3

Jedinstvena organizacija za socijalizam i demokratijuCentar za slobodarska istraživanja

Rosa Luxemburg Stifftung Southeast Europe

Sarajevo 2012

Alfredo Saad-Filho

OBJAŠNJENI KAPITALIZAM

Jedinstvena organizacija za socijalizam i demokratijuCentar za slobodarska istraživanja

Rosa Luxemburg Stifftung Southeast Europe

Sarajevo 2012

Alfredo Saad-Filho

OBJAŠNJENI KAPITALIZAM

3

Predgovor

Pred vama je poglavlje „Vrijednost, kapital i ek-sploatacija“ iz čuvenog zbornika radova „Anti-kapitalizam – marksistički uvod“, koji je uredio

sam autor publikacije koju vam predstavljamo, Alfredo Saad-Filho. Iz zbornika, čiji su autori vodeći marksi-stički ekonomisti namjerno smo izabrali Saad-Filhov rad. Radi se o svojevrsnoj osuvremenjenoj verziji Mar-ksovog „Najamnog rada i kapitala“, čuvenom spisu koji kratko, ali precizno analizira osnovne ekonomske od-nose unutar kapitalističkih odnosa proizvodnje: odnos najamnog rada i kapitala, odnosno radničke klase i kla-se kapitalista, kao i načina na koji iz eksploatacije rada nastaje profit.

Saad-Filho objašnjava zbog čega marksistička ana-liza, ne samo da nije relikt 19. vijeka, kako se to često nastoji podmetati, već da se radi o najpreciznijoj i naj-aktuelnijoj analizi i kritici kapitalističkih proizvodnih odnosa, koja nikada nije prevaziđena.

Mega kriza koja je pogodila svjetski kapitalizam, a čije je rješenje, u okvirima samoga kapitalizma očigled-no nemoguće, još jednom stavlja u fokus marksističko objašnjenje eksploatacije radne snage, koja je baza svih

4

društvenih antagonizama modernog svijeta. Kako piše Saad-Filho „Marxove teorije uključuju objašnjenje zbog čega su najamni radnici eksploatirani, izvore društve-nih konflikata, neizbježnosti sustavnih oblika tehničkih promjena rastućim korištenjem mašina, određivanje plata, cijena i distribucije, uloge finansijskog sistema i stalnog povratka finansijskih kriza.“

Saad-Filho se uspješno obračunava sa teorijama o „prirodnosti“ klasnih razlika, „savršenstvu“ tržišta i drugim neoliberalnim bajkama i to kroz pojašnjavnje šta je to ustvari kapitalizam, šta najamni rad, šta višak vrijednosti, šta konkurencija, šta profit, a šta eksploa-tacija. Prevodilački tim CSI-a je upravo iz tog razloga odlučio da ovo Saad-Filhovo poglavlje izda kao zaseb-nu publikaciju.

Prevodilački tim CSI-a

5

VrIJEdNOsT, KAPITAL I EKsPLOATAcIJA

Ovo poglavlje objašnjava osnovne elemente Marxove teorije vrijednosti i eksploatacije [1]. Ova teorija omogućuje shvatanje osnove nje-

gove kritike kapitalizma i potvrđuje njegovu tvrdnju da kapitalizam ima svoje istorijske limite. Važni elementi Marxove teorije uključuju objašnjenje zbog čega su na-jamni radnici eksploatirani, izvore društvenih konflika-ta, neizbježnosti sustavnih oblika tehničkih promjena rastućim korištenjem mašina, određivanje plata, cijena i distribucije, uloge finansijskog sistema i stalnog po-vratka finansijskih kriza.

rOBE

Ako za trenutak podignete pogled sa strani-ca ove knjige, svugdje možete vidjeti robu. Ova knjiga je roba, a oko sebe, po svemu sudeći,

možete vidjeti i druge knjige odjeću, cipele, svoj TV, CD player, kompjuter, druga sredstva za informisanje i zabavu, vaš dom, bicikl, kola i druga sredstva transpor-ta. Vaši kozmetički proizvodi su također robe, kao i vaši praznici i hrana, uključujući gotovo hranu i sredstva za spremanje hrane kod kuće. Robe ne služe samo ličnoj potrošnji. Na vašem radnom mjestu ili mjestu studira-

6

nja, većina stvari su također robe. Živite u svijetu roba. Robe su stvari i usluge proizvedene za prodaju, a ne za konzumiranje od strane svojih proizvođača. Robe ima-ju dvije zajedničke karakteristike.

S jedne strane, one su upotrebne vrijednosti: ima-ju neke karakteristike korisne za ljude. To da li priroda tražnje za robom proizlazi iz psihološke potrebe, druš-tvenih konvencija, fantazije ili obrnuto, je irelevantno. Ono što je bitno jeste da robe moraju biti korisne za druge, što znači mogućnost njihove prodaje.

S druge strane, robe imaju razmjensku vrijednost: mogu, u principu, biti zamijenjene za druge robe (nov-cem, vidi dolje) u određenim omjerima. Npr, jedan mali TV set je ekvivalent jednom biciklu, trima parima cipela, deset CD-ova stotinu kapućina, itd. Razmjenska vrijednost pokazuje da su robe, usprkos svojim različi-tim upotrebnim vrijednostima, barem u jednom pogle-du, ekvivalentne jedna drugoj. U tom smislu, usprkos njihovim razlikama, sve su robe iste.

U robnoj ekonomiji (u kojoj su većina dobara i uslu-ga robe) novac ima dvije uloge. Prvo, pojednostavljuje široki broj bilateralnih razmjena roba. U praksi, navodi se samo razmjenska vrijednost u smislu novca (njihove cijene), što je dovoljno da se utvrde omjeri ekvivalen-tnosti među svim robama. Drugo, robne razmjene su,

7

uobičajeno, indirektne, tj. odigravaju se putem novca. Vi ne proizvodite sva dobra i usluge koje želite. Umjesto toga, specijalizirate se za proizvodnju jedne robe – npr. restoranskih obroka, ukoliko ste kuhar i potom ih raz-mijenite za one robe koje želite konzumirati. Ova raz-mjena nije direktna, kao što bi bila da je kuhar svoja jela ponudio prolazniku u zamjenu za karte za kino, cipele, pjesme ili automobile.

Umjesto toga, kuhar svoj talenat prodaje vlasniku restoranu u zamjenu za novac i zatim, sa novčanicama i novčićima, odnosno čekovnom knjižicom ili bankov-nom karticom, može kupiti ono što želi da konzumira (vidi Poglavlje 3).

rAd

Dvostruka priroda roba, kao upotrebnih vrijednosti sa razmjenskom vrijednošću ima implikacije za rad. S jedne strane, rad koji

proizvodi robe jeste konkretni rad, onaj koji proizvodi specifične upotrebne vrijednosti kao što su odjeća, hra-na, knjige, itd. S druge strane, kao što je već prethodno rečeno, kada se dobra proizvode za razmjenu (i imaju razmjensku vrijednost), one jedna naspram druge ima-ju odnos ekvivalencije. U ovom slučaju, rad je također apstraktan (generalni) rad. Baš kao i same robe, rad koji proizvodi robe je u isto vrijeme generalan i specifi-

8

čan. Konkretni rad koji proizvodi upotrebne vrijedno-sti postoji u svakom društvu, budući da su ljudi uvijek i svugdje imali potrebu za upotrebnim vrijednostima radi vlastite reprodukcije – odnosno za reprodukciju vlastitih kapaciteta kao ljudskih bića.

Apstraktni rad je, za razliku od konkretnog, isto-rijski specifičan; postoji samo tamo gdje se robe proi-zvode i razmjenjuju. Iako je historijski kontigentan, ap-straktni rad je realan, ima postojanje, ne radi se pukoj konstrukciji uma. Posjeta lokalnom supermarketu, na primjer, pokazuje da je vaš vlastiti rad, zapravo, ekvi-valentan radovima koji su producirali hiljade različitih dobara, neka od njih u blizini, a neka na drugom kraju svijeta.

Radovi su ekvivalentni (kao apstraktni rad), budući da su robe proizvedene za razmjenu. Njihova ekviva-lentnost se manifestuje kroz konvertibilnost između novca i roba. Kada kupujete, na primjer, čokoladicu, vi oslobađate ekvivalentnost između vašeg vlastitog rada – kao npr. kuhar – i rada proizvođača čokolade. Mo-gućnost da se novcem kupi bilo koja roba pokazuje da novac predstavlja apstraktni rad.

Drugo, stabilnost razmjenske vrijednosti ukazuje da postoji kvantitativna veza između apstraktnih ra-dova potrebnih da se proizvede bilo koji tip robe. Pa

9

ipak, ta veza, kao što ćemo vidjeti iz daljnjeg izlaganja, nije direktna. U svome djelu Pitanje o prirodi i uzroci-ma bogatstva naroda, prvi put objavljenom 1776, Adam Smith tvrdi da su “rana i divlja” društva izmjenjivala dobra direktno proporcionalno radnom vremenu po-trebnom za njihovu proizvodnju. Na primjer, “ukoliko je, da bi se ubio vepar, potrebno dva puta više vremena nego da se ubije jelen, onda se vepar, prirodno, mijenja za/vrijedi koliko dva jelena” (Smith 1991, str. 41). Una-toč tome, Smith je vjerovao da se jednostavno određi-vanje cijena ruši kada se u proizvodnji počnu koristiti razni instrumenti i mašine. Razlog je taj jer je, pored radnika, vlasnik taj koji ima legitimno pravo određiva-nja vrijednosti proizvoda.

Marx se ne slaže sa Smithom iz dva razloga. Prvo, “jednostavna” ili “direktna” razmjena (proporcionalna društveno neophodnom radu) nije tipična ni za jedno ljudsko društvo, radi se o Smithovoj konstrukciji. Dru-go, i daleko bitnije za naše izlaganje, iako robna razmje-na otkriva kvantitativne veze ekvivalentnosti između različitih tipova rada, ova je veza indirektna. Drugim riječima, tamo gdje Smith, na prvoj prepreci, napušta vlastitu “radnu teoriju vrijednosti”, Marx razvija svoju vlastitu analizu vrijednosti, rigorozno i sistematično u uvjerljivo objašnjenje cijena roba u kapitalizmu (vidjeti dalje i, za detalje, Saad-Filho 2002).

10

KAPITALIZAM

Robe se proizvode hiljadama godina. Pa ipak u nekapitalističkim društvima proizvodnja je, generalno, marginalna i većina roba i usluga

se proizvodi za direktnu konzumaciju u domaćinstvu, a ne tržišnu razmjenu. U kapitalističkim društvima je drugačije.

Prva karakteristika koja definira kapitalizam jeste generalizirana proizvodnja roba. U kapitalizmu se veći-na dobara i usluga proizvodi za prodaju, većina radnika je uposlena u proizvodnji roba, a robama se sistematski trguje na razvijenim tržištima, na kojima firme i doma-ćinstva regularno kupuju robe kao rezultate proizvod-nje, kao i dobra i usluge.

Druga karakteristika koja definira kapitalizam jeste proizvodnja roba radi profita. U kapitalističkom društvu, vlasnici roba uobičajeno ne teže tome da zara-de da bi preživjeli – ono što oni žele je profit. Dakle, od-luke o proizvodnji, nivo i struktura zapošljavanja, kao i životni standard društva su bazirani na profitabilnosti preduzeća.

Treća karakteristika koja definira kapitalizam je-ste najamni rad. Kao i proizvodnja roba i novac, naja-mni rade se pojavio prije više hiljada godina. Međutim,

11

prije kapitalizma, najamni rad je uvijek bio ograničen, a predominantne su bile druge forme rade. Na primjer, kooperacija unutar malih socijalnih grupa, ropstvo u velikim antičkim imperijama, kmetstvo u feudalizmu, kao i nezavisna proizvodnja za izdržavanje i trampu u različitim tipovima društva.

Najamni rad je postao tipičan način rada tek ne-davno; prije tri ili četiri stotine godina u Engleskoj, a tek nedavno drugdje. U nekim dijelovima svijeta u ra-zvoju, najamni rad, kompleksna tržišta i proizvodnja roba za profit još uvijek igraju minornu ulogu u druš-tvenoj i ekonomskoj reprodukciji.

NAJAMNI rAd

Većina ljudi nema slobodnog izbora da li će ili ne postati najamni radnici. Sociološke i istorij-ske studije ukazuju da plaćeni posao traže jedi-

no oni koji svoje potrebe ne mogu zadovoljiti ni na je-dan drugi način. Istorijski gledano, najamni rad se širi, a kapitalistički razvoj nastupa, tek kada seljaci, zanatlije i samouposlenici gube kontrolu nad sredstvima za pro-izvodnju (zemlja, alat, mašine i drugi resursi), odnosno kada nekapitalistički oblici proizvodnje postanu neu-činkoviti u obezbjeđivanju opstanka (vidi Poglavlje 8).

12

Mnogo puta ponovljena tvrdnja da je dogovor o plati pogodba među jednakima je parcijalna i pogrešna. Iako su radnici slobodni da biraju između različitih poslova, odnosno da od njih odustanu, oni su, prilikom svake pogodbe, u slabijoj poziciji u odnosu na određenog po-slodavca. Iako nisu vlasništvo pojedinih poslodavaca, najamnim radnicima je potreban novac kako bi zadovo-ljili neophodne potrebe svojih domaćinstava, uključuju-ći osnovne životne potrebe, hipoteke, druga dugovanja, kao i nesigurnu budućnost. Ovo su samo neki od načina kojima kapitalističko društvo prisiljava radnike da “slo-bodno” potpišu ugovor o radu, da se “spontano” prija-ve za posao kada i gdje se to zahtijeva i “dobrovoljno” ostvare očekivanja svojih nadzornika (vidi Poglavlje 5). Odnos plata ukazuje da je radnički kapacitet, njihova radna snaga postala roba. Upotrebna vrijednost robe radne snage se ogleda u njenom kapacitetu da proizvede druge upotrebne vrijednosti (odjeću, hranu, CD playe-re, itd.). Njena razmjenska vrijednost je predstavljena visinom plate. U tom smislu, radna snaga je roba kao i svaka druga, a radnici su prodavci te robe. Osnovno je shvatiti razliku između rada i radne snage. Radna sna-ga je potencijal za proizvodnju stvari, dok je rad njeno korištenje – drugim riječima, rad je čin transformacije datih prirodnih i socijalnih uslova u osmišljeni proizvod (pogledaj Poglavlje 2). Kada kapitalist zaposli radnika, on kupuje radnikovu radnu snagu na određeno vrijeme. U trenutku kada je transakcija izvršena, radnikovo vrije-

13

me pripada kapitalisti, koji iz radnika, nastoji “iscijedi-ti” što je više moguće rada u okvirima ugovora. Radnici se, zauzvrat, nastoje oduprijeti zloupotrebi kapitalista i nastoje jednostrano ograničiti intenzitet rada, ili odbiti promjene u produkcijskoj normi. Jednostavnije rečeno, kupovina radne snage ne garantuje da će određena kvan-titeta rada biti ostvarena, niti da će određena kvantiteta vrijednosti biti proizvedena. Ishod ovisi o uvjeravanju i konfliktu u fabrici, farmi ili u kancelariji.

TržIŠTA

Tri navedene karakteristike kapitalizma nisu puka koincidencija. Među njima postoji veza združenih determinizama. S jedne strane, u ra-

zvijenim kapitalističkim društvima, ogromna većina roba se proizvodi za profit, od strane miliona najamnih radnika u hiljadama firmi. Mnoge od ovih roba kasnije bivaju kupljene od strane radnika. Dakle, širenje naja-mnih odnosa simultano podupire ponudu roba, kao i tražnju za njima. S druge strne, širenje najamnog rada i robne razmjene stimulira razvoj tržišta. Za važeće ekonomske teorije, tržišta su samo mjesto razmjene i suštinski nalikuju jedna drugima: promjene u cijenama utječu i na ponudu i na tražnju. Sexy reklame pomažu da se proda bilo šta i sve leži u sposobnosti prodajnog tima. Ova tvrdnja je u isto vrijeme parcijalna i pogreš-

14

na. Tržišta su dio institucija i kanala cirkulacije koji struktuiraju sistem snadbijevanja u ekonomiji. Sistemi snadbijevanja predstavljaju lance aktivnosti koji pove-zuju proizvodnju, razmjenu i potrošnju, sve od zaliha osnovnih sirovina (sirovog benzina, bakra, vune, kakaa i drugog), preko procesa proizvodnje, pa do distribuci-je gotovih roba (avionskog goriva, CD playera, majica, čokolade i drugih proizvoda). U određenim stadijima ove povezanosti, neke robe ulaze na tržište na regular-noj osnovi. Neophodnost tržišne razmjene, kao i forme koju zadobija, ovise o karakteristikama svakog sistema snadbijevanja [2]. Iz ovoga slijede četiri zaključka:

Prvo: Tržišta nisu idealne strukture razmjene o kojima se može prosuditi da su više ili manje “perfek-tna“ naspram njihove korespondencije sa generalnim modelom savršene konkurencije (kako pretpostavlja važeća ekonomska teorija). Iako su tržišta neophodna za proizvodnju roba i realizaciju profita, ona postoje samo konkretno. Tržišta goriva, odjeće, hrane, kompju-tera, radne snage, novca, kredita, stranih valuta i drugih roba mogu se duboko razlikovati jedna od drugih.

Drugo: Tržišta su strukturirana sistemom snadbi-jevanja ne samo “iznutra”, već i “izvana” i to društve-nim i ekonomskim ograničenjima, koja utječu na pro-izvodnju i razmjenu, kao što su pravni i sudski sistem, transport, skladištenja, trgovinska postrojenja, među-

15

narodni trgovinski odnosi, monetarni, finansijski i po-rezni sistemi, itd.

Treće: Kapitalistički proizvođači mjere poatražnju samo indirektno, kroz kupovnu moć svojih mušterija i profitabilnost firmi. Upravo iz ovog razloga tržišta često ne uspijevaju zadovoljiti važne potrebe (npr. djelotvor-nu prevenciju i liječenje bolesti siromašnih, kao što je malarija), dok se, istovremeno luksuzna, rasipnička ili štetna dobra i usluge proizvode u ogromnim kvantite-tama (kozmetička hirurgija, reklame, cigarete, itd.).

Četvrto: Tržišta su često polje zlokobnih i bespo-trebnih sukoba radi profita. Stvarnost se ne slaže sa važećim teorijama prema kojima je tržišna utakmica uvijek efikasna i vodi najoptimalnijim rezultatima. U stvarnom svijetu se skupe reklamne kampanje, kao i upošljavanje ogromnog broja talentovanih ljudi, redov-no koriste kako bi se potencijalne mušterije namamile da kupe bilo koji proizvod koji kapitalisti žele proda-ti. Imena brendova se vještački mijenjaju, a virtualno identični proizvodi se, posve bespotrebno, takmiče za pažnju na osnovu dizajna pakovanja, džinglova i po-klona. U isto vrijeme, doduše, daleko od očiju javnosti, menadžeri, brokeri i investitori proizvode, sabiru, šire i saobraćaju informacije – ne uvijek istinite – tražeći načine maksimiziranja privatne koristi, čak i po cijenu socijalnih gubitaka. Zakoni i etički postulati se redovno

16

razvlače, savijaju i ruše, kako bi se pospješile poslovne transakcije, uvećao udio u tržištu, kako bi se iscijedio rad iz radnika i iskamčio novac od potrošača. Česti primjeri korporativnog kriminala, još od traumatič-nog “mjehura” Južnog mora iz 1720, pa do kolosalnog skandala koji je izazvao Enron 2002, omogućuju uvid u pravu prirodu “slobodnog tržišta”.

VrIJEdNOsT I VIŠAK VrIJEdNOsTI

Kapitalisti kombiniraju sredstva za proi-zvodnju, uglavnom kupljena od drugih kapita-lista, sa radom najamnih radnika unajmljenih

na tržištu u cilju proizvodnje roba i njihove prodaje za profit. Cirkulacija industrijskog kapitala obuhvata sve osnovne aspekte fabričke proizvodnje, rada na farma-ma, u kancelarijama i drugim formama kapitalističke proizvodnje. Može se predstaviti na sljedeći način:

N – R <fV) f... P ... R‘ – N‘

Cirkulacija započinje kada kapitalist uloži novac (N), kako bi kupio dvije vrste roba (R): sredstva za pro-izvodnju (SP) i radnu snagu (RS). Tokom proizvodnje (...P...) radnici transformiraju sredstva za proizvodnju (zapravo ih koriste u transformaciji) u nove robe (R), koje se prodaju za još novca (N‘).

17

Marx razliku između N‘ i N naziva višak vrijed-nosti. Višak vrijednosti je izvor industrijskog i komer-cijalnog profita, kao i drugih formi profita, npr. od kamate ili rente. Sada ćemo identificirati izvore viška vrijednosti. Iako neki mogu profitirati od prodaje robe iznad njene vrijednosti (nejednaka razmjena), kao npr. beskrupulozni trgovci i špekulanti, to je nemoguće za svakog prodavača iz dva razloga. Prvo, prodavači su ta-kođer kupci. Ukoliko bi svaki prodavač naplaćivao od kupaca npr. 10 posto na robu koju prodaje, njegov bi dobitak bio gubitak za njegove vlastite dobavljače, te od tog posla niko ne bi profitirao.

Prema tome, ukoliko neko može postati bogat, pljačkajući i varajući druge, to je nemoguće za cijelo društvo. Nejednake razmjene ne mogu omogućiti ge-neralno objašnjenje profita (“varanje” je samo transfer vrijednosti i ne stvara novu vrijednost). Drugo, konku-rencija nastoji da uveća ponudu u bilo kojem sektoru, nudeći izuzetne profite, eliminirajući tako, na kraju, prednost individualne okretnosti i lukavstva (vidi Po-glavlje 4). Prema tome, višak vrijednosti (odnosno pro-fit generalno) mora biti razmatran u okvirima društva kao cjeline, dakle sistematski, umjesto oslanjanja na individualne zasluge i stručnost. Uvjerljivo objašnje-nje viška vrijednosti i profita mora proizaći iz potpuno opće pretpostavke o jednakosti razmjene.

18

Istraživanje cirkuliranja kapitala ukazuje da je vi-šak vrijednosti razlika između vrijednosti završnog proizvoda (P‘) i vrijednosti uloženog, SP i RS. Budući da ova razlika ne može biti uzrokovana nejednakom razmjenom, uvećanje vrijednosti mora proizlaziti iz procesa proizvodnje. Još konkretnije, za Marxa ona proizlazi iz potrošnje robe čija je upotrebna vrijednost da kreira novu vrijednost: RADNE SNAGE.

Krenimo sa sredstvima za proizvodnju (fizičko ulaganje). U tvornici čokolade se, npr., kakao, mlijeko, šećer, struja, mašine i druge sirovine fizički transfor-mišu u štanglice čokolade. Pa ipak, ove sirovine, same od sebe, ne stvaraju novu vrijednost. Pretpostavka da transformacija stvari u druge stvari, producira vrijed-nost, bez obzira na kontekst ljudske intervencije, mi-ješa dva aspekta robe: upotrebnu i razmjensku vrijed-nost. To bi, u konačnici značilo da drvo jabuke, kada proizvodi jabuke od zemlje, sunčeve svjetlosti i vode, ne stvara samo upotrebnu vrijednost, već i vrijednost jabuke, kao i da dozrijevanje spontano dodaje vrijed-nost (više od obične upotrebne vrijednosti vinu). Na-turalizacija odnosa vrijednosti protiv sebe ima sljedeći argument: zbog čega robe imaju vrijednost, dok mnogi produkti prirode, dobra i usluge nemaju ekonomsku vrijednost: sunčeva svjetlost, zrak, pristup javnim pla-žama i parkovima, razmjena usluga među prijatelji-ma, itd. Vrijednost nije proizvod prirode ili supstanca

19

fizički utjelovljena u robama. Vrijednost je društvena povezanost između proizvođača roba koja se pojavljuje kao razmjenska vrijednost, povezanost između stvari (specifično, vrijednost se pokazuje kroz vezu između dobara i novca).

Dobra i usluge imaju vrijednost samo pod odre-đenim društvenim i istorijskim okolnostima. Odnos među vrijednostima se, u potpunosti, razvija samo u kapitalizmu u tandemu sa proizvodnjom roba, kori-štenjem novca, difuzijom najamnog rada i generaliza-cijom tržišno orijentiranih vlasničkih prava. Na ovom stadiju, vrijednost inkorporira najbitnije ekonomske povezanosti. Između ostalog, odnosi vrijednosti regu-lišu ekonomsku aktivnost, ograničavaju strukturu pro-izvodnje i zapošljavanja i postavljaju granice društve-nog bogatstva. Ukoliko je vrijednost društveni odnos tipičan za društva proizvodnje robe, njegov izvor – i porijeklo viška vrijednosti – mora biti izrađivanje robe –produktivni rad (produktivna potrošnja robe, koja je radna snaga), a ne transformacija stvari. Kada kapitalist upošljava radnike da, npr. proizvode čokoladu, njihov rad sirovine transformiše u proizvod. Budući da su si-rovine fizički stopljene u proizvod, njihova vrijednost se prenosi i čini dio vrijednosti proizvoda.

U procesu transfera vrijednosti sirovina, rad simul-tano dodaje novu vrijednost proizvodu. Drugim riječi-

20

ma, iako sredstva za proizvodnju doprinose vrijednosti zbog radnog vremena potrebnog da se same proizvedu, novi uloženi rad doprinosi novoj vrijednosti proizvoda (pogledaj odjeljak “Rad”).

Vrijednost proizvoda je jednaka vrijednosti proi-zvoda (VP) plus vrijednost koju su pridodali radnici to-kom proizvodnje. Budući da se vrijednost sredstava za proizvodnju samo prenosi, proizvodnja je profitabilna samo ukoliko dodana vrijednost nadilazi troškove pla-te. Drugim riječima, višak vrijednosti je razlika između vrijednosti dodane od strane radnika i vrijednosti rad-ne snage. Drugačije objašnjeno, najamni radnici rade duže vremena nego što je potrebno da proizvedu dobra koja su im potrebna i koja bi bila pod njihovom kontro-lom. Dakle, tokom ostatka vremena, oni su eksploatisa-ni jer proizvode vrijednost za kapitaliste. Ako je npr. za proizvodnju dobara neophodnih za reprodukciju radne snage potrebno četiri sata, a radni dan traje osam sati, radnici “za sebe” rade samo pola vremena, dok dru-gu polovinu rade “za kapitaliste”. Stopa eksploatacije (omjer između onoga što Marx naziva “surplusom”, tj. viškom vrijednosti i “neophodnim” radnim vremenom) je 100 posto. Baš kao što radnici nemaju izbora nego da budu eksploatisani, ni kapitalisti ne mogu izbjeći ek-sploataciju radnika. Eksploatacija kroz crpljenje viška vrijednosti funkcioniše kao pumpa za crpljenje viška vrijednosti. Kapitalisti moraju eksploatisati svoje rad-

21

nike ako žele opstati u poslu; radnici se s tim moraju saglasiti kako bi zadovoljili svoje najosnovnije potrebe. Eksploatacija je gorivo koje pokreće kapitalističku pro-izvodnju i razmjenu. Bez viška vrijednosti ne bi bilo ni najamnog upošljavanja, ni kapitalističke proizvodnje i sistem mljevenja bi se zaustavio.

Važno je napomenuti da najamni radnici, iako ek-sploatisani, generalno govoreći, ne moraju biti siromašni (relativno siromaštvo, kao posljedica nejednake distri-bucije prihoda i bogatstva je sasvim druga stvar). Razvoj tehnologije povećava produktivnost rada i, potencijalno, omogućava i najsiromašnijim članovima društva relativ-no komforan život, ma kolika bila stopa eksploatacije. To znači da ukoliko produktivnost raste brže nego stopa ličnih dohodaka (vidi odjeljak “Profit i eksploatacija”), relativno dobro plaćeni radnici u visoko razvijenim eko-nomijama mogu biti daleko teže eksploatirani nego loše plaćeni radnici u manje produktivnim ekonomijama.

KONKurENcIJA

Konkurencija igra ključnu ulogu u kapitali-stičkim društvima. Treba razlikovati dva tipa konkurencije: među kapitalistima u istom sek-

toru (onima koji proizvode identična dobra) i onima u različitim sektorima (koji proizvode različita dobra).

22

 Firme u istom sektoru se bore za profit primarno kroz stalno uvođenje tehničkih inovacija. Firma koja uvede inovacije može poslovati sa nižim troškovima nego konkurenti, dok ovi prodaju po istim cijenama, produktivnija firma ostvaruje veću profitnu stopu, po-većava svoj udio u tržištu, više investira i, potencijalno, uništava konkurenciju. Konkurencija među firmama koje proizvode ista dobra sa različitim tehnologijama dovodi do diferencijacije profitne stope (vidi Poglav-lje 4). Ovaj tip konkurencije objašnjava tendenciju ka kontinuiranom tehnološkom napretku u kapitalizmu, koji je odsutan u pretkapitalističkim društvima, ali koji uzrokuje mogućnost stvaranja monopola i kriza ne-srazmjera i hiperprodukcije (vidi Poglavlje 15).

Konkurencija među firmama u različitim sektori-ma je nešto sasvim drugačije: generira tendenciju izrav-navanja profitnih stopa u (međunarodnoj) ekonomiji. Ovaj tip konkurencije objašnjava ekvilibrijum struk-tura i procesa povezanih sa konkurentskim tržištima, npr. prilagodbe u ponudi unutar svakog sektora tokova kapitala. Suočeni sa npr. izuzetno visokim profitima u švicarskom farmaceutskom sektoru i niskim profitima u industriji čelika SAD-a, kapitalisti mogu odlučiti da investiraju i tako povise ponudu industrije čelika (koja će, u konačnici, umanjiti cijene lijekova i oboriti profit-nu stopu u farmaceutskoj industriji). Isto tako, kapita-listi mogu smanjiti ulaganja u farmaceutsku industriju,

23

čime će se, u konačnici postići povećanje cijene čelika i profitnih stopa u toj industriji. Te se strategije mogu smjenjivati ili kombinovati.

Ono što je ovim alternativama zajedničko jeste kre-iranje tendencije ka izjednačenju profitnih rata u cijeloj ekonomiji. Međusektorska konkurencija i tendencija ka izjednačavanju profitnih rata je nevjerovatno olakšana razvojem finansijskih tržišta. Kapitalistička konkuren-cija ima tri ozbiljne implikacije.

Prvo, bilo bi pogrešno tražiti aritmetičko rješenje za sukobljene sile konkurencije. Nema razloga zbog čega bi profitne stope ili konvergirale prosjeku (koji može biti rastući, opadajući ili statičan) ili trajno odstu-paju od prosjeka, što potencijalno vodi razvoju super-monopola. Dva tipa konkurencije, koje smo objasnili ranije, utječu na ponašanje firmi na različite načine, dok ishod njihove interakcije (i drugih utjecaja na po-slovanje) ovisi o nizu varijabli koje se mogu razumjeti samo konkretno.

Drugo, promjene cijena kao posljedica međusek-torske konkurencije utječu na funkcionisanje zakona vrijednosti. Umjesto da je robna razmjena jednostav-no regulisana apstraktnim radom potrebnim za proi-zvodnju roba, kao u Smithovom prvobitnom društvu, u razvijenom kapitalizmu cijene ovise o izjednačavanju

24

profitnih stopa među različitim sektorima u ekonomiji (ovaj proces je poznat kao “transformacija vrijednosti u cijene proizvodnje”, vidi Poglavlje 4).

Treće, igra sila konkurencije unutar i između sek-tora generira tendenciju ka redukciji kvantiteta rada potrebnog u proizvodnji unutar ekonomije (ovo je po-znato kao “tendencija opadanja peofitne stope”, koju je Marx simultano analizirao sa “kontratendencijama” ovom zakonu, vidi Poglavlje 15).

PrOfIT I EKsPLOATAcIJA

Profiti se mogu uvećati na različite načine. Na primjer, kapitalisti mogu izvršiti pritisak na svoje radnike da rade više sati, ili napornije (veći in-

tenzitet rada), uposliti vještije radnike ili promijeniti tehnologiju proizvodnje. Ukoliko je sve nepromjenjivo, duži radni dan proizvodi više profita, budući da se više proizvodi za manje troškove (zemlja, zgrade, mašine i struktura menadžmenta se podvode pod isto).

Zbog toga kapitalisti tvrde da bi redukcija radne sedmice štetila profitu i, prema tome, proizvodnji i zapošljavanju. Pa ipak, u stvarnosti druge stvari nisu konstantne, a historijsko iskustvo ukazuje da takve re-dukcije mogu biti bez efekta ili čak voditi većoj pro-

25

duktivnosti, zbog efekta smanjenja radnog vremena na radnikovu efikasnost i moral. Rezultati ovise o predu-slovima, koji za neke kapitaliste mogu biti negativni, a za druge, u isto vrijeme, visoko profitabilni.

Veći intenzitet rada kondenzuje više rada u istom radnom vremenu. Povećan napor radnika, brzina i koncentracija uvećava nivo proizvodnje i reducira troškove, te profitabilnost raste. Upošljavanje vještijih i obrazovanijih radnika vodi istim rezultatima. Takvi radnici mogu proizvesti više robe i kreirati više vrijed-nosti po radnom satu.

Dodatni višak vrijednosti koji se crpi povećanjem radnog vremena, intenzivnijim radom, ili upošljava-njem vještijih radnika, Marx naziva apsolutnim viškom vrijednosti. Ovaj tip viška vrijednosti uključuje utrošak više rada, u okviru postojećeg ili produženog radnog vremena u odnosu na isplaćene plate. Apsolutni višak vrijednosti je posebno bio važan u ranom kapitalizmu, kada je radni dan iznosio i do 12, 14, ili čak 16 sati.

U skorije vrijeme se apsolutni višak vrijednosti če-sto crpi kroz produženje radne sedmice i radom u slo-bodno vrijeme. U nekim se sektorima rad produžuje i na vikend i praznike, budući da dostupnost mobilnih telefona i laptopa čini da neki uposlenici mogu biti konstantno na dužnosti.

26

Nadalje, radnici su često prisiljeni na povećanje produktivnosti kroz intenzivniji rad (npr. bržim proi-zvodnim linijama ili skraćivanjem pauza) ili su prinu-đeni da u “slobodno vrijeme” stječu nove vještine (npr. prisustvovanje kursevima i konferencijama). Usprkos svojoj važnosti, apsolutni višak vrijednosti je ograni-čen. Nemoguće je produžiti radni dan ili intenzitet rada beskonačno, budući da radnici postepeno uče kako da se opiru ovim formama eksploatacije.

Uvođenje novih tehnologija i novih mašina, tako-đer, može povećati profitnu stopu inovativnih firmi. One omogućuju da mnogo više sirovina bude prerađeno u proizvode za isto radno vrijeme, drugim riječima redu-ciraju kvantitetu rada neophodnog za proizvodnju po-jedinačnog proizvoda. Kada u ekonomiji produktivnost raste brže nego plate, udio viška vrijednosti u totalnoj vrijednosti se povećava, a radnički udio se smanjuje.

Marx ovu vrijednost naziva relativnim viškom vri-jednosti. Relativni višak vrijednosti je fleksibilniji od apsolutnog viška vrijednosti i postao je najvažniji oblik eksploatacije u modernom kapitalizmu, budući da rast produktivnosti nadilazi povećanja plata u dugom peri-odu. (implikacije apsolutnog i relativnog viška vrijed-nosti su obrađene u Poglavlju 5, dok je uloga nove teh-nologije u kontroli radne snage analizirana u Poglavlju 6, vidi Saad-Filho 2002, poglavlje 5).

27

PrEgLEd I ZAKLJučAK

Važeće ekonomske teorije definiraju kapital kao skup stvari, uključujući sredstva za proi-zvodnju, novac i finansijsku imovinu. Nedav-

no su i ljudsko znanje i međuljudski odnosi prozvani ljudskim ili socijalnim kapitalom. To je netačno. Ovi objekti, imovina i atributi ljudskog društva su postojali dugo vremena, dok je kapital relativno novija pojava. Potpuno je pogrešno proširivati koncept kapitala tamo gdje ne pripada, kao da je univerzalan, odnosno da je postojao kroz cijelu historiju. Na primjer, konj, čekić ili milion dolara jesu, ali i ne moraju biti kapital. Sve zavisi od konteksta u kojem se koriste. Ukoliko su uključeni u proizvodnju profita kroz direktno ili indirektno upo-šljavanje najamnog rada radi se o kapitalu; u suprot-nom, oni su samo životinje, alat ili novčanice.

Kao vrijednost, kapital je društveni odnos koji se pojavljuje kao predmeti. Isto tako, gdje god je vrijed-nost generalni odnos između proizvođača i prodavača roba, kapital je klasni odnos eksploatacije. Ovaj druš-tveni odnos uključuje dvije klase (definirane vlasniš-tvom, kontrolom i korištenjem sredstava za proizvod-nju): kapitalisti, koji posjeduju sredstva za proizvodnju, radnu snagu i proizvode rada i najamne radnike, koji prodaju svoju radnu snagu i upravljaju sredstvima za proizvodnju bez da ih posjeduju.

28

Odnosi ove dvije klase su baza društvene podjele rada i proizvodnje i distribucije roba. Konkurencija i eksploatacija kroz crpljenje viška vrijednosti čini ka-pitalizam jedinstveno sposobnim da razvija proizvod-ne snage. To je glavni razlog zbog kojeg se Marx divio progresivnim karakteristikama kapitalizma. Pa ipak, kapitalizam jeste najdestruktivniji proizvodni odnos u istoriji. Motiv profita je slijep i može biti neodoljiv. Isti je doveo do zadivljujućih otkrića i nenadmašnih po-boljšanja standarda života, posebno (iako ne i jedino) u razvijenim državama.

Usprkos tome, kapitalizam je doveo do rasprostra-njenog uništavanja i degradiranja okoline i ljudskih ži-vota. Žeđ za profitom je dovodila do ropstva, masovnih ubistava pa čak i genocida (npr. nad domorodnim sta-novništvom Belgijskog Konga, SAD-a, u Južnoafričkoj Republici pod režimom aparthejda i u međuimperija-lističkim ratovima, posebno u Prvom svjetskom ratu), brutalne eksploatacije radnika (u Britaniji 19-og vijeka, Brazilu 20-og vijeka i Kini 21-og vijeka), nekontrolisanog uništenja okoliša (SAD, Evropa, Indija, Indonezija i drug-dje) i dugoročnih globalnih implikacija (vidi Poglavlje 7).

Kapitalizam stvara i održava masovnu nezaposle-nost radnika, neiskorištavanje mašina i zemljišta uspr-kos nezadovoljenim potrebama i toleriše siromaštvo, iako su sredstva za njegovo suzbijanje dostupna.

29

Kapitalizam produžuje ljudski vijek, ali ga često ispražnjava od bilo kakvog značenja. Istovremeno kre-ira dostignuća u obrazovanju i kulturi, kao i idiotizam, pohlepu, ludilo, seksualnu i rasnu diskriminaciju, te druge oblike ljudske degradacije.

Paradoksalno, akumulacija materijalnog bogatstva često osiromašuje ljudsku egzistenciju. Ovi kontradik-torni efekti kapitalizma su neodvojivi. Nemoguće je probrati privlačne aspekte tržišnih ekonomija a ignori-sati ono što smatramo neugodnim. Privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i tržišna konkurencija neizbježno dovode do najamnog odnosa i eksploatacije kroz crpljenje viška vrijednosti, kao i do ratova i drugih negativnih karakteristika kapitalizma.

Ovo govori o jasnim limitima socijalnih, političkih i ekonomskih reformi i kapaciteta tržišta da poprimi “ljudsko lice”. Ovakva su ograničenja Marxa dovela do zaključka da kapitalizam može biti zbačen, da bi potom bio kreiran drugi društveni sistem: komunizam. Za nje-ga komunizam otvara mogućnost ostvarenja potencija-la većine čovječanstva kroz eliminaciju iracionalnosti i ljudskih “troškova” kapitalizma, uključujući sistemsku nejednakost, lišavanje materijalnih dobara, destruktiv-nu konkurenciju, pohlepu i ekonomsku eksploataciju. (Ovaj sistem, kao i tranzicija k njemu se objašnjava u Poglavljima 18 i 19).

30

KrATKA BILJEŠKA O AuTOru

Profesor Alfredo Saad Filho je član Konferencije socijalističkih ekonomista i član je savjeta britanskog marksističkog kvartalnog časopisa „Historijski mate-rijalizam“, a u dva mandata je bio jedan od urednika, također britanskog časopisa „Kapital i klasa“, koji izlazi tri puta godišnje. Profesor Saad-Filho je doktorirao na Univerzitetu u Londonu. Interesu su mu politička eko-nomija razvoja, industrijska politika, latinoamerički politički i ekonomski razvoj, inflacija i stabilizacija, te teorija o vrijednosti rada. Član je „Deutscher Memorial Prize“ komiteta, dopisni urednik časopisa Socijalistič-ki Registar, član uredničkog odbora Brazilskog žurna-la političke ekonomije, kao i južnokorejskog časopisa Marksizam 21. U periodu od 2007 do 2009 bio je šef Katedre za orijentalne i afričke studije pri Univerzitetu u Londonu. Od januara 2011, Saad Filho je na pozici-ji Višeg saradnika za ekonomske odnose i ekonomsku kooperaciju i integraciju zemalja u razvoju pri Ujedi-njenim nacijama.

Prijevod: Prevodilački tim CSI-aLektura: Emil Prutina