a sada i

plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je

trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko." Danas ne znamo sa sigurnošću što su ti

"mnogi" činili i zašto ih Pavao oštro prekorava. Možda su to bili kršćani iz židovstva koji su se

još uvijek uvelike oslanjali na židovske uredbe glede prehrane i obrezanja, obezvrjeđujući time

važnost križa Kristova. A možda su to bili kršćani koji su mislili da je dovoljno biti kršten i

Krista priznavati, a da pri tome vlastiti moralni život nije bitan.

Ovo je jasna opomena i za naš kršćanski život. Zašli smo u korizmu. Sada je posebno pogodno

vrijeme da razmislimo, u kojoj smo mjeri, svjesno ili nesvjesno postali protivnici križa Kristova

misleći damo na trbuh i ispraznu slavu. Mi ljudi tako lako skliznemo s onoga duhovnog i

uzvišenog u obično ovozemno razmišljanje i djelovanje. Tako i mi cijenimo svoje kršćanske

svetinje, a u isto vrijeme se poglavito i ponajčešće brinemo o čisto ovozemnim probicima.

Važan nam je posao, važan nam je uspjeh, bitno nam je da nam dijete upiše dobru školu ili

fakultet, skrbimo se oko vlastitog zdravlja i zdravlja djece. Djeci omogućujemo moderne

izvanškolske aktivnosti, brinemo se oko prehrane, zimovanja i ljetovanja, oko toga da ne

zaostajemo za drugima u novim modnim detaljima, počevši od mobitela i različitih kućnih

"igračaka". I tko će sad tu još imati vremena za Boga, za molitvu, za sakramente… A što reći

za izričito udaljavanje od evanđelja po grijesima i nastranostima? Zabavljeni ovosvjetskim

brigama olako zaboravljamo Božje zapovjedi. Zato nam danas Pavao "plačući govori", da bi

nam se moglo dogoditi da nam svršetak bude propast.

Naša je pak domovina na nebesima…

I onda dolazi ono što danas zvuči gotovo nemoderno. Pavao želi usmjeriti naš pogled prema

nebesima. Veli: "Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina

našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše

bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu." Važno je to uvijek iznova govoriti. Mi smo

tako često slični lakomislenoj djeci. Govorimo im kako se približava kraj školske godine, kako

će uskoro vrijeme ispita, kako valja štedjeti novac, kako, jednom riječju, treba misliti na

sutrašnji dan, na budućnost. Međutim mladi kao mladi, redovito misle na "sada" i "odmah".

62

Tako i mi. Jurimo ovim životom kao da ovdje na zemlji nikad neće prestati. A, zapravo, kao

što za mlade, prije ili kasnije, prođe vrijeme školovanja i započinje odgovorni život, tako se i u

našem slučaju naš život troši i ide svome koncu. Pa je prema tome mudro da se spremamo za

onaj život koji je vječan i koji nikada neće proći. Naša je domovina na nebesima! Ta činjenica

treba određivati svekoliko naše djelovanje ovdje na zemlji. Veli ona stroga poslovica: "Pitat

ćete starost, gdje ti je bila mladost". Tako i mi možemo reći da ćemo se možda jednoga dana s

gorčinom zapitati u što smo potrošili svoj život. Zato nas Pavao tješi, da će nas Krist posvema

preobraziti, da će nas osloboditi ovozemnog trpljenja, tjeskobe i ovozemnih muka, te da će nas

pridružiti onoj nebeskoj slavi u koju je on ušao poslije ovoga uskrsnuća. U tome smislu vedro

kročimo ovim životom unatoč poteškoća, nevolja i križeva koji nas na putu susreću.

Nasljedovatelji moji budite i promatrajte

I sada dolazi ono što je osobito neobično. Veli Pavao na početku današnjega odlomka:

"Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama." Netko bi

mogao kazati, da je to lako Pavlu reći, ta ipak je on sveti Pavao. Međutim, nitko nije

besprijekoran, nitko nije bez ikakve mane, pa ni sveti Pavao! Međutim, u velikoj mjeri, doista

u velikoj i herojskoj mjeri Pavao se predao svome poslanju i živio za Krista i evanđelje. Zato

je mogao reći svojim vjernicima da ga nasljeduju u njegovoj predanosti za Krista, da ga

nasljeduju po tome što nipošto ne dopušta da ga ovozemne zamamnosti odvoje od Krista. Za

sebi veli da ne živi on, nego Krist u njemu, za sebe veli da je "zahvaćen Kristom". Pavao je

doista bio Božji čovjek. To i za nas vrijedi. I mi smo pozvani – a to Božjom pomoću i možemo

i trebamo ostvariti! – da nam Krist i njegovo Evanđelje budu u životu najvažniji. Mi možemo i

trebamo živjeti kao djeca Božja. I, što je najvažnije, mi možemo i trebamo biti primjer

vjerničkog života i zalaganja. Isuviše ima riječi u našem životu. Isuviše govorenja, agitiranja,

promidžbe, medija, itd.… Ovome svijetu treba svjedoka. A svatko od nas može svjedočiti

blagost, vjernost, razboritost, strpljivost. Svatko od nas može pokazivati da vrednuje obitelj, da

vrši Božje zapovijedi, svatko od nas može životom pokazivati d mu je prvenstveno stalo do

duhovnih i vječnih vrednota, a ne do kratkotrajne ovosvjetske slave. Primjeri nas privlače, a ne

same riječi. Dao Bog da svi budemo nasljedovatelji svetih apostola koji su izgarali za evanđelje,

te da, konačno, svi budemo nasljedovatelji Krista koji nije došao biti služen, nego da služi i

život svoj dade za mnoge. Velikom Kristovom milošću mi to možemo.

III.

Povjerova Abraham

Pripovijeda se kako su gledatelji u cirkusu oduševljeno pljeskali hodaču po užetu. I dok se

spremao da s ručnim kolicima prijeđe isti put, zapitao je jednoga koji je najviše pljeskao, vjeruje

li da on, hodač, to doista može učiniti. Čovjek je rekao kako u to uopće ne sumnja. Međutim,

kad ga je hodač pozvao da sjedne u ta kolica, čovjek se nije složio. Očito: jedna je stvar vjerovati

riječima, a nešto je posve drugo vjerovati svojim opredjeljenjem.

I tu onda dolazi Abraham - nezaobilazan lik u našem naviještanju. Prisjetimo se. Abraham,

starac, pozvan od Boga, napušta svoje prebivalište, svoju domovinu i svoj narod i odlazi u

nepoznato, u zemlju koju mu Bog pokazuje. Iako je već star, a bez potomstva, Bog obećava

njemu i njegovoj ženi da će od njih proisteći velik narod. Tako u današnjem čitanju čujemo

velebno obećanje: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj, ako ih možeš prebrojiti... Toliko će biti

tvoje potomstvo.“ Pismo nas izvješćuje kako je najveća Abrahamova odlika u tome što je bez

63

ikakva pridržaja vjerovao Bogu. I da će imati potomstvo, i da će posjedovati zemlju. Nije

sumnjao u Božju providnost ni onda kada je mislio da treba žrtvovati vlastitog sina. Veli zato

Pismo: „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham i uračuna mu se u pravednost.“

Rekli bismo da se na tome sve temelji. Sa svoje strane Bog čini sve. On nas je stvorio, on nas

je spasio i spašava nas, on nam je pripravio vječni život u svome kraljevstvu, on nas je učinio

svojom djecom, dionicima božanske naravi Isusa Krista, on nam poklanja sve u Kristu, jer nam

više od svoga Sina i nije mogao ništa drugo darovati. Bog nas čini „bogovima“, kako svjedoči

i Stari i Novi zavjet. A mi? Mi trebamo samo u to povjerovati. Tako jednostavno. Zatvoriš oči

i ponavljaš: „Vjerujem, vjerujem, vjerujem...“?

Bit će očito kako nije dovoljno govoriti „Vjerujem, vjerujem!“ Povjerovati Bogu znači upustiti

se u svetu avanturu. Upravo su to činili velikani vjere. Zar je, po ljudsku govoreći, Petar, kakav

je već bio, bio pogodan za apostola? A bivši carinik Matej? A častohlepljivi Ivan i Jakov? A

progonitelj Pavao? Pa ipak, Bog ih poziva i oni se odazivlju. Vjeruju Bogu da mogu nešto od

njih učiniti. Vjeruju da je Bog veći od njihove slabosti, da Bog nadilazi njihove grijehe, da ih

Bog svojom snagom čini temeljima Crkve. Jednako su tako i drugi sveci primjer kako Bog čini

velike stvari u običnim, malim ljudima. Nije li lakomisleni Franjo postao čudesni primjer

evanđeoske jednostavnosti? Nije li Ignacije, obuzet ispraznim junaštvima, postao mudri borac

za Božje kraljevstvo. U čemu je onda njihova veličina i zasluga? Zasluga je Božja, a njihova je

veličina da su povjerovali i da su se prepustili Božjem vodstvu. To su oni koji su shvatili da se

najbolje uči plivati plivajući.

Sve smo dublje u korizmi. To je poziv i za nas: da povjerujemo. Da povjerujemo da se možemo

obratiti, da možemo postati Božji, da možemo u svjetlu evanđelja promijeniti svoj život.

Korizma je za to izvrsna prilika. Tako će onda i naš Uskrs biti prepun prave, istinske radosti,

„koju nam nitko oduzeti neće“.

64

TREĆA NEDJELJA KORIZME

I.


Naš kršćanski život kao i naš ljudski život – poziv je. Na svijetu smo jer je Bog to htio. Danas

sam ovdje jer je Bog htio da budem i da sam ovdje. Bog me je pozvao u život. Kao vjernika

Bog me poziva da slušam njegov glas, da slijedim njegove zapovijedi, da idem njegovim

stazama. Veliki ljudi – to su upravo oni ljudi koji su u potpunosti slijedili Božji glas, slijedili

njegov poziv. Jedan od takvih velikana bio je Mojsije, čovjek preko kojega je Bog izveo svoj

narod iz Egipta. Danas ćemo čuti izviješće o Mojsijevu pozivu. Prisjetit ćemo se da Bog

svakoga pojedinoga od nas poziva da ga slijedimo. Taj njegov poziv na poseban način odjekuje

u ovo sveto korizmeno vrijeme. Da bismo jasno čuli Božji glas i Božji poziv za svakoga

pojedinoga od nas, pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste i zazvati na nas Božje milosrđe.

Gospodine, ti si svakoga od nas pozvao u život i zazvao imenom. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si pozvao svoje apostole da te slijede i da naviještaju tvoje evanđelje. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti svakoga od nas pozivaš u svoju službu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kada vidimo uspješnog i poznatog čovjeka vjerojatno i ne razmišljamo o tome kako se uspjeh

i posebnost redovito ne pretpostavljaju. Evo nam danas Mojsija pred očima. Židovi s divljenjem

gledaju prema toga čovjeka. Ta njemu je Bog govorio licem u lice! Pa ipak, nije to došlo nekako

samo od sebe. Trebalo je i vremena i strpljivosti!

Mojsije je bio Židov, odgojen i obrazovan na dvoru egipatskog vladara – faraona. Kad je bio

vidio kako je njegova narod ponižavan i kako zapravo živi u teškom ropstvu, pokušao je nešto

učiniti. Tako je ubio jednog Egipćanina, da bi obranio svoj narod. Međutim, njegovi

sunarodnjaci to nisu bili prihvatili kao neko dobro djelo, niti su njega, Mojsija, htjeli priznati

nekakvim vođom. I tako se dogodilo da je morao pobjeći iz zemlje da mu se Egipćani ne bi

osvetili.

Mojsije se onda sklonio u sinajsku pustinju i tamo si stvorio novi život. Oženio se i živio sa

svojom obitelj i sa svojim tastom Jitrom. Teško je to bilo za Mojsija. Bio je odgajan i školovan

za egipatskog velikodostojnika – i to je bilo zauvijek izgubljeno. Pokušao je spasiti svoj narod

– ali je i od svojih ljudi bio izbačen. I sada je sâm, bez domovine, bez svoga naroda, bez

društvenog položaja u kojem je mogao uživati. Od njegove naobrazbe – nikakve koristi. Od

njegova položaja – ništa. Na neki način živi od milosti svoga tasta. Današnjim bi se rječnik

reklo: bio je potpuni gubitnik. Igrao je na krivu kartu; učinio je pogrešan potez u pogrešnom

trenutku na pogrešnom mjestu.

Izuj obuću s nogu!

I onda se događa ono što je neobično. Bog mu se ukazuje u gorućem grmu. I veli: "Ne prilazi

ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo." Vidimo kako Bog traži

podložnost. I Mojsije ga sluša. Pomislimo, Mojsije je morao biti razočaran. Za svoj je narod

65

žrtvovao svoju karijeru, lagodan život, ugled među Egipćanima i među Židovima. Htio je

pomoći, a izagnan je iz Egipta, protjeran s dvora, odvojen od svoga naroda. I sada on, koji je

bio uglednik najmoćnije države onoga vremena, on, velikodostojnik i plemić spao je na to da

čuva ovce svoga tasta kao dotepenac, kao onaj koji u potpunosti sve duguje svome tastu – ne

samo svoju ženu, nego i sve što ima. Dakle, rekli bismo, imao je Mojsije razloga d se s Bogom

posvađa. Ali ne! Mojsije izuva obuću s nogu, prigiba glavu i pozorno sluša Božji glas.

Vidio sam jade svoga naroda

I onda Bog govori kako je vidio jade svoga naroda u Egiptu: "Zato sam sišao da ga izbavim iz

šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju - u zemlju kojom teče med

i mlijeko." Eto, Bog je odlučio pokrenuti se. Zašto baš u tome trenutku. Naime, Židovi su bili

u Egiptu već četiri stotine godina. Mnogi nisu ni razmišljali da bi iz Egipta trebali izići kao

slobodni ljudi. Mnogi su, poput Mojsija, uzaludno pokušavali poboljšati položaj svoga

naroda… Neki su, možda, izgubili i vjeru u svoga Boga i počeli vjerovati da su egipatski bogovi

moćniji. A Bog je čekao. Čekao da s ispuni vrijeme koje je on bio odredio. I onda se ukazao

Mojsiju, čovjeku koji je u ljudskim očima izgubio svu snagu i svu vjerodostojnost.

"Ja jesam" posla me k vama

Bog, dakle, šalje Mojsija da izbavi svoj narod iz Egipta. Znademo iz biblijskih izviješća što se

kasnije dogodilo. Mojsije je krenuo u Egipat. Znao je da se ne može vratiti kao egipatski plemić,

jer je tu čast davno bio izgubio. Znao je da se ne može vratiti kao veliki vođa svoga naroda, jer

to nikad nije ni bio, štoviše, njegovi su ga sunarodnjaci prezreli. Vraćao se s vjerom u Boga. I

uspio je. Sveto pismo izvješćuje da je Bog Mojsiju dao veliku mudrost, a u njegove ruke stavio

veliku snagu, tako da je Bog, posluživši se Mojsijevom osobom, učinio ono što je po ljudsku

izgledalo nemoguće: izveo je svoj narod iz Egipta, i to narod koji je bio u ropskom položaju,

koji nije imao nikakvu vojnu snagu; Bog je izveo svoj narod iz Egipta, drevne i jake države

koja je bila oličenje snage i moći preko tri tisuće godina.

Nama je za pouku napisano…

Uvijek iznova i uvijek rado čitamo svetopisamska izvješća i o njima razmišljamo. Znamo zašto.

Veli Pavao: "Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i

utjesi Pisama imamo nadu.(Rim 15,4) Eto, i danas je nama pred očima lik Mojsija da bismo po

njegovu primjeru ravnali vlastiti život. Zar ne, da se i nama, poput Mojsiju, često naše dobre

zamisli izjalove? Mojsije je ono napustio svoj dotadašnji mirni pastirski život i posvema se

posvetio Božjem pozivu. I mi želimo napustiti sve što nas priječi da Božji glas iskreno

nasljedujemo. To su naši grijesi, naše slabosti i naše ružne navike. Neka nas Gospodin očisti i

učini svojim vjernim učenicima i nasljedovateljima.

II.


Danas ćemo čuti kako se Bog objavio Mojsiju iz jednog grma koji je gorio, ali nije izgarao. I

onda Bog progovara Mojsiju: "Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo." I mi

danas stojimo pred Gospodinom. Danas ćemo slaviti velika i uzvišena otajstva. Bog će nam

govoriti po naviještenoj riječi. Slavit ćemo veliko otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Među

66

nama će se dogoditi, kako to Pismo veli, prolazak Gospodnji. Otajstva su to koja nikada ne

možemo do kraja sagledati i premjeriti. Zato bismo htjeli, slikovito govoreći, "izuti" obuću

grijeha, tj. skinuti sa sebe breme naših zloća, da bismo, po Božjem oproštenju, bili dostojni ovih

velikih i uzvišenih otajstava.

Gospodine, ti si svoj narod po svetim prorocima pozivao na obraćenje. Gospodine,

smiluj se!

Kriste, svojom smrću i uskrsnućem ti nas čistiš od svih naših opačina i činiš dionicima nebeskog kraljevstva. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš na obraćenje da bismo bili dostojni tvojih velikih i uzvišenih darova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Čuli ste sigurno za neki od ovakvih slučajeva. Mladi čovjek teško strada u prometnoj nesreći i

padne u duboku komu. Ne reagira. Ne budi se. I tako mjesecima. Godinama. Liječnici vele da

je to stanje ireverzibilno, tj. da se pacijent nikada neće probuditi. Međutim, njegovi najbliži,

njegovi roditelji uz pomoć rođaka i prijatelja neprestano su uz bolesnika. Pričaju mu, masiraju

mu udove, miluju ga. I gle čuda: nakon višegodišnje duboke kome, bolesnik se budi. Onda kad

su mnogi i premnogi – i kako se to kod nas rado veli – čak i "struka" rekli da je slučaj beznadan.

Složit ćemo se: samo ljubav može činiti ovakva čuda. Ljubav koja jednostavno čini čuda.

Tako se mi ponašamo prema onima koje ljubimo. Nikad ne odustajemo od onih koje ljubimo,

makar ih svi drugi otpisali kao nekorisne i nepopravljive. Eto, upravo o tome nam govori kratka

i jednostavna Isusova prispodoba iz današnjeg evanđelja.

Posijeci je!

Škrta i kamenita je zemlja u Palestini. Baš kao i u nas u Dalmaciji. Puno kamena i malo dobre

zemlje. Dolazi čovjek u svoj vinograd i vidi da mu smokva već tri godine ne rađa plodovima.

Širi grane, tjera lišće, a od plodova – ništa. Crpi zemlju i zauzima mjesto plemenitoj lozi. Zato

gospodar veli vinogradaru: „Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne

nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?“

Vinogradar i ne misli tako. On je strpljiv. Ta što su tri godine u životu jednog drveta, jedne

voćke? Zar se ne može dogoditi da počne donositi plodove tek u četvrtoj, petoj ili desetoj

godini? A što reći za čovjeka? Tko i kada može reći da je neki čovjek posvema propao, da je u

potpunosti ogrezao u zlu, nekoristan, nepopravljiv, opasan, do srži pokvaren? A mi slične

sudove donosimo tako lako i olako. Temelj nasilja među mladima, temelj bahatosti i bešćutnosti

u privredi i u politici, temelj teških sukoba u obitelji jest upravo naša potreba da se dijelimo na

"naše" i "njihove". Pri čemu uviđamo i uvećavamo vlastite vrline, a pogreške bojimo ružičastim

bojama; dok, s druge strane, naravno, tuđe pogreške prebrajamo, umnažamo i uvećavamo dok

njihove vrline ne smatramo spomenom vrijedne. I onda takve svoje protivnike, koje smatramo

nepopravljivima, nižima, lima, takve onda ljude olako "čistimo", siječemo, osuđujemo i

pokapamo. U svom srcu pokapamo žive ljude.

Ostavi je…

67

A što čini Bog? U liku vinogradara, nama sucima i izvršiteljima presuda Bog, milosrdni Bog

progovara: "Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će

ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je."

Obratimo pozornost, u ovoj prispodobi, nama strogima vinogradar, koji predstavlja milosrdnog

Boga veli: "Gospodaru!" Upravo to. Mi smo koji puta zemaljski gospodari sudbina ljudi na ovoj

zemlji. Naša odgovornost nije malena! Nadalje, Bog nam u liku ovog vinogradara pokazuje

svoju božansku strpljivost. Bog je strpljiv. Bog je pun razumijevanja i ljubavi. A mi ljudi htjeli

bismo to odmah "preko koljena" riješiti. Za slabog i grešnog čovjeka olako kažemo: " Ništa od

njega!" A Bog se hvata i za malu mogućnost. Pa tako nakon što je zatajio Isusa, raskajani Petar

odmah dobiva oproštenje. Tako Pavao progonitelj postaje oruđe izabrano. Tako braća Ivan i

Jakov koji se žele nametnuti ostalim apostolima, nisu zbog toga bili izbačeni iz kruga

dvanaestorice, nego ih Isus strpljivo odgaja za žrtvu i samoprijegor. Zvuči li nam to previše

blago, previše romantično. Pogledajmo: zar se i mi jednako tako ne odnosimo prema onima

koje volimo. Koliko puta roditelji svome neodgovornom djetetu uvijek iznova daju novu

prigodu, pokazujući veliku strpljivost i beskrajnu ljubav. Eto, upravo to! tako bismo se i mi

trebali ponašati prema svakom čovjeku, jer se zapovijed ljubavi odnosi na sve ljude.

Još ove godine…

Pogledajmo, konačno, i samo stablo smokve. Za sada je dobro prošla. Veli vinogradar: "Pusti

je još ove godine…" Nama je dan sadašnji trenutak. Sada za nas nije kasno. Tako evanđelje

spominje tragediju onih ljudi koji su došli žrtvovati u hram, pa ih je Pilat dao pobiti, kao i onih

drugih na koje se srušila kula u Siloamu. Naši su dani izbrojeni i naše je vrijeme ograničeno.

Nikada ne znamo koliko nam je vremena dano i hoćemo li sutra imati prigode za dobro djelo

koje možemo učiniti danas. Doista, kako veli Isus, ne bismo trebali Boga iskušavati. Jer, još od

osnovnoškolskih dana tako rado odgađamo činiti svoje dužnosti, tako da često ne činimo ono

što bismo trebali. Tako smo u školu dolazili bez lektire, pa onda kasnije, nikad nam nije došlo

na red da se stvarno odreknemo nekih loših navika, da se stvarno obratimo, da se više posvetimo

Bogu, obitelji, svojim dužnostima. Odgađamo i odgađamo. Jer, ako nešto uporno odgađamo,

lako nam se može dogoditi da to nikada i ne izvršimo. Zato nas Pavao opominje: "Dok imamo

vremena, činimo dobro svima" (Gal 6,10). Vrijeme nam tako brzo protječe. Zato, opet veli

Pavao: "Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa" (2 Kor 6,2).

III.

Onaj koji jest

Evo u prvom čitanju jednog od ključnih događaja starozavjetne povijesti spasenja. Dok je čuvao

ovce, Mojsije ugleda grm koji gori, a ne izgara. Kad se približio, čuje Božji glas. Sveto je tlo

na kojem stoji, zato Mojsije treba izuti obuću s nogu. Bog se predstavlja kao Bog njegovih

otaca, i upućuje ga da ide izvesti njegov narod iz ropstva. Mojsije je iznenađen, ne zna što bi

rekao. On koji je bio na egipatskom dvoru veoma dobro zna da čovjek ne može samo tako doći

na faraonov dvor i zahtijevati nešto od najsilnijeg vladara onoga svijeta. Mojsije onda (možda

zato da bi dobio na vremenu) pita Boga za njegovo ime. I Bog mu objavljuje. Ja sam onaj koji

jesam - Jahve! To je bio i odgovor na pitanje, ali i utemeljenje zadaće koju mu Bog daje. To će

ime biti snaga Izraelskog naroda. Naime, upravo stoga što je njihov Bog – Bog koji jest, koji je

nazočan, koji je s njima, oni bivaju kadri pobijediti višestruko jačeg faraona i njegovu vojnu

68

silu. I doista, Jahve je učinio velike stvari u Egiptu i silnim ih čudesima izveo iz Egipta. Sve je

to bilo Božje djelo, jer je bilo očito da oni kao narod nikada ni u snu to ne bi mogli učiniti.

Nadalje, u tom je imenu, rekao bih, sadržan Božji način djelovanja među ljudima. Prisjetimo se

kako gotovo sve religije daju Bogu „uzvišena“ imena: Svemoćni, Svevišnji, Jaki, Gospodin,

Gospodar. Životvorac, Stvoritelj. Niti jedno od tih imena nije pogrešno. No ipak, od svih tih

imena Bog izabire ime Jahve - onaj koji jest. Naime, ime Jahve ne označava toliko Božje biće

ili bivstvovanje koliko činjenicu da je on s nama, među nama. On je Bog koji je nazočan, koji

jest s nama. To su Židovi na putu kroz pustinju mogli i na izvanjski način primijetiti: Biblija

izvješćuje kako je Slava Gospodnja išla pred njima noću u obliku ognjenog stupa, a danju u

obliku oblaka. Ta je bio temelj židovske vjere: Bog je bio s njima, Bog je bio njihov Bog.

U tome smjeru ide i daljnja povijest spasenja. Bog najavljuje Spasitelja koji će biti Emanuel, S

nama Bog. I doista, Sin se Božji utjelovio, tako da je onda mogao mirno reći: „Filipe, tko je

vidio mene, vidio je i Oca!“ Isus je jedno sa svojim Ocem. Tako u Isusu iz Nazareta

prepoznajemo Krista, pravog jedinorođenog Sina Božjega, u njegovim djelima vidimo na djelu

Božje spasenje.

Međutim, nisu samo Isusovi suvremenici imali tu sreću da kažu: „I Riječ je Tijelom postala i

prebivala među nama“. Naime, Isusova riječ: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“

nije samo nekakva utjeha niti se odnosi na neku moralnu prisutnost. Znademo i vjerujemo da

je Krist po Duhu Svetom živ i djelatan u svojoj Crkvi. Kad god se saberemo u njegovo ime,

ondje je i on među nama. Kad god se naviješta riječ, kad god se slave otajstva, poglavito kad

se slavi euharistija. I to je naša snaga i naša utjeha. Veli Isus. „Bez mene ne možete ništa

učiniti“. I ne želimo ništa bez njega činiti, jer on je naš Bog, naš Spasitelj, naša snaga i naše

uzdanje. U Isusu Kristu se u potpunosti ostvaruje ona Božja blizina koju označava ime Jahve.

Ove smo korizme zacijelo iskusili prolazak Gospodnji, Božju blizinu i milinu drugovanja s

njime. Neka nam podari da on bude naša baština kroza svu vječnost.

69

ČETVRTA NEDJELJA KORIZME

I.


U ovom pokorničkom korizmenom vremenu Crkva nam stavlja pred oči lik izgubljenog sina,

mladića koji je griješio, ali koji se znao i pokajati i tražiti oproštenje. Nitko se od nas ne može

pohvaliti besprijekornošću. Zato ćemo i mi danas, na početku ove svete mise, zamoliti

Gospodina da nam otpusti naše grijehe i propuste, pa da u miru i radosti možemo proslaviti ova

sveta otajstva.

Gospodine, Ti si muškarca i ženu stvorio na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojom smrću i uskrsnućem ti si palo čovječanstvo ponovno pridigao i otvorio mu

put spasenja. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i danas svakoga od nas pozivaš na obraćenje, da bi nas u potpunosti mogao obdariti svojom milošću. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Neobično je to kako se čovjek dade razmjerno lako opsjenuti onim što nije dobro. Već malena

djeca misle da je jako zanimljivo igrati se opasnim predmetima. Tako će, nesvjesni opasnosti,

posegnuti za otrovima, zapaljivim tekućinama, oštrim predmetima, nesvjesni njihove opasnosti.

A i mi odrasli. Osjećamo koji puta magnetsku privlačnost „zabranjenih stvari“. Tako čovjek

poseže za alkoholom, prepušta se srdžbi, zavisti; dopušta da njime ovladaju različite strasti. A

na koncu, sve to, umjesto da uzdigne čovjeka, baca ga u prah i čini da se čovjek sam sebi gadi

i sve to zbog zla i pričina kojima je dopustio da ga obuzmu. Umjesto da vlada svojim užicima,

na koncu postane svjestan da su užici zavladali njime, učinili ga svojim robom, ispraznili

njegovu dušu i učinili da duboko nezadovoljnim. I onda čovjek postane svjestan koliko su

istinite riječi Svetog pisma da je đavao otac laži, onaj koji pod prividom dobra ljude navodi na

zlo i nesreću. Eto, to nam se upravo prikazuje u današnjem evanđelju.

Daj mi dio imanja koje mi pripada

Mlađi sin ima sve ili bar misli da ima. Ima mladost. Ima novac. Misli da ima mudrosti i

razboritosti. Naime, vidio je koliko je otac štedljiv, a on je to smatrao škrtošću. Vidio je koliko

otac teško radi, što je tražio i od svojih sinova, a ne samo od slugu. A sin je to smatrao

nepotrebnim. Čemu se mučiti kad čovjek ima novac? I to toliki novac. Kad nije mogao

nagovoriti oca na drugačije ponašanje, odlučio je osamostaliti se, pokazati ocu i starijem bratu

da je moguće sasvim drugačije živjeti. Konačno, htio je lagodno živjeti svoj život, ta život je

samo jedan i uz to kratak!

Ondje potrati dobra svoja živeći razvratno

Istina brzo dolazi na vidjelo. Novac, koliko ga god bilo, brzo se potroši, pogotovo kad čovjek

želi trošiti i razbacivati. Mladić se, čuli smo, vrlo brzo našao u velikoj bijedi. Ostao je bez

novaca. Ostao je i bez nazoviprijatelja. Naime, „vinski“ su prijatelji onoliko dugo „prijatelji“

dok ih se časti. Ostao je bez domovine. Ostao je bez ikakvih sredstava za preživljavanje. Na

koncu je ostao i bez ljudskog ponosa. Morao je čuvati svinje, zadnji posao koji bi jedan Židov

70

preuzeo. Pa čak i to nije bilo dovoljno da bi preživio. Strašne su posljedica grijeha i

razuzdanosti.

Došavši k sebi

I onda se događa obrt. Naime, zna se dogoditi kad jedna takva osoba sve izgubi, onda često

ljubomorno čuva ono za što misli da mu je jedino preostalo: lažni ponos. A zapravo se radi o

tome da čovjek ne želi priznati svoju pogrešku, svoj grijeh, to onda znači da ostaje živjeti u

svojim tlapnjama, to znači da jednostavno još nije odrastao. Međutim, Isus je htio ispričati priču

sa sretnim završetkom. Mladić je došao k sebi, shvatio je svoju zabludu i odlučio je priznati

sebi i ocu. Netko će reći da to baš i nije bio znak neke čestitosti, nego je jadnik bio nagnan

glađu. Ali ipak, vrijedilo je! Jer, koliki su, kako već spomenusmo, zbog glupog ponosa ostali u

svome zlu i u svojim tlapnjama.

Stavite mu prsten na ruku

Poznato nam je kako je u Isusovoj prispodobi otac postupio bolje od svih sinovljevih

očekivanja, daleko iznad njegovih očekivanja. Otac ga prihvaća kao svoga sina. Ne gleda uopće

na ono što se prije toga zbilo. Štoviše, poklanja mu još više pažnje i nježnosti, nego što je imao

ranije.

Kojem sinu želimo biti nalik?

To je naša slika i prilika. Ne radi se nužno o tome da smo mi prema Bogu i bližnjemu u zadnje

vrijeme počinili strašne i strahovite grijehe. Radi se o tome da imamo svojih mana, svojih krivih

stavova, svojih grijeha i grijehića. I onda smo u napasti da ih ne prepoznajemo, da ih ne želimo

priznati. Ni sebi, a kamo li drugima. Evo, u dubokoj smo korizmi. Pogledajmo. Zar ne da se u

svakome od nas skriva tako neka naša tvrdoglavost, nešto što smeta i nama i drugima, ali to ne

želimo priznati. Možda je u meni stvarno puno oholosti, tvrdoglavosti. Možda sam prepun

lakomislenih i uvredljivih riječi. Možda sam se potpuno opustio kada su u pitanju psovke. Ili

sam se prepustio ružnim mislima: zavisti, ljubomori, bludnosti? Možda već dugo vremena

ljenčarim i ljenčarim lažući sebi i drugima kako imam puno posla i kako puno radim? Ili sam,

što je također loše, do te mjere obuzet poslom da zanemarujem i sebe i svoju obitelj. Možda

sam do te mjere uronjen samo u ovaj život, da zabravljam na molitvu, na misu, na Boga?

Ostavimo po strani ponos, zavist i nazovipravednost starijeg sina. Ako već jesmo griješili, a

jesmo – puno ili malo, svejedno je – onda će biti mudro da priznamo. Da priznamo sebi. Da

priznamo Bogu. Da se pokajemo. Da zamolimo za oproštenje svoje bližnje. Da stvarno

odlučimo promijeniti sve ono što je loše u našem životu. A onda ćemo – poput mlađega sina –

iskusiti puno više mira i radosti nego što smo mogli očekivati i pretpostavljati. Bog kada daje,

u obilju daje.

Evo, dobri nebeski Otac i nas danas poziva na gozbu, da proslavimo ovu euharistiji u radosti.

U radosti, jer se naš Bog nas nikada ne odriče; u radosti jer uvijek njemu možemo doći; u

radosti, jer samo on ispunja naše duše svojim mirom.

II.


71

Stara jedna poslovica veli kako je ljudski pasti, ali je đavolski ustrajati u zlu. Svi smo grešni

veli Pavao: Po Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve

ljude prijeđe smrt (Rim 5,12). Grešni smo. Bog to najbolje zna. A prvi korak prema Bogu i

pomirenju s njime jest ponizno priznavanje grijeha. O tome nam danas govori Božja riječ. I mi

bismo danas htjeli pred Gospodinom iskreno i ponizno priznati svoje grijehe. Samo ćemo tako

– uz Božje oproštenje i uz Božju milost – biti dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, ti si nas stvorio da budemo tvoji prijatelji, tvoja ljubljena djeca. Gospodine,

smiluj se!

Kriste, svojom smrću i svojim uskrsnućem ti brišeš naše grijehe i ponovno nas činiš ljubljenom djecom Božjom. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da u poniznosti i jednostavnosti svakodnevno napredujemo u svakom dobru. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Nitko od nas ne može sama sebe sagledati i razumjeti do u tančine zašto je u svojoj prošlosti

postupio ovako ili onako. Velimo ponekad: "Ne znam što mi je bilo!" I doista ne znamo Koliko

je na nas utjecala vlastita narav, odgoj, životne okolnosti, drugi ljudi… Kako god bilo,

griješimo. Četo. U većoj ili manjoj mjeri. Tako smo danas u poznatoj Isusovoj prispodobi mogli

vidjeti kako lakomislen čovjek može teško pogriješiti. Mladić je omirisao novac. Uvjeren kako

sve zna bolje od svoga oca, uvjeren kako s njime započinje povijest, uzima novac i u tuđem

svijetu želi započeti bolji život oslobođen svih ograničavanja. I krah se brzo dogodio. Oni što

su mu se pravili prijateljima dok je novca teklo, netragom su nestali kad je novca nestalo.

Mladić je odbacio dom i domovinu, a novi je svijet odbacio njega kad je ostao bez ičega. Čisti

očaj.

Sagriješih!

I onda mladić počne razmišljati. Trijezno, logično. Pogriješio je. To je očito. Međutim, za

prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Shvatio je da sluge njegova oca žive puno bolje od

njega. Oni imaju kruha na pretek, a on gladuje. Zato mladić veli "Sagriješih!" Mi to redovito

shvaćamo u nekom moralnom smislu, što i jest. Eto, mladić skrušeno priznaje, kaje se, itd.

Međutim, temelj poniznosti jest zapravo – priznavanje istine. Ovdje je istina teška, ružna, ali je

istina. Neuljepšana. Mladić je uludo sve prokockao. Ne može vratiti svoj novac, a niti svoj

dobar glas, svoje sinovstvo. Sam sebi priznaje da je pogriješio.

Naša nevolja jest upravo u tome da sebi ne priznajemo svoje pogreške, a kamo li drugima. Nalik

smo ljudima koji ne žele priznati da npr. imaju povišenu razinu šećera u krvi, pa onda odbijaju

bilo kakvo liječenje. Koliko god istina bila bolna, treba se s njom suočiti. Pao sam na ispitu, jer

sam ljenčario. Imam loš odnos sa svojom djecom, jer sam ih zanemarivao. Moji problemi u

obitelji u velikoj su mjeri uzrokovani time što odbijam razgovarati, što bježim u alkohol, kocku

i sumnjiva druženja. .. I tako dalje, i tako dalje. Dokle god ne priznamo u čemu smo mi (mi, a

ne drugi!) pogriješili, nećemo ništa moći učiniti. Bit ćemo kao noj za kojega se veli da u

opasnosti uvuče glavu u pustinjski pijesak…

Poniznost nije prenemaganje, nego je jednostavno č- realnost. Samo to.

Kako li nam je važna i potrebna ta realnost koju netko naziva poniznošću. Poniznost je zapravo

kruta realnost.

72

Ustat ću

Sada nastupa vjera. Vjera u vlastite snage i vjera u Božju milost. Mladić je spreman priznati

svoj grijeh svome ocu. Spreman je suočiti se s mogućim očevim odbijanjem, s podsmjehom

slugu, s govorkanjima sela… Reći će se: pa, naravno, kad je gladan! Međutim, zar nam se ne

događa da ustrajavamo u svojoj tvrdoglavosti pa i po cijenu očite vlastite štete. Ja da priznam!

Ja da njemu kažem da sam krivo postupio! Ja da dopustim da mi se podsmjehuju moji kolege,

susjedi… Nevolja i nesreća je svih nas – a da o političarima i ne govorimo – da ćemo prije

umrijeti od gladi nego priznati da smo u bilo čemu imalo pogriješili. A taj mladić je preko svega

toga prešao i uputio se na neizvjestan put…

Da se proveselimo

Doček je natkrilio sva mladićeva očekivanja. Otac ga prima kao sina i uopće ne želi slušati

njegove isprike. Štoviše, priređuje gozbu i baca se u trošak. Znamo da u ovoj prispodobi otac

predstavlja milosrdnog Boga. Pogledajmo. Ako pogriješim, pa priznam, može se dogoditi da

me ljudi ne pokažu razumijevanje, da mi ne daju drugu priliku, da me izrugaju. Moguće je da

me i moji najbliži odbace. Sve je to moguće. Međutim, dvoje nam nitko neće moći oduzeti.

Prvo: mudrost i razboritost da otvorenih očiju sebi priznamo istinu. Da sagledamo sebe

kakvima jesmo. Da se ne zanosimo pustim snovima koji nas vode u još veće nevolje. Drugo:

nitko nam neće moći uzeti milosrđa Božjega. Bog se najviše veseli raskajanu grešniku. Veli

pismo: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost (Jak 4,6).

To je naša nada. Pristupamo s pouzdanjem Bogu. On i jest poslao svoga Sina da spasi grešne,

a ne pravedne. Da podigne slabe, a ne jake. Bog je onaj pastir koji ostavlja devedeset i devet

ovaca u pustinji da bi pronašao onu stotu, izgubljenu. Zato, ove korizme puni pouzdanja u Božju

dobrotu želimo ovo troje. Prvo, priznati u svojoj savjesti i pred Bogom gdje i u čemu griješimo.

Koji put će biti i važno i potrebno da to priznamo i onima koje smo povrijedili. Drugo, ustat

ćemo i zaiskati Božje milosrđe. Korizmena ispovijed će nam u tome smislu donijeti pravi mir.

Treće, samo tada ćemo osjetiti pravu radost. Bog ljudi raskajana grešnika i uopće e ne želi

spominjati naših grijeha.

Ne zaboravimo i ono posljednje. Stariji se brat nije radovao. Obuzela ga je zavist. A zavist je

neprijatelj svake radosti, mira, prijateljstva. Zavist je čista suprotnost Bogu. Nikome ne pomaže,

zavidnika unesrećuje i još k tome udaljava od Boga. Ako već i (pogrešno) mislimo da nemamo

nekih posebnih mrlja na savjesti, barem se čuvajmo uspoređivanja s drugima i osuđivanja

drugih. Samo tako će ovo korizmeno vrijeme u nas unijeti svježinu i čisti i nepatvorenu radost.

III.

Došavši k sebi

Tko bi mogao objasniti sve uzroke i razloge ljudskog htjenja i djelovanja? U nekim slučajevima

čovjek je zagonetka i samom sebi. Kad čovjek nešto posve krivo učini čuje se komentar: „Ne

znam što mi je bilo...“ I onda psiholozi imaju pune ruke posla pokušavajući prozreti zašto i

zbog čega... Tako se onda i mi upitamo: doista, zašto čovjek griješi? Zašto čini zlo sebi i

drugima? Lako ćemo se dogovoriti da je grijeh zlo u svakom pogledu. Svaki naime grijeh remeti

društvene odnose, remeti čovjekov odnos prema Bogu, i, konačno, upropaštava onaj sklad koji

Bog daje čovjeku. Jer, stvoreni smo na sliku Božju, otkupljeni da budemo dionici božanske

73

naravi Isusa Krista; a po grijehu se pretvaramo u vlastitu karikaturu, u čudovišta. I onda čovjek

ne može biti sretan, kako svatko od nas vrlo dobro zna. Ne može čovjek biti sretan kad narušava

vlastito zdravlje ili vlastito dostojanstvo, ne može biti miran u sebi kad vidi da je uzrokom patnji

drugih ljudi, ne može biti miran kad vidi kako se udaljava od Boga, Izvora života.

Zašto onda čovjek griješi? Zašto radi protiv sebe? To je ona tajna zla, mysterium iniquitatis. O

tome danas Isus govori u nenadmašnoj prispodobi koju bismo mogli nazvati Prispodobom o

izgubljenom sinu ili o milosrdnom ocu ili o zavidnom bratu.

Prispodobu znamo. Mlađi brat uzima svoje nasljedstvo i odlazi u svijet. Ne razmišlja o drugima.

Ne razmišlja „na dulje staze“ kako će organizirati svoj život. Zabljesnut je velikim bogatstvom

koje ima, o lagodnom životu koje mu ono može pružiti, zavarava se brzom obrtanju novca i

lakom daljnjom zaradom. Pokazalo se da je mislio samo na danas, samo na užitke. Tako je vrlo

brzo stigao do dna: postao je nezaštićeni siromah, ubogar u tuđoj zemlji. Bez novca, bez

prijatelja, bez domovine, bez obitelji. Sam i bez ikakve podrške nije se više imao čemu nadati.

Onda je sjeo. Gladan i jadan, poderan i shrvan. Zamislio se. Zar nema više nikakve pomoći?

zar je doista za sobom porušio sve mostove? I onda dolazi onaj prijelomni trenutak kojega Luka

kratko i tankoćutno opisuje: „Došavši k sebi reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha

napretek, a ja ovdje umirem od gladi!’“ Evo zatim potpunog obrata! Mladić govori: „Ustat ću,

poći svome ocu i reći mu: ’Oče, sagriješio sam protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan

zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’“

Eto, samo to. Nama samo to nedostaje. Da dođemo k sebi. Da pogledamo sebi u oči i da kažemo

sebi i Bogu: „Jest, sagriješio sam!“ Naime, polazeći od našeg ljudskog iskustva znamo vrlo

dobro da nam je praktički nemoguće očuvati se od grijeha, jer „i pravednik sedam puta na dan

pogriješi“. Naša je međutim nesreća što to ne želimo uvidjeti, što to ne želimo priznati, što

nikako da dođemo k sebi i kažemo: „Smiluj se meni, grešniku!“ Zato nam treba biti na pameti

opomena apostola Ivana: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u

nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe. i očistiti

nas od svake nepravde“ (1 Iv 1,8-9).

Korizma je vrijeme obraćenja i pokore. Naučimo li priznavati svoje grijehe i odvažimo li se

uvijek iznova vraćati svome Ocu, naučili smo ono što je bitno.

74

PETA KORIZMENA NEDJELJA

I.


Bog nas uvijek iznova iznenađuje, iznenađuje nas svojom ljubavlju. Bog svoju veličinu i svoju

svemoć veoma često i rado pokazuje upravo svojom beskrajnom strpljivošću i dobrotom prema

slabom čovjeku. Mi ljudi uvijek možemo pred njega doći s punim povjerenjem tražeći od njega

oproštenje, milosrđe i mir. I mi danas, na početku ovog misnog slavlja, stojimo pred Bogom sa

svojim slabostima i grijesima, svjesni da on na naše pokajanje uvijek odgovara oproštenjem, a

na naše molbe uvijek svojom ljubavlju i milošću.

Gospodine, ti si čovjeka stvorio jer si ga ljubio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si došao da sve palo uzdigneš i nas učiniš sinovima i kćerima nebeskog kraljevstva.

Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da svojim bližnjima iskazujemo praštanje i ljubav. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

I predobro znademo kako je to sa starim i dotrajalim strojevima – od automobila do malih

kućanskih aparata. Kad se tako, na primjer, počne kvariti stari automobil, popravcima nikad

kraja! Uzimali se stari ili novi dijelovi, staro ostaje staro, a pokrpano – pokrpano. Nije čudo da

je jedan poznati vlasnik tvornice automobila jednom davno rekao: „Najbolji automobil je – novi

automobil“. I to je, u konačnici, točno. Danas smo u potrošačkom društvu i svi naši aparati maju

ograničeni vijek trajanja, nakon kojega njihov popravak i održavanje jednostavno postaje

neisplativ. Najbolje što se može jest – takve proizvode reciklirati.

I onda se nama ljudima događa da tako i druge ljude gledamo. Ako se netko u određenom

trenutku pokazao loš, za nas on nikad više ne može biti bitno drugačiji. Lopov ostaje lopov,

lažac ostaje lažac, lijenčina ostaje lijenčina, nevjeran čovjek ostaje nevjeran čovjek. I svjesno i

nesvjesno ne očekujemo da se čovjek može na bolje promijeniti. To je kao kad čovjek jednom

zaradi dosje u policiji: ostaje mu do konca života. Koliko god se mi ljudi gradili velikodušnima

i dobrostivima, vrlo često imamo slonovsko pamćenje: opraštam, ali ne zaboravljam.

Tako mi ljudi. A Bog? Ima li od povjerenja u čovjeka i u njegovu sposobnost da se obrati na

bolje? Ili možda i Bog, poput nas ljudi, posve odbacuje onoga koji se počeo kvariti" i uzima

novoga? Smatra li i Bog da se čovjek, koji je vrhunac njegova, Božjeg, stvaranja, može

popraviti i preurediti da bude posve nov? Ili je onaj koji jednom sagriješi nesposoban da se vrati

na prvotnu svetost? Kako Bog postupa? Čuli smo u prvom čitanju: "Evo, činim nešto novo; već

nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši." Bog je kadar učiniti

novo, stvoriti novoga čovjeka, čovjeka potpuno preobraziti.

Bog vjeruje u čovjeka

Evo tako pred Isusom grešnice. Žene koja je prekršila bračnu vjernost. Ljudi su oduvijek vrlo

strogo sudili takve grijehe i takve su grešnice ostale trajno obilježene. Jednostavno rečeno, ljudi

uglavnom ne mogu vjerovati da se može promijeniti onaj ili ona koja je već jednom tako

75

pogriješila. Pa čak kad bi jedna takva grešnica ili općenito jedan grešnik i promijenio svoje

vladanje, u očima ljudskim on ostaje ponajčešće trajno obilježen. Međutim, Bog djeluje posve

drugačije. Puno je takvih primjera iz Svetog pisma. Mojsijeva brata Arona, nakon onog užasnog

grijeha kad je ovaj bio predvodnik onima koji su se klanjali zlatnom teletu, njega, dakle, Arona,

Bog čini velikim svećenikom. Davida, nakon preljuba i ubojstva koje je bio počinio Bog

određuje da bude praotac Kristov. Petra, kolebljivca i čovjeka koji ga je zatajio, Isus čini

prvakom apostola. Pavla, nasilnika i progonitelja Isus čini apostolom naroda. Zato Pavao u

današnjem drugom čitanju i može mirno reći: "Što je za mnom, zaboravljam!" A kamo bismo

dospjeli kad bismo prelistavali životopise pojedinih svetaca? Bog doista vjeruje da se čovjek

može promijeniti. I upravo kako veli u prvom čitanju, on sve čini novo.

Bog osuđuje grijeh, ali prihvaća grešnika

U primjeru ove žene koju Isus nije htio osuditi vidimo i drugu važnu sastavnicu Božjeg

djelovanja prema čovjeku. Isus ne osuđuje preljubnicu. Oprašta joj njezin grijeh i njezine

grijehe. Međutim, ne prihvaća i ne odobrava njezin grijeh. Zato joj veli da u miru ide i da više

ne griješi. Nije Bog ravnodušan prema grijehu. Naprotiv. Želi ga ukloniti i uništiti. Međutim,

beskrajno, stvarno beskrajno je strpljiv i milosrdan prema grešniku – čovjeku. To je naša nada

i naša radost

Vjerujemo u premoć Božje ljubavi

Tako i mi, u ovoj korizmi, s radošću i mirom stojimo pred Bogom. Znademo da nas on uvijek

želi prihvatiti kao svoju djecu. Znademo da se on uopće ne želi baviti našom prošlošću – nju

ionako nitko ne može izmijeniti. Bog gleda na nas s naklonošću i ljubavlju. Nakon našeg kajanja

Bog nam oprašta i prihvaća nas kao svoju ljubljen djecu. I jednako kao i u slučaju one žene,

Bog nas poziva da više ne griješimo. Što je uz njegovu milost stvarno moguće, jer nas Bog

nikad ne poziva na nemoguće.

Naš stav prema grešnicima

Koju mi poruku dajemo drugim ljudima? Vjerujemo li u njih kako u njih vjeruje Bog, dajemo

li im prigodu kako im daje Bog? Kakve poruke šaljemo svojim najbližima? To se često i ne

kazuje riječima, ali se itekako osjete. Počnimo od svoje kuće. Okružimo svoje najbliže ljubavlju

i povjerenjem. Nemojmo se vraćati na staro, nemojmo spočitavati stare grijehe. Pokažimo da

vjerujemo u svoje bližnje, da ih prihvaćamo, da ih volimo. Budite uvjereni: tako ćemo najbolje

doprinijeti tome da se svi mijenjamo, da svi po Božjoj milosti postanemo bolji, odnosno novi

ljudi, dionici nebeskog kraljevstva.

II.


Ušli smo u duboku korizmu. Ovo su dani posta, te pojačane molitve i milostinje. Božja nas riječ

uvijek, a osobito u ovo vrijeme, poziva da sagledamo svoj život i svoje ponašanje, te da svoje

želje i nastojanja uskladimo s Kristovom evanđeljem. Htjeli bismo danas plodonosno poslušati

Božju riječ i proslaviti ova sveta otajstva. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe.

76

Gospodine, ti si po prorocima svoj izabrani narod pozivao na obraćenje.. Gospodine,

smiluj se!

Kriste, ti nas pozivaš da se odreknemo zla i grijeha. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nam po svojemu duhu daješ da milost spoznamo svoje grijehe te da se za njih iskreno pokajemo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Poznato nam je kako neki ljudi na društvenoj ljestvici naglo padnu. Do jučer su bili cijenjeni

gospodarstvenici, poslovni ljudi, političari, a danas ih većina smatraju gubitnicima. Samo,

među njima ima onih koji su nevoljko u to upali, dočim ima i onih koji svjesno napuštaju ugled

i položaj radi nekih drugih ideja i ideala. Tako će se neki uspješan čovjek povući iz svog

dosadašnjeg posla ili sa svoga položaja da bi se posvetio obitelji, posvetio se nekom plemenitom

cilju ili da bi stupio u samostan…

Sve gubitkom smatram

Upravo to s dogodilo svetom Pavlu. Bio je uspješan i cijenjeni među Grcima i među Židovima.

Rođen u židovskoj dijaspori, završio je dobre grčke škole. Bio je rimski građanin (u njegovu

okruženju to su bili tek neki), vodio je obiteljski posao (izrađivao je šatore). Uspješan građanin.

S druge strane, Pavao je bio visoko cijenjen i među Židovima. Imao je i novca i vremena i ideala

da se u Jeruzalemu školuje za židovskog vjerskog učitelja-pismoznanca i to kod najpoznatijeg

učitelja – Gamaliela. Poznavao je grčki, hebrejski, aramejski. Znao je napamet cijelu židovsku

Bibliju, dobro poznavao i grčki prijevod Biblije. Poznavao je grčke pjesnike i filozofe. Ukratko,

i za Grke i za Židove Pavao je bio izuzetno nadaren i uspješan mlad čovjek sjajne budućnosti.

I onda se u Pavla dogodila posvemašnja promjena. O tome Pavao piše u poslanici Filipljanima.

Odlomak iz te poslanice čuli smo danas u drugom čitanju. Kršćanska zajednica u Filipima bila

je Pavlu – po njegovom vlastitom priznaju – posebno prirasla srcu. I upravo u pismu njima

Pavao otkriva svoju dušu, svoj životni put i težnje vlastitog srca. Piše im kako mu nakon

obraćenja više nije bila bitna karijera ni pred Grcima, ni pred Židovima. Veli: Sve gubitkom

smatram zbog onoga najizvrsnijega, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi

kojega sve izgubih i otpadom smatram. Povjerovao je u Isusa Krista. cijelim svojim bićem. I

zato je kod Grka i Židova izgubio se ono zbog čega je bio cijenjen. Priznavši Isusa iz Nazareta

Mesijom, to jest Kristom i Božjim Sinom, posvema se odijelio od židovskih vjerskih glavara.

Postao je izopćenik. Nadalje, za Grke je Isus iz Nazareta kao Raspeti bio "gubitnik", a njegovi

sljedbenici šačica malenih i beznačajnih ljudi. Osim toga, Pavao je kasnije postao apostolom,

to jest putujućim misionarom, pa je onda time izgubio i svoj društveni ugled, ali i materijalnu

sigurnost. Sve ono što je imao, sav svoj društveni ugled među Grcima i Židovima Pavao je

odbacio.

Čuli smo: Pavao za sebe veli da je zahvaćen od Krista. Samo to mu je postalo važno. Pavao,

očito, ni malo ne žali za onim što je ostavio. Smatra da ono što u Kristu dobiva neizmjerno

nadmašuje ono što je ostavio.

Da Krista steknem i u njemu se nađem…

Onda Pavao pojašnjava središnji, duboki razlog zbog čega su se u njegovom životu stubokom

promijenile vrijednosti. Rekao je, da sve gubitkom smatra zbog Krista koji je najizvrsnija

vrijednost, pa nastavlja: da Krista steknem i u njemu se nađem … da upoznam njega i snagu

77

uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj,

prispio k uskrsnuću od mrtvih… Shvatio je Pavao ono bitno i temeljno. Ovozemni uspjesi,

položaj i slava – propadljivi su. No, s druge strane, sve patnje i nevolje ovoga života – pogotovo

kad se podnose radi Krista – sjedinjuju se s Kristovim patnjama, s Kristovom smrću, da bi onda

čovjek bio dionikom i Kristova uskrsnuća. I to je temeljna životna mudrost. Mi ljudi nikada ne

možemo konačno ukloniti bol i patnju. Ne možemo iz ljudskog društva nikada u potpunosti

ukloniti nepravdu i nasilništvo. Ne možemo, koliko god se trudili, u ljudskim međuodnosima u

potpunosti ukloniti suparništvo, oholost, ljubomoru, mržnju… Mi se, istina, borimo da dobro u

sve većoj mjeri zaživi među nama, ali, u konačnici, naš je poziv prihvatiti i prihvaćati ono što

ne možemo promijeniti, naš je zadatak da se prvenstveno trudimo oko toga da se Kristu

suobličujemo. Da on zaživi u nama. Pogledajmo: Isus se, naravno, zauzimao za Božje

Kraljevstvo već ovdje na zemlji. Zagovarao je mir, ljubav, praštanje, vjernost Bogu i čovjeku.

I nije uspio urediti zemlju i njezine stanovnike da provode onih osam blaženstava. Međutim,

Krist je, dosljedan i vjeran svome Ocu, prihvatio muku i smrt. Zato ga je njegov nebeski Otac

uskrisio i proslavio. I to je naš put, jedini isprani put.

Mi i naša Crkva?

Kako li je Pavao samo bio oduševljen! Svim je žarom naviještao Krista raspetoga iako je bio

svjestan da je to za Grke ludost, a za Židove sablazan. Pavao je doista u potpunosti bio zahvaćen

od Krista. Veli drugom zgodom: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Zato

Pavao sve napušta i svom se dušom daje na propovijedanje i naviještanje.

A što je s nama? Mnogi se od nas još dobro sjećaju kakvo je oduševljenje bilo u Hrvatskoj

devedesetih godina kada se stvarala neovisna Hrvatska. Bilo je mnoštvo ljudi u Hrvatskoj i u

inozemstvu koji nisu gledali vlastite interese, pa ni vlastiti život, samo da bi naša domovina

postala slobodna. To je bio žar!

Možemo li to isto danas reći za našu vjeru? Bojim se da se u nama u velikoj mjeri ugasio onaj

žar, onaj zanos! Ne trebamo sada govoriti o onima koji danas nisu na misi, niti o onima koji –

iako tvrde da su vjernici – na misu uglavnom ne idu. Ne trebamo govoriti ni o onima koji nisu

vjernici. Pogledajmo samo nas, koji smo ovdje, koji se ipak smatramo praktičnim vjernicima.

Koliko u nama ima oduševljenja? Koliko vatre? Koliko mi u dubini duše možemo reći da u

usporedbi s Kristom sve drugo smatramo nebitnim i od drugotne važnosti? Zvuči livludo, ako

se silom želimo uspoređivati s izvanrednim Pavlom? Ne bih rekao. Pogledajmo svoj redovan

život. Zar nam se ne čini posve razumljivim, kada žena traži od muža da na prvo mjesto stavi

brak i obitelj, a tek onda neku ekstra zaradu? Ili kad gotovo sve podruđuju liječenju svoga teško

oboljelog djeteta. To nam je razumljivo. Tako bi, zapravo, trebalo biti i u našem vjerskom

životu. Naše vjersko opredjeljenje jest temeljna životna odrednica. Boga možemo prihvatiti ili

u potpunosti ili ga uopće ne prihvaćamo. Tu nema sredine. No s druge strane, to ne znači odreći

se redovnog ljudskog života. Bog samo želi da on u našem životu bude na prvom mjestu. Evo

što je Isus u tome smislu jednom prigodom rekao Petru: Nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili

sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u

ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja

- i u budućem vijeku život vječni (Mk 10,29-30).

Korizma je vrijeme ozbiljnog promišljanja. Sagledajmo gdje je i na kojem mjestu Bog u našemu

životu. Treba doći na prvo mjesto. Samo tako ćemo imati duboki mir na ovoj zemlji i vječnu

sreću ne nebesima.

78

III.

Tko je od vas bez grijeha?

Pismoznanci i farizeji dovode pred Isusa ženu uhvaćenu u preljubu. Prema Mojsijevu Zakonu

treba biti kamenovana. I oni sada traže Isusov pravorijek. Bude li Isus rekao da je valja pogubiti

prema Zakonu, onda u vodu pada njegov navještaj o Božjem milosrđu i, što je još gore, Isus

dolazi u sukob s rimskom vlašću koja samo sebi pridržava pravo smrtne osude. Bude li Isus,

naprotiv, rekao da ženu valja poštedjeti, onda bi on došao na glas kao onaj koji ne poštuje

Zakon. Dakle, htjeli su Isusa dovesti u veliku nepriliku i staviti u pitanje njegov ugled.

Međutim, u onom je mnoštvu zacijelo bilo i onih kojima nisu te spletke bile u glavi nego su

jednostavno „revnovali za Zakon“ i htjeli vidjeti kako se on i izvršava na jednoj očiglednoj

grešnici. I nisu htjeli propustiti taj spektakl.

Ali, što ja to vidim? Eno i mene u toj skupini „pravednika“ koji se spremaju osuditi. Vidim

ispred sebe meni dobro poznatog čovjeka koji se naglo obogatio ovih posljednjih godina, ili

onoga koji se pravi važan, ili onoga što je bezdušan prema mojoj muci i potrebi. Vidim čovjeka

koji mi je dobrano „stao na žulj“, kojem očigledno ništa nije sveto, koji ne poštuje ni Boga ni

čovjeka, ni prijatelja ni neprijatelja, ni oca ni majku, ni brata niti ovu zemlju. Tako ja to barem

vidim. I kažem Isusu: Vidiš kakav je. Izvrši nad njih svoju pravdu!

No, Isus šuti. Pognute glave piše po pijesku. No svjetina (i ja u njoj!) sve više navaljuje tražeći

od Isusa da bez uvijanja kaže treba li izvršiti smrtnu presudu ili ne. A Isus (svaka mu je riječ

blagoslovljena!) ne dižući glave kratko veli: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“

I nastavi dalje pisati.

I svi ostajemo bez riječi. Odjednom mi tolike slike prohujaše glavom. Samo kad se sjetim svojih

padova i lutanja, ludosti i bezdušnosti... Okrećem se i polagano odlazim. Zajedno s farizejima

i pismoznancima. I sad tek vidim kako sam se među njih umiješao. Što mi je ovo trebalo?

Doista, što nam to treba? Zašto ljudi uopće imaju potrebu druge osuđivati, na druge „bacati

kamenje“? Pustimo li po strani sudstvo i zakone, upitajmo se, otkuda u meni tolika potreba da

sudim, štoviše, „izričem smrtnu presudu“? Bojim se da je istina u ovome slučaju posvema

prizemljena i ne baš povoljna za mene koji tako rado posižem za kamenjem. To se vidi već u

malene djece: vidim li drugoga kako griješi upirem prstom dižem dreku. Time u isto vrijeme

skrećem pozornost sa sebe. I svoju vlastitu pozornost, i pozornost drugih. Jer, ja sam dobar, ja

sam u redu, a vidi onoga tamo! Treba ga doista oštro kazniti...! A Isus mi mirno poručuje: „Ako

misliš da si ti bez grijeha, možeš prvi na nj baciti kamen.“ Tako mi Isus pokazuje kako je moj

grijeh dvostruk: jer preuzimam od Boga sudačku stolicu i jer ne gledam na samog sebe i ne

težim za obraćenjem.

To je jedino pravo pitanje. Poziv da čovjek pogleda na sebe, u vlastitu nutrinu. Ne samo zbog

toga što ne bi bilo u redu miješati se u tuđe posle, nego zbog mene samoga. Da vidim što se to

u meni krije. Da ne zapustim sama sebe. Jer na ovome svijetu jedino što stvarno mogu

promijeniti jesam ja sam. Samo sebe mogu sigurno mijenjati. Druge? Svijet? Svjetsku politiku?

Prijatelje? Neprijatelje? Vlastitu djecu? Ne i ne!

I na koncu, kako završava ova zgoda? Ja, grešnik, sudim i osuđujem. Isus, pravednik, oprašta.

Dokle smo mi to došli? Smiluj nam se, Bože!

79

CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

I.

S procesijom Kristovog svečanog ulaska u Jeruzalem započeo je veliki tjedan u kojem slavimo

najveća otajstva naše vjere. Cvjetnica je zacijelo vrlo dobar početak Velikog tjedna jer u sebi

sadržava i proslavu i muku i kušnju, ali i Božju potporu, Božju snagu i Božju pobjedu.

Cvjetnica – Nedjelja muke

Već dugo stoljeća u rimskoj liturgiji ova nedjelja ima dvostruki naziv: "Cvjetnica – Nedjelja

muke". I bogoslužje je danas nekako dvostruko i dvovrsno. U prvom djelu današnjeg bogoslužja

s radošću smo se sjetili Kristovog svečanog ulaska u Jeruzalem. On je došao kao knez mira –

zato je i jahao na magarcu. Ljudi su mu oduševljeno i iskreno klicali. Međutim, već je od starine

ova nedjelja i Nedjelja muke. Čitamo evanđeosko izviješće o Isusovoj muci i smrti. I tako ova

današnja nedjelja uključuje u sebi ono što sadržava i Isusov i naš život: isprepletanje radosti i

žalosti, uspjeha i neuspjeha, noći i dana.

Nema Cvjetnice bez muke

Zato možemo jednostavno ustvrditi kako nema Cvjetnice bez muke. To je vidljivo u Isusovom

životu. Kada je Isus propovijedao u Galileji i u Judeji, mnoštvo je "visjelo" o njegovoj riječi,

jer ih je bio učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Za neka njegova čudesa ljudi

su ostajali bez daha, kao što je ono bilo rečeno: "Odvijeka se nije čulo da bi tko povratio vid

slijepcu od rođenja". Bilo je lijepo doživjeti kako su se bolesnici "bacali" na njega uvjereni da

ih može ozdraviti. Bilo je lijepo doživjeti onoliku vjeru onoga rimskoga satnika koji je bio

rekao: "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će

biti sluga moj." I to je sve bilo lijepo. Međutim, Isus je doživljavao i svoju muku, još puno prije

svoje prave muke na Veliki petak. Tako se jednom rasplakao nad Jeruzalemom, koji nikako da

spozna što je za njegov spas. Žalostio se zbog tvrdoglavosti mnogih pismoznanaca i farizeja

koji od slova nisu vidjeli čovjeka, koji su robovali slovu zakona, a duh im je bio daleko od Boga

i čovjeka. I onda je doživio da je ono isto mnoštvo tako brzo zaboravilo što je sve za njih bio

činio, da su spremno i grlato vikali: "Raspni ga, raspni!" Silno ga je zaboljelo što ga je Juda

izdao, što su Petar , Ivan i Jakov spavali dok se on krvlju znojio, što su se svi učenici razbježali,

što ga je Petar zatajio…

Naravno da u svemu tome vidimo i sebe same. Bilo je i ima lijepih stvari u našem životu. Bilo

je i ima lijepih i posebnih trenutaka, bilo i ima posebnih i dragih osoba u našem životu, bilo je

i ima toliko stvari koje nas vesele… Međutim, kako nam se samo događaju obrati. Kako nam

se samo dogodi da iz radosti prijeđemo u tjeskobu i brigu. Koliko nas je puta život "izudarao"

vrlo neugodnim iznenađenjima za koje smo krivi ili mi sami ili drugi ili jednostavno izvanjske

okolnosti. Upravo tko. Nema Cvjetnice bez muke.

Nema muke bez Cvjetnice

Međutim, to nije sva istina. Istina je također da nema muke bez Cvjetnice. Kako? Eto, Isus je

poslije svoje muke i smrti uskrsnuo. Uskrsnuo tako da više nikad ne osjeti što je muka i bol, da

više nikada ne umre. Jednostavno rečeno, ona konačna Cvjetnica koja je zapravo Uskrsnuće,

ostaje posljednja. Bog nije dopustio da "pravednik njegov truleži ugleda", Bog nije dopustio

80

niti kada dopušta da zlo ima zadnju riječ. I to je i naš put, naša nada i naša radost. Svaka naša

nevolja, svaka naša bol, podnesena s Kristom, ima svoj smisao. Zato i mi možemo mirno s

Palom reći: "Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama

poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak" (2 Kor 12,10).

II.

Nacrt za homiliju

Izviješće o Isusovoj muci koje smo upravo čuli dovoljno je rječito i pobudno. Danas ćemo

pokušati izdvojiti samo jedan dio: Isusovu molitvu u Maslinskom vrtu. U Isusovu stavu

možemo i trebamo sagledati i naš vlastiti život.

Molite da ne padnete u napast!

Znamo i vjerujemo da je Isus pravi Boji Sin, ali i savršen čovjek. Veli Pismo da nam je u svemu

jednak, osim u grijehu. Tako u Maslinskom vrtu vidimo Isusa kao pravoga čovjeka kojega uoči

njegove smrti hvata užas i tjeskoba. Zato veli svojim učenicima: Molite da ne padnete u napast!

Očito je to poruka za njih, a i za njega samoga. Vidjeli smo na početku korizme kako je Isus

bio napastovan. Napast je prisutna u svakom čovjeku i nitko od nje nije zaštićen. Zbog toga

valja moliti da ne padnemo u napast, tj. da ne podlegnemo napasti. Isus je svjestan da je duh

voljan, ali da je tijelo slabo. Zato se moli.

Bilo je vremena kad su se vjernici silno bojali đavolskih nasrtaja i utjecaja zloduha. Krist je

pobijedio zlo i grijeh, on je vladar neba i zemlje i stoga se ne moramo nikoga i ničega plašiti.

Međutim, napast je uvijek prisutna. I baš zato što je Krist pobijedio zlo i grijeh, trebamo uvijek

tražiti njegovu snagu i njegovu milost. Bilo bi ludo, kad bi se čovjek lakomisleno igrao s

napašću. Jer, kako su govorili neki sveci, nema toga grijeha koji ja ne bih mogao počiniti. Zbog

toga je jasno, da razborit čovjek i vjernik izbjegava grešne prigode i pazi na svoje strasti, da ga

ne odvedu na stranputicu. Konačno, svakodnevno molimo Ne uvedi nas u napast, tj. ne dopusti

da padnemo u napast.

Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!

Isus po svojoj ljudskoj naravi želi živjeti. Plaši se smrti. Zato je tako razumljivo da u prvom

dijelu svoje molitve veli: Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Tako i mi molimo za

zdravlje, za uspjeh, za mir i ljubav u obitelji… I to je razumljivo. Međutim, Isus u nastavku

svoje molitve govori ono što je srž svake molitve. Govori svome Osu: Ali ne moja volja, nego

tvoja neka bude!

Koliko god to koji puta bilo teško, ovo treba biti središnji dio i naše molitve. Ali ne moja volja,

nego tvoja neka bude! Iznad svega želimo da se na nama vrši Božja volja. On vidi ono što mi

ne vidimo, on zna ono što mi ne znamo, njegovi su putovi nedokučivi. I, što je najvažnije, Bog

nas ljubi kao svoju djecu. Pa ako dopušta nevolju, muku i smrt, on zna zašto i zbog čega. Za

nas ostaje bitno da smo pred njegovim očima i u njegovu srcu.

A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri.

81

Strašna je bila Isusova tjeskoba. Veli današnje evanđelje: I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi

koje su padale na zemlju. I u tim trenucima – gle! – stiže pomoć s neba: A ukaza mu se anđeo

s neba koji ga ohrabri. To je i naša nada i naša snaga. Bog nas nikada ne kuša preko naših sila.

Tako se u našem životu javlja Božji anđeo tješitelj. Može to biti neki sretan događaj, neka

posebna prigoda, rečenica iz Svetoga pisma, bljesak neke spoznaje koji nas prosvijetli i utješi.

Može to biti neka draga osoba koju Bog postavi na naš životni put… Neće Bog dopustiti da nas

muka i teret života posve sataru. Samo je važno da se mi potrudimo ostati Bogu vjerni, a on nas

nikada neće ostaviti same na našem putu. Konačno, uvjereni smo, mi smo njegova djeca. Mi

smo uvijek u njegovu srcu. A u konačnici, kao što je svoga Sina Isusa Krista peko strahote križa

i smrti doveo do slave uskrsnuća, tko neće dopustiti da bude uzaludna i jedna suza i jedno dobro

djelo učinjeno iz ljubavi. Tako će i nas učiniti dionicima Kristove pobjede i Kristove proslave.

III.

Druge je spasilo…

Otkud u čovjeku potreba da mrzi, da zlo snuje i nepravdi se raduje a tuđoj nesreći veseli? Doista

mržnja zasljepljuje oči, zatamnjuje um, ispraznjuje dušu. Zasljepljen mržnjom čovjek se

izobliči, postaje ne-čovjek, potpuna suprotnost onoj slici prema kojoj ga Bog stvara. Slobodno

možemo reći da je mržnja upravo do takve mjere bila obuzela neke Isusove mrzitelje.

Isus je „prošao svijetom čineći dobro“. Liječio je njihove bolesnike, uskrišavao njihove gladne,

tješio njihove ucviljene, naviještao spasenje malenima i prezrenima, davao nadu slabima i

grešnima. Isusovi su neprijatelji to jako dobro znali. Pa ipak, Isus se nije uklapao u njihove

okvire. Smetao im je pa su ga maknuli. Nekom naopakom ljudskom logikom bilo je to - po

njihovu shvaćanju - nužno zlo. „Bolje on, nego mi!“, rekli bi oni. Međutim, tu se zlo ne

zaustavlja, nego se umnaža do čudovišnih razmjera. Ono zlo radi zla, ona zloba koja je sama

sebi svrhom i koja od čovjek čini čudovište. Prisjetimo se. Isus visi na križu. Odbačen i osuđen.

Trpi neiskazane tjelesne muke. Trpi zbog nevjere svjetine koja mu tako brzo okreće leđa. Trpi

zbog kukavištva svojih učenika. Trpi zbog boli vlastite majke koja je svjedok njegova umiranja.

I onda dolazi rugalica koja je čista zloba i pakost, koja ga želi do kraja poniziti: „Druge je

spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!“

Ne vidimo li u određenoj mjeri i sebe same? Kad god dopustim da me i najmanji dašak mržnje

obuzme, pretvaram se u čudovište. Kad dopustim da oholost ili mržnja u meni prenoće i samo

jednu noć, to zlo u meni buja: zatamnjuje mi pogled, izobličuje mi razum, čini me đavolskim

oruđem. I onda se zlo gomila na zlo, onda zlo i osveta postaju sami sebi svrhom. Evo običnog,

nažalost svakodnevnog, primjera. Porječkam se u kući s nekim iz svoje obitelji. Mislim da mi

čini nažao, pa mu to u oči govorim, branim se tražeći svoje pravo. Ali to mi onda ne bude dosta.

Krećem u protunapad. Biram njegove meni dobro poznate slabe točke i onda gađam i odapinjem

strelice zlobe i zluradosti. Omalovažavam ono što je on učinio („Nisi sposoban naći neki

čestitiji posao!“), dajem proizvoljne i zlobne ocjene njegovih motiva („Tebi je samo da se

vucaraš sa svojim nogometašima!“, ne priznajem mu da je u ovom ili onom slučaju uopće imao

poštene namjere („To si i učinio samo zato da imaš izgovor izbivati izvan kuće!“), neke njegove

pogreške uopćavam („Uvijek si bio sebičan!“)... I onda, redovito, dobijem iste ocjene s druge

strane i onda mržnja, jal, zlo i grijeh rastu i rastu.

Isusa je kao čovjek veoma boljela nezahvalnost tih ljudi. Svakoga od nas boli osuda,

odbacivanje i omalovažavanje. Stoga, dragi moji, pripazimo što i kako govorimo. Riječi znaju

82

posjeći jače od mača. A ako nam se i dogodi da budemo tako ružno napadnuti, ne uzvraćajmo,

nego uzmimo Isusove riječi blagoslova: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ Tako se zlo neće

umnažati, a pomirenje će doći puno brže nego što mislimo.

Nisu to sitnice. Vidjeli smo dokle sve može ići ljudsko ruganje: sve do užasne, nepravedne,

bezdušne poruge Sinu Božjem. Toliko čovjek može malo po malo zatupiti vlastitu savjest.

Bože, Sačuvaj nas od bešćutnosti!

83

VELIKI ČETVRTAK

I.


Danas slavimo veliku i središnju tajnu naše vjere. Krist se predaje za nas, Krist nam se daruje

u otajstvu svojega Tijela i Krvi. Na današnji je dan Isus, dakle, ustanovio ovo sveto euharistijsko

otajstvo u kojem se posadašnjuje i ostvaruje naše spasenje. Tako, svaki puta kada slavimo svetu

misu, u nama i među nama se ostvaruje Kristovo spasenje. Današnji jedan, dakle, dan

euharistije. U isto vrijeme Isus nas poučava da, poput njega, trebamo služiti jedni drugima,

upravo kako to veli Božja riječ: "smatrajući jedni druge većima od sebe". Neka nam Gospodin

podari milost d ovaj veliki dan i ovo veliko otajstvo – na današnji dan ustanovljeno – dostojno

proslavimo. Zato ćemo zazvati na nas Božje milosrđe.

Gospodine, ti si nekoć sinove Izraelove iz zemlje robovanja proveo u obećanu zemlju. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si došao da nam služiš i život si soj za nas preda. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da služimo jedni drugima i tako budemo dostojni tvojih obećanja koje slavimo u ovoj euharistiji. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kad čovjek odlazi na dalek put za neko dulje razdoblje, obično priredi oproštaj koji nipošto nije

običan susret. Na koncu završenog studija akademske vlasti u završnom govoru svečano

naglašavaju značenje toga trenutka i razdoblja koje dolazi. Svaka je riječ birana i ima posebno

značenje. A što reći o riječima i gestama koje netko čini neposredno prije smrti? Takvi trenuci

i takve riječi imaju posebnu težinu.

Počne učenicima prati noge

Ivan opisuje Isusovu posljednju večeru i daje poseban naglasak na pranje nogu. Zanimljivo je

da uopće nije opisao ustanovljenje euharistije, što čine trojica ostalih evanđelista. On kao

osobito važan događaj opisuje kako je Isus prao noge svojim učenicima. Podsjetimo se kako to

Ivan čini: "A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu

ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne

učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan." Dakle, Ivan veli da je Isus

pristupio pranju nogu upravo zato što je znao da je to posljednja večera i što je znao da odlazi

u muku i smrti, da bi kasnije uskrsnuo. U tome, dakle, izuzetno važnom trenutku Isus izvršava

taj čin služenja. Čini učenicima ono što u jednoj kući sluga čini gospodaru i njegovim gostima.

Sluga Jahvin – poslužitelj ljudi

Isus je pokazao u svom životu da uvijek čini ono što je njegovu Ocu milo, ali u isto vrijeme

Isus se pokazuje kao poslužitelj ljudi. Tako on jasno za sebe veli: "Ta i Sin čovječji nije došao

da bude služen, nego d služi i život svoj dade za mnoge" Tako Isus čini jasnijim ono što će

kasnije učiniti: dati svoje tijelo i svoju krv za spasenje mnogih. Pranje nogu – čin služenja,

naznaka je njegove žrtve gdje on cijeloga sebe, po Očevoj volji, predaje za spas svih ljudi.

84

Sluga slugu Božjih?

Tako Isus. A što je nama činiti? Isus jasno progovara učenicima, a i svima nama. Kad je završio

s pranjem nogu, učenicima je objasnio što je on zapravo učinio: "Razumijete li što sam vam

učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja -

Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam

dao da i vi činite kao što ja vama učinih." Pape su u povijesti za sebe uzeli naslov: "Sluga slugu

Božjih". Upravo nam o tome govori današnji dan i večerašnje bogoslužje. Služenje je kraljevski

čin, iskreno služenje drugima je čin ljubavi, služiti drugome bez obzira na njegove "zasluge",

odnosno bez obzira na tome koliko je taj drugi to zaslužio, takvo služenje jest Kristovo služenje,

po tome služenju smo nalik Kristu. Krist je došao na svijet da, s jedne strane, služi svome Ocu,

a, s druge strane, da život svoj dade za grešno čovječanstvo, da se posvema stavi u službu slabih,

siromašnih i grešnika željnih spasenja.

Večeras se radujemo Gospodnjem prolazu. Gospodin Isus je na poseban način među nama.

Daje nam samoga sebe u otajstvu euharistije. Predaje se za naše spasenje. Međutim, i se

radujemo jer nas Gospodin večeras poučava velikoj mudrosti a to je da njega trebamo

nasljedovati u služenju. Kao što je on služio nama, da tako i mi služimo jedni drugima. I onda

se, naravno, ostvaruje i ono drugo: kao što je Isus po svom služenju i po svom poniženju dospio

do slave uskrsnuća, da tako onda i mi koji s njime zajedno trpimo, s njime se i proslavimo.

Neka nam Gospodine dade mudrosti da uvidimo gdje i kako u svakodnevnom životu možemo

služiti jedni drugima, a onda neka nam dade i snage da to u životu i ostvarujemo.

II.


Ulazna pjesma danas kaže: Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u

kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu mi smo spašeni i oslobođeni! Otajstvo

Gospodnje večere, otajstvo je njegove smrti i uskrsnuća. Tim otajstvom svi smo mi spašeni i

oslobođeni. Ovdje na zemlji nikada nećemo razumjeti visinu i dubinu ove tajne naše vjere.

Možemo se samo duboko Gospodinu pokloniti.

Gospodine, Otajstvom pashalnog janjeta ti si izbavio svoj narod iz egipatskog ropstva. Gospodine, smiluj se!

Kriste, Ti si onaj pravi Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Kriste, smiluj se!

Gospodine, Po svetoj euharistiji ti i nas činiš dionicima svoga spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Večeras slavimo Kristovu posljednju večeru. Te je večeri Isus slavio židovski blagdan koji se

zvao Pasha. Riječ pasha označavala je i janje koje se te večeri žrtvovalo i priređivalo za večeru.

Židovi su tom prigodom slavili središnji događaj njihova spasenja: Bog ih je silnim čudesima

izveo iz Egipta, iako ih egipatski vladar nije htio dragovoljno pustiti. Te su kritične večeri –

čuli smo – Židovi po Božjoj zapovijedi zaklali janje, njegovom krvlju poškropili oba dovratnika

i nadvratnik svoje kuće. Te je noći anđeo zatornik pobio sve egipatske prvorođence, a židovske

je, gdje je god na ulazu u kuću vidio krv, poštedio. Umjesto židovskih prvorođenaca, život su

izgubili jaganjci.

85

Ovo je tijelo moje - za vas

I sada, na posljednjoj večeri Isus učenicima pokazuje da je žrtvovanje onog pashalnog janjeta

tek slika one stvarnosti što se među njima zbiva. Isus je onaj pravi Božji Jaganjac, kojega tek

nagovještavaju pashalni jaganjci koji su stoljećima bili žrtvovani. Pavao nam danas u drugom

čitanju to naviješta: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i

reče: "Ovo je tijelo moje – za vas". Pashalni su jaganjci one noći u Egiptu svojom krvlju spasili

izraelske prvorođence. Večeras, u predvečerje svoje muke Isus predaje svoje tijelo ne samo za

židovske prvorođence, nego za sve nas. Predaje sebe, da bismo svi mi živjeli. Preuzima na se

krivicu naših grijeha. Uzima od nas našu ranjenu, grešnu ljudsku narav, da bi nas zaodjenuo

svojim božanskim sinovstvom, da bismo mi postali prava djeca Božja. To je ona čudesna

razmjena koja je započela utjelovljenjem i rođenjem Sina Božjega među nama. To je ona tajna

ovih svetih dana. Bog je one noći u Egiptu poštedio izraelske prvorođence, a svoga Sina nije

poštedio, nego ga za sve nas predao. Zato se u vazmenom hvalospjevu s ushićenjem kliče: O

neizrecive li ljubavi Božje: da roba otkupiš, Sina si predao!

Ovo činite meni na spomen

Posebna je ova večer. Duboko smo Bogu zahvalni, da možemo sudjelovati u ovom bogoslužju,

koje je temelj svih naših nedjeljnih i blagdanskih okupljanja. Danas je ustanovljena euharistija.

I po tome slavlju kroz vjekove – i danas među nama! – ostvaruje se i uprisutnjuje Kristove

spasenje. Krist je živ među nama, on se predaje za nas i čini nas dionicima svoje nebeske

proslave. Među nama se u svakom misnom slavlju, posebno večeras, jer je na današnji dan

euharistija ustanovljena, uprisutnjuje i ostvaruje Kristova smrt i uskrsnuće po kojima smo

spašeni. Upravo zato nam večeras Isus – kao svoju najveću želju i ostavštinu – predaje ovo

otajstvo riječima: Ovo činite kad god pijete, meni na spomen. I odmah nam Pavao objašnjava

zašto to trebamo činiti: Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju

navješćujete dok on ne dođe. Tako se, braćo i sestre, među nama otajstveno događa i ostvaruje

spasenja koje je Isus ostvario jednom zauvijek svojom smrću i uskrsnućem. Hvala Bogu da

shvaćamo važnost euharistije. Hvala Bogu, da smo ovdje i da redovito nedjeljom – na spomen

njegove pobjede nad grijehom i smrću – slavimo ovu istu euharistiju po kojoj je među nama

živ i djelatan Isus i njegovo spasenje.

I pranje nogu – u služenju

Dan prije nego će podnijeti muku, duboko potresen, svjestan da mu je to posljednja večera s

njegovim učenicima, što Isus još čini? Zorno im pokazuje kakvi trebaju biti njegovi učenici.

Skida se sebe gornju haljinu, opasuje se ubrusom i počinje učenicima prati noge. U Isusovo

vrijeme bila je to dužnost najnižih u obitelji – slugu i robova. Pokazuje im kako je važno ljubav

pokazivati djelom. I kad im je oprao noge – za slučaj da to netko ipak nije ispravno shvatio –

tumači im što je učinio: Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i

Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge,

treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama

učinih.

Trebaju li nam daljnja tumačenja? Isus svoju ljubav prema nama pokazuje tako da se postavlja

kao sluga. Štoviše, on svoj život daje za nas. To je jedini ispravan put i za nas, njegovih učenika.

Kada je Isusu visio na križu, rugali su mu se njegovi neprijatelji, jer su bili uvjereni da je križ

bio znakom Kristova neuspjeha i Kristove slabosti. A nije bilo tako. Kristova ljubav kojom je

86

sama sebe predao za nas, najveća je Božja snaga i mudrost. Ta, Bog je ljubav! Tako i mi, kada

ljubimo bezuvjetno, kada služimo i pomažemo besplatno, kada činimo dobro radi samoga

dobra, možemo izgledati ludi i drugima, pa možda ponekad i samima sebi. Ali, ono što je u

očima ljudskim ludo, mudrost je Božja i snaga je Božja. Zato, nasljedujmo Isusa u

jednostavnosti, u služenju u predanju. Tako ćemo biti slični njemu ne samo u njegovoj muci i

poniženju, nego i u njegovoj proslavi. Jer, neizmjerna je snaga ljubavi, Božje ljubavi. Ona sve

preobražava i sve će nadživjeti. To je otajstvo ove večerašnje euharistije, to je otajstvo i duboki

smisao svake sve te mise koju zajedno slavimo.

III:??

87

VELIKI PETAK

I.

Večerašnje smo bogoslužje započeli u posvemašnjoj tišini. Danas ni zvona nisu zvonila i kao

da cijela zemlja miruje i šuti. Veliki je petak. Spominjemo se Kristove smrti. Čuli smo

evanđeosko izviješće. Zato ćemo u malo riječi progovoriti o Kristu, pravom kralju.

Ti li si židovski kralj?

Židovi su doveli Isusa pred Pilata s lažnom političkom optužbom da se Isus htio proglasiti

židovskim kraljem u čisto političkom smislu. Pilat uviđa besmislenost i zlonamjernost takve

optužbe pa očekuje od Isusa da je nedvojbeno opovrgne. Zato ga pita: "Ti li si židovski kralj?"

Isus, međutim, ne niječe. Progovara o kraljevstvu posve drugačijem od onoga kako ga Pilat,

kao i većina ljudi, zamišlja. Ljudsko kraljevstvo oduvijek, a pogotovo u ono vrijeme, zasnovano

je na sili, nasilju, ratu, nepravdi, na pravu jačega. O kraljevanju je mogao govoriti samo onaj

koji je imao moćnu vojsku i veliko bogatstvo. Siromašni i slabi kraljevi su vrlo brzo bili

zbacivani s prijestolja ili su bili postavljani kao titularni kraljevi pod pravom vlašću moćnog i

jakog kralja. I sada, kada Pilat vidi Isusa siromašna, ostavljena od svojih pristaša i vezana, ne

može ni zamisliti da bi Isus bio neki kralj. Pa ipak!

Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta

Isus mirno odgovara: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od

ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije

odavde." Ovdje se ne radi jednostavno o tome da Isus ne želi biti kralj nekog novog židovskog

kraljevstva koje bi bilo politički takmac Rimskom carstvu. Radi se o posve drugačijem

kraljevstvu. To je nebesko kraljevstvo o kojemu ej Isus cijelo vrijeme bio propovijedao. To

nebesko kraljevstvo se rađa, raste i zrije u srcu čovjekovu. Kraljevstvo Isusovo, kraljevstvo

Božje jest posvemašnji boravak Božjih zakona u čovjeku. Božje kraljevstvo, to je netaknuta

slika Božja u čovjeku. Čovjek, nositelj Kristova kraljevstva u potpunosti odsijeva Isusovu sliku

u ovome svijetu. Kraljevstvo Božje je – slikovito rečeno – nebo na zemlji, nebeska svjetlost u

srcu, životu i djelovanju pojedinog čovjeka.

Ja sam kralj

Tako Isus svjedoči da je kralj: "Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim

za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas." Eto. Isus je došao posvjedočiti za Božji svijet,

za Božji način postojanja i djelovanja, za Božje kraljevstvo. Znamo. Propalo je Rimsko carstvo.

Propala su sva carstva i kraljevstva staroga svijeta. Znamo. Ograničena su i nisu vječna ljudska

kraljevstva kao i sve ljudske tvorevine. Ostaje samo Božje kraljevstvo. Kraljevstvo mira,

ljubavi i pravde. Kraljevstvo vjernosti Bogu. Kraljevstvo ljubavi prema bližnjemu. Kraljevstvo

praštanja, milosrđa, dobrote i ljubavi. Pravo kraljevstvo. Isusovo kraljevstvo. Isuse, po svojoj

muci i po svome slavnom uskrsnuću učini nas dionicima takvoga svoga kraljevstva.

II.

Danas je Crkva u velikoj šutnji. Započeli smo ovo bogoslužje u potpunoj tišini: bez zvonjave

zvona, bez sviranja i pjevanja. Crkva Kristova – to smo mi sabrani ovdje večeras na spomen

88

Kristove muke – osjećamo se kao zatečeni, svjesni da ne možemo dokučiti strahotu, ali i

izvanrednu uzvišenost ovoga trenutka i Božje veličine. Znamo i vjerujemo: Bog je vječan,

neizmjeran, svemoćan, nadspoznatljiv, jedini koji stvarno jest i koji je oduvijek bio i koji će

vječno biti. On je onaj po kojem je sve i od kojega je sve. Taj Bog nam danas otvara svoje srce

i pokazuje se kao neizmjerna ljubav. Bog nam daje srce svoje – svoga ljubljenoga Sina. O tome

uzvišenom otajstvu Božje ljubavi Pavao s udivljenjem govori: Ta ljubav je Božja razlivena u

srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je,

već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se

za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo

grešnici, Krist za nas umrije. (Rim 5,5-8)

Danas u prvom čitanju prorok govori o "sluzi Jahvinu", tj. sluzi Božjem. Prorok ga je mogao

zamišljati kao posljednjeg, velikog proroka, kao Mesiju. Ali nije mogao nazrijeti veličinu

vlastitoga proroštva. Taj sluga, zapravo je pravi utjelovljeni Sin Božji. Evo kako pismo govori:

A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i

ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade

kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.

Toliko smo puta bili neljudi. Toliko smo puta nedostojno i mislili i govorili i činili. Toliko smo

puta izdali i se i bližnje i našega Gospodina. Toliko puta – kad bi ostajali sami sa sobom –

stidjeli smo se samih sebe. U pojedinim trenucima kad smo bili duboko iskreni, stvarno se

nismo mogli sami sebi svidjeti. A Bog prilazi nama takvima. On je poput brižna roditelja koji

plaća nestašluke svoje djece i koji sam trpi ubog njihovih ludosti.

Bog šalje najvrednije što ima: svojega Sina. I on preuzima na sebe svu krivicu. Na njega se

sručuje sav gnjev, sva srdžba sva strahota kao posljedice naših grijeha i naših ludosti.

Poznat nam je osjećaj kad stojimo pred nekim koji nam je sve dao, a mi za uzvrat – ništa. Svaki

je čovjek takav pred Bogom. Pogotovo danas.

Svećenik se dana prostro u dubokoj molitvi pred ogoljenim oltarom. I mi se sada u srcu duboko

klanjamo pred Bogom. I želimo Bogu reći: Hvala ti, Bože! Hvala ti za tvoga utjelovljenoga

Sina koji je na sebi iznio teret i strahotu naših grijeha. Hvala ti za tvoju neizmjernu,

nadspoznatljivu i uvijek vjernu ljubav.

Duboko svjesni svojih grijeha, ali još svjesniji silne Božje ljubavi, danas se duboko klanjamo

tajni Božjega spasenja u predanju njegova Sina Isusa Krista. Neka nas taj duh zahvalnosti

obuzima ovih svetih dana i neka nas ojača da svojim životom uvijek odgovaramo darovima

silne i nadspoznatljive milosti Božje – u Kristu Gospodinu. Amen.

III:??

89

VAZMENO BDJENJE

I.

Nacrt za homiliju

Noćašnje je bogoslužje u mnogočemu posebno. Eto, započeli smo ga u potpunom mraku, a sada

ga slavimo okupani svjetlošću koja razbija tamu ove noći. Započeli smo ga u tišini i dubokoj

sabranosti, a sada pjevamo radosni "Aleluja". Započeli smo ga još uvijek u spominjanju

Kristovog boravka u grobu, a sada ga već slavimo uskrsla. I doista je neobično i posebno ovo

slavlje: prelazimo nekako iz tame u svjetlost, iz sabranosti u klicanje iz žalosti u radost. I sve

se to događa u ovom jednom slavlju. Vidjeli smo u današnjem evanđelju kako se ni Isusovi

učenici nisu snalazili onoga uskrsnog jutra.

Ne nađoše tijela

U današnjem evanđelju žene se pokazuju hrabrima i otvorena srca da povjeruju. Kad su došle

do praznog groba i kada su vidjeli da nema Isusova tijela, ostale su zbunjene. Nisu razumjele

što bi se to moglo dogoditi. No kada su čule glas da je uskrsnuo, prisjetile su se Isusove najave

o uskrsnuću i povjerovale. I onda pune radosti i vjere pojuriše da to kažu ostalim učenicima. Za

njih je bilo posve jasno, vidjeli su prazan grob, čule su glas, sjetile su se Isusove najave o

uskrsnuću. Znale su i bile sigurne: Isus je uskrsnuo.

Njima se te riječi pričiniše kao tlapnja

Prema Lukinu izviješću apostoli jednostavno nisu vjerovali, nisu mogli povjerovati, nisu htjeli

vjerovati. Veli luka o ženama koje su govorile apostolima o Kristovu uskrsnuću: "Govorahu to

apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu." Zatim je i Petar

otrčao do groba, vidio da je prazan, ali još nije mogao vjerovati. Samo se čudio.

"Što tražite Živoga među mrtvima?"

Mi, naravno, vjerujemo da je Krist uskrsnuo, štoviše, to njegovo uskrsnuće slavimo u

večerašnjem bdjenju. Međutim, prisjetimo se: Krist je u svome uskrsnuće podigao sve ono što

je palo, pobijedio je zlo, smrt i grijeh, pokazao da je Božje Kraljevstvo jače od sila zla. Krist je

pobijedio smrti u uskrsnuo da bi u svakom od nas mogla biti pobijeđena smrt, a uskrsnuti novi

život. Smrt u nama, naravno, to su i naši grijesi i naša zla nagnuća. To je naša sklonost da

vjerujemo kako je zlo jače i kako s ne isplati boriti za dobro u nama i oko nas.

I sada, dakle, dolazi za nas ono važno pitanje. Vjerujem li ja da je Krist uskrsnuo u meni, u

Crkvi, da je sila Krista uskrsloga u svijetu i u svakom čovjeku, pogotovo u onome koji se otvara

njegovoj snazi? Vjerujem li ja da Isus može preobraziti moj život i da to i u ovom trenutku čini?

Vjerujem li ja da Isus može uništiti svaki moj grijeh, svaku moju zlu sklonost, da može u meni

obnoviti sve što je lijepo i plemenito? Vjerujem li ja da snagom Kristova uskrsnuća npr. mogu

govoriti riječi blagoslova, a ne proklinjanja ili psovke, da mogu govoriti istinu, a ne izvlačiti se

smiješnim lažima. Vjerujem li ja da npr. mogu biti marljiv u svojim dužnostima, d mogu

poštivati svakoga čovjeka, da mogu praštati, da mogu sve što je lijepo i plemenito staviti iznad

svojih kratkoročnih i nečasnih interesa. I sve to snagom Kristova uskrsnuća. Doista ne bismo

htjeli da se i nama te riječi "čine kao tlapnja".

90

Krist je preokrenuo nebo i zemlju. Krist je pobijedio najvećeg i najokrutnijeg neprijatelja: smrt.

Krist je zemljom, nebom i svemirom prosuo život. Neka i as prelije sreća, radost polet i život

Krista uskrsloga. Sada i u vječnosti.

II.

Nacrt za homiliju

Ova je noć oduvijek bila noć prijelaza. Židovi su kroz vode Crvenoga mora prešli iz ropstva u

slobodu, Krist Gospodin je ove noći ostvario svoj prijelaz iz smrti u život, iz sramote u slavu,

a kršćani ove iste noći slave svoje suobličenje s Kristom, jer po ovome otajstvenom slavlju i mi

prelazimo iz smrti i ropstva grijeha u život i u slobodu djece Božje. To je otajstvo našega

spasenja – oku nevidljivo, sakriveno onima koji su ohola srca, a vjernicima radosna vijest

spasenja.

Dok su stajale zbunjene…

Žene dolaze na Isusov grob. Očekuju grob kao i svaki drugi, grob koji pečati ljudski život

obilježen neizbježnim smrtnim ishodom. I nalaze prazan grob. U tome trenutku i ne pomišljaju

na otajstveno Božji zahvat, na Božje djelo, na uskrsnuće. Ostaju zbunjene.

I nama se to događa. Svjedoci smo, nažalost, mnogih i premnogih tragedija i nesreća, ne samo

u svijetu, nego i ovdje među nama. Tako nam se dogodi da stojimo pred smrću drage osobe,

pred iznenadnom i tragičnom smrću. Stojimo tako s nevjericom, stojimo posve zbunjeni. Jest,

mi po sebi jesmo vjernici, ali u takvim trenucima stojimo poput ljudi koji znaju samo za ovaj

svijet i koji gledaju samo s motrišta ovozemnog života.

Što tražite Živoga među mrtvima?

I onda žene na Isusovu grobu čuju prijekornu riječ: Što tražite Živoga među mrtvima? Nije

ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: "Treba da Sin

Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane." Rekli bismo da su ste

žene doista zaslužile prijekor. Prazan Isusov grob za njih stvarno nije trebao biti nikakva

zagonetka. Ta, sam im je Isus navijestio da će nakon svoje smrti uskrsnuti. Kako su to mogle

zaboraviti?

A upravo se to nama redovito događa. Iako načelno kažemo kako vjerujemo u Božje spasenje

po Isusu Kristu, kako vjerujemo u vječni život, mi se uglavnom grčevito držimo ovoga života i

ovozemnih vrijednosti. A radi se jednostavno od tome da nam vjera u konačno spasenje u Kristu

ispunja smislom naš sadašnji život i izbavlja nas od trajnih životnih tjeskoba. Naravno, redovite

životne tjeskobe, kao i žalovanje za našim pokojnicima razumljivo je i ljudsko. Međutim, za

nas vjernike uvijek u pozadini sjaji svjetlo Kristova uskrsnuća. Pa onda kroz naše ljudske žalosti

i tjeskobe vidimo smisao našega trpljenja. Nije uzaludno trpjeti i biti podložan promjenjivosti i

nestalnosti ovoga svijeta. Jer, kao što je Isus kroz strahotu smrti prešao u slavu uskrsnuća, tako

i mi kroz naše nevolje i tjeskobe dolazimo do punog smisla našega života već ovdje na zemlji,

da bismo se u vječnosti u potpunosti pridružili Kristu i njegovoj nebeskoj slavi.

Vratiše se s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima.

91

Srećom, žene su povjerovale uskrsnoj poruci. Vratile su se i sve to dojavile Isusovim učenicima

i prijateljima. Bio je to početak evanđelja – radosne vijesti: Krist je uskrsnuo i svojoj nebeskoj

proslavi želi pridružiti sve koji ga slijede. Upravo to želimo i mi noćas. Unatoč naših životnih

briga i nevolja, upravo zbog njih svjedočimo i naviještamo: Krist je uskrsnuo. Krist je ispunio

smislom naš život koji izgleda i težak i nepravedan i ispunjen patnjom, razočaranjima, bolešću,

tragedijama te na koncu – smrću. Po Kristu i s Kristom zahvaljujemo Bogu za svu ljepotu i za

sve blagodati ovoga života. Zahvaljujemo mu za život, zdravlje, obitelj, za naše ljudske radosti.

Zahvaljujemo mu za čudesnu sposobnost da volimo i da budemo voljeni. Međutim, u svjetlu i

snazi Kristova uskrsnuća i proslave, prihvaćamo i nevolje života, sva stradanja, sve nepravde,

bolesti, tjeskobe, žalosti, tragedije. Prihvaćamo sve to znajući da je Krist svu životnu nesreću –

koja završava smrću, svojim uskrsnućem preobrazio u sredstvo spasenja. Jer, veli Pavao, ako

smo dionici Kristove smrti, bit ćemo i dionicima i njegova uskrsnuća. To je naša nada, to je

naša radost ove noći.

Dao Bog da ova naša nada, ova naša sreća, ovo naše ispunjenje Kristovom uskrsnom porukom

bude dio našega bića, tako da i mi riječju, a još više životom svima naviještamo da je Krist

uskrsnuo i da nas je obasjao radošću i nadom vječnoga života naš sadašnji život, da bismo sve

svoje duboke čežnje jednoga dana u potpunosti ostvarili u sretnoj vječnosti. Dao Bog da tako

budemo vjerovjesnici Kristova spasenja u svijetu. Dao Bog da se to na nama i vidi i očituje.

Krist je uskrsnuo, i mi smo već s njime suuskrsnuli u nama već raste biljka vječnosti… I zato

hvalimo Boga drevnim biblijskim poklikom Aleluja!

III:??

92

VAZAM – NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEG

I.


Od samih početaka, još od apostolskih vremena kršćani se redovito nedjeljom slavili lomljenje

kruha, euharistiji odnosno svetu misu. Tom nedjeljnom euharistijom oni su slavili najveća

otajstva naše vjere – Kristovu smrt i uskrsnuće. Tako Crkva zapravo od samih početaka svake

nedjelje slavi Uskrs, jer je svaka nedjelja za kršćane spomen Kristova uskrsnuća. Ali, evo,

danas, ove nedjelje posebno svečano godišnji spomen Kristova uskrsnuća. Slavimo uskrsnuće

Kristovo i uskrsnuće naše. Jer, Krist je uskrsno da bi sve nas iz tame smrti doveo u svoje divno

svjetlo. Da bismo dostojno proslavili ovaj svečani godišnji spomen Kristova uskrsnuća u ovoj

euharistiji, zamolit ćemo Gospodina da nas u potpunosti obavije svojom milošću.

Gospodine, ti nisi dao da tvoj Sin, Pravednik, truleži ugleda. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svojim slavnim uskrsnućem pobijedio smrt i porazio svaki grijeh i svako zlo.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas već u ovome životu činiš dionicima nebeske proslave uskrslog Krista. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

"Srcem se najbolje vidi. Ono bitno ostat će oku nevidljivo". Tako otprilike govori stara mudrost.

Ljudsko oko opaža izvanjskost, a ljudsko srce prodire u unutrašnjost. Npr. Što može nepismen

čovjek znati o vrijednosti knjige koje ima u rukama? Što može prosuditi o mudrosti nekog

govornika čovjek koji ne razumje njegov jezik? Može li stran čovjek razumjeti početničko

tepanje djeteta koje je tek započelo govoriti? Međutim, ako knjigu damo pismenu čovjeku, on

će moći procijeniti njezinu vrijednost; ako slušatelj razumije jezik kojim se govori, moći će

vrednovati mudrost govornika. Ako dječje tepanje sluša njegova mati, razumjet će svaku riječ

i želje svoga djeteta. Izgleda da je to takvih različitih razumijevanja dolazilo i nakon Isusova

uskrsnuća.

Vi znate što se događalo

Petar propovijeda okupljenim Jeruzalemcima. Veli: "Vi znate što se događalo po svoj Judeji,

počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog

pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći

dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao." Svi Jeruzalemci, a i mnogi drugi Židovi

znali su većinu toga što je Isus učinio i što se s njime dogodilo. Čak ni Isusovi protivnici nisu

mogli zanijekati da je Isus prošao svijetom čineći dobro. Poznato je bilo da je liječio bolesnike,

poznato je bilo da je govorio nebesku mudrost, da se njegovoj riječi i sili nitko nije mogao

suprotstaviti. Poznato je također bilo svima kako je Isus nevino bio osuđen na smrt, kako je bio

razapet, kako je umro i bio pokopan. No, sada dolazi ono drugo. Krist je uskrsnuo. I to je sada

ono što se ne može ljudskim okom vidjeti niti ljudskim razumom shvatiti. Sada dolazi područje

srca i područje vjere. Riječ je, naravno, o Isusovome uskrsnuću.

Mi smo svjedoci svega što on učini

93

Apostoli se sada predstavljaju kao svjedoci ne samo Isusova života i smrti, nego ponajpače kao

svjedoci njegova uskrsnuća. Naime, ako je Isus javno propovijedao i činio čudesa, nakon svoga

uskrsnuća ukazivao se samo odabranim svjedocima. Petar veli: "Mi smo svjedoci svega što on

učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi

treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima

– nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih." Vidjeli smo u današnjem

evanđelju kako ni sami apostoli nisu odmah povjerovali da je Isus stvarno uskrsnuo. Vidjeli su

prazan grob, vidjeli su plahtu i povoje. Međutim, Ivan izričito veli da su oni povjerovali da je

Isus uskrsnuo. Pa čak kad im se uskrsnuli Isus ukazivao, bila je potrebna vjera. Jer, uskrsnuli

Isus u potpunosti pripada nebeskoj stvarnosti, on više nije podložan zakonima ovozemne

pojavnosti.

On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti

I apostoli svjedoče Krista uskrsloga. Bila je to osnova njihova propovijedanja: Krist je uskrsnuo

od mrtvih i tako od smrti spasio sve koji ispovjede vjeru u njega i koji se krste. Naviještanje

Krista uskrsloga za apostole je bilo toliko važno da su zbog toga bili spremni sve pretrpjeti i

sve podnijeti. Na koncu su zbog svjedočanstva predali i svoj život. Ne radi se samo o tome da

je Isus uskrsno, nego, naglašavamo, njihovo svjedočanstvo daje jamstvo svim obraćenicima da

će i oni prijeći u novinu života.

Kršćansko svjedočenje

To je danas osnovna poruka Kristova uskrsnuća. Vjerujemo li mi uistinu da je Isus uskrsnuo.

Zacijelo vjerujemo. Međutim, vjerujemo li mi stvarno i nedvosmisleno, da on već sada nas čini

dionicima svoje proslave, svojega nebeskoga života? Vjerujemo li mi da je snaga Isusova

uskrsnuća – kojem smo i mi pridruženi – jača u nama od svakoga zla i svakoga grijeha?

Vjerujemo li mi stvarno da s tom Isusovome silom i snagom mogu mijenjati ne samo samoga

sebe, nego i one s kojima živim. Vjerujem li da sam i ja pozvan – zajedno s apostolima –

naviještati Krista uskrsloga. I to svojim životom, tako da se u meni i na meni vidi kako u meni

živi Krist i njegovo evanđelje. Isijava li slika uskrsloga Gospodina iz mojega života i iz mojih

djela? Prisjetimo se: šačica apostola promijenila je svojim propovijedanjem i svojim životom

čitav ondašnji svijet. Bila je to sila i snaga uskrsloga Krista koja je u njima djelovala. Zar ne

bismo i mi trebali tom istom snagom mijenjati sebe i mijenjati svije tako da i u nama i u svijetu

vladaju dobrota, ljubav, usmjerenost prema pravim vrijednostima? "S Bogom svojim

preskačem zidine" (Ps 18,30) veli Božja riječ. I suviše za nevolje i nedaće osuđujemo druge i

životne uvjete u kojima živimo. Nama se obraća Božja riječ, u nama djeluje Božja snaga i Božja

radost. Neka nas slavlje današnjeg dana učini radosnim navjestiteljima Božjeg spasenja. Jer,

tamo gdje je Bog, tamo je radost, tamo odzvanja radosna pjesma "Aleluja!" Neka vam je sretan

Uskrs!

II.


Ivan evanđelist nam pripovijeda kako su onog prvog uskrsnog jutra svi bili užurbani. Marija

Magdalena je rano ujutro, još za mraka požurila na Isusov grob. Kad je vidjela da je grob prazan,

požurila je to javiti njegovim učenicima, na što su Petar i Ivan potrčali da vide što se to zbilo.

Evo i mi smo jutros požurili. Sveta misa koju ćemo slaviti otajstveni je susret s uskrslim

94

Kristom. Poput Marije Magdalene i poput svetih apostola stojimo pred praznim Isusovim

grobom i kličemo: Vjerujemo, Gospodine Isuse, da si uskrsnuo i da i nas uzdižeš u svoju

nebesku proslavu. Neka ta vjera i ta radost ispuni ovo slavlje i čitav ovaj sveti dan!

Gospodine, smrću i uskrsnućem svoga Sina ispunio si sva obećanja dana svome narodu.


Kriste, svojim uskrsnućem i nas si uzdigao na dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Kriste, smiluj se!

Gospodine, svojom milošću pozivaš nas, svoju ljubljenu djecu, da budemo svjedoci tvoga spasenja i tvoje ljubavi u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Uskrsno nam Evanđelje na početku pred oči stavlja topao i drag lik Marije Magdalene.

Gospodin Isus bio je njezin Učitelj i Spasitelj. Ženskom intuicijom spoznala je i povjerovala da

je on doista od Boga došao te da Božje riječi govori i Božja djela čini. Zato je Marija Magdalena

bila jedna od rijetkih (na prste jedne ruke može ih se nabrojiti!) koja je bila uz Isusa i dok je on

vidio na križu. Nakon što je Isus bio umro i nakon što je bio pokopan, Marija je i dalje sačuvala

ljubav prema njemu. Evo je kako u ranu zoru, još za mraka žuri na Isusov grob.

Opazi da je kamen s groba dignut

I onda se događa da je ugledala prazan grob. Marija je, zacijelo, i dalje vjerovala da je Isus bio

od Boga došao. I dalje je vjerovala da je Isus Božji Pravednik. Možda je u svojim zbrkanim

mislima naslućivala da je Bog zbog nekog razloga dopustio da Isus umre. Ali prazan grob

jednostavno nije mogla razumjeti kao poseban Božji znak.

I mi se u nekim posebnim životnim situacijama, u slučajevima muke, nevolje, pa i životnih

tragedija, osjećamo kao Marija Magdalena. Ne razumijemo. Koliko god bili razboriti ljudi,

koliko god bili vjernici, ostanemo bez riječi, bez objašnjenja. Kako razumjeti nezahvalnost

upravo tamo gdje sam ulagao svoj život i svoje srce? Kako razumjeti činjenicu da – kako nam

se čini – stradavaju upravo oni najbolji, nevini? Kako razumjeti tolike nesreće i tragedije? I

kako – s druge strane – ne razumjeti one koji u nekim strašnim tragedijama počinju dojiti je li

Bog dobar, pa čak ima li Boga uopće?

Vidimo samo prazan grob i – ništa ne razumijemo.

Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše

Grob je prazan. Jedino objašnjenje bilo je – mislila je Marija Magdalena – da je netko ukrao

Isusovo tijelo. Zapazimo ovo. Ne radi se ovdje o čovjeku nevjerniku, ne radi se ovdje o

bezbožniku ili o Isusovu protivniku. Ovdje je riječ o vjernici. I to ne o običnoj vjernici. Marija

je bila osobito vjerna Isusova učenica. Nikad ga se nije odrekla. Slijedila ga je i onda kada su

ga gotovo svi napustili. I evo, kao što rekosmo, iz čiste ljubavi, jer je Isusu ostala vjerna i nakon

njegove smrti, Marija Magdalena hiti prva na grob, u rano jutro, još za mraka, vjerojatno nakon

neprospavane noći. Pa ipak, pored njezine neosporive ljubavi prema Isusu, njezina vjera u tome

trenutku još nije mogla prijeći onaj zadnji prag – vjeru da je Isus uskrsnuo, da je Isus svojim

uskrsnućem u potpunosti pobijedio zlo i smrt.

95

Ne bismo trebali zbog toga Mariju osuđivati. Ona je postupila onako kako postupa velika većina

vjernika. Ne govorimo sada o onima koji su se udaljili od vjere, koji su ravnodušni, koji su

potpuni bezvjerci. Govorim o nama, vjernicima, koji ispovijedamo vjeru u Kristovo i naše

uskrsnuće. Međutim, dobar dio svoga života provodimo tako, kao da i nismo vjernici. Mnoge

životne odluke donosimo tako, kao da nismo vjernici. Na primjer, bez puno premišljanja

žrtvovat ćemo nedjeljnu misu, jer upravo toga dana imamo nešto jako važno. Dopustit ćemo da

naš dijete zanemari i župsku katehezu i osobnu molitvu i nedjeljnu misu, jer smo mu natovarili

toliko slobodnih aktivnosti i jer smo mu dopustili da noći provodi u elektronskim zabavama.

Propustit ćemo pozvati svećenika našem bolesniku, jer nam je prvenstveno važna njegova

ovozemna dobrobit. A što reći kada je u pitanju spolni i obiteljski moral? Živimo kao da i nismo

kršćani, kao da za nas zakoni i poticaji Crkve ne vrijede…

Vidje i povjerova

I onda, trčeći, na grob stiže i onaj blagoslovljeni, ljubljeni učenik. Kao i Marija Magdalena, i

on je vidio prazan grob. K tome je vidio uredno poslagane povoje i ubrus. Shvatio je i

povjerovao. I prije nego što je Uskrsloga vidio, i prije nego im je Uskrsli izravno progovorio.

Ljubljeni učenik je vidio tek znak: prazan grob kao i složene povoje i ubrus. I povjerovao je.

Ne vidje, a povjerova!

Eto, to. Ivan je prekoračio prag vjere i nade. Vidio je uglavnom isto što i Marija Magdalena, ali

za razliku od nje, posebnim Božjim darom, oči su mu se otvorile i on je povjerovao.

To je i naš put. Živimo u svijetu koji je ispunjen tjeskobama, nepravdama, bolestima. ali u isto

vrijeme živimo u vjeri Kristovoj. Vjerujemo u Kristovo uskrsnuće. Krist je došao na ovaj svijet

ne zato da svijet silom promijeni ili da ognjem i mačem zatre svaki grijeh, zlo i nepravdu. Isus

je donio blagu vijest spasenja, propovijedao je Kraljevstvo Božje, ono kraljevstvo koje se rađa

duboko u čovjekovoj duši, te poput kvasca raste i širi se. Krist nam je u ruke da malenu

svjetiljku, da njegovu svjetlost širimo svijetom. Krist nas je osposobio da budemo njegova živa

slika u ovome svijetu. Krist nas poučava i za to nam daje snage da njegovo spasenje širimo

svijetom. Mi vjerujemo da je Krist uskrsnuo, ali u isto vrijeme mi vjerujemo da naš život na

zemlji ima smisla. Ako se ispunjaju pravila Božjega kraljevstva na zemlji, za to Boga hvalimo.

Ako li nas okruži nevolja, nepravda, trpljenje i smrt, znamo da se time suobličujemo Kristu

patniku, Kristu raspetome, koji je nakon svoje smrti uskrsnuo i tako u sebi pomirio Boga i

čovjeka.

Mi trebamo i želimo biti nositelji Kristova mira, Kristove nade, mi trebamo biti nositelji radosne

vijesti koja glasi: Krist je uskrsno od mrtvih. S njime i mi već ovdje na zemlji postajemo dionici

njegova spasenja. Po tome se svima nama već ovdje na zemlji daje predokus vječne sreće.

III.

Napose savijen na jednom mjestu

Djeci na vjeronauku koji puta ispitujemo jesu li bili dobri, uredni, spremaju li svoje stvari, drže

li u redu svoju sobu. I mi odrasli znademo biti neuredni (kako tko, rekle bi dame). Današnje

nam evanđelje pripovijeda kako je Isus bio uredan čak i kod svoga vlastitog uskrsnuća.

Pomislimo: nakon što je Isusa narod odbacio i prezreo, osudio na smrt i razapeo te nakon što je

Isus u strašnim mukama umro, dolazi uskrsno jutro. Kako bismo mi postupili? Izjurili van iz

96

groba, dotrčali do svojih prijatelja i klicali: „Vidi što mi je Bog učinio! Živ sam!“ A onda bi

netko za nama doviknuo: „A ostaviti red iza sebe? Što je s plahtama i ubrusom? Nećeš valjda

to ostaviti razbacano!“ Rekli bismo: „Kao da je to važno!“ Međutim, za Isusa je i to bilo važno.

Čuli smo današnje evanđelje. Kad je ušao u Isusov prazan grob učenik „ugleda povoje gdje

leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome

mjestu.“ Za neke je to dokaz uskrsnuća, jer, vele, da je Isusovo tijelo bilo ukradeno, kradljivci

u žurbi ne bi ostavili red iza sebe. Međutim, što za nas danas znači ta urednost, taj red?

Bit će vam zacijelo poznato da riječ đavao dolazi od grčke riječi diabolos, što označava onoga

koji razbacuje, koji čini nered. Upravo je tako i opisana posljedica prvoga grijeha: prvi su ljudi

iznevjerili Boga i odmah nakon toga nastupio je nemir i nered. Spoznali su da su goli, obuzeo

ih je stid, uplašili su se i sakrili pred Bogom. I kad ih je Bog „uhvatio na djelu“, počeli su se

međusobno optuživati. Od tada svaki grijeh unosi razdor, nered, nespokojstvo, nesreću, kako

od grijeha Kainova, preko grijeha Davidova, preko grijeha Judina, pa sve do naših dana. Izgleda

da je na djelu diabolos, razbacitelj, rušitelj, upropastitelj, upravo onako kako veli Pismo:

„Đavlovom je zavišću došla smrt u svijet“ (Mudr 2,24).

I onda, kad je izgledalo da je po Pilatovoj nepravednoj presudi i po mržnji i zavisti židovskih

prvaka konačno svijetom zavladao nered, grijeh i smrt, Isus je zorom svoga uskrsnuća učinio

posvemašnji preobražaj. Smrt je bila pobijeđena. nepravda nadvladana, tamu Velikoga petka

zamijenilo je vedro uskrsno jutro. „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“

(1 Kor 15,55). Nikada više Napasnik, Rušitelj i Razgraditelj neće imati vlasti i moći nad Božjim

službenicima. Nikada više Zlo neće moći imati zadnju riječ. Kristovim uskrsnućem, svako

nasilje počinjeno nad čovjekom, pa i sama smrt pobjeđuju se snagom Kristovog uskrsnuća. I

od tada ništa više nije kao prije: „Je li tko u Kristu, novi je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta“

(2 Kor 5,17)

I ne samo čovjek. Ubrus koji je Krist stavio i savio napose na jedno mjesto označava

posvemašnje spasenje. Krist sve dovodi u red. Od čovjeka pa sve do žive i nežive prirode, tako

da se ono konačno spasenje ostvaruje na svemu stvorenju: „I stvorenje će se osloboditi

robovanja pokvarenosti, da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje“ (Rim 8,21). Neće tada biti

zavisti, mržnje, tjeskobe ili smrtnog straha. Nastupa novo nebo i nova zemlja: „Evo, sve činim

novo“ (Otk 21,5).

Ta su vremena Kristovim uskrsnućem već započela. Po krštenju Krist uskrsli već u nama djeluje

snagom svoga Duha. Dao Bog da već danas budemo navjestitelji i svjedoci novine života u

Kristu.

97

2. VAZMENA NEDJELJA

I.


Današnju nedjelju neki nazivaju "Tomina nedjelja", jer nas današnje evanđelje izvješćuje o

nevjeri apostola Tome. Njemu je Isus rekao velike riječi: "Budući da si me vidio, povjerovao

si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" Evo, danas, na ovom euharistijskom slavlju s nama je isti

Gospodin Isus. Istina, mi ga ne možemo vidjeti onako kako ga je mogao vidjeti Toma, ali je

Gospodin jednako prisutan, a mi smo blaženi, jer ga tjelesnim očima ne vidimo, a ipak znamo

i vjerujemo, on je među nama i to na poseban način upravo u ovoj svetoj misi! Da bismo bili

dostojni ovih otajstava, zamolit ćemo Gospodina da nam otpusti naše grijehe i propuste, da

bismo mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, ti si uvijek bio blizak svome narodu i govorio mu po prorocima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u punini vremena prinio si sama sebe za naše spasenje. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti si u svojoj Crkvi kao Glava uvijek nazočan, ponajpače u euharistijskom slavlju. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Čovjek se u svojim osjećajima mijenja. Dogodi se, eto, da bude ushićen i izvan sebe od radosti

zbog nekog sretnog događaja. Evo, na primjer, u mladoj se obitelji rodi prvo dijete. Kolika

sreća, kolika radost, koliko oduševljenje i mladih roditelja i djedova i baka i sve rodbine i

znanaca. U malo manjoj mjeri, možda, bude tako oduševljenje kada mladi student diplomira,

kad dobije dobar posao, kada kupi vlastitu kuću… Međutim – takva nam je narav! – koliko god

bilo opravdano i razumljivo, nakon nekog vremena oduševljenje splasne. Čovjek jednostavno

ne može cijelo vrijeme biti oduševljen. Oduševljenje je stvar trenutka ili stvar nekog (kraćeg)

razdoblja. A pogotovo, kad se jave neke poteškoće, oduševljenje tako lako splasne.

Ne boj se!

Nešto se takvo događalo u prvoj Crkvi. Ivan apostol piše svoju knjigu Otkrivenja negdje pri

koncu prvog stoljeća, u vremenu kad su svi ostali apostoli već davno pomrli. Crkva se nalazila

u višestrukoj krizi. Kao prvo, Crkva je već osjetila velike progone u Rimskom carstvu. Tako su

u Rimu mučeničkom smrću već poginuli i Petar i Pavao i mnogi kršćani. Nesigurnost se osjećala

po čitavom carstvu. Nadalje, u samoj je Crkvi bilo podjela. Pojavile su se neke krivovjerne

struje i mnogi su vjernici zastranili u krivim naucima. I, što je bilo najgore, pojavila su se

sumnjičenja, podjele, podmetanja, nadmetanja… Reklo bi se, ni traga od onog prvog

oduševljenja. Vjerojatno je u takvim okolnostima mnoge vjernike obuzela tjeskoba, osjećaj

nesigurnosti i zbunjenosti, vjerojatno su mnogi osjećali malodušnost i gubili vjeru u budućnost

i smisao Kristove Crkve.

I onda Ivan, starac, posljednji od svih apostola, čovjek velike vjere, pun Duha Svetoga, čovjek

koji se popeo na najviše vrhunce spoznaje i doživljaja Božje ljubavi, taj Ivan pada u zanos i

doživljava nebeska viđenja. I evo što vidi i što poručuje Crkvi svoga vremena i Crkvi svakoga

vremena.

98

Ivan vidi Krista u svoj nebeskoj slavi i snazi i čuje njegov glas: "Ne boj se! Ja sam Prvi i

Posljednji, i Živi!" Očito je bilo važno ovo ohrabrenje malaksalim kršćanima. Unatoč

progonstvima, unatoč nesigurnostima, unatoč djelomične razdijeljenosti u Crkvi, Krist je onaj

koji je Prvim Posljednji, Krist je onaj koji je živ i nitko i ništa mu se ne može suprotstaviti i

nitko i ništa ne može biti jače od njega. S Kristom su vjernici uvijek na pravoj strani i po njemu

se oni ne trebaju ničega i nikoga bojati, s njime su i oni pobjednici. Ivan dalje navodi Isusove

riječi: "Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja." I to je

poruka ondašnjim Crkvama, to jest kršćanskim zajednicama razasutim po ondašnjim

gradovima. Naime, ako su i oni, možda, bili mrtvi zbog svoje slabosti ili zbog svoje nesigurnosti

ili grijeha, s Kristom i oni mogu uskrsnuti.

Blago onima koji ne vidješe

Sve što je pisano, za nas je napisano. Svakoga vjernika znade uhvatiti malodušnost. Može se

tako biti da netko živi u obitelji gdje su obiteljski dobri odnosi ozbiljno narušeni, gdje nema

više ni pravog razgovora i gdje znade uzmanjkati i dobra nakana. Može se dogoditi da je netko

posvema obeshrabren svojim lošim postupcima i grijesima, da se ne može pomiriti sa svojim

ludostima. Događa nam se, nadalje, da smo obeshrabreni činjenicom kako se ne poštuju

evanđeoske vrijednosti u našoj obitelji u našoj javnosti u sredstvima javnog priopćavanja u

industriji zabave. Pa onda pomislimo kako su kola krenula nizbrdo, kako sve propada, kako se

nema smisla boriti za dobro, kako je uzaludno naše nastojanje da živimo po svojoj savjesti…

Čak se mogu čuti i zloguki proroci koji naviještaju opću propast svih vrednota govoreći kako

je ovo moderno vrijeme Bog ionako predao u ruke sotoni, itd.

A onda nama također Ivan govori Isusove riječi: "Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi!"

Osjećaš teret svojih grijeha i svojih slabosti? Ne boj se! Krist je pobijedio grijeh. Osjećaš žalost

zbog poteškoća u obiteljskom životu i zbog nerazumijevanja u svojoj okolini? Ne boj se. Krist

je pobijedio svijet. Teško nosiš svoje životne nevolje i nedaće, bolest i životne brige? Ne boj

se. Krist je pobijedio samu smrt.

Možda pomislimo kako je ova Božja riječ koju Ivan govori ipak iz onih prvih, velikih i se tih

vremena. Međutim prisjetimo se riječi koju Isus govori Tomi: "Blago onima koji ne vidješe, a

ipak vjeruju!" Eto, slavimo Kristovo uskrsnuće, slavimo njegovu pobjedu nad zlom i grijehom.

Slavimo pobjedu Kristova nebeskog kraljevstva. Upravo je sve to, svekoliko otajstvo svojega

spasenja Krist ucijepio u nas i ulijeva u nas po svojim sakramentima, po svojoj riječi, po

otajstvima koja slavimo. Mi smo dionici Tijela Kristova, mi smo dionici njegove slave, u nama

i po nama se Krist i danas želi proslavljati, u nama i po nama Krist i danas želi pobijediti svako

zlo, grijeh i oholost, u nama i po nama Isus želi očitovati svoju blagost, svoje praštanje, svoju

ljubav, svoju vjernosti Bogu, u nama i po nama Krist želi da njegovo Kraljevstvo bude prisutno

i djelatno u ovome svijetu. Ne bojmo se. Ako su apostoli uspjeli biti svjedoci Kristova spasenja,

ako su slavu njegova kraljevstva pronijeli sve do krajeva zemlje, i današnja Crkva, to jest, mi

živi članovi Crkve to možemo i trebamo. U svojoj obitelji u svome okružju, u svome životu.

II.


99

Danas je Bijela nedjelja, kada su nekoć novokrštenici odlagali svoje bijele krsne haljine koje su

dobili na svome krštenju u uskrsnoj, vazmenoj noći. Neki ovu nedjelju nazivaju i Tominom

nedjeljom, jer se danas čita odlomak o nevjeri apostola Tome. Kad je Toma i sam vidio uskrslog

Gospodina, uskliknuo je: "Gospodin moj i Bog moj!" I mi danas ispovijedamo Isusovo

uskrsnuće i zazivamo na nas milost Krista uskrsloga.

Gospodine, ti si svojim učenicima poželio mir. Daj nam milost da se tvoj mir i u nama

nastani. Gospodine, smiluj se!

Kriste, pokazujući učenicima svoje probodene ruke i bok poučio si ih kako tek preko muke i smrti čovjek stiže do uskrsnuća. Ojačaj i nas u našim kušnjama i nevoljama. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti si apostole pozvao da budu svjedoci tvoga uskrsnuća. Daj nam milost da i mi svojim životom doprinosimo rastu tvoga Kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Čuli smo prošle nedjelje, na Uskrs, kako Ivan apostol opisuje kako je prvo Marija Magdalena

našla prazan grob, a zatim su Petar i Ivan došli na grob. Kad je Ivan vidio prazan grob i u njemu

uredno složene povoje i ubrus, povjerovao je. U Ivanovu se evanđelju zatim opisuje kako se

uskrsli Isus ukazao Mariji Magdaleni i zapovjedio joj da to javi njegovim učenicima. Ona je to

i učinila. Međutim, kao da to nije vrijedilo. Učenici su se skupili u jednoj kući i u strahu od

Židova zaključali su vrata. Bojali su se za vlastiti život, da ne bi i oni bili osuđeni pogubljeni

kao Isus. Prazan grob nije bio dovoljan da bi oni povjerovali. Nije bilo dovoljna ni Ivanova

vjera ni svjedočanstvo Marije Magdalene. Mislili su očito: od silne ljubavi ljubljeni je učenik

povjerovao ono što je htio da bude: da je Isus uskrsnuo. Prevelika žalost, prevelika ljubav

nagnala je Ivana da povjeruje u ono što im se činilo nemogućim. Što se tiče svjedočanstva

Marije Magdalene – uz dužno poštovanje! – u ono vrijeme nitko nije smatrao vjerodostojnim

svjedočanstvo jedne žene. Riječi i samo riječi, mislili su učenici. A iznad svega ih je paralizirao

strah. Što li će biti s njima?

Mir vama!

I, onda, toga istoga dana uvečer, među takve zdvojne i uplašene apostole ulazi uskrsli Isus. I

veli im kratko "Mir vama!" To je onaj uobičajeni židovski pozdrav "Šalom" – mir vama. Isus

im želi reći da se ne trebaju ni plašiti ni uznemirivati. On je među njima. Živ. Pobijedio je smrt.

Ljudska mu zloba nije mogla nauditi.

Jednostavna je to i temeljna poruka i za nas. Koliko god nas reklame poticale na potrošnju i

obećavali nam potrošački raj, svjedoci smo toliko muka, nevolja, potresa, kriza, katastrofa.

Pogotovo u osobnom životu. Tko to od nas nije zbog nečeg zabrinut, ozbiljno zabrinut? Tu je

narušeno zdravlje, tu su problematična djeca, tu je nesigurnost radnoga mjesta i zarade. A što

reći o nezaposlenosti, općoj nesigurnosti, teškim bolestima, obiteljskim krizama, svađama,

raspravama, sudovanjima…? U nekim smo trenucima osobito žalosni, ranjivi. Ponekad gubimo

volju za daljnjim radom i napredovanjem. Opterećeni smo i vlastitom naravi, svojim manama

svojim grijesima. I onda ne vidimo izlaza. Što bi se u Dalmaciji reklo: "Sve je crna zemlja".

A Isus i nama veli: "Mir vama". Veli nam da je pobijedio svako zlo i grije. Da je nadvladao

zloću i besmisao. Uvjerava nas da je udario zdrave temelje Božjem kraljevstvu, štoviše da je to

Kraljevstvo stvarno tu, među nama, da smo mi već dionici toga Božjega kraljevstva po

sakramentima, po riječi koja nam se navješćuje, po njegovoj neizmjernoj milosti. Kristova je

100

milost jača od svakoga zla, od svakoga grijeha od svake sile ovoga svijeta. Krist je Pobjednik i

zajedno s njime mi i možemo i trebamo pobijediti beznađe, bezvoljnost, robovanje grijehu,

smrt.

Pokaza im svoje ruke i bok

Na to je Isus apostolima pokazao svoje ruke i bok. Trebali su razumjeti. Isus je stvarno bio

mučen i stvarno je umro. Bio je pokopan, ali je uskrsnuo. Želi im reći. Ako i postoji nevolja,

kušnja, tjeskoba, strah, muka, ako i postoji smrt, sve je to – za one koji vjeruju u Božju silu –

tek put do uskrsnuća. Zato se isplatilo – naglašava im Isus – zato se isplatilo da je Isus bio

odbačen, isplatilo se da su svi smatrali kako je osuđen, uništen i kako je uzaludna bila njegova

ljubav i milosrđe. Božja je uvijek jača. Reći će kasnije Pavao ludo Božje mudrije je od ljudi i

slabo Božje jače je od ljudi (1 Kor 1,25).

To, naravno, danas Isus i nama govori. Ako se osjećamo i maleni i slabi i nemoćni, ako nam se

čini da je mržnja jača od ljubavi, međutim, ako i dalje, uporno, unatoč svemu nastojimo činiti

dobro, nastojimo živjeti po evanđelju, ako se, dakle, tako osjećamo, znamo: Krist je po muci i

smrti stigao do uskrsnuća, tako ćemo i mi zajedno s njime suuskrnsuti. Štoviše, mi smo već

sada dionici njegove proslave. Već sada u nama je snaga Kristova. Već sada – znajući da je

Krist uskrsnuo – mi hrabro i s puno pouzdanja hodimo ovim životom noseći svoje križeve. Jer

muka nije jedini smisao života, muka i nevolja nalaze svoj puni smisao i ostvarenje u uskrsnuću.

To je naša nada i to je naša radost.

Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas

Na koncu Isus ponovno hrabri svoje učenike. Veli: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja

šaljem vas. Uskoro će apostoli postati svjedoci Isusova uskrsnuća i poruku njegova spasenja

pronosit će do na karaj zemlje. Isus je slavu svoga uskrsnuća pokazao apostolima, da bi oni tu

blagu vijest mogli širiti po svoj zemlji, kao što se to lijepo sažima u Lukinu evanđelju: Ovako

je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati

obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci

(Lk 24,46-48).

Isti je poziv i isto poslanje i za nas. Isus i nas šalje da budemo svjedoci njegova uskrsnuća, da

svjedočimo da je Krist u nama uskrsnuo te da je uskrsnuo za svakoga čovjeka dobre volje. Pri

tome je, naravno, temeljno da svjedočimo svojim životom. A to onda znači da ćemo i u dobru

i u zlu i u trenucima ushićenja, ali i u trenucima teških križeva pokazivati da sve u svome životu

nosimo i podnosimo u svjetlu Isusova uskrsnuća. Čovjek vjernik s pouzdanjem, vjerom, nadom

i ljubavlju nosi i podnosi svoje križeve u dubokoj vjeri da je upravo po njima sličan Kristu

patniku, da bi onda bio i dionikom njegova uskrsnuća.

III.

Gospodin moj i Bog moj!

Po kojim je to načelima Isus birao svoje apostole? Ne može se lako na to odgovoriti. Znamo da

baš nisu bili besprijekorni. Petar je bio spontan i silovit, brz na riječima, ali u isto vrijeme

kolebljiv i nestalan. Ivan i Jakov su bili častohlepni, Matej kao bivši carinik nije baš imao čistu

prošlost. Pavao je bio netolerantan i nasilan. A današnji Toma? Sumnjičav i tvrd. Podsjetimo

101

se, nadalje, da su oni išli za Isusom maštajući o ovozemnom kraljevstvu i o posebnim mjestima

koja ih u njem čekaju. Po čemu su oni ipak bili posebni? Rekao bih da nam odgovor može dati

upravo današnja zgoda s Tomom.

Evo. Toma nije htio ni mogao povjerovati da je Isus uskrsnuo. Za njega je to bilo isuviše lijepo

da bi bilo istinito. Život se s njim nije šalio. Tvrdo je bilo živjeti. Imao je on kao čovjek svojih

razočarenja, možda doživio da ga je prijatelj iznevjerio. Koga je jednom vatra opekla, i na

hladno puše. I evo, ovoga puta Toma opet krivo računa. Nije povjerovao svjedočenju svojih

drugova da je Isus stvarno uskrsnuo. I onda - o sramote! - pred svima mu Isus - kao slavodobitno

- veli: „Hajde, dotakni! Hajde, uvjeri se! I ne budi nevjeran, nego vjeran!“ Što bi prosječan

čovjek učinio? Vjerojatno bi rekao kako on nije baš tako mislio, kako je on zapravo u sebi i bio

uvjeren da je Isus uskrsnuo. Ili bi možda bio rekao da ga je uvrijedilo to što se ono prvi puta

bio ukazao svima osim njemu. Možda bi optužio svoje sudrugove da su tužibabe, da su krivo

izvijestili Isusa... Ali ne. Kakav god da je bio, Toma nije htio biti neiskren. Priznaje da je

pogriješio što nije povjerovao. Pada na koljena i govori: „Gospodin moj i Bog moj!“ Točno je

da je lako tako povjerovati, upravo kako mu to spočitava i Isus, ali je Tomina veličina u tome

što je ponizno priznao. Pred svima. I „nije mu kruna pala s glave“.

Dragi moji, samo to može biti veličina čovjekova. Naime, sve ono lijepo i plemenito u čovjeku

čisti je Božji dar. Međutim poniznošću i skrušenošću, pokajanjem i obraćenjem najviše

„osvajamo“ Boga. I gle, u tome svjetlu pronalazimo odgovor na pitanje koje smo bili postavili

na početku. Eto u čemu su apostoli bili posebni: priznavali su svoje grijehe. Petar se ono bio

rasplakao kad ga je Gospodin do tri puta pitao „Ljubiš li me?“ Pavao je priznao kako nije

dostojan biti apostolom, jer je progonio Crkvu Božju. Ivanov brat Jakov koji je toliko hlepio za

prvim mjestom, prvi je položio svoj vrat za Krista. Ivan je ponizno prihvatio Petrovo prvenstvo

(upravo on podrobno opisuje događaj kad je Petar to prvenstvo dobio). U tome je veličina svih

velikana. Priznaju svoj grijeh, zadobivaju Božje oproštenje i uz Božju milost napreduju.

A mi? Odmah nam na pamet padaju naši dragi političari (i ne samo naši!) koji puno toga znaju,

ali ne znaju priznati svoje pogreške. Naravno, ni mi, „obični“ ljudi, u tome se baš ne razlikujemo

od njih. I ostajemo u svojim glupostima i u svojim grijesima. A bilo bi tako jednostavno priznati

Bogu svoja kriva djelovanja i kriva stajališta, zadobiti oproštenje i uz Božju milost napredovati.

„O kad bi ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir,“ rekao bi Isus (Lk 19,42). Doista, kad bismo

samo priznali svoje slabosti, pokorili se Bogu i dopustili njegovoj milosti da u nama i po nama

djeluje! Naučimo nešto od tih velikana i već ćemo se sada radovati zajedno s njima. ne možemo

Bogu ništa dati a da nam on ne bi stostruko uzvratio.

102

TREĆA VAZMENA NEDJELJA

I.


Obični, mali i siromašni ljudi skloni su vjerovati kako oni veliki na njih uopće i ne obraćaju

pozornost, niti ih zanimaju životi malih ljudi. Možda se i nama koji puta učini kao da nas je

Bog, ne baš zaboravio, nego nekako ostavio po strani, da se sami mučimo i trudimo oko naših

poteškoća i nevolja. A, evo, danas nam evanđelje govori o tome kako se Isus pobrinuo da

njegovi učenici – zdvojni i zbunjeni – imaju što doručkovati. Vidimo kako ih sokoli i ponovno

u njima budi staru vatru i novu nadu. Mi znamo i vjerujemo da je Gospodin s nama i da i nama

danas priređuje evo ovu euharistijsku gozbu. Zamolimo ga da nam djelovanjem svojega Duha

pomogne da njegovu riječ i njegovu blizinu i prepoznamo i prihvatimo.

Gospodine, ti si svoj izabrani narod u pustinji hranio čudesnim kruhom s neba. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svoje apostole hranio zemaljskim i nebeskim kruhom. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i danas svoje vjerne hraniš svojom riječju i svojim jelom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zanimljiva talijanska riječ koristi se u slikarstvu. To su "pentimenti". Sama riječ znači

"pokajanja". Naime, to je slučaj kada slikar preko već naslikanoga naslika nešto drugo, jer mu

se no prvo ipak nije svidjelo. Dakle, prvo je nešto naslikao, pa onda prebojio i – ništa se ne

primijeti. Tek današnjom modernom tehnikom mogu se otkriti takva "pokajanja". Reklo bi se:

Lako slikarima! Oni jednostavno preboje ono što nije dobro uspjelo i onda idu dalje kao da

ništa nije ni bilo. E, kad bi se tako moglo u životu! Prebojiti ili prebrisati neke dijelove života,

neke događaje, neke naše gluposti… Kao da su takva nekakva pokajanja zahvatila i apostole

nakon Isusova uskrsnuća.

Idem ribariti

Isus je uskrsnuo, ukazao se nekoliko puta apostolima, ali oni su još uvijek bili zbunjeni. Naime,

još nisu bili primili Duha Svetoga i još nisu razumjeli što se to zbilo. Isus je bio propovijedao

o Kraljevstvu Božjem koje ima doći, a apostoli su se nadali da će oni u tome – očigledno

zemaljskom! – kraljevstvu imati značajnu ulogu. Međutim, sve je krenulo naopako. Narodni

vladari su Isusa odbacili, Rimljani su ga osudili na smrt i pogubili, a narod se raspršio. Izgledalo

je da je svekoliko djelo propalo. A onda, kada je Isus uskrsnuo, oni su se obradovali, ali su

njihova zbunjenost i nedoumica ostali. Isus im se poslije svoga uskrsnuća ukazao im se i rekao

da se i dalje drže zajedno. I ništa se nije događalo. Što sada? Narod se raspršio i razočarao.

Postojala je mogućnost da se osveta židovskih glavara sruči i na apostole, pogotovo ako bi se

usudili nastaviti propovijedati Isusovu nauku. Konačno, nastaviti propovijedati umjesto Isusa

apostoli jednostavno nisu ni znali ni mogli. Razići se nekako nisu mogli. Što onda? Ništa, vratiti

se starome poslu. Veli Šimun Petar: "Idemo ribariti." I onda su i drugi pošli s njime. Očigledno,

malo po malo htjeli su se vratiti starome poslu – ribarenju. Bili su s Isusom tri godine, bilo je i

lijepo i krasno, ali na koncu je izgledalo: gdje si bio – nigdje, što si radio – ništa! Dakle, valja

nastaviti tamo gdje su prestali prije tri godine. Bilo je lijepo, ali od toga se ne živi…

103

Bacite mreže!

I povijest se ponavlja. Te noći nisu ništa ulovili, baš kao i one noći prije tri godine, nakon koje

ih je Isus bio pozvao da budu njegovi učenici. Promrzli, zlovoljni, gladni i umorni veslaju prema

kraju. I vide neznanca koji ih prvo pita za ulov, a onda ime vele neka slobodno bace mreže na

desnu stranu lađe. Onako iz očaja bace mreže i ulove veoma mnogo velikih riba. Evanđelist

Ivan ih je čak prebrojio: njih sto pedeset i tri. Evo kako se odjednom ražaruje u njima stara

vatra, evo kako je u njihovim očima zasjala stara svjetlost! Doista, nije moglo sve završiti na

životarenju. Ponovno bogat i prebogat ulov riba, ponovno Gospodin, ponovno se počinju

događati velike stvari. Ništa nije bilo uzaludno.

Petar, hitar i nagao kakav već bijaše, odmah shvaća da je to Isus, Nije mogao dočekati da lađom

polagano doveslaju do obale, nego skače u vodu i pliva do kraja. I evo gotovo sretnog završetka.

Na obali je Isus već pripravio žeravicu, sve je bilo spremno da se riba pripravi za jelo. Razdijelio

im je tako kruh i ribu, pa su doručkovali.

Pasi ovce moje!

Nakon doručka Isus pita Petra ljubi li ga više nego oni drugi i povjerava mu pastirsku službu u

budućoj zajednici. Očigledno, ono što se zbilo nisu "pentimenti", nisu pokajanja, ne radi se o

tome da se kao spužvom obriše sve ono što se zbivalo kroz tri godine Isusova djelovanja,

pogotovo nema govora da se obriše Kristova smrt i uskrsnuće po kojima smo spašeni. Tek sada

započinje ono pravo. Tek poslije Isusove smrti i uskrsnuća – pogotovo nakon što na apostole

siđe Duh Sveti – započinje pravo poslanje apostola.

I mi se nalazimo danas na gozbi koju nam Isus priređuje. Možda se i nama ovih dana čini da

nije vrijedilo truditi se oko evanđelja i da je uzaludno. Prisjetimo se. U korizmi smo donijeli

neke čvrste odluke i u tome smislu radosno smo proslavili Uskrs. Uvjerili smo se kako je

moguće nešto promijeniti i kako Bog u nama djeluje. Međutim, evo već dva tjedna nakon

Uskrsa, oduševljenje je nekako splasnulo. Kao da smo ponovno pali u stare slabosti i

nedosljednosti, pa čak i u stare grijehe. I onda smo u napasti da pomislimo, kako se nije vrijedilo

ni truditi. Nije se, eto, vrijedilo potruditi oko vlastitog jezika, oko vlastite strpljivosti, nije

vrijedilo truda oprostiti i pružiti ruku, nije se vrijedilo boriti protiv nekih mana i grijeha. Ionako

je sada opet sve po starom. Ali ne! Gospodin je sada a nama. Slušamo njegovu riječ,

sudjelujemo na njegovoj gozbi! Korizmene i uskrsne odluke i uspjesi, tek su početak. Gospodin

nas prati svojom pažnjom i svojom ljubavlju. I baš kao što je Petru dao zadatak da se brine oko

Crkve Božje, tako i nama daje naše životne zadatke, da budemo vjerni svome poslanju, svome

pozivu i svome zvanju.

Prisjetimo se. Kad su ono pedeset dana nakon Isusova uskrsnuća apostoli primili Duha Svetoga,

bili su to drugi ljudi. Krenuli su hrabro propovijedati i proširili su Isusovo evanđelje sve do

krajeva zemlje. Međutim, svi smo mi već primili Duha Svetoga u krštenju i u ostalim

sakramentima. U nama već u potpunosti djeluje snaga toga Istoga Duha Svetoga, samo što mi

trebamo s tom velikom Božjom silom surađivati, jer nas Bog ne želi ni na što prisiljavati. Dakle,

mi i možemo i trebamo neprestano napredovati u izgrađivanju Božjega kraljevstva u nama i

oko nas. Uz nas je Božja riječ, uz nas je Krist Gospodin koji nas snagom Duha Svetoga u

euharistiji krijepi. On će nam i dati da budemo dostojni poziva kojim nas poziva.

104

II.

Crkva slavi Kristovo uskrsnuće u svakoj svetoj misi, poglavito u onoj nedjeljnoj, a ponajpače

u ovo sveto vazmeno vrijeme. Htjeli bismo tu blagu vijest spasenja, kojoj je upravo vrhunac

Kristovo uskrsnuće, širiti po cijelom svijetu. Da bismo mogli biti dostojni nositelji i navjestitelji

evanđelja, na početku ove svete mise pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.


Gospodine, uskrsnućem svoga Sina podigao si pali svijet. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svoje apostole, kao svjedoke svoga uskrsnuća poslao da po cijelom svijetu

naviještaju tvoje spasenje. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti želiš da i mi naviještamo Kristovo evanđelje te tako budemo svjetlost svijeta i sol zemlje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Što je jedna od osnovnih osobina dobre vijesti? Da se širi. Čovjeku se nešto lijepo dogodi:

sretno položi maturu, uspije se upisati na fakultet koji je oduvijek želio, diplomira, dobije posao.

Ili, trudnoća i porod proteku u najboljem redu, rodilo se zdravo dijete. Ili, nakon nesreće

operacija je dobro prošla, pacijent će se brzo oporaviti. Čovjek nađe dobar posao, dobije

nagradu, dobije u igri na sreću… Što čini? govori svima. Želi svoju radost podijeliti s drugima.

Kakva bi to radost i sreća bila, ako je čovjek ne bi mogao drugima iznijeti?

Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime?

Tako je bilo s apostolima nakon Kristova uskrsnuća i nakon što su se ispunili snagom i milošću

Duha Svetoga. Vlastitim su ušima slušali Kristov nauk, bili su očevici njegovih čudesa, bili su

svjedoci Kristova uskrsnuća. Znali su i iskusili na samima sebi oslobađajuću snagu Kristova

uskrsnuća. Bili su uvjereni da Krist svojom smrću i uskrsnućem svakog koji povjeruje već ovdje

na zemlji čini dionikom nebeskog kraljevstva koje će se u punini ostvariti u vječnosti. Apostoli

su bili sretni i razdragani: to divno iskustvo žele podijeliti sa svojim sunarodnjacima. I zato puni

radosti naviještaju, propovijedaju evanđelje – to jest tu radosnu vijest, a sam Krist njihov

navještaj potkrepljuje čudesima koja se događaju po rukama apostola. I onda dolazi hladan tuš.

Nakon što su apostoli mnoge bolesnike izliječili zazivanjem Imena Isusa Krista, kako nekoliko

redaka ranije izvještava ista knjiga – Djela apostolska, veliki svećenik ih daje uhititi. Nakon što

su apostoli čudesnim Božjim zahvatom bili izbavljeni iz tamnice, doveli su ih pred Veliko

vijeće, ovoga puta ne na silu. I onda, čuli smo danas, veliki im svećenik govori: "Nismo li vam

strogo zabranili učiti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas

navući krv toga čovjeka." Za svećeničke je glavare bilo nebitno to što je Isus nevin bio osuđen

na smrt. Nebitno im je što su se po rukama Isusovih učenika događala čudesa. Nebitno im je

bila činjenica da u apostolima i po apostolima očito djeluje Božja sila. Za njih apostolski nauk

jednostavno nije bio prihvatljiv, kako bi se to narodski reklo sve da iz njeg' sunce sija. Za njih

je jedini problem bilo to što su neki mogli zaključiti da je Isus razapet krivnjom tih istih

narodnih starješina.

Oni koji među nama više pamte, znaju jako dobro kako su nam bili zabranjivali govoriti istinu

o Isusu Kristu, kako su govorili da je vjera opijum naroda, da služi zaglupljivanju narodnih

masa. Iako i danas ima onih koji jednako misle i koji to svoje mišljenje suptilno iznose kroz

105

različita sredstva društvenog priopćavanja. Rekao bih da za vjernike prava opasnost dolazi s

druge strane. Svijet u kojem živimo sve manje mjesta ostavlja Bogu. Važno je posjedovati sve

više i sve bolje. Važno je postići uspjeh, biti popularan. Važno je trošiti, uživati. Opijamo se

rastom standarda, trčimo za bogatstvom i slavom. Nije dovoljno imati mobitel, važno je koji je

model. Isto je tako s automobilom, komadom odjeće i obuće. Važno je biti slavan, utjecajan,

zapažen. I onda kada čovjek progovori o vrijednosti obitelji, o predbračnom moralu, o odgoju

djece gdje pored prava postoje i dužnosti, kada govorimo da mladi trebaju imati šanse, ali i

odgovornost, kada govorimo o važnosti neradne nedjelje, nedjeljne mise, kada, konačno,

govorimo o tome da ne živi čovjek smo o kruhu, onda smo neprilični. Štoviše, spremni su nas

i krivično progoniti ako se izjasnimo što mislimo o homoseksualnosti… Problem je na Božić

govoriti o utjelovljenom Božjem sinu, problem je križ u učionicama, problem je govoriti o

uskrsnuću. ali je zato jako moderno govoriti o indijskoj duhovnosti (koje Indije i nije vidjelo,

ali tko na to gleda!). Moderno je govoriti o horoskopu, visku, gatanju iz karata. Ne brane nam

sudski, ali se i mi sami tako lako i olako prilagođujemo ozračju koje odbija Kristovo evanđelje.

Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!

Petar je bio odlučan. Veli: Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših

uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za

Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci

tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju. Petar se pokorava Bogu

i ne može a da ne naviješta ono čemu je sam bio svjedokom. slično, na jednom drugom mjestu

Pavao veli svome učeniku Timoteju: Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi

žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ,

uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću

i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim

požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se

priklanjati (2 Tim 4,1-4).

To je naš poziv i naša zadaća. Neće biti dovoljno da naši biskupi pišu pastirske poslanice. Neće

biti dovoljno da svećenici to isto propovijedaju na misama. Svaki od nas je pozvan – i ja i vi –

životom svjedočiti evanđelje Kristovo. Zato ćemo se u prvom redu truditi svojim životnim

stavom svjedočiti da nam je evanđelje najvažnije. Nećemo zato dopustiti da nas obuhvati

pomama za bogatstvom, slavom, položajima, potrošnjom. Nećemo dopustiti da nas nadvlada

moralna ravnodušnost i popustljivost. Nećemo zanemariti ni sakramente ni molitvu ni istinske

obiteljske vrijednosti. Tami smo, po Isusovim riječima, sol zemlje i svjetlost svijeta. Konačno,

ne treba proklinjati tamu. Treba samo upaliti vlastitu svjetiljku i tama će malo po malo uzmicati.

Odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime

Konačno, glavari otpuste apostole, nakon što su ih dali išibati. A oni, veli današnji odlomak,

Odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. Upravo to. Veli Isus:

Ako su mene progonili, i vas će progoniti (Iv 15,20). To se upravo ostvarilo na apostolima. I to

se uvijek ostvaruje na Isusovim učenicima. Ne smo na blaženom Alojziju Stepincu i tolikim

drugima koji su u komunističkim zatvorima tamnovali zbog Isusova imena, nego je to

progonstvo na poseban način prisutno i danas: nitko nas sudski ne goni ni progoni, ali sredstva

javnog priopćavanja itekako rado "razapinju" one koji u prostodušnosti srca brani kršćanske

svetinje koje se ne uklapaju u naopaku potrošačku i licemjernu zapadnoeuropsku kulturu. Kao

što prijetnje i batine nisu pokolebale apostole, nego su ih, naprotiv, ohrabrile da više i bolje

ostanu vjerni evanđelju, tako i nas naše neprilike ne trebaju obeshrabrivati. Zato ćemo uporno

106

čuvati istinu Kristovog evanđelja čuvajući ljubomorno obiteljske vrednote, ostajući vjerni i

molitvi i žrtvi i pokori i bogoslužju Crkve uvjereni da nam je poziv kao malenom stadu biti

svjetlost svijeta, sol zemlje i kvasac koji širi Kristovu blagu vijest spasenja.

III.

Idem ribariti

Bolno je kad čovjek doživi neuspjeh ili kad uvidi da je ni u što utrošio i vrijeme i vlastite snage.

Tko zna, možda su se i apostoli tako osjećali toga jutra. Isuviše su bili zbunjeni onim što se

dogodilo u Jeruzalemu. Prvo onaj užasan šok da je Isus bio uhićen, osuđen i razapet. A oni su

se nadali da će on obnoviti ovozemno židovsko kraljevstvo u kojem bi onda oni imali vodeće

uloge. Onda je tek slijedilo iznenađenje, potpuni obrat: vidjeli su Isusa uskrsnulog. Međutim,

to ipak više nije bilo kao prije. Isus je bio živ, ali im se tek ukazivao; nisu više s njim stalno

boravili kao prije njegove smrti. Isus im je doduše tumačio da je tako trebalo biti, ali oni to

jednostavno nisu mogli shvatiti.

Zdvojni i neodlučni napuštaju Jeruzalem o vraćaju se u svoju Galileju. I što sad? što činiti? Čim

se baviti? Petar više nije mogao trpjeti onaj muk. Ustaje i kaže da ide ribariti. I ostali mu se

pridružuju. A što bi drugo? I eno ih na jezeru u lađi. Ribare. Eto, nastavljaju tamo gdje su stali

prije tri godine. Vraćaju se svojem starom zanimanju. U što su uložili te tri godine? „Gdje li

bismo, gdje li ostarismo,“ rekao bi narodni stih. Ništa. Valja se sada vratiti starom poslu. Ljudi

će ih gledati kao propale učenike propalog Učitelja. Njihove će obitelji klimati glavom nad

njima. Sad i njima izgleda da je stvarno trebalo ostati uz svoje lađice i uz svoje mreže.

No Isus im ne da mira. Ukazuje im se, pripravlja im doručak. I odmah je u njima stara vatra,

ona radost: Gospodin je s njima! I tada Isus daje Petru nalog da „pase njegove ovce“. Ova je

neizvjesnost trajala tek do Pedesetnice, do dana kada je sišao na apostole Duh Sveti. S darom

Duha Svetoga nije bilo ni govora o tome da se vrate svom starom životu.

Osjećamo li u kojem smjeru ide pouka za nas? I nas je Isus ugledao, i pozvao da ga slijedimo.

Hvala Bogu da se ne možemo samo tako riješiti njegova poziva. Bilo je vremena - tko ih se ne

bi sjećao! - kad smo i mi upravo osjetili Božji poziv, kad nam je srce bilo ispunjeno nekom

milinom, kad nam se činilo da veoma dobro znademo kome smo povjerovali. A onda dolazi

život sa svojim nevoljama. Dolaze naši padovi, dolaze trenuci kad nam se čini da se Bog nekako

skriva. Postajemo stariji, iskusniji i ne osjećamo više onoga poleta i ushićenja u vjeri.

Onda se počinjemo ponašati kao Petar i njegovi drugovi. Čini nam se da je sve ono prije bilo

samo određeno oduševljenje, određeni trenutak, čar mladosti ili nekih posebnih prigoda. I onda

se „otrježnjujemo“. Postajemo „normalni“ ljudi. Vraćamo se starom poslu i starim navikama.

Hajde, podsjetimo se: Što smo bili odlučili ove korizme? Oko čega smo se bili trudili? I? Što je

ostalo od svega? Gdje je naša molitva? Gdje je naše korizmeno revnovanje oko dobra, oko toga

da dovedemo u red svoje ponašanje i svoj život? Zar smo se tako brzo umorili? Zar stvarno ne

vjerujemo da je Bogu moguće mijenjati moj život?

Kao što je Isus pohodio apostole, tako danas po svojoj riječi pohađa i nas. Kao što je Isus

pripravio obrok apostolima, tako i nas danas hrani za stolom svoga tijela i krvi. I kao što njih

šalje, tako danas i nama govori da životom navješćujemo njegovo spasenje. I kao što su se

107

apostoli obradovali vidjevši Gospodina, tako neka i danas u nama ponovno zaživi Božja radost

i Božja snaga.

108

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA

I.


Već nam Stari zavjet govori da je "Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i

vjernošću" (Izl 34,6). Božja je dobrota i strpljivost veća od svake naše slabosti i našega grijeha.

Evo i mi danas dolazimo pred Boga opterećeni možda svojim brigama i tjeskobama. Potrebno

nam je i Božje oproštenje i Božj dobrota i Božja pomoć. Ovo je najbolje mjesto i najbolji

trenutak kada to možemo tražiti. Slavimo, evo, najveća otajstva naše vjere: Krista Gospodina

koji nam progovara po svojoj riječi i koji se za nas predaje da nas spasi. Pripravimo se za ovo

euharitijsko slavlje tražeći od Gospodina praštanje i milosrđe.

Gospodine, ti si s Abrahamom i njegovim potomstvom sklopio savez. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si u svojoj krvi sklopio novi savez da nas učiniš djecom svoga nebeskog Oca. Kriste

smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da uvijek ostanemo vjerni svom krsnom savezu i evanđeoskom pozivu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Roditelji i odgojitelji se koji puta se osjete potpuno nemoćnima. Naime, dogodi se da u dijete,

da u mladoga čovjeka uložiš ono najbolje što imaš i što znaš. Dogodi se da čovjek baš puna

srca, nesebično i bez bilo kakvih loših primisli želi pomoći mladome čovjeku da uspije radujući

se jedno njegovu uspjehu. I onda čovjek naiđe na zid. Mladi čovjek jednostavno veli da neće iz

njemu znanih razloga. I onda znamo, uzaludan je sav napor ako s druge strane ne bude

prihvaćen. I to je muka: nemoćan si pred ljudskom slobodom i pred slobodom čovjekova izbora.

I nije to samo naša muka. Bog tako još u starom zavjetu nemoćno govori: "Užima za ljude

privlačio sam ih, konopcima ljubavi…" (Hoš 11,4) I toliko puta nije vrijedilo. Nije li i Isus

plakao nad Jeruzalemom koji nije htio spoznati čas svoga pohoda, to jest nije prepoznao Isusa

kao Mesiju? Evo, to se u današnjem prvom čitanju događa i apostolu Pavlu. Čuli smo. Apostol

Pavao propovijeda u antiohiji Židovima, ali su se oni – barem njihovi glavari – odlučno tome

suprotstavljali.

Trebalo je

Pavao je žalostan. Ipak su to njegovi sunarodnjaci. Ipak je od Židova i krenulo evanđelje. Ipak

bi se očekivalo da oni budu nositelji i pronositelji te radosne vijesti. A upravo se oni usprotivili.

Pavao zbog toga duboko pati. Tako Pavao u Poslanici Rimljanima svjedoči: "Silna mi je tuga i

neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju,

sunarodnjake svoje po tijelu." Ali, Pavao kad bi i htio biti proklet, ne bi mogao za njih ništa

učiniti bez njihove volje. Zato u današnjem prvom čitanju Pavao govori Židovima koji nisu

htjeli povjerovati: "Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i

sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima." Evo, tu je

naglasak: "kad sami sebe ne smatrate dostojnima…" To je nevolja Pavlova. On je doista bio

domoljub i volio je svoj narod. On je znao i vjerovao da je njegov narod bio izabrani narod i da

je – konačno – Krist po tijelu iz tog istog naroda. Znao je da je na svoj način i Bog očekivao da

taj narod bude svjetlonoša evanđeoske poruke. Znao je Pavao da Židovi nipošto nisu proklet

109

narod, kako to neki zlobnici možda žele ustvrditi. I baš zato je Pavao žalostan. Ništa ne može

učiniti za njih protiv njihove volje. Tako se onda Pavao obraća poganima koji su pokazali više

spremnosti da prihvate evanđelje.

Radovali se i slušali riječ

I doista. Pogani koji su slušali radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji

bijahu određeni za život vječni. Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini. Riječ

je Božja zaživjela i počela se širiti i u onome kraju. Nije se dala zaustaviti. Božje e spasenje

počelo širiti svijetom. I Bog je svoj naum provodio: sa židovskih pismoznancima ili bez njih.

Širenje evanđelja nije se moglo zaustaviti. I tako je bilo kroza sve vjekove – do danas. I to je

tajna Božjega djelovanja koju nikada do kraja ne možemo razumjeti. Ne radi se samo o tome

da većina Židova nije pristala uz evanđelje Kristovo. U povijesti imamo slučajeva da je u nekim

područjima gdje je kršćanstvo upravo cvalo, kršćana posve nestalo. Valja nam pogledati cijelu

sjevernu Afriku, Malu Aziju, Bliski istok… Zašto je to Bog dopustio? U čemu su se ogriješili

ti drevni kršćanski narodi? Tko bi to znao i tko bi to mogao objasniti. Možda bismo i mi u tome

smislu mogli zaplakati kao Isus nad Jeruzalemom ili Pavao nad svojim narodom… Tko će

istražiti putove Gospodnje…?

Mi: odbačeni ili izabrani?

Evo, svatko se od nas svakim danom i svakim trenutkom nalazi pred izborom: prihvatiti ili

odbaciti evanđelje. "Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam:

život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga…" (Pnz

3,19-20) Beskrajna je Božja moć i neizmjerna njegova ljubav i naklonost prema nama, ali je

Bog sam sebi postavio određenu granicu: ne želi nam prići bez našega pristanka. Ne želi nas

spašavati silom, bez našega pristanka. Zato nas blago i uporno potiče po istom apostolu Pavlu:

"Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte,

pomirite se s Bogom!" (2 Kor 5,2).

Tako Bog s nama. A mi prema drugima? Nije uvijek lako gledati kako naši najbliži idu putem

za koji vjerujemo da nije dobar. Nije lako gledati kako naše dijete, naš bračni drug, naš dobar

prijatelj ide rubom ponora. Znademo li tada biti blagi i strpljivi, makar i uporni u poticanju na

dobro? Znademo li strpljivo čekati i ne odustajati. Znademo li uvijek imati one Božje ljubavi.

I, konačno, znademo li poput Krista i poput Pavla prihvaćati muku i teret propasti onih do kojih

nam je stalo?

Neka dobri Bog svima nama udijeli i mudrosti i upornosti da činimo dobro i samo dobro. Neka

nas utješi širenjem svoga evanđelja po čitavom svijetu i u srcu svakog čovjeka.

II.


Rado ističemo da smo kao ljudi obdareni razumom i slobodnom voljom, pri čemu od svoje

najranije mladosti jako naglašavamo svoju slobodu. Međutim, događa se da čovjek svoju

slobodu upotrijebi za zlo i grijeh. Prava je mudrost jest u tome da čovjek svoju slobodu uvijek

upotrebljava za dobro. U tome je slučaju sličan Bog koji je uvijek dobrostiv i koji nas je s tom

110

namjerom stvorio na svoju sliku. Na početku ove svete mise pokajat ćemo se za sve naše grijehe

koje smo, zlorabeći svoju slobodu, u ludosti učinili.

Gospodine, ti si svoga sina poslao na svijet, ne da svijet osudi, nego da ga po tvojoj dobroti

spasi, a mi smo tvoju milost toliko puta zanemarivali. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si položio svoj život za nas, da bismo mi imali život u izobilju, a mi smo svojim grijesima prezreli tvoju ljubav. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da vjerno slijedimo glas svoga dobrog pastira, da bismo stigli do sretne vječnosti, a mi toliko puta slijedimo grijeh i požudu na svoju propast. Gospodine,

smiluj se!

Nacrt za homiliju

Odgajanje je proces osamostaljivanja djeteta. Dijete postaje zreo čovjek koji samostalno može

upravljati svojim životom. Taj proces nikada ne ide bezbolno. S jedne strane, roditelji predugo

smatraju svoje dijete – djetetom, pa se prema odraslijem djetetu postavljaju kao da je maleno.

I tako ga ne uče odgovornosti i samostalnosti. No, s druge strane, dijete se često želi prerano

izvući iz roditeljskog nadzora tvrdeći da samo najbolje zna i umije, što obično završava

razbijenom glavom i velikim razočaranjima. Tako dijete previše naglašava svoju slobodu, svoju

samostalnost. U tome su slučaju sve revolucije pomalo djetinjaste. Silno naglašavaju slobodu,

rušenje svake vlasti i svakog autoriteta, što onda završava još većom tiranijom i nesrećom. U

svim se tim slučajevima mladi revolucionari hvale kako nisu ničije ovce i da se ne žele

pokoravati ni jednoj vlasti, ni jednom autoritetu.

Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom

A Isus, nemoderan kakav već izgleda, mirno govori o pastiru i ovcama. Pa veli da je on dobri

pastir. Pogledajmo malo u povijest. Različiti revolucionari obećavali su slobodu, a kad bi

ugrabili vlast, davali su svojim građanima manje slobode, nego što su je prije imali. Pogledajte

što se danas događa. Svi nešto žele odbacivati okove staroga morala. Pa onda nema više onih

starih svetinja ni autoriteta. Koga to treba s poštovanjem susretati? koja su to pravila sveta i

nedodirljiva? Ne bi trebao biti autoritet ni roditelj ni učitelj, ni svećenik, ni kralj. Ne treba se

više obazirati na kruti građanski moral koji uči poštovanju prema starijima, koji uči

samozatajnosti, radišnosti, samoprijegoru, žrtvi, koji njeguje obitelj, kojemu je brak svet,

kojemu spolnost nije sama sebi svrhom, koji poučava da ne živi čovjek samo do kruha. I što se

događa. Oslobođeni Boga i mnogih moralnih načela postajemo robovi potrošnje, trke za

zaradom, za strašću, pijanstvom, kockom, nepoštenom zaradom, za samoisticanjem,

nadmetanjem… I ostajemo prazni, mamurni, nesretni. Ne trebamo se varati. Veli Isus da su dva

gospodara: Bog ili bogatstvo. Netko će reći: "Nisam ovca!" Itekako si ovca, ako dopustiš da te

vode strasti i požuda. Ako ne služimo Bogu, sluge smo i robovi grijeha. Evo što još Sveto pismo

veli o onima ikoji obećavaju lažnu slobodu i razuzdanost: Obećavaju im slobodu, a sami su

robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada (2 Pt 2,19). Tko čini grijeh, rob je

grijeha. A to nas ropstvo vodi u propast.

Zato Isus danas jednostavno veli: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za

mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.

Mi ćemo se rado prepustiti vodiču ako ne znamo puta u brdima. Prepustit ćemo se auto karti ili

satelitskom navođenju, ako ne znamo kojim putem stići na odredište. Kako se onda ne bismo

prepustili Kristu, Dobrom Pastiru koji život svoj daje za nas i vodi nas putem vječnosti, baš kao

što ono reče Petar: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! (I 6,68).

111

Ja im dajem život vječni

Veli Isus: Ja im dajem život vječni. Što god mi mislili i govorili, kratkovjek je život naš ovdje

na zemlji. Ono što je bilo prije dvadeset godina čini nam se kao jučer, a gdje ćemo biti za

dvadeset godina? Domovina je naša na nebesima (Fil 3,20), veli Pavao. Zato je ludo tratiti svoje

vrijeme i svoj život za nešto što nas ne ispunja i za nešto što je ograničeno vremenom. Mudro

veli prorok Izaija: Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne

siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela (Iz 55,2). Svoj životni put

trebamo ravnati prema konačnom cilju, a to je vječni život. Zato nam je najsigurnije slijediti

našeg Dobrog Pastira, Krista Gospodina. Ako možda – uz najbolju volju, ispitujući vlastitu

savjest – ne znamo u nekim trenucima što nam je činiti, tu je Isus, tu je njegovo evanđelje, tu

je njegova pouka, tu su njegovi sakramenti djelatni u njegovoj Crkvi, tu je nauk Crkve u kojoj

prebiva mudrost Duha Svetoga. Kao što s povjerenjem sjedamo u autobus prepuštajući se znaju

i razboritosti vozača, kao što se s povjerenjem predajemo u ruke liječnika, još puno više

predajemo se u ruke onoga koji je kao sin Božji predao sama sebe za nas i otvorio nam vrata

Nebeskog kraljevstva.

I nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke

Veli na koncu Isus: I nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. To je naša snaga i naša sigurnost. slabi

smo ljudi. Zamamnosti ovoga svijeta okružuju nas. Nitko od nas nije imun na grijeh. Osjećamo

kako u nama ima i strasti i početaka grijeha. Čini nam se da je tako malo potrebno da učinimo

ovu ili onu ludost. A ponekad to itekako učinimo. Međutim, uz nas je Kristova snaga i njegova

milost. On ne želi dopustiti da nas iz njegove ruke otme grijeh i strast. Zato se obilno služimo

molitvom i njegovim sakramentima koji nas jačaju u borbi protiv zla i koji nam daju uvijek

novu snagu da činimo dobro.

I još nešto. Danas se na poseban način sjećamo današnjih pastira Crkve. Molimo za svoje

biskupe i svećenike da zajedno sa svima nama ne skrenu s puta evanđelja nego da svi zajedno

slijedimo Krista jedinog Velikog svećenika i našega Pastira.

III.

Biti ovca?

Priznajem, ne volim biti ovca koja bleji i ne razmišlja. Nitko se danas rado ne uspoređuje s

ovcom. Naime, za razliku od druge stoke, npr. svinja, ovce slijede svoga pastira, poznaju mu

glas. Tako je onda ovca postala simbol osobe koja ne razmišlja, koja nema svoju osobnost nego

samo „bleji“ i pušta da je drugi vode i usmjeravaju. Razumljivo je dakle da za nas slika ovce

ne izgleda privlačno. Doista tko bi to htio biti ovca? Pa što je onda Isus htio reći tom slikom

kad je rekao da je on pastir, a mi ovce?

Pogledajmo. Ne damo li se mi u određenom trenutku voditi? Tako se maleno dijete posvema

prepušta svojim roditeljima, jer inače ne mi moglo opstati. Tako dvoje zaljubljenih dopuštaju

jedno drugome da budu vođeni. nama je normalno da s punim povjerenjem dopuštamo da nam

nama bliska osoba uređuje određene vidove vlastitog života. Muž se prepušta ukusu žene u

pojedinim stvarima i obratno. Prepuštamo iskusnim stručnjacima da u nekim delikatnim

112

situacijama odluče umjesto nas, kao kad npr. idemo na operaciju: potpunoma se prepuštamo u

ruke zdravstvene ekipe.

Sada već biva jasnije. Vidimo, ako vlada povjerenje, štoviše, ako vlada ljubav među osobama,

onda uopće nije problematično ako se ljudi dadu voditi. Poteškoća je onda kad si netko uzme

pravo da odlučuje umjesto nas. Onda govorimo o tiraniji, diktaturi, dominaciji ili o

nedemokratskim sustavima.

I što je onda s tim da mi postanemo ovce Krista Pastira? Kao prvo, podsjetimo se što je taj Pastir

učinio: dao je život za svoje ovce. Isus se ne želi nametati, ne želi biti služen, nego služiti. Isus

uspostavlja s nama odnos ljubavi i povjerenja. On nije nasilan. Ne želi uzimati ničiju slobodu.

On je naime naš spasitelj i poziva nas da idemo njegovim putem spasenja. On je Put, Istina i

Život. Isus nije od onih glavara i poglavara koji ne dopuštaju drugima da razmišljaju svojom

glavom. Ona veza kojom nas Isus privlači jest ljubav, baš kao što veli prorok: „Užima za ljude

privlačio sam ih, konopcima ljubavi“ (Hoš 11,4).

Biti Kristova ovca znači imati povjerenja u njega. Znači vjerovati da on najbolje zna, da me

nikad ne napušta, da u svakom trenutku daje život za mene. Nije za mene ponižavajuće biti

Kristova ovca. Takvi su bili svi apostoli: što su oni znali o apostolskom pozivu kad su krenuli

za Isusom? Imali su povjerenja i ljubavi. Prihvatim li i ja Isusa za svog Pastira znam da nisam

sam. Istina, ulazim u avanturu, baš kao i apostoli. Ne znam što me čeka. ponekad mi se čini da

će me valovi prekriti, da gubim tlo pod nogama. Ponekad ne vidim ni kuda idem niti kamo bih

trebao stići. Ali nisam sam. Ne zaboravimo. Isus nas ljubi. Isus predaje život svoj za nas. Isus

nas vodi radi nas samih, a ne (kao što to ljudi rado čine) da bi se istakle njegove pastirske

sposobnosti „Tvojem dobru te učim“, reklo bi Pismo (Iz 48,17). Tako nam danas Isus veli: „Ja

im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“ A koga da

slijedimo? Ovozemne proroke? Svoje strasti? Želju za uspjehom, karijerom, bogatstvom? Tko

mi to može ponuditi i jamčiti puno srce, vječnu sreću? Rekao bi Petar: „Gospodine, kome da

idemo? Ti imaš riječi života vječnoga“ (Iv 6,68).

113

PETA VAZMENA NEDJELJA

I.


Često misu nazivamo euharistijskim slavljem, odnosno kaže se da se slavi misa, odnosno

euharistija. Otkud riječ "slavlje"? U svetim otajstvima – dakle, u svetoj misi – slavimo Kristovu

muku, smrt, uskrsnuće i proslavu. Ako slavimo Kristovo uskrsnuće, može izgledati neobično

da slavimo i Kristovu muku i smrt. To, međutim, znači da mi slavimo Kristovu poslušnost

svome Ocu, sve do muke i smrti. Dakle, slavimo Kristovu vjernost Bogu, a to je po sebi velika

stvar jer čovjeka ispunja mirom i sigurnošću da je u skladu sa svojim Stvoriteljem. Naravno, ta

vjernost Bogu onda dovodi i do konačne proslave. Danas nam Gospodin Isus govori upravo o

tome da je vjerno služenje Bogu uvijek proslava, ma što se čovjeku dogodilo. Zamolit ćemo ga

da nam oprosti sve naše nevjernosti, da bismo dostojno proslavili ova sveta otajstva.

Gospodine, vjeran vjekovnom naumu uzeo si na se našu ljudsku narav. Gospodine, smiluj se!

Kriste, vjeran svome Ocu, prihvatio si svoju muku i smrt. Kriste, smiluj se!

Gospodine, svojim nam uskrsnućem pokazuješ da se i mi trebamo proslavljati u vjernom služenju Bogu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koji puta se (oni stariji) dušobrižnici mogu naći u čudu i nedoumici. Kad predlože ljudima

nekakav poseban duhovni ili općenito pastoralni sadržaj, uvijek ima zainteresiranih, ali nipošto

u onom broju u kojem bi to moglo biti. Međutim, ponudi li se u crkvi ili izvan crkve nešto

spektakularno: npr. gostovanje veoma poznate rok grupe, nekog pjevača, poznatog športaša,

izvikanog političara… eno mase koja hrli. Da vidi spektakl ili čudo neviđeno. Ako već ne mogu

biti slavni, ljudi s divljenjem gledaju one koji su to, prema njihovu mišljenju, postigli. Bože,

koliko li je ljudi tijekom ljudske povijesti silno žudilo za slavom! Koliki li su se ratovi

poduzimali samo zato da bi netko proširio svoju moć i svoju slavu među ljudima. Toliki su

zbog nje poduzeli velike napore, potrošili svoj život izgubili i zdravlje i prijatelje, izdali i vjeru

i domovinu i onda duboko razočarani uvidjeli da je za njih slava bila nedohvatljiva. Bilo je,

naravno, i onih koji su nekakvu slavu dosegli, ali su ipak morali priznati da im je srce ostalo

neispunjeno, jer ako su osvojili jednu zemlju, žudili su za drugom, ako su zadobili jedno

bogatstvo, žudili su za drugim i tako su uvijek ostajali gladni i žedni uspjeha i priznanja. I danas

od tih kraljevstava ni od te slave nema ni kamena na kamenu…

Što je to slava? Što to ispunja ushićenjem ljude želje slave? Da im oduševljeno mnoštvo kliče?

Da imaju vlastiti trg ili ulicu? Da imaju svoje otiske u betonu ispred spomenika slavnih? Da

budu olimpijski pobjednici? Da, općenito, u nečemu budu prvi?

Doista, što je slava? Može li se ona postići? Koje su njezine osobine? Gdje su njezine granice?

Je li ona uopće dohvatljiva? Može li čovjek uopće postići vječnu slavu?

Sada je proslavljen Sin Čovječji

114

Danas Isus – neposredno prije svoje muke i smrti – govori upravo o slavi. Veli Isus: "Sada je

proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će

Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti!" Pogledajmo. U čemu je bila Isusova stvarna

slava i proslava? U počecima je izgledalo da će Isus biti slavljen kao Mesija. Oduševljeno su

mu klicali kad je činio čudesa, divili se njegovoj mudrosti, htjeli su ga zakraljiti nakon što je

umnožio kruh i nahranio silno mnoštvo. Konačno, u danima prije njegove muke oduševljeno

su mu klicali "Hosana Davidovu sinu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!" I, ljudski

govoreći, sve je tako dobro krenulo.

I onda se dogodio posvemašnji slom. Isus je uhićen, osuđen kao najveći zločinac, okrutno

mučen i razapet kao neprijatelj Boga i naroda, kao neprijatelj Židova i Rimljana. A Isus,

neposredno prije tih događaja, veli kako je došao čas da bude proslavljen Sin Čovječji.

Bog proslavio u njemu

Evo, to je rješenje. Bog se proslavlja u Isusu i Bog proslavlja Isusa. Isus je bio svome Ocu

vjeran čak i po cijenu vlastitog umiranja, vlastite muke i smrti. Pa iako je križ u očima ljudskim

značio najveću sramotu, za Isusa je bio proslava, jer je on vršio volju svoga Oca. Isus, dakle,

pronalazi puni smisao svoga poslanja i svoga života u vjernosti svome Ocu. Sve drugo podložno

je promjeni i propasti. Isus je propovijedao i radovao se svakome koji bi mu povjerovao. Nije

odbijao klicanje koje su mu upućivali, nego je štoviše rekao: "Kad bi ovi ušutjeli, kamenje bi

vikalo". Međutim, Isus nipošto nije htio ljudsku slavu po svaku cijenu. Kada je nakon

umnažanja kruha bio govorio o nebeskom kruhu, neki su ga napustili, a on je rekao svojim

učenicima: "Hoćete li i vi otići?" Iznad svega je htio vršiti volju svoga Oca. Eto, upravo zato je

proslavljen. Za Isusa proslava već i to što svojom poslušnošću i podložnošću proslavlja Boga i

Božju ljubav. Naravno, najveća proslava bilo je Isusovom uskrsnuće koje slavimo.

Bog se proslavlja u nama?

To je naš put. Isus govori da svatko od nas treba prihvatiti svoj križ. Međutim, uvjerava nas da

je i vjerno nošenje križa samo po sebi i proslava. Kako je to moguće? Naravno, ako čovjek iz

ljubavi prema Bogu i bližnjemu trpi, ako iz ljubavi nosi i podnosi svoj križ, život mu je ispunjen

dubokim smislom, smislom koji ne mogu podariti čisto ljudska stremljenja i ljudska proslava,

slavljenje ovoga svijeta. Ne može naš život ispuniti smislom ono što je isključivo ovozemno i

prolazno: ni slava, ni bogatstvo, ni ljudska sila. Zato nas apostol opominje: "Svijet prolazi i

požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka". (1 Iv 2,17) Naprotiv, čovjek koji je

duboko u miru sa sobom i sa svojim Bogom, blažen je, ispunjen je, sretan je, proslavlja se od

Boga. Samo Nas Bog može stvarno proslaviti i ispuniti svojim dubokim mirom već ovdje na

zemlji. Upravo kako veli Psalam: "Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje.

Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati." (Ps 62,2-3).

II.


U današnjem evanđelju Isus govori o svojoj proslavi. Isus je umro i uskrsnuo. I jedno je i drugo

njegova proslava, jer je uvijek činio volju svoga nebeskoga Oca. Dok u ovom svetom uskrsnom

vremenu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću, zahvaljujemo mu što i nas po svojim svetinjama

čini dionicima iste proslave. I mi po svojim mukama i nevoljama, ustrajavajući u vjeri

115

postajemo vrijedni iste Božje proslave. Da bismo ovu Božju riječ dostojno primili i ova sveta

otajstva proslavili, zamolit ćemo Gospodina da udalji od nas svako zlo i svaki grijeh.

Gospodine, ti si nam poslao svojega sina kao Spasitelja i Otkupitelja. Gospodine, smiluj se!

Kriste, po tvojoj smrti i uskrsnuću Bog se u tebi proslavio. Kriste, smiluj se!

Gospodine, po svetim otajstvima ti i nas činiš dionicima nebeske proslave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Prije nego što se započne neka radnja, potrebno je uložiti puno znanja, vremena, ali i novca. Ne

radi se samo o sporosti naše administracije radi koja daje sve potrebite dozvole, nego je važno

napraviti dobre nacrte. Znatan diko cjelovitih troškova gradne ide upravo za nacrte i dozvole.

Još je zamršenije želi li se s nekim novim proizvodom izići ne tržište. Još i prije nego se započne

s nacrtima, potrebno je ispitati tržište, da bi se vidjelo, ima li mogućnosti da se taj proizvod

kupuje. I sam Isus uzima taj primjer. Veli: Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i

proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi - pošto već postavi temelj, a ne mogne

dovršiti - počeli ismjehivati svi koji to vide: Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti! (Lk

14,28-30). Međutim, u današnjem prvom čitanju kao da ne vidimo takvu promišljenost i takav

oprez.

Postavljali su im po Crkvama starješine

Apostoli Pavao i Barnaba obilaze zajednice kršćana. Išli su od grada do grada, Veli današnje

čitanje: Postavljali su im po Crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu

Gospodinu u koga su povjerovali. Što reći? Pavao i Barnaba su mogli u jednoj zajednici biti

najviše mjesec dana. Kada su oni odlazili iz jedne zajednice, postavljali su im starješine, mi

bismo danas rekli, biskupe i svećenike. Što je to bilo s Pavlom i Barnabom? Jesu li bili brzopleti.

Jesu li možda samo htjeli imati što veći broj vjernika, ma kakvi oni bili? Ili su možda ipak

trebali ići sigurnijim putem. Stvoriti prokušanu malu zajednicu, pa tek onda kad bi se pokazali

i dokazali pravima ići dalje. ako bi bilo manje kršćana, ali bi barem bili pravi. Međutim, Pavao

i Barnaba kao da žure. I ne brinu se. Kako to?

Nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu

Prisjetimo se kako stoji u današnjem prvom čitanju: Postavljali su im po Crkvama starješine te

ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u koga su povjerovali. Veli se nakon molitve

i posta. Stalo je njima do zajednice i njihovih starješina. Poučavali su te ljude srcem i dušom,

sa svom oduševljenošću i sa svom ljubavlju. Što su kao ljudi mogli, to su učinili. A ono ostalo,

što se treba dogoditi u srcima njihovih vjernika, to je Božja stvar. Znali su to. Zato su molili i

postoli. I onda sve mirno prepustili Bogu. Veli se da su oni te novoizabrane starješine

jednostavno povjeravali Gospodinu. Ne trebamo sve ovo gledati kroz ružičaste naočale.

Naravno da je s tim ljudima bilo i problema. I o tome se govori Novom zavjetu. Međutim,

Pavao i Barnaba su mirni. Oni su svoje učinili. Poučili su te ljude, za njih molili i postili i onda

ih Bogu povjerili. I otišli dalje.

I nama se to događa. Tjeskobni smo, pogotovo kada je u pitanju odgoj djece, kada su općenito

u pitanju naši međuljudski odnosi. Ulažemo sve u svoje dijete. Ulažemo sve u međuljudske

odnose u svojoj obitelji, trudim se biti čestit i prema rodbini i u poslovnom okruženju. I onda

nastupe nesporazumi, poteškoće, muke i nevolje. Pa se onda u besanim noćima pitamo: Gdje

116

sam pogriješio? Što sam krivo učinio? To je muka koja znade obuzimati i svećenike. Silno se

trude oko vjerske zrelosti svojih mladih vjernika pa im izgleda da je tu jako malo uspjeha. Zato

umnažaju pouke i susrete, zato odgađaju prvu pričest i krizmu na stariju dob, ne bi li pričesnici

i krizmanici bili odgovorniji i zreliji, a ono… stvari idu već kako idu….Valja nam se smiriti.

Kao prvo, naravno da nismo besprijekorno djelovali. Nismo savršeni u svome radu i nastupu.

Nisu to bili ni Pavao ni Barnaba. Međutim, mi ljudi činimo koliko možemo i znamo uza sve

svoje slabosti, a onda naše djelovanje prepuštamo Bogu. Meni je važno da sam ja svoje učinio,

da se stvarno trudim… A rezultati… dijete ne uči, nema radne navike. Moja okolina nema

razumijevanja za dobra djela koja činim… Štoviše, izvrću naopaku moje riječi i djela… Ja sam

svoje učinio. Isus se nije bojao neuspjeha. Ni apostoli koji nisu bili besprijekorni. Valja nam se

opustiti. Bog je koji vidi, koji zna i koji sve vodi putovima koji su nama četo puta i nejasni i

nedokučivi. Nisam ja odgovoran za sva zla na ovome svijetu, ne stoji u mojim rukama spasenje

svijeta. Ja sam pozvan činiti najbolje po svojoj savjesti, a svijet će ići onako kako Bog dopusti.

Zato su sveti ljudi i vedri i opušteni. Ta ne spašavam ja ni svoje bližnje ni ovaj svijet. Božje je

to djelo.

Što sve Bog učini po njima

Kad su se vratili sa svog misijskog putovanja Pavao i Barnaba su bili radosni i u Antiohiji

pripovjediše sve što Bog učini po njima. I ovo je važno zapaziti. Događa nam se, hvala Bogu,

da uspijemo. I onda smo silno ponosni. Položio sam ispit, diplomirao sam, pohvaljen sam na

poslu, dijete mi ej veoma uspješno, ljudi su mi dali priznanje za moj rad. Veselim se. I onda

dolazi ona napast. Počinjem vjerovati kako sam poseban, važan, nezamjenjiv, kako sve

nadvisujem znanjem A Pavao i Barnama su radosno izvješćivali što sve Bog učini po njima.

Doista, ne smije biti mjesta oholosti. Ako dobro činim, ako uspijevam, ako se uspješno borim

protiv zlih strasti, ako iskazujem ljubav bližnjima, Božje je to djelo. Veselim se i raduje što Bog

čini preko mene. Bogu hvala. A ja sam, po sebi, i slab i nesavršen.

Neka nas Bog sačuva od oholosti i neka nas ispuni radošću zbog dobrih djela koja činimo.

III.

Sada je proslavljen Sin Čovječji

Prisjetimo se: na nekom televizijskom prijenosu kamera „prošeta“ po gledalištu, a neki od njih

mašu i smiju se u objektiv. Sutra će kazati: „Bio sam na televiziji!“ Čovjek je, eto, na neki način

ostao zapažen, slavan. Doista, što nam danas znači slava? Prepuno gledalište i puk koji kliče?

Veliko mnoštvo poklonika koji vrište i grizu nokte? Mnoštvo ispruženih ruku koje traže

autograme? Što li je ljudska slava? Crveni sag i četa vojnika u bijelim rukavicama, a ti prolaziš

uzdignuta čela? Slava je, rekli bismo, moć, talent, sposobnost, bogatstvo, utjecaj, slika na prvim

stranicama časopisa... Zbog svjetske slave vojskovođe su gonili svoje vojnike tisućama

kilometara daleko u krajeve koje nikad nisu vidjeli i iz kojih se potom mnogi nisu vratili. Zbog

slave i prestiža ljudi žrtvuju i novac i očinstvo, a neki čak i prijatelje, roditelje, uvjerenje,

domovinu...

Što je to slava? Eto, današnje nam Pismo o tome govori: „Sada je proslavljen Sin Čovječji i

Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i

uskoro će ga proslaviti!“ Ovaj je govor Isus izrekao svojim učenicima prije svoje smrti. Dakle,

Isus odlazi u smrt i govori o svojoj proslavi!? Što to znači?

117

Možda bi se našao netko tko bi rekao da Isus želi reći da je slava u preziranju svega

ovozemnoga, sve do preziranja vlastitog života, što onda znači da vrijedi samo ono nebesko.

Međutim, ne bi to baš bilo u skladu s Božjom riječju koja tvrdi da je sve što je Bog stvorio -

dobro, te da je čovjek vrhunac stvaranja, stvoren na njegovu sliku. Konačno, i Isus je postao

nama u svemu sličan, osim u grijehu. Drugo rješenje koje se nazire bilo bi jednostavnije i bliže

istini: Isus već unaprijed vidi svoje uskrsnuće i to onda naziva svojom proslavom. Međutim, je

li to sve?

Čini mi se da potpuni odgovor daje nastavak današnjeg odlomka. Isus ostavlja oporuku

učenicima: „Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao

što sam ja vas ljubio.“

Eto, upravo to. Isus je ljubio „svoje koji su na svijetu, ljubio ih je do kraja“. Ljubio je i svojega

nebeskog Oca, htijući mu biti poslušan sve do smrti. Dakle, iz ljubavi prema Ocu i iz ljubavi

prema ljudima Isus ide u smrt i po vječnoj ljubavi Očevoj biva uskrišen od mrtvih i postavljen

njemu s desna. Isus se proslavlja po svojoj posvemašnjoj, savršenoj i vjernoj ljubavi prema

Bogu i čovjeku. I ta njegova ljubav biva proslavljena. To je pobjeda Božjeg namisla, Božje

ljubavi i Božje vjernosti. To je proslava.

Vratimo se pitanju s početka ovog razmatranja. Što je slava i što je proslava? Moj položaj u

društvu? Moj ugled, utjecaj? Moj račun u banci, moje dionice? Ili je moja slava u omiljenosti

među mnoštvom?

Samo od Boga je slava. A Bog je ljubav i dobrota. Bog svoju slavu očituje u Isusu Kristu koji

„trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti“, u Isusu, prijatelju malenih,

u Isusu koji oprašta, koji prihvaća neznatne i odbačene, u Isusu koji iznad svega ljubi.

Nema nam drugog puta do puta Isusova. Daj Gospodine da se proslavimo: mi u tebi i ti u nama.

118

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA

I.


Kad bismo sav svetopisamski nauk i sve Božje zapovijedi htjeli svesti na jedno kratko pravilo,

onda nam – po Isusovoj riječi – ostaje da dvostruku zapovijed ljubavi prihvatimo kao sažetak

Božje volje za čovjeka. Bog želi da ljubav prema njemu – Bogu i ljubav prema bližnjemu bude

osnovni pokretač svekolika djelovanja. Doista, kada bismo prije svakog svog djelovanja na

trenutak iskreno razmislili hoću li ja tim svojom postupkom stvarno iskazati ljubav prema Bogu

i čovjeku, onda bi naše djelovanje sigurno bilo drugačije nego što jest. Zamolit ćemo Gospodina

na početku ovog slavlja da nas očisti od svakoga zla i misli nam i srce prosvijetli da spoznamo

što je dobro i to uvijek i činimo.

Gospodine, sav svijet i sve stvoreno djelo je tvoje očinske ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Kriste, iz ljubavi prema nama grešnicima predao si se u ruke grešnika i po svojoj smrti i

uskrsnuću otvorio nam pristup u Nebesko kraljevstvo.

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo svjedoci tvoje dobrote, strpljivosti i ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U vremenu nakon Drugog vatikanskog sabora, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća,

osjećalo se veliko gibanje i veliki zamah. Bilo je to vrijeme promjena u Crkvi. Između ostaloga,

javila se potreba da se u bogoslužju upotrebljava narodni, govorni jezik, a ne više latinski. Iako

je to izgledalo posve razumljivim, ipak se u određenim svećeničkim (i biskupskim) krugovima

javljala bojazan: kako će to ljudi prihvatiti? Mrtvi latinski jezik kao jezik bogoslužja tradicija

je Crkve dulja od tisuću i po godina! Možda će se tako izgubiti ona tajnovitost, misterioznost i

veličanstvenost katoličkog bogoslužja. Postavljalo se pitanje, je li to uopće dobra odluka? Tako

su u ta već davna vremena nakon bogoslužja gdje je oltar bio okrenut prema puku i gdje je po

prvi puta liturgija bila na narodnom jeziku studenti teologije upitali portira u sjemeništu,

čovjeka priprosta i dobrohotna, što on misli o tim novinama. Njegov je (kajkavski) komentar

bio: "Je, kak se toga prije nisu setili!" I doista: "vox populi" je pokazao da je i mudrim glavama

odavno trebalo biti normalno ono što jednostavni ljudi u svojoj intuiciji shvaćaju kao ispravno.

Tako možemo reći da je zasigurno jedna od važnijih spoznaja Drugog vatikanskog sabora bila

upravo ta da u Crkvi ima stvari koje se ne mogu i ne smiju mijenjati, ali da u isto vrijeme ima

još puno više stvari koje se mogu, a koji puta i moraju mijenjati. Sabor razlikuje Tradiciju od

tradicija, bitno od nebitnoga.

Ako se ne obrežete…

Međutim, nije uvijek lako razlučivati što je bitno, a što manje važno. Sličan se problem pojavio

i u prvoj zajednici. Među prvim kršćanima bilo je Židova, takozvanih "judeokršćana" ali bilo

je i kršćana poganskog porijekla. Judeokršćani su nastavili obdržavati svoje židovske običaje,

što se, naravno, nije protivilo kršćanstvu. Tako su i dalje pazili na čista i nečista jela, obdržavali

tipično židovske molitvene časove, a iznad svega, kao znak Saveza, držali su i obrezanje.

Međutim, kršćani iz poganstva, dakle, nežidovi, nisu smatrali važnima ni obrezanje ni ostale

119

židovske običaje. To je onda unijelo nemir među judeokršćane, jer su smatrali da svi kršćani

moraju obdržavati sve židovske običaje. I tu su nastale velike raspre.

Odrediše da Pavao i Barnaba uzađu u Jeruzalem k apostolima…

Apostol Pavao je smatrao je da nema potrebe da pogani obdržavaju židovske uredbe. Međutim,

valja ovdje uočiti Pavlovu razboritost i poniznost. Iako je on sam bio uvjeren u svoje mišljenje

– ta bio je on čovjek koji je imao duha Kristova i koji je poznavao Pisma! – ipak se htio podložiti

sudu apostola. Odlazi u Jeruzalem zajedno s Barnabom i izlaže im poteškoću. Na tom prvom

saboru apostoli odlučuju, kako smo čuli, da se poganima ne nameću čisto židovski propisi, nego

su samo dali neke odredbe da ne bi isuviše izazivali Židove. Bilo je to pitanje blagovanja krvi,

što je za Židove bilo osobito strašno.

Bitno i nebitno u našem životu

Ova zgoda iz apostolskih vremena višestruko je za nas poučna.

Prihvaćanje autoriteta. Kao prvo – Pavlov postupak. On se podlaže sudu apostola. I za nas je

to poziv da ne smatramo same sebe jedinim i najispravnijim sucima. Zar ne da smo u napasti

smatrati da svaki od nas najbolje zna i kako treba biti i obitelji, općini, županiji, državi, Crkvi.

I svoja mišljenja znademo nametati kao jedina ispravna. A duh poniznosti potiče nas da se

podložimo sudu Crkve i da imamo povjerenja u one koji su odgovorni, da ne bismo zapali u

oholost i u potrebu da svemu i svakome sudimo.

Razlikovanje bitnoga od nebitnoga. U našim obiteljima i u našim kršćanskim zajednicama

stalna je opasnost da se sukobljavamo oko stvari u kojima bi trebala biti sloboda. Nije li u

povijesti bilo i prežalosnih sukoba ljudi odanih evanđelju, a sve zbog toga što je jedna i druga

skupina mislila da se Bogu može služiti isključivo na njihov vlastiti način. Prisjetimo se

podređene napetosti između različitih crkvenih pokreta… Pa i u svakodnevnom životu znade

biti i teških riječi u npr. u pitanju pričesti na ruku ili na jezik… U tome je kontekstu

veličanstvena Pavlova riječ (Fil 1,15-18): "Neki, istina, propovijedaju Krista iz zavisti i

nadmetanja, a neki iz dobre volje: ovi iz ljubavi jer znaju da sam ovdje za obranu evanđelja;

oni pak Krista navješćuju iz suparništva, neiskreno – misleći da će tako otežati nevolju mojih

okova. Pa što onda? Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome

se radujem, a i radovat ću se." Eto to je riječ velikog apostola Pavla: nije važan propovjednik,

nego Bog koji se naviješta. Nije važno tko je u pravu, samo da se dobro čini. Jer, sva ta navodna

"borba za istinu" vrlo, vrlo je često borba za vlastito uzdizanje i izdizanje, od čega neka nas

Bog očuva!

Blagi obzir i razumijevanje. Apostoli na saboru, premda znaju da je Stari zakon prošao a Novi

nastupio, ipak iz obzirne ljubavi prema Židovima, poštujući njihovu osjetljivost i njihovu

"nejaku savjest", mole sve kršćane da se čuvaju onoga što bi posebno uznemirivalo

judeokršćane. Ljubav je osnovni princip i najvažnije pravilo a ne netko puko istjerivanje pravde.

Koliko bi svađa i strašnih sukoba u obiteljima bilo izbjegnuto, da se tako postupalo. Nego se

opet pod krinkom borbe za istinu čovjek želi izdići iznad čovjeka, štoviše čovjek čovjeka želi

poniziti.

Mudro su nam govorili stari duhovni vođe i pisci. Mudro nam i danas govori Crkva: valja uvijek

iznova čitati i iščitavati Božju riječ. Ona je živa i djelotvorna. Ona nas vodi i poučava. Neka

takva u nama bude i ova riječ koju smo danas čuli i o kojoj smo razmišljali.

120

II.


Sredstva javnog priopćavanja redovito se trude obasipati nas crnim i katastrofičnim vijestima.

Širi se ozonska rupa, sve je više alergičara, podbacit će nam turistička sezona, nogometna

reprezentacija nam je katastrofalna… A što reći o stvarno lošim vijestima? Sve je više

nezaposlenih, a o novom zapošljavanju teško je govoriti. Zapadamo u krizu i materijalnu i

duhovnu. Kao da se ruše neke stare vrijednosti u od davnina čuvane u obiteljskom okruženju.

Sve su ove vijesti i više nego dovoljne da nas bace u tjeskobu. Međutim, danas nam Isus govori

o pravome miru, miru duše. Da bismo tu riječ čuli i prihvatili, da bi nas Krist mogao ispuniti

svojim mirom, pokajmo se za svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti si poslao svoga sina ne da svijet osudiš, nego da s svijet po njemu spasi. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nam daješ mir, mir koji nam nitko ne može oduzeti. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti želiš da i mi budemo nositelji tvoga mira. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ivanovo evanđelje napisano je koncem 1. stoljeća. Teška su to bila vremena. Teška i prilično

tjeskobna. Apostoli su naviještali evanđelje, riječ se Božja širila po sinagogama, a vjeru su

počeli prihvaćati i pogani, Grci i Rimljani. I sve je krenulo tako lijepo. Oduševljenje i radost.

Kao kad se mladi ljudi tek zaljube. A onda su polagano započele nevolje. Između kršćana i

Židova dogodio se rascjep, rascjep do netrpeljivosti, do neprijateljstva. Židovi koji su

povjerovali – među njima je bio prvi Pavao – teško su se mirili s time da njihovi sunarodnjaci

– do kojima im je bilo veoma stalo – odbacuju evanđelje Kristovo. Pa je onda započeo progon

u Jeruzalemu. Ivanov brat Jakov izgubio je glavu. Đakon Stjepan je kamenovan. Kršćani su se

onda raspršili po čitavome rimskom carstvu. A onda su počeli progoni i sa strane rimske vlasti.

Vrlo vjerojatno za prvog progona kršćana u Rimu, za vladanja cara Nerona, izgubili su glavu

Petar i Pavao. Prema kršćanskoj tradiciji si su apostoli – osim Ivana – kao mučenici položili

život za Krista. Započeli su progoni. Osim toga Crkvu su potresali i nutarnje razdori. Javljale

su se neke nove struje, sve do krivovjerja. Iskreni su vjernici zacijelo klonuli duhom i pitali se,

što li će biti od njih, hoće li propasti Isusovo evanđelje, hoće li biti zatrti i razasuti kršćani. Bilo

je to vrijeme nesigurnosti i tjeskobe. Dakle, u vremenu kada više nije bilo živućih apostola,

kada je Crkva bila proganjana izvana, a razdirana strančarenjima i neslogom iznutra, pisac

ovoga evanđelja prisjetio se Isusovih riječi koje i zapisao ih. Čuli smo ih danas u evanđelju:

Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne

uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Kako li je samo bila utješna ta riječ za vjernike s konca

prvog stoljeća!

Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem

Veli Isus, kao prvo, mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. To je pravi mir, to je Kristov mir.

Isus ne obećava da će promijeniti vanjske okolnosti. Tako svojim učenicima nije, na primjer,

obećao, da će svojim nastupom zatvoriti usta zlobnicima i zlonamjernicima ili da će činiti takva

čudesa da će im se carevi klanjati ili da će im dati takvu snagu Duha, da se među njima samima

nikada neće dogoditi razdor ili nesloga. Isus ne govori o tome da mijenja svijet oko nas. Isus

121

svojim vjernim učenicima obećava da će imati mir u svojoj duši, unatoč neprilikama i teškom

životnom okruženju. Upravo su tako shvaćali Kristov mir i Kristovu snagu apostoli. Tako su,

na primjer, jednom apostoli bili išibani zbog svoga propovijedanja, a oni, nakon toga, izvješćuju

Djela apostolska, oni otišli dalje radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime (Dj 5,41).

To je riječ za nas. Mi molimo Gospodina da nas oslobodi naših nevolje i naših križeva. Molimo

za slogu u kući, za razumijevanje na poslu, molimo za materijalnu sigurnost, molimo za

zdravlje. I to je razumljivo i dobro. Međutim, iznad svega bismo trebali moliti od Boga da nam

podari Kristov mir, da možemo nositi i podnositi i sebe i svoje bližnje i okolnosti u kojima

živimo. Jer, događa se često da nam baš i ne bude onako kako molimo. Međutim, po Isusovoj

riječi, Bog nam uvijek daje ovaj dar: Kristov mir. Ovaj je dar najvažniji. Jer koliko god mi htjeli

da nam u životu bude dobro, oduvijek je čovjek život bio uronjen u kušnje i nevolje. Konačno,

prije ili kasnije dolazi bolest i tegobe starosti. Međutim ovaj dar Kristova mira ispunja naš život

nado, radošću i vedrinom.

Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje

Veli Isus dalje: Daje vam mir, ali ne kao što svijet daje. Naravno. U svojim nevoljama i

tjeskobama redovito tržimo mir i smirenje u ovome svijetu. Važno je završiti dobru školu, naći

dobar posao, lijepo zarađivati, biti mlad i lijep, imati utjecajne prijatelje, lijepo se zabavljati,

uvijek otkrivati nova uzbuđenja. Baš kao to neki časopisi rado govore: živjeti život punim

plućima. Međutim, što god mi imali i koje god položaje zauzimali, naša pluća neće uvijek biti

poletna, naše će zdravlje ići svojim tijekom, slava je ionako prolazna, a moguće bogatstvo,

utjecaj i položaj – u konačnici – ne ispunjaju nas mirom kakav smo bili priželjkivali. Mi naravno

živimo u ovome svijetu, zato se skrbimo za blagostanje svoje obitelji i to je razumljivo.

Međutim, sva dobra ovoga svijeta ne mogu ispuniti naše srce. Mir, onaj pravi mir dolazi samo

od Boga.

Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši

Veli Isus konačno: Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši. Važna je to riječ

ohrabrenja. Naravno da su nas plašila ratna zbivanja. Naravno da nas obuzimaju velike brige

zbog gubitka posla, zbog nemogućnosti zaposlenja, zbog narušenog zdravlja, zbog nemira u

obitelji… Međutim, Isus nam govori da je i on preko muke i smrti prešao u nebesku slavu. Mi

trpimo zajedno s njime da bismo zajedno s njime bili i proslavljeni. Iz te stvaranosti proistječe

mir koji nam Krist daje. Nismo sami. Isus je s nama. Prati nas snaga njegova križa i slava

njegova uskrsnuća. Vjerujemo da ćemo danas nakon ove svete mise biti još više ispunjeni

Kristovim mirom. Za ovih sat vremena životne okolnosti o oko nas neće se izmijeniti. Međutim,

u nama će još više biti prisutan Kristov mir, Kristova radost. I ništa na ovome svijetu neće nam

moći taj mir uzeti. Neka se to uistinu danas dogodi u srcu svakoga od nas.

III.

Nikakva tereta povrh onoga što je potrebno

S tjeskobom se sjećamo nastavnika i profesora kojima je u njihovim predmetima bilo sve

jednako važno i sve bitno. Nismo znali na što obratiti posebnu pozornost. Blago onome tko zna

razlikovati bitno od nebitnog!

122

Evo jedne takve zgode iz života Crkve. Prvi su kršćani bili Židovi, tzv. judeokršćani. Oni su

prihvatili Isusa kao Krista i Spasitelja, krstili se i primili Duha Svetoga. Ništa ih međutim nije

smetalo da i dalje obdržavaju neke židovske propise koji se po sebi kršćanstvu ne protive. Ticalo

se to npr. blagovanja samo čistih životinja, obdržavanja subotnjeg počinka (što ih nije smetalo

da slave euharistiju nedjeljom, tj. subotom navečer ili u nedjelju veoma rano). Jednako su tako,

zajedno s apostolima, odlazili subotom u sinagogu. Kao što Isus nije htio ništa dokinuti iz

Pisma, tako su i oni shvaćali da se u Isusu ostvaruju svi starozavjetni navještaji.

Poteškoće su nastupile kad su se počeli krštavati pogani, nežidovi, koji nisu poznavali Mojsijev

zakon. Nastalo je pitanje, trebaju li i oni obdržavati Mojsijeve uredbe kao što je obrezanje,

blagovanje čistih životinja, itd... Jedni su zahtijevali da oni prihvate sve židovske običaje i

uredbe, pa da se onda krste. Drugi su smatrali da je to za kršćane nebitno, pa ako netko i prije

nije bio obrezan, ne treba ga obrezivati niti sada kad želi postati kršćaninom. Odluka

jeruzalemskog sabora u tom pitanju bila je od presudne važnosti za daljnju sudbinu kršćanstva.

Odlučeno je da se pogane ne opterećuje židovskim propisima, da im ne treba nametati „nikakva

tereta povrh onoga što je potrebno“. A potrebno je bilo uzdržavati se od bludništva

(izvanbračnih veza) i od onoga što je bilo važno zbog mira u kući (jer je to Židovima bilo

osobito odvratno): od mesa žrtvovanog idolima, od krvi i od udavljenoga.

Izuzetno mudro. Pravo djelo Duha Svetoga! S jedne strane, kršćanima iz poganstva nisu htjeli

nametati „teška, nesnosna bremena“, koja ni sami Židovi nisu u potpunosti mogli nositi. Time

bi kršćanima iz poganstva Zakon postao zaprekom da se razvijaju u slobodi djece Božje.

S druge strane, jeruzalemski sabor nije htio poniziti ni judeokršćane. Iako idola nema, pa prema

tome nije nikakav problem blagovati meso žrtvovanog idolima, iako je „Gospodnja zemlja i

sve na njoj“, te prema tome se može blagovati i krv i meso životinje koja je bila udavljena,

apostoli su bili tankoćutni i nisu htjeli prezreti običaje koji su judeokršćanima bili izuzetno

važni zbog njihova odgoja i kulture. Bila im je važnija ljubav od mahanja istinom.

Evo pouke i za našu Crkvu (u župi, biskupiji, sveopćoj Crkvi) i za naše društvo: zašto nametati

nešto što po sebi nije nužno potrebno? Ako je za tvoj kršćanski život od posebne važnosti

određena vrsta molitve, određeni duhovni pokret, određeno duhovno središte; tko ti brani da se

time služiš u svom duhovnom napredovanju? Ali nemoj to drugima nametati kao bitno, nužno

i jedino ispravno!

S druge strane, ako si poglavar, ako si „uzeo ključ znanja“, nemoj svojom pameću svojom

sviješću kako si u pravu uznemirivati ljude koji idu nekim svojim staromodnim putem, a koji

se izravno ne protivi našoj vjeri. Moram li doista oštro izgrditi staricu koja uporno u sebi moli

krunicu za vrijeme svete mise, osobito za vrijeme moje sjajne propovijedi? Budimo strpljivi

prema drugima kao što očekujemo da drugi imaju razumijevanja prema nama!

123

UZAŠAŠĆE

I.


Danas slavimo Kristovo uzašašće. Krist se svojim učenicima prestao javno ukazivati i ovim

događajem pokazao da on sada i svojim čovještvom posvema ulazi u slavu Očevu. Tako

današnja molitva lijepo veli da je Kristovo uzašašće i naše uzdignuće. Krist je uskrsnuo i uzašao

na nebo, a sve je nas učinio dionicima svoje nebeske proslave. Sve što je Krist učinio, radi

našega je spasenja učinio. Ono što je na Božić započeto, sada se nekako dovršava: Sin je Božji

uzeo na se našu ljudsku narav da bi nas zaogrnuo svojom božanskom slavom i proslavom. To

svoje odabranje i posvećenje na poseban način otajstveno slavimo upravo u ovoj euharistiji.

Zato zamolimo Gospodina da nas učini dostojnima svoga izabranja.

Gospodine, postao si čovjekom da nas posvetiš. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojim uskrsnućem i uzašašćem širom si nam otvorio vrata svojega Kraljevstva.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da živimo dostojno svoga izabranja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Možda ste i sami čili ili doživjeli nešto slično ovome. Starica je čuvala i odgajala svoga unuka

dok su njegovi roditelji bili na radu u Njemačkoj. Bio joj je kao dijete. Živio je s njom do

završetka srednje škole i onda otišao u svijet k svojim roditeljima. I jednom tako, kad je kao i

inače dolazio o blagdanima u stari kraj, sada već "sređen" i naočit mladić u dobrom automobilu

i s dobrom zapadnom zaradom, posjetio je i svoju baku. O radosti bakina! Vidjela je pred sobom

odrasla i zrela čovjeka i znala je da je u njega ucijepila toliku skrb i ljubav. Onda je unuk baku

otvoreno upitao: "Bako, a kada ćeš na mene prepisati ovu kuću i zemlju?" U prvi mah nije

mogla povjerovati svojim ušima. Bože moj, zasigurno je pomislila, zar nakon petnaest godina

tolike bliskosti, zar na svu njezinu ljubav odgovor može biti pitanje nasljedstva, pitanje

stjecanja? Davala je ljubav, a za uzvrat dobila – brigu za materijalno i briga da imanje ne bi

slučajno prešlo u ruke nekog drugog unuka… Eto, tako postupaju ljudi koji ne znaju uzvratiti

ljubav.

Hoćeš li u ovo vrijeme uspostaviti kraljevstvo?

Upravo je tako Bogu s nama. Pogledajmo. Isus je tri godine propovijedao o Kraljevstvu Božjem

i tumačio, što bi ono trebalo značiti. Budući da ga je mnoštvo često tek površno slušalo i samo

tražilo neku svoju korist, Isus je izabrao dvanaestoricu kojima je uporno tumačio smisao

Kraljevstva. Govorio je kako čudesa koja je činio nisu sama sebi svrhom. Ona su znak konačnog

spasenja. Tako, na primjer, ozdravljenje uzetoga tek je znak duhovnog ozdravljenja, da je

umnažanje kruha tek znak euharistije. Isus je, konačno, govorio da je Božje kraljevstvo nov

čovjek, a ne ono izvanjsko, da se Kraljevstvo nebesko stvara i rađa tamo gdje raste sve što je

dobro i plemenito, u srcu čovjekovu. Tako je Isus prezreo ovozemne probitke i dopustio da

bude ubijen, a onda je svojim uskrsnućem pokazao i dokazao da ljubav i vrijednost Bogu imaju

najveću vrijednost. I, evo, nakon Isusova uskrsnuća, apostoli pokazuju da praktički nisu ništa

shvatili. Pitaju ga hoće li u ovo vrijeme u Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo. Naravno, to bi,

prema njihovu mišljenju, trebalo biti čisto ovozemno kraljevstvo. Reklo bi se da je za njih bilo

124

sve Isusovo djelovanje i propovijedanje. Pa ipak, Isus je i tada prema njima pokazao beskrajno

strpljenje.

Primit ćete snagu Duha Svetoga

Isus ih strpljivo poučava: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti.

Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po

svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje." Zna Isus da je u njima još jak duh ovoga svijeta.

Isus je u njih posijao dobro sjeme, ali će tek blagotvorna toplina Duha Svetoga učiniti da to

sjeme donese plod. Znamo da je kasnije tako i bilo. Nakon silaska Duha Svetoga apostoli su

shvatili bitnu novinu Isusovog djela spasenja i, uza sve svoje slabosti, postali su navjestitelji

Kristovog kraljevstva, kraljevstva koje znači posvemašnju promjenu čovjekova duha, koje

znači da čovjek prihvaća nov način razmišljanja i djelovanja, da čovjek dopušta da Bog po

svome Duhu vodi njegov život. Božji Duh vraća čovjeka u potpunu ravnotežu sa samim sobom

i u potpuni mir s Bogom, vraća čovjeka k svome izvoru i svome dočetku.

Što stojite i gledate?

A kako mi stojimo s kraljevstvom Božjim? Mi smo, barem na onoj sakramentalnoj razini,

primili Duha Svetoga u krstu, potvrdi, euharistiji, u sakramentu pomirenja. I na kojoj smo

razini? Možda se, premda nesvjesno, ponašamo kao onaj mladić prema svojoj baki ili kao

apostoli prema Isusu: da nam je bitna ovozemna korist, tako te i mi otprilike od Boga tražimo:

zdravlje, uspjeh u ljubavi i poslu, mir i napredak našega društva. I pri tome zaboravljamo da je

kraljevstvo Božje u nama, da smo mi dio toga kraljevstva, da upravo u tome i jest Kristova želja

da njegovo Kraljevstvo snagom Duha po nama poraste u ovome svijetu. To su veoma dobro

shvaćali sveci poput svetoga Franje, svetoga Leopolda Mandića, blažene Majke Tereze… To i

jest ljepota Božjeg kraljevstva: ono, naime, raste kao stablo iz gorušičina zrna ili koje buja kao

tijesto prožeto kvascem. Bog upravo po nama želi da se njegovo kraljevstvo širi i raste dubokom

nutarnjom snagom.

Zato je i nama upućeno ono čuđenje: "Što stojite i gledate?" Hajde, na nama je da ostvarimo i

ostvarujemo Božje kraljevstvo u sebi, u svojoj obitelji, među našim bližnjima. Uzaludno je i

ludo žaliti se na pokvarenost ovoga svijeta i na strahotu ovih posljednjih vremena. Bog nas želi

učiniti širiteljima i blagovjesnicima svojega kraljevstva. A to je kraljevstvo pravde, kraljevstvo

strpljivosti, dobrote, kraljevstvo ljubavi, pravo Kristovo i Božje Kraljevstvo, ono koje se

proteže sve do vječnosti.

II.

Danas slavimo svetkovinu Kristova uzašašća. U zbornoj nas molitvi danas Crkva podsjeća na

veliku tajnu našega spasenja: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće. Naime, mi, Kristovo stado

i Kristovi vjernici, u vjeri smo pozvani biti upravo tamo gdje je dospio naš dobri Pastir. Bog

nas, dakle, spašava po Kristu i u Kristu. Da bismo dostojno proslavili ovu veliku svetkovinu

našega spasenja, zazvat ćemo na nas milosrđe Božje


Gospodine, Ti si svojega Sina po muci i smrti doveo k slavi uskrsnuća i postavio ga sebi zdesna u nebeskom kraljevstvu. Gospodine, smiluj se!

125

Kriste, ti si svoje učenike učinio svjedocima svoga križa i svoje nebeske proslave. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da u ovome svijetu budemo vjerni svjedoci tvoga spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U Lukinom evanđelju stoji kako se Isus nakon svoga uskrsnuća ukazivao svojim učenicima, a

onda se od njih oprostio. Naravno, ukazivao se Isus i kasnije, ali to nije imalo više onaj

zajednički i redoviti značaj. I što Isus na svome odlasku govori učenicima? Sažima cijeli svoj

život i svoje poslanje riječima: Ovako je pisano: "Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i

u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od

Jeruzalema." Vi ste tomu svjedoci.

Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih

Veli Isus da je pisano: "Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih. Nedokučiva li promisla

Božjega! Tko to može dokučiti? To se ne može uklopiti u naše ljudsko razmišljanje. Naime,

Bog je svemoguć i sveznajući. Od njega je sve i po njemu je sve. Bog je mogao urediti zemlju

i ljudski život na njoj da bude kao zemaljski vrt, uređen kao švicarski sat. Zašto Bog dopušta

da na zemlji bude toliko nereda, bolesti, nepravde, ratova? Zašto Bog dopušta da pravednici

trpe? Zašto je Bog dopustio da njegov utjelovljeni Sin tek nakon što su ga ljudi odbacili i tek

nakon što je podnio strašnu muku i smrt prijeđe u slavu uskrsnuća? Zar se nije mogla preskočiti

koja od tih stepenica? Teolozi govore da sve proizlazi od toga što je Bog čovjeku dao slobodu,

da je koristi na dobro, ali i na zlo. Nadalje se, posve ispravno, tumači da je Isus umro i uskrsnuo

prihvaćajući kalež koji mu je Otac dao… Sve to znamo, ali nam ipak ostaje tajna i tajnovito.

Bog je odlučio spasiti nas po Kristovoj smrti i po njegovu uskrsnuću. Zašto baš tako.?To je

tajna. Tajna vjere. Mi se vjernici pred tom tajnom samo možemo duboko pokloniti.

Vi ste tomu svjedoci

Nadalje veli današnji evanđeoski odlomak: I u (Kristovo) će se ime propovijedati obraćenje i

otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci. To je ono

sržno što Crkva naviješta. Tako Pavao jasno i hrabro svjedoči kako mi naviještamo Krista

raspetoga, makar to Židovima bila sablazan, a Grcima ludost (1 Kor 1,23). Pavao je, nadalje,

naviještao i Kristovo uskrsnuće i onda kada su mu se rugali (Dj 17,32). To je naš navještaj. Uz

mnoštvo onih koji su govorili i koji govore o svijetloj sutrašnjici i današnjici, mi po Kristovim

riječima znamo da križeve i nevolje jednostavno ne možemo izbjeći. Tako na putu u Jeruzalem

Pavao gotovo duhovito veli: Što će me (U Jeruzalemu) zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti

u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje (Dj 20,22-23).

Nadalje veli Isusova riječ da mi svemu tome trebamo biti svjedoci. Crkva, naravno, od svoga

postanka naviješta Krista raspetoga i uskrsloga, naviješta da mi, kršćani, trebamo s Kristom biti

suukopani u njegovu smrt, da bismo s njime i suuskrsnuli. Sve to znamo. Međutim, koliko

svojim životom to svjedočimo. Ima među nama divnih ljudi koji doista prihvaćaju svoje teške

križeve i velike nevolje s potpunim predanjem u Boga. Mirno govore da je Krist trpio, pa da

moramo i mi. Vedro i s pouzdanjem idu ovim životom noseći svoj križ i svjedočeći da se

pouzdaju u milost Božju i u njegovo spasenje. U očima i u srcima takvih ljudi više je radosti

nego u mnoštva onih koji svoje srce zasipaju bogatstvom, slavom, ispraznom zabavom. Takvi

bismo svjedoci htjeli i trebali biti.

126

Šaljem na vas Obećanje Oca svojega

S određenim otklonom mogli bismo reći da su to ipak posebni ljudi, ali kako da običan čovjek,

običan vjernik tako vjeruje i tako živi. Kako čovjek može vedro, s mirom i pouzdanjem nositi

strašne križeve koje život donosi? Kako je moguće ustrajati u poštovanju vlastitih svetinja, kada

čovjek živi u sasvim drugačije ozračju i okruženju? Sigurno je i apostolima u tome trenutku

bilo nejasno, kako će oni, obični i prestrašeni ljudi, propovijedati evanđelje, to jest navještaj o

smrti i uskrsnuću. Znali su oni već tada je to Grcima ludost, a Židovima sablazan.

Zato Isus mirno veli: Šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne

obučete u Silu odozgor. Isus govori o Duhu Svetom kojeg će apostoli uskoro primiti. To je ta

Sila odozgor po kojoj će apostoli učiniti velike stvari. To isto Isus danas i nama govori. Budemo

li se pouzdavali samo u svoju silu, onda će nam izgledati i ludo i sablažnjivo vjera u to da se

nakon križa i smrti ulazi u uskrsnuće. Duh Sveti je onaj koji nas nosi i koji nas jača, koji nam

daje snagu da uzvjerujemo: Krist je umro i uskrsnuo, Krist je na nebu proslavljen, s njime onda

i mi uskrišavamo i bivamo uzdignuti u onu istu nebesku slavu gdje je i naš Gospodin. Jer, nema

u Boga ništa djelomično. Kada daje, sve daje.

Duh Sveti naša je nada i naša radost na našem životnom putu. Po tome duhu Bog nam progovara

kada slušamo Sveto pismo. Snagom Duha Svetoga Krist je među nama kad se okupljamo u

njegovo ime. Svi sakramenti djeluju silom i snagom Duha Svetoga. Po tome Duhu u krštenju

postajemo djeca Božja, u potvrdi primamo toga istoga Duha. Njegovom snagom u svetom misi

mi se sjedinjujemo s Kristovom smrću i uskrsnućem i primano Kristovo tijelo i krv. Njegovom

snagom se grešniku opraštaju grijesi, mladencima milost da budu u Kristu jedno tijelo, a

svećenicima sila da budu među vjernicima predstavnici Krista – Glave i predvode bogoslužja.

Nismo sami. Prati nas milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Oca i zajedništvo Duha

Svetoga.

III.

Hoćeš li uspostaviti kraljevstvo?

Uvedeš tako zgodnu tradiciju da na „maloj ponoćki“ za Božić razveseliš djecu nekom sitnicom,

čokoladicom ili nekim paketićem za 6 kuna. Dar veseli, makar bio i malen. Naravno, crkva

bude puna djece. I onda, prije mise pojavi se neki malac kojega inače uopće ne vidiš u crkvi i

prostodušno te pita: „Je l’ se ovdje dijele darovi?“ O sancta simplicitas! „Naravno da se dijele,

srce moje. Uđi samo!“ Razumijemo to, dragi prijatelji. Čini mi se, međutim, da je ta slika za

nas vrlo ilustrativna. Djeca, naime, jasno izgovaraju ono što je nama odraslima u srcu, a ne

usuđujemo se izraziti. Priznajmo: koliko smo se puta uhvatili kako gledamo prvenstveno na to

kakvu ćemo posve određenu korist imati od poduhvata kojega kao takvog zdušno hvalimo i

podržavamo, prema onome: „Bog je prvo sebi bradu stvorio!“

U današnjem prvom čitanju vidimo kako upravo tako postupaju i Isusovi učenici. Isus je

„prošao svijetom čineći dobro“, poučavao je, činio čudesa i navješćivao Kraljevstvo koje

dolazi i koje je u čovjeku. Opetovano im je tumačio što je zapravo to Kraljevstvo, tako da je

većinu prispodoba započinjao riječima: „Kraljevstvo je nebesko kao kad...“ Učenici su bili tri

godine u takvoj Isusovoj školi. I onda su se dogodili smrt i uskrsnuće. Međutim, apostoli su

127

ostali u onom općeprihvaćenom židovskom shvaćanju kako će Mesija doći i obnoviti židovsko

kraljevstvo i uspostaviti vladavinu Božju i Božjeg naroda. I onda, dok su razgovarali s uskrslim

Isusom prostodušno ga pitaju: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti

Kraljevstvo?“

Prilično je jasna pozadina toga pitanja. Kao pravi Židovi iščekuju oslobođenje i proslavu svoga

naroda, a kao obični ljudi znaju: ako je Isus Mesija koji uspostavlja Kraljevstvo, onda su oni,

apostoli, njegovi prvi suradnici, „ministri u vladi“. Činilo im se da je pravo da oni nakon

trogodišnjeg naukovanja dočekaju svoj trenutak, ostvarenje svojih ambicija.

Isus im strpljivo objašnjava kako nije njihovo da znadu vremena i čas, nego da trebaju još malo

pričekati dok ne dobiju Duha Svetoga. I onda će im biti jasna uloga i značenje toga Kraljevstva,

kao i njihovo mjestu u ustrojstvu i ustrojavanju toga Kraljevstva. Bilo je očito, međutim da će

trebati pričekati dolazak Duha Svetoga da oni to stvarno shvate.

Eto, to smo mi ljudi. Pored svih duhovnih iskustava, mi od Gospodina tražimo posve konkretne

rezultate za nas. I onda - često puta nesvjesno! - trgujemo s njime. Velimo: „Gospodine, vidiš,

toliko ti godina služim, i nikad ne prestupih tvoju zapovijed...“ I onda očekujemo da Gospodin

postupi prema našim željama i očekivanjima. I nesvjesno nastojimo „unovčiti“ našu pripadnost

„Božjoj revoluciji“, kao što mnogi revolucionari rado unovčuju svoje „domoljublje“.

Skratimo priču. Gospodin će nam stostruko i stostruko uzvratiti i „čašu vode“ koju smo nekome

dali. Gospodin će neizmjerno nadvisiti sva naša očekivanja. Ali to će biti u trenutku i na način

koji Gospodin odabere. Zato, ne bojmo se kad nam se čini da nam ljudi nisu zahvalni. Ne

čudimo se ako i mi budemo smatrani „otpadom svijeta“. Mi imamo ono najizvrsnije: Krista

Gospodina. I on će biti naša konačna, vječna i savršena nagrada.

128

SEDMA VAZMENA NEDJELJA

I.


Bog ne gleda kao mi ljudi. Dok čovjek često gleda ono što naizvan vidi, Bog gleda u nutrinu.

Dok se čovjek da zabljesnuti izvanjskim sjajem, Bog gleda na cjelovit smisao. Dok čovjek rado

gleda na ono trenutno i prolazno, Božje oči sadržavaju vječnost. Zato nama, koji smo ograničeni

svojim očima i svojim razumom, koji smo ranjiva i slaba duha, Bog poručuje da slijedimo

primjer Isusa Krista, jer je njegovo evanđelje najbolji putokaz našem životu, a njegovo djelo

spasenja jedni put do pravog mira i radosti i do sretne vječnosti. Kao svijetli primjer

nasljedovanja Krista Crkva nam danas stavlja pred oči svetoga prvomučenika Stjepana koji je

poput Krista prolio svoju krvi jer je bio Bogu vjeran i koji je poput Krista, oprostio svojim

ubojicama. Zato ćemo i mi na početku ovoga euharistijskog slavlja zamoliti Gospodina da udalji

od nas svaku površnost, zlo i pohlepu i obdari nas svojom milošću.

Gospodine, ti Radi našega spasenja tvoj je Sin postao čovjekom. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svome Ocu bio poslušan do smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti si svoga sina Isusa Krista uzdigao iznad svega stvorenoga, Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kako li se samo mijenjaju objekti ljudskih čežnji i stremljenja! Stariji će od nas pamtiti vremena

kad je bilo izuzetno važno imati šuškavac ili traperice iz Trsta, kada je bilo izuzetno velika stvar

imati kazetofon, a ne tako davno čovjek s mobitelom bio je smatran bogatim poslovnim

čovjekom. Muškarci su žudjeli za najlonskim košuljama, žene za najlonskim čarapama, a "fićo"

je bio vrhunac luksuza. Danas se tome smijemo. Današnje čežnje i žudnje imaju druga imena.

Uvijek nam se nude noviji modeli mobitela, jača računala, brži i opremljeniji automobili, bolje

i veće kuće i stanovi. A što reći o težnjama za brzom zaradom, za kupovanjem dionica, za

gomilanjem kapitala? Što reći na činjenicu da je naše društvo ponajviše zaraženo korupcijom.

Jer našim ovozemnim čežnjama nikada nama kraja. nezasitno žudimo za ovim ili onim

aparatom, za ovim ili onim čudom moderne tehnike. Međutim zar stvarno mislimo da se naša

djeca svemu tome za deset godina neće smijati? Poznato je, na primjer, da danas prosječan

Europljanin živi luksuznije od careva i kraljeva devetnaestog stoljeća. Zar se budući naraštaji

neće gorko osmjehnuti na sve ono smeće i užasan moralni i materijalni nered koji ih

ostavljamo? A sve zbog probitka, zbog kratkotrajne strasti i ekstaze posjedovanja, vladanja,

moći… Stvarno, gdje su granice ljudskih čežnji? Tko je doista velik? Gdje je prava veličina?

Ja sam Alfa i Omega

U današnjem drugom čitanju – u Knjizi otkrivenja – čujemo Isusove riječi iz Ivanova viđenja:

"Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak". Nije čudo da Ivana simbolično

prikazuju u liku orla, onoga koji s visoka gleda i sve dobro vidi. Doista, u svojim poznim

godinama Ivan snagom Duha Svetoga proniče tu Istinu: Isus je Prvi i Posljednji. On je onaj

najveći, Bog ga je uzvisio "da u svemu bude Prvak", kako veli sveti Pavao. Sve druge veličine,

koje bi bile izvan njega, prolaze i propadaju. On je jedini Prvak, on je prije svega i sve stoji u

njemu. Pa, otkud ta Isusova veličina?

129

Naravno, reći ćemo Isus je Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak jednostavno zbog toga što je

pravi Sin Božji, Bogočovjek, Riječ Tijelom Postala. Sve to stoji i to je istina naše vjere.

Međutim, u toj istoj Knjizi otkrivenja Ivan prikazuje Isusa kao zaklanog Jaganjca, kao onoga

koji je prolio svoju krv radi našega spasenja. Isus, Bogočovjek, nevini i neokaljani Jaganjac,

Sluga Božji, onaj koji uvijek čini ono što je Ocu milo, on sebe u potpunosti podlaže Božjem

naumu spasenja. Jedini cilj njegova života jest ne traženje vlastitog probitka ili ljudske slave,

nego posvemašnja vjernost Bogu. Zbog toga je, kao čovjek, teško stradao, ali je upravo zbog

toga bio uzvišen: "Bi uzvišen zbog svoje predanosti", veli Pismo. On koji je postao poslušan do

smrti, smrti na križu, upravo zbog toga je postavljen iznad svega stvorenoga kojemu se svi

klanjaju ili kako u današnjem prvom čitanju veli prvomučenik Stjepan: "Evo vidim nebesa

otvorena i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu".

To je otajstvo Krista raspetog i uskrslog. Po tome otajstvu mi smo spašeni i po tome otajstvu

Isus je uzvišen i preuzvišen. To je Kristov put i to je put njegove Crkve.

Blago onima koji peru haljine svoje…

Naravno, to je i naš put. A put nam kazuje i prvomučenik Stjepan. Poput svoga Gospodina, on

je također bio Bogu vjeran sve do smrti, odnosno, upravo zbog svoje vjernosti izgubio je život.

I naša prava veličina može biti jedino u tome. Samo onaj tko je Bogu vjeran uvijek i pod svaku

cijenu, doseže prave vrijednosti. Posve određeno. Ako je čovjek vjeran svome kršćanskom

pozivu poštujući Božje zapovijedi, pridružuje se proslavi Kristovoj. Ako čovjek predano i s

ljubavlju obavlja svoj posao, pridružuje se proslavi Kristovoj. Ako čovjek poštuje vlastitu

obitelj, pridružuje se proslavi Kristovoj. Ako čovjek usteže ruku od bilo kakve nepravde i

nasilja, pridružuje se proslavi Kristovoj. Ako se čovjek trudi oko molitve, nedjeljne mise, ako

se trudi oko svega što je dobro i plemenito, pridružuje se proslavi Kristovoj. Istinski je velik

samo onaj tko je u miru sa sobom i s Bogom, tko slijedi Kristov put. Svi su drugi idoli lažni,

kratkotrajni i besplodni; bilo da se radi o bogatstvu, društvenom ugledu, ljepoti, uspješnosti…

Upravo kako veli Ivan: "Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka".

(1 Iv 2,17).

Naše je vrijeme, nažalost, prepuno lažnih vrijednosti, koje se i nesvjesno nameću kao

božanstva: novac, uspjeh, moć, slava, brza zarada, razuzdanost… "Lažna je ljupkost, tašta je

ljepota", veli Pismo (Izr 31,30). A Krist Gospodin nam je pokazao pravi put. To je put vjernosti,

poniznosti, praštanja, svakovrsnih dobrih djela, put strpljivosti, samoprijegora, put ljubavi.

Upravo zato mi, Kristovi vjernici, trebamo po njegovoj riječi biti kvasac u ovome svijetu i

svjetlost svijeta, tako da naviještamo upravo takve vrednote i ljepotu Kraljevstva Božjega. Duh

je Božji u nama, duh koji nas prosvjetljuje i jača. Primjer su nam i toliki sveci koji su u svome

vremenu svjedočili prave vrednote i tako bili znak Božje prisutnosti i Božje ljubavi u ovome

svijetu. Samo tako ćemo se već danas, na ovome svijetu, ispuniti mirom i radošću, samo tako

ćemo se pridružiti proslavi onoga koji je Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Posljednji.

II.


Poduzetnicima je razmjerno lako ocijeniti uspješnost vlastitog poslovanja. Pogleda se koliko je

uloženo u neki pogon ili tvornicu, koliko je uloženo u samu proizvodnju, koliko troškova ide

130

za radnike, za osiguranja, koliki su troškovi promidžbe, transporta, koliki su porezi i koliko se

zaradilo. Pa kad se od ukupne zarade odbiju troškovi, lako je vidjeti je li i u kojoj mjeri

poslovanje bilo uspješno. Ali, kako mjeriti uspjeh u odgoju, u samoodgoju, u izgradnji

povjerenja, ljubavi… Koliko god mi to mogli ili ne mogli mjeriti, za nas je vjernike bitno da se

oko dobra trudimo, makar ne znali koliki će biti uspjeh, makar uspjeha i ne vidjeli. O tome nam

govori dirljiv opis mučeništva đakona Stjepana. Htjeli bismo se pokajati za svoje grijehe i

zamoliti Gospodina da nas ispuni snagom Duha Svetoga, da bismo i mi mogli u ovome svijetu

hrabro svjedočiti Kristovo evanđelje.

Gospodine, Poslao si svoga Sina u svoje da se svijet po njemu spasi. Gospodine, smiluj se!

Kriste, položio si svoj život za nas. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš se u razumijevanju i ljubavi darujemo jedni drugima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Učitelji i profesori koji put imaju nelagodan osjećaj. Poučavaju svoje učenike u povijesti,

matematici, prirodopisu, zemljopisu i onda se pitaju – koliko to uopće zanima moje učenike?

Koliko će toga ostati u njihovom pamćenju za godinu ili dvije? Koliko će oni toga znanja u

životu trebati ili primjenjivati? I onda dolazi ono temeljno pitanje: koliko ima svrhe naglašavati,

insistirati, uvjeravati i poučavati? Pa ipak, znamo učitelji i dalje poučavaju i duboko u sebi znaju

da je poučavanje i potrebno i važno i smisleno.

Evo vidim nebesa

Tako možemo gledati i na pouku u moralu i vjeri. Evo, danas, Stjepan, pun Duha Svetoga, s

uvjerenjem i oduševljenjem propovijeda svojim sunarodnjacima. Stjepan je bio mudar i

obrazovan. Poznavao je dobro svoje sunarodnjake. Znao je vrlo dobro u kakav se rizik upušta

kad im je počeo propovijedati da ej Isus iz Nazareta obećani mesija Krist i još k tome pravi

Božji Sin. On jednostavno nije mogao a da ne propovijeda. Toliko je bio ispunjen snagom Duha

Svetoga, toliko je bio zanesen Kristovim evanđeljem, toliko je želio svoju radost i Kristovo

spasenje podijeliti s drugima. Zato nije gledao na opasnost, nije se obazirao na vrlo izvjesnu

bijesnu reakciju nekih svojih slušatelja. Na sličan način kasnije će Pavao poticati Timoteja:

Propovijedaj Riječ, uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj

sa svom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2).

Vjerujem da i nas duh Božji potiče da po primjeru svetoga Stjepana i mi budemo ustrajni u

dobru. Ta, mi dobro činimo radi dobra samoga, a ne nužno zbog toga što bi naše djelovanje

imalo utjecaja na nekoga. Zato je za nas silno važno, na primjer, govoriti istinu i onda kada

izgleda da mnogi to ne čine, poštovati svetost vlastitog i tuđega braka i onda kada izgleda da

mnogi to ne čine, poštovati starije i onda kada izgleda da mnogi to ne čine, pošteno i odgovorno

raditi svoj posao i onda kada izgleda da mnogi to ne čine, ustrajavati u molitvi i u svojim

kršćanskim obvezama i onda kada izgleda da mnogi to ne čine. Može izgledati da smo čudni,

nesuvremeno, da odskačemo… Međutim, Duh nas Božji i vodi i potiče i jača u dobru. Zato ne

malakšemo

Zatisnuše uši

131

Veli današnje čitanje da su Stjepanovi slušatelji zatisnuli uši da ne čuju. I danas izgleda da

sredstva društvenog priopćavanja zatvaraju uši često i prečesto kada Crkva potiče i uvjerava –

uzmimo samo za primjer kritike Crkve zbog rada nedjeljom trgovina i trgovačkih centara. Tko

od moćnika – krupnog kapitala zajedno s vladom – to uopće želi slušati? I nama se čini da naša

djeca zatvaraju uši kad ih potičemo na dobro i nama se čini da ljudi koji puta zatvaraju oči da

ne vide iskreni trud i iskreno nastojanje tolikih dobrih ljudi… Međutim, veli Isus. Sjećajte se

riječi koju vam rekoh: "Nije sluga veći od svoga gospodara." Ako su mene progonili, i vas će

progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati (Iv 15,20). Tako nas danas tješi Isus.

Naravno, nije i ne može biti sve tako crno. Ako je Isus imao protivnika, imao je i sljedbenika.

Ako je Isus – ljudski gledano – silom bio maknut on je ipak pobijedio zlo i smrt. Tako i u našem

kršćanskom svjedočenju. Koliko god zlo izgledalo glasno i nametljivo, ono dobro koje se širi –

zahvaljujući i našim nastojanjima – pokazuje i dokazuje da ima smisla ustrajavati u dobru. Mi

dobro činimo zato što smo Kristovi, zato što nas Duh Sveti pokreće i ne gledamo na uspjeh ili

neuspjeh, ali utješno je i znati kako dobro ipak nalazi mjesta u srcima ljudi i kako donosi dobre

plodove. Mi to puno puta i ne vidimo i ne znamo, ali to nam i nije bitno.

Ne uzmi im ovo za grijeh

Stjepan pogiba od ruku onih koji ga nisu razumjeli i koji ga nisu htjeli razumjeti. Izgledalo je

da je Stjepanova ljubav urodila samo mržnjom u njegovih sugovornika, izgledalo je kao da je

bio uzaludan cjelokupan Stjepanov nastup pred njima. Međutim, Stjepan ne očajava. Zna da je

svoje učinio. K tome dolazi i ono najvažnije: Stjepan nije ogorčen. Nema u njemu mržnje. ne

proklinje. On opravdava svoje ubojice sličnim riječima koje je Isus izgovorio na križu:

"Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh". Moli za svoje ubojice, moli za svoje sunarodnjake. On

ih ljubi do zadnjeg daha svoga života. Nije dopustio da ga zarazi njihova mržnja. Naprotiv,

njegova je ljubav zarazila druge. Znamo, oni koji su kamenovali Stjepana odložili su svoje

haljine do nogu mladića koji e zvao Savao. Taj je mladić u tome trenutku bio jednodušan sa

Stjepanovim ubojicama, a kasnije je postao Kristov učenik i apostol naroda. Bio je to, koliko

mi znamo, najsjajniji plod Stjepanove mučeničke smrti i njegove ljubavi. Iz krvi Stjepana rodio

se apostol Pavao.

Braćo i sestre, doista nam nije potrebno da s ogorčenjem gledamo bilo koga i bilo kakve prilike

u kojima živimo. Svaka okolnost i svako okruženje pogodno je da čovjek čini dobro i da voli

svoje bližnje. Na to smo pozvani. Duh je Božji u nama koji nam pomaže da nas ne ni obuzme

zlo, zavist, mržnja niti kakva druga strast. Naprotiv, Duh našega Gospodina Isusa Krista ispunja

nas mirom, ispunja snagom da činimo dobro uvijek i svuda, u svakoj prigodi i svakome čovjeku.

Tako ćemo svijetu pokazati da smo njegovi učenici. I onda nas ni smrt neće moći odijeliti od

njega.

III.

Zatisnuše uši

Sad su naišli na pravoga! Stjepan, đakon, došao je iz helenističkih, veoma naobraženih krugova.

Za njega pismoznanci i svećenički glavari nisu mogli reći da je neuki ribar iz „Galileje

poganske“. Održao im je strastveni govor i iz Pisama dokazao da je Isus Mesija. Ostali su

zatečeni. Sve im je dokaze poizbijao iz ruku. Škripali su zubima jer nisu znali što bi mu

odgovorili. A najviše ih je razbjesnilo to što su vidjeli da je on doista „pun Duha Svetoga“. Pa

ipak, Stjepanove riječi nisu dopirale do njihova okorjela srca. Osjetili su snagu Stjepanova

132

govora i uvjerljivost njegovih dokaza ali im je srce ipak ostalo zatvoreno. Sve je to Stjepan

vidio i duboko se ražalostio. Stoga ih oštro prekorava da su „tvrdovrati i neobrezanih srdaca“

te da se uvijek opiru Duhu Svetome. Zatim, ugledavši Isusa u nebeskoj slavi Stjepan pun Duha

Svetoga govori: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje sjedi zdesna Bogu“. I evo

konačnog odbijanja Božjeg spasenja: Stjepanovi protivnici zatisnuše uši, izbaciše ga izvan

grada i kamenovahu.

To je ona tajna čovjekova odnosa prema Bogu. Bog se toliko puta, uporno i uvijek iznova

obraća čovjeku, „konopcima ljubavi“ ih privlači, a čovjek, po svojoj ludosti ostaje u nekim

svojim privremenim ovozemnim prohtjevima. Pušta da pored njega teče izvor žive vode, a traži

„kladence“ koji ne mogu vode imati. Kako to da se čovjek Bogu opire? Kako to da je već prvi

čovjek rekao da neće po Božju, nego onako kako se njemu prohtije? Kako to da čovjek u biti

radi protiv sebe? Kako to da se čovjek „okreće od istine i priklanja se bajkama“? Tko to može

razumjeti?

Naravno, dragi moji, nećemo ni ovoga puta ostati samo na biblijskom događaju. Tu smo negdje

i mi, itekako se to i na nas odnosi. Vratimo se naslovu! „Zatisnuše uši“. Koliko sam ja otvoren

za Božju riječ, za Božju pouku, za Božje naputke? Koliko sam ja spreman mijenjati svoje

stavove, makar dugo živio po njima? Koliko sam ja spreman baciti se u svetu pustolovinu pa

da napustim svoj log i sjednem s Gospodinom u lađicu?

Pogledajmo se. Poput onih pismoznanaca i mi puno toga znamo, puno toga nam je rečeno,

štoviše, a Gospodin nam i nadalje svednevice progovara. I? Slušamo ono što želimo čuti, a od

onog neugodnog se jednostavno isključimo (baš kao što neki ovosvjetski moćnici o Hrvatskoj

čuju samo ono što žele čuti). Za što ja zatvaram svoje srce? Na koju riječ ja zatiskujem svoje

uši? Možda do mojega srca nikako da dopre riječ o pomirenju. Možda nikako ne želim čuti riječ

koja me poziva da se odreknem neke grešne navike. Možda stvarno i ja cijedim i „filtriram“

riječ meni upućenu. Ukratko: za koji govor ja zatiskujem svoje uši? Kojoj riječi ne dopuštam

da dopre do moga srca - meni na propast? Sjetimo se kako Gospodin veli: „Evo, na vratima

stojim i kucam. Otvori li tko, ući ću i večerati s njime.“

Strašno je kad se čovjek Bogu zatvara, kad pred Božjom riječju zatiskuje uši. Ne varajmo se:

ne događa se to samo nekima drugima. I ja toliko puta u svojoj grešnosti i ludosti zatvaram

svoje uši na glas Gospodinov. Nije ni čudo da se Ivan naziva glasom onoga koji „viče“ u

pustinji. Dopire li do mene ta Božja vika?

Zazovimo iskreno Gospodina riječima psalmiste: „Prikloni mi srce propisima tvojim i o

čudesima ću tvojim razmišljati.“

133

DUHOVI

I.


Prošle smo godine svi iskusili što znači suša. Ukoliko na poljima nema dovoljno vode – bilo od

kiše, bilo od navodnjavanja – uzaludan je sav trud poljodjelaca. Voda znači život. Jednako tako,

kada ne bi bilo dovoljno sunčeve svjetlosti i topline, sve bi na zemlji zastalo i ugasilo se. Tekuća

voda i umjerena sunčeva toplina osnova su života na zemlji. Ono što su voda i sunce za

ovozemni život, to je za naš pravi život, za naš duhovni život snaga Duha Svetoga. Danas, na

Duhove, sjećamo se kako je Duh Sveti podario snagu i mudrost apostolima da mudro i smjelo

navješćuju evanđelje. Današnji je dan stoga ujedno i rođendan Crkve, sazidane na temelju

apostola. Taj isti Duh i danas okuplja Crkvu Kristovu, to jest nas, Kristove vjernike i ispunja

nas mudrošću i odlučnošću da svojim životom svjedočimo evanđelje Kristovo. Zamolit ćemo

Gospodina, da nam snagom toga istoga Duha podari ustrajnost na putu evanđelja.

Gospodine, u samim počecima tvoj je Duh lebdio nad svime što si stvarao. Gospodine,

smiluj se!

Kriste, ti si bio ispunjen duhom Svetim i silom. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i danas na crkvu svoju izlijevaš obilne darove Duha Svetoga. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Prekrasan je osjećaj kad otkrijete i doživite da nešto možete. Tako je za dijete – tko se toga ne

bi sjetio iz vlastitog iskustva! – prekrasno kada nauči voziti bicikl. Toliko je vremena s

udivljenjem gledalo one koji voze bicikl bez pomoćnih kotača, a sada, evo, ono samo vozi.

Vjerujem da se lako svatko od nas može sjetiti vlastite sreće i ponosa, kada je bez pomoću

ostalih i bez pomoćnih kotača počeo voziti bicikl. Slično je dječje ushićenje i ponos kad krene

u školu. Oni stariji na poseban način doživljavaju maturu ili diplomu. Čovjeku se čini da su mu

sva vrata otvorena i da mu je sve moguće… To su nezaboravni trenuci. Hvala Bogu za takve

trenutke "ponosa i slave"!

Počeše govoriti drugim jezicima

Možemo samo zamisliti kako su se tek osjećali apostoli na današnji dan! Isus je uskrsnuo i

učinio ih svojim vjerovjesnicima. Zatim, na dan Pedesetnice, dakle, pedeset dana poslije Uskrsa

na apostole silazi Duh Sveti. Bio je to poseban, izuzetan i neponovljiv osjećaj! Nikada u sebi

nisu osjećali toliko ushićenje. Duh ih je poučio i obasjao jasnoćom. Sada su znali i razumijevali

Kristovo otajstvo. Sada su im pale ljuske s očiju. Sada se ostvarilo ono kada im je Krist rekao

da će ih Duh poučiti, pa da više neće imati nikakvih pitanja. Duh Sveti ih je ispunio hrabrošću

i smjelošću. Bio je to doista izvanredan osjećaj. Čovjek se osjeća kao da je već u nebesima: sve

mu je jasno, sva mu se vrata otvaraju, sve mu je moguće. Nadalje, dogodilo se posebno čudo:

oni su propovijedali, a svi su ih toga dana slušali i razumijevali na svom materinjem jeziku. S

druge srane, i slušatelji su bili izvan sebe od nevjerice. Nikako nisu mogli pojmiti da ti Galilejci

govore tako da ih razumiju toliki ljudi pridošli iz najrazličitijih krajeva ondašnjeg Rimskog carstva.

Neki su se čak i narugali: „Slatkog su se vina ponapili!“

134

Evo, to je ono što čini Duh Božji! Od običnih ljudi čini oduševljene i ovjerovljene svjedoke

Kristova uskrsnuća i smjele vjerovjesnike.

Izlit ću Duha svoga na svako tijelo

To je ono što je Bog oduvijek činio i što ne prestaje činiti. Naime, Bog svoga Duha izlijeva u

srca običnih ljudi, ljudi koji možda imaju svoje slabosti, koji nipošto nisu savršeni. Prisjetimo

se. Ni nakon silaska Duha Svetoga Petar nije bitno promijenio svoju narav. Petar je ostao Petar,

Andrija – Andrija, a Ivan – Ivan. Na njih je počinuo Božji Duh mudrosti i smjelosti, ali je u

osnovi njihova ljudska narav ostala, njihove posebnosti, pa i slabosti. Pa ipak – po njima i u

njima je djelovao Duh Božji. Što bi se dogodilo, da su Petrovi slušatelji obraćali pozornost na

Petra – čovjeka i osvrtali se na njegove slabosti i na njegovu ne baš uzornu prošlost i ugled.

Međutim, ti su ljudi osjetili da i po takvom Petru djeluje Duh Božji.

Petar navodi proroka Joela: "U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo

i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati." Upravo

to Bog i danas čini. Progovara nam svojim Duhom preko drugih, običnih ljudi. Stoga bi bilo

ludo obraćati pozornost na činjenicu da su to samo ljudi, štoviše ljudi koji nam i ne moraju

izgledati uzorno, bilo da se radi o svećenicima ili o nekom drugom. Pogledajmo, upravo se u

tome sastojala greška i grešnost židovskih starješina: nisu slušali ono što Isus govori, nisu

obraćali pozornost na snagu Duha koji je bio u njemu, nego su se usredotočili na ono što su

smatrali njegovom slabošću: da je iz Galileje, da nije farizej, da se ne uklapa u njihove okvire

pobožnosti. I promaklo im je ono osnovno i bitno – blaga vijest spasenja.

Tako se i nama može dogoditi da nam se na oči i u srce uvuče osuda i prezir za one koji nam

govore, a Bog se želi poslužiti upravo njima. Zar ne da nam, tako, koji puta neki naši, nazovimo

ih "neprijatelji" saspu neugodnu istinu u lice. I onda odbacujemo njihovu riječ kao što

odbacujemo njih. A istinu s nam rekli. Tako znademo prezreti riječi svih onih koji su nam

nesimpatični i koje smatramo nenadležnima i nekompetentnima. Tako nećemo čuti vlastito

dijete, svekra i svekrvu, punca i punicu, kolegu s posla, dugogodišnjeg prijatelja ili nama

nesimpatičnog svećenika… A Bog se upravo njima želio poslužiti kao što se poslužio

kolebljivim Petrom, progoniteljem Pavlom i carinikom Matejom. Veli Pismo: "Duh puše gdje

hoće"!

Našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.

Naravno, svi smo mi dionici darova toga istoga Duha. Po sakramentima krsta, potvrde i euharistije

u nama je sila Kristova Duha. I svi smo snagom toga istoga Duha i opečaćeni i osposobljeni za

velika djela, kako veli apostol Petar: "Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk,

narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu".

(1 Pt 2,9)

Dao Gospodin da svaki od nas vjerno surađuje s poticajima Duha Božjega, tako te svaki od nas

svojim životom i svojom vjernošću navješćuje Krista i njegovo evanđelje. Oni što su mogli

apostoli – snagom Duha Svetoga – ono što su toliki drugi činili i čine – snagom Duha Svetoga –

to smo i mi svi pozvani činiti – snagom toga istoga Duha.

II.

135


Čini nam se koji puta da unatoč truda i nastojanja ne uspijevamo uvijek činiti dobro. Osjećamo

slabost u sebi. Jednako je tako bilo s apostolima nakon Kristova uskrsnuća. Međutim, kada se

na njih izlio duh Sveti, oni su se preobrazili. I mi danas na ovoj svetom misi molimo od

Gospodina snagu njegova Duha da ukloni od nas svaku duhovnu slabost i ispuni nas svojom

snagom, da bismo mogli uvijek činiti dobro.

Gospodine, u svome Izabranom narodu ti si proroke ispunjao svojim duhom da odvažno

naviještaju tvoje riječi. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si od Oca poslao Duha Svetoga svojim apostolima. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i danas svojoj Crkvi daruješ istoga duha Svetoga. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ne tako davno naveliko se pričalo i pisalo koliko su neki političari potrošili za izbornu

promidžbu. Koliko god neki rogoborili, promidžba je važan dio našega društva. Ne može se

zamisliti pobjeda na izborima, bez promidžbe, niti se može očekivati prodaja nekog proizvoda

bez promidžbe. Znalci tvrde da se je u nekih proizvoda troškovi promidžbe imaju udio od 50%

cijene samoga proizvoda. ako netko želi pokrenuti neki posao, osnovati političku stranku,

uspjeti kao političar, športaš, glumac ili pjevač, općenito kao javna osoba, onda je potrebno

pokrenuti cijeli skupi stroj strategija, promidžbe, stvaranja pozitivne slike. Bitno je pogoditi

pravi trenutak, iskoristiti slabe točke protivnika…

Svi bijahu zajedno

Evanđelja opisuju kako je Isus rekao svojim apostolima da pođu po svem svijetu i učine

njegovim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Netko bi rekao, da

je to isto, kao da im je rekao neka po cijelom svijetu vrše predizbornu promidžbu, da bi sve

ljude učinili svojim pristašama. To je velik posao! To je silan pothvat! Za to je bitna mudra

strategija. Potrebno je puno novaca. Potrebno je steći naklonost utjecajnih ljudi, političara,

športaša, ljudi iz kulture, običnih ljudi… Potrebno je oformiti ekipu od nekoliko stotina

stručnjaka, ustanoviti izborni stožer s računalima, telefonima, računalima, satelitskim

telefonima…

A što od svega toga čine apostoli? U strahu od Židova zatvorili su se u jednu dvoranu, molili

se i – čekali što će se dogoditi. Nije to samo izraz njihova straha, zbunjenosti i neodlučnosti.

Znali su oni da po sebi nisu dorasli tome zadatku. Prvo, bili su ustrašeni. Drugo, mnogi su od

njih bili priprosti ljudi, ne osobito školovani. Nadalje, bili su siromašni i društveno bez utjecaja.

Bili im je jasno da oni u sebi nemaju ni snage, ni umijeća, ni sposobnosti.

Svi se napuniše Duha Svetoga

Međutim, znamo, na današnji dan, pedeset dana poslije Uskrsa, na apostole je sišao sâm Duh

Sveti. Apostoli odjednom gube svaki strah, svaku neodlučnost. Izlaze van i okupljenom

mnoštvu navještaju Krista uskrsloga kao spasitelja. Istina jest, toga danas se dogodilo i čudo,

kako izvješćuje današnje čitanje: apostolski govor razumjelo je ono mnoštvo i to svatko na

svom materinjem jeziku. Međutim, to je bilo čudo toga dana. Apostoli, ljudski gledano, nisu

inače zadobili nikakvu novu sposobnost: bili su učeni koliko su bili učeni, bili su ljudi kakvi su

bili i dan ranije. Međutim, djelovanje duha Svetoga u njima bilo je čudesno: sa sposobnostima

136

koja su imali, s kulturom koju su imali, sa svojim karakternim osobinama koje su imali, apostoli

su počeli djelovati novom snagom. Sve su svoje sposobnosti – kakve god već one bile – uključili

u naviještanje Krista uskrsloga. Ljudski gledano, njihove ljudske osobine i sposobnosti ostale

su iste, ali u njima se probudila snaga, ljubav i oduševljenost za Krista. Duh ih je preobrazio

tako da su se s ljubavlju i posvemašnjim predanjem pokrenuli za Krista. Pokazalo se da je to

bila njihova snaga. Nisu se nametali ni nekom silnom mudrošću, ni učenošću, ni svojim

položajem, ni društvenim ugledom, niti bogatstvo, niti političkim vezama. Ničim ovozemnim.

Imali su samo svoju ljubav i svoju oduševljenost, a to se temeljilo – naravno – na milosti Duha

Svetoga. Apostoli su propovijedali – kako to rado ističe sveti Pavao – Krista raspetoga, što je

za Grke bila ludost, a za Židove sablazan. Međutim, oni koje je poticao Duh Božji, spoznali su

u apostolskom propovijedanju Božju silu i Božju mudrost.

Upravo je tu naša snaga. Posve je nebitno u kojim prilikama živimo, kakav nam je društveni

položaj i ugleda, kakva nam je naobrazba… Budemo li imali Božje ljubavi u sebi, budemo li s

oduševljenjem, primjerom svoga života svjedočili Krista uskrsloga koji je pobijedio svaki

grijeh i smrt, i mi ćemo biti znak ovome svijetu. Jer ljubav i oduševljenost uvijek e znak, bez

obzira od koga dolazi. Možda nam zato i crkveni život i dolazi u krizu jer je među nama premalo

ljubavi i premalo oduševljenosti za Krista.

Počeše govoriti drugim jezicima

Apostoli su govorili tako da su ih svi razumjeli na svome jeziku. Bilo je to čude, bio je to znak

koji je potakao vjernike da se obrate. Prisjetimo se. Sveto pismo pripovijeda kako su drevni

ljudi u svojoj oholosti htjeli sagraditi kulu do neba, da bi se s Bogom takmičili. I dogodilo im

se da su im se jezici pobrkali, pa se više nisu mogli razumjeti, tako da im je onda i gradnja

propala. A ovdje, gje je na djelu Duh Božji, različiti jezici se opat spajaju.

Tako je i u našem životu. Duh Božji zacjeljuje rane, potiče nas na praštanje, zajedništvo, na

ljubav. Zato ćemo mi na najbolji način pokazati da su Božji, da je u nama Duh Božji tako da

iskazujemo ljubav jedni drugima; tako da se iz našeg života i djelovanja očituje da nas vodi duh

Božji koji je dobrota, ljubav, milosrđe i praštanje, a da nas ne vodi duh ovoga svijeta koji je

sebičnost, razdor, oholost i mržnja. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati, veli Isus. Tako

nam i Pavao pokazuje koji su plodovi Božjega duha, a koji plodovi tijela, tj. ovozemnih požuda.

A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje,

neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti,

pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo

što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir,

velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5,19-23).

Dao Bog da u nama djeluje Duh Božji. Bit će to spasonosno i za nas i za svijet u kojem živimo.

III.

Mir vama!

Sav svijet govori o miru. Političarima su puna usta te riječi. Doista, što je to mir? Kako izgleda

i kako do njega doći? Je li to ustajala bara u žabokrečini ili je to bistri potok koji žubori? Je li

137

mir skladna promjena i neprestani rast, ili je to ustrajavanje u starim idejama? Kakav je to Isusov

mir?

Promotrimo današnje evanđelje u tri koraka. Prvi. Isus veli apostolima. „Mir vama!“ Što je to

za Isusa mir? Samo puko odsustvo rata? Odmah ćemo se složiti da nije tako. Jer, u vrijeme

najžešće diktature u Sovjetskom Savezu u državi je vladao mir. Očito je: tamo gdje silnik drži

čovjeka pokorenim ne možemo govoriti o miru. Tamo gdje se nasiljem ili nekom tromošću

održavaju loši odnosi među ljudima, ne možemo govoriti o pravome miru.

Da bismo to razumjeli, prijeđimo odmah na drugi korak: „To rekavši, pokaza im ruke i rebra.“

Znamo kakve su bile njegove ruke nakon razapinjanja i čime je bio otvoren njegov bok. Bili su

to biljezi njegove muke i smrti. Sad se možemo prisjetiti kako je ono Isus jednom rekao da je

došao donijeti mač, tj. razdjeljenje. Njegovom pojavom ljudi su se morali opredijeliti za ili

protiv Kraljevstva koje buja i raste u čovjeku otvorena srca. I ta napetost između dobra i zla,

između Kristova kraljevstva i ovosvjetske slave doživjela je svoj vrhunac upravo u Kristovom

uklanjanju s ovoga svijeta: bio je osuđen, mučen, razapet i umro je.

I evo trećeg koraka. Isus veli učenicima: „Mir vama!“ I odmah, „to rekavši, dahne u njih i i

kaže im: ’Primite Duha Svetoga’“. I evo odgovora: Od Duha Gospodnjega dolazi pravi, istinski

mir.

Danas, na Duhove, sjetimo se što Duh Božji čini s nama. ^isti nas od naših grijeha. Poziva nas

na rat i borbu protiv svih zlih sklonosti, protiv svakoga grijeha. Gospodin nam u svome Duhu

daje novo srce i nov duh. Gospodin nas preobražava u prave, bogolike, kristolike ljude, prema

onome: „Evo, sve činim novo!“ I onda u nas ulijeva svoga Duha koji je onaj duboki mir. Da ne

bismo to krivo ili površno shvatili: ima i bit će u meni i nesigurnosti i nesavršenosti, bit će u

meni i boli i žalosti. Neće mi nedostajati ni križeva ni trnovih kruna. Imat ću i ja trenutaka

tjeskobe i krvavog znoja, ali u isto vrijeme znam: darom Duha koji prebiva u Božjim sinovima

i kćerima, duboko u mom srcu prebiva Kristov mir, mir koji dolazi od njegova Duha.

I taj mir nam nitko neće moći uzeti od nas. Jer, znamo, u nama je Božja milost i Božji mir. I to

se događa u nama snagom Kristove smrti i uskrsnuća, snagom njegova Duha. Mi smo Božji.

Po Kristovu Duhu Bog boravi u nama i mi u Bogu. Tko nam što može? Pored svih nedaća i

nevolja, pa i pored svih naših nesavršenosti znademo, vjerujemo i osjetimo: Kristov mir je u

nama, tako da onda i mi možemo s psalmistom reći: „S Bogom svojim preskačem zidine!“

To je poruka za naše vrijeme. Isus ne daje isprazna obećanja. Ne govori da će nam biti lako i

lagodno, ali jedno sa sigurnošću obećava i daje: svoga Duha, svoj mir, svoju milost, svoju snagu

i izvjesnost da je s nama „u sve dane do svršetka svijeta“.

Vratimo se pitanju s početka. Rat ili mir? Žabokrečina ili plahovitost planinskog potoka?

Jednostavno, valja se opredijeliti za rat protiv zla a za mir s Bogom! To je dar Duha: zatiranje

zla i mir s Bogom!

138

C.

Krštenje Gospodinovo – Krist Kralj

139

KRŠTENJE GOSPODINOVO

I.


Slavimo danas blagdan Krštenja Gospodinovog. Nakon što se Isus ponizno stavio u red

grešnika, nakon što je primio krštenje od Ivana, kao svi grešni Izraelci, Bog Otac ga je pokazao

da je Isus njegov ljubljeni Sin. Pravi put do Boga i Božje slave – put je poniznosti. Ispitajmo se

na početku ove svete mise koliko je naš kršćanski put – put poniznosti i priznajmo pred Bogom

sve grijehe oholosti i uznositosti.

Gospodine, ti si stao u red s grešnicima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, tebe je Otac prozvao svojim ljubljenim sinom. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i naše korake želiš upraviti putem poniznosti i jednostavnosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koja je prva napast koju je čovjek oćutio? Prisjetimo se. Bilo je to još u Edenskom vrtu.

Napasnik je rekao ljudima: „Bit ćete kao bogovi!“ I od tada, pa kroza sve vjekove, uvijek je u

čovjeku pritajena ona napast da se izdigne iznad ostalih, da bude čašćen i slavljen, upravo –

obožavan. Nisu li se toliki vladari otvoreno i prikriveno smatrali božanstvima? A što reći o

tolikim ljudima koji su se na svom malom „ataru“ i bunjištu dizali i uzdizali smatrajući sebe i

većima i sposobnijima i vrednijima od ostalih? Zato, stavimo ruku na srce: zvijer

samodopadnosti pritajeno drijema u svakom čovjeku. Samo velikani mogu i znaju biti u

potpunosti slobodni od takve napasti. A takav velikan je – već po sudu samoga Gospodina Isusa

– upravo Ivan Krstitelj. Evo kako nam o tome govori današnje evanđelje.

Narod bijaše u iščekivanju

Židovski je narod dugo i predugo bio ugnjetavan. Dugo i predugo je iščekivao Božje spasenje.

U svojoj su povijesti i kao pojedinci i kao narod toliko puta padali i dizali se, da su shvatili – u

svjetlu Božje objave – da ima doći Prorok, Mesija, Pomazanik, Krist, kako se to već veli

hebrejski, grčki ili hrvatski, dakle, Krist koji će ih u konačnosti i potpunosti spasiti i ostvariti

Božje kraljevstvo. I eto, u vrijeme pojave Ivana Krstitelja osjećali su da bi taj čas mogao biti

blizu, da je nadošla punina vremena. Zato veli Luka u današnjem evanđelju: „Narod bijaše u

iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.“ Bilo je razumljivo da su mnogi

Ivana smatrali Kristom. Svet je to bio čovjek. Boravio je u pustinji posvećujući se postom i

molitvom. Bilo je očito da je na njemu počinuo Duh Gospodnji. Riječ mu je bila snažna i

osvjedočena, bila je istinita. Nije se bojao ni židovskih prvaka ni rimskih velikaša. I svi su ga

na neki način poštovali. I sada, kad su mnogi mislili da bio on mogao biti Krist, bila je dovoljna

samo jedna Ivanova riječ – i narod bi ga ponio na rukama. Ta svi su ga smatrali svecem, velikim

prorokom! O takvom raspoloženju naroda maštaju svi revolucionari. Svi su se diktatori,

revolucionari i samozvani vladari uspeli na vlast upravo u takvim trenucima. Naime, kad god

bi narod bio nezadovoljan, kad god bi narod je iščekivao sretniju budućnost, pojavio bi se netko

tko bi im tu sretniju budućnost na dovoljno uvjerljiv način i obećao. I gle, kako se na krilima

narodnih iščekivanja izdiže novi samovladar i diktator koji iščekivanja i nadu naroda koristi za

vlastiti probitak i probitak svojih istomišljenika. Upravo tako su zavladali i kao meteori prošli

140

i Napoleon i Hitler i Staljin i Tito i svi njima slični. Ivan Krstitelj, međutim, nije bio jedan od

takvih. Nipošto nije htio uzdizati sama sebe, on se sav stavio u službu onoga koji ga je pozvao

i poslao. Upravo zbog toga Ivan Krstitelj i zavrjeđuje da ga Isus nazove „najvećim rođenim od

žene“.

Ja nisam dostojan

Kada je malo nedostajalo da ga narod kličući prizna za Mesiju, Ivan mirno odgovara: „Ja vas,

istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući.

On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Treba imati na umu da ovo Ivan ne govori zato što

bi njemu Bog baš sve objavio tko je Isus i što se s njim ima dogoditi. Bog ne zadovoljava ničiju

puku znatiželju. Ivan je po Božjem nadahnuću bio siguran da on, Ivan, nije Krist, kao što je po

istom nadahnuću osjetio da je već među narodom onaj kojega svi iščekuju. To znači, makar ni

sam nije puno toga razumio niti razaznavao, Ivan je znao ono što je bilo bitno. Znao je Ivan da

ne može sam sebi prisvojiti mesijansku ulogu. Znao je Ivan gdje mu je mjesto. Drugi evanđelisti

tumače kako je on sam za sebe govorio da je tek glas onoga koji viče u pustinji. Zato je na

drugom mjestu uspoređujući sebe s Isusom jednostavno rekao: „On treba da raste, a ja da se

smanjujem.“

Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus

Isus nastupa na sličan način kao Ivan. Isus, naime, ponizno staje u red grešnika. I daje se krstiti.

On, Isus, koji je među ljudima jedini svet i jedini velik, koji je u doslovnom smislu Bog, ne želi

od sebe praviti isprazno božanstvo kako ga shvaća ljudska taština. Isus je blizak malenima, Isus

se ne izdiže iznad slabih i odbačenih. Prisjetimo se. Kad su ono Isusa, nakon što je umnožio

kruh i ribe, htjeli pograbiti i zakraljiti, Isus se sakrio. Ni malo mu nije bilo stalo do obične

ljudske slave i proslave. Isus je tako za sebe rekao: „Tako i Sin Čovječji nije došao da bude

služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28). Kao poseban znak

i primjer svoje službeničke uloge, Isus je na posljednjoj večeri oprao učenicima noge da bi im

primjerom pokazao kako se ne treba uzdizati, nego se staviti u službu malenih i obespravljenih.

Mi u redu pred Ivanom

Gdje bismo sebe stavili? U red onih koji su besprijekorni, kojima drugi trebaju davati priznanje

za ono dobro koje su činili? U red onih kojima se ne može pripisati nikakav veliki grijeh, koji

su pred Bogom čisti, nevini i pravedni? U red onih kojima se drugi zbog njihove vrijednosti i

svetosti trebaju klanjati i diviti se? Ili nam je možda ipak mjesto u redu onih koji stoje pred

Ivanom priznavajući svoje grijehe i zazivajući na se Božje milosrđe? U redu onih koji žele

služiti a ne da im drugi služe?

Evo nam primjera, čuli smo ih. Tu je ponizni, Ivan, tu je Isus Sluga i Patnik. Po svom služenju

i po svojoj žrtvi postali su veliki: Ivan Krstitelj najveći od sviju rođenih od žene, a Isus Prvak,

onaj kojemu se klanjaju i nebo i zemlja.

Neka Gospodin naše korake upravi putem poniznosti i služenja. To je Isusov put.

II.

141


Danas slavimo Krštenje Gospodinovo i to je ujedno prva nedjelja vremena „kroz godinu“.

Crkva se, dakle, spominje Isusova krštenja kojim je započelo njegovo javno djelovanje. Tada

ga je Otac proglasio svojim ljubljenim Sinom, a Ivan Krstitelj ga je pokazao kao očekivanog

Mesiju. Slikovito govoreći, Isus je ušao u vodu u kojoj su grešnici prije njega oprali svoje

grijehe. A Isus, čist, ušao je u takvu vodu i na sebe uzeo grijehe ljudi, baš kako veli Izaija

prorok: „Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,5). Zato

se puni pouzdanja i sada obraćamo Bogu da nam oprosti naše grijehe.

Gospodine, poslao si svoga Sina kao pomirnicu za naše grijehe. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojom smrću uništio si našu smrt. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo dionici nebeske slave tvojega Sina. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Čini nam se ponekad da pred našim Bogom stojimo s dvostrukim osjećajem. S jedne strane

svjesni smo Božje neizmjernosti i svemoći i Božje uzvišenosti, dok smo mi i maleni i slabi i

grešni i nedostojni. Međutim, s druge strane, znamo – u Isusu Kristu – da je Bog pravi Otac,

sama dobrota i milosrđe. U svjetlu Evanđelja shvaćamo da se Božja sila i moć ponajviše

pokazuje upravo u ljubavi, jer je Bog ljubav. O tome nam u nekoliko kratkih, a opet, izuzetno

dubokih riječi progovara današnje drugo čitanje.

Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi

Bog se tijekom dugih stoljeća malo po malo objavljivao svome narodu, koliko su već mogli

razumjeti i prihvatiti. Pokazivao je svoju svemoć, ali još više svoju ljubav: izveo je svoj narod

u Obećanu zemlju, da izgrade hram i uvedu bogoslužje, uvijek ih iznova poučavao preko

proroka što je za njihovo dobro. Međutim, vrhunac Božje brige za čovjeka, vrhunac njegove

naklonosti prema nama ljudima jest utjelovljenje Božjega Sina. Tako danas veli drugo čitanje:

Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi (…) pojavila dobrostivost i čovjekoljublje

Spasitelja našega, Boga. Svu svoju ljubav, svu svoju naklonost sve svoje spasenje prema

čovjeku Bog je sažeo u svome jedinorođenome Sinu koji je postao čovjekom. Doista, Isus Krist,

sin Božji „slika je Boga nevidljivoga“ (Ef 1,15). On je uvijek činio ono što je Bogu milo, on je

pokazao prema nama silnu Božju ljubav tako da je sama sebe za nas predao, baš kako veli

Pismo: Ta on (Bog) ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam

onda s njime neće sve darovati? (Rim 8,32). Božja se ljubav na poseban način očitovala upravo

u tome da je Sin Božji kod svog krštenja u Jordanu kao nevini Jaganjac uzeo na se naše grijehe,

da bi nas učinio dionicima svoje božanske naradi. Nažalost, nikada nećemo na ovoj zemlji

dokučiti koliko je velika Božja ljubav prema nama. Nije čudo da Pavao za svoje vjernike ovako

moli „(da) u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina

i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve

Punine Božje“ (Ef 3,17-19). Čitava nam vječnost neće biti dovoljna da do kraja uronimo u tajne

Božje ljubavi!

Odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda

Međutim, za spasenje je potreban Božji dar, ali i naš odgovor, naše prihvaćanje. I u našem

vlastitom spasenju Bog nas poziva da budemo njegovi suradnici. Zato dalje veli današnje drugo

142

čitanje: Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo

bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu,

iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Ovo

doista može zvučati staromodno. Bog nas poziva kao prvo da se odreknemo bezbožnosti i

svjetovnih požuda. Zvuči teško, ali je nužno. To vam je kao s liječenjem. Liječnik tako npr.

kaže pacijentu da se njegova bolest može uspješno izliječiti pod uvjetom da se pacijent odrekne

određene hrane i određenog načina života. Ne bismo se trebali i ne bismo se smjeli zavaravati.

Ne možemo očekivati da nas zahvati Božja milost, a da u isto vrijeme živimo bezbožno. Kako

bezbožno? Jednostavno, tako da živimo kao da Boga nema. Treba se odreći života koji se vodi

samo našim strastima: sjetilnim užicima, zaradi, slavi, moći. Treba se odreći nasilništva,

sebeljublja, oholosti, nesmiljenosti, lijenosti, trke za ovozemnim užicima. Naprotiv, treba

razumno, pravedno i pobožno živjeti. Duhu ovoga svijeta to može izgledati veoma staromodno.

Pogledajmo samo reklame! Sve nas potiču da se ističemo, da se prepustimo užicima, da se

istaknemo iznad drugih. Tako jedan reklamni natpis veli: „Ako želite biti u centru

pozornosti…“ Nije li to strašno? Kao da ovaj svijet želi da se pretvorimo jedino i isključivo u

potrošače, odnosno ovisnike o potrošnji, novim iskustvima, novim užicima, u opsjeni i

samozavaravanju da ćemo postići blaženstvo i sreću isključivo u ovome svijetu.

Nije to Kristov put. Bog nas spašava po tome da se – uz njegovu milost – uzdignemo iznad

ovoga svijeta i uzdignemo svoje oči i svoje srce prema vječnim vrijednostima. Pravi Božji

čovjek ne prezire ovozemne Božje darove, ali zna da su oni tek blijeda slika onoga za što nas

Bog pripravlja milošću i spasenjem Isusa Krista.

On nas spasi (…) po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja

Sukladno današnjem danu Božja nam riječ progovara o tome kako nas Bog spašava. Veli: Bog

nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji

novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu,

Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.

Krist nas spašava u krštenju snagom Duha Svetoga. To je nezasluženi dar, čisto Božje djelo.

Mi ljudi nikada ne bismo mogli sami sebe spasiti, baš kao što malo dijete ni na koji način ne

može zahvaliti roditeljima na njihovoj brizi niti im na bilo koji način aktivno pomoći. Pa zašto

se onda oko dobra trudimo? Jednostavno zato, jer želimo biti Božji suradnici. Jer mu želimo

činiti ono jedino ispravno što zahvalno dijete čini svojim roditeljima: želimo Bogu iskazati

ljubav. Krštenje Isusovo u Jordanu podsjeća nas na naše krštenje. Milošću Kristovom i snagom

Duha Svetoga postali smo prava djeca Božja, odrekli se grijeha. Postali smo dionici Kristove

božanske naravi, postali smo baštinici njegove nebeske proslave. Zato više ne pripadamo

samima sebi, zato više ne pripadamo ovoj zemlji, zato više ne želimo da nas itko ili bilo kakva

stvar od Boga odvoji. A s krsnom milošću, u miru s Bogom, možemo sa zahvalnošću uživati i

sve Božje darove na ovoj zemlji.

III.

Da se odreknemo bezbožnosti

Poslanica Titu iz koje je uzet odlomak kojeg smo danas čuli u drugom čitanju, upućena je

kršćanima iz poganstva. Pavao jednostavno opominje kako nas milost Božja odgaja da se

„odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda“. Ovdje je riječ o mladoj kršćanskoj zajednici,

koja se obratila iz poganstva. S jedne strane i sami su donedavno živjeli po zasadama

143

lakomislenih poganskih običaja, a s druge strane su još uvijek uronjeni u takav svijet, jer su

tada kršćani još bili izrazita manjina. Postojala je opasnost da se mlada kršćanska zajednica

ponovno vrati nekim lošim poganskim običajima, da počnu ponovno uzimati udjela u

razuzdanim dionizijevskim svečanostima; jednom riječju, da se kršćani razvodne i izgube u

moru poganstva. Očito je da im to nije bilo lako. Zato Pavao i govori kako se pojavila milost

Božja koja ih je izbavila iz takvog načina života i koja ih onda vodi da ustraju u svojoj krsnoj

milosti.

Današnji bi misionari iz Afrike mogli posvjedočiti kako se ondašnja Crkva susreće sa sličnim

poteškoćama. Mladi su kršćanski naraštaji, naime, još uvijek nekako ukorijenjeni u svoje stare

poganske običaje, pa onda doista ima muke dok se novi kršćani odreknu nekih običaja protivnih

kršćanskoj vjeri i moralu. Tako je u njih koji puta dosta teško iskorijeniti mnogoženstvo i

sklonost vračanju i praznovjerju. Rekli bismo da je to nekako razumljivo za donedavno

poganske krajeve.

Netko bi rekao da se to onda baš nas i ne mora ticati. No, nećemo se izvući ni ovoga puta!

Znamo dobro da je riječ Božja za nas napisana, te da Bog danas nama progovara upravo po toj

riječi. Veli dakle Božja riječ da se „pojavila milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas

da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u

sadašnjem svijetu.“ O čemu bi tu bila riječ?

Poslanica tumači kako nas je Krist spasio ne djelima naše pravednosti, nego kupelju novoga

rođenja. Božja je to milost, pa se nitko ne može hvastati. Od Boga je sve dobro koje činimo, od

Boga je da smo izabrani i da smo njegovi. Međutim, od nas se traži da onda i živimo dosljedno

svome odabranju. Stoga će biti dobro zaviriti malo u svoju dušu i vidjeti kakve se to bezbožnosti

kriju u meni. Koji puta se doista prenerazim kad vidim koliko u meni ima zavisti i lijenosti.

Primijetim tako da mi je se teže moliti, da sve više vremena gubim na ljenčarenje ili da, nasuprot

toga, dopuštam da me posao do te mjere obuzme da nemam vremena ni za sebe, ni za Boga ni

za bližnjega. Odjedanput otkrijem da mi baš ni misli nisu čiste, otkrivam sklonost prema

„svjetovnim požudama“, ukratko, dogodi mi se da s užasom primjetim da se baš i ne razlikujem

od onih koji vele da nisu vjernici niti u vjeri odgojeni. Rječnik mi je poput njihovog, poroci isti

kao i njihovi, pogledi i maštanja također. I, na koncu, umjesto da budem svjetlost svijeta,

umjesto da budem kvasac, gubim se u masi prosječnosti.

Danas na Blagdan krštenja Gospodinova sjećamo se svoga krštenja. Veliku smo milost dobili.

Na veliko smo dostojanstvo uzdignuti. Valja nam moliti za ustrajnost, možda upravo riječima

drevne molitve koju molimo na 2. vazmenu nedjelju: „Bože, ... umnoži u nama milosti, da sve

dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv

koja nas je otkupila.“

144

2. NEDJELJA KROZ GODINU

I.


Svetu misu s pravom nazivamo svadbenom gozbom nebeskog jaganjca. Kao što na vjenčanju

muž i žena od Boga određeni da budu jedno tijelo, dajući život jedno drugome i jedno za

drugoga, tako u otajstvu euharistije Krist postaje jedno sa svojom Crkvom jer se u tome slavlju

čini prisutnom i djelatnom Kristova smrt i uskrsnuće, kada je ono Krist sebe za nas predao. A

danas je riječ o svadbi, običnoj, a ipak neobičnoj svadbi, kojoj je bio nazočan i veselio se s

ostalima Gospodin Isus. I mi bismo htjeli dostojno i radosno proslaviti i ovu svetu misu. Zato

ćemo zamoliti Gospodina da nas učini dostojnima ovih otajstava.

Gospodine, ti si odredio da muž i žena budu jedno tijelo. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si u Kani Galilejskoj ženidbu na poseban način posvetio. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti si ženidbeni vez muža i žene dao kao sliku veze i ljubavi Krista i Crkve. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Prastara je poslovica da je krepost u sredini, da je ona tamo gdje nema pretjerivanja ni na jednu

ni na drugu stranu. Eto, bilo je u povijesti Crkve onih koji su mislili da je svaki ovozemni užitak

po sebi grijeh. Neki su čak mislili da je i dobar tek pri jelu grijeh, jer je to, eto užitak, a svaki je

užitak grijeh, makar čovjek i morao jesti. Drugim riječima, prema takvim čistuncima bilo bi

najbolje kad bi nas danas hranili izravno sondom u želudac, tako da ne osjetimo nikakvu slast

hrane. Srećom, naš je Gospodin nama u svemu jednak osim u grijehu, on nam doista može biti

primjer u svemu što život donosi. Iz ove zgode koju donosi današnje evanđelje, mi ćemo – po

primjeru dobrih starih propovjednika – istaknuti tri stvari.

Na svadbu bijaše pozvan Isu i njegovi učenici

Tako smo čuli kako je Isus bio na svadbi sa svojim učenicima i sa svojom majkom. Netko bi se

mogao iznenaditi kako to da se Isus baš odlučio biti nazočan u takvoj nekoj zgodi. Na svadbi

se jede i pije, igra i pjeva. Tamo nema prigode za naviještanje evanđelja. Za Isusa bi to bio tek

gubitak vremena. Neki drugi čistunci bi rekli – samo kad bi mogli Isusa staviti u pitanje – da je

to njega nedostojno. Što bi sin Božji trebao raditi na običnoj zabavi gdje ničega nema od

duhovnih sadržaja. Međutim, Isus – blagoslovljen bio! – svojim činom kazuje isto ono što nam

ono isto što i prve stranice Biblije. Naime, sve što je Bog stvorio – dobro je! Bog je stvorio jelo

i piće, Bog je dao igru i pjesmu. Bog je dao da se ljudi vole. Bog je dao da muško i žensko budu

jedno tijelo. Bog je, konačno, dao da čovjek čini dobro kada sa zahvalnošću prima Božje

darove. Da ne tumačimo dalje ono što izgleda očito, navest ćemo samu Božju riječ, jer se Sveto

pismo najbolje Svetim pismo tumači. Stoji tako u Prvoj poslanici Timoteju: „Duh izričito govori

da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i

zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti koji

zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću

uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti

ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.“

145

Što god vam rekne, učinite!

Međutim, na svadbi se dogodila nevelika neprilika. Ponestalo je vina. Neprilika je dvostruka.

Prvo, naravno, što je nestalo vina, jer svadba bez vina nije svadba. Drugo, što je izgledalo

nemoguće da se u kratkom vremenu vino nabavi, prije nego što gosti zamijete ili prije nego što

svadbeno slavlje propadne. Bezizlazna situacija. U toj neprilici najbolje opažaju ženske oči.

Marija je shvatila u kakvoj su neugodnosti domaćini, pa je zamolila Isusa za pomoć. Isus je

nevoljko rekao: „Što ja imam s tobom ženo? Još nije došao moj čas!“ To su mogli čuti i sluge.

Međutim, Marija se nije dala zbuniti. Mirno govori slugama: „Što god vam rekne, učinite!“ I

sad nas stvarno iznenađuju ovi sluge. Naime, sad kad je ponestalo vina, sigurno su grozničavo

razmišljali gdje bi se u blizini moglo nabaviti vina. A to je višestruko komplicirano. Prvo, uopće

naći vino. Zatim, u gluho noćno doba ići u kupovinu. A treće i najvažnije, otkuda novac? Da je

novca bilo dovoljno bili bi vino kupili i ranije. To znači da je valjalo kumiti i moliti nekoga da

posudi vina i to činiti u neprikladan čas. I sada dolazi Isus i veli im da toče vodu u kamene

posude. Kao da oni nemaju drugoga, važnijeg posla! Međutim, ti su ljudi povjerovali Mariji i

Isusu. Učinili su ono što je Isus naredio. I nije bilo uzaludno.

Ti si čuvao dobro vino sve do sada

Stvarno, dogodilo se čudo. Ne samo da je Isus od vode načinio vino, nego je to vino bilo izvrsno,

bolje od onoga koje je domaćin iznio na stol na početku svadbene večere. I doista, Bog kad daje

– naveliko daje. Baš kako ono naša velika Ivana Brlić-Mažuranić u jednoj svojoj bajci hvali

dobrog župana: „U župana duša blagorodna! kada daje, na pregršti daje, kada misli, ne veliko

misli!“ Doista, braćo i sestre, tko je to Boga darom pretekao, da bi mu se uzvratiti moralo?

Mi u Kani Galilejskoj

Eto i nas na svadbi u Kani Galilejskoj. To će reći da je Božji dar kad se veselimo i kad

svetkujemo. Top će reći da je Gospodin naš sustolnik kada se okupimo i blagujemo u miru i

veselju. To će reći da nas Gospodin blagoslivlja kada se radujemo običnim, malim, ovozemnim

radostima. Sve je to od Boga! Međutim, i nama Marija veli: „Što god vam rekne, učinite!“ A

to će reći da nam je činiti sve što nam Gospodin veli, makar nam izgledalo i nepotrebno, i ludo

i nemoguće i strašno. Kada nam Gospodin rekne da oprostimo – a to nam uvijek govori!- onda

nam je oprostiti, ma kako nam to izgledalo ludo i nemoguće. Kada nam npr. Gospodin veli da

uzmemo svoj križ i idemo za njim, onda to trebamo činiti s vjerom i nadom, jer je vjeran onaj

koji nas poziva. Kada nam Gospodin Isus veli da ne živi čovjek samo do kruha, onda ćemo

znati uvijek staviti na prvo mjesto kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, ne dopuštajući da

nas na zlo navedu zamamnosti i dobra ovoga svijeta. Jer, mi molimo za svagdanji kruh, ali

prvenstveno gladujemo za kruhom nebeskim, onim koji nam daje vječni život. Što nam god

Gospodin kaže, mi ćemo učiniti. Pa makar ne vidjeli i ne razumjeli. Pa makar nam se činilo da

nas drugi smatraju ludim. Pa makar nam se činilo da nema smisla. Pa makar nam se učinilo

nemogućim i uzaludnim. Vršit ćemo njegovu volju. Unatoč svega.

U tome ćemo slučaju već sada, ovdje, slikovito govoreći, kušati najbolje vino i Gospodnji

blagoslov i njegovu radost. A u budućem vijeku život vječni.

II.

146


Prije stotinjak godina proučavatelji Svetoga pisma počeli su se zanimati za „povijesnog Isusa“.

Naime, evanđelja opisuju Isusov život pod vidom našega spasenja, tj. opisuje one događaje koji

su važni za naše spasenje, a nisu običan životopis. I stvarno: bilo bi zanimljivo znati neke obične

stvari o Isusu? Što je volio jesti? Je li kao dijete bio šutljiv ili razgovorljiv? Je li imao smisla za

glazbu? Je li kao dijete bio omiljen među svojim vršnjacima? Evo u današnjem evanđelju kao

da možemo više vidjeti Isusa – barem na trenutak – u „običnijoj“ ulozi. Isus odlazi na svadbu i

veseli se s uzvanicima. Htjeli bismo to otajstvo našega spasenja pravo čuti i prihvatiti da bismo

onda mogli dostojno proslaviti u ovoj misi „svadbenoj gozbi Jaganjčevoj“. Pokajmo se, stoga,

za svoje grijehe.

Gospodine, sve si dobro stvorio i dao nam zemlju da njome mudro upravljamo. Oprosti nam našu lakomislenost i sebičnost. Gospodine, smiluj se!

Kriste, posvetio si bračni i obiteljski život, a mi doprinosimo tome da se upravo bračne i

obiteljske vrednote obescjenjuju. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš na vječnu svadbenu gozbu svoga sina, a mi tako često tražimo isprazna zadovoljstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Veli Sveto pismo na samom početku da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. I prva

zapovijed koju je Bog uopće dao čovjeku bila je „Plodite se i množite“. To je prvi blagoslov,

koji, kako veli molitva Crkve, nije zanijekao ni prvotni grijeh ljudi. Današnja nam Božja riječ

daje prigodu da razmislimo o braku i obitelji koji su, po Božjem određenju, osnova ljudskoga

društva.

Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj

Danas nam evanđeoski odlomak pokazuje kako je Isus na poseban način posvetio ženidbu: bio

je na jednoj svadbi u Kani Galilejskoj – da počasti i razveseli mladence. Od kako je svijeta i

vijeka svadbe su u svojoj osnovi iste. Dvoje mladih započinje bračni život i pozivaju na slavlje

rodbinu u prijatelje. Uzvanici mladencima čestitaju, goste se, vesele, pjevaju i igraju.

Zanimljivo je da su židovski učitelji – doslovni kakvi su već bili – govorili kako je Božja

zapovijed da uzvanik na svadbi razveseljuje mladence. Tako je za jednog uvaženog rabina

zapisano kako je plesao noseći mladoženju na ramenima. Složit ćemo se: za veselje i radost nije

bitno koliko ima uzvanika i koliko vrsta jela ima na stolu. I, evo Isusa na svadbi. Došao je sa

svojim učenicima i sa svojom majkom. Očito je da se ponašao kao onako kako se ljudi na svadbi

ponašaju. Jeo je, pio, veselio se s ostalima, pjevao, vjerojatno i igrao, jer se to u Židova

podrazumijevalo. Važno je to zapaziti. Ljudi koji površno poznaju kršćanstvo ili koji nisu

dobronamjerni kazat će kako ono prezire zemlju a za nebom teži. O takvima veli sveti Pavao:

Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim

duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti

koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću

uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti

ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom (1 Tim 4,1-5).

Mi, naprotiv, znamo da kršćanski navještaj i jest evanđelje, radosna, vesela vijest. Isus se

pokazao nama u svemu sličan, osim u grijehu. I to se osobito lijepo ovdje vidi. Došao je na

svadbu. Nije smatrao da je to gubitak vremena. Nije smatrao da će zbog toga trpjeti njegova

147

propovjednička služba ili da je to nekako ispod njegove razine. Sve što je Bog stvorio – dobro

je. Loš može biti samo način na koji ljudi uzimaju Božje darove.

Vina nemaju

I, kad je svadba bila u najljepšem tijeku, teška briga je obuzela domaćine. Ponestalo je vina. S

ovom zgodom imaju velikih poteškoća oni koji su strogi, koji sebe smatraju duhovnima i koji

su vrlo sumnjičavi prema svakom običnom ljudskom veselju. Naime, možemo razumjeti da je

Isus izliječio bolesna čovjeka. Možemo razumjeti da je umnožio kruh i ribe, da je mrtvaca vratio

u život. Ali vino! To je čisti luksuz! To ne mora biti! I tim strogima nekako osobito bode oči

što je to prva zapazila Isusova majka. Žensko oko! Kako li samo sve primijeti! Marija, sva

brižna i puna razumijevanja i ljubavi za te mlade ljude, dolazi Isusu i veli: „Vina nemaju“.

Znamo kako to izgleda. Neke se stvari ne mogu ponoviti. Ako domaćini stvarno ostanu bez

vina, ostat će mrlja na mladencima za ostatak njihova života. Marija sve to zna. Zato Isusu veli:

„Vina nemaju“. Isus kao da je nije htio poslušati, jer, eto, kao da još nije došao njegova čas za

nastup i čudesa. Ali ipak čini. Pretvara vodu u vino.

Ne znamo koga gledati s više ljubavi: Mariju koja potiče i Isusa koji čini. Oboje prepuni ljubavi,

razumijevanja, tankoćutnosti. Kako nam samo Isus kroz ovaj događaj snažno govori! Bog ima

srce. Ima razumijevanja i za ono što izgleda nebitno, nevažno. Ima razumijevanja za ljudsku

nepriliku i jednostavne ljudske radosti. Pun sućuti je Bog naš, veli psalam (Ps 116,5). Bog ima

razumijevanja za naše ljudske potrebe. Zato očekuje i od nas da imamo razumijevanja za

potrebe svojih bližnjih: svojih roditelja, svoje djece, onih s kojima živimo i koji nas okružuju.

Ako se nama kod drugih ljudi nešto čini nepotrebnim luksuzom, nemojmo biti toliko strogi. Pa

sebi dopuštamo takve „nepotrebne stvari“. Ovdje je riječ o razumijevanju, dobroti, sućuti. riječ

je o ljubavi. Ljubavi koju Bog ima prema nama i koju bi htio da i mi imamo jedni za druge.

U Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje

Današnji se evanđeoski odlomak zaključuje riječima: Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo

znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Važno je to zapaziti.

Početak Isusova javnog djelovanja vezan je uz jednu veselu svadbu, uz jelo i piće, uz pjesmu i

ples, a zapravo uz puno Isusove ljubavi, dobrote i ljudske susretljivosti. Prvo Isusov čudo bilo

je na svadbi. Bilo je to „luksuzno“ čudo. Što iz toga možemo vidjeti? Prvo, kako već

spomenusmo, Isus blagoslovljen je svaki Božji dar koji sa zahvalnošću uzimamo., kao što je

ovo svadbeno veselje. Drugo, Isus posvećuje ženidbu i potvrđuje onaj prvi blagoslov izrečen

nad prvim ljudima. U Starom zavjetu je dosta česta slika svadbe i ljubavi muža i žene (zaručnika

i zaručnice) kojima se želi pokazati kako Bog ljubi svoj narod. Zbirku svadbenih i ljubavnih

pjesama, Pjesmu nad pjesmama u Svetom pismu židovska tradicija i kršćanska predaja smatraju

slikom kako Bog ljubi svoj narod, a Krist Crkvu. Konačno, euharistiju nazivamo „svadbenom

gozbom Jaganjčevom“. Temelj, dakle, Božjeg blagoslova nad čovjekom jest bračna i obiteljska

zajednica. Zato smo mi kao kršćani pozvani čuvati svetost i naših brakova i naše obitelji.

Pozvani smo sve činiti da naše obitelji budu temeljem Crkve i društva, pa ako hoćemo, i

temeljem duhovne obnove našega naroda i cijeloga svijeta.

III.

Ženo, što ja imam s tobom?

148

Isus je na svadbi sa svojim učenicima. Tu je i njegova majka. Uzvanici se vesele i pjevaju, ali

se mladoženji nabralo čelo. Nije očekivao ovoliko gostiju, pogotovo nije očekivao da će se tako

brzo popiti vino koje je pripravio. Međutim, ženskom oku malo toga može proći nezapaženo.

Isusov majka je zamijetila nepriliku. Nenametljivo ustaje, priginje se k Isusu govoreći potiho:

„Vina nemaju.“ Isus je zatečen. Nije imao namjere već sada djelovati. Zato tvrdo odgovara:

„Ženo, što ja imam s tobom. Još nije došao moj čas!“ Tvrd govor. Teške riječi. Zar se tako

odgovara majci? Ako baš ne može ništa učiniti, pa dobro; ali takav odgovor?

Marija se međutim ne brine. Dozove sluge i rekne im: „Što god vam rekne, učinite.“ I doista.

Isus zapovijeda da se napune vodom šest kamenih posuda, te da odatle zahvate i posluže. I od

vode je postalo izvrsno vino. Marija je znala što ište i od koga to traži. Nije se dala smesti naoko

tvrdim riječima. Vjerovala je u Isusovu dobrotu. I njezina je molba bila u potpunosti uslišana.

Nije ono u Kani bila mala neprilika, kako bi neki čistunci mogli pomisliti. Istina je da čovjek

može živjeti bez vina, međutim, uzmimo u obzir: bila je to svadba. Oduvijek je to bila posebna

svečanost, redovito najveća svečanost u životu mladih ljudi. Tako je bilo i za one mladence iz

Kane. Htjeli su u radosti proslaviti. Doista, ne živi čovjek samo o kruhu. Za život je važno i

prijateljstvo, i ljubav, i bračni drug i djeca, i uspjeh u poslu i napredak. Važni su u životu i

trenuci odmora, obiteljsko blagovanje, blagdanski stol. Jednako tako i svadba kao i vino na

svadbenom stolu. Sve su to Božji darovi. Za neke čistunce, velim, nepotrebni luksuz i rasipanje

novaca i vremena. No, kao što vidimo, Isus je došao na tu svadbu. Nije to smatrao gubitkom

vremena, niti nedoličnom zabavom. Jednako kao što nije smatrao rasipanjem onu posudicu

pomasti (a koštala je preko 300 denara) kojom su bile pomazane njegove noge.

Evo, tu smo. I meni se dogodi da tako poželim da mi Bog usliši određenu molbu. Za druge ljude

nebitnu, ali za mene tako važnu. Da položim ispit. Da mi se izmire roditelji. Da me razumije i

prihvati meni važna osoba. I još dalje. Ima toliko važnih stvari. Zdravlje. Život. I onda se usrdno

obratim Isusu i velim: „Gospodine, spasi! Pomozi. Pogiboh!“ A on? Nekako se nevoljko okrene

prema meni i kaže: „Čovječe, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ I onda mi klonu

ruke. Gospodine, pa tko će me razumjeti, ako nećeš ti? Odmah, hitno učini nešto za mene!

Međutim, on i dalje gleda u svoju zdjelicu i vodi svoje razgovore. Što tada učiniti? Evo nam

Marije za uzor. Nije se dala smesti. Čuo je Isus njezinu molbu i uslišao je. Marija, milosti puna,

znala je da će Isus odmah djelovati. Mi, slabi ljudi, molimo ne znajući kad i kako će nas Bog

uslišati. Ali, sigurno znamo: Bog nikad ne okreće glave od nas. Bog nas nikada ne ostavlja da

se bakćemo u svojim mukama i neprilikama. „Zna Otac vaš nebeski i prije nego ga zamolite

što vam je potrebno.“ Zato nikad ne malakšemo. Ako nam se čini i dalekim Isusov pogled, ako

nam se čini i nedostižnim Božje izbavljenje, znajmo, ono je tu. Gospodin je s nama. I učinit će

ono što je za nas najbolje. U pravi trenutak. Jer on je milosrdan. On je naš Otac.

149


I.


Mi znamo i vjerujemo da je Bog uvijek s nama. Međutim, Crkva nas uči da je Bog među nama

na osobit način prisutan između ostalog kada se u zajednici čita njegova riječ. Tako mi, dok na

svetoj misi npr. čitamo evanđelje, vjerujemo da sam Isus snagom Duha Svetoga progovara

našemu srcu. Evo, i danas ćemo tu riječ čuti i danas ćemo, Božjom milošću, proslaviti ova sveta

otajstva. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nas učini dostojnima ovoga slavlja.

Gospodine, ti si nekoć govorio ocima po prorocima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u punini vremena tvoja je riječ odjekivala ovom zemljom. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i danas snagom Duha Svetoga progovaraš srcu svoga naroda. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ljudi su nekoć mislili, a i danas neki tako misle, da se čovjek mora dobrano namučiti ne bi li

do Boga došao i Božju mudrost dosegao. A mi kršćani znamo da puno više nego što bismo mi

i mislili da možemo do Boga doći, Bog nama prilazi i Bog se oko nas trudi i Bog nama

progovara. Cijelo Sveto pismo Božja je riječ upućena svome narodu i izraz je Božje milosne

volje da se približi čovjeku i podari mu spasenje. Zato je Crkva izuzetno cijeni cijelo Sveto

pismo i u njemu traži nadahnuće za sve što čini i jest. Današnja nam čitanja u tome smislu

govore na topao i ljudski način.

Sav narod plakaše

Ima trenutaka koji su jednostavno ganutljivi, trenutaka kada se ne može suzi odoljeti. Evo nam

dirljivog prvog čitanja. Prisjetimo se. Izabrani je narod boravio u progonstvu oko 70 godina.

Bili su izgubili i svoju domovinu i svoje kraljeve. Bio im je srušen hram, ostali su bez svoga

ponosa. Kada su bili izgubili gotovo svaku nadu bilo im je omogućeno da se vrate. I što su

našli? Razrušenu zemlju, razrušen hram, ili ono na što bi se mogla primijeniti ona izreka iz naše

povijesti, našli su „ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva“. Pa ipak, eto, bili su na svome,

spremni da ponovno izgrade svoju zemlju i obnove svoj ponos. I, evo, čuli smo u prvom čitanju,

svećenik Ezra je sabrao povratnike na otvorenom prostoru, jer hrama nije bilo. Načinili su

„besjedište“, dakle, povišenu govornicu odakle su svećenici tijekom cijelog prijepodneva čitali

narodu Božju riječ. Svećenici su čitali knjigu Zakona i onda je tumačili. Naime, ta je knjiga,

naravno, bila pisana na hebrejskom jeziku, a narod je taj svoj drevni jezik u prognanstvu

zaboravio i počeo se služiti aramejskim jezikom, jezikom koji je bio doduše sličan hebrejskom,

ali ipak drugačiji i tuđinski. Narod je plakao od ganuća. Plakao je što su konačno u svojoj

domovini. Plakali su što Božju riječ mogu bez straha i progonstva slušati u svojoj zemlji. Plakali

su i od tuge što su svoj jezik zaboravili, pa im se mora tumačiti. Plakali su i od sreće, jer, eto,

Bog im ponovno progovara preko svoje riječi, uzima ih opet za svoj narod, budi u njima onu

nadu, da nisu uzalud bili njemu vjerni u tuđini, da su oni i dalje izabrani Božji narod. Plaču od

ganuća, jer su u progonstvu naučili da se neće Bogu umiliti ni sjajem svojega hrama, ni

svečanošću svoje hramske liturgije, ni veličinom kraljevske vojske, nego samo svojim vjernim

srcem.

150

Svećenici ih sokole, neka ne tuguju, nego neka budu sretni što su dočekali da im u njihovoj

domovini Bog progovara, što su dočekali da obnovljena i čista srca Božju riječ slušaju.

svećenici ih potiču da se raduju i da si priušte blagdanski objed kod svojih kuća. Sviće nova

svjetlost!

Naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati

Danas smo također čuli početak Lukinog evanđelja. Luka piše nekom plemenitom čovjeku,

Teofilu, kako je svoje evanđelje napisao nakon dugog i pomnog proučavanja. Veli Luka: „Kad

već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to

predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno

ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti

svega u čemu si poučen.“ Pri tome je ime Teofil ovdje znakovito. To ime, naime, znači „Božji

prijatelj“ ili „Bogoljub“, a time se zapravo odnosi na svakoga koji Boga ljubi i koji želi biti

njegov prijatelj. I jednostavna nam je a u isto vrijeme duboka poruka danas: kao što je ono Bog

govorio svome narodu poslije prognanstva te je narod od ganuća plakao, tako i nama Bog govori

na osobit način svaki puta kad se u zajednici vjernika Božja riječ navješćuje. I doista, kada bolje

razmislimo i kad si bolje predočimo što se to pred nama zbiva, ponekad bismo i mi da

proplačemo od ganuća. Bog nam govori. Isusova riječ odzvanja među nama. Kao što je ono

njegova riječ odzvanjala Galilejom i u jeruzalemskom hramu, tako i sada romoni njegova riječ

među nama, pa nam govori, pa nam tumači, pa nas opominje, pa nas sokoli, pa nam srca ispunja

nadom i radošću. Jer, znademo i vjerujemo – u riječi Božjoj koja se u zajednici vjernika

navješćuje snagom duha Svetoga progovara nam sam Bog i progovara svakome srcu koje mu

se otvara.

Danas se ispunilo ovo Pismo

I evo, već u slijedećem odlomku današnjeg evanđelja pripovijeda nam Luka kako je ono Isus u

Nazaretu u sinagogi pročitao odlomak iz Knjige proroka Izaije koji govori o tome kako se Božja

riječ upućuje malenima, bolesnima, porobljenima. I veli Isus: „Danas se ispunilo ovo Pismo što

vam još odzvanja u ušima“. S pravom to Isus veli. On je ispunjenje svih Pisama. Ali ta Isusova

riječ vrijedi i danas među nama. Među nama se, naime, ispunja. Zato je silno važno slušati

Božju riječ otvorena srca. Nije to tek riječ nekoć davno zapisana o nekim davnašnjim

događajima koje je lijepo čuti, nego je to svaki puta riječ upravljena nama. Zato i u svečanijem

bogoslužju u ophodu unosimo Knjigu evanđelja, zato svećenik tu istu knjigu s poštovanjem

poljubi nakon što pročita evanđeoski odlomak, zato nakon svakog pročitanog odlomka kažemo

„Riječ je Gospodnja“ iako je atu knjigu napisao Marko ili Luka ili koji drugi biblijski pisac.

Bog nam povjerava svoju riječ. Zato neka nam dade mudrosti i poniznosti da tu riječ sa

strahopoštovanjem slušamo, u srce primamo i u životu provodimo.

II.


Uvijek iznova vidimo i susrećemo ljude koji se pokazuju kao znalci, kao mudraci, koji bi htjeli

biti vođe, koji smatraju da su iznad ostalih znanjem, vještinom, vizijom. Prepune su reklame

iscjelitelja i onih koji nude neka nova i spasonosna sredstva za zdravlje i dug život. A tek

političari! Nastupaju kao da sve znaju, sve razumiju, kao da su jedini koji znaju i mogu donijeti

151

spas zemlji i narodu. Danas nam Božja riječ predstavlja Krista kao jedinog spasitelja, kao

jedinog Gospodina. Htjeli bismo, poštujući druge sposobne i dobronamjerne ljude, shvatiti i

prihvatiti Gospodina Isusa kao svoga pravog i jedinog Spasitelja. Neka nas njegovo oproštenje

učini dostojnima njegove riječi i ovog svetog euharistijskog slavlja.

Gospodine Isuse, tebe su naviještali svi proroci. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u punini vremena za naše si spasenje umro i uskrsnuo. Kriste, smiluj se!

Gospodine Isuse, ti nas danas spasavaš po ovom svetom misnom slavlju. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Većina ljudi – bilo vjernici bilo nevjernici – s poštovanjem gledaju na lik Isusa iz Nazareta.

Njegov evanđeoski nauk mnogi će s poštovanjem smatrati izvrsnim putokazom za radostan i

miran život ljudi na zemlji. Za nas vjernike Isus iz Nazareta jest Krist i Gospodin, sin Božji i

Spasitelj, ona koji u jedinstvu s Ocem i snagom Duha Svetoga sve čini novo. U današnjem

evanđelju nam u tome smislu sam Krist Gospodin govori o se bi i o svom poslanju.

Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!

Čuli smo u Evanđelju. Isus dolazi u Nazaret, mjesto gdje je odrastao i gdje su ga svi poznavali.

U Židova je bio tada običaj da svaki odrastao muškarac može subotom u sinagogi čitati odlomak

iz Svetog pisma. Budući da se čitalo na hebrejskom jeziku, koji tada nije bio govorni, jednako

je tako svaki odrastao muškarac mogao protumačiti ono što je pročitao. Tako ej Isus te subote

u sinagogi uzeo čitati odlomak iz knjige Izaije proroka: Duh Gospodnji na meni je jer me

pomaza! To je takozvani „mesijanski“ odlomak Izaije proroka, dakle proroštvo koje govori o

budućem Mesiji koji ima doći. Isus, dakle, veli: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! Izraz

„jer me pomaza“, označava upravo hrvatski Pomazanika, hebrejski Mesiju odnosno prema

grčkom jeziku, Krista.

Važno je imati to na pameti u današnjem vremenu koje izravno i neizravno nude idole,

„spasitelje“ i „izbavitelje“. Mi priznajemo Isusa Krista za jedinog Spasitelja koji nas je svojom

smrću i uskrsnućem spasio od grijeha, pri prihvaćamo njegovo Evanđelje kao najsigurniji put

spasenja i njegove sakramente kao najsigurnije sredstvo spasenja. Koliko god moglo izgledati

„nemoderno“ slijediti npr. put Isusovih blaženstava, za nas je vječna i sigurna mudrost slijediti

Krista koji veli: „Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju, blago gladnima i žednima pravednosti,

oni će se nasititi“. Koliko god to izgledalo „nepametno“, mi ćemo slijediti njegove zapovijedi

i praštanju, o ljubavi prema neprijatelju, o poštivanju oca i majke, o tome da prvo tražimo

kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, da bi nam onda sve ostalo bilo nadodano. Jedini sigurni

put spasenja jest Isus Krist, raspeti i uskrsnuli. U tome smislu nam jasno govori i nauk sv. Petra

koji pred glavarima i svećenicima i pismoznancima hrabro svjedoči: („Isus Krist Nazarećanin)

je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome

drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo

spasiti“ (Dj 4,11-12).

On me posla blagovjesnikom biti siromasima

U odlomku proroka Izaije koji je Isus pročitao dalje stoji: Duh Gospodnji na meni je jer me

pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid

slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. To je ono što Bog

152

čini po Isusu Kristu. Kad se bolje zamislimo, mi smo siromasi, jer nemamo u sebi dovoljno

duhovne snage, mi smo sužnji, jer nas zarobljavaju strast i grijeh, slijepi smo, jer ne vidimo

jasno Božju mudrost, potlačeni smo i zalančeni našim strastima. ne možemo se sami spasiti.

Zato Krist i dolazi: da nas prosvijetli, da nas oslobodi okova naših slabosti i grijeha, da nam

očisti misli i srce od zlih misli od zavisti i od mržnje. Bog je onaj koji sve to čini po Kristu,

snagom Duha Svetoga. Zato nikada ne bismo trebali dopustiti da nas zahvati malodušnost. Bog

je onaj koji po Kristu u nama i s nama čini velike stvari, kako veli Pavao: Bog u svojoj

dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati (Fil 2,13). On samo traži našu vjeru i našu

suradnju s njegovom milošću.

Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.

Kad je pročitao Izaijin proročki tekst, Isus mirno zaključuje i veli: Danas se ispunilo ovo Pismo

što vam još odzvanja u ušima. Isusovi su sumještani bili zgroženi. Zar da je on Mesija, onaj Isus

kojega su poznavali od djetinjstva, kojemu, kako su vjerovali, poznaju oca i majku, djedove i

bake!

A, evo, danas i mi to s punim pravom možemo ustvrditi. Što to? Pa to, da se danas, među nama,

po ovom euharistijskom slavlju, po ovoj misi, ostvaruje djelo spasenja. Krist nas danas spašava

po ovim svetim otajstvima, on nas sada čini svojom braćom i sestrama, po ovom svetom slavlju

mi danas postajemo dionici Kristove božanske naravi, baštinici nebeskog kraljevstva. I danas

bi se neki mogli zgražati. Zar da po nekom obredu bivaju tako velike stvari! Upravo to. Zato i

misu nazivamo otajstvom, tajnom. Bogu se sviđa tako djelovati. Baš kao što je htio da njegov

utjelovljeni Sina naizvan bude običan i neugledan, tako je Krist odlučio po ovim vanjskim

znacima, među nama, nedostojnim njegovim vjernicima, činiti velike stvari. To vjerujemo i

tome se otajstvu klanjamo. Zato i smatramo nedjeljnu euharistiju temeljem i vrhuncem našeg

kršćanskog života i spasenja. Dao Bog da svaku misu tako doživljavamo i puni zahvalnosti

slavimo.

III.

Vi ste tijelo Kristovo

Neki dan kod zubara po tko zna koji put popravljam isti zub. Stvarno ne izgleda sjajno. Toliko

puta „krpan“ i dotjerivan. Sada je od silnih popravaka nešto manji. I zubar me tješi: „Na ovome

mjestu nikad nećete imati bolji zub.“ Jasno je: i razmjerno loš moj zub jest bolji od najboljeg

umjetnog. I zato se za nj zdušno borimo, moj zubar i ja. Tako je to s ljudskim organizmom. Moj

zub i ja jedno smo tijelo. Isto tako može biti s mojim oslabljenim očima, s mojim udovima koje

muči kostobolja. To je moje tijelo i ja ga njegujem. Što je slabije, to mu više pažnje posvećujem.

Eto jednostavne, biblijske slike sadržane već na prvim stranicama Biblije: „Stoga će čovjek

ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo.“ To i Isus ponavlja.

Muž i žena su jedno tijelo. Poslanica Efežanima to nadalje tumači govoreći kako nitko ne mrzi

svoga tijela, nego ga hrani i njeguje (makar mu tijelo ne bilo ni najljepše ni najatletskije

građeno). Slikom bračnog zajedništva služe se proroci da pokažu odnos između Boga i njegova

naroda. Tom istom slikom služi se danas i Pavao da pokaže kako živi i djeluje Kristova Crkva.

Jedno smo tijelo. Veoma je važno da razumijemo i prihvatimo taj nauk. Evo što veli Pavao.

153

„Kao što je tijelo jedno, te ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako mnogi, jedno su tijelo -

tako i Krist.“ Mi smo Kršćani povezani s Kristom u jedno tijelo. Jedinstvo se očituje na dva

načina: kao prvo, povezani smo s Kristom u jedno tijelo, a kao drugo, i mi smo međusobno

životno povezani kao jedno tijelo. Onda je razumljiva i važna briga za svakog pojedinog. Ne

može mi biti svejedno što se događa s mojom sestrom ili s mojim bratom u Kristu. Ne idimo

odmah predaleko: moj je bližnji već po naravi stvari prvenstveno onaj s kim živim, a zatim

svaki čovjek s kojim se sretnem. Jer, on i ja smo jedno tijelo. I ne mogu se spasiti sam. Samo u

zajedništvu s ostalima. Nije čudo da ćemo na koncu biti upitani što smo učinili jednome od

najmanjih.

„Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo

slobodni.“ I ovo je važno. Jednim smo Duhom kršteni i prosvjetljeni, iste smo darove primili,

u istom Duhu hodimo. Pa kako onda možemo biti ravnodušni jedni prema drugima? Duh Božji

povezuje, a ne razjedinjuje. Osjetimo li da u sebi imamo duha netrpeljivosti, inata, duha

svadljivosti i istjerivanja pravde, duha samodostatnosti i nadutosti, budimo sigurni da to nije

Duh Isusa Krista.

„Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.“

To je to zajedništvo, ta ljubav koja se podrazumijeva. Tko tu govori o tome da netko od mojih

bližnjih nužno zaslužuje pažnju, oproštenje, pomoć? Pomažem mu jednostavno jer smo on i ja

dio jednoga tijela, štoviše, koliko je on „manje dostojan“ time mu više iskazujem pažnje.

„I neke postavi Bog u Crkvi. prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje...“ Ovo je

treća, ne manje važna poruka. Kao što u tijelu različiti organi i udovi imaju različite uloge (a

svi su važni, svi su dio tijela) tako i u živom tijelu Crkve svatko ima od Boga povjerenu ulogu.

I niti se onaj s nekom nazovivelikom ulogom smije hvastati, niti se onaj s nazovineznatnom

ulogom treba smatrati manje vrijednim. Svaki je dar od Boga i Božjeg Duha, i svatko je na

svom mjestu bitan i nezamjenjiv. Neka nam samo Gospodin dade da radosno živimo svoj

kršćanski poziv i donosimo plodove dobrih djela tamo gdje nas je Bog postavio.

154


I.


Sve svjetske pjesme najvećim dijelom govore o ljubavi. Ljubav je riječ koja se najviše čuje u

svim modernim pjesmama i hitovima koji se vrte na radiju. O tome govore filmovi i kazališna

djela. Ljubav je najveći pokretač ljudskog djelovanja. Međutim, izgleda da je riječ „ljubav“

doživjela i određenu inflaciju, jer kao da se koristi sve više samo za neke izvanjske izražaje

ljubavi koji počesto baš i nisu izraz ljubavi. Jesmo li taj pojam i taj uzvišeni dar zašao u

određenu krizu? Eto, veliki nam sveti Pavao snagom Duha Božjega na nadahnuti način govori

o ljubavi kao najvećem daru. Htjeli bismo danas u što većoj mjeri biti dostojni darova Božje

ljubavi u ovome misnom slavlju. Zato ćemo zazvati milosrđe Gospodnje.

Gospodine, ti si tako ljubio ovaj svijet da si nam poslao svoga sina jedinorođenca. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si nas tako ljubio da si svoj život za nas dao. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti želiš da zakon ljubavi bude temeljnim zakonom u tvojoj Crkvi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kada se mladencima dade mogućnost da izaberu odlomak koji bi se čitao na njihovu vjenčanju

redovito požele da im se pročita odlomak iz Pjesme nad Pjesmama ili upravo ovaj odlomak iz

Prve poslanice Korinćanima koji smo čuli u drugom čitanju. U tome odlomku Pavao biranim

riječima govori o ljubavi. Na samom početku ovog odlomka Pavao stavlja put ljubavi kao

najizvrsniji put.

Evo vam puta najizvrsnijega!

Naravno, svi će se mladi i svi zaljubljeni složiti da je to najizvrsniji put, da je ljubav najvažnija,

da je to sila koja pokreće svijet, i tako dalje, i tako dalje… Bez ljubavi ne vrijedi ni bogatstvo,

ni moć ni slava. Ne vrijedi ni ljudsko znanje, čak ni vjera. Ljubav je sol koja daje okus svakome

jelu, ljubav je svjetlost koja osvjetljuje i čini lijepom svaku dobru stvar, ljubav je toplina koja

daje život svemu što je dobro… Bez nje bi sve bilo hladno, mrtvo i besmisleno. Što vrijedi i

bogatstvo i snaga i ledena mudrost bez ljubavi i dobrote? Bog je ljubav i po tome smo Bogu

slični što smo kadri ljubiti i biti ljubljeni. Pavao veli: kad bi čovjek govorio sve jezike, kad bi

znao sva proroštva, kad bi imao svekoliko znanje, kad bi imao svu vjeru, kad bi predao svoje

tijelo za žrtvu paljenicu, ništa mu te ne bi vrijedilo kad u isto vrijeme ne bi imao ljubavi. Ona

svemu daje smisao.

Međutim, ljubav, prava ljubav, ljubav koja je od Boga, ljubav koja stoji u temelju svega, ljubav

o kojoj Pavao danas govori pokazuje se i dokazuje u tisuću običnih, malih, ovozemnih i

svakodnevnih stvari. Koliko god bila uzvišena, u svojoj je pojavnosti tako svakodnevna, čak

naizgled preobična.

Ljubav je velikodušna

155

Nažalost, upravo se na takvim, naizgled nebitnim sprudovima nasuče i razbije brod vjekovnih

i vječnih ljubavi na koji su se bračni drugovi zaklinjali dok su bili mladi i zaljubljeni. Nasuče

se na takozvanim sitnicama koje to, zapravo, uopće nisu. Veli Pavao: „Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se…“ Ljubav se u svakodnevnom

životu, dakle, pokazuje kao prostodušno i jednostavno nastojanje ugoditi onomu drugome.

Prava se ljubav ne izdiže iznad dugoga, ne stavlja sebe kao pravilo i uzor svekolikog dobrog

ponašanja. Prava ljubav nije zaljubljena u sebe, nego se raduje drugome i postojanju drugoga.

U tome smislu veli Pavao još određenije da ljubav „nije nepristojna, ne traži svoje, nije

razdražljiva, ne pamti zlo ne raduje se nepravdi, a raduje se istini…“ Ljubav se, dakle,

svakodnevno vježba u strpljivosti i dobroti. To onda znači da u jednoj kući u odnosima muža i

žene roditelja i djece, braće i sestara valja uvijek iznova izgrađivati tu strpljivost, tu spremnost

da se pomogne, tu svekoliku dobrotu. Ljubav uvijek želi vidjeti ono dobro u čovjeku i na

čovjeku, ljubav je beskrajno strpljiva, ona, kako veli Pavao „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se

nada, sve podnosi…“

To je jedini ispravni put. Jer, sve, ali baš sve će drugo proći. Ne samo ova zemlja i ovaj svemir,

ne samo svaki čovjek i svako ljudsko znanje, nego će uminuti i sama vjera i samo ufanje, jer će

sve to biti nepotrebno kada budemo gledali Boga licem u lice. A ljuba će preostati kao najveće

i najčišće blago.

Veće ljubavi nitko nema od ove

Isus nas poučava u čemu je prava ljubav. Veli: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život

svoj položi za svoje prijatelje.“ Upravo je on to i učinio. To je jedini pravi put da bismo ispunili

Božju zapovijed i da bismo ispunili smislom naš život. Naime, dok čovjek žudi za ljubavlju –

a za njom zasigurno ponajviše žudi iz najdublje dubine svojega bića – neće je ni pronaći ni

okusiti niti u njoj uživati bude li tražio vlastiti užitak i vlastitu sreću, bude li išao ispunjavati

svoje strasti i svoje prohtjeve. Osjetiti i doživjeti ljubav u svoj njezinoj punini znači davati je,

znači davati sebe, znači nastojati drugome ugoditi, drugoga usrećiti, bez obzira što prema nekim

ljudskim mjerilima taj drugi to ne zaslužuje. Zato veli Isus. „Blaženije je davati nego primati“.

Tako postupati znači dati se voditi božanskom snagom u sebi, znači imati u sebi božansku moć,

jer Bog je takav. Upravo je tako postupio s nama Božji Sin: „A Bog pokaza ljubav svoju prema

nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,8). Doista, braćo i sestre,

ljubav može razumjeti i doživjeti u njezinoj punini samo onaj koji ljubi, ljubi božanskom

snagom, ljubi do samoprijegora, ljubi ne očekujući ništa zauzvrat, ljubi bližnjega onom

ljubavlju kojom Krist ljubi čovjek. Teško? neizvedivo? Nemoguće? Na to bi Isus rekao:

„Ljudima je nemoguće, ali e i Bogu. Ta Bogu je sve moguće“. A mi smo Božji i Bog je u nama.

II.


Ima nekih stvari koje nije lako opisati, objasniti, definirati. Tako je i s ljubavlju. Što je to ljubav?

Rekao bi sveti Augustin: „Ako me ne pitaš – znam; ako me pitaš – ne znam“. Danas nam Pavao

na osobito lijep način progovara o ljubavi. Znamo da e naša ljubav prema Bogu ponajviše

očituje u tome koliko ljubimo svoje bližnje. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, poglavito

kada nismo iskazivali dovoljno ljubavi jedni prema drugima. Zamolit ćemo Boga za oproštenje.

Tako ćemo biti dostojni njegove riječi i ovih svetih otajstava.

156

Gospodine, ti si nas ljubio još prije postanka svijeta. Gospodine, smiluj se!

Kriste, iz ljubavi prema nama predao si sama sebe na drvo križa. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da svoju ljubav prema tebi izražavamo poglavito ljubavlju prema svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Evo jedne anegdote iz školskih klupa. Jedan je učenik bio poznat kao dobar pripovjedač, pravi

mali pisac. Jednom su za školsku zadaću trebali napisati sastav pod naslovom „Majka“. Ovaj

naš učenik, tankoćutan kakav je već bio, zastao je. Nije znao što bi napisao. Jer, što god da bi

napisao činilo mu se preobičnim, prebanalnim otrcanim, plitkim. Što napisati o majci? Nakon

dugog razmišljanja i stvaralačke tjeskobe, napisao je samo jednu rečenicu: „Majka je – majka“.

I zatvorio bilježnicu. Drugi učenik, nevješt u pisanju, to je prepisao. Profesor je dobro poznavao

obojicu učenika. Prvi je, veli anegdota, dobio ocjenu „izvrstan“, a drugi „nedovoljan“.

Braćo i sestre, danas pred vama stojim kao onaj prvi učenik. Ne stoga što bih ja bio genijalni

propovjednik, nego jednostavno zbog toga što je riječ o ljubavi. O ljubavi Boga prema čovjeku,

čovjeka prema Bogu, o ljubavi prema bližnjemu. Što reći o ljubavi a da ne bude već sto puta

rečeno, otrcano, plitko, isprazno? Kako opisati neopisivo, ono na čemu stoji nebo i zemlja, jer

Bog, koji je Ljubav, sve je stvorio iz ljubavi. Preostaje i meni i vama da još jednom pokušamo

iščitati ono što veliki sveti Pavao govori o ljubavi.

Često se govori kako je znanje moć. Pomislimo samo kako je privlačna pomisao da puno toga

znamo. Recimo da znamo mnoštvo starih jezika. Ili da posjedujemo neka znanja kojima se

posebno divimo, na primjer iz nuklearne fizike ili astronomije! A što tek reći o znanju koje

jedva da čovjek može imati: o prorokovanju. O tome da čovjek poznaje sva otajstva u prošlosti,

kad bi čovjek imao pred očima budućnosti pojedinaca, naroda, ovoga svijeta. Kako li je to samo

privlačno! A pogledajmo što veli Pavao:

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi

ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad

bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

Pavao jednostavno govori. Sva mudrost ljudska i božanska, zemaljska i nebeska ništa je bez

ljubavi. Hladan kao santa leda, sama sebi svrhom.

A što je s duhovnim vrednotama? Vjeru kao prevažan Božji dar trebalo bi posebno vrednovati.

Međutim, Pavao ne stavlja vjeru na vrh onoga za čime bi čovjek trebao težiti. Veli:

Kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

To isto na pomalo duhovit način veli i apostol Jakov: Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš!

I đavli vjeruju, i dršću. (Jak 2,19) Sve to, vele ova dvojica velikana, može biti tek poza, nešto

kao trik koji ima jedinu svrhu da zadivi mnoštvo. I vjera bez ljubavi je nekorisna, prazna, pa i

štetna, jer čovjeka samo utvrđuje u oholosti.

I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,

157

A što je s dobrim djelima? Apostol Jakov naglašava kako svojim djelima možemo i trebamo

pokazati svoju vjeru. Pavao govori svojim vjernicima kako je važno i dobro davati milostinju

onima koji su u potrebi. Na koncu, po djelima se vjera poznaje, složit ćemo se. Međutim, i

ovdje je Pavao na oprezu. Zato veli:

Kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih

imao – ništa mi ne bi koristilo.

Jednostavno. Ako ljubav ne pokreće naša dobra djela, što to onda pokreće? Osjećaj nadmoći?

Oholost? Sačuvaj nas Bože od toga! Što je ljubav u našem sadašnjem životu? Evo jedne slike.

Zamislimo odjedanput sunce prestane sjati. Vrlo brzo bi se na zemlji sve smrznulo. Svekolik

život bi se ugasio. Nikakve koristi ne bi bilo ni od čega što smo stekli i stvorili. Sva naša

industrija, gradovi i sela, umjetnička djela. Kompletna naša civilizacija, sav život na zemlji bi

se ugasio. Upravo tako je i s ljubavlju. Ona daje smisao svemu, ona je kao sol hrani, kao

svjetlost životu. Sve što činimo bez ljubavi je hladno, mehaničko, isprazno, mrtvo. Ona prožima

sve i svemu daje smisao.

Zašto toliko Pavao uzdiže ljubav iznad svih drugih vrednota? Jednostavno, veli on:

Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje?

Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.

Upravo tako. Sve ono što nam danas izgled veličanstveno, proći će. Mudrost će proći – ionako

je ograničena. Prorokovanje će prestati – jer ćemo u vječnosti sve jasno vidjeti, tako da će

proroštva postati nepotrebna. Čak i vjera će nestati. Ni ona neće biti ni važna ni potrebna, jer,

kad budemo Boga gledali licem u lice, vjere nam neće trebati. Jedino što ostaje to je ljubav.

Ona je temeljni zakon odnosa čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema Bogu (i Boga prema

čovjeku), kako ovdje na zemlji, tako i na nebu, kako ovdje u našem prolaznom vremenu, tako

i u vječnosti. Jer – otkriva nam sveti Ivan – Bog je ljubav.

Pa kako se onda prava Božja ljubav treba očitovati u našem životu? Hajde da zajedno još

jedanput polako iščitavamo što Pavao posve određeno govori o ljubavi! Veli:

Ljubav je velikodušna, dobrostiva, raduje se istini, ona sve pokriva, sve vjeruje, svemu

se nada, sve podnosi. S druge strane, ljubav ne zavidi, ne hvasta se i ne nadima, ona nije

nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi.

Možemo li se pronaći u nečem od ovoga.? Jesmo li stvarno velikodušni i dobrostivi? Imamo li

dobrohotno srce koje „sve pokriva, svemu se nada“, koji u svemu nastoji vidjeti dobro?

Naprotiv, udaljavamo li iz svoga srca zavist, hvalisanje, nadimanje, nepristojnost,

razdražljivost, zlopamćenje, zluradost…? Zar ne, braćo i sestre, da je u vrtu našega srca nabujao

korov koji guši sve dobre plodove prave ljubavi, o kojoj upravo govori Pavao. Zamolimo Boga

da nam podari mudrosti i milosti da iz svoga srca taj korov isplijevimo, pa da u nama zablistaju

mnogovrsni, bogati, radosni i blaženi plodovi Kristove ljubavi.

III.

158

Ja te znadoh

Pogledamo na stadionu silno mnoštvo, što se prelijeva kao žitno polje. Pogledamo kroz prozor

na trgu u vrijeme najvećeg prometa, mnoštvo ljudi koje poput mravi hita i žuri. Koliko li je toga

svijeta! Pa se onda u jednom trenutku zapitamo: Tko su ti ljudi? Što im je u glavi i u srcu? Eno

onaj čovjek u sivom ogrtaču. Kako li se zove? O čemu razmišlja? Kamo žuri? Gdje li se rodio?

Što li ga još u životu očekuje? Koliko li će još godina hoditi ovom zemljom? A kad pomislimo

na druge trgove, na druge gradove i sela, na druge zemlje, na druge kontinente, na milijarde

ljudi koji mile, žure, sjede, pričaju... Koliko misli, želja, strepnji, ljubavi, netrpeljivosti, čežnji.

Svijest samo jednog čovjeka čitav je svemir. U koje bi knjige i računala mogli ući životi toliko

ljudi? Kako je to silno, kako veličanstveno!

Kako li je onda veličanstven Bog koji je sve stvorio, koji poznaje i i Maju i Mariju i Petra i

Filipa i Jadranku i Stanka! I on to sve vidi. I zna. I poznaje. Do u tančine. Od samih početaka.

I što je bilo i što će biti. I znamo da je njegov pogled dobar, milostiv, da su njegove ruke očinske.

Tako nam danas bogoslužje Crkve donosi prekrasan početak Jeremijine knjige:

„Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh: prije nego što iz krila majčina izađe,

ja te posvetih, za proroka svim narodima ja te postavih.“ Kako li je to veličanstveno!

Pomislimo: i prije nego je prorok „satkan“ u krilu svoje majke, i prije nego se rodio, Bog ga je

poznavao. Bog ga je zazvao. Bog je znao njegovo ime. Bog je za njega imao svoj naum i svoje

poslanje. A on, Jeremija, mislio kako to baš neće biti tako bitno da baš on bude prorok. Mislio

da on odlučuje o svom pozivu i poslanju. Ne! Bog ga je poznavao i prije njegova postojanja,

Bog mu je namijenio ulogu.

Jeremija se brani. Ne sviđa mu se ni malo proročko poslanje. On je miran čovjek, reklo bi se

sramežljiv. On da stane pred ljude s otvorenim prijekorima i prijetnjama? I baš njemu takvom

Bog govori: „Ne dršći pred njima. Danas te evo postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni,

kao zidinu brončanu protiv sve zemlje...“ U daljnjem tekstu (kojeg ne donosi današnje čitanje)

Jeremija se brani da ne umije govoriti, da je dijete. No Bog insistira.

Rekao bih da su ovdje za nas dvije pouke. Prva je veoma utješna. Nisam mrav u mnoštvu mravi,

nisam tek kapljica u beskrajnom oceanu. Ja sam osoba s imenom i prezimenom. Bog me

poznaje. Bog me je pozvao u život, on me poznaje od samih početaka moga postojanja. Kao da

sam sâm na svijetu, Bog me voli, Bog me prihvaća, on me je „urezao u dlan svoje ruke“. Za

mnoge ljude mogu biti i beznačajan i nebitan, neprimjetan i nevažan, ali za Boga sam uvijek

izuzetno važan. Konačno, nije li Bog za mene poslao svoga Sina?

I drugo. Bog mi je namijenio određenu ulogu. Štoviše, cijeli moj život je zapravo odgovor na

Božji poziv. Bog na mene računa. Njegovo sam dijete, njegov pouzdanik, njegova ruka, slika

njegove ljubavi u ovome svijetu. On na mene računa. Da po meni pokaže svoju ljubav i dobrotu

prema svakom čovjeku, da po meni uspostavi svoje Kraljevstvo, da se po meni i u meni proslavi.

Kad bismo samo bili svjesni svoga odabranja i svog dostojanstva! Dao Gospodin da mu

odgovorimo cijelim životom.

159


I.


Neki događaji u našem životu duboko se urezuju u naše pamćenje i u naše srce, da ih

jednostavno nikad ne možemo zaboraviti, do konca našega života. Tako je u današnjim

čitanjima opisan poziv Božjih velikana: proroka Izaije i apostola Šimuna Petra. Bog ih je

pozvao na velike stvari. Bog i nas poziva da ga slijedimo ostvarujući evanđelje u našem životu.

A da bismo to što bolje mogli – primjerom i zagovorom Božjih velikana – zazvat ćemo Božju

snagu, pa da i ovu svetu misu možemo dostojno proslaviti.

Gospodine, ti si svome izabranom narodu govorio po prorocima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si u svoju službu pozvao svoje svete apostole. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti svakoga pojedinoga od nas pozivaš da ti služimo u jednostavnosti i iskrenosti svoga srca. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kad se malen čovjek nađe pred nekom veličinom, pred nekim odličnim i velikim čovjekom,

osjeća veliko poštovanje, čak neku nelagodu. Tako dječaci početnici u nekom nogometnom

klubu s divljenjem gledaju neku nogometnu zvijezdu, tako mladi ljudi s oduševljenjem

dočekuju poznate pjevače ili glumce… A kada se čovjek nađe pred Bogom, pred nekim zaista

Božjim čovjekom, upravo može osjećati nelagodu, jer je svjestan i svoje malenosti i svoje

grešnosti. U tome nam je smislu u današnjem evanđelju vrlo zanimljiv opis poziva svetoga

Petra. Čuli smo.

Zamoli Šimuna da malo otisne od kraja

Isus dolazi propovijedati na obali Genezaretskog jezera. Oko njega se mnoštvo gura i tiska, tako

da Isus ne može na miru govoriti, niti ga svi mogu dovoljno dobro čuti. Na obali ribari ispiru

mreže. Jurto je. Nakon cijelonoćnog uzaludnog ribarenja ribarima je preostalo da iscrpljeni i

ojađeni ispiru svoje mreže u koje se te noći uhvatila tek trava i mulj. Isus, dakle, prilazi tim

ribarima. Jednostavno ulazi u jednu od tih lađa (a bila je Šimunova) i zamoli tog istog Šimuna

(kasnije prozvanog Petar) da malo otisne od obale. Petar nipošto nije htio biti neuljudan.

Poštivao je propovjednika i njegov posao. Međutim, bio je iscrpljen, umoran, neispavan i

ojađen, jer je cijele noći naporno radio – i sve uzalud. No, ipak, Petar prekida posao i čini Isusu

tu uslugu.

Bacite mreže

Kad je završio pouku, Isus potiče Petra da izvezu na pučinu i da bace mreže za lov. Petar ne

želi biti nepristojan. Uz dužno poštovanje, Isus nije bio s obale toga jezera, nije bio ribar i u

ribarenje se nije razumio. Naime, ako oni nisu cijele noći ništa mogli uloviti (a Petar jako dobro

znade kad je pogodno vrijeme za lov), onda ovako u jutarnje sate nema nikakve šanse da se

nešto ulovi. I opet je Petar pristojan. Isusu za volju – da se čovjek ne bi uvrijedio – baca mreže.

I onda se događa ono što nipošto ne može biti normalno ni redovito. Ulovili su veliko mnoštvo

riba. Petru je kao iskusnom ribaru savršeno jasno. Ovo može biti samo Božje čudo.

160

Idi od mene

I Petar se u svojoj jednostavnosti i iskrenosti baca do nogu Isusovih i veli: „Idi od mene! Grešan

sam čovjek, Gospodine!“ Evo Petrovog umovanja. Svjestan je Petar svojih ljudskih grijeha.

Bog zna kakvi su oni bili. Možda je varao u prodaji ribe, možda nije bio pravedan u njihovoj

raspodjeli. Možda nije izvršavao sve židovske propise (a bili su brojni i zamršeni), možda se

znao opiti, možda ovo, možda ono. Bio je čovjek kao i mi, rekao bi kao svaki od nas. I kada se

našao, da tako slikovito kažemo, obasjan svjetlošću Kristova Božanstva, razumio je da ne može

kao grešnik opstati u blizini toga čovjeka. Mislio je da Božji čovjek u svojoj blizini trpi samo

svete i pravedne. Pa je, bijedan, pomislio, da možda Isusu nije poznato koliko je on grešan, pa

ga „na vrijeme upozorava“, tko je kakav je čovjek on, Šimun, kasnije prozvani Petar.

Ne boj se!

I evo sretnog završetka! Isusu je itekako jasno tko je i kakav je to čovjek ribar Šimun. Poznati

su mu njegovi grijesi, ali mu je iznad svega poznato koliko je Šimun čovjek iskren i koliko

može biti velika njegova ljubav. Zato mu veli neka se ne plaši svojih grijeha. Bog će ih oprostiti.

Nego, neka se preda Božjoj snazi i Božjoj milosti, pa će, zahvaljujući jednostavnosti svojega

srca, moći uz Božju pomoć činiti velike stvarni. Upravo tako Bog je u Starom zavjetu

progovorio proroku Izaiji koji se, isto kao i Petar, osjećao slabim i grešnim. Bog ga je očisti i

učinio jednim od najvećih proroka.

Slijedimo li Petra?

Kada smo posve iskreni sami pred sobom, onda se osjećamo poput Petra. Itekako smo svjesni

svim svojih bijeda i svih svojih prošlih i sadašnjih grijeha i promašaja. I onda, poput Petra,

padamo u napast da se udaljimo od Boga, jer smo – eto – tako i tako grešni i ne možemo se

Bogu približiti. Pa nam to onda posluži i kao izgovor da nastavimo živjeti starim životom, jer

smo, kako velimo, slabi i grešni ljudi i tu se ništa ne može promijeniti. A Gospodin veli svakome

pojedinome od nas: „Ne boj se!“ Bog se ne želi obazirati na naše grijehe. Oni su nevažni.

Nevažni u tome smislu što ih Bog jednim potezom može uništiti. Njemu je potrebna naša

iskrenost i naša vjera i povjerenje. Vjera i povjerenje da on može promijeniti naš život, da nas

može učinit svojom pravom djecom. Kao što se Isus poslužio i Petrom i Andrijom i Ivanom i

Jakovom i Pavlom i tolikim drugima da učini velike stvari, tako se Bog želi poslužiti svakim

pojedinim od nas. Da budemo njegova slika, njegov glas i njegova ljubav u svojoj obitelji u

sredini gdje živimo. Jer, Bogu je sve moguće.

II.


Tko je stvarno mudar i uman čovjek? Rekli bismo, onaj tko je svjestan svoje ograničenosti. Jer,

koliko god čovjek toga znao i razumio, uvijek ostaje puno, puno toga na zemlji, u svemiru, u

ljudskoj duši što čovjek još ne zna. Upravo kako reče jedan od najpoznatijih filozofa, Sokrat:

„Znam da ništa ne znam“. Samo ograničeni ljudi misle da sve razumiju. S druge strane, tko je

stvarno svet, Božji čovjek? Upravo onaj koji je svjestan svoje ograničenosti i grešnosti te u isto

vrijeme svjestan beskrajne Božje mudrosti i ljubavi. Samo su površni i oholi ljudi uvjereni u

svoju svetost. U tome smislu nas danas lijepo poučava sveti Pavao.

161

Gospodine, ti si od davnine pozivao proroke da tvoje ime i tvoje naume navješćuju tvome

narodu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si poslao apostole da po svemu svijetu navješćuju tvoje evanđelje. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo tvoji suradnici u izgradnju tvojega Kraljevstva na zemlji. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Crkva od početaka drži u časti svoje velikane, svoje svece, pogotovo one koji su bili prvi

Kristovi apostoli, među kojima se ističu Dvanaestorica i još k tome, naravno, apostol Pavao. U

tome smislu lijepo veli Poslanica Hebrejima:“Spominjite se svojih glavara koji su vam

navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru.“ (Heb

13,7). No s druge strane, to su bili ljudi baš kao i mi. Je li opravdano njih slaviti i uzdizati.

Danas nam sveti Pavao mudro i nadahnuto govori o svojoj službi i o služenju svakoga čovjeka

u Bogu.

Ja sam najmanji među apostolima

Pavao svoje vjernike u Korintu potiče da ostanu vjerni evanđelju koje im je on, Pavao,

navijestio. Svjestan je da im je riječju i slavljenjem otajstava prenio Božje spasenje u Kristu.

ali, dok govori o uzvišenosti Božjega djela među Korinćanima – koje se ostvarilo njegovom

službom – Pavao je duboko svjestan svoje nedostojnosti. Naime, ni jedan čovjek nije dostojan

i besprijekoran pred Bogom, pa tako ni jedan apostol. Međutim, Pavao se smatra najmanjim od

svih apostola i najmanje dostojnim od svih apostola. Čuli smo kako kaže: Da, ja sam najmanji

među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Rekli

bismo, stvarno je u pravu. Jer, nije mala stvar to što je Pavao bio činio. Progonio je Crkvu

Božju, sukrivac je ubojstva đakona Stjepana, kršćane je dovlačio pred sudove i zlostavljao ih.

Bio je sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim (Dj 9,1). I onda,

kada se obratio, kada je postao apostolom, Pavao je uvijek bolno bio svjestan svoje prošlosti.

Gledao je u oči one koje je bio progonio, svatko mu je mogao spočitnuti njegovo prijašnje

djelovanje. Sigurno je za nj bilo i teško i nelagodno i bolno živjeti s takvim opterećenjem. Ipak,

Bog ga je poučio kako se ispravno prema tome postaviti. Priznao je. Nije okolišao, nije

ublažavao. Ponizno je priznavao svoje stare grijehe.

Upravo to trebamo imati na pameti. Ako smo iskreni, ako u Božjem svjetlu gledamo svoj život,

svjesni smo i svojih grijeha i svojih pogrešaka i svojih loših navika i svoje teške naravi.

Griješimo. Griješimo i protiv Boga i protiv bližnjih, pri čemu nije bitno koliko su strašni i

strahotni naši grijesi. Griješimo. Nismo mjerilo poštenja niti mjerilo svemira. Slabi smo i grešni.

To treba biti početak ispravnog vrednovanja samoga sebe. To je, naime, prvi korak. Hvala

Bogu, ima i drugi o kojem opet govori sveti Pavao.

Milošću Božjom jesam što jesam

Pavao dalje veli: Ali milošću Božjom jesam što jesam. Svjestan je, dakle, da je sve dobro u

njemu isključivo Božje djelo. Bog ga je učinio navjestiteljem i apostolom. Bog je htio da se

Kristovo ime proslavi među narodima. Bog je htio da Pavao postane apostolom naroda. To je

prava kršćanska mudrost. Bog mi daje snage i milosti da budem njegov glas i da budem njegove

ruke u ovome svijetu, da volim bližnje njegovom ljubavlju. I Božjom milošću dosita možemo

162

učiniti velike stvari. Ali je važno uvijek imati na pameti da „milošću Božjoj jesmo što jesmo“,

tako d s ni u jednom trenutku ne hvastamo onim što znamo i što činimo

Božja milost prema meni ne bijaše zaludna

Sada dolazi onaj treći korak. Svjesni smo svojih slabosti i svoje nedostojnost. Svjesni smo,

nadalje, da nas Bog diže i jača. I sada slijedi onaj treći korak: naša suradnja s Božjom milošću.

Tako Pavao dalje veli: Božja milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više

nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Važna je, dakle, ova uravnoteženost: slab

sam i nedostojan. Bog me diže i pridiže. I onda očekuje od mene da surađujem. Naime, kao što

je pogrešno da se čovjek oholi umišljajući da sam nešto puno vrijedi, jednako bi tako bilo krivo

da se čovjek, svjestan svoje slabosti, prepusti lijenosti i povučenosti, jer, eto, on je ionako slab

i nedostatan. Bog nas poziva na suradnju. Veli Pavao, baš zato što je on najmanji od svih

apostola, baš se zato trudio –i više nego oni – da milost Božja ne bude u njemu uzaludna. I

učinio je Pavao veličanstvene stvari. Ne Pavao sâm, nego milost Božja po njemu i u njemu.

To je ohrabrujući poziv i za nas. Svjesni smo svoje slabosti, ali smo još više svjesni da smo po

krštenju i potvrdi, snagom euharistije, postali prava djeca Božja, Božji miljenici, pomazani

snagom Duha Svetoga za svako dobro djelo. Tom snagom mi možemo i trebamo činiti dobro,

možemo i trebamo ljubiti Boga i bližnjega, možemo i trebamo izgrađivati Božje kraljevstvo

ovdje na zemlji sve do sretne vječnosti. Božji smo suradnici. Bog u nama i po nama želi

uspostaviti Božje kraljevstvo na zemlji. Svjesni da je u nama Božja, a ne naša snaga, kadri smo

činit velike stvari, baš kao što su ih činili i apostoli na temelju kojih stoji cijela Crkva Božja.

Mi u svojoj slabosti i malovjernosti nismo ni svjesni kolika je velika Božja sila u nama i koliko

velikih stvari Bog može po nama učiniti, samo ako mu dopustimo, samo ako se potrudimo biti

njegovim suradnicima. U some u svojoj obitelji i u svom okruženju možemo utjeloviti Božju

strpljivost, dobrotu, praštanje, Božju ljubav i milosrđe. Bog treba naše ruke i naše srce. Daj da

mu budemo dobro suradnici, baš kao što je to bio i veliki sveti Pavao.

III.

Idi od mene!

Hajde vi, sretno oženjeni, sjetite se kako je možda jedan čista slučajnost dovela do toga da se

sretno spoje dva srca! Slično se i svatko od nas može sjetiti kako je jedan neočekivan i ni po

čem isplanirani događaj stubokom promijenio naš život. Slučajnost? Djelovanje zvijezda? Ne.

U Boga nema slučajnosti. Njegova ljubav sve prekriva. Evo jedne prekrasne crtice iz

evanđeoskih vremena.

Isus propovijeda. Onaj narod i nije baš previše uglađan. Guraju se nemilice, traže bolje mjesto,

žamore. Isus ne može govoriti. Niti on njih dobro vidi, niti oni njega, a čuti ga od onog košmara

mogu samo oni najbliži. Isus se obazre i vidi na obali jezera dvije lađice. Bilo je jutro. Ribari

izišli iz njih i ispiru mreže. Isus jednostavno ulazi u jednu od tih lađica koja je bila Šimunova.

Isus ga zamoli da malo otisne od obale. Šimun, umoran i neispavan čini tako. Već mu je bilo

sve svejedno. Kad već nije ništa ulovio, bar da pomogne tom Učitelju. I tako, iz lađice, Isus

propovijeda, a narod na obali. Sad ga mogu svi vidjeti i čuti. Petar u lađici pomalo sluša, pomalo

drijema. Naporan je ribarski život.

163

Kad je završio pouku Isus mu reče da izveze na pučinu i da baci mreže za lov. Petar ga moli da

ga dalje ne muči. On, koji se rodio uz to jezero, zna da je to uzaludan posao. Ako tijekom noći

nije bilo ulova, sada u ovo doba dana neće biti pogotovo. No Petar je odlučio toga jutra ostati

do kraja uglađen i susretljiv. Na Isusovu riječ baca mrežu. I gle: silno mnoštvo riba u mreži.

Kao da su sve čekale pored lađice.

Petar jedva da je slušao Isusovu pouku. Ali sada, kad je vidio to čudo (a on, ribar, vrlo dobro

zna da je bilo pravo čudo da su ulovili toliko riba!), Petar je shvatio: s njim je u lađici Božji

čovjek! I onda, poput bljeska, javlja mu se misao koliko je on, Petar, zapravo grešan čovjek.

Bog zna o čemu se tu moglo raditi. Možda je godinama varao na vagi kad je prodavao ribe.

Možda je bio sklon piću, pijančevanju i tučnjavi. Možda je jako povrijedio svoga oca kad je sa

ženom živio u kući njezinih roditelja. Bez obzira o čemu se radilo, Petrovo je lice oblilo

rumenilo. Stoga govori: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“

A Isus mirno govori: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ Osjetio je Isus da duboko pod

pepelom grijeha i slabosti gori jedno srce iskreno i spremno dati se za Boga. Zato mu govori da

se ne boji. Nije bitno ono što je bilo. Bog potpuno oprašta. Nije toliko važno što u njegovoj,

Petrovoj, naravi ima toliko neravnina. Bog liječi. Tek: „Ne boj se!“ Kreni. Odvaži se.

Možda je i u moj život Bog iznenada zašao, baš kao u Petrov. I ja sam iznenada doživio i silinu

Božje ljubavi i tjeskobu svojih grijeha. I svijest o nedostojnosti. Zato se bojim odvažiti, poći,

učiniti taj prvi korak. A odgovor je jednostavan. Ako za Bogom idem, on će me krijepiti i jačati.

„Gospodin je sa mnom, tko mi što može?“ Petar se bio odvažio. Unatoč svoje grubosti. I, uz

pogreške i padove, učinio velike, velike stvari. Eto jednostavne poruke i za nas. Ne trebamo se

bojati nesmotrenosti na svom putu. Nismo sami na svom putu. Ako nas Gospodin poziva (a

poziva nas jer je naš život poziv, jer je naše krštenje poziv!), on će i ići pred nama. Zato, nema

straha. Gospodin je s nama. A on je Put, Istina i Život. Petar se odvažio i krenuo. Tako je učinio

i njegov brat Andrija, i Ivan i Jakov. Jednako tako i Matej, carinik i Pavao, progonitelj. I zajedno

s Isusom učinili su velike stvari.

164


I.


Svaka čvrsta građevina mora stajati na dobrim temeljima. Upravo kao dobar i čestit život.

Naravno da bi loši temelji bili oni sazdani od ispraznih želja i prohtjeva, a da su dobri temelji –

evanđelje Kristovo. Htjeli bismo svoj život izgrađivati na Kristu Gospodinu. Zato ćemo na

početku ove euharistije zamoliti Gospodina da podari dobre temelje svakoj našoj namisli i

našem životu.

Gospodine Isuse, ti si ugaoni kamen svoje Crkve. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti uvijek činiš ono što je nebeskom Ocu milo. Kriste, smiluj se!

Gospodine, daješ nam evanđelje kao temelj našeg življenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Najveća umješnost u poslovnom svijetu sastoji se u tome da čovjek ispravno procijeni u što

treba uložiti svoj novac. Tako su npr. prije više godina sasvim ispravno postupili oni koji su

shvatili da je dobro ulagati svoj novac u pokretne telefonske mreže i aparate, tj. u mobitele.

Drugi su možda uložili novac u neku drugu industriju čiji su proizvodi prestali kupcima biti

zanimljivi i – izgubili su taj novac. Kao da nam današnja Božja riječ govori o pravilnom

ulaganju, ulaganju u vlastiti život, tako da bi naš život imao smisla te da bi se na koncu –

isplatio. Prvo se govori o pogrešnom ulaganju, a zatim o dobrom ulaganju.

Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka!

Evo strašne rečenice. Prorok Jeremija veli: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo

tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća!“ U svoje vrijeme ove su se

riječi odnosile na jeruzalemske vladare koji su pred nadolazećom opasnošću da budu osvojeni

od Babilonaca smatrali da im mogu pomoći Egipćani. A Jeremija govori da je problem u tome

što se ne žele obratiti od svojih grijeha. Govori im, dakle, da im samo Gospodin može biti snaga

i izbavljenje. Iz povijesti židovskog naroda znamo što se dogodilo. Jeruzalemski su se prvaci

do kraja pouzdavali u Egipat i nisu htjeli poslušati Jeremijina proroštva. Zato je grad bio

opkoljen, zauzet, razoren a velik dio naroda bio odveden u izgnanstvo. Bila je to strašna

tragedija židovskog naroda.

Blago vama, siromasi!

Isus govori na sličan način. Veli: „Blago vama, siromasi… blago vama, koji sada plačete…“

Hoće reći da bogatstvo i izobilje nipošto nije jamac konačne sreće i mira. Naprotiv, oni koji bez

svoje krivice trpe materijalnu oskudicu, a ipak se trude oko dobra, bit će spašeni. Naprotiv, veli

Isus, jao onima koji se u svoje bogatstvo uzdaju, jao onima koji budu uživali u pohvalama ovoga

svijeta. sve će to proći i nestati.

„Razapeti“ između neba i zemlje

165

Upravo je to naša muka. Nekako smo „razapeti“ između neba i zemlje. I što nam se događa?

Evo. Čovjek uloži puno truda i napora da stekne određeno obrazovanje, zatim godinama radi

do iscrpljenja da bi sebi i svojoj obitelji osigurao ono što misli da je nužno. I onda, u svojim

pedesetim godinama shvati da se otuđio od vlastite obitelji, da mu je posao bio sve, da mu je

sada zdravlje ugroženo te da uopće ne uživa u onome što je stvorio. Upravo prema onoj

duhovitoj izreci da čovjek potroši svoje zdravlje da bi se obogatio, a onda daje svoje bogatstvo

da bi povratio zdravlje. Pa se onda na koncu putovanja pitamo, je li to sve skupa vrijedilo truda?

Dakle, dogodi se, a da toga čovjek i ne bude svjestan, da uporište svoga života stavlja u novac,

zaradu, društveno priznanje. I pri tome zaboravi na Boga, na duh i dušu.

Hoćemo li drugi primjer? Roditelji smatraju da su njihova djeca prva, jedina i najveća

vrijednost. U njih sve ulažu. Odriču se svega, da bi njihova djeca imala samo ono najbolje. I

onda se može dogoditi da svoju djecu na taj način učine nesposobnima za život ili da postanu

uspješni ljudi, ali da odu svojim putem pa se onda roditelji osjećaju zapuštenima i

zanemarenima. A može se dogoditi da sve to bude „promašena investicija“, jer djeca

jednostavno ne cijene i ne trebaju ono što se u njih ulaže. Rekao bi Jeremija tvrdim riječima:

„Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka“.

Evo još jednog primjera. Čovjek u svoj društveni ili politički uspon ulaže sve. I svoju obitelji i

svoje prijatelje i svoga Boga. Sve to daje da bi u društvu uspio. Pa čak ako mu i uspije da se

uspne do vrha, je li na tome vrhu sretan? Je li stvarno ispunio svoje srce mirom? Nakon što je

prezreo i Boga i svoje bližnje i vlastito zdravlje?


Braćo i sestre, Božje zapovijedi i Božji zahtjevi uvijek su razumni. Jasno je da čovjeku treba i

hrane i odjeće. Jasno je da je čovjek upućen na čovjeka: muž na ženu, dijete na roditelja, prijatelj

na prijatelja. Zato radimo za kruh svagdanji, zato surađujemo jedni s drugima i imamo

povjerenje u ljudsko prijateljstvo i ljubav. Međutim, pri tome nipošto ne zanemarujemo Boga i

njegove zapovijedi, Krista i njegovo evanđelje. To su upravo pravila po kojima onda uređujemo

svoj život i svoju skrb za hranu i odjeću, svoje veze s drugim ljudima. Štoviše, budemo li

stavljali evanđeoska pravila za temelj svoga života, onda će nam i kruh biti slađi i prijateljstva

ljepša i život prepun smisla. Pa ćemo onda biti sretni makar u očima drugim ljudi možda i

oskudijevamo, makar budemo trpjeli zbog različitih životnih nedaća. Jer kad smo u Bogu i Bog

u nama, onda sve dobiva svoj pravi, blagi i blaženi smisao. Jer naše je kraljevstvo nebesko. Već

sada, baš kao što će se u vječnosti u punini ostvariti.

II.


Svako vjersko učenje na svijetu upućuje ljude kako treba živjeti na ovome svijetu, da bi mogao

živjeti na drugome. Osnovna oznaka svake religije jest upravo to da govori o prekogrobnom

životu. Jer, kad bismo govorili samo o uređenju ovozemnog života, bila bi to određeni društveni

nauk, humanizam, a nipošto vjera u Bog koji ej vječnost i koji nas u vječnost poziva. Danas

nam Božja riječ na poseban način o tome progovara. Zazvat ćemo na nas Božje milosrđe da

bismo plodonosno čuli i prihvatili Božju poruku koju nam upućuje po apostolu Pavlu.

Gospodine, Gospodine, smiluj se!

166

Kriste,. Kriste, smiluj se!

Gospodine, Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koji puta se ponašamo nerazumno. Poznato vam je da poneko posjeduje posebno skupocjen

servis za ručavanje koje doslovno nikad ne upotrebljava, da se ne bi oštetio. Ili, zamislimo kako

bi to izgledalo kad bismo djetetu zabranili da e igra novom igračkom, da je ne bi pokidalo. A

ima i onih koji svoj automobil uopće ne voze po kiši i snijegu da se ne bi uprljao. S pravom

ćete reći: kakav je to pribor za jelo koji se ne upotrebljava i kakvog smisla ima igračka ili auto

koji se ne koriste. Pa tako bismo mogli upitati: kakvog smisla ima vjera koja ne bi priznavala

uskrsnuće mrtvih. Pa ipak, ima takvih ljudi. Visoko cijene Isusa, prihvaćaju njegov nauk o

ljubavi prema svakom čovjeku, o praštanju, o tome da nam je Bog blizak, ali u uskrsnuće mrtvih

– jednostavno ne vjeruju. Bilo je takvih i u Pavlovo vrijeme i to među kršćanima u Korintu.

Kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih?

Pavao je u tome smislu već imao jedno loše iskustvo u Ateni. Jedanput je Pavao govorio u tome

gardu i Atenjani – željni filozofije i dobrih govornika – pozorno su ga slušali dok on nije

spomenuo uskrsnuće od mrtvih. Tada se jedni stadoše rugati, a drugi rekoše: „Još ćemo te o

tom slušati!“ (Dj 17,32). Međutim, u Korintu je među vjernicima bilo nekih koji su, izgleda,

prihvaćali Kristovo uskrsnuće (ipak je Isus Sin Božji), ali nisu vjerovali da mrtvi uskršavaju.

Zato se Pavao čudi: Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama

govore da nema uskrsnuća mrtvih? Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. Upravo

tako. Kristovo uskrsnuće temelj je našega spasenja. Sin Božji se utjelovio kao Isus Krist, prošao

je svijetom čineći dobro, naviještao je istinu o Božjem kraljevstvu, otvorio evanđelje svakom

čovjeku dobre volje, domaćem i tuđincu. Na koncu je bio uhićen, osuđen i pogubljen. Koje bi

značenje imalo Kristovo svekoliko djelo da nije uskrsnuo. Reklo bi se: umro on, umrli i svi,

činili dobro ili zlo. Međutim, upravo po svojoj smrti i uskrsnuću Krist i sve nas povezuje sa

svojim Ocem, pobjeđuje smrt. On, nadalje, svima onima koji ispovijedaju njegovo ime i koji se

po krštenju i drugim sakramentima s njime povezuju otvara vrata vječnog života. Bez toga bi

sve njegovo propovijedanje ostala tek lijepa riječ i sva njegova dobra djela tek hvalevrijedni

humanizam.

Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima

Zato Pavao dalje veli: Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda

i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji

smo od svih ljudi. Tu moramo naglasiti dvoje. Mi činimo dobro, mi iskazujemo ljubav prema

bližnjima i iznad svega Boga ljubimo zato što je to dobro, zato što nas je Bog takvima stvorio,

zato što je svako zlo, svaki grijeh, svaka mržnja nečovječna, protivna Božjoj naravi. Ne činimo

mi to prvenstveno zbog koristoljublja, zbog želje za vječnom nagradom. Međutim, stvarno,

kada bismo se samo u ovome životu nečemu nadali, bili bismo najbjedniji od svih ljudi. Doista

bismo upali u tjeskobu. Čemu zemaljski uspjesi, čemu sva naša dobrota, čovječnost, ljubav

prema bližnjemu, ako ionako odlazimo u ništavilo, baš kao i oni koji se oko dobra uopće nisu

trudili. Može li u tome slučaju ljudski život imati uopće smisla? Vjera u uskrsnuće – Kristovo

i naše – temelj je kršćanstva. Jer, Bog nas je stvorio na svoju sliku, stvorio nas je za sebe,

otkupio nas po Kristu djelovanjem Duha Svetoga i pripravio nam stanove na nebu, gdje ćemo

Boga, zajedno sa svim stvorenjem, kako veli Pavao, u vijeke slaviti. Jer, duh naš, naše nade,

naša stremljenja daleko nadilaze ovozemnu stvarnost.

167

Blago vama

U tome svjetlu onda možemo bolje razumjeti Blaženstva koja smo čuli u današnjem evanđelju.

Isus veli: Blago vama, siromasi (…) Blago vama koji sada gladujete (…) Blago vama koji sada

plačete (…) Blago vama kad vas zamrze ljudi… Da nema uskrsnuća od mrtvih, oni koji su

siromasi, ostali bi jadni, a ne blaženi, oni koji gladuju, vili bi bijedni, a ne blaženi, oni koji

plaču, bili bi nesretnici, a ne blaženi, a žrtve mržnje bi bili prokletnici, a ne blaženici…

Ovako, Božji čovjek u sebi uvijek ima mir. On nastoji ostvarivati Božje kraljevstvo na zemlji,

on nastoji s zahvalnošću uživati blagodati i dostignuća našega vremena, on zahvaljuje Bogu i

za zdravlje i za prijateljstvo i za obiteljsku ljubav, ali u isto vrijeme zna: ako nešto od toga

čovjeku i nedostaje, ako mu se nepravedno zaniječe ili otme, ako ga pogode životne nevolje i

poteškoće, taj isti čovjek vjernik zna da se može pouzdati u Boga. Naime, kao što je Krist

upravo po svojoj muci i križu prešao u slavu uskrsnuća, tako će se na nama ostvariti ono što

veli Ivan apostol: I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli

više neće biti jer – prijašnje uminu.“ To vjerujemo za sebe. To vjerujemo i za tolike naše

pokojne koji su pred nama otišli. Vjerujemo da Bog svoju svemoć i svoju beskrajnu ljubav

upravo na taj način iskazuje prema čovjeku kao vrhuncu njegova stvorenja. Bog, nas je stvorio

na svoju sliku, njegov Jedinorođeni Sin, Bog od vječnosti, njemu jednak u Božanstvu uzeo

upravo naše čovještvo, utjelovio se kao Isus Krist, Bog je njega, Isusa, i nas zajedno s njime

opečatio darom Duha Svetoga. Razumljivo je onda da takav Bog želi i nas učiniti dionicima

svoga vječnoga života. Neka se to ostvari na svakom pojedinome od nas.

III.

Kao drač u pustinji

Jedanput je netko zapisao kako bi se uvijek vraćao osiromašen kad bi bio s ljudima. Drugi

govore kako je čovjek nestalan, prevrtljiv, prolazan, danas jest, sutra nije. Pa onda, oni zloguki

proroci dalje govore kako se sav svijet iskvario, da je ovo naše stoljeće ionako dodijeljeno

sotoni, a da će Bog u slijedećem stoljeću užasno kazniti sve grešnike. I onda dolazi današnje

čitanje koje izgleda kao da je voda na mlin upravo takvima. Veli Jeremija: „Proklet čovjek koji

se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća.“

Nastranu to što ovdje prorok govori Jeruzalemcima koji su se uzdali u pomoć Egipta, a ne u

pomoć Božju, pa im se onda dogodila nesreća da im je grad zauzet i opljačkan, a oni sami

odvedeni u progonstvo. Nego, stvarno, da li je doista proklet čovjek koji se uzda u čovjeka?

Prorok veli da je takav čovjek onda kao drač u pustinji: beskoristan, besplodan, koji ne zna što

je pravi život i sreća.

„Tu se hoće mudre pameti“, reklo bi Pismo. Naravno, proklet je čovjek i osuđen je na propast

onaj koji bi se uzdao samo u čovjeka, samo u ljudska dostignuća i ljudsku snagu. Koliko li je

takvih, čisto ljudskih pothvata propalo! Sjetimo se Adamovog nauma da bude kao Bog. Sjetimo

se nauma onih drevnih ljudi da si sagrade kulu do neba. Sjetimo se onog čovjeka iz Isusove

prispodobe kojemu je obilno urodila pšenica pa je odlučio sagraditi veće žitnice. Pogledajmo

tolike ovosvjetske silnike, kraljeve, vojskovođe, ugledne i pametne ljude, koji su se pouzdavali

samo u svoje snage. Što im osta od sveg djela njihova? Gdje im je bogatstvo, gdje li im grobovi,

u kojem li svijetu danas žive i konačno što li sada misle o svom načinu života? Doista, „Dani

su čovjekovi kao travka“, kako mudro veli Pismo.

168

Naprotiv, veli današnje čitanje, „blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina.“ On je kao

stablo koje je zasađeno pokraj voda tekućica. U svako doba godine ima dovoljno vlage i raste

pod Božjim suncem. Onaj koji je s Bogom siguran je od svih iznenađenja. Pa makar stradavao,

makar nevin trpio, „velika je plaća njegova“.

Pa što onda s onom crnom mišlju na početku? Naravno, osuđen je na propast čovjek koji se

pouzdaje samo u čovjeka. No u isto vrijeme, pouzdajući se u Boga Božji čovjek daje i prihvaća

Božju ljubav. Bog nas od početka čini suradnicima svoga djela spasenja i svoga djela

otkupljenja i svoga djela posvećivanja. Nije li Bog u početku rekao prvim ljudima da upravljaju

zemljom? Zar nije upitao Kaina gdje mu je brat Abel? Nije li Bog progovarao preko proroka, a

preko Mojsija i sudaca vodio svoj narod? Zatim, vidimo kako Isus govori svojim učenicima:

„Bit ćete mi svjedoci“. Govori im da idu i naviještaju, da liječe i tješe; te da ono što čine

najmanjemu, zapravo čine samom Bogu. Bog je u Crkvi, konačno, dao vjernicima vlast i

posvećivanja i vođenja zajednice, svakome na njegov način.

Zato se radujemo da možemo jedini druge tješiti „onom utjehom kojom nas same tješi Bog“,

da možemo ljubiti sestre i braću onom ljubavlju kojom Krist nas ljubi, da možemo činiti dobro

srcem Isusa Krista. U tome smislu niti ja bližnjemu niti on meni nismo prokletstvo, nego

blagoslov. Hvala ti, Bože, što su mi drugi na blagoslov, i što i ja drugima mogu biti na spasenje!

169


I.


Tko smo i odakle dolazimo? Ljudi smo, hodamo po ovaj zemlji, ali odlazimo od Boga,

proizlazimo iz Božjega srca, jer nas je on stvorio na svoju sliku. Onda kada smo pravi ljudi, u

nama sja Božja slika. Kad je u nama živa i jasna Božja slika, onda smo pravi ljudi. A božja

slika u nama – to je sposobnost da volimo, da praštamo, da budemo dobrostivi. To je ona

božanska snaga i ona božanska iskara u nama. Ispitajmo se na početku ove svete mise koliko

smo dopustili toj božanskoj iskri da sjaji u našem životu, a koliko smo zanemarivali božju

zapovijed o praštanju i milosrđu.

Gospodine, ti si nas stvorio da budemo tvoja vjerna slika. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas učiš da ljubimo svakog čovjeka onako kako ga ljubi sam Bog. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, nama koji iskazujemo milosrđe ti u obilju daješ svoju milost. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Vječita je tema grijeha i praštanja. Evo, današnja je Božja poruka dovoljno rječita, da bi svaki

od nas mogao i razumjeti je i – uz pomoć Božje milosti – primijeniti je u svojem životu. Zato

ćemo danas u našem izlaganju uglavnom slijediti Božju riječ kako smo je upravo čuli.

Nemoj ga ubijati

Današnje nam prvo čitanje predstavlja Davida, najpoznatijeg i najhvaljenijeg židovskog kralja,

Davida koji je jedna od najznačajnijih osoba iz Staroga zavjeta, Davida koji je utemeljitelj

slavne Davidove dinastije i od kojega – po tijelu – potječe sam Krist Gospodin. Samo Sveto

pismo često hvali Davida. Međutim, nije Davidova veličina, kako bi se to u prvi mah moglo

pomisliti, u tome što je uvijek vodio besprijekoran život. Njegova je veličina u tome što je znao

praštati, što se znao pokajati za svoj grijeh, što se iznad svega trudio Bogu ugoditi. Koji puta je

to uspijevao, koji puta je to loše izvodio, koji puta se Bogu iznevjerio, ali nikada se nije uzdao

samo u sebe, nikad nije bio obuzet samim sobom, uvijek je svoje pouzdanje stavljao u Boga.

Pa i onda kad je dao ubiti nevina čovjeka da bi preoteo njegovu ženu, David priznaje svoj grijeh

i do kraja se pred Bogom ponižava. I upravo po toj svojoj osobini da zna praštati, da je

milosrdan, da ima ljubavi – David je sličan Bogu.

Današnje nam čitanje, dakle, prikazuje Davida upravo u takvom lijepom svjetlu. David je velik

u praštanju, David iskazuje milosrđe, upravo onako kako Bog iskazuje milosrđe čovjeku koji

to zavrjeđuje. Čuli smo danas: Kralj Šaul sa svojom vojskom progoni Davida i njegove ljude.

Nema sumnje da je Šaul tražio Davida da ga ubije. I onda se dogodilo da je kralj okružen svojim

vojnicima tvrdo zaspao. David je sa svojim vojskovođom Abišajem prišao Šaulu koji je spavao.

Tada je Abišaj predložio Davidu da ubije Šaula, jer je mislio da je Bog, očigledno, Šaula predao

u Davidove ruke. Međutim, David odgovara: „Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju

na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?“ David je poštivao Šaula jer ga je Bog po

proroku Samuelu pomazao za kralja. Pa makar je Šaul u međuvremenu od Boga odbačen kao

170

kralj, David ipak poštuje njegovo pomazanje. I kad su kasnije u ratu s Filistejcima poginuli kralj

Šaul i njegov sina Jonatan, David je naricao za njima kao za najvećim prijateljima i junacima.

To je David. David kojeg hvali Sveto pismo i koji je i dan-danas idealan kralj u židovskom

pamćenju, David čijim su imenom častili Isusa govoreći: „Hosana Sinu Davidovu!

Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ To je Davidova veličina. Ne u njegovim

vojnim pothvatima, nego u tome da zna biti milosrdan i dobrostiv, kao njegov Gospodin.

Ljubite neprijatelje

Sada dolazimo do pitanja praštanja, do pitanja koje ponekad znaj biti veoma bolno, pogotovo

za ljude s traumama, za ljude koji su doživjeli velike boli u svojoj obitelji, za ljude koji su bili

duboko povrijeđeni u svom ljudskom dostojanstvu, bilo da se to dogodilo u ratu, bilo unutar

vlastite obitelji, bilo u društvu. Ta, pune su nam crne kronike crnih iskustava! Oprostiti!

Praštati! Je li to uvijek moguće? Idemo redom.

David je poštedio Šaula jer je Šaul bio božji pomazanik. Isus ide korak dalje. Veli da nam valja

ljubiti neprijatelje. Bez obzira o kome se radi. Jednostavno zato što je čovjek, zato što je Božje

stvorenje, ili, kako to Isus jednostavno obrazlaže: praštamo zato da budemo nalik Ocu

nebeskom. Evo, to je ono temeljno. ljubiti. Ne mrziti, nego ljubiti. Uvijek i svakoga, bez

iznimke. Upravo tako. Ne možemo biti božji ljudi dopuštamo li da mržnja boravi u nama. Tu

jednostavno nema isprike. Ako netko misli da to ne može, neka moli Gospodina da mu

pomogne da to uzmogne. I bit će mu. Ali to je nezamjenjiv uvjet. Ne mrziti, nego ljubiti.

Nadalje, kad Isus govori o praštanju, govori o spremnosti da se svakome oprosti. Bit ćemo tako

sinovi Svevišnjega. Valja nam praštati da bi nama bilo oprošteno, ne osuđivati, da ne bismo i

sami bili suđeni… To su uvjeti Božjeg praštanja i Božjeg milosrđa prema nama. I tu je Isus

nekako „neumoljiv“: sve će nam biti oprošteno, budemo li sami praštali. Međutim, praštati ne

znači silom gurati u ruke svoje oproštenje nekome tko ga ne traži, ne treba ili baca pod noge.

Praštati znači uvijek voljeti, uvijek željeti dobro, uvijek se Bogu moliti za neprijatelje i – pruži

li se prigoda – pružiti ruku i iskazati oproštenje, ono oproštenje koje je oduvijek bilo spremno

u našem srcu i čekalo prigodu da se iskaže.

Zašto ljubiti?

Zašto sve to? Rekosmo, to je jedini uvjet. Dat će nam se budemo li davali. Jer, veli

Isus:“Mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“ Evo nam još primjera. Kad je ono

došla raskajana grešnica do nogu Isusovih Isus joj je oprostio uz obrazloženje: „Praštaju joj se

grijesi mnogi, jer je mnogo ljubila!“ Tako nam Isus nam daje onaj konačni odgovor. Budemo

li praštali i ljubili, veli Isus: „Bit ćete sinovi svevišnjega jer je on dobrostiv i prema

nezahvalnicima i prema opakima…“ Konačno, braćo i sestre, budemo li tako činili bit ćemo

Bogu slični, bit ćemo zapravo slični svojoj prvotnoj naravi, jer smo na Božju sliku stvoreni.

Onaj tko prašta, tko ljubi, taj užiže u sebi onu božansku iskru, taj uživa pravi Božji mir, taj je

velik pred Bogom. Srdžba traje na trenutak i ostavlja gorčinu. A ljubav je dobrostiva, ljubazna

strpljiva, ljubav je upravo onakva kakav je Bog prema nama.

II.??

III.

171

Pružiti drugi obraz?

„Tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?“ (Rim 11,34). Upravo nam to pada

na pamet kada opet u današnjem evanđelju čujemo: „Onomu tko te udari po jednom obrazu

pruži i drugi.“ Možemo li to doista tako lako razumjeti? Možemo li mi to samo tako prihvatiti?

Neki pokušavaju biti duhoviti pripovijedajući kako je netko jednom prilikom upravo tako i

postupio: kada je udaraču pružio i drugi obraz i tako dobio i drugi udarac, onda je zasukao

rukave, stisnuo šake i rekao: „Ovdje sada prestaje evanđelje...“ Uza sve duhovitosti, pitanja

ipak ostaju. Traži li Isus doista od nas da posvema pustimo nasilnike da rade što im se prohtije?

Kako razumjeti, kako protumačiti ove Isusove riječi? Kao i uvijek, bit će najbolje i ovdje

tumačiti Pismo samim Pismom.

U prvom čitanju Šaul progoni Davida, tražeći njegovu glavu. David bježi. U određenom

trenutku se dogodilo da je David mogao ubiti Šaula na spavanju. I ipak to ne čini. Biblija hvali

takav Davidov postupak i u kasnijem razvoju događaja pokazuje kako on time ništa nije

izgubio, nego, naprotiv, dobio: David je postao kraljem i još jače utvrdio kraljevstvo.

Ipak, najviše nam u tome smislu govori sam Isus. Pomislimo. Bog šalje svoga jedinorođenoga

Sina koji postaje čovjekom, nama u svemu sličan osim u grijehu. A Isus sam za sebe govori da

nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade za druge. Doista, „prošao je svijetom

čineći dobro“. Kad ga odbacuju, on i dalje uporno propovijeda. Kad ga izruguju, on i dalje

liječi i tješi. Kad mu se suprotstavljaju, on uporno i dalje poučava i naviješta. Upravo kako veli

prorok: „Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti.“ I na koncu „kao

janje na klanje“ predaje se. Zašto se Isus tako ponaša? Zato što bi čovjek grešnik bio vrijedan

tolike njegove ljubavi? Ne. Nego zato što nas ljubi. I onda dolazi vrhunac Kristova djelovanja.

Bio je poslušan svome Ocu sve do smrti, smrti na križu. Mogao je u pomoć pozvati nebeske

legije, ali nije. Upravo svojim nenasiljem, upravo svojom predanošću učinio je najveće djelo u

povijesti čovječanstva: svojom predanošću prinio je sama sebe jednom za svagda i tako

ponovno povezao nebo sa zemljom, uspostavio pravi djetinji odnos između Boga i čovjeka. Što

je u tom kontekstu značio Petrova mač i onaj udarac mačem kad je čovjeku odsjekao uho?

Isus nas dakle uči nenasilju. Ne onom stoičkom pristupu po kojem čovjek mora trpjeti jer se

ionako ne može ništa promijeniti. Isus nas uči ljubavi. Da ljubimo svoje bližnje kao sebe same,

da ljubimo jedni druge onako kako nas ljubi Bog, da imamo strpljivosti i razumijevanja jedni

prema drugima onako kako Bog ima za nas ljubavi i strpljivosti. Jer, Bog nas voli zbog nas

samih, zato što smo njegova djeca, a ne stoga što bismo mi to posebno zaslužili. A utjelovljenje

te Božje ljubavi je sam Božji Sin - Krist koji se iz ljubavi za nas predaje.

Bilo bi posve krivo kad bismo, potaknuti Isusovim pozivom na ljubav i nenasilje, počeli davati

upute drugima, otprilike onako kako to neki licemjerno sa Zapada govore nama. Ovaj je Božji

poziv osoban. Mogu li ja tu Isusovu riječ razumjeti, prihvatiti i njegovom milošću provoditi?

Ne brinimo se: onomu koji doista želi vršiti volju Božju Bog daje i mudrosti da razumije i snage

da izvrši.

172


I.??

II.??

III.??

173


I.??

II.??

III.??

Čovjek se rađa s određenim talentom, a to uopće ne ovisi o okruženju iz kojeg je ponikao.

Naravno, talent je potrebno dalje razvijati da bi došao do svoje punine. Talent je dar. Božji dar.

Božja milost. A mi vjernici znamo da je i vjera – nezasluženi dar, čista Božja milost. Tako se i

prava vjera može susresti tamo gdje to i ne bismo očekivali. O tome nam svjedoči poznati

evanđeoski događaj. Jedan rimski satnik šalje Isusu židovske starješine da ga zamole da izliječi

satnikova slugu koji je bio već na umoru. Iako je bio Nežidov, Rimljanin, visoki časnik rimske

okupatorske vojske, bijaše on blizak Židovima te da im je čak i sinagogu sagradio. Isus odmah

krene k satnikovoj kući. Kad su već bili blizu kuće, pripovijeda evanđelje, pošalje satnik

prijatelje s porukom: „Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i

ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego - reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam

vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi' - i ode, drugomu: 'Dođi' - i

dođe, a sluzi svomu: 'Učini to' - i učini.“ Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje

je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.“ Kad se oni koji su bili

poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

Satnikova vjera bila je doista nepokolebljiva i on je iznosi na vojnički način. Kao zapovjednik

on zna da će vojnik njegovu zapovijed izvršiti bez njegove kontrole. Tako za Isusa, uvjeren je

on nije bitno da dođe do bolesnika. Dovoljna je njegova riječ i bolesnik će ozdraviti. K tome

satnik poštuje židovske običaje o čistoći. On ne želi Isusa u nepriliku da se „onečisti“ ulazeći u

pogansku kući.

Htjeli bismo ovdje naglasiti barem troje.

Prvo. Bog svoju milost daruje kako hoće i kome hoće, baš kako Isus veli: „Duh puše gdje hoće“.

Pri tome Bog u opće ne ovisi o našem sudu i našim predrasudama. Kao što je pozvao

progonitelja Pavla, poganina Kornelija, tako i danas opoziva mnoge za koje bismo mi rekli da

su nedostojni. Zar doista mislimo da možemo određivati što Bog treba činiti? Zar da se stvarno

– kako reče Gamaliel – s Bogom u ratu nađemo?

Drugo. Mi možemo i trebamo samo moliti da nam Bog dade vjeru kakvu je imao onaj satnik.

Zato ponizno u krunici molimo da nam Isus umnoži vjeru.

Treće. Isus nas opet iznenađuje. On toga satnika proglašava najvećim vjernikom u Izraelu, pa

ipak, toga najvećega vjernika ne uzima za svoga apostola, nego, na primjer, kolebljivoga Petra,

i nevjernog Tomu. Tko će to razumjeti? Zato ako sam i pozvan u neku službu, ne smijem se

oholiti; a ako je netko drugi pozvan ne trebam se smatrati izostavljenim. Jer, nije bitan poziv,

nego način na koji taj poziv izvršavamo.

174

10. NEDJELJA KROZ GODINU C I. II. Uvod i pokajnički čin

Mi vjerujemo i znamo da je Sin Božji došao na svijet da nas spasi od grijeha i smrti i da za nas

otvori vrata nebeskog kraljevstva. No u isto vrijeme Isus je, naravno, bio nama u svemu jednak,

osim u grijehu. Zato nam je on uzor u svemu što je ljudsko i plemenito. A m, eto, u

svakodnevnom životu prečesto griješimo u stvarima koje izgledaju malene: nestrpljivi smo,

sebični, svadljivi. Neka nam Gospodin oprosti naše grijehe i neka učini naša srca po svojemu

srcu.

Gospodine, ti ljubiš svoj narod kao mati svoje dojenče. Gospodine, smiluj se!

Kriste, iz ljubavi prema nama postao si poslušan sve do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti i nas činiš kadrima da jedni drugima iskazujemo tvoju ljubav i tvoje milosrđe. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Nije lako s bešćutnim ljudima. Onima koji tuđu muku ne žele vidjeti. Koji nemaju sažaljenja.

Nije lako s onima koji čvrsto idu za nekom idejom, pa onda se ne obaziru na malene ljude koji

zbog toga trpe. A osobito je tužno – čini mi se – kad netko u ime vjere i evanđelja i nekih nazovi

viših ideala ne vide suze, bole, tugu i nesreću drugih. Tako će neki vjernik kad vidi tragičnu

smrt mirno kazati da je to volja Božja, da je pokojnik sada s Bogom i da je grijeh za njim plakati.

Kako li je samo lako i kako bešćutno tako gaziti po ljudskoj muci…

Ne plači!

A gle danas Isusa! Na vratima grada Naina vidi tužnu povorku. Sprovod. Umro je mladić,

jedinac u majke, majke udovice. Prvo, tragedija je da je mlad čovjek umro. Drugo, jedinac je.

Treće, mati je udovica. Ostala bez muža i bez jedinog sina. U ono vrijeme je to značilo da je

žena bez ikakve zaštite. Strašno. Mnogi su se sažalili. Veli evanđelist, da ju je pratilo veliko

mnoštvo.

Isus dolazi sa strane. Nitko ne obraća pozornost na njega. Nitko ga ništa ne pita. Nitko ništa ne

moli. Možda ga i ne poznaju. Isus sam prilazi toj ženi. Jednostavno veli: ne plači! Zapazimo

ovo. Ne govori Isus od prve da treba gledati na nebo na uskrsnuće, da se ne treba žalostiti, da

je život ionako prolazan, da samo Bog ostaje. Ne. Žena je beskrajno tužna i ucviljena. Isus joj

pruža onu redovitu, običnu, toplu utjehu. Mogao je Isus odmah učiniti čudo. Ali čini ono što je

hitno. Tješi ženu.

Koliko je topline i koliko je pouke sadržano u ovoj Isusov gesti! Isus je imao razumijevanja,

sućuti i ljubavi prema tužnima (sam je plakao na Lazarovu grobu), prema slabima i grešnima.

Nikome se nije rugao, nikoga nije odbacio. Bio je pravi čovjek, nama u svemu jednak osim u

grijehu. U tom pravom čovjeku bio je onda i pravi Bog. I nas Isus poziva da kao prvo budemo

175

ljudi. Važno je zato imati oko za nevolju bližnjega. Pristupiti. reci lijepu riječ. Biti blizak svome

bližnjem.

Dotače se nosila

Veli dalje evanđelje: Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše. Ovo je bilo veoma

čudno. Naime, za Židove je bila izuzetno važna obredna čistoća. Čovjek koji bi bio obredno

nečist nije moga ući ni u hram ni u sinagogu, nije se mogao moliti, nije smio objedovati.

Nečistoća se za njih nalazila na tržnica, u poganskim, dakle, nežidovskim kućama. Ako bi se

onečistio, čovjek se morao temeljito oprati, da bi opet mogao među svijet. Međutim ,izvor svake

nečistoće je bilo mrtvo tijelo – čovjeka ili životinje. Zato, bez velike potrebe nitko nije doticao

mrtvaca niti mrtvačka nosila. Isus se na to ne obazire. Dotiče nosila s mrtvacom i time se

onečišćuje na najveći mogući način.

Braćo i sestre, to je slika i to je tajna našega spasenja. sin Božji silazi na zemlju, postaje

čovjekom. Ulazi u naš svijet, nama u svemu sličan osim u grijeh. Štoviše, on na sebe uzima

grijeh svijeta. On se priginje čovjeku i ne okreće glave od naše patnje. Isus se ne libi staviti ruke

na našu ranu. Nije umanjio svoje božanske veličine time što je zašao među slabe i grešne.

Naravno da se i mi trebamo u tome vidjeti. To smo više kršćani to smo više Božji ljudi koliko

više imamo razumijevanja, sućuti i ljubavi prema potrebitima, slabima, grešnima. Pri tome ne

želimo gledati na to da ćemo se možda onečistiti, da će nam pasti ugled, da nećemo biti

poštovani. Nećemo se obazirati na komentare i mišljenje drugih koji će nas možda prezreti zbog

naše ljubavi, susretljivosti i dobrote govoreći da smo glupi. Veli Pavao jednostavno: Nikomu

ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. (Rim

13,8).

I mrtvac se podiže

I evo sretnog završetka: Reče Isus: Mladiću, kažem ti, ustani! I mrtvac se podiže i progovori, a

on ga dade njegovoj majci. Dogodilo se čudo. Mladić je bio mrtav, nosili su ga na groblje, a

evo ga živa i zdrava. I još nešto valja zapaziti. Isus dade mladića njegovoj majci. Onoj kojoj je

to bila najvažnije. Opet se brine za onu koja je trebala ostati sama i bespomoćna. Braćo i sestre,

Bog želi isto činiti i preko nas. Bog nam daje snagu da možemo djelatno pomoći, da možemo

biti bliski jedni drugima, da možemo donositi mir, praštanje, slogu… Čovjek čovjeku puno

može pomoći. A kada čovjek iskrena srca i s ljubavlju čini dobro, onda po njemu i u njemu

djeluje milosni Duh Isusa Krista. Mi smo kadri puno više učiniti nego što nas u prvi mah

možemo zamisliti. Na koncu današnjeg odlomka veli se kako su ljudi zbog ovog silnog Isusova

čuda slavili Boga govoreći: Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj! Neko to

danas bude zaključna misao: što god mi dobroga učinili – a kadri smo ga činiti! – sve se to

događa silom i snagom Božjom. Bog djeluje u nama i po nama. Zato se nitko ne bi smio

isprazno hvastati svojim dobrim djelima. Ako zbog svojih ljudskih i kršćanskih postupaka

dobijemo i priznaje ljudi recimo prostodušno i u sebi i naglas: „Bogu hvala!“. Njemu jedinomu

pripada hvala sada i u sve vijeke vjekova. Amen.

176


I.


Bogu je sve moguće. Svijet je stvorio ni iz čega, on i sada daje da živi sve što živi i da raste sve

što raste. Njemu je tisuću godina kao jedan dan, on je iznad svega. Njemu se sviđa od malenih

i grešnih ljudi koji mu se s vjerom obraćaju stvoriti velikane, kao što je to bilo u slučaju Petra

kolebljivca, Pavla Progonitelja i Mateja carinika. Na početku ove svete mise i mi stojimo pred

Gospodinom kao slabi ljudi opterećeni svojim slabostima, svojim propustima i inim grijesima.

Međutim, mi stojimo pred Bogom koji je naš Otac i koji uvijek prima svoju djecu koja mu se

svim srcem obraćaju. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste da primimo Božje milosrđe.

Gospodine, ti raskajanome Davidu oprostio njegov grijeh. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si ženi grešnici oprostio grijehe mnoge, jer je mnogo ljubila. Kriste, smiluj se!

Gospodine ti i nama podjeljuješ svoje oproštenje svaki puta kad se pokajemo i tebi zavapimo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U našoj se politici čuje kako se znademo isuviše baviti prošlošću, pa se tako potanko ispituje

gdje je tko bio te i te godine i čime se bavio tom i tom prigodom. I pri tome – jasno je – ne ide

se za tim da se naprosto otkrije povijesna istina koju bi trebalo ugraditi u našu mudrost, da se

slične pogreške ne bi događale. Ne! Nego, ta se ispitivanja i vrše ponajviše zbog toga da bi se

obezvrijedilo i „diskreditiralo“. A time onda možemo odmah i posumnjati u objektivnost i

istinitost takvih „povijesnih istraživanja“. Naravno, povijest je učiteljica života i dobro je

poznavati je i korisno je proučavati je. Međutim, ona se promijeniti ne da, zbog toga u našem

redovnom životu puno se više trudimo povući pouke iz prijašnjih događaja i usmjeriti se na

budućnost. Naglasak je na sadašnjosti i budućnosti.

Upravo nam to danas Gospodin Isus govori. Poznata je zgoda i danas smo je čuli u evanđelju.

Kad bi ovaj bio prorok…

Na gozbu u Šimunovu kuću ulazi grešnica, žena bludnica. Takve je osobe bilo najjednostavnije

osuđivati kao grešne (zanimljivo je kako se redovito ne spominju muškarci koji takvim ženama

odlaze!). Za farizeja Šimuna ta je žena obilježena i nitko i niša je ne mogu oprati od njezine

prljavštine. Nažalost, Šimun nije ništa razumio.

Poče mu suzama kvasiti noge…

Ova je žena, zapravo, izvrstan, možda najbolji primjer raskajana grešnika. Ona je bila itekako

svjesna svoga života i svojih grijeha. Očito se duboko stidjela onoga što je činila i očito je da je

odlučila svoj život posvema preokrenuti. . Boljelo ju je to što je bila obilježena i što su je svi

prezirali. Htjela je doživjeti barem malo Božjeg milosrđa. Duboko je poštovala Isusa i znala da

je on svet čovjek. Smatrala se nedostojnom da mu pristupi i da mu se obrati. No ipak, nije

odustajala. Htjela je na najponizniji način doći do njega. Tako je saznala da je Isus na gozbi kod

Šimuna. Sustolnici su, po ondašnjem običaju, ležali na ležaljkama dok su se gostili na niskim

177

stolovima. Tako je žena došla do Isusove ležaljke, i počela mu suzama kvasiti noge, kosom ih

otirati i mazati dragocjenom pomašću. Nije se usudila ni riječi prozboriti ni glave podići. A što

bi i mogla reći?

…jer ljubljaše mnogo

Pogledajmo Isusa! Očita je velika ljuba ove žene. Isus joj prašta. Sve. Bez kopanja po njezinoj

prošlosti, bez ponižavanja, bez odgode, bez nametanja teških pokora. Očito je, naime, bilo da

se žena i pokajala i obratila i odlučila mijenjati život. Isus se s njom raduje da je ona uskrsnula,

da je nova osoba, da od toga trenutka za nju počinje nov život. Zato joj odmah prašta, prašta

potpuno, bezuvjetno, radosno.

Kome se malo prašta, malo ljubi

Izdvojili bismo dvije poruke i pouke za nas. Prvo. Uvijek možemo doći pred Boga. Ma kakva

bila naša prošlost, ma što nam se događalo, ma koju glupost činili. Pripazimo, ne mora se

dogoditi da smo učinili nešto zbog čega bi se sav svijet trebao zgražati, ali se može dogoditi da

smo bili nevjerni prema Bogu, sebi ili drugima. Zanemarivali smo molitvu, nedjeljnu misu.

Uludo smo izgovarali ime Božje. Nismo pazili na vlastito zdravlje, na vlastiti duhovni život.

Bili smo nemarni prema drugima, sebični, tvrdoglavi, svojeglavi… Sve nas to, duboko u nama,

ipak opterećuje. A najviše nas opterećuje što se to uvijek iznova ponavlja i što se ne vidi neki

napredak. Mnogi bi mogli pomisliti da ona žena nije imala što tražiti kod Isusa. No, ona je došla

– i otišla opravdana. Tako i nas Bog poziva da nikad ne odustanemo na putu dobra. Da mu se

uvijek vraćamo. Da ne dopustimo da nas naša prošlost ukliješti i zakoči. Bogu uvijek i možemo

i trebamo doći. Drugo. Trebamo biti otvorena srca za ljude koji se nakon svojih lutanja vraćaju

Bogu i samima sebi. Pogledajmo kako to Bog čini. Ne samo u slučaju ove žene. Slično se Bog

postavljao i prema Petra i prema Pavlu i prema tolikim velikanima koji su znali pokazivati

velike slabosti. Bog nas poziva da budemo otvorena srca.

Evo sve činim novo!

Vratimo se govoru od početka. Kada je u pitanju naš vlastiti život, pogotovo kad je u pitanju

život naših bližnjih, kanimo se kopanja po prošlosti. Dobro je znati što je bilo, ali ni naša ni

tuđa prljava prošlost nije vrijedna naše prevelike pažnje. Puno je bolje i puno zdravije usmjeriti

se prema sadašnjem trenutku. A uz nas je sada Bog sa svojim praštanjem, sa svojom ljubavlju

i svojom dobrotom. Pred nama je budućnost. Božja budućnost. Podsjetimo se kako na u

današnjem drugom čitanju Pavao poučava kako smo spašeni vjerom u Kristovo spasenje.

Stvarno, glupo i ludo bavimo se prošlošću. I svojom i tuđom. Umjesto da prošlost prepustimo

Božjoj milosti i njegovom snagom hrabro krenemo naprijed – obraćeni. Ta Bogu nije ništa

nemoguće. Zato, podignimo glave! Bog je od tolikih običnih, malenih pa čak i veoma grešnih

ljudi učinio velikane. On to i želi i može učiniti od svakoga od nas.

II.


Gospodine,. Gospodine, smiluj se!

Kriste,. Kriste, smiluj se!

Gospodine,. Gospodine, smiluj se!

178

Nacrt za homiliju

Ne bismo trebali govoriti da je neki čovjek do srži pokvaren te da čini zlo radi zla smoga.

Redovito je stvarnost drugačija. Čovjek se opusti, prepusti se nekoj lošoj strasti i onda, malo po

malo grijeh raste, gomila se i preobražava čovjeka u nečovjeka. Tako se onda može dogoditi da

netko i ne primijeti ako se malo po malo pretvorio u čovjeka koji čini zlo i sebi i drugima

prezirući Boga.

Uzeo si tuđu ženu… Ubio si mačem Uriju Hetita.

Prvo nam čitanje govori o tome kako nastaje zlo i zločin. David je uzeo tuđu ženu, a njezina

muža dao ubiti, da bi se mogao tom ženom i oženiti. Današnje čitanje je kratko, ali je biblijski

opis prilično opširan. David je jednog poslijepodneva zapazio lijepu ženu. Buknula je strast.

Propitao se za nju i saznao da je ona žena Urije Hetita. Ipak ju je doveo k sebi. Žena se zatim

vratila svojoj kući. Vjerojatno je to trebala biti samo jedna avantura. Međutim, kada je žena

ostala trudna, stvari su se zakomplicirale. I sada vidimo kako zlo raste. Od požude, preko

učinjenog grijeha, David dolazi na pomisao da ubije nevina čovjeka. I to se dogodilo. Hranjen

strašću i bezumljem grijeh raste kao sedmoglav zvijer. David naređuje svome vojskovođi da

bitku tako postavi da Urija pogine. I bilo je tako.

Evo to čini grijeh. On je kao požar u kući. U samom početku čovjek ga lako može sm ugasiti.

Međutim, ako ga zanemari, požar se širi i jača i proždire čitavu kuću. Grijeh je kao zanemarena

bolest. Tako, na primjer, podcijenjena i zanemarena gripa može dovesti do upale pluća. Tako

je upravo s grijehom u nama. Započne nevino. Time da se, na primjer, čovjek prepusti

besposlici. Počne pretjerivati u piću, u klađenju. Ne uzima u obzir svoje izljeve srdžbe. Dopušta

si malene krađe i pronevjere. Dopušta si mala očijukanja izvan braka. Ili, malo po malo

zanemari molitvu, nedjeljnu misu. I onda se zlo i grijeh šire sve više i više, poput korova. A što

reći o svim većim ili manjim porocima koje dopuštamo svojoj djeci? Tako se čovjek pretvori u

čudovište. Pa se onda pitamo, kako se to moglo dogoditi.

Važna je odlučnost u suzbijanju grijeha. Sa zlom, grijehom, požudama, zlom sklonostima ne

valja se igrati. Baš kao što ne treba dražiti opasnu zvijer. Već na samom početku čovječanstva

na sličan način Bog opominje bratoubojicu Kajina još prije nego što je zlo počinio: Zašto si

ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo,

grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti (Post 4,6-7).

Sagriješio sam protiv Gospodina

Ali, evo zašto Sveto pismo ipak uzdiže Davida. Pogledajmo. Došao je prorok Natan i snažno

ga ukorio zbog njegova strašnoga grijeha preljuba i ubojstva. David je bio kralj. Apsolutni

gospodar. Mogao je ubiti Natana što se usuđuje prekoravati njega, kralja, jedinog vladara i

gospodara u svojoj zemlji. Međutim, Davidu se otvaraju oči. Shvaća što je učinio. Kaje se. Pada

ničice pred Bogom. Moli oproštenje i milosrđe. Grije protiv čovjeka uvijek je i grijeh protiv

Boga.

Upravo to, braćo i sestre. Tko se od nas može pohvaliti da nije sagriješio. Tko je to od nas

slobodan od strasti i ružnih nagnuća. Tko je od nas u svemu i uvijek čiste savjesti pred Bogom,

pred ljudima i pred samim sobom? Zato je silno važno da čovjek spozna svoju grešnost, da

uvidi gdje je pogriješio, da prizna sebi i Bogu svoju ludost, da traži oproštenje,, da nastoji

ispraviti posljedice grijeha.

179

A nama se, eto, događa da dvostruko griješimo. Prvo dopuštamo da nas zlo sve više i više

obuzima, a onda, kada i spoznamo kamo smo dospjeli, ne želimo priznati ni sebi ni drugima,

pa onda ustrajavamo u ludovanju.

Zato nam danas u evanđelju Isus veli utješnu riječ. Vidio je do svojih nogu raskajanu grešnicu.

Vidio je njezine suze i oćutio njezinu ljuba. Pa onda veli. Veli njoj i veli i nama: Oprošteni su

joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo!

III.

Šimune, imam ti nešto reći

Zgoda iz današnjeg evanđelja je puna obrata, baš kao neki uspjeli kazališni komad. Bilo bi

doista prekrasno da smo mogli biti svjedoci onoga što se dogodilo u kući farizeja Šimuna ili da

je to netko uspio snimiti današnjom tehnikom, pa da zajedno promotrimo što se zbilo. Međutim

tko nam brani da se duhom prenesemo onamo? Pa, pođimo.

Šimun je farizej. Prema ondašnjem shvaćanju - pravednik. Doista, naizvan se farizejima i nije

imalo što prigovoriti. Svojski su se trudili ispunjavati Zakon i propise. A bilo ih je veoma

mnogo. I eto, tko zna zašto, Šimun poziva Isusa na objed. Možda je jednostavno htio čuti što to

propovijeda Isus iz Nazareta o kojem je toliko slušao. Možda ga je htio iskušati. A možda je u

Šimunu bio i plamičak želje da doista u svjetlu Božje riječi preispita svoj život.

I onda - o suprotnosti! - dolazi žena, općepoznata bludnica u gradu. Klekne do Isusovim nogu

(u ono se vrijeme ležalo za stolom), i počne mu suzama prati noge, otirati svojom kosom i

pomazivati pomašću. Što je previše - previše je, pomislio je Šimun. Da je taj Isus stvarno prorok

znao bi tko je ta žena i ne bi dopustio da ga takva osoba pomazuje.

Znajući što Šimun misli, Isus reče: „Šimune, imam ti nešto reći.“ I onda mu protumači kako je

ta žena, istina, bila grešnica, ali je pokazala puno, puno ljubavi, pa joj je zato sve oprošteno.

On, Šimun, naprotiv, nije pokazao ni osnovnu pristojnost: nije dao Isusu oprati noge niti mu

glave pomazati, što je u ono vrijeme bila stvar dobrog odgoja i smisla za pravila gostoprimstva.

Šimun je u ime zakona toliko toga činio, a pritom zanemario ono osnovno: ljubav, poštovanja,

milosrđe... I evo Šimuna postiđena, a žene oslobođene. Doista, što je to Šimunu trebalo?

Zar ne da se i meni to jednom dogodilo ili bi mi se trebalo dogoditi? Isus se naime i meni obraća

govoreći: „Imam ti nešto reći.“ I onda slušamo iz njegovih usta nešto što je bitno i osnovno, a

što smo dopustili da malo po malo u nama umre.

Primjera ima. Kako li sam nekad bio revan u molitvi, kako li sam se trudio sudjelovati u misi.

Što je sada s time? „Imam ti nešto reći.“ Bilo mi je posve razumljivo da imam vremena za svoje

najbliže, za čovjeka kojemu je potrebna moja pozornost, moje vrijeme. Znao sam biti čovjeku

čovjek, znao sam biti „oruđe Kristove ljubavi.“ A danas? „Imam ti nešto reći.“

Ne uviđam li kako se u meni još nije ustalilo ono što je bitno i osnovno: ljubiti Boga i bližnjega

jednostavno, predano i bez sitničarenja. Ako sam to ostavio po strani, što mi onda preostaje?

Ne odnosi li se u tome smislu i na mene prijekor upućen Crkvi u Efezu: „Postojan si, podnio si

za ime moje i nisi smalaksao. Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio“ (Otk, 2,3-4).

180

Ako tako smijem reći, ovo je evanđelje za nas koji se držimo „ispravnima“, „na svome mjestu“,

„pravednima“, „pravim kršćanima“, onima koji „sve obavljaju“. Zamislimo se na trenutak.

Svakom pojedinom od nas danas Isus progovara: „Imam ti nešto reći.“ Što mi to Gospodin

danas želi reći? Što je to što je odavno u meni trulo, loše, nedostatno, nekršćansko? Ostanimo

na trenutak i zamolimo Gospodina da nam pošalje svoga Duha da to uočimo te da to onda

njegovom pomoću i promijenimo.

181


I.


Bog je stvorio svakoga čovjek i svakome je čovjeku Bog Otac. Krist je za sve i za svakoga

pojedinoga umro i uskrsnuo, da bi otvorio kraljevstvo nebesko svima koji ga traže i žeđaju za

njim. Pred Bogom su svi ljudi jednaki. A mi ljudi, nažalost, gotovo redovito sudimo i

prosuđujemo,. Da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava, pokajat ćemo se za svoje grijehe,

pogotovo za grijehe protiv naših bližnjih.

Gospodine, ti si stvorio čovjeka na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si položio svoj život kao otkupninu za nas, grešne ljude. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da jedni druge prihvaćamo kao svoju braću i sestre. Kriste, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ljudi oduvijek sanjaju o jednakosti svih ljudi, a mnoga ljudska društva i politički sustavi uporno

govore o tome kao su svi jednaki ili kako svi trebaju biti jednaki. Tako je osnovna misao-vodilja

francuske revolucije upravo i bila: „Jednakost, bratstvo, sloboda“. U talijanskim je sudnicama

tako uvijek vidljiv natpis: „Zakon je jednak za sve“. Pa ipak, ljudi redovito sumnjičavo vrte

glavom kad se govori o jednakosti i o bratstvu, baš kao što reče pjesnik: „Ni med cvetjem ni

pravice…“ Međutim, apostol Pavao nas uči da tako u kršćana ne bi smjelo biti. Pročitali smo,

naime, danas odlomak iz Poslanice Galaćanima. Galaćani nisu bili Židovi, niti su poznavali

židovske uredbe i zakone. Postali su kršćani po Pavlovu propovijedanju i po krštenju. I sad su

se među njima pojavili neki smutljivci koji su propovijedali kako je bitno i važno biti Židov,

odnosno, obdržavati sve židovske uredbe. I onda Pavao jasno veli: „Doista, koji ste god u Krista

kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema

više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ Pavao, dakle, naučava da treba

nadvladati sve barijere, sve zapreke koje bi dijelile čovjeka od čovjeka ili čovjeka izdvajale od

drugih. Pogledajmo redom.

Nema više: Židov – Grk!

Bilo je veoma smiono za Pavla da kaže da su pred Bogom jednaki i Židov i Grk. To je za

nepojmljivo za Židove koji su sve druge narode smatrali neznabošcima, odnosno štovateljima

nepostojećih bogova i onima koji su nečisti, jer jedu nečistu hranu, jer nisu obrezani i jer ne

obdržavaju obrednu čistoću. Prisjetimo se kako kod suđenja Isusu židovski glavari nisu htjeli

niti ući u dvoranu gdje je bio Pilat, Rimljanin, da se ne bi onečistili! S druge strane, Grci su

nekako s visoka gledali na sve ondašnje narode, jer je – moglo bi se reći – sva ondašnja kultura,

umjetnost i znanost dolazila iz Grčke ili potjecala od Grka. Pa i sam grčki jezik proširio se po

čitavome rimskom carstvu, tako da se čak i u rimu grčki govorilo. Dok su se Židovi hvastali

svojom svetošću i svojim izabranjem, Grci su se hvalili svojom mudrošću, smatrajući sebe

većima od drugih. A Pavao veli: Sada kada ste svi jednim krstom kršteni, ne smije biti nikakvih

razlika među vama. Sve vas je jedan Bog stvorio i sve vas je Krist otkupio i spasio, tako da se

nitko od vas ne smije izdizati iznad ostalih.

182

Nema više: rob – slobodnjak!

Govoreći da više ne bi trebalo biti razlike između robova i slobodnjaka, Pavao je dirnuo same

temelje ondašnjeg društva koje je itekako pravilo razliku između slobodnih ljudi i robova koji

su – baš kao što im i ime govori – bili smatrani robom, kao sve ono što se trži, kupuje i prodaje.

Pavao i to nadilazi i veli da su svi ljudi pred Bogom jednaki, tim prije što su jednim krstom

kršteni i oni koji su za ondašnje društvo bili smatrani slobodnima, kao i oni koju su se smatrali

robovima.

Nema više: muško – žensko!

Koliko je god Grčka u povijesti smatrana kolijevkom demokracije, istina je da u ono vrijeme

žene nisu imale ni blizu ona prava koja su imali muškarci. Na primjer, u ono se vrijeme smatralo

izuzetno nepristojnim i neshvatljivim da bi na nekom javnom skupu neka žena uzela riječ. Pa

kad su bile u pitanju slavne Olimpijske igre, žene ne samo da se nisu mogle natjecati, nego nisu

smjele biti ni u gledalištu. U ono je vrijeme, dakle, svijet bio jasno podijeljen na muškarce i

žene. I sada Pavao veli da pred Kristom, u njegovoj Crkvi ne smije biti nikakvog razlikovanja

između muškaraca i žena: svi su oni djeca Božja i braća i sestre Kristovi po krštenju koje su

primili…

Naše podjele

Možemo samo zamisliti koliku je novost značilo ovo što je Pavao rekao. Međutim, jesu li iduća

stoljeća među kršćanima doprinijela da je ova nauka i zaživjela. Konačno, koliko imaju smisla

imaju i danas ove opomene, koliko su one danas suvremene? Eto, tako Pavao veli: „Nema više:

Židov – Grk!“ Jesmo li mi doista sigurni da se još uvijek ne dijelimo na one koje pripadaju

jednom narodu i na one koji pripadaju drugom narodu? Ili se možda npr. ipak dijelimo na

„purgere“ i seljake, na one sa sjevera i na one s juga, na pripadnike jedne stranke i na pripadnike

druge stranke i to na način da ljude sudimo gotovo isključivosti prema njihovoj pripadnosti?

Zar ne da se čuju komentari: „Znaš li ti što je bio njegov otac?“ Ma, znaš, on ti je iz…“ Nadalje,

kad Pavao veli: „Nema više: rob – slobodnjak!“, ne misli li to, možda, na naše društvene

podjele od toga tko kakvo auto vozi, gdje i kakvu kuću ima, koje mjesto ima u sabori ili u vladi

u kojem upravnom odboru sjedi, kolike se dokopao mirovine, gdje ide na ljetovanje ili na

zimovanje…? I tako se opet dijelimo. A što reći o posljednjoj Pavlovoj tvrdnji: „Nema više:

muško – žensko!“? Ne susrećemo li i danas isuviše muškog šovinizma i u braku i u obiteljima

i na ulici gdje se na ženu doista gleda kao na niže biće? Ne susrećemo li, s druge strane, također

i „bojovni feminizam“ gdje se u ime jednakosti spolova i prava žena zagovara nešto što kalja i

dostojanstvo žene i prava nerođene djece? A evanđelje veli jednostavno da smo svi jednaki.

Ako baš netko hoće biti zapažen, prvi, glavni, velik, onda neka posluša Isusovu riječ koja kaže:

„I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao

da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mt 20,27-28)

Prepoznajemo li se u ovim besjedama? Bog nas je sve stvorio. Krist je za se i za svakog

ponaosob umro i uskrsnuo. Štoviše, Isus se posebno zauzima za one malene i neznatne: „Što

god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,39). Ili želimo na sebe

navući osudu što preziremo ljude prema nekim svojim podjelama prezirući tako Boga koji ih je

stvorio i po Kristu otkupio i učinio svojom ljubljenom djecom? Završimo s ozbiljnom Isusovom

opomenom: „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi

na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 18,10)

183

II.


U našim je crkvama i u našim domovima na počasnom mjestu Isusov križ. Njime se dičimo i

ponosimo. Međutim, važno je ne zaboraviti da je križ znak Kristova poniženja, njegove muke

i smrti, ali i znak njegove pobjede po uskrsnuću. To je i naš put. Preko nevolja ovoga svijeta do

slave uskrsnuća. Međutim, mi, slabi i grešni kakvi već jesmo, počesto živimo kao da je pred

nama ovaj svijet, pa se silno trudimo samo oko ovozemaljskoga. Da bismo u tome smislu danas

Božju riječ čuli i prihvatili, pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste i zazvati na nas Božje

milosrđe.

Gospodine, u davnim si vremenima slao si proroke da ih, uz velike nevolje i protivštine, tvome Izabranom narodu ukazuju na put spasenja. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si sama sebe predao na smrt da nas od smrti grijeha otkupiš a uskrsnuo si da i nas

proslaviš nebeskom slavom. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da s vjerom i pouzdanjem svednevice uzimamo svoj križ, da bismo i mi dospjeli do nebeske proslave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Slušao sam pripovijedanja starih kako su neki za vrijeme drugog svjetskog rata marljivo

skupljali ondašnje kune. Prvo je došla inflacija koja je taj novac obezvrijedila, a nakon rata taj

novac uopće nije vrijedio. A koliki su trud i muku stavljali u taj novac. Ili, da budemo moderniji:

koliko neke žene ulažu novca u glačanje bora, uljepšavanje, koliko se trude da uspore starenje.

Pa ipak vrijeme svoje nosi. I čovjek na ovoj zemlji dokle god živi – stari i smrti se približava…

Zato nam danas Isus progovara kako treba ulagati u neprolazne vrijednosti.

Krist – Pomazanik Božji

Po Božjem nadahnuću Petar veli da je njegov učitelj Isus zapravo Krist, onaj obećani mesija,

Pomazanik Božji. silno je to odlikovanje. Od početaka su proroci po Božjem nadahnuću

najavljivali Mesiju, Pomazanika, tj. Krista koji će donijeti ono konačno spasenje i uspostaviti

kraljevstvo Božje. A znamo da je Bog u Isusu učinio još puno više. Taj obećani mesija je

zapravo sam Sin Božji koji je postao čovjekom i rodio se od Djevice Marije, nama u svemu

jednak, osim u grijehu. Isus je Krist ali ujedno Bog i čovjek.

Treba da sin čovječji bude ubijen… i treći dan da uskrsne

Sada bi čovjek očekivao da Sin Božji, silom i snagom koju samo on ima, konačno ostvari

kraljevstvo Božje, uvede red, zatre dušmane, pokara bezbožne i cijelom svijetu pokaže da je

Bog gospodar svega i da se njemu trebaju klanjati svi narodi. Međutim, Bog za svojega Sina

nema ima posve drugačiji put. Veli Isus: Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine,

glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Isus treba trpjeti

i umrijeti. No, ne radi se tu samo o tjelesnim mukama i o tjelesnoj smrti, nego i o tome da Isus

treba biti odbačen, izrugan, od sviju napušten. To je tajna našega spasenja koju nikada nećemo

do kraja razumjeti. Oduvijek su se crkveni pisci pitali o razlozima takvog Božjeg nauma

spasenja. Naime, Bog koji je svemoguć, mogao je ljude izbaviti iz grijeha jednom svojom

184

riječju. Ne. On šalje svojega Sina od vječnosti da postane čovjekom. Pa su s onda teolozi pitali:

Zašto? Zašto je Bog postao čovjekom? Pa, nakon toga, kada vidimo da je Isus bio odbačen i

mučen, da je bio razapet, opet e čovjek pita: A zašto je Krist morao biti odbačen, zašto je morao

trpjeti, zašto je morao umrijeti tako strašnom smrću? Zašto je tek nakon tolikih strahota moglo

doći uskrsno jutro? Tako s poštovanjem i ushićenošću Pavao kliče: O dubino bogatstva, i

mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista,

tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? (Rim 11,34).

Neka danomice uzima svoj križ

E, kad bi samo ostalo na tim pitanjima! Međutim još smo više ispunjeni pitanjima kada je u

pitanju naš vlastiti život. Isus ne okoliša. Mirno veli: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne

sama sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Toliko smo puta čuli tu riječ i

nikada je nismo – a vjerojatno i ne možemo! – do kraja shvatiti ni prihvatiti. Odreći se sebe.

Danomice uzimati križ i slijediti Isusa… To je muka svakog čovjeka, pa i onoga koji misli da

je vjernik, pa i onoga koji se svojski trudi živjeti po Božjim zapovijedima. Čovjek se, dakle,

trudi. I onda mu se dogodi nevolja, nesreća, koji puta upravo tragedija. I to nevolja koja traje.

Teška bolest. Neprežaljen gubitak. Razdor u kući. A čovjek se tako trudio biti i čovjek i vjernik.

Pa onda – kako bi se to u našim južnijim krajevima reklo, Zašto baš meni? Pa nisam se ja

stinama na Boga bacao! I onda stvarno vidimo kako smo nalik Isusu koji je bio i odbačen i

ponižen i mučen i razapet.

Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga…

I onda nam Isus daje jednostavan odgovor: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko život

svoj izgubi poradi mene, tak će ga spasiti. Samo to je rješenje. Mi ne možemo spasiti svoj

ovozemni život. Istječe nam između prstiju. Ono oko čega se moramo i trebamo truditi jest

život po Evanđelju, jest vjera u Isusa da po mukama i nevoljama idemo k njemu. Naravno,

braćo i sestre, ovdje se nipošto ne radi o tome da bi čovjek trebao voljeti svoju muku, ili da bi

– što bi bilo doista lud! – silom tražio muke i nevolje. Radi se jednostavno o tome da prihvaćamo

iz Božje ruke život kakav nam se nadaje, da se veselimo životnim radostima, ali da s vjerom i

pouzdanjem prihvaćamo i životne nevolje. Jer – i to je ono najvažnije! – Isus je tek nakon muke

i smrti dospio do slave uskrsnuća. Tako i mi, po riječi Isusovoj, dopuštamo da u ovome svijetu

budemo takozvani gubitnici, prihvaćamo muke i nevolje jer znamo: ako smo slični Isusu u

njegovoj muci i smrti, bit ćemo njemu slični i u njegovu uskrsnuću. Jer – naopako! – tko se god

trudi samo oko ovoga života prije ili kasnije osjetit će svu gorčinu uzaludnoga posla. Naprotiv,

nama je najvažnije biti s Isusom. Pa ako smo s njime na svadbi u Kani Galilejskoj – Bogu hvala!

ako s njime na putu u Jeruzalem kada nam kliču – opet Bogu hala. Ali ako smo s njime na

njegovu križnom putu – opet Bogu hvala. Jer Bog vidi i zna. Nama je najvažnije da smo s

Isusom, jer nas samo on dovodi do slave uskrsnuća, jer samo on na takav način može ispuniti

dubokim smislom naš sadašnji, a pogotovo budući život.

III.

Život spasiti?

Djeca na pješčanom kupalištu grade kule od pijeska. I onda, pri koncu dana dolaze plimni

valovi. Malo po malo uzdiže se razina vode, valovi prijete kuli. I eno, djeca grade brane da

zaštite građevinu, čak i svoja tijela postavljaju kao zapreku. A stariji se smješkaju znajući da je

185

to uzaludan posao. Pa čak ako bi i uspjeli sačuvati veći dio građevine, sutradan kad se vrate,

neće zateći ništa. Valovi su numoljivi a pijesak nestalan.

Doista, što čovjek može spasiti? Što je to u njegovim rukama? Život? Godine koje dolaze? Evo

što nam danas Isus o tome govori. On prvo pita svoje učenike što to ljudi o njemu govore. I

saznaje da ga ljudi visoko cijene smatrajući ga Ilijom ili već nekim od drevnih proroka. Šimun

Petar, nadahnut, ispovijeda Isusa Kristom i Spasiteljem. Pobožan Židov nije mogao ništa

većega zamisliti za nekog čovjeka. Ta Krist je vrhunac svih njihovih snova, on je ostvarenje

svih Božjih obećanja. Isus, naravno, ne niječe, ali - kako on to već voli činiti - govori u

paradoksima, posve suprotno od onoga što bi čovjek očekivao. Veli da se valja odreći samoga

sebe i nositi svoj križ. I onda sažima svoju misao: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a

tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti.“

Upravo tako Gospodin čini. Ne želi pošto-poto spasiti svoj život, svoj proročki ugled. On ide

prema vlastitoj smrti. I ne bježi. Kao što nije bježao od svoje ljudske naravi, kao što nije bježao

od skrovita života u Nazaretu i od napora tesarskog posla, kao što nije bježao od vreline ljeta i

dugih putovanja. Sin Božji nije bježao. Suočavao se i s nevjerom ljudi i s nezahvalnošću onih

kojima je pomagao. I nije pozvao nebeske legije anđela da ga izbave od slugu velikoga

svećenika i iz Pilatovih ruku. Isus nije išao za tim da spasi svoj život. Sve je uložio samo u

jedno: činiti volju svoga nebeskog Oca. I po tom ulogu je sve dobio. Budući da je bio poslušan

sve do smrti, smrti na križu, Bog ga je preuzvisio iznad svih nebesnika, zemnika i podzemnika.

To isto Gospodin i nama poručuje. Ne možemo mi spasiti svoj život. Kao što dijete ne može

sačuvati svoju kulu od pijeska na morskoj obali. Sve, baš sve nam izmiče između prstiju.

Pogledajmo samo malo u sebe, pogledajmo oko sebe! Za što se mi borimo? Za koje probitke

trošimo toliko snage? Važan mi je uspjeh među ljudima, uspjeh na poslu. Važno mi je što ću

odjenuti, kako se pokazati među ljudima. Važno mi je kakva ću kola voziti. Za žene će možda

biti „pitanje života i smrti“ upravo ovakva haljina ili ovakve sandale, za nekoga će biti prevažno

da bude viđen ovdje ili ondje, s ovim ili s onim. I što od toga mogu zadržati? Što me od toga

doista stvarno može ispuniti, tako da mi srce bude puno i spokojno?

Pravi kršćanin, poput Isusa ne boji se „izgubiti“ svoj život. Možemo izgubiti i zdravlje i

razumijevanje naših bližnjih. Možemo biti i u tjeskobi i u stisci. Možemo silno trpjeti od naših

najbližih. Može se dogoditi da smo i sami sebi teški zbog vlastite naravi. I patit ćemo, baš kao

što je i Isus govorio: „Žalosna je duša moja do smrti.“ Međutim, duboko je u nama Isusova riječ

i snaga Duha Svetoga: „Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“

186


I.


Biti vjeran Bogu i vlastitoj savjesti nije uvijek lako. Konačno, sve ono što vrijedi, košta truda i

napora. Tako nam se i u današnjoj Božjoj riječi u prvi nam može činiti da je Bog jako zahtjeva.

Međutim, Bog traži i nas i naše predanje, a zauzvrat nam daje sama sebe, sreću njegova

Kraljevstva. Zamolit ćemo Gospodina da nas učini hrabrima vršenju njegove volje, da bi nas

onda mogao učiniti i vrijednima svojih obećanja.

Gospodine, ti si nas stvorio i pozvao da živimo kao tvoji sinovi i kćeri. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas pozivaš da zahtjevnost tvoga evanđelja u potpunosti prihvatimo u svome životu.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da uzmemo udjela u nebeskom kraljevstvu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ljudi traže primjere velikana i dive im se. Tako se divimo i najbržem i najljepšoj i nobelovcu i

istraživaču, kao što se divimo plemenitim, velikim i svetim ljudima. I sva ta naša divljenja i

počast koju iskazujemo tim ljudima na neki način odražava i naše uvjerenje da mi sami nikada

taj ideal nećemo postići. Tako je redovito i sa svecima koje slavimo. Što ih više uzdižemo, što

više ističemo njihova velika i junačka djela, njihovu vjernosti i uzvišenost, to smo više uvjereni

da to zapravo i nije za nas. U vjerskom smislu sebe stavljamo negdje u prosječnost i smatramo

da smo time jako puno postigli. Međutim, Biblija nam pred oči stavlja obične, redovite ljude

koji su nam pokazali da je moguće biti Bogu posvema vjeran.

Pred njim dvanaest jarmova

U vrijeme proroka Ilije jedna je haljina predstavljala određeno bogatstvo. Imati nekoliko ovaca

i koza značilo je biti u dobroj mjeri siguran od gladi. A kad bi čovjek posjedovao jaram volova

(jedan par) to se smatralo velikim bogatstvom. I onda je Ilija naišao na Elizeja koji je imao

dvanaest jarmova volova. Očito, to je već bio vele-veleposjednik. Čuli smo u prvom čitanju.

Kad je Ilija na nj bacio svoj plašt, Elizej žrtvova jaram volova, počasti ljude volujskim mesom

i pođe za Ilijom da ga služi. Pomislimo: Ilija je u ono vrijeme bio velik i poznat prorok, čovjek

Božji … ali da čovjek ostavi onoliko bogatstvo te da sav svoj život stavi njemu u službu… To

je doista velika gesta. Biblija nam kasnije govori da je tako i Elizej kasnije postao velikim

prorokom, ali je ipak nevjerojatno, kako je on sve ostavio i svoj život posvema promijenio.

Isus izgleda jednako strog prema svojim učenicima. Svom učeniku ne dopušta niti da pokopa

vlastitog oca, niti da se osvrne kada ga počne slijediti. Takvi nam zahtjevi i takav stav mogu

stvarno izgledati pretjerani, fanatični, neljudski, uskogrudni… Zar čovjek treba kidati sve

ljudske veze, posvema se odreći i svoje obitelji i svoga roda i svojih ljudskih potreba i posvema

se uključiti u neki mehanizam koji ga guta“, „otuđuje“ i čini takvim da se čovjek sam više ne

može prepoznati? Čovjek se može stvarno zapitati, nije li to sve skupa ludo, prestrogo,

nestvarno, izvanzemaljsko, rezervirane za neke posebno obdarene svece, luđake, neshvatljive

ljude.

187

Zahtjevnost redovitog života

Stvarno, je li to normalno da čovjek sve podredi Božjem planu – kao što je to u bilo u slučaju

Elizeja i u slučaju apostola? Da bismo to bolje shvatili, može nam pomoći primjer iz redovitog

života. Pogledajmo kako čovjek zbog karijere ili zbog posla odlazi na kraj svijeta, kako

doslovno ne može doći na pokop svome ocu, kako toliko toga žrtvuje: spava u barakama, radi

prekovremeno, podnosi strašne napore jer je uvjeren da tako otvara bolju budućnost svojoj

obitelji. Pogledajmo uz koliko napora čovjek podiže svoju obitelj, a da se u isto vrijeme ne

smatra nesretnim, nastranim. Dakle, kada bolje pogledamo, nama je zapravo razumljivo da

čovjek puno toga važnoga žrtvuje zbog posla, napredovanja, športskog uspjeha, zbog vlastite

obitelji. Pri tome se, naravno, ne radi o tome da bi čovjek prezirao ono što je žrtvovao, nego

jednostavno stvarni stavlja na vlastitu ljestvicu vrednota, onu koju smatra za sebe ispravnom i

dobrom. I još nešto veoma važno. Čovjek koji npr. zbog olimpijske medalje žrtvuje puno

zabave, novca, vremena, boravka s vlastitom obitelji, koji provodi poseban režim života,

prehrane, navika, čovjek koji praktički sve ili gotovo sve podređuje olimpijskim igrama, takav

čovjek nipošto ne smatra sebe nesretnim. On je jednostavno uvjeren da je olimpijsko natjecanje

toga vrijedno i on se veseli i vježbanju i natjecanju i eventualnoj medalji. I nitko te ljude neće

smatrati ludima, fanaticima, nenormalnima…

Kristom zahvaćeni

Govoreći o svom pozivu i životnom putu kao apostol, Pavao jednom prigodom svjedoči: „Ne

kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam

i zahvaćen od Krista.“ (Fil 3,12) Upravo to. Pavao je očaran Kristom Pavao je Kristom

zahvaćen. U istoj poslanici Pavao veli: „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga

najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i

otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem“ (Fil 3,8-9).

Tko stavi ruku na plug…

Evo i nas kao Isusovih učenika. Što za nas znači to što smo kršćani, što za nas znači Kristov

poziv? Je li evanđelje osnovni smisao i pokretač našega života, ili je to lijepi ukras. Ići za

Bogom traži odlučnost. U slici spaljenog jarma i žrtvovanih volova, u slici trenutnog ostavljanja

svega, čak tako da se ne pokapa vlastiti otac dano je razumjeti koliko mi treba biti važno

kraljevstvo nebesko. Previše? Nipošto. Elizeju je proročki poziv bio najvažniji, bio je temeljna

odrednica njegova života. Eto, upravo to hoće i Bog. Ne da mu usput služimo, ne da idemo k

njemu smo kad nam je dosadno ili kad nam nužno treba pomoć. Ta to i mi ljudi preziremo!

Posve je razumljiv Kristov zahtjev. Zato, evanđelje treba postati temeljem vlastitog života. Npr.

evanđeoski zahtjev o poštovanju roditelja, o praštanju neprijateljima, o skrbi za slabe i

nezaštićene, o čuvanju svetosti braka i obitelji, o poštovanju tuđeg vlasništva i dobrog glasa, o

brizi za opće dobro… svi ti zahtjevi i evanđeoski stavovi trebaju biti temeljem našega života.

Zato i posao i zarada i slava i užici i bilo što od ovoga svijeta treba pred time ustuknuti .

Evanđelje treba imati osnovnu ulogu u našem životu ili će za nas biti posve beskorisno. Ako to

i ne možemo u potpunosti ostvariti i ostvarivati, za tim trebamo ići, oko toga nastojati, za to se

boriti. Športaš koji se puno trudi i žrtvuje možda će osvojiti olimpijsku medalju. A onaj koji se

žrtvuje i trudi oko Kristova evanđelja, uvijek daje duboki smisao vlastitom životu i Kristovom

snagom dobiva nagradu vječnoga kraljevstva.

188

II.


Bog nas je stvorio, od Boga dolazimo, u Bogu živimo i Bogu idemo. Međutim, u nama je još

uvijek naša ranjena ljudska narav, pa nam se onda lako dogodi da „kliznemo“ prema zlu. Koliko

god smo rođeni iz Božje ljubavi, tako da nas najviše ljubav može ispuniti, ipak se u nama nađe

koji puta i nepotrebne tvrdoglavosti, inata, sve do netrpeljivosti i mržnje. Molit ćemo zato danas

Gospodina da udalji od nas svaku srdžbu, viku i hulu te da nas ispuni svojim mirom i

blagotvornom riječju, da bismo i mi bili blagoslov u ovome svijetu.

Gospodine, u svojoj neizmjernoj ljubavi ti si sve dobro stvorio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si blagoslov vječnoga Oca, ti si Spasitelj slabih i grešnih, ti si oplemenitelj naših

duša. Kriste, smiluj se!

Gospodine, po tebi i mi možemo biti nositelji mira, radosti, dobrote i svakog blagoslova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ljudi su oduvijek imali predrasuda. Tako im je, na primjer, bilo važno jeli netko bogat ili

siromašan, slab ili jak, školovan ili neškolovan, je li muško ili žensko, klerik ili laik, član ove

ili one stranke, a da o narodnosti i ne govorimo.

Jer je bio na putu u Jeruzalem

I u Isusovoj je domovini bolo puno podjela i predrasuda. Znalo se dobro, tko je Židov, a tko

Rimljanin, tko je pismoznanac, farizej, saduceji, a tko običan Židov. K tome osobit se razdor,

pa i mržnja osjećala između Židova i Samarijanaca, koji su, zapravo, također bili Židovi, ali su

se od njih nešto razlikovali u vjeri. Nevolja je bila u tome što se Samarija nalazila između

Galileje i Judeje, pa su Galilejci često doživljavali neugodnosti kad bi preko Samarije išli u

Jeruzalem. I dogodilo se, eto, da je Isus u jednom samarijskom selu zatražio prenoćište, ali ga

oni nisu primili samo zato što je bio na putu za Jeruzalem. Bilo je to vrlo ružno. Isusu je to bilo

sigurno žao.

To je ono, braćo i sestre, što se gotovo svednevice događa među nama: u našim obiteljima,

među rodbinom, znancima, susjedima, u našem narodu. Vrlo dobro znamo tko je utjecajan, a

tko nije; tko je školovan, a tko ne; tko je profesor, a tko običan radnik. Pa se onda dijelimo

ovako i onako i – što je najgore – ne gledamo čovjeka u oči i dušu, nego kroz njegovo ime,

funkciju, ugled, zvanje i zanimanje. I time pogrđujemo Boga koji nas je sve stvorio, time

vrijeđamo Isusa koji je rekao: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni

učiniste! (Mt 25,40). Mi nismo ni svjesni da pogrđujući stvorenje – čovjeka – pogrđujemo

Stvoritelja, Boga i Otkupitelja, Isusa Krista.

Neka oganj siđe

U apostolskim je žilama uzavrela krv. U svom gnjevu braća Ivan i Jakov odlučno kažu Isusu:

Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih? Čini nam se nevjerojatnim

To je onaj Ivan, ljubljeni učenik, onaj Ivan koji kasnije u evanđelju i poslanicama toliko govori

o ljubavi. To je onaj Jakov koji je od apostola prvi položio život za Isusa. A sada – pobili bi

cijelo selo i to zbog jednog neljubaznog domaćina. Nije čudo da su ovu dvojicu – vjerojatno ne

189

baš u pozitivnom smislu – drugi učenici kasnije prozvali Boanerges, što u prijevodu znači

Sinovi groma. Isusu, naravno, ne pada napamet pobiti cijelo selo. Kori svoje učenike. Braćo i

sestre, neka nas Gospodin očuva od izljeva bijesa. Neka nam Gospodin udari blago srce. Kolika

su se strašna zla dogodila i kolika se strašna zla događaju zbog toga što su neki toliko puni sebe

i što se ni malo ne trude susprezati vlastiti bijes. Kako bi to bilo strašno i strahotno kad bi Bog

imao i najmanji dio našega bijesa. A gle što Bog čini. Matejevo Evanđelje, navodeći tekst Izaije

proroka, ovako predstavlja Isusa: Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah (…) trske stučene

prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti - sve dok do pobjede ne izvede pravo. Ime

njegovo nada je narodima! (Mt 12,20)

I odoše u drugo selo

Kako se riješio problem? Nije Isus tim ljudima održao propovijed, nije im se prijetio sudom

Božjim. Nije činio ništa nasilnoga. Problem je riješen veoma jednostavno. Nisu svi Samarijanci

bili tko uskogrudni i netrpeljivi. Otišli su učenici s Isusom i drugo selo, našli prenoćište i mirno

prenoćili. Bez buke, bez sukoba, bez zle krvi i otežale savjesti. Tko zna, možda se ono

negostoljubivo selo kasnije prvo obratilo na propovijedanje đakona Filipa i apostola!

Za nas je također put jednostavan. Nekad se u sitnicama, ali i u krupnim stvarima suočimo s

netrpeljivošću, nepravdom, nasiljem, mržnjom. Ne možemo mi odmah cijeli svijet dovesti u

red! Ne trebamo se odmah uzdizati iznad drugih da im pokažemo kako ih nadvisujemo znanjem,

ljudskošću i željeznom logikom. Ne trebamo odmah zvati policiju, svoga kuma u ministarstvu

ili se pozivati na europski sud za ljudska prava. A pogotovo ne smijemo mržnjom uzvraćati na

mržnju, zlom na zlo. Daleko je to od evanđelja Isusa Krista! Jednostavno je rješenje. >Pred

slijepom silom ili mržnjom koji puta se treba samo izmaknuti. Onaj progonitelj ili mrzitelj

možda je takav samo u tome trenutku. Tko zna kako će biti sutra. Stvarno nema potrebe da mi

sami dolijevamo ulje na vatru.

I ono što je najvažnije. Ja ne želim činiti zlo, ne želim se osvećivati zato što to Isus tako veli.

Međutim, još mnogo više, ja ne želim da mržnja drugoga rađa u meni mržnju, da nečovještvo

drugoga učini od mene nečovjek, ne želim dopustiti da e tako zlo umnožava, ne želim ja sam

postati mrziteljem. Naprotiv, svoje srce čuvam od svakoga zla, svake zle pomisli. Tako će moj

život – bio ja toga svjestan ili ne, noću i danju – biti sol zemlje i svjetlost svijeta, zato ću ja biti

kvasac dobrote u ovome svijetu.

Isus je donio mir i blagoslov ovome svijetu. Dao Bog da i ja budem nositelj toga mira, toga

blagoslova i te radosti u ovome svijetu, baš kao što je to bio sveti Franjo i toliki Božji ugodnici.

III.

Obazirati se natrag

Koji su najopasniji vozači na cesti (osim onih što prebrzo voze ili su pripiti)? Naravno, oni

neodlučni, oni koji npr. krenu u pretjecanje pa odjednom stanu kočiti. Takvim postupkom sebe

ugrožavaju, a druge zbunjuju. Slično je i s pješacima koji prelaze cestu, pa se nasred ceste počnu

vraćati. U prometu, ali i u životu, važna je odlučnost.

Tako i Isus danas progovara. Jasno i nedvosmisleno: „Nitko tko stavi ruku na plug, pa se obazire

natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.“ Oni stariji među nama sjetit će se kako se dobar

190

orač raspoznaje po pravocrtnoj brazdi iza sebe, a isto je tako i s dobrim kormilarom. Naravno,

ako se orač ili kormilar obaziru natrag, brazda im neće biti dobra. Bolje da nisu ni započeli taj

posao.

Tako je i s pozivom u kraljevstvo Božje. Ne može se čovjek uvijek iznova osvrtati i preispitivati.

Onaj tko je krenuo treba ići. Nevolje i nastaju onda kada čovjek prečesto postavlja u pitanja i

preispituje svoja temeljna opredjeljenja. To je opasno i u braku. Kad bračni drugovi nakon

višegodišnjeg bračnog života počnu duboko razmišljati jesu li učinili pravilan izbor, katastrofa

je već na pomolu. Kad čovjek krene za Kristom, pa se uvijek iznova osvrće, onda od njegova

putovanja nema ništa. Tako je Bog prekoravao i stare Židove koji su na putu u obećanu zemlju

plakali za „loncima punim mesa“.

Zašto se ljudi osvrću? Rekli bismo, jednostavno zato što u biti ne vjeruju u put kojim su krenuli.

Tako je bilo i s Judom Iškariotom. Pošao je za Kristom, ali kad je vidio da on ne ispunjava

njegove želje, pokolebao se. Pokušao se vratiti, pa je na odlasku (da unovči što se unovčiti da)

Isusa predao i prodao. Ostali su apostoli - iako slabi ljudi - ipak shvatili da poći za Kristom

znači poći u pustolovinu. Isus ne jamči cvijeće, uspjeh niti klicanje. Govori tvrdo: „Ako su

mene progonili, i vas će progoniti.“ Kao što je Isus prolazio tjeskobu i užas Maslinskog vrta,

tako i apostoli, tako i svaki njegov učenik. Prisjetimo se: apostoli su otvorena srca krenuli za

Isusom kad ih je ono pozvao dok su bili na svojim lađama i za svojim mrežama. Mi bismo rekli:

da su znali što ih sve čeka, dobro bi promislili prije nego što bi krenuli. Pa ipak, oni su pošli i

išli za njim. A nije im bilo lako. Živjeli su u određenoj tvrdoći svojih srdaca, jer za sveg

ovozemnog boravka Isusovog među njima, puno toga nisu razumijevali. I onda, poslije silaska

Duha Svetoga, kad su im se konačno otvorile oči, osjetili su šibe i batine, tamnicu i progone,

glad i žeđ, krive optužbe i potvaranja. Ali su išli. Pavao ide čak korak dalje. Sjećajući se svoje

prošlosti kad je progonio Crkvu (što mu je doista bila velika bol u srcu), snagom Kristovom

mirno progovara: „Što je za mnom, zaboravljam!“

Tu smo i mi. Slijedimo Isusa i njegovo evanđelje u Crkvi. To je jedino bitno. Ako i ne

razumijemo, ako na trenutak i malakšemo, ne želimo se osvrtati i vraćati se na putove koji nisu

Isusovi. Poput Pavla, ni mi ne želimo dopustiti da nas uznemirava naša grešna prošlost. Ne

osvrćemo se. Zagledani smo u Krista i u radost življenja s njim. I to nam dostaje. Ne

zaboravimo: ako nas Krist poziva da krenemo za njim, on će nam po svome Duhu i dati snage

da tim putem i idemo.

191


I.


Nikada ne možemo do kraja razumjeti zašto je ljudska povijest zapravo povijest ratovanja. Kako

to da s jedne strane svi priznajemo da je mir velika blagodat, da u isto vrijeme različiti ratovi i

sukobi nikada ne silaze s novinskih stupaca? Što je to s čovjekom, što je to s nama? Danas nam

Gospodin Isus govori o miru. Htjeli bismo taj mir i za nas i za sve ljude. Zamolit ćemo

Gospodina da uđemo u mir s njime i sa svojim bližnjima da bismo bili dostojni ovih otajstava.

Gospodine, ti si stvorio čovjeka da živi u miru sa svim stvorenjem. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si došao na svijet da dadeš mir. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo nositelji tvoga mira. Kriste, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Što je to mir, mir među ljudima? složit ćemo se da mir nije jednostavno odsustvo rata. U

političkom smislu velimo da je potrebno da svijetom vlada pravedan mir. Međutim, je li to mir

o kojem Krist danas govori u evanđelju. Naime, on poučava svoje učenike da u koju god kuću

uđu najprije reknu: „Mir kući ovoj!“ Što to apostoli trebaju zaželjeti i donijeti svakoj kući?

Kakav je to mir i što je to pravi mir uopće. Vratimo se na početke.

Mir i nemir prvih ljudi

Biblija slikovito izvješćuje kako je Bog stvorio prve ljude i smjestio ih u vrt u kojem im ništa

nije nedostajalo. Ničim nisu bili opterećeni ni u duhovnom ni u materijalnom smislu. Čak su i

bili oboje goli, a da nisu osjećali stida. Rekli bismo danas, oni su živjeli u posvemašnjoj

ravnoteži na području i duha i tijela. I onda se pojavio crv sumnje, pojavio se nemir. Napasnik

im reče: „Bit ćete kao bogovi“. U čovjeku se rodila žudnja i požuda. Živjeti iznad svojih

mogućnosti, tražiti uvijek više, uvijek bolje, tražiti uvijek nove izazove… I dogodilo se ono što

se dogodilo. Čovjek je sagriješio. I grijeh je u čovjeka unio duboki nemir, nesreću, nesigurnost.

Upravo kako veli Knjiga Mudrosti: „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga

na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji

njemu pripadaju. (Mudr 2,23-24) Eto, to je plod grijeha, grijeha koji je uzrok svakom ljudskom

nemiru: ljudi ne samo da nisu „postali kao bogovi“, nego su izgubili i ono što su imali i duboko

se kajali za svoju nezasitnost i za to što su dopustili da ih napast zavede. Na sličan, slikovit

način, vidimo opisanu povijest ljudi koji su htjeli graditi kulu do neba. Živjeli su razmjerno

složno i bili su kadri graditi velike građevine. Ali, eto, htjeli su načiniti građevinu „do neba“,

htjeli su se na svoj primitivni način takmičiti s Bogom, na neki su način opet htjeli „postati kao

bogovi“. I opet se povijest neslavno ponovila. Bog im je pobrkao jezike. Tako sada nisu mogli

sagraditi tu veliku kulu, ali su u isto vrijeme bili i raspršeni, jer se više nisu mogli

sporazumijevati.

Mir i nemiri u ljudskoj povijesti

Nije li povijest prepuna primjera ljudskih nemira i ratova? Toliki su vladari bili i veliki i snažni

u svojim zemljama i onda im to nije bilo dovoljno: uvijek su htjeli i više vlasti i više zeml je i

192

više podanika. Tako je bilo ali gotovo sa svim nama poznatim uspješnim vladarima tijekom

povijesti. Štio je drugo činio Aleksandar Makedonski? Što je činio Julije Cezar? Što su činili

svi rimski vladari? Što je drugo radio Karlo Veliki? A Napoleon? A engleski kraljevi koji su

stvarali svoje svjetsko carstvo na svih pet kontinenata? Konačno, što drugo čine moderni

globalistički osvajači? Nadalje, nisu li Hitlera i Staljina i Musolinija veličali kao božanstva? Ne

gledamo li i mi neke današnje veličine kao bogove? ne zove li se čak i neka emisija „Hrvatski

idol“ ili tako nekako? I nikad mira. Uvijek neki nemir za još više vlasti, a vlasti i bogatstva

nikad dovoljno…

Naši nemiri

Za nas je duboko istinita pjesma Petra Preradovića čija prva kitica glasi: „Ljudskom srcu uvijek

nešto treba / zadovoljno nikad posve nije, / Čim željenog cilja se dovreba, / sto mu želja opet iz

njeg klije“. Tu su naši nemiri i tu je izvor naše nesreće. Uvijek iznova žudimo, uvijek iznova

tražimo više i više. Žudimo za bogatstvom, za posjedovanjem. Uvijek bolji mobitel, uvijek više

odjeće, uvijek noviji modeli automobila ili kućanskih aparata, uvijek veća kuća ili stan, kuća za

odmor… Uvijek više novaca. A onda, uvijek više vlasti i utjecaja u užoj i široj obitelji, u općini

i u županiji… I – samo kad bismo to htjeli priznati! – sve se to svodi na ono da „budemo kao

bogovi“, mali bogovi u kući, u obitelji, na ulici, na cesti, u gradu… A na koncu: mirni? Sretni?

Zadovoljni? Nikada. Nemir i nemir. To je prava ovisnost: uvijek nam trebaju veće i veće doze

i nikada dovoljno.

Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!

Isus šalje svoje učenike da svakoj kući u koju uđu, navijeste mir. Upravo nam to Isus želi reći.

Da je mir u Bogu, da je mir u smjernu i zadovoljnu srcu. Da je mir u dobrostivu srcu. Da je mir

u ljubavi, dobroti, nježnosti. Da je mir u praštanju, strpljivosti, u malenim znacima pažnje, u

malim radostima. Rekoše anđeli prigodom Kristova rođenja: „Slava na visinama Bogu, a na

zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14). Zato uskrsli Isus naviješta i želi mir

svojim učenicima. Zato nam veli: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“. Želi nam reći da

se ne smijemo dati opsjeniti varkama ovoga svijeta da nas može smiriti i mir donijeti ništa što

je isključivo od ovoga svijeta. Stvarno nisu neke pobožne, zastarjele fraze reći da je svijet

prolazan i da nas ovaj svijet sam za sebe ne može usrećiti. Mnogi i premnogi su s gorčinom

došli do kraja puta i uvidjeli da ih kao ljude nisu ispunili nikakvi užici, nikakva slava, nikakva

vlast, shvatili su da na koncu ostaju sami sa svojim besmislom. Zato veli psalam: „Samo je u

Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. (Ps 62,2). S druge pak strane, ako čovjek traži

najprije kraljevstvo Božje, dobit će i na ovoj zemlji ono što mu treba, jer Bog ne želi biti prema

nama stisnute šake, baš kako prekrasno veli jedan drugi psalam: „Uzalud vam je ustat prije zore

i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje. (Ps 127,2)

II.



Bogu se sviđa širiti svoju radosnu vijest spasenja i iskazivati svoju dobrotu i milost po nama

ljudima. Bog nas čini svojim suradnicima i daje nam u tome smislu odgovarajuće sposobnosti

i darove. Mi bismo, sa svoje strane, trebali biti živa slika Božje mudrosti i Božje ljubavi na

193

ovome svijetu. Bolno smo svjesni kako je ta Božja slika u nama i po nama redovito mutna i

nejasna. Pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste, da nas onda Bog učini svojim vjernim i

revnim poslanicima i suradnicima, da bi tako njegovo spasenje doprlo do svakog čovjeka dobre

volje.

Gospodine, ti si poslao svoga Sina ne da sudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi.


Kriste, ti si poslao sedamdeset i dvojicu učenika da naviještaju evanđelje i liječe svaku bolest i nemoć u narodu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas šalješ da budemo glasnici tvoga mira i djelatnici tvoga spasenja u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Djeci je važno da drugi uoče i pohvale njihove sposobnosti. Zato se često čuje ono dječje:

„Mama, vidi me!“ Naravno, svi smo mi u srcu djeca (samo što mi neke svoje porive sakrivamo,

a djeca ne). Tako su se kao djeca ponijeli Isusovi učenici u današnjem evanđelju. Valja nam

imati na pameti, da je evanđeoski odlomak koji smo danas čuli, zapisan iza 70. godine, dakle,

u vremenu kad su se u Crkvi već počele događati određene podjele i nadmetanje među nekim

putujućim misionarima i stalnim učiteljima u pojedinim Crkvama. Čovjeka lako ponese, slava

i moć!

Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!

Evo, Isus šalje sedamdeset i dvojicu učenika da idu dvojica po dvojica u svako mjesto u koje je

on imao doći. Poslao ih je da naviještaju evanđelje i da liječe bolesnike. Učenici su bili uzbuđeni

i oduševljeni. Sada će samostalno nastupati i djelovati Isusovom snagom! Isus im daje

dvostruku zadaću: da naviještaju, ali i da liječe bolesnike. Učenici su krenuli kako im je Isus

rekao. I uspjeh je bio iznad svakog njihovog očekivanja! Učenici su, naime, dobro znali, da oni

sami nisu osobito vješti Svetome pismu. Znali su oni dobro da su posve obični ljudi. Znali su

veoma dobro da nisu ni proroci ni čudotvorci. Kad ono – gle! Ljudi ih slušali. Ljudi ih primali

u kuće. Štoviše, učenici su počeli liječiti bolesnike. Više su se učenici tome čudili negoli ljudi

koji su ih molili za pomoć i kojima su pomogli. Oni – ozdravljali bolesnike. Gotovo im došlo

da kao djeca kliknu: „Mama, vidi me!“ I – konačno – dogodilo se i to: na njihovu riječ

pokoravali su im se nečisti duhovi. Židovi onoga vremena priznavali su čudesa učinjena u Božje

ime. Međutim, po njihovu shvaćanju, najveće moguće čudo koje čovjek može učiniti Božjom

snagom upravo je to: izgoniti nečiste duhove. I to su ti učenici činili.

Zato su se vratili oduševljeni. Poslanje je bilo uspjelo iznad svih očekivanja. Izvješćuju Isusa.

I tako njih svih sedamdeset i dvojica. Zacijelo su pomislili ovo: pa oni su sila koja može

promijeniti svijet! Za mjesec ili dva preobratit će cijelu svoju domovinu, a onda nakon toga

osvojit će cijeli ondašnji svijet! Oni i Isus s njima. Što se njih tiče, Isus može uzeti godišnji

odmor, oni će to već srediti…

Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju…

Isus stavlja stvari na svoje mjesto. Veli jednostavno: Evo, dao sam vam vlast da gazite po

zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali, ne radujte se

što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima. Nije,

dakle, bitna sva snaga i sila koju su učenici dobili. Ne trebaju se oni tome radovati. To su dobili

194

da bi lakše mogli djelovati. Oni se, zapravo, trebaju radovati što su dionici kraljevstva

nebeskoga. Ne trebaju se hvastati darovima koje su dobili. Od Boga je to. Zato nema mjesta

nikakvoj oholosti.

Mi učenici?

Događa se, naravno, i nama da nas Bog obdari velikim i neočekivanim darovima. Počnimo od

nas – svećenika. Ipak je poseban osjećaj predvoditi misno slavlje, tumačiti Božju riječ i upravo

osjetiti kako vjernici u misi sudjeluju s pobožnošću, uvjerenjem i predanošću. Pa onda kada

svećenik govori utješne riječi na sahrani, kad blagoslivlja ženidbu, kad – u ime Kristovo i u ime

Crkve – pomiruje grešnike s Bogom i Crkvom. Pa onda nas još s poštovanje pozdravljaju, a

koji puta neka bakica i ruku poljubi… Kako se onda čovjek može lako ponijeti i unijeti, kao da

je on sam važan i velik… Tako je i u drugim životnim okolnostima. Stvaramo obitelj, rađamo

i odgajamo djecu, napredujemo u poslu, imamo neke političke ovlasti… Ljudi nas s

poštovanjem susreću, gdjekoji se ulaguju… A što tek reći o onima koji imaju, ili misle da imaju

darove liječenja, darove jezika, darove molitve, darove iskustva Božje blizine i ine duhovne

darove? I onda se lako ponesemo, da nas je upravo smiješno gledati kad se ponašamo kao mala

djeca koja viču: „Mama, vidi me!“

A Isus veli ovo: sve što si dobio, nije zbog tebe. Pogotovo nije zbog toga da bi se ti smatrao

većim, pametnijim, boljim… Darovi su to koje mi je Bog udijelio. Darovi koji trebaju biti u

službi bližnjih. Daleko bi od nas trebala biti svaka uznositost i oholost. Oholost je žuč koja

zagorčava i uništava svaki lijepi Božji dar i pretvara ga u vlastitu suprotnost. Bez ljubavi i

poniznosti dar propovijedanja je pusto pametovanje, dar liječenja – iskazivanje vlastite snage…

Neki duhovni dar, stvarni ili umišljeni poput govora u jezicima, ili liječenje, bez duha

poniznosti postaje put u propast oholim i umišljenim dušama. Pogledajmo: koje je Marijino

čudo zapisano u Novom zavjetu? Koja njezina propovijed? Tko se obratio na osnovu njezinih

duhovnih darova? A najveća je od svih ljudi! Bogu se, eto, svidjelo širiti evanđelje po jednom

Petru ili po jednom Pavlu koji se u veličini i svetosti nikako ne mogu mjeriti s Marijom.

Međutim, hvala Bogu, i Marijina veličina i veličina svetih apostola jest upravo u tome d su se

smatrali poniznim službenicima Božjim i nisu se uznosili darovima koje su od Boga dobili. Za

moju duhovnu vrijednost pred Bogom dar je posvema nebitan. Bitna je moja podložnost Bogu

i moja svijest da je sve po njemu, od njega i u njemu. Važno se da se Božjim darovima služim

u službi drugima. Tako su radili Božji velikani. Neka i nas u tome smislu Gospodin obdari

poniznošću i vjernošću, a ponajviše ljubavlju prema bližnjima.

III.

Vrijedan je radnik svoje plaće

Ljeto je. Mnogi se spremaju na putovanje. Nije lako spremiti stvari, pogotovo kad se putuje s

djecom. Treba brižljivo promisliti što valja ponijeti, što bi nam moglo zatrebati. Ne bismo htjeli, kao prošle godine, da nakon godišnjeg odmora zaključimo kako smo nosili dosta nepotrebnih

stvari, a da smo u isto vrijeme nešto važnoga zaboravili. K tome, na putu nam valja paziti da

ništa ne izgubimo, da ništa ne zaboravimo, da nas ne pokradu, da se zalihe ne iscrpe...

Isus šalje sedamdesetdvojicu na put. Trebali su otići u svako mjesto kamo je on namjeravao

doći. I onda im kaže: „Ne nosite sa sobom ni kese ni torbe, ni obuće...“ Krasno, rekli bismo! Pa

od čega biti ljudi trebali živjeti sve to vrijeme? Isus daje jednostavan naputak. Neka svakoj kući

195

u koju uđu požele mir, te ako budu prihvaćeni, neka tamo ostanu, jedu i piju, jer je vrijedan

radnik svoje plaće. Eto. Vrijedan je radnik svoje plaće. Kako to razumjeti?

Rekao bih da Isus ovim svojim naputkom izbjegava dvije krajnosti. Prva je krajnost danas,

izgleda, veoma proširena, a dade se sažeti u pravilo: „Zaraditi po svaku cijenu“. Tu je važna

samo korist onoga koji se tim poslom bavi. Pri tome nije važno koliko netko drugi zbog toga

trpi, jer zarada je u tome slučaju iznad svega: iznad obitelji, prijateljstva, moralnih zakona,

vjere...

Druga je krajnost manje uočljiva. Sastoji se u tome da nekome kao uopće nisu važna materijalna

dobra. Eno i novine znaju zadivljeno primijetiti kako netko sve svoje usluge daje besplatno,

kako neke crkvene zajednice od svojih članova ne traže nikakve priloge, nego naprotiv dijele i

dijele. Pa od čega se uzdržavaju, rekli bismo, baš kako netko duhovito primijeti: „Ne živi čovjek

samo od kruha - nego i od mesa!“ Razumjet ćemo njegovo razmišljanje: naravno da čovjek živi

od svake riječi što izlazi iz Božjih usta, ali mi u ovome tijelu živimo i od kruha svagdanjeg.

Tijekom povijesti bilo je u Crkvi isuviše pokreta koji su prezirali sve zemaljsko i govorili

isključivo o dobrima drugoga svijeta zaboravljajući kako Bog na koncu svakoga dana stvaranja

„vidje da je dobro“ ono što je stvoreno.

Današnje nam evanđelje daje jednostavan i spasonosan put. Učenici odlaze na put s

prvenstvenom željom i voljom da donesu Božji mir i svjetlo evanđelja. To im je prva briga, oko

toga prvenstveno nastoje - da budi nositelji mira. Isus im želi reći da ne budu tjeskobno zabrinuti

ni za novac, ni za smještaj, ni za hranu i piće. Neka budu mirni. Već će ih ljudi primiti u svoje

kuće, dat će im hrane i pića. Neće ni u čem oskudijevati. I oni sve to mogu mirno primiti, jer

„vrijedan je radnik svoje plaće“. Nije u pitanju milostinja nego plaća za učinjenu službu. I Isus

se tako ponašao. Istina, govorio je da je njegovo jelo vršiti volju svoga nebeskog oca, ali je bio

i na svadbenoj večeri u Kani Galilejskoj, bio je na gozbi kod Zakeja, Šimuna i kod Marte i

Marije, dopustio je da njemu i njegovim učenicima neke žene poslužuju iz svojih dobara.

To je i naš put. Sa zahvalnošću primamo Božje darove, svjesni u isto vrijeme da ne živimo

samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta, baš kako veli mudra molitva

Crkve: „Bože,... umnoži u nama svoje milosrđe, da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo

zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska.“

196


I.


„Nije dobro da čovjek bude sam“ jedna je od prvih rečenica koje je Bog u Svetom pismu

izgovorio. Stvorio je čovjeka kao muško i žensko, dao da se ženidba bogati djecom, odredio da

ljudi žive u zajedništvu kao obitelj i kao narod. Po svojoj naravi čovjek želi s drugima podijeliti

i svoje sretne trenutke kao i trenutke nesreće. Bog nas poziva da živimo kao u slozi i ljubavi

braća i sestre, kao njegovi ljubljeni sinovi i kćeri. Da bismo dostojno proslavili ova otajstva

zamolit ćemo Gospodina da od nas udalji svaku neslogu, razdor te da nas ispuni svojom

ljubavlju.

Gospodine, ti si stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična. Gospodine, smiluj se!

Kriste, došao si na svijet otkupiti krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika,

puka i naroda. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas poziva da jedni druge ljubimo onom ljubavlju kojim si ti nas ljubio. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Za vrijeme studija došao sam u jedan strani grda radi tečaja jezika. Po prvi puta u tome gradu i

u toj zemlji. Znanje jezika oskudno. Grad velik, sve vrvi od ljudi, a ja, ne poznajući nikoga,

osjećao sam se posve sam. Toliko ljudi oko mene, a ja se osjećam sam… To je doista moguće

među ljudima: biti sam u mnoštvu ljudi. Naravno, u mom slučaju uskoro sam našao svoje

mjesto i svoje kolege, ali u prvi mah bio je to mučan osjećaj. Eto, o tome nam govori danas

Isus. Pripovijeda o čovjeku koji je bio u nevolji, a ipak, za neke ljude – kao da i nije postojao.

Tom nam prispodobom Isus želi pokazati što znači riječ „bližnji“ i tko je naš bližnji.

Upao među razbojnike

Čovjek je upao među razbojnike. Oni nisu imali prema tome čovjeku nimalo razumijevanja ni

sućuti. Prvo su prvo opljačkaše, svukoše mu odjeću, izraniše i onda još ostaviše pokraj puta d

u onoj pustinji umre od rana i od strašne dnevne žege i noćne studeni. To je tajna ljudskoga zla.

Uvijek se umnaža kao korov, širi se poput zarazne bolesti. Razbojnicima nije bilo dovoljno

opljačkati čovjeka, nego ga još i izraniše i ostaviše u životnoj opasnosti.

Vidje ga i zaobiđe

Čovjek leži gol uz put, polumrtav na žarkom pustinjskom suncu. Prolazi svećenik. vidje ga i

zaobiđe. Čovjeku se možda žurilo. Možda se pobojao da razbojnici i njega iz zasjede ne

napadnu. Možda se bojao zamke. Konačno, nije e htio miješati u problem drugih ljudi. Žuri

kući svojoj obitelji nakon službe u hramu.

Sunce se već polagano spušta. Čovjek leži gol pokraj puta, teško ranjen. Za koji sat će i noć.

Ako ostane onako gol preko noći, sigurno će stradati od studeni. Prolazi i levit. Vidje ga i

zaobiđe. Tko zna što je bilo u glavi toga levita? Možda je žurio da stigne kući prije mraka. Evo,

nakon onog grijeha razbojstva i okrutnosti, sada smo vidjeli ocrtan drugi grijeh – bešćutnost.

197

Ravnodušnost. A bili su to ljudi od koji se to nekako moglo očekivati. Onaj nesretni ranjenik

bio je Židov, dakle, sunarodnjak svećenika i levita. Nadalje, svećenik i levit, kao službenici

hrama po sebi bi trebali biti osjetljiviji za vršenje Božje zapovijedi ljubavi i milosrđa. Kako li

je strašna bešćutnost!

Pristupi mu i povije rane

Kako li je samo u nekoliko rečenica opisana veličina onoga Samarijanca! To jednostavno

moramo nabrojiti. Prvo, Samarijanac je vidio ranjenika. Dakle, nije bio zabavljen samo sobom.

Zapazio je potrebita čovjeka. Drugo, sažalio se. Nije bio bešćutan. Treće, pristupio je ranjeniku.

Ušao je u rizik da i sam strada od razbojnika koji, možda, čekaju u zasjedi. Četvrto, povije rane

i zalije ih uljem i vinom. Potrudio se i još potrošio svoje ulje i vino. Peto, posadio ga je na svoje

živinče. Kraj svoje životinje Samarijanac je morao nastaviti put pješice! Šesto, smjestio ga u

gostinjac i platio smještaj spreman još platiti bude li ustrebalo. Dva denara su bile dvije nadnice.

Zbrojimo. Samarijanac je ušao u rizik da strada. Potrošio je svoje vrijeme, svoje ulje i vino,

svoj novac, „potrošio“ je i svoje noge. I sve to za Židova, on, Samarijanac.

Mi Samarijanci?

Želimo li i mi biti kao onaj Samarijanac trebamo kao prvo primijetiti. I mi tu tek znademo

griješiti. vidimo jad i nevolju i onda okrećemo glavu. Velimo kako to nisu naše brige. Naravno,

ne mora to značiti da se miješamo u poslove drugih ljudi, ali toliko toga možemo učiniti. Pomoći

u različitim akcijama, biti pri ruci našim bližnjima, A to e svakodnevno i više puta u jednom

danu očituje u našem susretu s našim ukućanima, a i običnim ljudima koje susrećemo na poslu

i na ulici. Koji puta jednostavno ne vidimo naše najbliže, naše ukućane, ne želimo ih vidjeti.

Učahurimo se bolesno, samodopadno i sebično samo u svoje probleme i u svoj život, da uopće

ne primijetimo da naš najbliži žudi za našom pažnjom, pohvalom, lijepom riječju. Ne vidimo

da možemo našim bližnjima pomoći. Pogledamo li koji puta iskreno u oči naše najbliže i

upitamo li ih: „Kako ti je? kako se osjećaš? Mogu li ti u nečemu pomoći? Hoćeš li da ti donesem

čašu, da ti pomognem oko spremanja? Možeš mi reći što je bilo, koji te problemi muče…?“

Imaju li naši najbliži dojam da nam je stalo do njih, da smo uz njih, da ih primjećujemo?

Nažalost, kad je u pitanju naš bližnji upotrebi, koliko li se puta i za nas može reći: „Vidje ga i

zaobiđe“… A toliki mali znakovi pažnje u uredu, na poslu u redu dok čekamo u pošti i u banci.

A što reći o ljubaznosti onih koji rade s ljudima? Koliko se često događa da čovjek, npr.

službenik, može svojim malenim naporom učiniti običnom malom čovjeku veliku uslugu. Ono

što je njemu lako, malenom je čovjeku nepremostivo brdo.

Drugo, ne ispitivati uzroke, nego pomoći. To znači da se često zna dogoditi da je netko svojom

krivicom upao u nevolje. Nije naše da ispitujemo, da upiremo prstom i velimo: „Tako mu i

treba…“ Mi svoje trebamo činiti, a Bog jedini sve zna, sve sudi i sve prosuđuje, naravno vođen

svojom beskrajnom dobrotom.

Treće, inkomodirati se, tj. žrtvovati i svoga vremena i svojih dobara. Naravno, da nas pomoć

košta. Košta vremena „živaca“, napora, a košta nas koji puta i napasti da pomislimo kako to baš

i nema smisla, jer, eto, neki ljudi samo iskorištavaju moju dobrotu… Međutim, „Dobro je činit

dobro“. Dobro radi dobra samoga.

Konačno, ne tražiti javna priznanja. Bog je onaj koji vidi, koji zna. Mi činimo dobro

jednostavno zato što je to dobro. A onda – koliko smo puta to iskusili! – kad učinim dobro, ja

198

se osjećam obogaćenim čak do te mjere da zapravo ja primam više od onoga što sam dao. Takav

je Bog. On se ne da darom nadmašiti.

II.


Za stare Židove nije bilo rasprave o Božjim zapovijedima. Njih je trebalo vršiti, a ne o njima

mudro raspravljati. Puno kasnije ljudi su postavljali sve u pitanje, pa su rušili svu vlast i sve

autoritete. To su bile revolucije. I danas je to prisutno. Rado se otimamo svim propisima,

zapovijedima i zakonima, a žudimo za nesputanom slobodom. Današnja nam Božja riječ govori

o smislu Božjega zakona. Da bismo tu riječ mogli plodonosno čuti i ova sveta otajstva dostojno

proslaviti, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti si svoj izabrani narod poučavao po prorocima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svome Ocu bio poslušan sve do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas blago pozivaš da slijedimo tvoju riječ, sebi na spasenje i na blagoslov našim bližnjima Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Čovjek (pogotovo mlad čovjek) teško prihvaća pravila, odredbe, zakone. Tako onda govorimo:

Čemu zakoni? Nije li čovjeku dovoljna savjest? Zar Božji zakon nije čvrsto upisan u našem

srcu? Pa mi sami dobro znamo da treba poštovati tuđi život i tuđu imovinu? Zašto umnažati

propise i zakone? Tako onda znamo s (blagim) podsmjehom gledati na one koji dosljedno,

doslovno i rigorozno obdržavaju sve propise svoje vjere, kao npr. u pitanju post (onako kako

ga stari obdržavaju) ili održavanje blagdanskog počinka, kada naše bake ne žele ni iglu uzeti u

ruke…

Čuvaj zapovijedi njegove

U današnjem prvom čitanju Mojsije govori narodu: Poslušaj glas Gospodina, Boga svojega!

Čuvaj zapovijedi njegove i njegove naredbe, zapisane u knjizi ovoga Zakona! U tim davnim

vremenima bilo je dovoljno reći da su neki propisi Božji, pa da ih se onda bespogovorno slijedi.

Nije se raspravljalo, zašto postoji taj zakon, koja mu je svrha. Za njih je zakon jednostavno bio

Zakon Božji i oni su ga vršili.

I onda su došla neka druga vremena. U središtu ljudske pozornosti više nije bio Bog niti neki

drugi izvanjski autoritet. Čovjek se počeo smatrati jedinim mjerilom. Zato se rado govorilo o

rušenju tabua, o skidanju okova prošlosti, o potrebi da se oslobodimo vjere koja je opijum za

narod. Jednostavno, ne trpimo autoritet sa strane. Danas već mala djeca lupajući nogama o pod

odlučno govore: „Ali, ja to želim!“ Na to ponosni tata veli: „Vidi kako moj mali jasno zna što

hoće. Čvrst karakter!“ I, onda svome princu ispuni svaku njegovu želju. Još od vrtića.

Vratimo se, međutim na zakone koje Mojsije naziva Božjim zakonima. Jesu li to stvarno zakoni

izvana nametnuti čovjeku? Je li to Bog jednostavno jednog dana odlučio da mlađi trebaju

poštovati starije. Ili da je zabranjeno krasti. Neki su drevni mudraci također tvrdili, da je Bog

mogao i suprotno odrediti, jer da se ovdje ne radi o tome da je nešto po sebi zlo ili dobro, nego

da bi se radilo o tome da se Bogu jednostavno prohtjelo odlučiti onako kako je odlučio.

199

Međutim, mi kao vjernici drugačije na to gledamo. Za nas je istina jednostavna. Bog je savršen.

Sama mudrost. Ali i sama dobrota. Bog je Ljubav. Pa onda, nadalje, ovako gledamo: Tko je

stvorio čovjeka? Tko je satkao njegovu narav? Tko je u njega usadio svijest o dobru i zlu? Tko

ga je učinio kadrim da voli i da bude voljen? Tko u njemu budi potrebu za praštanjem,

razumijevanjem, tolerancijom? Od Boga je ljudska narav. Prema tome, kad bi čovjek u

potpunosti bio svjestan svoje naravi i kad bi živio po nutarnjem glasu svoje savjesti, slijedio bi

Božje zakone! Ta, na Božju smo sliku stvoreni! Kad bi netko odbacivao Boga zato da bi slijedio

svoju ljudsku narav, on bi time, opet – i ne znajući! – slijedio Božje zakone i Božje zapovijedi,

jer je Bog našu narav stvorio. Međutim, ostaje i dalje ovo pitanje: ako je od Boga naša narav,

ako posjedujemo svijest o dobru i zlu, ako, štoviše, u nama postoji potreba da dobro činimo, a

zlo izbjegavamo, čemu onda pisani zakon, pa bio on i od Boga?

Prvo, mi vjerujemo da je ljudska narav ranjena grijehom. Koji puta i sami ne vidimo sasvim

razvidno što nam je činiti. Pogubimo se. Zato nam treba sigurnost zakona i propisa. Drugo, već

su stari Rimljani rekli kako nitko ne može biti sudac u vlastitoj parnici. U dvojbenim situacijama

lako i olako ćemo „prosuditi“ da je pravo i dobro ono što ide nama u korist. Zato će mudar

čovjek počesto upitati druge, što oni misle o nekim njegovim postupcima i namjerama, a vjernik

će pogledati što o tome kaže Božji zakon. Za nas, naravno, slijediti Božji zakon ne znači samo

slijediti najbolji i najmudriji put. Za nas vršenje zapovijedi jest i naš izraz štovanja Boga, izraz

naše zahvalnosti za sve ono što Bog za nas čini.

Ova zapovijed … nije za te preteška

Mojsije, nadalje, želi ohrabriti svoje sunarodnjake. Veli: Ova zapovijed što ti je danas dajem

nije za te preteška, niti je od tebe predaleko. Mi se pred zahtijevnošću evanđelja ponašamo koji

puta kao razmažena djeca, koja tvrde da je tablica množenja preteška, da je gradivo preobilno,

da je nastavnik nepravedan… Tako će, onda, odrasli tvrditi kako je nemoguće ne prostačiti,

kako se ponekad mora lagati, kako je u ovom društvu nužno varati ili kako se očijukanje izvan

braka podrazumijeva. I tako onda postajemo sami sebi mjerilo…

A zapravo, slijediti evanđelje jest kako slijediti dobre životne navike, kao što je zdrava prehrana

i zdrav načina života. Slijediti evanđelje koji puta je teško, ono zahtijeva i muke i odricanja (na

primjer kada doista trebam oprostiti), ali zato naše srce ispunja mirom i sviješću da ispravno

činimo. Ne, uopće nije teško vršiti zapovijedi. Naprotiv, teško je, vratolomno i opasno slijediti

svoje strasti, jer prije ili kasnije udarimo glavom u zid… Svevremenska je riječ koju Bog

progovara na usta proroka Izaije: Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem

kojim ti je ići (Iz 48,17).

Blizu ti je Riječ…

Konačno, Mojsije veli narodu: Blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.

Doista, braćo i sestre, blizu nam je Božja riječ, bliz nam je Božji zakon, on je u našem srcu.

Kršteni smo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Od malih smo nogu sricali molitve. Još smo kao

djeca bili poučavani Božjim zapovijedima. Primali smo i primamo svete sakramente. Nedjeljom

slušamo njegovu riječ, slavimo otajstvo euharistije. Dakle, kao prvo, znamo i poznajemo što je

dobro. Bog nas poučava što je dobro. O tome nam jasno govori njegova riječ i nauk Crkve.

Drugo, u nama djeluje Kristova milost, Božja snaga, da to možemo i vršiti. Dakle, imamo

idealne uvjete da činimo dobro. Baš kao što, uglavnom, naša djeca imaju idealne uvjete da

postignu sjajne uspjehe u školi.

200

Na koncu, evo kako još danas možemo pokazati, da je moguće vršiti Božji zakon koji nas onda

ispunja mirom i radošću. To je primjer milosrdnog Samarijanca. Zar ne da svatko od nas, danas,

može pokazati dobrote, razumijevanja i ljubavi prema svojima najbližima u kući. Dao Bog da

naše vjera ne ostane samo na riječima, nego da se djelom pokazuje u svakom trenutku.

III.

Vidje ga i zaobiđe

Kako li samo siromašno dijete zna imati velike oči a u isto vrijeme sramežljiv pogled. Eno ga

kako zadivljeno gleda neku novu igračku ili veću djecu kako su zaneseni nekom igrom. Ne

usudi se priključiti. A gori od želje da se i ono poigra. I onda mu netko pristupi i kaže: „Bi li se

i ti htio igrati?“ Vidjeli ste sigurno ozareno lice u takvom trenutku. Možda smo i mi jedanput

bili takvo dijete. Kako li je divno kad netko zamijeti moju neizrečenu potrebu.

Upravo me ta riječ zahvatila. Isus pripovijeda kako u pustinji, na vrelom suncu pokraj puta leži

polumrtav čovjek. Prisjetimo se, u Isusovoj prispodobi bio je to put između Jeruzalema i

Jerihona, put koji vodi kroz Judejsku pustinju. Na onom žarkom suncu i nepovrijeđen bi čovjek

stradao od žarkog sunca. Dvojica, jedan za drugim, prolaze, vide ga i zaobilaze. Dvojica

hramskih službenika.

Kad bismo tu dvojicu podvrgli ispitivanju, mogli bi oni zacijelo naći opravdanja svoga

postupka. Mogli su pomisliti da je čovjek ionako mrtav ili da će ga već netko pogledati, a oni

su žurili. Ili: mogli su se pobojati da je polumrtav čovjek samo zamka da i oni budu zaskočeni.

Možda je u pitanju bila i obredna čistoća: oni bi se okaljali i ne bi bili prikladni za službu u

hramu. Konačno, mogli su i sami biti optuženi za razbojstvo. A ponajviše: čovjek ranjenik je

muka i nevolja. Treba izgubiti i vrijeme i novac za njega. Zato je rješenje i za svećenika i za

levitu bilo najelegantnije: „vidje ga i zaobiđe“.

Eto, tako ponekad čovjek postupi. Sav sam u svojim brigama i u svojim mislima. Imam svoj

život, svoje obaveze, svoju obitelj i svoj posao. Ne mogu se i ne želim miješati u tuđe poslove.

Nemam vremena niti gledati niti zapažati drugoga kraj sebe. Zar da se pored svojih problema

uznemirujem zbog poteškoća nekog drugog čovjeka? Na svijetu bi bilo najbolje kad bi svatko

svoju brigu vodio. I sve tako. Bešćutno. Baš kako veli poslovica: „Sit gladnom ne vjeruje.“ Ili

kako reče Isus: „Vidje ga i zaobiđe“.

I opet se pronalazim. Naime, ne primjećujem da je u meni zlobe, zlonamjernosti ili zluradosti.

Jednostavno nemam vremena. Pa ja imam strašno važnih poslova. Svećenik će reći da mora

juriti na vjeronauk, da mora pripremati izlet s ministrantima. Drugi će čovjek reći da se mora

pripremati za važnu sjednicu. Drugi neki će opet reći da ima velikih obveza ovdje ili ondje, jer

je „društveno angažirana osoba“. Naravno, ništa ružno i ništa nemoralno. Naprotiv. Međutim,

Isus nam ipak govori da ne smijemo biti slijepi i gluhi za nevolje i potrebe drugih. Konačno,

koja je najveća i prva zapovijed? [to je najvažnije? Djelatna i dosjetljiva ljubav. Jer ako nekoga

doista ljubim (a ljubiti trebam svoga bližnjega), onda kao prvo zapažam njegove potrebe i

učinim ljubav i prije nogo što me zamoli onaj koji je u potrebi. Prisjetimo se Isusove prispodobe

o posljednjem sudu. O čemu ćemo polagati račun? O silnim poslovima i zauzetostima koje smo

imali? Sve će se to odvagnuti u svjetlu ljubavi prema bližnjem: „Bio sam gladan i dali ste mi

jesti, bio sam žedan i napojili ste me, gol i zaogrnuli ste me...“ I ta ljubav treba biti onda potka

201

svega našeg djelovanja. Inače će se i na mene moći primijeniti onaj strašni prijekor: „Vidje ga

i zaobiđe.

202


I.


Mi ljudi upućeni smo uvijek jedni na druge, na pažnju i dobrotu drugih, onih bližih i onih

nepoznatih. A kad čovjek pozove svoje prijatelje za svoj stol, svi se vesele – i domaćin i

uzvanici. A evo, danas smo se sabrali na euharistijsku gozbu, baš kako svećenik u obredu i veli:

„Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!“ Pozvani smo za stol Božje riječi i za stol

Kristova Tijela i Krvi. Krist je domaćin, a mi smo uzvanici. Evo, Gospodin pokazuje koliko

smo mu važni da nas poziva za svoje stol, da nas čini dionicima svoga stola i svoje kuće, svoga

kraljevstva i svoje božanske obitelji. Zamolimo ga stoga da nas učini dostojnima svojih

velebnih darova. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste!

Gospodine, ti si nas pozvao u život, jer si nas ljubio prije postanka svijeta. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti pozivaš u svoje nebesko kraljevstvo svakoga koji te spremno hoće slijediti. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nas okupljaš oko svojega stola kao svoje drage uzvanike. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kako to dobro čini. Ne miješajmo to s ispijanjem kava i s ogovaranjima! Ugošćavati s

međusobnim poštovanjem. Gubimo to i otuđujemo se, a toliko je potrebno!

Gostoprimstvo je pradavna ljudska osobina. Vjerujem da su mnogi za vrijeme domovinskog

rata doživjeli snažno iskustvo gostoprimstva i susretljivosti, bilo da smo sami bili u prilici

otvoriti svoj dom i srce, bilo da smo bili upućeni na ljubav i dobrotu drugih. U starini su ljudi

osobito bili upućeni na gostoprimstvo, ljubav i razumijevanje drugih ljudi. Putovi su bili loši,

siromaštvo veliko, nevolje i pošasti prečesti… Danas nas naša prijevozna sredstva udaljavaju,

a naša sredstva za komunikaciju otuđuju. A duboko u sebi toliko puta žudimo za prijateljskom

rukom, ljubaznim glasom, otvorenim vratima… O gostoprimstvu je riječ i u današnjim

čitanjima. Pogledajmo.

Nemoj mimoići svoga sluge

U prvom je čitanju na dražestan način prikazan istočnjački osjećaj za gostoljubivost. Na ulazu

u svoj šator Abraham vidi trojicu nepoznatih i tajanstvenih putnika. Usrdno ih moli da se

navrate k njemu. Skromno govori da će im ponuditi tek svježe vode i malo kruha, a zapravo

pripravlja cijelu gozbu. Kasniji će tumači Zakona naglašavati da je to bilo providonosno, jer su,

eto, bili to Božji glasnici koji su Abrahamu trebali prenijeti poseban Božji blagoslov. Tako to

tumači i Poslanica Hebrejima, potičući vjernike na gostoljubivost (13,2): „Gostoljublja ne

zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!“ Međutim, Abraham je to učinio jer je

bio velik čovjek, jer je htio pokazati ljubav i gostoprimstvo. Žrtvovao je svoje vrijeme, svoja

dobra, darovao je ponajbolje od onoga što se zateklo u njegovu domu.

Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna

203

Kada daruje, Abraham daruje ponajbolje. U ono vrijeme dobra je hrana bila i cijenjena i skupa

i oskudna. U svom istočnjačkom načinu govora Abraham govori da će putnicima dati tek nešto

vode da se osvježe i malo kruha da se okrijepe, a onda priređuje pravu gozbu. Abraham troši

svoje najbolje brašno i daje da se zgotovi mlado i ugojeno tele. Dodaje tome maslaca i mlijeka.

Za ono vrijeme – pa i danas – takva je gozba bila veoma skupa. Međutim, Abraham to radosno

stavlja pred svoje goste i, kao posljednji sluga, čeka dok oni blaguju. Zaključak je jednostavan:

Abraham daje najvrednije od svojih dobara.

Tvoja žena Sara imat će sina

„Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano“, veli nam Božja riječ (Rim 15,4). Budući

da je i ovaj događaj opisan nama za pouku, u ovom je odlomku opisano i to kako za ovaj čin

gostoprimstva odmah slijedi i nagrada. Naime, nakon, očito, dulje priprave i nakon dulje gozbe

(pustinjski nomadi nikada nisu žurili!), tajanstveni posjetitelji obećaju Abrahamu ono što je

njemu bilo najvažnije, daleko iznad svih želja. Obećava mu zakonitog potomka i to od njegove

žene Sare. To je izgledalo nevjerojatno. Evo zanimljivosti. U današnjem odlomku nije uvršten

nastavak ove zgode. Naime, Sara je taj razgovor prisluškivala u šatoru i slatko se nasmijala.

Ona je, naime, bila već stara žena, jednako kao i njezin muž. Međutim, i u tome se pokazuje

Božja svemogućnost i znademo da se i ova njegova riječ ispunila: Sara je Abrahamu doista

rodila sina Izaka.

Slično je i u današnjem evanđelju. Isus je bio drag gost u kući Marte i Marije. Iako je Isus više

pohvalio slušanje njegove riječi negoli posluživanje, ipak je – primijetili ste – blagovao od

onoga što je Marta pripravljala. Još je zanimljivije da je u kršćanski kalendar uvrštena upravo

Marta, a o Mariji nema spomena. Tko zna zašto je tako, ali je svakako zanimljivo da se nekako

i na taj način hvali gostoljubivost. I opet slijedi nagrada. Znademo što se bilo dogodilo Lazaru,

bratu Marte i Marije. Kad je on bio umro, Isus ga je, na molbu njegovih sestara, oživio.

Naše gostoprimstvo

Današnja nas Božja riječ potiče na gostoprimstvo, gostoljubivost, čovjekoljubivost. Čini se da

je to u prijašnjim vremenima bilo puno potrebnije. Naime, putovi su bili loši, putovanja spora,

hrana oskudna. Ljudi su jednostavno bili upućeni jedni na druge. Međutim, ima li i danas

prostora za gostoljubivost? Itekako ima. Ako možda i nismo danas toliko siromašni, ako i

imamo dobre ceste i brz prijevoz, ako i ne oskudijevamo svagdašnjom hranom, ipak smo danas,

možda i više nego prije, potrebiti drugog čovjeka, jer smo toliko puta sami, otuđeni, bezvoljni,

potišteni. Zar ne možemo i danas dati i učiniti toliko toga? Abraham je „potrošio“ svoja dobro

i k tome cijeli dan vremena na one nepoznate i tajanstvene putnike. Reklo bi se: i isplatilo mu

se. Točno, ali ne nužno u doslovnom smislu. Naime, samo darivanje ispunja darovatelja jednako

kao darovanoga. Kada nekome činimo dobro, nužno činimo dobro i samima sebi. Pa kad se,

vezano uz ovu zgodu s Abrahamom, ili možda uz zgodu Isusa u kući Marte i Marije, prenesemo

u naš sadašnji život, zar ne da i mi danas itekako možemo dati ono najvrednije – svoje vrijeme,

svoju spremnost da saslušamo, svoje srce? Danas ćemo – hvala Bogu da je tako – u našim

redovitim prilikama rjeđe imati slučaj da gladna nahranimo, ali ćemo često biti u prigodi da

svome bližnjemu poklonimo svoje vrijeme, svoju pažnju, svoju ljubaznost. Naravno, i u ovom

slučaju možemo i trebamo početi od naše obitelji. Toliko puta su naši ukućani, naši najbliži

žedni naše pažnje, naše strpljivosti, naše lijepe riječi. Obična pristojnost, prema pravilima

lijepog ponašanja može unijeti puno svjetla u život onih koje susrećemo, s kojima živimo i

radimo, s kojima se nalazimo u učionici, autobusu, radnom mjestu, crkvi… I, ne zaboravimo

ono što Isus veli: „Što god ste učinili najmanjemu od moje braće, meni ste učinili.“

204

II.


Zašto ono što roditelji govore svojoj djeci puno puta ne padne na plodno tlo? Zašto je počesto

uzaludna riječ učitelja i odgojitelja upućena mlađima? Često baš zbog toga, što to ne govorimo

iz uvjerenja, zbog toga što stariji ne žive onako kako bi htjeli da mlađi žive. Često nismo

dosljedni, nismo vjerni, dajemo loš primjer. Takvi smo i mi vjernici u ovome svijetu. Pokajmo

se za svoje nedosljednosti i loš primjer koji dajemo. Tako ćemo, obnovljeni Božjom milošću,

moći dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, čovjeka si stvorio kao vrhunac stvorenja. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si nas prosvijetlio da budemo svjetlost svijeta. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nam praštaš kada umjesto svjetla unosimo tamu, kada dajemo loš primjer svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Poznata vam je već ona zgoda: liječnik odlučno govori bolesniku da više ne bi smio pušiti, a

bolesnik dobro zna da je liječnik strastveni pušač. Tako uvijek ostaje otvoreno pitanje učitelja

i starijih koji bi primjerom trebali potkrepljivati ono što druge poučavaju. Danas Pavao ide puno

dalje kad govori o sebi kao navjestitelju evanđelja kao i o svim kršćanima koji bi trebali životom

naviještati Krista Gospodina.

U svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim

Sveto pismo jasno govori da smo spašeni isključivo po Isusu Kristu koji je jednom zauvijek

predao sama sebe. Nema drugom spasitelja osim njega. Besplatno smo spašeni njegovom smrću

i njegovim uskrsnućem. Međutim, Pavao kao da danas nešto odstupa od toga nauka. Veli:

Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim

za Tijelo njegovo, za Crkvu. Možemo li reći da nešto nedostaje Kristovim patnjama, pa da bi

Pavao to trebao nadopunjavati? U kršćanskoj duhovnosti često se upravo tako razmišljalo.

Pozivalo se vjernike da svojim žrtvama i pokorama iskažu Bogu zadovoljštinu za grijehe drugih

ljudi, što znači da bi ti grešnici bez naše zadovoljštine propali. Vjernike se osobito rado na to

pozivalo u vrijeme poklada, jer, eto, treba nadomiriti za tolike grijehe počinjene u pokladnim

ludovanjima, treba smiriti opravdanu Božju srdžbu. Pri tome se i nesvjesno gledalo na to kako

su oni drugi grešni, a ja, eto, svet čovjek, koji umjesto njih i za njih molim Božje milosrđe, ja

spasitelj jadnih grešnika… Pa je nekako ta pobožna nakana lako mogla otkliznuti u umišljenost,

uznositost, oholost…

Posve je drugačije i puno dublje ono što Pavao želi reći. Naravno, i sâm Pavao naglašava,

osobito u poslanici Galaćanima, da nas je Krist spasio. On je jedini Spasitelj. Međutim, po

krštenju mi smo se zaodjenuli Kristom, postali smo živi udovi njegova tijela. Pa onda, svaki

krštenik svoj život, svoje križeve, svoje nevolje ujedinjuje s Kristovim nevoljama, da bi tako

bio i dionikom njegova uskrsnuća. Ne tako kao da bi Kristu i njegovu spasiteljskom djelu što

nedostajalo. Ono je savršeno. Međutim, Krist nas jednostavno uključuje u svoje djelo spasenja,

jer smo životno s njime povezani, mi smo dio njegova tijela. Baš kao što roditelji s punom

ozbiljnošću i odgovornošću uključuju djecu u kućanske poslove i to cijene.

205

Dakle, nema mjesta onim katastrofičnim razmišljanjima da nešto trebamo nadomiriti, što Krist

nije, da trebamo smirivati Božju srdžbu, da spasenje svijeta ovisi o našem djelovanju, našim

pokorama i hodočašćima. Sve bi nas to vodilo u opasno i grešno sebeljublje i oholost. Ne. Mi

smo Božji suradnici. Bog koji sve čini po svome Sinu snagom Duha Svetoga i nas želi uključiti

u djelo spasenja. Zato Pavao na drugom mjestu govori kako u naviještanju evanđelja nisu bitni

ni Petar, ni Apolon, niti on, Pavao, nego Bog koji daje da biljka evanđelja napreduje. Pa tako

Pavao za apostole veli: Božji smo suradnici (1 Kor 3,9).

Krist u vama, nada slave

Pavao dalje govori kako je on postao poslužiteljem Božje riječi. On je tu poruku evanđelja, to

otajstvo spasenja – Božjom snagom – prenio među pogane, kao što su to upravo Galaćanima

kojima on piše ovu poslanicu. To otajstvo spasenja je veliko. Pavao se tome divi govoreći: Kako

li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! To je poput

svjetlosti koja se prenosi. Znamo kako ono u vazmenom bdjenju đakon ili svećenik unosi

upaljenu vazmenu svijeću u crkvu pjevajući: Svjetlo Kristovo. I od toga plemena se užižu sve

ostale svijeće u crkvi i svaka od njih svijetli onim istim žarom kao i uskrsna svijeća. To je

otajstvo. Pavao, oduševljen Kristom, svjetlo evanđelja prenosi nekrštenim Galaćanima. I sada,

oni, nakon krštenja postaju također svjetlost. Krist je u njima, nada slave. Oni su svjetlost,

svjetionik, svjedočanstvo.

Poučavajući svakog čovjeka…

Pavao dalje govori o Kristu. Veli: Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka,

poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva

u Kristu. Kako to Pavao navješćuje i opominje? Ne varajmo se. Pavao jest bio školovan i

pametan čovjek. Vjerojatno sjajan govornik. Sigurno je imao i dobar nastup. Međutim, takvih

je u ondašnjem grčko-rimskom svijetu bilo na tisuće. Ali Pavao je u sebi nosio onu vatru, onaj

žar, onu uvjerenost, onu Božju snagu. Znadete i sami kako iste riječi mogu posve drugačije

zvučati. Npr. ako neki političar kojemu baš i nismo skloni veli: „Ja vas neću iznevjeriti“, kakav

osjećaj to u nama izaziva? A ako mi te iste riječi veli naš roditelj, naš najbolji prijatelj… Iz

dubine srca usta govore, veli Isus.

Tu bih htio zastati. Kakva je naša propovjednička riječ? Kakva je naša vjernička, roditeljska,

kršćanska riječ? Kako i koliko ona odzvanja u srcima ljudi? Umjetnici, poput glazbenika,

glumaca, slikara uvijek mogu dobro „odraditi“ svoj posao. Međutim, oni redovito tvrde da u

svakom nastupu trebaju imati neki poseban žar. Ako glumca samoga njegova uloga ne ponese,

kako može dobro odigrati svoju ulogu? Ako glazbenika ne oduševljava glazba koju izvodi, ona

ne može doći do srca slušatelja. To je ono „nešto“ što se ne da lako opisati, što se u prvi mah

ne vidi, ali se itekako osjeti.

Kakvi smo mi to vjernici? Nosi li mene ljepota Isusovih riječi? Jesam li ja zahvaćen ljepotom

evanđelja? Nije čudo da koji puta svećenikovu riječ doživimo kao dobro sročenu misao, ali ne

osjećamo da njega samoga ta riječ može ponijeti. Nije čudo da oni koji su udaljeni od Crkve u

nama vjernicima ne vide onaj zanos, onu uvjerenost, onaj žar i onu vatru. Pa nam je vjera zbir

lijepih običaja, dio dnevnoga reda i naše tradicije. A htjeli bismo, kako to Pavao veli, biti

zahvaćeni od Krista (Gal 3,12), zaneseni, poneseni, radosni, oduševljeni…

206

Dao Bog, da se po našoj zauzetosti, ljubavi, dobroti, jednostavnosti i vjernosti lijepa Kristova

riječ širi i raste među ljudima. U prvom redu u našim vlastitim obiteljima, pa onda i među svima

s kojima živimo. Jer ljubav, prava ljubav ne dâ se sakriti.

III.

Brineš se i uznemiruješ za mnogo

Isus postupa s nama kao s učenicima koji uvijek iznova trebaju „utvrđivati gradivo“. Opet nas

želi poučiti kako uravnotežiti potrebu za kruhom svagdanjim i potrebu za onim što nadilazi taj

isti kruh.

Događaj nam je poznat. Isus je imao jedno ugodno mjesto za svoju dušu. U kući Marte i Marije

(i brata im Lazara) imao je uvijek mogućnosti za predah i odmor nakon dugih pješačenja i

propovijedanja od Galileje preko Samarije sve do Judeje. Eno ga kako leži za stolom (kako je

onda bio običaj) i propovijeda (nije mogao a da na navješćuje radosne vijesti). Za stolom je.

Gosti se i tumači sustolnicima Božju riječ. Marija sjedi do njegovih nogu i upija svaku riječ.

Zaboravila je na sve oko sebe. Čak i na osnovnu pristojnost domaćice da gosta valja posluživati.

Marta, naprotiv, očigledno poduzetnija i okretnija, veoma je zauzeta posluživanjem (uz Isusa

je očito bilo i drugih gostiju). I onda se Marta žali Isusu na Mariju koja joj ne pomaže. Isus na

njezino iznenađenje odgovara: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je

potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.“ No, baš lijepo, mogao bi

netko primijetiti: nakon što je to izrekao, Isus se nastavio gostiti onim što mu je Marta poslužila.

Mariju hvali, a iz Martinih se ruku gosti.

Kako shvatiti ove riječi? Ima onih koji su skloni povjerovati da valja živjeti isključivo od svake

riječi što izlazi iz Božjih usta. Isus međutim želi reći da ne možemo sve vrijednosti staviti na

istu razinu.

Pogledajmo. Isus prekorava Martu što se brine i uznemiruje za mnogo, a da je samo jedno doista

potrebno. A za što se mi to brinemo i uznemirujemo. Evo. Koliko puta smo proveli besanu noć

zbog plaće koja kasni, zbog kredita kojeg je teško otplaćivati, zbog automobila kojeg smo

uništili u prometnoj nesreći, zbog neuspjeha u školi ili na poslu, zbog toga što nismo dobili baš

određeno radno mjesto. Koliko briga zbog stana, automobila, zemljišta, poslova, dugova...

Naravno, velike su to brige! Međutim, pogledajmo: dogodi se da čovjek u nekoj naizgled

bezazlenoj nesreći ostane nepokretan ili općenito teški invalid i onda pomisli: Bože moj, kako

li je nebitno sve ono zbog žega sam se ja toliko mučio. Sve bih to ja dao samo kad bih mogao

opet ozdraviti. To je običan životni primjer iz kojeg je vidljivo kako lako ono što je čovjeku

silno važno, odjedanput, preko noći, postane posve nebitno.

To je, naravno, samo primjer. Jer, ako se toliko brinemo zbog materijalnih probitaka, ne pada

li nam na pamet da bismo se slično trebali brinuti i oko svog duhovnog rasta? Brinem li se ja

doista da rastem u vjeri, nadi i ljubavi? U vjeri, da produbljujem svoju vjeru nedjeljnim

bogoslužjem, proučavanjem svoje vjere? Svoju nadu ustrajnom molitvom? I iznad svega,

nastojim li uz Božju pomoć usavršiti svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu? Nastojim li barem

upola oko onoga duhovnoga kao što nastojim oko svakodnevnoga? Pa ipak, duhovne vrijednosti

su jedine koje ostaju. Upravo onako kako su stari znali reći: „Ne daj Bože duše izgubiti“ (a za

drugo manje više).

207

Sve su naše brige prolazne, baš kao i ovaj naš život ovdje na zemlji. Dao Gospodin da svatko

od nas doista teži za onim jedinim što je potrebno.

208


I.


Hrvatska riječ molitva neobična je i možemo reći – ne baš ispravna. Osim što znači obraćati se

Bogu, moliti zapravo znači tražiti, iskati, prosjačiti. dakle, dobiva se dojam da je molitva

postupak kojim od Boga nešto tražimo. Kada bi to tako bilo, onda bi se vrijednost i uspješnost

molitve mjerila isključivo po tome koliko se ostvari ono što se moli, kao npr. zdravlje, uspjeh

u poslu i u školi i tome slično. Današnja nam Božja riječ govori da je molitva puno više od toga.

Ona je izraz povjerenja i ljubavi čovjeka prema Bogu. Htjeli bismo današnju Božju riječ

plodonosno čuti i prihvatiti, htjeli bismo i cjelokupno današnje slavlje dostojno proslaviti. Zato

ćemo zamoliti Gospodina da nam oprosti naše grijehe i slabosti.

Gospodine, ti si milostivo slušao molitvu Abrahama, oca naše vjere. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas učiš da uvijek valja moliti i nikada ne prestati. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti si ustanovio Crkvu kao zajednicu onih koji ti neprestano uzdižu hvale. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Roditelji pripovijedaju kako to često bude s djecom i mladima: kad osmoškolac ili

srednjoškolac naglo postane dobar, uslužan, ljubazan, onda iskusni roditelj odmah pita: „A

koliko ti treba?“ Znaju, naime, kako djeca naglo postaju „dobra“ da bi ostavila dobar dojam

prije nego što zatraže novi mobitel ili nešto za obući ili obuti. Međutim, zna nas i naljutiti kada

dugo ne čujemo i ne vidimo nekog poznanika i onda nam se iznenada javi telefonom. Odmah

znamo o čemu je riječ: ili mu treba neka usluga, ili traži jamca za kredit. I onda se s pravom

ljutimo: „Pa zar me poznaješ samo kad me trebaš?“ Međutim, i nije baš u redu da se tako ljutimo

na svoju djecu ili svoje poznanike. Ne ponašamo li se i mi tako pred Bogom, tj. tako da ga se

naglo sjetimo kada smo u nekoj velikoj potrebi. Evo, kao što smo vidjeli, Bog nam danas

progovara upravo o molitvi.

Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu…

Prekrasno je ovo izviješće o Abrahamovoj molitvi. Bog je odlučio uništiti Sodomu zbog grijeha

njezinih stanovnika. I Abraham se zauzima za njih. Bog i Abraham se nadmeću u dobroti i

velikodušnosti. Abraham se, naime, zauzima za tuđi grad i to se zauzima uporno, strpljivo

„pregovarajući“ s Bogom. Možemo zamijetiti kako Abraham razgovara s Bogom kao prijatelj.

Abraham ima prema Bogu duboko poštovanje, jer Bog je Bog, a u isto vrijeme dobro razumije

da je Bog dobrostiv, milosrdan, spor na srdžbu, da se najviše raduje kada raskajanome čovjeku

može oprostiti. Abraham poznaje Gospodina i njegovo milosrđe, baš kao što kasnije govori

nadahnuti sveti pisac: „Milosrdan i milostiv je Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.

Jarostan nije za vječna vremena niti dovijeka plamti srdžba njegova“ (Ps 103,8-9).

„Bezočnost“ molitve

Isus nam donosi primjer bezočna i bezobzirna čovjeka koji je uporan u svojoj molbi i koji

dobiva što je tražio baš zbog te svoje bezočnosti. Naravno, Isus ovdje ne hvali toga čovjeka

209

zbog njegove bezobzirnosti, nego nam želi dati primjer čovjeka koji je uporan i koji zna da je

njegov susjed u biti ipak toliko milosrdan da će mu dati ono što traži, makar mu dao i nevoljko.

O tome rije riječ ovdje. U svojim molitvama mi se ponašamo kao oni ljudi koji tek toliko – reda

radi – ispune neki nagradni listić uvjereni da vrlo vjerojatno od toga neće biti ništa, eli – eto –

pokušat će, pa možda uspije. Nevolja je s nama vjernicima da, zapravo, nemamo dovoljno vjere.

Ne radi se o tome da trebamo imati vjere da će Bog postupiti upravo onako kako mi to želimo,

jer, treba se njegova volja vršiti a ne naša. Nego, mi, duboko u sebi, nemamo vjere da smo Bogu

važni, da je Bogu stalo do nas, da nas uopće sluša…

Vrijednost molitve kao takve

Danas u prvome čitanju nismo čuli kako je završilo s gradom Sodomom za koji se Abraham

zauzimao. U tome gradu nije se našlo ni deset pravednika. Grad je bio spaljen ognjem i

sumporom, svi su poginuli, jedino je Bog dopustio da se spasi obitelj Adamova brata Lota. A s

druge strane, makar se to radilo samo o priči, onaj nepristojni i uporni čovjek iz današnjeg

evanđelja postigao je ono što je želio. Pravedni Abraham nije uspio, a onaj bezočni čovjek jest.

Kako to razumjeti?

Pogledajmo. Abraham je razgovarao s Bogom kao s prijateljem. I u biti, što je god Abraham

zatražio, dobio je. Svaki puta kad je tražio snižavanje kvote pravednika, Bog bi pristajao.

Započeo je od stotinu i dospio do deset. Abrahamu je molitva bila uslišana. Međutim, kad ih

nije bilo ni deset, morali su propasti. ali, ono u čemu je molitva najvrednija, ostvarilo se u

Abrahamovoj molitvi. On je razgovarao s Bogom, on je izražavao svoju vjeru i nadu u Božje

milosrđe. On je ljubio Boga, Abraham se oplemenjivao i rastao u Božjoj blizini, Abraham je

bio Božji čovjek. Nakon toga, ako ćemo to pravilno razumjeti, nije više bilo bitno što će se na

koncu dogoditi. Dogodit će se ono što je Božja volja ili Božje pripuštanje. Nije li se isto to

dogodilo s Isusovom molitvom? Isus je molio da mu Otac poštedi ovozemni život, dodajući

neka se ipak vrši njegova, Očeva volja. I Isus je završio na križu. Međutim, pokazalo se da je

upravo to bio put do uskrsnuća i proslave.

Kada govorimo o našoj molitvi, naravno da je ružno obraćati se Bogu samo kada smo u nekoj

potrebi. Nadalje, bilo bi oholo, odnosno preuzetno vjerovati da će Bog uvijek postupiti samo

onako kako mi to želimo, kao da mi Bogu dajemo upute što je pravo da on čini. Molitva nije

ono „Daj, daj!“. Ona je nešto drugo. Moliti znači uporno tražiti Božju blizinu, tražiti Gospodina,

kako to veli Sveto pismo. Moliti znači sagledavati vlastiti život u svjetlu Božje riječi, ravnati

svoj život u skladu s Božjim zapovijedima, tražiti u svome životu volju Božju, drugovati s

Bogom i ostvarivati u sebi u sve većoj i većoj mjeri Božju sliku. A onda, kada je čovjek s

Bogom, kada Boga traži, njemu se nada i njemu vjeruje, kada sebe vidi u Božjim rukama, onda

smirena srca može prihvatiti iz Božje ruke ono što je Božja volja. Upamtimo: ne vodi nas do

sreće puko ispunjavanje naših želja, jer su naše misli i naše želje isprazne. Usrećuje nas i

ispunjava evanđelje, Božja milost, sam Bog. Veli Pismo: „Samo je u Bogu mir, dušo moja“.

Neka nas naša molitva do toga dovede.

II.


Hrvatska riječ „molitva“ može nas koji puta dovesti u nedoumicu. Molitvom, kako sama riječ

kaže, od Boga molimo i tražimo da nam nešto da, odnosno, da učini ono što želimo. Međutim,

210

u Svetom pismu molitva se prvenstveno smatra iskazivanjem hvale Bogu u što se, onda,

uključuje i pokoja molba. Ne bismo htjeli biti poput onih nezahvalnika koji svoje znance traže

samo onda kad im treba neka usluga. U ovoj svetoj misi htjeli bismo u prvom redu zahvaliti

Bogu za tolika dobročinstva: za život, za vjeru, za nadu vječnoga života. Da bismo to što bolje

mogli, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, iz ljubavi si nas stvorio da budemo tvoji prijatelji. Gospodine, smiluj se!

Kriste, kao naš brat i naš Spasitelj, učinio si nas pravom Božjom djecom. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da ti uvijek s pouzdanjem i ljubavlju upućujemo molitve i zahvale. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Reklame nas svakodnevno obasipaju i upravo bombardiraju. Kako brzo, jednostavno i s

osmjehom doći u nov, vlastiti stan? Jednostavno. Uzmete kredit u toj-i toj-banci. Što učiniti da

vam djeca rastu zdravo i veselo? Vrlo jednostavno. Kupite im tu-i-tu čokoladu. Kako sačuvati

vječitu mladost? Određena krema za njegu kože čuda čini. I sa stotinu godina izgledat ćete kao

da imate osamnaest. Kako zaraditi bez muke puno novaca? Jednostavno. Igrate igre na sreću.

Svi sretni, svi se smiješe, svi su mladi i lijepi… Samo se možemo gorko nasmijati i reći: „E,

kad bi to tako bilo…“

Nauči nas moliti

Na sličan način razmišljaju i neki koji sebe drže duhovnima. Kako postići od Boga neku milost.

I za to ima recepata. Treba izmoliti određene molitve, zavjetovati se, otići na hodočašće,

sudjelovati u nekom seminaru, ići na misu ili na duhovnu obnovu koju vodi taj-i-taj svećenik.

Tako su i Isusa zamolili njegovi učenici da ih nauči moliti. Da bi im molitva bila efikasna. I

Isus ih uči Očenaš. U Lukinom evanđelju ova je molitva kraća. Mi molimo Očenaš onako kako

je zapisan u Matejevu evanđelju. I, je li to onda ta čudotvorna molitva po kojoj ćemo uvijek

dobiti ono što tražimo?

I sada Isus govori riječi koji mnogi površno i sebično tumače. Veli: Ištite i dat će vam se! Tražite

i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu

tko kuca, otvorit će se. I onda su pojedinci u dugoj ljudskoj povijesti žarko molili za neku svoju

potrebu. Žarko i ustrajno. Uz pokore, zavjete, postove, naricanja i molitve dan i noć. I počesto

im nije bilo kako su molili. Zato su neki prestali vjerovati da je istinita ova Isusova riječ. Drugi

su mislili da su u molitvi ipak u nečem pogriješili, a slušali su i prigovore drugih da ih Bog nije

uslišao jer su grešni, sebično, dvolični, nedostojni… Rekli bismo, tehnika je negdje zakazala…

I danas se s time mučimo. Priznajmo to! Toliko smo žarko željeli nešto. Svi srcem. Eno dijete

moli za uspjeh u pismenom, mladi se mole za svoje ljubavne jade. Roditelji srce i dušu stavljaju

za zdravlje, dobrobiti i život svoje djece… Koliko je bilo molitava u suzama za vrijeme ratnih

strahota, nesreća, zločina… Kako li samo duboka i beskrajna znade biti ljudska tuga, ljudska

bol, ljudska potreba za mirom, zaštićenošću, za ljubavlju…

I onda znamo pasti u beznađe. U svojoj muci i nevolji pomislimo da Bogu nije stalo, da nas ne

čuje. I onda stavljamo u pitanje smisao ljudskog života. A zna se dogoditi nešto što mi izgleda

još gore. Čovjek je jadan što ga život šiba velikim nevoljama. Uporno se Bogu obraća i ne vidi

nikakva napretka. I onda – o strahote! – dođu neki samozvani veliki vjernici uvjereni da su

ispunjeni Duhom Božjim i govore kako je to zbog toga jer loše mole, jer su slabi vjernici ili –

211

što je još strašnije! – da je to zbog toga što je njihovo obiteljsko stablo bolesno i nije liječeno.

Pri tome se misli da jadan čovjek ispašta to što je neki njegov daleki predak učinio neki strašan

grijeh, izvršio samoubojstvo i tome slično. Sačuvaj nas Bože od takvih tumača naše vjere! Takvi

bi htjeli biti vođe, učitelji, liječnici, htjeli bi biti namjesto Boga.

Ako vi, iako zli, znate dobrim darima…

Pa kako onda razumjeti Isusovu riječ: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit

će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se? Čini

mi se da ćemo to najlakše razumjeti ako još jedanput poslušamo Isusovu usporedbu:

A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati?

Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima

darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga

zaištu.

To je odgovor. Bog je naš Otac. Ni jedan roditelj na svijetu ne može voljeti svoje dijete onoliko

koliko Bog voli svakoga od nas. To vjerujemo i to nas drži. Naša je ljudska nevolja, naš je križ

to što puno toga ne vidimo, ne razumijemo. Evo primjera. Tko je na Veliki petak mogao

razumjeti smisao Kristove patnje? Pa ipak, Bog nas je spasio smrću i uskrsnućem svoga Sina.

Tako mi ne možemo razumjeti svoj život i okolnosti u kojima se krećemo. Mi samo znamo i

vjerujemo: Bog je naš dobri Otac. Bog nas voli. Bog daje smisao svakoj našoj radosti i svakom

našem križu. Jednom je netko zgodno rekao: Bog na našu molitvu nikad ne odgovara s „Ne“.

Kad nam se čini da On kaže „Ne“, on u stvari kaže jednu od ove dvije stvar: „Još ne“ ili:

„Imam nešto bolje za tebe!“

Pavao veli: U vjeri hodimo, ne u gledanju! (1 Kor 5,7). Vjerujemo. Bog je uz nas. On čuje naše

molitve. Vodi nas svojim promislom, nama nedokučivim. Zato s pouzdanjem i utjehom slušamo

Božju mudrost izrečene preko svetoga Pavla: Zato uživam u slabostima, uvredama,

poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor

12,10). S Kristom trpimo, s njime ćemo biti i proslavljeni. I nadalje veli Pavao: Sve patnje

sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama (Rim 8,18).

Neka nas Gospodin obdari ustrajnošću u vjeri, nadi i ljubavi, a onda će i naša molitva uvijek

biti uslišana – baš onako kako je za nas najbolje, a to zna Bog jedini.

II.

Zbog njegove bezočnosti

Predočimo si novorođenče, dijete staro tek mjesec ili dva. Gladno je, vruće mu je ili ga treba

presvući. Što čini? Plače iz petnih žila. Bez obzira je li to dan ili večer, jutro ili gluha noć. Ne

zanima ga je li majka umorna ili bolesna, ima li ona briga i kako se ona osjeća. Njemu je nešto

potrebno i ono glasno plače. Jasno je da je u ovom slučaju upravo plač nužan za preživljavanje.

To je, naime, jedini način na koji tako maleno dijete može izraziti ono što želi. Ili nešto starija

djeca ponovit će bezbroj puta „Žedan sam!“ dok ne dobije vode. Ne obaziru se koliko je to

drugom ugodno ili neugodno. Sjetimo se, nadalje, onog slijepca Bartimeja. Kad je čuo da Isus

prolazi počeo je iz svega glasa vikati: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“ I što su ga drugi više

ušutkavali, on je to glasnije vikao. I dozvao je Isusa. I progledao. Rekli bismo, da je Bartimej

bio fin i uglađen, tko zna kako bi prošao! Ali on se nije dao smesti i uspio je.

212

O tome Isus danas govori. Valja uporno i ustrajno moliti. Isus pripovijeda kako neki čovjek u

gluho doba noći uznemiruje susjeda lupajući mu na vrata i moleći ga kruha za svoga gosta. Isus

svoju prispodobu ovako zaključuje: „Ako i ne ustane te mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat

će i dat će mu sve što god treba zbog njegove bezočnosti.“ Eto, to je ta riječ: „bezočnost“. U

cijelom Novom zavjetu pojavljuje se samo ovdje. Istražio sam malo značenje te riječi. Neki za

nju uzimaju riječi koji označavaju upornost ili drskost, međutim doslovno je značenje

bestidnost, odnosno bezobraznost, bezobzirnost, ili, kako u nas stoji bezočnost. Onaj koji u

gluho doba noći kuca na tuđa vrata, nema ni stida ni obzira. Ne razmišlja koliko je neugodan i

neuglađen, njemu je na pameti samo njegova potreba.

Zašto nas Isus poučava da budemo „bez stida“? Jednostavno. Mi trebamo bez stida pred Bogom

priznati da smo slabi, grešni, da smo bez njega nemoćni. Ne treba nam lažnog ponosa niti

ispraznog junačenja. Bez stida iznosimo na svjetlo dana svoju malenost, svoju slabost svoju

nemoćnost i molimo, uporno molimo, jer ovisimo samo o Božjom milosti. Naravno, ne možemo

mi Bogu biti dosadni i teški kao što je to u ljudi moguće. Bog jednostavno želi da ga molimo

uporno i uporno, da priznamo svoju slabost i da se prvenstveno uzdamo u njega, a ne ni u svoju

pamet, ni u svoje sposobnosti, ni u svoju snagu.

U čemu je ljudska nesreća? Kao prvo u tome što čovjek misli da može sam, što misli da je

samodostatan. Baš kao i prvi ljudi koji su sami htjeli biti bogovima. Nadalje, čovjekovo

prokletstvo može biti Judin stav koji nakon grijeha i ludosti koju je počinio i ne pomišlja da bi

ga Isus opet mogao prihvatiti kao svoga učenika.

Vidjeli smo danas kako Abraham „pregovara“ s Bogom. „Mnogo može žarka molitva

pravednika“, uči nas Pismo. I ne umarajmo se. Kad vidimo da nas Bog ne uslišava u onome što

i kako smo mi zamislili, pomislimo da za to mogu biti dva razloga: ili Bog smatra da sada u

ovom trenutku za nas to nije najbolje, ili Bog jednostavno želi da nastavimo moliti, to jest da

njega, Boga, nastavimo danomice tražiti. Jedno je sigurno: ni jedna molitva ne može biti

uzaludna.

213


I.


Kako razlikovati nešto istinsko od nečeg ispraznog? Ono što je isprazno može ispuniti čovjek

ushićenjem i velikom radošću, ali smo određeno vrijeme, da bi na koncu čovjek shvatio da ga

to ne ispunjava trajnim zadovoljstvom. To su sve ovosvjetske radosti, ako bi se čovjek samo na

njih usredotočio. Naprotiv, ono istinsko, ono trajno i istinito, to su one vrednote koje zauvijek

ostaju i čovjeka ispunjaju dubokim mirom, makar nas to koštalo i napora i odricanja. To su

svakako strpljivost, dobrota, praštanje, jednostavnost, to je ljubav. Bog nas danas poziva da

odbacujemo ispraznost, a prianjamo uz sve ono što je dobro i plemenito. Pokajmo se za sve

naše ispraznosti.

Gospodine, ti si sve ni iz čega stvorio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si na zemlju donio oganj ljubavi Božje. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i nas činiš dionicima kraljevstva tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koje god oko sebe vidimo neko zlo, pomišljamo u svojoj ludosti: „Ne, to se mene ne tiče“. Ili:

„To se meni ne može dogoditi.“ Mi ako malo i popijemo, nikad nam se neće dogoditi da nekoga

na cesti ubijemo. Ako se tu i tamo malo „snađemo“, nikad nam se neće dogoditi korupcija i

pljačka. Ako smo malo nemarni u odgoju svoje djece, nama se nikad neće dogoditi da se naše

dijete počne drogirati ili da upadne u neki kriminal… A u biti, sve se nama može dogoditi. I

kada nabrajamo onih sedam glavnih grijeha, od kojega smo od njih imuni i zaštićeni sto posto?

Eto danas je govor o ispraznosti i o ispraznom stjecanju bogatstva. Hajde, pokušajmo ovoga

puta izbaciti iz glave misao „Ja nisam takav, to se meni ne može dogoditi“, pokušajmo otvorena

srca razmisliti, što Gospodin svakome pojedinom od nas govori po svojoj riječi koju smo čuli

u današnjim čitanjima.

Sve svoje mora ostaviti

Evo ljudske muke. „Čovjek se trudi mudro i znalački i uspješno, pa sve svoje mora ostaviti

čovjeku koji se oko toga nije trudio“. Zar nije to strašno? Vjerojatno i sami poznajemo neke

primjere. Čovjek svoje zdravlje ostavi i trudi se cijeloga života teško radeći i mučno stječući. I

ostvari u svome životu i kuću i vikendicu i račun na banci i dobar posao. I onda njegov

nasljednik ne zna i ne želi to cijeniti, nego to malo po malo upropasti i uništi. Govorilo se u

Slavoniji u stara vremena da tri naraštaja seljaka mučno stječu svoje bogatstvo, kupuju zemlju

i stoku, izgrađuju kuće i staje i onda četvrti naraštaj – unuk ili praunuk prometne se u „bećara“

i kao onaj Đuka Begović iz hrvatske literature sve potroši i svede na ništicu trud tolikih

naraštaja. A kolike su mučne dane oni provodili na njivi, kako su ljuto štedjeli i teško radili…

Eto, to je jedna od gorčina stjecanja i bogatstva. Kakvo god bilo, može i nestati: „Kako došlo,

tako prošlo“. I to je ispraznost i velika nevolja, veli današnje prvo čitanje

Čak mu ni noću srce ne miruje

214

Nadalje veli današnje prvo čitanje: „Svi su čovjekovi dani muka i poslovi njegovi jad; čak mu

ni noću ne miruje srce.“ Kako je to strano. Oni koji su barem malo ušli u svijet poduzetništva,

znaju jako dobro kako je sve nesigurno. Jer, moja tvrtka, moji poslovi mogu ići jako dobro, ali

već sutra se može dogoditi nešto nepredviđeno, tako da se sve može staviti u pitanje. I čovjek

je neprestano u brizi. Pa i u našim obiteljskim računima. Čovjek digne kredit, a onda je u

tjeskobi, jer što ako izgubi posao, a kredit ostane? Što ako mu se nešto dogodi, pa da kredit ne

može vraćati. Koliko smo puta se zbog toga vrtjeli u krevetu ne mogavši zaspati? Briga je to.

Konačno, čovjek puno toga stekne, a ne može u tome uživati, jer više nije mlad, pa se pokaže

duboko istinitom ona poslovica koja veli: „Čovjek potroši zdravlje, da bi stekao imutak, a onda

daje sav svoj imutak za zdravlje“. A što reći o onima koji su svoje zdravlje i svoj život ostavili

na gradilištima u Njemačkoj, da bi u svome selu napravili čestitu kuću, uzorno obiteljsko

imanje, sve najbolje i sve najplemenitije u kući i u dvorištu. A onda došao rat i sve je nestalo.

Mučno je stjecati a još mučnije zadržati stečeno. „I to je ispraznost“, veli naše prvo čitanje.

Bogatiti se u Bogu

U današnjem evanđelju Isus nas poučava govoreći: „Klonite se i čuvajte svako pohlepe.“ Nije,

dakle, riječ jednostavno o dobrima ovoga svijeta, nije problem ni u bogatstvu, ako ćemo to baš

tako nazvati. Problem je u pohlepi. Ako danas smatramo da je normalno imati neke kućanske

uređaje, automobil, mobitele, mikrovalnu pećnicu i ne znam što već u kući i oko kuće, neka

bude i toga. Međutim riječ „pohlepa“ ukazuje na nešto drugo. Ukazuje na usredotočenost na

takva dobra. Ukazuje na to da čovjek zaboravlja, druge, ljudske i duhovne vrijednosti. Pohlepan

čovjek uglavnom vidi samo stjecanje, dobitak, zaradu, provod. I onda Isus pripovijeda

prispodobu o čovjeku koji je mislio da će biti sretan i presretan bude li u nove žitnice zgrnuo

sva svoja bogatstva. Međutim, budući da tome čovjeku još iste noći dolazi smrt u pohode, što

mu vrijedi bogatstvo. Zato Isus veli: „Klonite se svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život

mu nije u onome što posjeduje.“

Upravo to želimo za sebe. Bog nam je dao da obrađujemo ovu zemlju i „sebi je podložimo“.

Bog nam je dao razum i sposobnosti da mudro upravljamo bogatstvima ove zemlje. Zato je

svaki napredak suradnja s Božjim stvaranjem i na svoj način znak Božje brige za ovu zemlju

Hvala Bogu da ne moramo onako mučno sve ručno raditi na poljima, d ne moramo pješačiti, da

imamo lijekove za tolike bolesti. Hvala Bogu i za škole i bolnice i ceste i automobile i svu

moguću tehniku. Hvala Bogu i za toplinu doma i za ukusnu hranu i pristalu odjeću. Hvala Bogu

i za mogućnost zabave i odmora. Ali, u isto vrijeme ne želimo da nam to bude najvažnije. Ono

prvo oko čega se trudimo jest poštovanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Odnosno, ne želimo

da zbog brige oko ovozemnog napretka zaboravimo ili zanemarimo sve ono što nam je sveto i

važno. To je ljubav prema Bogu i bližnjemu i izbjegavanje svake zloće, pohlepe. Ne bismo

htjeli da naš bog i naša religija postane ovozemno bogatstvo, slava, nadmetanje, trka za moći i

društvenim utjecajem. Jer, veli nam današnja Božja riječ: Sva ta slava jest prolazna i ako samo

za njom idemo, ona je isprazna i ostavlja gorčinu u ustima i srcu. Jer, veli nam sveti Ivan

Apostol: „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“

II.


Sveto pismo slikovito govori da je Bog čovjeka stvorio od praha zemaljskog. Po sebi smo,

dakle, prah. Međutim, u nama je Božji dah. Mi smo prijatelji Božji, štoviše, djeca Božja. Od

215

Boga je sve što imamo i što jesmo. Zato se nitko ne bi trebao hvastati onim što jest ili što je

postigao, jer je sve od Boga, od Boga koji želi da se međusobno prihvaćamo i volimo. Da bismo

u tome smislu danas mogli plodonosno prihvati Božju riječ i ova sveta otajstva proslaviti,

pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, stvorio si nas jer si nas ljubio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, položio si za nas svoj život. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš budemo u svijetu živa slika Kristova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Radnici kopaju temelje za novu zgradu. I – gle! I naiđu na neke prastare grobove. I sad,

zamislimo, za nas obične ljude, dok u ruci držimo ljudsku kost staru tri stotine godina, što

možemo znati o tom čovjeku? Da je bio pametan, moćan, poštovan ili možda običan sluga, rob?

Ljudska kost je ljudska kost. Ili, ne baš toliko strašan primjer: vidimo otiske prstiju ili tragove

ljudskih stopa u pijesku? Iz njih možemo samo iščitati samo to da se radi o ljudima. Ništa drugo

ne možemo znati o nekoj veličini ili nazovi-veličini onoga tko je ostavio tragove.

Pa ipak, otkako je svijeta i vijeka, ljudi se vole uzdizati jedni iznad drugih. Tako, na primjer, u

drevnom Egiptu faraonovo se ime uopće nije smjelo naglas izustiti. Kazna za taj prekršaj bila

je – smrt. Ili, na koncu primanja kod austrijskog cara Franje Josipa I., posjetitelj se nipošto nije

smio okrenuti i izaći. Morao je natraške ići prema izlazu – tako da caru ne okrene leđa. A što

reći o onim silnicima kao što su bili Staljin, Hitler, Tito? Radi jedne riječi rečene protiv njih

išlo se u tamnicu…

Nažalost, neki bi htjeli da se i u Crkvi Božjoj neki ljudi izdižu iznad drugih na osnovu neke

službe. Pa zato smatraju da određena služba u Crkvi znači i čast i uzvišenost i posebnost i

izuzetnost u narodu Božjem, pa čak i pred Bogom. A evo, danas Pavao govori da ne bi trebalo

biti tako među vjernicima Kristovim.

Tu više nema: Grk – Židov

Pavao piše Kološanima. Bila je to zajednica sastavljena od različitih ljudi: Židova, Grka i

barbara. Bilo je među njima i bogatih i siromašnih, bilo je čak i robova. Pavao nije htio da

takvih podjela bude među njima. Zato veli: Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje,

barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima - Krist. Nama to možda zvuči i razumno i

razumljivo, ali u ono je vrijeme to zvučalo neshvatljivi i neostvarivo. Pogledajmo. Grk – Židov.

Velika je to bila razlika u ono vrijeme. Grci su bili veoma kulturan narod. Već srednjoškolci

znaju da grčka kultura stoji u temeljima europske kulture. Filozofija, književnost, slikarstvo,

kiparstvo, matematika, zvjezdoznanstvo… Temelji današnje znanosti i umjetnosti leže u grčkoj

kulturi. Zato su Grci bili veoma ponosni i redovito su druge prezirali, što znači i Židove. Sa

svoje pak strane Židovi su također bili veoma ponosni. Oni su odabrani narod. Njima je Bog

govorio po prorocima. Sam Pavao priznaje: Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i

Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist

(Rim 9,4-5). Prema tome, za njih je kraj ovakvih uzvišenosti bila nebitna silna grčka pamet. A

kako su tek jedni i drugi gledali na „divlje“ narode, Barbare i Skite!

A što reći o robovima? Prema slobodnim ljudima oni su bili tek nešto vredniji od stoke koja se

– zajedno s njima – prodavala na tržnicama. Na drugom mjestu Pavao dodaje kako također ne

treba gledati na razliku između muškaraca i žena, jer nam je svima jedan Bog. A tu su tek bile

216

podjele. U ono vrijeme žene nisu imale nikakvih društvenih prava, tako da u javnosti nisu

smjele niti riječi progovoriti, nisu mogle na sudu svjedočiti. U ono vrijeme su, dakle, bile

strašne društvene podjele. Veli Pavao, ništa od toga ne smije biti među kršćanima.

Umrtvite dakle udove svoje zemaljske Jer svukoste staroga čovjeka

Zašto toga ne bi trebalo biti među kršćanima? Pavao veli slikovito: Jer svukoste staroga čovjeka

s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja!

Tko je Kristov, novi je stvor. Svukao je sa sebe staroga čovjeka, stari način razmišljanja. Na

drugom mjestu Pavao izričitije veli: Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste (Gal

3,27). Krist je ta naša haljina, naša nova koža, ili, kako opet veli Pavao: Živim, ali ne više ja,

nego živi u meni Krist. Dakle, tu nipošto ne bi smjelo biti povratka na stare podjele i na staro

oslanjanje u ovozemne vrijednosti.

Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore…

Što se, zapravo, s nama dogodilo? Veli Pavao: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore,

gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš

skriven s Kristom u Bogu! Po krštenju se u nama dogodila bitna promjena. Preobrazili smo se.

Postali smo posvema drugi ljudi. Više ne pripadamo samima sebi. Krist nas je posvema prožeo.

Po krštenju smo zajedno s Kristom već uskrsnuli za nebo. Već smo dionici nebeskih dobara.

Već smo ušli u Božju obitelj. Već nas ispunja ona sila ljubav Kristova i Božja. Pa kako da se

onda vraćamo na ovozemne probitke, natjecanja?

A mi?

Gdje smo tu mi, braćo i sestre? Nismo mogli ni pomisliti kako se ove riječi mogu u potpunosti

i na nas promijeniti. Kako li se samo rado uzdižemo jedni iznad drugih! Pa onda ponavljamo i

vičemo sve dok nam žile na vratu ne poiskaču: Ja sam stariji! Ja samo akademski obrazovan!

Ja sam roditelj! Ja sam se borio za ovu zemlju! Ja te hranim! Ja i moja obitelj živimo ovdje već

tristo godina! Ja sam vjernik od rođenja. Ja sam bio ministrant još u prvom razredu! Ja sam

svake nedjelje na misi! Ja imam sina svećenika! Ja sam svećenik! Ima li kraja ovim

„jaovanjima“? A tek kad dođe „tiovanje“! Ti si nepismen, neotesan, balav, „došljo“, ti si star,

senilan, zaostao, stranac… Ti si žensko, ti si glup… Pri tome se koji puta sve to uopće ne kaže

naglas, ali je posve jasno, što se želi reći…

Braćo i sestre. Jedan nam je Bog. Onaj koji jednako voli svakog čovjeka i to tako kao da je

svaki pojedinac jedini u cijelom svemiru. Pogotovo kada gledamo sebe kršćane: Krist nas je

preobrazio svojom milošću. Trebali bismo imati njegovo srce, njegovu ljubav, njegovu

strpljivost. Trebali bismo biti ovdje na zemlji živa slika Kristova.

Nitko od nas danas ne bi smio reći da ga se ovi Pavlovi prijekori i njegovi poticaji ne tiču. Svi

mi tu griješimo, makar u mislima i stavovima. Neka nam se Bog smiluje, neka nas Isus učini

sličnima sebi, baš kao što veli ona lijepa molitva. Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša

po srcu svome!

III.

217

Bezumniče!

Kad su prvi smioni letači stvarali svoje balone i zrakoplove, nitko ih nije uzimao ozbiljno.

Smatrali su ih više ili manje „šašavim“ ljudima koje je njihova bujna mašta potakla da se bave

besmislicama. Pa ipak, pokazalo se da su oni bili itekako dalekovidni i pametni. Jer, u tome i

jest genijalnost: vidjeti i dublje i dalje od prosječnog čovjeka. Stvarno, toliko se često dogodi

da onaj tko je izgledao mudar ispadne na koncu lud, a onaj koji je izgledao bezuman, pokaže

se naprotiv veoma mudrim.

Upravo nam to Isus danas govori u svojoj prispodobi. Jednom je bogatom čovjeku urodila

pšenica, pa se on počeo zanositi mišlju kako će on u nove i veće žitnice zgrnuti sve svoje blago

pa će onda biti sretan i blažen. Isus zaključuje prispodobi teškim prijekorom koji Bog upućuje

bogatašu: „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će

biti?“ Očito je bezuman taj čovjek koji svu svoju brigu, sva svoja nadanja, sav smisao svoga

života stavlja u to da zgrne, zaradi, da uveća svoje ovozemno bogatstvo.

Doista, dragi prijatelji, kad pogledamo u naše živote možemo se zapitati tko je tu lud, tko li

bezuman? U što ja to ulažem svoj život, svoje snage, svoju dušu? Čemu ja to pretpostavljam i

svoja uvjerenja, i svoju obitelj i svoje prijatelje i sve ono čemu sam nekoć vjerovao? Što je to,

malo po malo, obuzelo sve moje misli, sve moje noći i dane, sva moja nadanja?

Tko je tu lud, tko li bezuman? Ostavljam li doista vremena za svoju dušu? Ima li u mome životu

uopće duše? Jesam li ja stvarno zaboravio što to znači sjesti sa svojom obitelji, porazgovarati

sa svojim djetetom, sa svojim roditeljima, sa svojim bližnjim? Uzmem li vremena za šetnju?

Zapažam li ljepotu jutra, čar večeri? A iznad svega, velim, iznad svega, kad sam posljednji put

zahvalio Bogu za kruh svagdanji, za pjev ptica, za jutarnju kavu, za prijateljski i drag osmjeh?

Je li mi doista važno, bitno i osnovno staviti se nekako u ravnotežu: sa samim sobom, s bližnjim,

s Bogom? Nastojim li doista Boga tražiti u molitvi? Nastojim li život svoj usklađivati s

evanđeljem, s Kristovim naputcima?

Tko je tu lud, tko li bezuman? Onaj tko juri glavom bez obzira ne imajući vremena ni za obrok

ni za lijepu riječ, ili onaj koji u svom danu uzima vrijeme za rad i vrijeme za predah, vrijeme

za obveze, ali i vrijeme za trenutke susreta sa svojim bližnjim, pogotovo u vlastitoj obitelji?

Tko je tu lud, tko li bezuman? Onaj koji i noću i danju juri na neke poslovne sastanke koji su

više nalik pijankama ili čovjek koji čuva i svoje dostojanstvo i dostojanstvo vlastite obitelji i

vlastitog poziva? Tko je tu lud, tko li bezuman? Onaj koji večerom misli što mu je ujutro učiniti,

a jutrom što mora navečer dogotoviti ili onaj koji zna kada je nedjelja i blagdan, kad je misa, a

kad vrijeme za čestitu ispovijed?

Dragi prijatelji, ne bismo htjeli biti bezumni, nego, naprotiv, ispunjeni mudrošću Duha Svetoga.

Jer, kako reče danas Propovjednik, na ovoj zemlji - bez Duha Božjega - sve je ispraznost.

Naprotiv, ako i mi dopustimo da u nas „Duh Božji lebdi nad vodama“, nad rijekom našeg

života, onda će nam biti blagoslovljen i ovaj život kao i onaj trajni, vječni, nepropadljivi, kad

budemo gledali Boga „licem u lice“.

218


I.


U ne tako davnim vremenima čini se da se odgajanje temeljilo na strahu od kazne i na izuzetno

naglašenom strahopoštovanju prema nadređenima – od roditelja, učitelja, svećenika, sve do

Božjeg autoriteta. I taj je strah trebao ljude čuvati od grijeha i zlih čina. Danas ne želimo ni

svoju djecu niti jedni druge strahom odgajati. Tako nas i današnja Božja riječ blago opominje

da budemo budni, da ustrajavamo u dobru, da se klonimo zla. U isto vrijeme nas Božja riječ

hrabri da se ne bojimo, jer Bog je s nama u svim našim nastojanjima oko dobra. Milosno je

Božje djelovanje, naravno, među nama na osobit način prisutno upravo u slavlju ovih svetih

otajstava. Htjeli bismo dopustiti da nas u ovom euharistijskom slavlju Božja riječ prosvijetli, a

njegova milost ojača na putu dobra. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste da

budemo dostojni ovih svetih otajstava koja se spremamo proslaviti.

Gospodine ti si svoj narod po prorocima pozivao na obraćenje. Gospodine, smiluj se!

Kriste, blaga i ponizna srca, ti nas učiš da slijedimo tvoj put vjernosti Nebeskom Ocu.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i danas po Crkvi pozivaš svakog čovjeka da slijedi put evanđelja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U životinjskom svijetu prvi do hrane dolazi onaj koji je najsnažniji ili onaj koji se svojom

lukavošću dočepa plijena. Nažalost, izgleda da je i u ljudskom društvu oduvijek tako bilo.

Povijest nam govori kako su vladari redovito snagom oružja i prisile vladali svojim

podložnicima. Kada promatramo ljudsku povijest čini se da su se ljudi pridržavali nekih propisa

samo zato što su se bojali svojih nadređenih, odnosno što su se bojali kazne. Ne trebamo ići

daleko. I među nama ima onih koji se u automobili vežu samo zato da ne bi platili kaznu. Što

ćemo, dakle, reći? Postupali i Bog s nama na takav način? Želi li i Bog nas strahom i prisilom

odgajati i usmjeravati prema svojoj volji? I danas među nekim vjernicima, možda više među

onima koji nisu kršćani, susrećemo izražen strah od Božje veličine, Božjega suda i Božje kazne.

S jedne strane priznajemo da je Bog iznad svega i nad svim, a u isto vrijeme naviještamo

njegovu dobrotu, dobrostivost, milosrđe i ljubav. Kako onda pomiriti Boga, Gospodara svega i

Boga, dobrog Oca?

Budite pripravni!

Očigledno je došlo vrijeme kada više ne želimo da nas itko zastrašuje. Stalo nam je da naša

djeca rastu bez straha, bez kompleksa, u miru i slobodi. Zato im želimo priuštiti što je više toga

moguće. Velimo: dosta je bilo tlačenja i zastrašivanja onih koji su maleni. Konačno, i sveti

Pavao veli: „Za slobodu nas je Krist oslobodio!“ Međutim, u današnjem evanđelju Isus nas

opominje, on nas upozorava, izgleda čak kao da nam i prijeti. Veli: „Budite pripravni!“ I onda

nam pripovijeda o sluzi koji mora biti neprestano budan u koje god doba noći njegov gospodar

došao. Bude li budan i bude li sve u redu, blago tome sluzi. Međutim, zatekne li gospodar slugu

u neradu i u spavanju, jao tome sluzi. Ova je prispodoba prilično odrješita. Zar nas to Isus

stvarno želi zaplašiti?

219

Dvije krajnosti

Već smo naznačili dvije krajnosti. Mogli smo se složiti oko toga da stvarno nema potrebe ljude

u strahu odgajati i u strahu od Bog držati. Nije Bog plašilo male djece niti je Bog zluradi

nadglednik koji jedva čeka da može kazniti ljudske prijestupe. Bog je ipak dobrostivi Otac o

kojem Isus tako rado govori u svojim prispodobama o izgubljenom sinu, o pastiru koji se više

raduje jednoj izgubljenoj pa pronađenoj ovci negoli onima devedeset i devet koje se nisu

izgubile, i tako dalje. I to je jasno. Međutim, govoreći i slobodi i o Božjoj ljubavi, danas smo

možda skloniji krenuti u drugu krajnost. Uzdajući se u slobodu i Božju ljubav sebe i svoju djecu

odgajamo u neodgovornosti. Naime, tamo gdje je sloboda, tamo mora biti i odgovornost. Inače

sve prelazi u nered, pa čak i nasilje, kad netko svoju slobodu širi na račun tuđe slobode. I tu je

temeljni problem. Naime, koliko je god Bog dobar, koliko je god on dobar Otac, on je postavio

jedno načelo koje obvezuje i njega i nas. To je ljudska sloboda. A sloboda znači mogućnost

izbora, sloboda znači odgovornost. Pogledajmo. Čovjek može biti vrijedan i odgovoran u

svome poslu, pa se onda može nadati i uspjehu. Onaj koji posvema zanemaruje svoju naobrazbu

i koji je neodgovoran prema poslu, ne samo da neće puno zaraditi, nego će i ostati bez posla.

Čovjek je slobodan birati, ali mora snositi i posljedice. Tako se Bog i prema nama postavlja.

On nas silom ne spašava. Bog traži našu suradnju, ali u slobodi. Izgleda pretvrdo i nekako

„nemilosrdno“ s Božje strane. Nipošto. Evo bolnog primjera. Sjećate li se one strašne riječi

koju je Isus uputio Judi? Prisjetimo se. Juda je već bio ugovorio kako će izdati Isusa. Isus ga

opominje, govori kako je to strašno, kako vi čovjeku koji predaje Sina čovječjega bolje bilo da

se ni rodio nije. Međutim, Juda ustrajava u svojoj odluci. I što mu Isus na koncu veli? Kaže mu:

„Što činiš, čini brzo!“

Blago onim slugama…

Upravo nam to Bog govori. Želi da budemo odgovorni. Blago nas potiče i poziva da vršimo

njegove zapovijedi i to sebe radi. Pogledajmo što Bog čini! Daje nam razum da shvatimo i

razumijemo što je dobro i pravedno. Daje nam milost vjere da srcem prihvatimo da je on uz nas

i da nas upravlja pravim putovima. Nadalje, daje nam oproštenje za naše pogreške i prijestupe.

Konačno, Bog nam daje milost, to jest snagu da možemo i činiti ono što shvaćamo i prihvaćamo

kao dobro, po njegovim zapovijedima. Međutim, ono zadnje: našu odluku i našu želju, naš

napor da tako i postupamo, ostavlja nama samima, poštujući našu slobodu i učeći nas

odgovornosti.

Ne boj se, stado malo…

Ne želi nas Bog plašiti kao da bi on bio osvetoljubiv. Ne želi nas Bog prepustiti našoj (ipak)

oslabljenoj slobodnoj volji. Ne želi nas Bog prepustiti da ostanemo u svojim pogreškama i

ludostima. On jednostavno od nas očekuje da se uvijek iznova trudimo oko dobra. Poziva nas

da ne malakšemo ako pogriješimo, da ne odustanemo od dobra i onda kada nam se čini

nedohvatljivo i onda kada nam se čini da ljudi to ne cijene. Jer, ne biti budan u ovoj Isusovoj

priči znači prepustiti se posvemašnjoj neodgovornosti. Naprotiv, biti budan, biti odgovoran

jedva da će značiti da trebamo biti savršeni, bez ikakve mane ili pogreške. Biti budan znači npr.

biti sličan apostolima. Oni nisu bili ljudi bez mane niti su bili bezgrešni. Međutim, oni su uvijek

iznova tražili Boga i – kako mi to lijepo kažemo – surađivali s Božjom milošću i tako su

postavljeni u temelje Crkve Kristove.

220

Budni budimo. Odgovorni budimo. Trudimo se oko svakoga dobra. Jer, Bog koji nas na dobro

poziva, daje nam i snage da to dobro možemo i činiti.

II.


Koliko smo puta – osobito kad smo bili djeca! – učinili neku glupost samo zato što smo bili u

društvu onih koji su gluposti htjeli činiti. Nije se lako kloniti utjecaja mase i većine koja nas

uvjerava da zlo i nije baš tako loše i da sotona i nije baš tako crn. U tome nam smislu Gospodin

Isus daje lijepu i ohrabrujuću pouku. Saberimo se, da bismo mogli tu poruku prihvatiti i ova

sveta otajstva dostojno proslaviti.

Gospodine, ti si u povijesti uvijek podizao velike ljude poput Mojsija i Ilije da tvom narodu pokažu pravi put. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si oko sebe okupio dvanaestoricu da bude svjetlost svijeta i sol zemlje. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da hrabro svjedočimo za vječne i neprolazne vrednote. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zašto mlad čovjek želi baš te tenisice, baš taj mobitel, zašto im je važan baš taj komad odjeće,

baš takva frizura? Jasno: zato što to svi to imaju. Mladi ljudi se i ne trude sakrivati da im je

važno da budu u trendu, tj. da budu tamo gdje su svi, gdje je masa. Čovjek se, očito, želi uklapati

u društvo, biti tamo gdje je većina. I životinje se u čoporu bolje osjećaju, ptice u jatu, ribe u

plovi…

Ne boj se, stado malo!

A evo, u današnjem evanđeoskom odlomku veli Isus: Ne boj se, stado malo: svidjelo se ocu

vašemu dati vam kraljevstvo. Ove su riječi zapisane iza 70. godine. U to se vrijeme Crkva već

proširila svijetom. Međutim, nije to bio nikakav trijumfalni pohod. Kršćanske su zajednice,

istina, bile razasute po cijelom ondašnjem carstvu, ali su bile veoma malene. Tako, na primjer,

u gradu od deset tisuća stanovnika kršćana je moglo biti stotinjak. Nezamjetljiva zajednica, tek

u začetku. Kršćani su bilu uronjeni u more najrazličitijih vjerskih i filozofskih skupina. Kršćani

su bili zajednica bez utjecaja, rubna, sastavljena od ljudi iz različitih društvenih slojeva. Nisu

bili posebni ni po položaju, ni po društvenom utjecaju, ni po bogatstvu. To je moglo neke

vjernike potaknuti na određeno razočaranje, na kompleks manje vrijednosti. Maleni su i nebitni

u društvu. Zato evanđelist Luka u to vrijeme snažno ističe Isusovu riječ: Ne boj se, stado malo:

svidjelo se ocu vašemu dati vam kraljevstvo.

Jednostavna je ovdje Božja poruka. Istina je istina i ona uvijek vrijedi, bez obzira koliko je ljudi

slijedilo. Kad je ono veliko mnoštvo urlalo: Raspni ga, raspni!, koliki je broj bio onih koji su

naslućivali, možda i vjerovali da je Isus Sin Božji, Spasitelj, Krist, Mesija. Pa ipak, znamo i

vjerujemo, bez obzira na broj sljedbenika i vjernika, Isus je bio i ostao i Sin Božji i Spasitelj i

Krist. Koliko god nam se i danas činilo da je silno mnoštvo onih kojima je, na primjer, vjera

tek zbirka lijepih običaja, izraz naše tradicije, mi znamo da je Isus jedini Spasitelj i da je njegovo

Evanđelje jedini ispravni put. Ne trebamo se obazirati suviše lijevo i desno i prebrojavati, jesmo

221

li u manjini ili u većini. Mi znamo svoj put. Hoćete primjer? U nekom razredu srednje škole

može se dogoditi da gotovo cijeli razred zabušava, skuplja neopravdane satove, gomila

negativne ocjene, međutim, nekoliko učenika – manjina! – ne da se uvući u tu kolotečinu, nego

se trude i uče. I ti će završiti školu. Bili su manjina, ali mudra manjina. Dvoje mladih se

upoznaju, zavole i shvate da su jedno za drugo, da u braku mogu i trebaju postati jedno tijelo,

kako to Biblija veli. Svi oko njih mogu govoriti da je to loša odluka. Međutim, oni znaju da su

dobro odlučili i mirno idu dalje, ne zamarajući se uopće koliki je broj onih koji odobravanju

njihovo vjenčanje, a koliki je broj onih koji se tome protive. Istina jest, voljeli bi oni da ih svi

podržavaju, ali u stvaranju njihove odluke to uopće nije bitno. Ne varajmo se da je istina u masi.

Istina, čestitost, ljubav, dobre odluke trajne su vrijednosti i ne ovisi ni o masi ni o gomili.

Blago nepropadljivo na nebesima…

Ne trebamo nužno ići tamo kamo ide većina. Jednako tako ne trebamo smatrati vrijednošću i

vrijednim truda ono za čime žudi većina. Zato dalje veli Isus: Prodajte što god imate i dajte za

milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se

kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Za čim teži većina, masa, gomila? Jasno je:

za zdravljem, uspjehom, bogatstvom, slavom, moću, silom… Isus nas opet odvraća od

kolotečine i upućuje na trajne, neprolazne vrijednosti. Za primjer uzima ono za što se ljudi

najradije vežu: bogatstvo. Blago čovjek treba prodati, tj. uz njega se ne vezati. Materijalnim se

dobrima služimo, ali im ne robujemo. Ono oko čega se trebamo truditi jest ljubav, milosrđe,

praštanje… To su nepropadljiva dobra. To u potpunosti ispunja naša srca…

Gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti

Konačno, Isus veli: Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti. Ovdje se radi o suodnosu

srca i djelovanja. Ako mi je srce uz Boga, uz dobrotu, uz ono što je plemenito, onda će to biti

moje blago, onda ću tako i djelovati. No istinito je i ono drugo. Budem li se u svom praktičnom

i svakodnevnom životu trudio da me ovozemno blago ne zarobi, uspjeh ne ponese, moć ne

uzoholi, budem li se trudio činiti dobro, praštati, biti milostiv i milosrdan, dobrostiv i strpljiv,

budem li činio dobra djela, e onda će se i moje srce sve više i više mijenjati. Onda će se i moje

srce ispunjati Božjom milinom. Moje srce određuje moje djelovanje, moje dobro djelovanje

oplemenjuje mene i moje srce.

Zaključimo. Cijeli svijet je jedno veliko selo. Danas, puni više nego ikad prije, način

razmišljanja i djelovanja ljudi koji misle samo na ovaj svijet dolazi u naše domove. Izloženi

smo tome da nas masa ponese, da postanemo dijelom ovosvjetske trke za užicima, uspjehom,

ludom zabavom itd. Danas, puno više nego prije stotinjak godina, itekako osjećamo da smo

malo stado, ukoliko želimo ići putem Isusa Krista. Ali, ne bojmo se. Radujmo se. Veli Isus: Ne

boj se, stado malo: svidjelo se ocu vašemu dati vam kraljevstvo.

III.

Budite pripravni

Vozači dobro znaju što znači krenuti na put s istrošenim gumama, kad čovjek sam sebi kaže:

„Valjda će izdržati...“ A ako ne izdrže ili ako zakažu u zahtjevnim okolnostima, onda posljedice

mogu biti tragične. To su očito vrlo opasne igre. Znamo mi vrlo dobro da bi bilo potrebno da je

222

automobil uvijek ispravan i spreman na put, pa se onda ne trebamo bojati neugodnih

iznenađenja.

Upravo nam to danas Isus govori. Veli: „Neka vam bokovi budu opasani, a svjetiljke upaljene.“

Ako je sluga uvijek pripravan, ako je sve svoje dužnosti redovito obavljao, onda u tome slučaju

uopće nije bitno u koji će čas gospodar banuti: o ponoći ili pred zoru, u rano jutro ili u sneno

poslijepodne. Naprotiv, ako je čovjek nemaran i lakomislen, onda nevolje vrlo lako mogu

nastupiti. Naši školarci to vrlo dobro znaju. Pouzdaju li se često u svoj „instinkt“ misleći kako

ih sutra profesor sigurno neće pitati, onda se lako može dogoditi nevolja u vidu loše ocjene.

Naprotiv, ako je učenik redovit u svom radu, onda zna da ne može doći do nekih ozbiljnijih

neprilika.

Slično bismo mogli gledati i na naš kršćanski život. Mirno nastojimo živjeti kršćanski i

svednevice se trudimo slijediti kršćanska načela. Jer, i u našem kršćanskom životu odgađanja

mogu biti veoma opasna. Svjestan sam da bih trebao učiniti neke zakrete u svom životu,

poduzeti neke odlučne korake... I odgađam. I što više odgađam, to mi je teže započeti. Biti

budan znači neprestano se truditi oko dobra.

Sad dolazimo i do onog drugog. Do straha i tjeskobe. Možda se nekoć strah Božji „strašno“

shvaćao, pa su ljudi nekako živjeli u strahu i tjeskobi oko svoga vječnog spasenja (kao da bi

Bog jedva čekao da nas „uhvati na krivoj nozi“). A strah nas paralizira. Onaj tko se boji,

neprestano je u tjeskobi pitajući se hoće li sve ispasti kako treba. Upravo kao vojnik koji prije

smotre nervozno provjerava svaki djelić odore i opreme, koji do zadnjeg časa pregledava svako

dugme, svaki zakutak. Htio-ne-htio smotra, pregled, „inspekcija“ postaje sama sebi svrhom.

Bitno je drugačiji stav kršćanina pred Bogom. Mi smo Gospodnji narod, dio Kristova tijela. U

nama djeluje Duh Božji. Pred Bogom stojim kao dijete. Dijete koje je često nespretno,

zaboravljivo, koji puta nezahvalno, ali koje u biti ipak ljubi svoga Oca. Pred Bogom stojim kao

dijete uzdajući se u njegovu dobrotu, u njegovu milost. Svjestan sam svojih slabosti, ali se

uvijek iznova, svednevice, njemu vraćam. I tu nema one ružne računice da ću pričekati s

molitvom ili misom dok budem imao više vremena, da ću Boga „podmititi“ u neka posebna

blagdanska vremena obdržavanjem nekih vjerskih običaja. Nema mjesta računici da ću se ipak

pred smrt ispovjediti. Jednostavno, kao dijete uvijek stojim pred Gospodinom. Sa svojim

slabostima, ali i sa svojom vjerom, nadom i ljubavlju.

I bdijem. U svakodnevnoj molitvi, u svakodnevnom nastojanju oko dobra. Bdijem u nastojeći

ljubiti Boga i bližnjega. Bdijem po svojoj nedjeljnoj misi, po svojem trudu oko mira. Bdijem

nastojeći da me životom vode Kristova blaženstva. I pjevam: „Evo, Bog je spasenje moje,

uzdam se, ne bojim se više!“ (Iz 12,2).

223


I.??

II.??

III.

Oganj i razdjeljenje

Po čemu se razlikuje istinski umjetnik od vrsnog obrtnika? U čemu je „genijalnost“ nekog

slikara ili glazbenika, nasuprot prosječnog „izvođača“? Stručnjaci će reći da tu nije odlučujuće

koliko netko tehnički dobro „obavlja“ svoj posao. Pravi umjetnik, kao i pravi govornik ima ono

„nešto“. U kritikama nastupa pojedinih glazbenika čuje kako je netko svoju dionicu

besprijekorno i tehnički čisto odsvirao, ali da u svemu tome nije bilo „života“, „vatre“, zanosa.

Slično je i sa športašima. Uza sve vrline koje npr. vrhunski nogometaš treba imati (brzina,

tjelesna sprema, dribling), traži se i fantazija, duhovitost, nepredvidivost, „vatra“, ono što

obično južnoamerikanci u većoj mjeri pokazuju.

Vatra. Oganj. O tome danas Isus progovara. To nam Isus uporno stavlja na srce. Naime i u

našem životu s Bogom ne radi se samo o tome da poput državnog službenika savjesno

ispunjavamo zakon (što nije malo), nego se još mnogo više radi o tome da čovjek cijelog sebe

stavi u taj odnos s Bogom. Najbolji nam biti primjer daje Sveto pismo. Proroci rado uzimaju

primjer bračnog zajedništva muže i žene da bi prikazali odnos Boga i njegova naroda.

Pogledajmo: u braku neće biti samo važno da u kući svega ima i da se sve dužnosti izvršavaju.

Potrebna je osobna, iskrena i životna ljubav, radi koje će čovjek ostaviti oca i majku te prionuti

uza svoju ženu. Ako čovjek ostavlja oca i majku, tim više će ostaviti neke svoje „slobodne

aktivnosti“ ukoliko to smeta bračnom zajedništvu.

Upravo je tako s mojim životom u Bogu. Isus je odrješit: „Oganj dođoh baciti na zemlju!“

Živjeti s Kristom životno je opredjeljenje. To je potka moga života, osnovni smisao i osnovno

usmjerenje. Živjeti s Kristom u Duhu osnovni je i bitni sadržaj moga života. To nije nešto kao

usput, nešto kao hobby. Ili sam u potpunosti s Kristom, ili sam posvema odijeljen od njega.

Pogledajmo apostole. Zbog Riječi su ostavili i svoju domovinu i svoj narod i svoj način života

i mir svoga vlastitog doma. Vatra Duha Svetoga ih je gonila sve do granica zemlje. I Bog je dao

da su oni tom vatrom ugrijali cijeli svijet.

Zato je Isus u današnjem evanđelju još određeniji govoreći kako nije došao donijeti mir, nego

razdijeljenje: „Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv

dvojice i dvojica protiv trojice - otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv

matere...“ Očigledno nismo ove riječi ozbiljno uzimali. Slijediti Krista odluka je na kojoj sve

pada ili ostaje.

A mi toliko puta imamo uzak pogled. ^ini nam se da kad bismo tako postupali, da bismo se

odrekli svega. A uopće nije govor o tome da čovjek nešto mora prekrižiti da bi bio Kristov.

Naime, Nebesko je kraljevstvo neusporedivo s bilo čime. Ako ja želim biti potpunoma u tome

kraljevstvu, onda je to jednostavno na prvom mjestu, neusporedivo, „izvan konkurencije“. A

224

sve drugo se onda može u to uklopiti: i obitelj i posao i društvene obveze i napredovanje u

poslu.

U Kristu ništa ne gubimo, nego njega stječemo, a kad njega imamo kako nam onda Bog „u

njemu neće sve darovati“? Zato su pravi Božji ljudi vedri ljudi. Pripadati Gospodinu i služiti

njemu i bližnjemu čista je radost. Samo kad je čovjek odlučan, iskren i dosljedan.

225


I.


Mi rado i često govorimo o dobrostivom Bogu koji je ljubav i o Isusu koji nas do te mjere voli

da je za nas dao svoj život. I to je točno. Međutim, upravo zbog toga što nas iskreno voli, Isus

nikad ne daje lažne nade niti postupa pokroviteljski prema našim ludostima, nego

nedvosmisleno pokazuje da je grijeh – grijeh, a zlo – zlo. Bog se ne daje zabljesnuti nekim

našim nazovi zaslugama. Bog gleda u srce. I uvijek milostivo prihvaća čovjeka koji priznaje

svoj grijeh i traži milosrđe. I mi bismo danas htjeli čista srca proslaviti ova sveta otajstva. Zato

ćemo se pokajati za svoje grijehe i propuste da bismo i mi zadobili Božje milosrđe i postali

dostojni ovih svetih otajstava koje se spremamo proslaviti.

Gospodine, ti si dobri Otac svih ljudi, Gospodine smiluj se!

Kriste, došao si spasiti nas grešnike. Kriste, smiluj se!

Gospodine, pozivaš nas da u poniznosti smatramo jedni druge višima od sebe. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Puno se govori o raširenosti korupcije u našemu društvu. Toliko je to očito, da se nitko ne usudi

to zanijekati. I nemojmo upirati prst u ovoga i onoga. Započnimo od sebe. Zar ne, kad god nam

treba nešto učiniti u bilo kakvoj društvenoj ustanovi, redovito se prvo zapitamo poznamo li

nekoga tko tamo radi. I onda se ide „preko veze“ ako je to ikako moguće. Makar mi kažemo da

su to „male“ stvari i „sitne“ usluge, ipak mi tako, svjesno i nesvjesno, same sebe smatramo

važnijima i većima od onih drugih i sebe izdižemo iznad njih. No, nije tako samo na društvenom

planu. Čovjek vjernik spreman je tako i pred Bogom isticati svoje zasluge i tražiti neka

povlaštena mjesta naprosto zato što pripada određenom društvenom, vjerničkom ili crkvenom

krugu. I ovdje se povijest ponavlja. Naime, takvih je razmišljanja bilo i u Isusovo vrijeme.

Gospodine, otvori nam!

U svoje se vrijeme, dakle, Isus često morao boriti upravo protiv samouvjerenosti svojih

sunarodnjaka. Oni su bili izabrani narod, njima je Bog govorio po prorocima. I stvarno, valja

priznati zajedno s apostolom Pavlom, „oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i

zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je

iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. (Rim 9,4-5) Prema tome, imali su na što biti ponosni.

I to nitko ne želi osporiti. Međutim, Isus uporno govori kako to po sebi nije dovoljno. Naime

sve nabrojeno čime su se oni ponosili, bio je čisti Božji dar. A Bog traži njihov odgovor, njihovu

suradnju. Bog je tražio od njih da svojim djelima pokažu i potvrde svoje izabranje i svoje

dostojanstvo. Jednostavna činjenica da je netko pripadnik Božjega naroda, za Boga nije

dovoljna. Zato će takvi, po Isusovoj riječi, uzalud vikati: „Gospodine, Gospodine, otvori nam!“

Jer, veli Isus, kod Boga se ništa ne podrazumijeva. Kod Boga se ne možemo hvaliti nekim

našim zaslugama zbog kojih bi nas on morao primiti u svoje kraljevstvo. Kod Boga je sve čista

milost, potaknuta i oplemenjena našom suradnjom. Pred Bogom nema oholenja niti

zahtijevanja. Zato pred Boga čovjek može stupiti samo svojom poniznom molitvom.

226

Mi smo s tobom jeli i pili…

Sada dolazimo do onoga što spomenusmo na početku. Sve se to i nas tiče. Radi se o našoj

vječitoj potrebi da se proguramo naprijed, da tražimo privilegiju i povlasticu, da se uzdižemo

iznad ostalih. Kad tražimo neke naše privilegije i protekcije onda nastupamo samouvjereno. Ta

mi se znamo od djetinjstva, mi smo susjedi, mi smo „lege“, mi smo „pajde“, mi smo „kumovi“

i „rodijaci“ ili, kako smo to mogli pročitati u jednim dnevnim novinama, mi smo „jarani“, mi

smo „svoji“, mi ćemo već to urediti među sobom, a za druge što nas briga! A čovjek koji tako

razmišlja, spreman je tako razmišljati i pred svojim Bogom. Tako Isus pripovijeda kako će pred

vratima kraljevstva neki Gospodinu govoriti: „Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si

trgovima propovijedao…“ Međutim, ako u ljudskom društvu (osobito u nas u Hrvatskoj) to

tako i može ići, to kod Boga, što bi neki rekli, „ne pije vode“. Isus tako opominje svoje

sunarodnjake, Židove, da se ne pouzdaju previše u to što su članovi Izabranog naroda. To

govore i proroci. Tako prorok Jeremija govori protiv onih koji se uzdaju u puku činjenicu da je

među njim Gospodnji hram: „Ne uzdajte se u lažne riječi: 'Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!

Svetište Jahvino!' Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete činili

što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne

budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na

svoju nesreću - boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima

zauvijek.“ (Jr 7, 4-7) Evo, Ivan Krstitelj prijeti farizejima i saducejima: „I ne usudite se govoriti

u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu

Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi

dobroga roda, siječe se i u oganj baca.“ (Mt 3,9-10)

Ne znam vas…

Gospodin će teškim riječima odgovoriti onima koji se budu pozivali na puku pripadnost

određenom narodu ili vjeri ili nekom društvenom ili crkvenom položaju: „Kažem vam: Ne

znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori“. Naravno, mi se u tim riječima možemo

itekako pronaći. Zar ne da smo i mi skloni nabrajati i isticati neke naše ljudske i vjerničke

zasluge. Rado spominjemo da smo iz katoličke obitelji, da smo u vjeri odgajani, da smo išli na

vjeronauk, da smo primili sve sakramente, da smo bili ministranti, da smo pjevali u crkvenom

zboru, da nam je jedna teta časna sestra, a očev stric svećenik… Hvalimo se time, kao da je u

tome neka naša zasluga. Pa, Bog nam je dao da se rodimo i živimo u takvom okružju. Ako smo

se tako rodili i u takvom okruženju živjeli, hvala Bogu. Međutim, to nije dovoljno. Nije

dovoljno jer tako vele i proroci i Isus. Čuli smo kako Bog preko proroka Jeremije i preko Ivana

Krstitelj poziva na dobra djela, na život u skladu s Božjim zapovijedima. Ako i naše društvo –

nadajmo se da je tako – nastoji se više iz svoje sredine ukloniti umišljenost i korupciju, to se u

puno većoj mjeri treba očitovati i u našem vjerničkom, crkvenom životu. Čuli smo kako Isus

toliko puta naglašava potrebu dobrih djela. Po tome i samo po tome ćemo biti vrednovani. A

onda, prema Isusovoj riječi, kad učinimo sve što nam je bilo zapovjeđeno, možemo samo reći:

„Sluge smo beskorisne. Učinismo samo ono što smo bili dužni učiniti“. Neka nas Gospodin

ispuni takvom poniznošću i takvom zauzetošću oko dobra.

II.


227

Ono što latinski kažemo disciplina, hrvatski velimo stega. Oduvijek se smatrala da je ona bitna

u odgoju. Iako danas to nerado prihvaćamo, ipak je koristimo puno više nego što mislimo. Želi

li netko postići dobre rezultate u školi, športu, umjetničkom radu, treba se podvrgnuti stezi. Bez

discipline-stege nema uspjeha ni u školi ni u športu ni u umjetničkom djelovanju, ali ni u životu

općenito. Konačno, svaki puta kad nam ujutro zazvoni budilica, mi se podlažemo stezi svojih

obaveza… I svakom od tih slučajeva stega je za naše vlastito dobro.

Često i Bog s nama postupa tako da nas podlaže stezi. To su naše životne neprilike i križevi.

Budući da je Bog mudar i dobrostiv, znamo i vjerujemo da je i ta vrsta stege za naše dobro.

Zazvat ćemo na početku ove svete mise na nas Božje milosrđe da u tome smislu možemo čuti

i prihvatiti Božju riječ i ova sveta otajstva dostojno proslaviti.

Gospodine, sve si iz ljubavi stvorio i svemiru mudre zakone postavio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si bio poslušan svome Ocu sve do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da prihvaćamo svoje životne nedaće da bismo se tako sjedinili s trpećim Kristom i tako bili zajedno s njime i proslavljeni. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Oduvijek se ljudi spore o tome, kako treba poučavati djecu. Pa i u nas malo-malo se donose

novi nastavni planovi i pedagoška pravila. I uglavnom se govori o motivaciji, poticaju, buđenju

dječje znatiželje, itd. Sa zgražanjem se govori o kažnjavanju ili o prisili. A Božja riječ danas

kao da je konzervativna.

Ne omalovažavaj stege Gospodnje

Poslanica Hebrejima, čiji smo odlomak danas čuli u drugom čitanju, upravljena je pokrštenim

Židovima. Pisana je u teškim vremenima. Vjernici su inače od Židova bili optuživani kao

bogohulitelji, a pokršteni Židovi su još od svojih sunarodnjaka k tome bili prezreni kao

otpadnici. Grci su im se rugali a Rimljani ih progonili. Bila su to vremena progonstva i

svakojakih nevolja. Zato su se u nekih vjernika pojavila tjeskobna pitanja. Kako to da oni, koji

su Bogu vjerni, toliko trpe u duhu i tijelu? Pisac ove poslanice tim pokrštenim Židovima koji

su dobro poznavali Stari zavjet navodi jedan odlomak iz Knjige mudrih izreka: Sine moj, ne

omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Teška je riječ stega. Čovjek koji je u

stezi, ne može ići kamo želi niti činiti što ga je volja. Ovdje se uzima za primjer odgoj djece i

mladih. I stvarno. Dijete i mlad čovjek ne zna čemu služe određena ograničenja i zabrane…

Dijete bi silom htjelo gurnuti prstić u električnu utičnicu ili bi se htjelo provući kroz balkonsku

ogradu… I ne razumije zašto mu se to brani. Pa vrišti i protestira. Jednako tako dijete ne

razumije i ne želi razumjeti zašto mora trpjeti bolne liječničke preglede i terapiju. Pa ga se onda

stegne da bi moglo primiti cjepivo. Evo, barem u nekim slučajevima djecu stegom odgajamo,

makar to djeca ne razumjela. Svi smo mi djeca u Božjim rukama. Zato često ne razumijemo i

ne prihvaćamo Božje postupke, Božju stegu s nama. Nije to zacijelo bilo lako ni kršćanima

kojima je bila upravljena ova poslanica. Iako su oni živjeli u onim starim vremenima, nije bilo

lako ti čuti. A kako li je tek nam danas to teško prihvatljivo! Da Bog šiba onoga koga

voli…Opet stojimo pred otajstvom. Bog polazi od sebe. Dopustio je da njegov Sin bude i šiban

i bičevan i razapet. Tako i mi – stojimo pred tajnom. I ne možemo toliko puta razumjeti način

odgajanja koji Bog na nama primjenjuje. I uvijek se iznova mučimo pred otajstvom muke,

nevolje, križeva. A to je otajstvo Kristovo.

228

Koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja

Poslanica dalje veli: Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli. Dok

je Isus vidio na križu, tko je mogao pomisliti da Bog njega, Isusa voli? Naprotiv, Kristovo

raspeće za njegove protivnike bilo je siguran znak da ga je Bog odbacio. Rugali su mu se

govoreći: Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: „Sin sam Božji!“

(Mt 27,43). Upravo tako. Samo Božji čovjek, samo ponizan čovjek, samo bogobojazan čovjek

s poštovanjem gleda Božja djela i duboko se Bogu klanja. Naprotiv, bezuman čovjek, umišljen

čovjek, površan čovjek misli da može svijet urediti prema svojoj pravdi. Mudar čovjek, Božji

čovjek, pobožan čovjek u svakoj životnoj prigodi – lijepoj ili tragičnoj – može samo sa svetim

Pavlom uskliknuti: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi

sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi

savjetnikom? (Rim 11,33-34)

Odgajanje donosi mironosni plod pravednosti.

Poslanica Hebrejima dalje govori: Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa

sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Isprva se doduše čini da nijedno

odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni

plod pravednosti. Ovdje nam je najbolje pogledati Krista, Djevice Marije i tolikih Božjih

velikana. Kad je anđeoski navještaj posvema preokrenuo njezin život, Marija je u

jednostavnosti rekla: Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi. U trenucima

svoje smrtne muke Isus je svome nebeskom Ocu rekao: Neka moja, nego tvoja volja… Petar,

Pavao, i drugi apostoli prihvaćali su nevolje, progonstva, oskudicu, tamnicu, pa i samu smrt.

Za njih je sve to bio čudesan Božji put kojim su išli do punine Kristove. Tako Pavao veli: Sve

gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega,

radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem (Fil 3,8-9)

Veliki papa i blaženik Ivan XXIII za svoje je geslo uzeo: Obedientia et pax – poslušnost i mir.

Mudro i duhovno veoma korisno. Ivan XXIII. ponizno je prihvaćao volju Božju, kakva god ona

bila. Nije stavljao u pitanje, nije preispitivao, nije optuživao, nije mudrovao koje bi rješenje za

njega bilo bolje. Prihvaćao je sve svoje životne okolnosti. I što onda? Bio zbog svoje poslušnosti

nesretan, nemiran, razočaran? Ne. Naprotiv: imao je svoj mir. Veoma pobožne duše u našem

narodu sa svom jednostavnošću govore: Što je od Boga – slađe od meda.

Blago onima koji svi srcem to prihvaćaju i tako žive. Imaju svoj pravi mir. Božji mir. Već sada

imaju vječnost u svojim srcima.

III.

Pa mi smo s tobom jeli i pili

U jednom dječjem vrtiću jedan se mališan pohvalio teti kako on vozi tatin bicikl. Ona ga je

upozorila da uvijek treba govoriti istinu i onda ga upitala je li siguran da je vozio tatin bicikl.

Dječačić je malo zastao i onda skrušeno priznao da ga njegov tata tek uči voziti na svom

velikom biciklu. Doista, od najranije svoje dobi čovjek se želi isticati. Zacijelo je do jedne mjere

razumljivo da čovjek želi nadigrati svoga suparnika, izdići se iznad prosječnosti. Međutim, koji

puta je ta potreba toliko velika da se čovjek počinje hvaliti onim što nema, odnosno da se počne

„kititi tuđim perjem“. Takvim je ljudima onda silno važno kojeg su roda, koje ugledne rođake

229

imaju, vrlo su ponosni što su Zagrepčani, a ne neki seljaci ne znam odakle. Bitno im je da imaju

pretplatu u kazalištu, da se odijevaju u toj-i-toj trgovini, da idu na odmor u neko ekskluzivno

odmaralište, da su bili viđeni s tim i tim...

O tom problemu govori danas i Isus. Veli, kako će neki o koncu svijeta kucati na zaključana

vrata govoreći: „Gospodine, otvori nam!“ Kad budu čuli da im on kaže da ih ne poznaje, počet

će isticati: „Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!“ No, zaključuje Isus,

to im neće ništa vrijediti.

Eto, takvi smo. Isuviše se lako počinjemo pouzdavati u naše veze i poznanstva, u neke naše

kanale i okolne putove kojima (nezasluženo i preko reda) dolazimo do naših ciljeva. I to onda

jednostavno prenosimo na naš vjerski život (kao da bi se naš „običan“ život i mogao razlikovati

od našeg „vjerskog“ života). I evo nas kako se hvališemo pred Gospodinom: Pa ja sam kršten

odmah po rođenju (a ne kao oni veliki Hrvati koji se krste u odrasloj dobi). Moj je otac bio

crkveni odbornik, teta časna sestra, a mama članica trećega reda. Ja sam bio sam ministrant do

osmog razreda, krizman sam u četvrtom, a vjenčan u svojoj župi. Istina je da sada baš i nemam

vremena ni za molitvu ni za nedjeljnu misu (kad vidim tko tamo dolazi nemam volje doći).

Istina je da tu i tamo zakinem državu, posuđujem uz visoke kamate, ne isplaćujem radnicima

plaću, ne pazim koliko pijem, što pričam i što činim... Sve to može biti, ali, Gospodine, pa ja

sam katolik od svoga rođenja. Ja dajem kuću redovito blagosloviti. Dijete mi je upisano na

vjeronauk. Konačno, dao sam toliko priloga u crkvenu kasu... Znamo se ti i ja, Gospodine, već

dugo godina. i tako ponavljamo grešku farizeja koji su se silno pouzdavali u to da su

Abrahamovi sinovi i da na svom tijelu nose biljeg Zakona.

A Gospodin? Nije baš nježan. Ne treba mu „slavna prošlost“. Ne trebaju mu ni lente ni kolajne.

Ne treba mu ni krsni list, ni već požutjela uspomena s Prve svete pričesti. Trebaš mu ti. A ti,

kome stvarno pripadaš. Bogu ili...?

Kako nas boli ova riječ, dragi moji prijatelji. Kako i ja osobno padam u napast da kažem Bogu

kako sam svećenik, kako surađujem u katoličkim časopisima, kako pripadam hrvatskom narodu

koji je toliko godina bio „predziđe kršćanstva“. Međutim, Bog to sve zna. On želi mene. Moju

ljubav. Moju privrženost. Moje nastojanje da mu doista služim svim srcem. Bez sakrivanja iza

odlikovanja, nagrada, zasluga, itd., itd. Doista, razmisliti nam je i razlučiti, što je stvarno bitno,

važno i jedino važno.

230


I.


Osnovni stav čovjeka pred Bogom jest smjernost, poniznost, zahvalnost. Bogu se u molitvi i

obraćamo upravo zbog toga što se osjećamo slabima i potrebitima njegove pomoći i njegova

milosrđa. Konačno, i sama nas Božja riječ opominje kako se „Bog oholima protivi, a poniznima

daruje svoju milost“. Zato ćemo i mi danas, u skromnosti i jednostavnosti vlastitoga srca i ovoga

puta zazvati na nas Božje milosrđe i Božju milost, da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava

koja se pripravljamo proslaviti.

Gospodine, ti si uzvišen iznad svega, Gospodar svega. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si kao pravi čovjek svima nama pokazao pravi put krotkosti i poniznosti. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da u poniznosti smatramo jedi druge višima od sebe. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U nekim svečanim zgodama kao što su svadbe, mlade mise, svečani prijemi veoma se

praktičnima pokazuju kartice na stolovima. Tako npr. u veoma svečanim prigodama gdje na

objedu bude više uzvanika lijepo se na svako mjesto postavi kartica s imenom onoga koji tamo

ima sjediti. To je veoma praktično i koji puta može spasiti čovjeka od neugode da pogreškom

ili svojom glupošću ne sjedne na neko mjesto koje mu nije namijenjeno. Međutim, u Isusovo

vrijeme nije bilo takvih kartica i zato se Isus koristi onim što je vidio na nekom svečanom

objedu da mi svojim slušateljima, a i nama uputio pouku.

Sine moj budi krotak…

Isus pripovijeda kako ohol i umišljen čovjek može biti ponižen ako pokuša za sebe ugrabiti

časnije mjesto negoli ga zaslužuje. U njegovo je vrijeme, očito, bilo onih koji su se otimali za

prva i časnija mjesta i za stolom i u sinagogi. Kao što prvo čitanje govori: „Sine moj, budi

krotak…“, tako nas i Isus želi poučiti poniznosti. Zapitajmo se, zašto mi ljudi imamo potrebu

uzdizati se i oholiti i tako se često izvrgavati podsmjehu i poruzi ostalih? Rekli bismo slijedeće:

Onaj tko ima potrebu uzdizati i izdizati se čini to iz jednog od ova dva razloga ili možda iz oba.

Onaj koji se stalno uzdiže, ipak duboko u sebi smatra da je malen, nedostatan i nesavršen, ima,

zapravo, kompleks manje vrijednosti, pa onda ima stalno potrebu pokazivati se i „dokazivati“

svoju „veličinu“. I to upravo zbog toga što je nesiguran i što ni sam ne vjeruje u svoju

„veličinu“. Pogledajmo. Onaj tko je stvarno velik, stvarno dokazano uspješan i važan,

ponajčešće nema potrebe to osobito dokazivati i pokazivati, jer je to očito. To se vidi i u svijetu

zabave: što neki pjevač/pjevačica gore pjeva, to se više pokazuje i „dokazuje“ svojim neobičnim

ponašanjem i odijevanjem… Onim stvarno dobrim pjevačima to uopće nije potrebno. Slično

tome, onaj tko je tek polovično obrazovan, stalno ima potrebu druge poučavati i upućivati,

„prosipati svoju mudrost“, dok, naprotiv, netko tko je stvarno vrhunski stručnjak, nema potrebe

to svima pokazivati i dokazivati.

231

Teži je, žalosniji i opasniji slučaj kad se netko uzdiže i podiže preko leđa drugih, tako da druge

omalovažava, onemogućuje, ogovara i kleveće. U svojoj ludosti i izopačenosti takva si čovjek

umišlja da će sâm biti veći, ako druge bude gazio. A to je tek velika zabluda. Naime, sve ono

što ružno govoriš o drugima ili im činiš ne bi li sebe uzdigao, sve to, velim, tek pokazuje tvoju

narav, tvoju jadnost, sve se to na neki način vraća na onoga od kojega to i potječe. Ono što

govoriš o drugima puno više govori o tebi, nego o tim drugima.

Sjedni na posljednje mjesto…

Isus govori o tome da ne trebamo sami sebe uzdizati. Znate zašto? Upravo zato što mi jesmo

veliki, pa se i ne moramo dokazivati, baš kao i ljudi koji su u nečemu veliki, pa se ne moraju

drugima dokazivati. Zar tako trebamo razumjeti Isusovu poruku? Upravo tako. Naime, mi ne

smijemo, ali i ne trebamo sami sebe uzdizati. U tom bismo slučaju tek bili poniženi i pokazali

bismo svoju oholost. Radi se jednostavno o tome da nas je Bog već obdario izuzetnim

dostojanstvom, pa se mi, sve kad bismo i htjeli, i ne bismo mogli uzdići iznad one veličine

kojom nas je Bog već obdario. Tu veličinu kojom nas je Bog obdario, mi, nažalost, samo

možemo upropastiti i to upravo često i činimo svojom ohološću. Pogledajmo. Bog nas je stvorio

na svoju sliku. To je silno uzvišeno. Može li čovjek biti obdaren još nečim većim? Izgleda da

ipak može jer nas je, k tome, Krist nas učinio svojom braćom i sestrama, jer nas je opečatio

svojim Svetim Duhom. Sve druge časti i počasti koje za sebe tražimo i za kojima žudimo, zrnce

su pijeska i neznatnost su prema onome što je Bog za nas već učinio i čini snagom Duha

Svetoga. A za čime mi to žudimo? Upravo je neshvatljivo kako žudimo za nadomjescima, za

vodom iz bare, a Bog nas želi napojiti iz čistog izvora svojega božanskoga života.

Imajući sve to u vidu, čovjek Božji je miran. Imam najveće blago, imam najveće odlikovanje,

imam najvećeg Saveznika. „Što mi može učiniti čovjek?“ Sveci su sveci i veliki upravo po tome

što su bili svjesni kako ih je Bog velikim darima obdario, zato ih i nije pogađalo to što su u

ljudskom životu bili pogođeni.

Koji se ponizuje, bit će uzvišen…

Treće što je važno naglasiti jest činjenica da je sva naša veličina čisti Božji dar. Sve što je u

nama veliko, od Boga je. Veli Pavao: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš

kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7) Nema ničega čime bih se ja kao svojim mogao hvaliti. Mi

jednostavno vedra srca primamo nezaslužene Božje darove, zahvaljujemo Bogu za njih i

nastojimo, koliko je do nas, i druge učiniti dionicima tih istih Božjih darova. To ispunja naše

dane vedrinom, mirom i radošću, a naše noći mirnim snom. U tome je smislu onda razumljiva

i ova riječ koju nam Pavao upućuje: „U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“ (Fil

2,3). Jer je sve od Boga.

I na koncu, ima nešto što je osobito lijepo. Veli Isus: „Koji se ponizuje, bit će uzvišen!. Nikada

se čovjek ne može toliko poniziti, da ga Bog ne bi uzvisio. Poniznost je u istinitosti. Ne treba

čovjek „izmišljati“ neku poniznost i praviti spektakle od svoga nazovi ponižavanja. Prava je

poniznost u svijesti da je sve od Boga, u tome da se ne izdižem iznad drugih te da Bogu

zahvaljujem za njegove mnogostruke darove koje daje i meni i drugima… Neka nas Bog ispuni

tom poniznošću i radošću.

II.

232


U životinjskom svijetu stvari su jasne. Oni koji su jači grabe sebi veće komade kod razdiobe

plijena. Oni mlađi i slabiji čekaju. Sve dok onaj jači ne ostari i ne oslabi. A kako je s nama

ljudima? Nažalost, kao da i među nama ponekad vlada mentalitet čopora. Pa se onda uzdižemo

i izdižemo, svađamo i glođemo. I tako griješimo pred Bogom koji je jedini uzvišen i koji nas je

stvorio kao braću i sestre.

Pokajmo se za sve svoje grijehe, osobito protiv naših bližnjih. Tako ćemo plodonosno i radosno

moći proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si nam pokazao put poniznosti. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da jedni drugima služimo i samo tebe veličamo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kako li je samo nama ljudima važno biti poseban, viši, veći, uzvišeniji, slavniji, obožavan…

Zbog silne potrebe da budu slavljeni i uzvisivani kao očevi nacije, kao najveći mudraci, kao

najveći sinovi svoga naroda, neki su vojskovođe išli praktički do kraja svijeta ne bi li osvojili

što više zemalja i podjarmili što više podanika. Nebitno je bilo što bi pri tome poginule na

stotine tisuća ljudi, što bi ostajalo toliko udovica, siročadi, te što su bi toliki mladi izginuli i

prije nego što su stekli obitelj. Sve to da bi silni vojskovođa podigao sebi spomenik u dalekom

gradu… Ah, biti prvi, biti „naj“… biti slavan, biti pobjednik po svaku cijenu. U svemu tome je

najjadnije to što ti častohlepni i slavoljubljivi ljudi sami grade kult svoje ličnosti. Dakle, ne radi

se o velikanima kojima bi drugi priznavali njihovu veličinu i njihove zasluge. Isus nam danas

u tome smislu daje sjajnu pouku.

Ne sjedaj na prvo mjesto

Čuli smo kako danas Isus govori: Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da

ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne

rekne ti: 'Ustupi mjesto ovome.' Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Hajde da

malo budemo strogi sami prema sebi. U skupini ljudi koje uglavnom poznajem – recimo od nas

ovdje sabranih – kada bih se oko sebe osvrnuo, na koje bih mjesto po časti stavio samoga sebe?

Brzo bi nam pred oči došle mnoge mane onih koji nas okružuju. Međutim, ako bismo, kao što

rekoh, bili malo strogi prema samima sebi, onda bismo se svakako trebali staviti na posljednje

mjesto. Lažna skromnost? Ne. Tvrda istina. Pogledajmo. Ako znam za neku manu i pogrešku

nekog čovjeka, mogu li sto posto biti siguran da je tome baš tako? Pa ako je sigurno nešto loše

učinio, mogu li ja znati njegove razloge, njegove nakane? Mogu li ja sigurno suditi njegovo

srce? Tko zna što se događalo u njegovu duhu i tijelu, tko zna kakav je odgoj imao, koje je

mučne stvari doživio u djetinjstvu, u posljednjem ratu. Naprotiv, sebe puno, puno bolje

poznajem. Dobro znam gdje sam i zašto griješio. Svoje grijehe i mane puno bolje poznajem,

gotovo savršeno. Pa ako ćemo ići na čimbenik sigurnosti, tko je u mojim očima sigurno grešnik?

Samo ja. A ja bih se uzdizao… Prema tome, kada, po Isusovu naputku, biram posljednje mjesto,

mudro i realno postupam… Postupim li drugačije, vrlo lako mogu biti ismijan i ponižen. Javno

ili iza leđa.

233

Prijatelju, pomakni se naviše

Sada dolazi ljepši dio Isusove priče. Dolazi domaćin i veli mi: Prijatelju, pomakni se naviše!

Upravo je to ono što Bog za mene svakodnevno čini. Kako? Jednostavno. Dolazim u kuću

Božju, za stol Gospodnji, pred Božje lice. Svjestan sam, bolno svjestan svih svojim promašaja,

padova, nevjerstava. Svjestan sam da griješim i mišlju i riječju i djelom i propustom. Svjestan

sam da sam slab, propadljiv, nestalan, da sam smrtan čovjek. Stojim pred Bogom duboko

prignut i velim: Bože, smiluj se meni grešniku! I gle, dolazi Bog i veli mi: Ti si moje dijete. Iz

ljubavi sam te stvorio. Za tebe sam poslao svojega jedinorođenog Sina. On te je otkupio svojom

smrću i uskrsnućem. On te je preobrazio svetim krštenje. Postao si dionikom neba. Ušao si u

moju božansku obitelj. Ti si moje ljubljeno dijete. Ne želim se spominjati tvojih grijeha. Kada

vidimo tvoje skrušeno lice, ne mogu a da ti se ne smilujem. Ti si velik, ti si dionik božanske

naravi mojega Sina Isusa Krista, ti si moj. Iziđi iz svoje bijede i malenosti: Prijatelju, pomakni

se naviše! Tu je srž rješenja naših dvojbi. Nisam ja po sebi velik: Bog me čini velikim. Nisam

ja po sebi ni uzvišen ni vrijedan nebeskih darova. Bog me čini nebesnikom. Po Bogu smo i

veliki i uzvišeni. Za sve ono lijepo i plemenito što imam – samo Bogu mogu zahvaliti i time se

nipošto ne mogu hvastati…

Svaki koji se ponizuje bit će uzvišen

Konačno, Isus sve ovo sažima u jednostavno pravilo: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a

koji se ponizuje, bit će uzvišen. Prema tome, kada se izdižem iznad drugih, dvostruko griješim:

sebe uzdižem a druge gazim. Koliko ima primjera da zbog zavisti i taštine ne dajemo drugima

što im pripada. Time sebe unakazujemo, a drugima štetu činimo. Nadalje, ludo je vjerovati da

će me neko izvanjsko priznanje ispuniti mirom, pogotovo ako to postižem gazeći druge. Jedino

od Boga dolazi pravi, duboki mir i istinska radost. Nadalje, ako sam u nečemu stvarno uspješan,

ako mi to ljudi priznaju, radujem se, ali pri tome veoma dobro znam da je to Božji dar, da se

time ne mogu hvaliti i da po tome ništa nipošto nisam veći od drugih, jer drugi nije ni kriv ni

zaslužan ako u nečem nije vješt kao ja. S druge strane, doživljavam da moje djelovanje u

najboljoj namjeri drugi krivo protumačeno, te da bivam odbačen. Da se brinem? Pa i Isusa su

odbacili. Pa i Pavla su isključili iz sinagoge. Pa Bog to zna. Ja činim svoje i to je moja sreća.

Zato mirno hodim ovim životom. Gospodin je moja snaga i moj mir. Baš kao što veli psalmist:

Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Pravda će tvoja zasjati

k'o svjetlost i tvoje pravo k'o sunce podnevno (Ps 37,5-6).

III.

Biraju prva mjesta

Vrlo suvremena prispodoba: objed s mnogo gostiju ili neko svečano primanje s više poznatih

osoba. Tu je i televizija, novinari... I onda se nekako osjeti kako ljudi, kao slučajno, biraju

viđenija mjesta. Moguće je međutim da se dogodi nešto suptilnije: neki gosti koji imaju o sebi

visoko mišljenje uopće ne zauzimaju mjesta ili biraju napadno posljednja mjesta očekujući da

će ih ravnatelj stola „prinuditi“ da zauzmu neko bolje mjesto i to uz beskrajna natezanja u stilu

„Samo poslije Vas!“ Nije dakle čudo da se danas na svečanim primanjima i večerama, na

mladomisničkim slavljima i na svadbama pribjegava onim karticama s imenima koje stoje na

stolu. Tako svatko zna svoje mjesto i ne mora pasti u nepriliku na nekoga „podsjedne“, a

ravnatelj stola ima dovoljno vremena unaprijed odlučiti kojim redom postaviti goste.

234

Očito je da nas Isus danas ne poučava lijepom ponašanju za stolom, niti nam preporučuje

tehniku kako ćemo se ipak progurati na bolje mjesto („Prijatelju, pomakni se naviše!“). Radi

o nečem drugom.

Prvo. Ima jedna temeljna, prastara, praiskonska napast. To je oholost, ona naopaka potreba

izdizati se iznad svojih stvarnih dometa i svoje stvarne vrijednosti. Eno je na prvim stranicama

Svetoga pisma. Čovjek i žena u počecima ni u čem ne oskudijevaju. U potpunom su skladu sa

sobom i s prirodom. I onda ponuda: „Bit ćete kao bogovi“. Čovjek i žena bi htjeli imati još

nešto više. Istina, ne znaju oni što bi to bilo. Ne pitaju koliko je to u redu. Žele biti kao bogovi.

Uzdići se iznad onoga koji ih je stvorio. Ta ih njihova žudnja onda dovodi do toga da gube

povjerenje u svoga Stvoritelja. Okreću leđa svome Bogu i idu u pustolovinu s Napasnikom.

Drugo. Svima nam se događa da u nekoj situaciji u prvi mah pomislimo kako puno vrijedimo,

kako smo na određenim područjima nezamjenjivi, kako s nama sve pada ili ostaje; ali kad smo

sami sa sobom, vidimo svoje vlastite domete. Naime, duboko u sebi svaki od nas vrlo dobro

znade koliko stvarno vrijedi. A eto, unatoč toga, događa se da sami sebe namećemo na neka

viša mjesta, da žudimo staviti se iznad ostalih. Tako se često obistinjuje naopako pravilo: što

manje vrijedim, to mi je više stalo da pokažem kako ipak vrijedim. I tako se zapravo dovodim

u tagikomičan položaj da i sam postanem uvjeren u neku svoju veličinu koja u stvari i ne postoji.

Treće. U takvom je stavu određena samodopadnost, sebičnost, samoživost. Moj pogled tada ne

doseže dalje od mog vlastitog nosa. Vidim samo sebe. Želim biti na prvom mjestu, bez obzira

što će moje probijanje do toga mjesta značiti gaženje prava bližnjega. I time se načelno

odalečujem od Boga koji nas uči ljubavi prema bližnjemu, samoprijegoru i samopredanju.

Netko bi se onda mogao zapitati koja je onda razlika između zdrave ambicije, zdravog

natjecateljskog duha (toliko potrebnog u stvaranju ove naše civilizacije) i one bolesne

samodopadnosti i umišljenosti o kojoj govori evanđelje. Jednostavno u tome da je čovjek

kršćanin svjestan da je sve što stvarno posjeduje Božji dar kojeg on zahvalno prima i njime se

ne hvališe. A svaki je dar dobar ako se njime služim na dobro, „na saziđivanje“, kako veli

Pavao. A ljubav, ona prava ljubav, ljubav prema Bogu i bližnjemu bit će ono konačno i temeljno

načelo svega našeg djelovanja.

235


I.


Iako je čovjek biće obdareno razumom, ipak ćemo jedni drugima često uputiti prigovor kako

ne razmišljamo. Pri tome se, naravno, ne radi o tome da netko ne bi uopće razmišljao, nego

time želimo reći da netko ne razmišlja dovoljno, ili, još bolje, da ne razmišlja o bitnim stvarima.

Tako se često događa da čovjek razmišlja samo o užicima ili o poslu a ne razmišlja o vlastitom

zdravlju ili o vlastitoj obitelji. I onda griješimo protiv Boga, bližnjih i protiv nas samih. Danas

nam Isus govori kako nam ponekad treba sjesti i proračunati što nam je činiti. Upravo to želimo

učiniti na početku ove svete mise. Zastat ćemo na trenutak, zamislit se nad svojim grijesima i

propustima, zamoliti Gospodina za oproštenje, da bismo tako mogli dostojno proslaviti ova

sveta otajstva.

Gospodine, ti si nas stvorio razumne i slobodne. Gospodine, smiluj s!

Kriste, ti nas pozivaš da svoje misli i svoje srce usmjerimo k dobru. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti pokazuješ svoju dobrotu i strpljivost kada nerazborito odlutamo od tebe. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Možda smo se upravo u zadnjih desetak godina osvjedočili kako je izuzetno važno dobro

razmisliti u nekim trenucima. Možda smo na tuđem, a možda, nažalost, i na vlastitom primjeru

naučili što znači nepromišljeno ući u kredit, staviti svoj potpis na jamstvo za nečiji kredit ili što

znači staviti hipoteku na vlastitu kuću… Stvarno, valja dobro razmisliti prije nego što čovjek

sjedne za upravljač automobila i važno je razmisliti o načinu na koji vozimo. Čovjek može

teško pogriješiti ako zanemari školu, propusti dobar posao. Zna se dogoditi i to da se zbog

nepromišljenosti i brzopletosti ozbiljno naruši bračni i obiteljski sklad. Brzopleta i kriva riječ u

krivo vrijeme može prouzročiti puno zla…

Sjesti i proračunati

Isus nam danas upravo to govori. Važno je da čovjek u ovoj sveopćoj trci zna zastati, sjesti,

zamisliti se i, da tako kažemo, proračunati što čini i što bi trebao učiniti. Izgleda da živimo u

vremenu kad se više cijeni brzina nego promišljenost i razboritost. Međutim, upravo nas

nepromišljenost može dovesti u zabludu, ali nas i skupo koštati. Ako je važno dobro razmisliti

što učiniti glede posla, kredita, kuće, onda je još važnije razmisliti o tome kako usmjeriti vlastiti

život. Izuzetno je važno sagledati što je u vlastitom životu bitno, prvotno i temeljno. U tome

smislu nam Isus danas progovara o tome što je stvarno važno u životu i oko čega se prvenstveno

treba starati.

Ostaviti i mrziti oca i majku?

Nakon što smo čuli današnje Isusove riječi, možda smo i mi u opasnosti da ih prebrzo i

nepromišljeno proglasimo nerazumnima. Prisjetimo se što je rekao: „Dođe li tko k meni, a ne

mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“

Kako to mrziti oca i majku…? Recimo odmah da je Isusova riječ „mrziti“ ovdje uzeta da se

236

naglasi kako je nasljedovanje Isusa najvažnije od svega. Ne radi se o tome da bi nas Isus pozvao

na mržnju prema bilo kome. Radi se jednostavno o tome da Isus službu evanđelju stavlja na

prvo mjesto. Međutim, ako i to priznamo, ipak nam nekako izgleda pretjerano da čovjeku

njegova obitelj treba biti manje važna od njegove vjere. Možda bismo se složili da ta Isusova

riječ vrijedi za neke posebne ljude, svećenike, redovnike i redovnice, misionare… Pa ipak, Isus

tu riječ govori svima i ta je riječ, vidjet ćemo, i razumljiva i mudra. Pogledajmo.

Prvo. Zar nije nama ljudima razumljivo da će čovjek ostaviti oca i majku i osnovati obitelj

daleko od roditeljskog doma? To može biti bolno, ali nam je to i razumljivo i normalno. Slično

tome će čovjek zbog posla biti možda mjesecima odvojen od obitelji. To je još teže, ali i to je

ono što se redovito događa npr. mornarima. I to možemo razumjeti. Eto, vidimo kako ono što

izgleda nedodirljivo, kao što su obitelj i roditeljski dom, u životu ustupa mjesto nekim drugim

nužnostima.

Drugo. Bog ponekad od nas traži velike žrtve. Stvarno, ima ljudi koji zbog svoje vjere puno

trpe. Zašto Bog to traži od čovjeka? zašto Bog dopušta da njegovi vjerni pate baš zato što su

vjernici? Konačno, Bog je dopustio da i njegov Sin, Pravednik, prođe patnju i smrt. Zašto? To

je otajstvo, to je tajna. Veli današnje prvo čitanje: „Tko od ljudi može spoznati Božju namisao

i tko će se domisliti što hoće Gospodin? (…) Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom

spoznajemo ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti?“ Mi, dakle, jednostavno

ne možemo razumjeti Božje naume s našim životima. Trebamo jednostavno povjerovati da

moramo uvijek vršiti zapovijedi unatoč nejasnoćama, nerazumijevanju okoline, unatoč

nevoljama. Isus nas poziva da Božji zakon, stavimo njega na prvo mjesto. Doslovno iznad

svega. Baš kao što je on, Isus, volju svoga Oca stavio iznad svega. Bog se tako postavlja. Nudi

nam samo dvije mogućnosti: ili da njega, Boga stavimo iznad svega, ili da mu posvema

okrenemo leđa. Nema sredine. To je ono kao u nekim kartaškim igrama: „Uzmi ili ostavi“.

Samo tako i nikako drugačije. U čemu je još otajstvo? U tome da mi nikad ne možemo Bogu

dati više, nego li on nama. Upravo onako kako se dogodilo Isusu. Vjeran svome Ocu Isus je

podnio muku i smrt, ali je onda slavno uskrsnuo da bude Gospodar cijelog svemira, „da se na

ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (Fil 2,10).

Ne rob, nego ljubljeni brat

Ako se čovjek prevari pa smatra da mu je u životu važniji posao, uspjeh, zarada, užici, a pri

tome zaboravi na Božje zapovijedi i na Božji poziv, onda nužno doživljava razočaranje. Jer, što

god mi pretpostavili Bogu, sve to ovako ili onako, prije ili kasnije propada, ostavlja nas i tek

onda postajemo siromasi. Zar nam je potrebno govoriti o izgubljenom zdravlju, o gorčini zbog

toga što nas stvari ovoga svijeta ne mogu ispuniti. Bog je kao sol u hrani: ako njega imamo, sve

nam je ukusno i prikladno.

Zaključiti možemo mišlju iz današnjeg drugog čitanja. Pavao sokoli Filemona da svoga

odbjeglog roba Onezima primi natrag, ali ne više kao roba, nego kao ljubljenoga brata. Upravo

to Bog nama čini. Poziva nas da mu služimo, da budemo spremni odreći se nekih svojih

vrijednosti, a on će nas primiti ne više kao svoje sluge, nego kao sudionike u nebeskoj slavi

Kristovoj, kao ljubljenu braću i ljubljene sestre Kristove. Time nas Bog i može i hoće obdariti.

Zato nam valja sjesti i proračunati što je za naš život stvarno važno, a što tek trava koja danas

jest, a sutra se u peć baca.

II.

237


Na prvoj stranici Svetoga pisma opisuje se kako Bog stvara svijet, dan za danom. I na koncu

svakoga dana stvaranja veli se: I vidje Bog da je dobro. Bog je sve dobro stvorio. Sve je Božje

stvorenje ispunjeno mudrošću i Božjim duhom. Ali u isto vrijeme puno toga ne vidimo i ne

razumijemo, pogotovo kada se – ponajviše zbog čovjekove zloće – na svijetu događaju nesreće

i nepravde. I u takvim prigodama vjernik se ne osjeća ostavljenim, nego se uvijek pouzdaje u

Božju milost i dobrotu. I mi danas stojimo pred Bogom opterećeni svojim nevoljama i

tjeskobama, ali i svojim grijesima. Zazovimo na se Božju milost, da bismo mirno i plodonosno

mogli proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, tvoj je mudri i dobrostivi Duh u samim počecima lebdio nad ovim svijetom. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si sažeo svu Božju ljubav prema nama i sama sebe za nas predao. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da ti s pouzdanjem svednevice upućujemo hvale za tvoje dobročinstva, sadašnja i buduća. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zamislimo: ljudi na ovoj zemlji žive tisućama godina, a tek prije nepunih stotinu godina ljudi

su razumjeli na koji nas način sunce grije, to jest, otkud suncu toplina. Po prilici u to vrijeme

otkriven je lijek protiv šećerne bolesti. Neke stvari o sebi i o svijetu spoznali smo tek u zadnje

vrijeme. Upravo pravi znanstvenici, ljudi koji puno toga znaju i razumiju svjesni su kako je ono

što mi znamo o prirodnim zakonima u usporedbi s onim što ne znamo tek zrnce pijeska na

morskoj obali. Površan i glup čovjek uvjeren je da sve zna i razumije. Mudar čovjek se uvijek

iznova divi ljepotama i mudrosti prirodnih zakona. A kad pokušamo ponirati u ljudsku dušu…

Koliko je toga neistraženo…

Tko od ljudi može spoznati Božju namisao

Svijet ne poznajemo, ljudski nam je duh neistražen, sami sebe ne razumijemo. A tko bi tek

mogao razumjeti namisao i mudrost Božju? Čuli smo u današnjem prvom čitanju još iz Staroga

zavjeta. Pisac je Božji čovjek, mudar čovjek upravo zato što je svjestan ljudske ograničenosti.

Zato stoji zadivljen pred Božjim veličanstvom i piše: Tko od ljudi može spoznati Božju namisao

i tko će se domisliti što hoće Gospodin? (…) Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom

spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? To je naš temeljni

stav pred Bogom, braćo i sestre. Divljenje. Poštovanje. Klanjanje. U ovom svijetu veliki

umjetnici imaju upravo tu sposobnost. Veliki slikar uvijek s novim ushićenjem promatra boje

neba, šarenilo cvjetne livade, savršenstvo ljudskoga tijela… Istinski pjesnik s divljenjem gleda

svijet oko sebe, sluša zvukove prirode. Slično tako i jezikoslovac i glazbenik i filozof… A tek

čovjek vjernik! S divljenjem gledamo zvjezdano nebo, savršenstvo prirodnih zakona, a iznad

svega s poštovanjem, klanjanjem i ljubavlju gledamo i ćutimo Božju dobrotu, Božju blizinu,

Božje prigibanje čovjeku… Puno, puno toga ne znamo i ne razumijemo. Ali znamo i vjerujemo

da Bog vidi, Bog zna te da Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi svime mudro i dobrohotno upravlja.

Propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima

Veli dalje sveti pisac: Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo

tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Upravo to. U tom

238

golemom svemiru okružen bezbrojnim zakonima odnosima koje ne razumije, čovjek se u

ovome svijetu može osjećati kao maleni dječak koji se izgubio u velegradu. Tko smo? Odakle

dolazimo? Kamo idemo? Koji je smisao svemira i čovjek u njemu? Koji je smisao ljudskog

života? Dođeš – budeš – odeš? Takve nas misli doista mogu opteretiti. Štoviše, najveća je

nevolja za čovjeka upravo to: da se osjeti sam i nezaštićen ne znajući što ovdje radi i kamo ide.

Čovjek bez Boga, bez vjere u Boga, strašno je osamljen, nesiguran, nesretan. Konačno i sam

pakao tumačimo kao stanje gdje je čovjek posvema i trajno odijeljen od Boga.

Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti…

Zato nas na koncu tješi posljednji odlomak današnjega čitanja: Tko bi doznao tvoju volju da ti

nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga. Samo tako su se poravnale staze

ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.

Bog nam šalje svojega Duha da nas pouči Božjemu putu. Poznata nam je Božja volja, poznat

nam je njegov naum spasenja, jasno nam je kojim putem trebamo ići: Duh Sveti nam je

svjetionik, Kristova milost snaga. To je svjetlost na našem putu, to je radost u našim srcima, to

je mir naše duše. Dok smo na ovoj zemlji bit će mnoštvo toga što ne možemo razumjeti. ali on

što je za nas temeljno, što daje smisao našem životu i našoj budućnosti – poznato nam je: Bog

nas je stvorio, Bog nas u Kristu spašava, Bog nam u svojoj neizmjernoj ljubavi pripravlja vječne

stanove na nebesima. Tamo će nam on svaku suzu otrti i tada ga, kako reče Isus, nećemo više

ništa pitati.

Neka nam Bog, braćo i sestre, podari čvrstu vjeru. Neka ispuni mirom naše dane. Ako nešto ne

vidimo i ne razumijemo, znamo da Bog vidi. Ako trpimo, znamo i vjerujemo da tako svoje

patnje sjedinjujemo s patnjama Kristovim. Tako postižemo onu najizvrsniju, najveću i

najvažniju spoznaju – Krista Spasitelja koji me je spasio i sama sebe za me predao. Sve, ali baš

sve ostalo je od drugotne važnosti.

III.

Molim te za svoje dijete

Ivana Brlić-Mažuranić u jednoj svojoj nezaboravnoj bajci tankoćutno zamjećuje kako ponekad

„ni junak ne može suzi da odoli.“ I evo u današnjoj poslanici Filemonu vidimo apostola Pavla

upravo u takvoj ulozi. Eno njega, starca, okovana, negdje na koncu svoga životnog puta. Pun

nježnih i osjećajnih riječi piše Filemonu: „Molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za

Onezima.“ Nisam mogao odoljeti ovoj poslanici. Redovito je ispuštamo u našem naviještanju

jer nam se čini previše osobnom. Međutim, ova je poslanica izuzetna. Kao prvo, to je jedina

poslanica koju je Pavao cijelu napisao vlastitom rukom (toliko mu je bila važna!). Nadalje,

pisao ju je jednom čovjeku zauzimajući se za drugog čovjeka. Privatno pismo. Konačno, ova

nas poslanica uči tankoćutnosti i nenasilnoj ljubavi.

O čemu je riječ? Filemon je Pavlov učenik. Njegov rob Onezim, vjerojatno nakon neke

nepodopštine, bježi od njega i dolazi Pavlu koji ga krsti. On postaje Pavlov pratilac i suradnik.

Međutim, po ondašnjim je zakonima bilo teško kazneno djelo štititi odbjeglog roba. Zato, nakon

nekog vremena, Pavao šalje Onezima natrag Filemonu i po njemu šalje ovu poslanicu. Pavao

preporučuje Onezima Filemonu i moli ga da ga primi kao njega, Pavla. Kao apostol, i kao

duhovni otac Filemonov, Pavao je mogao i zadržati Onezima, ali on želi poštovati i Filemona i

239

ondašnje zakone. S druge strane Pavao nadilazi ondašnje zakone i moli da Filemon primi svoga

roba kao brata. Iz svega bismo ovoga htjeli istaknuti slijedeće.

Prvo. Pavao poštuje ondašnje zakone, poštuje zakonsko pravo Filemonovo na Onezima. Ne želi

unositi pomutnju. Ne želi nametati svoj apostolski autoritet. On poštuje i zakone i ljude koji

imaju nekakva prava, iako ti propisi nisu u skladu s kršćanskim načinom gledanja. Pavao ne

želi dati povoda klevetama kako kršćani ruše temelje građanskog društva (tako je i Isus naložio

Petru da plati porez za sebe i za njega). Ne želi vršiti nasilje nad savješću svojih učenika, upravo

kako veli Isus: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!“ Kad bi i u nama bilo

više takvog Kristovog i Pavlovog mirotvorstva (a ne istjerivanje pravde po svaku cijenu).

Drugo. Pavao se ne miri s tako neljudskim zakonima. Stoga moli Filemona za milosrđe i za

kršćansku ljubav. On potiče i poziva. Ne nameće „ognjem i mačem“ svoju pravdu i svoju istinu,

nego poučava kakav je kršćanski stav o ropstvu: rob više nije rob, nego ljubljeni brat u Kristu.

Upravo je tako i s nama. Toliko puta ne možemo promijeniti neke nespretne ili nepravedne

strukture u društvu i Crkvi. Ali možemo promijeniti svoj stav prema njima: koliko je do nas,

činimo dobro, unatoč nespretnih zakona.

Treće (ne manje važno): Pavao dopušta samom sebi nježni govor srca, daje oduška svojim

osjećajima. Veli: „Šaljem ti ga - njega, srce svoje.“ Eto. Navikli smo gledati Pavla čvrstog i

odlučnog, onoga koji zna i prijetiti i naređivati. A evo, ovdje, iznemogao starac u okovima

dopušta da mu srce progovori. To je onaj veliki dar kojega Bog svakome od nas daje na različite

načine: ljubav drage i bliske osobe, zajedništvo u vjeri, u nadi i u ljubavi. Zahvaljujemo Bogu

i za takve posebne darove.

Bila je to Poslanica Filemonu. Možda je ovih dana i cijelu pročitamo.

240

24. KROZ GODINU

I.


Čovjek koji puta sagriješi ne toliko što bi to posve slobodno htio, nego se jednostavno umori,

opusti i onda učini glupost: previše popije ili pusti previše jeziku aha, dopusti si napade bijesa,

izvrijeđa nekog od svojih najbližih. I onda se duboko pokaje. Žao mu je što se prepustio zlim

nagnućima. I mi danas, nakon napornog tjedna (svi su godišnji odmori gotovi, škola je počela)

svjesni smo svojih većih i manjih propusta i grijeha. Zamolit ćemo Boga da nam oprosti. Ali,

ne zaboravimo se izmiriti i s našim bližnjima. Učinimo to već danas.

Gospodine, ti nas uvijek potičeš na dobro preko svojih zapovijedi. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si nam pokazao put posvemašnje poslušnosti Ocu nebeskom. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nam daješ snage da ustrajavamo u dobru. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ljudi koji rade s drugim ljudima koji puta kao da klonu duhom. Događa se to i liječnicima i

odgojiteljima i prosvjetnim radnicima i svećenicima, događa se svakom čovjeku koji se od srca

posvećuje brizi za svoga bližnjega. Eno, npr. jedan se učitelj godinama i svim srcem trudi oko

svojih učenika, posvećuje im i svoje slobodno vrijeme, reklo bi se da svoje srce ulaže u svoj

poziv koji za nj nipošto nije samo posao. I onda doživi da ljudi to ne primjećuju, štoviše, da

izokreću njegove namjere, da se pokažu i bešćutnima i nezahvalnima. Iako čovjek s tim može

računati, pak to zna biti veoma gorko.

Pusti sada…

U današnjem prvom čitanju Bog kao da progovara ljudskim jezikom i ljudskim osjećajem.

Prisjetimo se. Bog je silnim čudesima izveo svoj narod iz Egipta, hranio ga nebeskim kruhom

i napajao ga vodom u suhoj pustinji. Pokazao im tolikim znakovima da su upravo oni njegov,

Božji izabrani narod. I dok je Bog na brdu Sinaju Mojsiju davao Zakon. u podnožju brda narod

se od Boga odmetnuo: načinili su tele od zlata po uzoru na egipatske kipove božanstava i počeli

mu se klanjati kao Bogu. I onda Bog govori Mojsiju: „Dobro vidim da je ovaj narod tvrde šije.

Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću načiniti velik narod.“

Ako bismo pokušali prepričati ono što je Bog rekao Mojsiju, pa to onda još i proširiti, Božja bi

žalopojka mogla ovako izgledati:

„Sad mi je stvarno dosta toga naroda. Višestruko su prevršili svaku mjeru. Pogledaj samo: Ja

sam izveo Abrahama iz njegove zemlje, doveo ga u obećanu zemlju, dao mu potomka kad se

potomak više nije mogao očekivati zbog starosti. Nakon toga sam njegove potomke odveo u

Egipat gdje su naučili sve što je jednom narodu potrebno od obrađivanja zemlje, stočarstva do

najrazličitijih obrta. Snažnom sam rukom izveo ovaj narod iz Egipta, vodio ih pustinjom, dao

im vodu iz pećine, hranio ih manom, dao im da pobjeđuju svoje neprijatelje. Sve sam im to

činio. I što oni na to čine? Zanijekali me, popljuvali, odrekli me se i načinili neko tele za kojeg

vele da je ono njihov Bog. Tako su brzo zaboravili što sam za njih učinio. Bez mene bi bili

nitko i ništa, ne bi uopće ni postojali. Sve što je su i što imaju mogu zahvaliti samo meni. Znaš

241

što Mojsije. Sad ću ih istrijebiti, zatrti i sve redom pobiti. Ostavit ću samo tebe i od tebe načiniti

nov narod…“

Čemu da gnjevom plamtiš…

Ali, Mojsije ne dopušta da ga kušnja zavede. On „je bio veoma skroman čovjek, najskromniji

čovjek na zemlji“ (Br 12,3). On se zauzima za svoj narod koji je Bogu bio nevjeran. I time se

pokazuje velikim. Naravno, ne možemo ni zamisliti da bi Mojsije više volio svoj narod od

Boga. Bog ga je samo iskušavao da bi se Mojsije mogao iskazati u svojoj ljubavi i dobroti, da

bi to onda i nama bilo na pouku.

A kako mi danas rado osuđujemo i prosuđujemo tuđe pogreške! Strogi smo prema drugima, a

prema sebi baš i ne. Doista, zašto mi često tako strogo sudimo druge? Može biti više razloga, a

u ponekom od njih zasigurno svatko od nas može i sebe naći. Evo.

Prvo. Dok činim dobro, duboko u sebi ja zapravo zavidim grešniku što sam bio tako lud i naivan

da budem pošten, a on, grešnik, dobro se snašao svojim grijesima.

Drugo. Ja zapravo ne vjerujem grešniku da bi se on mogao popraviti. Zapravo, to i ne želim,

jer onda ne bih imao razloga upitati prstom u njega, a to mi tako dobro čini. Dok upirem prstom

u njega, ne gledam sebe.

Treće. Ja sam, zapravo, tužan „pravednik“. Ja ne griješim iz pukog straha od kazne, ne griješim

jer mi to baš i ne ide od ruke, ali ja za onim što je dobro ne prianjam svojim srcem.

Četvrto. Nemam u sebi ljubavi, pa onda nemam ni radosti. mene moj kršćanski život ne

ispunjava. Nema u njemu žara, poleta, oduševljenja. I zbog svega toga tako rado svoju žuč i

svoju ogorčenost prosipam po drugima, pogotovo ako mi daju povoda svojim grijesima.

Radujte se sa mnom…

Mojsije je bio dobrohotan. A Isus nam u današnjoj prispodobi pokazuje kako li je tek Bog

dobrostiv. On se više veseli onoj jednoj izgubljenoj pa nađenoj ovci nego onima devedeset i

devet koje se nisu ni izgubile. Otac se raduje povratku izgubljenog sina i uopće ne želi

razmišljati o svim nepodopštinama koje je taj sin prethodno učinio. Za nj je bitno da se sin

vratio. Budući da je Bog sama ljubav, on se silno veseli i najmanjoj trunki obraćenja i dobre

volje u čovjeka. U tome nam smislu prelijepo svjedoči Pavao, veliki grešnik i progonitelj Crkve,

veliki obraćenik i nenadmašni apostol Crkve. Pavao danas svjedoči: „Isus Krist dođe na svijet

spasiti grešnike od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist

pokaže svu strpljivost…“ Vidite što čini Božje milosrđe. Donosi radost i veselje. Doskorašnji

progonitelj i hulitelj lijepog Isusovog imena postaje obraćenikom, apostolom, Božjim oruđem

izabranim. Božjom milošću kolebljivi Petar postaje stijenom na kojoj se gradi Kristova Crkva.

Božjom ljubavlju i providnošću grešnik i carinik Matej postaje apostolom i kasnije

evanđelistom. A koliko je silnih primjera o kojima mi ništa i ne znamo. I sve to donosi radost

u Nebeskom kraljevstvu i sve to donosi radost u svakom otvorenom i prostodušnom srcu

otvorenom Božjoj ljubavi. „Božje to je djelo: kakvo čudo u očima našim!“

Vidite, braćo i sestre, Bog nas poziva na radost, na otvorenost. A to ćemo postići bude li naše

srce po Srcu Isusovu: blago, ponizno i dobrostivo. Bog se raduje obraćenu grešniku. Bog trske

napuknute prelomiti neće i stijenja što tek tinja neće ugasiti. Svatko je od nas slab čovjek i

grešnik na ovaj ili onaj način, potrebit Božje milosti. Time smo više onda i pozvani imati

dobrote, ljubavi, milosrđa i srca za naše bližnje koji se žele osloboditi svoga zla i svojih slabosti.

Kad su naši grijesi u pitanju budimo raskajani kao izgubljeni sin, a kada su u pitanju tuđe

pogreške, budimo dobrostivi kao dobri Otac iz Isusove prispodobe.

242

II.


Bog je tako dobrostiv, da nam uvijek prašta kad ga zamolimo. On je dobri Otac koji se ne želi

zamarati našom prošlošću, nego nam daje svoje snage da možemo ubuduće živjeti kao njegova

djeca, a međusobno kao braća i sestre. O tome nam Isus danas rječito govori u svojoj prispodobi

o izgubljenom sinu. Zazovimo na se milosrđe Božje da budemo dostojni i njegove riječi i

njegovih otajstava.

Gospodine, kada su prvi ljudi sagriješili, nisi ih odbacio, nego si im obećao Spasitelja. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si na se uzeo grijeh svijeta. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da se odreknemo grijeha i služimo samo tebi, svome Bogu i Stvoritelju. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ovu prekrasnu Isusovu prispodobu – zapisana samo kod Luke – obično nazivamo Prispodobom

o izgubljenom sinu, drugi radije O dobrome ocu, dok bi neki htjeli da se zove O zavidnom bratu.

U svakom slučaju mogli bismo o njoj satima razgovarati. Pokušajmo je raščlaniti u nekoliko

odlomaka.

Daj mi dio dobara koji mi pripada

Sjećam se kakav je osjećaj obuzimao mene i moje kolege i mene kada smo maturirali. Bili smo

ispunjeni nekim posebnim ponosom, samouvjerenošću, snagom. I država i Crkva nam priznaju

da smo položili ispit zrelosti. Sva su nam vrata otvorena. Ništa za nas nije bilo nemoguće. Život

je pred nama… Hvala Bogu da su mladi ljudi ispunjeni tim poletom i tom snagom. Međutim,

počesto se obistini poslovica koja kratko veli: mladost – ludost. Upravo je tako bilo u ovoj

Isusovoj prispodobi. Mlad čovjek došao do zrelosti. Ima bogatog oca. Očigledno se nije slagao

s očevom štedljivošću i načinom kako je čuvao i ulagao novac. Mladić je uvjeren da može puno

bolje. Traži svoj dio nasljedstva unaprijed, da se osamostali i svima pokaže kako se s novcem

treba činiti. I, da ne bi stalno slušao savjete ili moguća prigovaranja, nakon što je dobio svoj

dio, mladić odlazi u daleku zemlju. I tamo se dogodilo upravo suprotno. Mladić je nemilice

trošio svoja bogatstva uz lažne prijatelje. I vrlo brzo je ostao bez ičega. I sad mu više nitko nije

htio biti prijatelj, kao što, zapravo, nikad nije ni bio. Jer, bogatstvo i moć ne stvaraju prijatelje.

Možda ortake.

Zastanimo ovdje na trenutak. Netko će s pravom reći kako mlad čovjek ima pravo osamostaliti

se i nipošto ne znači da će poslove loše voditi. Međutim, ovo je priča. U ovoj priči Otac je

zapravo Bog, a mlad čovjek je svaki od nas – grešnik. Otići od Boga znači griješiti. Kako?

Jednostavno. Mi smo od Boga. On nas je stvorio za sebe, za zajedništvo sa sobom. Kad čovjek

od Boga odlazi, tj. ide putovima koje Bog nije odredio, onda je poput biljke koja je iskorijenjena

iz dobre zemlje, onda je kao riba izvan vode, kao ptica bez nebeskih prostranstava. Čovjek bez

Boga jest nužno – nečovjek, izobličen i nesretan, što god neki ljudi o tome govorili. Ne može

čovjek biti miran i sretan, ako krši Božje zapovijedi. Kako može biti miran i sretan onaj koji

243

vara svoga bližnjega? Može li stvarno biti sretan onaj koji razbija tuđi brak, ili onaj koji je pun

oholosti, mržnje, zavisti… Taj mladić slika je svih nas grešnika i naših brodoloma.

Došavši k sebi…

I onda mladić udara glavom o zid. Novac je nevjerojatno brzo potrošen. Oni koji su se bili

pravili prijateljima, nakon što su se pogostili njegovim dobrima, nestali su. Nikada i nisu bili

prijatelji. A on? Stranac u tuđoj zemlji. I onda, kako jedna nevolja nikad ne dolazi sama, nastane

ljuta glad u onoj zemlji. I domaći su se jedva prehranjivali, pa tko će misliti na ovog ludog

stranca, što je sve potrošio i sada nema ništa i gladuje? Na jedvite jade uspio je naći neko

sklonište i nešto što je izgledalo kao posao. Postao je svinjar. Prisjetimo se. Židovi ne jedu

svinjetinu. Svinja je bila pojam nečiste životinje. Prema tome, biti svinjar, najjadniji je i

najprljaviji posao koji bi netko mogao raditi. Kao vječito nečist isključio bi se iz zajednice

vjernika. Toliko je nisko bio pao taj čovjek. Svinjar u tuđoj zemlji. On, sin bogata i ugledna

čovjeka! Poput bljeska munje mladom je čovjeku sinulo što mu se to dogodilo. Razumio je

kako je strašno ludo bio postupio. I onda uzdiše. I sluge njegova oca imaju hrane do mile volje,

a on ovdje gotovo da umire od gladi. U razmišljanju ovoga mladića ima nešto što je veoma

dobro. Obratimo pozornost. Za svoju nesreću nije optuživao svoga oca, niti svoju lošu sreću,

niti lažne prijatelje, niti ekonomske prilike nastale glađu, niti svoga sadašnjeg gospodara, niti

Boga. Sam je sebi priznao da je za tu nevolju kriv isključivo on. Nitko ga nije natjerao u ovu

bijedu.

Kako je to važno! Priznati red sobom i pred Bogom da smo krivi kad smo krivi. Zašto sam

dobio jedinicu? Trebam jednostavno reći: nisam dovoljno učio. Sve drugo (da je profesor strog,

da nemam baš dobre podloge) od drugotne je važnosti. Ja nisam učio. Tko je kriv što sam ovisan

o klađenju, alkoholu ili drogama? Republika Hrvatska koja u tome smislu ima loše

zakonodavstvo. Ja i jedino ja. Republika Hrvatska mi može pomoći ili odmoći, ali ja sam taj

koji sam donosio loše odluke. I tako možemo redati dokle želimo.

Sagriješih protiv Neba i pred tobom!

Nakon što je shvatio svoju ludost i svoju veliku pogrešku, mladić odlučuje: Ustat ću, poći

svomu ocu i reći mu: „Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se

sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.“ U tome nam ovaj mladić daje još

ljepši primjer. Da se to u stvarnosti dogodilo, rekli bismo da je mladić imao puno drskosti i

hrabrosti. Potrošit toliki novac na grešne zabave, osramotit časno ime svoga oca, pa se onda

jednostavno vratiti i s par suza riješiti cijeli problem… Međutim, ovo je priča. U ovoj je priči

Otac Bog. Znamo i vjerujemo: nikada, baš nikada nije kasno obratiti se i vratiti… Sjetimo se

onoga desnog razbojnika. A što se s nama zbiva? Kad napravimo neku glupost, onda su nam

svi krivi. Svi – osim nas samih. Ili, što zna biti još opasnije, nakon nekih osobito velikih ludosti

koje smo učinili padnemo u malodušje govoreći da nam Bog te strahote ne može oprostiti, da

smo nepopravljivi, da smo beznadan slučaj. I tako, zapravo, nalazimo opravdanje da nastavimo

po starom. Evo primjera. Znadete što je temeljno u skupnim terapijama liječenja alkoholizma?

To, da u takvoj terapeutskoj skupini svaki od njih, svoj istup započinje uvijek istim riječima:

Ja sam taj-i-taj, alkoholičar. Baš kao što bi rekao Isus: Istina će vas osloboditi. I stvarno, to je

tako jednostavno: treba samo priznati pred sobom i pred Bogom.

Da se pogostimo i proveselimo…

244

I evo sretnog završetka. Dok se izgubljeni sin vraćao kući, njegov ga je otac još izdaleka spazio.

Pripovijeda Isus: Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko

vrata i izljubi ga. Bilo je dovoljno da se mladić vratio. Skrušen i smjeran. Nakon toga otac tek

s pola uha sluša sinovljevu ispriku. Nije mu bila važna. Sve je bilo jasno već iz njegova dolaska

i njegove pojave. Znao je otac koliko se trebao sin ohrabriti, koliko je poniznosti u njegovu

povratku. Ta izložio se mogućem podsmjehu i poruzi. Otac uopće ne želi govoriti o onome što

se zbilo. Okreće se budućnosti, okreće se radosti. Priređuje gozbu i slavlje kakvo nije bilo u

njegovu domu u normalnim, redovitim prilikama. Upravo to. Bog se ne želi zamarati našim

grijesima. Bog ne želi to u tančine utvrđivati što, kako, kada i zašto smo loše učinili. Ne želi se

Bog opterećivati ničijom prošlošću. Kad Bog prašta, onda je to oprošteno, izbrisano, onda to

više ne postoji, kao da nikada nije bilo. Bog se, kako to veli Isus, više raduje obraćenom

grešniku nego svim onima kojima ne treba obraćenja. Zato se ni mi ne želimo opterećivati

svojom prošlošću. Bog nam je oprostio. Bog nam prašta. Bog je dobri Otac. Važan je sadašnji

trenutak naše skrušenosti i naše iskrene želje da činimo dobro. Zato je Pavao, onaj koji ono

prije bio je krvavo progonio kršćane, mirno rekao: Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je

preda mnom, prežem (Fil 3,13).

I, zaključimo s onim starijim bratom. Ako za sebe – s pravom – očekujem Božju dobrotu,

trebam se radovati da Bog tu istu dobrotu iskazuje i drugima. Ne ludujmo. Božja je ljubav kao

svjetlost sunčeva. Ako sunce grije i osvjetljava moga susjeda, neće se zbog toga njegov sjaj za

mene smanjiti. Zato se radujemo Božjoj dobroti prema nama i prema svakom čovjeku.

III.

I ražali se Gospodin

Toliko se puta možemo diviti liječnicima. Tako, npr. dovezu mladića koji je teško stradao u

prometnoj nesreći. Što se zbilo? Vozio je motocikl bez zaštitne opreme, brzinom dvostruko

većom od dopuštene, bez vozačke dozvole, s trostruko većom dozom alkohola od dopuštene. I

k tome mu je otac kupio za rođendan tu „mrcinu“ od motocikla... U naletu srdžbe čovjek bi

pomislio da takve ne treba spašavati. Ali, naravno, liječnicima to i ne pada na pamet. Svim se

svojim silama bacaju na posao ne bili hitnom operacijom spasili život unesrećenom, bez obzira

što je višestruko sam kriv za svoju nesreću.

Sigurno se tako mogao i Mojsije osjećati. Toliko je (Božjom snagom) uložio u taj narod. Zbog

njih je, na Božji poziv, napustio miran i tih obiteljski život u sinajskoj pustinji i vratio se u

Egipat, gdje su tražili njegovu glavu. Zbog svog se naroda sukobio s faraonom, najvećim

vladarom svoga vremena. Kad su se istrgli ispod vlasti faraona Mojsije je vodio svoj narod

pustinjom, činio za nj čudesa. I što se događalo? neprestano je morao slušati njihovo

zanovijetanje i prigovaranje kako nisu ni trebali otići iz Egipta gdje su imali hrane na pretek, za

razliku od života u pustinji. reklo bi se da su doista pokazivali da ne zaslužuju oslobođenje iz

ropstva te da nisu vrijedni obećane zemlje. Međutim, Mojsije se uporno zauzimao kod Boga za

svoj narod koji je prema njemu bio toliko puta nezahvalan. I onda dolazi vrhunac njihovih

ludosti. I što se zbilo?

Dok je Mojsije bio na Sinaju i primao Zakon, narod je u podnožju postao nestrpljiv i načinio

kip božanstva koje ih je „izvelo“ iz Egipta. Prezreli su i Boga i Mojsija. Rekli bismo ljudski,

taman je Mojsije na Sinaju „uspješno obavio pregovore“ u korist naroda, a narod tako uzvraća...

245

I evo kako Bog (očigledno da iskuša Mojsija) govori upravo onako kako bismo mi postupili:

traži od Mojsija „dopuštenje“ da sav taj nevjerni i nezahvalni narod istrijebi, a da od njega,

Mojsija, stvori drugi narod koji će biti vjeran i dostojan Božjih darova.

I vidi što čini Mojsije! Zauzima se za njih, iako su mu oni bili priredili toliko besnih noćiju. Tu

se doista vidi veličina jednog čovjeka. Ne vrijeđa se, ne pamti zlo, nego se uvijek trudi pomoći,

zacijeliti. Lako je razrušiti, ne treba imati puno pameti da čovjek bude zlurad, da likuje. Ali

veliki ljudi, Božji ljudi, uporno grade, uvijek iznova vidaju rane zadane u bezumlju i mržnji.

O tome govori i Isus u današnjoj nenadmašnoj prispodobi. Mlađi je brat bio kriv za svoju

nesreću. Povrijedio je i svoga oca i svoju cijelu obitelj. I kad mu se to u životu loše vratilo,

stariji bi brat htio da tako i ostane. Međutim, otac ne misli tako. Ne gleda na ono što je bilo,

nego se raduje novom početku.

Eto. Ljubav je strpljiva, velikodušna. Svemu se nada, sve podnosi. Ne gasi stijenja što tek tinja,

niti lomi napuknute trske. Ona strpljivo izgrađuje i zacjeljuje. Nikad ne prestaje ljubiti i nadati

se. Uvijek daje prednost dobru. A što ja činim? Otpisujem olako ljude? Dižem ruke od dobra?

Zlurado kažem: „Tako mu i treba!“?

Prisjetimo se. Bog „traži dopuštenje“ da uništi svoj narod (kao da bi Bog imao manje ljubavi

od Mojsija!). Sad vidimo da je Bog zapravo Mojsija samo kušao. I nas danas kuša i poučava.

Da i mi budemo poput njega, našeg Gospodina, koji uvijek iznova oprašta i uvijek iznova daje

novu prigodu.

246


I.


Tijekom proteklog tjedna zacijelo smo puno razmišljali o svojim poslovima, dužnostima i

brigama. Premalo smo bili sami sa sobom i sa svojim Bogom. Premalo smo imali otvorene oči,

uši i srce za svoje bližnje. Sada je došao za nas onaj blagoslovljeni trenutak kada smo odredili

jednu uru baš za svoju dušu – da se nađemo pred Bogom i da svoj život usmjerimo prema

njegovu svjetlu. Donosimo tako pred Boga svoje brige, svoje poteškoće i svoje pokajanje.

Zamolimo Gospodina da nas ispuni svojim Duhom te da nas učini dostojnima da radosno i

plodonosno možemo proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, ti si nas za sebe stvorio i naše je srce nemirno dok se ne smiri u tebi. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas učiš da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih

usta. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da najprije tražimo tvoje kraljevstvo i pravdu njegovu da bi nam onda ti sve ostalo dodao. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Sada kada je naše društvo izišlo iz socijalizma, vidimo kako zapadna poduzetnička pravila

znadu za neke poslovne ljude biti vrlo teška. U svom poslovanju čovjek lako može upropastiti

svoju tvrtku. Shvatili smo da na dulje staze nema brze i velike zarade, dok, s druge strane, može

se lako dogoditi da vrlo uspješna tvrtka padne pod stečaj. Zato se danas uvelike cijene dobri

poslovni ljudi, takozvani menadžeri. U čemu je njihova vrijednost? Ne toliko u tome – kako bi

se na prvi mah moglo pomisliti – što dobro poznaju način i tijek proizvodnje ili što se veoma

dobro razumiju u to kako i čemu služi pojedini proizvod. Dobar poslovni čovjek se kao prvo

veoma dobro snalazi u nepredviđenim okolnostima, brzo donosi odluke i nekako „manevrira“

u posve novim okolnostima, pa čak kada i pogriješi. Dobar poslovni čovjek uvijek vidi korak

ispred i razvija „strategiju“ na duže vrijeme. Tako nam danas Isus u evanđelju prikazuje

sposobnog poslovnog čovjeka koji nam može biti poticaj da na sličan način i mi postupamo u

svome duhovnom životu.

Što da učinim?

Jedan upravitelj na imanju bogatog čovjeka stvorio je veliki manjak. Ne znamo kako. Možda

se opustio pa dopustio da ga radnici potkradaju, možda je loše planirao poslove, možda uopće

nije dovoljno vodio brigu o poslu, pa se stvorio nered u poslovanju. Na koncu – tko zna? –

možda je i ona sam potkradao svoga gospodara. I sada, kad je za nj propast već bila na vratima,

kao dobar poslovan čovjek, upravitelj grčevito brzo razmišlja i nalazi dobro rješenje. Kako je

bio siguran da će ostati bez posla, on opet koristi dobra svoga gospodara i stječe sebi prijatelje

koji bi onda njemu, upravitelju, mogli biti dobri kad se on nađe u oskudici. I onda se pokazalo

da je čovjek dvostruko uspio. Prvo, stekao je sebi prijatelje, a drugo, gospodar se mogao uvjeriti

kako ima sposobnog upravitelja koji se možda u određenom trenutku „uspavao“, ali koji će,

bude li samo malo pažljiviji, sigurno dobro voditi njegovo imanje. I gospodar je pohvalio

nepoštenog upravitelja i zadržao ga u svojoj službi.

247

Što je Isus želio reći? Da valja biti nepošten? Ne! Pa i Isus kaže da je to bio nepravedan i

nepošten upravitelj. Isus hoće samo istaknuti kako se taj čovjek znao truditi iz petnih žila da

materijalno ne propadne. A kad je u pitanju trud vjernika da vjernički žive? Može li se takav

trud usporediti s trudom ovoga čovjeka?

Tko je vjeran u malome…

Veli Isus: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten,

i u najvećem je nepošten.“ A koliko smo mi Bogu stvarno vjerni? Pogledajmo sebe. Zar ne da

se i mi itekako znademo truditi za svoj život. Da se itekako „snalazimo“ (to nam je ostalo još

iz onih starih vremena). Kad se vratimo malo unazad i kad pogledamo sadašnji naš život – zar

ne kako se samo znademo snaći u nepredviđenim situacijama, kako samo iznalazimo nove

puteve opstanka, kako samo teško i naporno radimo… A kad je ono duhovno u pitanju?

Trudimo li se isto toliko? Evo npr. djeca trebaju doći i u crkvu na vjeronauk. Znamo da je to uz

školski vjeronauk važno zbog toga da se djeca uključe u župski i crkveni život, da odrastaju

kao vjernici. I onda? Velimo da nemaju vremena, da je to naporno, da mi ovdje u crkvi samo

izmišljamo. A u isto vrijeme ćemo dijete voziti dva puta tjedno u grad zbog treninga, glazbene

škole i slično tomu. Također nam je razumljivo da se dijete upiše u brojne izvanškolske

aktivnosti. A kada smo mi sami u pitanju, zanimljivo je kako nam je jako teško odvojiti vrijeme

za molitvu, za nedjeljnu misu, za ispovijed, za posjet starim roditeljima, za pomoć bližnjemu…?

Ne stignemo. Kada je u pitanju da se nekih svojih loših navika riješimo da se doista pokazujemo

i pokažemo kao vjernici? To je preteško. Sve se to čini malim stvarima. A Isus veli: „Tko je

vjeran u najmanjem…“

Budimo iskreni. Ne trudimo se. Ne trudimo se ni blizu onoliko koliko se trudimo za naš

svakodnevni život.

Ne može služiti dvojici…

Veli Isus dosta oštro: „Ni jedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti,

a drugoga ljubiti… Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Opet nam Isus podvlači staru stvar:

Bog želi u našem životu biti isključivo na prvome mjestu. Ako bi on bio na drugom mjestu,

onda je za Boga isto kao da ga uopće i nema u našem životu. Onda je on u našim životima tek

ukras, lijep običaj, folklor…

Onaj se upravitelj trgnuo kada mu je zaprijetila propast. Tako se zna dogoditi i u našem životu

da dođemo do zida. Toliko smo se trudili oko toga da nam život u ovome svijetu uspije, a onda

dođe otrježnjenje. Dođe starost, nesreća, bolest, smrt. I onda vidimo da baš nismo dobro

vrednovali što je stvarno bitno, temeljno, važno…

Kao što je u Isusovoj prispodobi onaj upravitelj imao na raspolaganju tuđe, gospodarovo

bogatstvo, tako Bog i u naše ruke stavlja ono što zapravo i nije naše vlasništvo: život, dobru

obitelj iz koje smo potekli, školovanje, sakramente i vjerski odgoj koji smo primili, svoju riječ

koja nas opominje svake nedjelje. Sve nam to može poslužiti da ne ludujemo, nego da mudro

upravljamo vlastitim životom. Bog nam daje mogućnost da činimo dobro onim darovima koji

nisu naši. Bog nam je dao i život i zdravlje i novac i vrijeme. Iskoristimo to da drugima činimo

dobro. Poslužimo se tim Božjim bogatstvo koje je u nama. Bit će nam na korist. To je smisao

Isusovih riječi kada kaže: „Napravite sebi prijatelje od nepoštenoga bogatstva da vas, kad ono

umine, prime u vječne šatore.

248

II.


Koji puta neki ljudi – u najboljoj namjeri – govore kako je najvažnija ljubav, a za sve ostalo

ćemo lako. Pa onda čujemo ono: Ljudi smo, dogovorit ćemo se. To onda obično znači da netko,

zapravo, nema namjeru izvršiti svoje obveze. To je, naravno i neozbiljno i neodgovorno i

zločesto. Međutim, stvari postaju veoma ozbiljne kada se radi o nepravdi, pogotovo o nepravdi

gdje stradava mali čovjek, siromah, onaj koji na svojoj strani nema nikoga do Boga. A onda je

Bog stvarno na njihovoj strani. Ozbiljna je današnja Božja riječ. Htjeli bismo je plodonosno

poslušati i prihvatiti. Dao Bog, da uz naše kajanje cijelo ovo misno slavlje bude za nas

plodonosno.

Gospodine, ti se zauzimaš za siromahe, za sirote i udovice. Gospodine, smiluj se!

Kriste, naviještao si evanđelje siromasima. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da jedni s drugima živimo u pravednosti i ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ima nešto što nam može izgledati neobično u zapadnjačkom, pogotovo američkom pravosuđu.

Netko bude optužen za ubojstvo i, po našem shvaćanju, lako se izvuče. Te nije dokazano, te

nema dovoljno svjedoka ili je to čovjek učinio u samoobrani, u naletu bijesa, te nije bio dovoljno

uračunljiv… Već odvjetnici nađu načina da optuženik bude što manje osuđen. Međutim, ako

netko vara državu u porezu, tu se čovjek jako teško može izvući. Sud, naime, smatra da je tu

sve vidljivo iz papira (nisu potrebni svjedoci), ne može biti govora o neuračunljivosti, o zločinu

na mah. Onaj tko vara državu itekako je svjestan što čini i to čini s predumišljajem.

Kad čitamo Stari zavjet, čini nam se da i proroci slično nastupaju. Ima grijeha i grijeha. Grijeha

iz strasti, iz naleta bijesa, iz ludosti, iz neuračunljivosti. Međutim očiti su grijesi nepravde

čovjeka prema čovjeku. Očitu su grijesi kada bogataš iskorištava siromaha, kada radniku ne

daje plaću, kada se bogati na račun siromaha lihvarskim kamatama. Zato proroci opetovano

govore kako je velik grijeh gaziti siromaha i ucviliti sirotu i udovicu. Evo, upravo tako govori

današnje prvo čitanje

Slušajte ovo…

U Sjevernom židovskom kraljevstvu, kao i inače u onim davnim vremenima, nikakvi zakoni

nisu štitili socijalna prava svojih stanovnika, siromaha nitko nije štitio. Postojao je samo Božji

zakon koji je govorio Ne ukradi; ne reci lažna svjedočanstva; ljubi bližnjega svoga kao sebe

samoga… ali, eto, uvijek je bilo silnika i bogataša koji su se bahatili i bogatili na račun onih

najsiromašnijih, koji su, da bi vratili nepravedno nametnute kamate, često postajali sluge

bogataša bez ikakvog prava. A što tek reći o udovicama i siročadi? Ne možemo ni zamisliti

koliko je velika bijeda bila tih siromaha. I zato prorok Amos oštro govori: Slušajte ovo, vi što

gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Prorok jasno govori. Istina je, hoće reći, da nikakav

zakon ne štiti siromahe. Istina je da je kralj na strani bogatih, istina je da u kraljevstvu vlada

zakon jačega. Međutim, Bog to vidi. Bog opominje da je to nepravda. Bog se stavlja na stranu

siromaha. I ne trebaju oholice pomisliti da Bog stoji po strani, da mu nije bitno. Ne trebaju se

249

zavaravati da će im Bog progledati kroz prste zato što ti isti silnici prinose u hramu žrtve i

ostavljaju hramu bogate darove…

Da varamo krivim mjerama

Dalje prorok nabraja kako to sve silnici čine nepravdu: Kažete: „Kad li će mlađak proći, da

prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu. Smanjit ćemo efu, povećati šekel, da varamo krivim

mjerama: da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita.

Kako li se samo povijest ponavlja! Možemo za trenutak ostaviti po strani one koji krše zakon,

pa budu osuđeni. Žalimo se na one koji zakon namjerno krše – na štetu običnih, malih ljudi –

svjesni da su sudovi neučinkoviti i da će predmeti otići u zastaru. Žalimo se još više na one koji

– na izvan poštujući zakon, ali poznavajući dobro rupe u tome zakonu (vjerojatno su po njihovoj

mjeri i za njih ti zakoni i bili doneseni) – čine velike nepravde ostalim građanima, a sebi donose

veliku korist. Naravno, ne odnosi se to samo na našu zemlju. Tako je u cijelome svijetu. Zakoni

i propisi se donose za potrebe onih velikih. Naravno, braćo i sestre, nije naše da ovdje

komentiramo i kritiziramo ove ili one zakone. Mi ostajemo na Božjoj riječi koja veli da je zlo

– zlo, ma kako se na nj u ovom trenutku u društvu na nj gledalo. Evo primjera. Velik je grijeh

nagoniti tolike prodavače da rade nedjeljom, čime se ozbiljno šteti obitelji i obiteljskim

vrednotama. Velik je to grijeh, ma što o tome govorili važeći zakoni Republike Hrvatske. Ali,

tko gleda na to! Važno je da se kapital širi i napreduje… Ne smijemo se zavaravati i gledati što

kaže zakon ove ili one države. Zakon Božji je u našem srcu. Zakon Božji je u evanđelju. I on

je iznad svih zakona.

Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašeg

Veli se da kaznena djela učinjena u pretvorbi neće podlijegati zastari. Možda. Međutim, u

Božjem svijetu, zločini protiv malenih ljudi, protiv siromaha, najveći su zločini. Prorok govori

o tome da se Bog čak zaklinje: Zakle se Gospodin Ponosom Jakovljevim: „Dovijeka neću

zaboraviti nijednoga djela vašeg.“ S pravom možete reći da se ove prorokove opomene ne

odnose na većinu vas ovdje sabranih ili možda ni na koga. Moguće. Međutim, važno je da

znamo i razumijemo kako je važna pravda i pravednost, ona je temelj ljubavi. Tako nas moralna

teologija uči da razlikujemo pravednost od ljubavi. Prvo dolazi pravednost, pa onda ljubav. Bez

pravednosti nema ljubavi. Evo primjera: Radniku valja dati njegovu plaću. To je pravednost.

Nakon toga mu se može pokloniti neka sitnica za Božić ili Uskrs. To je ljubav. Međutim, bez

plaće božićni poklon bio bi ruganje pravdi i ljubavi. Na drugom mjestu Božja riječ izričito veli:

Nemoj zakidati jadnoga i bijednog najamnika, bio on tvoj sunarodnjak ili došljak iz kojega

grada u tvojoj zemlji. Svaki dan daj mu zaradu prije nego sunce zađe, jer je siromah i za njom

uzdiše. Tako neće na te vapiti Gospodinu i nećeš sagriješiti (Pnz 24,14-15). Zato je važno da

budemo pravedni jedni prema dugima. Da vraćamo svoje dugove. Da činimo ono što smo dužni.

A nakon toga, naravno, slijede i djela ljubavi. Tada ćemo sudjelovati u dobrovoljnim akcijama,

besplatno pomagati susjedima, činiti toliko mnoštvo lijepih znakova i djela ljubavi. Samo ne

zaboravimo pravednosti. Ona je temelj ljubavi.

III.

Nepošteno bogatstvo

Čime se odlikuje dobar napadač u nogometu? Između ostalog time da upućuje što je moguće

više udaraca u vrata. I iz „nemogućih“ prigoda, i onda kada je mnoštvo nogu ispred njega, pa i

250

onda kada je razmjerno daleko, pa i onda kada ni sam ne vjeruje da će uspjeti. Upravo tako. Jer,

nikad se ne zna hoće li vratar biti „na krivoj nozi“, hoće li se obrambeni igrač poskliznuti, hoće

li lopta spretno odskočiti... Ljubitelji nogometa znaju kako se događa da igrač „iz očaja“ udari

loptu, a ona „sjedne“ u gol da ni on sam ne zna kako.

Dragi prijatelji, u životu je malo čistih prigoda za zgoditak. Često nisu jasne okolnosti i

mogućnosti. Eto, upravo o takvoj „nemogućoj“ situaciji pripovijeda danas Isus. Jedan je

upravitelj loše vodio poslove svoga gospodara. Razumljivo, sad mu prijeti otkaz (i moguće

namirivanje dugova). Što poduzeti? Svjestan da će na provjeri pasti, „u očaju“ čini jedini

pametan potez. Smanjuje dugove dužnika svoga gospodara nadajući se da će ga oni primiti kad

bude otpušten iz svoje službe. I isplatilo mu se i više nego što je mislio: kad je gospodar to

vidio, zadržao ga je u službi jer se nije htio odreći tako domišljatog upravitelja, unatoč toga što

je nepošten.

Povijest se ponavlja. Tako se znaju čuti kritike kako je Strossmayer lako mogao „izigravati“

dobrotvora kad je u ono vrijeme đakovačka biskupija bila bogata. Točno. Ali Strossmayer je

činio dobro. Možda zahvaljujući određenim okolnostima, ali je uporno činio dobro. Pa što onda

ako je, po mišljenju najžešćih protivnika, to bilo i „nepošteno bogatstvo“? On je činio dobro.

Dragi prijatelji, ako se vratimo u naše vrijeme, ne želimo govoriti samo o „tajkunima“ koji

nekim donacijama žele potkupiti javno mnijenje ili umiriti svoju savjest. Rekao bih da ovdje

Isus svima nama daje jednostavno pravilo: valja činiti dobro. Bez premišljanja. Uvijek. Bez

obzira što će to netko protumačiti ovako ili onako. Bez obzira što će netko možda izvrtati naše

dobre namjere. Uvijek se isplati činiti dobro. Naravno da treba preispitivati i motive i okolnosti,

ali u međuvremenu valja nastavljati činiti dobro.

Evo primjera. Ako nešto dobro učinim netko će me pokuditi da to činim samo zato da se

dodvorim šefu. Drugi će primijetiti kako malim novcem želim potkupiti Boga i smiriti svoju

savjest za sve one grozote koje sam činio. Drugi će s gorčinom reći da bi bilo bolje da je moja

pomoć otišla na sasvim drugu adresu. Oni najogorčeniji će ustvrditi da mi to, obzirom na moje

motive, ionako ništa ne vrijedi. No pored svega, ja ću uporno nastojati činiti dobro.

Bog je u svojim zahtjevima sasvim konkretan. Želi da mi svojim djelima pokažemo svoju

ljubav. Zato se u prvom čitanju okomljuje na one koji čine nepravdu „satirući uboge u zemlji“.

Za Boga je to tako silno važno da se zaklinje govoreći: „Dovijeka neću zaboraviti ni jednoga

djela vašega!“ Očito je da, govoreći pozitivno, Bog „dovijeka neće zaboraviti“ niti jedno dobro

djelo koje smo učinili.

Nije lako uvijek činiti dobro. Umorimo se kad su ljudi nezahvalni i ružno ocjenjuju naše motive.

No, valja ustrajati. U tome smislu Pavao jednostavno veli: „Neka vam ne dodija činiti dobro“.

To je ono blago koje nam ostaje kroza svu vječnost.

251


I.


Često nas Božja riječ poučava kako se naša ljubav prema Bogu prvenstveno ogleda u tome

kakva je naša ljubav prema bližnjemu, pogotovo prema onima malenima i nezaštićenima. Ne

radi se o tome da bismo mi bili baš zlobni i zločesti, nego nam se događa to da i ne primjećujemo

kako se sve više i više brinemo samo za sebe. I tako ne primjećujemo potrebe naših najbližih,

tako postajemo bešćutni. Gospodin nam govori da se trebamo obazreti oko sebe i vidjeti što mi

možemo učiniti da patnje drugih budu manje. U našim je rukama sposobnost činiti dobro. Na

početku ove svete mise pokajat ćemo se za sve naše grijehe, osobito grijehe propusta.

Gospodine, ti su već u samim počecima odredio da muž i žena budu jedno drugome na pomoć. Gospodine smiluj se!

Kriste, ti si rekao da tebi činimo ono što smo učinili jednome od tvoje najmanje braće.

Kriste smiluj se!

Gospodine, rekao si da ćeš nas suditi po tome jesmo li čista srca služili tebi i bližnjemu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Netko je zapisao kako je jednoj razmaženoj kraljici jedanput bilo rečeno kako u njezinoj

kraljevini ljudi nemaju kruha. Vele da je ona na to odgovorila „Pa neka jedu kolača“.

Nevjerojatno! Ona očito iz svojih kraljevskih dvora nije mogla niti zamisliti kako žive ubogi

seljaci. O tome nam danas govori i Božja riječ. Prorok Amos opisuje židovske glavare. Nisu

oni Boga hulili, vjerojatno su se smatrali dobrim vjernicima. Međutim, ono što su činili svome

narodu bilo je strašno. Čuli smo kako im se Bog oštro prijeti preko proroka Amosa.

Jao bezbrižnima…

Veli prorok: „Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori“ Odnosi se to na

glavare i bogataše u oba židovska kraljevstva. Oni ne vide i ne čuju ostale. Važno im je samo

njihov užitak, njihovo bogatstvo, njihova vlastita obitelj. slijepi su i gluhi za ono što se događa

oko njih. Bezbrižni, spokojni, bešćutni. Mi samo možemo zamisliti kako je u ono vrijeme

siromaštvo bilo strašno, kako su siromasi doslovno bili i bez hrane i bez odjeće. A glavari i

bogataši to nisu htjeli ni primijetiti. Čudimo se tome? Pa, i ne bismo trebali. „Sve što je pisano,

nama je za pouku pisano,“ Evo, pogledajmo nas u današnjem vremenu.

Veli poslovica: „Sit gladnu ne vjeruje.“ Što se događa? I neprimjetno se po svojoj slabosti

zatvaramo u sebe. Ne primjećujemo druge oko sebe. I to počinje od najranijih dana, od malih

nogu. Eto: najvažnije je da moje dijete ima. Moje je dijete najvažnije. Moje dijete može biti i

lijeno i bahato i neodgovorno i neljubazno i neodgojeno, ali da samo vidim toga tko će mu se

usprotivit. Ja ću za svoje dijete poginuti. A što je s drugima i njihovom djecom? Drugi su tu

zato da se mom djetetu uklanjaju s puta ili da ga tetoše, da mu se dive. I nesvjesno postajemo

bešćutni, bezosjećajni prema drugima. A onda drugi, obični primjeri: bacit ćemo smeće na ulicu

– neka čisti onaj čija je to dužnost. Načinit ću drugome štetu – pa što onda? Cijela je cesta moja.

Parkirat ću gdje je meni zgodno – nije bitno ako drugima smetam – nek' se sklanjaju… Tamo

252

negdje netko stradava – a što da mu ja radim? Bešćutan čovjek ne primjećuje da mu je roditelj

željan telefonskog poziva. Ne primjećuje ljude koji strpljivo čekaju u redu, dok on može kako

hoće. Vidi sebe i samo sebe i svoje najbliže… Tako i onaj bogataš iz Evanđelja. Ne bi on bio

puno izgubio da je pomogao onom Lazaru. Vjerojatno mu ne bi bilo žao komadića kruha i mesa.

Jednostavno, bogataš se nije htio opterećivati tim siromašnim čovjekom. Prisjetimo se i drugoga

primjera. Kad je za domovinskog rata po nama padalo, kad smo bili i jadni i bijedni, kad smo

se borili doslovno za goli život – e onda smo se zgražali kako je to cijelom svijetu svejedno.

Jesmo li mi sada drugačiji od njih?

Jedu janjad iz stada…

Prorok Amos opisuje opačinu tih glavara: „Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama

izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje.“ Možemo samo zamisliti što to znači. Dok siromah

leži na goloj zemlji pokriven poderanim ogrtačem, oni leže na preskupim ležaljkama od

bjelokosti. Dok siromah ne zna što bi jeo, oni uzimaju što seljak gotovo nikad ne radi: kolju

janjad i telad. Naime, običan će čovjek radije pričekati da janje poraste do ovce pa da može

imati i vunu i mlijeko. Slično je i s teletom. Međutim, glavari se ne brinu, što bismo danas rekli,

za obnavljanje stočnog fonda… Nadalje, dok je siromah samo o blagdanu Pashe mogao piti

malo vina koje je više bila kvasina, ovi svednevice piju vino. Rekli bismo, zaista su pretjerali.

Slušajući ovu proročku riječ, pomišljamo kako bismo i sami morali imati više osjećaja za

potrebe naših najbližih, pa i za karitativne i humanitarne akcije. Nažalost, lako se može dogoditi

da čovjek zapadne u samozadovoljstvo, pa da se i na nama ostvari ona jetka poslovica da sit

gladnu ne vjeruje.

Al za slom Josipov ne mare…

Na koncu prorok Amos daje oštru osudu. Naime, državi i narodu zlo se sprema. Neprijatelji

samo što nisu ušli u zemlju da je osvoje, porobe i opljačkaju, a glavari i bogataši uopće za to ne

mare. Zato prorok zaključuje što će se dogoditi upravo tim bogatašima: „Stog će prvi sada biti

prognani; umuknut će veselje raskošnika“. Tako se i dogodilo. Zemlja je bila osvojena i

porobljena a u progonstvo su prvo bili odvedeni odličnici. Povijest je kasnije pokazalo da se i

to na dobro okrenulo. U posvemašnjem poniženju i nevolji i narod i glavari i svećenici naučili

s razlikovati bitno od ne bitnoga, pa su se za sedamdesetak godina vratili obnovljena duha i

vjerniji Bogu.

Braćo i sestre, tako je jednostavno slijediti Božju zapovijed ljubavi. Koliko bi nam bilo lakše ,

kad bismo se potrudili imati više srca jednih za druge. Ono što se veli: imati oko za bližnjega,

imati srca za bližnjega, imati toplu riječ za bližnjega. Zar ne da smo – makar smo slabi ljudi –

toliko puta doživjeli susretljivost i ljubav drugih, zar ne da smo – koliko god bili i sami grešnici

– i mi pokazali dobrote i ljubavi prema drugima. Zar ne da nam je tada gorjelo srce?

Dao Gospodin da nam često tako srce gori. Amen.

II.


Gospodin nas poziva d jedni drugima činimo dobro. On nam daje i milost da to možemo.

Štoviše, ako čovjek ima dobru volju, redovito je lako činiti dobro. Zato nam je žao što toliko

253

puta ne činimo dobro koje smo lako mogli činiti. Zato ćemo se na početku ove svete mise okajati

za sve svoje grijehe, osobito za grijehe propusta.

Gospodine, ti nam daješ zapovijed ljubavi prema tebi i našim bližnjima. Gospodine, smiluj

se!

Kriste, ti si svoju ljubav prema nama pokazao tako da si svoj život položio za nas. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti sve ljude pozivaš da budu oruđe tvoga mira i tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Mi teško da možemo i zamisliti kolika zna biti ljudska bijeda. Možda nam može pomoći primjer

Majke Terezije i njezinih siromaha. U Kalkuti u Indiji oni najsiromašniji od siromaha, stari i

odbačeni, doslovno umiru na pločniku, bez ikakve zaštite i skrbi. Ona i njezine redovnice su ih

uzimale u svoja prihvatilišta, gdje su barem kao ljudi mogli umrijeti. Vjerojatno i danas tamo

prilike nisu bolje. Evo o jednom takvom siromahu pripovijeda Isus. Siromah se zvao Lazar. On

je, sav u čirevima, ležao je pred vratima bogataša. Bio je gladan, pripovijeda Isus, i priželjkivao

je nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Eto to. Žudio je za mrvicama s bogatoga

stola.

Za bogataša su to mrvice…

Za Lazara su ti ostaci sa stola, te mrvice značile hranu, život, a za bogataša su to bile tek mrvice.

I tu je naša nevolja. Tko zna, možda taj bogataš i nije bio svjesno zloban i pokvaren.

Jednostavno, nije vidio, nije primijetio, nije imao vremena. To je ono što u prvi mah izgleda

nevjerojatno. Zapravo, redovito je lako čini dobra djela. Naime, obično se jako naglašavaju ona

junačka, velika i veličanstvena dobra djela. Pa se kaže: onaj tamo je život dao za svoju

domovinu. Onaj tamo liječnik ili misionar četrdeset je godina proveo u užasnim životnim

uvjetima liječeći gubavce. Eno, onaj je žrtvovao svoj život da bi spasio dijete iz zapaljene kuće.

To su velikani i divimo im se. Ali, pogledajmo, mi svakodnevno mrvicama možemo učiniti

stvari koje našim bližnjima puno znače, puno više nego što mi i možemo pomisliti. Eno, na

primjer, službenik na šalteru jednom točnom i ljubaznom informacijom može učiniti čovjeku

veliku uslugu. A tek ako mu pomogne da ispuni neki formular! Možemo ustupiti nekome mjesto

u javnom prijevozu, možemo pustiti stariju osobu, majku s djetetom ispred sebe u dugom redu

pred blagajnom, ili možda radnika koji ima treba platiti samo burek i jogurt, pa da požuri na

svoje gradilište.

…a za siromaha žitak

Za mene je to sitnica mrvica, a za njega… Ili stranca uputiti u gradu na pravu adresu. A što reći

o mrvicama u našem obiteljskom životu.? Pomoći supruzi ili ženi oko suđa ili prljavog rublja…

Pomoći djetetu oko zadaće, donijeti ocu papuče… saslušati člana obitelji u njegovim

tjeskobama… imati vremena za nagluhog djeda, biti strpljiv s bakom koja samo priča o starim

vremenima… Nama sitnica i mrvica, a njima sunce koje se smiješi.

„Jao bezbrižnima“ i „Blago milosrdnima“

U prvom se čitanju prorok Amos obrušava na bezobzirne bogataše koji se bahato goste ne

gledajući na slinu bijelu i oskudica naroda u kojem žive. Veli: Jao bezbrižnima na sionu i

254

spokojnima na gori samarijskoj! Govori kako se oni sjajno goste a ne mare za propast naroda.

Zato, veli prorok, kad bude došlo vrijeme progonstva, prvi će otići oni, bezbrižni i bezobzirni.

Na drugom mjestu veli Isus: Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! (Mt 5,7). Braćo i

sestre, u kojoj bismo se skupini htjeli naći u posljednji dan? Među onim bezbrižnima i

bezobzirnima ili među onim milosrdnima koji postižu milosrđe Božje? Ne varajmo se. Isus

govori više puta: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt

25,40). A milosrdni i dobrostivi možemo biti na tisuće jednostavnih načina svakoga dana. To

će nas stajati malo napora, malo dobre volje, malo truda da zapazimo gdje i što možemo učiniti

i puno ljubavi, širine, vedrine… Sve je to veoma lako. U svojoj prostodušnosti u tome smislu

apostol Ivan veli: Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu

teške. (1 Iv 5,3).

Onaj bogataš je svojim mrvicama mogao postići nebo. I propustio je tu prigodu. Onaj desni

razbojnik, naprotiv, mrvicom dobre volje i s puno ljubavi i prostodušnosti zadobio je nebo u

zadnjim trenucima svoga burnog i grešnog života. Ne zbraja Bog naše silne i velike zasluge, ne

prebraja naše medalje za hrabrost koje smo dobili od predsjednika države, ne gleda na

odlikovanja koja papa podjeljuje posebno zauzetim vjernicima. Bog gleda na moju prostodušnu

ljubav koju se svakodnevno trudim iskazivati u malim i svakodnevnim životnim trenucima.

Život je Božji dar, život je radost. A radost se umnaža kad se dijeli, kad se dariva. Tako

postajemo slični Bogu koji se najviše veseli kad svoj narod obasiplje mnogim dobročinstvima.

III.

Imaju Mojsija i proroke

Oduvijek su cirkuski izvikivači mamili ljude riječima: „Navali, narode! Čudo neviđeno...“ I

onda bi nabrajali: čovjek koji guta vatru, tele sa dvije glave, upravo kao i u televizijskoj emisiji

„Živa istina“. Doista, ljude privlače neobične i neviđene stvari, što onda industrija zabave vrlo

dobro iskorištava. Jer, mi se lijepimo na neobično, neviđeno i „čudesno“ kao muhe na med.

O čudu je riječ i u današnjoj prispodobi. Nemilosrdni i bešćutni bogataš poslije smrti završava

u paklu. Uvidjevši da je njegova propast konačna i nepopravljiva, poželio je barem spasiti svoju

braću. Zato moli Abrahama da pošalje s onoga svijeta Lazara da opomene njegovu braću.

Abraham mirno odgovara kako su im dovoljni Mojsije i Proroci, tj. općepoznate zapovijedi.

Kad bogataš insistira da Lazar ipak uskrsne od mrtvih i opomene njegovu braću, Abraham je

odlučan: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih netko ustane“.

To je ono što nazivamo redovnim putem spasenja. Ni Isusu nikad nije bilo drago kad bi netko

od njega tražio čudo radi potrebe za spektaklom ili dokazivanjem. Prisjetimo se. Isus veli:

„Naraštaj ovaj, naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se neće dati znaka doli znaka proroka

Jone...“ Njegova čudesa bila su uvijek potaknuta nečijom vjerom. Tako je jednom čak upitao:

„Vjeruješ li da to mogu učiniti?“ Tek kad je čovjek pomalo zbunjeno rekao: „Vjerujem, pomozi

mojoj nevjeri!“, Isus je i učinio to čudo. Očito je da su za Isusa čudesa bila tek znak onih pravih,

vječnih vrednota. Tako je zbog nevjere Nazarećana malo čudesa učinio u svom zavičaju. Zbog

istih razloga nije pred Herodom, naravno, učinio ni jedno čudo.

Eto, tu smo. Spektakla nam se hoće. Novih, neviđenih i nečuvenih stvari. Sve moćnijih

računala, sve bržih vozila, sve glasnije glazbe, filmova sa sve više mrtvih. Industrija zabave se

trudi izmisliti uvijek nešto novo, neviđeno i nečuveno, jer su sva ljudska „čudesa“ brzopotrošna

255

roba. A sve se to odražava i u vjerskom životu. Eto: i nesvjesno trčimo za novim čudesima i

ukazanjima, za propovijedima ovoga ili onoga svećenika, za svjetski poznatim pripadnikom

nekog duhovnog pokreta. Stvarno, spektakla nam se hoće. Tu smo i mi svećenici. Tražimo nove

putove pastorala, nov ustroj vjerske pouke, rada s pojedinim staležima, obiteljima, itd. Naravno,

kako život ide naprijed, tako se i mi razvijamo, želimo biti suvremeni: ljudima bliski a svome

kršćanskom poslanju vjerni. I to je u redu. No koji puta se upravo zavaravamo vjerujući da

ćemo nekim masovnim okupljanjima, svečanostima, obljetnicama, pozivanjem na slavnu

prošlost, novim i neviđenim stvarima polučiti odlučujući pomak. A onda nas narodna poslovica

brzo „prizemlji“: Svakog čuda tri dana dosta.

Danas nam Isus govori: „Imaju Mojsija i Proroke“. Konačno, što je to čudo? Sigurno je najveće

čudo ono što se događa u srcu čovjeka, u njegovom svakodnevnom, običnom životu. To je

Božje kraljevstvo koje u nama raste potpomognuto i molitvom i sakramentima i svakodnevnim

nastojanjem da prihvaćamo Božju volju. A najveće je čudo Božja ljubav „razlivena u srcima

našim“, ona ljubav koja „pokriva mnoštvo grijeha“. Božja je istina redovito tako jednostavna,

Božji je put u biti toliko jasan. Dakle, „Spomeni se odakle si pao, obrati se i čini prva djela“

(Otk 2,5).

256


I.


Bog nas poziva da činimo dobro radi dobra samoga, bez obzira što ljudi o tome mislili. A mi,

kao slabi ljudi, i svjesno i nesvjesno činimo ono za što očekujemo da će nas (neki) ljudi

pohvaliti, pa makar to i ne bilo u skladu s našom vlastitom savješću. Međutim, dobro djelo je

nezamjenjivo. Ono je neuništivo. Ono je naš zalog, naša ulaznica za Nebesko kraljevstvo. Na

početku ove svete mise zamolit ćemo Gospodina da nam prosvijetli oči srca da spoznamo dobro

koje nam je činiti, da se pokajemo za grijehe i propuste te da nam dade snage da dobro činimo

uvijek i svagdje.

Gospodine, ti si čovjeka stvorio kao vrhunac svega stvorenoga. Gospodine, smiluj se!

Kriste, snagom svojih sakramenata mi smo tvoja živa slika. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo znakom tvoje dobrote i spasenja u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koliko god mi bili slabi i grešni ljudi, ipak mi činimo i puno dobra. Naravno. Eno roditelji se

trude oko djece, odgajatelji, nastavnici i profesori trude se u našu djecu usaditi i znanje i

čestitost, liječnici se trude oko našega zdravlja, a svi mi kao ljudi ipak nastojimo biti od koristi

našim prijateljima a i drugima, možda nepoznatim ljudima. Ta, ljudi smo i trebamo se pokazati

kao ljudi jedni prema drugima. Hvala Bogu da je tako, hvala Bogu da smo humani, hvala Bogu

da smo kršćani. Ali, danas nas u evanđelju Isus pita o našim motivima, našim razlozima. Zašto

mi to činimo? Što zauzvrat očekujemo? Tu se mogu javiti poteškoće, a svjedoci smo da se i

javljaju.

Zar duguje zahvalnost…

Isus donosi primjer sluge, najamnika koji je cijeli dan marljivo radio svoj posao. Svoju će

nadnicu taj čovjek dobiti. I što još? A što bi trebao više dobiti? Da mu Gospodar ljubi skute i

rukave? Veli Isus: Pa neće valjda gospodar posluživati slugu za večerom! Naprotiv, pozvat će

ga da učini i ostatak svoje dužnosti, tj. da on, sluga poslužuje gospodara za večerom, pa da tek

onda taj isti sluga sjedne za svoju večeru. Zvuči li nam to okrutno? Kako? Pa, ovdje se radi o

čovjeku koji se unajmio za nadnicu. Ovdje valja naglasiti da je gospodar pravedan, da nije

prekršio njihov dogovor.

Mi ipak više očekujemo, makar to po sebi i ne bilo nužno i pravedno. Hoćemo primjera. Ima ih

na svim razinama i među svim ljudima. Mi, naime, rado zbrajamo naše zasluge, makar se

kunemo da smo posve nesebično i neproračunato učinili neko dobro djelo. Tako se može

dogoditi da npr. naplaćujemo našu roditeljsku ljubav. Kako? Tako da namećemo svojoj djeci

osjećaj krivnje pa da bi onda oni uvijek činili ono što mi hoćemo, kao da su to još uvijek mala

djeca („Ja sam te rodio i odgojio. Valjda sam zaslužio da podrediš svoju obitelj mojim

prohtjevima!“). Naplaćujemo svoju mlađu dob („To vama starima ionako ne treba - bolje da

to dadete meni i mojoj djeci“). Naplaćujemo i svoju ulogu u crkvenoj zajednici („Ja sam tolike

godine zvonar, zborovođa, crkveni odbornik, mene se ne može tretirati kao svakog drugog

257

vjernika!“). I svećenici rado naplaćuju svoje zasluge („Ja sam sagradio ovu crkvu, sad me nitko

iz nje ne može premjestiti!“), jednako kao i čitavi crkveni redovi („Naši su redovnici bili ovdje

tolike godine, tu će i ostati, pa makar kosti pucale!“). Pri tome, naravno, ne trebamo uopće

nijekati ono dobro i zaslužno što je čovjek učinio. Učinio je dobro – i čast mu! Međutim, to kao

da nije dovoljno.

I tako smo svi prvoborci i nositelji spomenica, zaslužni građani i vjernici. Tako mi postajemo

„jednakiji“ u društvu jednakih. Jer, mi smo, eto, društvu ili Crkvi dali ovo ili ono. Ta moj je

sin svećenik, moj je brat župan, ja sam branitelj… Onda mi „zaslužni“ smijemo kršiti prometna

pravila i dobiti dozvolu preko veze; moramo imati popust u svim trgovinama, bankama i

odmaralištima. Naša djeca moraju imati popuste u školi, župnik im treba posvećivati posebnu

pozornost. Možda bi se svi državni uredi i sve uslužne ustanove trebale organizirati tako da

postoji dvostruki sustav: za one zaslužne i za one nezaslužne. I u Crkvi i u društvu. Dokle smo

mi to došli?

Sluge smo beskorisne…

Što želi reći ova Isusova tvrda riječ. Rekli bismo slijedeće.

Prvo. Ljudski je i razumljivo je da nam godi pohvala. Pedagozi i psiholozi govore da je u

odgajanju pohvala ključna i najvažnija. Tako izražavamo svoje poštovanje i ljubav, a tako u

onome koji čini dobro raste samopuzdanje. Zato je dobro i korisno i izraz je ljubavi kada

izražavamo zahvalnost jedni drugima. Važno je to! Hvalimo Boga i hvalimo ljude u kojima i

po kojima djeluje Božja dobrota. Na koncu i Isus je dopuštao da ga narod veliča. Čak je jedanput

rekao: „Ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,40)

Drugo, opasno bi bilo kad bi se i na nas odnosile riječi kojima Isus prekorava farizeje: „Sva

svoja djela čine da bi ih ljudi hvalili…“ Naime, kao kršćani i kao ljudi želimo činiti dobro radi

njega samoga. Govorimo istinu jer vjerujemo da je to dobro, činimo dobro jer to smatramo

ispravnim, praštamo jer znamo da je Bog i nama oprostio… Činimo dobro, bez obzira što drugi

o tome mislili.

Što onda? Činiti kao Isus. Činiti dobro radi njega samoga. Pri tome se, naravno, smijemo

radovati i ljudskom priznanju. Međutim, opasno je i krivo od sebe praviti mučenike. Npr. „Ja

sam se za tebe brinuo, ja sam te školovao, ja sam te podigao na noge..!“ I onda? Nije li to bila

tvoja dužnost? Zar si možda trebao postupati drukčije? A ako si možda u svojoj ljubavi i

pretjerao, nije li to možda bilo zbog toga da svoje dijete vežeš uza se i činiš ga do groba

zahvalnim? Ili župnik kaže: „Ja sam se za vas žrtvovao, Vama sam propovijedao, vašu sam

djecu učio, oko vas se trudio…!“ A što je drugo trebao učiniti?

Ne bojmo se. Bog sve vidi i sve zna. Neće nam proći nenaplaćenom ni čaša hladne vode koju

smo dali žednu čovjeku. Neće proći nenagrađenom niti jedna jedina lijepa riječ koju smo nekom

uputili. Zar stvarno mislimo da bi Bog bio zaboravljiv ili možda nezahvalan? Sjetimo se: Bog

se ne da darom nadmašiti. Veli Isus: „Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, naplatit će ti. I još nešto.

Ne trebamo se silno brinuti da nam se priznaju naša dobra djela. Pomislimo. Kad bi nas Bog

sudio isključivo po našim djelima, onda – jao i pomagaj! No Bog nas – slava mu i dika! – sudu

po svojoj dobroti, po svom smilovanju. A posebno mu se sviđa bogato obdariti one koji su

ponizni. Jer, Bog se oholima protivi, a poniznima daruje svoju milost.

Neka Bog i nas nagradi i uzvisi po našoj poniznosti.

258

II.


Božja nas riječ opominje: Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10,12). Po

svetim smo sakramentima primili i primamo silne Božje darove. Bog svoje čini. Naša je nevolja

što toliko puta ne surađujemo dovoljno s Božjom milošću. Naravno, žarko bismo htjeli biti

suradnici Božji u izgradnji njegova Kraljevstva. Zato ćemo se na početku ove svete mise

pokajati za sve svoje grijehe i propust, da budemo dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, ti si svoj izabrani narod posvetio savezom na gori Sinaju. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojom smrću i uskrsnućem učinio si nas Božjom posinjenom djecom. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo vjerni suradnici tvojega spasenja u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Pavao iz tamnice piše svome ljubljenome učeniku, suradniku, suputniku Timoteju. Timotej je

bio pobožan čovjek. U ono vrijeme još razmjerno mlad. Bio je tih i bojažljiv. Otac mu je bio

Grk, a mati Židovka, pa je on odgojen u židovskoj vjeri. Pavao je na nj položio ruke, to jest,

zaredio ga je za biskupa i ostavio ga za starješinu u Efezu, gdje je on, vjerojatno, ostao još dugo

iza Pavlove smrti. U ono vrijeme nije bilo lako biti kršćanin. Rimska je religija bila

općeproširena. Židovska je vjera bila stabilna i priznata. A kršćani su se, nekako, nalazili

između dvije vatre. Nevolja je bila u tome što su se jako čuvali toga da caru ili rimskim

bogovima iskazuju štovanje kao Bogu. Zato su razmjerno rano rimske vlasti u njima vidjele

opasnost za svoje društveno uređenje. U ono vrijeme ni među kršćanima još nije bila sazrela

svijet o vrijednosti mučeništva. Tako je onda izgledalo ludo da čovjek radi svoga uvjerenja

izgubi glavu.

Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi

I sada toj finoj duši, tome krhkom, ali vjernim Timoteju, kao svome sinu Pavao piše iz tamnice.

Veli: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije

nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Timotej je po sakramentu

svetoga reda primio poseban Božji dar. I taj dar treba njegovati, raspirivati kao vatru. I Duh

Božji, veli Pavao, daje snagu, ljubav i razbor. To su riječi upravljene i nama. Po krštenju i

drugim sakramentima dobili smo poseban Božji dar – Duha Svetoga koji nas nadahnjuje i daje

nam snagu. Svatko je pozvan da taj Božji dar „raspiruje“, tj. umnaža i koristi na dobro. Nitko

ne može reći da nema dovoljno razbora, snage i ustrajnosti. Ta ljubav je Božja razlivena u

srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5,5). Nismo ni svjesni kolika je snaga u

nama!

Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega

Veli dalje Pavao: Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja

njegova. Imam dojam da je ovaj poticaj sve više utemeljen u današnjem vremenu. Živimo u

društvu gdje se već pomalo stidimo da smo vjernici. Običan primjer: Pomolimo li se prije jela

259

i kad nam dođu gosti? I kad smo u restoranu? Ako nam dođe nenajavljen gost u vrijeme

nedjeljne mise, hoćemo li ipak otići na misu (a na posao i u školu bismo otišli, jer se to mora)?

Dođe nam da se stidimo nekih naših kršćanskih načela, kao u slučaju već toliko često

spominjanog rada trgovina nedjeljom. Ta mi, vjernici katolici, idemo nedjeljom u trgovine i

time silimo naše sugrađane – također vjernike! – da nedjeljom ne budu kod kuće, da se ne okupe

oko zajedničkog obiteljskog stola, da zajedno ne odu na misu. Očito se ne stidimo živjeti

nekršćanski. Budite uvjereni da je u našem vjerskom životu, danas puno više nego prije, osobito

važno – ako ne i najvažnije! – upravo radosno, hrabro i ustrajno svjedočenje za vlastitu vjeru,

za vlastite svetinje.

Zlopati se zajedno sa mnom

Pavao ide još dalje. Kaže: Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj.

Ljudski govoreći, pa to i nije baš neka sjajna budućnost… Pavao ne zatvara oči pred istinom.

Biti vjeran Kristu u ono vrijeme značilo je doista silno trpjeti. I za nas naš kršćanski život znači

borbu. U prvom redu znači borbu s našom vlastitom slabošću. Naravno da je komotnije

ljenčariti, nego izvršavati svoje ljudske i vjerske obveze. Teško je biti vjeran sebi, svojoj

obitelji, svojoj Crkvi, svome Bogu. Tu se traži i žrtve i odricanja. Međutim, to donosi mir i

radost. Mir, jer slijedim svoju savjest; radost, jer me prožima Kristov Duh mira i radosti, jer

sam dionik Kristova kraljevstva i Kristove pobjede.

Lijepi poklad čuvaj

A da bismo jasno vidjeli što i kako nam je činiti, imamo Božju riječ i nauk Crkve. Tako Pavao

veli: Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu.

Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama. Ne želimo se obazirati na varljivi

tijek ovih vremena. Ne dajemo da nas zabljesnu slava i moć ovoga trenutka i ovoga svijeta.

Prosvijetljeni smo Božjom riječju. Osnaženi Kristovim duhom. Obukli smo se u Krista, mi,

zapravo, ne pripadamo više samima sebi, baš kako veli Pavao na drugom mjestu: Tijelo vaše

hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji (1 Kor 6,19). U nama

je snaga i mudrost Kristova. Zato se ne obaziremo na nevolje, poteškoće, podmetanja i

nerazumijevanja ljudi ovoga svijeta. Želimo svojim životom dati primjer, svjetlost, putokaz.

Jer, kraljevstvo je Božje u nama i – prema Božjem naumu spasenja – po nama se treba širiti

ovim svijetom.

III.

Zar duguje zahvalnost sluzi?

Pišući o ovome pribojavam se da ću dirnuti u živu ranu i posvema podijeliti mišljenja. Ne

mislim davati nikakva rješenja, nego pokušati razmišljati nad ovom tvrdom Isusovom riječju.

Za početak evo nevinijeg primjera. Dijete pospremi svoju sobu, pomogne ocu oko uređenja

vrta, pomogne majci spremiti posuđe. I onda traži nagradu. Naravno, u novcu. I roditelji dadu.

Netko bi se onda zlobno zapitao da li su ta djeca zaposlena kod svojih roditelja? Drugi će možda

proširiti raspravu primjedbom da bi nezaposlenoj ženi trebalo dati dvostruko veću plaću od

muževljeve, obzirom na to koliki ona posao obavi u kući.

Teško pitanje: kako materijalno zahvaliti nekome za službu koju je izvršio? Isus je tu tvrd.

Pripovijeda: sluga je cijeli dan marljivo radio. Navečer mu gospodar zbog toga „ne podiže

260

spomenik“, nego traži od njega da ga još poslužuje. Isus zaključuje: „Zar duguje zahvalnost

sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite:

’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“

Pa, ne ohrabruje nas baš ta riječ. Boli nas, upravo onako kako istina znede ponekad boljeti. A

mi tako rado brojimo i zbrajamo naše zasluge. I naplaćujemo ih. Ne samo iz domovinskog rata.

Naplaćujemo npr. našu roditeljsku ljubav („Ja sam te rodio i odgojio. Valjda sam zaslužio da

podrediš svoju obitelj mojim prohtjevima!“), svoju mlađu dob („To vama starima ionako ne

treba - bolje da to dadete meni i mojoj djeci“). Naplaćujemo i svoju ulogu u crkvenoj zajednici

(„Ja sam tolike godine zvonar, zborovođa, crkveni odbornik, mene se ne može tretirati kao

svakog drugog vjernika!“). I svećenici rado naplaćuju svoje zasluge („Ja sam sagradio ovu

crkvu, sad me nitko iz nje ne može premjestiti!“), jednako kao i čitavi crkveni redovi („Naši su

redovnici bili ovdje tolike godine, tu će i ostati, pa makar kosti pucale!“).

I tako smo svi prvoborci i nositelji spomenica. Ja onda smijem i kršiti prometna pravila i dobiti

dozvolu preko veze; moram imati popust u svim trgovinama, bankama i odmaralištima. Moja

djeca moraju imati popuste u školi, župnik im treba posvećivati posebnu pozornost. Možda bi

se svi državni uredi i sve uslužne ustanove trebale organizirati tako da postoji dvostruki sustav:

za one zaslužne i za one nezaslužne. I u Crkvi i u društvu. Dokle smo mi to došli?

Hvala ti, Bože, da u tvom kraljevstvu nije tako! Nije se Petar mogao junačiti kako je on prvi

među apostolima kad mu je ono Isus tvrdo rekao „Odlazi od mene, sotono. Na sablazan si mi!“

I svoju je majku Isus znao „staviti na svoje mjesto“ rekavši: „Tko je moja majka, tko su braća

moja?“ Mi se ljudi svojim „zaslugama“ (nažalost) možemo nametnuti i društvu i Crkvi. Ali ne

i Bogu. Jer sve što u nama vrijedi čisti je Božji dar. I danas nam Isus govori spasonosnu istinu.

On kaže što misli (a riječ njegova ostaje dovijeka): „Kad izvršite sve što vam je naređeno,

recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“

I ne bojmo se. Bog je dobrostiv i velikodušan, Bog je ljubav. Neće nam propasti nagrada.

Naravno, „ne po našim zaslugama, već po obilju njegova praštanja“ i milosrđa, kako mudro

veli drevna molitva Crkve.

261


I.


Ako ne već u dječjem vrtiću, a ono smo bar u prvom razredu osnove škole učili koja su to „četiri

ključa“ ili četiri čarobne riječi koje su temeljne za dobre međuljudske odnose. To su, naravno:

„Izvoli – hvala – molim – oprosti“. Te riječi trebamo koristiti ne samo u ophođenju sa susjedima

ili onima koji nam nisu bliski, nego ih osobito valja koristiti u ophođenju s našim ukućanima, s

onima koje posebno volimo. Evo nas danas pred našim Gospodinom. Htjeli bismo mi reći:

„Oprosti za naše grijehe i propuste; oprosti nam što toliko puta zanemarujemo ljude oko sebe,

oprosti nam sve naše nezahvalnosti. Hvala za toliku ljubav koju nam iskazuješ; izvoli primiti

našu ljubav i spremnost vršiti tvoju volju; molimo te da nam u tome pomogneš“. U tome smislu,

na početku ove svete mise, stojimo pred našim Bogom i upućujemo mu ove molitve.

Gospodine, zahvaljujemo ti za život i za sve što si za nas stvorio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, zahvaljujemo ti za tvoju veliku ljubav, da si sama sebe za nas prinio. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, zahvaljujemo ti za ovo euharistijsko slavlje po kojem postajemo dionicima nebeskih darova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Što je potrebno za dobar odgoj djeteta? Reklo bi se možda: dosta novaca. Stvarno, kada se samo

zbroji što je potrebno za prehranu, odjeću, obuću, za izobrazbu i za zabavu djece, onda se s

pravom pitamo, kako to roditelji uopće uspijevaju. Međutim, složit ćemo se, za odgoj djece

potrebna je prvenstveno ljubav, pažnja, nježnost, uvažavanje… Bez toga bi se dijete razvilo u

invalida. Naravno, čovjek nije samo od ove zemlje. Ne živi samo od kruha, nego od Božje riječi,

od ljubavi koju mu Bog iskazuje preko drugih ljudi. Čime se ljubav najviše hrani? Ljubavlju.

Čime se prijateljstvo jača? Uzvraćenim prijateljstvom. Kada je dobročinstvo najslađe? Onda

kad se na nj uzvrati zahvalnošću. Zašto je u nekim brakovima i u nekim obiteljima onako strašno

hladno? Onda kada nema lijepe riječi, kada nema zahvalnosti, kada nema nježnosti. Žive

zajedno, a tako su daleko jedni od drugih. Žive, a zapravo su već mrtvi… Eto, nama ljudima je

važno da budemo zapaženi, da budemo voljeni. Za čovjeka je upravo životno važna ta izmjena

osjećaja. U današnjem je evanđelju, očito, riječ o ljubavi koja se iskazuje zahvalnošću.

Isuse, učitelju, smiluj se!

Čuli smo. Dok je Isus putem, desetorica gubavaca vikala su i tražila da im Isus pomogne. Ne

treba uopće puno govoriti o tome kako je bila strašna, zapravo, očajna situacija gubavaca u

Isusovo vrijeme. Guba je bila neizlječiva. Nikakav lijek nije postojao. Tijelo se kroz više godina

raspadalo. Bilo je to polagano umiranje. I, da bi stvar bila još gora, budući da je guba bila

zarazna, gubavci su bili posve isključeni iz društva, čak i iz vlastite obitelji. Nisu smjeli dolaziti

ni u kakav kontakt sa zdravima, nisu smjeli dolaziti tamo gdje su ostali. Gubavci su izvan

naselja u bijednim skloništima. Mogli su samo čekati da umru. Bili su to ljudi bez nade, bez

obitelji, bez prijatelja. Gotovo živi zakopani. I onda, evo, dolazi Isus. Čuli su da je Božji čovjek,

da je čudotvorac. Bila je to posljednja prilika da pokušaju ozdraviti. Budući da se nisu smjeli

262

približiti zdravim ljudima, ta su desetorica gubavaca vikali iza glasa: „Isuse, učitelju, smiluj

nam se!“

Idite, pokažite se svećenicima

Kako da Isus ne čuje taj krik? Gubavci, teško bolesni i isključeni iz društva, bili su najbjedniji

od svih bijednika. Zato im Isus veli da se odu pokazati svećenicima. Naime, po židovskim je

propisima samo svećenik mogao službeno utvrditi da se gubavac očistio, tj. izliječio i samo mu

je onda on mogao dopustiti da se vrati među ostale ljude. Osim toga, Isus ne želi neku veliku

predstavu. Nije se u tome trenutku htio izlagati velikoj pozornosti. I, eto, dok su odlazili od

Isusa, očistila su se sva desetorica. Čuli smo. Samo se jedan od njih vratio da Isusu zahvali. I

to je bio neki Samarijanac, nežidov, tuđinac.

A gdje su ona devetorica?

Nevjerojatno! Zar su tako brzo zaboravili silno dobročinstvo koje im je bilo iskazano? Isusu je,

očito, bilo jako žao. Ljudi smo. Zaboli nas bešćutnost i nezahvalnost. Zapitao je: „Zar se ne

očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?“ Međutim, nije to jedino.

Mislite li da je Isus glumio uvrijeđenu veličinu? Ne. Isus je svoje čuđenje izrazio prvenstveno

radi samih gubavaca. Njih radi je to rekao. Oni su otišli zdravi, ali sami, zatvoreni u sebe i

sebični. Otišli su zdravi u tijelu, ali još uvijek bolesni u duši. Jer, Isus kad čini čudo, redovito

to čini na osnovu vjere bolesnika ili onih koji za nj mole. U drugim slučajevima Isus čini čudo

da bi ljudi povjerovali. A, evo, u slučaju ove devetorice, čudo je ostalo samo na tijelu, a vjera i

zahvalnost su izostali. Pa zašto je to onda Isus učinio? Radi onoga Samarijanca. On je ozdravio

i tijelu i u duhu. Radi toga jednog zahvalnog bolesnika Isus je pomogao i ostaloj devetorici. Eto

koliku snagu ima ljudska zahvalna ljubav!

Tvoja te vjera spasila

Isus odgovara zahvalnom Samarijancu: „Tvoja te vjera spasila“. Spasila i u duhu i tijelu. Eto,

Gospodin Isus želi da i mi budemo spašeni, da budemo zdravi u tijelu koliko nam već Bog da

po svome milosrđu, ali da prvenstveno budemo zdravi duhom. Zbog toga nas, između ostaloga,

danas uči zahvalnosti. Konačno, i ova euharistija koju danas slavimo znači zapravo

„zahvaljivanje“. Silno je to važno. Budemo li znali biti zahvalni ljudima, znat ćemo zahvaljivati

i Bogu. I opet valja osobito snažno naglasiti: trebamo biti takvi prema svojim bližnjima,

odnosno, prema našim najbližima, prema svojoj obitelji, prema svojim ukućanima. Izuzetno je

važno da znademo zahvaliti i za malenu gestu ljubavi, da znademo zahvaliti i djetetu i roditelju,

i djedu ili baki, bratu ili sestri. Da znademo zahvaliti susjedu za njegovu ljubaznost, čovjeku s

kojim radim, s drugu i školi, da se znademo ljubazno nasmiješiti prodavačici i službeniku, da

znademo zahvaliti i slučajnom prolazniku što nas je uputio na pravu adresu… Plemenit čovjek

vrednuje tuđu pažnju i ljubav, plemenit čovjek zahvaljuje, plemenit čovjek svojom zahvalnošću

ispunja posebnom milinom i dragošću naše međuljudske odnose i susrete. A plemenit čovjek

koji je i kršćanin svojom zahvalnošću i tankoćutnom ljubavlju slika je milosrdnog i dobrostivog

Boga. Jer, Duh Sveti u nama počiva! Evo, danas lake i lijepe zadaće: lijepo pozdravimo svoje

susjede. Zahvalimo se za stolom članovima svoje obitelji za znakove pažnje koje nam iskazuju.

A iznad svega, zahvalimo Bogu koji nam daje plemenito srce, nalik svojemu – jer, stvorio nas

je na svoju sliku! – koji nas poziva da i njemu, svojemu Bogu, uvijek i svagdje zahvaljujemo.

II.

263



U starom je vijeku opaka kožna bolest, guba, bila neizlječiva. Samo je Božje čudo moglo

izliječiti takva bolesnika. Slično je i s našim grijesima. Koliko god mi žalili zbog svojih grijeha,

jedino ih Bog može oprostiti i izbrisati. Naša je radost da je Bog dobrostiv i da uvijek prašta

onome koji se od srca kaje. I mi bismo se, evo, na početku ove svete mise, htjeli riješiti tereta

svih naših grijeha, manjih i većih. Tako ćemo odterećeno i radosno moći proslaviti ova sveta

otajstva.

Gospodine, ti si preko drevnih proroka pokazivao ljudima svoje milosrđe i svoju ljubav.


Kriste, došao si da nas oslobodiš svih naših duhovnih bolesti. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo nositelji tvoje dobrote i ljubavi u ovome svijetu.


Nacrt za homiliju

Ne zna čovjek što je nevolja, dok ga prava nevolja ne snađe. Što zna zdrav čovjek o blagodatima

zdravlja? A kad se na nj obruši bolest, e, onda itekako zna koliko je velik Božji dar upravo

zdravlje. U prvom smo čitanju iz Druge knjige o kraljevima čuli tek dio izviješća o Naamanu

Sircu. On je bio ugledni vojskovođa aramskog kralja. Međutim, što mu je vrijedio ugled i

vrsnoća, kad je bio gubav! Guba je bila opaka i ružna kožna bolest. Zarazna i, u ono vrijeme,

neizlječiva. Nakon dugogodišnjeg mučnog bolovanja uvijek je završavala smrću.

Tijelo mu posta opet kao u malog djeteta

Ali, evo, Naaman je imao sreće. Njegova ga je sluškinja, Izraelka, naputila da se obrati proroku

Elizeju. Ovaj mu je rekao da se sedam puta okupa u Jordanu i da će ozdraviti. Iako je Naaman

posumnjao da bi takvo liječenje imalo uspjeha ipak se, na nagovor svojih slugu, okupao sedam

puta. Veli današnje čitanje: I tijelo mu posta opet kao u maloga djeteta – očistio se od svoje

gube. Teško je i zamisliti sreću toga čovjeka. Izliječio se od neizlječive i smrtonosne bolesti.

Skinuo sa sebe neugodu i sramotu vlastitog tijela koje se raspadalo. Više ga ljudi neće

izbjegavati kao nositelja zaraze. Preporodio se!

A mi, maleni i površni ljudi, ne prepoznajemo čudesa koja se u nama i na nama tako često

događaju. Živimo. Školujemo se. Radimo. Imamo dom i obitelj. Imamo razum. Imamo vjeru.

Milost Božju i Kristovu. Imamo jasan smisao našega života. Imamo nadu vječnog života. I

pored svega toga velimo da nemamo sreće, da smo potišteni, da nam loše ide, da smo jako nisko

na društvenoj ljestvici… Bolujemo od stresova ratnih i poratnih, nesretni smo kad izgubimo na

kladionici, kad naš susjed kupi novo auto, kad netko poslovno uspije. I nalijevamo se žučju,

pelinom i gorčinom. A toliko toga imamo… Doista je važno da svakodnevno zahvaljujemo

Bogu za brojne, obilne i umnožene darove. Time ćemo Bogu dati dužnu hvalu, a u svoj ćemo

život unijeti vedrinu i radost zbog onoga čime nas je Bog obdario.

Primi dar…

264

Naaman je bio zahvalan čovjek. Korektan. Htio se odužiti Elizeju, čovjeku Božjem. Ta, bilo je

neviđeno i nečuveno da bi tko u jednom danu čovjeka posve izliječio od gube! Veli pismo za

Naamana: Ponio je deset talenata srebra; šest tisuća zlatnih šekela i deset svečanih haljina. U

ono je vrijeme to bilo silno bogatstvo. I sve je to htio dati Elizeju. Međutim, Elizej nipošto ne

želi primiti njegov dar, unatoč silnom navaljivanju.

Dvije su ovdje poruke. Prva je – zahvalnost. Tu se Naaman pokazao velikim. Vidjeli smo sličan

slučaj u evanđelju. Isus je desetoricu izliječio od gube, a samo se jedan bio vratio da mu zahvali.

I taj je bio stranac. Baš kao i Naaman. I za nas je, naravno, silno važno da znamo biti zahvalni

Bogu za sve što jesmo i što imamo, pogotovo kada dobijemo neku posebnu milost. Pogledajmo:

zar ne, da, nažalost, u nas prevladavaju molitve u kojima molimo za neku milost, a da je puno

manje molitava zahvaljivanja?

Druga se pouka odnosi na one, preko kojih Bog čini dobro. Elizej, Božji čovjek, nasljednik Ilije

proroka, dobro je znao da je izlječenje Naamana čisti Božji dar, a ne rezultat Elizejeve liječničke

umješnosti. Elizej je samo posrednik Božje dobrote, Božji glas i glasnik. I mi, svatko od nas,

braćo i sestre, može činiti i čini velike i uzvišene stvari. Evo temeljnog primjera. Zar je mala

stvar roditi i odgojiti čovjeka? Nadalje, mi smo kadri dati i pružiti toliko dobrote, ljubavi,

pažnje, nježnosti, praštanja… Naš duh i naša duša neizmjerno su more. Mi znamo biti i

velikodušni i zahvalni. Znamo biti duhovni, Bogu bliski. Znademo biti nositelji Kristova mira,

širitelji evanđelja, graditelji Božjeg kraljevstva na zemlji. Mi možemo, slikovito rečeno, biti

anđeli na zemlji, živa slika Božje dobrote i ljubavi. Sve mi to možemo biti a ponekad to i jesmo.

I što onda? Treba li nam, možda, zbog toga netko dati deset talenata srebra; šest tisuća zlatnih

šekela i deset svečanih haljina? Trebaju li nas zbog toga nazivati Ocima domovine, trebaju li

nam davati zlatna odlikovanja, trebaju li ulice i trgove po nama nazivati, trebamo li zbog toga

dobivati trostruko veću od najpovlaštenijih mirovina? Rekli bismo: Ta ja sam to zaslužilo! Ja

sam velik, ja sam časan, ja sam poseban, ja sam uzor nacije… Ali Elizej, Božji čovjek, svet

čovjek, nije htio uzeti ništa. Nije prodavao Božje darove pod svoje. On je sebe smatrao – i to je

bio! – samo poniznim Božjim slugom. Tako i mi, što god dobra činimo, činimo to Božjom

snagom. Njemu zahvaljujemo i u njemu se radujemo.

Neće prinositi prinose drugim bogovima…

I evo divnoga ploda Elizejeve poniznosti! Naaman je shvatio da je njegovo izlječenje dar Boga

kojemu Elizej služi. I odlučio je slijediti samo toga, pravoga Boga. Odlučio je prinositi žrtve

samo Gospodinu.

To je i naš jednostavni put. Okretati ljude Bogu. Da njega štuju, da njemu budu zahvalni… Ne

možemo i ne smijemo prisvajati Božje darove. Pri tome valja imati na umu i ovo. Istina je, nitko

ne bi smio prisvajati Božje darove. To ne radi ni liječnik, ni učitelj, ni svećenik. Međutim, Isus

veli da je vrijedan radnik svoje plaće. Tako se i Isus, zajedno sa svojim učenicima, uzdržavao

od darova koje je dobivao od pobožnih žena. Tako svoju plaću za život može i treba imati i

liječnik i učitelj i svećenik i svatko tko radi. Bilo bi bilo licemjerno govoriti da svatko treba

besplatno raditi. Mi ovdje naglašavamo samo to, kako se nitko ne smije hvastati nikakvim

svojim darom i sposobnošću. Nitko se zbog svoje službe ne bi smio uzdizati i smatrati većim,

plemenitiji, zaslužnijim, boljim vrednijim, svetijim od ostalih. Ta svi smo baštinici Božjih

darova. Mi se jednostavno radujemo darovima koje nam je Bog dao i nastojimo ih upotrijebiti

u skladu s voljom Božjom, na blagoslov i radost onih kojima služimo a nama na spasenje. Neka

tako bude u životu svakoga od nas.

265

III.

Zlopatim se kao zločinac

Danas Pavao, govoreći o Gospodinu Isusu, veli: „Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao

zločinac.“ Nije lako govoriti o patnji. Čini mi se da je ovdje ključna riječ onaj grčki prijedlog

syn, što znači s ili sa. Govoreći o Kristu Isusu Pavao veli: „Ako s njime umrijesmo, s njime

ćemo i živjeti.“ Duboki smisao našega života sadržan je u životu našega gospodina Isusa.

Pogledajmo. Isus je govorio: „Moja je hrana činiti volju moga nebeskog Oca... Ja uvijek činim

što je njemu milo.“ Konačno u najodsudnijem trenutku svoga života molio je: „Oče moj! Ako

je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ Eto, tu je sva

mudrost Isusovog zemaljskog života: vršiti Očevu volju. Ako je to značilo zasluženi odmor u

kući Marte i Marije, Isus se radovao. Ako je to značilo klicanje naroda, Isus je to prihvaćao,

tako da je čak jednom prilikom rekao: „Ako ovi zašute, kamenje će progovoriti!“ Međutim, ako

je njegova vjernost Ocu zahtijevala i prihvaćanje križa, Isus se nije izmicao.

Tako i Pavao. Radovao se on Božjim darovima i rastu Crkve. No u isto je vrijeme mnogo trpio:

progonstvo, batine, šibe, kamenovanje, tamnice, pogibli od razbojnika... O duševnim patnjama

govori u današnjoj poslanici. Bile su to patnje zbog tvrdokornosti mnogih pripadnika njegovog,

židovskog naroda koji nisu prihvaćali Isusa Krista. Jednom je čak izjavio da bi htio i sam biti

proklet, samo da se oni spase. Danas veli: „Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni spasenje

postignu.“ Eto, Pavao je svoje poslanje živio tako da je sve prihvaćao iz Božje ruke i nekako

sve to prikazivao za spasenje svojih sunarodnjaka.

Naš je put istovjetan. Prihvaćati život iz Božje ruke. To je jedini ispravni put, ali nije lak. A

budući da to nije lako, mi pokušavamo izmudrovati nešto što nam više odgovara, sebi na

propast. I u tome smo veliki umjetnici. Netko u svojoj ludosti proklinje Boga kada ga zadesi

nesreća, rugajući se svakom smislu patnje i svakoj nadi vječnog spasenja.

Drugi, a tu smo većina nas, pokušavaju izbjeći patnje i nevolje stvarajući svoj kršćanski put po

vlastitom receptu. Tako na primjer kad je nekome teško prihvatiti svoga bračnog druga onda

možda pribjegava „dobrotvornim akcijama“ i aktivnostima u Crkvi ili u društvu i tako

zaboravlja na Pavlovu pouku kako „muž vjernik posvećuje ženu nevjernicu i žena vjernica

posvećuje muža nevjernika“. Kad je čovjeku teško vršiti svoje redovne dužnosti, prihvaćati

nevolje koje mu život donosi, onda, da bi umirio vlastitu savjest i da bi se k tome smatrao

Kristovim učenikom koji puno trpi, bira križeve i križiće po vlastitoj mjeri: postove, hodočašća,

aktivnosti na nekom humanitarnom polju, u župskim aktivnostima, u organizaciji društvenog i

vjerskog života.

A sve bi trebalo biti tako jednostavno. Prihvaćati sebe i one oko sebe. Prihvaćati i zdravlje i

bolest, i priznanje i odbacivanje, i svoje slabosti i još više silne Božje darove. I zahvaljivati

Bogu i za kruh svagdanji i za život koji nam se udostojao dati, za ovaj moj, sadašnji i neznatni

život. Strpljivo, s predanjem, odanošću, vjerom u Boga i s ljubavlju. Eto, samo to. Sve drugo

može biti tek izraz tog osnovnog stava. Jer je blagoslovljen život koji je Božji dar i

blagoslovljena je patnja udružena s patnjama Isusa Krista.

266


I.


„Tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se“, veli Isus. Ako nam nešto treba, molimo i

tražimo. To je osnova ljudske komunikacije. Iako koji puta nije lako moliti, ipak je čovjeku koji

je u potrebi nužno da traži i prihvaća pomoć. Na početku ove svete mise, mi smo svjesni kako

nam je potrebno Božje milosrđe i Božja pomoć. Milosrđe – d nam Bog oprosti naše grijehe, a

pomoć – da nas učini dostojnima ovih velikih otajstava.

Gospodine, ti si nekoć govorio ocima po prorocima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u punini vremena pojavio si se kao utjelovljena Božja riječ. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i danas progovaraš po riječi koja se u tvojoj Crkvi naviješta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Pripovijeda se kako je sv. Toma Akvinski kao student bio veoma šutljiv da je djelovao priglupo,

tako da su mu se kolege rugali da izgleda kao vol. Njihov učitelj Albert Veliki imao je pronicavo

srce i zapazio je veliku mudrost svoga učenika Tome i odgovorio je onima koji su se rugali

svome kolegi: „Možda izgleda kao vol. Ali kad taj vol rikne, čut će ga cijeli svijet.“ I bilo je

tako. Toma se i danas smatra najvećim teologom. Mudar je onaj čovjek koji puno toga zapaža,

koji ima otvoreno uho, pa zatim o tome razmišlja i onda razborito zbori i čini. Isprazan čovjek

priča brzo i bez razmišljanja i umišlja si da zna sve ili gotovo sve. Današnja nam Božja riječ u

drugom čitanju govori upravo o tome slušanju, poučavanju, preispitivanju, o mudrosti i

razboritosti.

Ostani u onome u čemu si poučen

Pavao piše svome prijatelju Timoteju, biskupu u Efezu. Timotej je bio najbliži i najdraži Pavlov

suradnik, njegov ljubljeni učenik. Timotej je pratio Pavla na njegovim apostolskim

putovanjima, bio je čovjek njegova osobitog povjerenja. Nadalje, još od malih nogu Timotej je

poznavao Sveto pismo i bio veoma pobožan. I Pavao mu posvećuje ovu poslanicu u kojoj ga

upućuje, opominje, poučava, usmjerava. I to nakon toliko godina. Mi bismo rekli da je to bilo

stvarno nepotrebno, uzmu li se u obzir sve Timotejeve kvalitete. Međutim, Pavao ustrajava u

poukama, a Timotej ih prihvaća, tako da je sve do nas došla ova poslanica.

Što reći?

Kao prvo, valja zapaziti koliko je važno slušati, koliko je važno imati uho za pouke drugoga.

Nadalje, važno je dati se poučavati. To je početak mudrosti. Prisjetimo se. I Isus je šutio, slušao

i dao se poučavati tridesetak godina, prije nego što je počeo propovijedati. Doista da ne bismo

smjeli „na divlje rasti“. Jer, oholost je majka svakoga grijeha. Ako bih bio – ne daj Bože! –

uvjeren kako sve znam, kako meni nitko ništa ne može reći, kako meni nitko ne smije soliti

pamet, onda tu nema ni napretka, ni rasta, ni Božjega Duha, ni ljubavi. Mudar se čovjek daje

poučiti. U tome smislu djecu valja usmjeravati, poučavati, makar to nekada izgledalo kao

ograničavanje. Uza svu ljubav ludo je djeci sve dopuštati i ostavljati ih da čine što hoće. Ne

267

samo zbog toga što će izluđivati roditelje, nastavnike i vjeroučitelje. Nego ponajviše zbog njih

samih. „Na divlje rasti“ znači biti nesposoban za život koji nije krojen po našim željama.

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje

Govoreći o Svetom pismu Pavao dalje naučava: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za

poučavanje uvjeravanja, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za

svako dobro djelo podoban.“ Timotej je dobro poznavao Sveto pismo i Pavao ga potiče da

Božju riječ uvijek iznova proučava, jer je ona kadra usmjeravati i usmjeriti čovjekov život. Ta

Pavlova riječ, naravno, i za nas puno znači. Ako čovjek treba saslušati drugoga čovjeka i o

njegovim savjetima razmisliti, koliko li više trebamo slušati Božju riječ i prema njoj ravnati

vlastiti život. Uza svu mudrost i razboritost koju određeni čovjek može imati, toliko puta se

nađemo pred nejasnoćama, toliko puta smo skloni reći krivu riječ i povući pogrešan potez. I

onda nastupa Božja riječ koja nas upućuje, hrabri, uspravlja i upravlja. Zato svaki kršćanin na

poseban način treba živjeti od Božje riječi, od riječi koju pročita iz Svetoga pisma i osobito od

Božje riječi koja se naviješta u nedjeljnom i blagdanskom bogoslužju. Za nas je ta riječ

napisana. To je živa riječ kojom Bog progovara srcu svakoga pojedinoga od nas i to upravo za

onaj trenutak, za one životne okolnosti u kojima se tada nalazimo. Ta je Božja riječ upućena

nama, pa čak ako se taj dio naviještene riječi i ne spomene u propovijedi. Božja je riječ kadra

progovoriti našem srcu i bez posredovanja drugih ljudi.

Propovijedaj riječ, uporan budi…

Timotej je biskup koji naviješta Božju riječ i slavi otajstva. Već u apostolsko vrijeme vjernici

su znali prosuđivati i vrednovati apostole i propovjednike. Pa su se tako neki hvalili da su od

Pavla, drugi od Petra, treći od Apolona… Možda su u Efezu neki uzdisali za Pavlom. Sigurno

su neki Timoteju prigovarali kako je premlad. No, Pavao potiče toga istoga Timoteja da bude

uporan, da propovijeda bilo to zgodno ili nezgodno, da se ne umori, pa makar se to nekima i ne

sviđalo. Evo, ta riječ nekako ohrabruje i opravdava nas, propovjednike. Braćo i sestre, svaki je

svećenik svjestan da je tek poslužitelj riječi, da je slab čovjek kojemu je u drhtave ruke

povjereno veliko blago i to u krhkim posudama. Ta što je naša ljudska riječ? Koji puta plaha,

koji puta preuzetna, koji puta nerazgovjetna, koji puta neprimjerena… Ali, evo, Isus nije

povjerio anđelima propovijedati i naviještati. Od samih početaka evanđelje navješćuju i otajstva

slave ljudi, obični i slabi, baš kako se to pokazao i sam apostolski prvak – Petar. I eto, unatoč,

tolikih i slabih i grešnih navjestitelja, Božja riječ se širi. Jer, Bog djeluje snagom svojega Duha,

a ne snagom slaboga ljudskoga glasa. Zato, molit ćemo Gospodina da navjestiteljima i

slaviteljima Božjih otajstava dade mudrost, poniznost, otvorenost Božjem duhu, a da svima

nama – jer svi smo Crkva Kristova – podari napredak u svemu što je dobro, a osobito u

jednostavnosti, poniznosti, susretljivost i kršćanskoj ljubavi.

II.


Kada molimo, mi uglavnom tražimo od Boga nešto za sebe i za svoje. Božja nas riječ, međutim,

uči da je molitva, zapravo, razgovor s Bogom, traženje njegove volje za nas da bismo se mogli

njoj prilagoditi i podrediti, da bismo bili Božji i sada i u vječnosti. To je tajna našega života, to

je otajstvo naše vjere. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, da bismo i danas Božju riječ o

268

molitvi mogli čuti, razabrati i prihvatiti, te da bismo ova sveta otajstva mogli dostojno

proslaviti.

Gospodine, Ti si naš Otac, pun sućuti i ljubavi za nas. Gospodine, smiluj se!

Kriste, vršeći volju svoga Oca za nas si položio svoj život. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da, poput Krista, uvijek slijedimo tvoju volju da bismo s

Kristom mogli biti i proslavljeni. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Nije lako propovjedniku govoriti o molitvi. Pa kako će i biti, kad sama hrvatska riječ molitva

lako može odvesti u krivi smjer. Sama riječ znači moliti, znači doslovno: prositi, tražiti,

zahtijevati nešto što mi treba. Molim za zdravlje, za uspjeh, za napredak i onda očekujem da to

od Boga i dobijem. A gle, u Svetom pismu molitva prvenstveno znači davanje hvale Bogu. Pa

ipak, kao da nas današnje evanđelje potiče na to da molitvu shvaćamo onako kakvo ona ima

značenje u hrvatskom jeziku. Mi ustrajno i s pouzdanjem molimo, a onda Bog postupa prema

našim molitvama. Tako, u današnjem evanđelju Isus u prispodobi opisuje suca koji čini dobro

udovici samo zato da mu više ne dodijava. I onda, veli Isus, ako tako postupa nepravedni sudac,

koliko li će više Bog uslišati one koji njemu svednevice vape.

Bog nas čuje

Međutim, u nekim zgodama našega života izgleda nam kao da nas Bog ne čuje, kao da je

okrenuo lice od nas. Pa se onda pitamo, kamo odlaze naše molitve? Čuje li nas Bog? Tako se u

Svetom se pismu opisuje zgoda, kako se Ilija takmičio s Baalovim svećenicima na brdu

Karmelu. Oni su podigli jedan žrtvenik sa žrtvenom životinjom, a Ilija drugi. Trebali su zazivati

svatko svoga Boga da ognjem s neba spali žrtvu. Kako su Baalovi svećenici uzalud dozivali

svoga boga, Ilija im se narugao: Glasnije vičite, jer on je bog; zauzet je, ili ima posla, ili je na

putu; možda spava, pa ga treba probuditi! (1 Kr 18,27). I nama se ponekad čini da nas Bog ne

čuje, da nas je ostavio na čekanju, da mu u tome trenutku nismo najvažniji, da smo dosadna

derišta, da smo mu dodijali… Razumljivo je da ovako koji puta razmišljamo. I biblijski je pisac

znao tako razmišljati. Evo što, između ostaloga, stoji u Psalmu 77:

Je li njegova dobrota minula zauvijek,

njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?

Zar Bog je zaboravio da se smiluje,

ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?

I govorim: „Ovo je bol moja:

promijenila se desnica Višnjega.“ (Ps 77,9-11)

Ovo je razmišljanje tako ljudsko, tako razumljivo. Ta i Isus je u trenutku svoje najveće muke

zavapio riječima Psalma 22.: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27,46; Ps 22,2).

Međutim, to je trenutak muke i tjeskobe. Duboko u sebi znamo i vjerujemo: Bog nas čuje. Sveto

je pismo prepuno primjera iz kojih se vidi da Bog itekako čuje, vidi i zna. Tako u onom istom

psalmu gdje se vidi ljudska zdvojnost, čitamo poruku nade: Glasom svojim Bogu vapijem, glas

mi se Bogu diže i on me čuje. (Ps 77,2). Zato Isus danas veli kako uvijek valja moliti i nikada

ne sustati. Vjerujemo i znamo: Bog je sve stvorio, Bog sve vidi i sve zna, Bog sve čuje. Tako

se u jednom drugom psalmu gotovo duhovito veli: Shvatite, lude u narodu: bezumni, kad ćete

se urazumiti? Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi? (Ps 94,8-9).

269

Bogu je stalo

Ima onih koji ne vjeruju ili koji sumnjaju u opstojnost Boga u kojeg kršćani vjeruju. To su oni

koji se rado stranom riječju nazivaju agnosticima. Ti, dakle, agnostici, rado će potvrditi da ima

Nešto ili Netko, da ima neka Sila koja je iznad svega, da postoji, ako baš hoćemo, Bog koji sve

vidi, sve zna, sve može. Međutim, reći će oni, taj Bog je toliko uzvišen, toliko visok i dalek,

toliko iznad nas i našeg ovozemnog blata, da ga ni najmanje ne zanima što radimo i čime se

mučimo. Međutim, osnova naše vjere, osnova Kristova nauka jest upravo to, da je Bog milostiv,

da je Bog dobrostiv, da je Bog ljubav, da je Bog, kako to rado veli istočna liturgija –

Čovjekoljubac. U Svetom pismu Bog govori da nas voli više nego što bi mati mogla voljeti

svoje dojenče, više nego zaručnik zaručnicu, više nego otac sina. Toliko puta Pismo govori da

nas Bog voli unatoč naših ludosti i grijeha, unatoč toga što mi njegovu ljubav nipošto ne

zavrjeđujemo. Tako preko proroka Bog govori za svoj narod: Užima za ljude privlačio sam ih,

konopcima ljubavi (Hoš 11,4). Konačno, u Novom zavjetu dovršena je za nas ljude slika o

Bogu. Veli sveti Ivan: Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav (1 Iv 4,8). Kakvi god da

jesmo, važni smo Bogu. Što god mi činili, važni smo našem Bogu. Kakva god bila naša

zahvalnost prema Bogu, Bog nas voli. Bezuvjetno, beskrajno, neograničeno, vječno. Bog ne

može ne ljubiti. Baš kao što svjetlost ne može ne svijetliti.

Prihvatiti nedokučivo – volju Božju

Sada dolazimo do onog ključnog i najtežeg. Bog sve zna i sve vidi. To vjerujemo. Bog je

blagonaklon, Bogu je stalo, Bog nas voli. Naravno da i to vjerujemo i da želimo vjerovati. Ali,

kako onda razumjeti današnju Isusovu prispodobu? Veli da će Bog obraniti svoje izabrane, koji

dan i noć vape k njemu. A iskustvo nas uči da nije baš uvijek tako. Ne govorimo, naravno o

molbama i molitvama da čovjek dobije na kladionici ili takvim nekim stvarima. Govorimo o

vapaju majki za zdravlje svoje djece, govorimo o molitvama za prestanak rata i nasilja.

Govorimo o silnim uzdisajima ljudi i žena koji žude za mirom, slogom i ljubavlju u braku i

obitelji. Koliko ima strašnih ljudskih tragedija i koliko neprospavanih noći… I ne bude onako

kako se čovjek moli… Što da, na primjer, kaže svećenik kad mu ljudi izlažu svoje velike

nevolje? Da im dade naputak, da učine ovo ili ono, da se zavjetuju, mole, idu na hodočašće…,

pa da će Bog sve učiniti prema njihovim molitvama? Da im da recept pa da siguran i djelotvoran

lijek podignu u nekoj crkvi ili svetištu? Mnogi bi to htjeli. Ali to tako jednostavno ne ide.

Ima nešto u molitvi što ne zapažamo i ne želimo vidjeti. Molitva je, kako spomenusmo na

početku, u prvom redu, zahvaljivanje. Međutim, molitva je iznad svega drugovanje s Bogom,

molitva je nastojanje da čovjek pokuša spoznati Božju volju i prema njoj živjeti. O čemu se

radi? Kao što nas je Bog stvorio, tako Bog ima za svakog od nas poseban naum, posebno

poslanje. Pogledajmo. Bog je Blaženu Djevicu Mariju izabrao i odredio da bude mati našega

Spasitelja. Bog je odredio i pozvao apostole da slijede Isusa i da budu navjestitelji Radosne

vijesti po cijelome svijetu. Bog je pozvao đakona Stjepana, da prvi položi život za Isusa.

Konačno, Bog je odredio da njegov Sin bude za nas razapet i pokopan. I u čemu se sastojala

Isusova molitva, koja je uzor svake dobre molitve? Jednostavno u tome da spozna volju svoga

Oca i njoj se podvrgne. Veli Isus: Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama, jer ja

uvijek činim ono što je njemu milo (Iv 8,29). I opet: Ne tražim svoje volje, nego volju onoga

koji me posla. (Iv 5,30).

Pa što je, onda, nama činiti? To isto. U molitvi tražiti da spoznamo volju Božju za sebe. Božje

je volja, naravno, u prvom redu, da se odreknemo svakoga zla i grijeha. Božje je volja da živimo

po evanđelju. Božja će volja, zacijelo, biti i sve ono što nas u životu zadesi, a što je posvema

270

izvan našeg utjecaja. Dobro, ako baš želimo biti precizni, ne možemo doslovno reći da je Božja

volja bila da Juda Isusa izda, a da ga Pilat nepravedno osudi. To je, kako bi rekli stari, Božje

pripuštenje. U svakom slučaju, nije bez Božjeg sveznanja i dopuštenja sve ono što nas u životu

zadesi. Pa kao što je Isus prihvatio nepravednu osudu, shvativši to, u konačnici, kao volju svoga

nebeskoga Oca, tako i mi prvenstveno po molitvi i u molitvi nastojimo svoju volju uskladiti s

Božjom. I to nas onda ispunja savršenim, posvemašnjim mirom. Kakve god bile moje nevolje

ja vjerujem: Bog vidi, Bogu je stalo, Bog je uz mene, on na meni ispunja svoju volju koja je na

čudesan i meni često nedokučiv način za me spasonosna i sada i u vječnosti, upravo onako kako

to psalmist veli:

Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.

Tvoj štap i palica tvoja

utjeha su meni. (Ps 23,4)

III.

Hoće li naći vjere na zemlji?

Često nas Božja riječ stavlja u nedoumicu kada govori o smislu i snazi molitve. Isus tako rado

veli: „Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ Drugom prilikom veli: „Da imate vjere

koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more. I

on bi vas poslušao’“ (Lk 17,6). Razumljivo je onda da su tijekom povijesti Crkve bili na

osobitoj cijeni koji su svojom vjerom i svojom svetošću činili takove čudesne stvari. Zar se već

apostolima nisu divili i sami pogani videći kako istjeruju nečiste duhove? Čak i danas, želi li se

dokazat iznimna svetost nekog kandidata za oltar, gleda se jesu li se događala čudesa na njegov

zagovor.

I tako smo, još jednom skloni zamijeniti bitno i nebitno. Ta što je važnije: vjera i ljubav prema

Bogu ili čudesni znaci koji iz toga proizlaze? Evo primjera iz običnog života. Pozvani smo na

svečani objed, na krstitke, na kakvu značajnu obljetnicu ili jednostavno na prijateljski objed,

obiteljsku svečanost. Zar će u tome slučaju biti presudno to kakva su jela na stolu, kakvo posuđe

i posluga, kakvi ukrasi? Složit ćemo se: među pravim prijateljima objed je tek način da se iskaže

radost drugovanja, da se iskaže prijateljstvo i naklonost. Razumljivo je stoga da budemo duboko

povrijeđeni kad je nekome bitan samo materijalni vid cijelog slavlja.

I Isus uporno želi dati pravi smisao čudesa koja je činio. Ljudi su uvijek iznova tražili čudo radi

čuda, čudo u obliku izlječenja. Htjeli su od Isusa da im on pomogne, da spasi tjelesni život, da

izliječi bolesti. I onda im pripovijeda prispodobu o nepravednom sucu koju zbog upornog

navaljivanja pomaže siromašnoj udovici. Pa ako se ljudi ne mogu oglušiti na uporne molbe,

kako bi to onda Bog mogao učiniti?

A mi ljudi to jednostavno krivo shvaćamo. Kao oni gosti na svečanom objedu kojima je samo

do jela i gošćenja, a zaboravljaju na drugovanje i plemenite osjećaje. Naime, nama su važni

naši mali ljudski prohtjevi i upravo onamo smjera naša molitva. Uporno molimo za zdravlje i

za uspjeh, uspjeh u poslu, u školi, na fakultetu, uspjeh u društvu... I velimo sami sebi: Isus veli

kako samo treba ustrajno moliti i naše će se molitve ispuniti. Zar je Bog doista puki ispunjivač

naših ljudskih prohtjeva?

271

Drugi, oni duhovniji, svjesni snage molitve, uporno i uporno mole i za neke duhovne ciljeve

(obraćenje ljudi, mir u svijetu). A onda kad to sve skupa baš ne ide tako, onda padaju u tjeskobu

pitajući se kakvi su to oni molitelji. Kao da mi trebamo poučavati Boga što mu je činiti!

Ta što je molitva? Zar ne traženje Boga, zahvaljivanje. Molitva umnaža vjeru, nadu krijepi,

ljubav jača. I to je ono bitno. Jer, počnemo li cijeniti molitvu time koliko je uslišana, onda bi

netko bogohulno mogao reći kako ni Isusove molitve nisu bile baš sve uslišane (sjetimo se

neobraćenih gradova, sjetimo se Jude i onog mladića koji su mu okrenuli leđa).

Mi jednostavno želimo moliti. Uporno i svakodnevno Boga tražiti. Uporno i svakodnevno

tražiti njegovu blizinu, njegovo svjetlo i njegovu snagu. I to nam je dovoljno. A on neka doda

ono što nam je potrebno. Kad Sin čovječji dođe, neće gledati na čudesne znake nego će se pitati

hoće li naći vjere na zemlji.

272

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU

I.


Često nam se događa da se u čudu upitamo: je li već moguće da je prošao cijeli tjedan? Evo,

još malo pa su Svi sveti. Kako li samo vrijeme leti! Kaže jedan narodni stih: „Lete danci kao

sanci, a godišta kao ništa.“ Evo, u tom nestalnom vremenu, u ovim danima što prolaze, mi

želimo zastati. Zastati pred Gospodinom, znajući da su njegova vremena i vjekovi i da i mi

njemu pripadamo. Zastat ćemo, sabrati se, zamoliti Gospodina da nam oprosti naše grijehe i

propuste, pa da onda možemo mirno i radosno proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, u početku, prije svih vjekova odlučio si stvoriti čovjek na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si slika Boga nevidljivoga, a ipak nama u svemu jednak, osim u grijehu. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nam pripravljaš vječne stanove gdje nas nitko i ništa neće moći ugrabiti od tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ovoga sam ljeta bio na jednoj rođendanskoj proslavi. Starica je slavila 80. rođendan. Bog joj je

dao da bude zdrava i u duhu i u tijelu. Bakica se radovala i svom rođendanu i gostima koji su

je pohodili i rekla je otprilike ovako: „Nije mi žao što sam stara. Bog mi je dao da dugo živim

i razumljivo je da ne mogu biti zdrava i okretna kao nekada. Dakle, lijepo mi je. Samo ne mogu

razumjeti kako su sve te godine tako brzo prošle. Čini mi se da sam jučer bila djevojčica koja

se radovala malim poklonima koje je naša majka uz velike žrtve uspjela svakome pripraviti za

Božić. Sve je tako brzo prošlo…“ Stvarno, svi mi imamo to iskustvo. Vrijeme brzo prolazi. I

što smo stariji, sve brže. Kuda i kamo vodi naš život? Evo, Crkva nam danas stavlja pred oči

riječi svetoga Pavla na koncu njegova života. Bit će dobro da te riječi još jedanput razmotrimo.

Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu

Pavao, starac, piše svom dragom učeniku Timoteju. Zna da se nalazi na koncu života. Sluti da

će umrijeti mučeničkom smrću. Pavao mirno govori o tome. Ne plaši se smrti. Mirno govori o

koncu svoga životnog putovanja. Nije mu do samo do zemaljskog života. Nije mu do

društvenog priznanja. Ne zanima ga svjetska slava niti ljudsko priznanje. On je samo htio do

kraja ispuniti poslanje koje mu je Bog povjerio. Naime, zbog vjere u Isusa Krista došao je u

sukob s mnogim svojim sunarodnjacima, Židovima. Došao je u sukob i s rimskom vlašću.

Međutim, njemu je najvažnije da je Kristu ostao vjeran. Zato mirno ide koncu svojega života. I

stvarno je Pavao primio velik dar od Boga: da s mirom i u miru dovršava svoj život svjestan da

dubokog smisla ima i njegov život i njegov odlazak s ovoga svijeta.

Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao

Pavao je preko 25 godina bio apostol, što znači putujući propovjednik, navjestitelj evanđelja,

misionar. I to su bile teške godine. Putovao je i pješice i na nesigurnim lađama. Oskudijevao je

i u hrani i u odjeći. Bio je proganjan, krivo optuživan, ponižavan. Bile su to godine velikih

273

napora. U jednoj drugoj poslanici Pavao ovako opisuje svoje nevolje: „U naporima – preobilno;

u tamnicama - preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova

primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput

doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka,

pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u

pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu

i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! (2 Kor 11,23-27) Pavao je itekako svjestan svih

nevolja koje je prebrodio. Ne žali se. To je za nj bio dobar boj, dobra trka. Baš kao što vrhunski

športaši s ponosom ističu kako su naporno trenirali i čega su se sve odricali da bi postigli

olimpijsku medalju. Evo kako je ispunjen dubokim smislom život za koji bi mnogi rekli da je

strašan.

Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti

Pavao, veliki apostol, duboko vjeruje u Božja obećanja. Baš kao što on sam na drugom mjestu

veli: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga

ljube.“ (1 Kor 2,9). Pavao je zadovoljan onim što je – uz velike napore i borbu – u životu

postigao. Međutim, kruna njegova rada i kruna Božje milosti s njim i na njemu tek se ima

ostvariti. To je vječna nagrada, to je vječno zajedništvo u Bogu s Isusom Kristom i svetima

njegovim. To je ono što daje zadnji i konačni smisao ljudskom životu.

Svima koji s ljubavlju čekaju…

Pavao zaključuje: „Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti

Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“

Eto, tu vidimo sami sebe. To je dvostruka utjeha i dvostruka nada našega života. Prvo i

temeljno: budemo li živjeli prema Božjim zapovijedima, budemo li shvaćali svoj život kao

Božje poslanje, budemo li drugovali s Bogom i njegovom riječju, već sada, već danas naš će

život biti prepun smisla. I to uza sve nevolje i poteškoće koje jedan život pogađaju ili mogu

pogoditi. Budemo li činili ono što je milo u Božjim očima, već sada će nam sjati lice i radovati

se srce. To je onaj duboki mir koji samo Bog daje Naravno, tu smo i mi. To je naša nada, naš

mir i naša radost. Nadalje, znamo i vjerujemo da se ljudski život ne iscrpljuje samo u ovome

svijetu. Zajedno s Pavlom vjerujemo u onaj vijenac koji nam Gospodin pripravlja, u one vječne

stanove, u ono zajedništvo i drugovanje sa svima svetima kad će Bog biti sve u svemu. Zato,

naravno, trebamo se neprestano pitati hoću li se ja jednoga dana – pred svojom savješću i pred

Božjim licem moći ponositi onim što sada činim i radim, s onim što danas jesam. Iako se o

tome možda sve manje propovijeda, valja nam se zamisliti. „Svijet prolazi i požuda njegova“.

A mi se tako lako dademo zabljesnuti ovozemnim zamamnostima. Htjeli bismo imati i bolji

stan i bolji društveni ugled. Htjeli bismo svoj stan što bolje opremiti, svojoj djeci sve više i više

toga pružiti. Živimo tako kao da se sve iscrpljuje isključivo u ovome životu. Pa onda u trci za

ispunjavanjem ovoga života lako zaboravimo na Boga i njegove zapovijedi, lako nam se dogodi

da Bog bude neki ukras ili suvenir u našoj kući, lako nam se dogodi da ga tražimo samo u

trenucima nevolje i nesreće… A evo, danas nas Bog po apostolu Pavlu potiče da u svoj život

unesemo Boga koji jedini može dati smisao i našem sadašnjem, ali i budućem životu. Bez njega

sve je samo besciljna i besmislena traka. Jer, Bez Boga nikada nećemo okusiti pravi mir i pravu

sreću, baš kao što redovito pas ne može zagristi vlastiti rep. Zato, uza sve svoje nesavršenosti,

molimo Boga za njegovu strpljivost, za njegovo praštanje i za njegovu blizinu, tako da možemo

s onim drevnim svetim čovjekom iz Knjige psalama koji govori o osjećaju čovjeka koji s

Bogom druguje: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja

hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati“ (Ps 62,2-3).

274

II.


Gdje se god puno priča o poniznosti, s pravom strepimo, da je tamo baš i nema. Kad se god

puno priča o čestitosti, obično je baš puno i ne nalazimo. Put prema Bogu, naprotiv, uvijek

započinje poniznim priznavanjem vlastitih grijeha, a ne samohvalom. O tome nam danas govori

Isusova prispodoba. Da bismo bili dostojni te Kristove riječi i ovih svetih otajstava, priznat

ćemo pred Bogom svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti si prihvatio Davidovo iskreno kajanje. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si prihvatio suze i ljubav raskajane grešnice. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš na pokajanje i obraćenje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Obično preokrećemo očima kad netko stane pripovijedati takozvane „lovačke priče“. Bilo da je

riječ o lovačkim ili ribičkim uspjesima, bilo da se radi o vojničkim, poslovnim, športskim,

političkim ili kakvim god uspjesima, uvijek je ista pozadina. Čovjek priča sam o sebi, uzdižući

svoje sposobnosti daleko iznad svih ostalih. On i samo on: najveći, najpametniji, najsposobniji,

najjači, najljepši… Dođe nam da tim hvalisavcima hladno kažemo, da bi bilo puno bolje da ih

drugi hvale, ili, još bolje, da ih hvale njihova djela, a ne njihovo isprazno, jalovo i iznad svega

dosadno napuhavanje… Ljudska taština doista zna biti veoma velika. I nitko nije imun na tu

napast. Ni kraljevi, ni političari, ni znanstvenici, ni domoljubi, kao i oni koji se i nemaju čime

hvaliti osim svojim poštenjem, kakvo god ono bilo. Pa i oni koji misle da su Božji ljudi, da

plivaju u duhovnosti, i oni su krvavi ispod kože… Lagali bismo kad bismo govorili, da u nama

nema ni malo taštine, umišljenosti, samodopadnosti.

Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi

Čuli smo današnju Isusovu prispodobu. Farizej i carinik mole u hramu. Prisjetimo se. Farizeji

su bili ljudi koji su se stvarno trudili izvršavati odredbe Zakona i ostale odredbe židovske

Predaje. Do u tančine su pazili na propise o čistome i nečistome, o prehrani, o subotnjem

počinku, o sitničavom obdržavanju svih propisa o svetkovanju blagdana… Ne trebamo im se

zbog toga podsmjehivati. Ništa u tome nije moralo biti loše. Da se razumijemo, neki su propisi

po našem shvaćanju i nebitni i nepotrebni i opterećujući za čovjeka. Pa ipak, tko s ljubavlju i

poštovanjem na njih pazi, sigurno je Bogu mio. Možda smo i mi danas skloni s blagim

podsmjehom gledati na neke među nama koji na svoj način poste, na svoj se način mole i veoma

strogo i doslovno obdržavaju propise koji su u Crkvi vrijedili prije stotinu godina. Ne bismo ih

trebali krivo gledati. Ako oni to čine s ljubavlju i predanjem, sigurno je da su Bogu mili i da su

mu blizu. Jednako tako u ovoj prispodobi Isus ne prekorava farizeja zbog njegovih djela, niti

zbog načina na koji on slijedi Zakon i Predaju. Isus ga kori zbog njegove uznositosti, oholosti,

umišljenosti; kori ga zbog njegove ne-ljubavi. O čemu se radi? Farizej, naime, dvostruko griješi.

Ka prvo, on prezire carinika zbog njegovih mnogobrojnih grijeha. Pogledajmo: čisto ljudski, to

je ludo. Ne može, naime, farizej ući u dušu carinikovu, da bi poznavao dubinu i množinu

njegovih grijeha, a pogotovo nije farizejevo to da sudi i osuđuje. Pri tome farizej zaboravlja, da

Bog jedini poznaje dubine ljudskoga srca i da Bog jedini može i smije suditi. Ta, mi same sebe

275

ne poznajemo, pa kako onda da prosuđujemo Božje sudove, baš kao što mudro veli Božja riječ:

Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što

je na nebu, tko će istražiti? (Mudr 9,16). Time što u ovoj prispodobi farizej prosuđuje carinika

on se, zapravo, stavlja na mjesto Boga i krši prvu zapovijed koja veli: Ja sam Gospodin, Bog

tvoj! Nemoj imati drugih bogova uz mene!

Druga pogreška farizejeva jest ta, da se on uspoređuje s carinikom. To je kao kad se dijete

opravdava što je razbilo luster riječima: Nije to ništa! Moj je prijatelj razbio tatin auto! Zlo i

dobro se ne uspoređuju s drugima. Zlo je zlo a dobro je dobro, bez obzira kako u tim stvarima

postupa moj susjed, bez obzira kako u takvim slučajevima postupao bilo tko u Crkvi ili državi,

bez obzira što o tome govorili zakoni ovih ili onih europskih država. Već su nam dobro poznati

izgovori onih koji, na primjer, ne idu nedjeljom na misu. Govore kako su oni zlatni i krasni u

usporedbi s onima koji su pokrali ovu državu. Time nisu sebe popravili, a nisu ni državu…

Bože, milostiv budi meni grešniku!

Carinik jest grešnik, o tome nema spora. Varao je pri ubiranju poreza, udaljio se od svojih

sunarodnjaka i nije obdržavao mnoge propise. Svjestan je on svoje bijede. Veli Isus: A carinik,

stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: „Bože,

milostiv budi meni grešniku!“ Međutim, kad govorimo o carinikovoj grešnosti, valja imati i ovo

na umu: Bog jedini znade koliko je taj čovjek od srca činio zlo, a koliko je puta, naprotiv,

siromahu pomogao. Bog jedini znade koliko je on i htio dolaziti u sinagogu, ali su ga drugi

odbacivali. Međutim, uza sve moguće olakotne okolnosti, cariniku je bilo jasno da jest grešnik.

I sada nastupa njegova veličina. Nije se usudio proći dalje od samoga ulaza i tamo je, udarajući

se u prsa, pognuto i ponizno prosio Božje milosrđe.

Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen…

Što god mi o tome mislili, Isus veli da je carinik otišao kući opravdan, a farizej ne. Zaključno

veli Isus: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Kako da se mi

u tome smjestimo? Hajde da krenemo od početka kroz prispodobu. Kao prvo, nipošto ne

trebamo zanemarivati ni Božje ni crkvene zapovjedi. Bez obdržavanja zapovjedi, naime, upali

bismo u strašnu opasnost da ništa nije važno i da smo mi jedini suci. Međutim, pri obdržavanju

zapovjedi valja nam držati u pameti ovu Isusovu opomenu: Sluge smo beskorisne! Učinismo

što smo bili dužni učiniti! (Lk 17,10). Nikad, ali baš nikad ne bismo se trebali hvastati svojim

dobrim djelima. Nikad, ali baš nikad ne bismo se trebali izdizati iznad drugih ljudi kao

umišljene veličine i samozvani suci. Ta što nam Isus veli? Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen;

a koji se ponizuje, bit će uzvišen.

Zaključimo. Ako se ja uzvisujem, neću daleko stići. Jer sam pozemljar. Ako me Bog uzvisi –

eto mene u nebesima. S druge strane, ako se ja ponizujem, ja sam samo realan. Međutim, ako

me Bog ponizi – mogu samo reći: A, joj! Zato, u jednostavnosti i poniznosti srca iskreno i

uvjereno zavapijmo zajedno s carinikom: Bože, milostiv budi meni grešniku!

III.

Koji se ponizuje, bit će uzvišen

276

Bračni drugovi i obiteljski savjetnici znaju koji je najčešći uzrok dubokih nesporazuma i

razdora u obiteljskom životu. To je šutnja. Čovjek nešto želi, nešto očekuje, ili mu nešto jako

smeta u njegovu braku ili obitelji. I šuti o tome, očekujući da se onaj drugi sam otkrije njegove

želje i očekivanja. Odgovor je vrlo jednostavan: „Ako ne kažeš što ti treba, kako ću ti to

učiniti?“ Treba tražiti, biti toliko ponizan i priznati da ne možeš sam nego da ti treba pomoć

drugoga. I tek onda možeš pomoć i očekivati.

Isus danas propovijeda o tome kako se farizej u svojoj molitvi hvalisao, a carinik tražio

oproštenje. I carinik je otišao opravdan, a farizej ne. Ne možemo samo tako „od prve“ prihvatiti

ovu Isusovu prispodobu. Evo: farizej se, istina, hvališe nabrajajući sve ono dobro što čini: posti

i daje desetinu. Međutim, poznato je, farizeji su doista ljubomorno obdržavali propise svoje

Predaje. Dakle, iako se farizej hvalisao, valja ipak priznati da on ipak jest postio, on jest davao

milostinju. S druge strane, carinik je, doduše, priznao svoje grijehe, onako općenito. No s druge

je strane također poznato da su carinici redovito teško griješili protiv običnih ljudi, ubirući

nepravedne takse. A Isus veli da je upravo taj carinik otišao kući opravdan, a ne farizej. Zar će

onda doista biti u pravu oni koji lakomisleno tvrde kako uopće nije bitno što čovjek radi i kako

živi, nego da je jedino važno da čovjek ima vjeru u Boga?

Prisjetimo se. Za židovske je učitelje bilo najvažnije vršenje Mojsijeva zakona, tako da je npr.

za neke od njih bio problem kako objasniti da je Abraham bio miljenik Božji, a nije poznavao

Mojsijeva zakona. Nevolje tih ljudi nastale su onda kad se odnos prema Bogu i čovjeku počeo

gledati samo kroz Zakon. Jer što se onda zbiva? Upravo ono o čemu danas Isus govori. Vršenje

nekih propisa mjerljivo je. Ako ih čovjek vrši onda on može steći dojam da je pred Bogom svet

i savršen, pa da mu onda Bog mora dati obećanu nagradu. A stvarnost je posvema drugačija.

Bog stvara čovjeka iz ljubavi, sebi slična. Bog uzima čovjeka za prijatelja. I poziva ga da živi

s njim u ljubavi. U tome su smislu zapovijedi tek putokaz, pomoćna sredstva, oslonci na

životnom putu. A ljubav je ono sržno.

Stoga, budući da nam je jasno da smo slabi ljudi, svjesni smo da često više ili manje

odnemarujemo i Boga i svoje bližnje, te da živimo neodgovorno i prema sebi samima. Carinik

je tek krajnji primjer. Svjestan je svoje grešnosti i moli Boga za oproštenje i pomoć. Kako da

ga Bog ne usliši, kad je Bog milosrdan? S druge srane, ako se čovjek, poput farizeja iz Isusove

prispodobe, oholi i zavarava kako je savršen, što Bog može nadometnuti njegovoj

samodopadnosti?

Valja se čuvati oholosti i uznositosti. To je najsigurniji put u propast. Što budeš više uzdizao

svoju glavu, to ćeš se dublje strovaliti. Poniznost vodi do Boga. Ne poniznost koja bi bila tek

na riječima, nego svijest da smo doista slabi i u svemu na Boga upućeni. Zato priznajemo svoje

slabosti, a od Boga tražimo njegove darove, prvenstveno njegovu ljubav i drugovanje s njim.

To je jedini način koji je pred Bogom ispravan. Ne možemo Boga zabljesnuti nekom svojom

umišljenom veličinom. Jedino je on uzvišen. Dakle, „tko se ponizuje, bit će uzvišen.“

277


I.


Roditelji i odgajatelji vrlo dobro znaju koliko je strpljivosti koji puta potrebno u odgoju djece.

Naime, ne bismo im htjeli sve dopustiti, jer to nije dobro ni za njih ni za ostale. A u isto vrijeme

trebamo imati razumijevanja za njihove pokušaje, pogreške, za trenutke kad se žele inatiti…

Jer, čovjek nije stroj. Svako dijete je čovjek, a svaki je čovjek poseban, jedinstven. Bog s nama

postupa kao dobri otac, kao mudri odgajatelj. Ne želi nam silom nametati svoju volju nego nas

blago potiče i usmjerava k dobru. I na početku ove svete mise Gospodin nas poziva da se

odreknemo svega zla koje smo počinili, svega zloga u nama, pa da, uz njegovo oproštenje,

možemo dostojno i radosno proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, ti iskazuješ milosrđe svakome koji ti se svim srcem vraća. Gospodine, smiluj se!

Kriste, došao si radi grešnika, a ne radi pravednika. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas hrabriš da se odreknemo zla i grijeha, a da ustrajavamo u dobru. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koji puta nas neki ljudi baš ugodno iznenade. Eno, dogodi se da čovjek koji je godinama bio

teški alkoholičar jednostavno jednoga dana prestane piti i postane drugi čovjek.

Neprepoznatljiv. Dogodi se da neki neodgovorni mladi čovjek, recimo student, za kojega se

činilo da nikada ništa u životu neće postići, odjednom postane odgovoran, normalan mladi

čovjek, ali zrelog ponašanja. Stvarno, u čovjeku se mogu dogoditi prekrasne promjene na bolje.

I takvi su ljudi onda dokaz da je moguće usmjeriti se prema dobru. Upravo o jednom takvom

slučaju govori nam današnje evanđelje. Izvješće o Zakeju uvijek nam je iznova i lijepo i poučno

i poticajno.

Pope se na smokvu

Zakej je bio nadcarinik. Carinici nisu vršili svoju službu samo na granicama; oni su također bili

poreznici i ovrhovitelji. U ona vremena kontrola državnih službenika bila je gotovo nepoznata,

država se samo brinula da ona dobije ono što joj pripada ne mareći koliko će pri tom neki

službenik staviti u svoj džep. U Palestini su carinici bili dvostruko omraženi Kao prvo to su

najčešće bili „gulikože“, bezdušni ljudi koji su se bogatili na račun siromaha, a k tome su bili i

„prodane duše“, sluge osvajača Rimljana. Možemo zamisliti kako se zbilo ovo sa Zakejem: on

nije bio običan carinik, nego nadcarinik. A da netko ne bi pomislio da je Zakej bio jedan od

rijetkih poštenih carinika, evanđelista Luka precizira: „bijaše on nadcarinik, i to bogat“.

Možemo samo zamisliti kako su ga gledali ostali Židovi. Zato je Zakeju je bilo savršeno jasno

da ga njegov narod odbacuje kao izdajicu i nepravednika, te nije niti pomišljao da bi se on smio

približiti Isus kao i ostali. Zakej je bio čuo da je Isus Božji čovjek, čudotvorac, pa je htio barem

vidjeti tko je to Isus, kad već drugo nije mogao. Zato se popeo na smokvu. Tako je mogao Isusa

vidjeti a u isto vrijeme izbjeći negodovanje i porugu ostalih. Naravno, Zakej nije mogao ni

pomisliti da bi se Isus, prorok i pravednik, mogao obratiti njemu, toliko omraženom grešniku.

i gle čuda! Isus se zaustavlja i obraća se Zakeju, štoviše želi kod njega doći na objed. Pomislimo,

278

Zakej se nije usudio ni obratiti se Isusu, nije mu palo na pamet da ga pozove u svoju kuću, a

ono: Isus to sve čini umjesto njega!

Evo, to je prva radosna poruka današnjega evanđelja. Ta što je to Zakej pokazao. Osjetio je neki

nemir u sebi zbog svojih grijeha i htio tek izdaleka vidjeti Isusa u prolazu. Popeo se na smokvu.

Rekli bismo, niti se ponizio, niti se posipao pepelom, a nije se baš ni uznojio penjući se na

smokvu – ta nije smokva slavonski hrast! I gle, na toliko malo dobre volje Isus odgovara s

tolikom velikodušnošću. Upravo to i nama danas Isus govori. Zapravo, nije teško obratiti se,

uopće nije strašno promijeniti neku svoju lošu naviku. Na primjer. U zavadi si s nekim tko bi ti

zapravo trebao biti blizak. Zar misliš da je stvarno veliki napor nazvati čovjeka telefonom i

pozvati ga na kavu, gdje bi ste kao ljudi mogli riješiti poteškoće? Možda on to baš i očekuje.

Ili: zar je stvarno veliki problem prestati opijati se, prestati piti? Toliki su i tome uspjeli. Zar je

stvarno nemoguća misija posvetiti se više obitelji, imati vremena i živaca za svoje najbliže? Zar

stvarno ne bismo mogli malo vremena posvetiti molitvi? Bitan je naš prvi korak, naša stvarna

želja. Bog će ostalo učiniti. Baš kao kod Zakeja.

Primi ga sav radostan

Nakon što je Isus rekao zakeju da siđe sa smokve jer želi doći u njegovu kuću, evanđelje o

Zakeju veli: „On žurno siđe i primi ga sav radostan“. Radost. To je oznaka susreta čovjeka s

Bogom. Kad čovjek stvarno susretne Boga, onda je to radost. Samo površan čovjek misli da

Bog naređuje, uzima, da nas izuzima od životne radosti. Susresti Boga, imati po njegovoj

milosti očišćenu savjest, to je mir i to je radost. Naravno, jer od Boga je sve, svaki dobar dar.

Naći Boga znači dospjeti do svoga izvora.

To je radosna poruka za nas. Obmana je vjerovati da nam je teško i mračno u službi Bogu. To

je varka napasnika. Služiti Bogu, biti uz Boga, hoditi njegovim putovima – uza sve poteškoće!

– izvor je mira i radosti, mira i prave radosti koju ovaj svijet ne može dati. Upravo kako

nadahnuto veli sveti pisac u jednom psalmu: „Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim bolji od

tisuću drugih. Volim biti na pragu Doma Boga svoga nego boraviti u šatorima grešnika. (Ps

84,11)

Danas je došlo spasenje

Isusov dolazak u Zakejevu kuću urodio je plodom. Zakej se obratio. Usred gozbe on ustaje i

govori: „Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu

prevario, vraćam četverostruko.“ Evo što čini Božja ljubav kada naiđe na spremno srce! Isus ga

nije pitao što je on prije radio, nije od njega tražio javnu ispovijed ni poniženje. Pokazao mu je

naklonost. došao je u njegovu kuću, a sve je ostalo plod Zakejeva obraćenja i Božje milosti. To

je i naš put. Uvijek iznova valja nam se obraćati. Obraćati od svoje lijenosti, netrpeljivosti,

sebičnosti, od svoje navezanosti na zemaljske probitke. Uvijek iznova trebamo otkrivati u sebi

one strane koje nas udaljavaju od Boga. I onda, pozovemo li Isusa u svoje srce, zaželimo li od

srca da nas on izliječi, on će to i učiniti. Samo, trebamo biti kao Zakej. Tražiti pomoć. Tražiti

Isusa. Budemo li – na svoju nesreću – uvjereni kako smo dobri i savršeni, kako nam onda Isus

može pomoći. Ali zato, danas pred nama stoji lik poniznog grešnika Zakeja koji se obratio a još

više gledamo u lik Isusa koje se ne želi opterećivati našim prošlim grijesima, nego uvijek

prihvaća našu dobru volju, naše obraćenje i našu duboku želju da idemo putem evanđelja. A

evanđelje – naravno – to je čista radost. Tu radost i to veselje neka nam Gospodin svima podari.

279

II.


Poslije svoga uskrsnuća Krist se jedno vrijeme ukazivao svojim učenicima, a onda ga, kako veli

Pismo, oblak ote njihovim očima. Međutim, Krist je ostao u svojoj Crkvi. Ali, njemu je najdraže

biti vidljiv po kršćanima. Mi, naime, trebamo biti njegova živa slika u ovome svijetu. Teško

nam je, jer to toliko puta mi nismo bili. Pokajat ćemo se, zato, za sve svoje grijehe, da bismo

tako bili dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, stvorio si čovjeka na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si paloga čovjeka opet uzdigao svojom smrću i uskrsnućem. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo o ovome svijetu živa slika Kristova. Gospodine,

smiluj se!

Nacrt za homiliju

Vjerojatno vam je poznato kako vrsan trener zna lijepo raditi s mladima, pogotovo s onima

nadarenima. Svojim stručnim okom zna vidjeti nadarenost tamo gdje nitko ne vidi, pa ni sam

mladi čovjek. Onda ga pozove u momčad, ili u skupinu koja vježba sviranje ili pjevanje

uvjeravajući ga da ima u njemu nadarenosti te da se samo taj dragocjeni dragi kamen u njemu

treba izbrusiti, da zablista. I onda, ako je trener ili voditelj stvarno stručan i dobar, te ako mu

učenik povjeruje i posveti se vježbanju, uspjeh redovito nadilazi sva očekivanja…

Da vas Bog učini dostojnima poziva

Na takav način razgovara Pavao sa svojim vjernicima u gradu Solunu. Solun je bio lučki grad

u kojem su živjeli ljudi veoma različiti među sobom. Bilo je tu i Grka i Rimljana i Židova i

istočnjaka…Bilo je tu i robova i slobodnih i neukih i silno učenih. Isto je tako bila šarolika i

malena kršćanska zajednica koja je tek bila nastala. Njihovi sugrađani sigurno i nisu baš

vjerovali, da bi oni išta značajnoga mogli u životu postići ili da bi oni i po čemu posebno

vrijedili. Međutim, Pavao naglašava, kako ih nije ni našao ni sabrao on, Pavao, nego da ih je

Bog pozvao. Pa i sama grčka riječ Crkva – Ekklesia označava zajednicu onih koji su pozvani.

Crkva, zajednica vjernika u Solunu – Božje je djelo. Svakoga pojedinoga Bog je pozvao da

bude spašen – po vjeri u Krista i po sakramentima koje su primili. Pavao je tu samo posrednik.

On je navijestio evanđelje, on je krštavao i slavio Euharistiju, ali Bog je onaj koji je te ljude

pozvao, Bog ih je posvetio, Bog ih je po Kristu uzeo u svoju obitelj.

I sada ih Pavao poziva da budu vjerni tom Božjem pozivu. Veli: Uvijek molimo za vas da vas

Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo

vaše vjere… To je i riječ za nas. Na svijetu smo, jer nas je Bog htio i jer nas je zavolio prije

postanka svijeta. Unatoč naših slabosti, Bog nas je pozvao u svoju Crkvu i spasio Kristovom

smrću i uskrsnućem po riječi evanđelja i po svetim sakramentima. Mi toga nismo ni vrijedni ni

dostojni. Mi sami ne bismo mogli nositi veličinu toga dara i izabranja. Zato i molimo Boga da

nas učini vrijednima svoga poziva i dara. To nikada ne bismo smjeli zaboraviti. Naime,

opravdani smo besplatno, Božjom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. (Rim 3,24)

Da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama

280

Sada dolazi ono što je još ljepše. Pavao danas govori: Molimo uvijek za vas da Bog… dovede

do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina

našega Isusa u vama i vi u njemu. Dakle, da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u nama.

Što to znači? Evo. Bog nas je izbavio od vlasti tame i noći grijeha. On nas je pozvao da budemo

novi ljudi. Bog nas u Crkvi i po Crkvi čini svojim sinovima i kćerima. Međutim, za Bog to nije

bilo dovoljno. Ne samo da smo očišćeni, prosvijetljeni, ne samo da smo ušli u Božju obitelj,

nego nas je Bog odredio da budemo živa slika Kristova. Krist u nama treba biti vidljiv. Kako?

Jednostavno. Krist je, naravno, Bog, pravi Božji Sin, ali i pravi čovjek. Savršen Čovjek. On nas

je oslobodio od svake nečovječnosti u nama, on nas obdaruje dostojanstvom Božjih sinova i

kćeri. Po sakramentima mi postajemo nova stvorenja. Živa je Kristova slika u nama. Prisjetimo

se. Na krštenju smo dobili bijelu haljinu. Ona označava ono što Pavao veli za krštenje: Koji ste

god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste (Gal 3,27). Mi smo se obukli u Krista. Na drugom

mjestu veli Pavao: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! (2 Kor 5,17).

Onaj tko svojim životom, svojim djelovanjem, svojom pojavom ne odražava Kristovo lice, taj

se baš i ne može zvati kršćaninom. Pravi Božji čovjek tako je prožet i zahvaćen Kristom, da se

to mora zamijetiti. Pa kao što je čestito i dobro dijete na ponos roditeljima kao slika njihova

odgoja i truda, tako i čestit kršćanin odražava Božju sliku, nadu, utjehu i spasenje u ovome

svijetu. Hvala Bogu, da smo u svome životu mogli susreti ljude koji su nam toliko dobra učinili

da ih smatramo anđelima, štoviše, slikom i prilikom Božje ljubavi i pažnje. A na to smo svi

pozvani po vjeri i po sakramentima.

Ne dajte se uznemiriti

Evo još i zadnje poruke današnjeg drugog čitanja. Veli Pavao: A što se tiče Dolaska Gospodina

našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: ne dajte se brzo

pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože

našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji. Što se to zbivalo u Crkvi u Solunu? Isto što i

danas. Evo. Znate što rade političari kad žele skrenuti pozornost sa stvarnih problema u državi?

Već viđeno: bave se nekim nazovi-problemom poput onoga što je tko kome rekao, je li stvarno

gospodin ministar parkirao svoj službeni automobil u zabranjenoj zoni itd. Slično je bilo i u

Solunu. Umjesto da se trude oko bratske ljubavi, da nastoje odbaciti ružne poganske običaje,

da budu ustrajni u molitvi i nedjeljnoj euharistiji, neki su od njih počeli vjerovati kako će za

dan-dva doći kraj svijeta, pa se, eto, ne isplati ni raditi, niti i oko čega truditi. Za takve život

kao da je zamro. To se isto s vremena na vrijeme u Crkvi uvijek iznova događa. Gdjekad se

jako volimo baviti viđenjima, vidiocima, čudesima, neobičnim stvarima, viđenjima raja ili

pakla… silno nas zanimaju skandali u Crkvi i oko Crkve. Ili, najvažnija nam stvar postane neki

uski isječak crkvenoga života: određeno „sveto“ mjesto, neki posebni crkveni pokret, neki

posebni ljudi, neke posebne pobožnosti, neka zloguka proroštva… A pri tome lako zaboravimo

na svoje dužnosti u obitelji, društvu i Crkvi, zanemarimo obitelj, neke temeljne zapovijedi i

crkvene odredbe… Treba biti smiren, razborit i mudar. Onako kako u istoj ovoj poslanici Pavao

kasnije veli, da svatko treba s mirom raditi i svoj kruh jesti. Jer, pravi Božji ljudi nisu ni po

čemu posebni vidljivi, glamurozni… O njima ne pišu novine, njihova se imena ne izvikuju na

skupovima. Oni u miru rade i svoj kruh jedu i Bogu zahvaljuju te tako, u jednostavnosti srca,

odražavaju milosno, strpljivo i čovjekoljubno lice Kristovo u ovome svijetu.

III.??

281


I.


Božja nam riječ danas govori o najvećoj tajni za čovjeka: o tajni života i smrti. Nitko od ljudi

– osim Isusa Krista – nije ponovno došao i posvjedočio nam o onom što dolazi iza smrti.

Međutim, ono što je za čovjeka ove zemlje tajna, za čovjeka vjernika postaje otajstvo. To znači

da i naša smrt postaje dijelom otajstva spasenja. Zato i danas želimo očima vjere – ispunjeni

nadom i ljubavlju – gledati na ono što nam je Bog odredio, a to je smrt, ne kao konac svega,

nego kao početak istinskog, pravog i vječnoga života. Pokajat ćemo se za svoje grijehe i

propuste da budemo dostojni velikih otajstava Božje riječi i ove euharistije.

Gospodine, ti si čovjeku – i nakon njegova pada – dao nadu vječnoga života. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si kroz tamu groba dospio do slave uskrsnuća. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i nas – već sada – činiš dionicima Kristova uskrsnuća. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zasigurno ćemo se sjetiti neke zgode iz našega djetinjstva kad smo dobili neku posebnu

mehaničku igračku. Djeci – osobito dječacima – silno je zanimljivo što je u igrački, kako radi.

I onda se redovito razočaraju. Kada rastave neku prekrasnu mehaničku igračku, u njoj nađu

samo neke vijke i kotače. Ništa zanimljivo i ništa spektakularno. I mi se odrasli na neki način

razočaramo kada zavirimo u kutiju računala. Ništa za pogledati. Pa ipak, tako čudesne stvari

računalo radi! Rekli bismo – za nas nestručne osobe – to je tajna i to se ne može dokučiti. Kada

raspakiramo kutiju, ništa ne vidimo. Kada dijete dođe iza pozornice kazališta lutaka, tek ništa

ne vidi. Samo štapove i konce… Neke stvari ne možemo dokučiti, a kad ih na neki način i

dokučimo, tek ništa ne otkrijemo.

Tako je i s tajnom našega života i naše smrti. Što kirurg može vidjeti u mozgu ili u srcu? A ipak

sve je to jedan čovjek, jedna beskrajno bogata ljudska osoba sa svojim spoznajama, nadama,

osjećajima, ljubavima, strahovima… Može li to medicina izbrojiti, definirati, nacrtati? Nikada.

Medicina se bavi samo tijelom, a čovjek je puno, puno više od toga.

Kome će žena pripasti?

Saduceji su bili židovska sljedba koja je od cijelog Svetog pisma priznavala samo Petoknjižje,

dakle, prvih pet knjiga. Oni nisu vjerovali u uskrsnuće, nego da Bog čovjeka nagrađuje samo u

ovome životu, a nakon smrti da čovjek živi u Podzemlju, mračnoj zemlji sjena. Zato su se

farizeji rugali ostalim Židovima koji su vjerovali u uskrsnuće. Sada su se htjeli narugati i Isusu,

pa su mu postavili pitanje koje smo čuli u Evanđelju: Ako se neka žena kao udovica za života

više puta uda, kome će biti žena kada umre i uskrsne od mrtvih? Oni si očito uskrsnuće

razumijevali tako da bi to bio način života manje-više istovjetan sadašnjem načinu života, samo

što bi čovjek bio lišen bolesti i smrti. Isus im govori kako je takvo mišljenje posve krivo

Djeca se ovoga svijeta žene i udaju

282

Veli Isus: „Djeca se ovoga svijeta žene i udaju… anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su

sinovi uskrsnuća“. Tako smo došli do odgovora koji ne objašnjava ono što je nama

neobjašnjivo, nego samo upravlja naš pogled u pravome smjeru. Jer, ako se kaže da ćemo biti

jednaki anđelima i djeca Božja, u ovome svijetu mi ne možemo dokučiti što to znači. Neki su

iz ovoga proizveli krivi zaključak. Naime, ako Isus kaže da na onome svijetu nema ženidbe ni

udaje, pomislili su da je ženidba nešto ovozemaljsko, a djevičanstvo nešto nebesko. Isus,

međutim, želi reći da ovozemni način života, ovozemni zakoni, ovozemne uredbe jednostavno

neće vrijediti na ovome svijetu, jer će to biti sve bitno novo, drugačije, toliko drugačije da mi

to sada ne možemo pojmiti, tako da je stvarno bespredmetno raspravljati kako ili što će tamo

biti. Tako se u jednoj duhovitoj basni pripovijeda kako su u davna vremena trgovci putovali na

konjima i navečer se zaustavili u nekom prenoćištu. U prizemlju su bile staje gdje su konji

dobili svoju zob, a na katu su ljudi večerali, pili vino i počeli pjevati. Nato, veli basna, u

prizemlju jedan konj reče drugome: „Ja ovo ne razumijem. Kako se oni mogu veseliti, a nemaju

zobi?“

Nitko

Mi ljudi tako rado zalazimo u tuđe živote. Prestrog sud? Pogledajte o čemu pišu naše novine.

Ne bi li se moglo reći da je najveći dio svakih pojedinih dnevnih novina zapravo „žuti tisak“?

Nadalje, kada su u pitanju duhovne stvari ili općenito nezemaljske stvari, ne vrvi li naša sredstva

društvenog priopćavanja pa i naš praktični život od raznih vidovnjaka, vračara, onih što

promatraju zvijezde, gledaju u karte, uzimaju visak, zazivaju duhove, ne bi li otkrili nešto

izvanzemaljsko? Nema li i među nama nekih „vidjelaca“ koji tvrde da su vidjeli raj ili pakao,

koji znaju je li u raju ili u paklu ovaj ili onaj čovjek… Ne krije li se u tome ona prva napast:

„Bit ćete kao bogovi…“ koji sve znaju, sve vide i sve razumiju. Međutim, Isus ne želi

zadovoljavati našu znatiželju. Prisjetimo se jedne zgode kada su apostoli pitali Isusa o

posljednjem danu kada i kako će to biti. Isus im tvrdo odgovara: „A o onom danu i času nitko

ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac.“ (Mt 24,36) Čuli smo: o tome ne znaju ni

anđeli, ni sin, a mi mislimo da možemo dokučiti tajne neba i zemlje! Nije li to oholost i težak

grijeh?


Naš je poziv stoga jednostavan, jasan i prekrasan. Čovjek se treba truditi oko dobra. Trebamo

se truditi da volimo Boga i bližnjega. Trebamo nastojati da, uz Božju pomoć, odagnamo od nas

svako zlo i svaki grijeh. Trebamo nasljedovati Isusa u njegovoj poslušnosti Ocu Nebeskom i u

ljubavi prema ljudima. I onda se mirno i radosno prepustiti Božjoj dobroti. dobroti koja prašta

naše slabosti i Bogu koji je odlučio slavi svojega Sina suobličiti sve one koji su u nj povjerovali,

koji su njegovim sakramentima preobraženi, koji su nastojali Krista u svome životu

nasljedovati. A mi ne možemo ni zamisliti koja je nagrada i kakav je život koji nas očekuje.

Upravo kako to neponovljivo govori sama Božja riječ: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce

čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). Zato doista možemo biti i

mirni i radosni. Ne trebamo glavu razbijati o vječnosti – kakva će ona biti, jer to ionako nikada

sebi ne možemo predočiti. Nećemo u ludosti Boga pogrđivati time što bismo se obraćali bilo

kakvim gataocima, vidovnjacima, bilo kakvim praznovjerjima u ludoj nadi da ćemo nešto

otkriti i saznati. Naš je život tajna, naše je spasenje otajstvo. Ono što Bog za nas čini po Isusu

Kristu tajna je naše vjere. Svaki sakrament je otajstvo, sve oko nas otajstvo je Božje ljubavi. A

ljubav – tko može razumjeti, razložiti, razgraditi, objasniti? Kolika god tajna bio naš postanak,

naše postojanje, naš budući život, u jedno smo sigurni: Bog nas je stvorio jer nas je ljubio, u

svome Sinu spašava nas jer nas ljubi i – zato jer nas ljubi – pripravio nam je vječne stanove na

283

nebesima. Bogu na ljubav uzvraćamo ljubavlju i puni radosne nade iščekujemo vječnu slavu s

Isusom Kristom koji nas je ljubio i sama sebe za nas predao.

II.


U obredu ređenja novih svećenika biskup opetovano pita kandidata obećava li da će živjeti i

djelovati u skladu sa svojim zvanjem, navodeći pojedinačno na što se sve to odnosi. Nakon što

kandidat svaki puta odgovori da hoće, biskup zaključuje riječima: Bog, koji je u tebi započeo

dobro djelo, neka ga i dovrši. To se na neki način odnosi na sve vjernike. Po krštenju smo

započeli život kao djeca Božja. Važno je da onda ostanemo vjerni tome svome odabranju.

Ustrajnost je redovito zahtjevnija od početne odluke. Zato ćemo se na početku pokajati za sve

svoje grijehe i propuste, da budemo dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, ti si čovjeka stvorio na svoju sliku i pozvao ga da bude tvoj prijatelj i

suradnik. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si nas učinio pravim Božjim sinovima i kćerima. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas hrabriš i jačaš, da ustrajemo na svome kršćanskom putu. Gospodine,

smiluj se!

Nacrt za homiliju

Poznato nam je kako se nekad jednostavno umorimo u nekom dobrom djelu pitajući se, ima li

smisla da se čovjek nastavi truditi… Evo, mati u obitelji na stotine puta svoju djecu opominje i

uči kako trebaju spremati stvari za sobom, kako trebaju biti barem malo uredniji. I nakon godina

upornog nastojanja, ne vidjevši neke rezultate i pomake, kao da je spremna dići ruke od svega.

Nije lako ustrajati i ustrajavati u dobru. To je kao u športu. Veli se da je lakše osvojiti prvo

mjesto nego li ga dogodine sačuvati. Slično je tako s nama samima. Toliko puta smo pokušali

prestajati pušiti, paziti na prehranu. Govorimo sebi kako bismo trebali promijeniti neke životne

navike. U kršćanskom i duhovnom smislu odlučujemo da ćemo od sljedeće nedjelje ići redovito

na misu, da ćemo se redovito moliti, umjesto da sate i sate provodimo pred televizorom i

računalom. Govorimo da ćemo, konačno, otići u posjetu svojim roditeljima, da ćemo se više

posvetiti djeci, da ćemo pripaziti na svoj jezik, na neumjerenost u jelu i piću, osobito piću, da

ćemo se više potruditi oko bračne sloge i ljubavi… I onda – klonemo…

Neka ohrabri vaša srca

Pavao piše kršćanima u Solunu. I njima se, očito, događalo, da su se umorili u nastojanju da

kršćanski žive. Nije to bilo lako. Bili su manjina u velikom gradu koji ni malo nije odisao

kršćanskim duhom. Napast je bila velika, da se vrate prijašnjem načinu života. Zato ih Pavao

opominje i potiče: A sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam

po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u

svakom dobru djelu i riječi! Evo, to je ključ. Naravno, da naše sile nisu dostatne. Bog je onaj

koji nam daje ohrabrenje i nadu. On nas potiče i daje nam snagu da ustrajemo u svakom dobrom

djelu i riječi. stvar je jednostavna: ako nas na nešto Bog potiče, on nam i daje nadu da to i

činimo. To je kao kad roditelji daju neki kućni zadatak svome djetetu. Kao prvo, oni dobro

znaju, koliko i što njihovo dijete stvarno može samostalno učiniti. Pa ako baš i ne uspijeva, oni

su to da ga ohrabre i da mu pomognu. Pa zar bi se Bog dao nadmašiti od nas ljudi i načina kako

284

mi postupamo sa svojom djecom? I Pavao je svjestan toga. I njega je Bog pozvao na velike

stvari, a on, Pavao, slab je čovjek. Ni on ne može bez Božje milosti. Ta tko bi mogao? Jer sve

dobro koje mislimo i činimo, dolazi od Božjega Duha. Zato Pavao za sebe veli: Uostalom,

molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo

nezgodnih i opakih ljudi. Važno je da to imamo pred očima. Bog je onaj koji svojom silom nas

čini kadrima činiti dobro. On nas hrabri i podržava, on nam daje snage d ustrajavamo u dobru.

Zato Pavao na drugom mjestu veli: Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati

(Fil 2,13).

Vjeran je Gospodin

Zbog svega toga, nismo u tjeskobi. Božje je jamstvo vječno i nepromjenjivo. Sve ovozemno

može nas iznevjeriti svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno. Zato Pavao tješi svoje

vjernike: Ali, vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga. A uzdamo se, u

Gospodinu, u vas: da vršite i da ćete vršiti ono što vam zapovijedamo. Trebala je Solunjanima

ta utjeha. Ne možemo ni zamisliti kako je bilo teško biti kršćaninom u njihovu gradu. Oni su

bili manjina. Ponajviše su bili nižeg društvenog statusa. Oni su, kao kršćani, živjeli razmjerno

strogim moralnim životom. A za većinu ostalih građana Soluna nikakav grijeh nije bilo

iskorištavati robove kao domaće životinje, ubijati nerođenu djecu, a djecu rođenu s nekim

nedostatak ostavljati u prirodi da ih zvijeri pojedu… A da o njihovom bračnom moralu, bolje

rečeno nemoralu, i ne govorimo… I u takvoj sredini kršćanska je zajednica trebala ostati vjerna

kršćanskom životu i Evanđelju. Zato ih Pavao tješi, da se ne boje. Bog koji ih je pozvao na

čestit i vjeran život, dat će im i snagu da tako i žive.

I nama se može koji puta činiti da živimo u nekršćanskom gradu Solunu, gdje su kršćani

neznatna manjina. I nama koji puta može izgledati da je pusta tlapnja vjerovati da čovjek može

ustrajati u ljubavi, praštanju, trezvenosti, tj. u neovisnosti o alkoholu, klađenju, kocki, drogi,

Internetu… Kad idemo na misu, kad se redovito molimo, kad svoju djecu usmjeravamo prema

duhovnim vrijednostima, čini nam se kao da smo izronili iz nekih davnih stoljeća i upali u ovaj

košmar koji nas odvlači od Boga i Evanđelja. Nema razloga biti u tjeskobi zbog toga. I u

počecima je tako bilo. Međutim, Bog je onaj koji nas je pozvao, Bog nas i učvršćuje u svemu

što je plemenito, čestito i sveto.

Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj

Na koncu, ostaje nam onaj najvažniji oslonac – Isus Krist. Kaže Pavao: A Gospodin neka upravi

srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj. Nebitno je za nas ono što se u svijetu događa

i što nas okružuje. Ludosti i zamamnosti ovoga svijeta nisu spomena vrijedne prema Božjoj

ljubavi i Božjoj sili. Veli Pavao na drugom mjestu: Ljubav je Božja razlivena u srcima našim

po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5,5). To je naša nada i naša radost. Zato uopće ne

trebamo upirati prstom i zloću ovoga svijeta. Zato se uopće ne trebamo baviti zloćom i

grijehom. Ne trebamo se dati zabljesnuti čarolijom ovoga svijeta, niti se trebamo plašiti sile i

silnika ovoga vremena. Naša je snaga i naša radost – Evanđelje i spasenje Kristovo. Time ćemo

u svoje srce unijeti mir, a u ovaj svijet divan primjer vjernosti i radosti u Kristu.

III.

Anđelima su jednaki

285

Ivanovo Evanđelje opisuje kako je Isus uskrisio svoga prijatelja Lazara koji je bio četiri dana

mrtav. Zamislimo kako bi danas taj čovjek, Lazar, bio medijska zvijezda bez presedana. Već

zamišljamo velika slova na naslovnicama, velike fotografije na „duplericama“. Lazarovi bi se

memoari prodavali „kao alva“. Kako i ne bi! Ljudi su posebno znatiželjni kad je u pitanju „ono

iza“. Kako li smo samo sa zanimanjem čitali svjedočanstva onih koji su doživjeli kliničku smrt

i po vlastitom uvjerenju „odškrinuli vrata vječnosti“. Doista, kako li „tamo“ izgleda? Svete

knjige različitih religija rado opisuju nebesko stanje. Tako i danas Isus govori o onima na

drugom svijetu da su „anđelima jednaki“. Što to znači? Duhovni, bespolni, prozračni i prozirni?

Saduceji, članovi židovske sljedbe koja niječe uskrsnuće mrtvih, postavlja Isusu pitanje o

vječnosti: kome u vječnosti pripada žena koja je za života imala više muževa? Isus odgovara

kako se djeca ovoga svijeta žene i udaju, te kako oni koji zavrijede nebesko kraljevstvo više ne

umiru, jer su slični anđelima. Neki su iz ovih Isusovih riječi svojevoljno zaključili kako je

ženidba i udaja nešto niže, blizu grijehu ako li ne i grešno. I zbog toga su držali izuzetno

vrijednim redovništvo kao „stalež savršenstva“, pri čemu su obiteljski ljudi bili toliko sveti

koliko su uspijevali oponašati redovnike.

Ovdje je međutim riječ o nečem drugom. Isus očigledno želi reći kako je onaj život i kako je

onaj svijet nešto bitno i posvema drugačije, nama na zemlji nepojmljivo i neobjašnjivo. Zato je

smiješno u onaj život stavljati neke naše dvojbe i neka naša pitanja.

Upravo zbog toga Sveto pismo ne opisuje nebeski život (osim u rijetkim slikama), jer je

neopisiv i neusporediv našim ljudskim iskustvom. Zato je u najmanju ruku smiješno, ako li ne

i opasno kad uvijek novi vidoci (niču kao gljive poslije kiše) vide nebo ili pakao, opisu rajska

stanja i paklene muke, ukratko imaju nebeska viđenja i to onda smatraju bitnim sadržajem svoje

religioznosti. Isprazne priče i naklapanja! Svojstveno je ljudima male vjere ispitivati takve

rubne stvari koje čovjek i ne može ni shvatiti ni dokučiti.

Isus jednostavno govori: oni koji se nađu dostojni uskrsnuća sinovi su Božji. I tu je sve rečeno.

Već ovdje na zemlji mogu i trebam biti sin (kći) kraljevstva Božjega. Već sada se treba u nama

ostvariti ono Pavlovo „ne živim više ja, nego u meni živi Krist“. Jer tko je s Bogom i u Bogu

taj ima sve. A kako bi naša ograničena ljudska pamet mogla i razumjeti neizmjernog velikog i

neshvatljivog Boga koji je ljubav? Boga na zemlji možemo samo ljubiti sretni što ta ljubav onda

ostaje kroza svu vječnost.

Kanimo se ispraznih istraživanja, viđenja i ne zanosimo se „beskrajnim bajkama i

rodoslovljima, koja više pogoduju rasprama negoli rasporedbi Božjoj po vjeri“ (1 Tim 1,4).

Isus veli da ćemo biti slični anđelima. A za njih liturgija Crkve veli da su „savršena slika Božja“.

Mi u Bogu živimo, mičemo se i jesmo. Snagom Duha u Kristu nadamo se ući u vječno

zajedništvo s njime. Stoga se već sada trsimo biti Mu slični i ljubiti kao što je on ljubio nas. I

znademo da ćemo Ga gledati licem u lice i tada ga nećemo više ništa pitati.

286


I.


U tjednu koji je pred nama zasigurno ćemo se sjetiti tragedije Vukovara i tragedije tolikih

drugih gradova i sela. Koliko smo god znali o ratovima, koliko su nam god naši stari

pripovijedali o drugom svjetskom ratu, koliko smo god o ratovima slušali na radiju i televiziji,

ipak nas je sve ovaj zadnji rat iznenadio svojom strahotom. Jer svaki je rat strašan. Tko je mogao

biti tako pronicav da je samo godinu dana ranije mogao znati što će se u Vukovaru zbiti? Ili u

bilo kojem mjestu poharanom ratnim stradanjima? Ljudi su radili, zabavljali se, išli na pecanje

ili se bavili nekim drugim hobijem, ženili se, udavali, rađali djecu, pravili planove za budućnost,

dizali kredite i gradili kuće… I onda je sve to postalo posvema nevažno. Rušenje, ranjavanje,

pogibije, očaj i nada, mržnja i ljubav… Ovih posljednjih nedjelja kroz godinu, dakle, prije

došašća, Crkva nam stavlja pred oči Božju riječ koja nam govori upravo o „posljednjim

stvarima“. I mi bismo htjeli zastati na trenutak, sabrati se, zamoliti Gospodina da nam oprosti

naše grijehe i propuste, da nas očisti od svake ružne misli i primisli, da bismo bili dostojni ovih

svetih otajstava.

Gospodine ti si uzvišen iznad svega, poglavar svega. Gospodine, smiluj se!

Kriste, radi našega spasenja ti si postao poslušan do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da odvajamo dragocjeno od bezvrijedna. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koliko god mi bili razumni, često nam se događa da živimo tako kao da ne vidimo ništa ispred

sebe. Eto, trudimo se, mučimo, stječemo, gradimo i radimo kao da ćemo na zemlji živjeti tisuću

godina. A onda izgubimo zdravlje, dođe starost i vidimo da smo mnoge puno važnije stvari

propustili… Danas nam i Isus govori o tome kako nam valja razlikovati bitno od nebitnoga.

Neće se ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen

U Isusovo vrijeme jeruzalemski je hram bio veličanstvena građevina. Za većinu onih ljudi koji

su živjeli u vrlo skučenim nastambama, hram je izgledao kao da je do neba visok. Bio je

veličanstven, umješno oblikovan, zidan pažljivo klesanim kamenjem, prepun bogatih zavjetnih

darova. Sve što je u Izraelu bilo lijepo i pristalo, očitovalo se u toj građevini koja je bila najveći

ponos svakog Židova. Prisjetimo se: i dan danas je za Židove najveća svetinja tek maleni dio

toga hrama kojega nazivaju Zid plača. Gledajući taj hram, učenici su se, po zna koji puta, divili

njegovoj ljepoti i pristalosti. Međutim, Isus tvrdo odgovara: „Doći će dani u kojima se od ovoga

što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“

Vjerojatno nam je poznato da se s hramom upravo to zbilo. Godine 70. Rimljani su osvojili i

poharali Jeruzalem, a hram je bio do temelja srušen (ostao je samo onaj spomenuti zid), a na

mjestu hrama sagradili svoje pogansko svetište. Židovi su bili protjerani iz grada i za njih je

započelo tužno izgnanstvo koje je potrajalo 1900 godina.

I za nas je to poruka i pouka. Što god mi na zemlji radili ili gradili, propadljivo je. Po svom

promislu Bog može dati da to propadne. Nemojmo misliti da se ono Židovima dogodilo jer su

287

bili grešniji od ostalih naroda. Jer, kad bi tako bilo, onda bi samo zli stradavali. Ne. Bog po

svom, nama nerazumljivom promislu dopušta da i nevini trpe. trebamo li opet spominjati

strahote posljednjeg rata? Prema tome, što god činili ili radili, ne bismo trebali sve svoje

pouzdanje stavljati u stvari koje danas jesu, a sutra ih neće biti, baš kao i naše zdravlje i naš

život danas jesu, a sutra tko zna kako će biti.

Ne dajte se zavesti

Kada već tako živimo u vremenu i okolnostima koji su toliko nestalni i toliko podložni

promjenama, razumljivo je da se javljaju neki koji bi nam htjeli uliti sigurnost i spasenje po

nekom „skraćenom“ postupku. Nažalost, nije bespredmetno opet naglašavati kako je ludo

davati vjeru samozvanim prorocima, vidovnjacima, pa čak i nekim iz naših redova koji rado i

često govore o sudnjem danu, o paklu, o tome da im se ukazao ovaj ili onaj i rekao ovo ili ono…

Čuvajmo se onih koji izravno i neizravno smatraju sebe učiteljima koje treba bespogovorno

slušati i slijediti njihov put i njihove „tehnike“. Čuvajmo se velikih riječi, velikih znakova,

„čarobnih i brzih recepata. Kao da prije nas nije bilo ni kršćanstva ni evanđelja. Isus veli:

„Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam' i: 'Vrijeme se

približilo!' Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se.“ Pouka je

jednostavna. Imamo Božju riječ, imamo naše bogoslužje, imamo Crkvu koja Božju riječ

naviješta i slavi sveta otajstva. Baš kao što Pavao govori svome učeniku Timoteju, govori,

vjerujemo, i nama: „Ti ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga

si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na

spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu“ (2 Tim3,14-15). Jer, nažalost, od prvih je dana bilo lažnih

proroka i lažnih učitelja. Zato, oprez. Isus nam veli: „Govorit će vam: 'Eno ga ondje, evo ovdje!'

Ne odlazite i ne pomamite se!“ (Lk 17,23)

Ni vlas vam s glave neće propasti

I sada dolazi ono što je posebno važno: to je poruka nade. Naime, koliko god bile strašne stvari

o kojima Isus govori, ne trebamo se bojati. Evo, govori se o ratovima, o strahotama, o tome da

će čovjek biti progonjen od svojih najbližih, ali ništa neće moći pomutiti čovjeka koji se u Boga

uzda, koji ima Krista kao Učitelja i Spasitelja. Čuli smo kako to Isus veli: „Ja ću vam dati usta

i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.“ Nadalje veli:

„Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se

postojanošću spasiti.“ I to je osnovna poruka. Po svom nedokučivom promislu Bog dopušta da

njegovi sinovi i kćeri trpe, baš kao što je i njegov jedinorođeni Sin prošao kroz muku i smrt.

Međutim, snagom Krista Spasitelja i silom Duha Svetoga miljenici Božji nadjačavaju sve muke

i nevolje i poput Krista, spašavaju se postojanošću. Zato se ne uzdamo ni u lažne proroke, ni u

silu svojih mišica, niti u veličinu naših bankovnih računa, niti u svoj politički položaj niti

utjecaj, niti u svoje zdravlje, znanje, niti u neke čudesne lijekove ni magiju. Uzdamo se u Isusa

Krista i u Božju snagu, baš kao što veli psalmista: „S Bogom svojim preskačem zidine“ (Ps

18,30).

II.


Svakodnevno molimo Boga da nam dade kruha svagdanjega. To, naravno, ne znači da

očekujemo da Bog dade da nam pada kruh s neba, nego znači da molimo Boga da nam omogući

288

da mognemo sebi i svojoj obitelji priskrbiti kruh. A mi, eto, dopustimo da nas koji puta obuzme

lijenost, koji puta zanemarimo svoje obveze, pa onda druge – pa i samog Boga! – optužujemo

da su protiv nas. O tome nam danas govori sveti Pavao. Da bismo tu poruku čuli i prihvatili i

ova sveta otajstva dostojno proslavili, pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti si ljudima povjerio ovu zemlju da je čuvaju i obrađuju. Gospodine, smiluj

se!

Kriste, ti si u svom nazaretskom domu radom svojih ruku zasluživao za svagdanji kruh.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da svojim radom i svojom molitvom budemo drugima

primjer. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kad netko tek počne učiti svirati glasovir, javlja se ozbiljna poteškoća: kako postići to da desna

ruka svira svoju melodiju, a lijeva svoju. Nije lako misliti na obje ruke istodobno… Nešto se

slično događa i s mladim ljudima. Događa se da pred očima imaju jedan cilju, jednu svoju želju

te kao da nisu kadri vidjeti i nešto drugo, što je s tim povezano. Tako se redovito događa da

misle na nešto što svakako trebaju imati (ima jedan ružan engleski izraz „moraš imati“), ne

uzimajući u obzir da za to jednostavno nema dovoljno novaca, odnosno da će sutra oskudijevati

u temeljnim stvarima, budu li to kupili. Svi mi pokatkad zapadamo u takav uskogrudan i

smiješno pojednostavljeni način gledanja. To se događa i u našem ljudskom i kršćanskom

životu. Koji puta zapadamo u silnu opsjednutost radom i zaradom, zaboravljajući ono duhovno,

a koji puta se toliko zanesemo onim duhovnim, da zaboravimo na svoje ljudske dužnosti i

obveze, pa zbog takozvanog duhovnog života trpi i naš posao i naša obitelj i naša međusobna

ljubav. Jer gledamo jednostrano.

Ničiji kruh nismo badava jeli

Tako Pavao danas piše Solunjanima. Netko je bio krivo shvatio neke Pavlove riječi i zaključio

da će vrlo skoro doći kraj svijeta. Ludost. Međutim, neki su išli i dalje od toga. Ako sutra ili

prekosutra dolazi kraj svijeta, čemu onda raditi? Pa su se upustili u ljenčarenje. Izgovarali su se

da je to neko „sveto ljenčarenje“. Tako se stvorio nered u kršćanskoj zajednici. Oni koji su i

inače bježali od posla, sad su imali izgovor da uopće ništa ne rade, pa su čak, štoviše, smatrali

da se drugi trebaju skrbiti za njih. Pavao im stavlja sebe za primjer. Veli: Sami znate kako nas

treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo

badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas.

Pavao je bio Židov, farizej. U židovstvu je snažno naglašeno da treba raditi svojim rukama i

uvijek su cijenili rad kao način da čovjek surađuje s Bogom u stvaranju i uređivanju ovoga

svijeta. Zato su svi njihovi najveći duhovni učitelji radili i nisu živjeli samo od propovijedanja.

Pavao je i sam tako postupao. Pavao se bavio izrađivanjem platna za šatore i tim se obrtom

bavio cijeloga vremena svoje apostolske službe. On nije htio opterećivati svoje vjernike.

Naprotiv, radeći svojim rukama i marljivo zaslužujući za svoje životne potrebe, dao je

vjernicima primjer, da i oni trebaju tako postupati.

I za nas je važan rad. Važno je da u radu budemo čestiti i predani te da svoju djecu odgajamo

da budu odgovorni i radišni. Jer, veli Sveto pismo, Bog nam je naredio da zemlju sebi

podlažemo, to jest, da budemo suradnici u njegovu djelu stvaranja. Po svom radu slični smo

Bogu Stvoritelju, njegovi smo prijatelji i suradnici. Predavati se neradu jest bezbožno,

289

predstavlja kršenje temeljne zapovijedi koju je Bog dao prvim ljudima. Konačno, veli stara

duhovna mudrost: Ako sebi ne nađeš posla, đavao će ti ga već pronaći…

Ne što ne bismo imali prava…

Pavao dalje objašnjava. On je apostol. Krist ga je pozvao i postavio u tu službu. A sam je Isus

rekao da je radnik vrijedan svoje plaće. Svojim je apostolima rekao da u svojoj propovjedničkoj

službi mirno uzimaju i blaguju ono što se pred njih stavi. Znamo da se i Isusu zajedno s

apostolima uzdržavao od dobrovoljnih priloga nekih pobožnih žena. Tako je i Pavao, po sebi,

mogao mirno živjeti od priloga vjernika. Konačno, od vjernika u gradu Filipima čak je i primio

neke darove za sebe. Međutim, kada su u pitanju bili svi ostali, uključujući i Solunjane, Pavao

se čuvao od toga da prima njihove darove. Naime, u grčkom visokom društvu vladao je

određeni prezir prema radu. Bogataši su smatrali da je rad za niže slojeve društva, a da se

obrazovan i bogat Grk treba baviti umjetnošću, govorništvom, politikom… Pavao, naprotiv,

donosi zdrav evanđeoski nauk da je rad od Boga. Ta i Isus je u Nazaretu do svoje tridesete

godine radio kao i svi ostali…

Sada dolazi ono posebno. Pavao je imao pravo uzdržavati se od darova svojih vjernika, ali se

toga prava odrekao. Pavao veli da nije htio opterećivati nikoga od njih: Ne što ne bismo imali

prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Mogao je uzimati, a nije. Time

im je htio dati primjer, kako i oni trebaju raditi. Tu dolazimo do nečega što danas olako

zaboravljamo. Ne razlikujemo pravo i pravednost. Nije to isto. Pravo jest ono što je određeno,

propisano, ono što piše u zakonima i uredbama. Međutim, koji puta to pravo može biti itekako

nepravedno. Ili u nekom posebnom slučaju, bit će pravednije da se pravom ne poslužimo. Evo

primjera koji se u nas često ponavlja. Veli se da su se u nas neki u privatizaciji nepravedno

obogatili, a da pri tome nisu prekršili nikakvo pravo, to jest, nikakav zakon… I mi toliko puta

naglašavamo da je pravo na našoj strani. Pa se onda događa da svoje pravo provodimo i

uzimamo, makar kosti pucale. Štoviše, u svojoj smo ludosti spremni i sebi načiniti štetu, samo

da nad drugim izvršimo svoje pravo. Pa onda znamo kazati: Neka sve propadne, ali on neće od

moga ništa dobiti. I tako hranimo u sebi oholost, nemilosrđe, neljubav. A Pavao, naprotiv, veli:

Već vam je to nedostatak što se parničite među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto

se radije ne pustite oplijeniti? (1 Kor 5,7). Upravo to. Oplijeniti. Jer, onaj tko ljubi, ne gleda u

prvom redu na svoja prava. Baš kao što roditelj – iz ljubavi! – prvenstveno gleda što je za dobro

njegova djeteta. Ljubav Božja koja je u nama treba biti glavni pokretač našega djelovanja. Tko

ljubi, razumjet će.

Tko neće da radi, neka i ne jede!

Gdje je ljenčarenje, tamo se događa svako zlo. Rad je od Boga, rad oplemenjuje, ako se vrši u

jednostavnosti i poštovanju Boga. Pavao se čudi ludosti nekih vjernika i oštro im govori: Dok

bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od

vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u

Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu. Nije čudo što je jedan od najvećih

duhovnih učitelja, zaštitnik cijele Europe, sveti Benedikt zapovjedio svojoj redovničkoj braći:

Ora et labora ! to jest, Moli i radi! Važno je to danas naglasiti. U sredini u kojoj smo, s jedne

strane, okruženi kultom nerada, isprazne zabave, ludovanja, zadovoljavanja najnižih strasti, u

okruženju, u kojem smo, s druge strane, uronjeni u ozračje brze i lake zarade po svaku cijenu,

za nas je kršćane važno naglasiti i naglašavati vrijednost poštenog rada iz ljubavi prema Bogu

i prema čovjeku. Važno je naglašavati duhovnu vrijednost rada koji čovjeka oplemenjuje i čini

suradnikom Božjim u divnom djelu stvaranja i spašavanja ovoga svijeta.

290

III.

Ničiji kruh nismo badava jeli

Evo jednog aforizma koji oponaša početak jedne bajke: „Bila tri brata. Dva su bila pametna, a

treći je živio na njihov račun.“ Kao da se nešto slično događalo u kršćanskoj zajednici u Solunu.

Tamo su neki povjerovali da je Kristov drugi dolazak (mi bismo rekli „kraj svijeta“) veoma

blizu, pa su pomislili kako onda i ne vrijedi ništa raditi nego samo u molitvi čekati Kristov

dolazak. Tako se među nekima javila svijest da rad nije bitan, jer se ionako skrbi samo za

propadljiva dobra, a kršćani bi, eto, trebali težiti samo za nebeskim dobrima.

Pavao odlučno i jasno odgovara: „Tko ne radi, neka i ne jede!“ Naime, poput svih farizeja,

Pavao je izučio jedan obrt (bio je šatoraš) i prehranjivao se uglavnom radom vlastitih ruku. Tek

bi ponekad primao darove od vjernika iz Filipa. U Solunu je živio isključivo od rada svojih

ruku. Zato s ponosom ističe sebe kao primjer: „Ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu

i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas“.

Netko bi danas rekao da je to bila Pavlova nepotrebna tvrdoglavost. Zar to nije nepotrebno

trošenje vremena i energije da takav apostol gubi vrijeme radeći za svagdanji kruh. Zar ne bi

bilo puno korisnije da se on posvetio isključivo propovijedanju i pisanju poslanica, kada je već

bio „vanserijski“ apostol? Pa ipak, Pavao je radio. Smatrao je da to ide uz njegov apostolat.

Smatrao je da to ide uz poziv Božjeg čovjeka, jer je Bog takvog čovjeka stvorio, da podloži sebi

zemlju. Sad ćemo se lako sjetiti da je i Isus sve do svoga javnoga nastupa (kada je imao oko 30

godina) radio u Nazaretu.

Otac zapadne kulture i zaštitnik Europe, sv. Benedikt je to sretno spojio u izreku i pravilo za

sebe, svoje redovnike i za sve prave kršćane: „Ora et labora“ - „Moli i radi“. Jedno podupire

drugo, jedno bez drugoga ne ide.

Danas u našoj domovini prevažno je naglašavati upravo to načelo. Krist je posvetio i nas i sve

stvorenje. Posvetio je i naš rad. Blagoslovio ga. Rad više nije prokletstvo nego način

posvećivanja (uz molitvu i vršenje zapovijedi). I sigurno je da vodi u moralnu propast i

izopačenost vjerovanje da je pametan onaj koji prevari čovjeka ili državu, koji živi na račun

svojih roditelja, koji se bogati na račun tuđih suza, na račun onih bezimenih i bezbrojnih

umirovljenika, koji se tovi na oskudici očeva obitelji koji ne dobivaju plaću, majki koje gube

svoja socijalna prava, žena koje se boje zatrudnjeti da ne izgube posao, mladih ljudi koji su

prisiljeni raditi „na crno“ jer je to jedini način na koji mogu zaraditi. Dovodi nas do

raskalašenosti i pokvarenosti vjerovanje da je trgovina (preko raznih veza i poznanstava) jedini

pravi posao a da je zapravo lud onaj koji ore i sije, ubire plodove i pokušava od njih živjeti.

Ne varajmo se. Ako griješi onaj koji ne radi, kako li tek griješi onaj koji onemogućuje drugome

da živi od rada svojih ruku. Zar smo zaboravili što piše u starom katekizmu da je u nebo vapijući

grijeh „uskratiti radniku zasluženu plaću“?

Rad s molitvom i zahvaljivanjem posvećuje čovjeka, daje mu dostojanstvo. Čovjek postaje

suradnik Božji u stvaranju. Hvala ti, Bože, što mogu raditi, što mogu i u tome nasljedovati tvoga

Sina koji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.

291

KRIST KRALJ

I.


Koliko god čovjek cijenio sama sebe, ipak nekako smatramo posebno povlaštenima i sretnicima

one koji su na vlasti ili koji su popularni ili one koji su bogati. I to se u današnjem vremenu

nameće kao posebna vrijednost: vlast – popularnost – bogatstvo. Dobar je onaj film koji donese

najviše zarade, važno je kako se odijeva ona glumica, bitno je što je o Hrvatskoj misli neki

svjetski moćnik… A što je i tko je to stvarno velik? Današnje nam evanđelje na drugačiji način

govori o veličini i uzvišenosti. Velik je onaj tko je velik u dobroti i ljubavi.

Gospodine, ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si slika Boga nevidljivoga, ti Prvorođenac svakog stvorenja. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da te nasljedujemo u tvome trpljenju, da bismo se s tobom mogli i proslaviti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kada se izabrana nogometna vrsta jedne zemlje pripravlja za neki važan nastup, onda obično

zaigra trening utakmicu s nekim nižerazrednim klubom. I onda gledatelji mogu vidjeti

neravnopravnu borbu. Reprezentativci su ono „za klasu“ bolji od svojih suparnika, pa onda

pobijede sa šest i više golova razlike. Kada neka velika zemlja želi pokoriti neku malu zemlju,

događa se da se rat završi za manje od mjesec dana. To se naziva neravnopravnom borbom.

Tako je mogao izgledati slučaj Isusa iz Nazareta. Za promatrače onoga vremena bila je to posve

neravnopravna borba: s jedne strane židovski glavari i silno Rimsko carstvo predstavljenom

upraviteljem Poncijom Pilatom, a s druge strane Isus, goloruk i siromašan, Isus, kojega su

napustili čak i njegovi najbliži sljedbenici. Izgledalo je da je to konačni kraj sna o Mesiji iz

Nazareta, o nekom Nebeskom kraljevstvu. Izgledalo je da je doživjela poraz zamisao o ljubavi,

praštanju, o tome da je bitno ono duhovno, a ne ono ovozemaljsko… Pa ipak, danas Crkva slavi

blagdan Krista kralja donoseći nam upravo taj evanđeoski odlomak gdje se opisuje kako je Isus

bio odbačen i osuđen na sramotnu smrt na križu.

Podrugivali se Isusu

Isusovi neprijatelji, a i mnogi prolaznici rugali su se Isusu zbog njegove nemoći. Nisu se

obazirali na njegovo naučavanje. Zaboravili su na tolika dobra koja je činio. Nisu se obazirali

na nebesku mudrost koju je naviještao. Za njih je bila važna ona izvanjska sila. Prisjetimo se,

mnogi od onih koji su se divili Isusu i za njim išli, činili su to jer su gledali njegova čudesa i

očekivali da će se oni time okoristiti. Očekivali su da će taj mudri učitelj svojom silom i svojim

čudesima uspostaviti snažnu židovsku državu, da će, dakle, pokazati izvanjsku, ovosvjetsku

moć. Kada je to palo u vodu, onda su mu okrenuli lađa i počeli ga izrugivati.

Eto, možemo se uvjeriti kako se svijet nije mnogo promijenio. Ono što ljude ushićuje bila je

vlast, snaga, ugled, bogatstvo, sila. Vikali su mu da siđe s križa, da učini neko spektakularno

čudo, da se osveti svojim neprijateljima, da uništi rimske osvajače… Makar to nerado

priznajemo, svatko od nas doprinosi tome da ljudi općenito vole pobjednike, da žude za

snagom, za spektaklom, za neviđenim i glamuroznim. A pri tome ne primjećujemo tolike koji

292

u tišini i neznatnosti, široka i topla srca čine tolike lijepe stvari, tolika dobra djela, oku skrivena,

a Bogu velika…

Sjeti me se

I onda se događa čudo. Pravo čudo. Isusovi učenici su se bili razbježali. Isusu su se rugali

glavari židovski, vojnici, prolaznici. Rugao mu se čak i jedan od razbojnika koji su bili s njim

razapeti. Međutim, u cijelom tom mnoštvu drugi je razbojnik pokazao neočekivanu vjeru.

Priznao je Isusa Pravednikom i Spasiteljem. Makar je Isus bio osuđenik na smrt, baš kao i on,

razbojnik moli: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo tvoje“. Razbojnik je vidio ono što

mnogi nisu vidjeli. Naslutio je ono o čemu mnogi nisu niti sanjali: Isus je kralj, Isus je pobjednik

unatoč izvanjskom poniženju, unatoč osudi unatoč preziru koje mu je mnoštvo iskazivalo.

Razbojnik je nazreo i naslutio da ionako ono izvanjsko nije trajno, a da je Kraljevstvo Božje

nešto bitno drugačije. Da je pravo Kraljevstvo u dobroti, ljubavi, praštanju, u svemu onome što

je Isus bio i što je činio. Kako li je samo imao pravo taj razbojnik! Pomislimo: taj je razbojnik

jedini čovjek kojemu je Isus izričito obećao da će doći u raj. Jedini!

Danas ćeš biti sa mnom u raju

Isus se pokazuje kao pravi Kralj. Veli: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Time

on potvrđuje ono što je stvarno bitno. Naime, kraljevstvo koje neće i ne može propasti

kraljevstvo je duha, kraljevstvo dobrote, kraljevstvo milosrđa, praštanja, nesebičnosti. To je

Božje kraljevstvo. Ono o kojemu su govorili proroci, kojega je proglasio Krit i koje jedino

ostaje i preostaje

I mi s Isusom u raju?

Samo to je naš put. Drugoga nema. Put Isusa Krista. Kao što je on bio pun Duha Svetoga, tako

je i u nama pečat Duha Svetoga po sakramentima krsta, potvrde i euharistije. Kao što je Krist

jedno s Ocem, tako smo i mi (unatoč naših slabosti) po Kristu jedno s njime snagom Kristovih

otajstava. Prema tome - sada dolazi ono što nam nije lako prihvatiti! - mi smo također dionici

patnja i nevolja Isusa Krista. On to neuvijeno govori: „Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako

su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati“ (Iv 15,20).

U tome je smisao cjelokupnog našeg života. Mi smo već sada jedno s Kristom, već smo sada

dionici njegova kraljevstva, već sada u sebi nosimo živu sliku Kristovu, jer smo krist-jani. Naše

kršćanstvo nije prvenstveno u podvrgavanju nekim moralnim načelima, nego u suobličavanju

Kristu. Zato se i ne čudimo ako, poput njega, prolazimo kroz najrazličitije nevolje i patnje. Ne

samo patnje zbog bolesti, starosti, oskudice, nego možda još mnogo više zbog nepravdi koje

trpimo, zbog nerazumijevanja, tjeskobe, svakodnevnih strahova i nedoumica. No, ne bojimo se.

Jer, Kristu smo slični i u patnji i u proslavi. Krista poniženog Bog je uzvisio iznad svakog

stvorenja. Čovjeka suobličenog Kristu u njegovoj patnji Bog će također uvesti u Kraljevstvo

svojega Sina. Zato, poput Krista, jer smo njegovi, nastojimo širiti kraljevstvo dobrote, ljubavi,

praštanja, milosrđa, nesebičnosti, Kristovo kraljevstvo. Onda ćemo – Kristovom snagom – već

na zemlji ćutjeti istinitost, blagost i ljepotu toga Kraljevstva, dok ga jednoga dana u vječnosti u

potpunosti ne iskusimo. Zato nas apostol i sokoli: „Vjerodostojna je riječ: Ako s njime

umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati“ (2 Tim 2,11-12).

II.

293


U istočnoj se duhovnosti osobito časti Krist Svevladar-Pantokrator. Obično ga se slika s

kraljevskom krunom, okruženog nebeskim anđelima, apostolima i svetima, baš kao kralja

okruženog svojom pratnjom. I mi se u Katoličkoj crkvi danas spominjemo Krista, Kralja svega

stvorenja, Kralja neba i zemlje, kao onoga po kojemu i od kojega jest sve. Pa ipak, danas ćemo

u evanđelju slušati izviješće o Isusovoj muci na križu. To je otajstvo. Isus je velik, jer je bio

poslušan svome Ocu sve do smrti, smrti na križu. I mi trebamo biti dionici toga Kristova

kraljevstva. Tako smo i mi pozvani da Bogu u svemu budemo vjerni – u dobru i zlu, u zdravlju

i bolesti – da bismo tako s Kristom trpjeli te onda s njime prispjeli u njegovo kraljevstvo.

Gospodine, ti si u Kristu i po Kristu sve stvorio i sve uzdržavaš. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svome Ocu bio poslušan sve do smrti, smrti na križu i tako dospio do nebeske

proslave. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da slijedeći Krista, noseći svoj križ dospijemo do slave

nebeskog kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Nevješte oči redovito ne zamjećuju nešto što je bitno, što je posebno i što je dragocjeno. Tako

se zna dogoditi – istina, veoma rijetko! – da netko nat ržnici starih stvari jeftino kupi neku staru

sliku. Pa se onda ispostavi da je to zaboravljena slika nekoga velikog slikara. Odjednom ta slika

stoji i tisuću puta više od iznosa koji je za nju plaćen na tržnici. Ono što ni prodavač, ni slučajni

kupac nisu vidjeli, vidjelo je iskusno oko stručnjaka. U arheologiji, istraživanju starina, puno je

takvih zgoda. Nekakva obična kamena ploča postane silno dragocjena, kad se otkrije da je u

nju ugreban neki prastari natpis. Samo oštro i dalekovidno oko u običnosti može prepoznati

veličinu i posebnost.

Podrugivali se Isusu

Evo danas, na svetkovinu Krista Kralja čitamo izviješće o njegovoj muci. Izgledalo je da je taj

čovjek, Isus iz Nazareta, izgubio sve što se moglo izgubiti. Naviještao je Božje kraljevstvo,

činio dobro, okupio učenike. I sada, osim one nekolicine koji se mogu nabrojati na prste jedne

ruke, svi su ga napustili. Puk mu je okrenuo leđa, prijatelji su se razbježali a neprijatelji likovali.

Odrekli su ga se pripadnici njegova naroda, a Rimljani su ga prezreli. Čak su se u velikoj svojoj

zlobi naslađivali njegovim mukama i rugali se onome lijepom što je bio učinio. Čuli smo,

govorili su: Druge je spasio, neka spasi sam sebe, ako je on Krist, Božji izabranik! Tko zna

koliko su i u kojoj mjeri u tome trenutku i oni koji su bili uz njegov križ, Ivan i pobožne žene,

mogli proniknuti važnost i smisao onoga što se zbivalo pred njihovim očima.

Zar ne, da se tako nešto događa i pred našim očima? Vidimo s jedne strane patnju, nepravdu,

bolest i smrt. I onda, u svojoj površnosti držimo sretnima one koji su u ovome svijetu i u ovome

društvu uspješni, bogati, slavni i utjecajni. I ne zamjećujemo veličinu i uzvišenost onih koji s

pouzdanjem u Boga nose svoj križ nastojeći u jednostavnosti srca praštati svojim protivnicima

te ljubiti iskreno Boga i sve bližnje.

Sjeti me se!

294

I gle iznenađenja! Od svih onih koji su bili uz križ i oko križa, od svih onih Isusovih prijatelja

i neprijatelja, ljubitelja i mrzitelja, samo je onaj razbojnik prepoznajući Isusovu veličinu i naglas

ispovjedio vjeru u njega. Rekao je: Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje! To su one

oči koje, Božjom milošću, vide i dalje i dublje i bolje, sve do vječnosti. Za razbojnika je to

ispovijedanje vjere u Krista bio pun pogodak. Isus mu je obećao da će još toga istoga dana biti

s njime u raju. Bio je to jedini čovjek kojemu je to Isus izrijekom obećao. U tome smislu silno

su duboke riječi koje smo čuli u današnjem drugom čitanju. Naravno, nije Isus osuđeni gubitnik

o kojem već sljedeći naraštaj neće ništa znati. Veli sveti tekst za Isusa: On je slika Boga

nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na

zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve

je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. Pravi Sin Božji od vječnosti

u određenom povijesnom trenutku utjelovio se, postao je čovjekom. U svojoj je božanskoj osobi

povezao ljudsku i božansku narav. U sebi je pomirio nebo i zemlju. Svoje je djelo spasenja

izvršio na nama ne baš tako razumljiv način. Postao je poslušan do smrti, smrti na križu. Pa

ipak u njemu i po njemu je sve stvoreno. On je Početak, on je i Glava tijela koje je Crkva.

Bog nas prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje

Isus Krist je nama u svemu jednak, osim u grijehu. Štoviše, i nas je izbavio od zla. Veli danas

Pavao: Jer svidjelo se Bogu u (Kristu) nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju

križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. Krist nas je oslobodio

ropstva grijeha i trajne smrti. Još više, kako je on u sebi pomirio nebo i zemlju, ljudsko i

božansko, tako i nas uzdiže u svoju nebesku slavu. Na samom početku današnjeg odlomka veli

Pavao: Zahvaljujemo Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas

izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje,

otpuštenje grijeha.

To je naše dostojanstvo, to je naša radost i nada, to je vječnost koja stoji pred nama. Bog je

čovjeka stvorio kao svoga prijatelja, a evo, milošću i spasenjem Isusa Krista i snagom njegova

križa i uskrsnuća, mi postajemo dionici njegove nebeske proslave, dionici njegove božanske

naravi, mi u potpunosti uživamo blagodati njegova kraljevstva koje već započinje ovdje, na

zemlji, a ostvaruje se u potpunosti u vječnosti.

Što nam je činiti? Jednostavno, slijediti njega. Želimo li biti dionici njegove kraljevske slave i

njegova kraljevanja, trebamo ići njegovim putem. A Isus je bio poslušan svome Ocu sve do

smrti na križu. Isus je u potpunosti ljubio svakog čovjeka i svoga nebeskog Oca. Isus je praštao

i cariniku i bludnici, pa čak je i već spomenutom razbojniku na križu izrijekom obećao dioništvo

u svojemu kraljevstvu. Zato, nećemo se smatrati nesretnima i izgubljenima, pogode li nas ove

ili one nevolje i nedaće, dogodi li nam se da nas nepravedno optužuju, da nam okreću leđa naši

najbliži, da se zlonamjerno izvrću sve naše dobrohotne riječi i djela iz ljubavi učinjena. Jer, nije

nam važan ljudski sud i mjesto u ljudskoj povijesti. U jednostavnosti srca želimo biti vjerni

Kristu i njega slijediti, vršeći zapovijedi i čineći dobro. Sve drugo je od drugotne važnosti.

U Očenašu molimo Dođi kraljevstvo tvoje. Molimo Gospodina da svojim životom doprinesemo

da Božje kraljevstvo zavlada već danas, ovdje na zemlji, da bi se moglo u svom savršenstvu

ostvariti u vječnosti. Molimo da među nama i u našim srcima bude Božje kraljevstvo, kako veli

današnja molitva Crkve, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo

pravde, ljubavi i mira.

295

III.

Mi smo od tvoje kosti

Židovski način izražavanja posve je plastičan, upravo ga čovjek osjeti među prstima. Tako

danas u prvom čitanju narod dolazi k Davidu i nudi mu kraljevsko dostojanstvo riječima: „Evo

mi smo od tvoje kosti i od tvojega mesa.“ Tako oni u njemu gledaju same sebe, a on u njima

prepoznaje sebe kao njihovog kralja. Jedno su. On, kralj, i oni, židovska plemena.

Upravo na takav način gledamo Krista kao svoga kralja, onoga koji je postavio svoj šator među

nama i koji nam je u svemu sličan, osim u grijehu. Poslanica Kološanima danas veli kako smo

mi dionici svetih, kako smo dionici kraljevstva Krista koji je slika Boga nevidljivoga. I to je taj

prelijepi, veličanstveni i nikad do kraja shvatljivi most: u Kristu, Bogu i čovjeku spaja se

nebesko sa zemaljskim, čovjek ulazi u Božju obitelj, postaje dionikom nebeske proslave Isusa

Krista. Tko to može do kraja pojmiti?

No, prisjetimo se, kada je Krist bio nazivan kraljem? Današnje nam evanđelje predstavlja Isusa

na križu gdje su se Isusovi neprijatelji naslovom „kralj“ htjeli Isusu narugati. Pa ipak, Isus ne

niječe da je kralj. To je rekao Pilatu, to na posredan način govori i raskajanom razbojniku

obećavši mu mjesto u svojem kraljevstvu.

Samo to je naš put. Drugoga nema. Put Isusa Krista. Kao što je on bio pun Duha Svetoga, tako

je i u nama pečat Duha Svetoga po sakramentima krsta, potvrde i euharistije. Kao što je Krist

jedno s Ocem, tako smo i mi (unatoč naših slabosti) po Kristu jedno s njime snagom Kristovih

otajstava. Prema tome - sada dolazi ono što nam nije lako prihvatiti! - mi smo također dionici

patnja i nevolja Isusa Krista. On to neuvijeno govori: „Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako

su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati“ (Iv 15,20).

U tome je smisao cjelokupnog našeg života. Mi smo već sada jedno s Kristom, već smo sada

dionici njegova kraljevstva, već mu i sada s punim pravom možemo reći: Evo mi smo od tvoje

kosti i od tvojega mesa, već sada u sebi nosimo živu sliku Kristovu, jer smo krist-jani. Naše

kršćanstvo nije prvenstveno u podvrgavanju nekim moralnim načelima, nego u suobličavanju

Kristu. Zato se i ne čudimo ako, poput njega, prolazimo kroz najrazličitije nevolje i patnje. Ne

samo patnje zbog bolesti, starosti, oskudice, nego možda još mnogo više zbog nepravdi koje

trpimo, zbog nerazumijevanja, tjeskobe, svakodnevnih strahova i nedoumica. No, ne bojimo se.

Jer, Kristu smo slični i u patnji i u proslavi. Baš kao to svjedoči apostol Pavao: „U naporima -

preobilno; u tamnicama - preobilno; u batinama - prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često.

Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom

kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu“ (2 Kor 11,24-

25).

Takav je, dakle, naš kralj: krotak, miroljubiv, čovjekoljubac, patnik, Sluga Božji, ponizan do

smrti na križu. Takvi bismo i mi htjeli biti, baš kako nas apostol sokoli: „Vjerodostojna je riječ:

Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati“ (2 Tim

2,11-12).

296

D.

Svetkovine

297

PRESVETO TROJSTVO

I.


Današnja svetkovna Presvetog Trojstva pobuđivala je u prijašnjim vremenima potrebu da se

propovijeda i sluša o toj tajni – tajni da je jedan Bog, a ipak tri božanske osobe. Teologija –

gotovo da bismo rekli – po službenoj dužnosti proučava ovu tajnu naše vjere, a mnogi su se

potrudili i razumjeti je u što većoj mjeri i onda je i drugima tumačiti. Međutim, tko može

zvijezde prebrojiti, tko može dokučiti krajeve svemira? Tko bi to mogao Boga spoznati i

razložiti? Nitko, naravno. Pa ni najumniji teolozi. Međutim, Bog nam se u Isusu Kristu otkriva

i razotkriva. Bolje rečeno, Bog nam otkriva kakav je s nama i među nama, kakav je zbog nas i

radi nas. Bog nam se pokazuje kao trojstven koliko i ukoliko djeluje za naše spasenje. Pa i tada

Bog ostaje dubokom tajnom kojoj se samo možemo duboko klanjati. Danas bismo u ovom

euharistijskom slavlju htjeli Bogu zahvaliti za sve ono što jesmo i na što smo pozvani i zamoliti

ga da nas učini dostojnima svoje milosti, a na poseban način dostojnima ove euharistije.

Gospodine, Oče nebeski, stvorio si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!

Kriste, Sine Božji, svojom smrću i uskrsnućem izbavio si nas od robovanja grijehu i otvorio

nam pristup kraljevstvu Božjem. Kriste smiluj se!

Gospodine, sveti Oče, ti nam u obilju daješ Duha Svetoga koji nas posvećuje i čini tvojim pravim sinovima i kćerima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Duboko u sebi svi smo mi djeca i neke ćemo stvarnosti najlakše razumjeti upravo iz primjera

dječjeg ponašanja. Ja kao župnik redovito imam priliku gledati oduševljenje novih ministranata.

Nakon prve pričesti mnogi se prijavljuju za ministrante i onda budu silno ponosni da oni mogu

posluživati oko oltara, da mogu nositi bogoslužne predmete, da mogu – kao veliki! – biti

najbliže oltaru. Ono što prije nisu mogli, ono što je bilo samo za neke izabrane, sada se daje

njima! Ili, pomislimo kakav je to osjećaj kada novi profesor po prvi puta uđe u profesorsku

zbornicu, kada novi liječnik bude primljen kao uvaženi kolega u društvo liječnika… Ipak je to

poseban osjećaj: čovjek ulazi u nešto o čemu je prije samo maštao. A sada, evo, oni koje je

smatrao velikim autoritetima primaju ga u svoje zajedništvo i prihvaćaju kao kolegu. Mlađega,

ali, ipak, kolegu.

Upućivat će vas u svu istinu

Iako je Bog naš Stvoritelj, iako je on iznad svega, on čovjeka od samih početaka uzima za svoga

prijatelja. Eno, već u edenskom vrtu Bog čovjeka poučava koje je stablo opasno po život.

Kasnije, tijekom povijesti prvih ljudi i tijekom povijesti Izabranog naroda Bog uvijek šalje

izabrane ljude i proroke da ljudima govore o Božjoj ljubavi i da ih upućuju kako trebaju živjeti

da bi stvarno bili sretni. Konačno, nakon Kristove smrti i uskrsnuća Otac šalje svoga Duha koji

Kristove vjernike upućuje u svu istinu. Tako smo danas u evanđelju čuli kako Isus govori

svojim učenicima: "Kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti

sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi." To znači da nam je

stvarno dano da razumijemo što je Božja volja, odnosno, što je dobro za nas i za naše konačno

i pravo spasenje.

298

Imamo u vjeri i pristup u ovu milost

U prapočetku, u činu stvaranja, Bog veli: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude

gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze

po zemlji!" Bog se prema čovjeku postavlja kao Otac, jer nas, kako smo čuli, stvara na svoju

sliku, sebi slične. On jest naš Stvoritelj, ali nas, stvorene, uzima u svoju obitelj i – u Isusu Kristu

– čini nas dionicima svoje svetosti i svojega božanskoga života, to jest " (po Kristu) imamo u

vjeri i pristup u ovu milost". U tome nam smislu Božja riječ po apostolu jasno progovara: "Više

niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji" (Ef 2,19). To je ono što

se po sebi ni jedan vjernik i ni jedan pobožnik ne bi usudio ni pomisliti. Međutim, Božja nam

riječ to svjedoči i Kristovo nam otkupiteljsko djelo to jamči: od Boga dolazimo, u Bogu živimo

i samo u njemu nalazimo svoj puni smisao, jer nas je on za sebe stvorio. Mi, naravno, ne

možemo pojmiti kako to čovjek, stvorenje, može ući u Božju obitelj, ali vjerujemo Božjoj riječi

i njegovoj milosti.

Kršćanin – slika Božja

Isus govori svojim učenicima o Duhu Svetome: "Od mojega uzima i – navješćivat će vama".

Ako nas je Bog i stvorio na svoju sliku, po Isusu Kristu, snagom Duh Svetoga po svetima

sakramentima čovjek stvarno ulazi u Božju obitelj i postaje slikom Božjom ovdje na zemlji.

Tako danas zapravo slavimo dvostruko otajstvo: otajstvo Božje veličine u njegovoj trojstvenosti

i otajstvo Božje slike utisnute u čovjeka. Već ovdje na zemlji čovjek, čovjek kršćanin može i

treba biti živa slika Božja.

Tako se vraćamo na onu sliku od početka. Kao što je čast mladom profesoru po prvi puta ući

kao punopravan član u zbor profesora, tako je to za njega u isto vrijeme i obveza, baš kao što

je za plemiće vrijedila poslovica: "Plemstvo obvezuje". Mi smo od Boga Oca stvoreni. Krist

nas je otkupio od naših grijeha svojom smrću i uskrsnućem. Snagom tog istog djela spasenja, a

djelovanjem Duha Svetoga mi smo posvećeni da budemo u punom i pravom smislu djeca Božja.

To nas onda i obvezuje da tako i živimo. Apostol nas opominje: "Nekoć bijaste tama, a sada ste

svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite". (Ef 5,8)

Zaključimo. Malo toga možemo spoznati o Bogu, o njegovu bitku i o naravi njegove

trojstvenosti. Znademo samo ono što nam je objavljeno, a objavljeno nam je o Bogu ono što se

tiče nas i našega spasenja. Međutim od svega toga daleko je najvažnije da mi, kršćani, svjesni

velebnih Božjih darova, živimo kao djeca Božja. Baš kao što su toliki sveci doista utjelovljivali

Boga i njegovu ljubav, da i mi tako živimo da budemo živa slika Boga na zemlji sve "dok svi

ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta

punine Kristove" (Ef 4,13). Silan je Bog u svojim djelima. On to s nama i na nama želi i učiniti,

baš kao što je činio u povijesti Izabranog naroda u apostolsko vrijeme, u vremenima prvih

kršćanskih svjedoka-mučenika, u svakom vremenu gdje je Crkva bila i jest pravo Tijelo

Kristovo.

II.


299

Neke stvari u životu ne možemo točno shvatiti niti razložiti, ali ih itekako osjećamo. Na primjer,

može li maleno dijete razložiti i objasniti što je to roditeljska ljubav? Ne. Međutim, itekako

osjeća blagotvorno djelovanje roditeljske skrbi i ljubavi i još više osjeća ako ona zbog bilo kojih

razloga izostane.

Što mi možemo reći o Bogu? Koliko mi Boga razumijemo? Što znamo o njegovoj biti? Malo

toga. ali itekako osjećamo njegovu brigu i njegovu ljubav. Danas slavimo najveću tajnu naše

vjere: Boga jednoga u svojoj biti i trojstvenog u osobama. Gospodin Isus nam je govorio o

spasiteljskom naumu i brižnoj Božjoj ljubavi prema nama. Zato općenito govorimo kako

ispovijedamo vjeru u Boga Oca koji nas je stvorio, u Boga sina koji nas je otkupio i Boga Duha

Svetoga koji nas je posvetio. Da bismo dostojno proslavili ova sveta otajstva, zazvat ćemo na

nas milosrđe Trojedinoga Boga.

Gospodine, ti si nas stvorio, jer si nas ljubio prije postanka svijeta. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si za nas položio svoj život. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti si nam poslao duha Svetoga da nas posvetiš i učiniš dionicima božanske naravi Isusa Krista. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Bog je u nas, između ostaloga, ulio neobičnu strast: strast za znanjem. Po svojoj potrebi da

otkriva nove i nove zakonitosti i da sklapa nove strojeve, čovjek je sebi olakšao život. Sve to

danas vidimo kao razvoj tehnike i medicine. I sve nam je to veoma korisno. Međutim,

čovjekova se znatiželja ne ograničava na korisnim i iskoristivim iznašašćima. Evo, čovjek

velikim marom i silnom zauzetošću istražuje daleka nebeska tijela koja su od nas udaljena

stotinama i milijunima godina svjetlosti. To su razdaljine koje sigurno nikad nećemo doseći, jer

znamo, ništa se na ovome svijetu ne može kretati brže od svjetlosti. Pa ako je neka zvijezda

udaljena milijun godina svjetlosti… A ipak nas zanima. Jako nas zanima što ima tamo.

Ali sada ne možete nositi

A što je tajanstvenije od Boga? Ta od njega je sve, pa i one zvijezde udaljene milijardama

godina svjetlosti… Tako su ljudi oduvijek razmišljali i zamišljali kakav bi bio Bog, odnosno

bogovi. Redovito je stanovao na nekim uzvišenim mjestima, često puta u ljudskoj mašti imao

ljudsko obličje i ljudske strasti i ljudski način razmišljanja. U Starom zavjetu je pak bilo silno

naglašavano da Bog nije kao čovjek, da ga se ne može ni naslikati ni zamisliti, da je duh. Pa

ipak… nije da ljudi i dalje nisu bili znatiželjni. Danas Isus veli: Još vam mnogo toga imam

kazati, ali sada ne možete nositi. Rekao je to apostolima prije nogo što je na njih sišao Duh

Sveti. To na neki način Isus govori i nama danas. U ovome svijetu neke stvari nikad nećemo

razumjeti. Ne radi se tu, naravno, samo o tome da mi ne možemo razumjeti Božju Bit. Mi vrlo

često ne razumijemo ni ovaj svijet, ni svoje bližnje, pa ni same sebe. nNe možemo razumjeti

što nam je bilo, da smo ono prije učinili toliku glupost, ne možemo razumjeti zašto dobri ljudi

stradavaju a oni gori – kako se to nama čini – napreduju i uspijevaju. Koji oputa smo doista

nesretni što ne možemo razumjeti vlastitu djecu, koji oputa nas izuzetno ljuti politika i strana i

domaća… Ne možemo shvatiti. Zato je dobro da budemo ponizni. Neke stvari ne razumijemo

i vjerojatno nećemo na ovome svijetu nikad razumjeti. Ali zato vjerujemo da Bog vidi, da Bog

zna, da Bog na nama nedokučiv način svime upravlja i da Bog, kako se to zgodno kaže, po

krivim crtama pravo piše. Zato i danas s ljubavlju slavimo trojstvenoga Boga svjesni d malo

toga razumijemo, ali d osjećamo svu brižnost i svu ljubav Božju.

300

Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu

No evo, nakon šutnje u Starom zavjetu, Isus progovara o samom Bogu. Govori nam o svome

Ocu govori nam i o Duhu Svetomu, pa i o sebi kao Sinu Božjemu. Evo nam Trojstva! Isus nam

progovara o trojstvenosti samoga Boga pod vidom našega spasenja. Redovito naglašavamo da

nam Isus nije govorio o Presvetom Trojstvu tek da bi zadovoljio našu znatiželju: ako poznajemo

zvijezde, da onda poznamo i Boga… Ne. Isus govori o tome što je Bog za nas učinio. Isus

govori o Bogu pod vidom našega spasenja. Pa onda progovara kako nas je Bog Otac s ljubavlju

stvorio. Kako nas i nakon našega grijeha nije odbacio. Kako je svome narodu slao proroke.

Konačno, veli Novi zavjet, Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo

grešnici, Krist za nas umrije (Rim 5,8). Zatim Isus progovara o tome kako je Bog poslao svoga

jedinorođenoga sina da postane čovjekom i da nas spasi svojim predanjem i svojom

poslušnošću. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

(Iv 3,17). Isus polaže za nas svoj život, jer nas ljubi. Veli: Veće ljubavi nitko nema od ove: da

tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji. (Iv 15,13-14) I sada, da bismo i mi

bili ne samo njegove smrti, nego i njegova uskrsnuća, Krist nam od Oca šalje Duha Svetoga,

koji nas, snagom svetih sakramenata uzdiže u Božje posinaštvo, čini nas djecom Božjom.

Vidjeli smo kako su u počecima Crkve apostoli činili velika i silna djela o Duhu Svetom kojeg

su primili. Taj Duh i danas djeluje u Crkvi i u svakom pojedinom od nas, posebno po molitvi,

po sakramentima, po bogoslužju Crkve. Tako, na osnovu Novoga zavjeta znamo da nas je Bog

Otac stvorio, te da nas on po svome utjelovljenom sinu spašava, da bi nas snagom duha Svetoga

uzeo u svoju božansku obitelj, kao dionike božanske naravi Isusa Krista. Mi poznajemo

Trojstvo samo u onoj mjeri što je ono za nas učinilo, mi znamo kako trojstveni Bog djeluje

prema nama. A silno Božje bogatstvo – tko bi to dokučio? Zato danas samo možemo

zahvaljivati Bogu za sve što je za nas učinio, što i danas čini i za ono što u vječnosti pripravlja

za sve koji ga ljube.

On će mene proslavljati

Za Duha Svetoga Isus, konačno, veli: On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i

navješćivati vama. Rekli bismo, ipak naziremo Božju bit, njegovu osnovnu osobinu: Bog je

ljubav. To je ono što nam Duh daje, to je ono po čemu smo Bogu slični, to je ono po čemu

postajemo dionici božanske naravi Isusa Krista. Tko na ovome svijetu poznaje Boga? Onaj tko

ljubi. Jer Bog je ljubav. Kad god čovjek primi malenoga i slaboga, kad pomogne siromahu, kad

utješi tužna, posavjetuje dvoumna, kad oprosti nasilniku, ukratko, kad prema bližnjima postupa

onako kako prema njima postupa Bog, kad u svakom čovjeku, posebice potrebitu čovjeku vidi.

Dao Bog da milost, ljubav, milosrđe i spasenje trojedinoga Boga bude nazočno i djelatno po

kršćanskom životu svakoga pojedinoga od nas.

III. Sada ne možete nositi

U odgoju djece važna je postupnost. Ono što se djeci tumači treba biti primjereno njihovoj dobi

i njihovoj sposobnosti shvaćanja. U suprotnom bi učenje za djecu bilo veoma naporno i

uglavnom beskorisno, a učitelju bi donosio samo razočaranja. Tako su i ljudi tijekom povijesti

bili, rekli bismo, u „školi Božjeg objavljivanja“. Pa ni nama danas nije uvijek lako razumjeti

Stari zavjet niti sliku Boga koja se tamo susreće. Koji puta je Božji lik nekako isuviše „ljudski“.

Eno, Bog se ljuti, ljubomoran je, osvećuje se na djeci do ne znam kojega koljena, usmrćuje

301

egipatske prvorođence zbog tvrdoglavosti njihova glavara... Tu su i nama neobične odredbe,

kao npr. o mnogoženstva ili otpuštanju žena... Za otpuštanje žena Isus veli da je to Bog starim

Židovima dopustio „zbog tvrdoće njihova srca“. Čini mi se da upravo u tom kontekstu trebamo

razumjeti i današnje evanđelje. U današnjem odlomku Isus, govoreći o Božjem naumu spasenja,

veli: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi“. Slično i Pavao govori kako je u

početku svoju zajednicu „mlijekom hranio“, jer još nisu bili kadri žvakati tvrde hrane.

Upravo je tako Bog i postupao. Malo po malo otkrivao je svoj lik, onoliko koliko je njegov

narod to mogao razumjeti. Sve se više i više nazirao lik Boga strpljivog, dobrog, Boga

čovjekoljupca. I, konačno, Bog nam progovara u svome Sinu koju postaje jednim od nas, nama

u svemu jednak osim u grijehu. Isus, Božji Sin, postaje našim Spasiteljem i otkupiteljem On

nam predstavlja i najavljuje i Duha Svetoga koji dolazi od Oca i Sina. Tako smo mi ljudi mogli

zaviriti u Božji nutarnji život, u zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Apostol Ivan nam zatim

nadahnuto govori kako je ljubav osnovno načelo Božjeg bitka i osnovni zakon svemira.

Kad je Isus govorio apostolima, oni toga svega još nisu mogli razumjeti. Nije im bilo jasno da

je Isus pravi Božji Sin, nisu mogli pojmiti da je Bog u svojoj ljubavi i u svom djelovanju

trojstven. Oni su tek nešto nazirali. Sve su se Isusove riječi u njim slagale kao sjeme koje će tek

jednoga dana proklijati i donijeti rod. Već znamo: trebalo je da dođe Duh Sveti, pa da onda

razumiju.

A mi? Koliko mi razumijemo sami sebe; koliko razumijemo svoj odnos prema Bogu i

bližnjemu? Koliko mi stvarno razumijemo svoj život i onaj drugi život kojem se nadamo? [to

mislimo, koliko nam je Bog od svoga obilja objavio? Doista, tko zna kako ćemo se i koliko

začuditi, i zanijemiti kada jednoga dana u svoj punini vidimo Boga i Božji svijet „licem u lice“!

Naše je znanje djelomično. Naše spoznanje ograničeno. Naš je pogled otežao i priljubljen je uz

ovu zemlju. Ne brinimo se. I nama Isus govori: „Sada još ne možete nositi.“ Kao što je Bog

polagano vodio svoj narod i sve više i više otkrivao svoje lice, tako se i u mom osobnom

duhovnom životu Bog meni otvara onoliko koliko već mogu nositi. Doista, toliko puta ne

razumijem zato se meni ovo ili ono moralo dogoditi, zašto baš u tome razdoblju moga života.

Iz dana u dan otkrivan što Bog od mene iz koraka u korak traži. Malo toga znadem. Međutim,

ono najvažnije, ono bitno znam: Bog me ljubi. Bog me spašava u Isusu Kristu. Bog me

posvećuje i prosvjetljuje po Duhu Svetom. Bog me poziva u svoje trojstveno zajedništvo. U

nama, dakle već sada bukti božanski život. I već se sada radujemo potpunoj objavi Božje slave

kad ćemo ga gledati „licem u lice“.

302

TIJELOVO

I.


Danas Crkva na poseban način stoji pred tajnom. Naime, svake nedjelje i na svakom

euharistijskom slavlju mi slavimo veliko otajstvo – Krista koji je u svom vazmenom djelu

spasenja živ i djelatan upravo po tome slavlju. U svetoj se misi ostvaruje među nama Kristovo

spasenje. Višestruka je to tajna: tajna Božje ljubavi, tajna Kristove vjernosti i predanosti, tajna

spasenja po Kristovoj smrti i uskrsnuću, a na poseban način tajna je to kako se to čudesno djelo

Božjega spasenja sažima i ostvaruje među nama u slavlju euharistije. Nije stoga čudo da je

osnovni stav vjernika klanjanje. Razumjeti ne možemo, ali srcem osjećamo Božji prolaz i stoga

se u zahvalnosti klanjamo Bogu. Danas bismo na poseban način htjeli proslaviti ovo uzvišeno

otajstvo euharistije. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nas učini dostojnima ovoga slavlja.

Gospodine, ti si u žrtvi svećenika Melkisedeka nagovijestio žrtvu Novoga saveza. Gospodine, smiluj se!

Kriste ti si u svojoj muci i uskrsnuću ostvario savršeno bogoštovlje. Kriste smiluj se!

Gospodine, i sve naš otajstvom euharistije činiš dionicima proslave Isus Krista. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Što rade ljudi kada žele iskazati neki svoj osjećaj ili misao? Služe se znakovima. Ljubav i

prijateljstvo izražavaju se na mnogo načina. Tako čestitka za blagdane nije tek običan komad

papira i neki mali poklon ne mjeri se u njegovoj tržišnoj vrijednosti. Buket cvijeća, stisak ruke,

ljubazno pismo – sve je to znak onoga dubokog što čovjek u sebi ćuti. Tako se i Bog služi

znakovima da bi nam pokazao svoju očinsku ljubav. A danas, na svetkovinu Tijelova, dok

stojimo pred tajnom euharistije, Isus nam stavlja pred oči znak – čudesno umnažanje kruha.

Podajte im vi jesti

Čuli smo što se dogodilo. Narod koji je slijedio Isusa bio je izvan naseljenog područja a dan je

već bio na izmaku. Apostoli su već bili zabrinuti i rekli su Isusu da otpusti mnoštvo, da si nešto

može kupiti za jelo. Međutim, Isus odgovara: "Podajte im vi jesti!" Apostoli su se snebivali.

Bilo je preko pet tisuća muškaraca, a apostoli su imali tek pet kruhova i dvije ribice. Evo, to je

ono što nam dana Isus želi reći. Mi imamo, slikovito govoreći pet kruhova i dvije ribice. U

ljudskim očima to je malo. Kada treba nekome pomoći bilo materijalno bilo duhovno, nije li

uvijek premalo ono što imamo? Tako čovjek zapadne u uvjerenje da i ne vrijedi nešto

pokušavati, jer, što tu može pomoći jedan običan čovjek? Tko može utješiti tužnoga, tko može

ispraviti svjetske nepravde, tko može izliječiti bolesnoga? Reklo bi se: "Premalena je naša

snaga". Međutim, pogledajmo, u povijesti su toliki maleni, slabi, obični ljudi učinili

veličanstvene stvari. Kakvu je posebnu mudrost posjedovao apostol Petar? Pa ipak je snagom

Božjom postao temeljem Crkve. Kakvu je posebnu mudrost i silu imao sveti Franjo? Pa ipak je

obilježio i svoje vrijeme i stoljeća koja su došla iza njega. Kakvu je to snagu imala blažena

Majka Tereza? Pa ipak je, uz pomoć svojih suradnica, pokazala i iskazivala toliko ljubavi onima

kojima je ona bila najpotrebnija. Očito je iz tolikih primjera velikih Božjih ljudi da Bog čovjeku

303

daje toliku milost i snagu da može činiti ono što za obične ljudske sile izgled nemoguće, upravo

kako Isus rado govori: "Ljudima je to nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće!"

Blagoslovi i razlomi

Valja zapaziti što se kasnije zbilo. Isus je uzeo kruhove i ribe, pogledao na nebo, blagoslovio,

razlomio i davao učenicima da razdijele. I za sve je bilo dovoljno! Eto ključa uspjeha. Molitva

i blagoslov zalog su uspjeha. Čovjek koji blagoslivlja, koji zahvaljuje Bogu, koji zaziva Božju

milost, taj čovjek nalazi, njemu se otvara ono što izgleda nemoguće. Danas olako zaboravljamo

važnost i snagu molitve, olako zaboravljamo da čovjek, uza sav svoj potreban trud, treba

pouzdanje staviti u Boga.

Nakupilo se dvanaest košara

I dogodilo se čudo, čudo u izobilju. Ne smo da je za sve bilo dosta, nego je preteklo dvanaest

punih košara. Upravo se tako događa u našem životu. Kada smireno, s pouzdanjem s molitvom

i blagoslivljanjem Boga nešto zamolimo i za nečim idemo, od Boga to i dobijemo. Možda ne

na način kako smo mi to zamislili, možda ne u trenutku kada smo mi to očekivali, ali dobijemo.

U prvi mah možemo biti i razočarani, "jer nam se molitva nije uslišala", međutim, dobivamo,

itekako dobivamo! Dobivamo u izobilju. Evo nam primjera najizvrsnijega! Isus je prije svoje

muke žarko molio svojega Oca da ga, ako je moguće, mine pregorka čaša muke i smrti. Otac

ga, naizgled, nije uslišao. Isus je morao umrijeti. Ali gle, Isusa, poslušna do smrti na križu (jer

je rekao da se treba vršiti volja Očeva), toga Isusa je Bog preuzvisio nad sve stvoreno i postavio

ga sucem živih i mrtvih. Isus je u svojoj tjeskobi molio za ovozemni život, a Otac mu je dao

neizrecivo više. I upravo po tome kako je Isus rekao da se treba vršiti Očeva volja, a ne njegova,

Isusova, upravo po tome Isus nam je primjer i putokaz, Bog nam daje mogućnost da činimo

dobro, Bog nas poziva da ga blagoslivljamo i iz njegove ruke prihvaćamo ono što nam daje. U

tome slučaju dobit ćemo obilno i preobilno: "mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će

se u krilo vaše" (Lk 6,38), veli nam Isus.

Umnažanje kruha – slika Euharistije

Ovo čudo umnažanja kruha, slika je onog najvećeg dara koji Isus daje ljudima – njegova Tijela

i Krvi u euharistijskom slavlju. Sve što Bog za nas čini, sve najbolje što nam Bog daje, sve

najuzvišenije što Bog za nas pripravlja sažeto je u tome čudesnom otajstvu. U euharistiji krije

se otajstvo Krista umrlog i uskrslog, Krije se otajstvo našega odabranja i posvećenja, krije se

otajstvo našeg odabranja i određenja za vječnu slavu. I zato, ako nam se čini da nas Bog nekad

ne uslišava i da nam ne ide onako kako mi mislimo da bi nam trebalo ići, sjetimo se da nam je

Bog u Kristu zapravo sve darovao. Veli nam Pavao: "Ta (Bog) ni svojega Sina nije poštedio,

nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?" (Rim 8,31) A upravo

toga Krista darovanoga i za nas predanoga slavimo u euharistiji i blagujemo kao Kruh života.

Neka nas Gospodin učini vrijednima toga dara.

II.


Nakon što smo prošle nedjelje proslavili veliku tajnu naše vjere, Presveto Trojstvo, slavimo

danas tajnu i otajstvo euharistije. Vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, otajstvo po

304

kojem smo spašeni, to vazmeno otajstvo prisutno je i ostvaruje se u svakoj svetoj misi, tako da

kruh postaje pravo Tijelo Kristovo, a vino prava njegova Krv. Ta je hrana i to je piće sakrament

Kistove prisutnosti i Kristovog spasenjskog djelovanja. Na svakoj svetoj misi slavimo ovu tajnu

– Krista nazočnog pod prilikama kruha i vina, a danas na poseban način želimo tu tajnu

proslaviti. Zato ćemo na početku zazvati na nas milosrđe Gospodnje, da bismo bili dostojni

ovih svetih otajstava.

Gospodine, ti si u Starom zavjetu pashalnim janjetom nagovijestio konačno sasenje u svome

Sinu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si Janje Božje koje oduzima grijeh svijeta. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i danas u svakoj svetoj misi obnavljaš i ostvaruješ veliko otajstvo našega spasenja – smrt i uskrsnuće svoga Sina. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U neki teškim prigodama koji puta nas se čini da ništa ne možemo učiniti. Doista, što može

netko od nas učiniti da bi prestao rat i nasilje u nekim zemljama? Što može učiniti bilo tko od

nas da u Hrvatskoj bude manje rastava, manje nasilja u obiteljima? Može li neki pojedinac među

nama učiniti nešto da u nas nestane ovisnosti o drogama i o klađenju? Jedni će reći da smo mi

mali ljudi i da jednostavno nemamo mogućnosti nešto mijenjati, dok će drugi reći da nije

nikakvo rješenje stajati prekriženih ruku. Nije lako odgovoriti na ova pitanja.

Otpusti svijet…

Tako se nešto dogodilo apostolima na rubu pustinje. Veliko je mnoštvo slijedilo Isusa, slušalo

njegovu riječ i divili se čudesima koja je činio. Međutim, dan je već bio na izmaku. Bili su

udaljeni od naseljenih mjesta. A mnoštvo je bilo poveliko. Među njima su bili i žene i djeca.

Tko zna što su toga dana uopće jeli (toliko je očaravajuća bila riječ Isusova!). I onda apostoli

trijezno upozoravaju Isusa: Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se

sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju. Neko s pravom može primijetiti: kako to

apostolima nije palo na pamet, da Isus može učiniti čudo, kad je već tolika čuda prije toga

učinio? Netko će drugi ipak ustvrditi da su apostoli postupili razborito. Ljudi još imaju vremena

pronaći sklonište i hranu u okolnim selima i zaseocima. Kako god bilo, apostoli nisu razmišljali

dalje od onoga što im je izgledalo očito. Oni ne mogu ništa učiniti da nahrane toliko mnoštvo.

Tako i mi koji puta okrećemo glavu od nekih teških okolnosti, prema onome što sbi rekli

Zagorci: Ne bi' se štel mešati. Pa kada u svojoj obitelji vidimo da netko tone u neku ovisnost,

ne želimo ulaziti u tuđe živote. Onda vidimo da su poremećeni odnosi u obitelji… Tko bi u to

zalazio! Vidimo čovjeka u potrebi i pomislim: ima nadležnih koji se za to trebaju brinuti…

Otpusti svijet, neka pođu…

Podajte im vi jesti

A Isus mirno veli: Podajte im vi jesti. Apostoli u udu odgovaraju: Nemamo više od pet kruhova

i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod. A Isus želi upravo to naglasiti.

Naravno da apostoli nemaju moć nahraniti to silno mnoštvo. Ali nisu bez ičega. Imaju pet

kruhova. Imaju pet ribica. Konačno, ako se organiziraju, mogu otići i kupiti hrane za sve. Dakle,

nemaju baš razloga reći da su posve bespomoćni.

To nam danas Isus želi reći. Ne možemo mi preokrenuti svijet. ali nešto možemo učiniti. Evo

nam za primjer svetoga Franje. U njegovo vrijeme crkveni službenici – biskupi i svećenici –

305

nisu baš uvijek bili primjer skromnosti. Naprotiv, koji puta su živjeli kao velikaši i moćnici

ovoga svijeta. Kad je Franju osvojila ljepota evanđelja i kad je vidio Crkvu u kojoj živi, što je

mogao učiniti? Organizirati revoluciju? Kandidirati se za biskupa i papu? Organizirati pobunu

vjernika? Ne. Sveti je Franjo jednostavno odlučio učiniti sve da on živi po zakonima evanđelja,

pri čemu je osobito naglašavao siromaštvo. Time je zorno pokazivao kako ne živi čovjek samo

o kruhu. Uskoro su mu se pridružili i drugi. Nastao je tako franjevački red. Red koji je ipak

preobrazio Crkvu. A sve je počelo s jednim čovjekom, Franjom, koji nije rekao kako se ništa

ne može učiniti. Ni od nas nitko ne traži da dižemo revoluciju. Traži se prvenstveno da mi

svojim životom pokažemo da živimo kao kršćani. Traži se da činimo obične, svakodnevne male

stvari. Lijepa riječ susjedu, obična pomoć i usluga namjerniku, strpljivost s grešnima i

slabima…

Jeli su i svi se nasitili

Upravo se to dogodilo s apostolima. Vidjeli smo. Isus je blagoslovio kruh i ribe, dao učenicima

da posluže mnoštvo. I za sve je bilo dovoljno hrane. Evo, to je način. Isus uzima hranu, on je

blagoslivlje i on daje da se razdijeli. Tu se udružuje Božja sila i čovjekovo djelovanje. Tu je

ključ djelovanja kršćana. U nama je Božja snaga, u nama je sila Duha Svetoga. I što je

najvažnije, za nas koji smo na misi, euharistija je ona sila i snaga koja nas pokreće. Bog djeluje

u nama i po nama. Suradnici smo Božji, Božja ljubav je vidljiva i djelana u ovome svijetu

upravo po kršćanima koji se hrane euharistijom.

Danas slavimo tajnu Krista euharistijskoga. On nas je spasio svojom smrću i uskrsnućem i to

se spasenje ostvaruje među nama dok slavimo euharistiju. Zato i primamo od te hrane da bi

Kristovo spasenje u nama i po nama bilo trajno prisutno i djelatno u ovome svijetu. Varamo se

ako mislimo da malo toga možemo učiniti. U nama se Božja sila i Božja snaga. Mi rezultate

Božje milosti po nama i u nama možda nećemo vidjeti. ali oni su tu. Kao što je Krist pozvao

svjetlu vjere tolike ljude propovijedanjem i djelovanjem svetih apostola, to se i danas događa i

treba događati po svima nama.

Zato, budimo odvažni. Budimo hrabri. Budimo radosni. Bog je po Kristu pomirio svijet sa

sobom, Bog pobjeđuje zlo i grijeh. A u tome smo i mi njemu maleni ali važni suradnici.

III.

Podajte im vi jesti

Ljudi se često znaju ljutiti kad im pri nekom poslu dijete želi „pomoći“. Malo je onih koji imaju

strpljenja s dječjom sporošću i neupućenošću. Radije će sve sami napraviti. A oni koji imaju

strpljivosti raditi zajedno s djetetom vidjet će da im je to oduzelo više vremena nego da su sami

nešto napravili, ali ostaje dvostruko zadovoljstvo: zadovoljstvo starijega da je neka znanja

prenio djetetu i zadovoljstvo djeteta da je nešto naučilo i bilo od koristi. Sjećamo se iz

djetinjstva kako su nam bili dragi upravo ti ljudi koji su pokazali takvu strpljivost s nama.

U čudesnom umnažanju kruha i ribica prikazana je upravo takva strpljivost Božja s nama.

Prikazat ćemo taj događaj u tri slike.

306

Prva slika. Veliko mnoštvo svijeta (Luka govori o pet tisuća muškaraca) na rubu pustinje sluša

Isusa. Dan je na izmaku. Apostoli su se zabrinuli za njih i vele Isusu da ih otpusti, da si mogu

kupiti hrane. Isus veli: „Podajte im vi jesti!“ Apostoli se ispričavaju kako imaju samo pet

kruhova i dvije ribice: kap vode u moru potreba. Međutim, Isus ne dopušta da učenici prebacuju

odgovornost na nekog drugog.

Druga slika. Isus blagoslivlja kruhove i ribice. Zaziva Božji blagoslov. Zna da čovjek ne može

ništa dobro učiniti Bez Božje pomoći. I Božjim blagoslovom hrana se umnožava.

Konačno, treća slika. Apostoli dijele. I svi dobivaju, silno mnoštvo svijeta, tako da je čak hrane

i preteklo.

Evo i nas u sve tri slike. Ni nama Isus ne dopušta da odgovornost prebacujemo na druge. Veli

nam: „Podajte im vi jesti!“ Isus traži od nas ne da se zgražamo nad nepravednim strukturama,

nad bezdušnim pojedincima, nad licemjernom svjetskom politikom. Isus nas jednostavno

poziva da svaki od nas učini ono što je stvarno u njegovim mogućnostima. Da hrabro uđemo u

poduhvat da pomognemo čovjeku u nevolji. A ta pomoć može biti i lijepa riječ i stisak ruke, i

odvojeno vrijeme i posjet u kriznom trenutku. Isus ne želi da mi mudrujemo kako je pojedinac

sam kriv za stanje u kojem se našao. Isus je uporan: „Podajte im vi jesti!“ Onaj tko želi, taj će

vidjeti i gdje i kako.

Drugo, Isus blagoslivlje hranu. Eto, to je ono po čemu se kršćanin razlikuje od nekog

humanitarnog djelatnika. Kršćanin sve to čini s Bogom, potaknut Božjom ljubavlju u snazi

Duha Svetoga. I zato nastoji uključiti taj Božji svijet u svoje djelovanje. Jer inače, kako bi

uspio? Božjom snagom i po Božjem blagoslovu i ono što izgleda nemoguće, postaje mogućim,

baš kao što je po blagoslovu pet kruhova i dvije ribice uspjelo nahraniti toliko mnoštvo.

Treće i najljepše. Nakon što je Isus blagoslovio kruh i ribice, daje svojim učenicima da to

razdijele. I gle, uspjeli su! Doista, ne možemo se oteti ljepoti Isusovog načina djelovanja. Bog

nas uzima za suradnike. Nikad to nećemo do kraja razumjeti. On s nama računa, on daje da

svojim nevještim rukama i mi činimo dobro. Koji put traljavo, koji put manjkavo, koji put

gonjeni željom za vlastitim uzdizanjem, koji puta mrzovoljno, jednom riječju nesavršeno, ali

Isus uporno na nas računa.

Ali kako? Kako bih ja sve to mogao? Snagom Božjeg blagoslova, snagom euharistije koju danas

slavimo i koja nas i danas jača, koja nas čini bogolikima, onima kojima je, u Kristu, sve moguće.

307

UZNESENJE BDM – VELIKA GOSPA

I.


Crkva slavi svoje velikane, svoje svece jer su vjernicima uzor pravoga kršćanskog života i jer

su nam zagovornici na nebu. Međutim, među svim velikanima i među svim svetima najveća je

Marija, Bogorodica. I to ne samo jednostavno zbog toga što je rodila Sina Božjega, nego što

nam je cijelim svojim životnim predanjem uzor vjernice i nasljednice Kristove. Dok

zahvaljujemo Bogu za ovaj lijepi dar Isusove i naše majke, zaprosimo i za nas snažnu Božju

pomoć i na našem životnom putu.

Gospodine, ti si izabrao Mariju, neznatnu svoju službenicu za majku svojega Sina. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si odredio da tvoja majka bude i naša majka. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti si nam Mariju dao kao uzor i kao zagovornicu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U svojoj prostodušnosti vjernik je spreman pomisliti da je veličina i uzvišenost Marije naprosto

u tome što je ona Majka Božja. To je zasigurno ono što je na njoj najvažnije. Međutim, Božja

riječ kao i nauk Crkve želi nam predstaviti Mariji i kao ženu i kao majku i kao vjernicu. Jer,

ako za Isusa velimo da je nama u svemu bio jednak, osim u grijehu, to onda možemo pogotovo

reći i za Mariju. Ona je i kao žena i kao vjernica imala svojih kušnja i svojih poteškoća, ali se

pokazala čvrstom i dosljednom službenicom Gospodnjom. Danas bismo htjeli promotriti

Mariju u tri ključna događaja njezina života: u trenutku svoga izabranja, kad joj je anđeo

navijestio da ima postati majkom Božjom, u trenutku Isusove gorke muke i smrti te u trenutku

njezine nebeske proslave, što danas upravo slavimo.

Blažena ti što povjerova!

Današnje evanđelje prikazuje susret Marije i Elizabete koja se osjeća izuzetno počašćenom što

je Marija pohodi. I hvali Mariju riječima: "Blažena ti što povjerova…" Značajno je to da

Elizabeta hvali Mariju baš zbog toga što je povjerovala, što je povjerovala da će se ispuniti sve

što joj je navijestio anđeo Gabrijel". Prisjetimo se. Anđeo Gabrijel došao je Mariji i navijestio

da treba roditi Sina Božjega. I Što Marija čini? Posvema se podlaže Božjem naumu. Mi ne

možemo znati kakve je ona životne planove imala. Za nju to uopće nije bilo važno. Ona u

potpunosti prihvaća Božji naum. Niti se opirala Božjoj volji, niti se lažnom skromnošću

ispričavala da toga nije vrijedna. Ako Bog to hoće, to je sigurno dobro. I, što je mladim ljudima

slično, povjerovala je da je Bog htio uzeti upravo nju. U njezinim očima zacijelo je bio puno

drugih žena koje su po bilo kakvim drugim osnovama bile i velike, i vrijedne i zaslužne, bilo

svojim rodom, bilo svojim položajem, bilo svojim bogatstvom, bilo svojom učenošću, bilo

svojom pobožnošću. Marija kao skromna djevojka zacijelo nije bila svjesna svoje duhovne

veličine. Njoj je to sve izgledalo tako razumljivo. Pa ipak, kad Bog od nje nešto traži, ona

prihvaća.

Eto nam Marije kao uzora. Koliko god bili vjernici, mi ipak zamišljamo da mi vodimo svoj

život i pokušavamo ga onda nekako urediti prema svojim zamislima. Pri tome – i nesvjesno –

308

posvema zanemarujemo Božju volju i Božje zapovijedi. Da ne idemo u neke posebne primjere,

zar ne da i mi kao vjernici i govorimo i činimo i snujemo ono što se koji puta posvema protivi

Božjim zapovijedima. Ukratko, u nekim se životnim prigodama ponašamo kao da nam je

evanđelje nepoznanica. Božja volja i Božji način razmišljanja daleko su od nas kad je u pitanju

moje dijete, moja karijera, moja zarada, moj užitak…

Neznatnost Božje službenice

Marijina je vjera i njezina je vjernost doživljavaju svoju najveću kušnju pod Isusovim križem.

Uopće nije potrebno posebno objašnjavati što za jednu majku znači smrt vlastita djeteta. Za

Mariju je to moralo biti višestruko strašno. Isus je Pravednik Božji sin, utjelovljenje Božje

milosti i dobrote, on je "prošao svijetom čineći dobro". Nadalje, koliko je god Marija u svoje

vrijeme razgovarala s anđelom, ona je ipak malo po malo otkrivala što znači biti službenica

Gospodnja i što je Božja volja za nju. I ovo je, zacijelo, bila najveća kušnja njezine vjernosti.

Međutim, Marija je ustrajala. Baš kao što je i Isus rekao svome Ocu: "Ne moja, nego tvoja volja

neka se vrši", tako je i Marija ostala vjerna onom svom prvotnom: "Neka mi bude po riječi

tvojoj!" Ostala je čvrsta pod križem. Doživjela je u potpunosti kako su doista neistraživi putovi

Gospodnji i kako čovjek nikada ne može do kraja proniknuti Božje naume. Zato pravi Božji

čovjek – trudeći se oko dobra najbolje što umije – radosna srca prihvaća Božju volju uzdajući

se u njegovu mudrost, u njegovu providnost i iznad svega u njegovu dobrotu.

Svi će je naraštaji zvati blaženom

Na samom početku svoga velebnog poslanja, još prije nego što je Isusa rodila, Marija proročki

progovara, kako smo danas čuli: "Odsad će me svi naraštaji zvati blaženom!" I upravo to danas

slavimo. Nakon svoje smrti Marija je uznesena na nebo. Proslavljena je tako njezina vjera i

njezina vjernost. Molitva Crkve veli kako Bog nije dopustio da trune u grobu ona koja je nosila

Spasitelja svijeta, a mi bismo danas rekli također kako je Bog na takav način proslavio Mariju

i zbog toga da nam pokaže kako doista vrijedi ostati Bogu vjeran, jer je i Bog vjeran svojim

obećanjima.

Upravo se zbog toga radujemo. Veselimo se jer nam je Bog dao divan uzor: Mariju neznatnu

službenicu, Mariju, Bogorodicu, Mariju na nebo unesenu. Po njoj nas Bog potiče i poziva da

mu budemo vjerni, da ustrajemo u dobru unatoč svih poteškoća. Da ustrajemo u službi Bogu i

bližnjemu i onda kada nas pritišću nevolje, pa i onda kad nas pogode snažne kušnje kao što to

mogu biti teška bolest progonstvo pa i smrt naših najbližih. Bogu se sviđa čovjeka upravo po

poniženju uzvisiti i Bog nikada ne želi dopustiti da bismo mi njega dobrotom, vjernošću ili

ljubavlju nadmašili. Svetkovina Marijina uznesenja najbolja je potvrda toga. Neka i nas sve

Gospodin potakne da mu budemo vjerni poput Marije, da bismo se s njom ovdje na zemlji mogli

radovati u Božjoj službi, te da bismo jednoga dana postali i sudionicima njezine nebeske

proslave.

II.

UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE


309

Jedan stari pobožni zapis iz naših krajeva ističe da je Marija početak boljega svijeta. Gdje je

ljudska oholost i neposlušnost Bogu posijala smrt, tamo je Marija po svojoj poslušnosti, ljubavi

i vjernosti započela naše spasenje rodivši nam Spasitelja. Danas slavimo vrhunac toga Spasenja:

Marija je kao prva od svih vjernika nakon svoje smrti uznesena na nebo: Božje se spasene u

njoj u potpunosti ostvarilo. To je ona proslava u koju Bog – Kristovim spasiteljskim djelom i

snagom Duha Svetoga – želi uvesti svakoga od nas. Dok zahvaljujemo Bogu za našu Majku,

Blaženu Djevicu Mariju, htjeli bismo i mi biti vrijedni njegova spasenja i ovih svetih otajstava.

Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti si na počecima čovječanstva navijestio spasenje po svome Sinu rođenu od presvete Djevice. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svoju si majku uzdigao na nebesa iznad svih anđela. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš u nebesku proslavu svojega Sina i njegove bezgrešne Majke. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U svoje vrijeme, kad bi se htjelo pokuditi nekog svećenika da ima veoma duge i opširne

propovijedi, reklo bi se da mu propovijed započinje od Adama i Eve, a završava u diki nebeskoj.

Međutim, danas, na svetkovinu Marijina uznesenja, kao da bi svaki svećenik mogao tako

govoriti i razlagati Božju riječ.

Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.

Danas sveti Pavao krupnim potezima oslikava čitavu povijest spasenja. Veli: Doista po čovjeku

smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi

biti oživljeni. Prvo nam stavlja pred oči Adama, prvog čovjeka. On i njegova žena Eva

odmetnuli su se od Boga, prezreli njegovu zapovijed i time je u svijet ušla bol, smrt, nevolja i

muka. Međutim – sjetit ćemo se! – već u sljedećem odlomku te drevne povijesti Bog najavljuje

spasenje i to po jednoj drugoj Ženi i njezinu Sinu. Bog govori Zmiji koja predstavlja Napasnika,

protivnika Božjeg i neprijatelja čovjeka: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između

roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu. (Post 3,15). Tako

danas veli Pavao: prvi čovjek – Adam – sagriješio je po svojoj neposlušnosti, jer je blagovao

sa stabla života. Drugi Adam – Krist – spasio nas je svojim predanjem na drvetu križa. Evo

kako molitva Crkve uspoređuje Adama i Krista: Sa stabla u raju nikla je smrt, a sa stabla križa

rodio se život; neprijatelj je na drvetu pobijedio i na drvetu bio poražen.3 Nadalje, prva žena,

Eva, sudjelovala je u toj neposlušnosti, a druga Žena, Marija, početak je našega spasenja, jer je

rodila Spasitelja.

Prvina Krist, a zatim koji su Kristovi,

Pavao danas dalje govori: U Kristu će svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a

zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku. I opet nam se ovdje javlja Marija. Krist je prvi

uskrsnuo. On je prvi pobijedio smrt. I odmah nakon njega slijede oni koji su Kristovi. Naravno

da je prva između svih upravo Marija, njegova majka, bezgrešna Djevica, besprijekorna

službenica Božja koja je u svemu vršila volju Božju. Upravo to danas slavimo. Kao što je Krist

pobijedio smrt i uskrsnuo od mrtvih, jednako tako Crkva vjeruje da je Marija nakon svoje smrti

uskrsnula i bila uznesena u istu slavu gdje ju je čekao njezin Sin. Ona stoji u počecima našega

3 Predslovlje blagdana Uzvišenja svetoga križa

310

spasenja, jer je rodila Spasitelja, ali ona nam je primjer i putokaz kamo i mi trebamo dospjeti

po spasenju koje je Krist ostvario. Na Mariji se prvoj u Crkvi u potpunosti ostvarilo Božje

spasenje, ona je ušla u Kristovu nebesku slavu, onu istu slavu koju Bog pripravlja onima koji

ga ljube.

On treba da kraljuje

Počeli smo od Adama i Eve. Čime završavamo? Pavao veli da će svršetak biti, kad (Krist) preda

kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba

da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Prekrasno je ovo čuti. Toliko puta

uzdišemo kako u svijetu nema dovoljno ljubavi, kako nema pravde, kako se tako često uzdižu

nepravda, nasilje, oholost, bahatost, tako da čovjek vjernik počinje sumnjati u Božju brigu i u

Božju sveprisutnost. Ne trebamo se bojati. Na koncu će biti satrto svako nasilje i svaka nepravda

i u potpunosti će zavladati Krist Gospodin. Naše je samo da sa svoje strane učinimo sve da u

što većoj mjeri već u sadašnjem trenutku zaživi evanđelje i uzraste kraljevstvo Božje. U tome

nam je nenadmašan uzor Blažena Djevica Marija, na nebo uznesena, koja je u svemu vršila

volju Božju. Zato mirno, radosno i puni nade hodimo ovom zemljom imajući pred očima tako

divan primjer Blažene djevice Marije. Neka nas njezin zagovor uvijek prati.

III.

Veliča duša moja Gospodina!

U nekim nesretnim trenucima dogodi se da netko prigovori roditeljima da su premalo za nj

učinili, pogotovo kad se to usporedi s nekim drugim roditeljima. Tu je naravno teško biti sudac,

ali je važno prisjetiti se jedne obične, a tako važne stvari: koliko brige, osjećaja, posla, žrtava

roditelj uloži dok mu dijete ne odraste! Počevši od onog noćnog buđenja svaka tri sata, preko

prvih ospica, briga oko škole. Koliko briga za odjeću, za hranu, za školske ekskurzije, za

igračke... Koliko ljubavi i pažnje od samog rođenja. I to da je malo?

Ne radi se toliko o tome da bi djeca bila nezahvalna, grozna itd., nego puno više o tome da se

čovjek tako lako navikne na dobrotu. Eto, djetetu je normalno (ono to i ne primjećuje) da je

doručak uvijek na stolu prije škole, da je ručak uvijek gotov, da je rublje oprano, da ima za

autobus i za užinu, da dobije bicikl i koturaljke... Normalno je da ima svoju sobu, da ima ovo

ili ono. I onda ako nečega ipak nema - jao i pomagaj!

Nismo li i mi poput neodgovorne djece pred Bogom? Nama je tako normalno i razumljivo da

sami jutrom ustanemo iz kreveta, da se sami odjenemo i ručamo, da hodamo i šetamo, da

dišemo, da nas sunce grije, da imamo obitelj, da ne gladujemo, da nas zdravlje više-manje

služi... I sve je to normalno i razumljivo. Nama je, nadalje, po sebi razumljivo da nas Bog ljubi,

da smo njegova djeca, da nam on oprašta grijehe, da je njegov Sin za nas umro i uskrsnuo.

Nama je razumljivo da smo dionici božanske naravi Isusa Krista, dionici nebeskog kraljevstva...

I kad u svemu tome nešto ne ide baš kako smo mislili, onda opet - jao i pomagaj!

I to je, rekao bih, naš najveći grijeh: crna nezahvalnost. Bešćutnost. Sebičnost. Ne vidim i ne

želim vidjeti silne i čudesne stvari koje mi Bog daje. I ne zahvaljujem, nego u svojim brzopletim

molitvama prosim i nestrpljivo očekujem ono što mi se čini važnim.

311

Danas nam Marija u tome smislu daje veličajni primjer, poticaj i pouku. Što ona čini?

Zahvaljuje i opet zahvaljuje. Njezin himan „Veliča“ sav je u zahvaljivanju, u skladu sa

židovskom molitvenom predajom. Marija ima oko i srce. Vidi što sve Bog čini za nju i za njezin

narod. Kao prvo divi se Bogu i zahvaljuje mu što je pogledao na njezinu neznatnost i što ju je

uzvisio svojim milosnim darom. Božje izabranje da bude majkom Spasiteljevom ona smatra

blaženstvom (bez obzira koliko će ju taj dar koštati). Zahvaljuje Bogu nadalje zato što ne

dopušta da se silnik uzdiže, zato što se sjeća siromaha i obećanja koja je dao svome narodu.

Marijin je hvalospjev čisto veličanje Boga bez i jedne molbe. Sjetimo se, evanđelje nam

spominje samo jednu jedinu molbu Marijinu: onda kad je na svadbi obzirno rekla: „Vina

nemaju“. I to je molila za druge. I evo danas slavimo Marijinu nagradu: uznesena je na nebo

A naša molitva? Toliki su sveci dane i dane provodili upravo u molitvi zahvaljivanja. To je srce

i duša svake molitve. U takvoj molitvi ja sam u najosobnijem odnosu prema Bogu. Zamolit

ćemo Gospodina da nam po primjeru Blažene Djevice Marije udijeli dar zahvaljivanja, da

bismo jednoga dana u vječnosti neprestano mogli slaviti Gospodina zajedno s Marijom na nebo

uznesenom.

312

SVI SVETI

I.


Crkva danas slavi sve svoje svete članove, sve one koji nakon ovozemnog života uživaju u

nebeskoj slavi. To su svi oni na kojima Kristova milost nije bila uzaludna. To su oni koji su

"trku završili, vjeru sačuvali" i koji su prispjeli do vijenca pravednosti u nebeskom kraljevstvu.

To su toliki o kojima nema ljudskog spomena ni ljudskih zapisa. Ali su pred Bogom i u Bogu

veliki. Htjeli bismo ih nasljedovati na njihovom ovozemnom putu vjernosti i u njihovoj

nebeskoj slavi. Zato ćemo na početku ove svete mise zamoliti Gospodina da nam oprosti sve

naše grijehe i propuste.

Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!

Kriste, tvojom smo milošću suobličeni tebi, po kome je sve stvoreno. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš u svoje kraljevstvo gdje nas čekaju svi tvoji sveti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Većina nas i svjesno i nesvjesno gleda na svece kao na olimpijske pobjednike i svjetske

rekordere. Lijepo je pobijediti na olimpijskim igrama u utrci na sto metara, lijepo je prekrasno

je postaviti svjetski rekord u skoku u dalj, ali to je od nas običnih ljudi kilometrima daleko.

Tako nekako gledamo i svetost. Prekrasno je to kako je živio Leopold Mandić, izuzetno je to

što je činila Majka Tereza, ali to je od nas, običnih vjernika, jako daleko i do nam je

nedohvatljivo. Međutim, današnje nam evanđelje i današnji nam blagdan poručuju da je svetost

dostižna, zapravo nužna i potrebna. Jer, samo sveti dolaze u nebo. Svetost je tako jednostavna

i tako "normalna". Zapravo, "nenormalno" je ne biti svet. Kako? Prisjetimo se samo dijela

onoga što smo čuli u današnjem evanđelju!

Blago siromasima duhom. Siromah duhom je, naravno, onaj koji ne dopušta da ga zarobi

bogatstvo ovoga svijeta. To je čovjek koji se služi zemaljskim dobrima, ali on sam ne želi biti

rob tih dobara. Zar je to neostvarivo? Na to smo svi pozvani i svima je to dostupno.

Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju. U ljudskoj povijesti izgleda da su zemlje osvajali

nasilnici, kraljevi i vojskovođe pomoću svojih silnih vojski, ali je sve to trajalo ograničeno

vrijeme. Krotak čovjek je Božji čovjek. Nenasilan, dobrostiv, spreman pomoći. Krotak čovjek

štiti slaboga. On pomaže ne očekujući ništa zauzvrat. Takav čovjek će baštiniti zemlju, onu

vječnu domovinu, takav čovjek je Božji čovjek, a Bog je odvijeka i dovijeka.

Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe. Milosrdan čovjek svjestan je svoje grešnosti,

svjestan je da ga je Bog stvorio na svoju sliku. Zato prašta, da bi mu se oprostilo. Zato je

milosrdan, da bi mu Bog iskazao milosrđe. Zato je dobrostiv, jer je Bog takav, a Bogu se

nadamo prispjeti.

Blago mirotvorcima. Zar je nemoguća misija pokušati i pokušavati donijeti mir tamo gdje je

razdor. Zar je tako teško izbjegavati uvrede, teške riječi? Zar je nemoguće praštati i tako

doprinositi miru i pomirenju? Rekli bismo, sve je to za "normalne" ljude.

313

Blago gladnima i žednima pravednosti. Eto, Gospodin nas poziva da podnosimo nevolje i

nepravde, baš kao što je on podnio svoju muku i smrt. I to tako da ne proklinjemo i da ne

mrzimo svoje mrzitelj. Izgleda teško, ali u suradnji s Božjom milošću to je itekako moguće i to

donosi velik mir i blaženstvo već na ovome svijetu.

Zapravo, ljepota svetosti i jest u tome da čovjek nastoji iz dana u dan predano i s ljubavlju vršiti

svoje dužnosti, da nastoji drugima činiti ono što bi htio da oni njemu čine, da nastoji svoj pogled

i svoje želje izdizati iznad ovozemnih užitaka… Sve je to i tako lijepo i tako ostvarivo,

normalno. Toliko ljudi to u velikoj mjeri ostvaruje u naše vrijeme. Nenametljivo i tiho. To su

oni plemeniti i sveti ljudi kojima se ne bave sredstva javnog priopćavanja, ali koji su veliki u

Božjim očima.

Ne trebamo i ne smijemo očekivati da se svijet pokrene mimo i izvan nas. Svatko je od nas

pozvan na svetost. U tome smislu poslušajmo na koncu jednu lijepu priču:

Bio jednom jedan čovjek koji je bio izuzetno svet i dobar u svemu što je činio. Samo što on sam

o tome nije pojma imao. Bio je toliko svet da su se i anđeli silno radovali kad bi ga gledali.

Jednom tako dođe do njega anđeo o kaže mu: "Bog me je k tebi poslao. Poželi što god hoćeš i

Bog će ti dati! Bi li htio moć izlječenja, da sve bolesti možeš izliječiti polaganjem svojih ruku?"

Čovjek odgovori: "Ne. Milije mi je da to sâm Bog čini."

Anđeo nastavi: "Bi li htio imati dar, da svojom riječju grešnike na pravi put privodiš?"

Čovjek odgovori: "Ne, ne bih ja htio doticati ljudska srca. To je posao anđela."

Anđeo je bio uporan: "Želiš li postati takav uzor svetosti, da to svi vide i nasljeduju te?"

Čovjek reče: "Ne, jer bi tada ljudi svraćali pozornost na mene, a ne na Boga."

Konačno anđeo reče: "Što bi onda htio?"

Čovjek jednostavno odgovori: "Božju milost. Dok nju imam, sve imam."

Anđeo je još jednom bio uporan: "Ipak za tebe treba jedno čudo!"

Čovjek na koncu odgovori: "Dobro. Neka Bog tako djeluje kroz mene da ja to i ne primijetim."

I bilo je tako: Kuda bi god sveti čovjek prolazio, sjena bi padala iza njega i liječila ljude, a on

to nije ni vidio. Štoviše, svi su svraćali pozornost na sjenu, a ne na njega, tako da je njegova

želja bila uslišana.

II.


Danas slavimo sve svete, silno mnoštvo Božjih ljudi, vjernika, onih koji su bili prije nas i koji

su ostavili divan primjer dobrote i ljubavi. Oni su bili Božja slika na ovome svijetu. Oni se nisu

314

dali zavarati blještavilom ovoga svijeta nego su slijedili glas svoga srca, svoje savjesti i svetoga

Evanđelja. I mi bismo htjeli ići njihovim stopama. Zato ćemo se na početku pokajati za sve

svoje grijehe.

Gospodine, ti si svome izabranom narodu dao Zakon, da po njemu živi. Gospodine,

smiluj se!

Kriste, svojom poniznošću i svojom smrću na križu ispunio si sav Zakon. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti si u naša srca urezao Zakon svoje ljubavi i ispunio radošću svoga

blaženstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koliko puta znamo reći: Blago njemu! Ili: Blago njoj! I onda s uzdahom gledamo one koji su

zdravi, mladi, uspješni, koji su traženi, koji su bogati, koji si mogu ugađati kako žele… Pri tome

se, naravno, često varamo, jer uglavnom mislimo da je susjedova trava zelenija od moje, a pri

tome ne znamo ni kakva mu je trava i kako je, zapravo, njemu u dubini duše. Što je pravo blago

i komu je blago? Vrlo se brzo možemo uvjeriti da nije blaženstvo u ludim zabavama i

provodima, u bogatstvu, slavi i moći. Tko se time opija, on se, kao i svaki drugi alkoholičar,

budi s gorkim okusom. I onda ide opet piti da zaboravi dubinu vlastite prznine. I tako do

konačnog besmisla. Današnje nam evanđelje, naprotiv, govori o pravom blaženstvu, točnije,

predstavlja nam Isusova blaženstva. Od mogućih osam, mi ćemo se osvrnuti na četiri.

Blago bogatima ili blago siromasima?

Isus veli: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! U prvi nam se mah ne čini,

da je tome baš tako. Teško je biti siromah, teško je biti u svakodnevnoj tjeskobi za odjeću,

obuću, krov nad glavom, za ogrjev, za budućnost svoje djece… Strašno je ostati bez posla…

Pa onda smo svi mi skloni vjerovati da je blago onome, koji takvih briga nema, jer ima svega u

izobilju. Međutim, nije to baš tako jednostavno. Samo materijalno bogatstvo nužno ne donosi

mira. Kao prvo, onaj tko je u našim očima bogat, u vlastitim očima nije bogat dovoljno. Smatra

se siromahom u odnosu na one koji imaju još više od njega. Tjeskoban je, jer nije stekao još

više. Plaši se da ne izgubi i to što je stekao. veli Pismo: Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema;

tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. I to je ispraznost (Prop 5,9). Drugo, još važnije:

mi sebi samo utvaramo da ovozemne stvari mogu ispuniti naše srce. Beskrajne su dubine našega

srca i nikakva ovosvjetska igračka ne može ga do kraja ispuniti. Isus, naprotiv, veli: Blago

siromasima duhom. Siromah duhom jest čovjek, koji se ne navezuje na zemaljske stvari, nego

se njima služi težeći za nebeskim. Siromah duhom, Isusov siromah, Božji je čovjek koji u miru

i zahvalnosti zarađuje i blaguje svoj svagdanji kruh. Služi se zemaljskim dobrima a za nebeskim

teži. Blago nama budemo li i mi tako živjeli!

Blago onima kojima sve dobro ide ili blago ožalošćenima?

Zahvaljujući sredstvima javnog priopćavanja dobro smo upoznati sa svim nesrećama i

tragedijama što se u svijetu događaju. Pogađaju nas i osobne nesreće naših poznanika i

prijatelja. Gledajući sve to, lako pomislimo da je blago onima koji su toga pošteđeni. A Isus

danas mirno veli: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Kako to razumjeti? Jednostavno. U

ovome svijetu nemoguće je izbjeći bol i suze. Tko to nije nikada imao razloga zaplakati? Pa i

onaj, kojega držimo osobito sretnim, gleda smrt svojih roditelja te, na koncu, i sam ide prema

smrti. Nije, dakle smisao našega života da, kao u skijaškom slalomu, izbjegavamo ono sve što

315

nas može ražalostiti. Božji se čovjek, naprotiv, trudi ići s Isusom: bilo to na svadbu u Kanu

Galilejsku, bilo u smrtnu borbu u Maslinskom vrtu. Jer, ako smo s Kristom ožalošćeni, s njime

ćemo se i radovati. To je naša nada i naša radost.

Blago silnima ili blago krotkima?

Uvijek je u ljudskom društvu bilo onih koji su silom sebi pribavljali posebno mjesto. Pa i naše

društvo, koje se voli nazivati demokratskim, poznaje englesku skraćenicu VIP, što znači

"veoma važna osoba". Pa onda imate u zračnim lukama VIP prolaze i VIP prostorije. Čini nam

se da su te osobe okružene mnoštvom lakata koji im šire prolaz. A što reći o onima koji

uspijevaju novcem i političkim položajem pribaviti ono što im po sebi ne pripada? To su oni

silnici koji se smatraju posebnima, jakima, zaslužnima, nadljudima. U povijesti su to bili

kraljevi, diktatori i vojskovođe. Ni danas nije puno drugačije, samo što se to koji puta drugačije

naziva. Svi su oni u svojim očima VIP. A Isus danas mirno veli: Blago krotkima: oni će baštiniti

zemlju! Tko su ti krotki? To su oni koji će ustupiti svoje mjesto u autobusu ili tramvaju onome

tko je slabiji, koji se ne hvastaju ni svojom titulom, ni svojim rođenjem, ni svojim položajem,

ni svojim materijalnim bogatstvima. To su oni dragi, skromni, dobrostivi i dobronamjerni ljudi

koji se ne žele ni isticati ni nametati. Prisjetimo se. Kad je ono Isus slavodobitno ulazio u

Jeruzalem, svi su mu klicali kao Mesiji. Međutim, tom prigodom Isus nije jahao na konju, jer

je konj prema ondašnjem shvaćanju bio životinja za vojne pohode. Isus je jahao je na magarcu.

Tako se, po svjedočenju evanđelista, na Isusu ostvaruje drevno proroštvo: Recite kćeri Sionskoj:

Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. (Mt 21,5).

Isus je bio krotak. Isus je bio blag. Isus je bio ponizan. Isus je bio poslušan svome Ocu. Isus je

bio dobrostiv. Njega slijedimo. On nam je Spasitelj. Zato duboko vjerujemo njegovoj riječi

danas: Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

Blago nasilnicima ili – blago mirotvorcima?

Nažalost, ljudska je povijest – povijest ratova. Koliko nasilja, nepravdi, otimanja, zločina…

Evo, na primjer, ima jedna povijesna ličnost: ime mu je Aleksandar Veliki. Po čemu je velik?

Pobio je mnoštvo svojih neprijatelja, u smrt poveo mnoštvo svojih vojnika, osvojio je tuđe

zemlje… Ista je stvar s Kalom Velikim… Tako mi ljudi gledamo na one koji vode ratove, koji

silom osvajaju vlast. Kao da hoćemo reći: Blago nasilnicima… blago silnim ratnicima… A Isus

danas veli: Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! U Isusovo vrijeme "kraljevi

sinovi" bili su kraljevi vlastiti sinovi ili oni koji su se posebno istakli u kraljevskoj službi,

poglavito u ratovima. A Isus veli da su mirotvorci oni koji su sinovi Božji.

Što reći? I danas se među ljudima očituje silna želja na vladanjem. Na prepreden način čovjek

se služi nasiljem i silom, da bi vladao. Evo slušamo kako ta i ta politička stranka u Hrvatskoj

želi osvojiti vlast. Osvojiti? Vlast? Ne bi li bavljenje politikom trebalo značiti staviti se u službu

zajednice, služiti? Naravno, svi se oni zaklinju u služenje, a u stvarnosti to je u velikoj mjeri

borba za vlast i vlast… Kakve mi to vrijednosti njegujemo? Pogledajmo, s druge strane, zar će

neki normalan roditelj reći da je osvojio vlast nad svojom djecom?

Ponavljamo: Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! To su Isusove jednostavne

riječi. Oni koji se u ovome svijetu silno trude da budu bogati, uspješni, silni, ratoborni, koji se

trude da osvoje i ostvare sve više u ovome životu, doći će do zida. Ne radi se samo o tome da

čovjek s ovoga svijeta ne može ponijeti nikakvu ljudsku čast niti bogatstvo, nego se radi i o

tome da je čovjek već ovdje, na zemlji, nužno nesretan, ako ima pred očima samo ovozemne

ciljeve. Ljudsko srce ne može nikada do kraja ispuniti ni bogatstvo, ni slava ni moć, ni snaga,

316

ni ljepota… Tko samo za tim teži, vječito je nezadovoljan, vječito je gladan i žedan uvijek veće

mjere tih dobara. Samo ljubav i dobrota ispunja mirom i radošću ljudsko srce već na ovome

svijetu.

Hvala Bogu da je bilo toliko divnih ljudi koji su za svoga života činili dobro. Koji nisu isticali

sami sebe. Koji nisu težili samo za bogatstvom i vlašću. Hvala Bogu da je bilo mnoštvo ljudi

koji su voljeli i praštali, koji su sami sebe žrtvovali za druge, koji su ovdje na zemlji bili slika

dobrostivog Boga. Silno je mnoštvo takvih nama neznanih ljudi. To su sveti ljudi. Njih danas

slavimo. Oni su nam radost i nada. Oni su nam znak i putokaz. Oni su naši praoci i prethodnici

u vjeri. Oni su uspijevali i oni su u ovome svijetu uspjeli biti Božji ljudi. Oni su nam znak i

poticaj da i mi možemo i trebamo biti takvi.

Neka nam njihov snažni zagovor u tome bude na pomoći.

III. Sto četrdeset i četiri tisuće

O jednom svom junaku velika Ivana Brlić-Mažuranić piše: „U župana duša blagorodna! kada

daje, na pregršti daje, kada misli, na veliko misli“.4 Tako su nam dragi ti dobri, širokogrudni

ljudi! Jednom su tako i Isusa upitali ima li mnogo onih koji se spašavaju. Isus je odgovorio kako

se valja potruditi ući na uska vrata. Mnogi su to onda shvatili da je veoma malo onih koji se

spašavaju, a puno više onih koji propadaju. Tako se u nekih kršćana javljala silna tjeskoba hoće

li se ikako dočepati raja ili barem čistilišta. Međutim, Isus nije rekao da ih je malo koji se

spašavaju, nego samo to da je put težak, a vrata uska.

I stvarno, Bog je velik u praštanju i velikodušan u milosrđu. Tako danas apostol Ivan vedro

gleda na spasenje velikog broja ljudi. Veli kako ima sto četrdeset i četiri tisuće „opečaćenih“,

tj. spašenih. Zar bi to bilo puno? Mnogi će odmah primijetiti da je ovdje po srijedi igra brojkama

koja je u Židova veoma česta. Kad broj 12 pomnožimo s 12 dobijemo upravo 144. Ako je za

Židove broj 12 bio broj punine, onda je očito da broj 144.000 znači veliko, silno mnoštvo.

Dakle, veliko mnoštvo. Jer Bog nije uskogrudan ni stisnute šake. Danas na blagdan Svih svetih

častimo upravo tu veliku Božju mudrost i veliku Božju ljubav: „Eno velikoga mnoštva, što ga

nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika.“ Silno je mnoštvo

Božjih prijatelja, silno mnoštvo nebesnika! Veliko je Božje milosrđe! Znademo da se u Kristu

svi spašavaju, pa čak i oni koji ga nisu poznavali, ali su živjeli u skladu sa zahtjevima nebeskog

kraljevstva.

Bog, dakle, svoje čini. A koji je naš put, koja su to uska vrata kroz koja bismo trebali proći da

budemo baštinici Božjih obećanja? Evo nam odgovora u današnjem evanđelju. To su

Blaženstva. Pogledajmo poneko od njih!

Blago siromasima duhom. Doista, htjeli bismo ovdje na zemlji biti siromasi. Siromasi u smislu

da nikakvo ovozemno dobro ne može ispuniti najdublje težnje našega srca. Jer, veli Isus: Gdje

ti je blago, ondje će ti biti i srce. Stvarno, je li moje blago samo na zemlji ili se ovozemnim

dobrima tako služim da dosegnem vječna? Nećemo se valjda bogatiti blagom koje lopovi mogu

4 Lutonjica Toporko i devet župančića, Priče iz davnine, Matica Hrvatska, Zagreb, 1926., str. 267.

317

ukrasti, moljac pojesti, rđa izjesti! Siromah duhom teži za onim jedinim, vječnim trajnim

blagom, a to je Bog, njegova vječna ljubav.

Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju. Ne možemo se oteti dojmu da se upravo u našem

vremenu ističu silnici, jaki na riječi, bahati u bogatstvu, „brzi na pištolju“... Sjetimo se kako

Isus sam za sebe veli da je krotka i ponizna srca. To je njegova snaga, to je ključ za Božje

kraljevstvo. Vjerujem li ja u to, nastojim li da to bude načelo moga života?

Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati. Upravo tako. U Starom zavjetu „sinovi

Božji“ su oni koji vladaju s Bogom i u Božje ime. A to neće biti oni koji su ratoborni,

nemilosrdni, nasilni, veli Isus. Naprotiv, u Božjem će kraljevstvu Bogu s desne i lijeve sjediti

oni koji se trude oko mira i pomirenja, oni koji ne gase stijenja što tek tinja niti lome napuknute

trske. Mogu li se staviti među takve?

Spomenuli smo tri blaženstva. Ima ih osam. Poslušajmo ih danas na misi. Pročitajmo ih.

Razmišljajmo o njima. Već će nam Duh Božji dati da u njihovu svjetlu pronađemo i ispravimo

put do Kraljevstva svih svetih.

318

DUŠNI DAN – SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH

II.


Sjećamo se danas naših pokojnika. Molimo Boga za njih, da zadobiju oproštenje svojih grijeha

te da se na njima u potpunosti ostvari Kristovo spasenje. U isto vrijeme želimo moliti jedni za

druge i za nas same, da tako hodimo ovim svijetom slijedeći Krista, da nas jednoga dana,

njegovom milošću, ni smrt ne odijeli od njega. U njega se uzdamo, jer je njegova milost jača

od svakoga grijeha i od svake zloće. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste!

Gospodine, ti si čovjeka stvorio za sebe, na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si savršena Slika Očeva, ti si naš Brat i Spasitelj. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da živimo dostojno poziva kojim smo pozvani – da budemo

tvoji sada i u vječnosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju (Evanđelje: Iv 14,1-6)

Gledali smo, vjerojatno, koji puta kako istraživači arheolozi istražuju stare gradove. I, da bi

došli do starih zidina, moraju kopati više metara u zemlju. Zanimljivo je to. Stare građevine

doslovno tonu u zemlju, vremenom ih sve više zasipaju prašina i zemlja. Kao što vene i trune

poljsko bilje, tako zemlja na neki način proždire i sve one silne građevine iz davne prošlosti. Pa

nam nekad ipak zna biti teško oko srca, kad vidimo kako sve prolazi. Dođemo tako na sahranu

nama dragog čovjeka i mislimo, kako je taj čovjek do samo prije koju godinu bio i snažan i

važan i uvažen i moćan. Nismo mogli zamisliti svoju obitelj, svoj grad bez njega. I kad odlazi,

osjećamo da iza njega ostaje velika praznina. Međutim, znamo i to: što će se o tome čovjeku

znati za deset ili dvadeset godina? Što za pedeset? A za stotinu ili dvije stotine godina? U tome

smislu strašno zvuče riječi psalma:

Dani su čovjekovi kao sijeno,

cvate k'o cvijetak na njivi;

jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,

ne pamti ga više ni mjesto njegovo (Ps 103,15-16).

Neka se ne uznemiruje srce vaše!

Pa ipak, danas nam Isus veli: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene

vjerujte! Velika je to riječ. Dok to govori, Isus stoji pred vlastitom smrću. Govori o odlasku s

ovoga svijeta. Govori o vlastitoj smrti, ali i o mukama, progonstvima i o smrti svojih učenika.

I veli im da se ne uznemiruju. Samo Bog to može reći. Samo Isus koji je pravi Božji Sin, onaj

koji je pobijedio smrt. Isus govori i o patnjama i o križevima i o strahotama, ali ipak veli da se

ne uznemirujemo. Jer mi nismo predani na milost i nemilost ovozemnim zakonima, prolaznosti,

smrti i propadljivosti. Mi smo na neki način podložni zakonima ove zemlje, ali ih u isto vrijeme

nadilazimo. Jer mi nismo samo od ove zemlje. Od Boga smo. Stvoreni na njegovu sliku. Radi

nas je Sin Božji postao čovjekom. On nam daruje vječni život. Zato, svjesni svih nevolja i

strahota, po Isusovoj riječi, mi se ne uznemirujemo

U domu Oca mojega ima mnogo stanova

319

Veli Isus dalje: U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: "Idem

pripraviti vam mjesto"? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi

da i vi budete gdje sam ja. Znadete kako se ono bogataši hvale, da su ovo ili ono kupili po

narudžbi, po mjeri. Načinjeno baš za njih i prema njihovu ukusu. Isus govori na sličan način.

On nam pripravlja stanove. Pomislimo: nismo mi za Boga neko silno mnoštvo njegovih vjernika

i poklonika. Svatko je za Boga poseban, svatko je za Boga osoba, neponovljiva, jedinstvena u

cijelom svemiru. Bog je savršen i neizmjeran i zato se on može prema nama postaviti kao da je

svaki od nas jedini njegov prijatelj. Bog nas po Isusu poziva u svoju kuću, nudi nam svoju

intimu, uvodi nas u dostojanstvo svojih sinova i kćeriju. To su oni vječni i nepropadljivi stanovi.

Za svakoga ponaosob. Jer Bog svakoga od nas zove imenom. U tome smislu prekrasno govori

Božja riječ u posljednjoj knjizi Svetoga pisma:

Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će

biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka,

ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu (Otk 21,3-4).

Ja sam Put i Istina i Život

Je li to onda sve tako jednostavno? Što da čovjek učini da dospije do tih Božjih stanova? Veli

Isus: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Uvijek se, nekako, vraćamo

na ono temeljno. Isus je Put. A znamo da je njegov put – put poslušnosti nebeskom Ocu, put

ljubavi, trpljenja, muke i smrti, ali i put prema uskrsnuću. Isus nas spašava svojom milošću, ali

tako da budemo s njime i da ga slijedimo. A to onda znači da svatko od nas zajedno s njime

vrši volju Božju, prihvaća s ljubavlju nedaće ovoga života, ljubi Bog i bližnjega svim srce, te

konačno, nosi križ zajedno s njime. Tako ćemo onda, zajedno s njime, stići i do vječnih stanova

na nebesima.

To molimo za svoje pokojnike, svjesni da Božja ljubav beskonačno nadvisuje sve naše grijehe

i zločine. Baš kako stoji u nezaboravnim riječima proroka Izaije, to molimo i za sebe i za svoje

drage i za svakoga čovjeka dobre volje:

Da poraste vlast i mir bez kraja na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu te se učvrsti

i utvrdi ju pravu i pravednosti od sada pa dovijeka. Privržena ljubav Gospodina nad

vojskama to će učiniti!

Documents

Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu C¾in-Homilije... · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu C Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede