Jutro.Uvijek me plaila simbolika svitanja i onog stravinog raanja svjetlosti iza brda. Zaetak novog dana, novog ivota.Plaim se da nisam spreman. Osjeam da si me Boe probudio isuvie rano.Trebao si me ostaviti u krevetu, uukanog u blaenoj odsutnosti koju donosi san.Oh kakvu si mi to volju nametnuo, Boe? Zato me nisi ostavio da spavam?

.....

Poznaje li onaj osjeaj kada se probudi u tmini noi, u trenutku kada je itav svijet zaronjen u dubine sna? Podigne svoje kapke i otkrije oi eljne svjetlosti i ivota, a onda pogleda oko sebe i shvati da veo mraka i dalje sve prekriva. Zastor noi se nije podigao. Tvoja porodica spava. Tvoj grad spava... Da li ti se to desilo nekad? Da li ti je poznata hladnoa usamljenosti budnih ljudi. Jesi li moda nekad bio sam i uplaen u noi namijenjenoj za snove?Zna, esto mi se to deavalo kao deranu, te bih voen djeijim strahom lutao po kui u potrazi za znakovima ivota. Iao bih od sobe do sobe, sa nadom da u pronai nekog budnog u svom domu, nekog ko e mi odagnati nepodnoljivi osjeaj samoe. Ali zaticao bih oca i majku, usnule u svojoj postelji, gluhe i nijeme, a onda bih produio dalje, do brata i sestre koji su tada spavali u svojim malim krevetima, lieni svoje ivosti. Ni da me istjeraju iz sobe, onako kako to obino ine kada se pojavim na prag njihovih odaja. Onako uspavani, izgledali su mi kao mrtvo kamenje koje se nikada nee probuditi. Zaista nisam imao hrabrosti da ih budim, osjetio bih se kao da ih ranjavam. Tada bih se kao jadno kue povijenog repa vraao u svoju postelju, i plakao bih do kasno u no. Eto, i dijete shvata da je u prirodi ivih bia da padnu u stanje sna im svjetlost Sunca napusti njihovu hemisferu planete. I onda kada se probudi tako u pogreno vrijeme, dijete se osjeti kao neko bolesno bie ije vrijeme jo nije dolo. A ta ako se sjutra svi probude, pomisli ono, i novi dan donese razne radosti, a ja ba tada osjetim potrebu za snom? ta ako postanem rob grene navike da se budim u vrijeme kada svi spavaju... ili ta ako me san savlada, kada se itav svijet probudi?ta je sa mnom?Pred svitanje bi me hvatala panika, i plakao bih tada itavom duom, alei svoju sudinu. Proklet sam. Oajavao bih dok bih gledao Sunce kako se raa... tue Sunce, u kojem ja neu uivati. Prokletnik koji je zamijenio dan za no.

.....

- Prvi dan -

Nakon dugog putovanja sa suprotnog kraja grada, stigao je pred glomaznu kapiju. Bila je smjetena usred dugake gvozdene ograde iji su vrhovi podsjeali na koplja starih ratnika. Sa druge strane su nepomino stajala dva straara u crnom. Izgledali su kao kipovi onako nepomini. Da im se povremeno grudi nisu nadimale usled disanja, Vuk bi pomislio da su to neka straila, lutke.. Pogledao je na sat i opsovao. Pokazivao je 6:30, dakle poranio je itavih pola sata prije poetka smjene.Vuk je ovjek bez strpljenja, bez ivaca za bilo kakvo ekanje, stajanje u redu, ili slino... Po savjetu svoje stare majke, ustao se u svitanje kako bi na vrijeme stigao na posao. Poznavala ga je dobro, zna da on mrzi ekati druge, ali da njega sa druge strane, uvijek ekaju. Vuk je jedan od onih to uvijek kasne, te je njegova mater odluila da je prvog dana posla bolje da on malo eka. U pet sati ga je istjerala iz kreveta, navukla mu stari oev radniki kombinezon, spremila mu doruak i poslala ga na autobus.

Nervozno je uzdisao. Izvadio je cigar i zapalio, taman da iskoristi priliku, ionako kad proe kapiju nee imatu tu slobodu da zapali unutar prostora fabrike. Pogledao je u nebo, bilo je sablasno crveno, kao da ga je Sunce, koje se jedva vidjelo od kinih oblaka, odluilo zapaliti. Ako nema mene, nee biti ni lijepog neba! Govori Sunce oblacima.Bacio je cigaretu, i opet pogledao u sat, prolo je tek deset minuta. Jo dvadeset. E jebiga.- Zdravo! zauo je povik iza sebe od kojeg je streknuo. Okrenuo se i ugledao ovjeka od otprilike pedeset godina. Njegovo lice je blistalo od nekakve neprijatne vedrine.Vuku neprijatne. Pa tek je svanulo a ovaj svje, kao da je podne, a osmjeh razvukao od uva od uva... pa emu se raduje ovaj ludak?- Zdravo. Uzvrati Vuk mrzovoljno.- Ti mora da si novi u fabrici? Mislim, nisam te gledao ranije. A ja znam svakog radnika.- Da da, pogodili ste, ja sam novi. Danas mi je prvi dan. ree Vuk i usili osmjeh.Ovaj stariji tip jo vie rairi osmjeh, kao da je uo neku radosnu vijest. Te odmah prui ruku.- Ja sam Simo. Simo Uzaludni. Radim u ovoj fabrici ve dvadeset pet godina. Jedan sam od najstarijih radnika ovdje. Radim na liniji...- Tu sam i ja rasporeen. ubaci se Vuk.- ... Ali u ja uskoro dobiti unapreenje. Postau supervizor. ree ovaj ponosno - Obeano mi je, a i mislim da sam zasluio. Nemoj ti momak da misli da je lako raditi na liniji. Odgovornost, odgovornost!- Pa, sigurno da ima teih poslova od ovog. Obian posao.- Svaki je posao teak i treba ga shvatiti ozbiljno! Osmjeh sa Simovog lica brzo nestade, i zamijeni ga nekakav bijes, otrina. Shvatio je odmah da je Vuk jedan od onih lijenih radnika koji uzimaju platu, iako neodgovorno vre svoj posao. Nevoljno. Najgora vrsta ljudi za Sima. Paraziti sistema! Ja recimo, nikada ne kasnim. nastavi Simo sa ozbiljnim glasom Pojavljujem se na posao dvadeset minuta ranije, i odlazim zadnji. Tokom radnog dana, ne razmiljam ni o emu, osim o poslu. Koncetracija momak! Odgovornost! Takvi radnici trebaju ovoj dravi!- Siguran sam. smjeio se Vuk podrugljivo.Ovaj nastavi govoriti o lijenoj generaciji kojoj pripada i Vuk. Niko nee da radi, a svi bi novac i poloaj. Poloaj se stie vrijednim radom, a novac ide uz poloaj. Vrijedan rad se nagrauje, ako ne platom i poloajem, onda mirnom savjeu i ponosom. Vuk je odobravao njegove rijei, iako je svakog trenutka gledao na sat kada e se primai poetak smjene, i kad e ve jednom pobjei na radno mjesto od ovog ludaka.Ubrzo se poee okupljati ispred kapije i drugi radnici. Ostali su, za razliku od Sima, izgledali su poput pacijenata iz partizanskih filmova, tifusara. Izmueni kratkim snom, sa tamnim podonjacima koji su se protezali do jagodica na licu, kolege se stadoe pozdravljati meusobno, tekim glasovima izgovarajui: Dobro jutro. Zdravo. No, Simo je i dalje drao predavanje o radnikim obavezama. Te mnogi zakolutae oima kad ga vidjee ovoga kako znaajno govori. Vie njegove rijei nisu bile upuene Vuku, koji se ve iznerviran i osramoen panjom zbog Simove besjede poeo odmicati se od kapije, ne, sada su njegove rijei bile za sve okupljene kolege, za sve radnike drave, za itavu proletersku vaseljenu. I govorio je sve dok mu jedan od pogrbljenih mlaih kolega nije dobacio:- Daj uti Simo vie! Niko te vie ne moe trpiti! O emu pria ti uostalom? Pusti nas na miru, jo nam ti fali da nam svojom priom staje na muku.- Pa nemojte me sluati gospodo kolege, nemojte raditi! Odlazite odavde ako ne mislite raditi! Ja kad postanem supervizor, svi ete da letite sa posla.... vi radnici kojima se ne radi ete prvi da popijete otkaz!- Kad e ti bolan postati supervizor?! Budalo! dobaci mu jo jedan od kolega. Ti si ulizica, i nita vie! pijun!- Vi ste svi paraziti! Neradnici!- Ti si govno! uti vie! Zagrakta jedna ena koja vie nije mogla podnijeti ni rije Simove kritike.

Utoliko nastade graja i svaa. Vuk je gledao iscrpljena lica svojih kolega opritena iznenadnim bijesom. Kao gomila bijednika, urlali su jedni na druge, doputajui da rijeka nezadovoljstva u njihovim glavama potekne niz njihove jezike. Sigurno da bi u jednom momentu dolo i do pesnienja da crni nepomini straari nisu stali duvati u svoje pitaljke objeene oko vrata u znak poetka smjene. Sedam sati. Novi radni dan poinje.Kapija se otvorila uz otru kripu.amor glasova se istog trenutka utiao. Povike zamijenie gunanja pogurenih radnika koji poput kunih ljubimaca koji su najednom uli dozivanje svog gazde, posluno i polako krenue ka otvorenoj kapiji, ka svojim radnim mjestima.Vuk ih je slijedio. Sa druge strane kapije, osjetio je nekakvu teinu vazduha, ili je makar umislio da je vazduh odjednom postao teak, i ugledao je dvije ute linije koje su ograniavale stazu namijenjene za radnike. Te dvije ute linije, vukle su radnike protiv njihove volje do nekog odredita koje kao da im je sudbinski usud dodijelio. Izgledale su sablasno jer te dvije ute linije imale su svoj poetak, ali pogled nije mogao uhvatiti njihov kraj. Na znaku pored utih linija, pisalo je: Bezbjedna traka za pjeake. Sledei znak sa kojim se susreo upozoravao je na opasnost od teretnih vozila koja se kreu slobodno po prostoru koji ne zahvataju te dvije ute linije. Na treem znaku je pisalo: Voza motornog vozila ne odgovara za stradanje pjeaka koji se kreu po prostoru van utih linija. Strano, pomisli Vuk gledajuu te dvije ute linije, mjerei irinu izmeu njih nesvjesno. Strane su ove ute linije, mislio je, kao da ih je sam Bog povukao. Slijedio je njihov pravac, ne znajui tano kuda e ga one odvesti. Pourio je malo za masom radnika, da kojim sluajem ne bi isuvie zaostao i izgubio se. Prolazio je pored velikih hangara. Osim to su iznad ulaza imali prikaene brojeve, izgledali su identino. Pitao se koji je njegov hangar. Fabrika linija broj est. To je bilo njegovo radno mjesto, ali u kojem od ovih hangara je ono smjeteno?Priao je jednom od kolega i potapao ga po ramenu ne bi li mu skrenuo panju.- Izvini, imam jedno pitanje. ree Vuk. Radnik kojem se obratio imao je sasvim izmueno lice. Blijed sa modrim podonjacima i upalim obrazima, izgledao je poput onih lijeenih narkomana koji nakon izljeenja ostaju sjenke sopstvenih linosti, ruine bez topline. Pogledao ga je nekako uplaeno i izgubljeno. Moe li mi rei u kojem od ovih hangara se nalazi fabrika linija broj est.- Ouvaj... hm. Kako ree? prozbori ovaj zbunjeno.t- Fabrika linija broj est?- Aha. Pa to je, ne znam... mislim da je to sad jedina linija, ne znam, ovaj, bilo ih je nekad deset, ili devet, i sada je samo jedna. Mislim, est je jedina linija. govorio je ovaj sve bre, gubei nit. I ja sam broj est, mislim, linija broj est, i to je sad jedina linija, dakle linija broj jedan. - Crvenio se sve vie u licu, dok u jednom momentu nije poeo izgledati kao da e svakog trenutka eksplodirati.- Linija broj est je hangar broj 3, dobaci jedan zdepasti momak. I nemoj nita pitati ovoga. Ovom tipu je koks pregrizao mozak. Mii se budalo! ovaj gurnu prethodnog Vukovog sagovornika. Ja sam Jovan. Jovan Dobarova. Tvoj kolega. Ovaj mu prui ruku koju je Vuk rado prihvatio. Najzad neko normalan, pomislio je.No, u istom trenutku kada je Vuk prihvatio pruenu ruku, pod svojim dlanovim osjetio je nekakva mjehurasta ispupenja, i kada je spustio pogled da vidi ta je u pitanju, ugledao je bradavice nalik plihovima posute po povriini ruke svog kolege. Gaenje koje je osjetio u tom trenutku natjeralo ga je da istrgne svoju ruku iz stiska. Nije uspio ni da sprijei da se isti osjeaj prikae i na njegovom licu, no, njegov kolega je do ignorisao, kao da se odve navikao na takve reakcije. Valjda je shvatao svoje stanje. Nekako je uspio da istrgne iz svog grla rije Hvala, i ubrzao je korak naprijed sa namjerom da potrai hangar u kojem broj 6. Brzim hodom pretekao je kolonu kolega i stao na njeno elo. - Gledajte ovoga to je pourio, batica je eljan crnenja! dobaci neko iz kolone i zakikota se - Pouri majstore, efovi e to znati cijeniti! itava kolona se stade podruglivo kikotati.

.....

Oaj. Jednom sam sanjao Pakao, i nije to bio nikakav Pakao sa ognjem koji pri meso grenika, niti je tu bilo muitelja sa rogovima i trozupcima, bio sam tu samo Ja i neprozirna tamna maglaU glavi sam uo podmukli glas koji mi je govorio: Zapamti, ovdje e biti zauvjek. Vjeno! Osuen si i nema bijega od kazne! Vjeno, shvati! . Rijei zauvjek i vjeno u obliku oaja, protrale su mi kroz um kao gomila konjanika koji svojim kopitima gaze sve pred sobom. Moje elje, nade, ciljevi, sve ono to je inilo moj ivot stropotalo se u ambis tih rijei koje ponitavaju smisao vremena. Cerekao se taj odvratni glas kao kakva hijena, dok se u meni sabiralo znaenje te zlosutne osude. Stajao sam u niemu, i to nita je bila moja kazna. Vjeno i zauvijek. Oaj i beznae. Htio sam zajaukati, poput ovjeka kojeg e upravo progutati ivo blato, ali moj glas lomio se o zid tame... htio sam se i pomjeriti, ali nisam vidio svoje tijelo. Bila je tu samo magla i nitavilo. Sva djeca kada ih zadesi nevolja, dozivaju svoju majku, oca, i gaje nadu da e makar oni doi i donijeti spas. Djeca kada odrastu, dozivaju Boga, i nadaju se da e Bog biti taj koji e pobijediti nitavilo ka kojem zasigurno streme. Ali sam ja ve bio u tom nitavilu, ono je bila moja osuda, i tu nije bilo ni Boga ni majke, ni nade niti ivota. Samo Ja i nita.

.....

- Drugi dan -

Vuk te noi nije mogao zaspati. Valjao se u svom krevetu pokuavajui da pronae odgovarajui poloaj u krevetu koji e mu donijeti mir i san. No, muila ga je misao da je osuen na posao u fabrici okruen kojekakvim bolesnicima, jadnicima i nesrenicima, isfrustriranim ljudima kojima taj posao sitno pare tla u moru jada, i to nije posao, to je robovanje nekakvim fantomskim gospodarima koje nikada nee svojim oima ugledati. Taj posao je slamka spasa za koju se uplaeno dre jer svakog trena moe pui, a istovremeno, svaki radnik te fabrike taj posao doivljava kao zli usud, sudbinski kamen koji se mora kotrljati uz brdo, do smrti, do konane pobjede nitavila. Vuka je muio oaj, ili bolje rei, shvatanje da e se svakog jutra morati buditi rano, obui kombinezon, ekati autobus koji e ga dovesti do jedne take blie gradu, a onda e od te take morati nastaviti pjeke... svakog jutra e ustajati u svitanje da bi nanovo proivio odvratnu odiseju sa kolegama koje su mu izazivale muninu u stomaku. Njihov vazduh nije bio njegov, i svakog trenutka kada ga je udisao pretvarao se jednim dijelom sebe u njih. Ja u naposlijetku postati kao oni, govorio je sebi Kako uasna sudbina jednog velikog ovjeka. Budala je taj Vuk. Prolog dana se uzaludno borio sa podsmjehom svojih kolega koje su ga izvrgavali ruglu zbog njegove izgubljenosti. I zaista, osjeao se izgubljeno, na udan nain i njegove kolege su to vidjele. as bi iao ispred svih na putu do posla, ne bi li se izvdvojio iz krda bunih radnika, a onda kada bi shvatio da nema pojma kuda ide, zastao bi i iao bi poslednji du ute linije koja mu se inila beskrajnom. Najprije su mu se rugali zbog njegove uurbanosti da to prije stigne na posao, a onda kada su ga u drugi mah vidjeli poslednjeg, rugali su mu se jer je izgledao poput uplaenog psa koji zastajkuje za gazdom. Kolega sa bradaviastim izraslinama na akama mu je dobacio da mora potraiti efa, da bi mu objasnio zaduenje, no kako nije imao pojma gdje bi ga mogao nai, pratio je ostale, slijepo ponavljajui svaki njihov pokret. Du dugake ute linije nalazili su se nekakvi kontrolni punkotovi na koje su radnici zastajali dok ne bi sinuo bljesak, fle, slian onom od fotoaparata. Vjerovatno da je to bio neki sistem kontrole radnika, provjera ko dolazi, a ko odlazi. Zastajkivao je i Vuk, ne znajui tano zato to radi. utao je i sluao uporno podsmjehivanje njegovoj zbunjenosti, i borio se sa bljutavim osjeanjem doljaka, brodolomnika, ovjeka koji se sa svojim brodom nasukao na otre stijene u nepoznatim vodama. U jednom trenutku je pomislio da je jagnje meu vukovima, ali je odmah to osjeanje izbacio iz svoje glave jer mu se inilo isuvie sramotnim. Najzad kad su stigli do hangara koji bi trebao biti njegovo radno mjesto, htio je upitati nekog od kolega da mu objasni princip funkcionisanja linije, to jest, da mu opiu njihovu funkciju, ali ga je bilo strah, ili bolje rei nije imao snage da uputi bilo kakvo pitanje jer se usled oluje podrugivanja osjeao kao izgaeni pas. Mislio je da u njihovim oima on nema pravo na odgovor, ak je bio nesiguran da e ga glas posluiti ukoliko odlui da postavi pitanje... pui e, zakretau. Palo mu je na pamet da potrai Jovana Dobarova, ali se sjetio njegovih gadnih izraslina na rukama te odustade. On je isuvie nakazan da bi mogao dati odgovor. Podla misao.Prvi dan je proveo bez osjeanja ravnotee, kretao se bez pravca od jedne take do druge, pokuavajui da oponaa rad kolega, ali nita nije shvatao. Kada je na kraju radnog vremena doao kui, poelio je da zaplae pred svojom majkom, ali znao je da ona oekuje od njega vrstinu odraslog ovjeka. Ona mu vie ne moe pruiti zatitu kakvu je imao kao dijete... odrasli ljudi su sami, pomislio je.Drugog dana, doao je tano na vrijeme, izbjegavajui da stigne pred kapiju prije poetka radnog vremena. Namjeravao je da izbjegne ambicioznog kolegu oduevljenog svojim poslom koji mu je prvog dana drao predavanje o odgovornosti. Nije imao snage za to. Njega je muio oaj koji mu nije pruao prostor da previe razmilja o odgovornosti prema svom poslu. Sreom, stigao je ba onoga trenutka kada se zaula pitaljka straara u crnom. Primjetio je da njegove kolege uplaeno sputaju glave kada zauju prodorni zvuk pitaljku, a on je sa druge strane, iz ko zna kog razloga, pogledao u nebo. Bilo je crveno, tamno crveno. Zasad neobjanjen prirodni fenomen, uhvatio je sino taj komentar od jednog meterologa na televiziji. Ovaj put mu nije padalo na pamet da ide prvi utom linijom, ispred kolone kolega, ekao je da svi uu a onda je i on krenuo za njima. Nadao se da ga nee primjetiti. No nekim od kolega je ipak upao u pogled, i vidjevi ga, htjeli su mu neto dobaciti, ali ba u trenutku kada se na njihovim licima pojavio eretski osmjeh, kroz par sekundi se taj isti osmjeh povukao i zamjenio ga je strah. Okrenuli su glave naglo i ubrzali korak naprijed, kao da bjee. Vuk nije shvatio zato tako utekoe i zato do njegovih uiju nije stigao oekivani podsmjeh, no ba tada osjetio je stisak ake na ramenu. Neko ga je zaustavio.Okrenuo se i ugledao je visokog, podbulog ovjeka. Bio je crven u licu i nosio je zatitni bijeli lem. Njegovo crveno lice je bilo ljutito, i Vuk je zbilja streknuo kada ga je ugledao. - Ti si Vuk Jestovi?! upita ovaj glasno unosei se svojim izbeenim oima Vuku u lice.- Da... jesam.- Ti si neki aljivdija ha? Zajebant? Vue se tuda...- Ne razumijem o emu se radi? Ko ste vi? upita Vuk zbunjeno trudei se da zadri vrstinu u glasu.- Ne upadaj mi u reenicu budalo! Ja sam tvoj ef, i jue si bio na poslu i kao neto si radio, a nisi me ni pitao koje ti je zaduenje. Zato me nisi potraio? 'Oe neto da zajebe tamo, pa da svi najebemo? Jesi li ti lud? Boles'an? O emu se radi? urlao je ovaj neprestano gurkajui Vuka svojim ogromnim stomakom.- Nisam znao... - ta nisi znao? Zajebava li ti mene? Pa to nisi kolege pitao kad ne zna? - Ovaj... ne znam. Vuk se htjede nasmijati toj svojoj nepromiljenosti, ak mu se i blagi osmjeh pojavio na licu.- Vidi zajebantu, nemam ja ivaca za takve k'o to si ti. Ili e da radi, ili e da se zajebava! - Pa doao sam da radim. odgovori Vuk. - Ako si doao da radi onda kreni za mnom, i uti dok priam. Ne odgovaraj, ne pravi se pametan! ef stade opisivati Vuku njegov posao. Na liniji 6 postoji presa za pakovanje. U pitanju je bio pogon sa dvije trake: jedna iznosi gotove pakete sa produktima koje treba peatirati, druga traka unosi nezapakovanje produkte u mainu za pakovanje. On je trebao skidati spakovane produkte sa jedne, i slagati nezapakovane produkte na drugoj traci. Lak posao, pomisli Vuk.