PREGLED NOVIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTIAnte Bašić 2004.

ante_basic@yahoo.com

Vesna Parun (1922 - 2010)

antologijske pjesme: Balada prevarenog cvijeća, Mati čovjekova, Konjanik, San, Ti koja imaš nevinije ruke, Dom na cesti, Usnuli mladić, Otvorena vrata, Djevičanstvo, Dječaci popravljaju orgulje, Sonet o sreći, Baklja + Bila sam dječak, Tijelo i proljeće, Rujan, San o čistoći, Kas opsjednutih, Ressurectio 1993.

Rođena je 1922. u Zlarinu. Budući da joj je obitelj živjela u teškim materijalnim uvjetima, veći je dio djetinjstva provela kod tete u Biogradu na moru te u Šibeniku i Splitu. Već 1932. objavila je prvu pjesmu u Anđelu čuvaru, a zatim 1938. u đačkom listu Sjeme. Upisala je romanistiku u Zagrebu, ali je studij morala prekinuti zbog početka rata, da bi nakon rata upisala filozofiju, ali studij nije završila zbog bolesti (pobolijevala je od tifusa) i nesretne ljubavi (?!). Nakon rata uglavnom živi u Zagrebu kao slobodan književnik, a 60-ih godina boravi u Bugarskoj gdje je imala jedan brak. Sada živi u Zagrebu.

Na književnoj sceni Parun se pojavljuje u punom sjaju svojom zbirkom Zore i vihori (1947) Kao mladenačka zbirka, nastala pod jakim dojmom nedavnih ratnih zbivanja, ona nije donosila dublje spoznaje o svijetu, ali se uzbuđivala pred njegovom ljepotom ili strepila pred neskladom koji je narušavao tu ljepotu. Cijelu zbirku prožimaju dva osnovna osjećanja: s jedne strane živi osjećaji mladosti i življenja, a s druge, vihori rata i prisutnost smrti - čežnja za srećom okružena mnogim nesrećama. Za razliku od kasnijih zbirki, u Zorama i vihorima Vesna Parun nije okrenuta sebi nego vanjskom svijetu, prizorima iz života, vremenu i prirodi, a sebe vidi u stvarima koje je okružuju - sva slikovitost njezine poezije izvađena je iz prirode i njezine flore i faune. Vrlo je čest i djetinji ugao gledanja i to iz razloga što je samo u djetinjstvu sadržan blaženi svijet neznanja i radoznalosti, dok zrele spoznaje donose težinu i gorčinu. Rat Parun vidi kao rušitelja primarnih ljepota, a o ratnim zbivanjima govori odozdo, iz malih stvari, iz dječje perspektive, što tim pjesmama daje posebnu draž i neposrednost (Rat, Neprijatelj, Balada prevarenog cvijeća, Dijete je ugledalo smrt). Pjesmom Mati čovjekova, prepunom ojađenosti i gorčine, Vesna Parun je dala snažan protest protiv zločina i zla u čovjeku. Unatoč svemu navedenom, Zore i vihori u tadašnjoj su kritici bili oštro napadana zbirka te kasnije postali primjerom nemila kritičkog promašaja.

Doživljavanje svijeta kod ove pjesnikinje često vuče svoje korijene iz romatnizma i simbolizma. Njeno se doživljavanje ne zasniva na temeljnim i razbistrenim spoznajama nego na neposrednim dojmovima i raspoloženjima koja se nerijetko prenose u vizualne slike, oplemenjene unutrašnjom muzikom. Najveći dio njene metaforike blizak je npr. romantičaru Lamartinu, a njezine slike uglavnom nisu dubinske nego ugođajne, fluidne - ne idu u dubinu, nego ugađaju prije svega čulima.

Druga njezina zbirka Pjesme (1948), nastala je uglavnom kao "isprika" tadašnjoj kritici koja ju je napala u prethodnoj zbirci, ali ona je, iz današnje perspektive, daleko manje uspjela od prvijenca. Sedam godina kasnije izlazi zbirka Crna maslina (1955) u kojoj će Paruničin talent bljesnuti u punom svjetlu. Ova zbirka donosi ponovno vraćanje pjesnikinje sebi samoj, ona je više tradicionalna i intimna (za razliku od modernosti prisutne u zbirci Zore i vihori) otkriva strani i složeni svijet zrele žene, vječno lutanje između strasti i bola. U ljubavi je sažeto sve: ona je za pjesnikinju mjera

1

života i posvemašnja patnja. Svoju odanost i nemoć pred tim osjećajem ljubavi od kojeg se hranila i od kojeg je živjela ponovit će opet u zbirci Koralj vraćen moru (1959).

Njeno žarko pjevanje o ljubavi završilo je zbirkom Ropstvo (1957), nakon čega slijedi prilično blijeda zbirka Pusti me da otpočinem (1958), koja je, kao i Koralj vraćen moru i Ti i nikad, natopljena osjećanjem pustoši, jeseni, strepnje i samoće, a iz svega izbija neka pomirenost sa sudbinom. Ljubav, koja ju je najviše pokretala sad se pretvorila u bolno smirenje - sve je samo sjećanje i žaljenje. Tu nema više onog nekadašnjeg snažnog unutrašnjeg poticaja pa je vidljivo gubljenje i rasutost, što će kulminirati u najopsežnijoj Paruničinoj zbirci Gong (1966), sa mnogo stihova, a malo prave poezije, mnoštvom asocijacija nepovezanih u cjelinu. Ta stvaralačka kriza prevladana je tek nakon nekih deset godina zbirkom Ukleti dažd (1969), kao i u nekim drugim zbirkama iz sedamedesetih godina.

Možda najneujednačenija i najrasutija je zbirka Sto soneta (1972), vjerojatno zbog robovanja sonetnoj formi, zbog čega je bilo teško ne zapasti u verbalizam i vrtnju u krugu.Iskazala se i pišući satiričku poeziju (Apokaliptičke basne, 1976), a s puno uspjeha piše i za djecu.

U pjesmama Vesne Parun možemo pratiti njezine uspone i padove, krize i njihova prevladavanja, ali i izvanredno leksičko i izražajno bogatatvo. Od samih početaka Parun je istraživala jezik i ispitivala njegove mogućnosti. Pjevajući život, često ga je pretvarala u mitska viđenja, a u bajkama je tražila ljudski životni smisao ("Pišući pjesmu, dodirujemo dno bajke."). Po svemu tome, Vesna Parun pripada najboljim i najznačajnijim pjesnicima novije hrvatske poezije.

njezine su teme zapravo ideje ljubavi, ali i patnje usuda

Vjerna onoj dubini osjetljivosti još će je pojačati senzualizmom, putenošću, erotizmom

mitološko i bajkovito gotovo zrcalno jasno vezivat će uz zbiljsko

pokazujući čudesne raspone rasta osjetilnog, imaginacijskog, oniričkog, mitološkog

2

Vesna Parun: „Mladost moja bila je otvorena pećina

nad morem.“

   

3

„Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo.“

„Bijah stijena koju ispiru kiše, jedro kojim se vihor igra, stablo o koje se

gromovi otimlju, šuma gdje tumaraju lovci...“

„Mladost moja bila je otvorena pećina nad morem...“

„O, zašto ste načinili od mene stijenu u kojoj će neko tamno i slijepo

more izdupsti sebi školjku, i ne znajući šta bi s njom...“

„Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao

bezazlen...“

„Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate

godine.“

„Moje su ruke koliba od pruća usred brze vode.“

„Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: „Odleti sada hiljadu

milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim

zjenicama…!“ 

Jer ptica nije troma kao čovjek (…) daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti

koja raspiruje ljubav… 

Ne kaže joj: “Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ

kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa

kljunom u mome krilu…!” 

Jer ptica nije površna kao čovjek (…) ona zna da se otkucaji srca pod

zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela

bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol…

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre

u samoći.

…A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna

što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu… “

4

Stotinjak kutija i vreća te nekoliko kovčega, zatvorenih i zapečatiranih,

svjedoče o postojanju i življenju jedne od naših najvećih pjesnikinja, Vesne

Parun. Najosebujnija umjetnica poslije Drugog svjetskog rata, rodila se 10.

travnja 1922. godine, na Zlarinu, otoku koji posjeduje iznimnu ljepotu svuda

kuda nam seže pogled. Nasuprot toj prirodnoj čaroliji u kojoj je stasala, njezin

život je bio toliko opor, grub i nesretan, da je velika pjesnička heroina iz

njega iznjedrila samo blijede uspomene i stihove. Razgalila nam je svoje srce

i intimu s potpunim povjerenjem, čisto i nevino poput djevojčice. Ganutljivo i

iskreno, pisala je o svojim najdubljim tajnama - odbačenosti, razočaranosti,

nemajčinstvu i gubicima. Ona je pjesnikinja profinjene i suptilne senzualnosti

s blagim prizvukom erotike u čijim se stihovima, poput ptičica, skrivamo

5

onda kad osjećamo i živimo isto. Tada se poistovjećujemo sa stihovima, s

tugom i čežnjom zbog ljubavnog bola, a ostajemo posramljeni i zadivljeni nad

njezinim altruizmom, ganutljivom odricanju u ime ljubavi. O ovom najljepšem

i božanskom dijelu čovjeka koji nečujno prebiva u svakome od nas, ona je

napisala na tisuće stihova. Nikad tendenciozna u svom izričaju, Vesna Parun

dopuštala je da to sjeme koje je s majčinskom ljubavlju sadila nikne onda

kada nam se sunce iznenada ugasi, dok u suzama čekamo prvi drhtaj zore ili

pak dok osjećamo miris voljene osobe još dugo nakon njenog odlaska. Tada

nam se čini kako je pjesma živi entitet i mi je grlimo svojom ljubavlju,

ushićeni njezinim mirisom, opijeni trenutkom u kojem se kupamo u osobnoj

boli.

6

Najveći i najpravedniji učitelj je naša proživljena bol. Ona nas oblikuje i

priprema za velika djela, za sućut, za odricanje i bezuvjetnu ljubav. Ona, koju

nisu dovoljno voljeli, priznavali i isticali, pokazala je, makar svojim

stvaralaštvom kojeg uvijek nastojimo odvojiti od autora, da je opraštanje

temelj života. Na tome smo joj neizmjerno zahvalni. U svom privatnom životu

znala je biti vrlo ogorčena, ratoborna i svadljiva. Sa svojim najbližima razišla

se odmah po maminoj smrti. Bolest ju je sve više udaljavala od ljudi,

povlačila se i davala do znanja kako je svoja, neukrotiva i nepotkupljiva.

Prestrašena, već u najranijem djetinjstvu vidjela je zlo i ratna zgarišta,

osjetila nadnaravni entuzijazam poratnog perioda u slobodnoj ali opustošenoj

zemlji, davala sebe bezrezervno u gradnji novih pruga što će spajati mnoga

srca i svo vrijeme zanosno pjevala. Zbirka „Zore i vihori“ (1947.) njen je

prvijenac s kojim je zaokrenula smjer novijeg hrvatskog pjesništva i od tada,

nažalost, datira nerazumijevanje kritike i javnosti. U tom, uglavnom muškom

i surovom društvu u kojem je stasala, njezina razotkrivena i nadasve iskrena

poezija nailazila je na porugu i prijekor. Odisala je mirisom puti i razbludom

onima koji se nisu usudili o osjećajima govoriti. Zbirku „Pjesme“ (1948.)

napisao je jedan dio nje da bi zatim, nezadovoljno, zašutjela narednih sedam

godina. Provalilo je njezino biće svom snagom i čistoćom, 1955. godine, s

„Crnom maslinom“, „Pusti da otpočinem“ (1956.), „Vidrama vjerna“ (1957.),

„Koralj vraćen moru“ (1959.) i mnogim drugim snažnim i moćnim knjigama.

U svom plodnom i bujnom opusu mjesto su našle i brojne zbirke pjesama za

djecu („Patka Zlatka“, „Tuga i radost šuma“...), četiri drame („Marija i

mornar“, „Apsirt“...) kao i prozna djela „Pod muškim kišobranom“ (1987.) ili

„Noć za pakost - moj život u 40 vreća“ (2001.).

Od 1962. do 1967. godine boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i

doživjela novi niz poraza. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao

slobodni književnik u Studentskom gradu, u Dubravi, u Badelovoj ulici broj 15

(danas Vile Velebita), sve do 2000. godine. U Stubičke Toplice došla je

7

najviše zbog zdravlja, ali napuštena i sama umrla je 25. listopada 2010.

godine. Za života, Vesna Parun primila je brojne nagrade i priznanja među

kojima se ističu: nagrada „Tin Ujević“ iz 2003. godine za zbirku soneta „Suze

putuju“ i Europska književna nagrada 2010.godine.

Zanimljivo:

- svoju najslavniju pjesmu “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”, Vesna je

navodno posvetila kolegi pjesniku Juri Kaštelanu, odnosno, njegovoj supruzi i

glumačkoj divi Nadi Subotić 

- život u Zagrebu provela je u skromnom stanu u Studentskom gradu u

Dubravi, koji je često bio bez vode i grijanja

8

- iako je bila dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Parun se

buntovno i otvoreno sukobljavala s konvencionalnim strujama koje vladaju

tom institucijom

- u jednom od najpoznatijih intervjua, onom koji je dala novinarki Nadi

Mirković, prije više od desetljeća, pjesnikinja je grad Zagreb okarakterizirala

kao svog “mrtvozornika”, dok je isto tako izjavila kako mrzi kada ju nazivaju

“poetesom”

http://www.buro247.hr/knjige/prijedlozi/12524.html

Vijenac 266

Književnost

Hrvatska poezija

Sklupčana tišina strastiVesna Parun, Bubnjevi umjesto srca, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2003.

Hrvatska poezija

Sklupčana tišina strasti

Vesna Parun, Bubnjevi umjesto srca, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2003.

Čini se kao da je mnogo stranica ispisano o poeziji Vesne Parun, a zapravo je malo analitičkih i kritičkih

tekstova posvećeno specifičnoj osobnosti jednoga pjesničkog svijeta, u biti novoispisana univerzuma. I ne

samo to, pjesnikinji je već na početku stvaralaštva učinjena golema nepravda — prisjetimo se

Mrkonjićeva upozorenja još iz osamdesetih (Sustav i slika) kako ni danas ne bi trebalo prestati

pokazivati koliko je apsolutan bio diktat prema pragmatičnoj »kritičkoj« paljbi što ga je dočekala Vesna

Parun. Kao da je pjesnikinja potpuno uvjetovala kritički negativ svojega pjesništva: bilo je dostatno

preokrenuti diktat poezije u diktat antipoezije, u dogmu bez ideje, u nasilje, jedva prikriveno riječju. A već

početno, od Zora i vihora, preko Crne masline, Vidrama vjerne, Koralja vraćena moru — do današnje još

vruće zbirke Bubnjevi umjesto srca, riječ je o svijetu stilizirane i moćne osjetljivosti, pune dobrote i

praštanja, ljubavi, nevinosti, žrtve. Dugi odjeci trajanja pjesme Vesne Parun, napamet naučeni stihovi

(Bolje da si rodila zimu crnu, nego mene...), utkanost i ukorijenjenost prepoznatljive poetike u našu kulturu

i tradiciju kao uzor izvora iz kojega se uvijek i neprekidno može crpsti, u najnovijim pjesmama

nevjerojatnom snagom dosežu kulminaciju.

Neobuzdano divljaštvo

Sada mi se čini se da ono najvažnije, a time zapravo mislim na najkvalitetnije u njezinoj poeziji, ostaje

neizrečeno. Možda se previše izgovorilo u početna tri desetljeća njezina pisanja, a poslije sve manje,

9

rjeđe, neanalitično. Simptomatične Zore i vihori mogu poslužiti kao model ogleda cjelokupne poetike

Vesne Parun, kada je tumačena već poznatom sintagmom ratnih vihora, premda već naslovno mnogo

jače odjekuju zapostavljene zore. Snagu i zanos imaju pjesme s kojima ulazimo u osunčana i okupana

jutra, osvijetljena vedrinom nesputane strasti mlada bića neukrotive vitalnosti. Sama riječ zora, poput

vječna pratioca pjesme, kao da će uvijek rasvjetljavati čak i najturobnija stanja i žestoke vjetrove koji se

tom poezijom prelamaju. Iz prvih je pjesama probijala prirodna i nevina iskrenost, to su pjesme tijela i

proljeća, djevičanstva i bujnoga rujna, a mora da su pedesetih godina dvadesetog stoljeća (čak

četrdesetih!) sasvim suludo zazvučale u još nerazbuđenu i konzervativnom okruženju hrvatske poezije i

kritike.

Svaka nevinost i djetinja ushićenost (Bila sam dječak), a napose i čulna rasplamsalost u zbirkama koje su

slijedile, više se tumačila ishitrenom i naivnom, dapače i nezrelom, čak divljom i dekadentnom. A upravo

to neobuzdano divljaštvo već tada je najkvalitetnija odlika poezije Vesne Parun, poslije iskreno začuđene

pred zlom i kaosom svijeta koji su ljudi proizveli. Naime, pjesnikinja je ušla u hrvatsku poeziju unoseći

čuvstvo beskrajne vjere, djetinjasta povjerenja i uvjerenja da je ljubav ta koja pokreće svijet. Potpuno

predana, prepuštena silini emocije koju je savršeno pratila svojim iskazom u pjesmi, ona zapravo nudi

svijetu iskon nepatvorenosti, pa tako istom djetinjom naivnošću očekuje da joj takva ljubav na isti način

bude uzvraćena. Tako njezina poezija u cjelini prebolijeva svoj djetinji san.

Naslućeni vihori

Dakako da će ubrzo naletjeti na naslućene vihore, ali sada ne mislim na rat i poraće ili bilo koju

izvanjskost svijeta, nego mislim na rat i poraće ljudske duše, nesposobne da primi izvornosti tuđih (i

vlastitih) osjetljivosti, da prepozna ljepotu i snagu čiste duše koja se zatekla u prljavštini svijeta (Zlo

ljubavi, Bol što si čovjek). U takvu je nesuglasju pjesnikinja potjerala živahno krdo riječi izvoru bistre

doline, pokazujući čudesne raspone rasta osjetilnog, imaginacijskog, oniričkog, mitološkog. Njezina su

pjesnička polazišta bliska samu biblijskom izvorištu, njezine su teme zapravo ideje ljubavi, ali i patnje

usuda. Vjerna onoj dubini osjetljivosti koju je otvorila Dora Pfanova, Vesna Parun još će je pojačati

senzualizmom, putenošću, erotizmom. Neopazice i tiho u hrvatsku će poeziju ući ljubav i mjesec, a

mitološko i bajkovito gotovo zrcalno jasno vezivat će uz zbiljsko. Njezine metaforičke sintagme,

nadnaravni i djetinjasti krajolici, doveli su je spontano i neposredno do pjesme u prozi, a izvanredna

zbirka pjesama u prozi Indigo grad (1990) potpuno je prešućena, premda upravo tu zbirku u pjesnikinje

treba posebno označiti jer je riječ o poetskom kristalu u dugogodišnjoj igri poezijom, kada sama poezija

prestaje biti igra i postaje sveto mjesto iskustvene ispovijedi. Ljubavne, uvijek. Nova zbirka sramežljivo

ispisuje tek jednu pjesmu u prozi, ali opet u vrtložnom nadahnuću koje se taloži širinom pjesme Prozor s

kojeg sam uhodila Mjesec, te dostatnu da samorefleksivno i oblik pjesme i samu sebe sižejno, eliptično

definira, znanjem koje ima samo ona što je najžarče vjerovala stihu: sklupčana tišina strasti, to

nerazumlje što bruji u svakoj slici glazbala!

Komunikativnost je važna odlika poezije Vesne Parun, istodobno i paradoksalna pojava, ako uzmemo u

obzir gotovo neprekidnu mataforičnost njezina pjeva, silne personifikacije, sinegdohe, silazak u mitske i

arhetipske slojeve slikovnog. Noć je za nju umobolna djevojčica sišla s mjeseca, prsti postaju suhe travke

u herbariju djetinjstva, ona stoji na pragu kuće koja ju je izbacila iz sjećanja! Biti prohodan u najtežem

iskazu, biti blizak i razumljiv, istodobno je i oznaka težine i snage te poezije, njezine čitanosti u vremenu,

10

ali i stalnih mijena njezina izraza, vidljivih i u mijeni pjesmine košuljice. Trajan, nepresušan ljubavni odnos

prema pjesmi, koju je povremeno bijesno i žestoko odbacivala, gubeći vjeru, sumnjajući u vlastita počela,

u svrhu i smisao (i same sebe), u Bubnjevima umjesto srcasada ponovno odzvanjaju mudrim iskustvom

nestišane žestine. Kao da svaki put iznova za Vesnu Parun osvane vječni dan — u kojemu vatre glazbe

luč ne gase. Često je njezin koraljvraćan moru, često je more, ta vječna postojbina nemoćne ljepote,

zapravo pjesnikinju vraćala i pjesmi i životu. More je njezino pjesničko zrcalo (ako tražiš put u moju dušu

odvedi me moru olujnom), često će vraćati kolijevku u more, biti to more — zaogrnuto bijesom. Za Vesnu

Parun poezija je čin duše, manje emocija i intelekta.

Netom izustih zbogom moru, u taj se tren

u koralj sunovratih. I cvatem u

podmorju onom.

Zanos kojim je Vesna Parun ušla u svijet pjesme uopće se ne stišava, a zaista nije jednostavno održati ga

toliko godina, zadržati u pjesmi svu zvukovnost i magičnost krajolika i duševnih stanja istodobno, sve

čuđenje u ovom svijetu koji ne zaslužuje njenu nevinost. Njezina ljubav prema pjesničkoj čistoći, težnji

izgradnje kristala, bez suvišnih riječi, posebno jačaju u najnovijem ciklusu zbirke (Kraljevski nokturno), jer

ljubav, strast, plodnost i rasplamtjelost dobivaju svoje antitetične, umirene polove mudrosti, harmonije,

razumijevanja. Već otprije rekla je kako ljubav presađuje njene misli u vrtove vječnosti, a iz te riznice, iz

bogatstva nesputana pjesničkog svijeta koji je već ispisala, sada se približilaopredmećenju pjesničkoga

čina, potpuno zrela, samosvjesna, disciplinirana odnosa prema pjesmi kao biću: Mog bića kristal već je

izbrušen, treperi cio prazninom i jekom. Lucidnost, a često i britka duhovitost koju je rasprostirala i u

poeziji i u životu, sačuvali su onu unutrašnju nagomilanu snagu iz koje je uvijek, poput nepresušna izvora,

izrastala njezina pjesma, urlikom i bukom lomila su se krda njezinih riječi, nezaustavljivih, protočnih,

gibljivih, utopljenih u ritam i sklad rimotvornih katrena i terceta nahranjenih iskustvom, proživljenim.

U čitavom poetskom luku njezina pjesništva, bez obzira na mijene, provlači se ustrajna dijagonala, sada

već izgrađena troslojna ontološka kategorija poezije Vesne Parun. Njezino sveto trojstvo čine ljubav,

snovi i sloboda. Ona ne prestaje voljeti i upućivati u ljubav, sanjati i upućivati u sanjarenje, pratiti tu bijelu

nit na svim poljima svoje samoće. A uvijek vjerna svim svojim ljubavnim zanosima, toj tutnjavi strasti i

njezinih odzvuka, njezinihodsjeva. Poeziju Vesne Parun treba početi iznova otkrivati.

Tea Benčić Rimay

http://www.matica.hr/vijenac/266/Sklup%C4%8Dana%20ti%C5%A1ina%20strasti/

http://yugopapir.blogspot.com/2014/04/vesna-parun-strasno-i-iskreno-osjetim.html

11

12