˜re˚nik˛va ˝ije˙...2021/01/11 · Stvaranje svijeta nije se zbilo u nekome trenutku vremena, nakon proteka vremena, nego na početku vremena. Ono je početak vremena. Prije stvaranja

1živovrelo 12 - 2020

Urednikova riječ

Vrijeme uronjeno u vječnost

Misao kojom želimo proniknuti u bît vremena vodi nas k Bogu koji svojim stvaralačkim činom svemu daje početak. Stvaranje svijeta nije se zbilo u nekome trenutku vremena,

nakon proteka vremena, nego na početku vremena. Ono je početak vremena. Prije stvaranja ne postoji ništa, pa ni vrijeme. Prije vreme-na i prije ijednoga stvora stoji samo Bog. Vječni. Jedini vječan. Vre-menska odrednica stvaranja – »u početku stvori Bog…« – vremenska je odrednica i samomu vremenu. Vrijeme je danost vezana uz stvore-nje. Zato razumjeti vrijeme, njegovu danost i naš ljudski odnos pre-ma vremenu moguć je onoliko koliko umijemo proniknuti u Boga, u istinu o njegovoj vječnosti koja nadilazi svaku mjerljivost i koja nam se, neokrnjena, daruje u vremenu, u našoj vremenitosti.

Po otajstvu utjelovljenja Bog sam, Vječni, sišao je k svome stvo-renju, u vrijeme, uvremenio se, da bi čovjeka oslobodio od okova-nosti vremenom i prolaznošću i poveo ga preko praga smrti, koja je granica vremena, u svoju vječnost. Po utjelovljenju svoga Sina Vječni je, sišavši u vrijeme, samo vrijeme privukao k sebi. Vrijeme više nije negacija vječnosti i smrt više nije jaz između vremena i vječnosti. U Kristu, Vječnome koji je uzeo na sebe našu vremenitost i prolaznost, pa i samu smrt, vrijeme suživi s vječnošću. Vjernikovo suživljenje s Bogom, uranjanje je u njegovu vječnost. Vječnost se, po snazi Božjega dara, živi već u vremenu. Zato za nas vjernike vrijeme ne prestaje u jednome hipu, u trenutku ugasnuća tjelesnoga života, nego ono po-stupno uzrasta u vječnost, pretapa se u vječnost. Sav čovjekov rast u vjeri očituje se kao postupno uranjanje u vječni život. U tom će smislu apostol Pavao reći: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.« (Gal 2, 20). Liturgija Crkve daje kušati vječ-nost u vremenu, omogućuje subitak vremena i vječnosti, jedan život božanskoga i ljudskoga – u tijelu, u vremenu.

Došašće je osobito vrijeme. Oblikovano kao vrijeme bdjenja i išče-kivanja, ono daje novu mjeru svemu vremenu: bdijući ne mjerimo koliko je vremena proteklo, niti smo usmjereni k želji za spoznajom koliko je vremena preostalo do potpunoga predanja Božjoj vječnosti. Vječni, samo on, gospodar je vremena. Živimo bdijući, radosno išče-kujući. Došašće je življenje vječnosti u vremenu.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Krist u vremenuIsusovo vrijeme je od Oca darovano vrijeme

Branko Murić

»A što je vrijeme? Tko bi to mogao lako i ukratko razjasniti? Tko bi to mogao i samo mišlju shvatiti pa da to onda riječju izrazi? A je li nam išta običnije i poznatije što u govoru spominjemo nego vrijeme? […] Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekomu na pitanje to razjasniti, ne znam; ipak sa sigurnošću mogu reći da znam, kad ne bi ništa prolazilo, da ne bi bilo prošloga vremena, i kad ne bi ništa dolazilo, da ne bi bilo budućeg vremena, i kad ne bi ništa postojalo, da ne bi bilo sadašnjega vremena.«

(Sv. Augustin, Ispovijesti, XI, 14, 17).

Z a svetoga Augustina vrijedi da je Bog stvorio vrijeme stvaraju-ći svijet te su u tome smislu vrijeme i svijet stvoreni zajedno. Drugim riječima, svijet nije stvoren u vremenu nego s vreme-

nom i zato je vrijeme mjerilo stvorenih bića. Zbog toga Augustin go-vori o svojevrsnoj suprirodnosti vremena čovjeku. Time se odupire poganskomu pogledu na vrijeme koji je svijet promatrao bez počet-ka i kraja, u njegovoj vječitosti i kozmičkome povratku uvijek istoga. Štoviše za Augustina mjerilo vremena ne odražava se niti u gibanju pojedinih nebeskih tijela, nego je mjerilo vremena upravo čovjekova samosvijest o vlastitoj vremenitosti jer, kako on kaže, u pokretu duše nalazi se poimanje vremenitosti, izraženo po sjećanju na vrijeme koje je prošlo, po pozornosti na sadašnje vrijeme i po iščekivanju budu-ćega vremena. Augustinovo shvaćanje vremena je takvo da dopusti Božji ulazak u povijest, da Božje stvaranje svijeta s vremenom omo-gućuje naše shvaćanje povijesti: sve ima svoj početak i teži svojemu kraju. Povijest je neprestani hod koji se ostvaruje pod vidom jedinca-tosti i neponovljivosti. Za kršćansko poimanje taj hod svoju puninu doseže u Isusu Kristu.

Vrijeme ima svoj početak i svoj kraj, ono je od Boga

stvoreno i dano stvorenom svijetu, u njemu se vječnost

očituje, daje naslutiti kroz arhetip i uvijek novi hod prema budućnosti. Isus

Krist koji se pojavio u punini vremena postao je središte

povijesti, što znači da je postao spasenje svih, živih i

mrtvih prije i poslije njegove povijesne pojave u vremeni-tosti Sina, utjelovljenoga po

Duhu Svetom i rođenoga od djevice Marije.


Stvaranje vremena kao spasonosnog vremenaU kršćansko-biblijskoj perspektivi vrijeme uključuje interval između stva-rateljskoga čina i stvarnosti koja je s njime stvorena. Odatle proizlazi da je vječni Bog onaj koji stvara vrijeme te je vječitost ta koja utemeljuje vrijeme. Isto tako, kako bi vrijeme postojalo, ono zahtijeva i kreativnu stvarnost koja utemeljuje sam vremenski hod i njegovo mjerenje i to na način da vječnost obavija i mjeri vrijeme kao što stvarateljski uzrok obgrljuje svoj učinak u cijelome svome kontinuitetu, kao creatio continua. Događa se dijalektika između utemeljujuće vječnosti i stvorenoga vremena koje je, po sebi, njezina negacija kroz vremenitost/ograničenost: stvorenja se nalaze pred Stvorite-ljem, bića pred Bićem, mnoštvo pred jedinstvenošću i jednošću, protječnost pred trajnošću, nestalnost pred stalnošću.

Ali ova dijalektika nije shvaćena u neprijeteljstvu i bezdoticajnosti. Vječno se očituje u vremenu progresivno i postupno se pokazujući kroz jedinstvo Stvoriteljeva nauma spasenja. Biblija nam svjedoči da je Bog stvorio samo jedno vrijeme koje je od svoga početka vrijeme spasenja i kao takvo ponu-đeno čovjeku. Zato i Bog dobiva naslove »Stvaratelj vremena«, »Gospodar vremena«, »Rasporeditelj vremena». Vrijeme spasenja ne se može mjeriti kozmičkim vremenom. Bila bi to pogrješka koja se oslanja na očevidnost po-javnosti: kozmičko vrijeme ne uvjetuje spasenjsko vrijeme. U biti, ovo pita-nje moramo sagledati iz drugog kuta gledanja: vrijeme spasenja je ono koje usmjerava i mjeri kozmičko vrijeme.

To se izražava prvim riječima Knjige Postanka: »U početku stvori Bog« (Post 1, 1). O tome početku ne znamo ništa drugo, ne znamo kada se zbio u nekom preciznome kozmičkom računanju, niti kako se egzaktno zbio. Zna-demo samo da je Bog taj koji je bio u početku i koji je sve stvorio po svojoj Ri-ječi. To je prvi čin koji uvodi u povijest spasenja, to je proslov savezu koji će, prolazeći kroz razne ‘peripetije’ izazvane čovjekovim grijehom, Bog sklapati s Noom, Abrahamom, Mojsijem. Ali odmah se mora nadodati kako taj početak svoje središte ima u jednome drugom iskustvu, u iskustvu izbavljenja i spa-šenosti te u zahvalnoj molitvi kakva je prisutna u Ps 104: »Gospodnjom su

U početku stvori Bog… I bi vrijeme.

4


riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.« U svome iskustvu spašenosti izabrani narod uviđa da je Bog gospodar svih stanovnika zemlje. U Božjem naumu izbavljenje iz babilonskoga ropstva po Kirovu iza-branju, obnova Jeruzalema i povratak prognanika povezani su s početkom povijesti čovječanstva i svijeta, sa stvaranjem. Isti Bog koji je stvorio nebo i zemlju, sada spašava prognanike iz njihovog progonstva. Tu nije riječ o ci-kličkome povratku uvijek identičnoga, nego se u iščitavanju sadašnjega vre-menskog trenutka dobiva potvrda trajne novosti na kojoj se temelji sve – na djelatnoj stvarateljsko-spasenjskoj Božjoj riječi.

Obilježja vremenaVrijeme u sebi krije tri temeljna obilježja koja se mogu sažeti na sljedeći na-čin. Prije svega, kozmičko vrijeme (kao neko vrijeme bez ili »izvan« čovjeka) nije ono koje oblikuje čovjekovo vrijeme, nego je djelovanje Duha ono koje, mjereći pokret, utemeljuje specifičnu strukturu vremena. Drugo, vrijeme je uvijek ‘prezentificirano’, u smislu da se uvijek polazi od sadašnjosti iz koje se konstruira i strukturira čovjekovo vrijeme, ono prošlo i ono buduće koje ima doći. Ovdje ključnu ulogu, prema Tomi Akvinskome, ima intelekt ko-jim čovjek nadilazi pojedinačnost i numeričnost pojedinog vremena. I treće obilježje može se opisati na sljedeći način: čovjek se rađa u vremenu i tako stvara »svoje« vrijeme, po vlastitim slobodnim odlukama i činima donese-nima u vremenu, ispunjavajući se i sazrijevajući, uzdižući se ili padajući na svome povijesnom hodu.

Na temelju ovih obilježja vremena treba kazati kako njegova glavna karakteristika nije progres, nego vrijeme u kršćanskom smislu promatramo kao ono koje ili stoji u svojoj povezanosti s vječnošću te ga nazivamo milo-snim vremenom, ili kao ono koje se svjesno udaljuje i odjeljuje od te vječnosti te ga nazivamo vremenom ne-milosti ili grješnosti. Zato je vrijeme nemilosti i grijeha praćeno uvijek obraćenjem, vremenom zaokreta koje se

smatra pripravom za »poravnanje staza«. Ta tri vremenska intervala, gdje horizontalno vrijeme povijesnosti bilježi u sebi vertikalni prodor vječnosti, nalazimo od prve do posljednje stranice Svetoga pisma. Božja slava i spas očituju se u sadašnjosti te to iskustvo retrospektivno, kroz sjećanje, razot-kriva značenje prošloga vremena. Sadašnji trenutak milosti ili nemilosti i očitovanja slave ujedno postaje i iščekivanje, najava i obećanje budućega vremena – odatle se rađa eshatološka perspektiva vremena.

To možemo pobliže vidjeti u svjedočanstvu središnjega događaja saroza-vjetne objave: objave Božjega imena. Ako se uzme ozbiljno prijevod koji je ponudio židovski filozof M. Buber: »Ja ću biti tu, kao onaj koji je prisutan«, onda nas time Biblija upućuje da se ime Božje odnosi na njegovo vrijeme prisutnosti kao njegove vjernosti te na odnose i na djelovanje te njegove prisutnosti spram onih koji su mu vjerni. Središnji događaj i iskustvo obja-ve u Starome zavjetu usmjerava pogled na početak, ali i na budućnost. To je dovoljno promatrati iz razgovora između Boga i Mojsija: »Nato Mojsije reče Bogu: ‘Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao

Vrijeme je uvijek ‘prezentificirano’, u smislu da se uvijek polazi od

sadašnjosti iz koje se konstruira i strukturira čovjekovo vrijeme, ono prošlo i ono buduće koje ima doći.


me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?’ ‘Ja ću biti tu, kao onaj koji je prisutan’, reče Bog Mojsiju.« (Izl 3, 14). Bog je onaj koji je pred nama, a ne samo bitak-iznad-nas. U Božjem imenu otkriva se snaga budućnosti. Ta budućnost obilježena je prisutnošću koja je uvijek nova, normativna, utemeljiteljica vremena jer po njoj se određuje vrijeme mira, vrijeme milosti i blagostanja. Ovaj središnji događaj jest baca novo svjetlo i na početak i na prošla iskustva Božjeg objavljivanja (»Ja sam Jahve. Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj. Ali njima se ni-sam očitovao pod svojim imenom.« (Izl 6, 2-8).

Kršćanstvo preuzima na sebe upravo ovu logiku vremena vezanu uz teo-faniju Božjeg imena, ali sada u svojoj radikalnosti utjelovljenja te prisutno-sti: vrijeme se mjeri polazeći od središnjega događaja ispunjenja vremena, događaja Isusa Krista. Punina vremena označava središte od kojega sve po-lazi, a dinamizam Božjeg govorenja-činjenja usredotočuje se na Riječ koja je tijelom postala, što postaje središtem povijesti.

Kristocentričnost vremenaU toj kristocentričnoj perspektivi povijest spasenja protumačena je kao put koji ima sasvim precizno usmjerenje. U Novome zavjetu povijest spasenja je Kristova povijest. Kristova vremenitost – događajnost postaje temeljem no-voga tumačenja onoga što se proteže kroz Sveto pismo i što će, iz naše per-spektive, činiti jedinstvo Pisma: Krist spašava sve ljude po svome utjelov-ljenju, svojim patnjama, svojoj smrti jer je sve to od početka bilo u Božjem naumu. Vrijeme koje se ostvaruje kao povijest spasenja ne može se shvatiti

Njegova su vremena i njegova je vječnost, njemu slava i vlast po sve vijeke i u svu vječnost.Krist u slavi; baptisterij u Firenci. Foto: Shutterstock.

6


samo linearno, nego ga se treba simbolički predočiti više kao spiralu u kojoj su međusobno povezani arhetipi spasenja: izlazak je novo stvaranje, nakon njega slijedi novi izlazak iz ropstva, koji se sa svoje strane preobražava u arhetip novoga Božjeg zahvata. Tako je i utjelovljenje Riječi novo stvaranje, Kristova pasha novi izlazak, Kristovo slanje Duha i uzašašće k Ocu novi po-četak. Na kraju, i Knjiga Otkrivenja završava arhetipski: »Onaj što sjedi na prijestolju reče: ‘Evo sve činim novo!’« (Otk 21, 5). Povijest spasenja tumači se po i nastaje u toj svojoj protežnosti koja smjera na uvijek novi početak, čiji arhetip upućuje na ono buduće koje se već ostvaruje kao »već da«, ali uvijek uz pridržaj »još ne«. Zato i Pavao jednostavno govori o rekapitulaciji svega u Kristu (usp. Ef 1, 10).

U Novome zavjetu povijest spasenja je, prema tome, upravo Kristova po-vijest. Ova se tvrdnja temelji na tragu onoga što se proteže kroz cijelu Bibliju i što čini njezino jedinstvo: Krist spašava sve ljude po svome utjelovljenju, po svojim patnjama, po svojoj smrti jer on bijaše, od početka u Božjem naumu, Spasitelj svijeta, onaj koji vodi do ispunjenja pojedina arhetipska nastojanja po kojima je Bog izražavao svoju odnosnost s čovjekom (usp. Heb 1, 1-4). Po Kristu, »odsjaju Slave i otisku Bića njegova« (r. 3), uspostavlja se izgubljeni odnos koji je u povijesnom hodu Bog uspostavljao izabranjem (od mnoštva naroda prema Izraelu i njegovu ostatku), a sada se uspostavlja poslanjem: »U njemu (Kristu) je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidlji-vo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti.« (Kol 1, 16).

Tako je novozavjetno svjedočanstvo jednodušno u tvrdnji da Krist su-djeluje od samoga početka i oduvijek u cjelokupnome božanskom naumu spasenja. On je na početku stvaranja. On se sa svojim spasenjskim činom nalazi u središtu povijesti spasenja, koje kao poprište i predmet ima cijelo

Životi vjernika uronjeni su u Božju vječnost.

Marc Chagall: detalj vitraja, Pocantico Hills, New York.


stvorenje. Rečeno riječima ivanovske teologije, vječna Riječ po kojoj je sve stvoreno (usp. Iv 1, 1-3) nastavlja stvarati po životu koji se u njoj nalazi (usp. Iv 1, 4). Vrhunac života koji dolazi po Riječi izrečen je izrazom koji postaje središnjom (izvorišnom) vertikalom kršćanske mjere vremena: »I Riječ ti-jelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu.« (Iv 1, 14).

Posebnost Kristova vremenaSlužeći se promišljanjima švicarskoga teologa H. U. von Balthasara možemo kazati: »Sinova prijemljivost za Božju volju utemeljuje vrijeme. U svojoj pri-jemljivosti on od Oca prima vrijeme kao formu i kao sadržaj vremena.« (H. U. von Balthasar, Teologija povijesti, Zagreb 2005., 35). To znači da Isus dobiva »svoje vrijeme« koje nije ništa drugo doli vrijeme vršenja i potpunoga ispunjenja Očeve volje (usp. Iv 6, 38). Kristovo vrijeme je posebno vrijeme zbog poslušnosti toj volji i zbog vršenja vremena pod prizmom Očeve volje. Zato Kristov čas postaje opći čas, prepo-znato i priznato kao opće mjerodavno vrijeme: »Ono je ispunjenje Adamova vremena, budući da je povrh njegove milosti, pristup k Bogu, naime otvaranje vječne, osobne uzajamnosti Oca i Sina u duhu Svetom za svijet“ (isto, 36).

Kristovo vrijeme usmjereno je prema »njegovu času«. Ključ razumijeva-nja Isusove egzistencije jest poslanje i »čas« »kada će Otac biti otvoren Sinu samo još u povučenosti i napuštenosti križa« (isto, 37). Isus se u svojoj ze-maljskoj egzistenciji pokazuje u neprekidnoj prijemljivosti i prihvatu Očeve volje: sve što Sin jest, jest u svome odnosu spram Oca i u onoj mjeri u kojoj prima od Oca. Tako i vrijeme Isus prima od Boga te ono u njegovoj egzisten-ciji postaje očitovanje Božjega vremena za čovjeka i za svijet. Bog u Sinu ima svo vrijeme za svijet, koje se u svojoj radikalnosti očituje na križu kada Otac više nema vremena za Sina: »Najviši dokaz Očeve ljubavi za svijet jest da on više nama vremena za Sina na križu (Iv 3, 16)«, kaže von Balthasar.

Sljedeće obilježje Kristova vremena je strpljivost iščekivanja »svoga časa« (Iv 2, 4), koji je zapravo čas potpunoga ispunjenja poslanja. Ovo je važna karakteristika koja Isusa udaljuje od bilo koje ideje nad-čovjeka koji bi svojim znanjem ili voljom anticipirao svoj čas. Isus to ne čini. On svoje znanje o »času« prepušta Očevu znanju: »A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac« (Mk 13, 32). Budući da se Sinovljevo savršenstvo nalazi u poslušnosti, a ne u anticipaciji vremena, Isus ne upada u zamku grijeha da preduhitri svoje vrijeme, preuranjeno do-hvati spoznaju. Isus se ne pokazuje kao gospodar vlastitoga vremena, nego se njegovo gospodstvo nad vremenom očituje u savršenome prihvaćanju Očeva poslanja.

Odatle proizlazi i treće obilježje Kristova vremena: on je vođen svojim »da« Duhu Svetomu, koji u svakom trenutku posreduje Očevu volju. Biti vođen Duhom Svetim znači da svaka egzistencijalna situacija u Isusovoj vre-menitosti jest novost a ne predodređenost, već zapisana u vječnosti. Von

Isus prima vrijeme od Boga te ono u njego-voj egzistenciji postaje očitovanje Božjega vremena za čovjeka i za svijet. Bog u Sinu ima svo vrijeme za svijet, koje se u svojoj radikalnosti očituje na križu kada Otac više nema vremena za Sina: »Najviši dokaz Očeve ljubavi za svijet jest da on više nama vremena za Sina na križu (Iv 3, 16).«

8


Balthasar to ovako predočava: »Utjelovljenje nije izvedba tragedije odavno već pripremljene u arhivu vječnosti. Ono je najizvorniji događaj, tako je-dinstven i tako neotrcan, kao i vječno Sinovo rađanje iz Oca koje se događa uvijek-sada“ (isto, 34).

Iz rečenoga možemo povući neke posljedice za shvaćanje vremena i po-vijesti spasenja, a koje bismo trebali imati na umu. Prije svega, nije Bog taj koji po Sinu ulazi u naše vrijeme, nego obrnuto, nama je ljudima postalo omogućeno da pristupimo Bogu po Kristovu vremenu. Kristovo vrijeme da-rovano nam je kao milosno vrijeme pristupa Bogu, a to je na svoj način izre-kao i Drugi vatikanski koncil u izričaju o svrsi božanske samoobjave kada kaže da »nevidljivi Bog u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli« (DV 2). Zato otkrivanjem Kristove vremenitosti (njegove osobe) otkrivamo da Sinovljevo »imati vremena« zapravo znači »imati vremena za Boga«, a što po sebi odgovara izrazu »primiti vrijeme od Boga«. Bog tako po Sinu daruje, otkupljuje cijelo vrijeme za svoje stvorenje i time postaje Pri-sutni, trajni sada, za sva vremena. Ispunjenje Kristovoga poslanja više se ne može dokinuti niti jednim drugim grješnim vremenom, kako je to bio slučaj u prošlosti (dovoljno se ovdje prisjetiti proroka Hošee i izraza »Ne-mili« i »Ne-moj-narod« kao vrijeme dokinuća (usp. Hoš 1, 9).

Odatle dolazimo do druge posljedice. Čovje-kovo vrijeme intimno je povezano s Kristovim vremenom, jer u njemu doseže svoj vrhunac. Vrijeme čovjeka je unutar Kristovog vremena sada određeno kao kršćanska egzistencija, čiji temeljni sadržaj jesu tri vrline: vjera, nada i ljubav (usp. 1Kor 13, 13). No, među njima, vje-ra i nada su one koje se pridaju vremenitosti, dok je jedino ljubav ona koju se pridaje vječ-nosti. Kršćanska egzistencija postaje naslje-dovanje Isusovog života, njegove poslušnosti, vjernosti, odricanja i strpljivosti. Imati vreme-na za drugoga, za marginalizirane – kao što je to Isus činio u svojoj vremenitosti – izraz je najintimnijeg suobličenja njegovim činima, njegovomu »imati vremena za Boga«. Ako je Isus svojom vremenitošću vječnost Očeve

volje unio u vrijeme, onda mi u svojoj egzistenciji tu vječnost zahvaćamo intimnošću nasljedovanja koju najdublje izražavamo po snazi vjere, nade i ljubavi. »Po izabirućoj se ljubavi vječnost unaša u srce uzaludnoga vremena koje teče prema smrti«, zabilježio je H. U. von Balthasar u djelu Cjelina u odlomku. Vidovi teologije povijesti (Zagreb, 2012., 70), što zapravo znači da Isusova izabiruća ljubav čini »sada« i »danas« kvalitativnu promjenu vre-mena u smislenost života, ispunja vrijeme slobodom unaprijed raspoložive budućnosti kroz predaju i prolijevanje vlastitoga bića. To je sakramentalan silazak, ili opet s von Balthasarom, universale concretum et personale in re utjelovljenja Riječi.

Kristov odnos prema vremenu iščitava se iz njegovoga strpljivog iščekivanja »časa«, koji je čas potpunoga ispunjenja poslanja. On svoje znanje o »času« prepušta Očevu

znanju: »A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«

Budući da se Sinovljevo savršenstvo nalazi u poslušnosti, a ne u anticipaciji vremena,

Isus ne upada u zamku grijeha da preduhitri svoje vrijeme i preuranjeno dohvati spoznaju. Isus se gospodstvo nad vremenom očituje u

savršenome prihvaćanju Očeva poslanja.


Imati vremena za Boga znači otvoriti vrijeme Vječnosti. Sunčani sat, katedrala sv. Nikole, Ljubljana.

Zaključna riječVrijeme ima svoj početak i svoj kraj, ono je od Boga stvoreno i dano stvore-nom svijetu, u njemu se vječnost očituje, daje naslutiti kroz arhetip i uvijek novi hod prema budućnosti. Isus Krist koji se pojavio u punini vremena po-stao je središte povijesti, što znači da je postao spasenje svih, živih i mrtvih prije i poslije njegove povijesne pojave u vremenitosti Sina, utjelovljenoga po Duhu Svetom i rođenoga od djevice Marije. Ali ujedno, njegova egzistencija pokazuje da je glavno obilježje vremena poslanje koje od Oca dolazi, »ima-ti vremena za Boga«, strpljivo podnošenje vremena u vršenju Očeve volje. Tu se razotkriva normativnost Kristova vremena: »Ne mrmljajte među so-bom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.« (Iv 6,44). Kristovo vrijeme je dinamično vrijeme koje kršćansku egzistenciju oblikuje u privremenosti vremenskoga iščekivanja. Zato i za evangelizaciju vrijedi načelo: »vrijeme je važnije od prostora«, kako je to istaknuo papa Franjo u svojoj posinodskoj pobudnici Evangelii gaudium, (brr. 222-225). Nas ne određuje prostor i opterećivanje prostorom, nas zanima vrijeme koje mora postati, kako smo vidjeli, »vrijeme za druge« ukoliko odražava temeljno »imati vremena za Boga«.

10


Vrijeme u KristuLiturgija u iskustvu preobraženog vremena

Milan Dančuo

Č ovjekovo zemaljsko postojanje zbiva se u prostorno-vremen-skoj stvarnosti. Suvremene teorijske znanosti ostvaruju velik napredak u poznavanju odnosa prostora i vremena. Veće ra-

zumijevanje suodnosa između vremena i prostora omogućuje bolje shvaćanje svemira i otvara čovjeku okvir za razumijevanje vlastite egzistencije. I čovjekova se svrhovitost kao i smisao postojanja otkri-vaju u njegovu odnosu prema vremenu, koje se može definirati kao četvrta dimenzija s karakteristikom trajnosti. Međutim, za teologiju vremena nije dovoljno razumjeti sam fenomen vremena, već je po-trebno napraviti iskorak izvan prostorno-vremenskoga okvira. Bog je iznad vremena i iznad svake promjene u svijetu. U teologiji se Božji plan spasenja razumijeva kao mogućnost čovjekovoga sudjelovanja u božanskome životu i nužno je imati na umu da je taj plan iznad vre-mena, ali se ostvaruje u vremenu. Božji plan se u povijesti prepozna-je kao niz otajstvenih događaja spasenja koji uzdižu promjenjivost i prolaznost vremena u povijest spasenja. S Kristom nastupa eshato-loško vrijeme ispunjenja koje nije dovršetak, već preobrazba kozmič-koga i povijesnoga vremena. Eshatološko vrijeme koncentrirano je u liturgiji Crkve. Stoga ritam liturgijskoga vremena (liturgijska godina, nedjelje, blagdani, liturgijski svagdani) postaje trajan podsjetnik o posljednjem cilju svakoga kršćanina: o životu u punini s Bogom i o radosti vječnog života.

Kozmički ritam vremenaVrijeme je najprije kozmička stvarnost. Kruženje Zemlje oko Sunca daje postojanost ritmu koji čovjek prepoznaje u prolaznosti svoga živo-ta: vrijeme prolazi iz sata u sat, od jutra do večeri i od večeri do jutra, od proljeća do ljeta i od jeseni do zime… Dnevni ritam večeri i jutra, mraka i svjetlosti, osnovni je ritam u svijetu, uspostavljen već na početku stva-ranja: »Tako bude večer, pa jutro – dan prvi« (Post 1, 5). Drugi osnovni ritam oslanja se na veći ciklus, na godišnji krug i izmjenu godišnjih doba. Knjiga Postanka pridaje važnost i tom ciklusu: »Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada pre-stati ne će.« (Post 8, 22). Uz solarni, postoji i kraći, lunarni ciklus koji prati Mjesečeve mijene, od punoga mjeseca do njegova ‘nestajanja’ te

Liturgija vrjednuje vrijeme i određuje ga, kvalificira ga kao sveto

vrijeme. Vrijeme u liturgiji je preobraženo jer iz

određenja prolaznosti prelazi u zbiljnost

trajnosti. Stoga postaje shvatljivija poznata izreka da se liturgija

ne događa u vremenu, nego da se vrijeme

događa u liturgiji. Vrijeme postaje novo vrijeme

i događaj spasenja: liturgija ga čini svetim,

otkupljenim i spasenjskim jer ponazočuje Krista i njegovo otkupljenje

kao jedini izvor svetosti. Sveto vrijeme je cikličko

događanje spasenja u povijesnoj linearnosti

vremena.


Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga…Botticelli, Navještenje Kristova rođenja, 1485.-1492.; The Metropolitan Museum of Art, New York.

pojave mladoga Mjeseca s novim početkom. Ta dva ciklusa, premda je riječ o istome kozmičkome ritmu, stvaraju dvije mjere za vrijeme koje ostavljaju traga u čovjekovu životu i pojavljuju se u ljudskoj povijesti u raznim oblicima godišnjega, mjesečnoga ili tjednoga ciklusa. I jedan i drugi ritam vremena po-kazuju koliko je čovjek neodvojivo urastao u zbilju svemira.

Kozmičko vrijeme koje je kružnoga, odnosno cikličkoga karaktera, čovjek susreće najprisnije u ritmu dana, u redovitome ciklusu buđenja i počinka. Svakodnevna liturgijska slavlja i molitva grade se na tome temeljnom obras-cu. Židovska tradicija vrjednovanja vremena nastavljena je u liturgiji Crkve: zalazak Sunca označava jednoga i početak novoga dana tako da se dani izmjenjuju bez prekida, slijedeći neprekinuti ritam. Sati noći doživljavaju se kao vrijeme iščekivanja, a izostanak svjetla stvara osjećaj nepoznatosti, ograničenosti spoznaje, osjećaj straha, silaska u smrt i kozmičku noć. Ipak, nijekanje životnosti nije jedino obilježje noći. Ona je također vrijeme tiši-ne, odmora, mira i obećanja. Povlašteno liturgijsko iskustvo noći je »Velika noć«, noć Vazmenoga bdjenja kojom vršimo spomen na Kristovo počivanje u grobu, preobraženu u izvor novoga i beskonačnoga života po snazi Kristo-va uskrsnuća. Zora dolazi i sa sobom donosi ispunjenje noćnoga bdjenja i iščekivanja. Značenjski elementi vlastiti vremenu svitanja lako su primjenji-vi na zbiljnost novoga života u Kristu: izlazak sunca, svjetlost, buđenje, novi početak… Kristov počinak u grobu priprema je za uskrsnuće i svakodnevni novi početak. Na taj način liturgija nastavlja Kristovo djelo spasenja i ostva-ruje posvećenje kozmičkoga ritma vremena.

Čovjekovo iskustvo promjeneU procesima sazrijevanja i starenja čovjek posjeduje ‘svoje vrijeme’. Može se ustvrditi da su otkucaji čovjekova srca poput unutarnjeg ritma njegovoga vlastitog vremena. Čovjekovo vrijeme, protkano raznim područjima njego-va duhovnoga i intelektualnoga života, umetnuto je u neizmjernost svemira, ali i u zajedničku povijest. Čovjekov put, koji nazivamo povijest, specifi čni je

12


oblik vremena. Osim vlastitoga ritma, čovjek ima iskustvo života u kozmič-kome vremenu, koje je podložno mijenama, a ono je tijek i mjesto njegovoga života. Vrijeme ga poziva da iziđe iz nutrine vlastitog života i zakorači u od-nos s Bogom, s bližnjima i sa svijetom. Ako čovjek vrijeme poima kao mjesto promjenā, ono biva doživljeno kao darovana mogućnost da pronađe životnu autentičnost u odnosu na stvarnost oko sebe te pristupi odnosu u nevreme-nosti koja nije podložna promjenama, odnosno potpunomu susretu s Bo-gom. Kozmičko i povijesno vrijeme u Božjoj su ruci. Božji ulazak u povijest i u vrijeme po Kristovu utjelovljenju uvlači vrijeme u sferu vječnosti. Krist sam je most između vremena i vječnosti. Iako se može činiti da ne postoji poveznica između nevremenske vječnosti i prolaznosti vremena, Krist omo-gućuje supostojanje vremena zajedno s vječnošću, ali i življenje vječnosti u vremenu. Božja vječnost nije puka nevremenost ili negacija vremena, već Božja prisutnost postaje stvarna u povijesti i vremenu.

Povijesno vrijeme posjeduje tijek prolaznosti u kojoj se odvijaju zabilje-ženi događaji i zbivaju promjene u svijetu. Ono je linearno, seže od prošlosti, teče kroz sadašnjost i predaje se budućnosti, a samim time je neponovljivo. Iz linearne perspektive shvaćanja povijesti, punina vremena nalazi se ili na početku, kako su to razumijevali Grci u ideji o Zlatnome dobu, ili pak na kraju povijesnoga vremena. Linearno vrijeme, ako nije interpretirano po-viješću spasenja, ostaje u bespomoćnosti pred vječnim ništavilom, od koje-ga vrijeme proizlazi i prema kojemu teče. I biblijsko je poimanje linearno, ali ima početak i ispunjenje u Bogu koji je nadvremen, gospodar vremena. U djelu stvaranja Bog je stvorio i vrijeme, ali je izvan vremena kao njegov stvoritelj: ono u njemu ima razlog postojanja. Budući da vrijeme proizlazi iz Božje stvarateljske ljubavi i budući da je, nakon čovjekova grijeha, sam Bog sišao u vrijeme da čovjeka otkupi od njegove propasti u prolaznosti vre-mena, sâmo vrijeme postaje trenutak iskustva dara spasenja. Čovjek već u vremenu, kroz sve mijene i prolaznost svijeta, biva usmjeren prema udioniš-tvu u punini božanskoga života. Povijest postaje mjesto objave božanskoga plana spasenja koje nadilazi sve promjene.

Punina vremena u KristuNovi zavjet u Kristovu ulasku u svijet prepoznaje korjenitu promjenu: »Kada dođe punina (gr. pléroma) vremena, odasla Bog Sina svoga« (Gal 4, 4). Kri-stova otajstva su početak novoga poimanja linearnoga vremena u koje ulazi vječnost. Kristov silazak iz vječnosti (nevremenosti) u vrijeme i njegov su-sret s čovjekom radi čovjekova otkupljenja označili su početak novoga vre-mena i novoga čovjeka. Kristovim otajstvom raskinuta je razdjelnica između ljudskoga i božanskoga, vječnost je postala sadašnjost, stoga i čovjek već sada započinje život u punini vremena. Liturgija na otajstven način uprisut-njuje Kristovo djelo otkupljenja, dajući krajnji nastavak spasenjskoj zbiljno-sti. Uprisutnjenje spasenja, koje se jednoć dogodilo u Kristu, drži vjernike u neprestanoj napetosti između nedovršenosti i punine. U vremenu u kojem žive oni doživljuju prediskustvo vječnosti jer se vrijeme više ne mjeri dani-ma koji prolaze, nego vječnošću čija se punina približava. Crkva na taj način živi u međuvremenu, između sjene i stvarnosti. Liturgijska djelotvornost


Svojim uskrsnućem Krist je razorio okove vremena. Đuro Seder: Uskrsli Krist, 2020.

otkriva se u Isusovim riječima i gestama na Posljednjoj večeri, u njegovoj smrti na križu i u događaju uskrsnuća. To su povije-sni događaji koji su se zbili samo jednom i kao takvi pripadaju prošlosti. Pojam »jed-nom za svagda« (grč. ephápax, lat. semel), naglašen u poslanici Hebrejima, ističe sre-dišnjost Kristovih povijesno-spasenjskih događaja, i njihovo odjelotvorenje »svaki put« (hosákis) kad vršimo spomenčin Kri-stova djela otkupljenja.

Liturgijska slavlja nisu međutim puko prisjećanje na prošle događaje, okreta-nje sata unatrag ili zamišljanje da je Cr-kva prisutna u prošlome vremenu kada je Bog izvršio djelo spasenja. U liturgij-skoj godini Crkva proživljava svoje sveto vrijeme i prima Božju milost unoseći u sadašnjost snagu prošlih događaja, čine-ći povijesno-spasenjske događaje aktual-nima. Liturgijska godina nije spomensko obilježavanje evanđeoskih događaja, nego je aktualizacija samih događaja i obnova njihove spasenjske djelotvornosti. Božje djelo spasenja započeto u Nazaretu i Betle-hemu, događajem ostvareno u otajstvu Kristove muke, smrti i uskrsnuća te okrunjeno na dan Uzašašća i Pedesetnice (Duhova), neprestano se uvre-menjuje, a plodovi postaju stvarni u životima onih koji prihvaćaju Krista uvijek prisutnoga u svojoj Crkvi. Kada bi ti događaji bili jednostavne činje-nica iz prošlosti, ne bi imali nikakve snage u današnjem vremenu i ostali bi izvan našeg dosega. Međutim, izvanjski čin Kristovih otajstava popraćen je unutarnjim činom potpunoga predavanja vlastitog života. To je intimni čin koji obuhvaća cijelog čovjeka Isusa i istovremeno je djelo Sina. Poslušnost Isusove ljudske volje sjedinjena je sa Sinovim vječnim »da« Ocu. Kristo-vo predanje crpi snagu iz nesebične i djelotvorne ljubavi te tako obuhvaća sve dimenzije Kristove ljudske i božanske stvarnosti. Na taj je način vrijeme uvučeno u ono što seže izvan vremena. Unutarnje predanje, koje ne postoji bez vanjštine, nadilazi vrijeme, ali budući da dolazi iz događaja u vremenu, vrijeme se opet može unijeti u njega. Tako se povezuje današnji trenutak slavlja s prošlim povijesnim događajima spasenja.

Krista možemo vidjeti danas ispravno samo ako ga razumijemo u jedin-stvu s Kristom od jučer i ako u Kristu od jučer i danas vidimo vječnog Krista. Tri dimenzije vremena, kao i nadilaženje okvira vremena u stvarnost koja je istodobno njegovo podrijetlo i budućnost, uvijek su dio susreta s Kristom. Ako se teži susretu s njime, čovjekov put mora biti spreman na ovu nape-tost. Liturgija dobiva smisao i ima značenje za život Crkve samo ako sadrži ostale dvije dimenzije: Kristove povijesno-spasenjske događaje iz prošlosti i

14


vječnost kojoj su svijet i vrijeme usmjereni. Prošlost, sadašnjost i budućnost prožimaju se i dodiruju vječnost. Susrećemo Krista u sadašnjosti na način na koji se sada otkriva, na način na koji ga ljudi vide i razumiju ili na način na koji njegove riječi i djela utječu na ljude danas. Ako prošlost i sadašnjost isprepliću jedna drugu na takav način i ako bit prošlosti nije samo stvar prošlosti već i dalekosežna snaga onoga što slijedi u sadašnjosti, tada je i budućnost (vječnost) prisutna u dinamici liturgijskog slavlja: postaje išče-kivanje u nadi onoga što slijedi. Iako se može odmah pomisliti na Kristov drugi dolazak na kraju svijeta i vremena, dinamika liturgijskog slavlja ističe najprije iščekivanje u sadašnjosti vjernikova postojanja koje postaje istovre-meno s Kristovim darivanjem. Kristovo predanje treba postati i vjernikovo predanje, a konačna svrha je postati dionikom Kristovog vazmenog otajstva i imati udjela u božanskome životu.

Vrijeme Crkve u liturgijskoj godiniLiturgijska godina nije samo spomen događaja od prije dva tisućljeća, već je liturgijska godina sam Isus Krist, koji živi u svojoj Crkvi i po njoj djeluje do kraja vremena kako bi čovjek bio u dodiru s darom božanskoga života. Krist daje život i omogućuje da ljudi žive po njemu. Spasenjski događaji na-dilaze vrijeme, a njihovo je značenje vječno. Kristova otajstva nisu događaji koji su prošli i završeni, već su i dalje prisutni i odišu vječnošću. U Kristu se stoga susreću povijest i vječnost, a Crkva se nalazi između vremena, izme-đu sjene i stvarnosti. Liturgija ima poseban odnos prema vremenu jer po simboličkim činima omogućuje uranjanje vremena u puninu božanske vječ-ne stvarnosti. Uzbiljuje Kristovo vazmeno otajstvo smrti i uskrsnuća, ali je istodobno usmjerena na budućnost svijeta i dovršetak cjelokupne povijesti u konačnome dolasku Krista na kraju svijeta i vremena. Svijet kao prostor i vrijeme međusobno su povezani u liturgiji. Prostor je sam postao vrijeme, a vrijeme je postalo prostorno, odnosno ušlo je u prostor. I kao što se vrijeme i prostor isprepliću, na sličan se način isprepliću povijest i kozmos. Kozmičko vrijeme, koje određuju prirodni zakoni, postaje prikaz čovjeka u kozmičko-me i povijesnome vremenu koje se kreće prema sjedinjenju Boga i svijeta, povijesti i svemira, materije i duha. Tako vrijeme odiše vječnošću.

Liturgijska godina postaje sinteza kozmičkoga cikličkog ritma i linearno-sti povijesnoga vremena. Ciklus Kristovih povijesno-spasenjskih događaja vraća se svake godine s blagdanima i slavljima u ispreplitanju kozmičkog ritma vremena i povijesti spasenja koje teče kroz vrijeme. Liturgijsko vrije-me je karakterizirano kao sada božanskog spasenja, odnosno Božja spasenj-ska sadašnjost koja se ostvaruje u svakome trenutku. Liturgijsko vrijeme je stoga egzistencijalno vrijeme, s obzirom da božanska nevremenost dolazi ususret prolaznosti vremena stvorenja: u liturgijskom vremenu Bog ulazi u vrijeme i objavljuje se unutar vremena. Božja vječnost ne dolazi prije ili poslije vremena, već se ulazak božanskog sada zbiva u protjecanju stvore-nog vremena. Kristovi povijesni događaji nisu samo spomen iz prošlosti, već imaju spasenjsku snagu da se uprisutne i uvremene u svakome trenutku, kao autentičan sadržaj svakoga trenutka. Ne ponavlja se spasenjsko vrije-me određenog trenutka povijesti, već čovjek, koji živi u zakonima prostora


i vremena, ulazi u zajedništvo s onim što ostaje vječno prisutno unutar vre-mena i što omogućuje čovjekovo spasenje. Slavlje euharistije, koje se vrši u prostoru i vremenu, sinteza je cijele povijesti spasenja i prediskustvo je eshatološkog dovršenja već u sadašnjem trenutku.

Liturgijska godina je ukorijenjena u otajstvu Kristova ulaska u povijest i vrijeme: slavlje je povijesti spasenja koje se uprisutnjuje i otajstva Krista koje se uvremenjuje u protjecanju vremena kršćanske zajednice. Na taj na-čin je liturgijska godina vječnost Božje ljubavi koja prati vjernike u vremenu koje je sam Krist. S Kristom dolazi do novosti i produbljenja odnosa koji je ustanovljen stvaranjem stvorenja u vremenu koje tako više nije samo ute-meljeno u Bogu, već i u utjelovljenom Bogu koji postaje dio vremenske eg-zistencije. Krist postaje dio stvorene prolazne i vremenske stvarnosti u kojoj Bog nastanjuje puninu božanstva i vječnosti. Postaje početak i kraj, središte i završna točka kozmičkog vremena u cjelini, pravo i puno vrijeme sa smi-slom, kako piše autor poslanice Hebrejima: »Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke« (Heb 13, 8). Po snazi Kristova utjelovljenja i njegove čovječno-sti vječnost daje novo značenje i mjeru vremenu. Liturgijska godina je slika kraja kojemu teži povijesno-spasenjski plan, i ujedno konkretan početak spasenja koje Otac objavljuje ljudima u Kristu snagom Duha Svetoga. Upra-vo Duh Sveti prožima liturgijsku godinu čineći ju središtem spasenja koje se razlijeva na vrijeme. Kristovo utjelovljenje nije se dogodilo samo u tijelu, nego i u vremenu. Nije dovelo do poremećaja u prirodnome ritmu vremena niti je zaustavilo prirodni proces rasta i razvoja koje se ostvaruje u vremenu. Naprotiv, utjelovljenje je posvetilo vrijeme, obnovilo ga i upotrijebilo kao nosioca novosti. Na taj način dani, mjeseci i godine ula-ze u novo kretanje koje odiše vječnošću.

Na pragu vječnostiSlavlja, blagdani i svetkovine daju ritam nepre-stanomu događanju spasenja u vremenu. Blag-dani, koji se slave po redu vremena, ne mjere i ne kvantifi ciraju vrijeme kalendarski, nego mu daju novu kakvoću koja se nalazi u otajstvenoj zbilji koju zajednica slavi. Blagdani daju povije-snoj linearnosti vremena spasenjsku linearnost, a kao izričaj vječnog i spasenjskog usijecaju se u vrijeme i njegov tijek obilježavaju novim ri-tmom. Kršćanski je blagdan stvarnost spasenja, spomenčin (memoriale) koji uzbiljuje i uvreme-njuje ono što se njime slavi, odnosno postaje po-vijesno-spasenjski događaj. Blagdani su Kristov ritam u vremenu, odnosno život u otkupljeno-me vremenu. Udioništvo u slavljima liturgijske godine označuje življenje u liturgijskome danaste omogućuje biti dio one vremenske stvarnosti

Usliši me, Bože, i izbavi me, uzdigni me u svoju vječnost.Erich Grün: Molitveni vapaj.

16


Na obzoru života, zasjat će vječnost…

Claude Monet: Zalazak sunca.

koja, prisjećajući se povijesnih spasenjskih događaja u spomenčinu, anticipira budućnost. Ideja spomenčina ne proteže se samo od jučer na danas, nego i na vrijeme od danas do vječnosti. Možda ne djeluje spojivo da spomen uklju-čuje i budućnost, ali u dinamici liturgijskog slavlja povijest se aktualizira, a sadašnjost je usmjerena prema konačnom ostvarenju otajstva koje se već sada proslavlja u znakovima kao prediskustvo vječnosti.

U slici, odnosno u liturgijskome znaku i simbolu Crkva uči vidjeti puninu i dovršenost vremena. Znakovi su potrebni kako bi se spoznalo Božje otajstvo u darivanju Sina. Kršćanska liturgija više nije zamjensko bogoslužje kao u starozavjetnome kultu, budući da Kristov ulazak u svijet omogućuje čovjeku pristup samoj božanskoj stvarnosti. Liturgija Crkve je već sada anticipacija nebeske liturgije, ali je takvo sudjelovanje posredovano kroz zemaljske zna-kove i simbole, koje nam je Krist pokazao kao mjesto gdje se može pronaći njegova stvarna prisutnost. Liturgija je sredstvo kojim se ovozemaljsko vrije-me ucjepljuje u vrijeme Krista i u njegovu sadašnjost. To je presudna točka u povijesti spasenja jer je time liturgijsko vrijeme zakoračilo na prag vječnosti. Bog je ušao u čovjekovu povijest i u njegovo vrijeme, a vrijeme je postalo mje-stom Božje prisutnosti i njegova spasenja. Liturgija na taj način živi vječnost i tako preobražava vrijeme: živi u međuvremenu, vremenu prijelaza, vremenu ispunjenja Kristova otajstva koje prerasta u puninu. Liturgijsko slavlje daje unaprijed iskusiti stvarnost punine: euharistija kao spomenčin i predokus

postaje sakramentalni izričaj punine. Sakramenti su tako vremenska i prostorna manifestacija te objava Božjega otajstva koje je nevremensko i neprostorno. Ispunjenje obećanja o punini proslave započinje već sada kroz litur-giju Crkve kao aktualizacijom spasenja koje se manifesti-ra kao iskustvo vječnosti u vremenu pa liturgija ne mjeri prolaznost vremena, nego njegov rast, rast svijeta i čovje-ka u vremenu do punine u vječnosti. Liturgijsko slavlje je dinamičko vrijeme koje ne pozna ni univerzalno sada u sadašnjosti niti apsolutnu podjelu linearnoga tijeka proš-losti, sadašnjosti i budućnosti, već za one koji slave u sebi sažima i isprepliće sadašnjost koja postaje stvarno uprisut-njenje Kristova povijesno-spasenjskoga događaja i buduć-nost iščekivanja eshatološke punine koja preobražava, već sada, kozmičko i povijesno vrijeme čovjeka.

Zaključne misliLiturgija vrjednuje vrijeme i određuje ga, kvalificira ga kao sveto vrijeme. Vrijeme u liturgiji je preobraženo jer iz određenja prolaznosti prelazi u zbiljnost trajnosti. Sto-ga postaje shvatljivija poznata izreka da se liturgija ne događa u vremenu, nego da se vrijeme događa u liturgiji. Vrijeme postaje novo vrijeme i događaj spasenja: liturgija ga čini svetim, otkupljenim i spasenjskim jer ponazoču-je Krista i njegovo otkupljenje kao jedini izvor svetosti. Sveto vrijeme je cikličko događanje spasenja u povijesnoj


STUDENI

29 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 30 P SV. ANDRIJA APOSTOL, blagdan

vl.: Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22

PROSINAC

1 U Svagdan: Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Lk 10,21-24 2 S Svagdan: od dana: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Mt 15,29-37 3 Č Sv. Franjo Ksaverski, prezbiter, spomendan

Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a; Mt 7,21.24-27 4 P Svagdan; ili: Sv. Ivan Damaščanski, prezb. i crkveni naučitelj

Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31 5 S Svagdan: Iz 30,19-21.23-26; Ps 147,1-6;

Mt 9,35-38; 10,1.6-8 6 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 7 P Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Iz 35,1-10; Ps 85,9ab.10-14; Lk 5,17-26 8 U BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE 9 S Svagdan; ili: Sv. Juan Diego Cuauhtlatoatzin

Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30 10 Č Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Loretska

Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15 11 P Svagdan; ili: Sv. Damaz I., papa

Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19

12 S Bogoslužje kvatri (u zahvalu Bogu)iz Prigodnih i zavjetnih čitanja (str. 179.-189.): Kol 3,12-17; Ps 145,2-11; Lk 17,11-19

13 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 14 P Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendan

Br 24,2-7.15-17a; Ps 25,4-5b.6.7b-9; Mt 21,23-27 15 U Svagdan: Sof 3,1-2.9-13; Ps 34,2-3.6-7.17-19.23;

Mt 21,28-32 16 S Svagdan: Iz 45,6b-8.18.21b-25; Ps 85,9-14; Lk 7,18b-23 17 Č Svagdan: Post 49,2.8-10; Ps 72,1-4b.7-8.17; Mt 1,1-17 18 P Svagdan: Jr 23,5-8; Ps 72,1-2.12-13.18-19; Mt 1,18-24 19 S Svagdan: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71,3-6.16-17; Lk 1,5-25 20 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 21 P Svagdan; ili: Sv. Petar Kanizije, prezbiter i crkveni naučitelj

Pj 2,8-14 (ili: Sef 3,14-18a); Ps 33,2-3.11-12.20-21; Lk 1,39-45

22 U Svagdan: 1Sam 1,24-28; Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56 23 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Kentijski, prezbiter

Mal 3,1-4.23-24; Ps 25,4-5ab.8-10.14; Lk 1,57-66 24 Č Svagdan: Jutarnja misa: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16;

Ps 89,2-5.27.29; Lk 1,67-79

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

linearnosti vremena. Sva su liturgijska slavlja u Crkvi slavljenje Kristova otajstva spasenja. Na taj način i liturgijska godina izrasta i tvori cjelinu iz slavljenja Gospodnjeg otajstva. Nedjelja kao izvorni Gospodnji dan, u koji se proslavlja Kristovo vazmeno otajstvo, jezgra je liturgijske godine. Ta jez-gra, raspoređena jednakim ritmom kroz čitavu godinu, daje vazmeni smi-sao sveukupnosti liturgijskih slavlja i svemu vremenu. Čovjekovi trenutci, združeni Kristovim vodstvom i mjereni ritmom liturgijskih slavljā, postaju povijest spasenja: vrijeme se preobražava u vječnost. Slaveći spomen spa-senjskih djela, liturgija naglašava današnjost spasenja, a ritmizirajući vrije-me, ne govori o prolaznosti, već o punini u vječnosti.

Punina vremena (plenitudo temporis) označava iskustvo Božje ljubavi, konkretizirane u Kristu koji vodi Crkvu kroz vrijeme, prema dovršenju i ispunjenju u vječnosti. Predslovlje u vremenu došašća donosi sintezu pre-obraženosti vremena: »On (Krist) je već došao uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum i otvorio nam put vječnog spasenja: da bismo – kad ponovno dođe u slavi veličanstva – napokon u očitu daru primili ono što sada kao obećano budno čekamo«.

18

OTAJSTVO I ZBILJA 29. studenoga 2020.

Prva nedjelja došašćaUlazna pjesma K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće.

Ps 25, 1-3

Zborna molitvaSvemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote. U ovoj službi pre tvaraš ih u sakramenat svoga Sina: daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 63, 16b-17.19b; 64, 2b-7O da razdreš nebesa i siđeš!

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek. Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi pleménâ baštine svoje! O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – – svi smo mi djelo ruku tvojih.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 80, 2ac.3b.15-16.18-19

Pripjev: Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!

Pastiru Izraelov, počuj, ti što sjediš nad kerubima, zablistaj, probudi silu svoju, priteci nam u pomoć!

Vrati se, Bože nad vojskama, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd: zakrili nasad desnice svoje, sina kog za se odgoji!

Tvoja ruka nek bude nad čovjekom desnice tvoje, nad sinom čovječjim kog za se odgoji! Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Drugo čitanje 1Kor 1, 3-9Očekujemo objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju. Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama te ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u dan Gospodina

živovrelo 12 - 2020 19

Okrijepljeni nadom u Kristov dolazak, izručimo svoje živote nebeskomu Ocu i puni pouzdanja izrecimo pred njim svoje molitve:1. Vodi svojim Duhom Crkvu, zajednicu tvojih

vjernika da, pozorna na tvoju riječ i zauzeta u ljubavi za sve ljude, svjedoči svim ljudima sigurnu nadu u Kristov dolazak, molimo te.

2. Čuvaj u svojoj istini papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da po njihovu mudrome vodstvu sva Crkva vjerno kroči putem spasenja, molimo te.

3. Otvori srca svih kršćana pozivu koji im upu-ćuješ; daj da u evanđeoskoj odgovornosti izgrađuju društvo u kojemu žive te tako uprisutnjuju tvoje Kraljevstvo među ljudima, molimo te.

4. Snagom svoje utjehe budi bliz svim osamljenima, prezrenima i siromašnima, a nas ispuni djelatnom ljubavlju za sve koje povjeravaš našoj brizi i kršćanskoj odgovornosti, molimo te.

5. Nas okupljene na ovo slavlje okrijepi pouzdanjem u tebe da vrijeme došašća živimo budni u molitvi i radosni zbog Kristova dolaska, molimo te.

6. Pokaži svoju dobrotu našoj pokojnoj braći i sestrama i obasjaj ih svjetlom svoje vječnosti, molimo te.

Oče nebeski, usliši nam smjerne molitve i na-dahni nas da umijemo moliti tražeći tvoju volju te uvijek radosno hodimo ususret tvojemu Sinu Isusu Kristu. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Bdijte jer ne znate kada je čas.Edvard Munch: Otac u molitvi.

Ulazna: 339.1 K tebi, GospodineOtpj. ps.: Gospodine, Bože naš (ŽV 12-2008)Prinosna: 362.3 i 4 Padaj s nebaPričesna: 350.1 Gospodin će dati srećuili: 352 Nebesa Stvorče zvjezdanihZavršna: 363 Sine Božji

Popričesna molitva Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nas u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti vječna nebeska dobra. Po Kristu Gospodinu našemu.

našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Ps 85, 8

Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

Evanđelje Mk 13,33-37Bdijete: ne znate kad će se domaćin vratiti.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«Riječ Gospodnja.

20

OTAJSTVO I ZBILJA

Poziv »Bdijte!« završetak je Isusova od-govora četvorici učenika, Petru, Jakovu, Ivanu i Andriji. Riječ je o dva para braće

koji su prvi pozvani i prvi se odazvali. Nalazimo ih nasamo s Isusom, na Maslinskoj gori, okre-nute hramu. Četvorica učenika još su pod doj-mom kratkoga Isusova razgovora s neimenova-nim učenikom o ljepoti hrama. Učenik je sav zadivljen pozvao Isusa da okrene pogled pre-ma veličanstvenom hramu. Isus mu odgovara da će ta veličanstvena građevina biti srušena i da od nje ne će ostati ni kamena na kamenu.Nedugo zatim, na Maslinskoj gori odakle se još bolje vidi hram u svome sjaju, ovu četvoricu za-nima kada će se dogoditi rušenje hrama i koji će znak to pratiti. Isusov je odgovor dug. Go-vori im o nevoljama, o zavodljivostima lažnih mesija, o ratovima, progonstvima. Govori im i o dolasku Sina Čovječjega na oblacima s moći i slavom. I poučava ih da čitaju znakove vreme-na. Ove duge upute o apokaliptičkim vremeni-ma završavaju najvažnijom poukom o načinu kako iščekivati buduće događaje. Ona je jedno-stavna. Stane u jednu riječ. Glasi: »Bdijte!«

Budnost je nutarnji stav pred odlučujućim događajem koji će se zasigurno dogoditi, ali

za koji ne znamo kada će se dogoditi. Riječ je o koncu vremena i o dolasku Sina Čovječjega. I riječ je o koncu pojedinačnoga ljudskoga života, o smrti. Za oba događaja možemo biti sasvim si-gurni da dolaze i ni za jednoga ne znamo kada će se zbiti. Kako bi učenicima pojasnio u kakvom se stanju nalaze, Isus se služi jednostavnom sli-kom. Cijela usporedba stane u jednu rečenicu. Govori im o čovjeku koji pred odlazak na put svojim slugama povjeri svoju kuću, upravljanje njome, svakomu od slugu odredi njegov posao, a vrataru zapovjedi da bdije.

Sve što ima, vlasnik je stavio u ruke svojih slugu. Njegova kuća, upravljanje i svi poslovi sada ovise o njegovim slugama. Oni znaju što im je činiti, ali više nema gospodara čija im prisutnost ne bi dopustila da zanemare svoje poslove. Prepušteni su sebi. To je najbolja pri-goda da se pokaže kako svoje poslove obavljaju bez nadzora. To je vrijeme slobode. Pokazat će se vrše li svoje poslove zato što su nadzirani ili su u stanju na sebe preuzeti odgovornost i kada gospodara nema. Slugama je s upravljanjem i poslovima podarena i sloboda. Nitko od njih ne zna kada će se gospodar vratiti. Sluge mo-gu zauzeti dva oprječna stava. Mogu zaboraviti

Prva nedjelja došašća

Bdijte!

Bdijte da vas Gospodin ne nađe pozaspale, kada iznenada dođe.


na domaćina i na povjereni im posao. Mogu zaspati. Ili mogu bdjeti nad kućom i nad onim što im je povjereno. Kakav su stav zauzeli, po-kazat će se kada se domaćin vrati. On će doći nenajavljeno i u trenu će biti vidljivo kako su se sluge ponašale u vremenu njegove odsutnosti. Tko je spavao, ne će moći skriti svoju nebrigu i zapuštenost. Tko je bdio, radovat će se povrat-ku domaćina jer će u njegovim očima bljesnuti dobro upravljanje kućom i dobro obavljeni po-slovi. Budući da nitko ne zna trenutak povrat-ka, valja biti budan. »Bdijte!«

U kratkim crtama Marko je orisao ljudsko stanje. Dobili smo život. Nismo njegovi gospo-dari. Dano nam je da upravljamo njime kao da je naš i dana nam je svijest da nismo njegovi vla-snici. Povjereni su nam različiti životni zadatci. Svatko je dobio svoj posao i svatko u svome poslu može pronaći razlog zašto je baš na tome mjestu. No, možemo zaboraviti na gospodara i na svoju zadaću. Život nam se tada pretvara u nestvarni, zaspali život. U tome postoji veliko suglasje među različitim filozofijama. Ljudski svakodnevni život nalik je neprobuđenomu, zaspalomu životu. Živimo, a najvažnije stvari kao da su nevažne, kao da ne postoje. Ponaša-mo se kao da smo vlasnici svoga života, a nismo gospodari ni svoga tijela, ni ugleda, ni posjeda. Živimo, a dopuštamo da nam drugi i vremenske mijene određuju čime ćemo se baviti. Naš život protječe pored nas. Izlaz iz takvoga neprobuđe-nog, uspavanog života je probuđenost, budnost.

Budnost je stanje svijesti. Otvorenost uma i osjetila. Svjesnost svoga položaja u svijetu. Ja-snoća komu što pripada. Jasnoća kako uprav-ljanje i poslovi posvema ovise o meni, a ja isto-vremeno nisam ni vlasnik ni gospodar. Budnost nije strah od povratka domaćina. Budnost je radosno iščekivanje njegova povratka. Uspava-ni život niti očekuje niti želi povratak domaći-na. On se u tuđem smjestio kao u svome. On je zapostavio povjerene mu poslove i sebi prona-šao druge. Kada mu do svijesti dođe domaćin, on otjera misao na njega. Nije mu potreban, ne

želi ga. Štoviše, može doći i u stanje da ga sma-tra nepoželjnim. Budnost je nadasve svijest o domaćinu. On je, doduše, odsutan, ali u budnoj svijesti on je neprestano prisutan. Sve se odi-grava kao da je on tu. Budnost je ključna razlika između vjernih i nevjernih slugu.

Kada se vjernici na početku došašća saberu oko Krista u riječi, kruhu i vinu i slušaju ovaj kratki odlomak evanđelja, u trenu im postane jasno da su Isusove riječi upućene svakomu od njih pojedinačno i njima kao zajednici. Oni zna-ju da uvijek iznova upadnu u zaspalost i zabo-rav. Postanu svjesni kako ima lošeg upravljanja imanjem i poslovima domaćina i kako se lako dogodi zaborav i zaspalost. Isusov poziv na bud-nost i bdijenje nije nejasan. Oni znaju da je po-trebno osvježiti svijest o skorome dolasku do-maćina i o potrebi da svoje poslove u njegovoj kući vrše na dobar način. Tako vjernicima u tre-nu postane jasno da se ključna razlika između zaspaloga i budnoga života ne proteže između vjernika i nevjernika, nego prolazi kroz zajedni-cu vjernika i kroz život i srce svakoga pojedin-ca. Svatko na sebi i oko sebe opaža tu razliku. I svatko zna da je dobio još jednu prigodu da se probudi, otvori svijest za Krista i učini ga prisut-nim u svojim riječima i djelima.

Ante Vučković

ZRNJE

Bdjenje je razapetost između sadašnjega i budućega. Tko u vjeri bdije, tijelom je vezan za mjesto, ostaje u svojim brigama i zadaća-ma, ali je srcem predan onomu što iščekuje, jer bdjenje je sasvim blisko snu, usnuću u ono-me čemu se nadamo. Kršćansko je bdjenje življenje ‘iz nade’. Ono nije tek život ‘s nadom’, gdje nada otklanja pogled od kušnja i tegoba života. Bdjenje, radosno iščekivanje Gospo-dina, življenje je u Onome komu se nadamo. Stoga bdjenje ne otklanja pogled od života, nego rasvjetljuje život i daje snagu za rado-sno, nadom preobraženo življenje.

22

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 339.2 Puče sionskiili: O dođi, Kriste, Spase naš

(ŽV 12-2009)Otpj. ps.: 110 Pokaži nam, GospodinePrinosna: 364.2 i 3 Klikujte sada zanosnoPričesna: 353 ili 354 Čuj, jasni glas odjekujeZavršna: 365 Evo, ide čas

6. prosinca 2020.

Druga nedjelja došašćaUlazna pjesma Puče sionski, evo, Gospodin dolazi spasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.

Iz 30, 19.30

Zborna molitvaSvemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom.

Darovna molitvaGospodine, nek nas ponizne molitve i skromni prinosi pomire s tobom: ne možemo se pouzdati u svoje zasluge, priteci nam u pomoć svojom milošću. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 40, 1-5.9-11

Čitanje Knjige proroka IzaijeTješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Go-vorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okaja-na, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada slava Go-spodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospo-dnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sion-ska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci ju-dejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime inagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svo-je, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 85, 9ab-14

Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir narodu svomu,vjernima svojim.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

I Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanje 2Pt 3, 8-14

Čitanje Druge poslanice svetoga Petra apostolaJedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju. Kao tat će doći dan Go spodnji u koji će ne-besa s trijeskom uminuti, počéla se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti. Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobo-žnosti iščekujući i pospješujući dolazak


Bogu, Ocu milosrđa i darivatelju spasenja, povjerimo svoje živote i s pouzdanjem ga zazovimo:1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

prodahni ju proročkom snagom i odvažnošću da nepokolebljivo svjedoči evanđelje spasenja te svima bude znak tvoje blizine i ljubavi, molimo te.

2. Za sve tvoje vjernike: da, svjesni svoga kršćanskoga poslanja u svijetu, riječju i životom budu svjedoci novoga neba i nove zemlje, molimo te.

3. Za one koji se nalaze u pustinji grijeha: otvori im srca da ponizno prime tvoju Riječ i radosno krenu putem obraćenja, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: rasvijetli nam pogled vjere da umijemo prepoznati sve što je u nama grješno i pogubno; obnovi u nama žar vjere i predanja tvojemu očinskom vodstvu, molimo te.

5. Za naše obitelji: da u vremenu došašća, po zajedništvu molitve, uzmognemo rasti u spoznanju tebe i u radosnoj ljubavi,molimo te.

6. Braću i sestre koji su preminuli u nadi uskrsnuća primi u radost svoje vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, daj da pustinja što je u nama procvjeta spasenjem te vjernim svjedočenjem tvoje riječi i tvoje ljubavi budemo dostojni zajedništva s tobom u nebeskoj domovini. Po Kristu Gospodinu našemu.

Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenja na obući. Ivan Krstitelj propovijeda, iluminacija, prva pol. 13. st.; Biblioteca apostolica vaticana.

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovom otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti. Po Kristu.

dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počéla, užarena, rastaliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i bes-prijekorni, u miru.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 3, 4.6

Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze; svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Evanđelje Mk 1, 1-8Poravnite staze Gospodnje.Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPočetak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku:

»Evo šaljem glas nika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospo dinu, poravnite mu staze!’«

Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i pro-povijedao krst obraćenja na otpuštenje gri-jeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega kršte nje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožna-tim pojasom oko bokova; hranio se skakav-cima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«Riječ Gospodnja.

24

OTAJSTVO I ZBILJA

Evanđelje po Marku započinje riječima: »Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega«. Tom uvodnom rečenicom una-prijed smo upoznati s identitetom glavnoga lika knjige koju

čitamo. To je Isus Krist Sin Božji. Ili da proširimo: Isus je Krist, to jest obećani Mesija, koji je Sin Božji. S tom informacijom, koju do-bivamo već na početku čitanja, pozvani smo sve Isusove riječi i djela razumijevati kao riječi i djela Krista Sina Božjega.

U sasvim drukčijem položaju od nas čitatelja nalaze se likovi ko-ji se uz Isusa pojavljuju u samome Evanđelju. Dok nama unaprijed obznanjeni identitet Isusa kao Krista i Sina Božjega otkriva značenje svega što on govori i čini, njegovi suvremenici, pak, iz tih istih njego-vih riječi i djela tek trebaju otkriti tko je Isus. Pa ipak, uvodne riječi Evanđelja po Marku otkrivaju nam da ni Isusovi suvremenici nisu bili baš bez ikakva prethodno danoga sredstva koje im je moglo pomoći da ga prepoznaju. Zapažamo da rečenica »Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega« ne označava početak samoga Isusova djelovanja. Početak Evanđelja o kojem Marko govori dogodio se znatno ranije, a iz teksta koji slijedi zaključujemo da je imao dva ključna momenta.

‘Evanđelist’ IzaijaPrvi je Pismo. Marko kao početak Evanđelja Isusa Krista Sina Bož-jega navodi riječi proroka Izaije, ali je iz sadržaja citiranoga teksta jasno da tu Izaija predstavlja i ostale proroke, a možemo reći i či-tavo Sveto pismo Staroga zavjeta. Naime, citat uzet iz Knjige pro-roka Izaije evanđelist Marko kombinira s jednim parafraziranim tekstom proroka Malahije (3, 1), a sadržaji koji se nalaze u izrazima glasnik kojega Bog šalje, Glas koji viče, put, pustinja, i pripava za Gospodina prožimaju čitavu biblijsku povijest. O tome zašto je kao predstavnik Pisma spomenut baš Izaija, moglo bi se nadugo ra-spravljati. Umjesto toga, ovdje nam se čini zgodno navesti jednu re-čenicu sv. Jeronima koja nam ilustrira kako je taj veliki poznavatelj Svetoga pisma doživljavao proroka Izaiju, a vjerujemo da to nije bio samo njegov dojam. U prvoj od tri poslanice prezbiteru Paulinu Je-ronim o proroku Izaiji kaže: »Čini mi se da on ne piše proročanstva, nego Evanđelje«. Doista, da nema ničega drugog, nalazimo kod proroka Izaije onaj tekst u kojem kaže: »Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje na-viješta.« (Iz 52, 7). U tome odlomku za glasonošu radosti i mira u grčkom tekstu proroka Izaije uporabljena je riječ euangelizomenos, a koja znači »onaj koji naviješta evanđelje, tj. radosnu vijest«.

Prema tome Evanđelje je počelo već s prorocima i čitavim Pi-smom koje je prethodilo Isusovu dolasku, pa su njegovi učenici, živeći s njime, mogli otkrivati kako se u njemu ispunja sve ono što je pisano u Zakonu, u Prorocima i u ostalim biblijskim knjigama.

Druga nedjelja došašća

Glasonoše radosti

Ecce, virgo concipiet et pariet filium et vocabit nomen eius Emmanuel…

Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel!

Proroštvo proroka Izaije; detalj portala, katedrala u Cremoni.


Jasno je stoga da i mi svoju vjeru u Isusa Krista Sina Božjega možemo hraniti tom istom hra-nom koju su imali na raspolaganju prvi učenici koji su u njega povjerovali.

Ivan KrstiteljDrugi moment kojim Marko označava poče-tak Evanđelja jest djelovanje Isusova preteče, Ivana Krstitelja. On je neposredno povezan s Kristovim dolaskom jer će Isus doći Ivanu da ga krsti, a svoje propovijedanje Evanđelja Bož-jega Isus će započeti odmah »pošto Ivan bijaše predan« (Mk 1, 14). No, prije nego što se Isus pojavio, Ivan je jasno i glasno najavio njegov dolazak. Početak Evanđelja koji je već sadržan u Pismu, sada je proglašen živom Ivanovom riječju i samim njegovim životom.

Ivan je nazvan Krstiteljem jer je bio nada-leko poznat po uranjanju ljudi u vodu Jordana, što inače nije bila redovita židovska religiozna praksa. Bio je to čin koji se primao jednom u životu, a označavao je obraćenje koje se očito-valo u ispovijedanju grijeha i stvarnoj promje-ni načina života. Uz to, krštavajući ih Ivan je poučavao ljude da je to što im on daje, samo znak i priprema za ono što će im dati onaj koji dolazi nakon njega. Dok Ivan krsti vodom kao znakom, sadržaj toga znaka daje samo onaj koji krsti Duhom Svetim. To znači da samo po za-jedništvu s Isusom Kristom koji krsti Duhom Svetim ulazimo u sinovsko zajedništvo Bogom.

Što se tiče Ivanova propovijedanja životom, ovdje je ukrako opisan samo njegov način pre-hrane i odijevanja. Ali to je evanđelist Marko zacijelo smatrao veoma važnim, jer on inače malo gdje govori o tome kako se tko odijeva i što jede. Ivan je bio odjeven u odjeću tkanu od devine dlake, oko bokova je nosio kožnati po-jas, a hranio se skakavcima i divljim medom. Čitatelju Svetoga pisma ti podatci pomažu da u Ivanu Krstitelju prepozna lik proroka Ilije koji treba ponovno doći neposredno prije »Dana Gospodnjega« (Mal 3, 23), jer se o Ilijinoj hra-ni i odjeći također govori na vrlo sličan način

(usp. 1Kr 17, 4-6; 2Kr 1, 8). Međutim, osim što nam pomaže prepoznati u Ivanu Krstitelju lik novoga Ilije, Ivanova hrana i odjeća govori nam nešto i sama po sebi. I jedno i drugo veoma je jednostavno i skromno, a to nam otkriva kako je Ivan obazrivo postupao prema Božjem stvo-renju. Uzimao je od zemlje samo ono što mu je doista trebalo za život; nije bezočno i sebič-no iscrpljivao njezinoga blaga. Možda nismo navikli povezivati lik Ivana Krstitelja s ekološ-kim temama kao što s njima povezujemo sv. Franju Asiškoga. Međutim, aktualno ekološko obraćenje na koje posebno poziva papa Franjo sadržano je već u onome obraćenju koje je na početku Evanđelja propovijedao Ivan Krstitelj. Štoviše, njegova hrana i odjeća dozivaju nam u pamet važne životne teme o kojima se govori već na prvim stranicama Svetoga pisma, gdje su postavljena temeljna načela dobroga odnosa prema Bogu, bližnjemu i svemu stvorenomu.

Sve to navodi nas na zaključak da je već prva riječ koju je Bog uputio čovjeku bila ra-dosna vijest, to jest, bila je početak Evanđelja i sigurno nije slučajno to što evanđelist Marko počinje svoje Evanđelje istom rječju »početak« kojom počinje i prva knjiga Staroga zavjeta.

Domagoj Runje

ZRNJE

Glas viče u pustinji… Svako naviještanje Božjega spasenja, ne samo Ivanovo, pronala-zi pustinju. Pustinja je mjesto tišine, nadanja, ustrajnosti. Pustinjski su putevi dugi. Nemaju oznaka. Mijenjaju se jer tragovi prethodnoga hoda lako bivaju zameteni. Pustinjom se hodi usmjerujući pogled u daljinu, čuvajući smjer. Daljina je ondje jedini siguran putokaz. Dalji-na životnoga puta jest vječnost u Bogu. Zato je pustinja slika života. Mnogi putevi u životu nisu put života. Put života često vodi mimo zamamnih i jasno naznačenih puteva što ih nudi svijet. Kršćanin živi ‘pustinjski’, gleda -jući daleko, čuvajući smjer, radostan što vidi Daljinu – Božju vječnost.

26

OTAJSTVO I ZBILJA 8. prosinca 2020.

Bezgrješno začeće Blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaRadujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti kao nevjestu, urešenu nakitom.

Iz 61, 10

Darovna molitvaGospodine, milostivo primi spasonosni prinos o svetkovini bezgrešnog začeća blažene Dje vice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti una prijed očuvao od svake ljage: po nje zinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 3, 9-15.20

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospo-din, Bog: »Gdje si?» – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa sta-bla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98,1-4

Pripjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu jer učini djela čudesna.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje Ef 1, 3-6.11-12

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predo dredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zami-lova u Ljubljenome. U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.

Zborna molitvaBože, ti si po zaslugama smrti svoga Sina unaprijed oslobodio od svake ljage grijeha začeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu. Po njezinu zagovoru daj nam da čista srca dođemo k tebi.Po Gospodinu.

Ulazna: 568.3 Radujem se u Gospodinuili: 763 Zdravo budi, MarijoOtpj. ps.: 572 Pjevajte Gospodinu pjesmu novuPrinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 351 Božanska Riječi, rođenaHiman nakon pročesti: 160 ili 161 VeličaZavršna: 600 Zdravo, Djevo čistaili: 371 Raduj se, grade Nazaret


Braćo i sestre, Bog je Djevicu Mariju obdario puninom milosti i očuvao ju od svakoga grijeha. Skrušena srca uputimo njemu svoje molitve da i nas obnovi svojom milošću:1. Marija, Bezgrješna Djevica, slika je tvoje

Crkve: daj da zajednica tvojih vjernika, po njezinu primjeru i zagovoru, trajno raste u svetosti života, molimo te.

2. Ti si odabrao Marijinu poniznost za put svoga silaska među ljude: daj da pastiri Crkve budu uvijek poslušni tvojemu Duhu te budu vjerni predvodnici tvoga naroda na putu spasenja, molimo te.

3. Rasvijetli naše živote svjetlom svoga Duhaom: ozdravi nas od rana grijeha i daj da poslušnošću tvojoj riječi rastemo u predanju tebi i u zajedništvu tvoje Crkve, molimo te.

4. Čuvaj naše obitelji u ljepoti svoje ljubavi: sve roditelje ispuni hrabrošću prihvaćanja dara života i okrijepi ih za radosno služenje, molimo te.

5. Budi dobrostiv našoj pokojnoj braći i sestrama: daruj im mjesto u slavi svojih svetih, molimo te.

Svemogući Bože, u svome čovjekoljublju ti si sišao u krilo ponizne i poslušne Djevice Marije da se nastaniš u svakome od nas. Ukloni iz našega srca tamu grijeha i ispuni nas radošću koja hita u susret tvojemu Sinu, Isusu Kristu. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!Guido da Siena: Navještenje, 1262.-1279., Princeton University Art Museum.

Pjesma prije evanđelja Lk 1, 28

Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodin s tobom! Blagoslovljena ti među ženama!

Evanđelje Lk 1, 26-38Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!

Čitanje svetoga Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici za-ručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio po-zdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i ro-diti sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kra ljevat će nad domom Jakovlje-vim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Eliza-bete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mje-sec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, Bože naš! Primljena otajstva neka iscijele u nama rane onoga grijeha od kojega si jedinstveno unaprijed očuvao bezgrješno začeće blažene Marije. Po Kristu Gospodinu našemu.

28

OTAJSTVO I ZBILJA

Marija Bezgrješna očituje povijest koja nadilazi ljudsku raščlambu i potpu-no razumijevanje, a u hodu prema

punini Božja i proročka riječ pomaže čuvati na-du upravo po snazi dara. Naš se ljudski poziv može sažeti u prihvaćanje, u dopuštanje da nas Bog oslobodi. Ili, drukčije rečeno: naš je ljudski poziv prihvatiti dar milosti. U Mariji vidimo i osjećamo da smo i mi dodirnuti milošću; ona nas trajno potiče da ne živimo u grijehu, dok Božji neprijatelj neprestano pokazuje zašto tre-bamo biti tužni, nezadovoljni, osamljeni, ogor-čeni; zašto smo nedostojni… Bezgrješna jača u nama Božji odgovor koji je dan apostolu Pavlu u kušnjama: Dosta ti je moja milost (2 Kor 12, 9) U bilo kojoj izvanjskoj nemoći i nevolji. Dosta ti je moja milost.

Da bismo se lakše nosili s grijehom, treba ga gledati u svjetlu milosti, jer milost nisu zrn-ca u moru grijeha, nego su grijesi zrnca u moru milosti. Grijeh je nametljiv, samodopadan, se-bičan, osvajački. Time ujedno pokazuje i svoju nemoć. Uvijek nas privuče, predstavlja svoju dopadljivost, obećava širinu i ispunjenost. Ka-da ga prihvatimo, oko nas gradi zidove, ostavlja nas u samoći i optužuje nas u našoj slabosti. I onda kada nam je najteže, zazovimo Bezgrješ-nu, More Božje svjetlosti koje tama ne može nadvladati. Grijeh pokušava ostaviti tek ugriz na peti, ali do srca ne može. A do srca želi do-prijeti. Do tamo je put moguć samo uz naš pri-stanak, uz našu slobodu.

Tri Gabrielove riječiU svjetlu današnje svetkovine ističem, ne kro-nološki, pet ‘riječi’ koje osvjetljuju život Crkve i naše osobne živote, pet evanđeoskih riječi koje objavljuju istinu o Bogu i čovjeku, put ljudske ispunjenosti i sreće: tri riječi anđela i dvije rije-či Marijine.

Prva je riječ Gabrijelov pozdrav u kojemu Mariju naziva ‘Milosti puna’, točnije: Ispunje-na milošću. Taj naziv za Mariju dolazi od anđe-la Gabrijela čije ime znači ‘Božja snaga’, snaga

koja se očituje u malenosti i poniznosti. A što je milost? Misli se na Božju dobrostivost, dobro-hotnost, na onu stvarnost koja mijenja ljudsko srce i liječi naše rane. Ne mijenjaju nas zapo-vijedi niti izvanjske prisile; mijenja nas samo darovana ljubav. U tome smo smislu i mi puni milosti; i nas je Bog pohodio svojom dobrotom. Tu milost trebamo otkriti, prepoznati i usvojiti.

Anđeo govori Mariji: ‘Gospodin s tobom’. Svaki put kada se u Bibliji pojavi taj pozdrav, on znači da postoji poslanje. To je važno zbog toga,

Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije

Premda vreba petu, Zmija želi do srca

Bez grijeha začeta. (Đuro Seder: Blažena Dj. Marija Lurdska; Samostan Majke Božje Lurdske, Zagreb, 2020.)


Druga Marijina riječ je: Evo službenice Gospodnje. Taj nas odgovor vraća na istinu da je Crkva izgrađena i da živi od služenja. To je temelj. Temelji nose građevinu, ali se ne vi-de; trpe svu težinu i čuvaju razloge postojanja zgrade; prisutni, a nenametljivi…

Ostaje nam pet naglasaka koje vrijedi poni-jeti u život: Božji plan i ljudska sloboda; surad-nja s milošću; Božja prisutnost i pratnja; služe-nje u ljubavi; Bog komu ništa nije nemoguće.

Kada Božji putovi izgledaju teški, drukčiji od onih koje nude društvena pojačala privida, znamo da je Marija već na putu prema nama, kao kad hita k Elizabeti, kao u Kani, kao pod križem, kao na Pedesetnicu. Marija se nalazi trajno u našoj Crkvi između naših slabosti i Božjega plana; dolazi na složena raskrižja ži-vota, gdje se putovi isprepliću, ulaze jedan u drugoga, pomiješani, bez jasnoga cilja.

Grane stabla s početka ljudske povijesti stva raju zamršenu krošnju i čini nam se da se ne mogu rasplesti; da ne prepoznajemo plodo-ve i od lišća ne vidimo koliko je daleko nebo… Društvena nas zbilja može odvući u privid i po-grješnu privlačnost. Važno je da osluškujemo Božji glas jer on je uvijek prisutan; da znamo čuvati šutnju, kad smo izazvani bukom; da se slijepa srca ne odazivamo ‘svojim’ prohtjevima, nego potrebama bližnjih i učimo biti službenici i službenice Bogu ljubavi. Tu nestaje strah, onaj koji srce tjera u pete.

Ivan Šaško

jer ta Božja blizina govori da je zadan neki cilj, da je posrijedi neka ‘za-daća’, ono što nam Bog za-daje, daje za nešto, radi nečega. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (usp. 1Kor 15, 3) to izrijekom potvrđuje: predaje ono što je pri-mio. Primio je dar i predaje dar. A to se tiče i nas. U svetoj misi nekoliko puta od početka do kraja čujemo taj pozdrav: Gospodin s vama! Bog je s vama, Bog je s tobom, bliz ti je i daje ti svoga Duha za neko poslanje. A prvo nam je po-slanje približiti Boga čovjeku; kao što Bog traži čovjeka i pita ga: Adame, Čovječe, gdje si?

Gabrijelov odgovor – Bogu ništa nije ne-moguće. Svakako jedna od najljepših riječi u Svetome pismu: Bogu ništa nije nemoguće… To nije tek jedna riječ nade, nego sama srž na-de. I ne odnosi se samo na Mariju, nego uklju-čuje svakoga od nas. U svakome životu postoji poneka ranjenost, nesigurnost, razočaranje, trpljenje; neka životna okolnost koja izgleda kao ‘slijepa ulica’. Bogu ništa nije nemoguće. On djeluje svojom stvarateljskom snagom i ljubavlju koja nema granice. Jedinu granicu stavljamo mi svojom slobodom, kada odbija-mo Božju ljubav. Tu granicu Bog ne želi preko-račiti, jer mu je stalo do ljubavi.

Dvije Marijine riječiSljedeća riječ je Marijin odgovor ‘da’. Današ-nja nam svetkovina objavljuje da Bog ispunja svoj naum, a u tome naumu ima plan za sva-koga i za svaku od nas. Pred tim planom po-zvani smo reći ‘da’ ili ‘ne’. Tu se otvara otajstvo ljudske slobode, slobode koju Bog neizmjerno poštuje. Poznata nam je primjedba: Zašto nam je Bog dao tu mogućnost? Štoviše: Zašto nas je ostavio pred opasnošću i odgovornošću slobo-de? Nije li nas mogao ograničiti samo na od-govor ‘da’, na odgovor pristajanja i suradnje, tako da ne možemo pogriješiti?

Tko tako razmišlja, zaboravio je što je lju-bav. Ljubavi nema bez slobode. Ovo je svetko-vina Božjega plana ljubavi i svetkovina dara slobode koja prihvaća Božju riječ. U tome je Marija velika učiteljica odgovora Bogu. Ona nas uči što je istinska sloboda: hrabro, ponizno i radosno prianjanje uz Božji plan.

ZRNJE

Marija u poslušnosti prihvaća anđelovu riječ. Poslušnošću prihvaća Božju volju. Time se ne odriče svoje volje. Dopušta da Božja vo-lja preobrazi njezinu volju i njezine planove. Ono što je Božja volja, postaje njezin put, nje-zin život. Zato je poslušnost vrlina svakoga tko se trudi vjerovati. Poslušnost je povjerenje, sigurnost pouzdanja u Gospodina. Vjera se rađa iz slušanja koje raste do poslušnosti i povjerenja u Boga.

30

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 340.1 Radujte se u Gospodinuili: 364 Klikujte sada zanosnoOtpj. ps.: 347 Duša moja kliče (strofe: 1.- 4.,7.- 8.)ili: Duša moja kliče (ŽV 12-2008)Prinosna: 362.3 Padaj s nebaili: 349 K tebi, GospodePričesna: 350.2 Evo Boga našega ili: www.hilp.hr 12-2017ili: 361 Raduj se, neboZavršna: Sav svijete (ŽV 12-2007)

Darovna molitvaGospodine, daj da ti neprestano prikazujemo žrtvu svoga predanja: mi obnavljamo Kristovo otajstvo da tvoje spasenje u nama snažno djeluje. Po Kristu.

13. prosinca 2020.

Treća nedjelja došašćaUlazna pjesma Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!Gospodin je blizu!

Fil 4, 4-5

Zborna molitvaBože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 61, 1-2a.10-11Radujem se u Gospodinu, radujem.Čitanje Knjige proroka IzaijeDuh Gospodnji na meni je,jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima,iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje;proglasiti godinu milosti Gospodnje.Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom. Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.Riječ Gospodnja.

Otpjevna pjesma Lk 1, 46-50.53-54

Pripjev: Duša moja kliče u Bogu mojemu.

Veliča duša moja Gospodina,klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,što pogleda na neznatnost službenice svoje:odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,sveto je ime njegovo!Od koljena do koljena dobrota je njegovanad onima što se njega boje.

Gladne napuni dobrima,a bogate otpusti prazne.Prihvati Izraela, slugu svoga,kako obeća ocima našim.

Drugo čitanje 1Sol 5, 16-24

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za do lazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iz 61, 1

Duh Gospodnji na meni je, blagovjesnikom biti ubogima posla me.


Braćo i sestre, Bog nas poziva na obraćenje koje u nama pripravlja put obećanom spasenju. S pouzdanjem u Božju dobrotu izrecimo svoje molitve:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: prodahni ju

mudrošću Duha Svetoga da svim narodima donese svjetlo spasenja te sav svijet postane dom tvoga kraljevstva, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I.i sve pastire Crkve: okrijepi ih proročkom hrabrošću da budu glasnici Istine evanđelja i mudri voditelji tvoga naroda u svim kušnjama i izazovima svijeta, molimo te.

3. Za braću i sestre koja trpe u siromaštvu i nevoljama života: ti im budi radost i utjeha, a u svima nama probudi snagu ljubavi i radosne brige za sve koje izvodiš na naš životni put, molimo te.

4. Za nas okupljene na ovome slavlju: oslobodi nas od svega što nas udaljuje od tebe; daruj nam mudro i otvoreno srce da prepoznamo milost ovoga svetog vremena te naš život bude dostojan dom Kristu koji dolazi, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: milostivo im oprosti grijehe i otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Oče nebeski, ti nas ne prestaješ obnavljati svojom dobrotom i milosrđem. Oslobodi nas od okova grijeha i vodi nas putem obraćenja te budemo pronositelji dara spasenja i tvoje ljubavi svima koje susrećemo. Po Kristu.

Ja sam glas koji viče u pustinji: ‘Poravnite put Gospodnji!’Sveti Ivan Krstitelj, Katalonija, oko 1300.

Popričesna molitva Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti: po ovoj svetoj gozbi očisti nas od grijeha i pripravi nam duh za buduće blagdane. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje Iv 1, 6-8.19-28Među vama stoji koga vi ne poznate.Čitanje svetog Evanđelja po IvanuBî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.On dođe kao svjedok da posvjedoči za svje-tlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgo-vori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:

»Ja sam glas koji viče u pustinji:‘Poravnite put Gospodnji!’– kako reče prorok Izaija.«

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihva-tiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgo-vori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.Riječ Gospodnja.

32

OTAJSTVO I ZBILJA

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. – Pročitamo li više puta pozorno ovu rečenicu, a još bolje, pročitamo li ju na-

glas ili ju zapjevamo, moći ćemo osjetiti neku posebnu svečanost. Svečanost je to koju bismo mogli usporediti s odlukom koju donosi sudac u sudnici te tu odluku potvrđuje udarcem čeki-ća, kao da nam time kazuje: »Amen, tako jest i tako neka bude.« Mnoge rečenice u Ivanovu evanđelju, osobito one u kojima govori sam Gospodin, nalikuju tomu udarcu čekića, udar-cu koji proglašava određenu istinu: »Amen, tako jest i tako neka bude.« A tako jest i druk-čije i ne može biti jer u cijelome evanđelju čekićem riječi udara sama Riječ, sama Istina, Isus Krist.

Možda je to jedan od razloga što je nama, ljudima, naviknutim na mekušaste i slatkaste glasove, riječi i melodije, Ivanovo evanđelje pomalo strano, ako ne i odbojno. Usprkos to-mu, potrudimo se ipak čuti svečane proglase koji odjekuju Ivanovim evanđeljem.

Biti poslan i biti svjedokNa početku današnjega evanđelja evanđelist Ivan svečano udara čekićem, proglašava jednu istinu, a to je istina o Ivanu Krstitelju, odnosno o čovjeku. Prva rečenica ukazuje na čovještvo Ivana Krstitelja – »bî čovjek« – ne samo ka-ko bismo Ivana Krstitelja razlikovali od Isusa Krista, Boga i čovjeka, nego da bismo u Ivanu Krstitelju spoznali tko je čovjek. Tko je, dakle, čovjek, tko je Ivan Krstitelj? Ili bolje: tko si ti, tko sam ja, tko smo mi?

Ivan Krstitelj, čovjek, predstavljen je kao onaj na kojem odjekuje udarac Božjega čekića. Ivan Krstitelj podloga je o koju Božji čekić uda-ra i utiskuje trag, kojim se proglašava istina o čovjeku. A ta istina glasi: biti poslan od Boga. U tim se riječima doslovce osjeća udarac čeki-ća. Ivan Krstitelj, čovjek, ne opstoji od sebe i za sebe, nego opstoji od Boga za čovjeka. Osjećate li ovdje Božji udarac? I Ivan je morao osjetiti taj udarac jer čovjek, naš stari čovjek, želi biti

od sebe i za sebe, ne želi biti poslan od Boga za čovjeka. I kad malo bolje razmislim, pitam se imamo li mi, današnji kršćani, uopće svijest o vlastitome poslanju, da smo poslani? A o tome ovisi sve, jesi li poslan ili nisi? Nisi li poslan, živiš od sebe i za sebe! Tako u Ivanu saznajemo tko je istinski, novi čovjek, tko smo mi uistinu i tko bismo trebali postati: biti poslani, biti od Boga za čovjeka! Nije li to Božji udarac? Ima li ičega zahtjevnijega i težega od jednoga i od drugoga: biti poslan – biti od Boga za čovjeka. Vrijeme je došašća, kada bismo se trebali na-novo prisjetiti tko smo mi, tko si ti, tko sam ja u Isusu Kristu: da smo poslani, od Boga za čo-vjeka. Zato molimo Gospodina da on čekićem svoje riječi poravna staroga čovjeka ne-posla-nja, da nastane novi čovjek poslanja.

Evanđelje potom Ivana Krstitelja, čovjeka, stavlja pred nas kao svjedoka. Time se Božji udarac pojačava, jer biti svjedok zahtjevnije je od biti poslanik. Od svjedoka se očekuje da bu-de jedno s onim za koga svjedoči. Svjedokom se postaje tako što se dobiva udjela u onome što se svjedoči. Istina sada o Ivanu Krstitelju, čovjeku, glasi: biti svjedok Boga, svjedočiti Bo-ga u ovome svijetu. A to znači dijeliti s Bogom sve ono što je Božje: kakav Bog u sebi, takvi i mi, kakav Bog u svijetu, takvi i mi, kakav Isus Krist u svijetu, takvi i mi! Isus Krist jest Bog dijete, Bog poslušan, Bog ponizan, Bog koji šu-ti, Bog blag, Bog koji prašta i ljubi neprijatelje. Dakle, kakav Isus Krist, takvi bismo i mi treba-li biti, želimo li biti njegovi svjedoci. Nažalost, mi samo svjedočimo sebe, nemamo udjela ni u kakvoj istini, možda još u »istini« đavla pa postajemo njegovi svjedoci u svijetu.

Zaboravljeno Svjetlo i ljubeći svjedociNo, ono što me ovdje osobito zbunjuje jest činjenica da Bog uopće potrebuje svjedoka, osobito ako imamo na umu da se Bog opisuje svjetlom. Kako je to moguće? Zar svjetlo uop-će treba svjedoka? Zar svi ne vide svjetlo? Ah, Bog s razlogom sebe uspoređuje sa svjetlom.

Treća nedjelja došašća

Udarci Božjega čekića


ako svoj život suobličiš s Isusom Kristom, ako ga ljubiš. I tada su dokazi razuma suvišni, tvoj život – život u krjepostima, u poniznosti, bla-gosti, djetinjem duhu – tvoja ljubav postaje »dokaz« istinskoga Svjetla, Isusa Krista.

Promislite: ta istina o Ivanu Krstitelju, čo-vjeku, zvuči tako jednostavno, ali ne osjeća-mo li i tu udarac čekića Božje riječi? Tko još želi biti svjedok Isusa Krista, koji je Svjetlo u ovome svijetu? Biti svjedok da cijeli tvoj život bude Kristov život – »Ne živim više ja nego Krist živi u meni« – tko to još želi? Tko još želi postati Svjetlo, postati svijetao kao Svjetlo, ta-mo gdje više nitko ne primjećuje Svjetlo, nego samo zemlju, sebe, tamu? Tko još želi svjedo-čiti za Svjetlo tamo gdje te čeka mučeništvo, odrubljivanje glave u ovom svijetu, kao što se to dogodilo Ivanu?

Sveti vikač bez svojega imenaI, na koncu, svjedok treba vikati u pustinji ovo-ga svijeta. Nažalost, mi smo vikači svojih in-teresa, vičemo na druge radi nas samih i radi svojih interesa. Svijet je pun vikača koji nam svakodnevno viču da ovaj svijet nije pustinja, da je već ovdje raj, da mislimo samo na zemlju i da se prepustimo zemlji. A mi, kršćani? Mi šutimo, šutimo o Isusu Kristu. Gluhi možda i sami od vike i od vikača ovoga svijeta. Zato je dobro da postoje sveti vikači, poput Ivana Krstitelja, koji udaraju čekićem Božje riječi da mi, gluhi, čujemo Isusa Krista.

Kako ćemo razlikovati istinske od lažnih vikača? Istinski vikači poslanici su i svjedoci: žive od Krista za čovjeka, ljube Krista tako što postaju jedno s njim. I još nešto, osobito važno. Istinski vikači nemaju ni imena! Da, nemaju ni imena. Ivan se ne predstavlja svećenicima i le-vitima s vlastitim imenom, sa svojim funkcija-ma, častima, čak ni sa svojim podrijetlom. Ne, ništa od toga. Nije on čak ni Ivan, on je Glas, on ne živi više za sebe, Krist živi u njemu. A mi? Kako bismo se mi predstavili danas?

Ivica Raguž

Pitajmo se iskreno: primjećujemo li mi uopće svjetlo, odnosno sunce? Dok sad razmatram o ovom evanđeoskom tekstu, sunčan je dan i baš gledam svjetlo sunca te postajem svjestan da mi je svjetlo apsolutno nebitno, uopće me ne zanima i ne primjećujem ga. Zaista poražava-juće! Sve živi od svjetla, bez svjetla ne bi ništa postojalo, ni ja, a mene nije briga za sunce! Ka-ko zbunjujuće: svjetlo je stalno među nama, a mi ga uopće ne vidimo! Štoviše, mi živimo od svjetla, a volimo tamu od koje ne živimo. Ka-kva tuga: svjetlo je tako zaboravljeno u ovom svijetu, tako među nama, a tako odsutno u na-ma! Eto zašto Bog, Isus Krist, koji je istinsko svjetlo, treba svjedoka, Ivana Krstitelja, treba svjedoka koji će svojim životom i svojim riječi-ma vikati na glas o tome tako zaboravljenome, tako poniženome Svjetlu, od kojega sve živi i miče se, a nitko ga ne primjećuje: među svoje dođe, među svojima jest, ali ga ne primaju. Ne primamo ga.

I kao što je svjetlo, koje mi ne primjećuje-mo, veoma dobro jer se, usprkos našoj neza-hvalnosti i našoj ljubavi prema tami, ne povla-či, nego se i dalje nastavlja nesebično darivati, tako i Gospodin. Gospodin je istinsko Svjetlo: ne primjećujemo ga, ne zahvaljujemo mu, pro-tivimo mu se, ljubimo radije tamu protiv njega, a on ne odustaje od nas. I šalje Ivana Krstitelja, svjedoka, šalje nas kao svjedoke. Svjedok nali-kuje istinskomu Svjetlu, Isusu Kristu. Svjedok je slab kao i Svjetlo. Kako? Istina je za svjedo-ka Osoba, Isus Krist. Do te se Istine ne dolazi dokazima, razumom, nego svjedočanstvom, životom. Svjetlo, Isus Krist, neprimjetan je jer svi žele dokaze, svi žele biti razumnici, tj. svi žele Isusa Krista, a da ne budu njegovi svjedo-ci. Jer, svjedok poistovjećuje svoj život i daje život svoj za onoga koga svjedoči. Ili, jednom riječju: svjedok ljubi onoga koga svjedoči, a to je Isus Krist. Zato je i danas među nama kr-šćanima tako puno neljubećih razumnika, a tako malo ljubećih svjedoka. A sjati Svjetlom, Isusom Kristom, možeš jedino ako si svjedok,

34

OTAJSTVO I ZBILJA 20. prosinca 2020.

Četvrta nedjelja došašćaUlazna pjesma Rosite, nebesa, odozgor, i oblaci, daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem!

Iz 45, 8

Zborna molitvaGospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošću i mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Sam 7, 1-5.8b-12.14a.16Kraljevstvo Davidovo trajat će dovijeka pred licem Gospodnjim.

Čitanje Druge knjige o SamueluKad se David kralj nastanio u svojem dvoru, a Gospodin mu pribavio mir od svih njegovih neprijatelja uokolo, reče kralj proroku Natanu: »Pogledaj! Ja, evo, stanujem u dvoru od cedro-vine, a kovčeg Božji stoji pod šatorom.« A Na-tan odgovori kralju: »Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Gospodin s tobom.«Ali još iste noći dođe Natanu ova riječ Gospo-dnja: »Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovo govo-ri Gospodin: ’Zar ti da mi gradiš kuću da u njoj prebivam? Ja sam te uzeo s paš njaka, od ova-ca i koza, da budeš knez nad narodom mojim Izraelom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred to-bom. Ja ću ti pribaviti veliko ime, kao što je ime velikanâ na zemlji. Ja ću odrediti mjesto narodu svojem Izraelu, posadit ću ga da na njemu prebiva i da više ne strahuje, niti da ga zlikovci muče kao prije, onda kad sam odredio suce nad svojim izraelskim narodom. Ja ću mu pribaviti mir od svih njegovih neprijatelja. Gospodin će te učiniti velikim. Gospodin će ti podići dom. I kad se ispune tvoji dani i ti poči-neš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. Tvoja će kuća i tvo-je kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 89, 2-5.27 i 29

Pripjev: O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka.

O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, od pokoljenja do pokoljenja usta će moja obznanjivati tvoju vjernost. Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja!« U nebu utemelji vjernost svoju.

»Savez sklopih s izabranikom svojim, zakleh se Davidu, sluzi svome: tvoje potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.«

On će me zvati: Oče moj! Bože moj i hridi spasa mojega. Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju i savez svoj vjeran.

Drugo čitanje Rim 16, 25-27

Otajstvo drevnim vremenima prešućeno.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Onomu koji vas može učvrstiti – Žpo mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima odredbom vječnoga Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost, vjeru – jedinomu mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Lk 1, 38

Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.

Darovna molitvaGospodine, svojim si Duhom u krilu blažene Djevice Marije sazdao čovještvo svoga Sina.Molimo te, tim istim Duhom posveti i darove na našem oltaru. Po Kristu.


Ulazna: 339.3 ili 341 Rosite nebesaili: 362 Padaj s nebaOtpj. ps.: 348 O ljubavi tvojoj (strofe: 1.,2.,4.)Prinosna: 368 Poslan bi anđel Gabriel Pričesna: 355 Riječ spasenjaili: 770 Kog zemlja, moreZavršna: 599 Zdravo budi, Marijoili: 373-374 O rumena zoro jasna

Braćo i sestre, svoje molitve uputimo Kristu Gospodinu, koji je u krilu Djevice postao čovjekom i nas učinio svojim hramom. Molimo zajedno:Kriste, čuj nas. Kriste, usliši nas.

1. Za Crkvu koja radosno iščekuje tvoj dolazak: ispuni ju pouzdanjem u tvoju riječ da evanđeoskom zauzetošću u svijetu bude nositeljica tvoje ljubavi koja pobjeđuje svako zlo, molimo te.

2. Za braću i sestre kojima trpljenje, siromaštvo i osamljenost oduzimaju radost življenja: pohodi ih svojim mirom, a nas nadahni da u njima i u svim potrebitima prepoznamo tvoje lice, molimo te.

3. Za sve koji su pritisnuti teretom grijeha i za sve koji žive u tami nepoznavanja tebe: potakni ih da se otvore milosnoj snazi tvoga dolaska te iskuse ljepotu tvoga spasenja, molimo te.

4. Za naše obitelji: vrati mir ondje gdje su sukobi i nepovjerenje; obnovi ljubav gdje je zavladala sebičnost; sva srca ispuni radošću koja izvire iz zajedništva s tobom, molimo te.

5. Rasvijetli, Gospodine, tamu našega srca i ukloni iz nas svaki grijeh te postanemo dom u kojem ti boraviš i objavljuješ svoje spasenje našim bližnjima, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, svojim molitvama izrekli smo otvorenost srca tvomu dolasku. Čuvaj u nama duh trajne i pouzdane molitve da uvijek osjećamo novost života koju si nam darovao svojim utjelovljenjem. Koji živiš.

Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Navještenje, iluminacija, prva pol. 13. st.; Biblioteca apostolica vaticana

Evanđelje Lk 1, 26-38

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaru-čenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Da-vidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade raz-mišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina inadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospo din Bog dati pri-jestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljev-stvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Eli-zabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mje-sec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Ma-rija reče: »Evo službenice Gospo dnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože, u ovoj smo pričesti primili jamstvo vječnog otkupljenja. Molimo te: s blizinom božićnih blag dana nek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina. Po Kristu.

36

OTAJSTVO I ZBILJA

Nekoliko dana dijeli nas od svetkovine Gospodinova rođenja. Liturgijska či-tanja današnje nedjelje završna su po-

uka o naravi Božića kako bismo ga što bolje razumjeli i s vjerom proslavili. Za prvo čitanje izabran je odlomak iz Druge knjige o Samuelu. Objašnjava nam podrijetlo Izraelovoga očeki-vanja Mesije. Izvor nade izabranoga naroda jest u Božjem obećanju danom Davidu: »I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih ota-ca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvr-sto stajati zasvagda.« Logičan nastavak ovoga obećanja Isusovo je rodoslovlje koje se čita u Misi bdijenja svetkovine Božića (Mt 1, 1-25). Naime, Isusovim rođenjem obećanje je posta-lo stvarnost. U duhu svetoga Pavla možemo kazati da je nadu zamijenilo gledanje: »Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada?« (Rim 8, 24).

Čovjek – dom za BogaZanimljiv je kontekst u kojemu Gospodin daje obećanje Davidu. Ono je odgovor na kraljevu nakanu da Bogu sagradi kuću. Moguće je Božji odgovor shvatiti kao njegovu stostruku nagra-du čovjeku za svako dobro djelo koje je spre-man učiniti iz ljubavi prema Bogu. Isus će ka-zati: »I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja po-radi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti« (Mt 19, 29). No, čini se kako je znakovitije Božje odbijanje da mu David gradi dom. Ponajprije, Bog nije tražio od Davida da to učini i dom mu nije potreban. Ni jedno ljud-sko djelo ne povećava slavu Božju, ali čineći dobro čovjek se može približiti njegovoj slavi i postati njezin dionik. Stoga je već Davidova spremnost naišla na Božji odgovor, ali uz uvjet da je čovjek spreman svoje planove prilagoditi Božjima. »Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, po-znavanje Boga, ne paljenice« (Hoš 6, 6).

Nadalje, Boga se ne može ograničiti i odre-diti mu mjesto gdje će prebivati. On po proro-ku poručuje Davidu: »Bio sam s tobom kuda si god išao.« Bog je vezan uz čovjeka, a ne uz ne-ko mjesto. Vrhunac toga zajedništva Boga s čo-vjekom očitovat će se u jaslicama. U njima se on očitovao kao Emanuel – S nama Bog. Na-pokon, tu je i poruka čovjeku da ne pokušava izmijeniti uloge: Bog je dobročinitelj čovjeku, a ne obratno. Nije dobro umišljati da možemo učiniti nešto za Boga u smislu nadoknade koju bi nam on morao uzvratiti. Bog se besplatno daje u liku djeteta. Ali njegova besplatnost nije jeftinoća. On nije jeftin. Plaćeni smo »cijenom Neprocjenjivoga« (usp. Mt 27, 9-10).

Nakon što je Davida jasno poučio, Bog mu obećava moćnog potomka. Kralj želi Bogu sa-graditi dom, zgradu, a Gospodin njemu obećava dom – potomstvo. To je obećanje bilo i ostaje temelj Izraelove vjere. Ono je posebice isticano nakon što su prošli dani ponosa i slave moćnoga Davida i mudroga Salomona, a nastupilo vrije-me ropstva i patnje. Upravo u tim trenutcima

Četvrta nedjelja došašća

Ispunjeno obećanje

Bogu ništa nije nemoguće! (Ivan Meštrović: Navještenje Gospodinova rođenja, crkva sv. Marka, Zagreb.)


pripadao je kraljevima od dana njihove krunid-be, a ovdje je dodatno naglašeno kako je bašti-nik Davidov. Davno dano obećanje, ostvaruje se. Više nije daleka budućnost, nego po Mariji postaje sadašnjost. Ipak, ostvarenje nadilazi Davidovo očekivanje: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti«. Isus nije »Sin Svevišnjega« u slikovitome smislu, nego istin-ski, stvarno. Kako bi se to dodatno naglasilo, anđeo Mariji određuje: »nadjenut ćeš mu ime Isus«. Josipu će povjeriti brigu o njemu, ali mu nije dao prvu očinsku zadaću davanja imena djetetu. Bog je Otac i on određuje ime.

Preko imena iznova dolazimo do Knjige Po -stanka, a tu je i djelovanje Duha Svetoga. Kao što su u početku Bog i čovjek surađivali prigo-dom stvaranja i davanja imena različitim stvar-nostima, tako suradnjom Marije s Duhom Bož-jim započinje novo stvaranja. Sin Svevišnjega postao je Sinom čovječjim da bi sva djeca čo-vječja iznova bila ono za što su stvorena – djeca Božja i sustvaratelji svijeta. Marijin odgovor: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« omogućio je slavlja Božića u kojemu ćemo slušati radosni navještaj: »I Ri-ječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.« (Iv 1, 14).

Slavko Slišković

otkriven je pravi smisao Božjega obećanja. Da-vid govori o moći i veličini, a Bog o sreći i bla-goslovu; čovjek o zemlji, a Bog o nebu; čovjek o prolaznome, a Bog o vječnome životu.

Više od očekivanogaNakon Isusova uskrsnuća njegovi su učenici shvatili konačni smisao Božjega obećanja da-noga Davidu, obećanja »prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanoga i po proročkim pismima odredbom vječnoga Boga svim naro-dima obznanjenoga« (Rim 16, 26). Zanimljivo je kako je cijeli odlomak Pavlove poslanice Ri-mljanima, izabran za današnje liturgijsko čita-nje, tek jedna jedina rečenica. Ovom veličan-stvenom hvalom Bogu, Pavao završava svoju poruku kršćanima »Babilona«. U njoj sažimlje cijeli svoj nauk. Kao da naglašava kako je bit kršćanstva u zahvaljivanju Bogu na njegovoj vjernosti svojemu obećanju, a koja se očitovala u Kristovu spasenjskome djelu. Apostol pou-čava kako cijeli kršćanski život treba biti jedna velika hvala. No, znakovito je također što Apo-stol gotovo istim riječima i započinje ovu po-slanicu. Na taj način poučava vjernike kako je Isus Krist početak i kraj, Alfa i Omega ljudske povijesti. On je onaj po kome je sve stvoreno, ali i onaj koji je sve spasio. Bog, stvoritelj čo-vjeka, u svome je Sinu, uzevši ljudsku narav, postao čovjekov spasitelj.

Upravo zato nakon događaja u Nazaretu, opisanoga u današnjem evanđeoskome odlom-ku, ništa više nije isto. Taj je događaj prijelo-mnica ljudske povijesti. U njemu čujemo odjek obećanja danoga Davidu, ali i samoga djela stvaranja. Svaka rečenica je znakovita. Zadržat ćemo se na njih nekoliko, a koje su u skladu s prethodnim promišljanjem. Naime, anđeo Ga-briel navješćuje Mariji da će roditi sina kojemu će dati ime Isus. »On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati pri-jestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljev-stvu ne će biti kraja.« Naziv »Sin Svevišnjega«

ZRNJE

Anđeo dolazi k Mariji, susreće ju u njezi-nome domu. U svakidašnjici. Iznenada. I baš tu, u domu, u svakodnevici, u zbiljnosti života, očituje se novost kršćanske objave. Božja obja -va nije zatvorena u neko izdvojeno mjesto (hram) i u neko izdvojeno vrijeme (blagdan). Po odabiru Marije, jedne sasvim jednostavne žene, Bog silazi u središte naših života i tako obnavlja čovjeka. Čovjeku je dano biti Božji hram. Život otvoren Bogu proslava je Boga. Vjernik ne izdvaja vrijeme za Boga, nego svekoliko vrijeme živi u otvorenosti Bogu.

38

U DUHU I ISTINI

Molitva za poniznost pred darom vremena

Gospodine, kročimo vremenom, žurimo kroz vrijeme,

hvatajući vrijeme i hrvajući se s vremenom– ne prepoznajući darovanost vremena.Želimo pobijediti vrijeme, ovladati njime,držati ga podložna našim planovima i htijenjima,a ono nam izmiče – jer je dari jer se darom ne da vladati.

Hodimo stazama, već utrtim našim očekivanjima i htijenjima,a ti svaki trenutak daruješ u ljepoti novosti,u divoti neponovljivosti i krasoti nepredvidivosti,da svaki tren bude život, istinski život,darovani život.Ljepota dara živi u udivljenju pred njim,u spoznanju darovanosti i nezasluženosti,u osjećanju blizine darivatelja,u slućenju da smo voljeni i ljubljeniunatoč našoj nevjernostii usuprot našim opiranjima.

Bože, jedini gospodaru i darivatelju vremena,ti koji si iz vječnosti sišao u vrijeme

da ga posvetiš i učiniš milosnim časom, neprekidnim trenutkom svoga spasenja,rasvijetli nam oči srcada umijemo razaznati dar vremenai živjeti ga u ljepoti njegove darovanosti,ponizno i zahvalno,kako bi svaki dan, svaki plan i svaki trennosili predokus vječnosti koja je u tebi.

39živovrelo 12 vrelo 12 vrelo - 2020

Vječni rasporeditelju vremena,ti koji si izvor i uvir našega života

i našega biti u vremenu,usmjeri naše dane i trenutke, naše misli i djela prema svojoj vječnosti.Nauči nas sve gledati u svjetlu vječnostikojom preobražavaš naša strahovanja,oplemenjuješ naša htijenja i krijepiš naša nadanja.

Podari nam mjeru vječnostikojom ćemo mjeriti vrijeme i brojati dane do susreta s tobom licem u liceu onome svetome trenu koji će se, uzdamo se,razliti u tvoju vječnost.I ovi dani preostali u daru vremena,šapućući na uho srca, u osluškivanju tvoje riječi i u tihoći molitve,kazuju nam da je tvoje hrljenje k namahitrije od svakoga našega hitanjai od svake utrke s vremenom.

Bože, vječni prije vječnosti i vječni u vremenu, zaustavi naše korake, naše hitnje i žurbe,

i pomozi nam zastati pred darom vremena,onim minulim i ovim preostalim,srca otvorena pred njegovom darovanošćui duha poučljiva pred njegovim poniznim služenjem svakomu drugom daru.Čuvaj nas pozorne pred istinom da si ti sišao u vrijeme i da nas tražiš u vremenu, za svoju vječnost, darovanu već sada, u vremenu. Naše vrijeme neka bude Amen tvojoj vječnosti. Amen.

fra Ante Crnčević

Pisma čitatelja

40 živovrelo 12 vrelo 12 vrelo - 2020

Trenutak

40

Iz te širine značenja geste naklona kao čina poklonstva razumijevamo i obrednu odredbu da se u molitvi Vjerovanja svi naklone dok iz-govaraju riječi »I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.« Otaj-stvo Božjega utjelovljenja, kojim su vrata Božje slave otvorena svakomu čovjeku, čudesno je Božje djelo spasenja pred kojim čovjek ostaje u poniznosti i udivljenju. Na početku drugoga tisućljeća misao o otajstvu utjelovljenja našla je posebno mjesto u kršćanskoj duhovnosti i pobožnosti. Vjernička osjetljivost pred zemalj-skim Isusom, Bogom prisutnim u ljudsko-me tijelu, otvorila je prostor brojnim činima pobožnosti, od raznih molitava i gesta sve do pobožnosti izrade jaslica. Tako je i u molitvi Vjerovanja prepoznato prikladno mjesto za po-klonstvo pred otajstvom utjelovljenja. Izgova-rajući riječi vjere u Božje utjelovljenje svećenici su se naklanjali, a ponegdje (u cistercitskome obredu) i ljubili oltar ili se pak poklanjali na oba koljena (Misal iz Brage). Petar iz Clunyja (†1156.) svjedoči da je poklonstvo (na koljeno) uz riječi »i utjelovio se« već uvelike rašireno, a u vlastitostima redovnika premonstrateza ono je bilo produženo sve do riječi et sepultus est,»mučen i pokopan«. Poklonstvo uz riječi »i utjelovio se« potvrđeno je poslijetridentskom obnovom. U obnovi nakon Drugoga vatikan-skoga koncila gesta poklonstva (genuflexio) uz riječi »i utjelovio se« zamijenjena je naklo-nom glave (inclinatio), a poklonstvo na koljeno ostavljeno za svetkovine Navještenja i Rođenja Gospodinova.

Došašće je milosno vrijeme rasta u životno-me poklonstvu pred čudesnim Božjim darom spasenja. Na nedjeljnim slavljima, na riječi ko-jima u Vjerovanju ispovijedamo vjeru u Božje utjelovljenje, ponizno prigibamo glavu, a u svet-kovini Utjelovljenja, na Božić, na te riječi prigi-bamo koljeno, spuštamo se na tlo, u iskrenosti vjere, u radosnoj zahvalnosti. Rast u vjeri rast je u poniznosti i poklonstvu pred Bogom i njego-vim darom spasenja.

Naklon na riječi »i utjelovio se«

V rijeme došašća Crkva živi u budnoj nadi u drugi Kristov dolazak te usmjerujući misao prema otajstvu Kristova utjelov-

ljenja. Stoga je prikladno na pitanje čitatelja od-govoriti baš u adventskome broju Živoga vrela.

Rimski misal određuje da se u izgovaranju Vjerovanja svi naklone na riječi et incarnatus est (»i utjelovio se«) i da u tome stavu ostanu do riječi et homo factus est (»i postao čovjekom«). U iščitavanju te odredbe naziremo potrebu za dvama objašnjenjima: o samoj gesti naklona te o povezanosti te geste s otajstvom utjelovljenja.

Gesta naklona u liturgiji nosi značenja po-štovanja i poklonstva pred otajstvom koje se slavi, osobito kada je riječ o gesti koja prerasta u produženi molitveni stav, kada molitvene riječi izgovaramo s naklonjenom glavom. Uro-njenost u tihu molitvu zaogrnut će naše tijelo u prikladan molitveni stav: u naklonjenost tijela i prigibljenost glave. Tako tijelom izražavamo raspoloženje duše: ponizno stojimo pred Bo-gom, pred otajstvom koje nas nadilazi i pred darom kojega nismo dostojni. Molitvi i slavlju Božjega dara spasenja strana je svaka uznosi-tost. Pa i onda kada zahvaljujemo na primlje-nim darovima, kada se osjećamo uzdignutima iz vlastite nemoći i nedostojnosti, poniznost ne dopušta uznositosti. Stoga je liturgijski stav poklonstva razvio nekoliko oblika: prostrtost čitavoga tijela na tlo, klečanje, duboki naklon, naklonjenost glave. I samo stajanje na neki je način čin poklonstva. U tome je smislu nekoć, kako svjedoči Ordo Romanus I, bilo uvriježe-no da svećenik i svi poslužitelji ostanu kod ol-tara naklonjeni za vrijeme čitave euharistijske molitve, izručujući se ponizno silasku Duha Svetoga i njegovoj preobrazbenoj snazi.

U Redu mise čitamo naznaku da se u ‘Vje-rovanju’, izgovarajući riječi »I utjelovio se

po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom«, svi naklone. Koje je značenje te geste i koje joj je podrijetlo?

Ivica M., Zagreb

Documents

˜re˚nik˛va ˝ije˙...2021/01/11 · Stvaranje svijeta nije se zbilo u nekome trenutku vremena, nakon proteka vremena, nego na početku vremena. Ono je početak vremena. Prije stvaranja