NASLEDNO PRAVO I Kolokvijum

Nasljedno pravo I kolokvijum

I KOLOKVIJUM

NASLJEDNO PRAVO

USTANOVA NASLEĐIVANJA I NASLJEDNO PRAVO

Nasljeđivanje je prenos duhovnih i materijalnih osobina i prednosti sa predaka na potomke, vremenska veza međuzavisnosti svih generacija, lanac kontinuiteta.

U savremenim pravima nasljeđivanje ima imovinski karakter i najčešće se označava kao sljedovanje u pravne odnose umrlog, kao prelaženje imovine umrlog na druga lica, kao stupanje u nečija prava, uslijed smrti subjekta kome su prava pripadala, kao prelaz zaostavštine, tj. stvari i prava umrlog na njegove nasljednike.

NASLJEDNO PRAVO

Nasljedno pravo nastalo je nastankom države, odnosno njenim pravnim uređenjem. To je vrijeme kada su do tada važeće običaje počele zamjenjivati pravne norme. Nasljedno pravo ima dva osnovna značenja: objektivno i subjektivno.

Nasljedno pravo u objektivnom smislu jeste skup pravnih propisa koji uređuju nasljeđivanje i to nasljeđivanje fizičkih lica.

U subjektivnom smislu nasljedno pravo označava konkretno ovlašćenje određenog lica, fizičkog ili pravnog, da na osnovu objektivnog nasljednog prava stekne određena prava iz zaostavštine ostavioca.

Smrću subjekta neka prava i obaveze se definitivno gase, to su lična prava i obaveze i po pravilu lično-imovinska prava i obaveze.

S druge strane, imovinska prava i obaveze i neka lično-imovinska prava nadživljuju svog titulara i prelaze putem pravila nasljednog prava na njegove nasljednike.

ZNAČAJ I OSNOV NASLJEDNOG PRAVA

U nasljednom pravu ogleda se kontinuitet svijeta, kontinuitet prava, kao društvene sile nadmoćnije od čovjeka. Čovjek prolazi a pravni odnosi ostaju kao refleksi društva, koje je vječno. Oni se samo prilagođavaju novom stanju, tj. dobijaju nove nosioce.

Predstavnici teorije prirodnog prava, npr. Grocijus, Fihte, Kant, smatrali su da postoje prava koja važe za sva vremena i sve narode, prava

1.


iznad svih prava, “prirodna prava“. U takvo pravo spadalo bi i pravo vlasnika da slobodno raspolaže svojom imovinom i to kako poslovima inter vivos, tako i poslovima mortis causa. Kako sloboda zavještanja spada u prirodna prava, a pošto je i samo zakonsko nasljeđivanje u stvari pretpostavljeno testamentarno nasljeđivanje to je i cjelokupno nasljedno pravo zasnovano na prirodnom pravu.

Drugo shvatanje, čiji su zastupnici Savinji, Hegel, Štal, Kovalevski, Bogišić... označava porodičnu vezu kao suštinski osnov nasljeđivanja i nasljednog prava. Kao dokaz za ovu tvrdnju često se ističe da je u svim civilizacijama svojina “bila porodična prije nego što je postala lična“. Mnogi teoretičari su osnov nasljeđivanja nalazili jednostavno u zakonskom propisu. Drugim riječima, osnov svake vrste nasljeđivanja, i zakonskog i testamentarnog i ugovornog, nalazi se u pozitivnim zakonskim propisima. Osnov nasljeđivanja u konkretnom pravu zavisi upravo od ustanove javnog poretka, shvaćene u smislu skupa osnovnih principa na kojima počiva određeni državno-pravni poredak. Javni poredak je pravna ustanova, ali satkana od najznačajnijih elemenata iz sfere ekonomskih, moralnih, političko-ideoloških određenja konkretne države.

U svakoj državi postoji nasljeđivanje i nasljedno pravo,a određene razlike u pogledu kruga nasljednika,reda pozivanja na naslijeđe,slobode testamentarnog raspolaganja i sl. javljaju se u zavisnosti od bitnih elemenata koji čine dati javni poredak. Otuda se može zaključiti da nasljeđivanje,tj nasljedno pravo,gledano razumije se sa stanovišta ustanove kao takve a ne u njenim pojedinostima, ima svoj osnov u javnom poretku svakog organizovanog tj. civilizovanog društva i predstavlja jedan od njegovih konstitutivnih elemenata.Dokaz za to je i činjenica da je nasljeđivanje i nasljedno pravo u svim civilizovanim državama ne samo postojalo i dalje postoji,već je i garantovano najvišim pravnim aktima datog pravnog sistema (npr. zajamčuje se posebnim članom ustava).

TERMINOLOGIJA

Umrlo lice čija je imovina predmet nasljeđivanja naziva se ostavilac, de cuius, dok je za žensko lice uobičajen termin ostavilja.

Ukoliko je de kujus ostavio testament, odnosno zavještanje, onda se on naziva zavještalac, testator.

Trenutak smrti ostavioca, a to je ujedno i trenutak otvaranja naslijeđa, naziva se delacija.

2.


Imovina ostavioca ili testatora koja je podobna za naslijeđivanje naziva se zaostavština, ostavina.

Odredba u testamentu kojom se određenom licu ostavlja tačno određeno pravo naziva se isporuka ili legat, a lice u čiju je korist takva odredba sačinjena naziva se isporukoprimac ili legatar.

O S N O V N A N A Č E L A

Načelo univerzalnosti nasljeđivanja

Načelo univerzalnosti (jedinstvenosti) znači da su pravila zakonskog nasljeđivanja ista, odnosno opšta, jedinstvena, univerzalna, bez obzira na lične osobine i kvalitete ostavioca ili nasljednika kao i bez obzira na vrstu, porijeklo i kvalitet dobara koja ulaze u sastav zaostavštine. Načelo suprotno ovom jeste načelo specijalnosti nasljeđivanja.

Načelo specijalnosti znači da su pravila zakonskog nasljeđivanja posebna, partikularna u zavisnosti od činjenica koje se odnose na lične kvalitete i osobine ostavioca i nasljednika.

Načelo univerzalnosti karakteristično je, gledano grosso modo, za države sa tržišnom privredom, a načelo specijalnosti za društva sa naturalnom privredom.

Rimskom shvatanju nasljeđivanja odgovaralo je načelo univerzalnosti. Na mjesto ostavioca dolazio je njegov nasljednik koji je ulazio u sva ostaviočeva prava i obaveze imovinske, ali često i neimovinske prirode (npr. religijski kult).

Pošto je zemljište u najdužem periodu istorije bila najznačajnija stavka koja je ulazila u sastav zaostavštine, ono se kao uslov opstanka smatralo dobrom koje se po svaku cijenu, po pravilu nepodijeljeno, moralo zadržati u krugu porodice.

Princip specijalnosti u nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta naročito je dolazilo do izražaja u vrijeme poljoprivrednih kriza. Takva kriza je u njemačkim državama u XVIII i početkom XIX vijeka dovela do stvaranja pravne ustanove kojom su uvedena posebna pravila nasljeđivanja za određene nepokretnosti (poljoprivredna cjelina koju čine zemlja, kuća za stanovanje, ekonomske zgrade, sredstva za obradu zemlje, stoka i sl.)-tzv. erbhof. Erbhof,kao poljoprivredno dobro, u cilju sprječavanja njegovog usitnjavanja, mogao je da naslijedi samo jedan nasljednik, pri čemu se primjenjivao princip primogeniture i privilegije u korist nasljednika mučkog pola.

3.


Slična kriza je u SAD, početkom XIX vijeka, uslovila stvaranje ustanove houmsteda. Cilj te pravne ustanove je da spriječi propadanje sitnih i srednjih farmerskih posjeda i posebno sprječavanje daljeg usitnjavanja tih posjeda putem nasljeđivanja, kao i zaštita najuže porodice farmera.

Posebna pravila nasljeđivanja poljoprivrednih zemljišta predviđena su i u Rusiji. Prema ruskom Građanskom zakoniku,“kolhozno (inokosno, seljačko)“- domaćinstvo stiču članovi tog domaćinstva sve dok postoji ma i jedan njegov član. Zajednica života u domaćinstvu daje prednost nad srodstvom.

Poljski Građanski zakonik sadrži posebne odredbe o nasljeđivanju poljoprivrednih zemljišta. Specifičnosti u odnosu na opšta pravila nasljeđivanja ogledaju se, prije svega, u dva pravca: prvo, krug lica koja mogu da naslijede poljoprivredno zemljište uži je od kruga zakonskih nasljednika i drugo, lica iz tog suženog kruga eventualnih nasljednika poljoprivrednog zemljišta, da bi postala nasljednici u konkretnom slučaju, moraju ispuniti određene uslove. U okviru prvog nasljednog reda, na nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta pozivaju se ostaviočeva djeca, njegov supružnik i po pravu predstavljanja unuci ostavioca. Da bi in concreto postali nasljednici, navedena lica moraju ispuniti sledeće uslove:

a) Da su neposredno prije otvaranja nasljeđa radila na poljoprivrednom zemljištu najmanje godinu dana, ili;

b) Da su u trenutku otvaranja nasljeđa bili članovi seljačke radne zadruge ili da rade na poljoprivrednom zemljištu takve zadruge, ili

v) Da su u trenutku otvaranja nasljeđa obrađivali neko drugo individualno poljoprivredno zemljište ili da rade na poljoprivrednom zemljištu svojih roditelja, supružnika ili njegovih roditelja, ili

g) Da su u trenutku otvaranja nasljeđa maloljetna odnosno da uče zanat ili su na školovanju, ili

d) Da su u trenutku otvaranja nasljeđa trajno nesposobna za rad Roditelji ostavioca, kao pripadnici drugog nasljednog reda, pozivaju se na nasljeđe poljoprivrednog zemljišta pod uslovom da su osposobljeni za obrađivanje tog zemljišta ili ako su u trenutku otvaranja nasljeđa trajno nesposobni za rad. Ostaviočevi roditelji pozvaće se na zakonsko nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta i u slučaju da potomci ostavioca ne ispunjavaju zakonom propisane uslove. Kada se po pravilima nasljednog prava na nasljeđe pozivaju ostaviočevi braća i sestre, oni moraju ispuniti iste one uslove koji su propisani za pripadnike prvog nasljednog reda, s tim što braća i sestre ostavioca koji su neposredno prije otvaranja nasljeđa obrađivali poljoprivredno zemljište koje ulazi u zaostavštinu neprekidno

4.


najmanje godinu dana i kojima je taj rad bio glavni izvor prihoda, nasljeđuju zemljište i u slučaju kada potomci ostavioca ne mogu da naslijede zemljište pošto nisu ispunili zakonske uslove. Ukoliko niko od navedenih lica ne ispunjava zakonske uslove, poljoprivredno zemljište nasljeđuje država.

Zakon o nasleđivanju poljoprivrednog zemljišta i privatnih poljoprivrednih gazdinstava (imanja) pravi razliku između poljoprivrednog zemljišta, s jedne, i privatnog poljoprivrednog gazdinstva s druge strane. Pod poljoprivrednim zemljištem podrazumijevaju se obradiva, neobradiva i šumska zemljišta, čija je namjena poljoprivredna ili šumarska proizvodnja. Za takva zemljišta važe opšta pravila nasljeđivanja (princip univerzalnosti). Poljoprivredno gazdinstvo (imanje) jeste, pak ono poljoprivredno zemljište koje je skupština opštine, na predlog poljoprivredne zemljišne zajednice i mjesne zajednice, odredila svojim rješenjem.Na ovako određeno poljoprivredno gazdinstvo (imanje) primjenjuje se princip specijalnosti i u osnovi sistem jednog nasljednika. Nasljednik postaje ono lice iz kruga zakonskih nasljednika koje ima namjeru da obrađuje imanje. Ako je više takvih lica, naslijediće ono koje je takvu namjeru pokazalo, odnosno dokazalo još za života ostavioca. Sanasljednici se mogu sporazumjeti da jedan od njih, koji ispunjava uslove, postane nasljednik gazdinstva, ali u nedostatku sporazuma prednost se daje supružniku ostavioca. Ako ni na taj način ne može da se odredi nasljednik njega će odrediti sud, a u krajnjoj liniji nasljednik može postati ono lice iz kruga zakonskih nasljednika koje se po Zakonu smatra poljoprivrednikom.Ali, ukoliko se u konkretnom slučaju na naslijeđe poziva više lica, a po

Zakonu se svi oni ili više njih smatraju zemljoradnicima, naslijeđivaće se po opštim pravilima nasljednog prava, odnosno doći će do diobe gazdinstva.

Međutim, ako niko od zakonskih nasljednika ne ispunjava navedene uslove, pristupa se prodaji poljoprivrednog gazdinstva i isplati zakonskog nasljednog dijela svim zakonskim nasljednicima koji bi to postali po opštim pravilima nasljeđivanja. U slučaju da se u roku od jedne godine ne nađe lice koje bi otkupilo gazdinstvo, zakonski nasljednici će naslijediti zgrade, poljoprivredna neobradiva zemljišta, poljoprivredne alatke, stoku i dr., ali pod uslovom da se sa tim saglasi poljoprivredno zemljišna zajednica i da je to u skladu sa opštinskim prostornim planom.

Testament će biti punovažan samo ukoliko njegova sadržina odgovara odredbama tog posebnog zakona. Tako, testamentarni nasljednik može biti samo ono lice, iz kruga zakonskih nasljednika, koje ispunjava sve uslove koji se traže od zakonskog nasljednika.

5.


Načelo ravnopravnosti

Naše pravo proklamuje princip da svi građani pod istim uslovima imaju pravo na jednak nasljednopravni položaj. To se odnosi i na ravnopravnost polova, ravnopravnost bračne i vanbračne djece, kao i na ravnopravnost domaćih i stranih državljana.

Kada se radi o ravnopravnosti domaćih državljana i stranaca u materiji naslijeđivanja, treba napomenuti da sva prava u svijetu, pa i naše, traže ispunjenje jednog posebnog uslova. Taj uslov se odnosi na uzajamnost, odnosno reciprocitet.

Načelo ograničenosti osnova pozivanja na nasljeđe

U našem pravu dopuštena su dva osnovna pozivanja na naslijeđe: zavještanje, odnosno testament (testamentarno nasljeđivanje) i zakon (zakonsko, intestatsko naslijeđivanje). Treći mogući osnov, ugovor o nasljeđivanju (ugovorno nasljeđivanje) je zabranjen.

Načelo paralelnog odnosa osnova pozivanja na nasljeđe

U rimskom pravu ukoliko je neko nasljednik po testamentu, nije mogao ujedno biti i zakonski nasljednik i obrnuto.

U savremenim pravima moguće je paralelno naslijeđivanje po svim osnovima pozivanja: i po ugovoru i po testamentu i po zakonu. Isto je i u našem pravu, s tim što je, pošto postoje dva dopuštena osnova pozivanja na nasljeđe, moguće naslijediti djelimično intestatski, a djelimično na osnovu zavještanja. Na primjer, zavještalac je testamentom obuhvatio polovinu zaostavštine i to u korist svog srodnika koji je ujedno i njegov zakonski nasljednik. Taj zavještaočev srodnik nasljeđivaće po oba osnova-djelimično po zavještanju (testamentarno), a djelimično po zakonu (intestatski-na onom dijelu zaostavštine koji nije obuhvaćen testamentom). Ovo načelo se ponekad naziva i načelo kumulacije pravnih osnova pozivanja na naslijeđe.

Načelo slobode zavještanja

Načelo slobode zavještanja (testiranja) znači da građani imaju pravo da u skladu sa zakonom utvrđenim uslovima slobodno raspolažu svojom imovinom za slučaj svoje smrti i daju druge izjave sa određenim pravnim dejstvima za slučaj smrti. To pravo ostvaruje se u formi zavještanja

6.


(testamenta). Ograničenja su opšta - putem ustanove javnog poretka i posebna - pravo na nužni dio i pravo na izdržavanje.

Načelo obavezne univerzalne sukcesije

Načelo obavezne univerzalne sukcesije se ogleda u tome što poslije smrti ostavioca mora postojati bar jedno lice koje će biti njegov univerzalni sukcesor.

Podjela ostaviočevih pravnih sljedbenika (sukcesora) na univerzalne i singularne učinjena je prema načinu stupanja u pravne odnose prema zaostavštini, kao i prema načinu odgovornosti za ostaviočeve dugove.

Univerzalni sukcesor je nasljednik u pravom smislu riječi. On dobija zaostavštinu u cjelini ili u određenom njenom dijelu. Univerzalni sukcesor odgovara i za ostaviočeve dugove. Univerzalni sukcesor stupa u ostaviočeva prava i obaveze neposredno u trenutku delacije. To znači da on npr. pravo svojine na naslijeđenoj stvari stiče trenutkom delacije.

U istoriji prava bilo je slučajeva kada je zaostavština, od trenutka delacije pa do izjave nasljednika (univerzalnog sukcesora) o prijemu nasljeđa, bila bez titulara. Takva se zaostavština nazivala ležećom zaostavštinom (hereditas iacens).

Singularni sukcesor stiče samo koristi iz zaostavštine, dobija određena prava iz aktive. Otuda on ne odgovara za ostaviočeve dugove. Ipak, ukoliko se ostaviočevi povjerioci ne mogu namiriti od dijela zaostavštine koji treba da pripadne univerzalnim sukcesorima, njima će pripasti i one koristi koje je zavještalac namijenio singularnim sukcesorima.

Univerzalna sukcesija može nastati na osnovu zakonskog testamentarnog ili ugovornog nasljeđivanja. Singularna sukcesija nastaje samo na osnovu tzv. voljnog naslijeđivanja: testamenta ili ugovora.

U našem pravu, pošto ugovor o nasljeđivanju nije dopušten, univerzalna sukcesija nastaje na osnovu intestatskog nasljeđivanja i zavještanja, a singularna isključivo na osnovu zavještanja. Singularna sukcesija je, dakle, u našem pravu sukcesija na osnovu isporuke (legata), a singularni sukcesor se naziva isporukoprimac (legatar).

IZVORI NASLJEDNOG PRAVA

Ustav SRJ (1992) predviđa nadležnost federacije u oblasti obligacionih i osnova svojinsko pravnih odnosa. Ustav garantuje pravo svojine i nasljeđivanje u skladu sa zakonom. Ustav takođe garantuje ravnopravnost domaćih državljana i stranaca kao i ravnopravnost bračne i

7.


vanbračne djece na naslijeđivanje.

Zakon o osnovama svojinsko-pravnih odnosa (1980) uređuje stvarna prava. On priznaje sticanje svojine i drugih stvarnih prava i putem nasljeđivanja. Nasljednik se smatra savjesnim držaocem od trenutka otvaranja nasljeđa. Njegova savjesnost se pretpostavlja a mogućno je dokazivati suprotno. Rok za održaj počinje da teče od trenutka otvaranja nasljeđa.

Zakon o obligacionim odnosima (1978) sadrži više normi koje se odnose i na nasljeđivanje. Odredbe koje se odnose na ugovore primjenjuje se i na, nasljednopravne ugovore ako ZON-om to nije posebno uređeno.

Zakon o autorskom pravu (1978) sadrži više članova koji su relevantni za nasljedno pravo. Između ostalog ovaj zakon u pogledu nasljeđivanja ima prema ZON-u položaj posebnog u odnosu na opšti dio.

Ovaj zakon predviđa da nasljednici autora uživaju imovinske koristi iz autorskog prava pedeset godina poslije smrti. Poslije toga se gasi i postaje u tzv. slobodna prava.

Zakon o parničnom postupku (1976) Ovim zakonom uređena su određena pravila procedure na osnovu koje

redovni sud raspravlja i odlučuje o sporovima iz ličnih porodičnih, radnih, imovinskih i drugih građansko pravnih odnosa. Ovaj zakon se shodno primjenjuje na vanparnični postupak pa tako i na ostavinski postupak.

Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima Ovaj zakon sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske, odnosno druge materijalno pravne odnose sa međunarodnim elementom. Zakon uređuje pitanja nadležnosti sudova i drugih organa SRJ za raspravljanje pomenutih odnosa, kao i pravila postupka za priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka.

Međunarodni ugovori Sudovi su dužni da neposredno primjenjuju odredbe međunarodnih

ugovora koje je naša država zaključila sa drugim državama ako su ti ugovori objavljeni. Za nasljedno pravo bitan je Zakon o ratifikaciji konvencije o jednoobraznom testamentu o obliku međunarodnog testamenta sa prilogom.

Republički ustavi takođe jemče pravo nasljeđivanja.

8.


Zakon o naslijeđivanju u Crnoj gori (1975). Ostavinski postupak je uređen zakonom u vanparničnom postupku.

Zakon o prometu nepokretnosti sadrži više odredbi relevantnih za nasljedno pravo. Kada nosilac prava svojine po osnovu zakonskog ili zavještajnog nasljeđivanja stekne nepokretnost koja sama za sebe ili zajedno sa nepokretnošću, na kojoj već ima pravo svojine, prelazi granice prava svojine propisane zakonom ima pravo da u okviru tih granica izabere nepokretnost na kojoj će zadržati pravo svojine.

Zakonom je predviđena dužnost ostavinskog suda da jedan primjerak rješenja o nasljeđivanju dostavi opštinskom organu uprave nadležnom za geodetske poslove.

Porodičnopravni propisi Zakonom o braku i porodičnim odnosima pravo na podizanje tužbe za

razvod braka priznaje se samo supružnicima, ali u slučaju smrti to pravo prelazi na nasljednike tužioca ako je postupak već bio pokrenut, ali samo da bi se dokazala osnovanost tužbe čime bračni drug gubi pravo i zakonskog i testamentarnog nasljeđivanja ili iz nekog drugog raspolaganja za slučaj smrti.

Zakonom o zadužbinama priznaje se mogućnost osnivanja zadužbina putem zavještanja.

Zakon o rješavanju sukoba zakona i nadležnosti u statusnim porodičnim i nasljednim odnosima

Unutrašnji sukob zakona u nasljednopravnim odnosima rješava se prema odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona i nadležnosti u statusnim, porodičnim i nasljednim odnosima.

Za raspravljanje zaostavštine državljanina Jugoslavije mjerodavno je pravo Republike na čijoj je teritoriji imao prebivalište u vrijeme smrti.

Aktivna testamentarna sposobnost državljanina Jugoslavije utvrđuje se po već izloženim pravilima za raspravljanje zaostavštine

Testament državljanina SRJ punovažan je u pogledu oblika ako je sastavljen po pravu Republike na čijoj teritoriji je sastavljen, ili po pravu Republike na čijoj teritoriji je zavještalac imao prebivalište, ili po pravu Republike čiji je zavještalac bio državljanin, ili po pravu Republike čiji je sud nadležan za raspravljanje zaostavštine, ili po pravu Republike koje je mjerodavno za raspravljanje zaostavštine.

9.


Ako je po pravilima međunarodnog prava za raspravljanje zaostavštine stranog državljanina ili lica bez državljanstva mjerodavno pravo SRJ, mjerodavno je pravo Republike na čijoj je teritoriji ostavilac imao prebivalište u vrijeme smrti, a ako na teritoriji SRJ nije imao prebivalište mjerodavno je pravo Republike na čijoj teritoriji se nalazi zaostavština ili njen pretežni dio.

Važenje nasljedno pravnih propisa

Važenje nasljednopravnih propisa ima dvije dimenzije: vremensku i prostornu. Kada je riječ o vremenskoj dimenziji važenja zakona o naslijeđivanju, osnovno pravilo je da se zaostavština raspravlja po propisima koji su važili u momentu smrti ostavioca. Punovažnost testamenta, ugovora o doživotnom izdržavanju i ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života cijeni se prema propisima koji su važili u vrijeme kada su ovi pravni poslovi preduzeti.

PRETPOSTAVKE ZA NASLJEĐIVANJE

Pretpostavke za nasljeđivanje se ponekad označavaju i kao pravne činjenice na osnovu kojih nastupa nasljeđivanje, ili kao osnovni uslovi za nastupanje nasljeđivanja.

Autori tradicionalno navode tri osnovne pretpostavke za nasljeđivanje:

- smrt ostavioca,- postojanje nasljednika,- osnov pozivanja na naslijeđe.Smatra se da postoje dvije bitne pretpostavke za nasljeđivanje, a to

su:-zaostavština (postojanje zaostavštine),-smrt ostavioca, odnosno delacija - otvaranje nasljeđa (delatio

hereditatis).Druga dva elementa kao prepostavke ili uslovi, a to su postojanje

nasljednika i osnov pozivanja na nasljeđe, samo su nužni pratioci bitnih pretpostavki. Naime, do nasljeđivanja uvijek dolazi kada se ispune dvije bitne pretpostavke: postojanje zaostavštine i delacija.

Tako se može reći da postoje četiri pretpostavke za nasljeđivanje, od kojih su prve dvije bitne, a druge dvije, u svakom konkretnom slučaju, nužno prate bitne:

- zaostavština,

10.


-delacija,-postojanje nasljednika i-osnov pozivanja na nasljeđe.

Smrt ostavioca

Ostavilac može biti svako fizičko lice i samo fizičko lice. Trenutkom smrti fizičkog lica otvara se njegova zaostavština

(delacija), pa je potrebno tačno utvrditi taj trenutak. Utvrđivanje tačnog momenta delacije veoma je značajno jer se prema njemu određuje sastav zaostavštine, krug nasljednika odnosno njihovo postojanje, dostojnost, sposobnost, zatim od tog trenutka počinje da teče rok zastarjelosti nasljedničke tužbe i dr. Otuda je potrebno utvrditi ne samo dan, nego i čas, a po mogućnosti i minut smrti ostavioca.

Kad trenutak delacije nestalog lica proglašenog za umrlo uzeće se u rješenju označeni dan i po mogućnosti, čas koji sud treba da utvrdi na osnovu svih raspoloživih dokaza.

U nekim pravima postojala je i tzv. građanska smrt. To je bio slučaj oduzimanja pravne sposobnosti licu osuđenom na smrtnu kaznu, pa se dan nastupanja pravosnažnosti te presude ujedno smatrao danom prestanka pravnog subjektiviteta osuđenog, a to je imalo za posljedicu i otvaranje njegove zaostavštine. Ova ustanova definitivno je ukinuta početkom ovog vijeka.

U slučaju da više lica, koja bi se po nekom osnovu mogla međusobno naslijeđivati, izgube život i to tako da se ne može utvrditi redosljed njihove smrti, takva lica nazivaju se komorijenti.

Komorijenti se međusobno ne mogu nasljeđivat, jer je osnovni uslov da neko lice postane nasljednik to da doživi trenutak delacije lica na čije nasljeđe pretenduje.

Postojanje zaostavštine

Postojanje zaostavštine je bitan uslov za nastajanje nasljednopravnog odnosa, jer ako umrli nije ostavio imovinu, ostavinski sud nema o čemu da raspravlja pa se postupak obustavlja.

Trenutkom smrti ostavioca na njegove nasljednike prelaze njegova (po pravilu) imovinska prava. Najčešće se pod zaostavštinom (nasljeđem, nasljednom masom) podrazumijeva skup prava (i obaveza) ostavioca, njegova cjelokupna aktiva (i pasiva) podobna nasljeđivanju. Zaostavština je širi pojam od imovine ostavioca, jer u zaostavštinu ulaze i neka neimovinska

11.


prava ostavioca (npr. moralna komponenta autorskog prava, izvjesne porodične nematerijalne vrijednosti, stara porodična fotografija i dr.). Može se zaključiti da zaostavštinu čine ostaviočeva prava (aktiva) i dugovi ostavioca, kao teret na toj aktivi (pasiva). Aktiva i pasiva čine bruto vrijednost zaostavštine, a razlika između aktive i pasive naziva se čista, odnosno neto vrijednost zaostavštine. Od pomenutih vrsta zaostavštine treba razlikovati njenu obračunsku vrijednost, koju čini zbir neto vrijednosti zaostavštine i vrijednost određenih poklona koje je ostavilac učinio za vrijeme svog života. Do utvrđivanja obračunske vrijednosti zaostavštine dolazi samo u slučaju povrede nužnog dijela nužnih nasljednika.

Sastav zaostavštineU sastav zaostavštine ulaze prije svega stvarna prava (pravo

svojine, službenosti, zaloge, pravo građenja, državina), obligaciona prava (npr. iz ugovora o kupoprodaji, depozitu, zatim naknade štete, neosnovanog obogaćenja i dr.), autorsko pravo, pravo industrijske svojine.

Prava vezana za ličnost ostavioca iako su imovinske prirode gase se njegovom smrću.

Kod utvrđivanja sastava zaostavštine treba voditi računa da sve “stvari i prava“ koji su se zatekli kod ostavioca i koji su se vodili na njegovo ime možda nijesu dio njegove imovine. Tu treba imati u vidu izdvajanje po različitim osnovima:

-izdvajanje za supružnika ostavioca, po osnovu bračne tekovine,-izdvajanje po nekom drugom osnovu,-izdvajanje po osnovu socijalne i druge pomoći koju je ostavilac

primao od društva,-izdvajanje u korist potomaka koji su privređivali sa ostaviocem.U CG i u Zakonu o nasleđivanju Srbije iz 1974 g. krug lica koja mogu

da traže izdvajanje predmeta domaćinstva ograničen je na ostaviočeve potomke i bračnog druga, a izdvojeni predmeti ne postaju zajednički već susvojina tih lica.

Postojanje nasljednika

Nasljednik ostavioca, i to kako univerzalni tako i singularni sukcesor, može biti fizičko i pravno lice. U svakom slučaju nasljednik mora doživjeti trenutak smrti ostavioca, odnosno mora postojati u tom trenutku.

12.


Ali ako se radi o začetom djetetu u momentu delacije sva savremena prava uzimaju da se takav začetak smatra već rođenim djetetom u odnosu na taj trenutak. Testamentarni nasljednik zavještaoca može postati i pravno lice koje u trenutku delacije još nije oformljeno ali je postupak za njegovo formiranje već bio u toku.

Odsutna i nestala licaOdsutna i nestala lica mogu biti nasljednici, jer se život jednom

rođenog lica pretpostavlja sve dok se u odgovarajućem postupku ne dokaže suprotno. Ukoliko nije poznato da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na naslijeđe da se u roku od jedne godine prijave sudu. Ako se po isteku roka od jedne godine od dana najkasnije objavljenog oglasa ne prijavi nijedan nasljednik, sud će donijeti rješenje kojim zaostavštinu predaje na uživanje R Srbije. Ako nije poznato ima li nasljednika ili je njihovo boravište ili prebivalište nepoznato, kao i u drugim slučajevima kad je to potrebno, sud će postaviti privremenog staraoca zaostavštine koji je ovlašćen da u ime nasljednika tuži i bude tužen, da naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove i uopše da zastupa nasljednika.

Nesposobnost i nedostojnost za nasljeđivanjeNesposobnost i nedostojnost za nasljeđivanje onemogućavaju lice

koje bi inače moglo da postane nasljednikom, da to zaista i postane.

Nesposobnost za nasljeđivanje je oduzimanje mogućnosti jednoj kategoriji lica da se pozovu na naslijeđe ostavioca i to po bilo kom osnovu pozivanja na nasljeđe i bez obzira na njihov subjektivni odnos prema ostaviocu ili društvenoj zajednici. Nesposobnost može biti potpuna ili djelimična.

Nedostojnost za nasljeđivanje je nasljednopravna ustanova čijim nastupanjem jedno lice ex lege gubi nasljednopravna ovlašćenja. Ovdje je gubitak mogućnosti za nasljeđivanje vezan za krivicu lica koje je u pitanju, tj. za njegovo neodgovarajuće ponašanje prema ostaviocu ili društvu, a to su sljedeći slučajevi:

- Onaj ko je umišljajno lišio života ostavioca, ili je to pokušao. Nedostojan je ne samo izvšilac, već i podstrekač i pomagač;

- Onaj ko je prinudom, prijetnjom ili prevarom naveo ostavioca da sačini ili opozove zavještanje ili neku njegovu odredbu, ili ga je u tome spriječio. Saučesnik, bilo koje vrste, takođe je nedostojan;

-Onaj ko je u namjeri sprječavanja ostaviočeve posljednje volje uništio ili sakrio njegovo zavještanje, ili ga je falsifikovao;

13.


-Onaj ko se teže ogriješio o zakonsku obavezu izdržavanja ostavioca ili mu je uskratio nužnu pomoć;

-Vojni obveznik koji je napustio zemlju da bi izbjegao dužnost njene odbrane,a do smrti ostaviočeve ne vrati se u zemlju.

Na nedostojnost sud pazi po službenoj dužnosti. Ostavilac može oprostiti nedostojnost, izuzev vojnom obvezniku koji je napustio zemlju da bi izbjegao dužnost njene odbrane.

Osnovi pozivanja na nasljeđe

Posljednji uslov za nastupanje naslijeđivanja jeste osnov pozivanja na nasljeđe.

Dopuštena su samo dva osnova:- zakon i - zavještanje (testament)

Do zakonskog nasljeđivanja dolazi ako nema testamenta ili je on ništav, ako zavještanjem nije obuhvaćena cjelokupna imovina (zaostavština) a ako zavještajni nasljednik ne može ili neće da se primi naslijeđa.

NASLJEDNOPRAVNI POLOŽAJ OSTAVIOČEVIH SRODNIKA

U nauci se najčešće navode tri osnovna sistema grupisanja srodnika koji služe kao model za regulisanje intestatskog naslijeđivanja.

Sistem zajednice krvi

Prema ovom modelu, najbliži srodnici su ona lica koja imaju najveću količinu zajedničke krvi. Sistem polazi od fiziološke pretpostavke da svaki roditelj daje svojoj djeci po 50% krvnih faktora. Otuda su najbliži srodnici ostavioca njegovi rođeni braća i sestre, jer međusobno posjeduju 100% zajedničke krvi. Srodnici sa većom količinom zajedničke krvi imaju prednost nad onima koji imaju manju količinu zajedničke krvi. Ovaj sistem ne uzima u obzir podjelu srodnika na potomke, pretke i pobočne srodnike, niti vodi računa o stepenu srodstva između ostavioca i njegovih srodnika.

Sistem stepena srodstva

14.


Ako se prihvati civilno računanje, inače prihvaćeno od svih savremenih prava, onda se srodnici u odnosu prema ostaviocu, pozivaju po sljedećem redu: njegova djeca i roditelji (prvi stepen srodstva); njegovi unuci; braća i sestre, djedovi i babe (drugi stepen srodstva); praunuci, pradjede i prababe, sestrići i bratanići, stričevi, ujaci i tetke (treći stepen srodstva) itd. Razumije se, srodnici bližeg stepena srodstva isključuju srodnike daljeg stepena. Glavni nedostatak ovog sistema takođe leži u činjenici ignorisanja podjele srodnika na potomke, pretke i pobočne srodnike.

Složeni sistem

Složeni tj. kombinovani sistem polazi od činjenice da se svaki zakonski redosljed pozivanja na nasljeđe mora bazirati na više elemenata, od kojih se kao osnovni uzima podjela srodnika na potomke, pretke i kolaterale. U zavisnosti od kombinacije elemenata, uz osnovni, razlikuju se u stvari dva sistema: sistem bliskosti srodstva i parentelarni sistem.

Sistem bliskosti srodstva polazi od podjele srodnika na potomke, pretke i pobočne srodnike, formirajući u osnovi tri odgovarajuće grupe srodnika. Ovaj sistem zastupljen je u francuskom pravu. Prema Francuskom građanskom zakoniku (Code civil), prvi nasljedni red čine potomci ostavioca; u drugi ulaze privilegovani srodnici ostavioca tj. njegovi preci (roditelji) i određeni pobočni srodnici; u treći spadaju djedovi i babe i ostali preci i četvrti čine ostali pobočni srodnici.

Parentelarni sistem zasniva se na podjeli krvnih srodnika u određene grupe-parentele (nasljedna koljena, nasljedna kola). Parentele su skupovi srodnika koji potiču od rodonačelnika koji su prema ostaviocu istog ranga. Rodonačelnik I parentele, npr. jeste sam ostavilac, rodonačelnici II parantele su roditelji ostavioca i njihovo potomstvo.

Parentelarni sistem se zasniva na kombinaciji hijerarhijskog pozivanja srodnika na naslijeđe, pri čemu se uzima u obzir podjela srodnika na potomke, pretke i pobočne srodnike, blizina stepena srodstva, te primjena pravila o priraštaju, ili predstavljanju i priraštaju. Parentelarni sistem se odvaja u dvije grane: parentelarno-graduelni i parentelarno-linearni sistem.

Parentelarno-graduelni sistem zasniva se na neograničenoj primjeni prava priraštaja. Odlučujuća prednost daje se stepenu srodstva unutar

15.


parentele, tako da rođak bližeg stepena srodstva u svakom slučaju isključuje iz nasljeđa rođaka daljeg stepena srodstva.

Parentelarno-linearni sistem odlikuje se prvenstvenom i neograničenom primjenom prava predstavljanja. Ukoliko je na primjer ostavilac imao dvoje djece, formiraju se dvije osnovne linije. U slučaju da jedno ostaviočevo dijete, recimo nije doživjelo trenutak delacije ili je nedostojno, na nasljeđe se pozivaju djeca tog lica (unuci ostavioca), dobijajući onaj dio koji pripada toj liniji, odnosno onoliko koliko bi dobilo ostaviočevo dijete da je moglo da se primi nasljeđa. Dakle, predstavljanje tj. reprezentacija se primjenjuje dokle god ima i jednog člana nishodne linije.

SISTEMI ZAKONSKOG NASLJEĐIVANJA SRODNIKA

Crnogorski Zakon o nasljeđivanju

Crnogorski zakon o nasljeđivanju predviđa širi krug zakonskih nasljednika. Kada je na nasljednika pozvan supružnik ostavioca koji nema nužnih sredstava za život, sud može na njegov zahtjev odlučiti da supružnik naslijedi i dio zaostavštine koji bi po zakonu trebali da naslijede ostali nasljednici, a može odlučiti i da supružnik naslijedi i cijelu zaostavštinu, poduslovom da je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom supružnik ostavioca dospio u oskudicu. Kada se radi o povećanju zakonskog nasljednog dijela djece ostavioca, treba napomenuti da crnogorski Zakon o nasljeđivanju ne predviđa da, ukoliko su ispunjeni navedeni uslovi sud ima pravo da ocjenjuje opravdanost primjene pravila o smanjenju odnosno povećanju.

Drugi nasljedni red u ZON-u CG isto je regulisan kao i u ZON-u Srbije iz 1974 godine, kako u pogledu kruga zakonskih nasljednika tako i u pogledu promjene veličine nasljednog dijela pripadnika tog nasljednog reda.

Što se tiče trećeg nasljednog reda, za razliku od rješenje u ZON-u Srbije iz 1974g., u Crnoj Gori pravo predstavljanja u trećem nasljednom redu nije ograničeno. To znači da se na nasljeđe ostavioca, kao njegovi zakonski nasljednici, pozivaju i svi drugi potomci djedova i baba ostavioca bez obzira na stepen srodstva.

Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1995 godine

16.


U krug zakonskih nasljednika spadaju svi ostaviočevi preci. Nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljeđa nasljednike daljeg nasljednog reda.

Prvi nasljedni red Rodonačelnik prvog nasljednog reda je sam ostavilac i njega

nasljeđuju njegova djeca i njegov bračni drug. U slučaju da neko ostaviočevo dijete ne naslijedi ostavioca nasljeđuju ga potomci tog djeteta dobijajući onaj dio koji bi dobilo njegovo dijete da je moglo da naslijedi. Ako umjesto ostaviočevog djeteta dođu dva ostaviočeva unuka, onda u navedenom primjeru ostaviočev supružnik opet dobija jednu trećinu zaostavštine isto koliko i ostaviočevo dijete, dok će unuci dijeliti nasljedni dio koji bi dobio njihov predak da je mogao da se primi naslijeđa (dobijaju po jednu šestinu). Kada supružnik ne doživi delaciju njegov nasljedni dio se dijeli na onoliko djelova koliko ostavilac ima prvostepenih potomaka. U slučaju kada postoji ostaviočevo dijete kome ostaviočev bračni drug nije roditelj, a imovina supružnikova je veća od one koja bi mu pripala pri podjeli zaostavštine na jednake djelove, onda svako ostaviočevo dijete može naslijediti do dva puta više nego bračni drug ako sud, pošto razmotri sve okolnosti, ocijeni da je to opravdano.

Drugi nasljedni red Drugi nasljedni red čine ostaviočev bračni drug i ostaviočevi

roditelji i njihovo potomstvo. Ostaviočev supružnik u drugom nasljednom redu dobija ½ zaostavštine. Drugu polovinu na jednake djelove nasljeđuje ostaviočevi roditelji, tako da svakom od njih pripada po četvrtina nasljeđa. Kada ostavilac u trenutku smrti nema supružnika cijelu zaostavštinu nasljeđuju ostaviočevi roditelji i to po polovinu. Ako je jedan ostaviočev roditelj umro prije ostavioca ili iz drugih razloga ne može ili neće da naslijedi, dio zaostavštine nasljeđuju njegova djeca, a ako ni oni ne mogu ili neće sa naslijede, na nasljeđe se pozivaju njihovi potomci.

Kada su oba ostaviočeva roditelja umrla prije ostavioca nasljeđuju potomci tog roditelja uz punu primjenu prava predstavljanja.

Rođena braća i sestre nasljeđuju na jednake djelove sa braćom i sestrama po majci majčin dio, a takođe sa braćom i sestrama po ocu očev dio. Ako jedan od ostaviočevih roditelja ne može ili neće da naslijedi, njegov nasljedni dio će pripasti njegovom potomstvu po pravu predstavljanja. Ako su oba ostaviočeva roditelja umrla prije ostavioca, a nijesu ostavili potomstvo odnosno ni jedan od njihovih potomaka ne može ili neće da naslijedi, cjelokupnu zaostavštinu nasljeđuje ostaviočev

17.


supružnik. Zakon o nasljeđivanju Srbije predviđa mogućnost promjene zakonskog nasljednog dijela i u drugom nasljednom redu. U pitanju su sljedeći slučajevi: povećanje nasljednog dijela bračnog druga; smanjenje nasljednog dijela bračnog druga i povećanje nasljednog dijela ostaviočevih roditelja.

Treći nasljedni red Tu postoje 4 rodonačelnika. To su ostaviočevi djed i baba po ocu

(očeva loza) i ostaviočevi djed i baba po majci (majčina loza). Cjelokupna zaostavština dijeli se u dvije cjeline od kojih svaka pripada po jednoj lozi: polovina očevoj i polovina majčinoj lozi. Polovina zaostavštine koja pripada jednoj lozi dijeli se na rodonačelnike loze, koji tada dobijaju svaki po 1/4. Ako jedan od rodonačelika neće ili ne može da naslijedi, njegova četvrtina pripada njegovim potomcima uz punu primjenu prava predstavljanja. Kad nema potomaka koji bi mogli i htjeli da naslijede, njegova četvrtina će pripasti rodonačelniku druge loze. Ako su djeda i baba jedne loze umrli prije ostavioca, a nemaju drugog potomstva ili to potomstvo nije dočekalo delaciju ili ne može ili neće da naslijedi, zaostavština koja bi pripala njihovoj lozi prelazi na drugu lozu.

Četvrti i ostali nasljedni redoviKada nema pripadnika trećeg nasljednog reda koji bi mogao ili htio da

naslijedi, zaostavština se dijeli između nasljednika četvrtog nasljednog reda. Nasljednici u okviru četvrtog nasljednog reda su ostaviočevi pradjede i prababe. Pravo predstavljanja u četvrtom nasljednom redu je isključeno. Svi rodonačelnici četvrtog nasljednog reda nasljeđuju jednak dio zaostavštine, dakle po osminu. Ako jedan od rodonačelnika neće ili ne može da naslijedi, njegov dio će pripasti njegovom supružniku koji bi tada naslijedio ¼ zaostavštine. Ako nema ni jednog pretka u nekoj lozi, cjelokupnu zaostavštinu će podijeliti preci iz druge loze. Poslije ostaviočevih pradjeda i prababa, zaostavštinu nasljeđuju njegovi dalji preci, redom, shodno pravilima po kojima nasljeđuju njegovi pradjede i prababe.

PRAVO PREDSTAVLJANJA

Dosljedno poštovanje principa da srodnici bližeg stepena srodstva isključuju srodnike udaljenijeg stepena dovelo bi, kod zakonskih nasljeđivanja, do nepravičnih rješenja. Postojali su razlozi uočeni još u rimskoj pravnoj praksi, koji su doveli do stvaranja mogućnosti da dalji ostaviočevi srodnici mogu da konkurišu na nasljeđe zajedno sa bližim njegovim srodnicima. Naime, stvoreno je jedno posebno pravo koje omogućava da se u okviru iste linije u jednom nasljednom redu pozovu na

18.


nasljeđivanje potomci ostaviočevog srodnika (bližeg stepena srodstva) koji iz nekog razloga nije postao nasljednik. To pravo (ius representationis) uvedeno je u pravnu civilizaciju, onako kako ga poznaju savremena prava, čuvenom 118. Justinijanovom novelom 543 g.

Pravo predstavljanja je samo korekcija pravila da se najbliži srodnici prvenstveno pozivaju na nasljeđivanje, ono se svodi na tzv. pravo pomjeranja na stepen srodstva pretka. U našem pravu prihvaćeno je ovo stanovište.

Veličina nasljednog dijela koje pripada reprezentima

Što se tiče veličine zakonskog nasljednog dijela koji pripada pojedinim nasljednicima, u izvjesnim slučajevima moguća su dva rješenja.

Ustvari ako se radi o slučaju da je ostavilac imao troje djece A, B i V, pa je A ranije umro (prije ostavioca) ostavivši dvoje djece, unuke ostavioca G i D, B i V će dobiti po 1/3 zaostavštine, a G i D će podijeliti 1/3 koju bi dobio njihoh roditelj da je postao nasljednik, tj. po 1/6. U takvom i sličnim slučajevima pravila izračunavanja su jednostavna i ne daju povoda za različita tumačenja.

Međutim, u slučaju da su prije ostavioca, pored lica A, umrli i B i V, s tim da je iza B ostalo troje djece Đ, E i Ž, a iza V jedno dijete Z, onda su moguća dva pristupa. Prema prvom, nazvanom raspodjela, unuci ostavioca G i D dobiće po 1/6, unuci Đ, E i Ž dobiće po 1/9, a unuk Z će dobiti 1/3. Drugo rješenje, zaostavština se neće dijeliti po linijama već prema broju nasljednika - po glavama. Tako će u navedenom primjeru svi unuci ostavioca (G, D, Đ, E, Ž i Z) dobiti po 1/6 zaostavštine. Ovo rješenje zastupljeno je u mnogim državama SAD.

Uslovi za primjenu prava predstavljanja

U teoriji se navode i određeni uslovi koji treba da se steknu da bi moglo da dođe do primjene prava predstavljanja.

Prvo, reprezentant treba da bude potomak reprezentovanog.Drugi uslov je da reprezentovani nije postao nasljednikom ostavioca

iz određenih ili bilo kojih razloga.Većina prava, iz praktičnih razloga, prihvata rješenje po kome

odricanje od nasljeđa isključuje primjenu prava predstavljanja, odnosno ta izjava važi i za potomke davaoca izjave.

Reprezentant, prema trećem uslovu, treba da posjeduje određene kvalitete koji se traže od svakog nasljednika prema ostaviocu, a ne i prema

19.


reprezentovanom na čije mjesto dolazi. Pravo predstavljanja se primjenjuje samo kod zakonskog, ne i kod testamentarnog nasljeđivanja. Prilikom praktične primjene treba naročito imati u vidu da pravo predstavljanja uvjek, kad god je to moguće prethodi primjeni prava priraštaja.

PRAVO PRIRAŠTAJA

Kada je pravo predstavljanja neprimjenljivo, nasljedni dio, koji bi pripao srodnicima linije unutar tog nasljednog reda, prirasta nasljednim djelovima ostalih srodnika tog nasljednog reda koji su u najbližem stepenu srodstva sa ostaviocem, pri čemu se mora voditi računa i o kvalitetu srodstva nasljednika.

Uzmimo da je ostavilac imao dva sina, lica A i B. Od sina A imao je i dva unuka, lica V i G. Sin A umro je prije ostavioca, a unuci V i G uništili su ostaviočev testament jer su bili nezadovoljni njegovom sadržinom. Pošto lice A nije doživjelo trenutak delacije ono ne može biti nasljednik. Nasljednici ne mogu da budu ni lica V i G jer su nedostojna. Otuda polovina zaostavštine koja bi pripala liniji u kojoj je lice A nosilac prirasta polovina zaostavštine lica B, tako da B nasljeđuje cjelokupnu zaostavštinu.

Pravo priraštaja nastupa kada zakonski nasljedni dio jednog ili više nasljednika postane “slobodan“ a reprezentacija se, in concreto, ne može primijeniti. U tom slučaju slobodni dio prirašćuje ipso jure ostalim sanasljednicima, prema njihovim nasljednim djelovima, ali uvIjek vodeći računa o stepenu i kvalitetu srodstva, tako da priraštaj može ići u korist svih sanasljednika ili samo nekih od njih.

NASLJEDNOPRAVNE POSLJEDICE USVOJENJA

Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1974. godine

Prema ZON-u Srbije iz 1974. godine potpuno usvojenje je proizvodilo iste nasljednopravne posljedice kao i krvno srodstvo. Usvojenik iz potpunog usvojenja je nasljeđivao usvojioca i njegove srodnike isto kao što djeca nasljeđuju svoje roditelje i njivohe srodnike. Takođe usvojilac iz potpunog usvojenja i njegovi srodnici mogli su nasljeđivati usvojenika.

Nepotpuno usvojenje je proizvodilo uže nasljednopravne posljedice. Najprije, nasljedna prava usvojenika iz nepotpunog usvojenja su mogla biti ograničena ili sasvim isključena. Usvojenik i njegovi potomci su mogli nasljeđivati samo svoga usvojioca a ne i njegove srodnike i ostale usvojenike. Po pravilu, usvojilac nije mogao naslijediti svog usvojenika iz

20.


nepotpunog usvojenja, ali postojao je izuzetak od ovog pravila. Ako usvojilac nema nužnih sredstava za život, ima prema usvojeniku i njegovim potomcima ista nasljedna prava koja ima prema svojem potomstvu, ukoliko za to postoje važni razlozi.

Zakon o nasljeđivanju Crne Gore

Naljedno pravne posljedice usvojenja u crnogorskom pravu su uređene na isti način kao i u ZON-u Srbije iz 1974. godine, s tim što postoji jedna značajna razlika koja se tiče nasljednih prava usvojioca iz nepotpunog usvojenja. Usvojilac iz nepotpunog usvojenja može naslijediti svog usvojenika samo u slučajevima kada usvojenik i njegovi potomci mogu naslijediti usvojioca.


Potpuno usvojenje Potpuno usvojenje podrazumijeva da se između usvojioca i njegovih

srodnika, s jedne, i usvojenika i njegovih potomaka, s druge strane, uspostavljaju odnosi koji postoje između roditelja i djece i drugih krvnih srodnika. Ono takođe podrazumjeva prestanak uzajamnih prava i obaveza između usvojenika i njegovih bioloških srodnika. Nasljedna prava između usvojenika i usvojioca i njihovih odgovarajućih srodnika ne mogu se niti isključiti, niti suziti.

Nepotpuno usvojenjeNjime se takođe stvaraju odnosi koji postoje između roditelja i djece,

ali su posljedice znatno uže nego u slučaju potpunog usvojenja. U slučaju da usvojilac ima rođene djece, nasljedna prava usvojenika prema usvojiocu mogu se ograničiti ili isključiti. Ako prilikom usvojenja nije bilo nikakvih ograničenja, onda usvojenik i njegovi potomci imaju prema usvojiocu ista nasljedna prava kao i usvojiočeva djeca i drugi njegovi potomci. Pravilo je da usvojilac ne može naslijediti svoga usvojenika. Ipak, u slučaju kada usvojilac nema nužnih sredstava za život, a usvojenik nema nasljednika iz prvog nasljednog reda, usvojilac može u roku od jedne godine od smrti usvojenikove zahtijevati doživotno uživanje na dijelu zaostavštine ako pri usvojenju nisu bila isključena usvojenikova nasljedna prava.

21.


NASLJEDNOPRAVNI POLOŽAJ OSTAVIOČEVOG BRAČNOG DRUGA


U prvom nasljednom redu supružnik nasljeđuje sa djecom ostavioca na jednake djelove. Zakonski nasljedni dio ostaviočevog supružnika može biti smanjen odnosno nasljedni dio ostaviočeve djece može biti povećan ukoliko su ispunjeni sljedeći uslovi:1) Kada postoji ostaviočevo dijete čiji drugi roditelj nije nadživjeli

supružnik;2) Kada je imovina nadživjelog supružnika veća od dijela koji bi mu pripao

pri podjeli zaostavštine na jednake djelove;3) Kada sud nađe da je to opravdano.

U drugom nasljednom redu supružnik dobija jednu polovinu zaostavštine. U ovom nasljednom redu, nasljedni dio preživjelog bračnog druga može biti povećan i smanjen.

Prema ZON-u Srbije iz 1974. godine, na zahtjev ostaviočevog supružnika koji nema nužnih sredstava za život, a pozvan je na nasljeđe u okviru drugog nasljednog reda, sud može da odluči da on naslijedi i jedan dio onog dijela zaostavštine koji bi trebalo po zakonu da naslijede ostali nasljednici. Takva mogućnost postoji i za ostaviočeve roditelje, što znači da se dio nadživjelog supružnika može i smanjiti.

Zakon o nasljeđivanju Crne Gore

Zakon o nasljeđivanju je isti kao i u ZON-u Srbije iz 1974. godine, s tim što postoje dvije značajne razlike.

Prva se ogleda u tome što u crnogorskom pravu nasljedni dio supružnika može biti povećan i u prvom nasljednom redu. Kada se radi o smanjenju zakonskog nasljednog dijela ostaviočevog supružnika, crnogorski ZON ima dva uslova: prvi se odnosi na postojanje djece iz ranijih brakova, djece rođene van braka, kao i djece koja se po zakonu smatraju da su rođena u braku ili usvojenika ostaviočevih, kojima prilikom usvojenja nijesu nasljedna prava ograničena ili isključena, a drugi se tiče imovine supružnika koji konkuriše na nasljeđe i koja treba da bude veća od zakonskog nasljednog dijela koji bi mu pripao pri podjeli zaostavštine na jednake djelove. Ukoliko se steknu ova dva uslova, onda svakom ostaviočevom djetetu pripada dva puta veći nasljedni dio u odnosu na dio nadživjelog supružnika.

22.


23.

Documents

NASLEDNO PRAVO I Kolokvijum