Nathan Englander - DELFI knjižare · 2013-04-19 · 1 Židovi se kopaju onako kako žive, nagurani jedni uz dru- ge, jedni drugima kradu prostor. Nadgrobni spomenici bili su zbijeni,

Nathan Englander / Ministarstvo posebnih slučajeva 1

Nathan Englander

IzdavačbuybookRadićeva 4, SarajevoTel: + 387 33 712-010Fax: + 387 33 [email protected] www.buybook.ba

za IzdavačaGoran Samardžić Damir Uzunović

Naslov IzvorNIkaThe Ministry of Special Cases Copyright©2007 by Nathan Englander

PRIJEVOD S ENGLESKOGMirzah Purić

IZVRŠNA UREDNICA Vesna Bičić

UREDNICA Lana Krstić

LEKtURADijala Hasanbegović

KOREKtURAbuybook

dIzajN I dTPAleksandra Nina Knežević

ŠTamPaGrafotisak, Grude

Nathan Englander

mINIsTarsTvo PosebNIh slučajeva

S engleskog preveo Mirzah Purić

Sarajevo, 2010.

Za moga oca

ŽENA Smjesta me pusti, tamjan da zapalim Na povratku čeda svog Nebu da zahvalim

Hermippus

Doktor i grobar, dva druga.Jidiška poslovica

DIO PRVI

1

Židovi se kopaju onako kako žive, nagurani jedni uz dru-ge, jedni drugima kradu prostor. Nadgrobni spomenici bili su zbijeni, a tijela pod njima lakat uz lakat, glava uz petu. Kaddish je vodio Pata kroz neravne redove preko neravnog tla, na dijelu koji je pripadao Društvu benevolentnih duša. Dlanom je prekrio prednji dio baterijske lampe, da uguši svjetlo. Prsti su mu svijetlili narandžastim sjajem, crvenim tamo gdje su se spajali, dok je prevlačio šakom po naličju jednog od spomenika.

Tražili su grob Hezzija Dva Noža, i nije im trebalo dugo da ga nađu. Njegova parcela izdizala se pod oštrim uglom. Spomenik nagnut unazad. Kaddishu se činilo kao da je sta-rac nekad pokušavao razgrebati put iz groba. Također je izgledalo kao da je Hezzijeva kćerka trebala sačekati samo još jednu zimu, pa uopće ne bi trebala najmiti Kaddisha Poznana.

U mramoru se, otkrio je Kaddish, ne kleše zbog njego-ve čvrstoće, već zbog mekoće. Poput ostalog mramora na groblju Benevolencije, Hezzijev spomenik bio je prošaran rupicama i naprslinama, a slova su blijedila. Većina ostalih bila je isječena od granita. Da im nisu glave došli priroda i zagađenje, učinili bi to lokalni huligani. Kaddish je u proš-losti znao brisati kukaste križeve i cementirati razbijene spomenike. On ispita čvrstoću spomenika nad Hezzijevim grobom. “K’o babin zub’’, reče Kaddish. “Ne znam zašto se uopće zamlaćujemo – još malo pa od svega ovog neće biti ni traga.’’

Ali su i Kaddish i Pato znali zašto se zamlaćuju. Razu-mjeli su vrlo dobro zašto im se sada porodice obraćaju s ta-kvom hitnošću. Bila je to godina 1976., u Argentini. Živjeli

Ministarstvo posebnih slučajeva / Nathan Englander12

su u nesigurnosti, u sjeni haosa. U Buenos Airesu već dugo su bili izloženi otmicama i zahtjevima za otkupninu. Sa svih strana strah i trepet, ubistva u porastu. Nisu bila vremena za isticanje, ni Židovima ni gojima. A Židovi, gotovo do posljed-njeg, mislili su da se dovoljno ističu samim tim što su Židovi.

Kaddishevi klijenti bili su oni koji su imali šta izgubiti, pripadnici uglednog, uspješnog segmenta njihove zajedni-ce, koji se nisu mogli podičiti svijetlom porodičnom povi-ješću. U mirnija vremena, dovoljno je bilo praviti se nevješt i poricati. Kad se stišao posljednji iz generacije Benevolen-cije, kad su se sva grobna mjesta na obje strane popunila, potomci su sačekali da prođe dostojan vremenski period za nedostojnu bratiju, i zapečatili to groblje za sva vremena.

Kad je jednom otišao posjetiti majčin grob i zatekao zaklju-čanu kapiju, Kaddish se obratio ostaloj djeci Benevolencije za ključ. Oni su poricali da imaju ikakve veze s tim. Bili su iznenađeni saznanjem o postojanju tog groblja. A kad im je Kaddish ukazao na činjenicu da su im tamo pokopani roditelji, nisu se bili u stanju sjetiti njihovih imena.

Grub je to bio stav, no ponikao je iz užasnog stida.Društvo benevolentnih duša bilo je skandal ne samo

u Buenos Airesu, već je, dvadesetih godina, kad je bilo na vrhuncu, predstavljalo nemjerljivu sramotu za svakog ar-gentinskog Židova. Koji to psovač Židova nije uživao kad u jutarnjim novinama vidi finu sliku kakvog ulisičenog kicoša, nekog kaftanera u redu za prepoznavanje osumnji-čenih – ko to nije nahodio da su njegove pogrde opravda-ne pred prizorom poznatih židovskih svodnika iz Buenos Airesa, u društvu sa svojim židovskim kurvama napućenih usana? Ali to je godine 1950., kad se Kaddish našao pred zaključanom kapijom, bila davno završena priča. Ta užasna industrija, kao židovski obrt, tad je bila već dvadeset godina ugašena. Zgrade koje su pripadale Društvu benevolentnih duša bile su odavno rasprodane, svodnički šul napušten.


Ali postojao je jedan posjed koji se nikako nije mogao pre-stati upotrebljavati. Održavati, da. Pa i pohoditi. Ali, evo zagonetke: šta je jedino što čovjek može izgraditi, a čemu je zajamčena neprestana upotreba? Mrtvi koriste groblje zauvijek.

To groblje bilo je jedina institucija koju su svodnici i kurve iz Buenos Airesa osnovali uz pristanak uzornih Žido-va. Tvrda srca kakvi su bili prema Benevolenciji, ipak nisu mogli okrenuti leđa kad se radilo o smrti. Upravni odbor novoosnovanih Ujedinjenih židovskih kongregacija Argen-tine zasjedao je i donio neopozivu odluku. Niti jedan Židov ne bi trebao biti pokopan kao goj, Bog da mu pomogne. No, ne bi trebali ni fini Židovi iz Buenos Airesa ležati među kurvama. Svoju golemu brigu podijelili su s Harryjem Tal-mudašem, koji je, kao vođa Benevolencije, predsjedavao vlastitim Upravnim odborom. “Ležite s njima dok su žive’’, rekao je Harry, “šta vam fali da se malo ušuškate do njih kad umru?’’

Na kraju se složiše. Bit će sazidan zid, isti kao onaj koji opasava groblje, u stražnjem dijelu, i tako se formirati novo groblje, koje će zapravo biti dio onog prvobitnog – u teh-ničkom smislu, ali ne i u halahičkom, što je način na koji Židovi rješavaju sve probleme na koje naiđu.

Postojeći zid bio je visok skromnih dva metra, funkcio-nalna barijera načinjena da ogradi sakralni prostor. Grad-nja židovskog groblja u gradu opsjednutom svojim mrtvi-ma upućivala je na stepen prihvatanja o kojem su članovi Ujedinjenih kongregacija mogli samo sanjati. Dizajnom groblja htjeli su pokazati opuštenost.

Ali ako čovjeka prihvate danas, ne znači da će i sutra biti dobrodošao – Židovi Buenos Airesa nisu mogli odo-ljeti planiranju za crne dane, pa su tako na taj skromni zid postavili još dva metra ograde od kovanog željeza, s ljilja-nom na vrhu svake rešetke. Ti silni šiljci i bodlje na četiri metra visine podarili su zidu negostoljubiv, neprelazan, ga-ćederački izgled. Ujedinjene kongregacije dozvolile su sebi


jednu jedinu crticu luksuza, u formi stubovima podbočenog ulaza, nadsvođenog kupolom. Prije no što su Židovi dostigli ikakvu ravnotežu u svojim vlastitim redovima, tako su je uspostavili s vanjskim svijetom.

Članovi dva upravna odbora stajali su i gledali kako novi zid raste. Rabin pozapadnjačenog šula iz Avenije oslobȍdioca odbio je prisustvovati. Mladi rabin, iz bivše domovine, bio je taj koji je nervozno tabanao tamo-ovamo, brinuo se da se izvjesni standardi ispoštuju, prestravljen spoznajom da radovima upravlja on.

Kad se cement osušio, upravitelji Ujedinjenih kongrega-cija vratili su se da vide kako se postavlja ograda. Iznenadilo ih je kad su vidjeli da su se svodnici već okupili na svojoj stra-ni groblja. Bio je to prizor za koji su se uzorni Židovi nadali da ga više nikada neće vidjeti. Ispred njih su u vrsti stajali po-znati žestoki momci iz Benevolencije, među njima Hezzi Dva Noža, tada još uvijek pri snazi, Kokos Burstein, te Jednooki Hayim-Moshe Weiss. Nadvijen nad Harryjem Talmudašem stajao je vrlo visoki, vrlo legendarni Shlomo Pribadača.

“Zid je dovoljno visok’’, reče Harry Talmudaš. “Ograda predstavlja nepotrebnu uvredu.’’ Židovi iz Ujedinjenih kon-gregacija nisu smatrali da se radi o uvredi; smatrali su da će se ograda lijepo slagati s okolnima. Izvjestan broj ružnih prijetnji već je visio u zraku. Harryju nije ostalo bog zna šta da doda. Pokazao je na zid i rekao samo: “Više od ovog se ne smije razdvajati.’’

Oni se smrkoše. Okrenuše se rabinu, ali ovaj ih nije mo-gao podržati. Čvrst zid od dva metra predstavlja razdvaja-nje po svim standardima: bio bi dovoljan da se u sinagogi odvoje muškarci od žena, da se ogradi sukkah, ili da se uo-bori bik koji hoće nabosti na rog. Dok se raspravljalo o tan-činama, Harry Talmudaš glavom dade znak. Nervozni Hezzi Dva Noža poče protezati ruke, a Shlomo Pribadača skupi pr-ste na desnoj ruci u čvrstu pest, nalik na malj. Feigenblum, prvi predsjednik Ujedinjenih kongregacija i otac drugog, vidje to krajičkom oka. On pomisli kako je trenutak izvr-


stan da se riječ mladog rabina proglasi obavezujućom, te se žurno udalji.

Svodnici nisu htjeli biti tretirani kao građani drugog reda, baš kao ni njihova braća koja su zahtijevala da se među njima sazda zid. Kad su radili fasadu na svom gro-blju, naručili su repliku – doduše za metar višu – veličan-stvenog nadsvođenog ulaza, koji je dobrodošlicom dočeki-vao ožalošćene na strani koja je pripadala Kongregacijama.

Bogu hvala još jednom da je stvar bila riješena. To je Harryju Talmudašu omogućilo da s mirom umre i bude pošteđen prizora svojih sinova, advokatā, kako u dnevnim sobama svojih velikih kuća gledaju Kaddisha i poriču svoje porijeklo. Isto je bilo kad se Kaddish susreo s kćerkom Jed-nookog i sinom Henye Mutavca. Sve što su ta djeca imala bilo je izboreno i plaćeno na Benevolenciji svojstven način.

Lila Finkel – za čiju se majku Brynu Vaginu govorilo da je krase britka pronicljivost i pička od suhoga zlata – bila je ta koja je na sebe preuzela da Kaddishu objasni neke stvari. “Udahni’’, reče mu ona. Kaddish udahnu. “Osjećaš li mi-ris?’’, upita ona. Kaddish pomisli da možda i osjeća. “E, tako miriše sreća, Poznane. Sad je vrijeme našeg blagostanja, a dosad nas je ono uvijek zaobilazilo.’’

U to su vrijeme na vrhuncu bili Evita, oslobođeno rad-ništvo i Evitini descamisadosi. Pod Perónom su se dizale fabrike, i Lila Kaddishu nacrta kako se s fabrikama diže i srednji stalež, praveći mjesta za Židove. Sve što je od njega tražila jest da se zajedno s njom raduje budućnosti. Nema potrebe da se bavi ružnim uspomenama koje se začas zabo-rave. Kaddish nije bio uvjeren, pa se Lilino strpljenje poče trošiti. “Promisli’’, reče ona, i pošteno se kucnu po sljepo-očnici. “Kome je bolje,’’ – opet zagonetka – “onom bez bu-dućnosti ili onom bez prošlosti? Zato je zid podignut. Da bi se jednog dana Židovi mogli udružiti, da možemo stajati na groblju Ujedinjenih kongregacija radosni, a ne tužni, i da svi mi koji u taj zid gledamo možemo skupa zaboraviti šta se nalazi s druge strane.’’


Samo što Kaddishu Poznanu budućnost nije izgledala ništa svjetlije od prošlosti. U to vrijeme još nije bio upoznao i oženio Lillian; bilo je to prije rođenja njegovog sina. Kako više nije mogao posjećivati grob svoje majke Favorite, Kad-dish nije imao nigdje nikoga.

“Pa šta?’’, reče Lila. “U povijesti svakog naroda postoje vremena koja je najbolje zaboraviti. Ta su naša, Poznane. Pusti to.’’

Ono što je Kaddish govorio iznerviralo je ne samo Lilu, već i još nekog od djece koja nisu priznavala postojanje svo-jih roditelja. Kad se vratio na groblje s namjerom da uđe, Kaddish je zatekao lanac dodan na kapiju, traljavo zavaren, te katran kojim su za svaki slučaj bile zalivene ključaonice na obje brave. On šutnu kapiju nogom, i zvuk se stade od-bijati pod kupolom, preplašivši goluba koji se stušti odozgo. Kaddish se sjeti šta je Lila govorila i prođe okolo na stranu Ujedinjenih kongregacija. Uđe kroz uvijek otvorenu kapiju, pređe preko uređene površine groblja i, došavši do zida i posežući uvis, zagreba cipelama o ciglu dok se dizao na vrh. Čučeći na zidu, pogledom upijajući Benevolenciju, Kaddish se pitao da li je ikad postojao zid koji neko nije uspio preći. Taj i nije predstavljao naročit izazov. Svrha mu nije bila da zaustavlja žive, već da razdvaja mrtve.

Takvo rješenje odgovaralo je Kaddishu, a kad se proču-lo, i ostatku židovske zajednice s obje strane zida. Kaddisha bi, s vremena na vrijeme, spazili kako se vere da pređe na stranu Benevolencije ili skače nazad na parcelu Ujedinjenih kongregacija. Svi su se pravili kao da ga nema. Kad su već uspjeli zaboraviti sve i jednu osobu pokopanu na tom gro-blju hulja, nije im bilo teško spisku dodati još jednu. Otad pa nadalje, bilo je kao da ga nije bilo. Židovi su zaboravili i Kaddisha Poznana.

Tako to bî i ostade dugo vremena. Tako su Kaddisha tretirali kad se zaljubio u Lillian, i kad se ona, Bog joj dao, zaljubila u njega. Židovi Buenos Airesa načinili su mjesta i za nju u svom zaboravu – nije to mala stvar, imajući u vidu


da se njena porodica svrstala na stranu Ujedinjenih kongre-gacija. (Jadni njeni roditelji. Šta da radi čovjek s kćerkom koja insistira da joj muž bude jedan hijo de puta? Zašto je Lillian morala sebi naći jedinog Židova ponosnog što je kurvin sin?) Njihova situacija ostala je nepromijenjena kad je dvije godine kasnije umrla Evita, pa i pet godina kasnije, kad je zbačen Perón. Kaddisheve posjete majčinom grobu postajale su sve učestalije nakon što se rodio Pato. Njegova je majka porodici bila jedina neprekinuta veza s prošlošću.

Kaddish čak ni ime nije dobio od porodice; mladi rabin bio je taj koji ga je odabrao. Bila je to jedina dobrota koju su mu uzorni Židovi ukazali, doduše, od pola srca. Boležljiv, slabašan, grčevito se držeći za nit života, Kaddish je jedva preživio svoju prvu sedmicu. Njegova majka – vjernica – preklinjala je da se rabin pozove kod Harryja Talmudaša, da spasi Kaddisha. Rabin nije htio preći prag. Stajao je na suncu, napolju, u Ulici indijskih oraščića, virio u predso-blje, na novorođenče u Favoritinim rukama. Odlučio je istog časa. “Neka mu ime bude Kaddish, da se odagna an-đeo smrti. To je varka, i blagoslov. Neka ovo dijete oplakuje, umjesto da njega oplakuju.’’ Pretpostavljajući da otac nije, u svojoj očinskoj ulozi, išao dalje od tjelesnog (i komerci-jalnog) čina, rabin je Kaddishu dao prezime koje se slaže s legendom – iz Poznana znamo da potomstvo stečeno s pro-stitutkom neće izići na dobro. Favorita je ponavljala ime: Kaddish Poznan. Držeći Kaddisha, ispružila je ruke, pa ga malo okrenula, kao da gleda kako mu ime stoji. Rabin se nije nasmiješio, niti se oprostio. Jednostavno je iskoračio u rigol, smatrajući da se pošteno ponio prema djetetu. Neka ga ime Kaddish spasi. A ako dječak bude pravednik, neka se od prezimena spasi sam.

Da je Kaddish znao porijeklo svog imena, ne bi se osje-ćao prokletim. Bio je zadovoljan svojom porodicom. Vjero-vao je da njegovog sina čeka svijetla budućnost. A, mada su mu koljena škripala dok se penjao uz zid, bez stenjanja i s istom lakoćom s kakvom je s njega silazio, nije ni od samog


sebe digao ruke. Da je ova u tih dvadeset i pet godina makar jednom obratila pažnju na njega, Kaddish bi Lili Finkel re-kao da je bila djelimično u pravu. Jest život postao težak, ali ima nečeg u življenju s malo nade. Možda zbog toga Kad-dish svoje Židove nije trebao ništa više nego oni njega.

Takva je bila ravnoteža koja se održavala za vrijeme Montonerosa i ERP-a i nakon što je Onganía zbačen. Za te dvije decenije, zajednica je napredovala i stjecala prestiž. A Kaddish je bio uvjeren da bi on napredovao više od svih, samo da mu je ijedna šema upalila.

Židovi nisu našli za neophodno da povuku crtu i sve-du račune kad se Perón vratio na vlast. U svakom slučaju, Perónov ih povratak nije naveo da promisle o načinu na koji su sve te godine tretirali Kaddisha Poznana. Zajednica se, doduše, kolektivno žacnula kad je, za vrijeme Perónovog dočeka, došlo do omanjeg masakra u gomili. U Onceu i Villi Crespo bilo je nekih koji su nervozno cupkali koljenima za vrijeme Perónove kratke vladavine, a neka dva brata u dvije velike kuće u Palermu su počeli ozbiljno grickati nokte kad je ovaj umro.

Perón je svoje sunarodnjake ostavio plesačici u Ružiča-stoj kući, koja nije bila kadra upravljati njihovim životima. U ta vremena ogromne nesigurnosti i smrtonosnih glasina, jedan broj sretnika strahovao je da će zavidni i zlonamjerni početi zagledati u prošlost. Mada su se leševi gomilali, još uvijek nije bilo pravog pokapanja. Bio je to period koji se bolje dao definirati kroz ono što je iskapano. Toliko se tajni otkopavalo u Buenos Airesu, da je svako mogao slučajno nabasati na neku od njih. Tada su djeca Benevolencije shva-tila ono što je Kaddish oduvijek znao – zid između ona dva groblja nije baš tako visok. Tako im je tada očajnički bilo stalo da ih se ne poveže s Benevolencijom, da su se okrenuli jedinom koji je se nije htio odreći. Unajmili su Kaddisha Poznana da pređe zid. Platili mu dobro da izbriše imena.

Documents

Nathan Englander - DELFI knjižare · 2013-04-19 · 1 Židovi se kopaju onako kako žive, nagurani jedni uz dru- ge, jedni drugima kradu prostor. Nadgrobni spomenici bili su zbijeni,