NASLEDNO PRAVO III Kolokvijum

Nasljedno pravo III kolokvijum

III KOLOKVIJUM

NASLJEDNO PRAVO

UGOVOR O NASLJEDNOM PRAVU

Izrazom „ugovori u nasljednom pravu“ obuhvaćeni su obliagacioni ugovori sa određenim nasljednopravnim posljedicama: ugovor o istupanju i raspodjeli imovine za života i ugovor o doživotnom izdržavanju.

Nasljedno-pravni ugovoriNasljedno-pravni ugovori u pravom smislu te riječi jesu oni ugovori koji

su podobni da budu osnov pozivanja na nasljeđe (dakle pored testamenta i zakona) jednog ugovornika odnosno trećeg lica ili eventualno, mogu biti način odricanja ugovornika od njegovog budućeg nasljednog prava. Ugovori o nasljeđivanju najčešće su osnov za univerzalnu sukcesiju, tj. za pravno sljedovanje u sva prava i obaveze, odnosno njihov srazmjerni dio, ugovornog ostavioca. No u nekim pravima ovi ugovori mogu biti i osnov za singularnu sukcesiju, u kom slučaju je riječ o ugovornim legatima.

Ugovor o nasljeđivanjuUgovor o nasljeđivanju je pored zakona i testamenta jedan od osnova

pozivanja na naslijeđe. U državama u kojima je dozvoljen to je osnov koji ima najjaču pravnu snagu. Pošto je to ugovor, on je u načelu jednostrano neopoziv, pa je ugovorni ostavilac njime vezan sve do svoje smrti, a to znači da mu testament, a naravno ni zakonski ( i nužni) nasljedni red ne mogu protivrječiti.

Ugovor o nasljeđivanju je načelno jednostrano neopoziv sporazum koji se odnosi na zaostavštinu ugovornika. Najčešće, ugovorom o naslijeđivanju strane ugovornice određuju da će ona koja nadživi biti njen nasljednik (ili eventualno treće lice), ili jedna strana ostavlja svoju zaostavštinu drugoj ugovornoj strani (ili trećem licu). Ovakav ugovor osnov je za univerzalnu sukcesiju. U Jugoslovenskom pravu ovakav ugovor je apsolutno ništav.

Ugovorne strane mogu da predvide da će predmet ugovora biti određena stvar ili pravo iz zaostavštine ugovornog ostavioca, u kom slučaju se radi o ugovornom legatu i naravno o singularnoj sukcesiji. Ugovor o sadržini zavještanja

Ugovor o sadržini zavještanja je ugovor kojim se jedan ugovornik obavezuje da unese ili ne unese kakvu odredbu u zavještanje, ili da kakvu odredbu iz svog zavještanja opozove ili ne opozove. Ovaj ugovor je takođe apsolutno ništav.

1.


Ugovor o budućem nasljeđu ili isporuci i odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno

Naši zakoni predviđaju ništavost ugovora kojim neko otuđuje nasljedstvo nekome ko mu se nada, kao i svakog ugovora o nasljedstvu trećeg lica koje je još u životu. Zabrana raspolaganja nasljednom nadom važi za sve osnove pozivanja na naslijeđe odnosno sve vrste nasljednika (zakonske, nužne i testamentarne). 1.

Prema ZON-u Srbije, bilo koja vrsta nasljednopravnog ugovora u pravom smislu riječi, pa i negativnog nasljednopravnog ugovora, nije dozvoljena. Ova zabrana ima apsolutni karakter, jer nije predviđen nikakav izuzetak.

Prema ZON-u Crne Gore, sporazum (ugovor) o odricanju od nasljedstva koje nije otvoreno biće punovažan ukoliko su ispunjeni sledeći uslovi:

1. Ugovorne stranke mogu biti samo predak i potomak. Iz ovoga slijedi da se raspolaganje može odnositi samo na zakonski i eventualno, nužni dio nasljeđa na koji bi potomak imao pravo u trenutku delacije pretka.

2. Potomak - ugovornik mora biti poslovno sposoban.3.Ugovor je formalan. Da bi bio zadovoljen ovaj zakonski uslov, potrebno

je da sporazum bude sačinjen u pismenom obliku, da bude ovjeren od strane sudije, da sudija ugovor pročita i upozori pretka i potomka na pravne posljedice njihovog sporazuma. Ugovor mora da ovjeri sudija. Ovjera od strane drugog službenog lica suda (stručnog saradnika, referenta i sl.) nema pravnog dejstva. Sudija mora da se uvjeri da stranke u potpunosti shvataju stvarni i pravni značaj akta koji preduzimaju (da potomak izjavu više ne može jednostrano opozvati, da izjava, ukoliko se nije ograničio, važi i za njegove potomke, da se odnosi na zakonski, a i na nužni dio naslijeđa ako ne ugovori drugačije).

4. Izjava potomka koji se odriče svog budućeg nasljeđa mora biti sasvim jasna. Uz to, izjava ne može biti data pod uslovom ili rokom.

5.Ugovor se odnosi na buduće zakonsko nasljedno pravo potomaka, a ukoliko nije što drugo predviđeno, i na potomkov nužni dio.

6. Ugovor o odricanju od budućeg nasljedstva može biti teretan (kad budući ostavilac daje naknadu svom potomku pošto njegovim odricanjem proširuje svoju slobodu testamentarnog raspolaganja) ili dobročin. Obaveza pretka može da se sastoji u isplati određene sume novca, ili u prenosu određenih koristi iz imovine odnosno dijela imovine.

7. Pravno dejstvo sporazuma o odricanju od budućeg nasljednog prava sastoji se u tome što potomak koji se odrekao nasljeđa, kao i njegovi potomci, ako nije drugačije ugovoreno gube pravo na učešće u raspodjeli zaostavštine. Uzima se kao da on, a po pravilu njegova linija, nikada nije ni postojao. Njegovo nasljedno pravo, kao i pravo njegovih potomaka definitivno se ugasilo. Naravno potomak ima pravo da ističe ništavost date izjave, ukoliko su za to ispunjeni opšti zakonski uslovi (npr. izjava data pod prijetnjom, uslijed zablude, prevare i dr.)

2.


Pošto je karakterističan za seosku sredinu, ovim ugovorom se najčešće odriču nasljeđa, potomci ženskog pola čime se omogućava muškim potomcima da naslijede poljoprivredno imanje u cjelini, što predstavlja neku vrstu diskriminacije nasljednika prema polu.

Pojam ugovora

Zakonski tekst ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života određuje se na sljedeći način: predak može ugovorom (u Crnoj Gori poslom među živima) ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojim potomcima. Ovo ustupanje i raspodjela imovine punovažni su samo ako su se sa tim saglasila sva djeca i drugi potomci ustupiočevi, koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu. Ako neki potomak nije dao saglasnost za ustupanje i raspodjelu imovine, može je dati naknadno. Ugovor će biti punovažan i onda ako potomak koji nije dao saglasnost umre prije ustupioca, ili se odrekne nasljeđa ili je nedostojan za nasljeđivanje a nije ostavio potomstvo. Ako se sa ustupanjem i raspodjelom nije saglasio koji nasljednik, onda se djelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju kao pokloni. Na isti način postupit će se i ako se ustupiocu poslije ustupanja i raspodjele rodi dijete, ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen za umrlog.

Forma ugovora

Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života strogo je formalan pravni posao, s formom koja ima konstitutivni karakter. Nepoštovanje forme sankcionisano je ništavošću ugovora. Za punovažnost ovog ugovora zakoni o nasljeđivanju predviđaju tri formalna elementa:

1. Ugovor mora biti sačinjen u pismenom obliku;2. Mora biti ovjeren od strane sudije;3. Sudija je dužan da prije ovjere pročita strankama ugovor i naročito ih

upozori da ustupljena imovina ne ulazi u ustupiočevu zaostavštinu i da se njome ne mogu namiriti nužni nasljednici.

Predmet ugovora

Ustupanjem i raspodjelom može biti obuhvaćena samo postojeća imovina ustupiočeva, cjelokupna ili samo jedan njen dio. Kad predak koji je za života izvršio ustupanje i raspodjelu svoje imovine umre, njegovu zaostavštinu sačinjavaće samo ona njegova dobra koja nijesu obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom, kao i dobra koja je naknadno stekao. Na primjer, da je otac zaključio ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života sa ćerkom i sinom, koji su njegovi jedini potomci. Prema sporazumu, sin je dobio nepokretnost čija vrijednost iznosi 1.000.000 dinara. Po smrti ustupioca (ostavioca) nađen je

3.


testament, prema kome ostaviočeva kći nasljeđuje cjelokupnu njegovu zaostavštinu - u vrijednosti od 200.000 dinara. U ovom slučaju ostaviočev sin bi bio ovlašćen da na ime nužnog dijela traži stvari i prava iz zaostavštine u vrijednosti od 50.000 dinara.

Prava ustupiočevog supružnika

Ustipilac može ustupanjem i raspodjelom obuhvatiti svog supružnika i tada je potrebno da se ovaj saglasi s tim. Ako bračni drug ne bude obuhvaćen, njegovo pravo na nužni dio ostaje neokrnjeno. Prilikom utvrđivanja vrijednosti zaostavštine radi određivanja nužnog dijela nadživjelog bračnog druga, djelovi ostaviočeve imovine koji su ustupljeni njegovim potomcima smatraju kao poklon.

Zadržavanje prava

Prilikom ustupanja i raspodjele ustupilac može za sebe ili svog bračnog druga, ili za koje drugo lice, zadržati pravo plodouživanja na svim ustupljenim dobrima, ili na nekom od njih, ili ugovoriti doživotnu rentu u naturi ili u novcu, ili doživotno izdržavanje, ili kakvu drugu naknadu.

Dugovi ustupiočevi, obaveza jemstva, pobijanje ustupanja, opozivanje

Potomci kojima je ustupilac razdijelio svoju imovinu za života ne odgovaraju za njegove dugove. Potomci kojima je predak ustupio i raspodijelio svoju imovinu po ugovoru, ipak će odgovarati za njegove obaveze, odnosno odgovarajući dio tih obaveza, u slučaju postojanja zaloge na nepokretnosti, koja je prenijeta u svojinu potomaka. To je posljedica prava sljedovanja koje ima hipotekarni povjerilac – pravo naplate potraživanja iz založene nepokretnosti, bez obzira da li je ova ostala u svojini hipotekarnog dužnika ili je prešla u svojinu trećeg lica. Potomci će ex lege da odgovaraju u još jednom slučaju. Naime, ukoliko je na potomke ugovorom o ustupanju i raspodjeli prešla neka imovinska cjelina (zanatska radnja, poljoprivredno imanje sa zgradama, stokom, alatima i dr). ili dio te cjeline, oni će odgovarati za dugove koji se odnose na tu cjelinu odnosno njen dio, pored svog pretka i solidarno sa njim.

Mogućno je da potomci odgovaraju za ustupiočeve dugove i na osnovu ugovora. To je moguće prije svega na osnovu ugovora o preuzimanju duga. Ovim ugovorom se potomci obavezuju da će dug preuzeti na sebe a povjerilac se sa tim saglašava. Ustupilac ima pravo da zahtijeva da mu potomak vrati ono što je primio ustupanjem i raspodjelom ako je ovaj pokazao grubu neblagodarnost prema njemu. Ako potomak ne daje njemu ili kome drugome izdržavanje određeno poslom ustupanja i raspodjele, ili ako ne isplati dugove ustupiočeve čija mu je isplata naložena istim poslom.

4.


Potomak koji je morao da vrati ustupiocu ono što je primio prilikom ustupanja i raspodjele, moći će da zahtijeva svoj nužni dio poslije smrti ustupioca, ako nije isključen iz nasljeđa, niti je nedostojan da naslijedi ustupioca, niti se odrekao nasljeđa. Pri izračunavanje veličine njegovog nužnog dijela, djelovi imovine koje je ostavilac za života ustupio i raspodijelio svojim ostalim potomcima smatraće se kao poklon.

Ugovor o doživotnom izdržavanju

U našem pravu ugovor o doživotnom izdržavanju definisan je na sledeći način:ugovor kojim se jedan ugovornik (primalac izdržavanja) obavezuje da se poslije njegove smrti na drugog ugovornika (davalac izdržavanja) prenese svojina tačno određenih stvari ili kakva druga prava, a davalac izdržavanja se obavezuje da ga, kao naknadu za to izdržava i da se brine o njemu do kraja njegovog života i da ga poslije smti sahrani. U našoj pravnoj praksi doživotno izdržavanje može da nastane na nekoliko načina: putem testamenta (legat); ustupanjem i raspodjelom imovine za života; prema pravnim pravilima građanskog prava u smislu odredaba Zakona o nevažnosti pravnih propisa donjetih prije 6. aprila 1941 g. i za vrijeme neprijateljske okupacije; po opštim pravilima imovinskog prava po kome stranke mogu, u granicama javnog poretka, slobodno uređivati svoje obligacione odnose.

Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanjuMaterijalno-pravni zahtjeviDa bi ugovor o doživotnom izdržavanju bio punovažan, potrebno je da

stranke postignu saglasnost o njegovim bitnim elementima. Ugovorom o doživotnom izdržavanju jedna strana (davalac izdržavanja) obavezuje se da svog saugovarača ili neko treće lice (primalac izdržavanja) izdržava do kraja života (primaočevog), a druga ugovorna strana se obavezuje da davaocu izdržavanja prenese svojinu na određenim stvarima, s tim da je prenos svojine na ovim stvarima odložen (odložni rok) do smrti primaoca izdržavanja. Iz toga slijedi da treba postići saglasnost kako o prestaciji davaoca izdržavanja tako i o stvarima i eventualno pravima, koje će u trenutku smrti primaoca preći u svojinu davaoca izdržavanja. Ugovorna odredba da će primalac izdržavanja kao protivčinidbu za primljeno izdržavanje prenijeti svoju imovinu ili njen dio u nasljeđe drugoj ugovornoj strani neće se, po zakonima o nasljeđivanju, smatrati ugovorom o nasljeđivanju, već ugovorom o otuđivanju uz naknadu svih nepokretnih stvari koje primaocu izdržavanja pripadaju u vrijeme zaključenja ugovora, ili određenog dijela tih stvari, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja.

Pored ovoga, po Zakonu kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i oni ugovori kojima je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili da će jedan ugovornik čuvati i paziti

5.


drugog, imanje mu obrađivati, i poslije smrti ga sahraniti ili što drugo u istom cilju.

Formalnopravni zahtjeviUgovor mora da bude sačinjen u pisanom obliku, potpisan od strane

ugovornika .Ovako pismeno uobličen sporazum mora da bude ovjeren od strane

sudije. Prije ovjere sudija je dužan da utvrdi identitet ugovornika na jedan od zakonom predviđenih načina. Ovjera od strane sudije sastoji se od stavljanja njegovog potpisa i pečata suda. Prilikom ovjere sudija je dužan da strankama pročita ugovor i primaoca izdržavanja naročito upozori na to da imovina koja je predmet ugovora ne ulazi u njegovu zaostavštinu i da se njome ne mogu namiriti nužni nasljednici. Prema Zakonu o obligacionim odnosima ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ukoliko su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, svoje obaveze, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana ne proizlazi što drugo.

SubjektiSubjekti ovog ugovora su davalac i primalac izdržavanja, a mogućno je da

se i javi korisnik u slučaju kada je doživotno izdržavanje ugovoreno u korist trećeg lica. Davalac izdržavanja je ona ugovorna strana koja se obavezala da izdržava drugu ugovornu stranu ili treće lice do kraja njihovog života. Davalac izdržavanja mora biti poslovno sposobno lice. Primalac izdržavanja je najčešće staro lice koje više nije u stanju da se stara o sebi, a posjeduje određenu, po pravilu, nepokretnu imovinu. Primalac izdržavanja može u principu da bude svako fizičko lice ali ne i pravno. Primalac može biti i poslovno nesposobno lice, u kom slučaju je potrebno učešće zakonskog zastupnika i odobrenje organa starateljstva. Supružnici mogu da zaključuju sve dopuštene pravne poslove koji se tiču imovine svakog posebno, dok zajedničkom imovinom raspolažu zajednički i sporazumno. Ako je u pitanju oblik doživotnog izdržavanja kod koga se javlja i zajednica života davaoca i primaoca izdržavanja, onda takav ugovor zbog samog cilja braka (zajednica života bračnih drugova) - ne bi bio punovažan. Ovo bi bio dozvoljen pravni posao samo ukoliko bi, kao jedna ugovorna strana, ugovorom bila obuhvaćena oba bračna druga. Mogućno je da se kao davaoci izdržavanja obavežu i više lica zajedno. Njihova odgovornost u slučaju da nije ugovoreno što drugo, biće solidarna. Dopušteno je da se doživotno izdržavanje ugovori i u korist trećeg lica – dužnik (promitent) obavezuje se stipulantu (promisaru) da će izvršiti određenu prestaciju tj. doživotno izdržavanje, trećem licu odnosno korisniku (beneficijaru). Od trenutka izjave trećeg da prihvata doživotno izdržavanje, stipulant ne može da opozove ili izmijeni ugovor. Izuzetno u slučaju da je ugovoreno da će dužnik (promitent) izvršiti svoju obavezu tek po smrti stipulanta, ovaj je ovlašćen da sve dotle, pa i putem testamenta, opozove koristi ugovorene za trećeg, ako sam

6.


ugovor ili okolnosti slučaja ne određuju što drugo. Dužnik (promitent) može istaći trećem sve prigovore koje ima prema ugovoraču po osnovu ovog ugovora.

U slučaju da treće lice odbije koristi iz ugovora u korist trećeg, ili ih promisar opozove, one prema opštem pravilu treba da pripadnu ugovaraču osim ako je ugovoreno nešto drugo, ili što drugo ne proizlazi iz prirode posla.

Ugovor se zaključuje s obzirom na lična svojstva ugovornika i kao takav nije podoban za prenos na druga lica,osim ukoliko stranke nisu drugačije ugovorile ili ako to zakon izričito ne dopušta.Zakon o naslijeđivanju Srbije iz 1995 g. uvodi jedno ograničenje u pogledu kruga lica koja mogu da zaključe ugovor o doživotnom izdržavanju.Fizička ili pravna lica koja se u okviru svog zanimanja ili djelatnosti staraju o primaocu izdržavanja,kao što je to slučaj sa medicinskim osobljem,bolnicama,staračkim domovima,raznim agencijama i sl. mogu da zaključe ugovor o doživotnom izdržavanju u svojstvu davaoca izdržavanja samo ako su prethodno dobila saglasnost organa starateljstva.U suprotnom će ugovor biti ništav.

Predmet ugovoraPredmet ugovora o doživotnom izdržavanju predstavlja uzajamno

davanje, odnosno činjenje ugovornih stranaka. Predmet mora, po zakonu, da bude moguć, dopušten, određen ili odrediv. U našim zakonima o nasljeđivanju polazi se od onoga što je u praksi najčešći slučaj, a to je da predmet obaveze primaoca izdržavanja čine prije svega nepokretnosti, tj. prenos svojine nepokretne stvari. U odsustvu drugačijeg sporazuma stranaka, u trenutku smrti primaoca izdržavanja u svojinu davaoca prelaze (pored nepokretnosti navedenih u ugovoru) i sve tzv. nepokretnosti po namjeni. Dakle, predmet ugovora čine i one pokretnosti koje služe za upotrebu i iskorišćavanje nepokretnosti koje nisu postojale u trenutku zaključenja ugovora, ali koje su došle na mjesto onih koje su tada postojale. Isto važi i kada je došlo do umnožavanja nekih stvari prirodnim putem (npr. razmnožavanje stoke).

Međutim, ovo pravilo se ne primjenjuje za druge, obične pokretne stvari. Zakon određuje da ugovorom mogu da budu obuhvaćene i druge pokretne stvari primaoca izdržavanja, ali uz uslov da budu u ugovoru navedene. Pokretne stvari koje nisu tačno navedene u ugovoru neće u trenutku smrti primaoca preći u svojinu davaoca izdržavanja, već će činiti dio zaostavštine primaoca koja će po opštim pravilima nasljednog prava, pripasti njegovim nasljednicima. Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, pored nepokretnosti i pokretnih (tjelesnih) stvari, mogu biti i sva imovinska prava koja nisu vezana za ličnost ugovornika: obligaciona prava, autorsko imovinsko pravo, pronalazačko pravo i dr. No sve pod uslovom da je posebno navedeno u ugovoru. Kao predmet ugovora i nepokretne i pokretne stvari mogu biti određene i alikvotno. Obaveza davaoca izdržavanja po pravilu se sastoji u davanju doživotnog izdržavanja u novcu ili eventualno in natura.

7.


Međutim, njegova obaveza može da bude i uspostavljanje zajednice života sa primaocem izdržavanja, što u praksi najčešće znači da primaoca čuva i pazi, vodi mu domaćinstvo, obrađuje zemlju i po smrti sahrani. Ako nije što drugo ugovoreno, obaveza izdržavanja naročito obuhvata obezbjeđenje stanovanja, hrane, odjeće, obuće, zatim odgovarajuću njegu u bolesti i starosti, troškove liječenja i davanja za svakodnevne uobičajene potrebe.

Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju mogu biti samo stvari i prava koje postoje u trenutku njegovog zaključenja.

Pravna priroda ugovora o doživotnom izdržavanjuZaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju obaveze nastaju za

obje ugovorne strane, zbog čega se svrstava, u dvostrano obavezne sinalagmatične ugovore. Ugovor je teretan, pošto jedna strana daje određenu naknadu za korist koju prima od druge ugovorne strane. Ugovor se najčešće zaključuje s obzirom na lična svojstva ugovornika, dakle intuitu personae, tako da je izvršenje obaveza odnosno sticanja prava vezano za ugovornike.

Kod ugovora o doživotnom izdržavanju poznata je visina prestacije samo jedne strane - primaoca izdržavanja. Prestacija davaoca izdržavanja zavisi od buduće neizvjesne okolnosti - dužine života primaoca izdržavanja. Zbog toga se ovaj ugovor može svrstati u aleatorne ugovore (ugovore na sreću, odvažne ugovore), odnosno u ugovore sa elementima aleatornosti. Obaveza izdržavanja koju ispunjava davalac može da traje godinama, ali može se dogoditi da primalac umre već nekoliko dana po zaključenju ugovora. U tom slučaju, odnosno u slučajevima očigledne nesrazmjere obaveza ugovornih strana, nasljednici primaoca izdržavanja mogli bi – da ugovor nema elemenata aleatornosti – da zahtijevaju poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja. Ali ako u vrijeme zaključenja ugovora, zbog bolesti ili starosti primaoca izdržavanja, ugovor nije predstavljao nikakvu neizvjesnost za davaoca izdržavanja zakonski nasljednici primaoca izdržavanja mogu da traže poništenje ugovora u roku od jedne godine od dana saznanja za ugovor, a najkasnije u roku od tri godine od dana primaočeve smrti. Rok od jedne godine ne može početi da teže prije smrti primaoca izdržavanja.

Raskid ugovora o doživotnom izdržavanjuKao što mogu slobodno da zaključe ugovor o doživotnom izdržavanju,

stranke mogu sporazumno i istupiti iz ugovornog odnosa. Kada je u pitanju ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen po opštim pravilima imovinskog prava, dakle kada je svojina prenijeta na davaoca izdržavanja, sporazumni raskid ugovora morao bi da bude u pismenoj formi i ovjeren kod suda, zato što je u pitanju prenos nepokretnosti za koji se po zakonima o prometu nepokretnosti traži pismeni oblik sporazuma, uz ovjeru potpisa stranaka kod suda. Zakoni o nasljeđivanju predviđaju i mogućnost raskida ugovora o doživotnom izdržavanju u slučaju da jedna strana ne izvršava svoje obaveze. Raskidom ugovora stranke

8.


se oslobađaju obaveza, ali svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu štete.

Raskid ugovora zbog poremećenih odnosa Zakoni o nasljeđivanju predviđaju i jedan poseban slučaj raskida ovog

ugovora. Osnovni uslov koji treba da se stekne za taj poseban slučaj raskida jeste da su se međusobni odnosi između ugovornika toliko poremetili da su postali nepodnošljivi. Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1974. godine i Zakon o nasljeđivanju Crne Gore pored ovog, zahtijevaju i ispunjenje još jednog uslova: da je između ugovornih strana ugovorena zajednica života. Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1995. godine ne predviđa ovaj uslov. Pravo na zahtjev za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zbog nepodnošljivosti zajedničkog života imaju samo ugovornici. To pravo ne prelazi na njihove nasljednike. Ali, ako je jedna ugovorna strana pokrenula postupak za raskid zbog ovog razloga, njeni nasljednici imaju pravo da nastave sa već započetim postupkom. Ukoliko je ugovorna stranka poslovno nesposobno lice (npr. maloljetnik), u njeno ime tužbu za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju podnosi zakonski zastupnik odnosno staralac, ali uz prethodno pribavljanje odobrenja od organa starateljstva. Kad je doživotno izdržavanje ugovoreno u korist trećeg lica, raskid ugovora poslije smrti saugovorača davaoca izdržavanja može zahtjevati i lice u čiju korist je izdržavanje ugovoreno.

Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnostiU pravnom životu se događa da se poslije zaključenja ugovora prilike

toliko promijene da ispunjenje ugovora postane znatno otežano, ili su razlozi za postojanje ugovora prestali da postoje. U tom slučaju zakoni o nasljeđivanju ovlašćuju ugovornike, odnosno ugovornika kome je to u interesu, da traže raskid ili izmjenu ugovora. Sud će na zahtjev stranke čija je obaveza znatno otežana uticanjem promijenjih prilika, vodeći računa o svim okolnostima, odlučiti da li će ugovorne odnose iznova da uredi ili će ugovor da raskine. Prilikom odlučivanja sud će prije svega voditi računa o izvanrednom karakteru događaja, odnosno o tome da se događaji nisu mogli predvidjeti u vrijeme zaključenja ugovora, zatim da li je ispunjenje pretjerano otežano za stranku, odnosno da li bi joj ispunjenje nanijelo prevelik gubitak, i konačno neće uzeti u obzir promijenjene okolnosti koje su nastupile posle isteka roka za ispunjenje obaveze.

Upis davaoca izdržavanjaPošto primalac izdržavanja – zaključenjem ugovora o doživotnom

izdržavanju koji je uređen zakonima o nasljeđivanju – zadržava svojinu na stvarima koje treba da pripadnu davaocu izdržavanja tek po njegovoj smrti, primalac može poslovima inter vivos te stvari da otuđi i na taj način da ošteti davaoca izdržavanja. Zbog toga zakoni o nasljeđivanju predviđaju da davalac izdržavanja može svoje pravo da upiše u javnu knjigu. Ovim upisom davalac izdržavanja obezbjeđuje i prema svim trećim licima svoje pravo na zahtjev da

9.


stvari, odnosno nepokretnosti koje su predmet ugovora, pređu u njegovu svojinu trenutkom delacije primaoca izdržavanja. Kako su uknjiženje i predbilježba upisi kojima se stiču ili gube zemljišno-knjižna prava, to bi pravo davaoca izdržavanja trebalo unijeti u zemljišne knjige kao zabilješku, jer se radi o upisu određene pravne činjenice koja može da bude od uticaja na zemljišno-knjižna prava.

Odgovornost davaoca izdržavanja za dugoveDavalac izdržavanja, po našim zakonima o nasljeđivanju, ne odgovara

poslije smrti primaoca izdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti da on određenim povjeriocima odgovara za dugove koji postoje u trenutku zaključenja ugovora.

1. Davalac izdržavanja će odgovarati za dugove primaoca izdržavanja ukoliko je nepokretnost koja je predmet ugovora bila opterećena hipotekom.

2. Davalac izdržavanja biće odgovoran za određene dugove i u slučaju da je predmet ugovora određena imovinska cjelina (npr. poljoprivredno imanje). On će odgovarati za dugove koji se odnose na imovinsku cjelinu koja u trenutku smrti primaoca izdržavanja prelazi u njegovu svojinu.

Kada davalac odgovara za dugove primaoca izdržavanja po ugovoru, u pitanju je promjena dužnika. U tom slučaju davalac izdržavanja za blagovremeno i tačno ispunjenje obaveze odgovara samo primaocu izdržavanja odnosno njegovim univerzalnim sukcesorima. Mogućno je da davalac i primalac izdržavanja ugovore i preuzimanje duga, ali će za to biti potreban i pristanak povjerioca primaoca izdržavanja. Postoji mogućnost da davalac izdržavanja zaključi ugovor sa povjeriocem primaoca izdržavanja da će ispuniti njegovo potraživanje, u kom slučaju se radi o pristupanju duga.

Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju u slučaju smrti davaoca izdržavanja

Ugovor o doživotnom izdržavanju može da prestane sporazumnim ili jednostranim raskidom. Zakoni o nasljeđivanju uređuju i jedan poseban slučaj prestanka ovog ugovora, odnosno prenosa ugovornih obaveza na određena lica. Ovaj ugovor se po pravilu zaključuje s obzirom na lična svojstva ugovornika, a to je uvijek tako ukoliko je ugovorena i zajednica života davaoca i primaoca izdržavanja. Iz toga bi se dalo zaključiti da će ugovor o doživotnom izdržavanju prestati u slučaju smrti davaoca izdržavanja. Međutim, zakoni o nasljeđivanju predviđaju izuzetak.

U slučaju smrti davaoca izdržavanja, njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljeđe ali pod uslovom da oni na to pristanu. To znači da, ukoliko poslije smrti davaoca izdržavanja ostanu pripadnici prvog nasljednog reda, oni mogu izjavom volje, što podrazumijeva i jednostavno nastavljanje ispunjavanja ugovorne obaveze davaoca izdržavanja, održati ugovor na snazi. U tom slučaju saglasnost

10.


primaoca izdržavanja za održavanje ugovora nije pravno relevantna. Izjavom navedenih lica da ne pristaju na produženje ugovora o doživotnom izdržavanju, odnodno raskidom ugovora na taj način, ta lica gube pravo da traže naknadu za ranije dato izdržavanje. Ali, ako bračni drug i potomci umrlog davaoca izdržavanja nijesu u stanju da preuzmu ugovornu obavezu, jer je smrću davaoca izdržavanja znatno pogoršan njihov materijalni položaj, oni imaju pravo da od primaoca zahtijevaju naknadu za ranije dato izdržavanje. Ovu naknadu određuje sud po slobodnoj ocjeni, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, što znači da ona nikad neće predstavljati zbir datih obroka izdržavanja.

Sporovi o kojima je riječ u okviru ove tačke spadaju u nadležnost parničnog suda.

Simulovani ugovor o doživotnom izdržavanjuU praksi se događa da stranke zaključe ugovor o doživotnom izdržavanju

ispunivši sve formalne zahtjeve koji se za njega traže,ali ne radi doživotnog izdržavanja već u nekom drugom cilju.Najčešće,stranke time žele da izigraju imperativne propise o nužnom nasljeđivanju.Pošto sve ono što je predmet obaveze primaoca izdržavanja ne ulazi u sastav njegove zaostavštine,pa ni u njenu obračusku vrijednost,nužni nasljednici ostaju prikraćeni u pogledu tih stvari i prava.Zato nužni nasljednici,ali i druga zainteresovana lica – a to su zakonski nasljednici a ponekad čak i testamentarni – mogu zahtjevati putem tužbe parničnom sudu poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju.Ukoliko tužiocu dokažu osnovanost tužbenog zahtjeva,dobra koja su bila obuhvaćena simulovanim ugovorom ući će u sastav zaostavštine umrlog primaoca izdržavanja.

NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA

Nasljednička zajednica nastaje trenutkom smrti ostavioca i to između svih univerzalnih sukcesora ostavioca, bez obzira na pravni osnov pozivanja na nasljeđe. Sanasljednici imaju pravo da zahtijevaju diobu tek po pravosnažnosti ostaviočevog rješenja. Singularni sukcesori, naravno, nemaju pravo da zahtijevaju diobu nasljedničke zajednice.

Pravo nasljednika na diobu ne može se ugovorom niti ograničiti, niti isključiti. Ono nije podložno zastarjelosti.

Nasljednička zajednica, prema slovu zakona, postoji od trenutka smrti ostavioca pa sve do momenta diobe odnosno razvrgnuća nasljedničke zajednice. U tom periodu univerzalni sukcesori ostavioca, odnosno sanasljednici (zakonski, nužni, testamentarni) upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički. Ali treba primijetiti da u tom intervalu, tj. od nastanka nasljedničke zajednice do njenog prestanka, u stvari postoje dvije faze.

I faza nastaje trenutkom delacije i traje do pravosnažnosti ostavinskog rješenja kojim se određuju alikvotni djelovi univerzalnih sukcesora. Ovaj

11.


stupanj može se nazvati nasljedničkom zajednicom u užem smislu riječi. Tu je zaostavština neka vrsta zajedničke svojine, odnosno još preciznije, zajedničke imovine lica koja pretenduju na nasljeđe. Njihov pravni položaj odgovara položaju zajedničara, jer se tačno ne zna koliki je čiji dio.

II faza počinje od trenutka pravosnažnosti ostavinskog rješenja kojim se utvrđuje ko su sanasljednici i koliki dio nasljeđa pripada svakom od njih (alikvotni dio tj. dio izražen razlomkom ili procentom prema cjelini zaostavštine) i traje do diobe. Ovdje je situacija promijenjena jer svakom sanasljedniku pripada određeni idealni dio zaostavštine. Otuda njihov pravni položaj odgovara pravnom položaju suvlasnika.

Međutim, prema našim zakonima o nasljeđivanju obije ove faze obuhvaćene su istim nazivom: nasljednička zajednica.

Pravo sanasljednika da raspolažu sa svojim dijelomSvaki sanasljednik može i prije diobe da raspolaže svojim idealnim

dijelom, i to kako zavještanjem tako i putem ugovora. Naime, ako sanasljednik želi da otuđi odnosno prenese svoj nasljedni dio prije diobe, on to može da učini putem odgovarajućeg obligacionog ugovora, ali ugovor može da se izvrši samo ukoliko je druga ugovorna strana jedan od sanasljednika. Ukoliko jedan od sanasljednika želi da otuđi svoj idealni dio trećem licu, njihov ugovor neće moći da se izvrši sve do diobe. Takav ugovor samo obavezuje nasljednika da po izvršenoj diobi preda svoj dio drugoj ugovornoj strani, i obrnuto: ovaj drugi nema do diobe nikakvo drugo pravo.

Odnos među sanasljednicimaZakoni o nasljeđivanju predviđaju da sanasljednici do diobe zajednički i

sporazumno upravljaju nasljedstvom. Ukoliko se nasljednici ne slože o upravljanju nasljedstvom, a nema izvršioca zavještanja, sud može, na zahtjev nekog od njih, postaviti upravitelja zaostavštine, ili odrediti dio zaostavštine kojim će svaki od nasljednika sam upravljati.

Dioba nasljedstvaDiobu nasljedstva može da zahtijeva svaki nasljednik i to u svako doba,

osim u nevrijeme. Ugovor ili odredba u testamentu kojima se nasljednik ograničava u pravu na diobu ništavi su.

Na zahtjev nasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici sa ostaviocem, sud može, kad to iziskuje opravdana potreba, odlučiti da mu se ostave pojedine stvari, pokretne ili nepokretne, ili grupe stvari, koje bi pripale u dio ostalih nasljednika, a da im on vrijednost tih stvari isplati u novcu u roku koji sud prema okolnostima odredi. Predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba nasljednika koji je živio sa ostaviocem i ustom domaćinstvu, a koji nije njegov potomak ni njegov bračni drug, biće mu

12.


ostavljeni na njegov zahtjev, a njihova vrijednost će se uračunati u dio tog nasljednika

.Obaveza zaštite među nasljednicima poslije diobeSvakom nasljedniku ostali sanasljednici odgovaraju po samom zakonu

ako bi mu treće lice, pozivajući se na neko pravo zasnovano prije diobe oduzelo stvar koja je stavljena u njegov nasljedni dio, ili bi inače smanjilo njegovo pravo. Oni jemče isto tako da stvari ostavljene u njegov dio nemaju skrivenih nedostataka. Obaveza jemstva za postojanje i naplativost potraživanja traje tri godine po završenoj diobi, a za potraživanja koja dospijevaju poslije diobe ona traje tri godine od dospjelosti obaveze. U svim slučajevima jemstva svaki nasljednik jemči i duguje naknadu srazmjerno svom nasljednom dijelu.

OSTAVINSKI POSTUPAK

Ostavinski postupak predstavlja skup procesnih radnji pred sudom koje imaju za cilj utvrđivanje nasljednopravnih posljedica ostaviočeve smrti. Sudski postupak za raspravljanje zaostavštine uređen je Zakonom o vanparničnom postupku. Ostavinski postupak, kako je postavljen u Zakonu o vanparničnom postupku, ima dvije procesne cjeline: prethodni postupak i postupak za raspravljanje zaostavštine.

Predmet postupkaU ostavinskom postupku sud utvrđuje ko su nasljednici ostavioca, koja

imovina ulazi u sastav njegove zaostavštine i koja prava pripadaju univerzalnim, a koja singularnim sukcesorima, i eventualno drugim licima. Ostavinski sud, u stvari, ima tri oblika zadatka:

1) Da utvrdi sastav zaostavštine;2) Da utvrdi osnov nasljeđivanja (zakonsko, testamentarno);3) Da utvrdi ko su univerzalni sukcesori (nasljednici u užem smislu), kao i

njihove nasljedne kvote, ko su singularni sukcesori i eventualno neki drugi korisnici i koja prava pripadaju tim licima.

Pravila ostavinskog postupka1. Pokretanje parničnog postupka inicira ona stranka koja smatra da je

neko njeno građansko pravo povrijeđeno ili ugroženo, pojavljujući se u ulozi tužioca u sporu. Nasuprot tome, ostavinski postupak se pokreće od strane samog suda, po službenoj dužnosti čim nadležni sud sazna za činjenicu delacije. Ostavinski sud dobija od nadležnog matičara smrtovnicu potom sam pokreće postupak za raspravljanje zaostavštine. Ipak, moguće je da sud i na drugi način sazna za delaciju npr. ako sama zainteresovana stranka (nasljednik, legator, izvršilac zavještanja, povjerilac...) podnese relevantne dokaze o smrti ostavioca.

13.


2. Na vođenje parničnog postupka utiču i stranke u postupku naročito putem svojih dispozitivnih radnji – npr. parnica će biti okončana odricanjem od tužbenog zahtjeva ili povlačenjem tužbe. U ostavinskom postupku pravilo je drugačije. Naime, ostavinski sud vodi pokrenuti postupak do kraja (do donošenja ostavinskog rješenja). Radnje stranaka ne mogu dovesti do okončanja ostavinskog postupka, štaviše stranke ne mogu uticati ni na tok ostavinskog postupka. Od pravila da se pokrenuti ostavinski postupak mora sprovesti po načelu oficijelnosti sve do kraja, odnosno do donošenja rješenja o nasljeđivanju, postoje i neki izuzeci. Prije svega, ako se utvrdi da ostavilac nije imao nikakvu imovinu koja je podobna za nasljeđivanje, postupak se uopšte neće voditi. Do takve situacije može doći ne samo u slučaju kada je ostavilac bio veoma siromašan, već i u onim slučajevima kada je ostavilac tako raspolagao imovinom da nije ostalo ništa što bi ušlo u sastav zaostavštine. S druge strane, ukoliko se utvrdi da u sastav zaostavštine ulaze samo prava na pokretnim stvarima, a nasljednici ne zatraže vođenje ostavinskog postupka onda će ostavinski sud obustaviti postupak. Da bi u Crnoj Gori došlo do obustave u ovakvom slučaju, potrebno je da se ispuni još jedan uslov, a to je da (pokretna) imovina bude male vrijednosti (što je pravni standard koji će u svakom slučaju procjenjivati sud). To je ujedno i izuzetak od pravila da stranke ne mogu uticati na tok postupka. Ipak, u savremenim uslovima nasljednici su često prinuđeni da traže vođenje ostavinskog postupka čak i u slučajevima kada u sastav zaostavštine ulaze samo pokretnosti (npr. novac na tekućem računu ili štednoj knjižici, stvari u sefu u banci, motorna vozila, oružje), jer se za prenos odgovarajućih prava u određenim slučajevima zahtijeva pravosnažna sudska odluka.

3. Pribavljanje i podnošenje dokaza u parnici po pravilu je prepušteno parničnim strankama. U ostavinskom postupku, sud donosi odluku na osnovu rezultata cjelokupnog raspravljanja imajući u vidu kako dokaze koje su stranke podnijele tako i dokaze koje je sam sud pribavio službenim putem.

4. U parničnom postupku vlada načelo neposrednosti: sud prilikom donošenja odluke treba da ima isti sastav koji je imao u vrijeme izvođenja dokaza i vođenja rasprave, odnosno pravilo je da sud donosi odluku u onom sastavu koji je imao u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Ovo značajno načelo parničnog postupka ne važi u ostavinskom postupku. Ostavinsko rješenje se može zasnivati na dokazima koji nijesu izvedeni pred sudijom koji je rješenje donio. Dakle u ostavinskom postupku važi načelo posrednosti.

5. U parničnom postupku važi pravilo da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu na osnovu usmenog raspravljanja (načelo usmenosti). U ostavinskom postupku sud može donijeti odluku i bez usmenog obraćanja stranaka, dovoljno je da stranke svoje izjave i zahtjeve upute sudu u odgovarajućoj pismenoj formi.

6. Sud o predmetu spora u parničnom postupku uvijek odlučuje presudom. Izuzeci su malobrojni: u sporovima zbog smetanja posjeda, u mandatnom postupku pri odlučivanju o troškovima spora. U ostavinskom

14.


postupku sud svoju odluku nikada ne donosi u obliku presude, već uvjek u obliku rješenja.

7. Parnični posupak je dvostranački, jer postoje uvijek i samo dvije stranke: lice koje zahtijeva zaštitu subjektivnog prava (tužilac) i lice prema kome se ta zaštita traži (tuženi, tuženik). Dvostranački karakter parnice proizlazi iz činjenice da u njoj moraju da postoje dva međusobno suprostavljena interesa. Ostavinski postupak ima za cilj da utvrdi činjenično stanje koje je postojalo u trenutku delacije i da na osnovu toga utvrdi nasljedna prava svih lica koja ostvaruju neke koristi iz zaostavštine. Otuda se strankom u ostavinskom postupku smatraju sva lica koja tvrde da im, po bilo kom osnovu, pripada neko nasljedno pravo. To znači da u ostavinskom postupku može biti i više stranaka.

NADLEŽNOST I SASTAV SUDA

Pravilo je da je za raspravljanje zaostavštine jugoslovenskog građanina nadležan jugoslovenski sud. Ipak, u slučaju kada ostavilac koji je jugoslovenski državljanin posjeduje nepokretnosti u inostranstvu, pravilo je da je tada za raspravljanje zaostavštine nadležan sud države u kojoj se nepokretnosti nalaze. Teritorijalni princip sprovodi se i u našem pravu, tako da je za raspravljanje zaostavštine koja se sastoji od nepokretnosti koja se nalazi u našoj državi uvijek nadležan jugoslovenski sud, bez obzira na državljanstvo ostavioca. Drugačija je situacija kada su u pitanju pokretne stvari. Naime, ukoliko je ostavilac stranac, a zaostavština ili njen dio se sastoji od pokretnih stvari koje se nalaze na jugoslovenskoj teritoriji biće nadležan inostrani sud (sud zemlje čiji je državljanin ostavilac bio). Nadležnost ostavinskog suda se dijeli na stvarnu, mjesnu i funkcionalnu nadležnost.

Stvarna nadležnost Stvarno nadležni sud za raspravljanje zaostavštine uvjek je opštinski sud,a

u Crnoj Gori osnovni sud.Mjesna nadležnostMjesna nadležnost se prije svega određuje prema činjenici domicila, što

znači da će mjesno nadležan sud za raspravljanje zaostavštine biti onaj opštinski sud na čijem području je ostavilac imao prebivalište. U slučaju da ostavilac nije imao prebivalište u našoj zemlji, ostavinski sud će biti onaj opštinski sud na čijem području je ostavilac imao boravište. Međutim, ukoliko ostavilac, u vrijeme smrti, nije imao ni prebivalište ni boravište u našoj zemlji, ostavinski sud će biti onaj opštinski sud na čijem području se nalazi pretežni dio njegove zaostavštine.

Funkcionalna nadležnostFunkcionalna nadležnost je zasnovana na principu inokosnosti. U

ostavinskom postupku se nikad ne sudi u vijeću, naprotiv sve radnje sprovodi i sve odluke donosi sudija pojedinac. Saradnici mogu po pravilu voditi cio ostavinski postupak, jer se on, kao vanparnični, zasniva na nespornosti

15.


činjeničnog stanja. Izuzetak u tom pogledu predstavlja negativna nasljedna izjava - nju može uzeti na zapisnik samo sudija.

POKRETANJE POSTUPKA

Ostavinski postupak se, za razliku od parničnog, pokreće po službenoj dužnosti. Dakle, ostavinski sud pokreće postupak za raspravljanje zaostavštine čim sazna za činjenicu delacije ili činjenicu da je neko lice proglašeno za umrlo. Sud treba da vodi postupak tako da prava stranaka budu što prije utvrđena i obezbijeđena, a uzeće u razmatranje i ocjenu sve predloge zainteresovanih lica bilo da su podnijeti u pismenom obliku ili dati usmeno na zapisnik. Pri tom, sud je dužan da obrati posebnu pažnju na prava maloljetnih lica, lica koja boluju od duševnih bolesti, kao i na prava lica koja zbog drugih razloga nijesu sposobna da se staraju o svojim poslovima: sud je dužan da pazi da prava ovih lica budu u potpunosti ostvarena. Sud donosi odluku (ostavinsko rješenje) na osnovu rezultata cjelokupnog raspravljanja, a to znači da će njegova odluka biti bazirana kako na izjavama stranaka, tako i na izvedenim dokazima koje su stranke podnijele ili ih je sud pribavio po službenoj dužnosti.

Prethodne radnje u ostavinskom postupku

Pod prethodnim radnjama u ostavinskom postupku podrazumjevamo one radnje koje se preduzimaju da bi se omogućila i pripremila ostavinska rasprava. To su: sastavljanje smrtovnice, popis i procjena imovine umrlog i određivanje privremenih mjera za obezbjeđenje zaostavštine.

Sastavljanje smrtovniceSud po službenoj dužnosti pokreće ostavinski postupak čim sazna za

nečiju smrt. Zakon stavlja u dužnost matičaru koji je nadležan da izvrši upis smrti u matičnu knjigu umrlih, da u toku od trideset dana po izvršenom upisu dostavi ostavinskom sudu smrtovnicu.

Smrtovnica je javna isprava koja sadrži izvještaj o tome da je neko lice umrlo, kao i podatke o svim činjenicama koje su značajne za raspravljanje zaostavštine. Smrtovnica ima značaj inicijalnog akta putem kojeg se sud obavještava ne samo o tome da je neko lice umrlo ili proglašeno za umrlo. U smrtovnicu se unose sljedeći podaci:

1. Prezime i ime umrlog, ime njegovog oca, datuma rođenja i državljanstvo umrlog, a za umrla ženska lica i djevojačko prezime;

2. Dan, mjesec, godina, mjesto i po mogućstvu čas smrti;3. Mjesto u kome je umrli imao prebivalište ili boravište;4. Prezime i ime, datum rođenja, zanimanje, prebivalište odnosno

boravište bračnog druga umrlog, kao i njegove bračne, vanbračne i usvojene djece;

16.


5. Prezime i ime, datum rođenja, prebivalište odnosno boravište ostalih srodnika koji bi mogli biti pozvani na nasljeđe na osnovu zakona, kao i lica koja bi mogla biti pozvana na nasljeđe u svojstvu testamentarnih nasljednika,

6. Približna vrijednost pokretne i nepokretne imovine umrlog.U smrtovnici će se posebno naglasiti da li se očekuje rođenje djeteta

umrlog i da li njegova djeca i bračni drug imaju staraoca. Takođe, ako je prije ostavioca umro njegov bračni drug, njegovo dijete ili neko drugo lice koje bi moglo biti pozvano na nasljeđe, u smrtovnici će se naznačiti datum i mjesto njihove smrti. Po mogućnosti u smrtovnicu će se navesti: mjesto gdje se nalazi imovina umrlog; da li ima imovine za čije držanje, ćuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi; da li ima gotovog novca, hartija od vrijednosti, dragocjenosti, štednih knjižica ili nekih drugih važnih isprava; da li je iza umrlog ostalo dugova i koliko; da li je umrli ostavio zavještanje ili ugovor o doživotnom izdržavanju ili ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života i gdje se oni nalaze, a ako je umrli sačinio usmeno zavještanje, onda i lično ime, zanimanje i boravište svjedoka pred kojima je usmeni testament sačinjen.

Smrtovnicu sastavlja matičar koji je nadležan da izvrši upis u matičnu knjigu umrlih. Ako je neko lice umrlo van teritorije opštine u kojoj je imalo prebivalište odnosno boravište matičar će ostavinskom sudu dostaviti samo izvod iz matične knjige umrlih, kao i podatke sa kojima raspolaže a koji mogu poslužiti za sastavljanje smrtovnice.

Smrtovnica se sastavlja na osnovu podataka dobijenih od srodnika umrlog,od lica sa kojima je umrli živio, kao i od drugih lica koji bi mogli saznati što je potrebno za smrtovnicu.

Popis i procjena imovine umrlogPopis i procjena imovine umrlog predstavlja skup procesnih radnji kojima

se utvrđuje sastav i vrijednost zaostavštine. Popis i procjena ostaviočeve zaostavštine najprije služe zaštiti prava nasljednika, isporukoprimaca i ostaviočevih povjerilaca. Pored zaštitne funkcije, imaju i saznajni značaj, jer predstavljaju način za utvrđivanje sastava i vrijednosti zaostavštine. Načelno, popis i procjena imovine umrlog nijesu obavezne procesne radnje. Za popis i procjenu imovine ponekad je potrebna sudska naredba, a ponekad nije. Bez sudske naredbe imovina se popisuje i procjenjuje pri sastavljanju smrtovnice, ali uvijek po zahtjevu nasljednika ili isporukoprimaca s tim da nema smetnje da se zakon ekstenzivnije tumači i popis i procjena narede na zahtjev ostaviočevih povjerilaca.

Po sudskoj naredbi, popis i procjena se vrše poslije sastavljanja smrtovnice, i valja razlikovati dvije situacije. Prva je, kada se ostaviočeva imovina popisuje i procjenjuje po zahtjevu nasljednika, isporukoprimaca ili ostaviočevih povjerilaca, a čim neko od njih postavi zahtjev sud je obavezan da naredi popis i procjenu. Druga situacija je ona kada sud po službenoj dužnosti naređuje popis i procjenu: ako nije poznato ima li nasljednika ili je njihovo

17.


boravište nepoznato, ili su nasljednici zbog maloljetstva, duševnih bolesti ili nekih drugih odlika nesposobni da se staraju o svojim poslovima, kao i u drugim slučajevima kada su popis i procjena opravdani. Po pravilu, imovinu popisuje i procjenjuje opštinski organ uprave uz obavezno prisustvo dvoje punoljetnih građana, i eventualno sudjelovanje vještaka. Procjena se povjerava vještaku onda kada treba ocijeniti vrijednost skupocjenih stvari, antikvarnih predmeta, umjetničkih slika. Popisuje se cjelokupna imovina koja je u trenutku delacije bila u ostaviočevoj državini, i to kako neposrednoj tako i posrednoj. Pokretne stvari se popisuju po vrsti, rodu, broju, mjeri, težini ili pojedinačno, znači obavezno se specifikuju, dok se nepokretne stvari popisuju pojedinačno, sa naznakom mjesta gdje se nalaze, kulture zemljišta i zemljišnoknjižnih podataka ako su poznati. Ostaviočeva potraživanja, dugovi i neplaćeni doprinosi državi ne popisuju se, već se bilježi u zapisnik. Popis i procjena su dvije odvojene radnje, koje se najčešće vrše istovremeno. Nezavisno od toga da li se popis vrši odmah nakon delacije ili godinama poslije - ostaviočeva imovina se uvijek popisuje prema stanju stvari u trenutku njegove smrti. Drukčije je sa procjenom: stvari treba procjenjivati prema njihovom stanju u vrijeme delacije, ali prema njihovoj tržišnoj vrijednosti u vrijeme procjene.

Mjere za obezbjeđenje zaostavštineMjere za obezbjeđenje zaostavštine mogu se preduzimati sve do

prvavnosnažnosti ostavinskog rješenja. Razlikujemo dvije vrste ovakvih mjera: privremene mjere za obezbjeđenje zaostavštine i mjere ostavinskog suda za obezbjeđenje zaostavštine.

Privremene mjere za obezbjeđenje zaostavštine preduzimaju se ukoliko se utvrdi da nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban da upravlja imovinom, a nema zakonskih zastupnika ili su nasljednici nepoznati, ili odsutni, ili kada druge okolnosti nalažu naročitu opreznost. Ove mjere se sastoje u tome što se zaostavština predaje na čuvanje pouzdanom licu, dok se gotov novac, dragocjenosti, hartije od vrijednosti, štedne knjižice i druge važne isprave predaju na čuvanje sudu na čijem se području nalazi imovina. Ostavinski sud može u toku cijelog postupka, na predlog zainteresovanih lica ili po sopstvenoj inicijativi, narediti preduzimanje mjere za obezbjeđenje zaostavštine. Ostavinski sud će odrediti i vrstu mjera koje se imaju preduzeti. On je ovlašćen da naredi popis i procjenu zaostavštine, da odredi da se ostaviočeve stvari predaju na čuvanje povjerljivom licu ili u sudski depozit. Ostavinski sud je jedini ovlašćen da postavi privremenog staraoca zaostavštine, pošto, po mogućstvu zatraži mišljenje u pogledu ličnosti staraoca od lica koja su pozvana na nasljeđe.

Postupak sa zavještanjem

Zakon o vanparničnom postupku stavlja u zadatak organu koji sastavlja smrtovnicu da provjeri da li je iza ostavioca ostao testament. Dakle, Zakon

18.


nalaže matičaru da u roku od 30 dana od smrti ostavioca ili proglašenja lica za umrlo, dostavi ostavinskom sudu smrtovnicu i ostaviočev testament ukoliko ga posjeduje. Međutim, ukoliko ga ne posjeduje, ali ima saznanje o njegovom postojanju i mjestu gdje se nalazi matičar je dužan da te činjenice unese u smrtovnicu.

Proglašenje zavještanjaPošto sud dobija ostaviočev testament dužan je da ga proglasi. Naime, sud

će u prisustvu najmanje dva punoljetna građanina otvoriti testament i pročitati ga. Ukoliko je testament zapečaćen, sud treba da ga otvori tako da u što je moguće većoj mjeri očuva pečate. Sud će po pravilu proglasiti svako pismeno koje nosi naziv testament, zavještanje, posljednja volja i sl. Kao i oproštajno pismo iz čije se sadržine može zaključiti da postoje određena ostaviočeva raspolaganja ili izjave koje spadaju u moguću sadržinu zavještanja. Sud je dužan da proglasi testament koji se nađe u njegovoj državini bez obzira na činjenicu da li je to ostavinski sud, tj. sud nadležan za raspravljanje zaostavštine. O proglašenju zavještanja sastavlja se zapisnik.

Taj zapisnik sadrži sledeće podatke:1. Broj nađenih zavještanja;2. Mjesto gdje su pronađeni;3. Datuma koji nose;4. Lice ili lica koja su testament predala sudu ili matičaru;5. Svjedoci proglašenja zavještanja;6. Da li je testament predat otvoren ili zatvoren i ako je zatvoren da li je

zapečaćen i kakav je pečat;7. Sadržina zavještanja;8. Ukoliko je pečat kojim je testament bio zatvoren oštećen ili je u

zavještanju nešto brisano, precrtavano ili ispravljano, ili sud uoči neku drugu sumnjivu činjenicu, to takođe mora navesti.

Zapisnik o proglašenju zavještanja potpisuje sudija koji je vodio postupak proglašenja, zapisničar i svjedoci proglašenja. Poslije proglašenja, sud je dužan da na testament stavi potvrdu o njegovom proglašenju i datum proglašenja, a ukoliko je nađeno više zavještanja, njihov broj kao i datume. U slučaju postojanja usmenog zavještanja, treba razlikovati dvije situacije.

S jedne strane, ukoliko su testamentarni svjedoci sačinili ispravu o zavještaočevoj posljednoj volji i potpisali je, sud će sadržinu ove isprave proglasiti po pravilima za proglašenje pismenog zavještanja.

S druge strane, ukoliko svjedoci usmenog testamenta nisu sačinili ispravu o ostaviočevoj posljednjoj volji, onda će sud saslušati sve svjedoke o sadržini testamenta, i to svakog posebnog, a naročito o okolnostima od kojih zavisi punovažnost usmenog zavještanja. Sud će o tome sastaviti zapisnik, pa će zapisnik proglasiti po zakonskim odredbama za proglašenje pismenog zavještanja.

19.


Postupak u slučaju kada je zavještanje izgubljeno ili slučajno uništeno

Ako je zavještalac sačinio pismeni testament, ali je on izgubljen, nestao, ili je uništen nezavisno od volje ostavioca, a među zainteresovanim licima nije sporno to da je testament zaista sačinjen u određenoj formi te da je nestao ili uništen, kao ni njegova sadržina - ostavinski sud će saslušati sva zainteresovana lica i po njihovim predlozima izvesti potrebne dokaze, pa će o tome sačiniti zapisnik, a potom taj zapisnik proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog zavještanja. Međutim, ukoliko bi među zainteresovanim licima nastao spor o činjenici od koje zavise postojanje, punovažnost ili neka druga okolnost relevantna za izgubljeno ili slučajno uništeno zavještanje, tada bi se morao prekinuti ostavinski postupak, a stranka čije je pravo, manje vjerovatno bila bi upućena na parnicu.

Sud koji je proglasio zavještanje dostaviće ostavinskom sudu zapisnik o proglašenju, izvorni pismeni testament, odnosno ispravu o usmenom testamentu ili zapisnik o saslušanju svjedoka usmenog testamenta.

Izvršilac zavještanjaIzvršilac zavještanja je lice koje je zavještalac u svom testamentu odredio

da se stara o tačnom i potpunom izvršenju njegove posljednje volje. Postavljanje izvršioca zavještanja naročito je korisno kada zavještanje sadrži modalitete: uslove, rokove i naloge. U takvim i drugim slučajevima, izvršilac zavještanja će ukazivati sudu na sve relevantne okolnosti ispunjenja zavještaočeve posljednje volje. Izvršilac zavještanja na izvjestan način vrši funkciju pomoćnog sudskog organa, naročito u toku ostavinskog postupka. U svom testamentu može odrediti jednog ili više izvršilaca zavještanja. Izvršilac zavještanja može biti svako potpuno poslovno sposobno lice. Lice koje je određeno za izvršioca zavještanja ne mora da se primi te dužnosti. Izvršilac je uvijek dužan da polaže sudu račun o svom radu. On ima pravo na naknadu troškova i nagradu za svoj trud, koje će mu biti isplaćene iz zaostavštine prema odluci suda. Sud može opozvati izvršioca zavještanja ako njegov rad nije u skladu sa zavještaočevom voljom ili sa zakonom.

Raspravljanje zaostavštine

Slučajevi kada se zaostavština ne raspravljaOstavinski sud obustavlja raspravljanje zaostavštine kada prema

podacima iz smrtovnice proizilazi da ostavilac nije imao imovinu (npr. cjelokupna imovina je obuhvaćena ugovorom o doživotnom izdržavanju). Ostavinski sud takođe obustavlja postupak za raspravljanje zaostavštine u slučaju da u njenom sastavu nema nepokretnosti, a zainteresovana lica ne zahtijevaju da se postupak sprovede.

20.


Ostavinska raspravaZa raspravljanje zaostavštine ostavinski sud određuje ročište i poziva

zainteresovana lica. U pozivu, pored obavještenja o pokretanju postupka, treba da stoji: podatak o činjenici postojanja ili nepostojanja zavještanja, odnosno isprave o usmenom testamentu. Zainteresovana lica će u pozivu takođe biti upozorena da mogu do okončanja postupka dati sudu izjavu da li se primaju ili se odriču nasljeđa, zatim na to da će se ukoliko se ne odazovu na ročište za raspravljanje zaostavštine ili ne daju nasljednu izjavu, primijeniti zakonska pretpostavka o prihvatanju nasljeđa, pa će sud o nasljednim pravima zainteresovanih lica odlučiti prema podacima kojima raspolaže. U slučaju zavještajnog nasljeđivanja, ostavinski sud je dužan da o pokretanju postupka za raspravljanje zaostavštine obavijesti i lica koja bi se na nasljeđe pozivala po intestatskom (zakonskom) nasljeđivanju. Ukoliko nije poznato da li ostavilac ima nasljednike, ostavinski sud je dužan da oglasom pozove lica koja polažu pravo na naslijeđe da se prijave sudu u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa. Objavljivanje oglasa u tom slučaju podrazumijeva sljedeće:

a) Stavljanje na oglasnu tablu suda; b) Objavljivanje u saveznom slušbenom listu;v) Objavljivanje u republičkom službenom glasniku. Ukoliko se u roku od jedne godine od objavljivanja oglasa ne jave

pozvana lica, sud će raspraviti zaostavštinu na osnovu izjave postavljenog staraoca i na osnovu podataka kojima sam raspolaže. Zakon na prvo mjesto postavlja raspravljanje pitanja o pravu na nasljeđe, što podrazumjeva dvije stvari:

1) Da se prije svega do kraja raspravi pitanje sastava zaostavštine (šta sve sačinjava ostaviočevu imovinu koja je podobna za nasljeđivanje - npr. pitanje izdvajanja određene imovine kao bračne tekovine njegovog supružnika, ili izdvajanje za određene srodnike koji su svojim radom, zaradom ili na drugi način doprinijeli uvećanju ostaviočeve imovine; pitanje tuđih stvari koje su se našle kod ostavioca u trenutku delacije; pitanje predmeta domaćinstva; pitanje da li je imovina, odnosno njen dio obuhvaćen nekim od tzv. nasljedno-pravnih ugovora i dr.).

2) Da se utvrdi koja lica su univerzalni sukcesori ostavioca (što nije uvjek lako, npr. zavještalac je testamentom rasporedio cjelokupnu imovinu i to tako što je tačno naveo prava koja pripadaju određenim testamentarnim nasljednicima, pa pošto nije imao dugova, izgleda da nema univerzalnog sukcesora, ali koristeći određena pravila za tumačenje testamenta sud je dužan da navede ko je ostaviočev univerzalni sukcesor tj. nasljednik u pravom smislu, da li su njegova nasljedna prava uslovljena ili na drugi način ograničena, uslovima, rokovima, nalozima).

21.


Tek pošto je ovo utvrdio, ostavinski sud raspravlja pitanje veličine nasljednog dijela i konačno pitanje isporuke (legata), kao obligacionog prava ostaviočevog singularnog sukcesora.

Nasljedna izjavaKao što je za materijalno nasljedno pravo značajna delacija, tako je za

ostavinski postupak značajna nasljedna izjava: prijem ili odricanje od nasljeđa. Otuda, kao što se trenutak delacije mora tačno i izvjesno utvrditi, i davanje nasljedne izjave mora biti izvjesno: bez obzira da li se primio nasljeđa ili se odrekao nasljeđa učesnik u postupku svoju nasljednu izjavu mora potpisati. Prilikom uzimanja nasljedne izjave, svejedno da li je pozitivna ili negativna, sud mora da utvrdi na koji se osnov pozivanja na nasljeđe ona odnosi: zakon ili testament, kao i to da li se izjava odnosi na nužni dio. Sud će upozoriti lice koje daje nasljednu izjavu da je ona neopoziva i da se ne može dati pod uslovima i rokovima.

Kada je riječ o negativnoj nasljednoj izjavi, treba istaći da sud mora upozoriti davaoca izjave da se odricanje od nasljeđa može učiniti samo u sopstveno ime, što znači da će doći do automatske primjene prava predstavljanja, te sud poziva potomke lica koje se odreklo nasljeđa da i oni daju nasljednu izjavu. Negativna nasljedna izjava se može dati sve do okončanja prvostepenog postupka za raspravljanje zaostavštine. Negativna nasljedna izjava se ne može opozvati, ali se može poništiti ukoliko je posljedica prinude, prijetnje, prevare ili zablude. Negativnu nasljednu izjavu ne može dati nasljednik koji se izričito ili prećutno prihvatio nasjjeđa. Odricanje u korist određenog nasljednika smatra se pozitivnom nasljednom izjavom uz istovremeno ustupanje nasljednog dijela. U tom slučaju, na odnose između nasljednika tj. ustupioca primjenjuju se pravila o poklonu. Pozitivna nasljedna izjava može se dati izričito ili prećutno. Prećutni prijem nasljeđa postoji u dva slučaja:

1. Ako se do okončanja prvostepenog postupka za raspravljanje zaostavštine nasljednik ne odrekne nasljeđa, smatraće se da se nasljeđa primio;

2. Smatraće se da se primio nasljeđa i nasljednik koji je raspolagao cijelom zaostavštinom ili njenim dijelom. Nasljedna izjava može se dati kako pred ostavinskim tako i pred drugim stvarno nadležnim, dakle opštinskim, sudom, a može biti data i pred konzularnim predstavnikom naše zemlje u inostranstvu.

Upućivanje na parnicu ili drugi postupakZakon nalaže ostavinskom sudu da prekine raspravljanje zaostavštine i da

uputi stranke na parnicu ili na postupak pred organom uprave, ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.

Tako zakoni o vanparničnom postupku naročito ističu sporove koji se odnose na:

22.


1. Punovažnost ili sadržinu zavještanja;2. Odnos nasljednika i ostavioca na osnovu koga se po zakonu nasljeđuje;3. Osnovanost zahtjeva supružnika ostavioca i ostaviočevih potomaka koji

su živjeli sa ostaviocem u istom domaćinstvu da im se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba;

4. Činjenice od kojih zavisi veličina nasljednog dijela;5. Činjenice od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili

osnovanost razloga za nedostojnost.6. Činjenicu da li se neko lice odreklo nasljeđa.Dakle, pravilo je da kada dođe do spora o činjeničnim pitanjima,

ostavinski sud prekida postupak i stranke šalje na parnicu ili eventualno na postupak pred upravnim organom.

Od ovog pravila postoje dva izuzetka:1. U slučaju da je među strankama sporno pravo na legat ili drugo pravo

iz zaostavštine, sud će takođe uputiti stranke na parnicu, odnosno na postupak pred upravnim organom, ali neće prekidati ostavinski postupak;

2. U slučaju da među nasljednicima postoji spor o sastavu zaostavštine, nezavisno od toga da li je priroda spora činjenična ili pravna, ostavinski sud mora da prekine postupak i uputi stranke na parnicu.

Zakon o vanparničnom postupku Crne Gore predviđa da će ostavinski sud uputiti na parnicu, odnosno na postupak pred organom uprave, onu stranku čije pravo smatra manje vjerovatnim. Ako stranka u ostavljenom roku pokrene odgovarajući postupak, prekid ostavinskog postupka će trajati do pravnosnažnog okončanja parnice ili upravnog postupka. Ali, ako stranka u određenom roku ne pokrene odgovarajući postupak, ostavinski sud će nastaviti raspravljanje zaostavštine i sačekati ishod parnice ili upravnog postupka. Međutim, i u slučaju kada je postupak pred ostavinskim sudom pravnosnažno okončan, jer stranka koja je upućena na parnicu nije pokrenula postupak u ostavljenom roku, niti naknadno, to ne sprječava tu stranku da pokrene posebnu parnicu. Ostavinski sud pri odlučivanju o upućivanju na parnicu mora voditi računa o tome na čijoj strani stoje određene zakonske pretpostavke, te će na parnicu poslati protivnu stranu. Na primjer: ako jedan nasljednik tvrdi da je drugi nedostojan - on to mora i dokazati, jer postoji pretpostavka savjesnosti i poštenja koja ide u korist drugog nasljednika; ili : zakonski nasljednik tvrdi da testament nije punovažan zbog mana ostaviočeve volje i da zato testamentarni nasljednik ne može postati nasljednik – na parnicu će se poslati zakonski nasljednik, jer je testament jači osnov pozivanja na naslijeđe.

Rješenja o nasljeđivanju

Pošto se u ostavinskom postupku utvrdi koja imovina sačinjava ostaviočevu zaostavštinu i koja lica ispunjavaju uslove da postanu nasljednici ostavioca, sud će donijeti ostavinsko rješenje.

23.


Sadržina rješenjaRješenja treba da sadrži:1. Lično ime ostavioca, ime jednog njegovog roditelja, zanimanje

ostavioca, datum njegovog rođenja i njegovo državljanstvo, a za lica koja su mijenjala prezime stupajući u brak - i prezime koje su nosila prije stupanja u brak;

2. Označenja nepokretnosti sa podacima iz zemljišnih knjiga, kao i označenje pokretnih stvari sa pozivom na popis;

3. Lično ime, zanimanje i prebivalište nasljednika, odnos nasljednika prema ostaviocu tj. da li nasljeđuje kao zakonski ili testamentarni nasljednik, a ako ima više nasljednika i dio koji im nasljeđem pripada;

4. Da li je i koliko pravo nasljednika odloženo zbog nedospjelog vremena ili je ograničeno na izvjesno vrijeme, ili je odloženo zbog neispunjenja uslova, ili je zavisno od raskidnog uslova, odnosno naloga ili je ograničeno pravom plodouživanja i u čiju korist;

5. Lično ime, zanimanje i prebivalište lica kojima je pripao legat, plodouživanje ili koje drugo pravo iz zaistavštine, sa tačnim naznačenjem tog prava.

Dostavljanje rješenjaSud je dužan da rješenje o nasljeđivanju dostavi svim nasljednicima i

isporukoprimcima, kao i drugim licima koja su u toku ostavinskog postupka isticala određene zahtjeve iz zaostavštine.

Sprovođenje rješenjaPo pravnosnažnosti rješenja o nasljeđivanju sud će, u pogledu prava na

nepokretnostima, narediti da se u zemljišne ili druge javne knjige izvrše potrebni upisi, a u pogledu pokretnih stvari naložiće predaju stvari koje se nalaze na čuvanje kod suda. Međutim, ako nasljednici imaju neke obaveze koje su im naložene zavještanjem sud će narediti pomenute mjere u korist nasljednika tek kada budu podnijeti dokazi o izvršenju ili obezbjeđenju tih obaveza.

Posebno rješenje o isporuciU slučaju da univerzalni sukcesori ne osporavaju isporuku,sud može i

prije donošenja rješenja o naslijeđivanju,a na zahtjev legatara,donjeti posebno rješenje o isporuci.

Rješenje kojim se zaostavština predaje opštiniKada ostavinski sud utvrdi da nema nasljednika ili kad se ne zna da li ima

nasljednika, a u roku propisanom zakonom o vanparničnom postupku ne javi se niko ko polaže pravo na nasljeđe – donijeće rješenje da se zaostavština preda opštini na čijoj je teritoriji ostavilac imao prebivalište. Ako se radi o

24.


nepokretnostima koje se nalaze na području ostaviočevog prebivališta ili boravišta, takve nepokretnosti će se predati opštini na čijoj se teritoriji nalaze. U slučaju da ostavilac nije imao prebivalište ili boravište na teritoriji Jugoslavije, pokretne stvari će se predati opštini na čijoj se teritoriji nalaze.

Ograničenja pravnosnažnosti rješenja o naslijeđivanjuPravnosnažno rješenje o nasljeđivanju ima svoje subjektivne i objektivne

granice: prve znače da rješenje vezuje samo lica koja su učestvovala u ostavinskom postupku, odnosno kojima je pružena mogućnost da u tom postupku učestvuju, dok objektivne granice znače da to rješenje obuhvata samo one činjenice koje su bile poznate u vrijeme vođenja ostavinskog postupka.

Parnični postupak koji se pokreće poslije pravnosnažnosti ostavinskog rješenja naziva se parnični postupak kao korektivni način za raspravljanje zaostavštine.

Žalba u ostavinskom postupku

Kao što je to slučaj i u parničnom postupku, a svako rješenje prvostepenog suda, oje ima karakter meritornog, ezadovoljna stranka ima pravo da uloži žalbu. Razlozi žalbe su isti u oba postupka: bitne povrede pravila postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava. Rok za žalbu počinje da teče od trenutka dostavljanja odluke stranci i iznosi 15 dana. U parničnom postupku protekom tog roka stranka gubi pravo na žalbu, a neblagovremeno izjavljena žalba se rješenjem odbacuje. Nasuprot tome, u ostavinskom postupku prvostepeni sud je dužan da dostavi drugostepenom sudu i neblagovremeno izjavljenu žalbu. Žalba se uvjek dostavlja prvostepenom, tj. ostavinskom sudu, a ovaj je ovlašćen da povodom izjavljene žalbe, novim rješenjem, preinači ili opozove svoje ranije rješenje. I na novo rješenje nezadovoljna stranka se može žaliti i o tome će svakako, po načelu devolucije, rješavati drugostepeni – okružni sud, odnosno u CG viši sud, čime bojazan od povrede prava drugih učesnika gubi osnov. Zakon pruža mogućnost drugostepenom sudu da donese odluku uzimajući u obzir sve relevantne činjenice, težeći da se stvar okonča u ostavinskom postupku. No u određenim slučajevima nezadovoljna stranka može i poslije pravnosnažnosti ostavinskog rješenja, da pokrene parnični postupak. Izjavljena žalba onemogućava pravnosnažnost, a time i izvršnost ostavinskog rješenja. Ipak, kada nije posrijedi meritorna odluka, već rješenja o nekom drugom pitanju (npr. donese privremenu mjeru, odredi obezbjeđenje zaostavštine ili njenog dijela i sl.), sud može odlučiti izjavljena žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

25.


NASLJEDNO-PRAVNI ZAHTJEVI POSLIJE PRAVNOSNAŽNOSTIRJEŠENJA O NASLIJEĐIVANJU

Naknadno pronađena imovina

Ukoliko se poslije pravnosnažnosti ostavinskog rješenja pronađe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo pa nije ušla u sastav zaostavštine, sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu nego će ovu imovinu novim rješenjem raspodijeliti na osnovu ranije donijetog ostavinskog rješenja.

Moguće je da je ostavinski postupak bio svojevremeno obustavljen, jer u sastavu zaostavštine nije bilo nepokretnosti, a nasljednici nijesu predložili da se postupak nastavi u vezi sa pokretnostima. U takvom slučaju su dvije mogućnosti:

1. Sud će, ex officio, raspraviti zaostavštinu samo ukoliko se novopronađena imovina sastoji iz nepokretnosti, a u CG i u slučaju ako je pokretna imovina od veće vrijednosti;

2. Ukoliko se pronađena imovina sastoji iz pokretnih stvari, a u CG i pod uslovom da su pokretnosti male vrijednosti, sud će raspraviti zaostavštinu samo ako to traže zainteresovana lica. Ukoliko se neko od nasljednika odrekao nasljeđa Zakon o vanparničnom postupku Srbije izrično predviđa da će u takvom slučaju sud pozvati nasljednika koji se odrekao nasljeđa da se izjasni o pronađenoj imovini i ukoliko izjavi da prihvata nasljeđe uputiti ga da svoje pravo ostvari u parničnom postupku. Zakon o vanparničnom postupku CG se o tome ne izjašnjava, ali su posljedice slične: zainteresovano lice će morati da u parničnom postupku podigne tužbu radi poništenja nasljedne izjave zbog zablude.

Naknadno pronađeno zavještanje

U slučaju da se poslije pravnosnažnosti ostavinskog rješenja pronađe testament, sud će ga proglasiti i, ukoliko to nije ostavinski sud već neki drugi, dostaviti ostavinskom sudu, s tim što će zadržati njegov prepis. Međutim, u takvom slučaju ostavinski sud neće ponovo otvarati ostavinsku raspravu, nego će obavijestiti zainteresovana lica o činjenici proglašenja testamenta i upozoriti ih da svoja prava mogu ostvarivati u parničnom postupku.

Novi nasljednik

Naime, ako se poslije pravnosnažnosti rješenja o nasljeđivanju ili isporuci nađe lice kome nije pružena prilika da učestvuje u ostavinskom postupku sud neće ponovo otvarati ostavinsku raspravu, nego će to lice poučiti da svoja prava može ostvarivati u parničnom postupku.

26.


Pravnosnažno ostavinsko rješenje i uslovi za ponavljanje postupka

Zakonom o parničnom postupku određeni su uslovi za ponavljanje postupka: ako je pri donošenju odluke učestvovao sudija koji je po zakonu morao biti izuzet; ako stranci nije data mogućnost da raspravlja pred sudom; ako je u postupku učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku ili lice koje nije imalo uredno punomoćje; ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka; ako se odluka suda zasniva na falsifikovanoj ispravi; ako je do sudske odluke došlo uslijed izvršenja krivičnog djela od strane sudije ili nekog od učesnika u postupku; ako se odluka suda zasniva na odluci drugog suda ili upravnog organa, pa se ta odluka pravnosnažno preinači, ukine ili poništi... Dakle, ispunjenjem nekog od navedenih uslova, parnični postupak koji je pravnosnažno završen može se po predlogu stranke ponoviti. U ostavinskom postupku u tom pogledu postoji specifičnost: ispunjenje nekog od navedenih uslova za ponavljanje postupka ne dovodi do ponavljanja ostavinskog postupka, već zainteresovane stranke svoja prava mogu ostvarivati u parničnom postupku (tzv. parnični postupak kao korektivni način za raspravljanje zaostavštine).

Zastarjelost nasljednopravnih zahtjeva

Nasljednik, dakle, postaje titular, na primjer prava svojine, na svim pokretnim i nepokretnim stvarima na kojima je ostavilac imao pravo (svojine) u trenutku delacije. Moguće je da se javi više konkurenata na nasljeđe, ili da zaostavština bude dodijeljena licu koje nije (pravi) nasljednik – npr. država bude oglašena za nasljednika iako ima zakonskih nasljednika, ili zakonski nasljednik dobije nasljeđe iako postoje testamentarni nasljednici, jer se nije znalo za postojanje zavještanja i dr. Iz razloga uspostavljanja pravne izvjesnosti i sigurnosti uopšte, postoje i određeni rokovi u kojima titulari određenih prava mogu zahtjevati utvrđenja tih prava u svoju korist.

Prema zakonu o nasljeđivanju Srbije iz 1974, pravo univerzalnog sukcesora da zahtijeva zaostavštinu zastarijeva u subjektivnom roku od dvije godine odnosno u CG za jednu godinu, i u objektivnom roku od 10 godina, ali pod pretpostavkom da je držalac prema kome je uperen zahtjev savjestan. Ti rokovi počinju teći od trenutka delacije, za zakonske, odnosno od trenutka proglašenja zavještanja, za testamentarne nasljednike. S druge strane, nasljednika da zahtijeva zaostavštinu prema nesavjesnom držaocu zastarijeva u roku od 20 godina. Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1995. godine predviđa da pravo nasljednika da zahtijeva zaostavštinu ne zastarijeva. Time se ne dira u pravila o održaju, sticanju od nevlasnika i zastarjelosti potraživanja.

27.


URAČUNAVANJE POKLONA I LEGATA U NASLJEDNI DIO(collatio bonorum)

Pravila zakonskog nasljeđivanja zasnivaju se na dvostrukoj pretpostavci: da zavještalac nije iskoristio slobodu zavještanja kako bi uredio sudbinu svoje imovine poslije smrti, i s druge strane, na pretpostavci ravnospravnosti zakonskih nasljednika. Otuda i pravilo da se zakonskom nasljedniku uračunava u njegov nasljedni dio poklon koji je dobio od ostavioca. U jednom broju prava, među kojima i u našem, prelegat, odnosno isporuka učinjena zakonskom nasljedniku, takođe se uračunava u dio zakonskog nasljednika.

Uračunavanje poklona i legata u nasljedni dio, u našem pravu, ima određene sličnosti sa utvrđivanjem nužnog dijela, odnosno pravilima koja uređuju tu oblast. To se posebno odnosi na neke sličnosti u pogledu tretiranja poklona, kao i na činjenicu da se putem ustanove uračunavanja poklona i legata u nasljedni dio, na posredan način, obezbjeđuje i zaštita interesa nužnih nasljednika. Naime, collatio bonorum ima za cilj da uspostavi imovinsku jednakost među zakonskim nasljednicima u pogledu svih ostaviočevih dobročinih raspolaganja koja je on njima učinio, i to bez obzira da li su u pitanju poslovi inter vivos ili mortis causa, i bez obzira da li su jednostrani ili dvostrani. Suština uračunavanja poklona i legata u nasljedni dio sastoji se u tome što se svakom zakonskom nasljedniku u njegov nasljedni dio uračunava sve ono što je dobio od ostavioca putem njegovih dobročinih raspolaganja, pa se odgovarajuća vrijednost iz zaostavštine dodjeljuje ostalim nasljednicima, a tek potom se ostatak zaostavštine dijeli među njima po opštim pravilima nasljeđivanja. S obzirom na to, neki zakonski nasljednik koji je primio poklon čija je vrijednost jednaka ili veća od njegovog nasljednog dijela neće ništa dobiti iz zaostavštine, ali neće biti obavezan ni da poklon vrati. Ako je ostavilac naredio da se neki poklon ne uračuna u zakonski dio njegovog nasljednika, kao i u slučaju da to proizlazi iz okolnosti slučaja, taj poklon se neće uračunavati. U nasljedni dio se ne uračunavaju: plodovi i druge koristi koje je nasljednik imao od poklonjene stvari, uobičajeni manji poklon, kao ni ono što je ostavilac utrošio na izdržavanje i osnovno obrazovanje nasljednika. Prilikom uračunavanja, vrijednost poklonjene stvari se cijeni prema cijenama u trenutku uračunavanja ali prema stanju u vrijeme kada je učinjen poklon. Po Zakonu o nasljeđivanju Srbije iz 1995 svi pokloni učinjeni licu umjesto koga nasljednik dolazi na nasljeđe uračunavaju se nasljedniku u nasljedni dio. Zakon o nasljeđivanju CG i Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1974. godine predviđaju drukčije rješenje. Pokloni učinjeni reprezentovanome uračunavaju se u nasljedni dio reprezenta samo ako je do primjene prava predstavljanja došlo uslijed smrti reprezenta ili uslijed davanja negativne nasljedne izjave. Ako je do primjene prava predstavljanja došlo uslijed nedostojnosti za nasljeđivanje reprezentovanog, ili uslijed toga što je isključen iz nasljeđa ili lišen nužnog dijela, pokloni učinjeni reprezentovanome ne uračunavaju se u zakonski nasljedni dio reprezentanata.

28.


POVREDA NUŽNOG DIJELA

U slučaju da vrijednost raspolaganja testamentom i raspolaganja putem poklona premaši raspoloživi dio zaostavštine nužni dio je povrijeđen. Nužni dio može biti povrijeđen u cjelini ili djelimično.

Za ustanovljenje povrede sprovode se tri operacije: najprije se istražuje da li je pretendent na nužni dio nešto besteretno pribavio od ostavioca i ako jeste – šta i koliko, potom se izračunava veličina nužnog dijela; na kraju, dvije vrijednosti se sravnjuju: vrijednost pribavljenog umanjuje se za visinu nužnog dijela, a povreda nužnog dijela postoji kada je vrijednost nužnog dijela viša od vrijednosti, koja je na osnovu zakona ili zavještanja ili poklona pripala nužnom nasljedniku. Ostavilac može povrijediti nužni dio na tri načina:

1. Isključivo zavještanjem;2. Isključivo besteretnim zaživotnim raspolaganjima i 3. Kumulativno zavještanjem i besteretnim raspolaganjima inter vivos.

Određivanje obračunske vrijednosti zaostavštine

Utvrđivanju postojanja povrede nužnog dijela prethodi određivanje obračunske vrijednosti zaostavštine koja predstavlja osnovicu za izračunavanje nužnog dijela. Najprije se vrši popis i procjena cjelokupne imovine koju je ostavilac imao u trenutku smrti, kao i svih njegovih zavještajnih raspolaganja i potraživanja. Od tako utvrđene vrijednosti koja predstavlja aktivu zaostavštine, odbija se pasiva zaostavštine, koju čine svi ostaviočevi dugovi, kao i troškovi popisa i procjene, zaostavštine i uobičajeni troškovi sahrane. Ostatak dobijen na ovaj način naziva se neto vrijednost zaostavštine. Obračunska vrijednost zaostavštine dobija se kada neto vrijednost zaostavštine saberemo sa vrijednošću svih poklona koje je ostavilac učinio svojim zakonskim nasljednicima kao i sa vrijednošću poklona koje je ostavilac učinio u posljednjoj godini života licima koja nijesu njegovi zakonski nasljednici. U obračunsku vrijednost zaostavštine ne ulaze:

1. Dobra koja je zakonski nasljednik stekao punovažnim ugovorom o ustupanju i raspodjeli imovine za života;

2. Ono što je ostavilac utrošio na izdržavanje i školovanje nasljednika;3. Pokloni učinjeni u dobrotvorne i druge opštekorisne svrhe i 4. Manji, uobičajeni i prigodni pokloni.Poklonom se smatra i svako odricanje od prava, pa i odricanje u korist

određenog nasljednika, oproštaj duga, ono što je ostavilac za života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela ili radi osnivanja ili proširenja domaćinstva ili obavljanja zanimanja, kao i svako drugo besplatno raspolaganje.

Povreda nužnog dijela koji je obligaciono-pravne prirode

29.


Kada dođe do povrede nužnog dijela koji ima obligaciono-pravnu prirodu, u trenutku smrti ostavioca nastaje obligacioni odnos koji za predmet ima određenu sumu novca. Povjerilac u tom obligacionom odnosu je nužni nasljednik, a dužnici su lica u čiju korist je ostavilac povrijedio nužni dio.

Ako je nužni dio povrijeđen isključivo zavještanjem, novčanu protivrijednost nužnom nasljedniku solidarno duguju svi zavještajni nasljednici (univerzalni sukcesori) i isporukoprimci (singularni sukcesori) srazmjerno dijelu zaostavštine koji su dobili, osim ako iz zavještanja ne slijedi što drugo. U slučaju da zavještalac odredi više isporukoprimaca i naredi da se neki od njih namiri prije ostalih, taj isporukoprimac, koji se naziva pogodovani isporukoprimac, postaje dužnik nužnog nasljednika samo ako ostali ne mogu da namire nužni dio. Kada je nužni dio povrijeđen poklonima koje je učinio zavještalac, dužnici nužnog dijela su ostaviočevi poklonoprimci. Međutim, za razliku od zavještajnih nasljednika i isporukoprimaca koji postaju istovremeno dužnici nužnog nasljednika, poklonoprimci postaju dužnici sukcesivno, i to obrnuto redu kojim su pokloni činjeni. Za slučaj da je nužni dio povrijeđen kumulativno zavještanjem i poklonom, vrijednost nužnog dijela najprije duguju zavještajni nasljednici i isporukoprimci. Potraživanje nužnog dijela koji je obligaciono-pravne prirode zastarijeva u roku od tri godine od dana proglašenja zavještanja - ako je povrijeđen zavještanjem; odnosno u roku od tri godine, ali od smrti ostavioca ako je povrijeđen poklonima.

Povreda nužnog dijela koji je nasljedno-pravne prirode

U slučaju povrede nužnog dijela koji ima nasljedno-pravnu prirodu, nužni nasljednik je ovlašćen da podigne posebnu tužbu kojom traži smanjenje testamentarnih raspolaganja i povraćaj poklona radi namirenja njegovog nužnog dijela. Naše pozitivno pravo određuje da se prvo smanjuju testamentarna raspolaganja, pa tek ako to nije dovoljno, pristupa se vraćanju poklona. Taj tzv. princip sledoreda inspirisan je pretpostavkom da je povreda nužnog dijela nastala upravo uslijed prekomjernog testamentarnog raspolaganja, kao ostaviočevog posljednjeg dobročinog pravnog posla. Testamentarna raspolaganja smanjuju se na način i u srazmjeri kako je to odredio zavještalac. To spada u njegovu slobodu zavještanja. Zakonom je određeno da ukoliko zavještalac naredi da se neka isporuka isplati prije svih, tzv. pogodovana isporuka ta se isporuka ima smanjiti posljednja, tek ako smanjenje ostalih testamentarnih raspolaganja nije dovoljno. U cilju efikasne zaštite nužnog dijela, odnosno sprječavanja izigravanja imperativnih pravila ove oblasti, nasljeđivanja predviđeno je, u slučaju da se nužni dio ne može namiriti smanjenjem testamentarnih raspolaganja, da nužni nasljednik može zahtijevati i povraćaj poklona koje je ostavilac učinio za života. Naše pravo predviđa da se povraćaj poklona vrši prema sljedećem redosljedu: prvo se vraća poklon koji je učinjen,

30.


odnosno izvršen posljednji, pa i dalje tim obrnutim redosljedom (u odnosu na vrijeme činjenja), sve do potpunog namirenja nužnih djelova nužnih nasljednika.

Ukoliko su pokloni učinjeni istovremeno, vraćaju se srazmjerno.To dalje znači da se prije svih poklona ima vratiti poklon za slučaj smrti.

Za razliku od slučaja redukcije testamentarnih raspolaganja gdje zavještalac ima pravo da određuje obim i redosljed smanjivanja, kod pitanja vraćanja ili umanjenja poklona-poklonodavac to pravo nema. Naše pravo govori da se pokloni vraćaju prema datumu činjenja i to od dana delacije hronološki unazad, tj. obrnutim hronološkim redom, uz korekciju da će se ukoliko su učinjeni istovremeno, vratiti srazmjerno (naravno samo do iznosa povrede nužnog dijela). Smanjenje testamentarnih raspolaganja može se zahtijevati u roku od tri godine od trenutka proglašenja zavještanja, a vraćanje poklona takođe, u roku od tri godine, ali od trenutka smrti ostavioca.

Aktivna legitimacija u parnici za zaštitu nužnog dijela

Prema Zakonu o nasljeđivanju Srbije iz 1974. godine i Zakonu CG redukciju testamentarnih raspolaganja i povraćaj poklona zbog povrede nužnog dijela mogu tražiti samo nužni nasljednici. Riječju „samo“ zakoni vezuju ovo pravo za ličnost nužnih nasljednika. Zbog toga je to pravo neprenosivo, i to kako pravnim poslovima inter vivos, tako i poslovima mortis causa, a nije podobno ni za nasljeđivanje. Po Zakonu o nasljeđivanju Srbije iz 1995. godine isplatu novčane protivvrijednosti, odnosno smanjenje testamentarnih raspolagnja i vraćanje poklona mogu zahtjevati nužni nasljednici, ali ako ostaviočev potomak ili usvojenik umre prije isteka roka za postavljanje zahtjeva, to pravo pripada njegovim nasljednicima u roku od šest mjeseci od njegove smrti.

ODGOVORNOST UNIVERZALNIH I SINGULARNIH SUKCESORAZA DUGOVE OSTAVIOCA

Trenutkom delacije cjelokupna ostaviočeva zaostavština prelazi po sili zakona na njegovog univerzalnog sukcesora. Univerzalni sukcesor, odnosno nasljednik stiče u trenutku delacije ostaviočeva prava i odgovara za njegove obaveze imovinske prirode. Za razliku od toga singularni sukcesor u trenutku delacije stiče samo obligaciono pravo, pravo da zahtijeva određeno činjenje, nečinjenje, uzdržavanje, odnosno trpljenje od obaveznog lica. Pravilo je, dakle, da samo univerzalni sukcesori odgovaraju za ostaviočeve dugove. Singularni sukcesori se namiruju iz čiste vrijednosti zaostavštine,tako da oni mogu odgovarati za dugove ostavioca samo ako je to određeno u zavještanju.

Na pitanja obima nasljednikove odgovornosti moguća su različita rješenja:

31.


1. Potpuna odgovornost, odnosno takva odgovornost nasljednika po kojoj on pored naslijeđene imovine mora da angažuje i svoju kako bi namirio obaveze ostavioca;

2. Vrijednosno ograničena odgovornost, odnosno odgovornost nasljednika do visine vrijednosti naslijeđene imovine, ali predmetno neograničeno pošto nasljednik odgovara „stvarima i pravima“ kako iz zaostavštine, tako i iz sopstvene imovine;

3. Potpuno ograničena odgovornost, tj. takva odgovornost prema kojoj nasljednik odgovara do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to samo „stvarima i pravima“ iz zaostavštine .

Naše pravo prihvata drugi sistem: nasljednik odgovara za dugove ostavioca, cjelokupnom imovinom, do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Kada je više univerzalnih sukcesora, oni odgovaraju za dugove ostavioca solidarno, uvijek do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, dakle srazmjerno. Nasljednik će odgovarati za dugove ostavioca samo ako je to i zaista postao. Međutim, nasljednik koji se odrekao u korist drugog sanasljednika odgovaraće solidarno sa ostalim sanasljednicima iz razloga što se u tom slučaju po zakonu smatra da je dao pozitivnu nasljednu izjavu sa ustupanjem nasljednog dijela. Ostaviočevi dugovi nijesu dio zaostavštine već predstavljaju teret koji prema posebnom propisu stiče univerzalni sukcesor ostavioca.

ODVAJANJE ZAOSTAVŠTINE OD IMOVINE NASLJEDNIKA

Spajanjem zaostavštine sa imovinom nasljednika nastaje mogućnost da povjerioci ostavioca dospiju u nepovoljniji položaj u odnosu na onaj u kome su se nalazili dok je ostavilac bio živ. To se posebno odnosi na slučaj kada je nasljednik prezadužen. Pravo predviđa mogućnost da povjerioci ostavioca, radi zaštite svojih interesa, mogu tražiti odvajanje zaostavštine od imovine nasljednika. Ostaviočevi povjerioci mogu da zahtijevaju da se zaostavština odvoji od imovine nasljednika, tako da će u stvari razdvojiti „stvari i prava“ koja su spadala u ostaviočevu imovinu, od „stvari i prava“ koje posjeduje njegov univerzalni sukcesor. U tom slučaju, odvojena zaostavština, odnosno njen odgovarajući dio, podvrgava se posebnom pravnom režimu iz koga slijede tri posljedice:

1. Nasljednik ne može raspolagati odvojenim „stvarima i pravima“;2. Povjerioci nasljednika i oni povjerioci ostavioca koji nijesu tražili

odvajanje ne mogu se namiriti iz odvojenog dijela sve dok se ne namire ostaviočevi povjerioci koji su tražili odvajanje;

3. Povjerioci ostavioca koji su tražili odvajanje mogu se namiriti samo iz odvojenog dijela.

Ostaviočevi povjerioci mogu zahtijevati odvajanje u roku od tri mjeseca od delacije. Odvajanje podrazumijeva popis i procjenu zaostavštine.

32.


Prilikom određivanja separacije sud odvojenoj zaostavštini može postaviti staraoca. Hirograferni (obični) povjerioci mogu, pod navedenim uslovima, uvijek da zahtijevaju ovo odvajanje, dok s druge strane, hipotekarni povjerioci mogu zahtijevati separaciju samo ukoliko njihovo potraživanje nije u potpunosti pokriveno hipotekom upravo u toj srazmjeri. Povjerioci koji su zahtijevali odvajanje mogu se naplatiti isključivo iz „stvari i prava“ koja ulaze u sastav zaostavštine, dok s druge strane gube pravo da se naplate i iz nasljednikove imovine.

ZADRŽAVANJE ZAOSTAVŠTINE I PRELEVMAN

Jugoslovenski vanpranični sudovi su i prije donošenja Saveznog zakona o nasljeđivanju primjenjivali određena pravila u slučaju kada je ostavilac bio stranac. Ta pravila bila su uslovljena podjelom predmeta zaostavštine na pokretne i nepokretne stvari. Ukoliko se radilo o nepokretnostima koje su se nalazile na jugoslovenskoj teritoriji, postupalo se isto kao da je u pitanju domaći ostavilac, ali ako se radilo o pokretnim stvarima, strancima se priznavalo pravo na nasljeđivanje pod uslovom diplomatskog reciprociteta. U tom drugom slučaju „zaostavština se nije raspravljala u našoj zemlji, već se predavala sudu države čiji je ostavilac bio državljanin, ukoliko domaći interesenti ne bi istakli svoja prava iz sistema prelevmana, ili ukoliko domaći povjerioci nisu bili namireni zbog čega postave odgovarajući zahtjev i traže namirenje iz zaostavštine. Savezni zakon o nasljeđivanju iz 1995. godine uredio je pitanje postupka kada je za raspravljanje zaostavštine nadležan inostrani organ. U tim odredbama zakon je predviđao da će sud na čijem je području ostavilac umro izdati, po prijemu smrtovnice, oglas kojim će pozvati lica u zemlji koja imaju zahtjeve prema zaostavštini da u određenom roku prijave svoje zahtjeve. U protivnom, pokretna imovina iz zaostavštine predaće se nadležnom organu strane države ili licu koje taj organ ovlasti. Ukoliko neki nasljednik ili legatar prijavi svoj zahtjev, sud će zadržati zaostavštinu, odnosno njen dio koji je potreban za pokriće tog zahtjeva, sve dok organ strane države ne donese pravnosnažnu odluku tom zahtjevu. Kada je neki povjerilac prijavio potraživanje, sud je zadržavao zaostavštinu ili njen dio koji je bio potreban za pokriće tog potraživanja, sve dok ono nije bilo podmireno ili obezbijeđeno. Ovlašćenje domaćih državljana koje je proizlazilo iz ovih pravila označilo se u teoriji izrazom „pravo prelevmana“ ili „prelevman“.

Prelevman ima za cilj da zaštiti domaće državljane od štetnih posljedica koje po njih mogu nastati zbog primjene pravila međunarodnog privatnog prava o sukobu zakona i eventualno o pravnom položaju stranaca.

Povod za uvođenja prelevmana bilo je ukidanje tzv. obenskog prava, odnosno obenske nesposobnosti odnosno pravila da stranac ne može biti nasljednik, ili legatar u domaćoj državi, niti pak bilo kakav sticalac na osnovu pravnog posla mortis causa. Prelevman ustanovlajava jednu vrstu kompenzacije u korist domaćeg državljanina koga je inostrani propis, odnosno sud mjesta

33.


nalaženja stvari, djelimično lišio prava koji mu po domaćim propisima pripadaju – tzv. kompenzacioni prelevman. Prema širem tumačenju, prelevman se primjenjuje uvijek kada je francuski državljanin, primjenom stranog zakona primio manji dio onog koji bi mu pripao primjenom domaćih propisa.

Praksa francuskih sudova pokazuje da se francuski nasljednici mogu pozvati na prelevman uvijek kada su njihova prava manja u odnosu na prava drugih sanasljednika. Pretpostavka za primjenu prelevmana jeste da domaći državljanin, zbog primjene stranog propisa, dobija manje no što bi dobio primjenom domaćeg prava, a pretpostavka za njegovu realizaciju je da se dobra koja ulaze u sastav zaostavštine, odnosno odgovarajući dio tih dobara, nalaze na domaćoj teritoriji.

Domaći državljanin može da dobije razliku između vrijednosti koja mu pripada po stranom pravu i vrijednosti koja bi mu pripala kada bi domaće pravo bilo mjerodavno.

Jugoslovensko pravoU poslijeratnoj praksi naši su sudovi primjenjivali pravilo o prvenstvenom

namirenju domaćih nasljednika, odnosno „sistem prelevmana“, kako je to u teoriji bilo označeno. Naime, u slučaju da se ostaviočeva zaostavština sastojala iz dobara koja su se nalazila djelimično u zemlji a djelimično u inostranstvu, a među nasljednicima su bili i domaći i strani državljani, domaći sud je uzimao u popis sva dobra pa je u cjelini prvenstveno namirivao domaće državljane, i to iz onog dijela zaostavštine koji se nalazio na domaćoj teritoriji.

Donošenjem saveznog zakona o nasljeđivanju 1995. godine propisano je, prije svega: kada je za raspravljanje zaostavštine nadležni inostrani organ, sud na čijem je području ostavilac umro izdaće po prijemu smrtovnice oglas kojim će pozvati sva lica u zemlji koja imaju zahtjeve prema zaostavštini kao nasljednici, legatari ili povjerioci, da u oglasnom roku (od 30 do 60 dana), koji teče od dana objavljivanja oglasa u republičkom službenom listu, prijave svoje zahtjeve, jer će u protivnom pokretna imovina iz zaostavštine biti predata nadležnom organu strane države ili licu koje taj organ ovlasti za prijem te imovine. Oglas se, prema odredbama Zakona, stavljao na oglasnu tablu suda i objavljivao u republičkom službenom listu, a po potrebi i na drugi način, a jedan primjerak oglasa dostavljan je najbližem diplomatsko-konzularnom predstavništvu odnosne strane države u našoj zemlji.

Zakon je takođe predviđao da ukoliko jugoslovenski sud nije nadležan za raspravljanje zaostavštine stranog državljanina, ipak je nadležan da izdaje naredbe za obezbjeđenje zaostavštine i za zaštitu prava koja prema zaostavštini imaju lica koja se nalaze u Jugoslaviji, a to se odnosilo i na slučaj kada je u pitanju lice bez državljanstva, odnosno nepoznatog državljanstva, koje nije imalo ni prebivalište ni boravište u Jugoslaviji.

Zakon je predviđao i mogućnost tzv. zadržavanja zaostavštine. Naime, ako je koji od nasljednika ili legatara prijavio svoj zahtjev, sud je mogao da zadrži zaostavštinu ili njen dio potreban za pokriće tog zahtjeva sve dok organ

34.


strane države ne donese pravnosnažnu odluku o tom zahtjevu. Pošto primi pravnosnažnu odluku inostranog organa, naš sud je bio dužan da je izvrši obuhvatajući zadržanu zaostavštinu a ostatak je morao predati organu strane države. Međutim ako je bila u pitanju prijava potraživanja od strane povjerioca, sud je morao da zadrži zaostavštinu ili njen dio potreban za pokriće tog potraživanja, i to sve dok ono ne bude podmireno ili obezbijeđeno. Savezni zakon o nasljeđivanju predviđao je, dakle, određene pravne instrumente koji su imali za cilj da zaštite domaće nasljednike, legatare i povjerioce u onim slučajevima kada se ostaviočeva pokretna imovina nalazila na jugoslovenskoj teritoriji, a za raspravljanje zaostavštine je bio nadležan inostrani organ. To je dalo povoda da se u našoj pravnoj nauci u pomenutim mjerama prepozna pravo prelevmana.

Zakon o vanparničnom postupku CG predviđa isto što je svojevremeno predviđao Savezni zakon o naslijeđivanju.

Naše pravo ima jedan donekle sličan instrument, a to je tzv. zadržavanje zaostavštine. Međutim, između njih postoje bitne razlike: prelevman omogućava da domaći nasljednik konačno i trajno zadrži dio zaostavštine koji se nalazi na domaćoj teritoriji, a koji predstavlja uvećanje njegovog nasljednog dijela u odnosu na dio koji mu pripada po inostranim propisima; s druge strane,“zadržavanje zaostavštine“ omogućava samo privremeno zadržavanje određenih pokretnosti iz sastava zaostavštine i to do pravnosnažnosti odluke inostranog organa. Prema tome, o prelevmanu se u našem pravu može govoriti samo u koliko se taj izraz shvati u najširem smislu, kao nekakav opšti koji obuhvata slične pravne instrumente koji imaju za cilj da zaštite domaće državljane u određenim slučajevima kada je za raspravljanje zaostavštine, ili njenog dijela, nadležan inostrani organ.

35.

Documents

NASLEDNO PRAVO III Kolokvijum