Embed Size (px)
DESCRIPTION
natpisi sa stecaka
Citation preview
1
Nenad Azizin Tanović
OBLICI BOSANSKIH DUS'A
Sarajevo/Kopenhagen
1994
2
... da je blagoslovena ruka koja siječe i pisa.
Mehmedaliji Maku Dizdaru
šehidu identiteta bosanskoga
3
1. A se leţi Ljubljen u Vrhbosni roţden v Vrhbosni zakpan na svojini na
plemenitoj.
Ja bjeh onaj tkoji cijel ţivot na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah.
Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radţaju nova i
nova godišnja doba.
I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.
I mišljah mojom smerti sve tče to konečno stati. Al nije i moja smert sve starša i
sve tješnja je.
Kam mi usječe Draţeta a zapis upisa Husan ne da pokaţu da bjeh vetč da me
višlje neima.
v ljeto gospodnje 1258. kad svjetom vladaše Dobri Bog,
a nad Bosnom bogme Prijezda
2. A se leţi Berko Miotoš na svojoj zemlji na plemenitoj.
Ako češ mi bilig pogubiti pogubi ga, al ruhke i noghe svoje satčuvaj. Terţak je
ovaj kam i za pokrenut, a još terţi za privaliti. Kostji mi moje svoijom terţinom
narţuljo. Ako u kostji moje još hoš kreti učin to i prosto ti i od men i od Bog
bilo, al samo nejmoj Bakulinu kščer poljubti. Zbog njer mi je srdce prepuklo.
Ako je poljubiš pogubio te bog i moja te sudba strefila.
srpnja mjeseca 1317. ljeta po Gospodu
3. A se leţi Hval Radohtič s Tanorova.
Davno sam ti lehgo i duhgo ti mi je lehţati. Molju vas ne popirajte me nogami
bratjo i neviste. Ne nastupajte na me, nehmojte mi kostji pretresti.
Cijeli ţivot dadoh drugima, Bogu, knezu Nespini, konjma, mojoj gospoji Vukavi
i mojimi dobrimi. Sad hotju da bujdem na svojoj maloj plemenitoj baštini sa
sobom malo sam. Hotču da se jednom od ţivljenja ljudski odmorim.
Klet i proklet tko tče kreti u me.
ja potkovah mloge konje dobro, al' bogme i Bog potkova mene
još bolje pa legoh zemji v tretji dan druge sedmice rujna 1183.
4. ... usijeci terţak kamen za stetčak, najterţi i najtvrdji Pribile brate, da vjetčnosti
mjera mohţe biiti, a spomen mojoj jubavi.
4
Al' kad ga na njen grob staviš stavi ga malo postrani, jer ahko se podigne da joj
lahkše budne diči se.
v drugu nedilju prosinca miseca ljeta 1201.
5. A se leţi Hlapac Tihmilič.
I ovaj kamen svojim ruhkama usijekoh sebi za ţivota da mltav vijekovma milno
mohgu jedn dulg san iz ţivota da odsanjam.
Da je blagosloven tko tče projti i proklit koji privali.
1417. ljeta po Gospodu u lipanj
6. .... ništa se nije promijenilo.
I dalje jedem zemlju i drujţim se sa svojom
sjenom.
1204. po Gospodu u kolovozu
7. A se leţi Borna Hlapojeva kšči.
Moje uho je tčulo tšto je moje srdce voljelo tčut.
Moje otči su vidjele ono tšto je moja ţelja poţeljela vidjet.
Moja usta su rekla ono tšto je moj razum dozvolio.
Moje tijelo je uţivalo uţitke koje su nudili dani i notči.
I vidjeh da su istina i laţ dva litca istog komedijanta baš ko u vremenu dan i
notč.
I ništ mi ne bje jasno tad i nit tče mi jasno bit ikad.
Ne kretči u moj biljeg. Netču da se mjesetčeva svjetlost odmara na mojim golim
kostma. Krač koji me ljubio i koji tče me zauvijek ljubti, a koji na mi ovi kam
stavi, pronašče te i ispod tvoga biljega.
u sječanj me Gospod sasječe u ljeto 1193.
5
8. ..... i samo oni koji mogu izdrţati samotču otkriju da rijeke teku uzvodno, a vode
nizvodno ....
1336.
9. A se leţi Bakula Vlavič.
Igra je zvršena jer svahki novi dln imaje starjo ihme i istju notč.
Doklen sam bil bih i to dobro bih dok ne lehgoh u tudjoj zemlji, al bilig mi
ponosit stoi na mojioj baštini.
Ţivu mi dani virno sluţaše, a mltvu mi notč i dalje za vjetčni san slujţi.
Tko tče mi bilig pogubiti pogubio ga Bog.
ljeta Gospodnjeg 1259. Ja to ne brojah,
al drugi kažu da točno i više put brojahu.
Lagali me ili ne lagali, sada mi to nije više ni važno.
10. A se leţi Milac Povrţen od Gornjih strana na svojini na plemenitoj v Bosni.
Kad proletje dojde po tko zna koji put i moje bi pomahnitale kostji negdi išle za
mirisom nekih starih, tajnih i tujdih jubavi.
A i ţivot mi takav bje. U snovima bjeh ko planina, u mislima vitez, a u ţivotu
paţ.
Ne prevrni moga kama, mogao bi vidjeti kako tčeš izgledati i ti.
dvadestog dana veljače 1165. ljeta Gospodnjeg
11. A se leţi Kulduk iz Soli.
Da mi se ispod biljega dič svaki bi mi novi dan bio po jedn pravi ţivot.
travnja 1449.
12. A se leţi Ahmat Stuk na svojoj baštini na plemenitoj.
Nekt se znade da odtad otkad u polju se postavi taj biljeg kojino usijetče mi brat
višlje ni putnici po zemji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju.
1192. ljeta po Gospodu u mjesec sječanj kad bje mlogo hladnije živom no mltvom
6
13. A se leţi Stanac Godinov sin na svojini na plemenitoj v Bosni.
Ne ubi me sedam rani od strila, kopja i sjekre, ne proţdra me ni jena šumska
zvir, ne proguta me rični vir, ni oganj ni zima mi ne zmetoše trag.
Ubi me Šipara jerbo mi se obečala a za drugog otšla. Prosto joj bilo sve, al ja tču
našeg sina i dalje da sanjam makar sada sam.
Ne zvalite mi ovi kami. To su moje otči tkroz koje i daljše zvizde i Šiparu
glidam. 1209. lito v listopad misic lip, al tujžan, jer nima vis'lje onog ts'o bi,
a nima za mi ni onog ts'o tče nekad opet bit.
14. A se leţi Ljuben Dragota na svojini na plemenitoj.
Zmreh i ni mi ţal. Terško mi je tšto ne prejskotčih zijd vrejmena, tšto nejmadoh
tri sin i tri kščerji pa da se ušestostrujčen vrejmenu dulgo izrugujem.
Tog mi je ţal, ni ţivljenja.
Ti projdi v miru i ne krejti u moj kam, jer ja nihkog nejmam da ga obaljenog
vrejti. Ispod nisu samo moje kostji vetč moja zla sudba koja nejkog da zjaši
vrejba.
1405. ljeto je po Gospodu, kad u Bosni kralj bješe Tvrdko
našeg velikog kralja Tvrdka pervi sin.
15. ...... a ljubiti sam znao na sedamnaest natčina. I sada sam v smerti svojoj ja osto
ja. Grizem kamen iznutra.
1387. ljeta po Gospodu, a mojih ot tog bje samo dvaest.
Al' ne bih se mjenjo za tujdih stotinu.
16. A se leţi Kulduk Krilič u Usori zemji plemenitoj na baštini. V ime otca i sina i
Svetoga Duha svetvornog da je proklet tko tče u me taknuti i privaliti, a
blagosloven tko tče projti.
Za ţivota ne zgrejših, ne utčinih naţo ni ljudma ni stoci. I Boga svatki dan
spomenuh po dobru i po tri puti.
Sljedih put razuma ne srdca. I sad mi je togda ţal.
A ti ak ti je osto jotš samo jedn dni ţivljenja pred tebom je cijela budutčnost.
1268. ljeta po Gospodu v Usori u mom kraju
7
17. .......
Ne prevrni moga biljega, jer tče sve tšto bješe mi i osta nada postat iluzja i
tlapnja.
po Gospodu 1334. ljeta mjeseca tretjeg dana osmog v tverdom gradu Bobovcu.
18. .... a kada kiši ti ne moreš, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to
razotčarenje za oblak kadar postane obitčna voda.
1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju.
19. .... ne plašim se ja vlkova vetč ljujdi. Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetčnost
nadţivio.
1377. , kad kralj nas' bješe Tvrtko
20. A se leţi na svoijoj na plemenitoj baštini Sermorad Ozrkov i duhgo mi ti je
lejţati.
Kad mimo mohga kama projdeš, ako ti se ţelja javi da se Bogu za mir morje
dujše pomoliš ti se tad za svoju dujšu pomol, a za moju nejmoj. Za mir moje
dujše ti samo spomeni ime Grubačino i moja tče dujša od miline do sljedetčeg
proletja da treperi i moj dobri duh da je ponovo ko nekad sanja.
Ahko izgovoriš ime njejzino neka ti dobri Bog da puno dobrih ljudi na tvojemu
putu ma kud išo. I moja te zahvalnost pratila dovijeka.
v sedamnesti dan v ožujak ljeta 1322. po Gospodu
21. A se ne leţi junak Bogčin Radinič iz Bosne Srebrne.
Tugdje na njegovoj plemenitoj baštini uz kameni biljeg otca mu i dijeda i
dijedovog dijede dijeda leţi samo biljeg njeghov, jer je on zgibo i zalegho u
tudijoj zemji, tamor gdi je i Sonce drugatčije i vjeter drugciji, a Bog, voda,
vazduh i ljudi tujdi i duši njegvoj strani.
Kulinu, matču i kopju bjeh vjerniji no Radači i ni me togda ni stid ni ţal. I kadah
bih bil, kakor vi danaske jeste, opeta bih ja bil isti kakor ja bih. Vi nikdar nečte
biti kako ja bi, a ja ne mogu višlje bit kako to nekdar bi.
Blagosloven tko protčita i zmisli se, a lud koji privali.
ljeta 1205. pet mjesec nakon ts'to v zemju leže i veliki ban Kulin
8
22. Ase leţi Čeprnja Dobrogost od Hotjena Ţunovog sina sin.
Ono ts'to ja danaske znadem znatčes' sijutradani i ti. Zato ne jurji u sjutra. Lujtaj
nejbom i trajţi put do Mijeseca i zvijezda.
Zemjom i ispod zemje tčemo hojditi dulgo i zajidno.
Ak ne otideš ni ti do zvijesde o tčemu tčemo vjetčnost provodječi pritčati. I ne
pijtaj se dal ti to mohţeš. Mohţeš, idi .... hojdi.
A otnaj tkoji mi biljig privali i na kostji moje zgazi zgazio ga Bog i po kostjima
otca svog hojdo i sina svog.
u nevrime u prosinac ljeta Gospodnjeg 1328.
23. U davno u slavno doba ja Prehten Kukleč legoh tujdi u Humu na svojini na
plemenitoj zemlji otaca mojih v Bosni.
Kam mi usiče Ljubljen Miotoš, a zapis
I kad ne govore stečci ne šute
ureza dijak Hlapac.
Ja im srebrom platih za ruhke i znoj, a Bog tče im platiti za dobro djelo.
Ovaj biljeg su vrata na koja izadjoh da se višlje ne vretim, al nigdi ne odoh. I sad
sam tuder, sve vidim, sve tčujem samo me se nitšta ne dotitče.
Tko mi biljeg obali i kostji razgasi Bog mu dal kostjima njehgovim istju sudbu,
ţivot pun lošljih ljudi i zlu ţenu da ga ţulji dulgo ko šjupalj zub.
u lijepom mjesecu legoh u zemju u svibnju u ljetu Gospodnjem 1345.
Morda tče me nadolazeči miris lipa i kroz smrt pratiti.
24. A se leţi Klut od Dolnjih strana sin.
Legoh, jer se zmorih. Nisam vjerovo al sad znam da nikdar nije isti človek onaj
kojino sajdi dlvo i otnaj kojino se u sjeni dlveta odmara. Dulgo sadih dlveta i ni
mi tohga ţal. Ţal mi je tšto stajdoh.
Sujza koju pusti ona koju voljoh terţa mi je no ovi kam koji na me ona stavi.
9
I da se ne zboravi ko bjeh zapis mi ona stavi da sam cjel svoj vjek sajdio dlveta,
a da se odmaram u sjeni ovog kami.
v drugi vtorak v kolovozu 1288. ljeta, a Prijezda sin Prijezdin bje ban na Bosni
25. A se leţi Dinko Vlkac mlajdji od dvaest proletja a berţi od jesenjeg vjetra. Ubi
me na nevjeru zbog Vitače Semrod lojš sin od gorjega otca Ţleba izdanek.
Kam usijetče Vitača, a zapis ovaj na biljig upisa Miltoš svojenom ruhkom, al
samo ono tšto mu ona rijetče.
Bojţe ti ak hoš i ak moţ oprosti im. Ja nit mohgu nit hotju ni njem ni teb ni
ojnom kog kam ovi pokriva.
Boţe ako ovud projdeš i projtčitas' Dinkov kami još dulgo tčemo se nijemo Ti i
ja glejdati u otči. A ako ne projdes ovuda nikada srest čemo se mi kad tad. I
zmisli dotad s'ta tčes' mi rjet. Ja sam svoje rekla. I ni me nitčeg strah.
u ljetu Gospoda našega 1327. kad v Bosni bjes'e Stjepan Kotromanić ban
26. A se leţi Linil gostja Hotjena najstarši sin.
Kuda ijdeš človeče?
Stani, razmisli. Osvrni se. Zar ti je vetja pamet u noghami no u glajvi?
Biljig usjetče najstaršem bratju najmladji Borjen, a pisa dijak Sanko.
v Vrhbosni ljeta 1402. kad u godni dani zmre vis'lje judi no ts'o se rodi,
a kralj Bosne bjes'e Stjepan Ostoja, kopile kralja Tverdka,
al narod sam tako htjede i tako on kraljem i bi
27. A se leţi Gorčin iz Soli.
Postoji tisuč natčina da se zmre, al ni jedan nije pravi.
Postoji hiljadu tisuča putova kojima ţivi hojde krojz dane, a mertvi kroz smerti.
Zašt je sve tšto je lijepo poput najšarenijeh tica zajtvoreno u kaveze?
Leţim i grko mi je. Vse vidim, vse tčujem, vse sad znam, vse tičem al uzduh da
udahnem nikako ne mogu. I zato vse još grtčije mi je, a dulgo ti mi je vako
lejţati.
10
Ne prolazi mlad pored mohga kama proplakatču, jer tij si ono tšto ja bjeh i vidim
lujdo trojšiš dni ko tšto ih ja strojših.
Ne prolajzi isti dan dvajput pored mohga kami ugrišču te.
1253. ljeta v srpanj mjesec lijep legoh v zemju ko srpom posjetčen
28. A se je Tolmin Klk.
Tuj se rojdih tuj zmreh tuj mi kam na kostji Dobrogost stavi. Dat je samo znat
kako moje kostji ţulji kam Bog mu na njejgove kostji stavio jos' višlje i terţe
kami.
Notču kostjima svojim čujtim kak velka rijeka v zjutro tejče. I ja bih pošo z
njom, al nešto me nevidljivo prijetči. Ono isto nešto tšto tejbi nejda korak da
konatčnome cilju stigneš, a meni korak nejda da se ovlen vratim.
I znaj oni koji su otšli nisu tišli, tuj su. Tčekaju i broje daleke dni tko ţivi, a
zaljubljeni buduče notči.
Tuj sam ja i kad zmisliš da si drugo neg to tšto jesi samo pogled na moj kam
batci. I tišina tče ti rejti vse.
1429. v hladan mjesec v prosinac, al meni vis'lje nije zima
29. A se leţim rad na svojini plemenitoj. Ime mi Vlk ot Humske zemje sin.
Ono tšto tču ti rejti ti privati al nejmoj mi vjerovati. Tij si ti, ja sam ja pa nam ni
istine ne moraju biti iste. Kad budneš ko ja svedi svoj ratčun tko tšto svedoh ja
svoj.
Ne najdaj se da tče biti vjetčno ono ts'to tče tek dojti, al ni ne ţali za onijem tšto
je projšlo. Vetčina ljudi ima malo znanje a velka otčekivanja. Oni tče zato uvijek
optuţivati jutče za ono tšto tče im se desiti sutra.
Ti voli trenutak u tkome jesi i usne koje te jube. Kašnje tče ti kostji ko sada moje
mirno snivati ispod terţka kamena.
Ne prevali mi biljega mojega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne razumiješ
sada ti moţda me razumjedne tvojega sina neki sin.
v proklet dan legoh v zemju v ljetu 1209.
11
30. A se leţi Bokčilo u majke svoje jedini sin.
One koje ne pogodi kopje, ne raznese buzdovan, ne sasiče sjekra, ne zgodi zla
kob te strefi strijela vrimena.
Od tog nejma štita ni zaklona ni tverde kule ni sklonita mijesta. Otd njena
pogodka jedno se u smert sklonit mojţeš. Ali i mertav moreš još sto put
umrijeti.
I ovi moj kam tko isteše i kutji svojoj vratja i projzore spravi dobro tce utčiniti. I
mojim kostjma i mom srdcu bitče malo toplje. 1389. ljeta v lipnju kad lipe mirisahu,
a Stjepan Dabis'a bi na Bosni gospodin i kralj
31. A sej leţi počteni knez Rastudije Prvonjeg na svojoj zemji na plemenitoj. U to
doba bjeh junakom, mil bratiji i gospodinu Kulinu. Najbolji muţ u Dubravah
bih.
Ondak kad sam mogao nisam htio, sada kada hotču ne mogu ratširiti krila.
Takva mi kob. Nisam otčajavao onda netču ni sada.
Al vidim da svi koji lete slete i da niko ne osta zauvijek u nebu sa svojom
hrabroštču pa netču ni ja dovijeka ispod ovog kamena sa svojijem strahom.
Pristupite i ţalite me, al ne popirajte me nogami, jer tčete biti vi kako jesam ja, a
ja netču biti kakovi jeste vi.
Usijetče Veseoko Kukulamovič a pisa Gošt.
1233. ljeta kad bje nad Bosne ban Matej Ninoslav
i vjera narodna opet narodu bje vratjena
32. Va ime Boga Dobroga dobri Boštjani digoše ovi kam svoijem plemenitim
ratnicim što legoše daleko od doma svojega da im biljeg bude na baštini u
Bosni.
Kosti s bojnih polja im raznijes'e zvijeri, a tugu u ţivima zaliječi vrijeme. Iz
plašta njihove slave svake godine sve vis'e kopiladi izlazi.
Odakle li samo dolaze?
Ne zgazi ovi kam on je spomen da iza svake slave i velikih pobjeda stoje sve
sami lični porazi.
Da je blagoslovena ruka koja siječe i pisa, a prokleta koja prevali.
1449. u kolovoz
12
33. Ovaj biljeg je znamenje kneza Nenca, velikoga kneza bosanskoga, a postavi ga
sin njegov knez Muven s Boţijom pomočju i svojih virnih, a s inonom nijednom
inom pomočiju nego on sam.
Ti koji protčitaš moj kam moţda si hodio do zvijezda. I vratio se jer tami neima
ništa do ponovo ti sam. Človek mojţe vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto
nije tčuo, okusti ono tšto nije otkusio, bit tami gdi nie bio, al uvijek i svagdi
samo sebe moţe najti ili ne najti.
I da ostavih kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanjo.
Človeče, tako da niesi od Boga proklet, ne tikaj u me.
legoh 1094. ljeta kad bješe suša,
pa u nebu ne bješe ni jedne suze za me
34. V ime otca i sina i svetoga duha a se leţi Vlkosava Dobra kneza Pribila kučnica.
A postavi si bilig vrh nje Hlap sin njejzinog brata Dabiţiva kod nogu njenom
gospodnu Pribilu na Luţinam na svojini plemenitoj, jer za njima ne osta ni sin ni
kšči.
Gospodine koji pored kama hodiš spomeni Gospodu ime Pribilovo i dometni
moje da nas se Gospod sjeti, jer ako to ne uradiš ti tko tče, jer ja ne rodih usta
koja tče po dobru spominjati nas dvoje.
I molju vas ne nastupajte na me i ne prekopavajte moga doma vječnoga, jer
moja je sudba da ja ne mogu višlje nigdje ubjeţati.
1352. v sječanj ove il prosinac ljeta prije, niko ne pamti
35. A sej je kam od Trtiše.
Ţivjeh mirno, Boga moleč i zla ne misleč.
Ovden gde mi je kam ubi me grom.
Zašto, Boţe?
Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobjem.
1174. ljeta po Gospodu nas'emu pisa mu brat Batič
13
36. A se leţi dobri junak Krač Obodan na svojoj zemlji na plemenitoj baštini tu u
Bosni gdje ni zemlja kostima nije pretvrda ni vječna notč tako dulga kao tšto to
drugdje jest.
Ovi kam je, svojeglavi brate, kutča u koju moţ utč al iz nje nemreš izč. A i
višlje kud bi? Da te tak starog djetca tvoje djetce ponovo pameti utče, a najstarši
sin da ti odmjeri od šake do lakta, ko tšto nekoč ti odmjeri otcu našemu. Dobro
je dok sve imade svoje vrijeme i svoj tok. I neka se ne ponovi ono kad su mora
potčela da otiču rijekama.
Ţelim ti dobar san duši brate Obodane i još puno unuka da ti kam zapišavaju ko
tšto si ti zapišavo kam djeda našega, pa ti od te i take radosti kosti do Neba
vrištale.
Govoraše brat Ozrko,a pisa tšto tču i kako tču Ivaniš. 1313. ljeta u mjesecu rujnu
37. A se leţi Sulduk a usiče kam otac.
Boţe, mir daj snu duše njegove, a Ti i ja poravnajmo neporavnate ratčune.
Vas ste Troje u jednome, a ja sam sada sam, ali i sam ne bojim se Vas Troice.
Ako je nepravda Boţija Volja tada je moja sudba biti protiv Boga.
Človekov sine ne privali ovi kam sina mojega on je spomen, i nek takav i
ostane, Boţije greške. Za mir moje duše ne pitaj ona svoje smirenje više ne
moţe natč ni na ovom ni na onom svjetu.
1135. ljeto Gospodnje, a za me navjek kleto i prokleto
38. A se leţi dobri gost Mišljen prave vjere bosanske.
Biljeg postavi kšči Korija i na mi i na moju milu kučnicu Badaču.
Ti koji prolaziš projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe naše. Zalud ti
je taj posao. Naši dani su izbrojani, naše notči potrošene, naši grijesi dim.
Svojih koraka se plaši, oni tče ti glave dojči na putu kojim hodiš.
I da znaš više vrijedi crv koji se sada kretje no sva dobra djela koja zajedno
učinsmo za ţivota svojih i Badača i ja.
Kam je usječen ljeta 1273. po Gospodu na Kočerini na
baštini na zemlji plemenitoj Bosni, a pisao je Dabis'a.
14
39. A se leţe Krks'a i Kalija na svojini na plemenitoj u Ključu.
Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muţ i ţena i Bog nam dade mnogo djece.
A onda dvaest godin pošlje našeg prvog zajedničkog listopada gledasmo dugu i
vidjesmo da je vidimo različito i poţeljesmo različite ţelje.
I zatčudismo se da nas zajednički ţivot utčini različitijim nego tšto ranije
bjesmo.
Kad Krkša zmre za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.
Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetčini kostji raspravljaju ko je i
kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo još i vetči stranci no tšto u
ţivljenju bjesmo. Al ako nam kosti razdvojiš jedno brez drugog bi zmreli
ponovo i konatčno i u našoj drugoj smerti.
1447. kad kraljem Bosne bješe Stjepan Toma Ostojič
40. A se leţi Toloje.
Ne prevrni mi ovi kam, ne prekidaj mi ovi dulgi san. Moţda mi se bas' sad zdesi
ono s'to ţeljeh da mi se zdesi v ţivljenju mom.
1066. kad vepr bjes'e gospodar v s'umi, a ja ...
41. A se leţi Didodrag Gojak na svojini na plemenitoj u Zahumlju u zemlji Bosni.
Zašto me mati rodi?
Jer ovdi ima višlje laţnog sunčevog zlata no snova, višlje vjetra no dobrih riječi,
višlje praznine no ljubavi, višlje laţi no istine, višlje uzimanja no davanja, ... Jer
dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetč morom, notči nisu zdjele pune slatkih
sanja, vetč burad puna gortčine.
Zašto me mati ti rodi?
Da budnem ţedan, da budnem gladan, umoran, tujţan, ... i da me ti vode napojiš,
sirom i hljebom nahraniš, čistom posteljom odmoriš, osmjehom razveseliš.
15
O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatčije da to hotče da uradi Kosara. Al'
ona to netče. Hotče, al drugomu.
A ja hotču samo nju.
I zbog tog zgiboh. Al mati, nije to bil zalud.
Jer kad ona budne i stara i ruţna i zla i kad se za njom, mati, nitko ne budne
okreto, a onaj njen Juroje je iz kutče iščera i kad ne budne imala ni gdje ni kud
tad če se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi. Al ja tad, mati, iz neba nejču
doč. Ozgo tču sve to samo glidati.
Zbog tog zmreh majko mlad. Al zbog tega budutčeg trena mati, vridlo me i
rodit.
Ti putniče koji moju patnju sada znaš ne privali mi biljiga, a privališ li ga Bog ti
još terţi na tvoje tilo stavio.
1167. ljeta kad bjehu pune vlkova s'ume
42. A se leţi Prijezda Viganj na svojini na plemenitoj ukraj Jajca tverdog grada v
Bosni.
Hodih al' ne dojdoh, gradih, al' ne zgradih, sadih al' ne ţnjeh, govorih mlogo al'
ne iskazah skoro ništa, voljeh al' ne bjeh voljen, ....
Sad ojdoh, a ne piše mi se zvratit.
A stio bih, jer ništ ne zvrših.
Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tče isti Bog na tvoje kostji isti vakav kam da stavi. Ni
ti nisi zvršil sve što si zmislil.
1303. po vremenu Gospodina,
a Stjepana bana trinaesta v Bosni
43. A se leţi Asta, Bogčina Zloušiča kšči, a ne leţi mi se.
Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livade projšetala i onaj poljubac što
si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
16
Ne bi mi bilo ţal, .... ni stid.
Namjerniče ne tiči mi kam, nek oni koji netčine utčine ts'to ja ne utčinih, jer ja
tek sad znam kako dušu perţe neispunjena davanja.
1422. ljeta kad se življenju radovaše sretni,
a dobra Asta zalud, ko što i živje, zmre.
Pisa Borič, koji je volje, a usječe kam Stjepan Komuz muž od Hodidjeda.
44. A se leţi starac Radin, koji na zemlji Bosni bješe pravi sin, a sada i zauvjek na
svojini plemenitoj u Vrhbosni.
V ime i otca i sina i svetoga Duha traţio si u sebi dublje no što tvoja dubina
bješe i šire no što tvoja širina bi. U sve si u školjci duše svoje dirnuo, sve
osmotrio, al ni Njega ni sebe nikada nisi dotaknuo.
Kako si sada, dok leţiš nepomičan, suvišan u proljetnoj kiši, jer čes' spoznati da
iznad i ispod zemlje vrijeme drugačiji smisao ima i druge puteve kojima teče.
A On ti to odredio je. On. I ti mu vjeran bi i osta.
I drţao si se rala, jer ti to tako rečeno bješe. I druge si savjetovao da ga se čvrsto
drţe. A znam sad ti je toga ţal, jer voljeo bi da si se drţao jarbola, jedra i vjetra i
dotakao neki nedotaknuti ţal.
Otče, starče Radine, blaga ti bila ispod tvog kama vječna tama. Dubok je
predubok tvoj san, al jos' dublja je java.
Napisa Prehten, sin njegov, onaj što jedriti ode.
1317. ljeta vzalud tčekajutči da se Gospod mom otcu javi.
45. A se leţi Mrkša kučnica.
Boţe, bjeh boljša ţena no krstjanka. Rojdih sedmero dice ot pet muţa svojih.
Gost Radin reče da su to mojih sedam smertnih griha. Oprosti mu boţe misli
njegove lude i izvedi ga na pravi put. Kako dite moţe biti grih? Ono je radost
boţija.
Prolazniče ne popiraj mi rukom il nogma moga biliga sedam če te strila u srce
pogdit.
1333. lita v sidmom misicu.
17
46. A se leţi dobri Bostjanin Vlk Tomiš na svojoj baštini na plemenitoj.
Kad u zimu snijeg prekrije polja gdje sam za Mateja Ninoslava kralja naroda
bosanskog ratovo ja još uvijek čujem ispod bijelog pokrova jauke kostiju
ostavljenih i zvuke starih ratnih doboša.
I mada slutim da su u budučem vremenu sve dobijene bitke zauvijek izgubljene
ne prevali mi ovi kam kojino moji dobri vojaci na me stavše, jer ja voljem
slušati u vremenu kojeg više neimam doboše kojih višlje nigdi neima.
1240. ljeta legoh, a imadoh ljeta manjše no prstiju na tjelu svom.
47. A se leţi Vrsan Vlkcov sin, na baštini na plemenitoj u Soli.
Boţe, ja za tvoje vezah srce svoje neraskidivim nitima istkanim u nemiru
molitava mojih. Ubogi sam čovjek koji umjesto da ljubi usne ţenske ljubih ime
tvoje. U mojim danima i godišnjim dobima koja se neosjetno ko pjesak u
klepsidri troše moj grki hljeb svagdašnji bješe terţka borba s porugom
nerazumnih. Podlost njihova bješe samo bolni bič za moju samo tobom
ispunjenu i prosvjetljenu dušu .
Boţe primi me, jer ja dobro znam da ovom svjetu i ovim grješnim ljudma ne
pripadam, njima koji uvjek u sebe ko vlci mogu pobječ i u sebi Ďavolji oslonac
protu Tebe i mene nači.
1384. ljeta usječe Sanko, a pisa Pavko.Bože, primi ga sebi odmah, preko reda,
jer on ti cjelom dušom svojom pripada.
Na ovom svjetu on sa sobom nije znal šta bi,
a da istina bude potpuna ni mi nismo znali s'ta bi s njim.
48. Boţe, grdno si zgriješio. Kako češ me samo na sudnjem danu u otči motči
pogledati? Uzo si sebi Vitriju, kščer našu jednu jedinu prije no si uzo mene
Hlapca, otca njejzinog i Šoru mati njejzinu. Kako si mogo ko priprost človek
zgriješit v brojenju naših dana. Al prost človek se ispravi, a ti ne. Kakvo ti to
srtce imaš? I imaš li ga uopšte?
A kad se budemo vidjeli, a kad tad vidjetčemo se, ja svoje otči u stranu odvrnuti
netču. Za srce si me ujo i nema ti tog izgovora koji bi zmisliti mogo da ti grijeh
tvoj u srcu mom ikada budne oprošten.
Ţivjeh u svijetu, koji ti po liku svom stvorio si, i vidjeh koliko je nepravde svud
uokolo, al vjerovah i nadah se da pravde bar na nebu i u tvom srtcu ima. Ja još
dišem, al kako brez Vitrije ţivim to ti Boţe dobro znaš. A kako mi je kad se
zjutrom zbudim, a znam da me ne tčeka kščer moja i da me na kraju moga puta
18
ne tčeka ni pravda, ni oprost, ni spas. E to, to kako mi je, samo ja znam. Al ja to
izbrah za se i ni me nitčeg strah.
Ovi kam u spomen Vitriji diţem. Njoj on pomoč ne mre, al tebi ako se nad njim
zmisliš more.
1232. ljeta kad Bosnu, našu i plemenitu, kralj Ugara zemjom heretika zvaše
i bje speman da te ubje tšto ne misliš isto kako misli on. Kralj,
a nerazuman človek. Ko da ne zna da oni koji isto misle ne misle uopšte.
49. A se leţi Veseoko Zmrk kog za ţivota njegovog osim majke niko pravo ne
razumjede, jer on ţivljaše svoje ţivljenje po svome. Njegovi najboljši dani bjehu
njetgove notči.
Boţe, zašto si dao vočki plod več da je gladan zbere, i rjeku si zmislio da ţedni
vodom ţeĎ zgase, i dan si stvorio da sve što ţivi pjeva, a notč da se ljubi i
medovina pije i da oni koji mogu i hotče od zlih pogleda se skriju.
I zašto če djevojkam usne vetč da ih Veseoko jubi. A jubio ih je mlogo i nikdar
mu puno ne bje. I hvala ti Boţe što se on nikad v tom ne zmori. Vavik je i stio i
mogo još.
I višlje je djece iza njega ostalo no što je za svog ţivota potkivač Kram konjskih
kopita potkovo, a potkovo ih je da im se broja ne sjetča.
Boţe, sad kad sve je prošlo ne sudi slijepo ko ljudi grijehe sina mojega. To tšto
je za ţivljenja činio nije bilo grijšno. Mlogo je tajnih tovara sretče on unio u
mloga ţenska srdca. A to tšto ga muški nisu voljeli, dobri Boţe, oni su krivi, a
ne on, jer oni nisu znali kao Veseoko srdcem jubiti.
I prije nego tšto svoj konačni sud njegvoj duši izrekneš, molju ti se pitaj za
pravu istinu one duše koje je jubio. Poslušaj šta kaţu i kako kaţu pa onda po
pravdi presudi.
A on je, onakav kakav bje i kakvog ga ti na moju molbu stvori, jubeči i u smrt
tebi na poklonjenje sa zahvalnošču i veseo otšo.
1452 ljeta kam mu usječe Mildrag Vlkov,
pisa glagoljskim pismenom dijak Gojak, a naruči i plati mati Hrapija.
50. A se leţi Čeprnja MrĎeš v Bosni.
Boţe, kako to da nigdi iz sela svojega za ţivota svog ne mrdoh, a uvik stran
svima bih, ko iza sedmog brda neki tujdi seljanin.
19
A tčinih sve u ţivljenju svojemu tšto i drugi v selu tčiniše, i njivu orah, i travu
na livadah kosih, i ţito ţnjeh, i zţenih Dumbu moju kučnicu i štirji sina dobih i
dvi kšči, i Boga svakog sedmog dana v tjednu za oprost molih, iskreno seljački,
jer drukčje ni ne znah, a prvijeh tšest dani ko i drugi psovah i Boga i ţivljenje
svoje.
Ţivjeh terško ko i svi na zemji koji od zemje i hira neba ţive. Ne zgrijših spram
Dumbe višlje no tšto drujgi zgrijšiše spram svojijeh kučnicah. Ni spram Kulina
ne zgrijših, jer dadoh kolko mogoh, al manje no tšto iska, jer i meni zemja uvik
malo dade. Tčini mi se da višlje ţulja v nju zasadih neg zrna šenice iz nje dobih.
I hljeb koji jedoh za svojega ţivljenja na moj znoj stalno miriso mi.
Sa svima u miru ţivjeh, al u sejbi se sa stotinom hrvah stalno. I ko bjehu oni
Boţe koji ulaţahu v moje misli ko lopovi v tujde kutče. Po danu se ne dah,
mlogo je snage v mojim rukma i plašiše me se, al notču, notču oni odapinjahu iz
daljine i iz tame svoje strijele v moje tijelo, svoja koplja zabadaše izmeĎ mojih
rebara. Ko bjehu oni Boţe odgovora od tebe ne dobih. Sad kad tebi idem, idem
sam, njih neima i pitam se gdji oni nestaše, kojim tajnim putima odoše i kome i
kuda i zašto? I ko ih posla?
Ne privali mi ovi biljeg namjerniče, jer ako Boţji sud, kao i moje ţivljenje,
budne mi spram mene nepravedan, ovaj biljeg mi je jedina nada da kašnje kad
pobjedi istina da se toj pobjedi mogu moje gole kostji radovati.
1199. ljeta v zimu bi Čeprnja MrĎeš v zemju zakpan,
al ne zna se da l' to bješe on il' vlk.
Mi znamo kako je s njim bilo nam, pa odahnusmo.
A kak mojže bit kašnje to jotš ne znademo.
20
HERBARIJUM
ZABORAVLJENIH DUŠA
dijelovi zapisa sa stečaka za koje se ne zna
ni tko ih pisa ni kome ni kada
...... greške koje dugo tčinih sad ţivotom svojim zovem.
... . Probao sam jednom davno, k'o dijete, divlju jabuku i to me stalno kroz ţivot
pratilo. Dobri Boţe, zašto i u smrti isto je.
Oni koji nemaju šta da kaţu obično govore. Oni koji znaju istinu šute, a ......
Mi ... ... smrznute sjene koje tčutke tčekaju neko proljetje koje nikako da dojde.
Nije mi dosadno, jer nikad nisam sam. Skupljam ehoe tujdih neizgovorenih
rijetči .... a .... sklapam svoje svjetove.
.. u ovoj beskrajnoj šutnji ja slutim prisustvo i nagovještaje tvojih ne Boţijih
koraka. Ako je to još i Boţija kazna ja se toj kazni cijelim svojim ludim srdcem
radujem.
.... i ovdje se k'o na zemlji bajno sanja samo što se iz sna ne budi. A ako .....
Vjetčnoj tišini zvuk nije otkrovenje vetč k'o kravi trava samo dnevna hrana.
.... jer Nebo postoji da bi ti misletči da češ skotčiti u vjetčnost lakše skotčio u
ništa.
.... ti ne mreš ni sebe da smjeriš ...
21
... vjerovao si svojim rijetčima ne otčima i sad ti je ţal. A ja bih tako volio da
sam bio ti.
.... sve taština je ...... ... nasukačeš svoju dušu na svoje kosti.
.... nebo je bilo u meni. Ne spoznah to dok ne padoh medju zvijezde i ......
Neispunjeni sni peku ko prave rane od sjekre.
... ako ikako moţes ne dolazi. Ovdje si stalno sam. ....
Dubina ti bješe pliča nego tvoje vjerovanje. A i te tvoje riječi o njoj ...
..... i ne znaš koliko si izgubivši dobio.
..... ovdje se glasovi odljepljuju iz riječi i niko nikoga ništa ne razumije.
več sam na drugoj strani, prepoznajem hodnike, andjele, .... volim te, volim, al' ti
diši, diši, samo diši.
...... a nas'e vrijeme če opet doči.
22
Zapis sa stečka moga pra ... pradjeda koji je prepisao djed moj Hajdar Tanovič
iz Gacka koji se tamo rodi 1876. godine, a leţe u Vrhbosni 1964.
A se leţi Taniša Črk od kraljeve Sutjeske, od kralja voljen, al bez slobode, k'o
lovački pas kralju dodjeljen.
Ţivjeh al vodom ne zgasih ţedj nit plodovma zemje ne vtolih glad, jer se glad i
ţedj vratjahu svaki dan u utrobu moju, kao tšto se vsaki dan vratčah ja iz polja
kutči svojoj isti, al za taj dan druktčiji.
I stalno mišljah na tebe Gospode, i sa molitvom tebi sklapah obnoč otči svoje, i
sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tšto se zjutrom otvaraju projzori i dverji
doma tvojega i mojega.
I stalno te tčekah i nadah ti se stalno. Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani.
Samo muk.
I rodi se sumnja u dus'i mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi, uzalud
ne tčekaš spasenje od mene.
I s tom terţkom mišlju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da
oni koji protčitaju vide tko tče od nas dvojce pervi dočekat spasenje.
Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie,
Dalmeiše i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tšto
nehtjeh vidjet, a ne dotčekah ono ts'to srdce moje stalno tčekas'e i samo to
ţeljaše.
23
Izjava o odricanju autorstva
Ovo nisu pjesme, ne dao mi to Bog, niti je ovo zbirka pjesama. Niti sam ja,
Bogu hvala, tamo neki pjesnik. Šta bi na to samo rekao moj djed.
Ovo su samo misli mojih pradjedova skupljene izmedju korica knjige, misli koje
su nataloţene u meni kao mulj i pjesak u koritu rijeke.
To su ujedno vjekovna sječanja na ono vrijeme kada je svako današnje zrno
pjeska bilo veliki kamen i kao takvo se i osječalo ogromnim, neprobojnim,
nepomičnim i neprolaznim.
I danas je isto. Srce kamena ostaje istim bez obzira koliki je kamen.
Ne znam, moj dragi djede Hajdare, šta bi ti rekao na sve ovo, al' ja zapisah po
sječanju samo ono što si mi ti kazao.
I ništa ne dodah, i ništa ne izmislih sam i na to sam, kako vrijeme odmiče i ja
tebi sličniji bivam, sve više i više ponosan.
Budale mi nikako ne vjeruju da ja u pjesku čujem govor velikog kamenja i da taj
govor ima tvoj glas.
Al' ne sekiraj se djede, budala je, kao što ţnaš, uvijek bilo više no pametnih ljudi
i uvijek če ih biti. Nevjernima treba dokaz, pisani komad papira, pa evo im ga.
Potpis:
Sarajevo, 20 august 1994.
24
O stečcima
Danas Bosnom jašu savremeni jahaći Apokalipse: smrt, razaranje, etničko
čišćenje i laţ. Razara se sve što su hiljadama godina ljudski duh i mišiči naših
pradjedova stvarali i stvorili. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za
godinom iza njih ostaju razoreni gradovi, spaljena sela, mrtvi koji se pretvaraju
u statističke izvještaje. Sa svakim novim brojem te besramne svjetske statistike
beščašća, svakodnevno bestidno publikovane preko radija i televizije, gradi se
trajni spomenik neljudskosti onih koji su se ljudima, pravovjernim i nacijom
izgraĎenom na smrti i sili htjeli zvati. A istina je:
Tu na tom uistinu geografski malom prostoru Bosne, gdje su se vijekovima
sudarale egoistične namjere različitih kultura i civilizacija, grčko-helenističke i
rimsko-etrurske, gdje je bila granica Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, gdje
su u zagrljaju zauvijek ostali izmješani Islam i Hrišćanstvo, tu je ostalo rasuto na
desetine hiljada stećaka. To su nadgrobni spomenici onih koji se izmeĎu
jedanaestog i petnaestog vijeka nijednom carstvu ni uticaju nisu priklonili, već
su ostali vjerni sebi i onome što su samo u sebi i u Bosni mogli naći. Na toj
prostornoj vododjelnici civilizacija, kultova i religija oni su našli svoj put u
mirenju nepomirljivog, u preplitanju i proţimanju onoga što je teţilo potiranju
svega što nije istovjetno. Vrijeme je pokazalo da je na ovim prostorima ljudska
misao uvijek bila pametnija od mača. Od mača se ginulo, ali se od misli i sa
misli ţivjelo, jer mač nije mogao da razriješi suprotnosti. Tu na tim prostorima
Bosne i Hercegovine, gdje je svaki vid egzistencije bio uslovljen
koegzistencijom ljudski duh, a ne mač, je ostavio trajne vizije i filozofiju ţivota.
Historija istina biljeţi one koji su sve razarali, ali pamti i vrednuje samo one koji
su nešto gradili.
Danas imam 46 godina, jer sam roĎen nepune tri godine nakon što je završen
Drugi svjetski rat, iste godine kada je objavljeno da je pronaĎen tranzistor i
ponovo nakon dvije hiljade godina stvorena drţava Izrael, a svega trinaest
godina prije nego je prvi čovjek otišao u svemir. Bio sam savremenik onih koji
su prije dvadesetpet godina zakoračili na Mjesec i ćije sam prve korake po
njemu pomno pratio na televizijskom ekranu. Mnogo sam učio i mnogo naučio.
Radio sam u laboratorijama po svijetu u kojima se pokazalo i dokazalo da
postoji antimaterija i da ono što je izgledalo nedjeljivo kao što su proton i
neutron postaje djeljivo i to na beskrajno sloţen i komplikovan način. Dotakao
sam kamen donešen sa Mjeseca, neki drugi svijet koji mi se činio tako stran i
dalek. Vidio sam kako se Oktobarska revolucija koja je na početku vijeka bila
velika nada pokazala krajem tog istog vijeka kao najveća zabluda.
Ali initimno, nikada nisam prestao da vjerujem da su jedino natpisi koje sam
pročitao sa stećaka prava istina o ţivotu. Jednačine koje sam naučio, i kojima se
25
svijet elektrona i mikročipova pokoravao, su me oduševljavale, računari
beskrajno radovali, ali sam znao da ono što je danas tehnička i tehnološka istina
sutra će biti samo muzejski eksponat. A kada bi pročitao natpis sa stećka, koji je
bez velikih i malih slova, bez podjele riječi u rečenice i bez rečenićnih znakova,
tada bi do mene, u trenu kroz vijekove prenesen, dopro istinski ljudski krik,
istovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla cijela ţivotna staza
pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i
ljubav prema ţeni i baštini i čuĎenje pred smrću. I ljudski strah pred zaboravom
i prkos malobrojnih ali uistinu hrabrih pred Bogom. Ta nepogrešivost u
izricanju, ta tačnost u formulaciji, to odsustvo ukrasa i suvišnosti, ta zgusnutost
su bili govor slika u kamenu namijenjen vjećnosti, ali i pečat na duši za
pokoljenja koja su dolazila. Pred očima promiču vitezi u oklopima, lovci u lovu,
ratari u polju, borci na viteškim turnirima, propeti konji, igrači u kolu, dame u
haljinama, cvijeće, vukovi, medvjedi, veprovi i psi. MeĎu omiljenim ukrasima
su kriţ, polumjesec, zvjezde i svastika. Prizori slave ţivot, radost, fizičku snagu
i veselje. Upitanost nad smrću i nestankom se sluti iz pojedinih zapisa, a ne
izvire iz uklesanih slika.
Te kamene gromade su ponekad teške i po 30 000kg i nemaju isti oblik. Nekad
je to sarkofag s krovom na dvije vode, nekad visoki stubac ili obična ravna
ploča, ili tumba, (sanduk u formi duguljaste kocke sa ravnim površinama), ili
jednostavan nepravilan grubo isklesan monolit. Prosječna duţina im je oko 2m,
širina oko 1m. Ploče su visoke od 30 do 50cm, a sarkofazi i tombe oko 1,5m.
Visina stubaca je preko dva, ali ne i preko tri metra. Danas u Bosni i
Hercegovini postoji 1300 grobalja sa stećcima (od toga u Hercegovini ih je oko
400), dok ih je još oko 150 u Dalmaciji. Ukupan broj sačuvanih stećaka je oko
40 000. Gotovo sva groblja su na uzvisinama odakle se pruţa divan pogled na
okolinu, kraj iz koje su potekli oni koji su tu zemlju i srcem i dušom voljeli.
I sada, nakon ovog krvavog iskustva, više i iskrenije nego ikada prije, vjerujem
da oni koji su znali tako vjerovati, klesati, voljeti, pisati i umirati ne treba da se
plaše, ni oni ni one generacije koje su ih naslijedile, nijedne budućnosti.
26
Literatura:
1. STEČCI GOVORE, (Izbor natpisa sa stečaka), u redakciji Bore Pavloviča i
Ivana Rengjea, vlastita naklada, "Grafička škola", Zagreb, 1954.
2. STARI BOSANSKI EPITAFI, sabrao i priredio Mak Dizdar, Biblioteka
kulturno naslijedje Bosne i Hercegovine, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1961.
3. BOGOMIL SCULPTURE, (Esseys by Oto Bihalji-Merin and Alojz Benac,
photography by Tošo Dabac), "Jugoslavija", Beograd, 1962.
4. STARI BOSANSKI TEKSTOVI, sabrao i priredio Mak Dizdar, Biblioteka
kulturno naslijedje Bosne i Hercegovine, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1969.
5. PISANA RIJEČ U BOSNI I HERCEGOVINI, (od najstarijih vremena do
1918. godine), grupa autora, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1982.
27
Posveta Maku Dizdaru
Zapis sa stećka dobrog starca Hlapa Ţunbora,
starješine crkve Bosanske
A se leţi dobri starac Hlap Ţunbor bosanske crkve starješina u Milama u
Vrhbosni.
Boţe, ono što dadoh da se usječe na moj biljeg, te moje hude misli, je sve što od
mene ostade u svjetu koji jedino znam. Zemji vratih tijelo, dušu nebu. Drugog
više ništa ni ne imadoh.
Dok bjeh ţiv, kako ţivjeh, Boţe, to najboljše znamo ti i ja. Vidjeh mnogo
nepravde i puno zla za ţivota svojega, al ne napustih tvoj put srca i razuma. A
bjeh u kušnji tisuču put i mnoge notči probdjeh hrvajuč se sa sobom. Zlim ne
vratih zlom, silnijem silom. I druge tako svjetovah. Al jedino što vidješe otči
moje je da se zlo ustostručava i da kvarne kazna ne dostiţe. I moji dani i moje
notči postaše more, al istrajah na tvojemu putu.
Sada na kraju moga puta, čistih ruku i srca, ja ti se Boţe obračam. Ne čekaj
sudnji dan, do tada če i nevini krivi postati, a tvoja krivica biti največa.
Ovaj kam če mojom voljom pritisnuti moje kosti. Neka tako bude i terţe muke
sam ţiv izdrţo. Ja se samo molim da moje riječi probude tvoje srce i pokrenu
tvoju ruku.
A vama moja bratjo i sestre koji ostajete poručujem da sačekate dok Mjesec ne
promjeni četiri svoja lika. A ako se ništa dotle ne zgodi zdrobte ovaj kam u
tisuče kamenica i brante se od zlih. I meni grešnom vi tada oprost dajte, jer vas i
pored svojih očiju ko sljepac učih da se Zlo pobjedjuje Dobrim.
leta 1408. v zimu, ljeta krvavog i ugarskog klanja v Doboru kog tče dovjek po zlu pamtiti dobri Bostjani
28
1. Zapis sa stečka Ljubljenova iz 1258. ljeta
2. Zapis sa stečka Berka Miotos'a iz 1317. ljeta
3. Zapis sa stečka Hvala Radohtiča iz 1183. ljeta
4. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1201. ljeta
5. Zapis sa stečka Hlapca Tihmiliča iz 1417. ljeta
6. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1204. ljeta
7. Zapis sa stečka Borne Hlapojeve ks'čeri iz 1193. ljeta
8. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1336. ljeta
9. Zapis sa stečka Bakule Vlaviča iz 1259. ljeta
10. Zapis sa stečka Milca Povrţena iz 1165. ljeta
11. Zapis sa stečka Kuldukova iz 1449. ljeta
12. Zapis sa stečka Ahmata Stuka iz 1198. ljeta
13. Zapis sa stečka Stanca Godinovljevog iz 1204. ljeta
14. Zapis sa stečka Ljubena Dragote iz 1405. ljeta
15. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1387. ljeta
16. Zapis sa stečka Kulduka Kriliča iz 1268. ljeta
17. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1334.ljeta
18. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1174. ljeta
19. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1377. ljeta
20. Zapis sa stečka Sermorada Ozrkova iz 1322. ljeta
21. Zapis sa stečka Bokčina Radiniča iz 1205. ljeta
22. Zapis sa stečka Čeprnje Dobrogosta iz 1328. ljeta
23. Zapis sa stečka Prehtena Kukleča iz 1345. ljeta
24. Zapis sa stečka Klutovog iz 1288. ljeta
25. Zapis sa stečka Dinka Vlkca iz 1327. ljeta
26. Zapis sa stečka Linila Hotjenovog iz 1402. ljeta
27. Zapis sa stečka Gorčinova iz 1253. ljeta
28. Zapis sa stečka Tolmina Klka iz 1429. ljeta
29. Zapis sa stečka Vlkova iz 1209. ljeta
30. Zapis sa stečka Bokčilova iz 1389. ljeta
31. Zapis sa stečka Rastudija Prvonjega iz 1203. ljeta
32. Zapis sa stečka neznaniem Bos'tjanim iz 1449. ljeta
33. Zapis sa stečka kneza Nenca iz 1094. ljeta
34. Zapis sa stečka Vlkosave Dobre iz 1352. ljeta
35. Zapis sa stečka Trtis'inog iz 1174. ljeta
29
36. Zapis sa stečka Krača Obodana iz 1313. ljeta
37. Zapis sa stečka Suldukovog iz 1135. ljeta
38. Zapis sa stečka gosta Mis'ljena iz 1273. ljeta
39. Zapis sa stečka Krks'e i Kalije iz 1447. ljeta
40. Zapis sa stečka Tolojevog iz 1066. ljeta
41. Zapis sa stečka Didodraga Gojaka iz 1167. ljeta
42. Zapis sa stečka Prijezde Vignja iz 1303. ljeta
43. Zapis sa stečka Aste Bogčinove iz 1422. ljeta
44. Zapis sa stečka starca Radina iz 1317. ljeta
45. Zapis sa stečka Mrkše iz 1333. ljeta
46. Zapis sa stečka Vlka Tomiša iz 1240.ljeta
47. Zapis sa stečka Vrsanovog iz 1384. ljeta
48. Zapis sa stečka Vitrijinog iz 1232 ljeta
49. Zapis sa stečka Veseoka Zmrka iz 1452. ljeta
50. Zapis sa stečka Čeprnje MrĎeša iz 1199. ljeta
Herbarium zaboravljenih dus'a
Zapis sa stečka moga pra...pradjeda
Izjava o odricanju autorstva
O stečcima ....(lični stav
Literatura
Zapis sa stećka dobrog starca Hlapa Ţunbora, starješine crkve Bosanske
Sadrţaj
Preuzeto sa http://poskokonline.tripod.com/natpisi.html
„sredio“ Jasmin Ovnović veljača mjeseca v ljeto gospodnje 2013. kad svjetom vladaše Dobri
Bog, i bijaše velika nepravda, a nad Bosnom vladaše tri benevreka.
