Nizozemska(kamperom; by Daniela)

I tako nakon puno razmišljanja i planiranja, "odradili" smo Nizozemsku

Bilo je naporno jer smo opet napravili hrpu kilometara (oko 3800), ali stvarno je vrijedilo. Krenuli smo u subotu i tu prvu noć prespavali u Zagrebu da se malena podruži s bakom, djedom, tetom, bratićem. U nedjelju smo krenuli lagano preko Slovenije bez vinjete te kroz

Austriju s vinjetom Nekako to sa Slovenijom iz principa radimo uvijek na isti način Noćenje je palo negdje na autoputu na samom ulazu u Njemačko kod Passaua. Super je to noćenje među kamionima. Osjećaš se nekako sigurno...Ujutro samo nastavili prema prvoj postaji Rothenburgu ob der Tauber.

Stigli smo popodne, našli odmorište za kampere odmah pored ulaza u stari grad, ručali i krenuli u šetnju. Nažalost, kiša nam nije dozvolila puno lutanja. Dragi se vratio u kamper, a čovjekica i ja još malo uživale u srednjovjekovnom ozračju.

Premda je vozač bio umoran i leđa ga zezaju, ipak smo nastavili dalje shvativši da smo još jako daleko od Nizozemske. Nastavili smo dalje kroz ogromnu Njemačku kojoj su stalno neki radovi na autocesti, gužva je ogromna, svi voze nabrijano i ludo... Još jednu noć odspavali smo na autoputu, a onda sutradan ušli u Nizozemsku kod Nijmegena. Odmah su nas očarale kuće koje su tako skladne, s urednim okućnicama. Sve je zeleno, čisto i .... nema normalnih

cesta Ceste su uske, svako malo je zona 30 i "hupseri", uz svaku cestu postoji biciklistička staza, a tamo gdje za nju nema mjesta, uredno je autima oduzeta jedna traka za bicikle. Biciklisti su kraljevi u prometu, imaju apsolutnu prednost nad svima i kaže dragi da mu je bilo užasno teško naviknuti se na to da uz automobile i pješake more paziti i na njih. Posebno na njih. Voze kao ludi, samo jure. A čini se da apsolutno svi voze bicikl; djeca, bakice, poslovne žene u kostimićima i štiklama, djedice koji jedva dišu, svi, svi... I zato su svi u super formi.I tako krenusmo prema Dordrechtu u kojem smo jedva našli kamp. Oznake postoje, ali vode na nešto što se čini šetnjicom na nasipu, a ne cestom. No vodi do kampa. Kako smo stigli oko 20h, naravno da kamp već odavno nije radio. Srećom vlasnici žive u kampu pa sam namolila tetu da nas pusti unutra umilivši se pričom o dalekoj Hrvatskoj i umornoj djevojčici od 2,5 godine u kamperu. I pustila nas je. Sladak kamp uz potočić, ljubazni susjedi koji su nam pomogli oko produžnog kabela, patkice koje šetaju kampom kao domaće životinje.

Ujutro smo krenuli u obližnji Kinderdijk, selo u kojem postoji 19 sačuvanih starih vjetrenjača i crpna stanica http://www.kinderdijk.org/.

Ne trebam ni naglasiti da je sve to prekrasno. U dvije se vjetrenjače može ući, postavljene su kao muzej, a u nekima ljudi i danas žive.

Jedni problem jest što na parking ne primaju kampere tako da smo morali parkirati neka 2-3 km od ulaza. Malenu i mene je dragi ostavio pred ulazom, a on otišao tražiti parking. Nas dvije smo tako fino krenule šetati i tu se korisnim pokazao voki toki koji smo bili kupili jer smo uredno razgovarali navodivši ga da nas lakše pronađe.

Nakon vjetrenjača krenuli smo prema Delftu. Provezli smo se kroz Rotterdam. Luka je impresivna, ali je sve nekako veliko i moderno. Vjerujem da je stari centar lijep, no nismo imali vremena za obilazak.

U Delftu smo prespavali u jako lijepom kampu koji je imao sjajno dječje igralište. Ujutro smo čovjekica i ja prošetale do centra koji je čaroban. Stambena arhitektura me nije prestajala oduševljavati. Jedini problem su uske ulice po kojima nema baš puno mjesta za pješake, posebno ne za dječja kolica. Na glavnom trgu je tržnica, vrlo je dinamično, svira nešto kao modernija inačica vregla, konj lijeno žvače, ljudi se motaju...Nisam kupila ništa od čuvene delftske keramike jer jednostavno ne znam više gdje bih sa stvarima u malom stanu, ali zato smo "pazarile" fine kolače od gorkih badema.

Nakon Delft krenuli smo za Amsterdam. Smjestili smo se u kampu u Amstelveenu, južno od grada. Odličan kamp u šumi u kojem postoje i kućice za iznajmljivanje. Dragi je unajmio bicikli i otišao sam do centra (15 km u jednom smjeru), a čovjekica i ja smo provele popodne na toboganu, klackalici... i u ćakuli sa simpatičnim mladim Indijcima studentima arhitekture koji su u Nizozemskoj bili na seminaru.

Ujutro smo sjeli u lokalni bus i krenuli u grad. Dosta je daleko i treba promijeniti dva busa ili ići metroom do kojeg ima 15-ak minuta hoda. No vožnja ima prednosti jer smo vidjeli dijelove grada do kojih nismo stigli šetnjom. Uglavnom, grad je čista čarolija.

Nismo mogli s malenom posjetiti ni jedan muzej jer su redovi za ulaznice jako dugi, no dobro smo se našetali.

Sutradan smo otišli na vožnju brodom po kanalima. To se ne smije propustiti. Promet po kanalima je gust, turistički brodovi, privatni brodovi, ekipa u pedalinama... Ludo.

Nakon plovidbe besplatnim trajektom koji vozi non-stop prešli smo rijeku IJ i otišli do filmskog muzeja u kojem se može pogledati bogata arhiva starih filmova, ali i projekcije aktualnih.

Ručali smo u obližnjem ukusno uređenom restorančiću koji ima wc na katu do kojeg vode uske i strme stube kao u vjetrenjači. Penjanje nije problem, ali silazak s malim djetetom je

avantura Srećom, već sam u vjetrenjači skužila kako to odraditi da se spustimo s kostima u komadu.

Napustili smo oduševljeni čarobni Amsterdam i krenuli prema najbližem mjestu na moru. Opet nedostatak parkinga za kampere, no našli smo jedan i ja sam se spustila do plaže smočiti "papčiće" u Sjevernom moru. Plaža me podsjetila na one koje smo prošle godine vidjeli u Normandiji.

Nastavili smo vožnju do Edama.

Još jedan čaroban mali grad u kojem sam ušla u dućan sireve i nije me bilo pola sata Mljac...

Vožnju smo nastavili prema 38 km dugoj brani kojom je zaljev prerezan tako da je s jedne strane more, a s druge slatka voda. Bilo je fora voziti po brani na čijem se početku cesta

spušta ispod vode tako da smo na par metara vozili ispod jedrilica

Našli smo neki kamp pored Harderwijka i prenoćili. Ujutro smo napokon pronašli veći dućan s namirnicama. Naime, zaključili smo da Nizozemci ne jedu. Točnije, ne kuhaju. Nemaju dućančine tipa Billa, Interspaar i sl. Napunivši frižider, krenuli smo prema jugu. Sljedeća je točka bio Valkenburg.

Pronašla sam taj grad na nekoj stranici o Nizozemskoj, a odabrala ga jer ima "Začaranu šumu bajki". Riječ je o zabavnom parku za klince u kojem su još pedesetih godina prošlog stoljeća postavljene kućice sa scenama iz bajki. Zanimljivost je to da je mjesto u brdovitom kraju, kamp u koji smo se smjestili je na brežuljku pored ostataka utvrde koja je pripadala Louisu XIV.

Stigli smo u ponedjeljak u kasno popodne i saznali da je začarana šuma otvorena samo srijedom i vikendom. Nije bilo druge no ostati do srijede. I tako smo u utorak po kiši (do tada nas je vrijeme sjajno služilo) pogledali utvrdu i hodnike pod njom koji su napravljeni negdje u 12., 13. st. kao tajni izlaz iz utvrde. Tamo je vađen kamen za gradnju, a kroz stoljeća služili su i kao sklonište, kapelice i dr. Tužna priča jest da su 1993. dva dječaka izgubila u tim hodnicima i našli su ih mrtve nakon nekog vremena. Na trenutak je vodič ugasio svjetiljku da osjetimo apsolutni mrak. Nije ugodno...

I tako smo u srijedu nas dvije bile u šumi. Kućice su preslatke, lutke se miču, čuju se bajke (do duše samo na nizozemskom). Sve izgleda jako "retro" i baš je u tome pravi šarm. Malena se vozila na vrtuljku, pokušavala pomaziti princa žapca, gledala Snjeguljicu kako se budi, kozliće koji strepe od vuka, princa kako obuva Pepeljugu, Matovilku koja spušta pletinicu kroz prozor i dr.

I onda je krenula duga vožnja kroz Njemačku prema Zagrebu. Mene provincijalku impresionirala je veličina frankfurtske zračne luke uz koju smo duuuugo vozili i gledali na desetke aviona u zraku koji su čekali spuštanje. Prenoćili smo još jednu noć na odmorištu na autocesti i na koncu se, nakon 700 km vožnje toga dana, dokopali Zagreba i bakine kuhinje. Prenoćili smo i sutradan stigli u Zadar nakon 14 dana izbivanja. Rezime je da je Nizozemska divna, svi su jako ljubazni, govore odlično engleski, i spremni su pomoći. Problem su te spore ceste (imaju dobar autoput i to besplatan) i jako malo parkinga za kampere, što me čudi jer su vrlo kamperska zemlja. Skuplje je nego kod nas, no kampovi nisu skupi.

Neobično je što ima jako malo praznog prostora. Gradovi i mjesta su spojeni, nema divljine.Trebalo bi ostati tamo znato duže i vidjeti niz malih gradića koji su prekrasni. Također, rado bih vidjela njihove otoke. Navodno su prekrasni za uživanje u prirodi i tišini. U busu u Amsterdamu sam se „skompala“ sa starijom tetom koja je sa Islanda, ali živi u Amsterdamu, pa mi je preporučila otoke. Teti sam ishvalila našu obalu i potaknula ju da dođe vidjeti Plitvice i Kornate. Općenito, na

tim putovanjima mi se sviđa komunikacija sa raznim ljudima. Uvijek nešto novo naučiš,

saznaš...živjela raznolikost