SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

Socijalni rad

NENASILNA KOMUNIKACIJA

Seminarski rad iz kolegija: Suvremeni teorijski pristupi u socijalnom radu

Studentica: Kristina Jokić

Mentor: dr.sc. Nino Žganec, izv.prof.

Orašje, prosinac, 2014.

SADRŽAJ:

1. Uvod………………………………………………….1

2. Što je nasilje?...............................................................2

3. Oblici i vrste nasilja………………………………….3-4

4. Pojmovno određenje komunikacije………………….4

5. Nenasilna komunikacija……………………………..5-12

6. Zaključak…………………………………………….13

Literatura…………………………………………….14

1. UVOD

Danas je jako teško ostvariti uspješnu komunikaciju koja se bazira na iskrenom

i povjerljivom odnosu dvije osobe između kojih vlada jedna doza harmonije u kome

ne postoji nikakav vid nasilja. Jer sve je više djece onih porodica koje su okružene

mnoštvom problema što negativno utiče i odražava se na njihovu djecu. U takvim

porodicama djeca odrastaju uz neprekidnu viku, moralisanje, agresivnost, nasilje i

ovakve usvojene vidove nasilne komunikacije djeca sa sobom donose u školu, jer ne

znaju za drugačiji i bolji vid komunikacije. Kod ovakve djece javlja se strah i

osjećanje ugroženosti od spoljašnjeg svijeta, nemaju povjerenje u druge ljude i

društvo, prati ih unutrašnja napetost i nesigurni su u sebe. Da bi prevazišli svoje

strahove i da bi mogli lakše ostvariti kontakte sa drugim ljudima, neophodno im je

posvetiti neizmjernu pažnju, ljubav, kao i pružiti adekvatnu pomoć i podršku kroz

njihov dalji razvoj i školovanje.

Nenasilna komunikacija nas uči kako da dajemo od srca i činimo to zbog

radosti koja izvire kad god voljno obogatimo život druge osobe. Ova vrsta davanja

obogaćuje i onoga ko daje i onoga ko prima. Onaj ko prima uživa u daru ne brinući o

posljedicama koje prate darivanje iz straha, krivice, stida ili želje za dobitkom. Onaj

ko daje obogaćen je uvećanjem samopoštovanja, do čega prirodno dolazi kada vidimo

da naši napori doprinose nečijem blagostanju.

Komunikacija je prijenos informacija od pošiljatelja k primatelju uz uvjet da

primatelj razumije informaciju. Funkcija komunikacije je ujedinjavanje organizirane

aktivnosti. Ona je sredstvo modificiranja ponašanja, provođenja promjena, postizanja

proizvodnosti informacija i ostvarenja ciljeva. Prenošenje informacija od jedne do

druge osobe je nužan proces bilo da se govori o obitelji, crkvi, poduzeću, timu,

grupi ... Na komunikaciju možemo gledati kao na sredstvo povezivanja ljudi u

organizaciji na ostvarenju zajedničke svrhe. Aktivnost unutar skupine nije moguća bez

komunikacije jer se ne mogu provesti koordinacija i promjena. (K.K.Reardon,1998.)

2. ŠTO JE NENASILJE?

Naučiti rješavati sukobe nenasilno jedna je od važnih vještina koja nam treba

cijeli život.

Sukobi su svugdje oko nas. U školi, obitelji, na ulici, na igralištima itd. Sukob

ne mora uvijek biti loš. Kroz sukob, odnosno kroz način na koji ćemo riješiti sukob

možemo puno saznati o samome sebi pa i o drugoj osobi. Mnogo je različitih rješenja

sukoba, a na nama je da ih pronađemo. Svaki sukob nam je prilika da djelujemo

nenasilno – odabiremo razgovor,suradnju, trebalo bi istražiti zašto je do problema

došlo, postaviti pitanja jedni drugima, tragati za rješenjima. Prilikom učenja

nenasilnog rješavanja sukoba, također učimo prepoznati vlastite vrijednosti. Bognar,

Uzelac, Bagić (1994, str. 7) smatraju kako je nenasilje „svaki onaj postupak koji

pospješuje prirodan rast i razvoj osobe, utjelovljuje ju i uzdiže kao vrijednost sebe“,

također nenasiljem smatraju svaki onaj postupak koji počiva na poštivanju svakog

pojedinca i vrijednosti života kao takvog.

Ajduković, Pečnik (2002) tvrde da je sukob pojam koji označava situaciju gdje

postoje suprotna zbivanja, tendencije i ponašanja. Česta je to i univerzalna pojava,

obično između dvoje ili više ljudi. Sukob nastaje zbog nesuglasnosti ciljeva, želja i

načina njihova ostvarenja.

Nenasilno riješiti sukob obuhvaća brojne aktivnosti, od onih koji su vezani za

odnos između pojedinaca, do odnosa u svakodnevnim obiteljskim situacijama i školi.

Također uključuje upoznavanje ljudskih prava i sloboda i potiče razumijevanje i

suradnju.

U novije vrijeme se u školama uvodi obrazovanje za nenasilno rješavanje

sukoba. Time se želi postići eskalaciju nasilja ukoliko do sukoba dođe. Djecu se želi

naučiti vještinama koje će im omogućiti konstruktivno rješavati problem. Vrlo je

važno steći samopouzdanje i razvijati vještine komuniciranja te biti kreativan u

pronalasku rješenja. Ponašati u skladu s nenasilnim normama, odnosno odabrati

nenasilan put u rješavanju sukoba učinilo bi nas snažnijima i mnogo sigurnijima tako

da ne bismo morali strahovati za budućnost djece i društva uopće.

3. OBLICI I VRSTE NASILJA

Vjerojatno ne postoji osoba koja barem na jedan način nije osjetila oštar mač

nasilja na svome srcu. Ponekad je to bilo guranje u redu za užinu, nekada podmetanje

nogu na satima tjelesnog, a nekada nimalo manje bolno ruganje i izoliranje iz društva

radi slabijeg imovinskog stanja ili načina odijevanja. Školski hodnici i dječja igrališta

još uvijek su mjesta gdje se događa većina nasilnih situacija. Nasilništvo uključuje

šale, bolno zadirkivanje, neugodan govor tijela, guranje, zlobno ogovaranje. Također

se može očitovati kroz rasističke primjedbe, isključivanje, iznuđivanje, zlouporabu

telefona i interneta, spolno uznemiravanje, oštećivanje stvari, tjelesno nasilje, uporaba

oružja, kaznena djela…

Prema (UNICEF, 2004) nasilje je podijeljeno u sljedeće skupine:

1. VERBALNO – dobacivanje, izrugivanje, zadirkivanje, omalovažavanje, prijetnje

2. PSIHOLOŠKO – ucjenjivanje, oštećivanje imovine, krađa i bacanje stvari, prijeteće

pogledi, neprijateljsko praćenje

3. SOCIJALNO – izbjegavanje, ignoriranje, isključivanje iz aktivnosti, ogovaranje i širenje

zlobnih tračeva, pritisak na druge da se ne druže sa zlostavljanim djetetom, izoliranje

4. TJELESNO – guranje, rušenje, udaranje, nanošenje boli, fizičko sputavanje, zatvaranje u

neki prostor

Sesar (2010) tvrdi da iako se pokušalo na različite načine odrediti vrste

vršnjačkog nasilja, kako se ono najčešće dijeli u dvije skupine: tjelesno i verbalno.

Tjelesno nasilje najuočljiviji je oblik nasilja, a pod njime se podrazumijeva guranje,

udaranje, štipanje i sl. Verbalno nasilje najčešće prati tjelesno, a ono čini vrijeđanje,

širenje glasina, ogovaranje itd. Tjelesno i verbalno nasilje imaju četiri podvrste:

emocionalno nasilje, ignoriranje, kulturalno nasilje koje podrazumijeva vrijeđanje na

religijskoj, rasnoj i nacionalnoj osnovi te ekonomsko nasilje koje čini otuđivanje stvari

i iznuđivanje novca.

Svaki ovaj oblik nasilja za pojedino dijete predstavlja bolno iskustvo i može

pridonijeti stvaranju osjećaja manje vrijednosti. I iako nam se može činiti kako neke

od navedenih vrsta i oblika nasilja ne predstavljaju uvijek ozbiljan problem, ništa od

navedenog ne treba podcjenjivati. Nijedno dijete nije isto, svatko ima svoju osobnost.

Bilo da se radi o zadirkivanju, isključivanju iz društva, vrijeđanju obitelji ili fizičkom

napadu, sve su to bolna iskustva koja mogu negativno djelovati na razvitak djeteta ili

mlade osobe.

4. POJMOVNO ODREĐENJE KOMUNIKACIJE

Da bismo razjasnili pojam nenasilne komunikacije, neophodno je da se

pozabavimo osnovnim pojmom komunikacija od koga sve polazi i bez koga naše

proučavanje ne bi bilo potpuno. Komunikacija svoje utemeljenje nalazi u školi, u

procesu vaspitanja i obrazovanja. Ona ima centralno mjesto i ulogu u čovjekovom

životu jer je osnov socijalizacije, integracije i uključivanja u društvo svakog pojedinca.

Riječ komunikacija (lat. communicatio) znači učiniti opštim proces kojim se nešto čini

zajedničko, međusobno povezivanje u zajednicu i međusobno saobraćanje. U nauci je

prenošenje (davanje i primanje) poruke, vijesti, informacija. Osobe od kojih poruka

potiče su davaoci poruke a oni koji ih primaju, primaoci poruke. „Komunikacija –

opštenje, saobraćaj. Pojam komunikacije shvata se, s jedne strane, saobraćanje

materijalnih, čulno opažljivih stvari, a s druge strane opštenje, razmena sadržaja svesti

(misli, opažaja, itd.) među dva subjekta“ (Pedagoški rečnik , 1967, str. 461). Bez

komunikacije ljudi ne bi mogli usklađivati svoje aktivnosti, a samim tim društvo ne bi

moglo ni opstati. Komunikacija sve više postaje ključ za rješenje najrazličitijih

problema i sukoba, a potrebe za drugim izjednačuje se sa vrlinom pa „biti čovjek,

znači biti dobar čovjek, biti zreo, očovječen“(Graorac,1995,str.115).

Kao uvijet uspješne komunikacije bitni su raznovrsni činitelji, a to su: osobe

koje učsudjeluju u komunikaciji (njihove osobne osobine, uzrast, iskustvo, uloge),

zatim broj osoba, mjesto na kome se nalaze, vrijeme kojim raspolažu, njihovi motivi,

itd. Mi komuniciramo s ciljem da uspostavimo i održimo kontakt s drugima,

saopćtimo naše razmišljanje, ideje i izrazimo emocije. Želimo da neko drugi razumije

naše stajalište, da posluša ono što govorimo i da se krećemo ka razrješenju problema.

Pa prema tome moglo bi se reći da komunikacija podrazumijeva razmjenu poruka

(verbalnih, gestovnih i dr.) između dvije ili više osoba unutar neke situacije koja bitno

utiječe na njeno odvijanje.

5. NENASILNA KOMUNIKACIJA

 Nenasilna komunikacija je procesni jezik pri čijoj upotrebi se osjećamo moćno ali

izvan koncepta dobitnik/gubitnik. To nije odustajanje od sebe i svojih potreba već

zauzimanje za njih na neagresivan način !  (V.Kresek, 2011)

Nenasilna komunikacija je primjenjiva na svim razinama : obitelj, škola,

prijateljstvo, partnerstvo, institucije, tvrtke, države.

Da bi nenasilna komunikacija funkcionirala potrebno je osvijestiti komunikaciju koja blokira

suosjećanje:

 1. MORALISTIČKE PROSUDBE ( npr. etiketiranje, što se smije a što je neprikladno našoj

obitelji, rasi, vjeri )

2. USPOREĐIVANJE ( sebe s drugima ili druge s drugima. Idealan način da si upropastite

život )

3. PORICANJE ODGOVORNOSTI ( uzrok za vlastite postupke pripisujemo neodređenim

silama, stanjima, tuđim postupcima, naredbama autoriteta, pritisku skupine, politici, porivima)

4. ZAHTIJEVANJE ( direktno ili indirektno prijeti kaznom ili krivnjom ako ne udovoljimo )

Najčešće počinje sa MORAŠ i TREBAŠ. Potječe od hijerarhijskih društava i održava njihovo

postojanje.

5. GOVOR NASUPROT RAZGOVORU ( beskrajni monolozi koje čuju samo

žrtve ). (V.Kresek, 2011)

 MODELI NENASILNE KOMUNIKACIJE

 1. OPAŽANJE

 U svakoj situaciji koju osjećamo konfliktnom potrebno se upitati: Što se događa? Kako se

osjećam? Što mi je potrebno da se osjećam dobro? Koje moje potrebe nisu zadovoljene ?

Zašto?

Što vidimo, čujemo ili opažamo a utječe na naš osjećaj blagostanja?

 Temeljna prava svake osobe su:

1. Ja postojim, ja jesam, imam pravo da me primijete

2. Imam pravo na poštovanje

3. Imam pravo na mir i sigurnost

4. Imam pravo biti u krivu

 U životu smo često suočeni sa situacijama u kojima se trebamo izboriti za svoja prava.

Općenito možemo reagirati na tri načina:

1. neasertivno

2. agresivno

3. asertivno (V.Kresek, 2011)

 NEASERTIVNOST je pasivni način reagiranja na konflikt. Ne borimo se za

svoja prava i interese, ne izričemo svoje mišljenje i osjećaje. U takvim situacijama

zapravo dopuštamo drugima da odlučuju za nas što dovodi do niskog samopoštovanja,

bespomoćnosti, nesigurnosti ali i prikrivene agresije, depresije i psihosomatskih

problema.  Ako ne možemo osjetiti negativne osjećaje ne možemo osjetiti ni pozitivne

( nada, ljubav, zadovoljstvo, radost).

 Više je uzroka za neasertivno ponašanje :

-strah da ne razočaramo ili razljutimo druge ljude

-strah od odbacivanja

-strah da ne povrijedimo druge

-nepoznavanje svojih prava ( osobnih i profesionalnih )

-stav da je zauzimanje za svoja prava agresivan i time neprihvatljiv

 Važno je osvijesti da neasertivnost koristimo kada nas je strah da bi se odnos

mogao prekinuti ako se zdravo zauzmemo za sebe i posljedično ne bismo mogli živjeti

sa osjećajem krivnje koji bi se tada javio. (V.Kresek, 2011)

AGRESIVNIM ponašanjem drugima jasno dajemo do znanja što mislimo,

osjećamo i trebamo, ono nam pruža osjećaj moći, važnosti, kontrole.  Agresijom

možemo postići to što želimo ali kod sugovornika stvaramo osjećaj manje vrijednosti,

straha i poniženja. Dakle, zadovoljavamo svoja prava ne poštujući prava, osjećaje i

mišljenja drugih ljudi. Iako kratkoročno ovakvo ponašanje daje rezultate, dugoročno

znatno narušava međuljudske odnose i stvara prikriveni osjećaj krivnje jer (gotovo)

svatko ima savjest. (V.Kresek, 2011)

 ASERTIVNIM ponašanjem dugoročno osiguravamo kvalitetne međuljudske

odnose i nema štetnih nuspojava. Ono uključuje sljedeće sposobnosti:

-tražiti usluge i postavljati zahtjeve

-izražavati pozitivne i negativne osjećaje

-reći “ne” nerazumnim zahtjevima. (V.Kresek, 2011)

Ovakvim izborom ponašanja borimo se za svoja prava jasnim, mirnim

izražavanjem mišljenja, izražavanjem emocija i potreba te odbijanjem nerazumnih

zahtjeva bez osjećaja krivnje ili straha. Posljedica je da nas neće svi voljeti no svakako

će nas poštivati. Ako mislimo da je ovakav način neprihvatljiv našem karakteru, našim

crtama ličnost, valja reći da je asertivnost ponašanje i može se naučiti.

 Kada nam je upućena negativna poruka ( npr. ” Ti si najsebičnija osoba koju poznajem!” )

imamo sljedeći izbor:

1. uzmičemo, branimo se, opravdavamo ( neasertivno ponašanje )

2. napadamo, uzvraćamo ( agresivno ponašanje )

3. pitamo se što se krije iza te izjave ( asertivno ponašanje ) (V.Kresek, 2011)

OPAŽANJE/PROCJENA

 Važno je razlikovati opažanje od procjene. Većini nas teško je opažati ljude i

njihova ponašanja bez prosuđivanja, kritiziranja ili analize. To i nije nužno. No, dobro

je pratiti da li smo u stanju razlučiti opažanje od procjene jer kada procjenjujemo drugi

čuju kritiku ili našu negativnu ocjenu pa je životno logično da pružaju otpor. Opažanje

se uvijek odnosi na točno određeno vrijeme i kontekst dok je prosudba uopćavanje

usmjereno na osobu a ne na specifično ponašanje. (V.Kresek, 2011)

 2.OSJEĆAJI

 Izražavanje osjećaja nerijetko se smatra nepoželjnim, nepristojnim,

neprimjerenim, gubitkom kontrole. U nekim kulturama to je imperativ ( azijske zemlje

).

Tijekom odgoja i školovanja trenirani smo biti upravljani izvana a ne povezani sa

samima sobom. Veći dio vremena smo ” u glavi” ( Što drugi očekuju da trebam reći,

učiniti ?) Sustavima takvo ponašanje odgovara jer tako lakše upravljaju nama i koriste

nas za ostvarenje svojih interesa. (V.Kresek, 2011)

 Mi sami često brkamo naše misli od osjećaja. Npr možemo reći: “Osjećam se kao

da živim sa zidom!” To nije izražavanje osjećaja već bi to bilo kada bismo rekli:

“Osjećam bijes kada ne reagiraš na ono što govorim!” (V.Kresek, 2011)

POTREBE

 Kada primimo negativnu poruku mi:

- krivimo sebe ( prihvaćamo prosudbu druge osobe )

- krivimo drugoga ( prihvaćamo i vraćamo poruku-praćeno ljutnjom )

- usmjeravamo se na vlastite osjećaje i potrebe ( “JA izjave” )

- usmjeravamo se na osjećaje i potrebe sugovornika (V.Kresek, 2011)

 Prosuđivanje drugih su otuđeni iskazi vlastitih nezadovoljenih potreba. Npr: ”

Nikada te nema kod kuće, važniji ti je posao od mene” zapravo je izraz nezadovoljene

potrebe za bliskošću.

 Kada potrebu izražavamo posredno drugi će čuti kritiku i adekvatno tome

odgovoriti pa je sukob neizbježan. Stoga, što izravnije uspijemo povezati osjećaje s

potrebama to će drugi lakše odgovoriti suosjećajno. ( Npr: Želim provoditi vrijeme s

tobom no, kada se vratim s posla trebam nekoliko minuta samo za sebe da se potpuno

isključim od obveza na poslu i vratim energiju. ) (V.Kresek, 2011)

 Ovako izražena potreba u početku prakticiranja NK zvuči neprirodno no s

vježbanjem i začinjeno s malo humora postat će prirodno i lako. Potrebno se što češće

pitati: Što mi treba? Što želim zatražiti od drugoga? Budite svjesni svoga straha/ljutnje

ako odgovor bude negativan. (V.Kresek, 2011)

 Ako je potreba drugoga upućena vama a niste je spremni ispuniti recite to jasno,

bez optuživanja i objasnite zašto vam je to neprihvatljivo.

 Ako je vaš sugovornik agresivan mirno pitajte: Što ja to radim a vas tako uznemiruje?

Svakako premjestite težište sa što nije u redu sa drugom osobom na: što mi je

potrebno? / što je potrebno mom sugovorniku. Držeći se predmeta a ne rasprave kakva

je tko osoba otkrit ćete neočekivane rasplete situacija koje bi inače prerasle u svađu.

(V.Kresek, 2011)

 OD ROPSTVA DO EMOTIVNOG OSLOBOĐENJA

  Ako sami ne cijenimo ono što nam treba neće to cijeniti ni drugi. U “emotivnom

ropstvu” smatramo se odgovornima za tuđe osjećaje i potrebe.

U fazi “odbojnosti” ne želimo više tu odgovornost.

U fazi “emotivnog oslobađanja” preuzimamo punu odgovornost za vlastite potrebe.

U toj fazi također na tuđe potrebe odgovaramo iz empatije a nikada iz osjećaja straha,

dužnosti ili krivnje. To je odgovornost za druge koja nas ne porobljuje. Kada počnemo

izlaziti iz faze emotivnog ropstva može nam se dogoditi da za sobom nosimo ostatke

straha i krivnje što uopće imamo vlastite potrebe. Nenasilna komunikacija jasno

iskazujemo što nam treba na način da sugovorniku bude jasno da nam je jednako stalo

da i on zadovolji svoje potrebe. (V.Kresek, 2011)

 MOLBA

Trebala bi biti pozitivna, dakle izrazimo što želimo a ne što ne želimo i jasna tj.

tražimo što konkretnije ponašanje ili reakciju. (V.Kresek, 2011)

Zamolite da sugovornik ponovi ono što ste ga zamolili. Objasnite mu da na taj

način ne provjeravate da li dobro čuje nego da li ste se dovoljno jasno izrazili, da li je

primljena poruka kakvu ste odaslali. Postoji niz “šumova u kanalu” i sugovornici

najčešće čuju ono što žele čuti a ne ono što ste doista rekli ili mislili. Na ovom mjestu

nećemo detaljnije obrazlagati razloge za to no, dovoljno je znati da primatelj

informacije poruku “oboji” trenutnim emotivnim stanjem.  Ako sugovornik ne želi

ponoviti sadržaj poruke budite empatični, imajte i za to razumijevanja. Svakako od

sugovornika zatražite iskrenost nakon što ste uputili molbu. Ako odgovor ne bude po

vašoj volji time ste se na neki način pripremili da odbijanje “preživite”. (V.Kresek,

2011)

 Promatrajte što će osoba učiniti nakon upućivanja molbe: ako se pobuni, kritizira,

osuđuje ili se podčini, nismo uputili molbu već zahtjev. Ako pokaže empatiju uputili

smo molbu. Osim iskrenosti od sugovornika tražimo dobrovoljnost. (V.Kresek, 2011)

 CILJ NENASILNE KOMUNIKACIJE

 Cilj  je uspostava odnosa utemeljenih na iskrenosti i empatiji. Nakon nekog

vremena vježbanja ovakvog ponašanja mnogi vaši odnosi mogu biti dovedeni u

pitanje. To može uplašiti ako nismo skloni promjenama no, oni koji ostanu bili su toga

vrijedni. (V.Kresek, 2011)

 EMPATIJA

  Za empatiju se često kaže da je slušanje srcem. To je zapravo poštovanje onoga što

drugi osjeća. Intelektualno razumijevanje blokira empatiju. Evo nekoliko situacija koje

blokiraju empatično povezivanje sa drugima:

- davanje savjeta ( trebao bi, moraš…)

- nadigravanje ( nije to ništa, da znaš što se meni dogodilo…)

- poučavanje ( kada bi ti učinila….to bi moglo biti pozitivno iskustvo)

- tješenje ( nisi ti kriv!) Tako drugoga udaljavamo od preuzimanja odgovornosti za vlastiti

život i od pouka koje može izvući.

- pričanje priča ( to me podsjetilo na….) Tako oduzimamo sugovorniku “glavnu ulogu” i

pokazujemo nepoštovanje

- zataškavanje ( razvedri se ) Ne možemo se nositi sa osjećajima druge osobe i opet smo mi u

glavnoj ulozi

- sažalijevanje ( oh, jadan ti )

- ispitivanje ( kada si to primjetio? ) Ovdje se radi o intelektualnom razumijevanju

- pravdanje ( baš sam te mislila nazvati ) Neiskreni smo i drugi to osjeća

- ispravljanje ( nije bilo tako ) Opet primjer nepoštovanja i intelektualnog

razumijevanja. (V.Kresek, 2011)

 PREKID ODNOSA

Asertivno ili neagresivno komuniciranje usmjereno je na razumijevanje druge

osobe u cjelini. To ne znači da se moramo uvijek slagati sa sugovornikom. No, ima

situacija koje se ne mogu uspješno riješiti ni neagresivnom komunikacijom niti

zdravim postavljanjem granica. Takve odnose bolje je prekinuti jer smo spriječili

drugoga i sebe da se dalje povređujemo. (V.Kresek, 2011)

 PROMJENA

 Najopasnije od svih ponašanja je kada činimo ono što se od nas očekuje. Ovo

se dakako odnosi na konfliktne a nikako na sve situacije u našem životu.

Najznačajnija korist od nenasilna komunikacija je bolje razumijevanje sebe, što nas motivira,

pokreće, što nam treba, postajemo suosjećajni prema sebi. Želimo da naši postupci budu

potaknuti željom da doprinesemo životu, obitelji, zajednici, društvu u cjelini.

Važno je osvijestiti što nas pokreće na djelovanje. To može biti: novac,

odobravanje, izbjegavanje kazne ili osjećaja krivnje i dužnost.  Na “ti” smo sa sobom.

(V.Kresek, 2011)

 LJUTNJA

 Oslobodite druge odgovornosti za ljutnju koju osjećate. Drugi vas ne mogu

razljutiti. Ponašanje drugih može biti poticaj za naše osjećaje ali ne i uzrok. Rekli smo

već da nas ljuti tumačenje koje mi dajemo pojedinim događajima i okolnostima u

životu. Stoga ljutnja služi samospoznaji, što nam treba i zašto.

 Izražavanje ljutnje: stanite, svjesno dišite, prepoznajte osuđujuće misli i namjere,

povežite se sa svojim potrebama, izrazite osjećaje konstruktivno. (V.Kresek, 2011)

 PREMA DIJALOGU

 Što više čujemo drugoga to više će on čuti nas. Drugi neće čuti našu potrebu ako

misle da su za nešto krivi. Vježbajte prevođenje svakog prosuđivanja u nezadovoljenu

potrebu. (V.Kresek, 2011)

 KADA JE SILA NEIZBJEŽNA

 Potrebno je razlikovati primjenu sile radi zaštite ili radi nasilja.

Kada se bojimo kazne pozornost usmjeravamo na posljedice a ne na vlastite

vrijednosti. Strah od kazne obrnuto je proporcionalan dobroj volji.

 Pitanja koja je vrijedno postavljati:

 Što želim da osoba učini a što je različito od onoga što trenutno čini?

Što želim da budu razlozi zbog kojih će osoba učiniti to što od nje tražim?

Što ova osoba osjeća? Koje su njene potrebe?

Koji postupak bih zatražila od te osobe vjerujući da će joj  to omogućiti da živi

sretnije? (V.Kresek, 2011)

 ISKAZIVANJE ZAHVALNOSTI

 Kod iskazivanja zahvalnosti lijepo je reći “hvala” no, ne i dovoljno.  Recite

sugovorniku koji su njegovi konkretni postupci pridonijeli  Vašem blagostanju, koje

su Vaše potrebe time zadovoljene i osjećaj zadovoljstva potaknut ispunjenjem tih

potreba. Npr. Hvala ti kćeri što si danas pospremila svoju sobu, puno mi znači tvoja

pomoć u kućanstvu, osjećam se odlično jer imamo vremena za odlazak u kino. Kod

izražavanja zahvalnosti klonite se manipulacije i laskanja. Npr. nemojte reći: “Samo ti

možeš tako dobro oprati auto !”. sugovornik osjeća neiskrenost i na pretjerivanje

reagira negativno. (V.Kresek, 2011)

6. ZAKLJUČAK

Ako je 20 st. Bilo stoljeće informatizacije 21.je zasigurno stoljeće

komunikacije. No, kako uspješno komunicirati? Želimo da nas drugi razumiju,

a također želimo razumjeti druge.

Komunikacija se odvija svuda: u obitelji, s partnerom, s djecom, s

prijateljima, kolegama,poslovnim partnerima, klijentima, kupcima i dr. Sve

poslovne namjere i potencijale moguće je realizirati isključivo komunikacijom.

Učinkovita i pravovaljana komunikacija efikasno rješava probleme.

Slaba komunikacija je izvor međuljudskih sukoba.

Komunikacija mora uključivati prijenos i razumijevanje značenja, mora

se razumjeti, nije samo puko davanje značenja. Savršena komunikacijska misao ili

ideja prenesena na način daje svjesna slika koju je primatelj percipirao istovjetna slici

koju je zamislio.

Eksperti smo za to što sa drugima nije uredu dok se malo tko odlučuje raditi na sebi

i otkrivati svoja pogrešna uvjerenja, njihovo porijeklo i transformirati ih u službi

kvalitetnog i kreativnog života, kako za nas tako i za druge. Zarobljenici smo

subjektivne percepcije i izrazito smo vješti u kreiranju vlastite verzije stvarnosti. Mi

međutim ne reagiramo na ono što drugi govore ili čine već na naše tumačenje onoga

što smo čuli.

7. LITERATURA

Ajduković, M. i Pečnik, N. (2002). Nenasilno rješavanje sukoba. Zagreb: Alineja

Bogner, L. i Uzelac, M. i Bagić, A. (1994). Budimo prijatelji. Zagreb: Mali korak

Graorac, I. (1995). Vaspitanje i komunikacija. Novi Sad: Matica srpska.

Kresek,V. (2011) Konflikt i nenasilna komunikacija

https://osobnisvemir.wordpress.com/2011/07/20/konflikt-i-nenasilna-komunikacija/

(10.12.2014.)

Pedagoški rečnik 1 (1967). Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika SRS.

Reardon, K. K. (1998). Interpersonalna komunikacija: gdje se misli susreću. Zagreb: Alineja.

Sesar, K. (2011). Obilježja vršnjačkog nasilja. Ljetopis socijalnog rada 18(3), 497-526

UNICEF priručnik (2003-2005). Stop nasilju među djecom. Zagreb: UNICEF