Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere

osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i

Prof. dr. Emir Fejzić

Izdavač: EXPEDITIO, Centar za održivi prostorni razvoj, KotorIzdavač originalnog izdanja: Arhitektonski fakultet u Sarajevui Informativni centar za osobe sa invaliditetom “LOTOS”, Tuzla, Sarajevo 2001.Prilagođavanje teksta izdanju za Crnu Goru: Vesna LekovićDizajn i priprema za štampu: EXPEDITIOŠtampa: Stylos, PodgoricaTiraž: 1000

Kotor, 2007.

Donator: Skupština Republike Crne Gore

Zahvaljujemo se: Prof. dr. Emiru Fejziću dipl. ing. arch, autoru prvog izdanja knjige, na ustupljenom materijalu; Arhitektonskom fakultetu iz Sarajeva i gospodinu Suadu Zahiroviću iz Informativnog centra za osobe sa invaliditetom “LOTOS” - Tuzla, izdavačima knjige u Bosni i Hercegovini; Sonji Vasić iz Handicap International za Crnu Goru, na pomoći pri uspostavljanju kontakata i prilogu o stanju u Crnoj Gori vezano za osobe sa invaliditetom; Zoranu Rajkoviću iz Udrženja paraplegičara Crne Gore iz Podgorice, na prilogu o stanju u Crnoj Gori vezano za osobe sa invaliditetom; Arhitektonskom fakultetu iz Podgorice na podršci prilikom apliciranja za finansijska sredstva; Skupštini Republike Crne Gore na finansijskoj pomoći za pokrivanje troškova štampe knjige;

Dizajn i priprema za štampu ove knjige, kao i prilagođavanje teksta izdanju za Crnu Goru, volonterski je doprinos EXPEDITIO.

osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i

Prof. dr. Emir Fejzić

Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere�

�Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere

Predgovor autora knjige

I DIO: OSOBE UMANJENIH TJELESNIH SPOSOBNOSTI1. Uvod 2. Ko su osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti 2.1. Bolesti specifične za stare osobe (gerijatrija) 2.1.1. Fizička oboljenja Arterioskleroza Arterijska hipertonija Diabetes melitus Cerebralna oboljenja Morbus Parkinson Osteoporoza 2.1.2. Psihička oboljenja 2.2. Funkcionalna oštećenja organizma Oštećenja vida Oštećenja sluha Oštećenja organa za miris2.3. Teška funkcionalna oštećenja organizma 2.3.1. Dismelija 2.3.2. Infantilna cerebralna pareza Atetoidna cerebralna pareza Ataksična cerebralna pareza Spastična cerebralna pareza Diplegija

Paraplegija Triplegija Tetraplegija Hemiplegija 2.3.3. Multipla skleroza 2.3.4. Mišićna distrofija 2.3.5. Poliomelitis 2.3.6. Reuma Artroza Artritis Reumatska groznica Behtereva bolest Reuma mekih tkiva 2.3.7. Spina bifida 2.3.8. Lomovi kičme sa oštećenjem kičmene moždine Lom u predjelu vratnih pršljenova C1 - C3 Lom u predjelu vratnih pršljenova C4 - C5 Lom u predjelu vratnih pršljenova C6 - C7 Lom u predjelu vratnih pršljenova C8 - T1 Lom u predjelu leđnih pršljenova T2 - T5 Lom u predjelu leđnih pršljenova T6 - T10 Lom u predjelu leđnih pršljenova T11 - L3 Lom u predjelu leđnih pršljenova T4 - S23. Brojnost osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima 3.1. Brojnost osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima u svijetu 3.2. Brojnost osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima u Bosni i Hercegovini

Sadržaj

08

13141516161616171717181818191920202020212121

212121212122222222222222222323232323232323242425

25

27


3.3. DODATAK: Trenutna situacija u Crnoj Gori vezano za osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima4. Potreba uklanjanja arhitektonskih barijera za osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, posebno nepokretne, analizirana sa moralno-pravnog stanovišta5. Putevi prevazilaženja problema6. Sa čime je potrebno upoznati arhitekte

II DIO: ARHITEKTONSKE BARIJERE7. Arhitektonske barijere i parametri koji ih defišu8. Ortopedska pomagala 8.1. Invalidska kolica 8.1.1. Dimenzije invalidskih kolica 8.1.2. Podjela invalidskih kolica 8.1.2.1. Podjela invalidskih kolica na osnovu namjene 8.1.2.2. Podjela invalidskih kolica na osnovu karaktera korisnika kojima su namijenjena 8.1.3. Specijalne izrade invalidskih kolica 8.2. Ostala ortopedska pomagala9. Dohvat osoba koje sjede u invalidskim kolicima10. Dimenzije prostora potrebnog za manipulisanje standardnim invalidskim kolicima i drugim ortopedskim pomagalima 10.1. Prostor potreban za izvođenje raznih vrsta okreta standardnim invalidskim kolicima 10.1.1. Prostor potreban za okretanja standardnih invalidskih kolica objema rukama

10.1.2. Prostor potreban za okretanja standardnih invalidskih kolica jednom rukom 10.2. Prostor potreban za pravolinijsko kretanje standardnim invalidskim kolicima 10.2.1. Prostor potreban za pravolinijsko kretanje standardnim invalidskim kolicima u horizontalnoj ravni 10.2.2. Kosine namijenjene kretanju nepokretnih osoba u invalidskim kolicima u vertikalnom smislu 10.3. Prostor potreban za upotrebu štaka, štapova i hodalica11. Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i osnovni arhitektonski elementi 11.1. Vrata 11.2. Pragovi 11.3. Stepenice i stepeništa 11.4. Liftovi12. Komunalna oprema 12.1. Trotoari i pješački prelazi 12.2. Vanjske kosine i stepeništa13. Urbana oprema14. Uključivanje osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti,posebno nepokretnih osoba, u javni saobraćaj 14.1. Mogućnosti i načini pristupa vozilima javnog saobraćaja osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti 14.2. Najpogodniji vid javnog saobraćaja za osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti 14.2.1. Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti kao vozači

29

343739

4344444446

46

50535356

57

57

57

59

61

61

61

66

686872727476767880

83

83

85

86


14.2.2. Obrazovanje osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti za vozače 14.2.3. Adaptacija putničkih automobila za upotrebu od strane osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti15. Mjesta za zaustavljanje i parkiranje putničkih automobila kojima se prevoze osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti 15.1. Zaustavljanje i parkiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, na otvorenim površinama 15.1.1. Parkiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, pod uglom od 00

15.1.2. Parkiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, pod uglom od 300, 450, 600 i 900

15.2. Parkiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, u javnim objektima 15.3. Garažiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, u individualnim objektima16. Označavanje arhitektonskih elemenata, elemenata komunalne i urbane i druge opreme i objekataprilagođenih osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti17. Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i stan 17.1. Prilaz 17.2. Ulazna vrata 17.3. Hodnik 17.4. Dnevni boravak 17.5. Kuhinja 17.5.1. Organizacija kuhinje 17.5.2. Kuhinjski elementi 17.6. Trpezarija

17.7. Sanitarne prostorije i sanitarije 17.7.1. Umivaonik 17.7.2. Tuš i kada 17.7.3. WC-šolja 17.8. Spavaća soba 17.9. Balkoni, lođe, terase

III DIO: DODATAK18. Rezolucije i drugi dokumenti koji tretiraju pravaosoba umanjenih tjelesnih sposobnosti 18.1. Rezolucije Ujedinjenih nacija • Rezolucija 3447 (XXX), 1975. • 31/123. Međunarodna godina hendikepiranih osoba, 1976. • Međunarodna godina hendikepiranih osoba Predloženi program budžeta za dvogodište 1980-1981 • 34/154. Međunarodna godina hendikepiranih osoba • 35/133. Međunarodna godina hendikepiranih osoba • UN Rezolucija 4/8 Ljudske odluke i Međunarodna godina hendikepiranih osoba • Međunarodna godina hendikepiranih osoba 18.2. Druge rezolucije19. Normativi20. Literatura 20.1. Literatura korištena prilikom pisanja knjige 20.2. Druga literatura koja tretira problematiku osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti 20.3. Izvor fotografija i crteža

87

87

90

92

93

94

95

98

100102103103104104105106107110

111112114116118119

123123123

125

126127129

132132136137139139

142144


Predgovor autora knjige

Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti dio su svake društvene zajednice. Te činjenice postao sam svjestan 1983. godine tokom postdiplomskog studija na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Prof. dr Dušan Moškon u okviru predmeta Humanizacija grajenega okolja skrenuo je tada moju pažnju na hendikepirana lica i njihove probleme. Rezultat toga bio je seminarski rad pod naslovom: “Osobe sa smanjenim tjelesnim sposobnostima kao učesnici u stacionarnom saobraćaju”, napisan 1985. g.

Tokom prikupljanja građe za taj rad uočio sam nekoliko iznenađujućih činjenica:

- do momenta buđenja moga interesovanja za osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima (1984. g.) na ulicama Sarajeva vidio sam nekolicinu invalida-amputiraca koji su koristili štake, ali nikada niti jednog u invalidskim kolicima. Stoga sam bio sklon misliti da njih u Sarajevu nema, što je, naravno, bilo pogrešno i daleko od stvarnoga stanja;- na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu o arhitektonskim barijerama nije bilo govora niti na dodiplomskom niti na postdiplomskom studiju;- u to vrijeme ni u jednoj biblioteci u Gradu nije se mogao naći niti jedan naslov koji bi sa arhitektonskog stanovišta tretirao problematiku vezanu za život i rad hendikepiranih lica, a ta situacija i danas je neizmjenjenom;

Strasbourg


- u Statističkom zavodu Bosne i Hercegovine nisu se mogli pronaći bilo kakvi podaci o brojnosti ovih lica;- nije postojala zakonska regulativa koja bi regulirala oblasti liječenja, školovanja, rada, rekreiranja, integriranja u okruženje - jednom rječju sveukupnog življenja ove društvene kategorije.

Pitanje koje mi se nakon ovih saznanja samo po sebi nametnulo bilo je: Zašto je to tako? Potom: Da li sam bio u pravu kada sam mislio da osobâ umanjenih tjelesnih sposobnosti vezanih za invalidska kolica u Sarajevu nema?

Više je no očigledno da sam tada bio u krivu. A bio sam stoga, što sam bio dio društvene zajednice koja o ovoj svojoj kategoriji nije uopće vodila brigu niti su je se njeni problemi doticali.

Ono što sam kao pojedinac u cilju mijenjanja takvog stanja mogao učiniti bilo je publicirati seminarski rad. To sam putem udruženjâ koja okupljaju tjelesno hendikepirana lica i pokušao uraditi. Pomanjkanje novca onemogućilo je u toj namjeri i njih i mene, a od tadašnjih izdavača niko nije bio zainteresiran za objavljivanje knjižice takvog sadržaja.

Netom završeni rat prouzročio je invaliditet ogromnog broja ljudi. Time je natjerao pojedine državne organe na mijenjanje svog stava spram ove problematike.

Nažalost, povećani stepen brige prema osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti još uvijek nije institucionaliziran. Na tom polju

ostaje mnogo toga da se uradi, a prije svega novom zakonskom regulativom stvore pravne osnove njihove potpune društvene jednakopravnosti.

Ova knjiga moj je moralni dug prema osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti, kao i prema svima nama koji idemo u godine u kojima ćemo im se pridružiti. Nastajala je dugo i još uvijek je ne smatram završenom. Veoma korisne sugestije u cilju njenog poboljšanja i veliku pomoć u radu pružili su mi recenzenti Prof. dr Živojin Vekić, dipl.ing.arch., redovni profesor Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Prof. dr Jelica Karlić-Kapetanović, dipl.akad.arh., redovna profesorica Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu i Doc. dr sci. med. Ismet Gavrankapetanović, docent Medicinskog fakulteta u Sarajevu i direktor Klinike za ortopediju Kliničkog centra Koševo u Sarajevu, te im na ovom mjestu iskazujem svoju zahvalnost.

Knjiga pokušava razbiti neka uvriježena mišljenja i stereotipe o hendikepiranim licima. Svojim sadržajem namijenjena je prije svega projektantima i studentima arhitekture. U njoj će korisne podatke i sugestije pronaći i mnogi drugi, koji se u određenim prilikama mogu pojaviti u ulozi investitora. Zasigurno bi je, međutim, trebalo da pročitaju i oni koji (ne)donošenjem zakona odlučuju o načinu življenja osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti.

Doc. dr Emir Fejzić, dipl.ing.arch.Sarajevo, 2000.

Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere10

I DIOOSOBE UMANJENIH

TJELESNIH SPOSOBNOSTI

12 Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere

13I DIO - Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti

1. Uvod

Temelji naše civilizacije počivaju na razmjeni ljudi, dobara i informacija.

Onemogućiti nekome samostalno i slobodno kretanje i komuniciranje znači isključiti ga iz svih društvenih tokova. Nije potrebno elaborirati šta to u psihološkom i materijalnom pogledu znači. Dovoljno je napomenuti da se kazne za najteža krivična djela baziraju upravo na ograničavanju slobode kretanja i slobode razmjene informacija.

Ako se izuzme kršenje zakona, onda drugi osnovni razlog ograničenja potpunog konzumiranja elementarnih civilizacijskih prava velikog broja ljudi leži u umanjenju njihovih tjelesnih sposobnosti.

O kretanju i komuniciranju, kao i o drugim pitanjima koja se tiču osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, u svijetu se mnogo govorilo. Na tu temu održan je veliki broj kongresa i simpozijuma. Prvi, u organizaciji Internacionalne federacije nepokretnih, civilnih i invalida saobraćaja FIMITIC (Fédération Internationale Mutilés, Invalides du Travail et Invalides Civils), održan je od 17. do 20. juna 1963. godine u Stresi.1 Za njim su slijedili skupovi 1966. godine u Visbadenu i 1969. godine u Dablinu. Drugi kongres, koji je takođe organizovao FIMITIC, održan je od 12. do 17. maja 1969. godine u Kopenhagenu i Malmöu. Na njemu je zaključeno da su arhitektonske barijere te koje ugrožavaju društvenu i radnu

rehabilitaciju teških invalida. I naša zemlja bila je domaćin jednog takvog okupljanju, koje je 1971. godine održano u Sarajevu. Treći kongres FIMITIC održan je od 14. do 17. juna 1972. godine u Oslu. On se bavio pitanjem arhitektonskih barijera i to prije svega u javnim zgradama, školama, sportskim objektima, javnom saobraćaju, itd.

Ovom problematikom svojevremeno se intenzivno bavila i Skupština Evropske zajednice. Ona je osnovala stručnu komisiju, koja je, kroz više zasjedanja u periodu od 15. februara 1974. do 30. januara 1975. godine, detaljnije proanalizirala pitanja arhitektonskih barijera.

Kao posebno značajnu, potrebno je istaći činjenicu da je na međunarodnom skupu ICTA (International Society for Rehabilitation of the Disabled, Committee on Technical Aids, Housing and Transportation) usvojeno rješenje međunarodnog znaka pristupnosti autora S. Kofoeda. Znak, čije su standardne dimenzije 10/10 cm, signalizuje da je osobama sa umanjenim tjelesnim sposobnostima omogućen pristup u one objekte kojima je obilježen, kao i da su ti objekti prilagođeni njihovoj upotrebi.

Da bi bio dobro vidljiv, znak pristupnosti radi se tako da je simbol u odnosu na podlogu obojen kontrastno. Koriste se dvije varijante znaka, prva, kod koje je bijeli simbol na plavoj podlozi, i druga, sa crnim simbolom na bijeloj podlozi (slika br. 1.1).

Svakako da je potrebno naglasiti i to da su UN, na jednom od svojih zasjedanja, proglasile 3. decembar danom invalida.

1� Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere

2. Ko su osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti

Svjetska zdravstvena organizacija WHO (World Health Organization) razlikuje pet vrsta zdravlja. To su: - fizičko zdravlje - psihičko zdravlje - socijalno zdravlje - funkcionalno zdravlje i - ekonomsko zdravlje.1

Poremećaj bilo koje od ovih kategorija zdravlja povlači za sobom smetnje i u ostalim, što za posljedicu ima umanjenje tjelesnih sposobnosti.

Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti su one čiji organizam, zbog određenih fizičkih, psihičkih ili funkcionalnih nedostataka, nije u stanju da svoje zadatke obavlja optimalno. Neizbježno su sastavni dio svake ljudske zajednice, i u svim zemljama svijeta čine, premda se o njima u tom smislu može samo uslovno govoriti, veoma brojnu društvenu kategoriju.

Da bi onima koji se bave problematikom hendikepiranih lica olakšala rad, WHO je 1980. godine izradila sistem klasifikacije umanjenja tjelesnih sposobnosti. U okviru njega, ustanovljena su četiri nivoa i to: - disease - impairment - disability i - handicap

Slika br. 1.1. Međunarodni znak za pristupnost

____________________1. Bauen für Behinderte – eine gesellschaftspolitische Aufgabe, Olten, Schweizerischer

Invalidenverband, 1979, str. 55.

1�I DIO - Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti

Disease je nivo kojim je označeno ustanovljavanje (dijagnostikovanje) postojanja neke bolesti.

Impairmant opisuje stepen oštećenja pojedinih organa.

Disability je nivo definisan gubitkom potpunog i kvalitetnog aktiviteta.

Handicap označava činjenicu da individua osnovnim premisama u svome okruženju funkcioniše kao invalid.

Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti opisane su sa tri posljednja nivoa. Dijele se na onê sa privremeno i onê sa trajno umanjenim tjelesnim sposobnostima.

U osobe privremeno umanjenih tjelesnih sposobnosti ubrajaju se svi oni čije je umanjenje tjelesnih sposobnosti, bez obzira na uzrok, privremenog karaktera. U njih spadaju trudnice od trećeg mjeseca trudnoće pa dalje, majke sa djecom u kolicima i malom djecom, veoma mala djeca, osobe čiji su gornji ili donji ili i gornji i donji ekstremiteti, usljed raznih vrsta izčašenja i fizičkih povreda kostiju, imobilisani (stavljeni u gipsanu ili neku drugu vrstu imobilizacije), bolesnici u postoperativnom periodu i drugi.

U kategoriji osoba sa trajno umanjenim tjelesnim sposobnostima postoji veliki broj podkategorija. One su rezultat različitih uzroka koji dovode do trajnog, odnosno doživotnog umanjenja tjelesnih sposobnosti. U njih spadaju stare osobe (lica iznad 65 godina

starosti - ova granica je uslovne prirode), iznemogle osobe, lica sa amputiranim ekstremitetima, osobe sa urođenim psihičkim i fizičkim anomalijama, hemiplegičari, paraplegičari, uključujući i tetraplegičare, distrofičari, invalidi rada raznih kategorija, osobe sa mišićnim i živčano-mišićnim oboljenjima, osobe sa bolestima lokomotornog aparata, slijepe i slabovideće osobe, gluve i nagluve osobe, osobe koje pate od cerebralne paralize, epileptičari, srčani bolesnici, astmatičari i drugi. U ovu grupu spadaju i ratni invalidi raznih stepena invaliditeta.

2.1. Bolesti specifične za stare osobe (gerijatrija)

Smatra se da se osobe starije od 65 godina nalaze u svom trećem životnom dobu. Grana medicine koja se bavi njihovim zdravljem, odnosno preventivnim, kliničkim, rehabilitacijskim i socijalnim aspektima bolesti od kojih pate, naziva se gerijatrija.

Ispitivanja u Njemačkoj pokazala su da oko 80% starih osoba u treće životno doba ulaze zdrave. One žive i preko 80 godina, a potom umiru nakon kratke bolesti, koja traje u prosjeku četiri do pet mjeseci. Obično se radi o oboljenjima krvotoka, srca ili o pojavama tumora na biološkoj granici života. Ova lica su čila i nemaju većih poteškoća sa mobilitetom, osim u posljednjoj životnoj fazi.

Nasuprot njima je 20% starih osoba, čije je treće životno doba opterećeno jednom ili više bolestî. Posebno negativne posljedice na ova lica i njihov socijalni status ima više istovremeno dijagnostikovanih oboljenja, čiji je broj u direktnoj proporciji sa


godinama života i načinom njegovanja. Kod starih osoba, smještenih kod kuće, ustanovljeno je u prosjeku 3,5 bolesti po pacijentu, a kod onih koji su hospitalizovani, taj broj se penje u prosjeku na čak 6. Više paralelnih oboljenja (tzv. multimorbiditet) gotovo redovno za posljedicu ima i poteškoće sa mobilitetom, koje se kreću od osrednjih, do potpune nemogućnosti kretanja, nemoći i zavisnosti od pomoći trećih lica.

Značajno je napomenuti da kod starih ljudi mnoge bolesti pokazuju sasvim drugačiju simptomatiku i tok nego kod mladih pacijenata. Ova činjenica važna je kako sa stanovišta ljekara, tako i sa stanovišta arhitekata. Da bi mogli razumjeti bolesnike u trećem životnom dobu i da bi bili u stanju da shvate njihova tjelesna ograničenja i mogućnosti, projektanti moraju posjedovati osnovna znanja o gerijatrijskim bolestima i njihovim kliničkim slikama, kao i o uticaju koji one imaju na mobilitet.

2.1.1. Fizička oboljenja

ArteriosklerozaArterioskleroza nastaje usljed različitih uzroka, a rezultira zadebljanjem i gubljenjem elastičnosti zidova arterijskih krvnih sudova. Ona pogađa cijeli organizam i može biti uzrok srčanog infarkta, apopleksije i skleroze arterija ekstremiteta. Faktori rizika ove bolesti su visoke vrijednosti masnoće u krvi, povišeni arterijski krvni pritisak (arterijska hipertonija), diabetes melitus i pretjerano pušenje (permanentno trovanje organizma nikotinom). U odmakloj fazi, arterioskleroza značajno otežava mobilitet.

Arterijska hipertonija (povišeni arterijski krvni pritisak)Na osnovu normativa Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), arterijska hipertonija nastaje kada vrijednost sistolnog krvnog pritiska dostigne ili premaši nivo od 160 mmHg, a dijastolnog nivo od 95 mmHg. Liječnici razlikuju dvije vrste hipertonije. To su primarna ili esencijalna, nastala sama po sebi, i sekundarna, koja se javlja kao posljedica nekih drugih oboljenja. Najčešći uzroci nastanka ove bolesti su arterijska stenoza bubrega, oboljenja bubrežnih kanala, feokromozitom – adrenalinom uzrokovani tumor, hiperaldosteroidizmus – poremećaj u proizvodnji bubrežnog hormona aldosterona, endokrina oboljenja poput Morbus Cushing-a, i sl.

Diabetes mellitusŠećerna bolest javlja se kod starijih pacijenata i posljedica je različitih faktora, od kojih su najčešće zastupljeni pretjerana težina, uz istovremeno smanjenje mišićne mase (debljanje), smanjenje tolerancije šećera u krvi i izmijenjena osjetljivost na insulin.

Hronično povećanje koncentracije šećera u krvi izaziva promjene koje pogađaju cijeli organizam. Napadnuti su srce, krvotok, bubrezi, nervni sistem… U uznapredovaloj fazi, bolest rezultira poteškoćama u hodanju, pojavom otvorenih rana na nogama koje naginju gangreni, a sa amputiranjem kao završnim ishodom, anginom pectoris, slabošću ili prekidima senzibilnosti, itd.

Kod osoba koje boluju od diabetes melitusa postoji latentna opasnost od pada. Stoga im je neophodna pomoć u hodu u vidu štapova, štaka, pa, u teškim slučajevima, i invalidskih kolica.


Cerebralna oboljenjaNajvažnije i najčešće cerebro-vaskularno oboljenje je moždani udar. Defiše se kao iznenadno oštećenje centralnog nervnog sistema, uzrokovano različitim cerebrovaskularnim smetnjama.

Razlikuju se: - progresivni moždani udar - okončani moždani udar - PRIND - Prolonged reversible ischemic neurologic deficit (produženi reverzibilni neurološki hemijski manjak) - TIA - Transitory ischemic attack (tranzitorni hemijski napad).

Moždani udar nastaje usljed akutne zakrčenosti arterija mozga (arteriosklerotično-trombotično zakrčenje, embolija) ili unutarmoždanog krvarenja.

Posljedice moždanog udara su različite, a najčešće se manifestuju kao oduzetost polovine tijela (hemiplegija), smetnje u govoru (afazija), neosjetljivost jedne polovine tijela ili prekidi vida. U velikom broju slučajeva bitno je narušen mobilitet bolesnika, pa su za ispomoć u kretanju najčešće potrebna invalidska kolica.

Morbus ParkinsonMorbus Parkinson je bolest koja napada određene moždane strukture (sivu moždanu masu – substantia nigru) i od njih proizvedene neurotransmitere (u okviru njih dopamin, tj. supstancu za prenos električnih signala kroz mozak) i degeneriše

ih. Za posljedicu ima promjene raznih motoričkih funkcija organizma, kao i promjene u njegovom vegetativnom sistemu.

Bolest nastaje kao primarna ili kao sekundarna, a usljed nekih drugih moždanih oboljenja. Manifestuje se u vidu ukrućenosti i usporenja pokreta, smetnji u držanju, ograničenja sposobnosti pisanja i hodanja, pretjeranog znojenja, naglog pada krvnog pritiska prilikom ustajanja, depresije, itd. Mobilitet bolesnika potrebno je podupirati ortopedskim pomagalima.

OsteoporozaOsteoporozu karakteriše gubitak (smanjenje) koštane mase, što za posljedicu ima povećanje opterećenosti skeleta i, kroz to, povećanje broja fraktura.

Razlikuju se primarna i sekundarna osteoporoza. Primarna osteoporoza ima takođe dva podtipa. Tip I je takozvana postmenopauzalna osteoporoza. Pogađa žene i to u momentu kada im nakon menopauze izostane proizvodnja estrogena. Tip II je manje specifičan i poznat je pod nazivom senilna osteoporoza. Uzrok mu je smanjenje proizvodnje D vitamina i, kroz to, smanjenje apsorpcije kalcijuma u organizmu.

Sekundarna osteoporoza može nastati usljed niza razloga, kao što su nepokretnost, dugo ležanje u krevetu, manjak kalcijuma zbog nekontrolisane dijete ili gladovanja, alkoholizam, bubrežna insuficijencija, pretjerana upotreba lijekova, Morbus Cushing, hiperparatiroidizmus, diabetes, itd.


Osnovna posljedica osteoporoze je veliki broj spontanih lomova kostiju, od kojih su posebno opasni oni u predjelu kičme. Bolesnici uz to pate od jakih bolova izazvanih pritiskom na nerve usljed deformacije kičmenog stuba. Rezultat svega su učestale operacije, imobilizacija ekstremiteta, ograničenje pojedinih pokreta, smanjenje opšte mobilnosti, bespomoćnost, zavisnost od trećih lica, ali i redovna upotreba različitih ortopedskih pomagala za kretanje.

2.1.2. Psihička oboljenja

Psihogerijatrija je dio psihijtarije koji se bavi psihološkim aspektima starosti, s jedne, odnosno psihijatrijskim oboljenjima u starosti, s druge strane.

Različite psihijatrijske smetnje u ponašanju najčešća su oboljenja u trećem životnom dobu. U njih spadaju Demencovo oboljenje u različitim formama, delirijum i depresija.

Problem sa kojim se liječnici često susreću je odvajanje psihijatrijskih smetnji od internističkih oboljenja, koji se u svojoj početnoj fazi mogu slično manifestovati. Teško je, naime, razlučiti da li su određene smetnje uzrokovane stvarnom psihijatrijskom bolešću ili su simptom internističkog ili neurološkog oboljenja, ili pak sporednog djelovanja konzumiranja lijekova.

2.2. Funkcionalna oštećenja organizma

Funkcionalna oštećenja organizma mogu zahvatiti različite organe, mogu to učiniti na različite načine i iz različitih uzroka. Najčešća su:

Oštećenja vida

Oštećenja vida mogu se javiti kao urođena (npr. daltonizam) ili kao vremenom stečena.

Potrebno je praviti razliku između slabovidećih (npr. u raznim fazama bolesti Retinitis Pigmentosa – slika br. 2.1) i potpuno slijepih lica.

Slika br. 2.1. Različite faze bolesti Retinitis Pigmentosa.


Kongres oftamologa SFR Jugoslavije dao je 1971. godine definiciju sljepoće koja glasi: “Slijepim se smatra lice koje na boljem oku s korekcijom ima oštrinu vida manju od 10% (0,10) i lice sa centralnim vidom na boljem oku s korekcijom od 25% (0,25), ali vidno polje suženo na 20 stepeni i manje”.2

Slabovideća lica u prostoru se orijentišu ostatkom vida, sluhom i opipom, a slijepa samo sluhom i opipom.

Prilikom projektovanja prostora ili predmeta namijenjenih osobama sa oštećenjima vida, od velike važnosti je da se koriste kontrastne boje, divergentno osvjetljenje i različito strukturirani materijali.

Potpuno slijepim osobama od velike pomoći su smisleno oblikovani upotrebni predmeti (lomovi rukohvata na stepenicama, brajeva azbuka na tasterima lifta, telefona, na pločicama na vratima, i sl.), različito struktuiranje materijala, kao i davanje zvučnih signala u pojedinim situacijama.

Oštećenja sluha

I oštećenja sluha mogu se javiti kao urođena ili kao vremenom stečena.

Urođeno oštećenje sluha (potpuna gluvoća) za posljedicu ima poteškoće u govoru, koje se naknadnim vježbama mogu značajno umanjiti. S druge strane, lica sa urođenim oštećenjem sluha imaju neobično dobro razvijen vid.

Uzroci stečenog oštećenja sluha mogu biti dugotrajna izloženost intenzivnoj buci, razna oboljenja, udesi (padovi, saobraćajne nesreće, i sl.) ili starost. Stečenu slabost sluha često prati slabljenje vida, a ona može biti i uzrok preglasnog govora.

Potrebno je praviti razliku između nagluvih i potpuno gluvih lica.Nagluva lica u prostoru se orijentišu vidom i ostatkom sluha, a gluva samo vidom.

Da bi se kod nagluvih lica mogao optimalno iskoristiti ostatak sluha, prostorije u kojima se ona kreću i borave moraju imati dobre akustičke osobine. U tim prostorijama ne bi smjelo dolaziti do pojava jeke ili eha, frekventni opseg trebalo bi da je iznad 500 Hz, a nivo buke ispod 45 dB, i ne bi smjelo biti ometajućih (parazitskih) zvukova. Zbog svega navedenog, trebalo bi ih dobro zvučno izolovati u odnosu na vanjski prostor.

Prostorije u kojima borave gluva lica, zbog povećanja mogućnosti čitanja sa usana, trebalo bi i dobro osvijetliti. Ovim licima su i razne vrste svjetlosnih signala (npr. za zvono na vratima, za telefon, za satni mehanizam na električnom šporetu, i sl.) od velike pomoći.

Oštećenje organa za miris

Stari ljudi mogu trpiti i od oštećenja organa za miris. Ova bolest javlja se kao posljedica neurodegenerativnih promjena u organizmu, npr. Alzheimerove bolesti, a manifestuje se promjenama nervnih završetaka u bulbus olfactioriusu.


Posljedica je neraspoznavanje mirisa, što može biti i opasno kada su u pitanju ugljen-dioksid ili plin za kuvanje. Neraspoznavanje mirisa može voditi slabljenju održavanja lične higijene.

2.3. Teška funkcionalna oštećenja organizma

Teška funkcionalna oštećenja ljudskog organizma mogu biti urođena i stečena. Ova druga, ukoliko nisu posljedica akcidentnih situacija (nesreće na poslu ili u saobraćaju, ranjavanja u ratu…) redovno su povezana sa teškim oboljenjima koja pogađaju organizam. Bolesti koje teško degenerišu tijelo su:

2.3.1. Dismelija

Dismelija je urođena degeneracija tijela. Manifestuje se potpunim ili djelimičnim izostankom formiranja pojedinih ekstremiteta. Posljedica je konzumiranja neodgovarajućih medikamenata u periodu trudnoće.Javlja se kao: - amelija: ruke i noge su djelimično razvijene ili nedostaju u potpunosti; - ektomelija: nedostaju samo ruke ili samo noge. Češći je prvi slučaj; - fokomelija: šake ili/i stopala su vezani direktno za ramena, odnosno kukove, a bez formiranja ruku, odnosno nogu.

Osobe pogođene dismelijom u stanju su da ostvare zadivljujuću samostalnost kroz nevjerovatno vješto korištenje onih dijelova tijela

koji su im preostali. Česti su slučajevi vještog pisanja ili slikanja ustima ili nogama. Poznati su i slučajevi domaćica koje su u stanju da sve kućne poslove obavljaju nogama. One su, pri tom, razvile pokretljivost nogu i nožnih prstiju do granica nezamislivih normalnim ljudima. Ovakve osobe odbijaju upotrebu ortopedskih pomagala, s obzirom da su bez njih okretniji i brži. Ipak, veliki broj lica pogođenih različitim vrstama dismelije nisu u mogućnosti da se o sebi brinu samostalno. Stoga su im neophodna različita ortopedska pomagala, ali vrlo često nisu u stanju ni njih da koriste bez pomoći trećih lica.

Ukoliko projektuju za osobu pogođenu dismelijom, arhitekti se moraju upoznati sa njenim mogućnostima, da bi joj podesili udaljenosti za dohvatanje i visine pojedinih arhitektonskih elemenata i namještaja.

2.3.2. Infantilna cerebralna pareza

Infantilna cerebralna pareza zajednički je naziv za različita oštećenja mozga nastala u fetalnom periodu, tokom porođaja ili u ranoj mladosti bolesnika. Može biti uzrokovana virusnom infekcijom majke u vrijeme trudnoće, nedostatkom kiseonika (vazduha) tokom ili neposredno nakon porođaja ili infekcijom mozga. Razlikuju se:

Atetoidna cerebralna parezaOgleda se u nekontrolisanim kretnjama, grimasama lica i plaženjima jezika.


Ataksična cerebralna parezaOgleda se u gubitku ravnoteže. Zbog sekundarnih posljedica (nekontrolisanih padova) može biti vrlo opasna. Bolesnici zahtijevaju nadzor i ispomoć trećih lica.

Spastična cerebralna parezaOgleda se u zategnutosti i očvršćavanju mišića. Često se noge u koljenima ne mogu uopšte saviti. Mišići nogu mogu toliko očvrsnuti (izgubiti elastičnost, ukočiti se) da oboljela osoba nije u stanju da savije stopala u skočnim zglobovima, pa pod može dodirivati samo vrhovima nožnih prstiju.

Budući da osobe oboljele od različitih vidova infantilne cerebralne pareze imaju ograničenu pokretljivost ekstremiteta, koja se kreće u dijapazonu od otežanog hvatanja do potpune oduzetosti, potrebno je da arhitekti, projektujući za ove ljude, primjenjuju odgovarajuće propise. Nijemci preporučuju kod lakših bolesnika primjenu normativa DIN 18025 Teil 2, a kod težih normativa DIN 18025 Teil 1.

DiplegijaDiplegija je bolest kod koje dolazi do kočenja ekstremiteta, pri čemu su ruke manje pogođene od nogu. Karakteristični su nagnutost stopala i obim glave veći od 46 cm. Duhovne sposobnosti nisu ili su vrlo malo umanjene.

ParaplegijaPogađa isključivo noge i manifestuje se njihovom oduzetošću. Pokretljivost gornjeg dijela tijela i ruku nije narušena.

TriplegijaPogađa obje ruke i obje noge i manifestuje se kroz značajno smanjenje njihove pokretljivosti. Umanjena je mogućnost kontrole glave i gornjeg dijela tijela (torza).

TetraplegijaPogađa sve ekstremitete u približnoj mjeri i manifestuje se njihovom teškom ukočenošću. Često su reducirane i duhovne sposobnosti.

HemiplegijaPogađa lijevu ili desnu stranu tijela i manifestuje se njenom oduzetošću.

2.3.3. Multipla skleroza Uzroci multiple skleroze su upalni procesi na centralnom nervnom sistemu: mozgu i kičmi. Bolest je hronična i ima progresivan karakter. Često je praćena smetnjama vida, nesigurnošću u hodu i hvatanju i pomanjkanju kontrole nad crijevima i plućima. Ograničenja pokreta zavise od faze u kojoj se bolest nalazi, a kreću se od problema sa hvatanjem, do potpune oduzetosti.

U prvoj fazi bolesti neophodna je ispomoć u hodu u vidu štapova i štaka. U njenoj središnjoj fazi moguće je koristiti električna invalidska kolica. U kasnom stadijumu, s obzirom na potpunu nepokretnost, potrebno je koristiti obična invalidska kolica i stalnu pomoć trećih lica.


2.3.4. Mišićna distrofija

Mišićna distrofija je genetičko degenerativno oboljenje mišićne muskulature, koje rezultira njenim razaranjem. Bolest je hronična i ima progresivan karakter. Napada djecu i odrasle, kod kojih ima sporiji tok.

Posljedice bolesti su ograničenje mogućnosti hvatanja i ograničenje mobilnosti, koje ide do potpune nepokretnosti. Bolesnicima su potrebna različita invalidska pomagala, u posljednjem stadijumu bolesti najbolje električna invalidska kolica.

2.3.5. Poliomelitis

Poliomelitis je virusno oboljenje koje napada i razara nervne ćelije kičme. Posljedice trpe mišićne zone nogu, torza ili ramena, pri čemu pojedine mišićne grupe mogu svoju funkciju i zadržati. Ogleda se u poteškoćama u kretanju, koje mogu biti takvog nivoa da zahtijevaju upotrebu električnih invalidskih kolica.

2.3.6. Reuma

Reuma je zajednički naziv za niz hroničnih upalnih oboljenja određenih dijelova organizma. Razlikuju se:

ArtrozaArtroza izaziva promjene na zglobovima. Nastaje usljed njihovog pretjeranog opterećenja ili starosti. Ogleda se u oštećenju glatke

površine zgloba, koja postaje hrapava, uzrokuje povećano trenje i prilikom kretanja izaziva bolove.

ArtritisUpala unutrašnje površine zgloba naziva se artritisom i vodi njenom bolnom zadebljavanju i okoštavanju.

Reumatska groznicaReumatska groznica je upala zglobova koja nastaje najčešće kod djece i omladine kroz infekciju streptokokama. Napada i srce, posebno srčane zaliske.

Behtereva bolestBehtereva bolest je hronična upala pršljenova kičmenog stuba, koja vodi gubitku elastičnosti kičmene moždine. Napada uglavnom muškarce. U njenom posljednjem stadijumu, bolesnici se mogu kretati još samo duboko previjeni u struku.

Reuma mekih tkivaUpale i degenerativne promjene mišića nazivaju se reumom mekih tkiva. Bolest je hronična i ima progresivan karakter.

Slike bolesti, u zavisnosti od toga koji dijelovi tijela su zahvaćeni, mogu biti veoma različite. Posljedice se mogu grupisati na one vezane za: - sposobnost hvatanja rukama - pokretljivost gornjeg dijela tijela i ruku - mogućnost pokretanja nogu u zavisnosti od kičmene moždine.


Kod ove bolesti, projektanti moraju imati u vidu njen progresivni karakter i činjenicu da redovno vodi teškim oštećenjima nogu, gornjeg dijela tijela, ruku i šaka, kao i da će oboljeli na kraju morati koristiti invalidska kolica.

2.3.7. Spina bifida

Spina bifida je urođeno oboljenje kod koga je dio kičme izvan funkcije, što dovodi do prekida provodljivosti nerava kičmene moždine. Rezultira ograničenjima pokreta nogu i ruku, ponekada u tolikoj mjeri da se mora predvidjeti upotreba običnih ili čak i električnih invalidskih kolica.

2.3.8. Lomovi kičme sa oštećenjima kičmene moždine

Lomovi kičme redovno izazivaju oštećenja kičmene moždine. Zbog toga su izuzetno opasni i najčešće ostavljaju trajne posljedice po mobilitet. Kakve posljedice će lom imati i koji dio tijela će one zahvatiti zavisi od toga na kom dijelu kičme je došlo do povrede i kakav joj je karakter. U tom smislu razlikuju se:

Lom u predjelu vratnih pršljenova C1 – C3Bolesnik je potpuno nepokretan. Disanje mu mora biti podržavano aparatima za vještačko disanje. U svemu zavisi od njege druguh lica. Njegov mobilitet može biti ostvaren samo specijalnim električnim kolicima.

Lom u predjelu vratnih pršljenova C4 – C5U većini slučajeva bolesnik je potpuno nepokretan. U pojedinim slučajevima postoji djelimična mogućnost hvatanja šakama. U svemu zavisi od njege drugih lica. Njegov mobilitet može biti ostvaren samo specijalnim električnim kolicima.

Lom u predjelu vratnih pršljenova C6 – C7Donji dio tijela bolesnika potpuno je oduzet. Može doći i do ograničenja u pokretima gornjeg dijela tijela i ruku. Oduzetost je srednjeg, do teškog stepena. Pomoć u njezi je neophodna. Samostalno kretanje može se ostvariti električnim invalidskim kolicima.

Lom u predjelu vratnih pršljenova C8 – T1Donji dio tijela bolesnika potpuno je oduzet. Mogućnost samostalnog kretanja može biti ostvarena specijalnim aparatima na gornjim dijelovima nogu i štakama. U pojedinim slučajevima može doći i do ograničenja mogućnosti hvatanja šakama. Tada samostalno kretanje mogu omogućiti jedino električna invalidska kolica.

Lom u predjelu leđnih pršljenova T2 – T5Donji dio tijela bolesnika potpuno je oduzet. Kako je mogućnost hvatanja šakama u većini slučajeva zadržana, samostalno kretanje mogu omogućiti invalidska kolica.

Lom u predjelu leđnih pršljenova T6 – T10Donji dio tijela bolesnika potpuno je oduzet. Mogućnost samostalnog kretanja može biti ostvarena specijalnim aparatima na gornjim dijelovima nogu ili aparatima za oslanjanje.


Lom u predjelu leđnih pršljenova T11 – L3Mogućnost samostalnog kretanja može biti ostvarena specijalnim aparatima na gornjim dijelovima obje noge i štakama, pri čemu se radi o hodu oslanjanjem na četiri tačke.

Lom u predjelu leđnih pršljenova L4 – S2Moguć je hod uz ispomoć.

Kao što se iz pregleda navedenih bolesti vidi, uzroci trajnog umanjenja tjelesnih sposobnosti kod ljudi su mnogobrojni. Čak i kada je riječ o samo jednom od tih uzroka, on može biti posljedica različitih prethodnih zbivanja.

Za arhitekte, za razliku od liječnika, psihologa, sociologa i ljudi drugih zanimanja koji učestvuju u rehabilitaciji osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, nije bitno da li je umanjenje tjelesne sposobnosti privremenog ili trajnog karaktera, niti šta mu je uzrok. Za njih je od primarne važnosti stepen tjelesne nesposobnosti takvih lica. U tom smislu, najzanimljivija im je najugroženija kategorija, u koju spadaju osobe koje nisu u stanju da se kreću bez raznih ortopedskih pomagala, u prvom redu, bez invalidskih kolica. To je zato što, sa arhitektonskog stanovišta posmatrano, riješiti probleme vezane za kretanje i komuniciranje osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti koje koriste invalidska kolica, zapravo znači riješiti te probleme za sve kategorije osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, osim za apsolutno nepokretne.

Iz gore navedenog razloga, ova knjiga će se najvećim dijelom baviti upravo problemima osoba vezanih za invalidska kolica. U onim slučajevima u kojima je to interesantno, biće pomenuti i primjeri vezani za druge kategorije osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, u prvom redu, za one koje koriste štake i slična ortopedska pomagala.____________________

1. Marx, Lothar: Barrierefreies Planen und Bauen für Senioren und behinderte Menschen,

Stuttgart/Zürich, Karl Krämer Verlag Stuttgart + Zürich, 1994, str. 12.

2. Lukić, mr Ana: Oštećenje vida kao barijera u socijalnoj rehabilitaciji i integraciji u društvu,

u zborniku radova: Invalidi i društvo sa jugoslovenskog savjetovanja: Socijalni aspekti

rehabilitacije i integracije invalida u društvu, Beograd, Institut za socijalnu politiku, 1984,

str. 78.


3. Brojnost osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti

Zbog nepostojanja bilo kakve evidencije za najveći broj kategorija hendikepiranih lica, ukupan broj osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti u Bosni i Hercegovini ne može se tačno odrediti. Moguće je samo utvrditi brojnost pojedinih kategorija, kao što su kategorije trudnica, majki sa malom djecom, male djece, starih osoba i sličnih, za koje nadležni zavodi vrše prebrojavanja u okviru opštih statističkih analiza društva, odnosno populacije. Brojnost drugih kategorija osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, neobuhvaćenih opštim statističkim posmatranjima, ostaje predmet nagađanja i spekulacije. Ipak, da bi se za našu zemlju mogle izvršiti bilo kakve analize, tamo gdje je to bilo potrebno, korišteni su odgovarajući podaci za svijet.

Dobijeni broj, iako orijentacione prirode, je odgovarajući pokazatelj, na osnovu koga se može utvrditi da li je sa ekonomskog stanovišta opravdano ulaganje sredstava u odstranjivanje arhitektonskih barijera za osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti ili ne. Sa moralnog i sociološkog aspekta posmatrano, ovo pitanje, na gornji način intonirano, uopšte ne bi smjelo biti postavljano.

3.1. Brojnost osoba umanjenih tjelesnihsposobnosti u svijetu

Smatra se, na osnovu istraživanja Ujedinjenih nacija i procjena specijalizovanih agencija i međunarodnih organizacija, da je krajem

sedamdesetih godina u svijetu bilo oko 450 miliona ljudi sa trajno umanjenim tjelesnim sposobnostima.1 U tom momentu, to je iznosilo oko 10% ukupnog broja svjetskog stanovništva. Iz istih izvora dolaze i uvjeravanja da se ovaj procenat ne smanjuje. Naprotiv, tvrdi se da se on povećava i to prvenstveno zahvaljujući napretku savremene medicine, čiji su spektakularni rezultati omogućili da veliki broj ljudi doživi duboku starost, i da takođe veliki broj preživi teška, do prije koju deceniju najčešće smrtonosna tjelesna oštećenja, ali sa smanjenom tjelesnom sposobnošću kao posljedicom.

Ako se broju osoba trajno umanjenih tjelesnih sposobnosti doda i broj članova njihovih porodica, kao i broj onih koji su direktno uključeni u pružanje pomoći ovim licima, tada se dolazi do brojke od oko 1,2 milijarde ljudi koji su, što neposredno, što posredno uključeni u ovaj problem, što je cijelih 25% svjetskog stanovništva.

Detaljnijom analizom broja osoba sa trajno umanjenim tjelesnim sposobnostima dolazi se do sljedećih činjenica:• od 450 miliona ljudi sa trajno umanjenim tjelesnim sposobnostima, u zemljama u razvoju žive četiri petine. Od njih manje od 1% prima stručnu pomoć;• gotovo jedna trećina od ukupnog broja osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, tačnije njih 146 miliona, su djeca mlađa od 15 godina;• broj slijepih i lica sa teškim oštećenjima vida u svijetu se procjenjuje na oko 142 miliona;• broj gluvih i nagluvih lica u svijetu se procjenjuje na oko 70 miliona;


• u svijetu se u toku jedne godine u saobraćajnim nesrećama teško povrijedi oko 3 miliona lica, od kojih kod polovine ostanu trajne posljedice, koje su kasnije uzrok nedovoljne tjelesne sposobnosti. Smatra se da se ukupan broj ljudi sa trajnim tjelesnim oštećenjima, koja su posljedica saobraćajnih nesreća, do danas u svijetu popeo na oko 30 miliona;• godišnje se u svijetu na radnom mjestu teško povrijedi oko 1,5 miliona ljudi, od kojih kasnije polovina ima umanjenu tjelesnu sposobnost kao trajnu posljedicu. Procjenjuje se da je ukupan broj invalida rada danas u svijetu dostigao cifru od oko 15 miliona;• isto tako, u svijetu se godišnje u raznim nesrećama u vlastitim domovima ozbiljnije povrijedi oko 20 miliona ljudi, od kojih 100 hiljada ostane sa trajnim posljedicama. Pretpostavlja se da ukupan broj lica, kod kojih je umanjenje tjelesnih sposobnosti izazvano povredama u vlastitim domovima, danas u svijetu iznosi oko 2 miliona;• 1977. godine u svijetu je bilo 5,7% ili oko 275 miliona ljudi starijih od 65 godina;• u svijetu živi i 3 miliona ljudi koji su dio tjelesnih sposobnosti izgubili u prirodnim katastrofama i na sportskom polju;• koliki je broj onih koji su u ratu trajno izgubili dio svojih tjelesnih sposobnosti nije moguće ni približno procijeniti.

Ove cifre i procenti nisu konačni, s obzirom da u njih nisu uvrštene osobe čije je smanjenje tjelesnih sposobnosti privremenog karaktera, a kojih je takođe veoma mnogo.

Sam pojam osobe privremeno umanjenih tjelesnih sposobnosti, kao

i posljedice koje iz tako formulisanog pojma proizilaze, zaslužuju poseban osvrt. Zbog toga što se u njemu javlja pridjev privremeno, osobama na koje se taj pojam odnosi, posvećuje se vrlo malo pažnje, iako su njihovi problemi, u periodu dok traje njihova privremena tjelesna umanjena sposobnost, identični problemima koje imaju osobe trajno umanjenih tjelesnih sposobnosti. Zato je o njima potrebno brinuti isto koliko i o ovim drugim. Privremeno nemoćne osobe egzistiraju, dakle, sa medicinskog, psihološkog i sociološkog stanovišta, dok sa arhitektonskog nema bitne razlike između njih i trajno nemoćnih osoba. Stoga su putevi prevazilaženja problema u vezi sa arhitektonskim barijerama za obje ove kategorije ljudi umanjenih tjelesnih sposobnosti jednaki.

Broj lica sa privremeno umanjenim tjelesnim sposobnostima takođe je veoma teško odrediti.

Ako se sprovede analiza slična onoj za lica sa trajno umanjenim tjelesnim sposobnostima, može se doći do sljedećih činjenica:

• broj trudnica od trećeg mjeseca trudnoće pa dalje u svijetu je krajem sedamdesetih godina u svakom momentu iznosio oko 70 miliona;• broj žena sa malom djecom koja zahtijevaju nošenje ili voženje u dječijim kolicima u svakom momentu u svijetu je bio i jeste bar četvorostruko veći;• broj veoma male djece, koja su zbog svog uzrasta nesigurna u hodu ili imaju poteškoća prilikom penjanja ili silaženja niz stepenice, krajem sedamdesetih godina u svijetu je iznosio oko 140 miliona;


• broj ljudi koji imaju privremeno umanjene tjelesne sposobnosti zbog fizičkih oštećenja tijela teško je ustanoviti, ali iz podataka koji su korišteni za osobe koje su iz istih razloga ostale sa trajnim tjelesnim oštećenjima, vidljivo je da se u svijetu svake godine teško povrijedi, a bez kasnijih posljedica po tjelesnu sposobnost, 1,5 miliona ljudi u saobraćajnim nesrećama, 750 hiljada ljudi na radnim mjestima, oko 20 miliona ljudi u vlastitim domovima, i nepoznat, ali sigurno veliki broj ljudi u prirodnim katastrofama, na sportskim terenima i u ratovima;• broj onih koji se na iste načine samo lakše povrijede, a čija je tjelesna sposobnost do ozdravljenja, ali u bitno kraćem vremenskom intervalu, takođe umanjena, sigurno je mnogostruko veći.

3.2. Brojnost osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti u Bosni i Hercegovini

U Bosni i Hercegovini, situacija u vezi sa brojnošću osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti nije ništa bolja od one u svijetu. Naprotiv, na osnovu mišljenja kompetentnih stručnjaka, koje se zasniva na činjenicama da je medicinsko tretiranje i društvena rehabilitacija ljudi umanjenih tjelesnih sposobnosti u našoj zemlji bitno ispod svjetskih standarda, kao i da je tek završen jedan strahotan rat, može se tvrditi da je ona znatno nepovoljnija.

Analizu dodatno otežava i činjenica da je broj stanovnika u našoj zemlji u ovom momentu nepoznat. Ako se prihvati pretpostavka da on trenutno (početkom 1998. godine) iznosi negdje oko 2,9 miliona2, i ako se i za našu zemlju naprave analize po onim tačkama

i načelima po kojima i za svijet kao cjelinu, može se doći do sljedećih podataka:

• ukupan broj lica čija je tjelesnih sposobnost trajno umanjena, u našoj zemlji nije ni približno poznat. Ako se kao mjerodavan prihvati procenat od 10%, što je u našem slučaju optimističko gledanje na problem, onda je krajem 1997. godine kod nas bilo oko 290 hiljada takvih lica;• koliki dio u tom broju, procentualno i u apsolutnom iznosu, čine djeca mlađa od 15 godina ne može se čak ni pretpostaviti;• broj slijepih lica i lica sa teškim oštećenjima vida u našoj zemlji procjenjuje se na oko 29 hiljada;• gluvih lica je u našoj zemlji između 6,5 i 8 hiljada, a smatra se da nagluvih ima bar deset puta više;• u Bosni i Hercegovini, 1978. godine, u saobraćajnim nesrećama bilo je povrijeđeno oko 13,5 hiljada lica. Ako se, zbog nepostojanja odgovarajućih podataka, za našu zemlju prihvati procenat koji specijalizovane agencije i međunarodne organizacije navode u istim slučajevima za svijet, onda proizilazi da od tog ukupnog broja, oko 6 hiljada lica godišnje ostane sa posljedicama, koje su uzrok kasnijeg umanjenja tjelesnih sposobnosti. Ukupan broj lica, koja imaju umanjene tjelesne sposobnosti zbog učešća u saobraćajnim nesrećama, takođe je nepoznat, a pogrešno bi ga bilo pretpostaviti jednostavnim povlačenjem paralele sa odgovarajućim podatkom za svijet, i to zato što tempo motorizacije u našoj zemlji nije bio kao u razvijenim zemljama svijeta. Ipak, ako se na odgovarajući način i taj faktor uzme u obzir, tada se ukupan broj takvih lica u Bosni i Hercegivini može procijeniti na oko 48 do 50 hiljada;


• godine 1978, u SFR Jugoslaviji bilo je 265 hiljada povreda na radu, od toga oko 55 hiljada u Bosni i Hercegovini. Koliko je od tog broja bilo teških povreda nije poznato, ali praveći paralelu sa istom vrstom podataka koji su poznati za svijet, moguće je izvršiti procjenu za našu zemlju na oko 3 hiljade, od čega su polovina ili 1,5 hiljada povrede takve prirode da su kasnije bile uzrok trajnog umanjenja tjelesnih sposobnosti;• u Bosni i Hercegovini, takođe se ne vodi posebna evidencija o tome koliko se lica tokom godine teško povrijedi u vlastitim domovima. Ponovno povlačeći paralelu sa odgovarajućim svjetskim podacima, može se reći da takvih slučajeva bude oko 21 hiljadu, odnosno da trajne posljedice po tjelesnu sposobnost ostanu bar kod 100 osoba. Ukupan broj ljudi koji su samo na ovaj način izgubili potpunu tjelesnu sposobnost u našoj zemlji, kreće se oko 3000 hiljade, a pretpostavlja se da bi on mogao biti i desetostruko veći;• godine 1977, u SFR Jugoslaviji bilo je 8,6% ili oko 1,07 miliona ljudi starijih od 65 godina, od toga u Bosni i Hercegovini oko 200 hiljada.

Sličnom analizom za lica sa privremeno umanjenim tjelesnim sposobnostima za našu zemlju mogu se dobiti sljedeći podaci:

• broj trudnica od trećeg mjeseca trudnoće, pa dalje, krajem sedamdesetih godina u svakom momentu iznosio je između 39 i 41 hiljade;• broj žena sa malom djecom koja zahtijevaju nošenje ili voženje u dječijim kolicima, u istom periodu iznosio je u svakom momentu između 155 i 165 hiljada;

• broj veoma male djece, koja su zbog svog uzrasta nesigurna u hodu ili imaju poteškoća prilikom penjanja ili silaženja niz stepenice, u svakom momentu krajem sedamdesetih godina u našoj zemlji iznosio je oko 80 hiljada;• broj ljudi koji privremeno umanjenje tjelesnih sposobnosti imaju zbog fizičkih oštećenja tijela zadobijenih u saobraćajnim nesrećama, na radnom mjestu i u vlastitim domovima nije poznat, ali pretpostavlja se da bi mogao iznositi oko 29 do 31 hiljade.

Sa arhitektonskog stanovišta, najinteresantnija grupa osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti je ona čiji se pripadnici ne mogu kretati bez pomoći invalidskih kolica. Neophodno je zaustaviti se kod ove skupine, zbog toga što su njeni problemi mobiliteta najteže rješivi, i što riješiti te probleme za nju, znači riješiti ih i za sve ostale grupe lica umanjenih tjelesnih sposobnosti. U ovu grupu spadaju određene grupe amputiranih lica, osobe sa određenim urođenim fizičkim i psihičkim tjelesnim anomalijama, paraplegičari, uključujući i tetraplegičare, distrofičari, osobe sa određenim mišićnim i živčano-mišićnim oboljenjima, osobe sa bolestima lokomotornog aparata, cerebralno paralizovani i drugi. Nažalost, ni za jednu od ovih grupa ne postoje na nivou Bosne i Hercegovine egzaktni podaci o brojnosti, tako da se ne može ustanoviti tačan broj oboljelih, ni po pojedinačnim grupama, a ni ukupno.

Dakle, broj lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima i u svijetu i u nas izuzetno je veliki. Ljudi sa trajno umanjenim tjelesnim sposobnostima u svijetu, a i u našoj zemlji situacija je slična, ima oko 10%. Licâ sa privremeno umanjenim tjelesnim sposobnostima


u svakom momentu ima oko 11%. Ako se osobama sa trajno i privremeno umanjenim tjelesnim sposobnostima pribroje članovi njihovih porodica, kao i oni koji o njima vode brigu ili sa njima sarađuju, tada se procenat ljudi koji imaju bilo kakvu vezu sa tjelesnom nesposobnošću penje na 25% za osobe sa trajnom i 26% za osobe sa privremenom tjelesnom nesposobnošću, što ukupno čini frapantnih 51% od ukupnog broja stanovništva.3

Ovi procenti ubjedljivo govore u prilog tome da naše društvo mora posvetiti mnogo više pažnje, nego što je to do sada činilo, osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti, kao i problemima sa kojima se te osobe u svakodnevnom životu susreću, počev od ljudskih predrasuda, pa do arhitektonskih barijera.

3.3. DODATAK: Trenutna situacija u Crnoj Gori vezano za osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima

U Crnoj Gori još uvijek ne postoji pravni sistem koji posebno reguliše prava osoba sa invaliditetom - OSI. Takođe nije došlo do implementacije pravnih standarda Evropske unije vezanih za ovu problematiku u postojeće zakonodavstvo, tako da su osnovna ljudska prava OSI ugrožena i krše se. Populacija OSI koja čini 10% stanovništva ili preko 65 000 građana Crne Gore (prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije). Kao takva predstavlja krajnje marginalizovanu grupu kojoj je potrebna posebna afirmativna akcija da bi se njihov položaj poboljšao. Čak i zakonska rješenja koja postoje već duži niz godina ne sprovode se u praksi. Takva

situacija je sa Zakonom o planiranju i uređenju prostora i Zakonom o izgradnji objekata.

Zakon o planiranju i uređenju prostora je donijet 1995. godine („Sl. list RCG“ 16/95), a Zakon o izgradnji objekata 2000. godine („Sl. list RCG“ 55/00). Oba zakona jasno obavezuju investitore i nadležno ministarstvo da prilaze objektima i same objekte moraju prilagoditi standardima koji važe u EU. Nažalost, u praksi je sasvim druga slika. Obaveze se ne poštuju i niko ne snosi odgovornost i posljedice svojim nečinjenjem, iako su kaznene odredbe jasno predviđene pomenutim zakonima. Trenutno stanje u Crnoj Gori, kada su upitanju javni objekti, izuzetno je loše. Bukvalno, ne postoji javna ustanova koja je u potpunosti prilagođna potrebama OSI, a veoma mali broj je djelimično prilagođen potrebama OSI.

Tokom posljednjih deset godina, od osnivanja Udruženja paraplegičara Crne Gore (UPCG), stanje se polako mijenja na bolje. To je posebno vidljivo posljednje dvije do tri godine. Najviše je urađeno na zakošivanju trotoara i prilaza i ulaza u školskim ustanovama na teritoriji opština Podgorica, Tivat i Budva. Problem neprilagođenosti fizičke sredine i javnih objekata je ključni problem za OSI, jer im onemogućava kretanje, a samim tim i njihovo uključenje u društvene tokove. Ovo se posebno ogleda na nemogućnost školovanja, zapošljavanja, ostvarivanja zdravstvene zaštite, zadovoljavanja svakodnevnih potreba i vođenja društvenog života. Rješavanje ovog problema podrazumijeva stvaranje osnove za rješavanje svih ostalih problema koji treba da dovedu do popravljanja ukupnog položaja OSI u Crnoj Gori. Stoga je, u


cilju definisanja okvira za cjelovit pristup rješavanju pitanja položaja OSI, neophodno mobilisati sve resurse u RCG, kao što je urađeno u zemljama bivše Jugoslavije. Na taj način bi se omogućila puna afirmacija ljudskih prava, poboljšao i unaprijedio položaj OSI u svim segmentima života. Da bi se stekla osnova za rješavanje pomenutog problema, neophodno je što prije uraditi nacionalnu strategiju za popravljanje položaja OSI u Crnoj Gori koja bi omogućila donošenje novih zakonskih propisa, i unaprijedila saradnju i koordinaciju među resornim ministarstvima koja kreiraju politiku koja se tiče prava i interesa i autentičnih organizacija OSI.

Pored strategije, hitno je potrebno donijeti sljedeće zakone: Zakon o radnom osposobljavanju i zapošljavanju lica sa invaliditetom; Zakon o socijalnoj zaštiti osoba sa invaliditetom; Zakon protiv diskriminacije osoba sa invaliditetom, koji bi podrazumijevao formiranje ombudsmana za zaštitu prava i interesa ove populacije; Zakon o saobraćaju, po ugledu na EU, koji bi u potpunosti regulisao problematiku vezanu za prevoz OSI; i još niz zakona vezanih za zaštitu prava i interesa i popravljanje položaja OSI, takođe po ugledu na EU čiji član Crna Gora želi da bude.

Zvanični podaci vezano za zapošljavanje OSI u Crnoj Gori

Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, trenutno se nalazi 2.699 lica sa invaliditetom (invalidi rada II i III kategorije invalidnosti - 2.158 i kategorisana omladina 541), što predstavlja oko 2,5 % od ukupnog broja nezaposlenih sa evidencije Zavoda. Ovo ni izbliza nije pravi broj OSI koji su radno sposobni i imaju želju

za zaposlenjem. Pravi podaci nam nijesu dostupni jer veliki broj OSI koji su čekali posao na biroima i po dvadeset i više godina, to svoje pravo nikad nisu ostvarili. Shodno tome, izgubili su povjerenje u biroe za zapošljavanje i zbog toga se ne prijavljuju na njihovu evidenciju. Sve pomenuto proističe iz nebrige nadležnih državnih institucija da pruže svima jednake mogućnosti u sferi zapošljavanja i ova populacija otpočne sa ostvarivanjem osnovnog ljudskog prava, a to je pravo na rad i zapošljavanje.

Osim deklarativnog zalaganja nadležnih institucija, na ovom polju je veoma malo urađeno. Tako da Nacrt zakona o radnom osposobljavanju i zapošljavnju lica sa invaliditetom, koji već tri godine čeka na skupštinsko usvajanje, do dana današnjeg nije došao na red. Treba pomenuti da je taj Nacrt trebalo da ide na Skupštinu u drugom kvartalu 2005. godine, pa je prolongiran od strane Vlade za prvi kvartal 2006. Sada je u programu Vlade za prvi kvartal 2007. godine. Kakvi su sada izgledi, pitanje je da li će biti donijet do kraja godine. Ovaj zakon je od fundamentalnog značaja za OSI i trebalo je, kao takav, prioritetno ići na Skupštinu, jer bi trebalo da otpočne rješavanje i riješi problem za više od 10% populacije, odnosno preko 65 000 građana Crne Gore. Sve ovo govori o nepostojanju želje nadležnih državnih institucija da ispune svoje obaveze prema OSI.

Što se tiče školovanja, stanje je kudikamo bolje, jer Ministarstvo prosvjete i nauke ovom problemu posvećuje mnogo više pažnje. Tako da je 2004. godine („Sl. list RCG“ 80/04) donijet Zakon o školovanju djece sa posebnim potrebama, kojim je stvoren osnov


za školovanje djece i omladine sa invaliditetom. Iako polako, na ovom polju se primjećuju promjene. Posebno je bitno istaći dobru saradnju Ministarstva i UPCG. Ta saradnja je rezultirala prilagođavanjem određenog broja objekata osnovnih, srednjih i visokoškolskih ustanova. Ove aktivnosti uz snažnu medijsku kampanju za podsticanje upisivanja pomenute populacije u redovne škole dovelo je do povećanja upisa na svim nivoima. Bitno je istaći da je ovaj trend u porastu svake godine. Takođe je bitno istaći da Ministarstvo izgradnju svih novih školskih objekata prilagođava važećim standardima u tijesnoj saradnji sa UPCG. Ova saradnja bi mogla da posluži kao primjer svim ostalim ministarstvima i republičkim i lokalnim državnim institucijama kako treba raditi na ostvarivanju zajedničkih ciljeva i rješavanju problema.

Preuzete obaveze Vlade Republike Crne Gore vezano za popravljanje položaja OSI

Crna Gora, kao dio bivše SRJ i RJ, potpisnik je velikog broja međunarodnih konvencija i deklaracija posvećenih popravljanju položaja i zaštiti prava i interesa OSI. Samo potpisivanje znači i pruzimanje obaveze za sprovođenje tih obaveza u praksi. Nažalost, najvažniji dio sprovođenja pomenutih obaveza u praksi se ne sprovodi. Pomenućemo neka najvažnija međunarodna dokumenta vezana za ovu problematiku.

• Međunarodna konvencija o pravima osoba sa invaliditetom usvojena je od strane Generalne Skupštine UN u decembru 2006. godine.

• „Politika u oblasti invalidnosti i proces pridruživanja Evropskoj uniji u Jugoistočnoj Evropi“ koja je održana u martu 2005. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina Crna Gora je preuzela obavezu da napravi i usvoji dokument „Nacionalna strategija za OSI“, do kraja prvog kvartala 2007. godine.

• Savjet Evrope je članom 15 revidirane Evropske socijalne povelje, koju je u proljeće 2005. godine potpisala i Srbija i Crna Gora, predvidio da osobe sa invaliditetom imaju pravo na nezavisnost, socijalnu integraciju i učešće u životu društvene zajednice.

• Strategija za smanjenje siromaštva u Crnoj Gori ukazuje na osobe s invaliditetom kao jednu od najugroženih socijalnih grupa, izloženu povećanom riziku od osiromašenja. Takođe treba naglasiti da su u mnogim zvaničnim dokumentima OSI prepoznate kao kategorija stanovništva koja se nalazi na donjoj ljestvici siromaštva i socijalne isključenosti. Na to je jasno ukazano u Strategiji za smanjenje siromaštva u RCG. (poglavlja 1.4 po tačkama 27, 28, 29 i 30) koja predstavlja jednu od osnova za dalje rješavanje ovog kompleksnog, multisektorskog problema.

Zoran RajkovićUdruženje paraplegičara Crne Gorewww.paramontcg.org april, 2007.


“Fizička pristupačnost za sve je osnovno pravo i ako imamo slučaj da fizičke barijere ometaju pristup i slobodno kretanje osoba sa invaliditetom ili drugih osoba sa smanjenom pokretljivošcu, to se mora smatrati diskriminacijom”

Richard Howitt, član Evropskog parlamenta, predsjednik Intergrupe Evropskog parlamenta za pitanja invalidnosti, jun 2003.

Kretati se slobodno u okruženju ne znači samo uživanje samostalnosti u odlukama kuda želiš da se krećeš, to znači pristup uslugama, radnim mjestima i punom učešću u životu zajednice na ravnopravnoj osnovi. Svijest o značaju pristupačnosti okruženja sa stanovišta osoba sa invaliditetom očituje se u mjestu koje joj se daje u ključnim svjetskim dokumentima kojima se uređuje oblast prava osoba sa invaliditetom.

Pravilo 5 Standardnih pravila UN za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama sa invaliditetom (1993) kao i čl. 9 Međunarodne konvencije o pravima osoba sa invaliditetom (2006), detaljno se bave mjerama koje imaju za cilj da se identifikuju i uklone prepreke i barijere pristupačnosti, posebno vezane za: (a) Zgrade, puteve, prevoz i druge unutrašnje i spoljne objekte i postrojenja, uključujući škole, stambene objekte, medicinska zdanja i radna mjesta;

(b) Informacije, komunikacije i druge usluge, uključujući elektronske usluge i službe i servise za slučaj vanrednih situacija.

Realizacija preporuka i obaveza iz ovih dokumenata približava nas konceptu univerzalnog dizajna, tj. materijalnog okruženja prilagođenog potrebama svih.

Osobe sa invaliditetom imaju posebne potrebe u odnosu na fizičko okruženje, a slične imaju i neke druge kategorije stanovništva o kojim se takođe rjeđe misli: trudnice, roditelji male djece, mala djeca, starije i bolesne osobe.

Ako bismo željeli da spekulišemo o ukupnom broju stanovnika koji stalno ili privremeno u jednom momentu života zahtijevaju olakšice u savladavanju fizičkog okruženja ili uslove koji se u anglosaksonskoj literaturi označavaju kao »lako okruženje«, došli bismo do zapanjujućih postotaka.

U svjetskim razmjerama očekuje se da osoba sa nekom vrstom invaliditeta u svakoj zajednici ima oko 10%, što na crnogorsku populaciju iznosi oko 60.000 osoba. Godišnje se u Crnoj Gori rađa oko 9.000 djece što znači da u svakom momentu ima oko 3.000 trudnica u podmakloj trudnoći i 20.000 djece starosti oko 2 godine. Broj starih i iznemoglih lica se prema MONSTAT-ovim istraživanjima iz 2005. godine procjenjuje na 16,67% ili oko 100.000 osoba starosti od 60 i više godina. Ovim brojkama treba dodati i privremeno oboljele i povrijeđene osobe.

Domaće stanovništvo je u ovim kalkulacijama sigurno najznačajniji kvantitativni parametar potreba, ali ne treba zaboraviti ni aktuelne i potencijalne turiste koji tranzitno ili ciljano posjećuju Crnu Goru.


U zaključku se može reći da najmanje četvrtina stanovništva trajno ili privremeno zahtijeva olakšano kretanje i da nepristupačnost fizičkog okruženja najdirektnije ometa vitalne interese osoba sa težim motoričkim ili kombinovanim smetnjama, kao i lica sa kojima one žive.

Ovaj kratki uvod nije imao ambiciju da brojevima brani ideju inkluzivnog društva, jer ona po sebi podrazumijeva suptilnije kriterije za opravdanost prilagođavanja većine manjini.

Želja je bila da se korsnicima priručnika, vladinim službenicima, urbanistima, arhitektima i dizajnerima skrene pažnja na kategoriju korisnika koje njihove odluke mogu staviti u poziciju diskriminacije i negacije njihovih elementarnih ljudskih prava.

Osim moralne implikacije, u ovakvim slučajevima, sve će se češće postavljati pitanje pravne zaštite korisnika jer se domaći zakonodavni okvir ubrzano prilagođava pravnim okvirima okruženja u sklopu evropskih integracija i zahtijeva koje EU stavlja pred zemlje kandidate.

Sonja Vasić, lokalna službenica Handicap Intrernational u Crnoj Goriwww. hi-see. org april 2007.

Korištena literatura u prilogu Sonje Vasić:

1. Strategija razvoja i redukcija siromastva u Crnoj Gori, 2003.

2. Disability Monitor Initiative South East Europe, Free movement of people with disability in

South East Europe An Inacessible Right?, 2006.

3. Disability Monitor Inititiative, Izvan deinstitucionalizacije: nestabilna tranzicija ka sistemu

koji pruža mogućnosti u jugoistočnoj Evropi, 2004.

4. NVO izvještaj o stanju prava djece u Crnoj Gori, 2005.

5. Disability Monitor Initiative - Journal - Statistika u oblasti invalidnosti u

borbi protiv nevidljivosti, 2007.

__________________

1. Ivančević, R.: Koliko smo spremni da pomognemo?, u: Galaksija br. 122, Beograd, jun

1982, str. 62 i 63.

2. U dnevnom listu Oslobođenje od 09. 01. 1998. g. (Sarajevo, godina LV, br. 17819)

Sejad Lučkin je, apostrofirajući demografa Vladimira Žerjavića, na str. 2 naveo da u Bosni i

Hercegovini trenutno živi 1,27 miliona Bošnjaka, 1,268 milona Srba i oko 400 hiljada Hrvata.

Broj Roma, Jevreja i ostalih nije naveo. Tačan broj stanovnika Bosne i Hercegovine biće

ustanovljen redovnim popisom, koji će biti sproveden 2001. godine.

3. O broju osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti u SAD vidi: Laurie, G.: Housing and Home

Services for the Disabled, New York, 1977, Part 16 - Statistics, Legislation, Standards, Codes

and Studies, str. 287 i 288.


4. Potreba uklanjanja arhitektonskih barijera za osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti, posebno nepokretne, analizirana sa moralno-pravnog stanovišta

Najviše ugrožena grupa osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti je grupa nepokretnih lica, tj. onih koja su bez invalidskih kolica imobilna. Problem koji leži u osnovi svih drugih njihovih problema je kretanje, tačnije rečeno, nemogućnost kretanja i to ne vlastitim nogama, sa čime su se oni pomirili, nego vlastitim invalidskim kolicima, sa čime ne mogu i ne bi trebalo da se pomire niti oni, niti društvo. Usljed toga što u našoj zemlji najčešće ne nailaze na razumijevanje zajednice (koja je svoju nezainteresovanost za njih do sada opravdavala ekonomskim razlozima), usljed toga što arhitekti nisu dovoljno upoznati sa njihovim specifičnim načinom življenja, ti ljudi nisu u mogućnosti čak i u novim, nenamjenski projektovanim stanovima, bez obzira koliko oni bili luksuzni, samostalno na invalidskim kolicima ići u WC ili samostalno prelaziti iz jedne prostorije u drugu, nisu u stanju da izađu iz stana ili kuće i uđu u njih, pređu ulicu, kreću se denivelisanim površinama grada, nisu u stanju da koriste javne telefonske govornice, poštanske sandučiće, nisu u stanju da uđu u škole i uče, uđu u preduzeća i ustanove i rade, nisu u mogućnosti bez nečije pomoći da uđu u pozorišta, kino-dvorane, umjetničke galerije, bolnice, jednom riječju, sve javne objekte. Na taj način, njima je onemogućeno samostalno i slobodno kretanje, a time i komuniciranje, onemogućeni su im školovanje, rad, uživanje u kulturnim manifestacijama, bavljenje sportom...

Sve navedeno posljedica je činjenice da se zdravi dio društva, kao sposobniji, ponašao i ponaša egoistički, da je sve podredio i podređuje svom trenutnom zdravom tjelesnom stanju. Pri tome se zaboravljalo i zaboravlja da oni, koji su koliko juče bili zdravi i potpuno mobilni, to već sjutra možda neće biti. Rezultat ovakvog ponašanja i razmišljanja jeste taj da je nepokretnim licima, licima koja se pri kretanju služe invalidskim kolicima, ali i drugim kategorijama ljudi umanjenih tjelesnih sposobnosti, veoma otežano, a češće potpuno onemogućeno korištenje materijalnih i kulturnih dobara i doživljavanje umjetničkih djela, odnosno, ravnopravno uključivanje u svakodnevni život i njegove tokove. Time su ovi ljudi prisiljeni da žive anonimno, izolovano, životom građana drugog reda, a izvan društva i svih društvenih zbivanja.

Opisano stanje je, kako sa pravnog, tako i sa ekonomskog, moralnog i bilo kog drugog stanovišta, apsolutno neodrživo. Sa pravnog ponajmanje i to zbog toga što Ustav Bosne i Hercegovine svima, bez obzira na nacionalnost, rasu, pol, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo uvjerenje, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo garantuje jednakost u obavezama i pravima.1 U ovom slučaju je, međutim, očigledno da su jednoj dosta brojnoj grupi ljudi, u našoj zemlji, te obaveze i prava uistinu uskraćeni.

Pravima osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti bavila se i Organizacija ujedinjenih nacija. Na njenim zasjedanjima, donesen je niz rezolucija i deklaracija, koje ta prava definišu i podržavaju.


Najznačajnije među njima su:

• 2856 (XXVI): Deklaracija o pravima mentalno retardiranih osoba, 20. decembar 1971;• 3447 (XXX)2: Deklaracija o pravima hendikepiranih osoba, 2433. plenarna sjednica, 9. decembar 1975;• 31/123: Međunarodna godina hendikepiranih osoba, 102. plenarna sjednica, 16. decembar 1976, Generalna skupština A/34/158/Ad 1, 21. novembar 1979;• Dnevni red za trideset četvrto zasjedanje, tačke 79 i 98: Međunarodna godina hendikepiranih osoba, predloženi program budžeta za dvogodište 1980-1981, uvod, 1, 2, 36, 37, Generalna skupština A/RES/34/154, 30. januar 1980;• Dnevni red za trideset četvrto zasjedanje, tačka 79: rezolucija koju je usvojila Generalna skupština (na bazi izvještaja Trećeg komiteta A34/782): 34/154: Međunarodna godina hendikepiranih osoba, 105. plenarna sjednica, 17. decembar 1979, Generalna skupština A/RES/35/133, 27. januar 1981;• Dnevni red za trideset peto zasjedanje, tačka 79: rezolucija koju je usvojila Generalna skupština (na bazi izvještaja Trećeg komiteta A46/638): 35/133: Međunarodna godina hendikepiranih osoba, 92. plenarna sjednica, 11. decembar 1980;• 4/8: Ljudska prava i međunarodna godina hendikepiranih osoba, Komisija za ljudska prava, 6. Plenarna sjednica, 6. maj 1981, Generalna skupština A/36/37, 3. decembar 1981, Dnevni red za trideset šesto zasjedanje, tačka 30 Međunarodna godina hendikepiranih osoba.

Pitanja prava osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima razmatrale su i druge međunarodne organizacije, a prije svih Svjetska zdravstvena organizacija WHO (World Health Organization) i Međunarodna organizacija rada ILO (International Labour Organization). Dokumenti koje su one usvojile su:

WHORezolucija WHA 29.68. - Prevencija hendikepiranosti i rehabilitacija, Svjetska zdravstvena skupština, 20. maj 1976;

ILOPreporuka 99 - Preporuke koje se tiču radne rehabilitacije hendikepiranih, Generalna konferencija, Ženeva, 1955.

Međunarodna konferencija pod radnim naslovom Hendikepirani u gradu, koju su organizovali Međunarodna federacija pješaka IFP (International Federation of Pedestrians) i Generalni komitet nacionalne asocijacije hendikepiranih u Švedskoj (HCK), bavila se takođe pravima osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti. Na završnom zasjedanju, 7. maja 1980, usvojene su sljedeće formulacije kao dio rezolucija konferencije:

(U zakonodavstvo pojedinih zemalja)3 Mora biti uvedena legislativa koja hendikepiranim osobama garantuje:

- pristup svim olakšicama koje im u društvu stoje na raspolaganju;


- sistematsko uklanjanje fizičkih barijera u cilju obezbjeđivanja odgovarajućeg uspjeha u izboru (mjesta i načina) stanovanja, obrazovanja, zapošljavanja, rekreacije i saobraćaja;- finansijsku podršku na međudržavnom, državnom, regionalnom i lokalnom nivou, u cilju realiziranja ovih programa.

Prava osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, rezolucijama Ujedinjenih nacija, Svjetske zdravstvene organizacije i sličnih institucija, zaštićena su u najvećem stepenu i na najvišem mogućem nivou. Moderna zakonodavstva u većini zemalja svijeta oslanjaju se na njih i na sličan način tretiraju pomenutu problematiku. U SFR Jugoslaviji, ona je bila obrađena samo djelimično. Definisanje arhitektonskih barijera i način njihovog uklanjanja bili su uređeni normativom JUS U.A9, koji u praksi, s obzirom da arhitektonski projekti nisu revidirani sa njegovog stanovišta, gotovo da i nije primjenjivan.

Normativ JUS U.A9. u Bosni i Hercegovini u potpunosti je preuzet i preimenovan u normativ BAS U.A9. Nažalost, preuzet je i način njegove primjene, koji u praksi nikoga i ni na šta ne obavezuje. Ipak, tek završeni rat djelimično je probudio uspavanu društvenu savjest. U posljednje vrijeme (1997 – 2000), primjetni su pokušaji da se osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti riješe problemi pristupnosti. U tom cilju, određeni broj prelazaka trotoara u pješačke prelaze, na najprometnijim saobraćajnicama u Sarajevu i Tuzli, prilagođen je licima sa invaliditetom. Isto tako su, uz određeni broj objekata (apoteka “Sarajevo”, depadans hotela “Evropa”, dom zdravlja “Omer Maslić, sve troje u Sarajevu, neke škole i fakulteti u

Tuzli…) izgrađene namjenske kosine. Jedan dio ovih arhitektonskih elemenata, nažalost, podignut je na osnovu oštrijih parametara, od onih koje osobe kojima su namijenjeni mogu samostalno da koriste. Neki od njih, istina, starije izrade (dom zdravlja “Vrazova”, dom zdravlja “Kumrovec”, vanjske kosine po mnogim novim sarajevskim naseljima: Alipašino Polje, Ciglane, Marijin Dvor, …), nisu samo nepogodni za samostalnu upotrebu, nego su opasni, pa i pogibeljni, čak i pri upotrebi uz pomoć trećih lica.

Ova knjiga, materijom koju obrađuje, trebalo bi da pomogne arhitektima da ne čine navedene greške, zatim da na pravi način razumiju potrebe i mogućnosti osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, kao i da shvate njihovo pravo na ravnopravan tretman u društvu. Rezultat toga treba da bude primjeren način projektovanja, i to ne samo zbog zakonskih obaveza (koje je u našim haotičnim uslovima moguće lako zaobići), nego i zbog lične moralne odgovornosti prema osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti.____________________

1. Ustav Republike Bosne i Hercegovine, član 66, objavljen u: Službeni list Republike Bosne

i Hercegovine, Sarajevo, 1993, r. 5.

2. Tekst ovog, kao i ostalih dolje navedenih dokumenata OUN, dat je u dijelu knjige

nazvanom DODATAK.

3. Radi lakšeg razumijevanja prevoda formulacija, tekst u zagradama dodao je autor

knjige.


5. Putevi prevazilaženja problema

Putevi prevazilaženja problemâ kretanja i komuniciranja, kao najizrazitijih, i razrješavanje drugih poteškoćâ vezanih za nepokretne osobe, dugotrajni su i kompleksni. Svode se na to da se grupi nepokretnih osoba, kao i svim drugim grupama lica umanjenih tjelesnih sposobnosti, omogući cjelovita psiho-fizička rehabilitacija.

Rehabilitacija osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti u svijetu se donedavno vršila, a u Bosni i Hercegovini još uvijek se vrši, samo sa medicinskog stanovišta, što je u osnovi pogrešno.

Savremena nauka dokazala je da, koliko god je za osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti važna rehabilitacija u medicinskom smislu, isto toliko, ako ne i važnija, je njihova rehabilitacija u psihološkom pogledu. Ta vrsta rehabilitacije znatno je složenija i kompleksnija i nezaobilazno je interdisciplinarnog karaketra. U sebi sjedinjuje psihologiju, sociologiju, pravo, ekonomiju, arhitekturu, tehniku, umjetnost, kao i mnoge druge nauke i oblasti čovjekovog djelovanja. Analogno ovome, svoj doprinos rehabilitaciji osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti treba da daju liječnici, psiholozi, sociolozi, pravnici, ekonomisti, arhitekti, dizajneri, inženjeri, umjetnici i mnogi drugi, a s ciljem da se te osobe uključe u društvo i sve njegove tokove kao ravnopravne u svakom pogledu. U tom slučaju, proces rehabilitacije ne bi bio samo medicinski tretman, koji se odvija u za to specijalizovanim ustanovama, koje se, sa sociološkog stanovišta posmatrano, bez obzira na nivo opremljenosti i luksuza mogu smatrati samo svojevrsnim getima, već jedan od načina normalnog

življenja. Bio bi to proces u koji bi bile uključene sve strukture društva i koji ne bi bio vremenski ograničen. Tako bi cijela zajednica bila rehabilitacioni centar, a proces rehabilitacije postao bi integralni dio društvene svakodnevice. Na tome se posebno insistira u zemljama, koje su u brizi za osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti odmakle najdalje i u kojima je ovakav koncept dobrim dijelom već realizovan (Švedska, Norveška, Njemačka, Francuska, itd.).

Interdisciplinarnim pristupom problematici rehabilitacije u Bosni i Hercegovini postiglo bi se to da jaz između tjelesno nemoćnih i zdravih osoba, koji je sada veoma veliki i od strane radnika koji rade u rehabilitacionim centrima ocijenjen kao nedopustiv, kao segregacija, bude manji, a postojale bi realne šanse da se u doglednoj budućnosti u potpunosti i eliminiše. U tom smislu, nakon rata, sve glasnije se čuju zahtjevi za potpunom društvenom integracijom zdravih i ljudi umanjenih tjelesnih sposobnosti, odnosno za ukidanjem specijalizovanih ustanova za rehabilitaciju, obrazovanje i rad, koje su neka vrsta rezervata u koje zdravi smještaju osobe umanjenih tjelesnih sposobosti, da im ne bi bili na pogledu, a time i na savjesti. Čuju se zahtjevi za ostvarivanjem onoga što je u svijetu već poodavno postala uobičajena praksa.

U ovom momentu, na polju integracije osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti u društvo u Bosni i Hercegovini, čine se početni koraci i to, uglavnom, na ekonomskom planu, odnosno planu upošljavanja. Na snazi je već nekoliko zakonskih normativa, koji prilikom prijema radnika na određena radna mjesta obezbjeđuju prednost ovim licima. Time se njima ne pruža samo ekonomska sigurnost, koja


je u ovom slučaju od sekundarnog značaja, nego i osjećaj da su društveno korisni, da nisu balast zajednici. Zanimljivo je, i na ovom mjestu svakako potrebno naglasiti činjenicu da društvo, pri tom, ne trpi ni u kom, a najmanje u ekonomskom pogledu. Odgovarajućim ispitivanjima ustanovljeno je da ljudi umanjenih tjelesnih sposobnosti na poslu koji obavljaju, ostvaruju mnogo, pa čak i do 10 puta (!) veću produktivnost od normalnih radnika, koji poslove, na kojima tjelesno hendikepirani postižu nevjerovatno velike učinke, zbog nezainteresiranosti i pomanjkanja potrebe za dokazivanjem, smatraju dosadnim i zamornim.

Sličan napredak nastojao se svojevremeno ostvariti i na polju obrazovanja. U SR Hrvatskoj je 1980. godine donesena zakonska regulativa o integraciji djece sa psiho-fizičkim teškoćama u razvoju u “obične škole”. U toj bivšoj republici SFR Jugoslavije radile su i tri auto-škole čiji polaznici su ravnopravno bili i zdrave i osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti. To je, međutim, bilo sve. U ostalim jugoslovenskim republikama, slični zakonski akti nisu donošeni, niti se otišlo dalje od otvaranja specijalizovanih ustanova za rehabilitaciju i obrazovanje pojedinih kategorija osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima.

U arhitektonskom pogledu, koji je od najveće važnosti za mogućnost cjelovite integracije tjelesno nemoćnih lica u društvo i sve njegove tokove, u pogledu uklanjanja arhitektonskih barijera, u SFR Jugoslaviji nije se mnogo učinilo. Arhitekti nisu bili dovoljno upoznati sa problemom tjelesne nepokretljivosti, nisu u dovoljnoj mjeri poznavali način življenja nepokretnih i slabo pokretnih ljudi.

Posljedica toga bila je ta da su se objekti, koje u potpunosti mogu koristiti i tjelesno hendikepirani u SFR Jugoslaviji mogli nabrojati na prste jedne ruke.

U ovom momentu, u Bosni i Hercegovini situacija nije ništa bolja. S obzirom na veliki broj invalida tek završenog rata, ona je čak i teža. Zahtijeva hitno reagovanje nadležnih državnih organa, ali i odgovarajućih obrazovnih institucija. Zahtijeva inovaciju svih zakonskih akata (u oblasti prava, medicine, arhitekture i građevinarstva1, obrazovanja, zapošljavanja, rada, socijalnog osiguranja, itd.), sa stanovišta uključivanja u njih brige o osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti.

Primjer u tom smislu svakako treba da bude zakonska regulativa razvijenih zemalja Zapada. A koliko se u njima o rehabilitaciji osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima uopšteno, a posebno terapijom radom, vodi računa, najbolje govori činjenica da se za pojedine kategorije invalida, kako bi oni mogli obavljati određene poslove, konstruišu specijalno prilagođeni aparati i mašine (slika br. 5.1).2

Slika br. 5.1 - Pisaća mašina za

osobe čije su ruke nepokretne.


____________________

1. Zakonska regulativa koja tretira problematiku gradnje bez arhitektonskih barijera, iako

rudimentarna, u Bosni i Hercegovini postoji. Međutim, ona se, čak i takva nedovoljna, ne

poštuje i to, uglavnom, zbog toga što ne postoji institucija koja bi vršila revidiranje projekata

i sa tog stanovišta. Pomenuta regulativa objavljena je u:

- Službene novine grada Sarajeva, Sarajevo, 30. septembar 1987, br. 21, str. 673 i 674;

- Službeni list SFRJ 18/88, Beograd, 1988;

- JUS U.A9./1988, Beograd, 1988 – u Bosni i Hercegovini preuzet kao BAS U.A9.

- Grupa autora: Urbanističko-tehnički uvjeti za otklanjanje i sprječavanje

stvaranja arhitektonsko-urbanističkih barijera za kretanje invalidnih lica, u: Službene novine

Kantona Sarajevo, Sarajevo, 11. april 2000, godina: V, br. 5, str. 217 do 233.

2. Pisaća mašina za invalide, u: Galaksija br. 46, Beograd, februar 1976, str. 63.

6. Sa čime je potrebno upoznati arhitekte

Da bi se opisano stanje izmijenilo, neophodno je upoznati arhitekte sa pojmom umanjena tjelesna sposobnost, kao i sa time šta u stvarnom životu to znači. Takođe je neophodno uputiti ih u kategorizaciju osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, kao i u to šta u arhitektonskom smislu svaka kategorija pojedinačno zahtijeva. Ovo je moguće ostvariti pokretanjem jedne šire društvene akcije ili, što je sasvim sigurno mnogo bolje, u okviru redovne edukacije na odgovarajućoj visokoškolskoj ustanovi (Arhitektonski fakultet). Potom je, definisanjem odgovarajuće zakonske regulative, potrebno obezbijediti ugrađivanje stečenih znanja u projekte, bilo da je riječ o projektima izgradnje novih ili adaptacije postojećih objekata.

Najvjerovatnije je da će se u realizovanju ovih namjera javiti određeni otpori, koji će svoje opravdanje tražiti u ekonomskoj dimenziji problema. Da bi se eventualnim zagovornicima takvog pristupa ukazalo na to u kojoj mjeri griješe, potrebno je ukazati na rezultate istraživanja do kojih su došli u SAD, zemlji koja se problematikom osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima vrlo intenzivno bavi još od sredine pedesetih godina. Na osnovu proučavanja investiciono-projektne dokumentacije za tri reprezentativna uzorka, a oni su bili kulturni centar, gradska kuća i hotel, ustanovljeno je da bi dodatni troškovi, u slučaju ako bi oni bili građeni bez arhitektonskih barijera, a u odnosu na uobičajeni način gradnje, bili veći za manje od 0,1% od cjelokupne vrijednosti investicije.1

�0 Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere

Svakoj društvenoj zajednici, pa tako i našoj, isplativo je da dodatno uloži ovako mali procenat (promil!) od ukupne investicione vrijednosti neke (svake!) gradnje, da bi dobila objekte znatno većeg kvalitativnog nivoa, objekte koje mogu koristiti svi članovi te zajednice. A koliki pozitivni efekat ta mala dodatna ulaganja imaju na moralnu i pravnu stranu problema nije uopšte potrebno naglašavati.

____________________

1. Arsić, Petar: Arhitektonske barijere kao ometajući faktor u socijalnoj rehabilitaciji i integraciji

invalida u društvo, u zborniku radova: Invalidi i društvo sa jugoslovenskog savjetovanja:

Socijalni aspekti rehabilitacije i integracije invalida u društvu, Beograd, Institut za socijalnu

politiku, 1984, str. 35.

Strasbourg

II DIOARHITEKTONSKE BARIJERE


�3II DIO - Arhitektonske barijere

7. Arhitektonske barijere i parametri koji ih definišu

Od početaka naše civilizacije pa sve do sredine pedesetih godina XX vijeka čovječanstvo je arhitektonske i komunalne objekte gradilo isključivo za zdravi dio populacije. Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti, a posebno nepokretne osobe bile su izopštene iz društva, izolovane i satjerane u vlastite domove ili u centre za rehabilitaciju kao svojevrsna geta. Od sredine pedesetih godina na problem tjelesno nemoćnih počinje se gledati na drugi, humaniji način, počinje se zagovarati princip njihove integracije u društvo i sve društvene tokove, kao temeljni princip njihove rehabilitacije. Oči se okreću ka arhitekturi i arhitektima, od kojih se očekuje da uklanjanjem arhitektonskih barijera otvore puteve rješavanju ovog problema i u drugim sferama života, počev od sociološke i ekonomske, pa do psihološke, medicinske i drugih.

Dakle, osnovna prepreka koja stoji pred licima umanjenih tjelesnih sposobnosti, na putu njihove integracije u svakodnevna životna zbivanja, jesu arhitektonske barijere. U tom smislu, postavlja se pitanje koja kategorija tjelesno nemoćnih osoba je ona referentna, odnosno koji parametri su ti na osnovu kojih se odlučuje da li je neki arhitektonski elemenat arhitektonska barijera ili ne.

Jasno je da su osobe koje su nepokretne bez invalidskih kolica te koje čine, u svakom pogledu, najugroženiju kategoriju lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, na osnovu čijih mogućnosti, odnosno nemogućnosti samostalnog (misli se bez pomoći trećih

lica) savlađivanja pojedinih arhitektonskih elemenata se odlučuje da li su ti elementi arhitektonske barijere ili ne. Pri tom, kao osnovni parametar pri odlučivanju, a kasnije i projektovanju, služe invalidska kolica i mogućnost manipulisanja tim kolicima od strane samih hendikepiranih lica.

�� Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere

8. Ortopedska pomagala

Ortopedska pomagala su naprave koje osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti pomažu u ostvarivanju samostalnog mobiliteta.

To su i uređaji koji medicinskom osoblju i drugima olakšavaju rad sa potpuno nepokretnim ili teško pokretnim licima.

Najstarije i najčešće korišteno ortopedsko pomagalo jeste obični štap. Osim njega, u širokoj upotrebi su i razne vrste štaka, proteza i invalidskih kolica. Znatno rjeđe koriste se raznovrsni korzeti, prenosni oslonci i hodalice, kao i različita ručna, hidraulična, električna i slična sjedala, dizalice, mali kranovi, pokretne platforme, liftovi i slični uređaji.

Industrija ortopedskih pomagala danas je dostigla zavidan nivo razvoja. U svijetu postoji niz proizvođača, čija djelatnost je vezana za zadovoljavanje potreba osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima. Među većim i poznatijim su firme Meyra, Ortopedia, HEWI iz Njemačke, LEVO iz Švajcarske...

8.1. Invalidska kolica

Invalidska kolica su ortopedsko pomagalo koje nepokretnim osobama omogućava kretanje kako u horizontalnom, tako i, uz poštovanje određenih pravila, u vertikalnom smislu.

Veliki i specijalizovani proizvođači izrađuju niz različitih vrsta, tipova i podtipova invalidskih kolica, zavisno od ciljne grupe osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti kojoj su namijenjena i svrhe kojoj služe.

8.1.1. Dimenzije invalidskih kolica

U najširoj upotrebi u SFR Jugoslaviji bila su standardna invalidska kolica “Zavoda za rehabilitacijo invalidov” iz Ljubljane, a tako je u Bosni i Hercegovini i danas.1 Njihova fabrička oznaka bila je VI-14.

Standardna invalidska kolica, kao i svi ostali tipovi invalidskih kolica, rade se u tri veličine: kao mala, srednja i velika. Naime, odgovarajuća ergonomska istraživanja u svijetu pokazala su da u svakoj populaciji ima određeni udio izrazito malih i izrazito velikih jedinki.2 Premda adekvatne analize za osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti nisu nigdje sprovedene, logično je pretpostaviti da je navedeni udio za njih proporcionalan onom kod zdravog dijela populacije. To znači da je i procenat standardnih invalidskih kolica, kao i svih drugih tipova invalidskih kolica, izvedenih u maloj i velikoj varijanti, jednak procentu u kojem se i drugi proizvodi namijenjeni širokoj potrošnji rade kao izrazito mali ili izrazito veliki. Brojčano iskazano, on u većini slučajeva iznosi (oko) 5%.

Pošto se standardna invalidska kolica, kako je već rečeno, koriste najčešće, i kako je srednja veličina u njihovom ukupnom broju zastupljena sa oko 90%, to su ovaj tip i veličina invalidskih kolica referentni prilikom definisanja karakteristika arhitektonskih

��II DIO - Arhitektonske barijere

elemenata koji dozvoljavaju njihovu upotrebu. Stoga ona moraju biti predmet posebne analize.

Detaljni nacrti i dimenzije standardnih invalidskih kolica srednje veličine (u ovom slučaju tipa VI-14, Zavoda za rehabilitacijo invalidov iz Ljubljane) dati su na slici br. 8.1. Dužina ovih kolica iznosi 110 cm, širina im je 66 cm, a visina 90 cm.

U sklopljenom stanju njihova širina smanjuje se na 31 cm. Rade se od čeličnih poniklovanih cijevi. Težina im se kreće oko 23 kg.

Potrebno je naglasiti da se osnovne dimenzije i geometrija standardskih invalidskih kolica, zavisno od proizvođača, mogu neznatno razlikovati, što nema bitnog uticaja na njihove upotrebne karakteristike. Takav slučaj, međutim, nije i sa materijalom od koga

se prave. Opisana standardna invalidska kolica, zbog svoje prevelike težine, nisu pogodna za samostalnu upotrebu. Zato pojedini proizvođači invalidska kolica rade i od aluminijumskih cijevi, u kom slučaju im se težina smanjuje na oko 11 kg, ali im se, s druge strane, cijena povećava između 5 i 6 puta u odnosu na čelična.

Kada u standardnim invalidskim kolicima sjedi nepokretna osoba, dužina sa kojom se prilikom njihove upotrebe mora računati, zbog stopala osobe, povećava se na oko 120 cm, a širina, zbog ruku, na oko 90 cm. Tjeme glave prosječno razvijene osobe koja sjedi u invalidskim kolicima nalazi se na visini od oko 135 cm, a kod izrazito krupne, ono je na visini od oko 150 cm. Oči prve nalaze se na visini od oko 125, a druge na visini od oko 140 cm.

Detaljni nacrti i dimenzije standardnih invalidskih kolica srednje veličine, kada u njima sjedi prosječno razvijena osoba, dati su na slici br. 8.2.

Slika br. 8.2. Dimenzije

standardnih invalidskih kolica

srednje veličine kada u njima

sjedi prosječno razvijena osoba.


Ove dimenzije treba striktno poštovati i koristiti kao referentni podatak, prilikom projektovanja pojedinih arhitektonskih elemenata namijenjenih upotrebi od strane osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti.

8.1.2. Podjele invalidskih kolica

Invalidska kolica dijele se na osnovu više različitih kriterijuma. Osnovni su:

− namjena kolica i− stepen aktivnosti osobe koja ih koristi.

8.1.2.1. Podjela invalidskih kolica na osnovu namjene

Osnovna i najstarija podjela invalidskih kolica izvršena je na osnovu njihove namjene, odnosno toga čemu služe: da li samostalnom kretanju bilo odraslih osoba, bilo djece, da li prevozu hendikepiranih od strane trećih lica, upotrebi od strane osoba kod kojih su obje (paraplegičari) ili samo jedna ruka u funkciji (hemiplegičari), terenskoj vožnji, obavljanju toaletnih potreba, itd.

Najveći proizvođač invalidskih kolica u SFR Jugoslaviji bio je “Zavod za rehabilitacijo invalidov” iz Ljubljane koji je proizvodio i

proizvodi, u zavisnosti od toga čemu su namijenjena, sljedeće tipove invalidskih kolica:

– standardna invalidska kolica VI-14 (slika br. 8.3),– terenska invalidska kolica VI-7 (slika br. 8.4), – invalidska kolica sa jednoručnim pogonom i to: na desnoj strani VI-16, na lijevoj strani VI-17 (slika br. 8.5),– invalidska kolica sa produženim naslonom VI-19 (slika br. 8.6),– dječija invalidska kolica VI-20 (slika br. 8.7),– kolica za prevoz VI-22 (slika br. 8.8),– toaletna kolica VI-23 (slika br. 8.9), – invalidska kolica za dvojno amputirane osobe VI-24 i– sportska invalidska kolica VI-26 (slika br. 8.10).

Slika br. 8.4. Invalidska kolica VI-7.




Slika br. 8.5. Invalidska kolica VI-17. Slika br. 8.7. Invalidska kolica VI-20.

Slika br. 8.9. Invalidska kolica VI-23. Slika br. 8.10. Invalidska kolica VI-26.


tip kod mm mm mm mm točkoviVI-7 642 006 680 430 370 360 PP

VI-14

641 024641 025641 026641 027641 028641 029641 030641 031641 032

632632632666666666716716716

396396396430430430480480480

370370370370370370370370370

310310310310310310310310310

PPPTTTPPPTTTPPPTTT

VI-16641 040641 042641 044

655690740

395430480

370370370

370370370

PTPTPT

VI-17641 046641 048641 050

655690740

395430480

370370370

370370370

PTPTPT

VI-19641 097641 098641 099

666666666

430430430

795795795

310310310

PTPTPT

VI-20 641 122641 125

555555

318318

365365

320320

PPTT

VI-22 641 090 652 430 370 300 PPVI-23 644 003 532 430 340 - TT

Proizvodne dimenzije tipova invalidskih kolica date su u tabeli: 3

izrađuje „Zavod za rehabilitacijo invalidov” iz Ljubljane


VI-24

641 074641 075641 076641 100641 101641 102641 106641 107641 108

632666716632666716632666716

396430480396430480396430480

370370370370370370370370370

310310310310310310310310310

PPPPPPPTPTPTTTTTTT

VI-26

641 130641 131641 132641 133641 134641 135641 136641 137641 138641 139641 140641 141641 142641 143641 144641 145

636670636670636670636670636670636670636670636670

396430396430396430396430396430396430396430396430

220220220220290290290290330330330330370370370370

330330330330330330330330330330330330330330330330

PPPPPTPTPPPPPTPTPPPPPTPTPPPPPTPT

PP – pumpani točkovi PT – prednji puni gumeni, zadnji pumpani točkovi TT – puni gumeni točkovi


8.1.2.2. Podjela invalidskih kolica na osnovu karaktera korisnika kojima su namijenjena

Osamdesetih godina XX vijeka ustanovljena je podjela osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti na pasivne i aktivne.

Pasivne osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti jesu one koje su oboljele od bolesti koje slabe cijeli organizam. Stoga je njihova snaga i sposobnost ruku oslabljena do te mjere, da invalidska kolica mogu samostalno pokretati samo uz velike poteškoće ili to nisu u stanju nikako činiti.

Aktivne osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti jesu one kod kojih je oduzetost ili nedostatak donjih ekstremiteta najčešće posljedica fizičkih nasrtaja na integritet organizma, odnosno saobraćajnih nesreća ili ratnih ranjavanja. Snaga ruku takvih osoba u najvećem broju slučajeva u potpunosti je sačuvana. Nerijetko su ruke, pošto se njima nastoji kompenzovati nedostatak nogu, i dodatno razvijene. Aktivne osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti vrlo često su uspješni sportisti. U svijetu se za njih organizuju brojna takmičenja u različitim sportovima, do nivoa olimpijskih igara i svjetskih prvenstava (tzv. para-takmičenja: para-olimpijada, para-prvenstva, i sl.). Jedan od takvih sportova je i sportski ples (slika br. 8.11).

Tokom osamdesetih godina XX vijeka došlo je i do podjele invalidskih kolica u skladu sa osnovnim korisničkim grupama, na ona za pasivne, odnosno ona za aktivne osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti.

Invalidska kolica namijenjena pasivnim osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti su već opisana standardna, kakva pod oznakom VI-14 proizvodi npr. i “Zavod za rehabilitacijo invalidov” iz Ljubljane. Rade se od čeličnih cijevi, pa im se težina kreće između 20 i 25 kg. Nisu pogodna za samostalno pokretanje, što se posebno odnosi na aktivnosti na otvorenom, kada je u njihovom upravljanju pomoć trećeg lica gotovo neophodna. Okvirna cijena kreće im se na nivou od oko 700 DM.

Invalidska kolica namijenjena aktivnim osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti rade se od aluminijumskih legura i titanijuma. Na slici br. 8.12. prikazana je njihova standardna varijanta. Teška su do

Slika br. 8.11. Takmičenje osoba vezanih za invalidska kolica u sportskom plesu.


11,5 kg, pa su veoma podesna za samostalno pokretanje.4 Naročito su pogodna za aktivnosti na otvorenom. Njihova cijena je, nažalost, između 5 i 6 puta veća od cijene čeličnih standardnih invalidskih kolica.

Za posebno aktivne osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, osobe koje se bave sportom, izrađuju se invalidska kolica specijalno prilagođena aktivnostima za koja su predviđena. Tako se rade invalidska kolica, čija je cijena, s obzirom na način i kvalitet izrade, kao i na upotrijebljene materijale, izuzetno visoka, a koja su namijenjena trkama (slika br. 8.13), plesu (slika br. 8.14), tenisu (slika br. 8.15), itd.

Slika br. 8.12. Standardna invalidska kolica namijenjena aktivnim osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti.

Slika br. 8.13. Invalidska kolica namijenjena trkama.

Slika br. 8.14. Invalidska kolica namijenjena plesu. Slika br. 8.15. Invalidska kolica namijenjena tenisu.


Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti upotrebljavaju invalidska kolica i u onim sportovima za koje bi se u prvi mah moglo pomisliti da su nespojivi sa tim ortopedskim pomagalom, poput npr. stonog tenisa ili mačevanja (slika br. 8.16).

Isto tako ih koriste i u raznim kolektivnim sportovima, poput rukometa ili košarke (slika br. 8.17).

Potpuno je jasno da će invalidska kolica u okviru globalnog tehnološkog razvoja biti i dalje usavršavana i to kako u pogledu materijala, tako i u pogledu upotrebljivosti, ergonomije i dizajna. Veoma interesantno viđenje invalidskih kolica dala je u svom diplomskom radu 1992. godine njemačka studentkinja Elke Stimpfig (slika br. 8.18).5

Njena kolica nemaju središnje osovine pogonskih točkova (rješenje koje je prvi na jednom motociklu primijenio švajcarski dizajner Luigi Collani), što njihovom korisniku omogućava lagan pristup korpi za teret smještenoj ispod sjedišta, dodatno im smanjuje težinu

Slika br. 8.16. Mačevanje u invalidskim kolicima.

Slika br. 8.17.

Košarkaška utkamica

timova čije su igračice

hendikepirane osobe.

Slika br. 8.18. Diplomski rad u vidu

dizajnerske studije invalidskih

kolica njemačke studentkinje Elke

Stimpfig, predstavljen 1992. g.


i pojednostavljuje čišćenje i održavanje. Jedini nedostatak, ali ozbiljan, ogleda su u nemogućnosti njihovog sklapanja (op.a.).

8.1.3. Specijalne izrade invalidskih kolica

Proizvodnja specijalnih izrada invalidskih kolica vezana je za pokušaje da se udovolji potrebama posebno teških kategorija osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti.

U SAD su radili na tome da se i apsolutno nepokretnim osobama, osobama kod kojih su obje noge i obje ruke nepokretne (tzv. tetraplegičarima) i kojih u toj zemlji ima oko 100 hiljada, omogući samostalno korištenje invalidskih kolica. U tu svrhu, konstruisali su električna invalidska kolica kojima se upravlja pokretima očiju,

a preko posebnog elektronskog sistema u vidu naočara (slika br. 8.19), sličnog onom za navođenje vatre (nišanjenje) u savremenim lovačkim avionima.6

8.2. Ostala ortopedska pomagala

Osim invalidskih kolica, osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti, posebno one kategorije čija su tjelesna oštećenja manjeg intenziteta i kod kojih se sačuvao veći dio motoričkih funkcija, koriste i druge vrste ortopedskih pomagala. Tu se, prije svega, misli na štapove i štake, ali i na razne vrste proteza, korzeta, hodalica sa i bez točkova i sličnih konstrukcija koje potpomažu hodanje, odnosno omogućavaju stabilnost kroz oslanjanje na tri, četiri ili više tačaka.

I ova ortopedska pomagala moraju biti ergonomski oblikovana i izrađena od čvrstih i laganih materijala, pri čemu posebnu pažnju treba posvetiti izradi detalja koji povećavaju sigurnost njihove upotrebe.

Sve navedeno važi i za štap, kao najstarije poznato i najjednostavnije pomagalo u hodu. Radi se najčešće od drveta, nešto rjeđe od kombinacije aluminijumskih legura i plastike. Njegov vrh mora biti obložen elastičnim gumenim čepom, koji onemogućava klizanje ustranu pod opterećenjem. Dodatno, štap može biti izveden u jednom komadu ili na sklapanje (slika br. 8.20).

Slično štapu, i štake se mogu raditi od drveta ili kombinacije laganog metala i plastike. I kod njih je od izuzetne važnosti da na vrhovima

Slika br. 8.19. Invalidska kolica

za apsolutno nepokretna

lica (tetraplegičare).


imaju elastične gumene čepove. Poželjna osobina je da se mogu podešavati po dužini i, na taj način, prilagođavati korisniku.

Osobe koje su ostale bez pojedinih ekstremiteta usljed nasrtaja na njihov fizički integritet, bilo kroz saobraćajne nesreće, povrede na radu ili ratna ranjavanja, a u potpunosti su zadržale preostalo

zdravlje, najčešće upotrebljavaju razne vrste proteza. One se uvijek rade po pojedinačnoj naruđbi i uz maksimalno prilagođavanje korisniku. Najčešće su u upotrebi proteze za noge (slika br. 8.21).

Osobe koje ih koriste, zbog svoje dobre tjelesne spreme, to često čine tako umješno, da je veoma teško primijetiti njihov hendikep. Stoga su u stanju da se, gotovo u potpunom kapacitetu, vrate svakodnevnim aktivnostima. U kojoj mjeri je to moguće, najbolje svjedoči podatak da dobro uvježban sportista-invalid (npr. sa protezom noge), na stotinu metara postiže bolje vrijeme od osrednje uvježbanog zdravog, a da i ne govorimo o onim neuvježbanim.

Jedna od ortopedskih pomagala u kretanju jesu i razne vrste hodalica. Redovno se rade od izuzetno laganih i čvrstih materijala i sa mogućnošću sklapanja i podešavanja korisniku. Dijele se u dvije osnovne grupe. Prvu čine hodalice bez točkova, a drugu one sa njima. Hodalice bez točkova najčešće imaju četiri oslonca obložena elastičnim gumenim čepovima. Koriste ih lica koja su zadržala dio mobiliteta, ali koja se samostalno veoma teško kreću. Hodalice sa točkovima upotrebljavaju takođe osobe sa preostalim mobilitetom, ali nešto malo pokretljivije i sigurnije u hodu od prethodno navedene skupine. Ova vrsta hodalica obavezno je opremljena kočnicama (vrlo važne prilikom kretanja nizbrdo), a uobičajeno i korpom za namirnice i daskom za privremeno odlaganje sitnica (maramice, čaše, i sl.) i oslanjanje (slika br. 8.22).

Osobe koje upotrebljavaju ortopedska pomagala prostor u kome se kreću koriste na drugačiji način i u drugoj mjeri u odnosu na zdrave

Slika br. 8.20. Štap.

Slika br. 8.21. Proteza za nogu.


ljude. I faktor vrijeme one tretiraju potpuno drugačije. Te činjenice, prilikom projektovanja sadržaja namijenjenih njima, neophodno je u punoj mjeri uvažavati. S druge strane, u zajedničkom korištenju pojedinih prostora ili predmeta, potrebno je biti strpljiv, tolerantan i ne požurivati hendikepirana lica u realizaciji njihovih namjera. Potrebno im je pomagati samo na njihov zahtjev ili kada je očigledno da ponuđena pomoć neće biti odbijena.

____________________

1. U Bosni i Hercegovini invalidska kolica proizvodi firma “Neretva” iz Sarajeva.

2. Ne radi se o tome da u nekoj populaciji ima po 5%, odnosno manje ili više od ovog

procenta, izrazito malih i izrazito velikih osoba. Riječ je, zapravo, o tome da dizajneri

osmišljavaju svoje proizvode nastojeći da zadovolje što veći broj korisnika. Pri tom,

oni svjesno isključuju krajnje ekstreme populacije i za njih projektuju, ukoliko je to

potrebno i isplativo, posebno male i posebno velike modele određenog proizvoda,

čiju količinu određuju na osnovu takozvanog percentila.

Definiciju percentila moguće je pronaći u:

Panero, Julius; Zelnik, Martin: Antropološke mere i enterijer, Beograd, Građevinska

knjiga, 1987, str. 34.

3. Invalidski voziček, Ljubljana, Zavod za rehabilitacijo invalidov, 1983, str. 2 (prospekt

firme).

4. Der Avantgarde. Wegbereiter für mehr Mobilität, Duderstadt (Deutschland), Otto Bock

Reha, -, str. 5 (prospekt firme).

5. Stemshorn, Axel i dr: Barrierefrei Bauen für Behinderte und Betagte, Leinfelden-

Echterdingen (Deutschland), 3. Auflage, Verlagsanstalt Alexander Koch GmbH, 1995,

str. 73.

6. Elektronska kolica, u: Galaksija br. 1, Beograd, mart 1972, str. 54 i 55.

Slika br. 8.22. Hodalica sa točkovima.


9. Dohvat osoba koje sjede u invalidskim kolicima

Kretnje osoba u invalidskim kolicima, zbog sjedećeg položaja, značajno su otežane, pa je dohvat koji one rukama mogu da ostvare osjetno smanjen. I ovdje se moraju razlikovati onî koji imaju gornje ekstremitete zdrave od onih kod kojih su ovi, i uopšte gornji dio tijela, oboljeli.

Osim donjih, tetraplegičari imaju i gornje ekstremitete nepokretne, pa se o njihovom dohvatu rukama ne može govoriti.

Kod osoba sa bolesnim gornjim ekstremitetima dohvat je već zbog same bolesti umanjen, što je sjedenjem u invalidskim kolicima dodatno potencirano. Govoriti o njihovom dohvatu teško je i nesigurno, s obzirom da njega određuje vrsta i stepen svakog oboljenja posebno.

Dohvat nepokretnih osoba, čiji su gornji dio tijela i ruke zdravi, pravo ispred sebe, kružno ustranu, odozgo nadolje i oko sebe u horizontalnoj ravni, prikazan je na slikama br. 9.1, 9.2 i 9.3.

Slika br. 9.1. Dohvat nepokretne

osobe potpuno zdravog gornjeg

dijela tijela, koja sjedi u invalidskim

kolicima, pravo ispred sebe.


osobe potpuno zdravog gornjeg

dijela tijela u horizontalnoj ravni.


osobe potpuno zdravog

gornjeg dijela tijela kružno

ustranu, odozgo nadolje.


10. Dimenzije prostora potrebnog za manipulisanje standardnim invalidskim kolicima i drugim ortopedskim pomagalima

Osim osnovnih dimenzija standardnih invalidskih kolica kada u njima sjedi nepokretna osoba, neophodno je poznavati i dimenzije prostora potrebnog za manipulisanje njima.

Pod manipulisanjem invalidskim kolicima podrazumijeva se izvođenje raznih vrsta okreta u horizontalnoj ravni, i pravolinijska vožnja u horizontalnom i vertikalnom smislu, odnosno vožnja po kosini.

10.1. Prostor potreban za izvođenje raznih vrsta okreta standardnim invalidskim kolicima

Invalidskim kolicima mogu se vršiti okreti za 900, 1800 i 3600. Nepokretne osobe, pri manipulisanju invalidskim kolicima, najčešće koriste okrete od 900 i 1800. Okret za 3600 nije uobičajen i vrlo rijetko se izvodi, ali ga je kao mogućeg potrebno analizirati.

Svi nabrojani okreti, u zavisnosti od toga o kojoj kategoriji nepokretnih osoba koje ih izvode je riječ, mogu se raditi na dva načina.

Prvi način, služeći se u okretanju invalidskih kolica obadvijema rukama i okrećući pogonske točkove u suprotnim smjerovima, koriste nepokretne osobe koje imaju obje ruke zdrave. Okret koji se radi na ovaj način zahtijeva manje prostora i lakši je za izvođenje.

Drugi način, služeći se u okretanju invalidskih kolica jednom rukom i okrećući samo jedan pogonski točak u odgovarajućem smjeru, dok je drugi istovremeno zakočen, koriste nepokretna lica koja imaju zdravu samo jednu ruku (npr. hemiplegičari). Okret napravljen na ovaj način zahtijeva više prostora i teži je za izvođenje.

Za dimenzije prostora potrebnog za izvođenje svakog od navedenih okreta u literaturi iz različitih zemalja daju se i različiti podaci. Interesantno je uporediti podatke koje preporučuju u Švajcarskoj, koji su u većini elemenata izuzetno povoljni za nepokretne i teško pokretne osobe, podatke koje preporučuju u Sloveniji, u kojoj se od zemalja formiranih na području bivše SFR Jugoslavije u tom pogledu najviše učinilo, kao i podatke iz nekih drugih zemalja koje u okviru svoje socijalne politike o osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti vode odgovarajuću društvenu brigu (SAD, Njemačka, Švedska, kao i druge zemlje sa visokim životnim standardom).

10.1.1. Prostor potreban za okretanja standardnih invalidskih kolica objema rukama

Okret invalidskim kolicima objema rukama izvodi se tako da se oba pogonska točka kolica pokreću istovremeno i podjednako snažno u suprotnim smjerovima. To dovodi do rotiranja kolica oko tačke (S) koja se nalazi na polovini ose koja povezuje središta pogonskih točkova invalidskih kolica.


U Švajcarskoj smatraju da je za okret invalidskim kolicima od 900, izveden na opisani način, dovoljan prostor od 140 cm X 140 cm, u Sloveniji misle da je neophodno 131 cm X 131 cm, a u literaturi iz SAD-a data je grafička šema koja pokriva sve vrste okreta invalidskim kolicima.1 Prilikom analiziranja pomenutog okreta, Amerikanci su kao neophodne precizirali dimenzije prostora od minimalno 115,6 cm X 115,6 cm (?). Ako se određivanje dimenzija prostora, neophodnog za izvođenje ovog okreta, vrši posmatranjem invalidskih kolica u kojima sjedi nepokretna osoba, onda je vidljivo da njegove potrebne dimenzije iznose minimalno 128 cm X 128 cm (slika br. 10.1). Ovo, međutim, samo u slučaju ako se okret izvodi pod idealnim uslovima i na idealan način. Kako to najčešće nije slučaj, poželjno je da se ove veličine povećaju do onih koje preporučuju Švajcarci.

Za okret invalidskim kolicima od 1800, izveden objema rukama, u Švajcarskoj zahtijevaju prostor od 140 cm X 180 cm. U Sloveniji, za njega smatraju potrebnim 131 cm X 172 cm, a u SAD 115,6 cm X 160 cm (?). Dimenzije prostora, na kome bi nepokretna osoba u invalidskim kolicima uz određene poteškoće (idealni uslovi i izuzetno precizno izvođenje manevra), mogla objema rukama da izvede okret od 1800, trebalo bi da iznose minimalno 128 cm X 172 cm (slika br. 10.2). U svakodnevnim prilikama, poželjno je da ove veličine budu za koji centimetar veće, da se, dakle, ponovno koristi švajcarski normativ, kao onaj koji najbolje odslikava realno stanje.

Prostor na kome nepokretna osoba u invalidskim kolicima može izvesti okret od 3600 trebalo bi da je minimalno 172 cm X 172

cm velik (slika br. 10.3). U normalnim okolnostima, poželjno je primjenjivati švajcarski normativ, kao onaj koji najbolje odslikava potrebe realnog stanja.

Inače, za okret invalidskim kolicima od 3600, izveden objema rukama, Švajcarci smatraju dovoljnim prostor od 180 cm X 180 cm. U Sloveniji ocjenjuju da je za ovakav manevar potreban prostor od 172 cm X 172 cm, a u SAD od minimalno 160 cm X 160 cm2, odnosno 152,5 cm X 152,5 cm.3

Za sve navedene okrete, koji se invalidskim kolicima izvode dvoručno, i Nijemci posjeduju odgovarajuće preporuke, obuhvaćene normativom DIN 18025 Teil 1. On ne precizira svaki okret pojedinačno, ali za manipulisanje invalidskim kolicima zahtijeva prostor minimalnih dimenzija od 150 cm X 150 cm.4

Slika br. 10.1. Okret

invalidskim kolicima za 900,

izveden objema rukama.


10.1.2. Prostor potreban za okretanja standardnih invalidskih kolica jednom rukom

Okret invalidskim kolicima, za čije izvođenje se koristi samo jedna ruka, vrši se na taj način da se jedan od dva pogonska točka (desni ili lijevi) zakoči, a drugi pokreće u određenom smjeru (unaprijed ili unazad). To izaziva rotiranje kolica oko tačke (S), koja se (u ovom slučaju) nalazi na vertikalnoj osi koja prolazi kroz središte pogonskog točka koji u tom momentu miruje.

U švajcarskoj literaturi, dostupnoj autoru, nisu dati podatci za okrete invalidskim kolicima izvedene jednom rukom.5 U literaturi iz SAD, data je grafička šema, koja pokriva sve vrste okreta invalidskim kolicima. Za okret od 900, izveden jednom rukom, Amerikanci zahtijevaju prostor od 137,1 cm X 137,1 cm (?), pri čemu ne navode kakvim kolicima se on izvodi (običnim ili specijalno podešenim za jednoručnu upotrebu). Za okret invalidskim kolicima od 900, izveden jednom rukom, u Sloveniji smatraju potrebnim prostor od minimalno 171,5 cm X 171,5 cm.6 Uz to, navode da se nepokretna osoba pri tom mora služiti invalidskim kolicima VI-16 ili VI-17, specijalno podešenim za jednoručnu upotrebu (?!). Međutim, u ovom slučaju napravljena je greška. Naime, okret jednom rukom, na način koji je opisan u uvodnom dijelu razmatranja problema jednoručnog okretanja invalidskih kolica, vrši se standardnim modelom VI-14. Okret jednom rukom, specijalnim jednoručnim invalidskim kolicima VI-16 (dešnjaci) ili VI-17 (ljevaci), usljed posebne konstrukcije sklopa pogonskih točkova ovih kolica, uz neznatno veću površinu i uz određene preduslove (teoretski: idealni uslovi

Slika br. 10.2. Okret invalidskim

kolicima za 1800, izveden

objema rukama.

Slika br. 10.3. Okret

invalidskim kolicima za 3600,

izveden objema rukama.


i izuzetno precizno izvođenje manevra) ima iste karakteristike kao okret izveden sa obje ruke standardnim invalidskim kolicima VI-14. Izvođenje ovakvog okreta jednoručnim invalidskim kolicima vrlo je komplikovano i zahtijeva odgovarajuću vještinu i uvježbanost. Potrebno je napomenuti da je ovim kolicima moguće izvesti i okret jednom rukom istovjetan okretu koji se izvodi jednom rukom standardnim invalidskim kolicima VI-14, u kom slučaju je potreban prostor jednakih dimenzija kao i za kolica VI-14.

Za jednoručni okret od 900 standardnim invalidskim kolicima, veličina potrebnog prostora treba da iznosi 125 cm X 161 cm (slika br. 10.4).

Kako se u literaturi iz Slovenije, gore pomenuta greška provlači i za okrete od 1800 i 3600, ovdje će biti navedeno samo to da je za jednoručni okret od 1800, standardnim invalidskim kolicima, potrebno 161 cm X 180 cm (slika br. 10.5), a za okret od 3600 minimalno 190 cm X 190 cm (slika br. 10.6). Analogno primjerima kod dvoručnih okreta invalidskim kolicima, i u ovim je poželjno navedene minimalne mjere povećati za 5 do 8 cm.

Slika br. 10.4. Okret invalidskim kolicima za 900, izveden jednom rukom Slika br. 10.5. Okret invalidskim kolicima za 1800, izveden jednom rukom


10.2. Prostor potreban za pravolinijsko kretanje standardnim invalidskim kolicima

Osim kružnog, invalidskim kolicima može se izvoditi i pravolinijsko kretanje, i to kako po horizontalnoj ravni, odnosno u horizontalnom smislu, tako i po kosoj ravni, odnosno u vertikalnom smislu.

Kod ove vrste kretanja, bilo da se ono izvodi u horizontalnom ili vertikalnom smislu, odlučujući parametar je širina koju zauzimaju invalidska kolica u kojima sjedi nepokretna osoba.

10.2.1. Prostor potreban za pravolinijsko kretanje standardnim invalidskim kolicima u horizontalnoj ravni

Ako određeni arhitektonski elemenat služi za prolaz samo jednoj nepokretnoj osobi u invalidskim kolicima, tada je potrebno da njegova svijetla širina bude minimalno 90 cm, odnosno, ukoliko je riječ o zatvorenoj komunikaciji, 120 cm (slika br. 10.7).

Ukoliko se predviđa da neka komunikacija služi istovremenom prolazu jednog zdravog i jednog nepokretnog lica u invalidskim kolicima, tada ona mora biti minimalno široka 150 cm (slika br. 10.8).

Ako se, međutim, predviđa da komunikacija služi istovremenom prolasku dviju osoba u invalidskim kolicima, ona u tom slučaju mora imati minimalnu širinu od 180 cm (slika br. 10.9).

10.2.2. Kosine namijenjene kretanju nepokretnih osoba u invalidskim kolicima u vertikalnom smislu

Kada se govori o pravolinijskom kretanju nepokretnih osoba u invalidskim kolicima u vertikalnom smislu, tj. o njihovom kretanju po kosinama, tada je situacija nešto zamršenija. Veliki broj zemalja daje veliki broj međusobno veoma različitih normativa za maksimalnu dužinu i maksimalni uzdužni nagib kosina.


U Švajcarskoj smatraju da bi kosina smjela imati maksimalni uzdužni nagib od 6%, uz maksimalnu dužinu između odmorišta (podesta) od 4 metra. Ukoliko je kosina duža, nagib joj u određenoj mjeri mora biti smanjen. U Njemačkoj, takođe, ne dozvoljavaju uzdužni nagin kosina veći od 6%, ali im maksimalnu dužinu između odmorišta ograničavaju na 6 metara. U SAD maksimalni nagib kosina određuju odnosom 1:12 ili 8,33%, ali su mišljenja da bi cjelishodniji bio kod odnosa 1:16 ili 6,25%. Maksimalnu dužinu kosina ograničavaju na 30 fita (≈9 metara). U Sloveniji su dali različite normative za vanjske i unutrašnje kosine. Misle da bi vanjske kosine smjele imati maksimalni uzdužni nagib u odnosu 1:15 ili 6,67%, uz maksimalnu dužinu od 7 do 9 metara između odmorišta, dok bi unutrašnje kosine, po njima, imale optimalni nagib pri odnosu od 1:12 ili 8,33%, a ne bi smjele preći nagib čiji je odnos 1:7 ili 14,28%, uz jednaku maksimalnu dužinu kao i za vanjske kosine (slika br. 10.10).

Slika br. 10.7. Dimenzije potrebne za prolaz jedne osobe u invalidskim kolicima.

Slika br. 10.8. Širina komunikacije potrebna za istovremeni prolaz

jedne zdrave i jedne osobe u invalidskim kolicima

Slika br. 10.9. Širina komunikacije potrebna za istovremeni

prolaz dvije osobe u invalidskim kolicima


Kojem od nabrojenih normativa se prikloniti?

Ako bi se analiza vršila samo sa ekonomskog aspekta, tada bi se utvrdilo da su slovenački normativi najbolji, tj. najekonomičniji. Međutim, kada se zanemari ekonomska strana problema, na šta društvena zajednica mora svjesno pristati, tada je potrebno izvršiti analizu sa stanovišta sposobnosti nepokretnih osoba u invalidskim kolicima da koriste kosine. Za njih su kraće i manje nagnute kosine povoljnije, pa su u tom smislu švajcarski i njemački normativi primjereniji od onih koje koriste u SAD i Sloveniji. Potrebno je znati da kosinu, napravljenu na osnovu normativa od 8,33% nagiba (1:12), na dužini od 7, a posebno na dužini od 9 metara između odmorišta, nepokretni u invalidskim kolicima mogu veoma teško samostalno koristiti, a i tada je neophodno da su mladi, zdravi (misli se na nehendikepirani dio tijela) i fizički spremni. Kosinu

napravljenu na osnovu normativa od 14,28% (1:7), na dužini od 7 odnosno 9 metara oni, bez obzira na fizičku spremu, nisu u stanju da samostalno koriste.

Gradnjom suviše dugih i strmih kosina dolazi se do situacije da, premda se u odnosu prema nepokretnim licima pokazala dobra volja, njima se uistinu nije i pomoglo. Na neadekvatan način izgrađene kosine, podjednako kao i kada ih uopšte nema, onemogućavaju osobama u invalidskim kolicima samostalno kretanje. To za sobom povlači sve one posljedice o kojima je bilo riječi prilikom razmatranja ovog problema sa moralno-pravnog i sociološko-psihološkog stanovišta. Kosine čiji su nagibi veći i od gore pomenutih, ne samo da su nepovoljne, nego su vrlo opasne, pa i pogibeljne za korištenje, čak i uz pomoć trećih lica (slika br. 10.11).

Slika br. 10.10. Normativi za nagib kosina u različitim zemljama svijeta


Dakle, kada su u pitanju nagib i dužina kosina, zbog svega navedenog, trebalo bi se prikloniti švajcarskim i sličnim normativima (prije svih njemačkim). Oni su vrlo povoljni i, ako se dosljedno primijene, omogućavaju osobama u invalidskim kolicima samostalno kretanje (slika br. 10.12).

Da bi penjanje i silaženje niz kosine bilo sigurnije, potrebno ih je obostrano opremiti rukohvatima. Oni se, za djecu, postavljaju na visini od 75 cm, a za odrasle, na visini od (oko) 100 cm. Ukoliko se predvidi da se osobe u invalidskim kolicima, prilikom kretanja po kosini istovremeno pomažu i desnim i lijevim rukohvatom, tada razmak između njih ne bi smio biti veći od 100 cm (slika br. 10.13).

Oblik rukohvata mora biti takav da ga osobe sa umanjenim tjelesnim spsobnostima mogu lagano obuhvatiti šakom (slika br. 10.14).

Rukohvati treba da budu prepušteni na horizontalne dijelove kosina (odmorišta tj. podeste) za minimalno 30 cm. Ove prepuste trebala raditi zato, da bi onima koji koriste kosinu, bio najavljen njen početak i završetak. Naznačavanje početka i završetka kosine može se izvršiti i posebnim detaljima na rukohvatima, poput malih izbočenja, udubljenja, blago naglašenih prstenova i sličnog (slika br. 10.15).

Kosina, koju bi samostalno mogle koristiti osobe u invalidskim kolicima, treba da posjeduje sljedeće karakteristike (slika br. 10.16):

Slika br. 10.11. Kosina čija upotreba je pogibeljno opasna Slika br. 10.12. Povoljno projektovana vanjska kosina


– maksimalni nagib 6%; – minimalna dužina između odmorišta 4 m, ali ne preko 6 m;– odmorište između dvije kosine, ukoliko se na njemu vrši okretanje za 1800, ne kraće od 190 cm, niti uže od 200 cm;– ukoliko se na odmorištu ne mijenja smjer, minimalno dugo 130 cm i širine jednake širini kosine;– rukohvate za odrasle i djecu, postavljene na odgovarajućoj visini i širini.

Pored svega navedenog, posebnu pažnju kod izgradnje kosina treba obratiti i na to:– da rubovi kosine moraju biti izvedeni tako da sprečavaju skliznuće točkova invalidskih kolica sa kosine, tj. da posjeduju rubni nadzidak (vidi sliku br. 10.13), – da površina kosine mora biti obrađena tako da nije klizava,– da bi nailazak na kosinu, osim na rukohvatima, trebalo označiti i drugačijim materijalom ili drugačijom površinskom obradom osnovnog materijala od kog su izrađena odmorišta kosine.

Slika br. 10.13. Pravilan raspored rukohvata na kosinama.

Slika br. 10.14. Profili rukohvata pogodni za upotrebu od

strane osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti.

Slika br. 10.15. Označavanje kraja

rukohvata na stepeništima i kosinama

Slika br. 10.16. Kosina sa optimalno podešenim parametrima i pravilno izvedenim rukohvatom.


Tokom eksploatacije kosine, potrebno je voditi računa o tome da ona bude dovoljno osvijetljena, kao i o tome da u svim meteo-uslovima bude održavana na primjeren način.

10.3. Prostor potreban za upotrebu štaka, štapova i hodalica

Štake i štapovi najstarija su i, vjerovatno, najčešće upotrebljavana ortopedska pomagala.

Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti, koje se u hodu pomažu štakama i štapovima, imaju specifičnu tehniku pomjeranja svojih ortopedskih pomagala. Stoga im je, pri kretanju, potrebno više mjesta nego zdravim ljudima, ali i manje nego onima koji koriste invalidska kolica.

Uočljivo je da dok miruju, osobe koje koriste štake, zauzimaju prostor čija je širina neznatno veća od one potrebne zdravim ljudima, zauzimaju dakle prostor širine od (oko) 80 cm. Zbog zabacivanja štaka ustranu, tokom njihovog prebacivanja iz zadnjeg u prednji položaj, prilikom kretanja ovim licima je neophodna širina od minimalno 100 cm.

Dok miruju, osobama koje koriste štap, potreban je prostor čija minimalna širina iznosi 70 cm. Prilikom kretanja, ta vrijednost se, usljed zabacivanja štapa, povećava na 75 cm.

Slika br. 10.17. Prostor potreban za kretanje osoba umanjenih tjelesnih

sposobnosti, koje se prilikom hoda ispomažu štakama, odnosno štapom.


Način hoda lica koja korste štake i štapove i prostor potreban za to prikazani su na slici br. 10.17.

Prilikom projektovanja pojedinih arhitektonskih elemenata, namijenjenih kategorijama osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti koje se u hodu ispomažu štakama ili štapom, potrebno je strogo poštovati prethodno navedene dimenzije.

Tehnika kretanja uz pomoć hodalica je unekoliko drugačija. Ukoliko je hodalica bez točkova, hendikepirano lice izbacuje je unaprijed, pa joj se potom približava, i te dvije radnje uzastopno ponavlja. Ukoliko hodalica ima točkove, osoba umanjenih sposobnosti je gura ispred sebe i, oslanjajući se, ide za njom. U oba slučaja, širina trake za kretanje neznatno je šira od one potrebne zdravim ljudima.

__________________

1. Panero, Julius i Zelnik, Martin: Antropološke mere i enterijer, Beograd, Građevinska

knjiga, 1987, str. 51.

2. Ibid.

3. 28 CFR Part 36 – Nondiscrimination on the Basis of Disability by Public Accommodations

and in Commercial Facilities; Final Rule – Appendix A to Part 36: Standards for

Accessible Design, Department of Justice – Office of the Attorney General, 26. jul

1991, str. 16.


Stuttgart/Zürich, Karl Krämer Verlag Stuttgart + Zürich, 1994, str. 176 do 181.

5. Bauen für Behinderte – eine gesellschaftspolitische Aufgabe, Olten, Schweizerischer

Invalidenverband, 1979.

6. Premagovanje arhitektonskih ovir za telesno prizadete osebe, Ljubljana, Zavod SR

Slovenije za rehabilitacijo invalidov i Urbanistični inštitut SR Slovenije, 1975.

Vključevanje funkcionalno oviranih ljudi v življensko okolje – raziskovalna naloga 1. del,

Ljubljana, Urbanistični inštitut Slovenije, 1982.

Vključevanje funkcionalno oviranih ljudi v življensko okolje – raziskovalna naloga 2. del,

Ljubljana, Urbanistični inštitut Slovenije, 1982.

Vključevanje funkcionalno oviranih ljudi v življensko okolje – raziskovalna naloga 1.

aplikativni del, Ljubljana, VTOZD Arhitektura VDO FAGG, 1981.

Vključevanje funkcionalno oviranih ljudi v življensko okolje – raziskovalna naloga 2.

aplikativni del, Ljubljana, VTOZD Arhitektura VDO FAGG, 1982.


11. Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i osnovni arhitektonski elementi

Arhitektonski elementi koje ljudi svakodnevno koriste, a koji zbog svoje neprilagođenosti, osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti zadaju najviše poteškoća, jesu vrata, pragovi, stepeništa i liftovi.

11.1. Vrata

Osobe u invalidskim kolicima sa problemom vrata susreću se na mnogim mjestima.

O bilo kojim vratima da je riječ (jednokrilna, dvokrilna, posmična, mimohodna, okretna, na sklapanje, itd.) i na bilo kojoj prostoriji da se nalaze (od reprezentativne dvorane, do WC-a), njihova svijetla širina, da bi se njima mogle koristiti osobe u invalidskim kolicima, ne smije biti manja od 90 cm.

Ta vrata moraju, uz to, imati posebno oblikovane rukohvate, na visini od 100 cm za odrasle, odnosno 75 cm za djecu, kao i donji dio obložen limom do visine od 40 cm (slika br. 11.1)

Kako su osobama u invalidskim kolicima, prilaz vratima i vučenje ili guranje njihovih krila, zbog gabarita samih kolica, veoma otežani, to tlocrtnom dispozicioniranju ovog arhitektonskog elementa treba posvetiti posebnu pažnju. Ukoliko se čak i dovoljno široka vrata postave u uzak hodnik i otvaranje usmjeri ka hodniku, zbog nemogućnosti povlačenja njihovih krila (označeno strelicom), ona

za lica u invalidskim kolicima ostaju neupotrebljiva, odnosno postaju arhitektonska barijera (slika br. 11.2).

Osim širine, osnovni zahtjev, koji prilikom projektovanja vrata i njihovog prostornog smještanja treba ispoštovati, prikazan je na slici br. 11.3.

Naime, na onoj strani krila vrata na kojoj se nalazi kvaka, neophodno je odmaknuti bočni zid od otvora vrata za minimalno 50 cm. To osobi u invalidskim kolicima omogućava prilaz vratima, hvatanje kvake i nesmetano povlačenje krila vrata pored kolica, a potom i prolazak kroz vrata.

Da bi osoba u invalidskim kolicima mogla za sobom zatvoriti vrata, na njima je neophodno montirati i jedan rukohvat, na suprotnoj strani od one na koju se vrata otvaraju. Rukohvat hendikepiranim licima

Slika br. 11.1 - Vrata prilagođena upotrebi od strane osoba u invalidskim kolicima.


omogućava potpunu kontrolu vrata, a istovremeno pruža i koristan dodatni oslonac (slika br. 11.4). Montira se, kako je već navedeno, na visini od 100 cm za odrasle, odnosno 75 cm za djecu.

Način prilaska osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti u invalidskim kolicima vratima standardne izrade, opremljenim dodatnim rukohvatom, prolazak kroz njih i njihovo zatvaranje za sobom, prikazani su na slikama br. 11.5. do 11.8.

S obzirom da su osobi u invalidskim kolicima prilaz vratima i vučenje ili guranje krila vrata, zbog gabarita samih kolica, veoma otežani, u posljednje vrijeme u svijetu su se počela raditi vrata

Slika br. 11.2. Vrata dovoljne širine, koja su zbog svoje dispozicije

licima u invalidskim kolicima postala arhitektonska barijera.

Slika br. 11.3. Vrata dovoljne širine, pravilno dispozicionirana.

Slika br. 11.4. Pravilno projektovana,

dispozicionirana i opremljena vrata.

Umjesto da postanu arhitektonska

barijera, ona osobama u invalidskim

kolicima pružaju dodatnu sigurnost.


posebne konstrukcije, sa specijalno izvedenim detaljima (šarkama, vodilicama, utorima, i sl.). Njihovo se krilo, prilikom otvaranja, zavisno od tipa konstrukcije, ili preklapa ili na pogodan način klizi ustranu, zauzimajući na taj način osjetno manju površinu, i omogućavajući osobi u invalidskim kolicima nesmetan prilaz i manipulisanje vratima, bez velikog naginjanja iz kolica.

Način funkcioniranja preklopnih vrata prikazan je slikama br. 11.9 i 11.10.1

Vrata drugačije konstrukcije, ali sličnog djelovanja, prikazana su na slikama br. 11.11 i 11.12.

Najvažniji detalj na vratima svakako je kvaka. Da bi mogla svrhovito da služi osobama sa različitim deformitetima ruku, njenom oblikovanju treba posvetiti posebnu pažnju. Kvaka mora biti ergonomski dizajnirana, da omogući lagano hvatanje iz različitih prilaznih uglova. Ostvareni hvat mora biti siguran, što znači da se ne smije dešavati da, prilikom pritiskanja kvake nadolje, ruka sklizne sa nje. Sila potrebna za njeno aktiviranje ne smije biti prevelika. Uz to je, zbog slabovidećih osoba, neophodno i da bude lako uočljiva. Zato je, u odnosu na vrata, treba obojiti (označiti) kontrastnom bojom. Nekoliko loše i nekoliko dobro oblikovanih kvaka prikazano je na slikama br. 11.13 i 11.14.

Na kraju je potrebno napomenuti da se vrata danas opremaju i posebnim uređajima za automatsko otvaranje. Njih aktiviraju senzorski, ultrazvučni ili infracrveni davači signala, koji reaguju na

Slike br. 11.5. do 11.8. Način prolaska hendikepirane osobe u invalidskim

kolicima, kroz vrata standardne izrade, opremljena dodatnim rukohvatom.


svako približavanje vratima. Ovi uređaji omogućavaju osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti korištenje vrata bez ičije pomoći i bilo kakvih poteškoća i naprezanja. Kako rade na pogon električne energije i zahtijevaju permanentno održavanje, to se u Bosni i Hercegovini koriste izuzuetno rijetko.

Slika br. 11.14 Kvake pogodne za korištenje od strane osoba umanjenih tjelesnih

sposobnosti: pogodnog oblika i kontrastno obojene u odnosu na krilo vrata.Slika br: 11.11 i br: 11.12 - Vrata koja se izmiču ustranu.

Slike br. 11.9 i 11.10. Preklapajuća vrata, za čije otvaranje je potrebna manja

površina nego za otvaranje klasičnih.

Slika br. 11.13. Loše i dobro oblikovane kvake.


11.2. Pragovi

Pragovi su često neprelazna prepreka za osobe u invalidskim kolicima. Stoga njihovom lociranju i projektovanju treba posvetiti posebnu pažnju.

Ako se, kod vrata podešenih za upotrebu od strane ovih lica, pragovi rade kao klasični, ne bi smjeli da budu viši od 2 cm. Bolja od klasičnog su rješenja sa specijalnom (zaobljenom) izradom pragova i zaptivnim trakama, odnosno posebnim automatskim brtvama na donjem dijelu vrata (slika br. 11.15).

U principu, pragove u bilo kom obliku, gdje god je to moguće, treba izbjegavati i zamjenjivati automatskim brtvama. Na onim prostorijama na kojima to nije moguće, kao što su hol, odnosno vjetrobran sa ulaznim vratima, kupatilo i WC, WC i druge, potrebno je postaviti jedan od prikazanih specijalnih pragova ili neki sličan. Time se, osobama umanjenih sposobnosti, omogućava samostalno korištenje i ovih prostorija.

11.3. Stepenice i stepeništa

Osobe u invalidskim kolicima, u načelu, ne mogu koristiti stepeništa. Da bi im se, u slučajevima i na mjestima, na kojima iz raznih razloga nije moguće instalirati klasičan lift povoljnih performansi, to omogućilo, konstruisane su posebne, preklopne lift-platforme manjih dimenzija, koje se kreću po šinama postavljenim umjesto jednog rukohvata.2 One su namijenjene za upotrebu u individualnim spratnim kućama ili javnim zgradama u kojima promet osoba u invalidskim kolicima nije velik, a omogućavaju im samostalan odlazak s jedne na drugu etažu kuće u kojoj žive, odnosno objekta u kom uče ili rade (slika br. 11.16).

Ako se izuzmu osobe vezane za invalidska kolica, stepeništa upotrebljavaju sve ostale kategorije lica umanjenih tjelesnih sposobnosti. Zbog toga je, prilikom projektovanja, potrebno obratiti odgovarajuću pažnju na stepeništa, odnosno na njihovo odgovarajuće dimenzioniranje, dizajniranje i opremanje.

Širina dvokrakog stepeništa morala bi iznositi minimalno 260 cm, tj. svakog kraka pojedinačno 130 cm. Dužina podesta i međupodesta ne bi trebalo da bude manja od 130 cm.

Same stepenike treba profilisati i proračunati tako da ne stvaraju dodatne probleme teško pokretnim osobama. Dobro projektovani stepenici ne treba da imaju zakošene obraze, niti bi na njima smjelo biti ikakvih zubova. U protivnom, osobama sa povredama gležnjeva, koljena, kukova, osobama sa, na razne načine, fiksiranim donjim

Slika br. 11.15. a) maksimalno dozvoljena visina praga;

b) i c) specijalno izvedeni pragovi, prilagođeni za lagano prelaženje invalidskim kolicima;

d) automatska brtva na donjem dijelu vrata i način njenog rada.

a) b) c) d)


ekstremitetima, protezama i štakama pričinjavaće, naročito prilikom penjanja, mnogo poteškoća. Ako se stepenici, i pored svega, izvode zakošenih obraza, tada vrh obraza ne bi smio prelaziti preko svog podnožja za više od 2 cm.

Stepenice, takođe, ne bi smjele biti ni suviše strme. Dobro proporcionisane, trebalo bi da imaju odnos visine i širine stepenika od maksimalno 17/29 cm, a njihov optimalan nagib bio bi kod odnosa 14/32 cm, pri čemu se radi o tzv. stepenicama blagog nagiba (slika br. 11.17).

Na stepeništima bi trebalo koristiti rukohvate kakvi se upotrebljavaju i na kosinama. Trebalo bi da su postavljeni obostrano i na visini od 90 cm od prednjeg gornjeg ruba stepenika, da su prepušteni na podeste za minimalno 30 cm, i da posjeduju i nivo za djecu, niži od osnovnog za 25 cm i nešto manjeg profila (Ø=3 cm, umjesto Ø=4 cm). Sve navedeno veoma je važno zbog slijepih i slabovidećih osoba, kojima donji i gornji lomovi rukohvata, odnosno mala izbočenja ili udubljenja na njima, blago naglašeni prstenovi i slični detalji najavljuju početak ili završetak krakova stepeništa, kao i zbog male djece kojoj rukohvati na uobičajenoj visini ne pružaju dovoljno siguran oslonac (slika br. 11.18).

Zbog slabovidećih osoba bilo bi, takođe, dobro da su stepenice obrađene različitim svjetlosnim tonom ili kontrastnom bojom, u odnosu na okolne arhitektonske elemente (podest, hodnik, zidove, i slično), i da je rub svakog stepenika naglašen bojom ili, još bolje, drugačijim materijalom.

Slika br. 11.16. Lift-platforma.

Slika br. 11.17. Dobri i loši profili stepenica i odnos njihove širine

i visine koji bi trebalo poštovati ukoliko želimo postići da ih osobe

umanjenih tjelesnih sposobnosti mogu koristiti bez teškoća.


Materijal od koga se stepenice izrađuju ne smije biti klizav, a prije i poslije samih stepenica, zbog funkcije njihovog najavljivanja, trebalo bi da ima drugačiju strukturu ili površinsku obradu. Rub stepenika takođe je poželjno obraditi protivkliznim materijalom.

Zbog starih i iznemoglih lica, trudnica i drugih kategorija osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima bilo bi dobro, na svakom podestu i međupodestu, predvidjeti po jedno preklopno sjedište, namijenjeno njihovom odmoru. Ukoliko se, istovremeno, rade i lift-platforme, njih treba postaviti uz unutrašnji rukohvat, tj. uz ogledalo stepeništa, a i iz razloga, da se kroz sve etaže koje povezuju, rade u jednom neprekinutom potezu (vrata na podestima!).

Stepenište koje zadovoljava navedene kriterijime prikazano je na slici br. 11.19.

11.4. Liftovi

Sredstva vertikalnog mehanizovanog transporta, koja služe prevozu ljudi, su pokretne stepenice (eskalatori) i liftovi. Zbog svojih umanjenih tjelesnih sposobnosti, zbog određenih tehničko-konstruktivnih osobina ortopedskih pomagala kojima se služe, kao i zbog vlastite bezbjednosti, nepokretne i teško pokretne osobe, u svrhu kretanja u vertikalnom smislu, koriste samo liftove.

Da bi osobe u invalidskim kolicima mogle ući u liftove i samostalno ih koristiti, vanjska vrata lifta ne bi smjela biti uža od 90 cm, niti bi unutrašnje tlocrtne mjere lifta smjele biti manje od 110 cm X 140 cm.

Slika br. 11.18. Povoljno oblikovane i proračunate stepenice sa pravilno izvedenim

podestima i rukohvatima.

Slika br. 11.19. Stepenište prilagođeno upotrebi od strane soba umanjenih

tjelesnih sposobnosti.


U ovom slučaju unutrašnja vrata lifta moraju raditi kao automatska i ustranu posmična. Ukoliko se predviđa da osobe u invalidskim kolicima u lift ulaze u pratnji ili zajedno sa trećim licima, tada lift mora imati značajno veće dimenzije, a minimalno 110 cm X 170 cm.

Da bi se olakšala manipulacija invalidskim kolicima u liftu, bilo bi poželjno da se na njegove zidove postave rukohvati na visini od 100 cm. Takođe bi bilo dobro da se, za ostale kategorije lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, u liftu postavi i jedno preklopno sjedište.

Komandna tabla lifta treba da bude postavljena tako, da je njeno najviše dugme maksimalno 120 cm udaljeno od poda lifta. Bilo bi bolje da se ove table, umjesto vertikalnih, rade kao horizontalne. Radi omogućavanja komotnog ulaska i izlaska iz lifta, ispred njegovih vrata neophodno je obezbijediti slobodan prostor minimalne dubine 150 cm (slika br. 11.20).

Da bi osobe u invalidskim kolicima mogle bezbjedno koristiti lift, osim navedenog, trebalo bi i:– da lift bude opremljen automatskim posmičnim, vanjskim i unutrašnjim vratima,– da, ukoliko vanjska vrata nisu automatska, sila potrebna za njihovo otvaranje ne prelazi veličinu od 24,5 N, da posjeduju zastakljene površine, i da se ne otvaraju ka unutrašnjosti lifta,– da se lift zaustavlja tačno u nivou odgovarajuće etaže, odnosno da ta razlika, za liftove sa minimalnim dimenzijama kabine, ne bude veća od ±0,5 cm, a za liftove sa većim kabinama od ±2,0 cm,– da procjep između poda lifta i poda etaže ne bude veći od 1 cm, kako ne bi dolazilo do zaglavljivanja (izuzetno opasnog!) prednjih točkova invalidskih kolica u njemu,– da se lift redovno i uredno održava.

__________________

1. Holztüren Küffner - Raumspartür, Rheinstetten, Küffner Aluzargen GmbH, 1996

(prospekt).

2. Mit Freude mobil, Augsburg, Kleindienst Rehatechnik GmbH, - (prospekt).

Slika br. 11.20.

Dimenzije lifta koje

omogućavaju njegovo

korištenje osobama u

invalidskim kolicima.


12. Komunalna oprema

Koliko su osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti, za mogućnost potpuno samostalnog kretanja i korištenja javnih i drugih objekata, bitni već analizirani elementi, isto toliko su važni i elementi komunalne opreme. Oni, u zavisnosti od izrade, omogućavaju ili sprječavaju ovim osobama pristup do navedenih objekata, odnosno čine im grad prohodnim ili ne.

12.1. Trotoari i pješački prelazi

Elementi komunalne opreme koji, ako su loše riješeni, zadaju najviše poteškoća licima koja se pri kretanju služe invalidskim kolicima ili drugim ortopedskim pomagalima, su trotoari i pješački prelazi, odnosno samo mjesto prelaska trotoara u pješački prelaz i obratno, kao i kosine.

Trotoari u Bosni i Hercegovini već decenijama prave se na isti način. Tradicionalno izvedeni, radili su se, i još uvijek se rade, visoki oko 10 do 15 cm, a bez posebno izvedenih kosina prilikom nastavljanja u pješački prelaz. Ni najmanje se, pri tom, nije mislilo na osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima i njihovu mogućnost, odnosno nemogućnost da koriste takve trotoare. To je onemogućavalo i onemogućava licima u invalidskim kolicima, da ih na tim kritičnim mjestima samostalno koriste, što opet znači, da je toj kategoriji osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima onemogućeno slobodno kretanje (slika br. 2.1).

Slika br. 12.1. Loše riješen spoj trotoara i pješačkog prelaza onemogućava

osobama u invalidskim kolicima samostalan prelazak ulice.

Slika br. 12.2. Loše izveden spoj trotoara i pješačkog prelaza


Loše riješen prelaz trotoara u pješački prelaz prikazan je na slici br. 12.2.

U Bosni i Hercegovini često se mogu vidjeti i trotoari koji su na mjestu prelaska u pješački prelaz riješeni kao na slici br. 12.3. Šta se takvim rješenjima željelo postići, ostaje nejasno, pošto ona, u smislu upotrebljivosti od strane osoba u invalidskim kolicima, nisu ništa povoljnija od tradicionalnog načina rješavanja ovog problema.

Pravilan način rješavanja trotoara na mjestu prelaska u pješački prelaz prikazan je na slici br. 12.4. Ovakav način njegovog rješavanja moguć je samo ukoliko je trotoar širi od 170 cm.

Ukoliko je trotoar uži od 170 cm, moguće ga je pravilno riješiti na način prikazan na slici br. 12.5.

Kod oba ova rješenja, važno je napomenuti da prednja ivica trotoara, preko koje se silazi na pješački prelaz, odnosno penje sa pješačkog prelaza na trotoar, ne smije biti viša od 2 cm. Samo toliku visinsku razliku u nivoima tla, lica u invalidskim kolicima u stanju su da bez ičije pomoći, dakle potpuno samostalno, savladaju. Ako je ta razlika u visinama veća, za njeno savlađivanje neophodna im je pomoć trećih lica.

Nakon završetka rata, u većim gradovima Bosne i Hercegovine počeli su se rekonstruisati prelazi trotoara u pješačke prelaze. Nažalost, oni se rade kao isuviše kratki i strmi i nisu pogodni za samostalno korištenje od strane lica u invalidskim kolicima.

Slika br. 12.3. Pogrešno izveden spoj trotoara i pješačkog prelaza.

Slika br. 12.4. Pravilno izveden spoj trotoara i pješačkog prelaza.

Slika br. 12.5. Moguća izrada spoja trotoara i pješačkog prelaza.


Kako se najveći broj saobraćajnih nesreća u kojima stradaju pješaci dešava upravo na pješačkim prelazima, to bi ove, u cilju povećanja bezbjednosti, trebalo opremiti semaforima i natpisima na kolovozu, kojima se od pješaka zahtijeva da prije stupanja na dio kolovoza označen pješačkim prelazom, pogledaju u smjeru iz kog im dolaze vozila. Semafore bi trebalo, zbog slijepih lica, koja pipkanjem štapom nisu u stanju da osjetite razliku u visini trotoara i pješačkog prelaza od 2 cm, opremiti i zvučnim signalom, koji bi ih upozoravao da su u blizini pješačkog prelaza i davao im znak kada preko njega mogu preći. Kako bi jedan tako opremljen pješački prelaz trebalo da izgleda prikazano je na slici br. 12.6.

Izgradnja upravo ovakvih pješačkih prijelaza u Velikoj Britaniji je uobičajena praksa (slika br. 12.7).

12.2. Vanjske kosine i stepeništa

U elemente komunalne opreme, osim trotoara i pješačkih prelaza, spadaju i vanjske kosine i vanjska stepeništa.

Parametri vanjskih kosina trebalo bi da odgovaraju parametrima unutrašnjih. Treba preferirati blaže i kraće kosine, tj. raditi ih po švajcarskim i njima sličnim normativima (slika br. 12.8). Veliki broj projektanata griješi praveći kosine uporedo sa stepenicama i na istoj dužini koju one imaju (gornji primjer na slici br. 12.8). To rezultira veoma strmim kosinama, koje osobe u invalidskim kosinama ne mogu samostalno koristiti, a i upotreba uz pomoć trećih lica je veoma otežana (slika br. 12.9). Korištenje takvih kosina može biti opasno, a ako su duže i pogibeljno.

Slika br. 12.6. Pješački prelaz opremljen pravilno izvedenim kosinama, natpisima

upozorenja na kolovozu i semaforima sa zvučnom signalizacijom za slijepa lica.

Slika br. 12.7. Pješački

prelaz u Velikoj Britaniji. Slika br. 12.8. Loše i dobro projektovana vanjska kosina.


Stoga je dugačka vanjska stepeništa veoma teško pratiti kosinama. Ukoliko su ona uobičajene širine, to je potpuno neizvodivo. U takvim situacijama, potrebno je izmijeniti trasu staze za lica u invalidskim kolicima i odvojiti je od trase stepenica. Ukoliko su vanjske stepenice široke, tada je moguće primijeniti rješenje slično onom upotrijebljenom u Vankuveru (Kanada) (slika br. 12.10).

Uz sve navedeno, neophodno je, na odgovarajući način, naglasiti početak i završetak kosina. Naglašavanje se može izvesti bojom, materijalom, strukturom materijala ili odgovarajućim oblikom rukohvata, koje treba postaviti uz sve vanjske kosine. Materijali od kojih se izrađuju kosine ne bi smjeli biti klizavi. Uz sve navedeno, vanjske kosine treba da budu, u svim vremenskim uslovima, dobro osvijetljene i dobro održavane.

Vanjska stepeništa treba raditi po istim normativima kao i unutrašnja. Sve pojedinačne elemente, poput širine krakova, dužine podesta, profilacije stepenika, odnosa visine i širine stepenika, položaja i vrste rukohvata, trebalo bi izvoditi na isti način kao kod unutrašnjih stepeništa. Za vanjska stepeništa, potrebno je dodati da, bez obzira koliku visinsku razliku savlađuju, na njima treba postaviti, na svakih 1,5 do 2 metra visinske razlike, odmorišta minimalne dužine 1,30 m. U svrhu najave, na rukohvatima stepeništa treba izvesti odgovarajuće lomove, a dio komunikacije, prije i poslije stepeništa, obraditi bojom drugačijom od boje okolnih komunalnih elemenata. Ako se za to ne koristi boja, na tim mjestima, za obradu komunikacije trebalo bi upotrijebiti drugačiji materijal ili isti materijal drugačije površinski obraditi. Uz sve navedeno, vanjska stepeništa treba da budu, u svim vremenskim uslovima, dobro osvijetljena i dobro održavana.

Slika br. 12.9. Kosina koja prati stepenice

Slika br. 12.10. Kosina integrisana u stepenice (Vankuver, Kanada).


13. Urbana oprema

Urbana oprema koju, ako im je to omogućeno, u velikoj mjeri koriste osobe u invalidskim kolicima jesu telefonske govornice, poštanski sandučići, automati za novac, dugmad na semaforima čijim pritiskanjem se traži zeleno svjetlo za prelaz preko saobraćajnice, razne vrste kioska za prodaju štampe, hrane, suvenira, korpe za smeće, te razni drugi elementi, koje upotrebljavaju rjeđe. Da bi ova lica mogla upotrebljavati svaki od nabrojenih elemenata urbane opreme, ispred njih ne bi trebalo da bude stepenica, denivelacija terena većih od 2 cm, suviše strmih kosina ili kanalizacionih šahtova sa prevelikim otvorima rešetki. Isto tako, osnovna podloga morala bi biti glatka, odnosno ne bi smjela biti izvedena od grubih kamenih ili betonskih kocki, kaldrme ili pak posuta šljunkom ili rizlom.

Osnovni uslov koji se mora poštovati prilikom postavljanja poštanskih sandučića na zidove ili stubiće jeste da otvor za ubacivanje pošiljki ne bi smio biti na udaljenosti od tla većoj od 120 cm (slika br. 13.1). Ukoliko je taj otvor postavljen na većoj visini od propisane, on je za najveći broj lica u invalidskim kolicima nedohvatljiv. Pred poštanskim sandučićima ne bi smjele postojati prepreke u vidu stepenica ili denivelacija terena viših od 2 cm. Površina tla treba da bude horizontalna i obrađena glatkim i tvrdim završnim materijalom – nikako kaldrmom, granitnim kockama, bilo kakvom vrstom ploča sa preširokim i predubokim fugama, šljunkom, rizlom, pjeskom ili sličnim materijalima.

Potpuno isti zahtjevi postavljaju se i za mikrolociranje automata za novac. Na slikama br. 13.2 i 13.3 prikazani su primjeri njihove dobre i loše postavke.

Slika br. 13.1. Pavilno (lijevo) i previsoko (desno) postavljen poštanski sandučić.

Slika br. 13.2. Dobro postavljen automat za novac.


Javne telefonske govornice trebalo bi da su opremljene vratima koja omogućavaju prolaz invalidskim kolicima, dakle vratima čija je minimalna širina 90 cm i koja se otvaraju prema vani. Isto tolika treba da bude minimalna širina same telefonske govornice, dok njena dužina ne treba da bude manja od 130 cm. Pod govornice treba da bude u nivou okolnog terena, sa minimalnim nagibom radi onemogućavanja prodiranja vode u govornicu. Telefonski aparat trebalo bi da bude pričvršćen tako da mu se slušalica nalazi na maksimalnoj visini od 100 cm, a brojčanik i prorez za ubacivanje novčića ili telefonskih kartica na maksimalnoj visini od 120 cm. Za ostale kategorije osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima trebalo bi predvidjeti i preklopno sjedište na visini od 50 cm, kao i priručnu policu na visini od 70 cm. Javnu telefonsku govornicu, napravljenu po navedenim preporukama, trebalo bi obavezno označiti i međunarodnim znakom pristupnosti, postavljenim tako da bude lako uočljiv (slika br. 13.4).

Slika br. 13.3. Loše postavljen automat za novac. Jedan stepenik

visine cca. 10 cm onemogućava prilazak invalidskim kolicima.

Ako se ne poštuju navedene preporuke, onda osobe u invalidskim kolicima ostaju ispred javnih telefonskih govornica.

Dugmad na semaforima i uopšte sva dugmad, tasteri i prekidači koje bi trebalo da mogu dohvatiti osobe u invalidskim kolicima, ne bi smjela biti postavljena na visini većoj od 120 cm.

Razne vrste šaltera, prodajnih mjesta u vidu šaltera i pultova (pult za odlaganje kupljene robe prilikom plaćanja na kasi, pult u

Slika br. 13.4. Raspored pojedinih elemenata u javnoj telefonskoj govornici

prilagođen upotrebi od strane osoba sa umenjenim tjelesnim sposobnostima.


Slika br. 13.7. Telefonska govornica koju mogu koristiti

kako zdrave, tako i osobe u invalidskim kolicima.

restoranima sa samoposlugom, recepcijski pult i slični) treba da budu projektovani tako da im visina police za odlaganje predmeta ili novca nije veća od 90 cm (slike br. 13.5 i 13.6). Slikovni primjer je sa aerodroma Vancouver International Airport (YVR), na kome su svi elementi komunalne, urbane i aerodromske opreme prilagođeni kako zdravim, tako i osobama koje koriste invalidska kolica (slika br. 13.7).1

__________________

1. McCannell, Brad: Barrier-free approach - where political correctness meets economic

reality, u: Passenger Terminal World, Surrey, UK, Published by UK & International

Press, November ’98, str. 54 do 58.

Slika br. 13.5. Visina pultova prilagođena osobama u invalidskim kolicima.

Slika br. 13.6. Prodajni pult prilagođen osobama u invalidskim kolicima.


14. Uključivanje osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, posebno nepokretnih osoba, u javni saobraćaj

Do sada nabrojani elementi arhitektonske, komunalne i urbane opreme jesu oni sa kojima se nepokretna lica susreću prilikom svakodnevne upotrebe invalidskih kolica u vlastitom domu, u javnim objektima i na putu između svog doma i javnih objekata u neposrednom susjedstvu. Kako je za kretanje invalidskim kolicima potrebno mnogo snage, za putovanja na srednjim i dugim relacijama neophodna su im odgovarajuća prevozna sredstva.

14.1. Mogućnosti i načini pristupa vozilima javnog saobraćaja osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti

U razvijenim zemljama svijeta sugrađane umanjenih tjelesnih sposobnosti društvo tretira kao u svemu ravnopravne. Na sve moguće načine nastoje da prevaziđu probleme ograničenja njihovog mobiliteta, nastoji da ih učine u najvećoj mogućoj mjeri nezavisnim od pomoći trećih lica i tako umanje psihičke posljedice koje trpe. Jedno od veoma važnih pitanja, koje se u tom smislu postavlja, vezano je za mogućnost korištenja sredstava javnog prevoza od strane tjelesno hendikepiranih osoba.1 Ovom problemu puna pažnja posvećuje se već dvadesetak godina. Svojevremeno su u Njemačkoj bila urađena istraživanja koja su dala određene rezultate.2 Između ostalog, utvrđeno je kakav bi bio idealan način pristupa invalidskim kolicima vozilima javnog prevoza (slika br. 14.1).

Dato je i nekoliko konkretnih predloga u cilju rješavanja ovog problema, koji su prikazani na slikama br. 14.2 do 14.4. Oni su išli za tim da se osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti vezanim za invalidska kolica, različitim tehnikama omogući potpuno samostalno ulaženje u vozila javnog prevoza. Na slikama br. 14.2, 14.3 i 14.4-a prikazana je tehnika spuštanja dijela ili cijelog vozila pneumatskim putem na tlo.

Na slici br. 14.4-b prikazana je tehnika spuštanja na tlo samo unutrašnjosti vozila, koja je izvedena u vidu velike kade, vezane za šasiju hidrauličnim podizačima.

Na slici br. 14.4-c prikazana je podizna platforma, postavljena na proizvoljnom mjestu na vozilu, dakle mimo vrata, dok su različiti načini pristupa vozilu u području vrata prikazani na slikama br. 14.4-

Slika br. 14.1. Predlog optimalnog načina ulaska osoba u invalidskim

kolicima u sredstva javnog prevoza - u nivou i bez stepenika u vozilu.


d, 14.4-e i 14.4-f. Rješenja sa spuštanjem ili podizanjem dijela ili cijelog vozila ili njegove unutrašnjosti vremenom su se pokazala skupa i pretjerano specijalizovana. Prevagu na tržištu odnijela su rješenja u vidu manjih vozila sa različitim podiznim platformama u području vrata (slika br. 14.5), i niskopodnih prevoznih sredstava: tramvaja, trolejbusa ili autobusa (slika br. 14.6).

Do agresije na Bosnu i Hercegovinu nijedno vozilo javnog saobraćaja (nijedan autobus, trolejbus, tramvaj, voz ili neko vozilo druge vrste) nije bilo prilagođeno za korištenje od strane nepokretnih ili drugih kategorija osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, nijedno vozilo nije bilo niskopodne izrade, nijedno nije imalo ugrađene pomične stepenice, platforme ili druge vrste mehaničkih dodataka pomoću kojih bi nepokretna osoba u invalidskim kolicima mogla samostalno ući u njega i koristiti ga.

Slika br. 14.3. Kombi autobus koji se, radi

olakšavanja ulaska osobama u invalidskim

kolicima, pneumatskim putem spušta u cjelini.

Slika br. 14.2. Kombi autobus kome

se, radi olakšavanja ulaska osobama

u invalidskim kolicima, pneumatskim

putem spušta zadnji dio.


Nakon rata, broj osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti u Bosni i Hercegovini enormno je povećan, pa je svjetska zajednica u okviru svojih donacija poklonila sarajevskom preduzeću GRAS jedanaest kombi autobusa3 koji posjeduju pomičnu platformu za podizanje invalidskih kolica sa nivoa terena i njihovo unošenje u vozilo. Poklonjena vozila u početku su se upotrijebljavala veoma restriktivno (na veoma malom broju linija i samo u tri kratka intervala tokom dana), a danas nenamjenski (na redovnim linijama i bez aktiviranja platformi u situacijama koje to zahtijevaju) i bez posebnog plana korištenja, te osobe kojima su namijenjena od njih imaju zanemarljivu korist.

14.2. Najpogodniji vid javnog saobraćaja za osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti

Zbog apsolutno nedovoljnog broja vozila javnog prevoza prilagođenih invalidima kao i zbog njihovog restriktivnog i nenamjenskog korištenja, nepokretnim osobama u Sarajevu, a o drugim mjestima u Bosni i Hercegovini da se i ne govori, kao jedino sredstvo za savlađivanje ne samo srednjih i dugih, nego, u našim uslovima neizgrađenih staza za invalidska kolica, i kratkih relacija, ostaje jedino putnički automobil.

Slika br. 14.4. Različite tehnike koje bi trebalo da omoguće osobama

u invalidskim kolicima ulazak u vozila javnog prevoza

Slika br. 14.5. Kombi autobus sa platformom

za unos invalidskih kolica u vozilo.


Od kolike je važnosti putnički automobil osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti najbolje govori podatak da se u nekim zemljama visokog standarda on dodjeljuje nepokretnim osobama kao ortopedsko pomagalo. Ovakva praksa odnedavno je uvedena i u našoj zemlji, ali su njome obuhvaćeni samo teški ratni vojni invalidi.

Korištenje putničkih automobila od strane nepokretnih osoba i, uopšte osoba sa izraženijim umanjenjem tjelesnih sposobnosti, povezano je u Bosni i Hercegovini sa nizom poteškoća, od kojih je najizraženije predubjeđenje da lica umanjenih tjelesnih sposobnosti ne mogu biti dobri vozači, zatim nepostojanje auto-škola opremljenih odgovarajućim sredstvima za obuku takvih lica, potreba adaptacije putničkih automobila u slučaju njihovog korištenja od strane određenih kategorija osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, nepostojanje odgovarajućih, širih mjesta

za zaustavljanje i parkiranje na otvorenim površinama i u zatvorenim objektima, uzurpiranje ovakvih mjesta, kada i postoje, od strane zdravih vozača, nedostatak zakonske regulative koja bi ovu pojavu sankcionisala i drugi.

14.2.1. Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti kao vozači

Predubjeđenje da su osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti loši vozači u potpunosti je pogrešno. To se može tvrditi na osnovu odgovarajućih saznanja iz različitih zemalja svijeta, u kojima je već sabrano veoma mnogo iskustava o vozačkim mogućnostima ovih lica, o mjerama sigurnosti koje se odnose na njihovo aktivno uključivanje u saobraćaj, o njihovom osiguranju, zdravstvenim i psihološkim standardima, školovanju, o adaptaciji motornih vozila, donošenju propisa o prednosti u saobraćaju za lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima i drugom.

Podaci govore da 83% tjelesno nemoćnih osoba-vozača, u poređenju sa zdravim, u pogledu saobraćanih nesreća, spadaju u kategorije prosječnih ili boljih. U pogledu saobraćajnih prekršaja, 89% tjelesno nemoćnih osoba-vozača u kategoriji je prosječnih.

Izuzetno važan je i podatak da kod 96% tjelesno nemoćnih osoba-vozača koji su bili učesnici saobraćajnih nesreća, umanjena tjelesna sposobnost nije bila ni glavni, ni sporedni uzrok tih nesreća, kao i podatak da su oni izuzetno rijetko bili ti koji su prouzrokovali nesreće sa najtežim, smrtnim ishodom. Različita istraživanja

Slika br. 14.6 . Niskopodni autobus.


dokazala su, takođe, i to da su prolazne smetnje kod zdravih vozača, kao što su razne vrste intoksikacija (alkoholom, lijekovima, drogom, itd.), umor, glavobolja, emocionalni stresovi, u posljednje vrijeme upotreba mobilnog telefona tokom vožnje i druge, bile procentualno neuporedivo češći uzrok saobraćajnih nesreća, nego što su to bile funkcionalne smetnje organizma kod tjelesno nemoćnih lica.

Iz svega ovoga, proizilazi da osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima spadaju, najvećim dijelom, u prosječne i natprosječne vozače. To je, prije svega, posljedica njihove povećane svijesti o vlastitoj odgovornosti kao subjekata prilikom učestvovanja u saobraćaju, i veoma razvijene spoznaje o mogućim posljedicama saobraćajnih nesreća.

14.2.2. Obrazovanje osoba umanjenih tjelesnihsposobnosti za vozače

Vjerovatno je da bi se najveći broj osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti uvrstio u apsolutno primjerne vozače, kada bi za njihovo obrazovanje u tom pogledu postojale auto-škole opremljene odgovarajućim adaptiranim sredstvima (simulatorima vožnje i vozilima) za obuku. Auto-škola u kojima se mogu obučavati i normalne i osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima i u svijetu nema veliki broj. U tom vidu brige za tjelesno nemoćne u SFR Jugoslaviji najviše se bilo uradilo u SR Hrvatskoj. U njoj su 1981. godine radile čak tri takve auto-škole i to u Zagrebu, Kraljevici i Donjoj Stubici. U Bosni i Hercegovini trenutno postoji samo jedna auto-škola opremljena za obuku osoba sa umenjenim

tjelesnim sposobnostima, pa je očigledno da se ovom problemu ne posvećuje dužna pažnja. Nerealno bi bilo očekivati, da se u kratkom vremenskom periodu, po ovom pitanju dogodi veliki kvalitativni skok. Sigurno je, međutim, da bi već jako veliki napredak bio, ako bi po jedna takva auto-škola postojala osim u Sarajevu, kao administrativnom i svakom drugom središtu naše zemlje, i u ostalim većim gradskim centrima, poput Banja Luke, Tuzle, Mostara, Zenice, Bihaća, Doboja, Goražda... Realizovanje jedne ovakve inicijative, sa materijalne strane posmatrano, ne bi trebalo da predstavlja pretjerano opterećenje društvenoj zajednici. Realizator projekta mogao bi biti BiHAMK. Ovim bi nivo brige za obrazovanje osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti za vozače dostigao u Bosni i Hercegovini zavidan stepen.

14.2.3. Adaptacija putničkih automobila za upotrebu od strane osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti

Na podjednako velike, a ponekad i veće poteškoće od onih prilikom dobijanja vozačke dozvole, osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti nailaze u nabavci putničkih automobila i adaptiranju njihovih komandi ličnim potrebama.

U SFR Jugoslaviji, prilagođavanje komandi putničkih automobila upotrebi od strane raznih kategorija tjelesno nemoćnih lica vršilo je jedno preduzeće iz Novog Sada, kao i pojedinci u Splitu, Zagrebu i Ljubljani. Tadašnje jugoslovenske fabrike automobila nisu pokazivale interesovanje za ovaj problem, a još manje su bile


spremne da proizvode vozilo pogodno upotrebi od strane osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima.

U ovom momentu, u Bosni i Hercegovini, situacija po ovom pitanju unekoliko je bolja. Prilagođavanje komandi individualnim potrebama različitih kategorija osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima vrši HAAG Mobility Center, koji djeluje u okviru grupacije ASA Commerce iz Sarajeva. Između ostalog, vrši se zamjena običnih kliznim vratima na putničkim automobilma, i ugradnja, zavisno od vrste hendikepa, raznih vrsta ručnih komandi (slika br. 14.7).

Veoma je interesantno pogledati šta su po ovom pitanju preduzele pojedine fabrike automobila u svijetu.

Fabrika automobila Ford uradila je sistem nazvan Preelancer, koji omogućava direktnu upotrebu invalidskih kolica kao vozačkog sjedišta (slika br. 14.8).

Fabrika automobila Volkswagen dodatnu opremu svojih vozila upotpunila je prednjim sjedištima okretnim oko vertikalne osovine, koja omogućavaju lakši ulazak i izlazak iz vozila (slika br. 14.9). Takva sjedišta, redovno se susreću i kao serijska oprema jednovolumenskih automobila tzv. vanova (VW Sharan, Ford Galaxy, Renault Scenic, itd.).

Fabrika automobila Toyota proizvodi vozilo Handycab, koje je, specijalno za osobe sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, prerađena verzija kamiona Hi-ace. U to vozilo, ove osobe mogu ući zajedno sa invalidskim kolicima. Fabrika Toyota proizvodi i putnički automobil Friend-Matic, koji je, kao i Handycab, izrađen za lica koja se ne mogu služiti nogama. Ova fabrika nije zaboravila ni osobe koje nemaju ili nisu u stanju da se služe nijednom rukom, pa je istraživala upravljačke sisteme pogodne za njih (slika br. 14.10).

Slika br. 14.7. Ručne komande za osobe kojima su noge van funkcije.

Slika br. 14.8. Sistem Preelancer fabrike automobila Ford omogućava

da se invalidska kolica koriste kao vozačko sjedište.

Slika br. 14.9. Volkswagenovo oko vertikalne osovine okretno prednje sjedište.


Slika br. 14.10. Upravljačke komande vozila Toyota koga bi mogle koristiti osobe koje

se ne mogu služiti nijednom rukom. Brojevima su označeni sljedeći uređaji: 1-električni

upravljač, 2-pedala za gas, 3-nožna kočnica, 4-upravljač papučica, 5-pedala za izbor

prenosnih odnosa, 6-dodatna kočnica, 7-automatski senzor za svjetlo, 8-zaključavanje

vrata (automatski povećavanjem brzine), 9 i 10-ručice za otvaranje vrata iznutra, 11-ručice

za podešavanje sjedišta, 12-ručice za podešavanje ogledala iznutra, 13-spoljna ručka za

otvaranje vrata nogom, 14-automatski sigurnosni pojas, 15-klima uređaj (automatski),

16-radio aparat, 17-parkirna kočnica, 18-dugme za uključivanje cjelokupnog sistema

upravljanja (upotrebljava se u zavisnosti od toga da li vozilo sa ovakvim komandama

vozi zdrava ili osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti), 19-dugme za parkiranje, 20-signal

opasnosti, 21-ablender, 22-dugme za otključavanje vrata, 23-dugme za obilaženje, 24-

sirena, 25-brisači, 26-perač vjetrobranskog stakla, 27-prednja svjetla, 28-starter, 29-dugme

za spuštanje prozora, 30-dugme za uključivanje sva četiri žmigavca odjednom, 31-dugmad

za uključivanje žmigavaca kada je potrebno označiti promjenu pravca kretanja vozila.


Fabrika automobila “Volkswagen” komande za svoja vozila, prilagođene upotrebi od strane osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, proizvodi serijski i prodaje kao dodatnu opremu.

Ovi primjeri svjedoče o tome koliko se volje, truda i novca u stranim fabrikama automobila ulaže u nastojanje da se prevaziđu problemi mobiliteta osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti. Sigurno je da bi u Bosni i Hercegovini svoj doprinos rješavanju ove problematike mogle dati pojedine fabrike autodijelova, ali i mnoge zanatske radionice.

__________________


Stuttgart+Zürich, Karl Krämer Verlag, 1994, str. 160 (citat): “Cirka 35% svih ograničenih

u mobilitetu sredstva javnog saobraćaja mogu koristiti samo uz pomoć drugih ili to ne

mogu nikako.”

2. Neue Techniken für behindertengerechte Fahrzeuge, u: Verkehr und Technik, 1979,

Heft 11, str. 501 i 502.

3. Jusufranić, Prof. dr Ibrahim, Prevoz putnika u gradovima, Sarajevo, Fakultet za

saobraćaj i komunikacije Univerziteta u Sarajevu, jun 1998, str. 263: autor navodi da

je prevoz invalidnih lica u Sarajevu zvanično uveden 24. 02. 1997. donacijom pet

minibusa od strane Evropske zajednice, i da se očekuje prispijeće šest sličnih vozila

15. Mjesta za zaustavljanje i parkiranje putničkih automobila kojima se prevoze osobe umanjenihtjelesnih sposobnosti

Veoma izražen problem na koji nailaze osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti, prilikom korištenja putničkih automobila, jeste nedostatak odgovarajućih - širih mjesta za zaustavljanje i parkiranje vozila koja ona koriste. Naime, teško pokretne ili nepokretne osobe, bilo da su u ulozi vozača ili suvozača, ulaženje ili izlaženje iz putničkog automobila obavljaju po određenoj proceduri, pri čemu im je potrebno više mjesta nego zdravim ljudima i pri čemu vrata vozila moraju otvoriti u potpunosti.

Teško pokretne osobe najprije izbacuju štake (ili drugo ortopedsko pomagalo) izvan automobila, okreću se u sjedištu i potom lagano napuštaju vozilo. Za tu operaciju potrebno im je dosta vremena i oko 90 cm slobodnog prostora na onoj strani vozila na kojoj izlaze.

Nepokretne osobe najprije uzimaju sklopljena invalidska kolica sa zadnjeg sjedišta automobila i kroz širom otvorena vrata izbacuju ih van vozila (slika br. 15.1). Potom ih raspakuju i dovode u položaj koji je za svakog pojedinca, indivudualno posmatrano, najpogodniji za prebacivanje sa sjedišta automobila na sjedište invalidskih kolica i lagano se prebacuju. Na kraju zatvaraju vrata automobila. Za ovakav postupak izlaženja, odnosno obratnim redosljedom, za postupak ulaženja u automobil, nepokretnim osobama, u zavisnosti od vrste i stepena njihovog invaliditeta,


potrebno je veoma mnogo vremena i minimalno 120 cm širok pojas slobodnog prostora na onoj strani putničkog automobila na kojoj izlaze.

Ovo, praktično, znači da mjesta za parkiranje, koja koriste putnički automobili čiji su putnici teško pokretne ili nepokretne osobe, treba da budu šira od uobičajenih. Za koliko šira, teško je tačno odrediti. U raznim zemljama, na snazi su vrlo različiti normativi i to kako za zaustavljanje i parkiranje na otvorenim površinama, tako i za parkiranje u zatvorenim objektima, bilo da je riječ o javnim garažama, objektima javnog karaktera ili indivudalnim i kolektivnim stambenim zgradama. Nijemci smatraju da je u ovakvim slučajevima potreban dodatni prostor minimalne širine od 100 cm, dok Francuzi misle da je dovoljno i 80 cm. Projektanti bi, u svakom slučaju, morali biti

upoznati sa fizičkim mogućnostima prosječnih osoba koje koriste invalidska kolica i, tamo gdje to nije neophodno, ne bi trebalo da škrtare na ovim mjerama. Ovo posebno stoga što hendikepiranim osobama u procesu izlaženja iz putničkog automobila, veoma često pomažu treća lica, pa nedovoljno dimenzioniran prostor može biti uzrok velikih poteškoća ili fizičkog oštećivanja susjednih parkiranih automobila.

Isto tako neujednačeni su zahtjevi za brojem ovakvih mjesta. U Francuskoj zahtjevaju da to bude minimalno 5% od ukupnog broja mjesta za parkiranje, odnosno najmanje jedno mjesto.1 U Njemačkoj traže minimalno 3% ili, takođe, najmanje jedno mjesto.2 Neke druge zemlje zadovoljavaju se i sa 2% ovakvih mjesta. U Bosni i Hercegovini u toku je proces donošenja propisa koji će regulisati ovu oblast.

Slika br. 15.1. Faze izlaska iz putničkog vozila

osobe koja koristi invalidska kolica.


15.1. Zaustavljanje i parkiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, na otvorenim površinama

U stranim, prije svega zapadnim zemljama, poštujući odgovarajuće (domicilne) uslove (visina životnog standarda, veličina prosječnog putničkog automobila, broj vozila po glavi stanovnika, klimat, itd.), usvojili su normative za dimenzioniranje mjesta za zaustavljanje i parkiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, na otvorenim površinama. Ovi normativi, slično onima koji definišu veličinu “običnog” mjesta za parkiranje putničkih automobila, od zemlje do zemlje međusobno se razlikuju.

U Velikoj Britaniji, smatraju da je za mjesto za parkiranje putničkog automobila, čiji vozač ili suvozač je hendikepirana osoba koja koristi invalidska kolica, dovoljna površina od 3,05 m X 4,90 m. U Finskoj smatraju neophodnim 3,30 m X 5,00 m, u Švajcarskoj 3,50 m X 5,00 m, u Njemačkoj 3,50 m X 5,50 m, dok u Švedskoj preporučuju površinu od 3,80 m X 5,00 m (slika br. 15.2).

U Bosni i Hercegovini “prosječan” putnički automobil znatno je manjih dimenzija nego u pomenutim razvijenim zapadnim zemljama, pa je manje i mjesto za parkiranje u “normalnoj” izradi. Shodno tome, i mjesto za parkiranje automobila sa nepokretnim putnicima, moglo bi da bude manjih dimenzija nego u navedenim zemljama. Koliko bi ono moglo biti veliko, moguće je ustanoviti analiziranjem pojedinih slučajeva, koji se mogu pojaviti tokom korišćenja takvih mjesta za parkiranje.

Slika br. 15.2. Poređenje normativa za površinu mjesta za parkiranje putničkog automobila

čiji putnici su teško pokretne ili nepokretne osobe u Velikoj Britaniji, Finskoj, Švajcarskoj,

Švedskoj i Njemačkoj. Da bi vizuelno poređenje bilo lakše, na svim navedenim mjestima

za parkiranje, na isti način smješten je isti putnički automobil (nos i lijeva strana vozila su u

svim primjerima na jednakim udaljenostima od krajeva površina za parkiranje)


15.1.1. Parkiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, pod uglom od 00 (uzduž saobraćajnice)

Ukoliko je parkiranje automobila organizovano uzduž saobraćajnice, dakle pod uglom od 00, a nepokretna osoba je saputnik u svom vozilu, mjesta namijenjena parkiranju putničkih automobila u kojima su nepokretne osobe, ne moraju se raditi povećanih dimenzija. To je zbog toga što nepokretna osoba iz vozila izlazi direktno na trotoar, pa nije ugrožena od vozila koja prolaze pored (slika br. 15.3). Poteškoća koja se u ovom slučaju javlja jeste zahtjev za izuzetno tačnim pozicioniranjem vozila uz sami rub saobraćajnice. U suprotnom, zbog denivelisanog terena (povišenog nivoa trotoara u odnosu na nivo saobraćajnice), nepokretna osoba nije u stanju da samostalno izbaci invalidska kolica iz vozila i da se prebaci u njih. Alternativa ovome jeste zaustavljanje automobila na udaljenosti većoj od 1,00 m od trotora. To vozača izlaže velikoj opasnosti, s obzirom da on otvara vrata i vozilo napušta izlazeći direktno na aktivnu saobraćajnu traku.

Ukoliko je nepokretna osoba vozač, a riječ je o istom načinu parkiranja, situacija je nešto komplikovanija. Zbog toga što nepokretna osoba, u ovom slučaju, vozilo napušta sa strane na kojoj se odvija intenzivan saobraćaj, za njen izlazak iz, odnosno ulazak u vozilo potrebno je obezbijediti traku slobodnog prostora širine 1,20 m. U tom slučaju, saobraćajna traka za parkiranje treba da bude minimalno široka 3,20 m, a samo mjesto za parkiranje dugačko 6,00 m. Njegovu dužinu, u ovom slučaju, definiše način parkiranja

vozila pod uglom od 00, odnosno zahtjev da invalidi između njih, mogu svojim kolicima proći i dospjeti do trotoara (slika br. 15.4). U tu svrhu, potrebno je, na spoju dva susjedna mjesta za parkiranje, predvidjeti kosinu za vezu saobraćajnice i trotoara (vidi sliku br. 12.4). Ona bi bila postavljena na svakom drugom spoju dva mjesta za parkiranje, a naizmjenično sa časovnicima za naplatu parkiranja, koji bi takođe opsluživali po dva susjedna mjesta za parkiranje.

Bilo bi veoma dobro kada bi se sva mjesta za parkiranje putničkih automobila, izvedena po ovom sistemu (parkiranje pod uglom od 00), bez obzira da li su namijenjena zaustavljanju ili parkiranju vozila sa zdravim ili nepokretnim putnicima, uvijek radila u širini od 320 cm. To bi, sa stanovišta bezbjednosti, bilo veoma korisno za sva lica koja izlaze na onoj strani vozila na kojoj se odvija saobraćaj.

Slika br. 15.3. Dimenzije mjesta za parkiranje, potrebne za izlazak

nepokretne osobe-suvozača iz vozila parkiranog pod uglom od 00.


15.1.2. Parkiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, pod uglom od 300, 450, 600 i 900

Ukoliko se vozila parkiraju paralelno jedno pored drugog (parkiranje pod uglovima od 300, 450, 600 i 900), svejedno je da li je nepokretna osoba vozač ili suvozač. Za mjesto za parkiranje automobila sa nepokretnim osobama kao putnicima, u ovim slučajevima, trebalo bi ostaviti površinu širine 3,60 m i dužine od 4,80 m do 5,00 m (zavisno od normativa dotične zemlje). Vozač bi na takvom mjestu za parkiranje automobil trebalo da postavi tako (malo više udesno ili malo više ulijevo) da traka slobodnog prostora širine 1,20 m bude sa one strane vozila sa koje izlazi nepokretna osoba (slika br. 15.5). Ovakav način organizovanja površina za parkiranje putničkih

automobila, sa nepokretnim osobama kao putnicima, rezultira time da na tri normalna dolaze dva šira mjesta za parkiranje, odnosno da je koeficijent odnosa njihovih površina 1,5.

Raspored ovih mjesta, u cilju uštede na površini za parkiranje, može biti organizovan i na taj način da se slobodne površine širine 1,20 m dvaju susjednih mjesta za parkiranje poklapaju. U tom slučaju, vozila se na mjesta za parkiranje, u zavisnosti na kom sjedištu u automobilu se nalazi nepokretna osoba, postavljaju vožnjom unaprijed, odnosno vožnjom unazad (slika br. 15.6).

Time, umjesto da se od 3 normalna dobiju 2 šira mjesta za parkiranje, od 5 normalnih dobijaju se 4 šira mjesta za parkiranje. Pri tome je ušteda u površini po jednom mjestu za parkiranje cijelih 20% (slika br. 15.7).

Slika br. 15.4. Dimenzije i osnovne karakteristike mjesta za parkiranje, potrebne za

izlazak nepokretne osobe-vozača iz vozila parkiranog pod uglom od 00.

Slika br. 15.5. Dimenzije mjesta za parkiranje, potrebne za izlazak nepokretne

osobe-vozača ili suvozača iz vozila parkiranog pod uglom od 900.


15.2. Parkiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, u javnim objektima

Mjesta za parkiranje putničkih automobila, koji prevoze nepokretne osobe, treba da se predvide i u zatvorenim objektima za javno parkiranje, odnosno javnim garažama, ali i svim drugim javnim objektima koji posjeduju vlastite garažne kapacitete, poput robnih kuća, raznih vrsta sportskih objekata, velikih upravno-poslovnih i administrativnih zgrada, hotela, saobraćajnih objekata (aerodroma, željezničkih stanica, luka…), itd. Broj ovakvih mjesta trebalo bi da iznosi 3% od ukupnog broja mjesta za parkiranje u dotičnom objektu, plus jedno.3

Prilikom smještanja širih mjesta za parkiranje u navedene objekte, uštede o kojima je bilo riječi u prethodnom poglavlju, od slučaja do slučaja nije, odnosno jeste moguće postići. To je zbog toga što javne garaže imaju konstruktivni sklop projektovan na osnovu rastera, koji je dobijen umnožavanjem određenog broja širina normalnog mjesta za parkiranje.

Kako se, kao osnova za određivanje veličine konstruktivnog rastera javnih garaža, najčešće uzimaju 3 uobičajena mjesta za parkiranje, to se od njih mogu napraviti samo 2 šira koja bi služila automobilima sa nepokretnim putnicima (slika br. 15.8).

U ovom slučaju, mogućnost postizanja bilo kakve uštede na površini za parkiranje ne postoji.

Slika br. 15.6. Ušteda na površini mjesta za parkiranje

vozila, čiji putnici su nepokretna lica.

Slika br. 15.7. Maksimalno moguća ušteda na površini mjesta

za parkiranje vozila, čiji putnici su nepokretne osobe.


Ukoliko se, prilikom određivanja veličine konstruktivnog rastera za javne garaže, uzmu 4 uobičajena mjesta za parkiranje, što je u praksi, zbog dobijanja nešto većih raspona, a time i obilno dimenzioniranih konstruktivnih elemenata, rjeđe, tada je moguće na toj površini postaviti 3 mjesta za parkiranje uobičajene širine, sa dvije površine širine 1,20 m između njih, a na način kako je to prikazano na slici br. 15.9.

U ovom slučaju, ušteda površine po jednom mjestu za parkiranje vozila, čiji putnici su hendikepirane osobe koje koriste invalidska kolica, u odnosu na prethodni primjer, iznosi 12,5%.

Ako se za određivanje konstruktivnog rastera za javne garaže kao osnova uzme 5 uobičajenih mjesta za parkiranje, što je u praksi još rjeđe od prethodno navedenog slučaja ali se ipak susreće, tada je moguće ostvariti uštedu površine od 20%. To je moguće postići na taj način da se između dva krajnja mjesta za parkiranje, na svakoj strani jednog konstruktivnog polja, ostavi po jedna traka slobodnog prostora širine 1,20 m. Time se, umjesto 5 uobičajenih, dobijaju 4 šira mjesta za parkiranje vozila sa hendikepiranim osobama kao putnicima i 2 trake slobodnog prostora za izlazak tih lica iz vozila (slika br. 15.10).

Slika br. 15.8. Raspored mjesta za parkiranje putničkih automobila sa

nepokretnim osobama kao putnicima u javnoj garaži, čiji je konstruktivni

raster dobijen na osnovu 3 širine uobičajenog mjesta za parkiranje.


nepokretnim osobama kao putnicima u javnoj garaži, čiji je konstruktivni

raster dobijen na osnovu 4 širine normalnog mjesta za parkiranje.


Na kraju, analiza o zaustavljanju i parkiranju u javnim garažama i drugim javnim objektima vozila, čiji putnici su teško pokretne ili nepokretne osobe, potrebno je kazati da bi mjesta za parkiranje namijenjena njima trebalo, po mogućnosti, predvidjeti u prizemlju objekata, a ako je ono u potpunosti iskorišteno za neke druge vrste sadržaja (komercijalni, uslužni, zabavni, i sl.), tada bi ih trebalo postaviti na prvu nadzemnu ili prvu podzemnu etažu. Veće udaljavanje po vertikali od prizemlja, za ova mjesta za parkiranje nije preporučljivo, jer se do njih, za osobe u invalidskim kolicima, moraju izgraditi odgovarajući sistemi vertikalnog transporta (najčešće liftovi, ali ponekada i kosine), koje oni inače koriste uz velike poteškoće (zamor, veliki gubitak vremena, itd.).

Isto tako bi, u horizontalnom smislu posmatrano, ova mjesta za parkiranje trebalo locirati neposredno uz vertikale, odnosno dužinu veze između njih svesti na najmanju moguću mjeru.

Put do vertikale trebalo bi izvesti u jednom nivou, minimalne širine 90 cm i bez ikakvih prepreka, i jasno ga označiti na odgovarajući način, odnosno, vizuelno u potpunosti odvojiti od ostalih površina etaže kojima se kreću putnički automobili (slika br. 15.10).


nepokretnim osobama kao putnicima u javnoj garaži, čiji je konstruktivni raster

dobijen na osnovu 5 širina normalnog mjesta za parkiranje.

Slika br. 15.11. Staze za kretanje osoba u invalidskim kolicima kroz javnu garažu.


Sama mjesta za parkiranje automobila čiji putnici su teško pokretne ili nepokretne osobe trebalo bi, a iz razloga da ih ne bi koristili zdravi vozači za svoja vozila, označiti znakom pristupnosti (slika br. 15.12). Taj bi znak trebalo postaviti, takođe, uz javne otvorene površine za parkiranje i na javne garaže u kojima se takva mjesta nalaze.

15.3. Garažiranje putničkih automobila, čiji putnici su nepokretne osobe, u individualnim objektima

Sa arhitektonskog stanovišta posmatrano, veoma je interesantno i garažiranje putničkih automobila u pojedinačnim, individualnim objektima, u slučaju kada vozač ili neko od članova njegove uže porodice pripada kategoriji teško pokretnih ili nepokretnih osoba. I u ovom slučaju, u raznim zemljama susreću se različiti normativi, koji se međusobno razlikuju po dimenzijama objekta, odnosno smještanju ulaznih vrata (slika br. 15.13).

U Finskoj smatraju da bi individualna garaža trebalo da ima minimalne dimenzije 3,40 m X 5,00 m. U Švajcarskoj je to 3,50 m X 6,00 m. U Švedskoj širina garaže trebalo bi da je 3,60 m, dužina nije precizirana, vrata bi trebalo da su minimalno široka 2,50 m, s tim da su od jednog zida udaljena 0,30 m. U Njemačkoj širina garaže limitirana je na minimalno 3,50 m, a širina ulaznih vrata garaže na minimalno 3,00 m. U SAD i Kanadi, minimalna širina takve garaže je 3,65 m, s tim što se u njoj predviđa i kosina za direktnu vezu sa stambenim dijelom. Njena širina ne ulazi u osnovnu širinu garaže.

U SFR Jugoslaviji, ovim problemom najviše su se bavili u SR Sloveniji. Tamo su, upoređujući strane normative, a uzimajući u obzir dimenzije automobila koji se kod njih najčešće susreću, došli do saznanja da bi njihovim uslovima primjerena garaža trebalo da ima dimenzije od 3,30 m X 5,20 m.

Individualne garaže za putničke automobile, čiji vozač ili neko od članova njegove uže porodice je teško pokretno ili nepokretno lice, treba graditi što je moguće bliže stambenom objektu. Ako je riječ o jednoporodičnoj zgradi, veza između garaže i kuće trebalo bi da bude u istom nivou i natkrivena. Bolje rješenje je ako je garaža naslonjena na kuću, pa je veza između njih direktna. Dobro je da ta veza bude u jednom nivou. Ako to nije moguće ostvariti, tada bi tu vezu trebalo riješiti kosinama, i to na način koji je već opisan. Ukoliko je kuća spratni objekat, tada je najbolje da se ta veza izvede pomoću lifta. On može biti sličan onom koji je prikazan na slici br. 11.16 i može povezivati, ne samo garažu i stambeni objekat, nego i pojedine spratove unutar stambenog objekta.

Slika br. 15.12. Označavanje mjesta za parkiranje znakom pristupnosti.


Slika br. 15.13. Normativi za izgradnju individualne garaže za putnički automobil, čiji vlasnik ili neko iz uže porodice

vlasnika je nepokretno ili teško pokretno lice, u Finskoj, Švajcarskoj, Švedskoj, Sloveniji, Njemačkoj, SAD i Kanadi.

________________

1. Grosbois, Louis-Pierre: Handicap et construction – Coneption et

réalisation: Aspaces urbains, bâtiments publics, habitations Équipements et

matériels adaptés, Paris, Le Moniteur, 1996, str. 86 i 88.

2. Ackerman, Bartz, Feller: Behindertengerechte Verkehrsanlagen

– Planungshandbuch für Architekten und Ingenieure, Düsseldorf, Werner

Verlag, 1997, str. 126 i 127.

3. Ibid.


16. Označavanje arhitektonskih elemenata, elemenata komunalne i urbane i druge opreme i objekata prilagođenih osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti

Sve arhitektonske elemente, elemente komunalne i urbane opreme, kao i objekte koji su namjenski projektovani za upotrebu i od strane osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, ili su za njihovu upotrebu naknadnim intervencijama prilagođeni, trebalo bi označiti međunarodnim znakom pristupnosti. Taj znak, neizostavno, bi trebalo staviti i na odgovarajuće smjerokaze (slika br. 16.1) i table za obavještavanje (slika br. 16.2). Smislenom upotrebom međunarodnog znaka za pristupnost, bilo samostalno, bilo u sklopu smjerokaza i tabli za obavještavanje, može se veoma mnogo pomoći osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti u njihovom snalaženju u pojedinim, pogotovo, nepoznatim sredinama. Nekoliko primjera označavanja elemenata komunalne i urbane opreme, kao i objekata, prikazano je na slikama br. 16.3 do 16.6.

Slika br. 16.1. Smjerokazi sa uključenim znakom pristupnosti.

Slika br. 16.2. Table za obavještavanje sa uključenim znakom pristupnosti. Slika br. 16.3. Označavanje lifta kojim se silazi u stanicu podzemne željeznice.

101II DIO - Arhitektonske barijere

Slika br. 16.4. Označavanje javnog WC-a.

Slika br. 16.5. Označavanje dijela javne garaže u kojem su

smještena šira mjesta za parkiranje putničkih automobila,

rezervisana za osobe koje koriste invalidska kolica (Reno,

Nevada, SAD).

Slika br. 16.6 . Označavanje izletničke staze.

Znak pristupnosti, vremenom prihvaćen kao simbol koji uopšteno označava umanjenu tjelesnu sposobnost, koristi se i u druge svrhe. Njime se, na primjer, označavaju vozila koja koriste osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti. U nekim zemljama, kao npr. u Bosni i Hercegovini ili Njemačkoj, to se čini samoljepljivim naljepnicama, a u drugim, poput SAD, to se, radi izbjegavanja mogućih zloupotreba, vrši direktnim unošenjem znaka u registarske pločice automobila (slika br. 16.7).

Slika br. 16.7. Znak pristupnosti unesen na automobilsku

pločicu radi signalizacije okruženju da je vlasnik vozila osoba

umanjenih tjelesnih sposobnosti.


17. Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i stan

Vrata, kvake, pragovi, stepeništa, rukohvati, kosine, liftovi, pultovi, telefonske govornice, poštanski sandučići, pješački prelazi, mjesta za parkiranje putničkih automobila, itd. arhitektonski su elementi sa kojima se osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti susreću svakodnevno i bilo gdje da krenu.

U njihovom najbližem okruženju, u kući ili stanu, postoji čitav niz drugih utilitarnih elemenata, čija mogućnost korištenja zavisi kako od osobine tih elemenata, tako i od karakteristika prostora u koji su smješteni.

Kada se govori o stanu, kao jednoj prostorno-funkcionalnoj cjelini, osnovni zahtjev koji se postavlja pred arhitekte, jeste onaj za otvorenošću i fleksibilnošću njegove tlocrtne dispozicije. Pod ovim se podrazumijeva preporuka za projektovanjem modernih stambenih jedinica, sa funkcionalnim cjelinama koje se međusobno pretapaju i nisu jedna od druge odvojene zidovima, pregradama ili bilo kakvim drugim vrstama prostornih prepreka (slika br. 17.1). Sasvim je logično da će osobama u invalidskim kolicima biti lakše kretanje kroz stan ili kuću u kojima se nalazi manji broj vrata, pragova, stepenica…

Analizu problema vezanih za kuću ili stan i njihove pojedine prostorne cjeline najbolje je izvršiti slijedeći jednu logičnu liniju približavanja kući ili stanu i kretanja kroz njih.

Slika br. 17.1. Dispozicija jednog dvosobnog stana sa dvije polusobe iz sarajevskog

elitnog naselja “Ciglane” (gore). Stan je u potpunosti neprimjeren životu osoba u

invalidskim kolicima. Isti stan prilagođen njihovim potrebama prikazan je na slici dolje.


17.1. Prilaz

Prilaz objektu (stambenoj zgradi ili individualnoj kući), u kome živi osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti vezana za invalidska kolica, poželjno je da bude horizontalan i bez nepotrebnih denivelacija. Materijal od koga je izveden mora biti gladak i omogućavati lagano kretanje kolica. Razne vrste kaldrme ili kamene rizle, kao i rešetkaste šahte nisu pogodne za upotrebu na ovakvim mjestima.

Ukoliko je kota ulaska u objekat iznad nivoa okolnog terena, visinsku razliku treba savladati kosinom propisanih parametara (maksimalni uzdužni nagib 6%, najveća dužina između odmorišta do 6 m). Zbog ostalih ukućana, poželjno je da se kombinuje sa odgovarajućim stepeništem (slika br. 17.2).

Podest pred ulaznim vratima mora biti horizontalan i imati minimalne dimenzije od 150 cm X 150 cm.

Slika br. 17.2. Denivelisani prilaz individualnoj kući ili stambenoj zgradi, prilagođen

osobama u invalidskim kolicima.

U višespratnim stambenim objektima, vertikalni saobraćaj mora biti riješen liftom odgovarajućih dimenzija, kako je to već pojašnjeno tekstom u poglavlju 11.4. i slikom br. 11.20. Ovo je od koristi stanarima i u slučaju kada u zgradi ne stanuje hendikepirano lice.

Širina komunikacije od lifta do pojedinih stanova mora iznositi minimalno 120 cm. Pred vratima (svakog pojedinog!) stana mora biti predviđeno proširenje minimalnih dimenzija 150 cm X 150 cm.

17.2. Ulazna vrata

Ulazna vrata u kuću ili stan moraju imati širinu od minimalno 90 cm. Elementi vrata: krilo vrata, dovratak i kvaka poželjno je da budu, zbog lakog uočavanja, u odnosu na okolne arhitektonske elemente, kao i međusobno, kontrastno obojeni.

Zvono, kao i kvaka, mora biti izvedeno na visini od 85 cm od nivoa poda i postavljeno neposredno uz vrata (slika br. 17.3).

Ime stanara i broj stana trebalo bi da budu ispisani na pločici postavljenoj na visini od 150 cm od nivoa poda i na onoj strani vrata na kojoj se nalazi i kvaka. Upotrijebljena slova treba da budu štampana, jednostavnog i lako čitljivog fonta (npr. Helvetica ili sličan) i dovoljno velika (minimalno 12 mm visoka).

“Špijunsko oko”, zbog člana porodice koji koristi invalidska kolica, mora biti na visini od maksimalno 120 cm.


17.3. Hodnik

Sa stanovišta hendikepiranih lica u invalidskim kolicima, hodnik predstavlja jednu od kritičnih tačaka stana, čiji im nepovoljni parametri mogu u potpunosti onemogućiti kretanje stanom.

U zoni ulaznih vrata, hodnik bi trebalo da ima minimalnu širinu od 150 cm i dužinu od bar 220 cm. U ostalim dijelovima, može biti minimalno 120 cm širok, ali samo pod uslovom da se vrata prostorija koje graniče sa njim ne otvaraju ka njemu.

17.4. Dnevni boravak

Dnevni boravak dio je stana u kome se provodi najveći dio vremena. Da bi bio u skladu sa potrebama stanara, među kojima je i tjelesno hendikepirano lice, trebalo bi da:

- funkcionalnost i fleksibilost prostora budu maksimalne- opremljenost namještajem svrhovita - površine za kretanje dovoljne.

Pod funkcionalnošću i fleksibilnošću prostora dnevnog boravka podrazumijeva se zahtjev za osmišljavanjem tzv. otvorenih tlocrtnih dispozicija, tj. takvih u kojima će se pojedine funkcionalne cjeline (sjedenje, gledanje televizijskog programa, čitanje, odmaranje…) preplitati i prelivati jedna u drugu i međusobno neće biti odvojene zidovima ili bilo kojim drugim arhitektonskim preprekama (pragovima, denivelacijama poda, stepenicama, …). Otvorene tlocrtne dispozicije omogućavaju integrisanje ne samo pojedinih dijelova dnevnog boravka, nego i njegovo prostorno objedinjavanje, sa drugim dijelovima stana: trpezarijom, kuhinjom i ulaznim holom, pri čemu su vrata, kao vezujući elemenat, eliminisana.

Svrhovita opremljenost namještajem dnevnog boravka jeste ona u kojoj nema mjesta nekorisnim elementima, odnosno takvim koji su sami sebi svrha. Izbacivanje nepotrebnih “regala”, sofa, fotelja, stolova, komoda i sličnog oslobađa površinu poda i prepušta je funkciji kretanja.

Slika br. 17.3. Ulazna vrata u individualnu kuću ili stan, u kojem živi osoba koja

koristi invalidska kolica, sa pravilnim rasporedom svih pripadajućih elemenata.

10�II DIO - Arhitektonske barijere

Dovoljno velike površine za kretanje, elementarni su uslov mogućnosti pristupa hendikepiranim osobama u invalidskim kolicima svakom kutku dnevnog boravka. Nijemci su ih svojevremeno normirali kroz DIN 18011, koji je predviđao minimalno 18 m2 površine stana po jednom njegovom korisniku. Kasnije je taj normativ dopunjen normativom DIN 18025 Teil 1. On dodatno definiše minimalne dimenzije pojedinih dijelova stana, među njima i dnevnog boravka (slika br. 17.4).1

17.5. Kuhinja

Kuhinja je od izuzetne važnosti za osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti. Njen značaj proističe iz činjenice da se samostalno pripremanje obroka od strane tjelesno hendikepiranih lica smatra jednom vrstom njihove radne, ali i psihološke terapije.

Prilikom projektovanja, mora se praviti razlika između stambene i radne kuhinje i, shodno tome, vršiti određivanje njihovih veličina i definisanje osnovnih osobina.

Veličina stambene kuhinje, kao i dimenzije površina namijenjenih kretanju osoba u invalidskim kolicima unutar nje, proizilaze iz činjenice da ovaj tip kuhinje u sebi sadrži i funkciju objedovanja. Ona je, stoga, intenzivnije integrisana u život porodice, pa je i komunikacija njome naglašenija. Dimenzije stambene kuhinje definišu se na način koji je, praktično, identičan onome koji određuje gabarite dnevnog boravka.

Veličina radne kuhinje proizilazi iz veličine porodičnog domaćinstva. Njena površina za tri do četiri osobe, normativom DIN 18022, bila je u Njemačkoj određena na minimalno 5,70 m2. Normativ DIN 18025 Teil 1, kasnije je tu veličinu redefinisao zahtjevom da se unutar kuhinje mora nalaziti slobodna površina dimenzija 150 cm X 150 cm, namijenjena manipulisanju invalidskim kolicima, pri čemu njen oblik, tlocrtna dispozicija i organizacija nisu preddefinisani (slika br. 17.5).

Slika br. 17.4. Veličina dnevnog boravka u stanu za jednu do dvije (lijevo),

odnosno, u stanu za tri do četiri osobe (desno) i potrebne slobodne površine

koje omogućuju osobama u invalidskim kolicima slobodno kretanje.


17.5.1. Organizacija kuhinje

Od posebne važnosti za kuhinju jeste njena organizacija. Ona mora biti logična i mora imati maksimalno racionalizovane hodne linije.

Tehnološku organizaciju kuhinje najčešće određuje raspored tri osnovna funkcionalna kuhinjska elementa: sudopere, glavne radne ploče i električnog šporeta. U nekim slučajevima, njima se priključuju i frižider i mašina za pranje posuđa, koja, posebno sa stanovišta osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, predstavlja veoma koristan kuhinjski uređaj.

Najnepovoljnija konfiguracija radne kuhinje za lica u invalidskim kolicima jeste ona, u kojoj su tri ili pet osnovnih elemenata postavljeni u jednoj liniji, jedan pored drugog (slika br. 17.6). Razlog tome leži u činjenici da se invalidska kolica ne mogu dilatirati bočno u odnosu na pravac u kojem su usmjerena. Da bi hendikepirano lice prešlo na rad sa jednog na drugi kuhinjski elemenat, potrebno je najprije da svoja kolica zarotira za 900, što čini jednom rukom, potom da ih pomjeri unaprijed ili unazad za 70 – 80 cm, za šta su mu potrebne obje ruke, i na kraju, da ih ponovno zaokrene za 900 u suprotnom smjeru, služeći se jednom rukom. Središnja faza manipulisanja kolicima, u kojoj se ona dvoručno voze po pravcu, isključuje prenošenje bilo čega i, stoga, je kritična. Hendikepirano lice nije u stanju da istovremeno upravlja kolicima i prenosi, sa jednog radnog elementa na drugi, hranu u različitim fazama obrade, pribor za kuvanje, vrelo posuđe ili bilo šta drugo.

Povoljnija od navedene jeste konfiguracija u kojoj su tri osnovna funkcionalna kuhinjska elementa postavljena u dvije paralelne radne linije (slika br. 17.7). U ovom slučaju, potrebno je obratiti pažnju na to da elementi, čije radne operacije se obavljaju jedna za drugom, budu postavljeni na suprotnim stranama jedan od drugog. Na taj način, osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti može promijeniti radne elemente, jednoručnim rotiranjem kolica za 1800, uz istovremeno prenošenje slobodnom rukom, hrane u različitim fazama obrade, pribora za kuvanje, posuđa ili bilo čega drugog.

Još povoljnije je rješenje u kome je kuhinja organizovana u obliku slova U, a svaki od osnovnih funkcionalnih elemenata je postavljen

Slika br. 17.5. Radna kuhinja projektovana i organizovrana na osnovu

normativa DIN 18025 Teil 1.


na jednu od njenih strana (slika br. 17.8). U ovom slučaju, za promjenu radnih elemenata dovoljno je jednoručno rotiranje kolica za 900.

U razvijenim zemljama Zapada, na tržištu se nude kuhinjski elementi koje je moguće smjestiti u same uglove prostorije (slika br. 17.9). Njihovom upotrebom, rotiranje kolica svodi se na ugao od samo 450, što je sa stanovišta hendikepiranih lica veoma povoljno.

17.5.2. Kuhinjski elementi

Da bi hendikepirana lica u invalidskim kolicima mogla lakše pristupati standardno izvedenim kuhinjskim elementima, ovi moraju biti na odgovarajući način prilagođeni (slika br. 17.10). Gornja ploča smije im biti maksimalno 80 cm udaljena od poda, a u donjem dijelu za noge hendikepirane osobe mora biti predviđen slobodan prostor u vidu udubljenja, visokog 30 i dubokog 15 cm.

Slika br. 17.6. Tri osnovna elementa radne

kuhinje postavljena u nizu uz jedan od

zidova i pristup njima.

Slika br. 17.7. Tri osnovna elementa radne

kuhinje postavljena u dva niza uz suprotne

zidove i pristup njima.

Slika br. 17.9. Radna kuhinja

organizovana upotrebom

ugaonih elemenata.

Slika br. 17.8. Tri osnovna elementa

radne kuhinje postavljena po šemi u

obliku slova U i pristup njima.


Umjesto prilagođenih, bolje je koristiti posebno izrađene radne ploče i kuhinjske elemente, čiji je donji dio u potpunosti slobodan (slika br. 17.11).

Osim radnih ploča, na ovaj način moguće je uraditi i druge elemente poput šporeta i sudopere (slika br. 17.12). Oni umnogome olakšavaju pristup, kako sebi samima, tako i elementima uz koje se nalaze, a koji se ne mogu izvesti u sličnom maniru (pećnica, frižider, mašina za pranje suđa…).

Potrebno je naglasiti da se u posljednje vrijeme javlja tendencija podizanja pećnice i frižidera na visinu nivoa radne ploče. To

omogućava njihovu upotrebu, bez opasnog naginjanja iz invalidskih kolica prema dolje, što doprinosi opštem povećanju sigurnosti rada u kuhinji, s jedne, odnosno povećanju udobnosti njenog korištenja, s druge strane.

Osobama u invalidskim kolicima posebnu poteškoću pričinjava upotreba gornjeg seta kuhinjskih elemenata. One nisu u stanju da dohvate predmete sa polica koje su od poda udaljene više od 140 cm (vidi sliku br. 17.11).

Slika br. 17.10. Presjek poželjnog gabarita standardnih kuhinjskih elemenata.

Slika br. 17.11. Presjek gabarita posebno izrađenih kuhinjskih elemenata.


Navedena činjenica stavlja dizajnere kuhinja pred posebno složen zadatak, s obzirom da im ostavlja nedovoljan opseg prostora za smještanje gornjih kuhinjskih elemenata. Ovi su ili izvan dosega hendikepiranih lica u invalidskim kolicima ili su, ukoliko se to želi izbjeći, suviše blizu donjem redu elemenata, što pričinjava poteškoće, i to ne male, zdravim članovima domaćinstva. Ovo za posljedicu ima to da se hendikepiranim osobama ne dozvoljava rad u kuhinji, ili, ako one na tome insistiraju, to čine uz izuzetne teškoće. U cilju prevazilaženja ovog problema, u posljednje vrijeme ponuđena su rješenja sa pomičnim gornjim, ali i donjim kuhinjskim elementima. Oni se kreću duž vertikalnih vodilica, pričvršćenih na zidu, i na taj način mijenjanju svoju udaljenost od poda, odnosno donjeg ili gornjeg reda kuhinjskih elemenata, prilagođavajući se osobama koje u tom momentu na njima rade. Njihovo pokretanje vrši se električnim putem, a upravljanje daljinskim bežičnim upravljačima (slike br. 17.13 i 17.14).2

Slika br. 17.12 - Specijalna izrada šporeta i sudopere. Slika br. 17.13. Pokretanje gornjih kuhinjskih elemnata daljinskim upravljačem.


17.6. Trpezarija

Veličina trpezarije ili dijela dnevnog boravka namijenjenog funkciji objedovanja zavisi, prije svega, od broja članova porodičnog domaćinstva, a potom i od namještaja i potrebnih površina za kretanje. Kako trpezariju definiše njemački normativ DIN 18025 Teil 1, pokazuje slika br. 17.15.

Slika br. 17.15. Trpezarija kakvu definiše njemački normativ DIN 18025 Teil 1.

Na gornjem dijelu crteža (a) prikazana je kao samostalna, a na donjem (b) kao

integrisana u dnevni boravak i kuhinju.

Slika br. 17.14. Kuhinja sa setom pomičnih gornjih i donjih elemenata.


17.7. Sanitarne prostorije i sanitarije

Sanitarne prostorije i sanitarni uređaji, sa stanovišta osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, imaju posebnu važnost. Održavanje lične higijene intimna je stvar svakog pojedinca i on nastoji, dokle god je moguće, da to samostalno obavlja. Posljednja aktivnost, koje se neko hendikepirano lice odriče nisu sitni kućni poslovi ili spremanje hrane, nego upravo održavanje lične higijene. Stoga se projektovanju sanitarnih prostorija i dizajniranju sanitarnih uređaja mora posvetiti posebna pažnja.

Sanitarne prostorije u stanu moraju biti dispozicionirane tako da im je pristup invalidskim kolicima lagan. Njihova vrata moraju imati svijetlu širinu od minimalno 90 cm, moraju se otvarati prema vani, a uz to, s obje strane, moraju imati obezbijeđen prostor za manipulisanje, veličine 150 cm X 150 cm.

Na dimenzije sanitarnih prostorija utiče i zahtjev da pojedini sanitarni uređaji, da bi im se moglo pristupiti invalidskim kolicima i koristiti ih, moraju oko sebe imati manipulativne površine, čije veličine normativ DIN 18025 Teil 1 definiše na sljedeći način:

- ispred umivaonika 150 cm X 150 cm- ispred tuša 150 cm X 150 cm- ispred kade 150 cm X dužina kade (min. 150 cm)- ispred WC-a 150 cm X 150 cm- s jedne bočne strane WC-a 95 cm- od WC-a do bočnog zida 30 cm

- od prednje ivice WC-a do zida 70 cm- s jedne bočne strane umivaonika 50 cm

Ove površine, u cilju racionalnog projektovanja sanitarnih prostorija, mogu se međusobno preklapati (slika br. 17.16).

Inače, svi sanitarni uređaji moraju biti tako dizajnirani, dimenzionirani i na takav način u prostoru postavljeni, da osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti omoguće upotrebu bez pomoći trećih lica, odnosno, potpuno samostalno održavanje lične higijene.

Slika br. 17.16. Preklapanje površina potrebnih za pristup pojedinim

sanitarnim uređajma, npr. WC-šolji, tušu i kadi.


17.7.1. Umivaonik

Umivaonik je najčešće korišteni sanitarni uređaj. Zbog toga se njegovoj postavci mora posvetiti posebna pažnja. Mora biti ergonomski dizajniran i posjedovati odgovarajuće dimenzije. Gornja površina mora mu biti horizontalna, a da bi mu se moglo pristupiti u invalidskim kolicima, ispod njega mora biti slobodan prostor visine 65 do 70 cm. To znači, da bi trebalo izbjegavati stojeće modele, a isto tako bi trebalo upotrebljavati sifone koji ne zauzimaju mnogo mjesta.

Njemački normativ DIN 18022 zahtijevao je da umivaonik, pogodan za upotrebu od strane osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, bude dugačak 60, a širok 55 cm, i da mu gornja ivica bude 82 cm udaljena od poda. Noviji normativ DIN 18025 Teil 1, umjesto ovakvih, preporučuje upotrebu umivaonika specijalne izrade, čije su dimenzije 75 cm X 60 cm. Oni se montiraju na vertikalne šine i posjeduju elastičnu vezu sa sifonom, pa im je moguće podesiti visinu shodno potrebama svakog pojedinog korisnika. Uz to se zahtijeva da im je prednja strana blago povijena, što, i pored povećanih dimenzija umivaonika, omogućava lak dohvat slavine (slika br. 17.17).

Slavina bi trebalo da bude jednoručna, sa ergonomski oblikovanom ručicom, zaobljenih bridova i čoškova.

Oprema oko umivaonika, takođe, mora biti ergonomski oblikovana i postavljena, tako da omogućava korištenje kako hendikepiranom licu u invalidskim kolicima, tako i zdravim članovima domaćinstva. Slika br. 17.17 . Umivaonik prema normativu DIN 18025 teil 1.


Ogledalo uz umivaonik može biti izvedeno na dva načina.

Najprije, ono može biti pričvršćeno za zid na uobičajen način. Da bi, u tom slučaju, udovoljilo kako hendikepiranim osobama u invalidskim kolicima, čije oči se nalaze na visini od oko 125 cm, tako i zdravima, čije su oči, kod onih viših, na visini od oko 170 cm, potrebno ga je raditi povećanih dimenzija. Ono mora biti široko koliko i umivaonik i dugačko (visoko) oko 100 cm. Mora biti postavljeno tako da dodiruje gornji rub umivaonika. Slabost ove varijante je u tome što stvari, koje se ostavljaju na umivaoniku, zaklanjaju ogledalo upravo u onom njegovom dijelu koji je najpotrebniji licima u invalidskim kolicima, i što se taj dio veoma brzo zaprlja.

Bolje od navedenog, jeste rješenje sa ogledalom koje ima mogućnost zakretanja oko donjeg horizontalnog brida. Ogledalo je, u ovom slučaju, pričvršćeno za zid na uobičajenoj visini, a promjena njegovog nagiba vrši se ručicom postavljenom ispod. Ogledalni set mogu činiti i jedna ili dvije svjetiljke, koje se zakreću zajedno sa ogledalom i čine upotrebu ogledala udobnom svim njegovim korisnicima.

Oslonci uz umivaonik moraju biti ergonomski dizajnirani, ne smiju imati oštre bridove i uglove i, u odnosu na pozadinu, moraju biti kontrastno obojeni. Njihova forma, raspored i visina pričvršćivanja moraju biti detaljno prostudirani i prilagođeni tjelesnim karakteristikama svakog pojedinog hendikepiranog korisnika. Nekoliko varijanti smještanja oslonaca uz umivaonik dati su na slici br. 17.18.

Ostala oprema uz umivaonik: držači posuda za četkice za zube, za pastu za zube, za sapun, za pribor za brijanje, držači za peškire, polica ispod ogledala (samo u drugoj varijanti), itd. moraju biti ergonomski oblikovani i ne smiju imati oštre bridove, s obzirom da osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti često ne mogu u potpunosti kontrolisati svoje pokrete. Zbog slabovidećih, moraju, u odnosu na pozadinu, biti kontrastno obojeni (slika br. 17.19).

Slika br. 17.18. Nekoliko načina smještanja oslonaca uz umivaonik.

Slika br. 17.19. Oprema uz umivaonik.


Pravilno projektovan i dispozicioniran umivaonik opremljen svom potrebnom opremom prikazan je na slici br. 17.20.

17.7.2. Tuš i kada

Tuš i kada služe održavanju higijene cijelog tijela. Zbog njihovih globalnih karakteristika, određene kategorije osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti, bez obzira na sva pomagala, nisu u stanju da ih upotrebljavaju bez pomoći trećih lica. Ipak, uz pridržavanje određenih pravila prilikom njihovog projektovanja i opremanja, moguće je krug onih koji se njima samostalno koriste osjetno proširiti.

U gornjem smislu, veoma značajna je mogućnost odabira upotrebe tuša ili kade. To, zapravo, znači da porodice, koje u svom sastavu imaju i hendikepirano lice u sanitarnim prostorijama treba da imaju oba pomenuta sanitarna uređaja. Kadu bi prevashodno koristili zdravi članovi porodičnog domaćinstva, a tuš hendikepirano lice, premda takva podjela nije čvrsto fiksirana. Naime, kada se može upotrebljavati i kao terapeutsko sredstvo (tople kupke, hidromasaža, banjanje, itd.), što je za ove druge od izuzetnog značaja. S druge strane, nema razloga da, ukoliko to žele, zdravi članovi domaćinstva ne koriste tuš.

Kade, pogodne za upotrebu od strane raznih kategorija hendikepiranih lica trebalo bi da budu minimalno dugačke 170 cm. Svojoj ulozi mogu odgovoriti i u standardnoj izradi, ali svakako su bolje kao anatomski oblikovane. Da bi se mogle lakše koristiti, treba ih opremiti pomoćnim sjedištima i rukohvatima. Sjedište može biti izvedeno kao preklopno, pričvršćeno na zid ili kao pomično, koje se stavlja u kadu (slike br. 17.21 i 17.22).Slika br. 17.20. Pravilno projektovan i dispozicioniran

umivaonik opremljen svom potrebnom opremom.

Slika br. 17.21. Preklopno sjedište. Slika br. 17.22. Sjedište koje se oslanja na kadu.


Forma rukohvata, kao i raspored i visina njihovog pričvršćivanja, moraju biti detaljno prostudirani i prilagođeni tjelesnim karakteristikama svakog pojedinog hendikepiranog lica. Nekoliko primjera mogućeg rasporeda rukohvata i sjedišta za kadu dati su na slici br. 17.23.

Ulazak u kadu, nepokretnim osobama veoma je komplikovan i težak, čak i uz pomoć trećih lica. U tu svrhu, rade se posebne vrste priručnih dizalica i liftova, kojima se takva lica podižu iz invalidskih kolica, prenose i smještaju na pomoćno sjedište u kadi ili se polažu u nju (rjeđe). I u ovom slučaju, rukohvati su od velike važnosti.

Slavina u kadi obavezno treba da bude jednoručna i treba je smještati u prvoj trećini kade, na visini od cca. 75 cm. Nepokretne osobe morale bi je lagano dohvatiti, bilo iz kolica van kade, bilo dok leže

u njoj. Ručica za tuširanje mora biti pričvršćena za zidnu vodilicu i mora biti jednostavna za rukovanje. Ukoliko je koriste osobe koje imaju ograničenja u motorici ili spastične probleme, poželjno je da bude koničnog oblika.

Ako nisu u mogućnosti da samostalno koriste kadu, hendikepirana lica u invalidskim kolicima u stanju su da bez pomoći trećih lica upotrebljavaju tuš. Da bi im to bilo omogućeno, ovaj sanitarni uređaj mora biti specijalno izveden i opremljen. Najprije, ne smije biti urađen u vidu klasične tuš-kade ili tuš-kabine. Umjesto toga, on mora biti izveden 1 do 1,5 cm ispod nivoa ostatka poda sanitarne prostorije, sa kojim mora biti povezan jednim redom, bilo posebno dizajniranih, bilo standardnih, blago ukošenih keramičkih pločica. Slivnik mu mora biti specijalno oblikovan, tako da spriječi eventualno moguće zapinjanje ili upadanje i zaglavljivanje štapova, štaka ili prednjih točkova kolica.

Slavina u tušu obavezno bi trebalo da bude jednoručna i trebalo bi je smještati na visini od cca. 100 cm. Ručica za tuširanje mora biti pričvršćena za zidnu vodilicu i jednostavna za rukovanje. Ukoliko je koriste osobe koje imaju ograničenja u motorici ili spastične probleme, poželjno je da je koničnog oblika. Uz sve navedeno, tuš mora biti opremljen rukohvatima i sjedištem koje se vješa o poseban držač na zidu, a koje je po potrebi moguće ukloniti (slika br. 17.24). Raspored i visina montiranja rukohvata i sjedišta mora biti prilagođena individulanoj tjelesnoj ergonomiji korisnika i mora mu omogućiti udobnu i sigurnu upotrebu tuša. Nekoliko mogućih varijanti rasporeda ovih pomagala dati su na slici br. 17.25.3Slika br. 17.23. Nekoliko mogućih načina smještanja oslonaca i pomoćnih sjedišta za kadu.


17.7.3. WC-šolja

WC-šolje namijenjene osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti nemaju propisane dimenzije niti oblik. Njemački normativ DIN 18025 Teil 1, određuje im jedino visinu sjedišta na 48 cm, premda se i ona mora prilagoditi tjelesnim karakteristikama svakog pojedinog hendikepiranog korisnika. Ukoliko WC-šolju upotrebljava nepokretno lice, poželjno je da, zbog mogućnosti boljeg pristupa invalidskim kolicima, bude izrađena kao konzolna.

Prilikom prelaska iz invalidskih kolica na WC-šolju, osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti upotrebljavaju tri različite tehnike (slika br. 17.26). To rade tako da WC-šolji prilaze:

- bočno,- ukoso sprijeda i- sprijeda.

Oprema oko WC-šolje (držač toaletnog papira, rukohvati...) mora biti ergonomski oblikovana i postavljena tako da se može lako dohvatiti, i da omogućava lako korištenje, kako hendikepiranom licu u invalidskim kolicima, tako i zdravim članovima domaćinstva. Kako bi trebalo da izgleda jedna povoljno projektovana, pozicionirana i opremljena WC-šolja prikazano je na slici br. 17.27. Nekoliko mogućih varijanti smještanja rukohvata uz WC-šolju, kao i mikrolociranja toaletnog papira, što je sve od izuzetne važnosti za njene hendikepirane korisnike, prikazano je na slici br. 17.28. Iznad WC-šolje, slično kao i iznad tuša ili kade, mogu biti montirani i razni tipovi specijalnih kliznih ručica, na horizontalnim šipkama, Slika br: 17.25. Nekoliko mogućih načina smještanja oslonaca i pomoćnih sjedišta uz tuš.

Slika br. 17.24. Tuš koji

mogu koristiti osobe u

invalidskim kolicima.


koje olakšavaju izvlačenje iz kolica i prebacivanje na sanitarni uređaj.

Osim svega navedenog, poželjno je da je umivaonik postavljen bočno u odnosu na WC-šolju i da je lako dohvatljiv. Razmak između njih trebalo bi da minimalno iznosi 95 cm, što omogućava lak pristup svakom od njih i ostavlja dovoljno prostora za eventualnu ispomoć hendikepiranom korisniku od strane trećih lica.

Uz WC-šolju, opremljenu i montiranu na gore opisani način, svakako bi trebalo postaviti i alarmno zvonce.

Slika br. 17.26. Načini prilaska hendikepiranog lica u invalidskim kolicima WC-šolji: a) - bočno, b) - ukoso sprijeda i c) - sprijeda.

Slika br. 17.27. Pravilno

projektovana, dispozicionirana

i opremljena WC-šolja.


17.8. Spavaća soba

Spavaća soba služi dnevnom i noćnom odmoru članova domaćinstva, kao i smještanju njihove garderobe. Potrebno je da bude tako projektovana i dimenzionirana da u potpunosti udovolji ovim funkcijama. Ona mora posjedovati površine namijenjene kretanju, s jedne, kao i prostore koji služe smještanju pojedinih elemenata namještaja, s druge strane.

Površine namijenjene kretanju osoba sa umanjenim fizičim sposobnostima u invalidskim kolicima, prema normativu DIN 18025 Teil 1, trebalo bi da su minimalno široke: - sa one strane sa koje se ulazi u krevet 1,50 m - sa druge strane kreveta 1,20 m - ispred elemenata mobilijara 1,20 m

Nijemci smatraju da bi u spavaćoj sobi za jednu osobu trebalo predvidjeti:

- krevet 2,05 m X 1,00 m- ormar 1,20 m X 0,65 m- dodatnu površinu 1,20 m X 0,65 m

Standardni ormari su za osobe u invalidskim kolicima i za lica sa ograničenjima u dohvatu nepovoljni. Zbog toga je za njih potrebno predvidjeti veći broj niskih ormara-komoda, čija najviša polica ne bi smjela biti postavljena na visini većoj od 1,40 m. Njihova površina treba da bude 2,40 m X 0,65 m.

Slika br. 17.28. Nekoliko mogućih načina smještanja oslonaca uz WC-šolju.

Slika br. 17.29. Spavaća soba namijenjena jednoj hendikepiranoj osobi u invalidskim

kolicima (lijevo), odnosno dvijema, od kojih se jedna služi invalidskim kolicima (desno).


U spavaću sobu za dvije osobe smatraju da je potrebno smjestiti:- krevet 2,05 m X 2,00 m- ormar 2,40 m X 0,65 m- dodatnu površinu 1,20 m X 0,65 m

Za osobe u invalidskim kolicima ili za lica sa ograničenjima u kretanju površina za ormare trebalo bi da iznosi 3,60 m X 0,65 m.

U okviru navedenih veličina moguće je osmisliti različite tlocrtne varijante spavaćih soba. Jedan od mnogih primjera tlocrtne dispozicije sobe namijenjene jednoj hendikepiranoj osobi u invalidskim kolicima, odnosno dvijema, od kojih se jedna služi invalidskim kolicima, dati su na slici br. 17.29. Pri tom je bitno da površina spavaće sobe za jednu osobu bude minimalno 14 m2, i da joj minimalna širina nije ispod 3,20 m. Minimalna površina spavaće sobe za dvije osobe ne bi trebalo da je manja od 20 m2, odnosno ona ne bi smjela biti uža od 3,60 m.

17.9. Balkoni, lođe, terase

Osobama umanjenih tjelesnih sposobnosti balkoni, lođe i terase vrlo često predstavljaju jedinu mogućnost samostalnog izlaska u vanjski prostor i zadržavanja tamo u miru i tišini. Ta činjenica, ovim dijelovima stana obezbjeđuje veliki terapeutsko-psihološki značaj.

Iako su u različitim zemljama svijeta na snazi različiti normativi, oni pred arhitekte postavljaju prilično ujednačene zahtjeve kada je u pitanju projektovanje ovog dijela stana ili kuće. Svi oni, kao

prioritetnu, ističu potrebu omogućavanja slobodnog vidika na dalju i, posebno, bližu okolinu. U tom smislu, primjena različitih vrsta visokih punih betonskih i drvenih ograda, velikih saksija i bazena za cvijeće i sličnih vizuelnih prepreka neprimjerena je. Umjesto njih, potrebno je praviti ograde koje dozvoljavaju vidik, a istovremeno su i bezbjedne. Balkone, lođe i terase, iz prethodno navedenog, kao i iz razloga sigurnosti osoba sa umanjenim tjelesnim sposobnostima, treba osloboditi od svega onoga što nije neophodno da se na njima nalazi, uključujući obične i satelitske, televizijske i radio antene, razne vrste kablova, štrikova za sušenje veša i sličnog.

Da bi ih mogle koristiti osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti vezane za invalidska kolica, balkoni, lođe i terase moraju, shodno normativu DIN 18025 Teil 1, ispunjavati sljedeće uslove:

- minimalna dubina mora im biti 1,50 m. Pri dubini od 2,00 m hendikepirano lice može površinu namijenjenu manipulisanju invalidskim kolicima upotrebljavati ne ometajući druga lica koja istovremeno koriste dotični sadržaj;

- minimalna površina trebalo bi da im je 4,5 m2, bolje 6 m2;- vrata koja povezuju balkon, lođu ili terasu sa stanom ili

kućom moraju biti minimalno 90 cm široka i opremljena na odgovarajući način;

- nivo poda balkona, lođe ili terase smije biti spušten maksimalno 2 cm u odnosu na pod stana ili kuće na koji se nadovezuje;

- prag vrata mora biti izveden na taj način da ne ometa kretanje invalidskim kolicima i da obezbijedi vodonepropusnost ka unutrašnjim prostorima stana, odnosno kuće;


- pod balkona, lođe ili terase smije, radi odvodnjavanja, biti nagnut za maksimalno 2%;

- zidani, ili na drugi način izveden, parapet koji ometa vidik ne smije biti viši od 60 cm. Konstrukcija ograde iznad te, a do pune propisane visine, mora dozvoljavati pogled na okolinu.

Tlocrtne dispozicije balkona i lođe koje udovoljavaju minimalnim zahtjevima, koje postavlja normativ DIN 18025 Teil 1, prikazane su na slici br. 17.30.

___________________

1. Barrierefreies Wohnen, Planungsempfehlungen für Grundriß, Ausbau und Einrichtung,

Arolsen, HEWI Heinrich Wilke GmbH, 1996, str. 27.

2. Grosbois, Louis-Pierre: Handicap et construction – Coneption et réalisation: Aspaces

urbains, bâtiments publics, habitations Équipements et matériels adaptés, Paris, Le Moniteur,

1996, str. 160 i 161.

3. Barrierefreies Wohnen, Planungsempfehlungen für Grundriß, Ausbau und Einrichtung,

Arolsen, HEWI Heinrich Wilke GmbH, 1996, str. 44.

Slika br. 17.30. Tlocrtne dispozicije balkona i lođe, usklađene sa normativom DIN 18025 Teil 1.

III DIODODATAK


123III DIO - Dodatak

18. Rezolucije i drugi dokumenti koji tretiraju prava osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti

18.1. Rezolucije Organizacije ujedinjenih nacija

Rezolucija 3447 (XXX) od 9. decembra 1975.

Generalna skupština,

uvažavajući svečanu obavezu, koju su dale zemlje članice pod Ugovorom Ujedinjenih nacija, da u saradnji sa Organizacijom preduzmu združene i odvojene akcije na promovisanju višeg standarda življenja, pune zaposlenosti i uslova za ekonomski i socijalni napredak i razvoj,

reafirmišući njihovo vjerovanje u ljudska prava i osnovne slobode u temeljnim pitanjima mira, dostojanstva i vrijednosti ljudske ličnosti i socijalne pravde, proklamovano u Ugovoru,

podsjećajući na principe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima, Deklaracije o pravima djeteta i Deklaracije o pravima mentalno retardiranih osoba, kao i na standarde za socijalni napredak, već usvojene u ustavu, konvencijama, preporukama i rješenjima Međunarodne organizacije rada, Organizacije ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu, Svjetske zdravstvene organizacije, Fonda ujedinjenih nacija za djecu i drugih zainteresovanih organizacija, podsjećajući takođe na Rezoluciju (LVIII) Ekonomskog i

socijalnog savjeta od 6. maja 1975. o prevenciji hendikepiranosti i rehabilitaciji hendikepiranih osoba,

ističući da je Deklaracija o socijalnom napretku i razvoju proklamovala potrebu zaštite prava i osiguranja dobrobiti (blagostanja) i rehabilitacije fizički i mentalno ometenih,

imajući na umu da je potreba prevencije fizičke i mentalne hendikepiranosti i pomoći hendikepiranim osobama da razviju svoje sposobnosti je najraznolikije polje aktivnosti i promovisanja njihove maksimalno moguće integracije u normalni život,

svjesne da izvjesne zemlje, na trenutnom nivou razvoja, mogu posvetiti ovome samo ograničene napore,

proklamujući ovu Deklaraciju o pravima hendikepiranih osoba i pozivajući na državne i međunarodne akcije da obezbijede to što će biti ustanovljeno kao uobičajena osnova i okvir odnosa za zaštitu ovih prava:

1. Pojam hendikepirana osoba označava osobu nesposobnu da, zbog urođenog ili stečenog nedostatka u fizičkim ili mentalnim sposobnostima, obezbijedi sebi, potpuno ili djelimično, potrebe individualnog i/ili društvenog života.

2. Hendikepirane osobe će uživati sva prava istaknuta u ovoj deklaraciji. Ta prava biće zagarantovana svim hendikepiranim osobama bez bilo kakvog izuzetka i bez razlikovanja ili diskriminacije na osnovu rase, boje kože, pola, jezika, religije,


političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, države rođenja ili bilo koje druge situacije primjenjive na hendikepiranu osobu ili njenu porodicu.

3. Hendikepirane osobe imaju neotuđivo pravo poštovanja svog ljudskog dostojanstva. Hendikepirane osobe, bez obzira na uzrok, prirodu i ozbiljnost njihovog hendikepa, imaju ista osnovna prava kao i njihovi sugrađani istih godina, što podrazumijeva prvo, i prije svega, pravo na uživanje u prikladnom životu, normalnom i potpunom, u najvećoj mogućoj mjeri.

4. Hendikepirane osobe imaju ista građanska i politička prava kao i drugi ljudi; paragraf 7 Deklaracije o pravima mentalno retardiranih osoba primjenjuje svako moguće ograničenje ili zabranu ovih prava za mentalno hendikepirane osobe.

5. Hendikepirane osobe ovlaštene su da preduzmu mjere koje će ih osposobiti da postanu samopouzdane, u najvećoj mogućoj mjeri.

6. Hendikepirane osobe imaju pravo na medicinsko, psihološko i funkcionalno liječenje, uključujući protetička i ortetička sredstva, medicinsku i socijalnu rehabilitaciju, obrazovanje, radni trening i rehabilitaciju, pomoć, savjetovanje, mjesne usluge i druge usluge koje će do maksimuma omogućiti razvoj njihovih sposobnosti i vještina i koje će ubrzati njihovu socijalnu integraciju ili reintegraciju.

7. Hendikepirane osobe imaju pravo na ekonomsku i socijalnu sigurnost i prikladan nivo življenja. One imaju pravo, u skladu sa svojim sposobnostima, da obezbijede i zadrže zaposlenje ili angažman u korisnom, produktivnom i plaćenom zanimanju i da se priključe sindikatma.

8. Hendikepirane osobe ovlaštene su da se njihove specijalne potrebe uzmu u razmatranje u svim fazama ekonomskog ili socijalnog planiranja.

9. Hendikepirane osobe imaju pravo da žive sa svojim porodicama ili hraniteljima i da učestvuju u socijalnim, kreativnim i rekreativnim aktivnostima. Nijedna hendikepirana osoba, dok god je njeno boravište obezbijeđeno, neće biti podvrgnuta postupku drugačijem od onog koji zahtijeva njeno stanje ili poboljšanje koje ona može dobiti iz toga. Ako je boravak hendikepirane osobe u specijalizovanoj ustanovi nužan, okruženje i životne prilike u njoj biće približne onima iz normalnog života osoba odgovarajuće starosti, u najvećoj mogućoj mjeri.

10. Hendikepirane osobe biće zaštićene od svake eksploatacije, svih pravila i postupaka diskriminatornog, uvredljivog ili ponižavajućeg karaktera.

11. Hendikepirane osobe moći će da koriste kvalifikovanu pravnu pomoć, kada se ona pokaže neophodnom u zaštiti njihovih ličnosti i posjeda. Ako je pravna procedura institucionalizovana protiv toga, primijenjena legalna procedura će u potpunosti uzeti u obzir njihovo fizičko i mentalno stanje.

12�III DIO - Dodatak

12. Organizacije hendikepiranih lica mogu biti korisno konsultovane u svim stvarima koje se tiču prava hendikepiranih lica.

13. Hendikepirane osobe, njihove porodice i zajednice biće, putem svih pogodnih sredstava, potpuno informisane o pravima sadržanim u ovoj Deklaraciji.

31/123. Međunarodna godina hendikepiranih osoba


reafirmišući svoju duboko ukorijenjenu borbu za ljudska prava i elementarne slobode, principe mira, dostojanstvo i vrijednost ljudskih bića i promociju socijalne pravde, kako je proklamovano u Ugovoru Ujedinjenih nacija,

podsjećajući na svoju Rezoluciju 2856 (XXVI) od 20. decembra 1971. o proklamovanju Deklaracije o pravima mentalno retardiranih osoba,

podsjećajući na svoju Rezoluciju 3447 (XXX) od 9. decembra 1975. o proklamovanju Deklaracije o pravima hendikepiranih osoba,

podsjećajući na svoju Rezoluciju 31/82 od 13. decembra 1975. o implementaciji Deklaracije o pravima hendikepiranih osoba

1. proglašava 1981. godinu Međunarodnom godinom hendikepiranih osoba, sa temom puno učešće;

2. odlučuje da izabere tu godinu za realizaciju grupe namjera, uključujući:

a) pomaganje hendikepiranim osobama u njihovom fizičkom i psihološkom prilagođavanju društvu;

b) promovisanje svih državnih i međunarodnih napora u obezbjeđivanju odgovarajuće pomoći, vježbi, brige i vođenja hendikepiranim osobama, a u cilju stvaranja raspoloživih mogućnosti za podesan posao i njihovu punu integraciju u društvo;

c) ohrabrivanje studijskih i istraživačkih projekata smišljenih da potpomognu praktično učešće hendikepiranih osoba u svakodnevnom životu, na primjer kroz poboljšanje njihovog pristupa javnim zgradama i transportnim sistemima;

d) edukovanje i informisanje javnosti o pravima hendikepiranih osoba da učestvuju i doprinose u različitim aspektima ekonomskog, socijalnog i političkog života;

e) promovisanje efektivnih mjera za prevenciju hendikepiranosti i za rehabilitaciju hendikepiranih osoba;

3. poziva sve države-članice i zainteresovane organizacije da poklone svoju pažnju ustanovljavanju mjera i programa za


implementaciju namjera Međunarodne godine hendikepiranih osoba;

4. moli Generalnog sekretara da, u konsultacijama sa državama-članicama, specijalizovanim agencijama i zainteresovanim organizacijama, razradi i predloži Generalnoj skupštini za njeno trideset drugo zasjedanje nacrt programa za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba;

5. odlučuje da uključi u privremeni dnevni red trideset drugog zasjedanja tačku pod nazivom Međunarodna godina hendikepiranih osoba.

102. plenarno zasjedanje16. decembar 1976.

Međunarodna godina hendikepiranih osoba

Predloženi program budžeta za dvogodište 1980 – 1981Izvještaj Generalnog sekretaraDodatak

I. Uvod

1. U paragrafu 13. svog izvještaja o Međunarodnoj godini hendikepiranih lica (A/32/288), izloženog Generalnoj skupštini na njenom trideset drugom zasjedanju, Generalni sekretar podnio je privremeni nacrt proračuna troškova za dvogodište

1980 – 1981, a vezano za proslavu Godine. U paragrafu 8. pomenutog izvještaja o administrativnim i finansijskim implikacijama na taj predmet (A/C.5/32/89), ukazano je da bi proračun u kasnijoj fazi pripremnog procesa za Godinu trebalo revidirati i da bi tačniji proračun troškova trebalo uključiti u predloženi program budžeta za dvogodište 1980 – 1981 kao nepovratnu tačku u odnosu na proslavu Godine.

Knjiga sa uputstvima o arhitektonskim barijerama

36. U paragrafu 74. ovog izvještaja, Savjetodavni komitet preporučio je pripremu niza uputstava pokrivajući:

a) modifikovanje arhitektonskih i drugih od strane čovjeka napravljenih barijera, o kojima bi brinuli sami ljudi, a bez razvojnih programa zajednice i saradnje (pritiska) hendikepiranih osoba;

b) projekte modela organizacije stambenih i drugih fizičkih olakšica za hendikepirane osobe;

c) sisteme i metode razvoja projekata pomoći za eliminisanje postojećih barijera i izbjegavanje stvaranja novih;

d) kriterijume uvježbavanja državnog i lokalnog osoblja za rehabilitaciju u smislu da mogu identifikovati arhitektonske i druge od strane čovjeka napravljene barijere, koje bi mogle biti eliminisane ili izmijenjene kao dio generalnog programa zajednice za poboljšanje;


e) razvoj niza indikatora za procjenu nivoa ili stepena pristupnosti postojećih zgrada i olakšica namijenjenih generalnoj upotrebi.

34/154. Međunarodna godina hendikepiranih osobaRezolucija koju je usvojila Generalna skupština (na osnovu izvještaja (A/34/782) Trećeg komiteta)


podsjećajući na svoju Rezoluciju 31/123 od 16. decembra 1976. kojom proglašava godinu 1981. Međunarodnom godinom hendikepiranih lica,

podsjećajući takođe na svoje Rezolucije 32/133 od 16. decembra 1977, kojom osniva Savjetodavni komitet za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba, i 33/170 od 20. decembra 1978. godine.

priznajući da bi Međunarodna godina hendikepiranih osoba trebalo da promoviše realizaciju prava hendikepiranih osoba da u punoj mjeri učestvuju u socijalnom životu i razvoju društva u kome žive i uživanju životnih uslova jednakih onima drugih građana, isto kao i podjednakom udjelu u poboljšanju životnih uslova proizašlih iz socijalnog i društvenog razvoja,

priznajući takođe da bi Međunarodna godina hendikepiranih osoba trebalo da poveća doprinos hendikepiranih osoba, čineći

ih punopravnim članovima društva,

prihvatajući da bi hendikepiranost trebalo posmatrati kao odnos između individue i njenog okruženja,

uvjeravajući da bi Međunarodna godina hendikepiranih osoba trebalo da rezultira društvenim odgovorom potpunije usmjerenom prema posebnim poteškoćama koje hendikepirane osobe mogu susresti u razvoju svojih ljudskih potencijala,

uvjeravajući takođe da bi, pošto je veliki broj hendikepiranih lica žrtva rata i drugih formi nasilja, Međunarodna godina hendikepiranih osoba mogla pogodno koristiti kao prilika za isticanje potrebe nastavljanja i jačanja saradnje nacija u borbi za svjetski mir,

ističući važnost korištenja aktivnosti Međunarodne godine hendikepiranih osoba kroz dugoročne programe akcija,

uvažavajući da će Generalni sekretar za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba imenovati Izvršnog sekretara,

uvažavajući takođe relevantne dijelove izvještaja o svjetskoj socijalnoj situaciji za 1978,

prihvatajući zaključke izvještaja Savjetodavnog komiteta o Međunarodnoj godini hendikepiranih osoba, donesene na njegovoj prvoj sjednici održanoj od 19. do 23. marta 1979:


1. odlučuje da proširi temu Međunarodne godine hendikepiranih osoba na puno učešće i jednakost;

2. odobrava preporuke Savjetodavnog komiteta sa njegovog prvog zasjedanja za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba, uključene u izvještaj generalnog sekretara, i prihvata ih kao Plan akcije za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba;

3. ističe pragmatičnu orijentaciju aktivnosti Međunarodne godine hendikepiranih osoba;

4. potvrđuje da je glavno žarište Međunarodne godine hendikepiranih osoba na državnom nivou, sa pratećim aktivnostima na regionalnom i međunarodnom nivou;

5. poziva države-članice da razmotre aktivnosti na državnom nivou na liniji Plana akcije, a na način koji je u skladu sa kulturom, običajima i tradicijom svake zemlje;

6. takođe poziva relevantne specijalizovane agencije i zainteresovana tijela Ujedinjenih nacija da posvete posebu pažnju implementaciji Plana Akcije;

7. potvrđuje nadalje da bi, u implementaciji Plana Akcije, posebnu pažnju trebalo posvetiti hendikepiranosti u zemljama u razvoju, a kroz bilateralno i multilateralno obezbjeđivanje tehničke pomoći za prevenciju hendikepiranosti i za rehabilitaciju;

8. u tom smislu moli Generalnog sekretara da prioritetno usaglasi organizovanje akciono usmjerenog međunarodnog simpozijuma eksperata za tehničku ispomoć na polju hendikepiranosti i tehničke saradnje sa zemljama u razvoju, a kako je preporučeno od strane Savjetodavnog komiteta;

9. moli Generalnog sekretara da ispita mogućnosti nastavljanja aktivnosti Međunarodnog instituta za rehabilitaciju hendikepiranih osoba u zemljama u razvoju i u tom pogledu podnese izvještaj Generalnoj skupštini na njenom trideset petom zasjedanju;

10. poziva Šefa Savjetodavnog komiteta da učestvuje u promovisanju održavanja Međunarodne godine hendikepiranih osoba i moli Generalnog sekretara da obezbijedi sva sredstva da mu u tom pogledu pomogne, uključujući povezujuću funkciju sa glavnim Štabom;

11. moli Generalnog sekretara da sekretarijat Međunarodne godine hendikepiranih osoba opremi svim neophodnim resursima potrebnim za praćenje implementacije Plana Akcije, uključujući aktivnosti informisanja javnosti;

12. moli Generalnog sekretara da sazove sastanak Savjetodavnog komiteta u 1980. u cilju ispitivanja implementacije Plana Akcije i započinjanja razmatranja dugoročnog programa akcije;

13. moli Generalnog sekretara da preduzme hitne korake ka


potpunoj popularizaciji Međunarodne godine hendikepiranih osoba, i, u vezi s tim, da izabere amblem Godine na kraju 1979;

14. moli specijalizovane agencije i druga zainteresovana tijela Ujedinjenih nacija da pripreme konkretne i koordinirane planove za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba, koji bi bili predstavljeni Savjetodavnom komitetu na njegovom zasjedanju u 1980;

15. poziva regionalne komisije Ujedinjenih nacija i druge regionalne međuvladine organizacije da što prije formulišu svoje učešće u Međunarodnoj godini hendikepiranih osoba;

16. ističe važnost aktivnog učešća nevladinih organizacija, posebno samih organizacija hendikepiranih osoba na državnom i međudržavnom nivou, u podršci Međunarodnoj godini hendikepiranih osoba;

17. pozdravlja dobrovoljno učešće u Međunarodnoj godini hendikepiranih osoba već preduzeto od strane pojedinih vlada i apeluje na daljem dobrovoljnom učešću u Godini;

18. poziva države-članice da podnesu nacionalne izvještaje Generalnom sekretaru o svojoj implementaciji Plana Akcije i, posebno da, na bazi vlastitih iskustava, razmotre razradu dugoročnih nacionalnih programa akcije na polju hendikepiranosti;

19. odlučuje da u privremeni dnevni red svog trideset petog zasjedanja uključi tačku nazvanu Međunarodna godina hendikepiranih osoba i moli Generalnog sekretara da izvijesti o implementaciji postojećih rezolucija.

105. plenarno zasjedanje17. decembar 1979.

35/133. Međunarodna godina hendikepiranih osobaRezolucija koju je usvojila Generalna skupština(na osnovu izvještaja (A/35/638) Trećeg komiteta)


podsjećajući na svoju Rezoluciju 31/123 od 16. decembra 1976, kojom proglašava godinu 1981. Međunarodnom godinom hendikepiranih lica,

podsjećajući takođe na svoju Rezoluciju 32/133 od 16. decembra 1977, kojom osniva Savjetodavni komitet za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba, kao i rezolucije 33/170 od 20. decembra 1978. i 34/154 od 17. decembra 1979,

podsjećajući dalje na Rezoluciju 2 nazvanu Poboljšanje situacije hendikepiranih žena svih godina, usvojenu od strane Svjetske konferencije Ujedinjenih nacija Dekada žene: jednakost, razvoj i mir,


priznajući da bi Međunarodna godina hendikepiranih osoba trebalo da promoviše realizaciju prava hendikepiranih osoba da u potpunosti učestvuju u društvenom životu i razvoju svoje zajednice i da uživaju životne uslove jednake onima drugih građana, kao i da podjednako dijele poboljšanja životnih uslova, nastala društvenim i ekonomskih razvojem,

imajući na umu važnost saradnje na državnom, regionalnom i međudržavnom nivou u programiranju prevencije hendikepiranosti i rehabilitacije hendikepiranih osoba,

uvjeravajući da bi Međunarodna godina hendikepiranih osoba trebalo da da podsticaj uspostavljanju svjetskog dugoročnog plana akcije praćenja aktivnosti Godine,

priznajući da bi Međunarodna godina hendikepiranih osoba trebalo da učestvuje u većem upoznavanju veličine i složenosti pada fizičkih, senzornih i intelektualnih sposobnosti kroz, između ostalog, efektivne javne aktivnosti informisanja,

cijeneći ponudu Vlade Argentine da tokom Međunarodne godine hendikepiranih osoba kao domaćin sazove akciono orijentisan međunarodni simpozijum eksperata tehničke ispomoći na polju hendikepiranosti i tehničke saradnje sa zemljama u razvoju,

brinući o potrebi opremanja sekretarijata Međunarodne godine hendikepiranih osoba resursima neophodnim za implementaciju Plana Akcije Godine i svega pratećeg:

1. sa zadovoljstvom bilježi korake na implementaciji Plana Akcije za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba, koje su već preduzele države-članice, organi, organizacije i tijela sistema Ujedinjenih nacija i nevladinih organizacija, i ohrabruje ih da intenziviraju i koordiniraju svoje akcije tokom godine;

2. preporučuje, u njihovim naporima da promovišu puno učešće hendikepiranih osoba u svim aspektima života, zemljama-članicama i organima, organizacijama i tijelima sistema Ujedinjenih nacija da posvete posebnu pažnju učešću samih hendikepiranih osoba i njihovih organizacija u aktivnostima preduzetim u vezi sa Međunarodnom godinom hendikepiranih osoba i svega pratećeg;

3. poziva zemlje-članice koje to još nisu uradile da osnuju nacionalne komitete ili odgovarajuća tijela za Međunarodnu godinu hendikepiranih lica;

4. požuruje zemlje-članice da daju visok prioritet razvoju projekata pomoći zemljama u razvoju na polju rehabilitacijskih usluga, tehničke pomoći i uvježbavanju sopstvenog osoblja, uključujući i same hendikepirane osobe;

5. pozdravlja dobrovoljni doprinos vlada Međunarodnoj godini hendikepiranih osoba i apeluje na daljem dobrovoljnom doprinosu Godini;

6. odlučuje da prihvati ponudu Vlade Argentine da, kao domaćin,


sazove akciono orijentisan međunarodni simpozijum eksperata tehničke ispomoći na polju hendikepiranosti i tehničke saradnje sa zemljama u razvoju, koji će biti održan u skladu sa Planom Akcije Međunarodne godine hendikepiranih osoba;

7. moli regionalne komisije da formulišu sopstvene programe za implementaciju preporuka sadržanih u Planu Akcije Međunarodne godine hendikepiranih osoba;

8. moli Generalnog sekretara da ispita pitanje pristupa zgradi Ujedinjenih nacija, dokumentima i informacijama osobama sa senzornim ograničenjima;

9. moli dalje Generalnog sekretara da pojača informacione aktivnosti i da obezbijedi sekretarijat Međunarodne godine hendikepiranih osoba svim potrebnim sredstvima i osobljem neophodnim za realizovanje ovog posla;

10. pozdravlja već načinjeni napredak u pravljenju svjetskog dugoročnog plana akcije i odobrava proceduru i dinamiku za njegovo usvajanje predložene za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba od strane Savjetodavnog komiteta na njegovom drugom zasjedanju;

11. moli Generalnog sekretara da sazove zasjedanje Savjetodavnog komiteta u 1981;

12. moli Savjetodavni komitet da ispita mogućnosti nastavljanja

aktivnosti Međunarodnog instituta za rehabilitaciju hendikepiranih osoba u zemljama u razvoju u svjetlu iskustava Međunarodne godine hendikepiranih osoba;

13. poziva sve predsjednike država ili vlada, predsjedavajućeg trideset petog zasjedanja Generalne skupštine i Generalnog sekretara da daju specijalne poruke na početku Međunarodne godine hendikepiranih osoba;

14. odlučuje da u privremeni dnevni red trideset šestog zasjedanja uključi tačku nazvanu Međunarodna godina hendikepiranih osoba i, imajući u vidu njenu važnost, preporučuje da ta tačka bude razmatrana na plenarnom zasjedanju Generalne skupštine, u opserviranju Godine;

15. moli Generalnog sekretara da Generalnu skupštinu na njenom trideset šestom zasjedanju izvijesti o implementaciji postojećih rezolucija.

92. plenarno zasjedanje, 11. decembar 1980.


UN Rezolucija 4/8 Ljudske odluke i Međunarodna godina hendikepiranih osoba

Komisija za Ljudsko okruženje

pozivajući se na Rezoluciju 31/123 Generalne skupštine kojom je 1981. proglašena Međunarodnom godinom hendikepiranih osoba,

pozivajući se dalje na Rezoluciju 3447 (XXX) Generalne skupštine od 9. decembra 1975. o Deklaraciji o pravima hendikepiranih osoba, priznajući legitimna prava hendikepiranih na puno učešće u razvoju društva u kome žive,

priznajući dalje da je ometanje punog učešća hendikepiranih osoba u ljudskom okruženju najočevidnije i najopipljivije,

afirmišući tehnički i ekonomski praktično kreiranje i prilagođavanje ljudskog okruženja potrebama hendikepiranih osoba:

1. požuruje vlade da daju specijalnu važnost legitimnim potrebama hendikepiranih u njihovim politikama i programima humanih odluka;

2. dalje požuruje vlade i sistem Ujedinjenih nacija da podrži i pomogne državna i međunarodna nastojanja da umanji ili eliminiše barijere u ljudskom okruženju koje ometaju puno učešće hendikepiranih u razvoju društva,

3. moli Izvršnog direktora Centra ujedinjenih nacija za ljudsko okruženje (Habitat) da u radnim programima Centra dâ pripadajuću važnost potrebama hendikepiranih osoba u ljudskom okruženju.

6. plenarno zasjedanje6. maj 1981.u Manili

Međunarodna godina hendikepiranih osobaRezolucija usvojena od strane Generalne skupštine(na osnovu izvještaja (A/36/37) Trećeg komiteta)


podsjećajući na svoju Rezoluciju 31/123 od 16. decembra 1976, kojom proglašava godinu 1981. Međunarodnom godinom hendikepiranih lica,

podsjećajući takođe na svoju Rezoluciju 32/133 od 16. decembra 1977, kojom osniva Savjetodavni komitet za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba, kao i Rezolucije 33/170 od 20. decembra 1978. i 34/154 od 17. decembra 1979, u kojoj je, između ostalog, odlučeno da se proširi tema Međunarodne godine hendikepiranih osoba na Puno učestvovanje i jednakost, i 35/133 od 13. decembra 1980,

duboko zabrinuta da je procijenjeno da više od pet stotina miliona


osoba pate od nekog oblika hendikepiranosti, od čega je ocijenjeno da su četiri stotine miliona u zemljama u razvoju,

stalno ponavljajući kontinuiranu potrebu promovisanja realizacije prava hendikepiranih osoba da u potpunosti učestvuju u društvenom životu i razvoju svoje zajednice i uživaju životne uslove jednake onima drugih građana, kao i da podjednako učestvuju u poboljšanju životnih uslova koji rezultiraju iz društvenog i ekonomskog razvoja,priznajući da održavanje Međunarodne godine hendikepiranih osoba ima doprinos za postignuće ovih namjera,

priznajući takođe da su veliki broj hendikepiranih osoba žrtve rata i drugih formi nasilja, kao i da Međunarodna godina hendikepiranih osoba ima doprinos reafirmaciji potrebe nastavljanja i jačanja saradnje između država za postizanje svjetskog mira,

vjerujući da su aktivnosti preduzete tokom proslave Međunarodne godine hendikepiranih lica od strane međunarodne zajednice načinile prvi bitan korak u pravcu realizacije namjera Godine,

uvjeravajući da bi pravovremenu i značajnu snagu, generisanu aktivnostima Međunarodne godine hendikepiranih osoba, trebalo podržati i ojačati odgovarajućom popratnom akcijom na svim nivoima,

bilježeći napore zemalja-članica tokom Međunarodne godine hendikepiranih osoba da poboljšaju uslove i dobrobit hendikepiranih,

zražavajući svoje zadovoljstvo sazivanjem Svjetskog simpozijuma eksperata tehničke saradnje sa zemljama u razvoju i tehničke pomoći u prevenciji hendikepiranosti i rehabilitaciji, u Beču, Austrija, od 12. do 23. oktobra 1981,

izražavajući takođe svoje zadovoljstvo sazivanjem Svjetske konferencije o akcijama i strategiji za obrazovanje, prevenciju i integrisanje, u Toremolinosu, Španija, od 2. do 7. novembra 1981, organizovanoj tokom održavanja Godine od strane Organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu Ujedinjenih nacija,

bilježeći sa uvažavanjem napredak u razradi Svjetskog programa akcije u vezi hendikepiranih osoba,

uvažavajući izvještaj 77/ Generalnog sekretara o implementaciji Rezolucije 35/133,

uvažavajući takođe izvještaj 78/ sa trećeg zasjedanja Savjetodavnog komiteta o Međunarodnoj godini hendikepiranih osoba,

1. Izražava svoje zadovoljstvo svim zemljama-članicama koje su razradile nacionalne politike i programe implementacije namjera Međunarodne godine hendikepiranih osoba,

2. Bilježi aktivnosti preduzete od strane organizacija iz sistema Ujedinjenih nacija i relevantnih nevladinih organizacija u vršenju Međunarodne godine hendikepiranih osoba,


3. Požuruje zemlje-članice da preduzmu sve napore da učvrste i izgrade dalje rezultate Međunarodne godine hendikepiranih osoba, zato da bi obezbijedile prevenciju hendikepiranosti, oporavak i potpunu integraciju i da bi u tom pogledu podržale, gdje je pogodno, nacionalne komitete ili slična tijela osnovana za Godinu;

4. Ponovno poziva zemlje-članice da Generalnom sekretaru podnesu nacionalne izvještaje o implementaciji Plana akcije za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba i pojedinačno, da uvaže razradu, na bazi iskustava, nacionalnih dugoročnih programa Akcije na polju hendikepiranosti,

5. Moli Generalnog sekretara da 1982. sazove sastanak Savjetodavnog komiteta Međunarodne godine hendikepiranih osoba da finalizuje plan Svjetskog programa Akcije u vezi hendikepiranih osoba, a u svjetlu komentara zemalja-članica, međunarodnih organizacija i relevantnih nevladinih organizacija, imajući u vidu njegovo usvajanje od strane Generalne skupštine na njenom trideset sedmom zasjedanju,

6. Moli Savjetodavni komitet da na svom četvrtom zasjedanju razmotri preporučljivost proglašavanja perioda od 1983. do 1992. kao Dekade hendikepiranih osoba i da podnese svoje gledište Generalnoj skupštini na njenom trideset sedmom zasjedanju,

7. Moli Savjetodavni komitet da prouči mogućnost kreiranja

alternativne međunarodne lične karte za hendikepiranih lica u svrhu olakšavanja međunarodnih putovanja ovim licima,

8. Požuruje Generalnog sekretara da preduzme neophodne mjere u obezbjeđivanju uspješnog praćenja Međunarodne godine hendikepiranih osoba, posebno finaliziranja Svjetskog programa Akcije u vezi hendikepiranih osoba,

9. Takođe moli Generalnog sekretara, kao i rukovodstva specijalizovanih agencija i drugih relevantnih organizacija iz sistema Ujedinjenih nacija da obezbijede neophodnu saradnju i koordinaciju svojih aktivnosti u odnosu na hendikepiranost,

10. Moli dalje regionalne komisije da daju visoki prioritet formulisanju i implementaciji regionalnih programa u odnosu na izjednačavanje mogućnosti za hendikepirane osobe, isto kao i prevenciji i rehabilitaciji, i požuruje specijalizovane agencije i relevantne organe sistema Ujedinjenih nacija da nastave sa implementacijom ovakvih programa,

11. Poziva nevladine organizacije da nastave i prošire svoje programe u odnosu na hendikepiranost da bi utvrdile zamah dat Međunarodnom godinom hendikepiranih osoba,

12. Pozdravlja doprinose vlada i privatnih donatora Povjerilačkom fondu Ujedinjenih nacija za Međunarodnu godinu hendikepiranih osoba i apeluje za dalje dobrovoljne priloge koji bi potpomogli Godinu,


13. Podsjeća Generalnog sekretara da koristi određenu količinu ovih dobrovoljnih priloga da u zemljama u razvoju podrži i ojača aktivnosti u vezi Međunarodne godine hendikepiranih osoba, uključujući jačanje organizacija hendikepiranih osoba,

14. Požuruje Generalnog sekretara, specijalizovane agencije i druga tijela i organizacije Ujedinjenih nacija da poduzmu ili obnove već preduzete mjere za poboljšanje mogućnosti zapošljavanja hendikepiranih osoba unutar ovih tijela na svim nivoima i za poboljšanje pristupačnosti svojim zgradama i svojim izvorima informacija,

15. Poziva zemlje-članice da unaprijede blisku i efektivnu saradnju između razvijenih i zemalja u razvoju kroz prenos tehnologije i rezultata istraživanja i razmjene informacija na prevenciji hendikepiranosti i rehabilitaciji hendikepiranih osoba,

16. Takođe podsjeća Generalnog sekretara i rukovodstva specijalizovanih agencija da preduzmu sve neophodne mjere da u zemljama u razvoju ojačaju i prošire aktivnosti na tehničkoj kooperaciji u odnosu na hendikepiranost, posebno u oblastima prevencije hendikepiranosti, rehabilitacije i integrisanja hendikepiranih u njihova društva, sa posebnim naglaskom na potrebi razvoja i jačanja kapaciteta i mogućnosti,

17. Naglašava važnost jačanja pratećih servisa za razmjenu tehničkih informacija i prenos tehnologije, kao i drugih aktivnosti za razvoj tehničke kooperacije na poljima prevencije,

rehabilitacije i izjednačavanja mogućnosti u zemljama u razvoju i bilježi sa zahvalnošću ponudu Vlade Jugoslavije 79/ da dâ doprinos u ovom pravcu,

18. Poziva, kao stvar prioriteta, zemlje-članice, organizacije i tijela sistema Ujedinjenih nacija, isto kao i vladine i nevladine organizacije i mas-medije da nastave sa poduzimanjem javnih informacionih programa, uključujući nastavljanje sadašnjih informativnih aktivnosti za nacionalne komitete Centra za društveni razvoj i humanitarne poslove, imajući u vidu pravljenje za sve sekcije populacije, pojačano opažajući izdavanje u odnosu na hendikepirane,

19. Odlučuje da uključi u privremeni dnevni red svog trideset sedmog zasjedanja tačku pod nazivom Svjetski program Akcije u vezi hendikepiranih osoba i moli Generalnog sekretara da na toj sjednici izvijesti Generalnu skupštinu o implementaciji sadašnjih rezolucija.


18.2. Druge rezolucije

Međunarodna konferencija Hendikepirani u gradu, održana na temu adaptacije fizičkog okruženja u svrhu potpunog učešća hendikepiranih u njemu, sačinila je sljedeće formulacije kao dio svojih rezolucija:

Zakonodavstvo mora biti uvedeno tako da garantuje:

a. pristup hendikepiranim osobama do svih događanja i objekata koji su dostupni najširoj zajednici,

b. sistematično uklanjanje fizičkih barijera u cilju obezbjeđivanja odgovarajuće pristupačnosti stanovanju, obrazovanju, upošljavanju, rekreiranju i transportu,

c. finansijsku podršku na međunarodnom, državnom, regionalnom i lokalnom nivou u svrhu obezbjeđivanja dostupnosti ovih programa.

Konferenciju je organizovala Međunarodna federacija pješaka (International Federation of Pedestrians - IFP), u saradnji sa Swedish Trade Fair Foundation i Generalnim komitetom Nacionalne asocijacije hendikepiranih u Švedskoj (HCK).

Rezolucija je od strane delegata bila usvojena na Završnoj sjednici 7. maja 1980. godine.


19. Normativi

Većina zemalja u svijetu definisala je normative kojima uređuju problematiku vezanu za život i rad osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti. Spisak pojedinih među njima, kao i popis njihovih normativa, dat je u tekstu koji slijedi:

Australija:Code of Practice for Design, rules for access by the disabledAustralian Standard 1428.1 – 1988

Austrija:Önorm B 1600Bauliche Maßnahmen für körperbehinderte und alte Menschen (8/83)Österreichisches Normeninstitut (ÖN) Wien, 1983

Belgija:Recommendation de 1966 et 1969, Projets de loi du mai 1972,Recommendation du 19 juin 1973,Règlement comunal du 21 juin 1973,Avis relatif aux measures à prendre 17 juin 1973,Extrait de L’Ar râté Royal du 27 juillet 1973

Danska:Dansk Ingeniørforenings anvisuing for Planlaeguing og

indretning af udendørs amröder med. Herblik pä handicappedes faerden Kopenhagen, Januar 1983

EU: ISO 6440, ISO 7176, ISO 7193, ISO/TR 9527, ISO 9999 International Organization for Standardization Genève, 1994

Finska: RT kortit: v 69-70 Eliminating the obstacles of the disabled RT 096.0, RT 196.1, RT 096.2, RT 096.80, RT PRO 98,

Internal Regulation Concerning planning with reqard to the physically handicapped

Francuska: NF P 91-201, Construction handicapés physiques L’Asociation Française de Normalisation Juillet 1978

Holandija: Central building regulations Geboden Toegang, Ned. Ver voor Revalidatie, 1973, revised 1979


Kanada:National Building Code of Canada, Supplement no 5. Building Standards for the Handicapped1970

Novi Zeland:New Zealand Standard NZS 4121Code of Practice for Access by Handicapped PersonsPart 1: Public Buildings and Facilities1971

Njemačka:DIN 7926, DIN 13240, DIN 18022, DIN 18024, DIN 18025, DIN 18034, DIN 32977, DIN 32981, DIN 33402Deutsches Institut für Normung e.V. (DITR)Berlin

SFR Jugoslavija:Prostorne potrebe invalida u zgradama i okolini - JUS U.A9.Službeni list SFRJ, br. 18/88Beograd, 18. 06. 1988.

Sjedinjene Američke Države:Uniform Federal Accessibility StandardsGeneral Services AdministrationDepartement of Defense, Departement and Urban DevelopmentUS Postal Service Washington, 1984

Španija: Accecibilidad para personas con movilidad reducida Institutso Nacional de Servicios Sociales 49/88 Ministerio de Trabago y Seguridad Social Madrid, 1988

Švedska:Byggnadsstadgan,the Swedish Building Ordinance the Swedish Building Code § 42 a.SBN, handikappanpassning Commentaries to the Code

Švajcarska: Schweizer Norm SN 521500 Behindertengerechtes Bauen Zürich, 1988

Velika Britanija: British Standard, Code of Practice, CP 96: Part 1, 1967 Access for the disabled to buildings Part 1: General recommendations

Bosna i Hercegovina: Službene novine Kantona Sarajevo: Urbanističko- tehnički uvjeti za otklanjanje i sprječavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih barijera za kretanje invalidnih lica, Sarajevo, 11. april 2000, godina: V, br. 5, str. 217 do 233.


20. Literatura

20.1. Literatura korištena prilikom pisanja knjige

Knjige:

1. Ackerman, Bartz, Feller: Behindertengerechte Verkehrsanlagen - Planungshandbuch für Architekten und Ingenieure, Düsseldorf, Werner Verlag, 1997.

2. Fejzić, Emir: Osobe sa smanjenim tjelesnim sposobnostima kao učesnici u stacionarnom saobraćaju, Sarajevo, seminarski rad na postdiplomskom studiju, 1985.

3. Grosbois, Louis-Pierre: Handicap et construction - Coneption et réalisation: Aspaces urbains, bâtiments publics, habitations Équipements et matériels adaptés, Paris, Le Moniteur, 1996.

4. Grupa autora: Accassible Building Designs, New York, Eastern Paralysed Assocciation, - .

5. Jusufranić, Prof.dr Ibrahim: Prevoz putnika u gradovima, Sarajevo, Fakultet za saobraćaj i komunikacije Univerziteta u Sarajevu, 1998.

6. Laurie, G.: Housing and Home Services for the Disabled, Part 16 - Statistics, Legislation, Standards, Codes and Studies, New York, 1977.

7. Marx, Lothar: Barrierefreies Planen und Bauen für Senioren und behinderte Menschen, Stuttgart/Zürich, Karl Krämer Verlag Stuttgart + Zürich, 1994.

8. Panero, Julius i Zelnik, Martin: Antropološke mere i enterijer, Beograd, Građevinska knjiga, 1987.

9. Stemshorn, Axel i dr.: Barrierefrei Bauen für Behinderte und Betagte, Leinfelden-Echterdingen (Deutschland), 3. Auflage, Verlagsanstalt Alexander Koch GmbH, 1995.

10. Bauen für Behinderte - eine gesellschaftspolitische Aufgabe, Olten, Schweizerischer Invalidenverband, 1979.

11. Premagovanje arhitektonskih ovir za telesno prizadete osebe, Ljubljana, Zavod SR Slovenije za rehabilitacijo invalidov i Urbanistični inštitut SR Slovenije, 1975.

12. Vključevanje funkcionalno oviranih ljudi v življensko okolje - raziskovalna naloga 1. del, Ljubljana, Urbanistični inštitut Slovenije, 1982.

13. Vključevanje funkcionalno oviranih ljudi v življensko okolje - raziskovalna naloga 2. del, Ljubljana, Urbanistični inštitut Slovenije, 1982.

14. Vključevanje funkcionalno oviranih ljudi v življensko okolje - raziskovalna naloga 1. aplikativni del, Ljubljana,

1�0 Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere

VTOZD Arhitektura VDO FAGG, 1981.

15. Vključevanje funkcionalno oviranih ljudi v življensko okolje - raziskovalna naloga 2. aplikativni del, Ljubljana, VTOZD Arhitektura VDO FAGG, 1982.

Zakonska akta i normativi:

1. Službene novine grada Sarajeva, Sarajevo, 30. septembar 1987, br. 21, str. 673 i 674.

2. JUS U.A9, Beograd, 1988.

3. Ustav Republike Bosne i Hercegovine, u: Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993, br. 5.

4. Grupa autora: Priručnik o tehničkim i obligacionim uvjetima za projektiranje i izvođenje radova na izgradnji, rekonstrukciji, sanaciji i adaptaciji građevina visokogradnje, Sarajevo, Federalno ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša & International Management Group, april/travanj 1998. godine.

5. Grupa autora: Urbanističko-tehnički uvjeti za otklanjanje i sprječavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih barijera za kretanje invalidnih lica, u: Službene novine Kantona Sarajevo, Sarajevo, 11. april 2000, godina: V, br. 5, str. 217 do 233.

6. Designing With Care - a Guide to Adaptation of the Built Enviroment for Disabled Persons, - , United Nations, 1981.

7. Code of Practice for Design for Access and Use of Buildings and Facilities by Disabled Persons - NZS 4121:1985, Wellington, Standard Association of New Zealand, 1985.

8. 28 CFR Part 36 – Nondiscrimination on the Basis of Disability by Public Accommodations and in Commercial Facilities; Final Rule - Appendix A to Part 36: Standards for Accessible Design, Department of Justice - Office of the Attorney General, 26. jul 1991. g.

9. ISO/TR 9527: Building construction – Needs of disabled people in buildings – Design quidelines, Genève, International Organisation for Standardization, 1994.

Materijali sa savjetovanja i brošure:

1. Arsić, Petar: Arhitektonske barijere kao ometajući faktor u socijalnoj rehabilitaciji i integraciji invalida u društvo, materijal: Invalidi i društvo sa jugoslovenskog savjetovanja Socijalni aspekti rehabilitacije i integracije invalida u društvu, Beograd, Institut za socijalnu politiku, 1984.

2. Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom, Tuzla, Informativni centar za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla, 1999.

1�1III DIO - Dodatak

3. Gut Drauf - Eine Information der Bundesanstalt für Arbeit über Behiderte im Beruf, Nürnberg, Bundesanstalt für Arbeit, 1996.

4. Barrierefreies Wohnen - Planungsempfehlungen für Grundriß, Ausbau und Einrichtung, Arolsen, HEWI Heinrich Wilke GmbH, 1996.

Članci:

1. Ivančević, R.: Koliko smo spremni da pomognemo?, u: Galaksija br. 122, Beograd, jun 1982, str. 62 i 63.

2. McCannell, Brad: Barrier-free approach - where political correctness meets economic reality, u: Passenger Terminal World, Published by UK & International Press, Surrey, UK, November ’98, str. 54 do 58.

3. -, -: Elektronska kolica, u: Galaksija br. 1, Beograd, mart 1972, str. 54 i 55.

4. -, -: Pisaća mašina za invalide, u: Galaksija br. 46, Beograd, februar 1976, str. 63.

5. -, -: Neue Techniken fur behindertengerechte Fahrzeuge, u: Verkehr und Technik, 1979, Heft 11, str. 501 i 502.

Fabrički prospekti:

1. Mit Freude mobil, Augsburg, Kleindienst Rehatechnik GmbH, prospekt za razne vrste liftova i lift-platformi.

2. Hoztüren Küffner - Raumspartür, Rheinstetten, Küffner Aluzargen GmbH, 1996, prospekt za specijalnu izradu vrata.

3. Otto Bock Reha, Duderstadt (Deutschland), 1997, prospekt firme za:

− invalidska kolica tip: Start, Avantgarde, Avantgarde Teen, Step, Switch, Grand Slam,

− modularni sistem: Dino 2,− hodalice: proLife,− protivdekubitusne jastuke: Cloud, Advantage, Z-Flo,− sisteme za fiksiranje grudi i leđa.

4. Zavod za rehabilitacijo invalidov, Ljubljana, 1983, prospekti firme za:

− invalidska kolica tip: VI-7, VI-14, VI-16, VI-17, VI-19, VI-20, VI-22, VI-23 i VI-24.

1�2 Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere

20.2. Druga literatura koja tretira problematiku osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti

1. ACROD/ICTA, sub-commission Asia-Pacific Region: Asia Pacific Disability Aids Handbook 1982, Sydney, Australian Council for Rehabilitation of Disabled International Commission on Technical Aids, Buildings and Transportation, 1982.

2. American National Standards Institute Inc.: Specifications for Making Buildings and Facilities Accessible and Usable by Physically Handicapped People, New York, ANSI, 1980.

3. Architectural and Transportation Barriers Compliance Board Part VI: Minimum Guidelines and Requirements for Accessible Design, Final Rule, Federal Register, USA, 1981.

4. Beckman, Mats: Building for Everyone, Stockholm, Ministry of Housing and Physical Planning, 1976.

5. Braf, P-G.: The Physical Enviroment and the Visually Impaired (The Planning and adaptation of buildings and other forms of physical enviroment for visually impaired people), - , ICTA Information Centre, 1974.

6. Canada, Building Practice Note No 14, Johnson, B.M.: Accessible Pedestrian System for Those with Physical Disabilities, - , National Research Council of Canada, 1979.

7. Council of Europe: Adaptation of Housing and Surrounding Areas to the Needs of Disabled Persons, Strasbourg, Committee of Ministers, 1979.

8. Department of Veterans Benefits, Veterans Administration, Washington, USA: Handbook for Design: Specially Adapted Housing, Washington, Department of Veterans Benefits, Veterans Administration, Washington, USA, 1978.

9. Goldsmith, Selwyn: Designing for the disabled, London, RIBA Publication Limited, Third edition, 1976.

10. Helander E., Mendis P., Nelson G.: Training the Disabled in the Community, Geneva, WHO, 1980.

11. International Organization for Standardization: Needs of the Handicapped in Buildings, - , ISO’s Technical Committee 59, Working Group 1, - .

12. ISO Guide: Functional Needs of Handicapped People in Buildings - Design Guidelines / Information document from ISO/TC 59WG 1 – Phisically Handicapped, Stockholm, Byggstandardiseringen, 1979.

13. Jones, Michael A.: Accessibilty Standards Illustrated, Illinois, USA, Donald S. Glickman – Capital Development Board, 1978.

14. Müller, Henrik and Rolén, Gösta: Airlines and Disabled Travellers, Stockholm, ICTA Information Centre, 1977.

1�3III DIO - Dodatak

15. National Swedish Building Research: Accessible Towns - Workable Homes / Document D9: 1972, - , - , - .

16. Noble, C. Wycliffe: Housing & Transportation: Guidelines for Improving Access for Disabled People, - , The Royal Association for Disability and Rehabilitation (RADAR), - .

17. Norme SNV 521 500 1974: Measures to be Applied in Buildings to Facilitate for Disabled Persons, - , - , 1974.

18. NVR - Nederlandse Vereniging voor Revalidatie: Architectural Facilities for the Disabled, Bromma, ICTA, 1973.

19. Rehabilitation International in cooperation with the United Nations: The Economics of Disability: International Perspectives, New York, Rehabilitation International, 1981.

20. Rehabilitation International: International Statements on Disability Policy, - , Rehabilitation International, 1981.

21. The National Swedish Board of Planning and Building: Handicap Adaptation of Building, Stockholm, Liber Förlag, 1981.

22. United Nations expert group meeting: Barrier Free Design, - , Published by Rehabilitation International, 1975.

23. United States Architectural and Transportation Barriers Compliance Board: A Guide Book to: The Minimum Federal Guidelines and Requirements for Accessible Design, - , - , 1981.

24. Accessibility of Buildings to Handicapped Persons – Guidelines for Nordic Building Regulations, NKB publication No 19, - , The Nordic Committee on Building Regulations, 1974.

25. Architecture et accessibilite, documents téchniques 1, - , Belgium Association National pour le Logements des Handicapés, - .

26. Bibliography 1: Design for Physically Handicapped People, London, ceh - Centre on Environment for the Handicapped, 1980.

27. BS 5619 – Code of Practice for Design of Housing for the Convenience of Disabled People, - , British Standards Institution, 1978.

28. Building Standards for the Handicapped – Supplement No 5 to the National Building Code of Canada, Ottawa, National Research Council of Canada - Ottawa, 1970, revised in 1980.

29. Bygningsreglement, - , Boligministeriet (Denmark), 1977.

30. Code of Practice for Access for the Disabled to Buildings – BS 5810:1979, - , British Standards Institution, - .

1�� Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere

31. Code of Practice for Design for Access and Use of Buildings and Facilities by Disabled Persons - NZS 4121:1985, Wellington, Standard Association of New Zealand, 1985.

32. Code of Practice for Design for Access by Handicaped Persons, Part 1: Public Buildings and Facilities, Wellington, Standard Association of New Zealand, 1971.

33. Design Rules for Access by Disabled – Australian Standard 1428-1977, - , Standards Association of Australia, 1979.

34. Geboden Toegang, - , Nederlandse Vereniging voor Revalidatie, 1973, revised in 1979.

35. Guide pour éliminer les barrières et les obstacles architecturaux, - , Association Suisse des Invalides, 1976.

36. Planering av utrymmen avsedda för allmänheten med beaktande av utrymmenas / lämplighet för rörelsehindrade – Finlands byggbestämmelsesamling, - , Ministeriet för inrikesärendena, 1978.

37. Recent Trends in Legislation Concerning Rehabilitation Service for Disabled Persons in Selected Countries, New York, Department of Economic and Social Affairs, United Nations, 1977.

20.3. Izvor fotografija i crteža

Slike br: 1.1, 8.1, 8.2, 9.1, 9.2, 9.3, 10.1, 10.2, 10.3, 10.4, 10.5, 10.6, 10.7, 10.8, 10.9, 10.10, 10.13, 10.14, 10.16, 10.17, 11.1, 11.2, 11.3, 11.5, 11.6, 11.7, 11.8, 11.9, 11.10, 11.11, 11.12, 11.13, 11.15, 11.17, 11.18, 11.19, 11.20, 12.2, 12.3, 12.4, 12.5, 12.6, 12.8, 13.1, 13.4, 13.5, 14.2, 14.3, 14.4, 15.2, 15.3, 15.4, 15.5, 15.6, 15.7, 15.8, 15.9, 15.10, 15.13, 16.1, 16.2, 17.1, 17.2, 17.3, 17.4, 17.5, 17.6, 17.7, 17.8, 17.9, 17.10, 17,11, 17.12, 17.15, 17.16, 17.17, 17.26, 17.29, 17.30 - crteži Fejzić Emir;2.1, 10.11, 10.12 - fotografije Fejzić Emir;14.10 - Revija AUTO, jugoslovenska revija za automobilizam;17.14 - Grosbois, Louis-Pierre: Handicap et construction - Coneption et réalisation: Aspaces urbains, bâtiments publics, habitations Équipements et matériels adaptés, Paris, Le Moniteur, 1996;17.18 - Fabrička brošura: Barrierefreies Wohnen - Planungsempfehlungen für Grundriß, Ausbau und Einrichtung, Arolsen, HEWI Heinrich Wilke GmbH, 1996;5.1 - Galaksija br: 46, Beograd, februar 1976;8.3, 8.4, 8.5, 8.6, 8.7, 8.8, 8.9, 8.10 - Prospekti “Zavoda za rehabilitacijo invalidov”, Ljubljana, 1983;8.11 - Tanz Spiegel, Ausgabe 5, Neu-Isenburg, Mai 1998;8.12 - Prospekti firme “Otto Bock Orthopädischen Industrie”, Duderstadt,1998;8.13 - Gut Drauf - Eine Information der Bundesanstalt für Arbeit über Behiderte im Beruf, Nürnberg, 1996; 8.14 - Tanz Spiegel, Ausgabe 8, Neu-Isenburg, August 1997;

1��III DIO - Dodatak

8.15 - Prospekti firme “Otto Bock Orthopädischen Industrie”, Duderstadt, 1998;8.16, 8.17 - Gut Drauf - Eine Information der Bundesanstalt für Arbeit über Behiderte im Beruf, Nürnberg, 1996;8.18 - Stemshorn, Axel i dr.: Barrierefrei Bauen für Behinderte und Betagte, 3. Auflage, Verlagsanstalt Alexander Koch GmbH, Leinfelden-Echterdingen (Deutschland), 1995;8.19 - Galaksija br: 1, Beograd, mart 1972;8.20 - Komercijalni katalog za prodaju kataloškim putem firme “Quelle”, Njemačka, 1997;8.21, 8.22- Prospekti firme “Otto Bock Orthopädischen Industrie”, Duderstadt, 1998;10.15, 11.4, 11.14 - Fabrička brošura: Barrierefreies Wohnen - Planungsempfehlungen für Grundriß, Ausbau und Einrichtung, Arolsen, HEWI Heinrich Wilke GmbH, 1996;11.16 - Prospekt firme “Kleindienst Rehatechnik GmbH”, Augsburg;11.18 - Fabrička brošura: Barrierefreies Wohnen - Planungsempfehlungen für Grundriß, Ausbau und Einrichtung, Arolsen, HEWI Heinrich Wilke GmbH, 1996;1.1 - Grosbois, Louis-Pierre: Handicap et construction - Coneption et réalisation: Aspaces urbains, bâtiments publics, habitations Équipements et matériels adaptés, Paris, Le Moniteur, 1996;12.7, 12.9, 12.10, 13.1, 13.2, 13.3 - Ackerman, Bartz, Feller: Behindertengerechte Verkehrsanlagen - Planungshandbuch für Architekten und Ingenieure, Düsseldorf, Werner Verlag, 1997;13.6, 13.7 - McCannell, Brad: Barrier-free approach - where political correctness meets economic reality, u: Passenger Terminal World,

Published by UK & International Press, Surrey, UK, November ’98;14.1 - Agora - Low-Floor Bus, prospekt za niskopodne autobuse fabrike Renault, Suresnes Cedex, 1998.14.2, 14.3 - Ackerman, Bartz, Feller: Behindertengerechte Verkehrsanlagen - Planungshandbuch für Architekten und Ingenieure, Düsseldorf, Werner Verlag, 1997;14.5 - Prospekt firme “HAAG Mobility Center”, Vogošća kod Sarajeva, -; 14.6 - Agora - Low-Floor Bus, prospekt za niskopodne autobuse fabrike Renault, Suresnes Cedex, 1998.14.7 - Prospekt firme “HAAG Mobility Center”, Vogošća kod Sarajeva, -; 14.8 - Revija AUTO, jugoslovenska revija za automobilizam;14.9 - Prospekt firme “HAAG Mobility Center”, Vogošća kod Sarajeva, -; 15.1, 15.11 - Grosbois, Louis-Pierre: Handicap et construction - Coneption et réalisation: Aspaces urbains, bâtiments publics, habitations Équipements et matériels adaptés, Paris, Le Moniteur, 1996;15.12, 16.3, 16.4, 16.5, 16.6, 16.7 - Ackerman, Bartz, Feller: Behindertengerechte Verkehrsanlagen - Planungshandbuch für Architekten und Ingenieure, Düsseldorf, Werner Verlag, 1997;17.13 - Grosbois, Louis-Pierre: Handicap et construction - Coneption et réalisation: Aspaces urbains, bâtiments publics, habitations Équipements et matériels adaptés, Paris, Le Moniteur, 1996;17.19, 17.20, 17.21, 17.22, 17.23, 17.24, 17.25, 17.27, 17.28 - Fabrička brošura: Barrierefreies Wohnen - Planungsempfehlungen für Grundriß, Ausbau und Einrichtung, Arolsen, HEWI Heinrich Wilke GmbH, 1996.

Napomena “Udruženja paraplegičara Crne Gore”:

Prema želji autora publikacije, zadržani su pojedini termini iz prvog izdanja publikacije izdatog u Bosni i Hercegovini. U međuvremenu, u crnogorskom zakonodavstvu se priprema usvajanje novih termina, a neki od njih su sljedeći:

za hendikepiranost, hendikep - umanjene fizičke/ senzorne/ intelektualne sposobnostiza kombinaciju umanjenih mentalnih i fizičkih sposobnosti - umanjene psiho-fizičke sposobnostiza fizičku i mentalnu hendikepiranost - umanjene psiho-fizičke sposobnostiza mentalno hendikepirane osobe - osobe umanjenih intelektualnih sposobnostiza fizički i mentalno ometene - osobe umanjene psiho-fizičke sposobnostiza mentano retardirane osobe - osobe umanjenih intelektualnih sposobnosti

Documents

Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere