Necarinske barijere Od sedamdesetih godina raste interesovanje za problematiku necarinskih barijera s obzirom na njihovo sve izrazenije distorzivno djejstvo na tokove u medjunarodnoj trgovini. Djejstvo dolazi sve vise do izrazaja narocito poslije smanjivanja opsteg nivoa carina na industrijske proizvode koje je postignuto o tarifskim pregovorima u okviru GATT-a, odnosno WTO. Mnoge zemlje, a narocito industrijski razvijene, sve cesce primjenjuju necarinske barijere kao mjere pomocu kojih je moguce relativno efikasno realizovati ciljeve zastitne politike zemlje. U uslovima opsteg snizavanja nivoa carina, necarinske barijere se u medjunarodnoj trgovini ispoljavaju kao prepreka poput negdasnjeg carinskog protekcionizma, a ponekad i s jacim izrazajem. Njihovo stetno djejstvo na medjunarodne ekonomske odnose odrzava se i kroz visi stepen diskriminacije u medjunarodnoj trgovini, s obzirom da ih je tesko identifikovati, kvantifikovati, obuhvatiti i podvrci medjunarodnoj kontroli i pregovorima. U nastojanju da istaknu opasnost i pruze sto je moguce uvjerljivije karakteristike ovih barijera, Stemp( Stamp) i Kovi (Cowie) zakljucuju: Kao grebeni na dnu mora necarinske barijere nisu bile od velikog znacaja dok se trgovina borila protiv burnih talasa carinskog protekcionizma, ali ukoliko nivo mora opada utoliko ce se necarinske barijere ( tj. Grebeni) sve vise pojavljivati iznad njegove povrsine. U tom stilu je i Kojima (Kojima) opisao stetnost necarinskih barijera. On kaze: kad se nivo okeana snizi, bregovi na dnu okeana koji su dotle bili pod vodom postaju opasnost za navigaciju. Slicno, kad se snize carine, necarinske mjere se pojavljuju kao povecanje stetnih barijera u trgovini. Postoji opravdana bojazan da ce uporedo sa smanjenjem opsteg nivoa carina, s jedne strane, a kroz pojavu brojnih necarinskih mjera, s druge strane, jacati protekcionisticke tendencije koje se vjesto skrivaju iza necarinskih barijera. Ozbiljnost problematike necarinskih barijera postaje sve aktuelnija, kako u trgovinskim odnosima izmedju razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, tako i u njihovim uzajamnim trgovinskim odnosima. Pridavanje znacaja necariniskim barijerama kao kocecim faktorima u medjunarodnoj trgovini ne znaci, mdjutim, zanemarivanje opasnosti od razonog djejstva carinskog a narocito agrarnog protekcionizma. Ukazuje se samo na realnu mogucnost odnosno opasnost da necarinske barijere postepeno preuzmu ulogu ranije za stitne funkcije carine, s obzirom da nominalne carine postaju sve manje prepreka u dosadasnjim tarifskim konferencijama. U nekim razvijenim zemljama osnovane su cak i institucije za proucavanje necarinskih barijera i njihovo dejstvo na kretanje u medjunarodnoj trgovini. Ide se, dakle, za tim da se carinske barijere, koje su uz tolike napore morale biti smanjene, supstituisu novim necarinskim. Ove, zbog toga, moraju privlaciti sve vecu paznju, u sprovodjenju spoljnotrgovinske politike, i u uspostavljanju medjunarodnog nadzora u ovoj sferi.

Sustina i najvaznije karakteristike necarinskih barijera Preciznije definisanje necarinskih barijera predstavlja jedno od vaznijih pitanja kada je rijec o poduzimanju mjera za njihovo suzbijanje i otklanjanje, s obzirom da se postoje usaglaseni standardi o tome sta se podrazumjeva pod necarinskim barijerama. Zato i ne iznenadjuje cinjenica da vecina autora u definisanju necarinskih barijera pocinje nabrajanjem oblika necarinskih barijera. Necarinske barijere se definisu kao sve ostale barijere izvan carina, koje se u medjunarodnoj trgovini koriste ili se mogu koristiti u sprecavanju normalnih spoljnotrgovinskih tokova, kao dodatna zastita domacoj industriji od konkurentnijeg uvoza a cesto i radi protekcionistickih ciljeva. Neki autori u necarinske barijere ubrajaju i selektivne mjere ekonomske politike koje direktno ili indirektno vrse diskriminaciju ekonomskim transakcijama izmedju domacih i inostranih lica. Necarinske barijere predstavljaju takve mjere (drzave ili privatnih preduzeca) koji prouzrokuju da se roba i usluge koje se medjunarodno razmjenjuju, ili izvori(resursi) koji se koriste u proizvodnji ove robe i usluga raspodjeljuju na takav nacin, da se smanjuje realni svjetski dohodak. U sirem smislu, necarinske

barijere predstavljaju sve one mjere i preaksu, kako drzave tako i privatnih preduzeca, koje uticu na obim, pravca i strukturu medjunarodne razmjene roba i usluga.

Klasifikacija necarinskih barijera Po misljenju Inga Valtera (Inga Waltera) ekonomisti su sami doprinijeli relativnoj konfuziji u preciznijem defisnisanju necarinskih barijera, zanemarujuci kriterijum, zanemarujuci kriterijum cilja necarinskih ogranicenja u trgovinskim tokovima-sto je, medjutim, mozda kljucni sastojak sa stanovista definicije. Polazeci od kriterijuma ciljeva, radi kojih se uostalom ustanovljavaju pojedini vidovi necarinskih barijera, Valter se zalaze za razvrstavanje svih necarinskih barijera u tri grupe. U prvoj grupi dolaze sve mjere kojima se neposredno ogranicava uvoz, odnosno mjese kojima se neposredo ogranicava ili podstice izvoz(npr. Kvantitativna ogranicenja, promjenjive dadzbine, mjere agrarnog protekcionizma, subvencije, drzavna trgovina i sl.). U drugoj grupi necarinskih barijera su ogranicavajuce mjere kojima se postizu ekonomski ciljevi razliciti od onih koji se postizu mjerama navedenim u prvoj grupi. Mjerama iz ove grupe postizu se, pored ekonomskih, i izvjesni drustveni i socijalni ciljevi (npr. Kroz odredbe o porjeklu robe, odredbe o standardima, odredbe o zastiti potrosaca i sl.). U trcu grupu, prema ovom kriteriju, svrstava se najveci broj necarinskih barijera. Ove barijere indirektno otezavaju spoljnotrgovinsku razmjenu. Tu dolaze prije svega barijere koje iznrastaju na razlicitostima i metodima za odredjivanje osnove za carinjenje uvozne robe, zatim u razlici poreskog sistema, kao i one koje nastaju zbog primjene nacionalni standarda kada se radi o mjerama za tezini, velicini i sl. Necarinske barijere se najcesce svrstavaju u sledece grupe: a) Kvote i restriktivna drzavna trgovinska politika. To je praksa nekih vlada da monopolisu spoljnu trgovinu kod odredjenih vrsta robe. Npr. , cest je slucaj da drzava kontrolise cjelokupan uvoz alkoholnih pica, opojnih droga, eksploziva, strateske robe i sl. b) Izvozne subvencije i takse; c) Diskriminatorna drzavna i privatna nabavna politika. Ova barijera se ispoljava putem razlicitih pravila i propisa koji diskriminisu strane snadbjevacene samo u pogledu drzavnih nabavki, nego ponekad i u pogledu privatnih kupovina, favorizirajuci domace firme ( buy America); d) Selektivne indirektne takse; e) Selekticne domace subvencije; f) Restriktivna carinska procedura. Ova barijera ukljucuje pravila i propise pri klasifikaciji i odredjivanju osnovice za naplacivanje uvoznih dadzbina; g) Antidampinski propisi i praksa; h) Restriktivni administrativni i tehnicki propisi( i carinski i antidampinski propisi su dio ovih propisa koji ne moraju da ometaju medjunarodnu trgovinu, ali se ponekad koriste i za to). Ova vrsta barijere ukljucije i takva sredstva(instrumente) kao sto su bezbjedonosni propisi kod masina i aparata, zdravstveni(sanitarni) propisi kod prehrambenih proizvoda, farmaceutckih proizvoda, pravila kod zastitnog znaka i patenta, ekoloski zahtjevi itd. i) Restriktivna poslovna praksa. Necarinska barijera ovog tipa je jedna od najrasprostranjenijih mjera privatnih preduzeca, koje ometaju medjunarodnu trgovinu. To su medjunarodni (tajni) dogovori izmedju proizvodjaca, o podjeli trzista i formiranju cijena. Iako je ova problematika bila prisutna u vrijeme osnivanja Medjunarodne trgovinske organizacije, zatim u ugovoru o osnivanju EEC i konveciji o osnivanju EFTA, za sada ne postoji uskladjenost nacionalne

politike u pogledu kontrole medjunarodnih kartela. U novije vrijeme pojavio se i problem tretmana medjunarodnih korporacija (multinacionalnih kompanija ): j) Kontrola nad inostranim investicijama;

k) Restriktivna imigraciona politika; l) Selektivna monetarna kontrola i diskriminatorna politika deviznog kursa. Diskriminatorna politika deviznog kursa ometa medjunarodnu trgovinu slicno kao selktivne uvozne dazbine i izvozne subvencije. Selektivna monetarna politika takodje, moze da ima slicne efekte.

Sa stanovista uticaja na pravce i strukturu medjunarodne trgovine, necarinske barijere se mogu svrstati u sledece kategorije: a) Mjere namjenjene zastiti domace industrije; b) Mjere kojima se, pored ekonomskih, postizu i neki drustveni i socijalni ciljevi: c) Mjere koje indirektno otezavaju spoljnotrgovinsku razmjenu. Svojevremeno je GATT prihvatio sledecu kategorizaciju: 1) Kvantitativna ogranicenja uvoza i izvoza, i slicne specificne mjere ogranicavanja uvoza i izvoza. Medju ovim barijerama se narocito zapazaju dobrovoljna ogranicenja izvoza, odredbe o obaveznom mjesanju domace i uvozne robe, carinski i kontingentni, i sl. 2) Carinska procedura i administrativna praksa u vezi sa carinjenjem; 3) Drzavna trgovina; 4) Necarinske dazbine na uvoz; 5) Odredbe o porijeklu robe, sanitarne i druge bezbjednosne mjere, industrijski i tehnicki standardi. 6) Specificne mjere intervencije finansijska karaktera u tokovima spoljne trgovine; 7) Restriktivna poslovna praksa.

Necarinske dazbine na uvoz i izvoz Medju dazbinama ove vrste izdvaja se taksa za carinsko izjednacavanje (engl. Border Tax Adjustment). Ova taksa predstavlja vrstu odbrambene carine, koja se primjenjuje u cilju eliminisanja konkurentskih prednosti uvoznih proizvoda u slucaju kad izvoznicka zemlja, radi postizanja izvoza, koristi mjere kao sto su povracaj carine, oslodadjanje od unutrasnjih dazbina i poreza, i sl. Utvrdjivanje visine takse za carinsko izjednacavanje se odredjuje proizvoljno, bez obzira na stepen korienja stvarnih mjera podsticaja izvoza u politici izvoznicke zemlje. U tome i jest osnovna snaga ove vrste barijere u medjunarodnoj trgovini. Taksa za carinsko izjednacavanje moze uticati ogranicavajuce na uvoz ako prelazi visinu indirektnih taksi koje se primjenjuju na slicne proizvode u zemlji. U tom smislu ona djeluje kao carina za ogranicavanje uvoza. Pored takse za carinsko izjednacavanje, primjenjuju se i drugi oblici necarinskih dazbina na uvoz, kao sto su lucke dazbine i takse, zatim, uvozni depoziti kojim se uvoznici primoravaju da unaprijed deponuju dio vrijednosti namjeravanog uvoza. Neke zemlje ustanovljavaju takse za izdavanje konzularne fakture( tzv.

Konzularne dazbine) kao i razne vrste drugih varijabilnih dazbina, koje kao dodatak za normalnu carinsku zastitu povecavaju cijenu uvozne robe uzavisnosti od programa zastitne politike. Tako na primjer, propisuje se koliko vremenski dugo se roba moze zadrzati u carinskim magazinima (skladistima), a po isteku roka uvoznik po pravilu placa dodatne dazbine koje se povecavaju u srazmjeri sa duzinom prekoracenja roka.

Administrativne mjere protekcionizma Administrativne mjere protekcionizma takve mjere spoljno trgovinske politike cije distorzivno dejstvo proizlazi iz mnostva normativnih odredbi kojima drzava posredno utice na obim i pravce uvoza i izvoza- stiteci domacu proizvodnju od inostrane konkurencije. Ove mjere se cesto oznacavaju kao administrativni ili indirektni protekcionizam. Nema, medjutim, dovoljno jasnoce, odnosno preciznosti, u pogledu sadrzaja administrativnog protekcionizma. Ponekad se pod administrativnim protekcioniznom podrazumjevaju sve mjere(osim carina) kojima se indirektno stiti domaca proizvodnja. Tako definisan, administrativni protekcionizam dobija visok stepen podudarnosti sa pojmom necarinskih barijera. S obzirom da je o necarinskim barijerama bilo govora ranije, ponovo obuhvatanje nekih od tih mjera, tretirajuci ih i kao mjere administrativnog protecionizma, samo potvrdjuje tezu da je stvar konvencije sta se podrazumjeva pod pojmom administrativnog protekcionizma, a sta pod necarinskim barijerama. U mjere administrativnog protekcionizma se najcesce ubrajaju: Administrativne uvozne takse, Selektivne unutrasnje takse sa ciljem diskriminacije inostrane robe, Diferencirane prevozne tarife, ikanozni carinski postupak, Komplikovana procedura u primjeni necarinskih barijera i Specificne finansijske mjere ogranicenja uvoza.

Administrativne uvozne takse predstavljaju znacajan instrument u sprovodjenju protekcionisticke politike zemlje. Njihovi efekti su visestruki. Ona mogu vrsiti funkciju zastite domace proizvodnje, a mogu se uvoditi i iz platnobilansnih razloga kao i radi obezbjedjenja fiskalnih prihoda- mada je ovo posljednje sekundarnog znacaja. Iako bi, po samom nazivu, trebalo da to budu takse koje se uvode radi pokrivanja troskova koji se ticu administriranja uvoza, ove takse, s obzirom na njihovu visinu, predstavljaju znacajno opterecenje uvoza. Doduse, medju administrativnim uvoznim taksama ima i takvih koji simbolicno opterecuju uvoz, ali se one pretezno uvode radi zastite domace proizvodnje, predstavljajuci povecanje carinske zastite. U tom smislu administrativne uvozne takse danas primjenjuje velik broj razvijenih zemalja, a u manjoj mjeri i zemlje u razvoju. Prve zemlje primjenjuju ove takse uglavnom na uvoz poljoprivrednih proizvoda, zatim na uvoz nafte i njenih derivata i obojenih metala, dok ih zemlje u razvoju uvode pretezno na uvoz luksuznih i poluluksuznih proizvoda. Uvozne takse kao instrument zastite domace proizvodnje od inostrane konkurencije imaju izvjesne prednosti u odnosu na carine. Prije svega, one su po samoj svojoj prirodi fleksibilniji instrument od carine, a procedura njihovog uvodjenja i mjenjanja je mnogo jednostavnija od procedure mjenjanja i usaglasavanja carina. Selektivne unutrasnje takse su takodje jedna od znacajnih finansijskih mjera koje se uvode u namjeri da se otezava uvoz i potrosnja stranih proizvoda. Po pravilu, ove takse imaju diskriminacioni karakter, jer u prometu znatno vise opterecuju inostrane proizvode nego domace.pored toga sto indirektno stite

domacu proizvodnju, one podsticu potrosnju domacih proizvoda- sto takodje ima znatnog uticaja na poboljsanje platnobilansne situacije zemlje. Diferencijalne prevozne (transportne) tarife na domacim linijama omogucuju da se domaci proizvodi prevoze po nizim prevoznim tarifama nego inostrani, cime se mjenjaju komparativne prednosti proizvoda osjetljivih na prevozne troskove. To je narocito znacajno kad se radi o kabastoj robi kod koje je ucesce transportnih troskova u cijeni kostanja relativno visoko, kao, na primjer, kod poljoprivrednih proizvoda (stocna hrana, zita), kod nekih sirovina (ugalj, drvo) i sl. Sikanozni carinski postupak pri carinjenju robe moze da djeluje slicno zabrani uvoza, jer u postupku zarinjenja i primjene carinskih propisa procedura moze do te mjere da se otezava, da zaista pocne djelovati slicno zabrani uvoza. Indeirektna zastita domace proizvodnje kod inostrane konkurencije na domacem trzistu moze se dakle postici komplikovanom procedurom u primjeni necarinskih barijera. Tako, na primjer, u slucajevima kad se necarinske barijere sastoje u postavljanju odredjenih zahtjeva koji se moraju postovati u prometu i proizvodnji odredjenih proizvoda, svaki dodatni uslov koji ove barijere moraju normalno da ispunjavaju znaci i dodatnu prepreku za uvoz- prepreku koja moze biti ravna efektima sustinske barijere. Depozit na uvoz, kao finanskiska mjera administrativnog protekcionizma, predstavljaju obavezu uvoznika da polozi depozit prije izvrsenog uvoznog posla, odnosno prije dobijanja dozvole za uvoz. I ako se ovi depoziti po izvrsenom uvoznom poslu, vracaju uvozniku, oni znatno poskupljuju uvoz i djeluju u smislu smanjivanja uvozne traznje. Depoziti se obicno odredjuju u procentnu od vrijednosti uvoza, po pravilu su diferencirani u zavisnosti od esencijalnosti proizvoda(veci procenat depozita za luksuzne proizvode). I najzad, u historiji ekonomskog odnosa zabiljezeni su i primjeri da je i snazna propaganda u pravcu forsiranja kupovine domacih proizvoda imala izrazito protekcionisticki karakter. Tako je pred Prvi svjetski rat Svebritanski pokret(engl. All British Movement), zajedno sa Udruzenjem britanske industrije(engl. All British Industries association), propagirao kupovinu robe proizvedene u britanskoj imperiji(engl. Buy British Empire manufactures and produce) koja je cak i zasticenim znakom preporucivana kupcima(engl. British Empire Trade Mark Association).

Damping Prodaja robe po damping cijenama (engl. Dumping price) ima dugu tradiciju u medjunarodnoj trgovini. Sprecavanje prodaje po dampinskim cijenama je svojevremeno imalo karakter individualnih akcija zemalja ciji su interesi bili pogodjeni unosenjem proizvoda na njenoj teritoriji po dampinskim cijenama. Poslije Drugog svjetskog rata ovo pitanje je bilo institucionalizovano u l. VI opteg sporazuma o carinama i trgovini (GATT- 1947-), dopunjeno Antidampinskim kodeksom (engl. Antidumping Code, 1968) i najzad revidirana i usaglasena pravila, procedure i mjere u Sporazumu o primjeni clana VI Opsteg sporazuma o carinama i trgovinama (engl. The Agreement on implementation of Article VI of the GATT, 1994). Definicija dampinga U skladu sa Sporazumom o primjeni cl. VI Opsteg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994.(GATT, 1994) damping se definise kao uvodjenje proizvoda jedne zemlje u trgovinu druge zemlje(tj. Na trziste druge zemlje) po cijeni nizoj od njegove normalne vrijednosti, ukoliko je izvozna cijena tog proizvoda prilikom izvoza u drugu zemlju u redovnim tokovima trgovini niza od uporedive cijene slicnog proizvoda namjenjenog potrosacima u zemlji izvoza. Dampinska marza je razlika izmedju nize izvozne cijene nekog proizvoda i njegove normalne vrijednosti. Atidampinska dazbina se moze uvesti maksimalno u vrijednosti dampinske marze. Prema pravilima Svjetske trgovinske organizacije zemlja clanica ima diskreciono pravo izbora metodologije izracunavanja dampinske marze pri cemu je od

izuzetne vaznosti objektivno utvrdjivanje izvozne cijene i normalne vrijednosti nekog izvoznog proizvoda.

Izvozna cijena je cijena po kojoj je proizvod izvezen iz jedne zemlje u drugu. Problemi ovdje nastaju kada izvozna cijena nije jednaka cijeni na domacem trzistu, s obzirom da se cesto izvoznicima odobravaju povracaj carina, poreza i drugih dazbina placenih na faktore proizvode koriscenih u proizbodnji odnosnog proizvoda, a sve ovo je potrebno obuhvatiti u postupku istrazivanja dampinga. U slucajevima kada ne postoji izvozna cijena ili kada se nadleznim organima cini da je izvozna cijena nepouzdana zbog ugovora o udruzivanju ili komenzacionih sporazuma izmedju izvoznika i uvoznika ili neke trece strane, izvozna cijena se moze konsrtuisati na bazi cijena po kojoj se uvezeni proizvodi prvi put preprodaju nezvaisnom kupcu, ili ako se ne preprodaju nezavisnom kupcu, ili u istom stanju u kakvom su uvezeni, cijena se moze konstruisati na bilo kojoj razumnoj osnovi za koju se ovlasceni organ odluci. Normalna vrijednost je uporediva cijena u normalnim tokovima trgovine za slicne proizvode namjenjene potrosnji u izvoznickoj zemlji. Normalna vrijednost je obicno prosjecna vrijednost zasnovana na serijama domacih prodaja koje su napravljene za vrijeme odredjenog perioda a u mnogim slucajevima ce biti potredno vise od jedne normalne vrijednosti da bi se obezbjedili uporedni podaci za razlicite kombinacije faktora sadrzanih u izvoznim proizvodima. Pravila naznacuju dvije okolnosti u kojima normalna vrijednost ne moze biti zasnovana na prodajnim cijenama, i to: a) Kada nema takve prodaje slicnih proizvoda u redovnim tokovima trgovine, b) Kada, zbog posebnih trzisnih situacija, takve prodaje ne dopustaju umjesno uporedjivanje U slucaju kada nema prodaja slicnih proizvoda na domacem trzistu zemlje izvoza kroz redovne tokove trgovine, ili kada zbog posebne situacije na trzistu ili malog obima prodaja na domacem trzistu zemlje izvoza takve prodaje ne omogucavaju umjesno uporedjivanje, marza dampinga ce se utvrditi uporedjivanjem sa uporedivom cijenom slicnog proizvoda koji se izvozi u odgovarajucu trecu zemlju pod uslovom da je ova cijena reprezentativna ili uporedjivanjem sa cijenom proizvodnje u zemlji porijekla uvecanom za razumni iznos administrativnih, prodajnih i ostalih troskova i profita. Dovoljna kolicinaza utvrdjivanje normalne vrijednosti ce se smatrati prodaja domaceg proizvoda namjenjena potrosnji na domacem trzistu zemlje izvoznice u koliko takve prodaje iznose pet ili vise procenata prodaje proizvoda u pitanju u clanici uvoznici pod uslovom da bi se nizi odnos mogao prihvatiti kada postoje dokazi da su domace prodaje po tako niskom odnosu ipak dovoljne da obezbjede umjesno(odgovarajuce) poredjenje. Prodaje ispod troskova po jedinici proizvoda(cijene proizvodnje) su uvijek smatrane kao primjeri prodaje koja nije u redovnim tokovima trgovine ili ne obezbjedjuje umjesnu (odgovarajuce) uporedjivanje. U Sporazumu o primjeni clana VI GATT-a 1994. se izricito ukazuje da prodaje slicnog proizvoda na domacem trzistu zemlje izvoza ili prodaje u trecim zemljama po cijenama ispod troskova proizvodnje po jedinici(fiksnih i varijabilnih) uvecanim za iznos prodajnih, opstih i administrativnih troskova, mogu se, zbog cijene, smatrati prodajama u neregularnim tokovima trgovine i mogu se ne uzimati u obzir odredjivanje normalne vrijednosti jedino

ukoliko ovlasceni organ utvrdi da su takve prodaje nastale u okviru produzenog vremenskog perioda u znacajnim kolicinama i po cijeni koja ne omogucava pokrivanje svih troskova u razumnom vremenskom periodu. Najzad, u slucajevima kada se proizvodi ne uvoze direktno vec se izvoze u clanicu uvoznicu preko trece zemlje, cijena po kojoj se proizvodi prodaju iz zemlje izvoza u zemlju uvoznicu obicno ce se uporedjivati sa uporedivom cijenom u zemlji izvoza. Medjutim, uporedjivanje se moze vrsiti sa cijenom u zemlji porijekla ako su proizvodi, na primjer, samo transportovani preko zemlje izvoznice, ili se ti proizvodi ne proizvode u zemlji izvoza, ili nema uporedive cijene u zemlji porijekla. Prilikom uporedjivanja izvozne cijene i normalne vrijednosti moraju se postovati principi fer uporedjivanja. Uporedjivanje treba da se vrsi izmedju izvozne cijene i normalne vrijednosti na istom nivou trgovine: normalno na nivou franko fabrika uzimajuci u obzir prodaje koje su izvrsene u sto je moguce kracem vremenskom rasponu i razlike koje uticu na uporedivost cijena (razlike u uslovima prodaje, oporezivanja, uslovima trgovine, kolicine, fizicke karakteristike i bilo koje druge razlike koje su ispoljene i koje uticu na uporedivost cijena). U obzir se uzimaju i troskovi, carine, i dazbine koje su nastale izmedju uvoza i ponovne prodaje, kao i profit. Ako je ovim slucajevima pogodjena uporedivost cijena nadlezni organi ce utvrditi normalnu vrijednost na nivou trgovine koja je ekvivalentna trgovini konstruisane izvozne cijene, ili ce se uzeti odgovarajuci odbici prema ovom stavu. Nadlezni organi ce naznaciti strana o kojima je rijec koje su informacije neophodne da bi se obezbjedilo uporedjivanje i nece im se u tom smislu nepotrebno otezati podnosenje dokaza. Kad se za uporedjivanje zahtjeva konverzija valuta, konverzija ce se vrsiti na bazi deviznog kursa na dan prodaje na terminiskim trzistima.