NUKLEARKEČINJENICE KOJE BI SVATKO

TREBAO ZNATI

NUKLEARKEČINJENICE KOJE BI SVATKO TREBAO ZNATI

Izdavač:Zelena lista10000 Zagreb, Ilica 48zelena-lista@zelena-lista.hrwww.zelena-lista.hr

Tisak:Tiskara Vjesnik d.d., Zagreb

Prvo izdanjeZagreb, 2011.

Potpora za izradu publikacije: Grupa OR, Swedish Green Forum,Stichting Wetenschappelijk Bureau, Nizozemska

1

Ovo je popularna brošura kojoj je namjera i svrha pružiti odgovore na osnovna pitanja o nuklearnoj energiji i tehnologiji koja brinu obične građane, uglavnom nakon većih nesreća povezanih s nuklearnom energijom. Uobičajeno je da mediji tada zovu nuklearne stručnjake koji tada u pravilu daju teško razumljive odgovore pune tehničkih detalja i nejasne terminologije, a svode se na minoriziranje problema u nekoj nuklearki, čime se pokušava spriječiti paniku. Jer, “sve je pod kontrolom struke“. Istodobno s takvim umirujućim objašnjenima, do građana ipak dopiru i vijesti o protestima „zelenih“ protiv nuklearne energije. Ako je sve u redu, pod kontrolom i sigurno - zašto se ti „zeleni“ stalno i sve glasnije bune? Stoga u ovoj brošuri na popularan način prikazujemo kako nastaje ta iskoristiva nuklearna energija od koje dobivamo struju, a predstavljamo i ostale značajne činjenice - o kojima se uglavnom ne govori. Iako se sve zamagljuje, pod izgovorom kako je riječ o dosadnim tehničkim pojedinostima, neshvatljivim široj javnosti, glavna bi obveza struke morala biti upravo komunikacija s javnošču.No, struka je upravo zbog ničim opravdane mistifikacija i skrivanja iza nedodirljivosti prerasla u svojevrsnu kastu, umreženu s financijskim, vojnim i političkim strukturama. S te netransparentne pozicije, bez ikakve odgovornosti za dalekosežne posljedice, izravno utječe na energetske strategije, investicije i opći tehnološki razvoj. Stoga su itekako važna barem najnužnija objašnjenja - o principu rada

nuklearnih elektrana, o stvarnom broju reaktora širom svijeta, o njihovom stanju, ali i o njihovom učinku, udjelu u energetskim bilancama te kapitalu koji je u njih uložen. Itekako je važno znati kakvo je njihovo gorivo, kako i odakle se dobiva uranij, koliki je utjecaj rudarenja i prerade na okoliš te koji su stvarni rizici rada nuklearnih elektrana.Također, važno je objasniti koliko zaista košta njihova izgradnja, eksploatacija i zatvaranje te što i kamo s nuklearnim otpadom - koji je neodvojiv element cijelovite slike - a namjerno se prikazuje kao zasebni problem. Najmanje se govori o činjenici da je najviše nuklearki sagrađeno isključivo zbog naoružavanja, iz državnih proračuna, a proizvodnja struje se u tome pojavila kao koristan nusproizvod. To je važno znati i razumjeti znati zbog manipuliranja cijenom kilovata koje su građani mnogih zemalja, porezni ob-veznici, unaprijed mnogostruko preplatili, a sad moraju zbrinuti i golemu količinu otpada. Zato je dobro čuti i o drukčijim rješenjima koja bi mogla zamijeniti današnju nuklearnu tehnologiju. U izradi brošure koristili smo brojne znanstvene izvore, časopise i radove te podatke raznih državnih i međunarodnih agencija objavljenih na Internetu. Oni su nam bili pomoć i izvor osnovnih pojmova iz područja nuklearne energije dostupnih svakom čitatelju bez obzira na razinu i vrst obrazovanja. Također, zahvalni smo domaćim i stranim stručnjacima s golemim iskustvom u branši, od kojih smo u izravnom kontaktu tijekom proteklih desetak godina mnogo naučili

Uvod

2

1. ŠTO JE NUKLEARNA FISIJA?

Shema lančane reakcije cijepanja atoma (fisije) pri kojoj se oslobađa energija.

Crtež prikazuje na koji način se oslobađa energija cijepanjem (fisijom) atoma urana 235 u nuklearnom reak-toru. Uz oslobađanje goleme količine energije, uglavnom u obliku topline, kao popratna pojava javlja se radioaktivnost ili zračenje (gama-zračenje). Dok alfa, beta i gama čestice kao i cijeli niz subatomskih čestica pretežno nastaje prirodnim zračenjem i raspada-njem, neutroni se uglavnom pojavljuju kao posljedica čovjekovog djelovanja pri umjetno izazvanoj radijaciji. Glavni izvor neutrona su nuklearni reaktori. Neutroni su čestice bez naboja. Kako nemaju električnog naboja, između njih te elektrona i atomskih jezgri nema ni privlačenja niti odbijanja, pa

kroz materiju prolaze kao kroz maslac. Iznimka je sam izravni udar u atomsku jezgru. To može biti tzv. elastično odbijanje nalik sudaru biljarskih kugli, pri čemu neutroni usporavaju, ili sudar s jezgrom, pri čemu neutron može biti upijen. Tada iz jezgre izlijeće drugi neutron, proton, gama-zrake, deuteron, alfa-čestice i sl. Kad se jezgra raspadne na dvije podjednake polovice, to nazivamo fisijom atomske jezgre ili cijepanjem atoma.Dogodi li se u sudaru s jezgrom samo apsorpcija neutrona, nastaje izotop istog elementa kojemu pripada jezgra. Međutim, u tom novom obliku, s viškom neutrona, izotop je redovito radioak-

Sve započinje udarom neutrona u atome nuklearnog goriva:

3

tivan, a raspada se uz emisiju beta i gama zraka. To je proces kojemu je izložen materijal unutar reaktora ili u neposrednoj blizini.Očito je da su neutroni vrlo prodorne čestice, a u slučaju apsorpcije nastaju vrlo neugodne posljedice. Neutrone možemo otkriti posredno, nakon interakcije s atomima pri čemu je produkt neka nabijena čestica - proton, alfa-čestica ili tzv. fisijski produkti.Konačni rezultat radioaktivnog djelovanja na materiju je ionizacija materije koja je izvor glavne opasnosti jer uzrokuje dezintegraciju postojeće materije, odnoso njenu transformaciju u drugu vrst materije.

Što je radioaktivnost ili radijacija?Radioaktivno zračenje predstavljaju subatomske čestice različitih masa, s električnim nabojem ili bez njega, koje se kreću velikim brzinama - sve do brzine svjetlosti od 300.000 km/h.

Subatomske čestice sastavni su dijelovi materije (elektroni, protoni, neutroni, alfa-čestice...), zatim čestice koje bi trebale biti sastavni dio antimaterije (antičestice) te čestice koje nastaju tijekom radioaktivnog raspadanja ili nuklearnih reakcija (gama-fotoni, neu-troni, mi-mezoni, pi-mezoni....). Njihov broj se stalno povećava, usporedno sa sve savršenijom tehnikom istraživanja, novim iskustvima i znanjima...

Radijacija je pojava koja nas prati cijelog života, od kolijevke do groba, a nemamo osjetila kojim bismo je prepoznali. Ona dolazi iz svemira i sa Zemlje, ali i iz predmeta i materijala koje ne možemo prepoznati ni jednim ljudskim osjetilom. Izvori radijacije su uglavnom prirodni, oduvijek prisutni na Zemlji, Suncu i u svemiru, no ima i onih koje stvara čovjek, primjerice u nuklearnom reak-toru. Ti mogu biti mnogo opasniji, ma koliko zagovornici nuklearne tehnologi-je spominjali sigurnost i pouzdanost.

4

2. KAKO NASTAJE STRUJA U NUKLEARNOJ ELEKTRANI?

Metoda dobivanja električne energije u nuklearnoj elektrani u principu je jednaka onoj u klasičnoj elektrani na ugljen, ali je izvor topline drukčiji. Tehnologija je razvijena u 19. stoljeću, u parnim strojevima i turbinama, gdje je najvažnije bilo stvoriti dovoljno stlačene vodene pare. No, umjesto kemijskog procesa sagorijevanja ugljena ili ne-kog drugog fosilnog goriva, ovdje se iskorišćuje toplinska energija nuklearne reakcije pri razbijanju atoma, gdje se iz relativno male mase goriva (urana)

oslobađaju goleme količine topline. U metalni kontejner s vodom uronjene su šipke ispunjene uranom. To su tzv. gorive šipke, koje se zagrijavaju radioaktivnim raspadanjem urana. Paralelno s njima u kontejner su utisnute i šipke koje upijaju neutrone i utječu na intenzitet rakcije. Ovisno o njihovom položaju u kontejneru, odnos-no dubini do koje su uronjene u vodu, gdje između uranovih šipki određuju protok neutrona, te kontrolne šipke reguliraju slobodno kretanje neutrona i

Shema rada PWR (presurised water reactor = tlačno-vodeni reaktor) kakav je i u NE Krško.

5

raspadanje urana, sve do zaustavljanja lančane reakcije. Lančana reakcija zagrijava vodu, a u generatoru pare prikuplja se pregrijana para koja se odvodi u turbinu. Ta stlačena para pokreće turbinu koja je osovinom priključena na strujni generator gdje se promjenama magnetnog polja proizvodi struja. Istrošena para odvodi se u kondezator gdje se u izmjenjivaču topline hladi nezavisnim krugom hladnije morske ili riječne vode. Ohlađenu vodu iz kondezatora pumpa ponovno vraća u kontejner sa šipkama, pa je taj izolirani zatvoreni krug pare i vode vrlo radioaktivan. No, reaktor snage 1000 MWe može trošenjem 200 tona urana proizvoditi električnu energiju tijekom godine dana!Dakako, razbijanje atoma urana je mnogo složeniji i opasniji proces od spaljivanja drva ili ugljena. Kompliciran je zbog tehničkih rješenja kojima se kontrolira proces razbijanja atoma, u stalnim i sigurnim uvjetima. Bez toga imali bismo nekontroliranu reakciju tj. nuklearnu eksploziju.

Ovisno o vrsti kontrole i tehničkim rješenjima, danas je u upotrebi nekoliko vrsta nukleranih reaktora:PWR (Pressurised-Water Reactor) = tlačno-vodeni reaktorBWR (Boiling Water Reactor) = kipući-vodni reaktorHWR (Heawy Water Reactor) = teško-vodni reaktorFBR (Fast Breeder Reactor) = brzo-oplodni reaktorWWER ili VVER (vodno-vodni električni reaktor) = ruska tehnologija razvijena u SSSR-uGCR (Gas Cooled Reactor) = reaktor s plinskim hlađenjem i grafitnom kontrolom

Nuklearna tehnologija proizvodnje velikih količina energije iz male količine sirovina osmišljena je tijekom Drugog svjetskog rata koji je završio atomskim eksplozijama iznad Hirošime i Nagasa-kija. Nakon što se čovječanstvo na taj tragičan način upoznalo s razornom snagom cijepanja atoma, SAD, SSSR, Velika Britanija i Francuska počele su ubrzano istraživati sve moguće primjene snage atoma. Uz razvoj nuklearnog oružja istraživale su se i mogućnosti primjene u civilne svrhe, pa je golema količina oslobođene toplinske energije najprije upotrijebljena u proizvodnji struje.

Prva nuklearna elektrana izgrađena je u Engleskoj 1954. Bila je to poznata nuklearka Sellafield koja i danas, usprkos relativno staroj tehnologiji i instalacijama te mnogobrojnim akcidentima i zagađenju okoliša radijacijom, još uvijek radi i proizvodi električnu struju - ali i plutonij! Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća gotovo sve raz-vijene zemlje Zapada počele su ubrzano graditi nuklearne elektrane. Bio je to pravi boom nuklearki, a dugoročne posljedice njihove eksploatacije nisu se uzimale u obzir. U utrci za profitom posljedice su ostav-ljene na brigu budućim naraštajima.

Prvo buđenje iz atomskog sna zbilo se 1979. godine s kvarom na nuklearnoj elektrani Tri Milje u Pensilvaniji kad se zamalo dogodilo taljenja jezgre reaktora (tzv. Kineski sindrom). Međutim, kad je 1986. eksplodirao reak-tor u Černobilu, a radijacija se proširila preko cijele Europe, svi su postali svjesni stvarne i velike opasnosti koja se krije u jednoj jedinoj ljudskoj grešci

6

pri obuzdavanju lančane reakcije u nuklearnom reaktoru. Nakon Černobila, širom svijeta ojačali su antinuklearni pokreti koji su tražili zaustavljanje nuklearnih programa i zaokret prema sigurnijim izvorima energije. Tamo gdje su ti pokreti bili masovni, dobro organizirani i uporni (npr. u

Njemačkoj), ni vlade nisu mogle ignorirati uvjerljive zahtjeve te su usporile ili zaustavile gradnju nuklearnih reaktora. U proljeće 2011., nakon katastrofe u japanskoj nuklearki Fukushima, Njemačka je prva donijela odluku o potpunom i konačnom zatvaranju svojih preostalih 16 aktivnih nuklearki - do 2023. godine.

Prema podacima iz kolovoza 2011. godine, u Europi, zajedno s Rusijom, postoji 187 nuklearnih elektrana s ukupnim instaliranim kapacitetom od 162 GWe. U šest zemalja gradi se 19 jedinica od 16,5 GWe. Na ilustraciji su samo aktivne nuklearke u radijusu od oko 1000 km oko Hrvatske, koje bi za nas u određenim okolnostima mogle biti opasne.

7

3. KOLIKO JE DANAS NUKLEARKI U SVIJETU?Prema podacima IAEA (međunarodna agencija za atomsku energiju) iz siječnja 2010., nuklearne elektrane posjeduje 31 zemlja. U cijelom svijetu ukupno ima 443 nuklearna reaktora koji služe civilnim potrebama tj. dobivanju električne en-ergije. Trenutno se gradi još 55 takvih nuklearnih reaktora od čega čak 20 u Kini. U Europi se novi reaktori grade u Francuskoj i u Finskoj. To su reaktori tzv. III. generacije, s tehnologijom koja je još u eksperimentalnoj fazi, pa nije poznato ni kad će proraditi. Najviše reaktora imaju SAD, ukupno 104, a zadnji je pušten u pogon 1990. U Europi, najviše reaktora ima Francuska, ukupno 59. Francuska je i zemlja-rekorder po udje-lu od 76% nuklearne energije u ukupno proizvedenoj električnoj energiji. Iako SAD prednjače po broju sagrađenih reaktora, energija dobivena iz nuklearnih elektrana čini tek 20% sveukupne potrošnje energije u SAD-u. Prema nekim procjenama, svi nuklearni reaktori na svjetu zajedno proizvode tek 5% ukupne energije. Nakon Černobilske katastrofe 1986., razvijene zapadne zemlje prestale su ulagati u izgradnju novih nuklearnih elektrana i reaktora. U zadnjih 20 godina one tu tehnologiju prodaju zemljama u razvoju, naročito onima s brzo rastućim privredama poput Kine, Indije ili Južne Koreje.

o NUKLEARKE U NEPOSREDNOM OKRUŽENJU HRVATSKENa udaljenosti do 1.000 km od teritorija Republike Hrvatske, odnosno od njenih

najvećih populacijskih centara (Zagreb, Osijek, Split i Rijeka) u pogonu je 40 nuklearnih elektrana s 89 energetskih reaktora, od jedne do četiri reaktorske jedinice po elektrani. Ti se reaktori razlikuju po tehnologiji, snazi i životnoj dobi.

Od ukupnog broja europskih reaktora 64 su proizvedena u zapadno-europskim državama, SAD ili Kanadi, a preostalih 25 u zemljama bivšeg Istočnog bloka. U prvu skupinu spadaju lakovodni (Pressurized Water Reactor - PWR), kipući (Boiling Water Reactor - BWR), teškovodni (Heavy Water Reactor - HWR) i brzi oplodni reaktori (Fast Breeder Reactor - FBR). Svi reaktori druge skupine su lakovodni, istočnoeuropskog tipa (Vodo-Vodnoj Energetičarskij Reaktor - VVER).

Nuklearke najbliže hrvatskom teritoriju su NE Krško u Sloveniji (PWR, 707 MW) i NE Paks u Mađarskoj (VVER, 3 x 460 MW + 1 x 470 MW).

NE Krško je udaljena od hrvatske granice svega 10,6 km, a NE Paks oko 74 km. Samobor je od NE Krško udaljen 22 km, Zaprešić 24 km a Zagreb 38 km u smjeru jugoistoka.

Beli Manastir i Osijek udaljeni su 90, odnosno 120 km zračne linije od NE Paks u smjeru juga. (Izvor: Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost )

8

Argentina 935 (2) 692 (1) 6 HWR Siemens, AECLArmenia 376 (1) - 39 WWER RusijaBelgija 5863 (7) - 54 PWR FramatomeBrazil 1766 (2) - 3 PWR Westinghouse, SiemensBugarska 1966 (2) 1906 (2) 33 WWER RusijaČeška republika 3678 (6) - 32 WWER RusijaFinska 2696 (4) 1600 (1) 30 WWER, BWR, PWR Rusija, Asea, WestinghouseFrancuska 63.260 (59) 1700 (1) 76 PWR FramatomeIndija 3984 (18) 2708 (5) 2 HWR, FBR, WWER AECL, Indija, RusijaIran - 915 (1) 0 WWER RusijaJapan 46.823 (53) 1325 (1) 25 BWR, PWR Hitachi,Toshiba, MitsubishiJužna Afrika 1800 (2) - 5 PWR FramatomeJužna Korea 17.647 (20) 6520 (6) 36 PWR, HWR Westinghouse, AECL, J.Koreja Kanada 12.577 (18) - 15 HWR AECLKina 8438 (11) 19.920 (20) 2 PWR, HWR, WWER Framatome, AECL, Kina, RusijaMađarska 1755 (4) - 37 WWER RusijaMeksiko 1300 (2) - 4 BWR General Electric (GE)Nizozemska 482 (1) - 4 PWR SiemensNjemačka 20.470 (17) - 28 PWR, BWR SiemensPakistan 425 (2) 300 (1) 2 HWR, PWR Canada, KinaRumunjska 1300 (2) - 18 HWR AECLRusija 21.743 (31) 6894 (9) 17 WWER, RBMK RusijaSAD 100.683 (104) 1165 (1) 20 PWR, BWR Westinghouse, B&W, CE, GESlovačka republika 1711 (4) 810 (2) 56 WWER RusijaSlovenija 666 (1) - 42 PWR WestinghouseŠpanjolska 7450 (8) - 18 PWR, BWR Westinghouse, GE, SiemensŠvedska 8958 (10) - 42 PWR, BWR Westinghouse, AseaŠvicarska 3238 (5) - 39 PWR, BWR Westinghouse, GE, SiemensTajvan 4949 (6) 2600 (2) 20 PWR, BWRGE FramatomeUkrajina 13.107 (15) 1900 (2) 47 WWER RusijaUjedinjeno kraljevstvo 10.097 (19) - 13 GCR, PWR UK, Westinghouse Ukupno u svijetu: 375.136 (443) 50.955 (55)

Zemlja instalirani kapaciteti udjel nuklearne ugrađena proizvođač kapaciteti - MW u izgradnji - MW energije u zemlji tehnologija ili dobavljač (broj reaktora) (broj reaktora) (%) 2008.

NUKLEARNE ELEKTRANE I NUKLEARNI REAKTORI U SVIJETU PREMA PODACIMA IZ 2008. GODINE

9

Argentina 935 (2) 692 (1) 6 HWR Siemens, AECLArmenia 376 (1) - 39 WWER RusijaBelgija 5863 (7) - 54 PWR FramatomeBrazil 1766 (2) - 3 PWR Westinghouse, SiemensBugarska 1966 (2) 1906 (2) 33 WWER RusijaČeška republika 3678 (6) - 32 WWER RusijaFinska 2696 (4) 1600 (1) 30 WWER, BWR, PWR Rusija, Asea, WestinghouseFrancuska 63.260 (59) 1700 (1) 76 PWR FramatomeIndija 3984 (18) 2708 (5) 2 HWR, FBR, WWER AECL, Indija, RusijaIran - 915 (1) 0 WWER RusijaJapan 46.823 (53) 1325 (1) 25 BWR, PWR Hitachi,Toshiba, MitsubishiJužna Afrika 1800 (2) - 5 PWR FramatomeJužna Korea 17.647 (20) 6520 (6) 36 PWR, HWR Westinghouse, AECL, J.Koreja Kanada 12.577 (18) - 15 HWR AECLKina 8438 (11) 19.920 (20) 2 PWR, HWR, WWER Framatome, AECL, Kina, RusijaMađarska 1755 (4) - 37 WWER RusijaMeksiko 1300 (2) - 4 BWR General Electric (GE)Nizozemska 482 (1) - 4 PWR SiemensNjemačka 20.470 (17) - 28 PWR, BWR SiemensPakistan 425 (2) 300 (1) 2 HWR, PWR Canada, KinaRumunjska 1300 (2) - 18 HWR AECLRusija 21.743 (31) 6894 (9) 17 WWER, RBMK RusijaSAD 100.683 (104) 1165 (1) 20 PWR, BWR Westinghouse, B&W, CE, GESlovačka republika 1711 (4) 810 (2) 56 WWER RusijaSlovenija 666 (1) - 42 PWR WestinghouseŠpanjolska 7450 (8) - 18 PWR, BWR Westinghouse, GE, SiemensŠvedska 8958 (10) - 42 PWR, BWR Westinghouse, AseaŠvicarska 3238 (5) - 39 PWR, BWR Westinghouse, GE, SiemensTajvan 4949 (6) 2600 (2) 20 PWR, BWRGE FramatomeUkrajina 13.107 (15) 1900 (2) 47 WWER RusijaUjedinjeno kraljevstvo 10.097 (19) - 13 GCR, PWR UK, Westinghouse Ukupno u svijetu: 375.136 (443) 50.955 (55)

Tumačenje oznaka:

PWR (Pressurised Water Reactor) tlačno-vodeni reaktor

BWR (Boiling Water Reactor) kipući-vodni reaktor

HWR (Heawy Water Reactor) teško-vodni reaktor

FBR (Fast Breeder Reactor) brzo-oplodni reaktor

WWER ili VVER (vodno-vodni električni reaktor) ruska tehnologija razvijena u SSSR-u

GCR (Gas Cooled Reactor) reaktor s plinskim hlađenje i grafitnom moderacijom

Zemlja instalirani kapaciteti udjel nuklearne ugrađena proizvođač kapaciteti - MW u izgradnji - MW energije u zemlji tehnologija ili dobavljač (broj reaktora) (broj reaktora) (%) 2008.

NUKLEARNE ELEKTRANE I NUKLEARNI REAKTORI U SVIJETU PREMA PODACIMA IZ 2008. GODINE

10

4. NUKLEARNO GORIVO - ODAKLE?

Procijenjuje se da će zalihe uranove rudače trajati još 50, 60, ili najviše 80 godina, no pritom će i vađenje iz teže dostupnih lokacija biti sve skuplje. Procjene se rade na temelju potreba pri sadašnjoj potrošnji i kapacitetima nuk-learnih elektrana te postojećim pozna-tim nalazištima uranove rudače. Uran kao element je prilično raširen u zemljinoj kori, ali u vrlo malim koncen-tracijama. Tamo gdje se danas isplati kopanje, koncentracija samog urana u rudi ne prelaze 7%. Zato se uranova ruda vadi površinskim kopom pri čemu je neizbježna teška devastacija okoliša i nepopravljive promjene krajobraza na

velikim površinama. Uranova se ruda najprije drobi i melje te se odstranjuje jalovina. Uranovi minerali tope se u otopinama kiselina (kiseli postupak sa sumpornom kiselinom) ili lužina (karbonatni postupak s natrijevim karbonatom). Pročišćen koncentrat koji sadrži U3O8 zove se “žuti kolač” i služi kao baza za izradu uranovih šipki koje su gorivo u nuklearnoj elektrani. Žuti kolač - U3O8 kotira kao energent na svjetskim burzama. Njegove su cijene podložne utjecaju cijena ostalih energenata, naročito fosilnih goriva, pa se predviđa rast cijena žutog kolača

Shematski prikaz dobivanja sirovine za nuklearno gorivo iz uranove rudače.

11

Rudnik uranove rude Renger u nacionalnom parku Kakadu, u Australiji.Zbog vrlo male koncentracije urana u rudači, postupak prerade je vrlo složen i troši goleme količine vode, a osnovnu shemu prikazuje ilustracija na susjednoj stranici.

paralelno s nestašicom fosilnih energenata. Kad zagovornici nuklearne tehnologije spominju malu emisiju stakleničkih plinova u atmosferu i gotovo zanemariva zagađenja prilikom rada nuklearnih elektrana, onda oni svjesno prešućuju užasna zagađenja okoliša i štete po ljudsko zdravlje koje uzrokuju rudnici urana. Prema nekim procjenama američkih instituta, za proizvodnju uranovog goriva troši se više energije nego što je danas proizvode sve nuklearne elektrane (to uključuje obilno ispiranje vodom, kiselinama i lužinama - do žutog kolača, U3O8). Također, golema je i potrošnja vode koja se trajno zagađuje tijekom tih pripremnih procesa.

Coy-Cove Colorado, SAD

12

Kao svaki energent i uran-235 se troši tijekom procesa proizvodnje energije. Ovisno o tehnologiji i vrsti elektrane, u određenim vremenskim razmacima moraju se istrošene šipke nuklearnog goriva zamijeniti novima. Uglavnom, zamjene se obavljaju godišnje... Ali, istrošeni uran u tom trenutku nije mrtav, jer u njemu se nastavlja lančana reakcija. Ona više nije tako burna i jaka, pa nije ni isplativa za proizvodnju dovoljne količine energije. No, u trenutku zamjene uranovih šipki, izvađeni je uran vrlo radioaktivan, vruć i opasan za okolinu. Zato se u toj prvoj fazi istrošeno gorivo najčešće pohranjuje u bazene s vodom pored same nuklearke, gdje se hladi tijekom nekoliko godina. Vrijeme hlađenja ovisi o količini i primijenjenoj tehnologiji te o sigurnosnim propisima

pojedine zemlje. Nakon te prve faze, istrošeno gorivo ostaje do daljnjega u bazenu ili se može pakirati u specijalne kontejnere od olova, gline, keramike i betona te pohraniti u neko skladište ili odlagalište. Međutim, kad se nuklearna elektrana zatvori (dekomisija) osim samog istrošenog goriva treba demontirati i sigurno zbrinuti sve instalacije bivše elektrane - do neškodljive zelene livade. Većina tih uređaja spada u srednje radi-oaktivni otpad koji se može razmontirati ali ga treba trajno zbrinuti u posebno uređenom i sigurnom prostoru. Neki dijelovi nuklearke, poput samog reaktora u kojemu se odvijao nuklearni proces, temeljito su kontaminirani radijacijom i vrlo su opasni. Naprimjer, standardi američke regulatorne agencije određuju da ih se ne smije dirati barem 120 godina. Njemačka je dosad svoj radioaktivni ot-pad zbrinjavala u napuštenim dubokim rudnicima soli i ugljena. Nijemci to ne smatraju konačnim rješenjem jer su

5. NUKLEARNI OTPAD

Yucca Mountain u Nevadi, američko trajno odlagalište nuklearnog otpada. Radovi su zaustavljeni zbog nestašice novca.

13

rudnici izloženi tektonskim promjenama i prodoru podzemnih voda što može zagaditi okoliš i ugroziti stanovništvo. Na svijetu danas ne postoji nijedno sigurno i trajno odlagalište za vi-sokoradioaktivni nuklearni otpad. SAD su 90-tih godina započele izgradnju velikog zajedničkog odlagališta za istrošeno gorivo i nuklearno oružje u masivu Yucca Mountain u pustinji Nevade, ali je Barak Obama 2009. godine zaustavio projekt - zbog financijske krize.

Zajedno s Finskom državom, Europska Unija gradi odlagalište ONKALO na dubini od 500 m unutar nepropusne granitne stijene u Finskoj. Onkalo bi trebalo biti prvo trajno odlagalište za radioaktivni otpad u svijetu. Radi se o podzemnoj građevini koja bi morala trajati najmanje 100.000 godina. Što to zaista znači za ljudski vijek i našu civilizaciju najbolje otkriva ilustracija na sljedećoj stranici.

Na Zemlji nema ničega što je ljudskom rukom sagrađeno prije 100.000 godina, a nema ni građevine koje je dosad neoštećena preživjela slično vremensko razdoblje. Najstarije otkrivene građevine nastale su tek prije 22.000 godina, a egipatske piramide su stare oko 6.000 godina. Čak ni špekulacije s većom starošču sfinge i piramida ne zahvaćaju ni približno u tako duboku prošlost.Može li Onkalo uopće toliko trajati?

Po svemu sudeći, mora! Jer, u njemu će biti pohranjen najopasniji ubojiti materijali s gotovo nevidljivim djelovanjem na sve živo. No, hoće li nakon toliko godina biti ljudi na Zemlji? Ako ih bude, kako ćemo im ostaviti poruku da ne smiju ulaziti u Onkalo jer ih tamo čeka opasnost i smrt?

I na kraju, pitanje za našu vrstu: je li smrtonosni nuklearni otpad zaista jedino što će ostati od naše civilizacije?

Onkalo, odlagaliste u granitnoj stijeni na jugu Finske.

14

15

16

6. KOLIKO ZAISTA KOŠTA JEDNA NUKLEARKA?Sve što se općenito zna o cijeni jedne nuklearne elektrane jest - da je skupa. Koliko? Pa, nekolikoko milijardi dolara ili eura... U svakom slučaju, nema jednoznačnog odgovora, jer cijena ovisi o mnogo različitih faktora.

Naprimjer, koncern AREVA ima ovakvu strukturu cijena elektrane: o 70% cijene čine fiksni troškovi same izgradnje + kamate na kredit umanjene za predviđeni povrat kapitalao 20% cijene čine tzv. fiksni troškovi rada (troškovi/kWh) koji su ovisni o vremenu završetka elektrane i koji su zapravo jako varijabilna kategorijao 10% cijene čine varijabilni troškovi rada elektrane (razne usluge održavanje, popravci i gorivo)

U cijenu nisu uključeni troškovi dekomisije, zbrinjavanja istrošenog goriva tj. nuklearnog otpada, troškovi managementa, cijena rizika/osiguranja od totalne havarije (meltdown), moguće štete za ljudsko zdravlje i okoliš. Studije nekih američkih sveučilišta spominju i dodatne vanjske troškove (externalities), pod kojima se podrazumjeva trošak pravne regulacije i posebnih mjera sigurnosti, trošak normiranja i uspostave kontrolnih stand-arda i mehanizama, zemljišno-pravni troškovi, trošak ekološke rente, trošak obrazovanja za dvije-tri generacije stručnjaka nužnih za rad i upravljanje nuklearkom koja traje 40 godina!

Sve to nije uključeno u cijenu nuklearne elektrane koja se obično navodi u ugovoru, a troškove i obveze preuzima

država i porezni obveznici zemlje na čijem se teritoriju gradi. Ako se sve odvija po planu i bez zastoja, ti nespomenuti troškovi iznose od 1/3 do 1/2 vrijednosti samog postrojenja nuklearke. Dogodi li se da zbog bilo kojeg razloga, (a ima ih bezbroj), dođe do odgode i zastoja u gradnji, onda troškovi rastu gotovo eksponencijalno! Međutim i sama je osnovna cijena najčešće jako varijabilna - unatoč običaju da se ti elementi procjene nazivaju fiksnima.

Naprimjer, ako izgradnja jednog reaktora snage 700 MW (kao u Krškom) košta, recimo, 4 milijarde američkih dolara, ta cijena može ostati

Globalni lider u gradnji nuklearnih postrojenja je francuska tvrtka AREVA. Na slici je gradilište jedne od kineskih nuklearki.

17

nepromijenjena samo u slučaju da nema nikakvih pomaka u rokovima izgradnje. Takve uvjete mogu jamčiti samo zaista velike kompanije koje imaju vlastite kapacitete za proizvodnju svih elemena-ta nuklearne elektrane, pa mogu hrabro zaključiti i ugovor ključ u ruke. No, činjenica je da takav ugovor košta više od ponude ostalih ponuđača. U tome ima i vrlo specifične logike.Kompanije koje imaju samo know-how, prisiljene su naručivati pojedine dijelove ili sklopove od drugih proizvođača čime dovode u pitanje i vrijeme završetka elektrane. Mnogo je poznatih slučajeva gdje se izgradnja produžuje u nedogled, a ponekad se dogodi da zemlja-naručitelj odustane od gradnje jer ne može servisirati narasle troškove. Prema podacima IAEA-e, postoji čak 17 nuklearnih elektrana koje su započete prije 1990. godine (neke još u 1970-tima!), a koje ni danas nisu završene i

puštene u rad. Među njima je i osam elektrana od kojih se definitivno odustalo, pa stoje nedovršene.

Sedam nuklearki se i danas gradi - iako je njihova tehnologija stara 30 ili 40 godina te im je danas sustav zaštite i sigurnosti potpuno zastario i vrlo upitan. Projektirane su prema bitno nižim standardima od današnjih, pa je upitna i dozvola za puštanje u rad.Koliko uzaludno bačenih milijardi!

Napuštenih nuklearki ima po cijelome svijetu, od SAD-a do Filipina, Njemačke i Španjolske. Izdaleka, neke izgledaju zaista impresivno, što je dokaz da su građevinske tvrtke, cementare, kopači šljunka i vlasnici kamiona uspješno odradili i naplatili svoj posao. No, zapelo je ipak na najskupljem dijelu, na samom reaktoru.Neke stoje kao strašila, neke su vojna vježbališta - ili su naprosto preuređene u termoelektranu na ugljen...Kad bi, naprimjer, AREVA danas ponudila HEP-u gradnju nuklearke za 4 milijarde američkih dolara, na to bi odmah trebalo dodati 2 milijarde troškova za vrlo vjerojatno produženje vremena izgradnje - te još jednom toliko za pokriće svih onih troškova koje ne pokriva osnovna cijena elektrane(!). To bi značilo da moramo računati s najmanje 8 milijardi dolara koje bi morali otplatiti kroz normalan rad nuklearke tijekom 40 godina. Ali, kako znamo, to nikad ne ide ni glatko ni jednostavno. Kamatne stope su promjenjive, kreditni rejting zemlje se mijenja iz godine u godinu, cijene nuklearnog goriva rastu ukorak s naftom, a dođe li do zastoja ili havarije, štete i gubici za zemlju domaćina postaju pregolemi.

18

7. KOJE RIZIKE KRIJE NUKLEARKA?Vijek trajanja nuklearkli iznosi otprilike 30-40 godina. Međutim, zbog visokih troškova izgradnje, vlasnici nuklearnih elektrana nastoje nakon 20-30 godina ugraditi nova tehnička poboljšanja i tako produžiti rad nuklearke za dodatnih dvadesetak godina ili duže. Međutim, sva su takva poboljšanja u pravilu rizična jer nakon 40 godina mnogi dijelovi nuklearke pokazuju zamor materijala, podjednako u samome reaktoru i svim ostalim uređajima i instalacijama. Prisjetimo se lančane reakcije iz prvog poglavlja koju pokreće neutron kad golemom brzinom prolazi kroz materiju. Pogodi li jezgru U-235, nastaje željena energija. Ako promaši atom U-235 u gorivu, zaustavit će ga grafitne (kontrolne) šipke. Međutim, promaši li grafitnu šipku, neutron pogađa čeličnu oplatu reaktora i mijenja strukturu njegovih atoma. Čelik s vremenom postaje sve tanji i porozniji, pa neutroni počinju bombardirati i oštećivati ostale dijelove reaktora i instalacija. Zbog toga je svako produženje vijeka nuklearke rizično, a mnogi se važni detalji otkrivaju tek u procesu remonta. Osim reaktora, i ostali uređaji imaju svoj vijek trajanja i specifične slabosti uzrokovane brojnim čimbenicima. Posebno su osjetljive pumpe, ventili, mjerni instrumenti i sl. U nedavnom malom akcidentu u NE Krško, u lipnju 2011., otkazala je transformatorska stanica koja se nalazi izvan kruga elektrane. Je li isteklo transformatorsko ulje ili se dogodio

neki drugi trivijalni kvar, nije poznato, a objašnjenje kvara nije nikad priopćeno javnosti. No, zbog tog bezazlenog kvara NE Krško nije radila tjedan dana...

Točan ukupan broj kvarova i akcidenata u nuklearkama nije poznat. Iako postoji obveza obavještavanja državnih i međunarodnih kontrolnih tijela za atomsku energiju, države i privatni vlasnici (tvrtke) koje ih posjeduju nerado daju potpunu i pravovremenu informaciju. To se najčešće događa kod nuklearki u vlasništvu privatnih tvrtki, pa neki kvarovi na nuklearkama ostaju neotkriveni za sva vremena. Štoviše, u nuklearnom biznisu pojavljuje se čak sustavno krivotvorenje dokumentacije i prikrivanje propusta u sigurnosti.

Naprimjer, Japanska nacionalna agencija za nuklearnu sigurnost (NISA) otkrila je još 29.08.2002. dugogodišnje sustavno

19

stanje nuklearke u Fukushimi i svi nedostaci koji su pravi uzrok nuklearne katastrofe. .............................................................. IAEA svrstava različite događaje u nuklearnim elektranama u 7 razina, u tzv. INES-ljestvici (International Nuclear Event Scale): 0 = devijacija;1 = anomalija;2 = incident;3 = ozbiljani incident ili zamalo nesreća4 = nesreća (akcident) bez značajnijeg utjecaja i većeg rizika izvan elektrane;5 = akcident s utjecajem i rizikom izvan elektrane;6 = ozbiljan, teži akcident;7 = veliki akcident (nesreća) s najtežim posljedicama.Stupnjevi rastu po logaritamskoj krivulji.Na sljedećim stranicama, u tablici s Wikipedije, pregledno su prikazane nesreće u nuklearnim elektranama s višestrukim fatalnim učincima i/ili štetom većom od 100 miijuna US$,u razdoblju od 1952. - 2011. godine.Uz mnogo drugih zanimljivih članaka i priloga, na Wikipediji se mogu naći i podaci o nizu tzv. manjih akcidenata i incidenata kojih, navodno, nema više od 16. Prema takvoj klasifikaciji i statistici stječe se dojam da je tijekom 60 godina bilo svega 35 nuklearnih nesreća (manjih, većih i fatalnih). No kako je Wikipedija otvorena svakomu, podatke valja uzimati s oprezom i pretražiti više raznih izvora.

Zato, potražite li pod istim pojmom (nuclear accidents) podatke na web-u Green Peacea, naići ćete na drukčiju kronologiju nuklearnih akcidenata u kojoj su obuhvaćeni i oni jeftiniji, bez dramatičnih posljedica i poginulih te oni na vojnim instalacijama ili atomskim podmornicama.

falsificiranje podataka u dokumentaciji tvrtke TEPCO, kompanije koja posjeduje i upravlja sa 17 BWR-reaktora širom Japana. Agencija je tada zatražila zaustavljanje svih TEPCO-vih reaktora i temeljitu inspekciju. Jer, ustanovljeno je da prikrivanje oštećenja i manjkavosti u radu, falsificiranjem dokumenata i izvještaja, traje već 25 godina!

Krajem te iste 2002. godine, 3180 građana prefektura Niigata i Fukushima, ali i iz ostalih dijelova Japana, zatražilo je od državnog odvjetništva da podigne tužbu protiv tvrtke TEPCO, odgovorne za seriju propusta i falsifikata. (Izvor: Residual Risk - an account of events in nuclear power plants since the Chernobyl accident in 1986; grupa autora; svibanj 2007).

Nažalost, tek mjesecima nakon potresa i tsunamija 2011. otkriveno je stvarno

Nuklearka Fukushima Daiichi u danima požara, dima, eksplozija, urušavanja

- i prikrivanja stvarnih razmjera katastrofe.

20

DATUM LOKACIJA OPISbROJ

žrtava

RADIJACIJA jod-131

u 1000 Ci

ŠTETA u milijunima US$ (2006)

INES razina

03.01. 1961.

Idaho Falls, Idaho, SAD

Eksplozija u državnom pokusnom reaktoru. Tri su operatora poginula su kad su šipke previše izvučene, a potom je pregrijana para izazvala eksploziju.

3 0.08 22 4

05.10. 1966.

Frenchtown Charter Township, Michigan, SAD

Djelomično taljenje jezgre u reaktoru nuklearke Enrico Fermi zbog začepljenog dovoda za hlađenje. Nije bilo radioaktivnosti u okolišu.

0     0 

07.12. 1975.

Greifswald, DDR

Električni kvar i plamen u glavnom kabelskom tunelu uništio je sustav kontrole i pet rashladnih pumpi.

0   443 3

22.02. 1977.

Jaslovské Bohunice, Čehoslovačka

Zbog opasna korozije na reaktoru i radiokativnosti u prostoru elektrane uslijedilo je zatvaranje i dekomisija.

0   1,7 4

28.03. 1979.

Middletown, Pennsylvania, US

Prekid hlađenja i djelomično taljenje jezgre, poznatije kao havarija na otoku Tri milje.

0 0.017 2,4 5

15.09. 1984.

Athens, Alabama, SAD

Zbog povreda sigurnosti, greške operatera i lošeg dizajna, reaktor 2 nuklearke Browns Ferry nije radio šest godina.

0   110 0 

09.03. 1985.

Athens, Alabama, SAD

Kvar na instrumentima u trenutku pokretanja prekinuo je rad u sve tri jedinice elektrane Browns Ferry, tada najveće na svijetu.

0   1,83 0 

11.04. 1986.

Plymouth, Massachusetts, SAD

Nuklearka Boston Pilgrime, dvojnica one u Fukushimi, zatvorena je zbog čestih kvarova, a popravak je koštao milijardu US$.

0   1,001 0 

26.04. 1986.

Pripyat, Ukrajina, (tada SSSR)

Černobilska katastrofa. Zbog eksplozije i taljenja jezgre raseljeno je 300.000 ljudi, a radijacija je zahvatila Europu - i šire. Poznati su svi uzroci i detalji dogođaja, a posljedice traju i danas.

56+4000 (posljedično)

7000 6,7 7

Nesreće u nuklearnim elektranama s višestrukim fatalnim učincima i/ili štetom većom od 100 miijuna US$ u razdoblju od 1952. - 2011. godine

21

Izvo

r: W

ikip

edia

: ht

tp:/

/en.

wik

iped

ia.o

rg/w

iki/N

ucle

ar_a

nd_r

adia

tion_

acci

dent

s

04.05. 1986.

Hamm -Uentrop, SR Njemačka

Eksperimentalni reaktor THTR-300 ispustio je manju količinu fisijskih produkata (0,1 GBq Co-60, Cs-137, Pa-233) u okolicu.

0 0 267 0 

31.03. 1987.

Delta, Pennsylvania, SAD

U nuklearki Peach Bottom zatvorene su jedinice 2 i 3 zbog kvarova pri hlađenju i neobjašnjivih kvarova opreme.

0   400 0 

19.12. 1987.

Lycoming, New York, SAD

Kompanija Niagara Mohawk morala je zbog kvara zatvoriti jedan reaktor u elektrani Devet Milja.

0   150 0 

17.03. 1989.

Lusby, Maryland, SAD

U nuklearki Clavert Cliff, zbog pukotina u plaštu zamijenjana su dva reaktora, a u druga dva su zamijenjeni sustavi hlađenja.

0   120 0 

20.02. 1996.

Waterford, Connecticut, SAD

Istjecanje tekućina te mnogi kvarovi na opremi, uzrokovali su zatvaranje jedinica 1 i 2. u elektrani Millstone.

0   254 0 

02.09. 1996.

Crystal River, Florida, SAD

Elektrana Crystal River-3 zatvorena je i ugašena zbog kvarova i neusklađene opreme te pukotine u betonskoj kupoli.

0   384 0 

30.09. 1999.

Ibaraki Prefektura, Japan

Nesreća u nuklearki Toakimura usmrtila je dva radnika, a jedan je ozračen preko svake mjere.

2   54 4

16.02. 2002.

Oak Harbor, Ohio, SAD

Teška korozija na kontrolnim šipkama zaustavila je rad Davis-Basse reaktora na dvije godine.

0   143 3

09.08. 2004.

Fukui Prefektura, Japan

Eksplozija pare u nuklearnoj elektrani Mihama usmrtila je četvero, a ranila sedmero djelatnika.

4   9 1

11.03. 2011.

Ōkuma, Fukushima, Japan

Nuklearna katastrofa Fukushime Daiichi. Troje poginulih na licu mjesta (ne od radijacije), a posljedice zasad nesagledive.

3 2400 7 7

INES = International Nuclear Event Scale - ljestvica od sedam stupnjeva utjecaja na okoliš. Radijacija se iskazuje na osnovi radioaktivnog joda-131 u zraku, a jedinica mjere je Curie (Ci).

DATUM LOKACIJA OPISbROJ

žrtava

RADIJACIJA jod-131

u 1000 Ci

ŠTETA u milijunima US$ (2006)

INES razina

22

Taj popis otkriva ukupni broj od 304 akcidenta - što bitno mijenja bezazlenu sliku i ozbiljno dovodi u pitanje tvrdnju nuklearnih stručnjaka i lobista - kako su nuklearke sigurne, a nesreće u njima rjeđe od avionskih.

Znalci misle drukčijeNaš ugledni stručnjak svjetskoga glasa, emeritus Max-Planck-Instituta za fiziku, Dr. Ivo Derado, u članku povodom nuklearne katastrofe u Fukushimi ob-javljenom 03.04.2011., otvoreno govori o riziku nuklearnih elektrana: ...............................................................Iluzija o jednostavnosti nuklearnih elektrana propala je prije tridesetak godina, zajedno s propagandom kako će struja biti toliko jeftina da se neće ni mjeriti, a plaćat će se paušalno, prema veličini kućanstva. Zbilo se to s prvom najvećom mogućom nesrećom (NMN) nuklearke kod Harrisburga, u SAD, godine 1979. To je bila prva spoznaja da su NE tehnički puno kompleksnije i nerazum-ljivije negoli su pioniri nuklearnih ele-ktrana vjerovali. Potvrdile su to i brojne nesreće koje su potom uslijedile. Izgleda da naša klasična fizika nije do-rasla problemu NE. Proračuni sigurnosti i vjerojatnosti za NMN naprosto su propagandni mit. Otac civilnih nuklearnih reaktora Alvin M. Weinberg izjavio je poslije te nesreće:„Problematika sigurnosti NE kao i transport radioaktivnog materijala te dugoročno spremište radioaktivnog materijala imaju trans-znanstvene el-emente, pa konačnu odluku o nastavku gradnje nuklearki ne mogu i ne smiju donijeti eksperti“. Eksperti su povijesno tehnički vezani uz tu tehnologiju, a problem rizika nije zn-anstvena kategorija, jer tangira svakog

pojedinca na specifičan način. o Ta nesreća je bila prvi zvižduk upo-zorenja o opasnostima NE. Amerika je reagirala zaustavljanjem daljnjeg projektiranja. Nažalost, optimizam vezan uz NE nastavio se izvan Amerike radi udaljenosti nesreće, a negativne reakcije onih s većom kulturom sigurnosti osudilo se kao histeriju emocionalnog antinuklearizma. Kod nas se Harrisburška NMN ublažavala riječima: panika bez razloga. Rezultat tog nekritičkog ponašanja je dovršenje gradnje NE Krško u potresnom području, svega 37 km zračne linije od centra Zagreba. o Drugi zvižduk dolazi brzo, sasvim nekonzistentno s izračunatim vjerojat-nostima, godine 1986., sa „super-NMN“ u Černobilu (tada u SSSR-u). Zabrinutost zbog radioaktivnog zagađenja većeg dijela Europe uzrujala je građane - ali ne zadugo! Nesreća se brzo zaboravlja, a optimizam ponovno raste. U novije vrijeme, renesansa nuklearnih elektrana najavljuje se zbog opasnosti zagrijavanja Zemlje efektom staklenika zbog ugljičnog dioksidom koji produciraju fosilne elektrane. Pretjerano se naglaša spas klime nuk-learnim elektranama bez CO2, a zane-maruje se opasnost od radioaktivnosti! o Ovo što se dogodilo - i još se događa - s nuklearnim elektranama Fuku-shima-1 u visoko tehniziranom Japanu, treći je zvižduk koji bi mogao trajno zapečatiti - ili u najmanju ruku temeljito revidirati - sudbinu nuklearne industrije! Nadajmo se da ovaj put krivulja pamćenja neće s vremenom padati eksponencijalno, a po našim će medijima prestati bagateliziranje opasnosti gotovo kriminalnim izjavama kako je nesreća u Japanu naprosto - vodoinstalaterski problem!

23

A riječ je o istodobnoj nesreći u šest reaktora! Nemoguće je postalo moguće, a nevjerojatno je postalo stvarnost. Zato havariju u Fukushimi nazivaju ap-solutna super-NMN. Zbog potresa je nestalo struje, zbog tsunamija su zatajili svi rezervni agregati i pumpe, a struja iz akumulatora je trajala prekratko. Temperatura u kontejneru bez vode za hlađenje narasla je iznad 2000°C, što disocira vodik i podiže tlak u metalnom kontejneru. Zbog moguće eksplozije reaktorskog kontejnera ispušta se i radioaktivnost i vodik koji pomiješan sa zrakom unutar betonske zaštite dovodi do eksplozije. Rušenjem betonske kupole velike količine radioaktivnosti zagađuju zrak, tlo i more. Radi opasnosti od radioaktivnosti trebalo je evakuirati stanovnike u krugu od 30 do 50 kilometara. o Nitko ne zna što se događa unutar kontejnera. Strah od vrlo vjerojat-nog topljenja urana i probijanje svog radioaktivnog materijala kroz betonsko podnožje, a time i izbijanja radioaktiv-nog zračenja u okoliš je golem. U tridesetak godina nakupljeno je u tom kontejneru stoput više radioak-tivnosti negoli je bilo kod bombardiranja Hirošime. Osobito je opasno ako se to dogodi u trećem reaktoru, gdje se operira i s plutonijem koji nije samo opasan zbog dugoročne radioaktivnosti već je i ekstremno otrovan. U tom slučaju trebalo bi iseliti i 37 milijuna stanovnika Tokija koji je 250 kilometara južno od Fukushime. Japan je gusto naseljen i nema dovoljno prostora za iseljenje kao što je imala Ukrajina u slučaju Černobila! Dakle, u pitanju je nacionalna katastrofa. o Četvrti reaktor bio je isključen prije nesreće, no velika količina istrošenih

gorivnih šipki bila je u otvorenom ba-zenu s vodom da bi im se snizila temperatura, a djelomično i radioaktivnost - zbog transporta. Ali, u bazenu je ponestalo vode za hlađenje, pa se samostalno zagrijavao i bez ikakve zaštite - zračio. o U petom i šestom reaktoru iz nep-oznatih je razloga buknuo požar. o Opća zbunjenost tehničara i političara te šture ili pogrešne informacije, otkrivaju kako i u demokratskim zemlja-ma zamagljivanje i zataškavanje postaje običaj kod svih nesreća u NE. o U Fukushimi se svašta pokušavalo, bez razumijevanja, s improviziranim rješenjima. Izvana su kontejnere hladili morskom vodom, iako nije bilo jasno koristi li ili šteti - zbog taloženja soli. Osim toga, nije se znalo neće li to vanjsko hlađenje prouzročiti pukotine ili eksploziju metalnih kontejnera. o Ilustracija veličine panike: Tenno (car) Akihito, bog u šintoizmu, obraća se naciji riječima - budite solidarni i molite! Nepouzdano poduzeće, TEPCO, javno se ispričava i predlaže zatrpa-vanje reaktora betonskim sarkofagom, sličnim onom u Černobilu. Tehničari u strahu napuštaju Fukushimu, a 15 preostalih usred visoke radioaktivnosti, postaju kandidati smrti. Da bi se spasilo naciju traže se dobrovoljci koji bi instalirali unutrašnje hlađenje pri visokoj radijaciji. Prijavilo se dobrovoljno 150 vatrogasaca koji su se herojski prihvatili posla opasnog po život.

o Parafrazirajući Brechta: jadna je teh-nologija koja zahtjeva heroje!

Kompleksnost sistema i u zemlji robota zahtijeva izravnu intervenciju čovjeka. Konačna sigurnost nuklearnih elektrana uvijek ovisi o čovjeku i u tom se krije taj golemi, a neizbježni ostatak rizika!

24

Nije važno je li nestanak struje i zastoj pumpi izazvao potres ili tsunami, jer u takvom kompleksnom sistemu ima beskonačno mnogo načina da zataje pojedini dijelovi. Problem je što zbog radioaktivnosti nije moguće ući u reaktor i popraviti kvar. U samom početku nesreće TEPCO je poslao dva mlada radnika da ustanove što se događa. Kasnije su obojicu našli mrtve - zbog radijacije.

Fukushime su posvuda! o Zbog običnog kratkog spoja u Švedskoj je u NE Forsmark-1 zatajio cijeli uređaj hlađenja. Po riječima L.O. Högelunda, nekoć šefa konstrukcije Vattenfallovog Forsmarka, punih dvadeset minuta nitko nije znao što se događa. Da se ta neizvjesnost produžila samo za 7 minuta - imali bismo černobilsku katastrofu. o Slično je u NE Kozloduj, kod Sofije u Bugarskoj, došlo do eksplozije u sustavu hlađenja. Šipke za regulaciju ostale su nepokretne i reaktor se nije se moglo ugasiti... Imali smo više sreće nego pameti - kazali su tehničari u kontrolnom centru. I bez materijalne štete, psihološki stres zbog straha od super-nesreće nije zanemariv!o Dugogodišnjim radom NE pojavljuje se zamor materijala, ali i tehničara - zbog dugogodišnje monotonije u upravljanju reaktorom! Mnoge NE su sagrađene pred tridesetak godina sa sigurnosnim rješenjima na osnovi tadašnjeg stanja tehnike. Dovoljno je usporediti ugrađenu sigurnost u staroj Volkswagenovoj bubi i današnje volkswagenove modele! Za starije NE to može biti kritično. Po mojem mišljenju, bilo bi nužno isključiti NE Krško. o Zagrepčani, mitos sigurnosti nuklearnih elektrana je okončan, zato protestirajte dok ne bude prekasno!

Memento Fukushima! Istina, vjerojatnost nesreće je vrlo mala, no treba je „pomnožiti“ s veličinom moguće katastrofe. .........................................................

Za kraj, istinita priča iz New Yorka koja sama po sebi govori o veličini rizika vezanih uz nuklearne elektrane.Shoreham, nuklearna elektrana u New Yorku, potpuno je završena 1988. godine, a koštala je 7 milijardi dolara. Odmah je i zatvorena, prije negoli je potrošačima isporučila ijedan kolovat električne struje. Jer, njujorški gradonačelnik Mario Cuomo odbio je prihvatiti sigurnosni plan Nuklearne regulatorne komisije (NCR) po kojem je u slučaju veće katastrofe (accidenta) jedina sigurnosna opcija - potpuna evakuacija New Yorka. Pokušajte zamisliti prizor u kojemu se se 12 ili 13 milijuna stanovnika New Yorka nastoji spasiti autocestom preko Long Islanda - koji je tim planom bio određen kao jedina sigurna ruta. (Izvor: Mendocino Environmental Center 2001.)

Isti izvor navodi i sljedeće podatke s kraja 1990-tih:

o NCR (američka nuklearna regulatorna komisija) procjenjuje kako je vjerojatnost da se do 2013. godine negdje dogodi taljenje jezgre s fatalnim posljedicama poput Černobila - visokih 45%. o Sandia National Laboratory koja radi za NCR procjenjuje da će takvo taljenje jezgre koštati između 56 i 314 milijardi dolara, ne uključujući troškove gubitka samog postrojenja. Tragedija u Fukushimi je pokazala koliko su ova predviđanja bila točna.

25

U doba atomskog boom-a, tijekom šezdesetih, Jugoslavija nije htjela za-ostajati u razvoju znanosti i tehnike. Stoga je započela s razvojem istraživanja nuklearnih tehnologija, najprije u vojne svrhe (Institut Vinča kraj Beograda), a kasnije za civilne potrebe u institutima Jožef Štefan u Ljubljani i Ruđer Bošković u Zagrebu. Tijekom sedamdesetih odlučeno je da se prva nuklearna elektrana izgradi u Krškom, po američkoj tehnologiji korporacije Westinghouse. NE Krško se gradila 7-8 godina, a proradila je 1981. godine. Republike Slovenija i Hrvatska zajednički su financirale izgradnju, pa slijedom toga i danas dijele vlasništvo i proizvedenu električnu energiju.NE Krško ima samo jedan nukleari reaktor tipa PWR (presurised water reactor) snage između 660 i 700 MW.

Projektirana i građena da radi 40 godina, tj. njena dekomisija bi trebala početi 2021. godine. Struja iz Krškog čini otprilike 15-20% ukupnih potreba Hrvatske i oko 40 % Slovenije. Ni Slovenija ni Hrvatska nisu nakon 30 godina rada riješile pitanje odlagališta za istrošeno nuklearno gorivo. Zasad se obje države zadovoljavaju time da istrošeno gorivo leži u vodenim spremnicima, tik uz elektranu. Drugim riječima, prepustile su taj problem budućim generacijama. Aktualna slovenska vlada odredila je i novu energetsku strategiju, kojom bi se povećao udjel nuklearne energije. Vlada želi dodatnim ulaganjima u postojeće instalacije produžiti rad sadašnjeg

BWR-reaktora za još 20 godina, a čuju se i prijedlozi da se uz postojeći reaktor sagradi i jedan novi. O tome je već u ljeto 2011. održana javna rasprava koja prethodi jesenskom odlučivanju u slovenskom parlamentu. Time cijela situacija oko nuklearke u Krškom skreće u opasnom i apsurdnom smjeru. U članku objavljenom nedugo nakon tragedije u Fukushimi profesor svjet-ske reputacije, dr. Ivo Derado iznosi i sljedeće podatke: ..............................................................„..dr. Morris Rosen, predstavnik IAEA (Internacionalna agencija za Atomsku energiju u Beču), eksplicitno kritizira nuklearku Krško. “NEK je kopija Westinghousove 626 MW NE Angra-1 u Brazilu, a ona je pak kopija projekta američke nuklearke za Porto Rico koja nikad nije sagrađena, jer nije zadovoljila američku regulativu! Također, ne smije se zaboraviti kako 1979. godine, u vrijeme projektiranja i građenja, za NE Krško nije postajala nikakva obvezna neovisna kontrolna ustanova!“...........................................................Iz toga bi se moglo zaključiti da je bivša Jugoslavija (vjerojatno jeftinije) kupila tehnologiju koja nije bila dovoljno sigurna za SAD, pa je prava sreća što dosad nismo imali nekih većih kvarova, neki akcident ili pravu havariju... Da stvar bude apsurdnija, nuklearka u Krškom je udaljena svega 32 km zračne linije od glavnog grada Hrvatske - koja je i suvlasnik te nuklearke - ali je slovenska strana ništa ne pita, barem ne javno.

8. NUKLEARNA ELEKTRANA U KRŠKOM

26

U slučaju havarije, krug od 50 km oko neke nuklearke označuje se kao „crvena zona“ iz koje stanovništvo mora odmah iseliti - do daljnjega. U samom Zagrebu živi 880.000 stanovnika, no pribrojimo li tome i stanovnike Hrvatskog Zagorja, dobi-vamo izravno ugroženu regiju s gotovo 1.300.000 stanovnika, što je zamalo 1/3 ukupne populacije Hrvatske. Da stvar bude gora, cijelo područje Zagreba, Zagorja, pa i Krškog, spada u seizmički nestabilnu zonu gdje su mogući potresi od 6 do 7 Richtera. Kako NE Krško svoj reaktor hladi vodom iz Save moglo bi se dogoditi da u slučaju havarije radioaktivna voda dospije u Savu koja nakon 22 kilometra ulazi u Hrvatsku gdje se razvija u veliku nizinsku rijeku o čijim vodama ovisi gotovo pola kontinentalne Hrvatske.Sava vodom prvenstveno opskrbljuje grad Zagreb, a zatim dalje prema istoku sva sela, gradove i plodna polja Posa-

Dvije nama najbliže nuklearke:NE Krško u Sloveniji s jednim reaktorom i NE Paks u Mađarskoj s četiri reaktora.

27

vine i Slavonije. Štete od zagađenja iz Krškog gotovo nije moguće sagledati. Osim što bi vjerojatno ostala bez pitke vode, kontinentalna Hrvatska bi ostala i bez polja za proizvodnju hrane...

Nakon najave izgradnje još jednog reaktora, na obljetnicu černobilske katastrofe, u Krškom je Zelena lista organizirala prosvjed u kojem su sudjelovali i predstavnici zelenih stranaka iz Slovenije, Austrije i Mađarske.

28

Nakon svega što je napisano o radijaciji, dozama ozračenja i opasnostima koje današnje nuklearke predstavljaju za milijune ljudi i ekonomije mnogih ze-malja, nameće se ključno pitanje: Koliko smo rizika i opasnosti spremni podnijeti kako bismo osigurali goleme količine električne energije za prenapučenu Zemlju? Ima li smisla nastavljati s istom tehnolog-ijom koja nudi novu generaciju reaktora za 20 ili 30 godina, a pritom će, unatoč obećanjima o poboljšanoj sigurnosti, većina procesa u njima biti manje-više slična današnjima? Ako nas je opekao Černobil, trebamo li se pouzdati u bitno poboljšanu fukušimsku nuklearku za nekoliko desetljeća?Opasna tehnologija ostaje opasna, a kad nešto krene po zlu, nikakve pametnije sigurnosne mjere napisane na papiru ne mogu nas zaštititi od radioaktivnih čestica, zračenja i ubojitog plutonija. Našli smo se u škripcu. Istodobno nas pritišću klimatske promjene i skupi ener-genti u rukama beskrupuloznih profitera. Postoji li neki drugi, manje opasan i jef-tiniji put do manje opasne a pristupačnije energije? Po najnovim saznanjima - postoji!Baveći se izdaleka nuklearnom teh-nikom, ovdje namjerno ne spominjemo uobičajeno dobre prijedloge u korist

sunca, vjetra i geotermalnih izvora. Ostajemo u području nuklearki, onih budućih, ali bitno manje opasnih...Riječ je o zanemarenim projektima koji se svojedobno nisu uklopili u hladni rat Rusa i Amerikanaca, pa su 1976. bačeni u ladicu. Zahvaljujući inter-netu, informacija o njima dospjela je u javnost 2006. godine. Iako smo u redakciji odmah prepoznali značaj te

9. TORIJEV NUKLEARNI REAKTOR- moguće energetsko rješenje budućnosti?

PITOMA NUKLEARKA

(uz neznatne dopune, članak je preuzet iz časopisa Majstor br. 04/2011)

Torijev LFT-reaktor

29

Nažalost, bez rijetkih zemalja nema suvremene elektroničke industrije, kompjutora, mobitela, medicinskih uređaja, hibridnih automobila - pa ni I-pada. Kako se najbogatijima nije is-platilo prevrtati milijune tona tla i stijena za nekoliko kilograma rijetke i skupe tvari, mnogi su golemi otvoreni kopovi i rudnici uglavnom zatvoreni, a Kina je tijekom godina stekla gotovo monop-olski položaj u rudarenju ovih rijetkih elemenata.Odjednom, 2010. godine, svi su shvatili kako im čuda suvremene industrije ovise o planovima opasnog konkuren-ta, gotovo najmoćnije i najdinamičnije države na svijetu. Odmah je napravljena inventura mogućih nalazišta i priprem-ljeni planovi za hitnu obnovu rudarenja. Učinak tog oštrog odgovora nije trajao dugo. Kad su ubrzo zatim Kinezi objavi-li kako svoju golemu glad za energijom i golemo onečišćenje zraka, vode i tla namjeravaju riješiti novom nuklearnom tehnologijom, zavladala je prava pani-ka, prepoznatljiva i po broju postova na internetu. Havarija u Fukushimi samo je ubrzala buđenje. Štoviše, odjednom otvorene oči ugledale su identične namjere i planove u Indiji, koja također treba masovnu elektrifikaciju sa što manje CO2. Riječ je o investiranju u novi tip nuklear-nog reaktora koji se po mnogočemu ra-zlikuje od svih dosadašnjih, pa i većine onih koji su još u planovima. Zaboravljeni i obustavljeni projekti izronili su nakon gotovo 40 godina. Čuđenju nije bilo kraja kad se shvatilo kako i u rudnicima i u brdima materijala iskopanog u potrazi za rijetkim zeml-jama, leže tisuće tona blago radioak-tivnog torija, koji je u obliku fosfata, monazita, godinama bio prava napast i neželjeni problem u preradi rijetkih ruda - a sad se pojavljuje kao moguće

nove (stare) zamisli, na svjetskoj sceni nije bilo mnogo uzbuđenja... Ipak, sve se uzburkalo krajem prošle godine (2010.), kad je Kina Japanu zaprijetila obustavom isporuke tzv. rijet-kih zemalja. Riječ je o oksidima eleme-nata s atomskim brojevima od 57 do 71, kojih je vrlo malo u Zemljinoj kori, uglavnom u Skandinaviji i Kini. Zajedno s njima, u golemim količinama zemlje koju treba iskopati, prevrnuti i obraditi, nalaze se i rude drugih elemenata, koji se nazivaju i lantanoidi, a odlikuju se relativno visokim atomskim brojevima i raznim stupnjevima prirodne radioak-tivnosti...

30

nuklearno gorivo budućnosti! Ima ga po cijelome svijetu, a najčešće u nalazištima lantanoida. Tu je, nadohvat ruke u količinama nekoliko puta većim od urana! No, pođimo redom.Torijev nuklearni reaktor s tekućim tori-jevim fluoridom temeljito se razlikuje od većine današnjih reaktora. Naime, uransko gorivo danas predstav-ljaju dvije vrste urana, U-235 i U-238 koje treba obraditi u dugotrajnom i skupom počišćavanju, uglavnom uz upotrebu centrifuga - čime Iran u novije vrijeme izluđuje ostatak svijeta... Tijekom nuklearne reakcije u reak-toru, U-235 proizvodi energiju, dok se U-238 pretvara u plutonij. U tomu se iskorišćuje jedva 67% fisijskog materijala, a plutonij ostaje u reaktoru kao izuzetno opasan otpad koji stvara probleme s odlaganjem. Potencijalna je opasnost i njegova moguća zloporaba u izradi oružja. Nasuprot tomu, gorivni ciklus tori-ja-232, ubačenog u reaktor u izvornom obliku, takoreći ravno iz rudnika, gdje se nalazi u gotovo 100 posto čistom obliku, uključuje u proces pretvaranje torija-232 u uran-233, uz oslobađanje mnogo više energije negoli u klasičnom reaktoru. Valja napomenuti da je i uran-233 također materijal u gotovo izvor-nom obliku, upotrijebljen bez skupih prerada. Kombinacija tih dvaju goriva daje mnogo više neutrona negoli u klasičnom reaktoru, pa je i učinak bitno veći. Sav plutonij koji se pojavi, potroši se u tom zatvorenom procesu (99%). Ukupni otpad iz reaktora uglavnom čine radioaktivne kemikalije, aktinoidi, koji se pojavljuju u relativno malim količinama. Štoviše, reaktor s tori-jevim ciklusom omogućuje spaljivanje nuklearnog otpada iz većine današnjih nuklearnih reaktora!

31

Posebno je značajna mogućnost mod-ularne gradnje i dogradnje, za male i velike nuklearke, od 100 kW do mnogo GW. Mogu se proizvoditi serijski, a zbog kompaktnih dimenzija mogli bi se postavljati gdjegod vam padne na pamet...

Ilust

raci

ja: B

radl

ey N

iels

en 2

010

Iskušana tehnikaOd početka pedesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do sredine sedam-destih, u Oak Ridge laboratoriju u američkoj saveznoj državi Tenessee razvijao se i dotjerivao projekt namijen-jen čišćoj proizvodnji golemih količina energije. Zasnivao se na nuklearnom reaktoru koji je umjesto krutoga goriva rabio tekuće koje nudi brojne prednosti nad krutim, prije svega u načinu rada i kontroli procesa.Na početku, pod vodstvom Alvina Weinberga, istraživači laboratorija Oak Ridge napravili su četiri reaktora - dva s vodenim hlađenjem, a dva s otopljenom fluoridnom solju. Kako bi proizveli dovoljno struje, vodeni reaktori morali su raditi pod vrlo visokim tlakom. Mogli su rastvoriti uranske materijale, ali ne i one koji sadrže torij. Za razliku

Ilust

raci

ja: S

uzan

ne H

obbs

32

200 - 300 m2

bez zaštitne zone20.000 - 30.000 m2

u slabo naseljenom području

Reaktor s tekućim torijevim i uranovim fluoridom

Seed-Blanket reaktor s uranijevim gorivom i zaštnim ogrtačem torija

Tipičan današnji reaktor punjen uranijem i hlađen običnom (lakom) vodom.

USPOREDBA NUKLEARNIH

REAKTORA

PROSTOR ZA POSTROJENJE: 20.000 - 30.000 m2

u slabo naseljenom području

HLAĐENJE: Voda Voda Samoregulacija

GODIŠNJA CIJENA GORIVA ZA REAKTOR OD 1 GW $ 50-60 milijuna $ 50 - 60 milijuna $ 10.000 (procjena)

PUNJENJE GORIVOM PO JEDNOM GIGAVATU: 250 tona urana 4,6 tona torija + 177 t urana 1 tona torija

NUKLEARNO GORIVO: Uranove šipke šipke uranovog oksida Fluoridna otopina zagrađene šipkama torija soli torija i urana

od reprocesiranja u reaktoru s krutim gorivom, postupak u reaktoru s vodom bio je vrlo kompliciran. Međutim, reaktori sa smjesom tekućih i krutih fluoridnih soli nisu imali nikakvih problema, a radili su na višoj tempera-turi, ali bez dodatnog povećanja tlaka. Mogli su uspješno rastvoriti i uran i torij, pri čemu su soli u reaktoru bile potpuno neosjetljive na visoku radijaciju. Logično, stručnjaci su se opredijelili za tehnički superiorniju tekuću fluoridnu sol, nadajući se daljnjem razvoju. Prototip reaktora sa solju torijevog fluorida (MSR - Molten Salt Reactor), bez vrlo skupog nuklearnog goriva u šipkama, uspješno je radio gotovo pet godina.

U tom eksperimentalnom reaktoru primijenjen je torij-232 (232Th) kao materijal za obogaćivanje, a uran-233 (233U) kao fisijsko gorivo.No, krajem šezdesetih, američka Državna komisija za atomsku energiju jednostavno je otpustila Alvina M. Weinberga, direktora laboratorija i znanstvenika koji je patentirao pos-tupak. Najviše su ih smetale njegove tvrdnje o bitno većem učinku, pouzdanosti i sigurnosti reaktora s tekućim gorivom i zračnim hlađenjem. Nakon toga prekinuta su sva daljnja istraživanja, a razvoj je usmjeren na reaktore u kojima se uran moglo pret-varati u plutonij. U raznim varijantama, ta je tehnika dominantna i danas.

33

Torij u izvornom obliku

Najnovije uskrsnuće reaktora s torijevim fluoridom razvilo se nakon 1992., iz dugogodišnjih istraživanja Alvina Radkowskog i njegove tvrtke Thorium Power Ltd. Liquid-Fluoride Thorium Reactor (LFTR - ili lifter), napravljen je kombinacijom dviju vrsta tekuće fluoridne soli. Prva sadrži fisijsko gorivo (U-233) koje održava nuklearnu rakciju. Druga sol sadrži dovoljno torija da upije barem polovicu neutrona iz fisijske reakcije, a pritom proizvede više urana 233. Ta druga sol je istodobno i pokrivač ili ogrtač oko uranovih šipki koji zaštićuje reaktor od oštećenja koje mogu prouzročiti neutroni i gama-zrake. Kako se torij u toj soli pretvara u uran 233, fizikalno se prenosi u sol s gorivom, gdje raspadanjem ispušta neutrone i toplinu.Toplina se najprije odvodi u izmjenjivač topline ili hladilo soli, smješteno izvan reaktorske jezgre, a zatim u zatvoreni krug za prijenos topline u plinsku turbinu koja pokreće generator i proizvodi struju. Višak topline može se izbaciti u zrak ili vodu, ovisno o dostupnosti. Taj višak topline može pročišćavati ili desalinirati more, proizvodeći pitku vodu...

Danas stručnjaci otkrivaju brojne prednosti takvog torijevog reaktora s tekućim fluoridnim solima:

1. uklanja potrebu za svim gorivima s emisijom ugljika, čime istodobno smanjuje potencijalne ratne napeto-sti, tržišne ucjene i goleme troškove transporta. Kako je nužnost promjena shvatila i američka vojska, zasad nema vidljivog protivljenja oživljavanju ove tehnologije...

Torijev SSTAR (Small, Sealed, Transportable, Autonomous Reactor) - mali, zapečaćeni, prijenosni autonomni reaktor - proizvod je američke tvrtke Lawrence Livermore Laboratories koja će prvu generaciju snage od 10 MW do 100 MW ponuditi tržišu 2015. godine. Može se prevoziti brodom ili kamionom, a uz djelotvornu pasivnu sigurnost, trajat će najmanje 30 godina. Može se ukopati u tlo na njivi, u vrtu ili u gradskom parku... No, to je samo jedan od brojnih projekata koji se pojavljuju širom svijeta.

generator pare

vanjskokućište

elektro-magnetna pumpa

kontrolnireflektor

jezgrareaktora

zaštitniomotač

3 m

15 m

34

PREDNOSTI TORIJA

LFT-reaktor je ekstremno siguran. Dizajniran je tako da su svi procesi samoregulirajući, pa topljenje jezgre nije nikakav problem.Kontinuirano odvođenje radioaktivnih plinova unaprijed smanjuje opasnost od ispuštanje velikih količina u slučaju bilokakve havarije.

U slučaju ispuštanja rashladnog medija nema krutih fisijskih čestica koje bi širile radioaktivnost - ili se one pojavljuju u zaista minimalnoj dozi. Zbog kemijskih svojstava tekućeg goriva i hlađenja otopljenom solju, ni teroristički napad eksplozivom ili avionom ne može prouzročiti široko rasipanje radiaktivnog materijala.

VEĆA SIGURNOST OD HAVARIJE

SUGURNIJE I JEDNOSTAVNIJE ODLAGANJE RADIOAKTIVNOG OTPADA

o 83% radioaktivnog otpada pretvara se u siguran materijal u roku od 10 godina*o 17% radioaktvnog otpada pretvara se u siguran materijal u roku od 300 godina*

POVEĆANA UČINKOVITOSTTeorijski, LFT-reaktor proizvodi mnogo manje otpada i zračenja od tradicionalnih nuklearki. To se odnosi na sve faze procesa, od vađenja torijeve rudače, do spremanja nuklearnog otpada. Kako gorivo u LFT-reaktoru izgara gotovo u potpunosti, elektrana stvara

4000 puta manje otpada od tradicionalnih elektrana, a proizvodi od 100 do 10.000 puta manje nuklearnog otpada od sadašnjih reaktora. Štoviše, LFT-reaktori su u stanju spaliti sav nuklearni otpad iz većina današnjih nuklearki, a pritom proizvesti i goleme količine energije u mnogo sigurnijem procesu razgradnje goriva.

*) za usporedbu, radioaktivni otpad iz današnjih nuklearki bit će neškodljiv tek za 100.000 godina!

2. Suvremeni LFT-reaktor objedinjuje dvije nuklearke u jednoj. Istodobno proizvodi mnogo energije i spaljuje nuklearni otpad.3. Bitno je sigurniji od klasičnih reaktora. Radi bez visokog tlaka, na temperaturi koja isključuje topljenje reaktorske jezgre. 4. Primjenom čišće i jefinije tehnologije od elektrana na ugljen, pruža velike mogućnosti za energetski oporavak nerazvijenih i siromašnih zemalja.5. U LFT-reaktoru gotovo nije moguće proizvesti materijal za nuklearno oružje.6. Bitno je jeftiniji od tradicionalnog reaktora i bitno manje toksičan. Ne treba skupe posude, mnogo vode ni

masivne zaštitne građevine. 7. Torija ima u izobilju, za nekoliko stoljeća, a postoje i površinske zalihe od nasutih materijala nakupljenih oko rudnika nakon vađenja drugih ruda.10. Može u relativno kratkom roku osigurati više energije od svih solarnih uređaja i vjetrogeneratora zajedno.

Time svi dobivamo na vremenu. Uz brojne neočekivane mogućnosti koje otvaraju torijevi reaktori, valja zapamtiti kako svu potrebnu energuju koja vam treba tijekom cijelog života možete dobiti iz špekule torija koja vam stane u šaku. Pritom vas neće opeći.Izazovno i optimistično, zar ne?

35

LFT-reaktore smatraju sigurnima na sve pokušaje zloporaba. Naime, fisijski uran-233 (233U) iskoristiv za proizvodnju oružja, u torijevom se reaktoru neizbježno kontamirnira s uranom-232 (232U) koji bi u proizvodnji nuklearnog oružja trebalo najprije izdvojiti - što praktički nije moguće. 232U gotovo nije moguće

OBILNE ZALIHETorij je relativno čest materijal. Dostupan je poput olova, a u Zemljinoj kori ima ga četiri puta više od urana i 5000 puta više od zlata. Prema podacima Američkog geološkog godišnjaka iz 2006. godine, samo u SAD postoje goleme zalihe

torija, gotovo 400.000 tona, ili 20 posto svjetskih zaliha.Pretvorimo li to preko sadržane energije u ekvivalent sirove nafte, to je približno 1 trilijun tona nafte, ili pet puta više od ukupnih rezervi Saudijske Arabije.

kemijski odvojiti od 233U, a odlikuje se i vrlo neugodnim produktima raspadanja s gama-zračenjem izrazito velike energije. Ti fotoni velike energije predstavljaju ozbiljnu opasnost, pa bi rukovanje tim izdvojenim uranom bilo moguće samo posredno, izdaleka i uz pomoć sofisticiranih uređaja za pasivnu detekciju takvog materijala.

Zbog visoke gustoće energije u LFT-reaktoru, postoji i višak topline i struje iskoristiv u područjima izvan uobičajenih isporuka električne energije:1. Ekonomična desalinacija vode;2. Izdvajanje vodika iz vode ili ugljikohidrata kao pogonskog goriva;3. Proizvodnja amonijaka i srodnih spojeva za umjetno gnojivo;

NEPRIKLADAN ZA ORUŽJE

ISKORIŠTENJE VIŠKA ENERGIJE ZA SEKUNDARNE KORISNE PROIZVODE 4. Izdvajanje ugljikohidrata iz uljnih škriljevaca i pakline;5. Izvor rijetkih elemenata. Neki dijelovi otpadnog materijala iz LFT-reaktora su rijetki stabilni elementi, kao npr. rodij, rutenij, tehnecij, cezij, stroncij, ksenon ... i dr. Svi oni su vrlo traženi u suvremenoj elektronici, komercijalnim proizvodima i industrijskim procesima.

Iako u novije vrijeme ima mnogo informacija o toriju, od kojih su neke na rubu uvjerljivoga, činjenica je da su mnoge zemlje već godinama aktivne u istraživanjima i pokusima s torijem kao nuklearnim gorivom - u raznim kob-inacijama. Postoje i brojna pozitivna iskustva, od Amerike, Kanade, Izraela, Njemačke i Norveške do Kine i Indije... Štoviše, i vojna industrija računa na mogućnosti novih pogona za brodove, podmornice i razna prometala. Posebno je privlačna relativna jeftinoća, te jednostavnost i sigurnost tehnologije. Nažalost, upravo zbog moguće jeftine alternative, najveći su

JEDNA TONA TORIJA MOŽE PONUDITI JEDNAKO MNOGO ENERGIJE KAO I 200 TONA URANA,ILI - JEDNAKO MNOGO ENERGIJE KAO 3.500.000 TONA UGLJENA...

neprijatelji već godinama upravo investitori u klasične nuklearke, zatim naftaši, pa i banke. Jeftinije za njih znači manji profit, kraće rokove, slabljenje veze s državnim proračunom i kraj energetskih ucjena. A u svemu tome znakovit je angažman Billa Gatesa, koji svijetom već traži investitore u nove reaktore s kojima bismo se trajno riješili nuklearnog otpada i plutonija...

36

10.

Izlaganje Vlaste Toth, supredsjednice Zelene liste, na međunarodnoj konferenciji „Sunce je najbolji reaktor“, održanoj u Osijeku, od 4.do 6.rujna 2008. godine.Objavljeno i na: Alertonline.org, ZaMir-Zine, lipanj 2008................................................................

Zelena lista, pridružena članica Europ-ske zelene stranke, šokirana je ne-davnim izjavama potpredsjednika Vlade RH Damira Polančeca kao i člankom u Večernjem listu od 24.02.2008. o najavi gradnje nuklearne elektrane u Hrvatskoj do 2020. godine.Svjesni smo činjenice da je tzv. nuklearni lobby momentalno svugdje u svijetu u ofanzivi zlorabeći argumente zadnjeg IPPC-ovog izvješća o global-noj klimi koje od svih zemalja zahtijeva hitno i drastično smanjenje emisije CO2 i ostalih stakleničkih plinova.Istina je da nuklearne elektrane emitiraju mnogo manje štetnih plinova u atmosferu od onih na fosilna gori-va (drva, ugljen, nafta i plin), ali su posljedice rada nuklearki neusporedivo teže, potencijalno pogubnije, dugotra-jnije i skuplje. Pod posljedicama ne smatramo samo štetu pri mogućoj havariji već tu ubraja-mo i zbrinjavanje istrošenog nuklearnog goriva koje je i nakon upotrebe toliko radiokativno da zahtijeva specijalne mjere postupanja i skladištenja, te zatvaranje nuklearke nakon isteka roka njezine upotrebe.Nevjerojatna je lakoća kojom nuklearni

business iskrivljuje činjenice i olako prelazi preko svima poznatih dogođaja kao da se nikad nisu odigrali.Da potsjetimo - prošlo je svega 22 god-ine od černobilske katastrofe! Mnogima od nas još su u sjećanju slike užasa koji se tada dogodio zbog jednog neisprav-nog ventila i jedne ljudske pogreške. I nakon 22 godine taj veliki dio Ukrajine je pust i nenastanjen, a tlo, voda, zrak i sav biljni i životinjski svijet potpuno su kontaminirani za idućih nekoliko gener-acija i stoljeća.Nimalo nas ne čudi što su naši energetski stručnjaci skloni nuklearnim rješenjima u energetici. To su uglavnom kadrovi stasali u sedamdesetim ili osam-desetim godinama kad je nuklearna opcija bila energetski zakon, a mnogi su od njih svoje doktorate stekli zahvaljujući financiranju raznih lobby-ja, od nuklearnih do onih danas neodrživih. Normalno je da takvi ljudi tijekom rad-nog vijeka, u znanstvenim radovima, pa i političkoj karijeri, uporno brane i zago-varaju nuklearnu energetsku opciju kao jedino sigurno i trajno rješenje.Ono što u svojim izlaganjima i lobiranju uvijek zanemaruju jest sigurnosno-ekološka komponenta i stvarni cost-benefit investicijskog pothvata kao što je izgradnja nuklearne elektrane.

Za zemlju veličine Hrvatske, od 4,5 milijuna stanovnika koja je već zadužena s nekih 40 milijardi eura, dodatni dug od 10-15 milijardi eura, koliko otprilike košta nuklearna elektrana, pravi je financijski science fiction.

ZaŠtO NUKLEarNa OPCIJa NE SMIJE I NE MOžE bITI ENERGETSKO RJEŠENJE ZA HRVATSKU

37

Mislimo da je nerealno očekivati kako će se u svijetu naći ijedan davatelj kredita pod normalnim i fer uvjetima za takvo nešto - osim ako se opet ne uple-temo u vezanu trgovinu s geopolitičkim ustupcima za koje dobivamo skupi pok-lon u obliku zastarjele tehnologije koja se nigdje drugdje ne može uvaliti.Zanemarimo li čak i ekološku kompo-nentu, Hrvatska i njeni građani će biti u svakom slučaju žrtve netransparentne i beskrupulozne trgovine.Slažemo se da je Hrvatska na ključnoj i sudbinskoj prekretnici, jer treba odlučiti o svojoj energetskoj neovisnosti. Ali, možemo li neovisnost postići kupovinom skupe nuklearne tehnologi-je? Nikako! Ne vidimo nikakve bitne razlike u tome jesmo li dužni nekome za uvezenu struju ili za uvezenu opremu i skupu tehnologiju.

Međutim, bitna razlika ipak postoji, a izražava se u očuvanom okolišu i zdravlju ljudi.Jedini smjer koji bi Hrvatska morala odabrati je orijentacija prema obnovljivim izvorima energije - suncu, vjetru, geotermalnoj energiji... U tome leži energetska budućnost svi-jeta, a Hrvatska ima realne komparativne prednosti povoljnog položaja i klime - s 2500 sunčanih sati godišnje, npr. u Dal-maciji. Kad bi se u intenzivni i sveopći razvoj solara uložila samo 1/5 novca potrebnog za jednu nuklearku, postupni bi zaokret u podjednakom vremenskom razdoblju donio suvremeni razvoj i gotovo 100% energetsku neovisnost. Kilovate od sunca dobivali bismo odmah, a ne nakon desetljeća be-toniranja i konačne zastare takve tehnologije. Takva orijentacija zahtjeva drukčiju energetsku i gospodarsku strategiju cijele zemlje. Najprije treba izraditi zakonsku regulativu koja će ukinuti monopolni status državnih poduzeća (HEP i INA), a zatim reorganizirati i modernizirati distribucijsku mrežu koja je rasipna, stara i skupa. Potom bi fiskalne olakšice trebale potaći ulaganja u obnovljive izvore energije - a ostalo bi učinilo tržište! Baš kao u Njemačkoj ili u sus-jednoj Austriji koje su na taj put krenule prije dvadesetak godina. Lani je (2007.) samo u Austriji u toj novoj branši zapos-leno 6000 ljudi.I na kraju, ali ne manje važno: Zeleni u Finskoj, za razliku od Hrvatske, zaista imaju velik utjecaj i zaista je točno da je Finska odlučila izgraditi nuklearku, kako bi usporila trošenje svojih jedinih prirodnih potencijala - vode i drva. Fin-ska je baltička zemlja s vrlo malo sunca i nedovoljno vjetra, ali pod nogama ima granitne stijene pogodne za jedino eu-ropsko odlagalište nuklearnog otpada...

38

Međutim, naši nuklearni lobisti ne spominju kako Finci tek čekaju da najnovija tehnolgija prijeđe iz teorije i laboratorija u praksu (novi postupak fisije ili pak fuzija plazme). Dakle, ono što se nudi nama, neće se pojaviti u Finskoj gdje upravo zeleni čekaju primjenu sigurnije i kvalitetnije tehnologije. Ne mnogo južnije od Finske, Njemačka se prije pet godina odlučila za vjetar, fotonapon, grijanje vode suncem i geotermalnim izvorima i započela postupno zatvaranje preostalih aktivnih nuklearki do 2020. godine. Oni svoju energetsku samostalnost i budućnost vide u solarnoj i geotermalnoj energiji, u kombiniranju novih tehničkih rješena u graditeljstvu i prometu, tehnologiji kogeneracije, bioplinu iz otpada i otpadnih voda, razvoju tehnologije gorivnih ćelija, opće tehnologije vodika i sl.A mi imamo besplatnog sunca gotovo dvaput više od njih. Tko, dakle, ovoj zemlji ponovno planira štetu?

Izgradnja nuklearke ne može biti rješenje za Hrvatsku:

o golemi troškovi nuklearne elektrane - koji obuhvaćaju trošak konstrukcije (od 3 do 5 milijardi US$), troškove dekomisije (od 2,5 do 4 milijardi US$), troškove zbrinjavanja nuklearnog otpada (od 1 do 2 milijarde US$). Ukupno, između 6 i 9 milijardi US$...o dodatni ili vanjski troškovi, poznatiji kao externalities - koji se ne iskazuju u cijeni nuklearke, ali ih se ne može izbjeći. To su znanstvena istraživanja, edukacija kadrova, razvoj popratnih tehnologija, troškovi novih zakonskih propisa i regu-lacija, imovinsko-pravni troškovi, novi i dodatni troškovi osiguranja, sigurnosnih mjera i sl. Analize s američkih sveučilišta procijenjuju da externalities dosižu od 1/3 do 1/2 ukupnih troškova izgradnje nuklearne elektrane.o problem nabavke i skupoće urana - energent ze nuklearne elektrane je rijedak i skup mineral uran kojega je u svijetu sve manje. Cijena mu ponovno raste, naročito nakon pojačanog lobiranja za gradnju novih nuklearki. Cijena 1 kg U3O8 urana na europskom tržištu iznosila je krajem svibnja 2008. oko 120 US$ (oko 130 US$ u rujnu 2011. - op.u.). Za očekivati je da će cijena urana pratiti cijenu nafte, pa nuklearka nikako neće osloboditi Hrvatsku zavisnosti od uvoza i nestašica energenata.o predugo vrijeme izgradnje nuklearne elektrane - izgradnja jedne nuklearke traje između 10 i 15 godina. To znači da se nuklearkama ne može efikasno odgovoriti na izazove koje postavljaju klimatske promjene, a to su drastično i brzo smanjenje emisija CO2 napuštanjem fosilnih energenata.o problem zbrinjavanja istrošenog

Na međunarodnoj konferenciji Zelenih u Osijeku 2008., koju je Zelena lista organizirala pod naslovom Sunce je najbolji reaktor, sudjelovali su, uz domaće, stručnjaci i zeleni iz Mađarske, Austrije, Vojvodine, BiH te Green Peace-a...

39

nuklearnog goriva i otpada niske, srednje i visoke radioaktivnosti. Pogodnog mjesta na teritoriju Hrvatske nema, pa će se taj otpad najvjerojat-nije izvoziti u inozemna odlagališta, čime se povećavaju troškovi nuklearki i stvarna cijena struje. Istodobno, dosad nismo našli rješenje ni za istrošeno gorivo iz NE Krško kojega prema nekim procjenama ima oko 1000 tona u obliku visokoradioaktivnog otpada i oko 20.000 tona srednje i niske radioaktivnosti.o abnormalno visoki rizici nuklearnog postrojenja u odnosu na koristi od dobivene energije. Američki znan-stvenici procjenjuju vjerojatnost da se do 2013. godine negdje u svijetu dogodi barem jedna nuklearna ha-varija tipa Černobil (topljenje jezgre) na visokih 45%. Šteta koja će tom prilikom nastati procjenjuje se na svotu između 56 i 314 milijardi US$...............................................................

Zbog svega navedenog smatramo da energetsku strategiju Hrvatske u uvjetima ubrzanih klimatskih promjena, te velike zaduženosti države treba okrenuti prema provjerenim modelima energetske efikasnosti i uštede en-ergije. Pod tim smatramo rekonstrukciju prijenosne i distributivne mreže u kojoj se gubi između 5% i 20% električne energije, izradu kvalitetnog paketa novih propisa, pravilnika i normi kojima bi se utjecalo na standarde u graditeljstvu, in-dustriji i prometu te sustavnu edukaciju stanovništva o potrebi štednje energije.U energetski zaokret treba uključiti sve moguće izvore, od solarnih do bioplina i geotermalnih izvora. U Hrvatskoj se svake godine proizvede oko 2.500.000 m2 fotonaponskih panela od čega se na domaćem tržištu ugradi tek neko-liko postotaka, uglavnom na objektima

individualnih investitora. Sve ostalo se izvozi kupcima koji struju proizvode suncem.Smatramo da bi svi javni objekti, svi trgovački centri i sva velika skladišta koja sad uništavaju livade, trebali na krovu imati zelenilo i fotonaponske panele za struju te kolektore za grijanje i toplinske pumpe za hlađenje.Švedska, Njemačka i Austrijska iskustva pokazuju kako se u tom sektoru mogu otvoriti deseci tisuća novih radnih mjesta, te novi pogoni. To je branša koja u cijelome svijetu, pa i na burzama, bilježi godišnji rast od oko 40 posto. Tko to ne zna, ne vidi ili prikriva, ne smije sudjelovati u razvojnim projektima ove zemlje.Očekujemo da će energetski stratezi ovaj put uzeti u obzir geografski položaj Hrvatske kao energetsku kompara-tivnu prednost te solarnu energiju postaviti ispred svih ostalih. Ako nemaju vlastite vizije, neka prepišu strate-giju Španjolske i Portugala koji svakih nekoliko mjeseci puste u pogon poneku solarnu elektranu - kao najveću na svijetu. Prije 6 godina nastala je sadašnja energetska strategija koju je izradio institut Hrvoje Požar pod dirigentskom palicom Gorana Granića, tadašnjeg potpredsjednika Račanove vlade. I površnim čitanjem svakomu je bilo jasno da tzv. strategija služi difamaciji svih energetskih izvora osim onih koji su pod kontrolom INA-e i HEP-a. Iako je u to doba prosvijećena Europa već skretala u pravcu novih tehnologija, Institut Hrvoje Požar je pri cijeni nafte od 17 dolara za barel, sve naše kom-parativne prednosti glede solartermije, fotonapona i vjetrogeneratora glatko proglasio trajno neisplativima. Unatoč stalnom rastu cijena fosilnih goriva tije-

40

kom proteklih godina, ni taj Institut niti vlada nisu korigirali pogrešne smjernice i zaključke prilagodili stvarnome stanju. Hrvatska je izgubila dragocjeno vrijeme, a zaostala je i tehnički i tehnološki - i industrijski.Nadamo se da ove godine (2008.) u izradi strateških smjernica neće sudjelovati nitko iz prethodne (ne)stručne skupine, jer ona je pokazala pristranost, svjesno zanemarivanje činjenica i nedostatak vizije.Ovogodišnji izrađivači strateškog do-kumenta za Hrvatsku ne smiju nipošto ponoviti grešku, pa privatizirati HEP i ostatke INA-e. Opasne su tvrdnje kako otvaranje naše energetike špekulativnom privatnom kapitalu donosi sigurnost. Upravo suprotno!Svi svjetski primjeri, od Kalifornije do Mađarske pokazuju koliko je to štetno i opasno. Uključivanje građana i poduzetnika treba organizirati po njemačkom ili švedskom modelu, koji su dosad postigli najbolje rezulate.Energetska strategija države je previše važan dokument da bi ga pojedini lobiji zlorabili za ostvarenje svojih sebičnih ciljeva, na štetu građana ove zemlje...............................................................Nažalost, događaji koji su uslijedili opravdali su i sve kritike izrečene na međunarodnoj konferenciji u Osijeku 2008. godine:

o Razvijene zapadne zemlje, a naročito Njemačka, mijenjaju svoju energetsku politiku u smjeru obnovljivih izvora i nezavisnosti od tržišta energentima (en-ergetske samostalnosti i efikasnosti);o Razvijene zemlje zapadne Europe shvatile su na vrijeme da ih iz duboke ekonomske krize može izvući jedino tehnološki skok u nove, čiste, okolišno i energetski održive tehnologije i nove

industrijske grane;o Hrvatska je, nažalost, krajem 2009. donijela novu Energetsku strategiju u kojoj su i dalje dominiraju elektrane na ugljen i gradnja nuklearke. Kao mogućnost financiranja tih objekata spominje se javno-privatno partnerstvo (tj. privatni ulagač koji onda putem koncesije za rad elektrane godinama izvlači dobit);o Koncesije se u hrvatskoj strategiji predviđaju i za ulagače u obnovljive izvore energije (vjetar, solar) što znači da će tako dobivena energija stalno imati tendenciju visokih cijena što je pogodno za ulagače ali ne i za potrošače, odnosno privredu u cjelini;o Najnovijim izmjenama Zakona o prostornom planiranju onemogućuje se izgradnja instalacija za solarnu energiju na otocima i priobalju gdje postoje sve komparativne prednosti;o Dogodila se nuklearna katastrofa u Fukushimi koja po posljedicama premašuje i Černobil i Hirošimu; o Fukushima je donekle zaustavila i smanjila potražnju za nuklearnim elektranama u svijetu, a Njemačka je prva od razvijenih zemalja odlučila da će zatvoriti sve svoje nuklearke do 2023., - bez obzira na njihov vijek trajanja; o Čak je i Kina, kao najpropulzivnija ekonomija u svijetu, prestala s daljnjim narudžbama današnjih tipova nuklearki te ozbiljno razmatra da ono što već prodaje cijelom svijetu - solarne fotopanele - počne masovno primjenjivati u vlastitoj zemlji. Štoviše, kako su objavili ljetos (2011.), zbog hitnih potreba za čišćom energijom, već započinju s torijevim reaktorima koji bi i u svojem kompaktnom obliku mogli biti masovni izvozni proizvod;o Imamo li mi pameti i hrabrosti za ikakvu viziju i “treći put” kroz New Green Deal?

ZELENE STRANKE SUSJEDNIH ZEMALJASLOVENIJE, HRVATSKE, AUSTRIJE, MAĐARSKE I ITALIJE

susrele su se 21. travnja 2011. ispred nuklearne elektrane u Krškom, u Sloveniji i donijele

ZAJEDNIČKU DEKLARACIJUO ZATVARANJU NUKLEARNE ELEKTRANE KRŠKO

• Imajući na umu černobilsku tragediju koja se dogodila prije 25 godina, a čije su posljedice bile više od 1 milijun mrtvih te zagađena zemlja za stotine tisuća godina,• Imajući na umu nedavnu japansku nuklearnu katastrofu čije se tragične posljedice još ne mogu ni sagledati,• Imajući na umu da je nuklearna elektrana Krško sagrađena na seizmički aktivnom području gdje je moguć potres jačine 6-7 stupnjeva Richtera,• Imajući na umu da je NE Krško sagrađena svega 30 km od gusto naseljenog područja Zagreba (više od millijun stanovnika) koje bi mogla zahvatiti radijacija,• Imajući na umu da akcident u NE Krško može imati teške posljedice za cijelu regiju Centralne Europe,

1. Zahtjevamo od Slovenske i Hrvatske Vlade da 2023. godine započnu proc-es dekomisije NE Krško, kako je planirano kad se u bivšoj Jugoslaviji nuk-learna elektrana gradila.2. Zahtijevamo od Slovenske Vlade da odustane od gradnje drugog reaktora u NE Krško.3. Zahtjevamo da Hrvatska Vlada na teritoriju Republike Hrvatske izgradi prikladno i sigurno odlagalište za zbrinjavanje svog dijela istrošenog goriva iz NE Krško.4. Zahtjevamo od obiju vlada, slovenske i hrvatske, izmjenu energetske politike u pravcu obnovljivih izvora energije - za dobrobit svojih stanovnika kao i stanovnika cijele regije Centralne Europe.

SMS - Zeleni, SlovenijaZelena Lista, Hrvatska

Die Grüne, AustrijaLMP, Mađarska

Verdi, Italija