OKO Reporter o ratnim zločinima - okobih.ba · mišljenja o mnogim pitanjima u toku postupka, pa samim tim uživaju i značajan kredibilitet kod sudija. Ono što odbrana može uraditi

OKO Reporter o ratnim zločinima

Broj 5

Proljeće/ljeto 2007 Одсјек Кривичне Одбране

Odsjek Krivične Odbrane CRIMINAL DEFENCE SECTION

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA

(2007) 5 OKO RRZ 2

Uvod Poštovani čitaoci,

OKO Reporter je namjenjen advokatima angažovanim na predmetima specijalnog Odjela I Suda BiH, kao i onima koji to trenutno nisu, a imaju interes da unaprijede svoje vještine u zastupanju u predmetima ratnih zločina te saznaju najnovije informacije iz zemlje i svijeta o razvoju međunarodnog prava primjenjivog na ove predmete. Reporter obrađuje pitanja međunarodnog humanitarnog prava, međunarodnog prava ljudskih prava, međunarodnog krivičnog prava, relevantne domaće i strane sudske prakse, te prakse međunarodnih sudova.

Ovaj broj donosi sažetke najnovijih odluka Suda BiH, informaciju o redovnim edukacijama planiranim za drugu polovinu ove godine, izvještaje sa održanih seminara redovne i kontinuirane edukacije, te članke o retroaktivnoj primjeni zakona i unakrsnom ispitivanju.

Nadamo se da će vam ovaj broj Reportera biti koristan i očekujemo vaše prijedloge i sugestije za naredna izdanja.

Redakcija

Jasmina Pjanić, glavni i odgovorni urednik

Džanela Mršević, izvršni urednik


Odsjek Krivične Odbrane (OKO)

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina

[email protected]

www.okobih.ba

+387 33 560 260

Saradnici

Zahvaljujemo se pripravnicima i stažistima koji su učestvovavali u pripremi ovog broja: Muhamed Čučak i Sanja Đurđević

Prijava i objava članaka

Vaši članci o aktuelnim pitanjima i dešavanjima, kako u zemlji tako i u inostranstvu, od značaja za unaprijeđenje rada branilaca i odbrane predmeta ratnih zločina su dobrodošli. Za detalje, molimo kontaktirajte urednika.

Citiranje

OKO Reporter o ratnim zločinima može se citirati i to po godini, broju izdanja i stranici. Ova stranica u verziji na lokalnom jeziku je citirana kao (2007) 5 OKO RRZ 2, a ekvivalent na engleskom jeziku je (2007) 5 OKO WCR 2.

Sadržaj

Novosti

Izvještaj o stručnim obukama 3

Ispitivanje svjedoka 3

Vještine zastupanja 4

Okrugli sto u Vlasenici 5

Članci i informacije

Teorija i razvoj unakrsnog ispitivanja 7

Objavljeni kriteriji 15

Retroaktivna primjena zakona u BiH 16

Osvrt na Odluku Ustavnog suda BiH 26

Partnerstvo i tranzicija 33

Izmjene i dopune Pravilnika MKSJ 36

Izvještaji o predmetima

Sud BiH, 11bis 38

Sud BiH 39

Sud BiH 40

Obavještenja

Program edukacije za jesen 2007. 41

Prikaz podjele po Timovima za podršku odbrani unutar Odsjeka krivične odbrane

3

OKO WAR CRIMES REPORTER

(2007) 5 OKO WCR

Izvještaj o stručnim obukama za branioce Odsjek krivične odbrane (OKO) organizovao 12 stručnih edukacija za branioce u prvoj polovini 2007. godine

U skladu sa članom 2.2 paragraf 3 tačka h Dodatnih pravila postupanja za advokate odbrane koji postupaju pred Odjelom I za ratne zločine i Odjelom II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH, OKO organizira programe edukacije sa ciljem da advokatima omogući da zadovolje kriterije za stavljanje na listu ovlaštenih za postupanje pred Specijalnim Odjelom I i II (osnovna obuka) kao i kontinuirani program profesionalne nadgradnje (CPT).

Tokom prve polovine 2007. godine, OKO je organizirao dvanaest (12) stručnih obuka, održao približno 144 sata edukativnih programa i educirao 227 branilaca, osposobljavajući ih da ostvare visoko stručno zastupanje pred Specijalnim odjelom I za ratne zločine. Od ukupno dvanaest, šest stručnih obuka su bili dvodnevni, osnovni seminari na temu novog krivičnog zakonodavstva i međunarodnog humanitarnog prava.

Imajući u vidu potrebe branilaca da prošire svoja znanja u segmentu ratnog prava, počevši od ove godine, OKO je inicirao kontinuiranu profesionalnu nadgradnju i iskoristio prvi kvartal ove godine za intenzivne pripreme serije jednodnevnih, specijaliziranih, kontinuiranih obuka koji će se realizirati u toku godine.

U skladu s tim, u aprilu, maju i junu 2007. godine, OKO je u Sarajevu i Banja Luci organizirao 6 specijaliziranih obuka na teme: “Komandna odgovornost i udruženi zločinački poduhvat”, “Ispitivanje svjedoka”, “Vještine zastupanja” i “Uloga branioca u promociji prava na pravično suđenje (čl. 3, 5 i 6 EKLJP)”. Sve obuke su vodili uvaženi praktičari i eksperti iz BiH i inozemstva inter alia: MKSJ branioci iz BiH i inostranstva, profesori prava sa pravnog fakulteta, South Texas i Hofstra škole prava iz SADa, nekoliko istaknutih branilaca iz BiH i SADa specijaliziranih za oblast krivičnog prava, viši pravni savjetnici Ustavnog suda BiH, registar Ustavnog suda BiH, sudije Vrhovnih i Ustavnih sudova i mnogi drugi. Specijalističke obuke kontinuiranog programa profesionalne nadgradnje (CPT) uz primjenu pragmatičnog pristupa, novije sudske prakse i interakciju učesnika, doživjele su veliki uspjeh zbog čega OKO namjerava nastaviti njihovo organizovanje i u drugoj polovini godine.

U nastavku pročitajte detaljnije izvještaje sa nekih od naših edukacija.

Ispitivanje svjedoka Seminar OKO-a izazvao veliki interes advokata, pripremila Mirnesa Bajramović, pravnik

U petak, 11. maja 2007. godine, Odsjek krivične odbrane (OKO) je organizovao seminar u Sarajevu na temu Ispitivanje svjedoka za 35 advokata sa područja cijele Bosne i Hercegovine. Predavači na seminaru su bili gosp. Peter Murphy, profesor na pravnom fakultetu u južnom Teksasu i branilac pred Haškim tribunalom te gosp. Fahrija Karkin, ugledni advokat iz Sarajeva. Činjenica da je OKO dobio više od 70 prijava za učešće, dakle dvostruki broj zainteresovanih od predviđenog kapaciteta, dovoljno govori o velikom interesovanju za ovaj događaj i reputaciji predavača. Primarni cilj seminara bio je da se učesnici upoznaju sa tehnikama direktnog i unakrsnog ispitivanja svjedoka.

Prof. Murphy je započeo svoje izlaganje riječima da se tokom direktnog ispitivanja advokat može posmatrati kao režiser u filmu - on određuje koje glumce (tj. svjedoke) će izvesti na scenu (tj. u sudnicu), kreira tempo priče (svjedočenja) tako da je ona jednostavna, logična, zanimljiva i najbitnije ispričana na način kako to režiser tj. advokat osmisli. Iako na prvi pogled komplikovano, prof. Murphy je istakao da se ovo može postići slijedom nekoliko jednostavnih pravila koja uključuju: temeljitu pripremu; organizovanje serije srodnih pitanja kroz cijeline ili tzv. blokove pitanja; te postavljanju dobrih pitanja svjedoku. „Dobra pitanja su kratka, jednostavna, otvorena ili nesugestivna. Ukoliko postavljate komplikovana i duga pitanja, rizikujete da izgubite i publiku i sudiju“, ističe prof. Murphy. Govoreći dalje o blokovima pitanja, predavač je istakao da je bitno obezbjediti sudu „putokaze“ koji su svojevrsni uvod u novu temu direktnog ispitivanja. Putem putokaza se omogućava razumljivi prelaz sa jednog bloka pitanja na drugi ili sa jedne teme na slijedeću i omogućava bolje razumijevanje i praćenje događaja. Na primjer, uobičajeni putokaz prilikom predstavljanja svjedoka bi bio: „Dozvolite mi da vam postavim nekoliko pitanja o vama.“

Govoreći o blokovima pitanja, prof. Murphy je naglasio važnost upotrebe različitih tehnika za „dobre i loše svjedoke“. Tako je na primjer dobra praksa da se uključe jedan ili čak dva bloka pitanja kojim se upoznajemo


(2007) 5 OKO RRZ 4

sa životom i ličnošću svjedoka. Naravno ovo pravilo se preporučuje kod „dobrih“ svjedoka, dok je kod svjedoka sa upitnim kredibilitetom bolje preskočiti opširno predstavljanje i nastojati da ispitivanje traje što je kraće moguće. U slučaju da „loš“ svjedok odbrane ima kriminalnu prošlost, istu je bolje ne prešutjeti, jer bi tu činjenicu mogla iskoristiti suprotna strana tokom svog ispitivanja i diskreditovati takvog svjedoka. „Ukoliko se pak odlučite pozvati optuženog kao svjedoka, koristite tehniku direktnog ispitivanja što je moguće kraće“, rekao je prof. Murphy, čime je završena sesija o direktnom ispitivanju.

Advokat Karkin je otvorio izlaganje na temu unakrsnog ispitivanja, ističući da je riječ o još uvijek novom institutu koji je uveden novim krivičnim zakonodavstvom u BiH. Sam termin „unakrsno“ označava nešto što nije ravnomjerno, dakle ono što ne ide u jednom smjeru. Međutim, treba voditi računa da je unakrsno ispitivanje ograničeno na pitanja koja su ranije postavljena od strane suparničke strane u toku direktnog ispitivanja. Istaknuto je da se ovim ispitivanjem želi postići jedan ili više osnovnih ciljeva. To je pobijanje nedosljedne izjave svjedoka; potom izmamljivanje ili proširivanje dokaza koje daje svjedok, ako isti idu u korist odbrani; i na kraju diskreditovanje svjedoka što je ujedno najkompleksniji cilj. Dovoljno je ponekad postići neka od ova tri cilja i odrediti koji je najvažniji u konkretnom slučaju, kako bi unakrsno ispitivanje bilo uspješno. Pri tome, pitanja moraju biti kratka, jednostavna i najvažnije sugestivna. Putem ovih, sugestivnih pitanja se „svjedoku stavljaju riječi u usta“, postavljajući pitanje na taj način da dobijete odgovor da ili ne.

Prof. Murphy dalje dodaje: “Sugestivnim pitanjima nastojite kontrolisati svjedoka, odnosno pričate svoju priču. Ako pogledate strukturu sugestivnog pitanja, ono je više izjava, nego li pitanje“. Također i ovdje je potrebno voditi računa da li se radi o „prijateljski“ ili „neprijateljski raspoloženom“ svjedoku. Prilikom ispitivanja neprijateljskog svjedoka potrebno je dobro unaprijed izanalizirati situaciju - da li se iz ranijeg iskaza svjedoka može iskoristiti nešto što ide u prilog vašem branjeniku. Ako je odgovor ne, onda unaksrsno ispitivanje treba izbjeći ili svesti na što manji broj pitanja. Ponekada postavljanjem samo jednog ili dva pitanja i prekidanjem ispitivanja možete stvoriti atmosferu dileme odnosno sumnje u njegov iskaz. Nešto drugačiji pristup je potrebno imati prema vještacima tokom ovog ispitivanja. Kao što je poznato, vještaci daju svoja stručna mišljenja o mnogim pitanjima u toku postupka, pa samim tim uživaju i značajan kredibilitet kod sudija. Ono što odbrana može uraditi jeste istražiti podatke o njihovom obrazovanju, stručnosti i eventualnim faktorima povezanosti (izvan profesionalnih okvira) sa slučajem. U svakom slučaju, nije produktivno biti agresivan sa vještacima. Gosp. Murphy je dalje naglasio da Zakon o ustupanju predmeta dozvoljava korištenje „stručnih izvještaja“ rađenih za potrebe predmeta koji se vode pred MKSJ, a koji mogu biti od koristi za odbranu.

Tokom izlaganja, oba predavača su koristili vlastita iskustva iz prakse i poticali učesnike na aktivno učešće. Kao opšti zaključak privodeći diskusiju kraju, gops. Murphy je naglasio: „Unakrsno ispitivanje je novo iskustvo i tehnika kako za vas advokate tako i za sudije u BiH, te je za očekivati da će vremenom sa primjenom novog

krivičnog zakonodavstva advokati dobiti aktivniju ulogu u cijelom procesu.“ Možda upravo riječi gosp. Murphyija oslikavaju sadašnje stanje u BiH, gdje velika odgovornost za uspjeh reforme krivičnog zakonodavstva leži na advokatima u Bosni i Hercegovini. Pri tome, Odsjek krivične odbrane će nastojati da pomogne ovaj proces što je više moguće, organizovanjem kvalitetne stručne obuke za branioce.

Rukovodeći se velikim interesom i potrebom domaćih advokata da unaprijede svoje vještine u pogledu unakrsnog i direktnog ispitivanja svjedoka, Odsjek krivične odbrane (OKO) je ponovo organizovao dvodnevni seminar u Sarajevu na ovu temu 1. i 2. juna 2007. god., pod nazivom “Vještine zastupanja”. Poučeni iskustvom sa prvog seminara, organizatori su se odlučili za održavanje seminara u trajanju od dva dana, ovaj put baziranog na praktičnim primjerima i konkretnom učešću branilaca u vježbama sa prezentatorima. Predavači su bili eminentni gosti iz SAD-a, i to gosp. James Gailey, advokat krivičar zaposlen u advokatskoj firmi Holland&Knight i gđa. Barabara Barron, profesor na Hofstra Univerzitetu u New York-u.

Iako po prvi put na ovim prostorima, predavači su lako uspostavili dobar kontakt i komunikaciju sa domaćim advokatima, što je predstavljalo ključ za uspjeh ovog seminara. U cilju bolje pripreme, svim učesnicima je data ilustracija slučaja u kome je osoba optužena za služenje alkoholnog pića mlađem maloljetniku (član 237. KZ FBiH).

Na početku, predavači su dali kratki uvod naglašavajući važnost uloge advokata u cijelokupnom procesu. “Mi, advokati, želimo da naši svjedoci ispričaju priču. Vi ste režiser u filmu koji želite da osoba koja utvrđuje

Vještine zastupanja Seminar OKO-a više nego dobro prihvaćen, pripremila Mirnesa Bajramović, pravnik

5


(2007) 5 OKO WCR

činjenice vidi. To znači da trebate voditi svjedoka kroz početak, sredinu i kraj priče,” kaže prof. Barron. Stoga u direktnom ispitivanju, naglasili su predavači, postavljamo otvorena, nesugestivna pitanja da bismo dobili što više informacija. Ovakva pitanja redovno započinju sa upitnim riječima ko, šta, gdje, kada, opiši ili objasni, čime se omogućava da svjedok ispriča svoju priču. Pri tome je važno grupisati pitanja u odgovarajuće cijeline na primjer: “Želim da obratite pažnju na dan 7. januar, i neposredna dešavanja ispred kafea Roma”. Na ovaj način usmjerili smo pažnju svih sudionika na tačno određeni događaj koji se desio određenog dana. Naravno advokat mora pripremiti svoju teoriju slučaja prije ispitivanja svjedoka. Osim cjelina, gosp. Gailey je naglasio važnost naglašavanja određenih činjenica po nekoliko puta. Na primjer: “Šta ste vidjeli ispred kafea Roma? - Vidio sam zeleno auto. - I šta se desilo sa zelenim autom? - Zeleno auto je skrenulo iza ugla.” Poslije ovog teorijskog dijela, predavači su podijelili učesnike u dvije grupe kako bi se omogućio efikasan praktičan rad i vježbanje tehnike direktnog ispitivanja sa svakim advokatom ponaosob. Pri tome se koristila gore navedena ilustracija slučaja služenja alkoholnog pića mlađem maloljetniku. Prije prelaska na tehniku unakrsnog ispitivanja, predavači su nagalasili važnost upotrebe materijalnih dokaza kao što su mape, skice, dijagrami iz razloga što vizualizacija predmeta i pojava znatno pomaže u fokusiranju pažnje sudija, ali i svih drugih učesnika u postupku.

U drugom dijelu ovog interesantnog radnog dana, predavači su pojasnili osnovne tehnike unakrsnog ispitivanja. Kao osnovni problem kod ovog ispitivanja, advokat Gailey je naveo problem kontrole svjedoka. “Ovo se postiže jednostavnim i kratkim sugestivnim pitanjima, koja su više izjave na koje svjedok treba da potvrdno odgovori, nego li pitanja.” Advokat Gailey je dalje naveo 4 koraka u unakrsnom ispitivanju putem kojih se dolazi do razotkrivanja protivrječnosti u iskazu, tzv. impeachment (eng pobijanje) svjedoka, kojom se u stvari potvrđuje prvobitna izjava svjedoka. Pri tome uvijek treba izbjegavati pitanja sa zašto koja bi dovela svjedoka u poziciju da pruža dodatna objašnjenja. Nakon ovog teorijskog dijela, predavači su pristupili praktičnom radu sa svakim advokatom, a na temelju zamišljenog scenarija. I ako na prvi pogled jednostavno, u praktičnom dijelu, vidjelo se da unakrsno ispitivanje zahtjeva dobru pripremu ali i vježbu. Pri tome, predavači su dali svoj maksimum kako bi svakom učesniku ukazali na šta treba obratiti pažnju kod svoje tehnike unakrsnog ispitivanja. Svi učesnici, kao i organizator ocijenili su seminar izuzetno korisnim, što će poslužiti kao osnova za planiranje narednih edukativnih aktivnosti OKO-a.

Okrugli sto „Zakon o ustupanju predmeta i primjena krivičnog zakonodavstva u BiH“ Advokati angažovani pred Sudom BiH u Vlasenici održali Okrugli sto, pripremio Amel Kasapović Advokati koji trenutno postupaju pred Odjelom I za ratne zločine Suda BiH, su 23.02.2007. godine u hotelu "Panorama" u Vlasenici održali okrugli sto na temu „Zakon o ustupanju predmeta - problemi primjene u praksi i primjena krivičnog zakonodavstva - princip vremenskog važenja krivičnog zakonodavstva, zabrana retroaktivne primjene zakona i primjena blažeg zakona“. Okrugli sto održan je na inicijativu i prijedlog Zbora advokata Istočno Sarajevo, a uz podršku i pomoć Odsjeka krivične odbrane Ureda Registrara Suda BiH. Na okruglom stolu učešće je uzelo 19 advokata-branilaca, a pored advokata, skupu su u svojstvu posmatrača bili prisutni i predstavnici medija i studenti pravnih fakulteta. Dobrodošlicu i uvodnu riječ dao je advokat Golić Rade, koji je ujedno bio i moderator prve teme u pogledu primjene Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem etsku: MKSJ) u postupcima pred sudovima u BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, brojevi 61/04, 46/06, 53/06 i 76/06 - u daljem tekstu: Zakon o ustupanju). Obrazlažući probleme prilikom korištenja dokaza i činjenica koje je utvrdio MKSJ, advokati su iznijeli sljedeće stavove:

Neprihvatljivost stava Suda BiH da je Zakon o ustupanju predmeta lex specialis, iako je isti po stavu odbrane u očiglednoj suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima

Da pozitivni propisi po kojima postupaju MKSJ i Sud BiH nemaju puno dodirnih tačaka, s tim da je za razliku od MKSJ, Sud BiH po Ustavu BiH dužan neposredno primjenjivati EKLJP.

Stav odbrane da dokazi i činjenice do kojih je došao MKSJ u skladu sa svojim "Pravilnikom o postupku i dokazima", a koji nisu prikupljeni u skladu sa EKLJP, ne mogu biti prihvaćeni od strane Suda BiH.

Saglasno mišljenje da problem ne proizilazi samo iz primjene člana 4. Zakona o ustupanju, nego i članovi 5., 6., 7. i 8. istog zakona, odnosno da se i njihovom primjenom vrijeđaju prava optuženih.


(2007) 5 OKO RRZ 6

Obrazlažući posljednji stav, advokati su istakli da Sud BiH ne bi trebao diskreciono odlučivati o unakrsnom ispitivanju, tj. o davanju "prava" na unakrsno ispitivanje, jer i u samom Zakonu o ustupanju predmeta stoji da se unakrsno ispitivanje ne može uskratiti. Naime, odredbe člana 5. stav 3. Zakona o ustupanju predmeta, tj da "Odluku ...donosi sud", ne treba tumačiti da sud diskreciono odlučuje o tom "pravu", nego da odlučuje o tome kako će se to unakrsno ispitivanje izvesti. Advokati su takođe naglasili da Zakon o ustupanju ne može biti jači od Ustava BiH, koji je propisao nadzakonsku snagu EKLJP. Osim toga, ne može se zaobići primjena ZKPa BiH i odredbe čl. 273, koja precizno određuje izuzetak od pravila neposrednog izvođenja dokaza, to jest u kojim okolnostima se mogu čitati iskazi svjedoka, a uz uslov da se utvrdi da svjedoci iz opravdanih razloga ne mogu pristupiti Sudu BiH. Advokati su ovom prilikom razmjenili svoja iskustava u vezi primjene Zakona o ustupanju i upoznali prisutne da je Sud BiH promjenio svoj raniji stav u pogledu načina izvođenja dokaza. Naime, raniji stav Suda BiH je bio da Tužilaštvo na engleskom jeziku čita iskaze koje svjedok dao u postupku pred MKSJ (dijelovi "transkripta" eng.), da bi taj iskaz istovremeno bio prevođen od strane ovlaštenih prevodilaca Suda BiH. Naknadno, Sud mijenja svoj stav i nameće obavezu Tužilaštvu da iskaze svjedoka (dijelovi "transkripta" eng.) prevede na BHS jezike i dostavi odbrani radi upoznavanja sa istim. Pored pitanja primjene Zakona o ustupanju predmeta, advokati su isticali i druge probleme i razmišljanja u vezi sa Sudom BiH. Jedno od njih je i to da li Sud BiH u svom sadašnjem sastavu može donositi presude "u ime Bosne i Hercegovine". Obzirom na činjenicu da sadašnja sudska vijeća Suda BiH čine dva strana državljanina i jedan domaći, takva sudska vijeća, po mišljenju advokata, ne mogu donositi presudu "u ime Bosne i Hercegovine". Advokati su naveli i druge relevantne primjere: način finansiranja stranih sudija, "imunitet" sudija koji nisu državljani BiH te pitanje odgovornosti istih za moguće nezakonite postupke. U pogledu uspostave Suda BiH, advokati su razmatrali pitanje nadležnosti, upućujući na to da Sud BiH nije niti domaća, niti međunarodna pravosudna institucija obzirom da nije sastavljen isključivo od domaćih sudaca, a istovremeno nije uspostavljen međunarodnim sporazumom, već domaćim zakonskim aktom. Advokati su iznijeli mišljenje da su postojeća zakonska rješenja u pogledu vođenja krivičnog postupka, u suprotnosti, kako sa Ustavom BiH, tako i sa EKLJP, te su istakli da su uputili inicijativu Narodnoj Skupštini Republike Srpske za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom BiH, a u pogledu ocjene ustavnosti Zakona o ustupanju predmeta. Advokat Stojan Vasić je bio moderator druge teme, koja se odnosila na pitanje primjene Krivičnih zakona BiH, SFRJ, RS, F BiH i BD BiH. Na samom početku razmatranja, advokati su istakli da je stav Suda BiH, da je jedini primjenjivi krivični zakon isključivo KZ BiH, neprihvatljiv za odbranu. U vezi s tim, avokati su naročito kritizirali član 4a. KZ BiH koji u svojoj osnovi predstavlja diskriminaciju, obrazložući to činjenicom da samo Sud Bosne i Hercegovine primjenjuje KZ BiH, dok drugi sudovi u RS, FBiH i BD BiH primjenjuju KZ SFRJ tj. krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U prilog svom stavu advokati su naveli postojanje međunarodnog stručnog mnijenja, i stav uvaženog suca Antonia Cassese-a, nekadašnjeg predsjedavajućeg MKSJa, koji smatra da nema mjesta retroaktivnoj primjeni materijalnog prava, a što je princip naslijeđen još iz rimskog prava, a rasprostranjen u svim sistemima kontinentalnog prava. Isti stav zauzeo je i ombudsman za ljudska prava BiH, g. Vitomir Popović u januaru ove godine u svojoj Preporuci u vezi sa primjenom člana 4a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i obavezao Savjet ministara BiH da poduzme neophodne radnje u cilju brisanja pomenutog člana i omogućavanja procesuiranja ratnih zločina pred Sudom BiH prema KZ SFRJ. Zaključci ovog skupa sačinjeni u usmenoj formi, naknadno su distribuirani učesnicima i ostalim zainteresiranim strankama.

Neki od učesnika seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja

7


(2007) 5 OKO WCR

Teorija i razvoj unakrsnog ispitivanja Pripremio Thomas Margueritte

Uvodno razmatranje

Malo je onih koji u ovom momentu ne znaju šta je to unakrsno ispitivanje. Čini se da je svijet u ovom trenutku upoznat sa konceptom, pa se postavlja pitanje zašto bi se neko zamarao pisanjem o nečemu što svi već znaju. Naime, unakrsno ispitivanje nije ono što nam prikazuje filmska industrija. To je bitan dio postupka prema precedentom pravu, koji je kao takav ograničen striktnim pravilima i načelima. Prema stručnoj literaturi, unakrsno ispitivanje je jedan od najtežih i najvažnijih zadataka koje advokat mora da izvrši. To je kamen temeljac izvođenja dokaza. Ako je unakrsno ispitivanje uspješno, može biti dobitna karta u postupku. Ako unakrsno ispitivanje nije uspješno, može oboriti i najjači predmet.

Danas je unakrsno ispitivanje poprimilo međunarodnu dimenziju, što advokate koji djeluju u sistemu kontinentalnog prava primorava da ga nauče i koriste. Osim toga, unakrsno ispitivanje, prevazilazi opseg međunarodnog 'proizvoda' i polako se uvlači u pravnu tradiciju kontinentalnog prava stavljajući nove izazove pred advokate na lokalnom nivou. Kao potvrda tome, novo krivično zakonodavstvo BiH iz 2003. godine je formalno usvojilo mehanizam unakrsnog ispitivanja u njegovoj izvornoj formi te je stvorilo obavezu bh branilaca da se upoznaju sa njegovom upotrebom i budu u stanju da ga efikasno upotrijebe u odbrani predmeta pred sudovima u BiH. Ipak, naša praksa pokazuje da unakrsno ispitivanje i dalje predstavlja nedovoljno istražen institut.

Unakrsno ispitivanje se ne odnosi na materijalno pravo već na procesno pravo, to jest na ona pravila koja uređuju proceduru suđenja, te postupak uvođenja dokaza. Tokom historije je došlo do razvoja dva pravna sistema: akuzatorski ili adversarni i inkvizitorski ili kontinentalni sistem. Zavisno od modela koji se koristi, čak i ako je cilj krivičnog postupka uvijek isti, sam postupak ostvarenja tog cilja se razlikuje. Naime, svaki pravni sistem naglasak stavlja na veoma različite elemente zbog čega i sam postupak izgleda potpuno drukčije. Upravo ta različitost sistema čini da ispitivanje svjedoka predstavlja relativno jednostavan zadatak za advokata u sistemu kontinentalnog prava, a istovremeno izuzetno zahtjevan zadatak za advokata u sistemu precedentnog prava.

Mnogi poznavaoci ove materije, slažu se u stanovištu da pretpostavka za uspješnost unakrsnog ispitivanja nije samo u poznavanju tehnika unakrsnog ispitivanja već upravo svrhe i duha istog. Upravo zbog toga u ovom referatu će

biti riječi o teoriji i prirodi nastanka unakrsnog ispitivanja, a kroz prizmu osnovnih postulata inkvizitorskog i akuzatornog pravnog sistema. Naime, potpuno shvaćanje instituta unakrsnog ispitivanja zahtjeva osvrt na tradiciju precedentnog prava u kojoj je institut nastao, značaj pravne snage usmenog iskaza sa aspekta svakog od pravnih sistema, te kvalifikaciju sistema koji je trenutno zastupljen u većini evropskih zemalja kao i na međunarodnom nivou, a koji preferira elemente akuzatornosti i predstavlja čvrst oslonac za primjenu tehnike unakrsnog ispitivanja. Nakon toga čitalac će preći na izazove koje domaćim pravnim sistemima nameće novija evolucija prava na međunarodnom nivou te na analizu same teorije unakrsnog ispitivanja.

I. Akuzatorski i inkvizitorski sistemi: od

prvobitnih do modernih pravnih sistema

Suđenje u krivičnom postupku, bez obzira u kojem pravnom sistemu, ima za cilj utvrditi krivnju. Da bi se došlo do ovog ishoda, akteri u sudskom postupku će se oslanjati na dokaze. Svi sistemi dozvoljavaju usmene iskaze svjedoka tj. dokaze koje daju lica koja su vidjela ili čula šta se desilo. U biti, godinama su svjedoci bili jedini način saznanja o nekom događaju, jer naučni i forenzični dokazi do skora gotovo i nisu postojali. Sam način na koji se vrši istraga, način uzimanja izjave i ispitivanje svjedoka, kao i ocjena istih, ponovo zavisi od toga o kojem se sistemu radi. Upravo zbog toga, naredni odjeljak otpočinjemo historijskim pregledom akuzatorskog i inkvizitorskog sistema, te njihovim glavnim karteristikama i različitostima.

Historijski pregled

Historijski gledano, prvi se pojavio akuzatorski sistem. Taj sistem se primjenjivao u staroj Grčkoj i ranom Rimu i to je bio prvi korak ka pravdi koju kroji država, a ne lična osveta

1. Svakako, lična pravda

nije bila u skladu sa voljom za održanje reda u društvu, pa se procesno pravo počelo razvijati čim je organizovana javna vlast počela preuzimati dužnost obezbjeđivanja javnog reda

2. Kako mu i

samo ime kaže, akuzatorski sistem se zasniva na optužbi. Na samom početku, optužbu je pred neutralnim, pasivnim arbitrom pokretala oštećena strana, žrtva ili porodica protiv neke osobe. To je u skladu s vremenom, i po mnogim autorima sa demokratskim principima, bio najprirodniji način da se izvrši pravda jer je na stranama bio cjelokupan teret dokazivanja, dok je uloga sudije bila ograničena na ocjenu i balansiranje dokaza. Manje više, akuzatorski sistem je ostao ovakav i do današnjih dana i njegovi principi su uglavnom


(2007) 5 OKO RRZ 8

nepromijenjeni.

Drugi način provođenja pravde, tzv. inkvizitorski sistem se pojavio nešto kasnije u Rimskom carstvu da bi ga crkveni sudovi ponovo uveli u srednjem vijeku kako bi se ispravili nedostaci akuzatorskog postupka i zadovoljila pravda. U akuzatorskom postupku, pravda se dijeli u zavisnosti od mogućnosti stranke da dokaže i prezentira dokaze. Pored toga, u čistom akuzatorskom sistemu, nisu postojala pravila za provođenje istrage i ovaj postupak je zavisio od volje stranaka u postupku. Svjedoci su mogli biti potplaćeni ili prisiljeni da svjedoče na određeni način, a kontrola gotovo da i nije bila moguća. S obzirom na nepostojanje materijalnih dokaza, u to vrijeme jednakost između strana je postojala samo formalno i bila je ograničena na sudnicu. Pobjeđivali su najjači, najbogatiji ili često najsretniji

3. Takva pravda je

uskoro postala nepoželjna i papa Inocentije III je odlučio da se osloni na drugi postupak koji se tada koristio u Rimskom carstvu: inkvizitorski postupak. U ovom pravnom postupku, profesionalni istražitelj je bio zadužen za ispitivanje, neutralno traženje dokaza i odlučivanje o predmetu na osnovu svojih utvrđenja. Taj processus per inquisitionem je smatran novim korakom ka civilizovanoj pravdi

4.

Smatralo se da donosi pravu jednakost među stranama. Od tog momenta, ishod predmeta više nije bio u rukama strana već u rukama neutralnog pojedinca koji je tražio objektivnu istinu. Pored toga, postojao je i veći politički interes za ovom vrstom postupka koji je pogodovao organima vlasti, jer se strankama u postupku nije davalo previše značaja

5,

a bilo je moguće riješiti probleme u tajnosti. Engleska je predstavljala očigledan izuzetak od ovog šablona. Henri II je 1160. godine uveo kraljevske sudove. Ovi sudovi su primjenjivali precedentno pravo i koristili tradicionalni akuzatoski sistem. Treba napomenuti da je englesko pravo u ranoj fazi bilo unificirano i optuženima su pružane proceduralne garancije

6. Zbog toga je bilo

vjerovatnije da će se stranke obratiti kraljevskom sudu koji je davao više garancija, odnosno efikasne mehanizme zaštite. Naposlijetku, engleski kralj Henry VIII se prilično rano odvojio od Vatikana

7 te

preuzeo vjerske ovlasti i svoja stajališta te i sam pravosudni sistem nametnuo sveštenstvu. Istovremeno sa ovim dešavanjima na otoku, proizvoljna i rascjepkana pravda u kontinentalnoj Evropi dovela je do toga da su se stranke obraćale crkvenim sudovima jer se vjerovalo da su oni blaži i sigurniji

8. Naime, relativno kasno ujedinjenje

kontinentalnih zemalja ostvarilo se uz značajnu pomoć Katoličke crkve koja je još dugo vremena po ujedinjenju, zadržala utjecaj u svim aspektima države pa tako i sudstvu. Ova epoha u razvoju pravnog sistema okončava s početkom IX vijeka, Napoleonovom vladavinom i osvajanjima kad dolazi do kodifikacije francuskog inkvizitorskog sistema i do njegovog širenja u cijeloj Evropi.

Glavne karakteristike i razlike

Karakteristike akuzatorskog sistema su javnost, usmenost i kontradiktornost, te jasno podijeljene uloge tužitelja, tuženog i arbitra. Općenito se povezuje sa demokratskim, izuzetno reprezentativnim političkim rješenjima koja tvrde da se prava države podređuju pravima pojedinca. Njegova osnovna forma je manje tehničke prirode u odnosu na inkvizitorske sisteme i obični građani ga općenito lakše razumiju. Po tradicionalnom principu, oštećeni pojedinac ili njegova porodica bi formalno optužio navodnog krivca; obje strane u sporu bi onda prikupljale dokaze u prilog svojim tvrdnjama. Nakon toga bi uslijedilo javno i usmeno suđenje tokom kojeg su suprotne strane iznosile argumente pred neutralnim arbitrom, a često i porotom, dok bi mahom nepismeno stanovništvo, posmatralo javno suđenje. Sudija nije imao ovlasti da sam provede istragu prije početka suđenja ili da pokrene određena pitanja; donosio bi odluku isključivo na osnovu dokaza koje strane izvedu tokom suđenja. Takav pristup je imao za posljedicu ostvarenje jednakosti strana u postupku.

S druge strane, inkvizitorski postupak nije kontradiktoran. Naziv se izvodi iz latinske riječi „inquisitio“ iz koje je kasnije izvedena riječ „inquiry“ (istraga, istraživanje) u engleskom jeziku ili „enquete“ u francuskom jeziku. Prema tome, u inkvizitorskom postupku, centralno mjesto zauzima istraga. On je tajnovit, vodi se u pisanoj formi i strane obično imaju pasivne uloge. Inkvizitorske strukture naglašavaju tehničko-procesne aspekte i zadužuju pravne stručnjake, a ne laike, da provode pravdu

9. Shodno navedenom, javni službenik je

zamijenio privatnog tužitelja u smislu pokretanja postupka. Inkvizitor, koji je kasnije postao istražni sudija, je jedini stvarni aktivni učesnik u postupku. On je zadužen za otkrivanje istine putem sprovođenja istrage, saslušanja svjedoka i traženja dokaza. Obično se njegovi nalazi stavljaju u pismenoj formi i služe za utvrđivanje krivnje ili nevinosti. Inkvizitorske strukture su arhetipi za centralizovane političke sisteme čiji pravni sistemi su nasljednici imperijalnog rimskog i crkvenog prava. U ovom sistemu, strane su objekat istrage i nemaju nikakvu ulogu u samom postupku. Zbog toga, u modernom inkvizitorskom postupku postoje dvije faze. Istragu u tajnosti vodi sudija, a samo suđenje je javno i slijedi rezultate sprovedene istrage.

Druga razlika između ova dva sistema je porota. Akuzatorski postupak se obično oslanja na porotu u smislu utvrđivanja činjenica, dok je sudija samo čuvar zakona koji osigurava da se strane pridržavaju pravila prilikom iznošenja svojih argumenata pred porotom. Porota potiče od demokratskog principa iz stare Grčke koji je omogućio da samo građanin može osuditi drugog građanina. U čistom inkvizitorskom postupku, porote nisu glavna karakteristika, jer za njima nema potrebe. Svrha suđenja nije vaganje dokaza u utvrđivanju krivnje ili nevinosti, već jednostavno kada postoje javna suđenje da se prezentuju dokazi

9


(2007) 5 OKO WCR

koji podupiru krivnju optuženog i da se izrekne kazna. Obično je sudija pronalazač činjenica i čuvar zakona. U modernom inkivizitorskom postupku se koriste porote u određenim postupcima

10, ali postoji

tendencija da se ovo ukine. U svojoj čistoj formi, ova dva sistema su savršeno suprotna. Jedan naglašava usmenost, javnost i kontradiktornost, a drugi favorizuje pismenu formu - spise, tajnost i nekontradiktornost. Prema tome, uloga koju imaju pravni stručnjaci varira u zavisnosti od posmatranog sistema. Pravni zastupnici imaju aktivnu ulogu u akuzatorskom sistemu, a pasivnu u inkvizitorskom postupku. Sudije su u drugačijoj situaciji: nepristrasni arbitri u akuzatorskom postupku, a glavne figure u inkvizitorskom postupku

11.

Usmeni iskaz u akuzatorskom i inkvizitorskom sistemu

Oba sistema dopuštaju usmene iskaze koji su vijekovima bili glavni dokazi. Danas svjedoci još uvijek imaju važnu ulogu u sudskom postupku mada se oni sve više koriste u vezi sa materijalnim dokazima koji su napredovali razvojem naučnih tehnika istraživanja. Međutim, zavisno od posmatranog sistema, svjedoci imaju različite uloge te će način izvođenja usmenih iskaza biti potpuno različit.

U akuzatorskom sistemu, strane su zadužene za prikupljanje dokaza. Svaka strana priprema iznošenje svoje argumentacije, a svrha suđenja je suočavanje te dvije argumentacije. Prema tome, dokazi se ispituju tokom suđenja i istina bi se trebala otkriti nakon tog suočenja. Svjedoci daju svoje iskaze na ročištu i ispituju ih obje stranke u postupku. Ako se posmatraju suđenja u SAD-u, svaki advokat iz sistema kontinentalnog prava bi zasigurno bio zatečen činjenicom kolika važnost se pridaje usmenim iskazima. Usmeni dokazi dominiraju nad materijalnim dokazima. Smatra se da neposrednost usmenog izvođenja i suočenje predstavljaju najprikladniji način da se otkrije istina i utvrdi krivnja jer se time omogućava onome koji utvrđuje činjenice da cijeni valjanost usmenih iskaza tako što će posmatrati držanje i dosljednost svjedoka

12. Važnost koja se pridaje usmenim

iskazima, postupku i toku suđenja daje specifičnost ovom sistemu jer da bi se osigurala pouzdanost svjedočenja, druga strana ima pravo da ispita svjedoka i testira argumentaciju suprotne strane. Svjedoci odgovaraju na pitanja i to prvo pitanja koja postavlja strana koja ih je pozvala, a nakon toga i pitanja suprotne strane. Kao posljedica toga, svjedoci obično ne svjedoče o nečemu što su čuli od nekoga. Zato su dokazi po čuvenju, u pravilu, nedopustivi jer se takvo svjedočenje ne može testirati

13.

U inkvizitorskom sistemu, strane imaju pasivniju ulogu. Dokazi se prikupljaju tokom istražne faze, popisuju i ulažu u spis od strane službenog profesionalnog istražitelja. Pisani dokazi imaju prednost nad usmenim iskazima kojima se obično ne poklanja vjera i sami po sebi nisu dovoljni da

potkrijepe nalaze sudije u postupku. Svjedočenja moraju biti potkrijepljena materijalnim dokazima

14.

Kao rezultat toga, svjedoci se ne saslušavaju na isti način. U čistom inkvizitorskom sistemu, svjedoci ne svjedoče javno, nego izjavu daju u kancelariji sudije bez prisustva drugih stranaka. Moderni sistemi nose tragove ove originalne šeme. Svjedoke ne pozivaju strane već sudija, a obično svjedoče u narativnoj formi, pričaju o svemu što znaju, šta su vidjeli ili čuli čak i od druge osobe, a u vezi sa predmetom. U Republici Francuskoj kao krajnji primjer kontinentalno-pravne, inkvizitorske prakse, je sve donedavno samo sudija mogao postavljati pitanja svjedoku nakon što svjedok završi svoje izlaganje i tražiti određena pojašnjenja. Strane su se mogle samo pismeno obratiti sudiji kako bi svjedoku postavile određeno pitanje. Sudija je imao diskreciono pravo da odluči da li će dopustiti pitanje i mogao je ne dopustiti takvo pitanje bez ikakvog obrazloženja. Stranama u postupku je tek 2000. godine dozvoljeno da direktno postavljaju pitanja svjedocima

15.

Trend približavanja prema inkvizitorsko-akuzatorskom procesnom pravu

Svaki sistem ima svoje nedostatke i manjkavosti. Problemi domaće prakse najčešće se prevazilaze analizom iskustava stranih jurisdikcija te inkorporiranjem tuđih rješenja u domaće zakonodavstvo. U globalnom svijetu, pravni sistemi se sve više susreću sa istim problemima i pronalaze se slična rješenja. Kao rezultat, sistemi se približavaju jedni drugim. Ova pojava nije mimoišla ni procesno pravo. Naime, bliža analiza razvoja pravnih sistema ukazuje na to da su procentualno, inkvizitorski sistemi više posudili iz akuzatorskog sistema nego što je to slučaj obratno. Razlog proizilazi iz same praktične uspješnosti akuzatorskog modela.

Danas se stiče dojam da evolucija ide više u pravcu od inkvizitorskog ka akuzatorskom, a manje u suprotnom pravcu. Naravno, i sam akuzatorski sistem evolvirao je u moderniju formu. Optužbu zastupaju stručne osobe, a ne žrtve. Javno tužilaštvo je zaduženo za pokretanje radnji u krivičnom postupku u ime oštećene strane. Zatim, uz pomoć službenih lica, tužioci istražuju krivična djela, prikupljaju dokaze i vode krivično gonjenje kao predstavnici cijelog društva, a ne isključivo radi nekog privatnog interesa. Poput inkvizitorskog modela, i država je u isto vrijeme i oštećena strana i tužitelj u modernim akuzatorskim sistemima. Međutim, bez obzira na određena prilagođavanja koja se zasnivaju na inkvizitorskom postupku, sistem ostaje pretežno akuzatorski s obzirom da su zadržane suštinske karakteristike: suđenje je i dalje usmeno, javno i kontradiktorno i sudija i dalje ostaje neutralni arbitar

16. Moderni inkvizitorski sistem je

usvoijo mnoge aspekte iz akuzatorskog modela. Prilagođavanja su započela u XVIII vijeku sa revolucijama u Evropi, naročito Franuskom revolucijom kojoj je cilj bio da ukine proizvoljni


(2007) 5 OKO RRZ 10

sistem koji je bio na snazi17

. Mislioci i reformisti su ukazivali na superiornost engleskog postupka jer je potonji garantovao više prava za optuženog čime se pomoglo pri suzbijanju zloupotreba u sudstvu. Ova ocjena je tada vjerovatno bila tačna. Engleska je već imala nekoliko deklaracija o pravima poput Magna Carta, Bill of Rights i Habeas Corpus koji su štitile osobe od zloupotreba u sudstvu. S druge strane, na kontinentu, apsolutni monarhi koristili su svoju moć da na diskrecioni način sprovode pravdu

18. Prvi korak vlasti nakon Francuske

revolucije bio je da se optuženima daju prava19

. Od tada preuzimanje akuzatorskih principa i instituta nije prestajalo već se čak i ubrzalo, uključujući najkonzervativnije zemlje kao što je Francuska. Svaka reforma procesnog prava u Evropi napravila je korak naprijed ka akuzatorskom sistemu, naročito nakon Drugog svjetskog rata ili pod pritiskom saveznika-pobjednika ili jednostavno zato što za laika pojam inkvizitorski ima prizvuk totalitarizma. Zbog toga su Italija i Njemačka zamijenili istražnog sudiju sa optužbom koja više predstavlja stranu u postupku

20. Italijanski krivični zakon iz 1988. godine

je transformisao italijanski inkvizitorski sistem u skoro potpuno akuzatorski sistem, ukidajući ulogu sudije u istrazi.

Naposlijetku, Bosna i Hercegovina, iako pripada kontinentalnoj tradiciji, se u posljednjim izmjenama krivičnog zakonodavstva (2003.) jasno priklonila principima akuzatorskog postupka u pogledu usmenih iskaza i gotovo u potpunosti odustala od starog inkvizitorskog sistema. Istražnog sudiju je zamijenio sudija za prethodni postupak čija uloga ima znatno više ograničenja od uloge istražnog sudije i on u biti, niti vodi niti učestvuje u istrazi. Kao rezultat toga, usmeni dokazi su preuzeli primat. Član 261. Zakona o krivičnom postupku, premda zadržava pravo sudije da postavlja pitanja u bilo kojoj fazi ispitivanja, je na strane stavio teret dobijanja informacija od svjedoka. Ovaj sistem je identičan takozvanom međunarodnom sistemu

21.

Naime i međunarodno procesno pravo je po prirodi kombinacija akuzatorskog i inkvizitorskog principa i premda je postupak pred MKSJ, a zatim ICTR (Međunarodni krivični sud za Ruandu) i ICC (Međunarodni krivični sud)

22 zvanično predstavljen

kao mješoviti, stiče se dojam da je isti bliži akuzatorskom nego inkvizitorskom modelu. Dojam se stiče iz činjenice da je optužba poseban organ zadužen za istragu i pronalaženje dokaza o krivici, optuženi snosi odgovornost za pobijanje argumentacije tužilaštva, a sudije, čak kad imaju ovlasti da postavljaju pitanja, nisu toliko aktivne koliko su aktivne sudije u inkvizitorskom modelu. Naravno, treba imati na umu da međunarodni sistem ipak ima određene specifičnosti po kojima se razlikuje od čisto akuzatorskog sistema a to je na primjer, činjenica da nema porote.

Glavni razlog koji objašnjava uspjeh akuzatorskog u odnosu na inkvizitorski postupak nalazi se u propisima o ljudskim pravima. Instrumenti za zaštitu

ljudskih prava već duže vrijeme pokušavaju da poboljšaju zaštitu pojedinca od arbitrarnosti. Da bi se ostvario ovakav ishod, moralo se razviti procesno pravo putem kojeg će se osigurati legitimnost i pravičnost krivičnog postupka a kroz principe usmenosti, javnosti i kontradiktornosti. Dobar primjer je član 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljem tekstu: Evropska konvencija) o pravu na pravično suđenje, koji obuhvata samu suštinu akuzatorskog postupka, to jest princip kontradiktornosti. Prema Evropskom sudu za ljudska prava, ovaj princip znači da dokazi moraju biti izvedeni pred optuženim u javnom suđenju a sa ciljem diskutovanja istih

23. Osim toga,

Član 6. stav 3. tačka d) EKLjP: “Svako optužen za krivično djelo ima najmanje sljedeća prava: (...)da ispituje svedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbedi prisustvo i saslušanje svedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svedoče protiv njega”. Evropski sud za ljudska prava tumači ovaj član kao dozvoljavanje unakrsnog ispitivanja svjedoka. Svakom optuženom treba dati odgovarajuću mogućnost da pobija iskaze protiv njega i da ispita osobu koja je dala takav iskaz u momentu davanja istog ili kasnije

24.

S druge strane, u inkvizitorskom postupku, osumnjičeni, to jest optuženi je samo predmet istrage ali ne i aktivni učesnik. To znači da nema potrebe optuženom dati mogućnost da pobija dokaze koji su prikupljeni u nepristrasnoj istrazi od strane neutralnog istražitelja. Neutralnost i nepristrasnost istrage garantira pravičnost ishoda, te isključuje potrebu pobijanja dokaza.

Kao što je vidljivo iz primjera Evropske konvencije, pravo ljudskih prava jasno daje prednost akuzatorskom postupku, a kao rezultat toga, inkvizitorski sistemi su morali načiniti izmjene te u cilju ispunjenja međunarodnih obaveza, uvesti karakteristike akuzatorskog modela u svoj postupak. Dodatni razlog favoriziranja akuzatorskog postupka, se nalazi u dramatičnim situacijama koje su se desile pod inkvizitorskim režimima. U srednjem vijeku, inkvizitor je slao veliki broj osoba na lomaču zbog hereze pri čemu tim osobama nije data prilika da objasne svoje postupke

25. Nadalje,

inkvizitorski postupak je godinama korišten kao podrška apsolutnoj monarhiji i diktatorskim režimima

26. Kao posljedica svega, inkvizitornost je

postala sinonim za proizvoljnost. Ovaj zaključak vjerovatno ne proizlazi iz nedostataka samog sistema već predstavlja posljedicu zloupotrebe istog od strane pojedinaca. S druge strane, iako iz akuzatorske tradicije, SAD i danas dozvoljavaju zatvaranje neprijateljskih boraca bez garancija bilo kakvih ljudskih prava, te ruši osnovne premise vlastitog sistema sudovanja. U osnovi, oba pravna sistema su dobra, a koliko su dobra uveliko zavisi od kvaliteta i čestitosti osoba koje rukovode tim sistemima kao i od profesionalnosti i neovisnosti sudstva u datim državnim okvirima.

11


(2007) 5 OKO WCR

II. Unakrsno ispitivanje: izazov za advokata u

sistemu inkvizitorskog prava?

Suđenje u sistemu precedentnog prava predstavlja suočenje dvije istine i uspjeh strana u velikoj mjeri zavisi od njihove uspješnosti u prezentiranju usmenih iskaza vlastitih svjedoka, te osporavanju dokazne vrijednosti onih od suprotne strane. Za razliku od akuzatorskog sistema, usmeni iskazi imaju manju težinu u inkvizitorskom sistemu. Zbog toga je advokatu iz izvorno inkvizitorskog sistema teško da shvati unakrsno ispitivanje u njegovom punom smislu. Pri tom se ne misli samo na tehnike unakrsnog ispitivanja već, što je možda važnije, svrhu i duh istog. Dodatnu poteškoću predstavlja činjenica da današnji pravni sistem u BiH jeste kombinacija inkvizitorskog i akuzatorskog sistema i kao takav ima vlastiti identitet određen specifičnostima okruženja i tradicije. Polazeći od toga, naredno poglavlje posvećeno je teoriji unakrsnog ispitivanja u svom izvornom obliku, onako kako se prezentuje advokatu u sistemu precedentnog prava. To će omogućiti čitaocu da shvati aktuelne izazove s kojima se suočavaju advokati u novom sistemu koji se upravo razvija.

Prvobitni zadaci i izazovi

Svrha unakrsnog ispitivanja je da se utvrdi vrijednost iskaza tako što će se strankama dozovoliti da testiraju vjerodostojnost svjedoka. U svom prvobitnom okviru, unakrsno ispitivanje je usmjereno na dva različita cilja: unapređenje argumentacije svoje strane i podrivanje argumentacije suprotne strane. U prvom slučaju, onaj ko vrši unakrsno ispitivanje nastoji da dobije povoljan iskaz i poboljša svoju argumentaciju; u drugom slučaju se ograničava ili diskredituje iskaz ili svjedok

27. Dakle, nasuprot onome što prvo padne

na pamet nekome ko potiče iz inkvizitorskog sistema, unakrsno ispitivanje ne znači samo suočavanje, pobijanje ili diskreditovanje već se treba posmatrati kao nešto konstruktivno. Unakrsno ispitivanje je dio ispitivanja situacije i okolnosti i mora se provoditi kao ispitivanje čak i ako se pouzdano zna da svjedok ne govori istinu.

Unakrsno ispitivanje se razvijalo tokom stoljeća prakse. U pogledu njegovog obima i forme važi nekoliko pravila. Ova pravila se razlikuju od zemlje do zemlje, ali su u suštini postoje dva glavna sistema: engleski i američki. Ključno pravilo engleskog sistema je da advokat mora izložiti predmet svjedoku. To u principu znači da svjedok mora znati cilj koji advokat želi da ostvari prije postavljanja pitanja. U Americi se odustalo od takvog pravila jer se smatra da davanje nepotrebnih informacija svjedoku koji ne svjedoči u dobroj namjeri, omogućava da pripremi svoju priču i izbjegne „zamke” koje bi mu advokat mogao postaviti radi diskreditovanja.

Pravila koja se odnose na obim unakrsnog ispitivanja variraju od široko postavljenog unakrsnog ispitivanja preko umjerenog do ograničenog

28. Neki

autori su pojednostavili pravila o obimu unakrsnog

ispitivanja tako što su zagovarali samo dva moguća pristupa

29. Prema prvom pristupu, unakrsno

ispitivanje nije ograničeno na pitanja iz direktnog ispitivanja i obično se zove englesko pravilo. Prema ovom pristupu, sugestivna pitanja su obično ograničena. Prema drugom pristupu, tzv. američkom pravilu, pitanja u unakrsnom ispitivanju su ograničena na pitanja iz direktnog ispitivanja, dok su sugestivna pitanja dozvoljena u cjelosti. U praktičnom smislu to ne utiče na umješnost unakrsnog ispitivanja već na redoslijed izvođenja dokaza. Dakle, prema engleskom pristupu, svjedok se poziva samo jednom i može se testirati u vezi svih stvari koje on zna o predmetu. Prema američkom pristupu, unakrsno ispitivanje je ograničeno na informacije koje strana koja poziva svjedoke želi da iznese, a suprotna strana ima mogućnost ponovnog pozivanja svjedoka kao svog svjedoka ako smatra da bi taj svjedok mogao imati dodatne bitne informacije za tu stranu. Oba sistema imaju prednosti i nedostatke. Englesko pravilo omogućava izvođenje svih dokaza odjednom, pri čemu se može izgubiti jasnoća izvođenja tako što se rješava više pitanja miješanjem argumentacije optužbe i odbrane. Američko pravilo zadržava jasnoću, ali na račun pozivanja svjedoka više puta, što u slučaju stranih svjedoka, može značiti povećanje troškova postupka.

Svrha svakog ispitivanja, a naročito svrha samog unakrsnog ispitivanja, je da se utvrdi pouzdanost iskaza. Pri tome, u oba sistema sudije zadržavaju diskreciono pravo da odluče šta prevazilazi okvir unakrsnog ispitivanja

30. Sugestivna pitanja koja

sadrže odgovor, a kojim se od svjedoka traži slaganje ili neslaganje, su obično dozvoljena tokom unakrsnog ispitivanja. Međutim, zavisno od pravila koje se koristi, sudije manje-više imaju diskreciono pravo odlučivanja u pogledu sugestivnih pitanja.

Saslušanje je obično ograničeno na ono što svjedok lično zna. Doktrina dokaza po čuvenju sprečava svjedoka da kaže ono što je čuo od drugih osoba jer je nemoguće ispitati vjerodostojnost takvog iskaza i informacije.

Prvo što advokat u sistemu precedentnog prava treba imati na umu je da ubijedi porotu

31. Unakrsno

ispitivanje je potpuno drugačije zavisno od toga da li sistem predviđa učešće porote ili ne. Porotu čine laici koji reaguju emotivnije nego što bi to uradilo stručno lice. Prije svega, porota se mora posmatrati onakva kakva jeste: skup običnih građana koji se, kao i svjedok, vjerovatno osjećaju nelagodno i koji su pod dojmom sudnice. Porota pokazuje tendenciju saosjećanja i poistovjećivanja sa svjedocima, lako im oprašta „greške”, približne ocjene situacije i nesigurno ponašanje, te se u verbalnoj „borbi” između svjedoka i advokata, najčešće zauzima za svjedoka. Dakle, prvo što advokat mora da zapamti jeste da ne napada svjedoka osim ako je apsolutno siguran da će se ovaj slomiti. Najbolji način obraćanja svjedoku je pristojan i uglađen pristup uz ostavljanje dojma


(2007) 5 OKO RRZ 12

poslovnosti i tihe pouzdanosti. Od osnovne je važnosti ne izazivati nezadovoljstvo kod porote

32.

Nadalje, kao i u direktnom ispitivanju, bitno je i da unakrsno ispitivanje bude razumljivo i logično. Dakle, veoma je važno da sva pitanja budu u vezi jedno s drugim. Moraju se izbjegavati prečice i prejudiciranja kojim bi se ukazivalo da je za nekog ko je pravnik sve jasno, jer se tako može izgubiti porota, pa čak i svjedok. Također, vrlo je važno da porota i svjedoci razumiju argumentaciju strana. U komunikaciji sa stručnim licima koja su upoznata sa pravnim konceptima i pravnim vokabularom, advokati se trebaju obraćati na način razumljiv poroti, to jest laicima. Preporuka je da se formulišu kratka i jasna pitanja bez zalaženja u detalje osim ako je to neophodno.

Dodatni izazov s kojim se suočava onaj koji vrši unakrsno ispitivanje je da se ispitivač, za razliku od direktnog ispitivanja, suočava sa neprijateljskim svjedokom. Filmovi kao i stručna literatura obično prikazuju unakrsno ispitivanje kao borbu između advokata i svjedoka s ciljem da se neko od njih slomi. Međutim, u stvarnosti treba izbjegavati izazivanje nezadovoljstva kod porote direktnim napadanjem svjedoka. Važno je znati odgovor na pitanje ili, ako se isti ne zna, formulisati pitanje na takav način da je to blisko mogućem odgovoru. Naime, ne mora da znači da će svjedok reći ono što advokat traži. Njegovi odgovori mogu i štetiti predmetu koji zastupa onaj koji vrši unakrsno ispitivanje. Prema tome, prvo je bitno da se nauči i vježba zadržavanje hladnokrvnog izraza lica kako se ne bi pokazao obim nanesene štete

33. Ali, prije

svega, važno je biti pripremljen i znati šta se želi ostvariti unakrsnim ispitivanjem. Nema unakrsnog ispitivanja bez određene svrhe

34. Nekad je bolje ne

vršiti unakrsno ispitivanje nego biti nepripremljen i ispitivati svjedoka bez svrhe. Istovremeno, advokat u inkvizitorskom sistemu, iako mora pripremiti predmet, ne mora uzeti u obzir sve ove principe i može postaviti nekoliko jednostavnih pitanja sa ciljem pojašnjavanja izjave date u direktnom ispitivanju. Prema tome, jedna od razlika između unakrsnog ispitivanja i ispitivanja prema inkvizitorskom sistemu je u pripremi

35.

Savremeni zadaci i izazovi

Iako se tvrdi da mješoviti sistem koji je trenutno prisutan na međunarodnom nivou i u većini zemalja svijeta nije vezan pravnim tradicijama i principima koji regulišu posuđene, domaće koncepte i institute

36, teško je uvesti neki institut bez pravila

koja su nastajala tokom viševjekovne prakse. Prihvatanje principa kontradiktornosti dovelo je do širokog prihvatanja unakrsnog ispitivanja kao mehanizma koji proizilazi prvenstveno iz prava optuženog da se suoči sa onim ko ga optužuje i da pobija navode tužioca i njegove dokaze. Većina gore navedenih pravila i principa precedentnog prava su relevantna i advokati u inkvizitorskom sistemu ih moraju razumjeti i praktikovati kako bi usavršili unakrsno ispitivanje. Međutim, novonastali

mješoviti postupak pokazuje neke specifičnosti uloge advokata u poređenju sa njihovom ulogom u čisto akuzatorskom sistemu. Kao prvo, u međunarodnim sudovim kao što je MKSJ, Međunarodni krivični sud (ICC) nema porote. Šta više, većina evropskih zemalja odustala je od sistema porote. Izuzeci su porotni sudovi u Francuskoj i nedavno izraženi interes Španije da ponovo uvede sistem porote

37. Međutim, čak i gdje

postoji sistem porote, porote su veoma različite u evropskim zemljama

38 i ne mogu se porediti sa

američkom porotom gdje laici odlučuju o postojanju krivnje.

Nadalje, u većini inkvizitorskih sistema, sudije rukovode ispitivanjem ili imaju pravo da postavljaju pitanja svjedoku. Kao posljedica toga, unakrsno ispitivanje poprima drugačiji smisao. To jest, nasuprot porotnicima koji su laici i koji ne mogu (i obično nemaju ovlasti) da postave pitanja ili da sami istražuju, sudije imaju iskustvo i prošli su pravnu obuku

39. Oni mogu razumjeti i cijeniti iskaze kao

stručna lica i kao lica koje su manje sklona reakcijama i odlučivanju po osjećaju kao što je to slučaj sa porotnicima. Da li to znači da je lakše vršiti unakrsno ispitivanje pred stručnim licima? Naravno. Rizici da se izgubi predmet zbog jednog lošeg unakrsnog ispitivanja su daleko manji nego kad se radi o porotnicima. Međutim, bit će mnogo teže uvjeriti sudije koji su mnogo zahtjevniji kao stručna lica u pogledu kvaliteta ispitivanja i pribavljenih informacija.

Još jedan nedostatak za osobu koja vrši unakrsno ispitivanje u porotnom sistemu tiče se strategije. Ako porota utvrđuje činjenice, može se desiti da branilac tokom unakrsnog ispitivanja postavi pitanje koje nije dozvoljeno i koje će sudija brisati po prigovoru od suprotne strane, s ciljem dobijanja odgovora koji će porota čuti čak i ako se poroti kaže da ga zanemari. Takva strategija branioca nije primjenjiva u suđenju bez porote jer će sudije u svakom slučaju zanemariti odgovor i smatraće takvo ponašanje odbrane neprihvatljivim. Upravo ovo „profesionaliziranje” umjerenog akuzatorskog sistema to jest isključenje porote, značajno utiče na obim unakrsnog ispitivanja. Na primjer, specifičnost BiH sistema je to da je Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine izričito zadržao američko pravilo tako što je ograničio unakrsno ispitivanje na pitanja prethodno postavljena tokom direktnog ispitivanja

40. Međutim, ovaj princip također

omogućava sudijama da u svakoj fazi ispitivanja svjedoku postavljaju odgovarajuća pitanja i time utiču i na obim unakrsnog ispitivanja i izvode ga izvan granica onog što je dobijeno tokom direktnog ispitivanja.

Profesionalizam je također uticao na dokaze po čuvenju. Doktrina dokaza po čuvenju je još uvijek nepoznata u francuskom sistemu. Zaista, smatra se da sudije kao profesionalci mogu utvrditi dokaznu snagu svakog dokaza

41. Zakon o krivičnom

postupku Bosne i Hercegovine ne govori ništa o

13


(2007) 5 OKO WCR

dokazima po čuvenju mada se čini da praksa ide u pravcu dozvoljavanja prepričavanja. Postoji logičko objašnjenje za dozvoljavanje iskaza po čuvenju u slučaju BiH, a to je zato što u predmetima pred vijećem za ratne zločine većina svjedoka svjedoči ne samo o onome što su proživjeli već svjedoče i za one koji ne mogu da govore. Postoji i procesno objašnjenje za prisustvo profesionalnih sudija.

Prema tome, umjesto američke potrebe da se testira vjerodostojnost svjedoka s krajnjim ciljem uvjeravanja porote cilj je doći do istine

42, sistem koji

je u razvoju više se oslanja na inkvizitorski model prilikom dobijanja informacija. Međutim, to ne znači da unakrsno ispitivanje postaje lakše za advokata u inkvizitorskom sistemu. Zaista, glavna izmjena je da čak i umjereno unakrsno ispitivanje nameće aktivno učešće advokata koji su zaduženi za izvođenje dokaza.

Prema tome, neophodno je naučiti i primjenjivati sve savjete koje advokat u akuzatorskom sistemu dobije na pravnom fakultetu. Ispitivanje je umjetnost koja zahtijevu praksu. Ono što je rečeno za način pripreme i izvršenja unakrsnog ispitivanja važi i za advokata koji je prošao obuku u inkvizitorskom sistemu. Ključ je u pripremi. Saslušanje mora imati svrhu i nema potrebe unakrsno ispitati svjedoka koji će samo ponoviti štetu koja je načinjena tokom direktnog ispitivanja. Tokom unakrsnog ispitivanja, važno je imati na umu predmet. Detaljna priprema će omogućiti advokatu da usmjeri svoje ispitivanje. On će pokušati da dobije nove informacije koje su bitne za njegov predmet ili će diskreditovati iskaze ili svjedoke

43. Prvi zadatak je jedan od najtežih

zadataka u amerikaniziranom sistemu koji ograničava unakrsno ispitivanje na pitanja koja su se pojavila tokom direktnog ispitivanja jer je pretpostavka da se ide na nova pitanja. Međutim, još uvijek je moguće razmotriti da li postoji podudaranje između sjećanja svjedoka i njegove argumentacije. Drugi zadatak je uobičajeniji jer ima za cilj da oslabi argumentaciju koju iznosi suprotna strana i koju potkrijepljuju svjedoci. Međutim, nema potrebe da se odmah ide na vjerodostojnost svjedoka. Dakle, prvi korak je da se ograniči iskaz. Zaista, svjedok obično vidi samo dio nekog događaja. Zatim, namjera je da se ograniči dio koji su oni vidjeli tako što će se to staviti u jedan širi kontekst. Drugi korak bio bi da se diskredituje iskaz. To ne znači napad na svjedoka. Svi svjedoci nisu hroničari. Međutim, ljudski mozak, naročito ako ga stimulišu strah ili iznenađenje, treba da popuni praznine kako bi se formirala cjelovita slika o događajima. To obično nisu svjesne laži već podsvjesni pokušaji da se na razumljiv način shvati ono što se desilo. Nakon toga, pametan ispitivač će testirati granice percepcije svjedoka: da li je on mogao vidjeti ili čuti bez ikavih problema; njegova memorija, a naročito sposobnost da se sjeti detalja; i konačno njegova sposobnost komuniciranja: ispitati svjedoka oko njegove sposobnosti da prenese ono što je vidio, da procijeni vrijeme i razdaljine

44. U rijetkim situacijama će biti moguće ići

i dalje i diskreditovati samog svjedoka. Diskreditovanje treba razlikovati od izuzimanja svjedoka, što bi ukazalo na lažno svjedočenje zbog pristrasnosti, interes za ishod postupka, motiv da svjedoči na određeni način, ili na prethodne osude ili loša djela. Svjedok se može diskreditovati i tako što će se ukazati na razlike između prethodnih izjava u odnosu na iskaz ili činjenice.

Svi ovi savjeti, bez obzira koliko korisni, ne mogu zamijeniti praksu. Ispitivanje svjedoka, a pogotovo unakrsno ispitivanje, zasigurno predstavlja umijeće koje, prije svega, zahtijeva da advokat posjeduje posebne vještine. Oni moraju biti skromni pred svjedocima i nikad ih ne trebaju potcjenjivati tako što će izvoditi oštre zaključke ili požuriti da iskoriste eventualne slabosti svjedoka. Prva osobina koju osoba koja vrši unakrsno ispitivanje mora imati je dobro poznavanje ljudske prirode. On također mora biti spreman na sve i brz pri donošenju odluka.

Zaključna razmatranja

Unakrsno ispitivanje je poput ruskog ruleta. Bez obzira koliko se priprema, još uvijek je jedan dio sreća. Kompleksnost unakrsnog ispitivanja potiče od kompleksnosti ljudskih bića. Kada je umiješan ljudski faktor, čini se nemogućim ostvariti siguran ishod. Upravo zbog toga, o unakrsnom ispitivanju se ne može govoriti apstraktno. To je izazov koji se pojavljuje od predmeta do predmeta ili preciznije, od svjedoka do svjedoka. Svaki od njih je jedinstven i kao prema takvom se treba ophoditi. Međutim, činjenica da ne postoji univerzalno uputstvo za uspješno unakrsno ispitivanje ne znači da ne postoje osnovna pravila kojih se treba pridržavati. Vrijeme i praktično iskustvo su vjerovatno najjači saveznici branioca u savladavanju ove vještine. Branioci moraju naučiti da se suzdrže od upotrebe unakrsnog ispitivanjima u slučajevima kada to može naškoditi njihovom predmetu.

Na kraju, bitno je istaći da se usmeni iskazi u tradiciji akuzatorskog sistema bitno ne razlikuju od usmenih iskaza u tradiciji inkvizitorskog sistema. Ono što je drugačije jeste uloga pravosudnih funkcija. Dok su u jednom slučaju stranke zadužene za prikupljanje dokaza, to je u drugom slučaju uloga sudije. Konačni ishod je uvijek isti, razlikuju se samo metode koje se koriste u postizanju cilja. U Bosni i Hercegovini, svjedoci smo nastajanja sistema koji preuzima najbolje karakteristike ova dva sistema. Međutim, za razliku od čisto inkvizitorskog sistema, pribavljanje dokaza više nije isključiva nadležnost sudije i na braniocima je da ih pronađu i obezbjede najbolju moguću odbranu svojim klijentima.

Naposlijetku, nepobitna je činjenica da su dokazi izneseni usmeno smisleniji i impresivniji od hladnih naučnih rezultata. Svjedoci, kao živi dokaz, mogu sa strašću i osjećajima objasniti šta se desilo, i šta su zapazili. Upravo svjedoci svakom postupku daju ljudski oblik. Zbog toga je nužno da pravnici iz nekad izvorno inkvizitorskog sistema savladaju vještine zastupanja i aktivno učestvuju u formiranju efikasnog i prije svega, pravičnog postupka.


(2007) 5 OKO RRZ 14

Napomene: 1 Bishoff, J. L., “Reforming the Criminal Procedure System in Latin America” (Reforma krivičnopravnog sistema u Južnoj Americi), 9 Tex. Hisp. J.L. & Pol'y 27,

str. 32; vidi takođe, Bouloc, B., Stefani, G. & Levasseur, G., Procédure Pénale, 19. izdanje (2004), Dalloz: Paris, t. 54, str. 47. 2 Bouloc, B., Stefani, G. & Levasseur, G., Procédure Pénale, 19. izdanje (2004), Dalloz: Paris, stavovi 52 i 53 3 Neke od ovih kritika se još uvijek upućuju gotovo čistim akuzatornim sistemima kakvi su u SAD-u. Često se kaže da ishod suđenja zavisi uglavnom od

finansijske moći stranke u postupku. 4 Merryman kojeg citira Bishoff, J. L., “Reforming the Criminal Procedure System in Latin America”, 9 Tex. Hisp. J.L. & Pol'y 27, at p. 5 Bouloc, B., Stefani, G. & Levasseur, G., Procédure Pénale, 19th edition (2004), Dalloz: Paris, t. 65 6 Član 20. Magna Carta, 15.6.1215. godine. 7 Za kratku historiju odnosa između Henrija VIII i Katoličke crkve, vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Henry_VIII_of_England#Major_Acts_in_the_Kingdom 8 Npr. crkveni sudovi nisu mogli izreći smrtnu kaznu nakon trećeg Koncila u Latranu. 9 To je objašnjenje zašto se inkvizitorni postupak razvio u crkvenim sudovima.Članovi crvve su bili obrazovani i upoznati sa Rimskim pravom. Vidi Bouloc, B.,

Stefani, G. & Levasseur, G., Procédure Pénale, 19th edition (2004), Dalloz: Paris, t. 66 10 U Francuskoj, samo se porotni sud oslanja na porotu koja odlučuje o krivici ili nevinosti. Međutim, tu se radi o sistemu koji je različit od sistema porote u

SAD-u jer sudije vijećaju s porotom i mogu uticati na ishod predmeta; vidi član ZKP 11 Field, S. & West, A, “A Tale of Two Reforms: French Defense Rights and Police Powers in Transition” (Priča o dvije reforme: prava odbrane u Francuskoj i policijska ovlaštenja u tranziciji), 6 Crim. L.F. 473, str. 475. 12 Beresford S., Child Witnesses and the International Criminal Justice System: Does the International Criminal Court Protect the Most Vulnerable (Djeca

svjedoci i međunarodni krivičnopravni sistem: da li Međunarodni krivični sud štiti najosjetljiviju populaciju), Journal of International Criminal Justice, 3 (2005), 721 at 733

13 O doktrini dokaza po čuvenju, vidi infra 14 Goguel, M.-A., “La preuve par témoignage : analyse comparée de la France et des Etats-Unis”, 24.11.2006. godine, on http://m2bde.u-paris10.fr/blogs/dpj/

index.php/post/2006/11/24/La-preuve-par-temoignage-:-analyse-comparee-France-Etats-Unis-par-Marie-Amelie-Goguel 15 Član 36. Loi n° 2000-516 du 15 juin 2000 renforçant la protection de la présomption d'innocence et les droits des victimes 16 Bishoff, J. L., “Reforming the Criminal Procedure System in Latin America”, 9 Tex. Hisp. J.L. & Pol'y 27, at p. 17 Bishoff, J. L., “Reforming the Criminal Procedure System in Latin America”, 9 Tex. Hisp. J.L. & Pol'y 27, at p. 18 Jedna od najviše kritikovanih karakteristika apsolutne vlasti je bila “lettre de cachet” kojima je kralj mogao narediti hapšenje neke osobe i njeno pritvaranje

bez suđenja ili mogućnosti za objašnjenje svog položaja ili iznošenja odbrane. 19 Francuska deklaracija o ljudskim i pravima građana iz 1789. godine. 20 Freccero, S. P., “AN INTRODUCTION TO THE NEW ITALIAN CRIMINAL PROCEDURE” (UVOD U NOVI KRIVIČNI POSTUPAK U ITALIJI), 21 Am. J.

Crim. L. 345, str. 384. 21 Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ, Pravilnik o postupku i dokazima Međunarodnog krivičnog suda. 22 O ICC (Međunarodni krivični sud), vidi Beresford S., Child Witnesses and the International Criminal Justice System: Does the International Criminal Court

Protect the Most Vulnerable, Journal of International Criminal Justice, 3 (2005), 721 at 732; MKSJ i ICTR (Međunarodni krivični sud za Ruandu) 23 ESLJP, Kotovoski protiv Holandije, 11454/85, 20.11.1989 24 ESLjP , Kotovoski protiv Holandije, 11454/85, 20.11.1989., stav 41; Delta protiv Francuske, 19.12.1990., stav 36,; Isgro protiv Italije, 19.02.1991., stav 34 25 Inkvizicija u wikipedia, http://fr.wikipedia.org/wiki/Inquisition 26 Apsolutna monarhija, fašizam, nacizam. 27 Inns of Court School of Law, Institute of Law, City University, London, Advocacy (Zastupanje na sudu), (2005), Oxford University Press, Oxford. 28 Pratter, D. D. & al., Evidence: The Objection Method (Metoda stavljanja prigovora), (1997), Michie Law Publisher: Charlottesville, Va, t. 21, str. 47. 29 Broun, K. S., McKormick on Evidence (McKormick o dokazima), (2006), Hornbook Series, Thomson West: St Paul, Mn, str. 20. 30 Pratter, D. D. & al., Evidence: The Objection Method (Dokazi: Metoda stavljanja prigovora), (1997), Michie Law Publisher: Charlottesville, Va, str. 47. 31 La preuve par témoignage : analyse comparée de la France et des Etats-Unis - par Marie-Amélie GOGUEL 32 Inns of Court School of Law, Institute of Law, City University, London, Advocacy, (2005), Oxford university press, Oxford. str. 164. 33 Inns of Court School of Law, Institute of Law, City University, London, Advocacy, (2005), Oxford university press, Oxford. str. 175-176. 34 Pratter, D. D. & al., Evidence: The Objection Method (Dokazi: Metoda stavljanja prigovora), (1997), Michie Law Publisher: Charlottesville, Va, str. 56. 35 Inns of Court School of Law, Institute of Law, City University, London, Advocacy, (2005), Oxford university press, Oxford, p.174; Pratter, D. D. & al.,

Evidence: The Objection Method (Dokazi: Metoda stavljanja prigovora), (1997), Michie Law Publisher: Charlottesville, Va, 36 MKSJ. 37 Thaman, S. C., “Spain Returns to Trial by Jury” (Španija se vraća sistemu porote u suđenjima), 21 Hastings Int'l & Comp. L. Rev. 241 38 U Francuskoj sudije vijećaju sa porotom. 39 U BiH, Francuskoj, Engleskoj. 40 Član 262. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. 41 Goguel, M.-A., “La preuve par témoignage : analyse comparée de la France et des Etats-Unis”, 24 november 2006, on http://m2bde.u-paris10.fr/blogs/dpj/

index.php/post/2006/11/24/La-preuve-par-temoignage-:-analyse-comparee-France-Etats-Unis-par-Marie-Amelie-Goguel 42 Goguel, M.-A., “La preuve par témoignage : analyse comparée de la France et des Etats-Unis”, 24 november 2006, on http://m2bde.u-paris10.fr/blogs/dpj/

index.php/post/2006/11/24/La-preuve-par-temoignage-:-analyse-comparee-France-Etats-Unis-par-Marie-Amelie-Goguel 43 Inns of Court School of Law, Institute of Law, City University, London, Advocacy, (2005), Oxford university press, Oxford, str. 168-174. 44 Primjeri: Inns of Court School of Law, Institute of Law, City University, London, Advocacy, (2005), Oxford university press, Oxford, str. 171.

U narednom broju OKO Reportera čitajte:

Principi i tehnike unakrsnog ispitivanja

http://en.wikipedia.org/wiki/Henry_VIII_of_England#Major_Acts_in_the_Kingdom

http://m2bde.u-paris10.fr/blogs/dpj/index.php/post/2006/11/24/La-preuve-par-temoignage-:-analyse-comparee-France-Etats-Unis-par-Marie-Amelie-Goguel


http://fr.wikipedia.org/wiki/Inquisition





15


(2007) 5 OKO WCR

Objavljeni kriteriji za stavljanje na listu Najnoviji kriteriji za stavljanje na listu advokata ovlaštenih za postupanje pred Sudom BiH, važe do 31.12.2007. godine

Obrazac za prijavu

U skladu sa Pravilom 3.3 “Dodatnih pravila postupanja za advokate odbrane”, advokati koji se žele prijaviti za stavljanje na listu ovlaštenih advokata dužni su ispuniti “OKO Obrazac za prijavu” iz januara 2007. godine.

Kriterij stručnosti

Članom 3.2 Dodatnih pravila se od kandidata traži da mora biti trenutni i važeći član jedne od advokatskih komora, i da mora posjedovati najmanje 7 godina relevantog radnog iskustva u pravnim stvarima, u svojstvu branioca, sudije ili tužioca, da bi bio dodijeljen kao jedini ili glavni branilac. Advokati sa manje od 7 godina radnog iskustva, ispunjavaju uslove za stavljanje na listu dodatnih branitelja.

Kriterij znanja

Član 12. stav 3. Zakona o Sudu BiH dozvoljava sudu da odredi potrebne uslove za advokate koji postupaju pred Sudom. Član 3. stav 2. tačka 3. dodatnih pravila kao uslov postavlja da kandidati moraju posjedovati znanje i stručnost iz relevantnih oblasti prava u skladu sa kriterijima koje je objavio OKO. Kriterij znanja može biti zadovoljen iskustvom ili učešćem na alternativnim kursevima obuke.

Kriterij kontinuiranog profesionalnog usavršavanja

Kriterij kontinuiranog profesionalnog usavršavanja u 2007. godini iznosi 8 sati. U toku 2007., kontinuirano profesionalno usavršavanje je obavezno samo za branioce pred Odjelom I.

Period važenja

Ovi kriteriji odnose se na obrasce za prijavu koji pristignu u OKO prije 31.12.2007. godine.

Elemenat Kvalifikacija prema iskustvu Alternativa-edukacija

Novo krivično zakonodavstvo u BiH

Okončano 1 krivično suđenje pred Sudom BiH u svojstvu advokata, ili

Okončana 2 suđenja za teža krivična djela pred nižim sudovima u svojstvu advokata primjenjujući odredbe novog KZ/ZKP, ili

Završen kurs obuke odobren od strane OKO-a.

2-dnevni seminar o ZKP-u i KZ-u, u organizaciji OKO-a

Pravo koje reguliše oblast ratnih zločina

(neophodno samo za advokate koji žele postupati u predmetima ratnih zločina)

Okončano 1 suđenje za ratne zločine pred Odjelom I Suda BiH ili

Okončana 2 suđenja za ratne zločine pred bilo kojim domaćim sudom, ili

Značajan udio u radu odbrane u fazi glavnog pretresa pred MKSJ, ili

Postdiplomski studij iz međunarodnog humanitarnog prava, ili

Završen kurs obuke iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava koji je odobren od strane OKO-a.

2-dnevni kurs obuke o međunarodnom humanitarnom pravu, u organizaciji OKO-a


(2007) 5 OKO RRZ 16

Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, kao nužna posljedica, postavilo se pitanje suđenja za počinjena djela ratnih zločina. Ovo pitanje zaslužilo je posebnu pažnju prvenstveno od strane međunarodnih organizacija, Ujedinjenih nacija i drugih asocijacija, koje imaju prvenstveno interes da se sankcionišu povrede pravila međunarodnog humanitarnog prava. U tom pravcu poduzete su značajne aktivnosti na osnivanju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Hagu.

Ovo izlaganje nije usmjereno na analizu rada ovog međunarodnog suda, ali njegovo osnivanje i rad imaju značajnu ulogu općenito u optuživanju i donošenju odluka za počinjena krivična

djela ratnih zločina na području Bosne i Hercegovine. Možemo konstatovati da je ovo najviši sud koji je do sada donosio odluke u ovakvim predmetima, što bi proizvodilo logičan zaključak da je praksa ovoga suda temeljna praksa za sve sudove bez obzira što ovaj međunarodni sud nema apelacionu nadležnost u odnosu na sudove u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Nažalost rad ovoga Suda nije proizveo utemeljenje sudske prakse koja bi garantovala osnovni uslov za postupanje u ovim predmetima, a koji uslov je u jednakim mogućnostima za odbrane optuženih osoba, odnosno garantovanje poštivanja principa ravnopravnosti građana. Izgleda da se "izgubila potpuna kontrola" pravosuđa općenito, što ima za posljedice kršenje temeljnih ljudskih prava, što se ogleda u pravu na jednakost građana pred zakonom. Ukoliko ovaj uslov nije ispunjen, onda možemo sumnjati u postojanje pravde i pravičnosti, odnosno možemo sumnjati u opstojnost i budućnost pravnog sistema općenito. Bilo bi idealno da nije bilo rata na području bivše Jugoslavije te da nije postojala potreba za primjenom zakona u odnosu na povrede međunarodnog humanitarnog prava.

Druga situacija ukazuje da bi također bilo idealno da je u ovim predmetima odluke donosio jedan jedinstven pravosudni sistem, možda jedinstven sud za područje ratom zahvaćenih zemalja, ili specijalni sudovi za svaku od ratom zahvaćenih zemalja, koji bi imali mogućnost da nivelišu sudsku praksu u kaznenoj politici i u tumačenju i primjeni materijalne norme. Nažalost danas možemo konstatovati da se sve događalo suprotno od očekivanog.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju sudio je u malom broju predmeta a već je najavljeno njegovo zatvaranje i potpuno prebacivanje odgovornosti na domaće sudove. U tom smislu, istoj osobi može da sudi:

neki od sudova u Bosni i Hercegovini,

nadležni sud u Republici Hrvatskoj ili Republici Srbiji.

Prema tome, splet okolnosti, a ne ugovorena pravila, mogu odlučiti koji će od nacionalnih sudova postupati u određenom slučaju, što svakako ostavlja mogućnost potencijalno osumnjičenim osobama da poduzimaju radnje i da svojim ponašanjem doprinesu da se isključi nadležnost sudova određene teritorije koja u jednoj situaciji potencijalno osumnjičenom ne odgovara. Ovdje možemo izvesti zaključak da je ovakva mogućnost temelj povrede principa ravnopravnosti građana iz razloga što svi građani ne mogu da ostvare takvu mogućnost, te im ostaje da čekaju sudbinu kad će i pred kojim sudom biti optuženi.

Ovakvoj situaciji doprinosi i sama činjenica da svi građani Bosne i Hercegovine nemaju isti status kada je u pitanju državljanstvo, odnosno jedan broj građana imaju mogućnost da imaju dvojno državljanstvo i da koriste blagodati te pozicije, odnosno da indirektno biraju sud koji je po njihovom mišljenju povoljniji. Ipak i bez obzira na postojanje dvojnog državljanstva ni svi građani koji nemaju ekonomsku mogućnost nisu u stanju da koriste ovu povlasticu, pa se i na tom osnovu može postaviti pitanje ravnopravnosti građana. Ova analiza stanja u kojem se nalaze odbrane otuženih, posebno na Sudu Bosne i Hercegovine, iziskuje poseban osvrt na stanje pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini koji je prvi i započeo donošenje odluka u predmetima povrede pravila međunarodnog humanitarnog prava.

Kao primjer možemo istaći presudu Okružnog vojnog suda u Sarajevu broj: K-I-14/93 od 12.03.1993. godine u predmetu protiv H.B. i D.S. zbog krivičnog djela genocida iz člana 141. KZ SFRJ koji je Uredbom sa zakonskom snagom („Sl. list R BiH”, broj 2 od 11.04.1992. godine) preuzet kao Zakon Republike Bosne i Hercegovine, kojom odlukom su izrečene osuđenima smrtne kazne, a takva odluka potvrđena je presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu KŽ-191/93 od 29.12.1993. godine.

Postoji mogućnost isticanja i drugih primjera, ali sam se odlučio da istaknem samo ovaj primjer iz razloga što je u 1993. godini primjenjena tada moguća najstrožija kazna.

Možemo zaključiti da su u toku samoga rata u Bosni i Hercegovini udareni prvi temelji sudskoj praksi koja nije ni tada imala svoj pravi smisao jer su uglavnom optuživane osobe po selektivnim principima, gdje je

Retroaktivna primjena zakona u BiH Različita praksa sudova koji postupaju u predmetima po optužbama za povrede pravila međunarodnog humanitarnog prava, pripremio Adil Lozo, advokat

17


(2007) 5 OKO WCR

nacionalna pripadnost imala značajnu ulogu u odluci tužioca da li će počinioca optužiti ili će tužilac prećutno odobriti takvu radnju bez otvorenog deklarisanja o počiniocu i o posljedicama djela koje je počinio.

U posljednjem periodu vidimo da javnost ukazuje na određene osobe koje su u toku rata u Bosni i Hercegovini imale značajne pozicije u sudskoj vlasti.

Mišljenja sam da se osobe koje su u toku rata u Bosni i Hercegovini obavljale dužnost tužioca ili sudije u krivičnim predmetima (vojni sudovi i vojna tužilaštva) ne mogu smatrati pouzdanim osobama u poslijeratnom periodu, iz razloga moguće pristrasnosti, a na koji problem izgleda nije pravovremeno ukazivano, te je i ovo jedan od razloga za postojanje općenito nesigurnosti građana da li će biti optuženi, odnosno koje tužilaštvo će protiv osumnjičenog podići optužnicu, ili će se određeni slučajevi "zaobići" nalazeći razloge u diskrecionim pravima tužilaštava i tužilaca da sami odaberu koji je predmet značajan, "osjetljiv" i slično.

Naprijed navedeni primjer ukazuje da je zatečeni Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije prihvaćen kao Zakon Republike Bosne i Hercegovine. Kada je riječ o prihvatanju ovog Zakona potrebno je naglasiti donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona SFRJ („Sl. glasnik RS”, broj 12/93) u kojem je naziv Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije izmijenjen u Krivični zakon Republike Srpske. Sadržaj izmjena ovog Zakona se uglavnom odnosi samo na izmjenu valute u novčanim kaznama, dok su krivična djela iz poglavlja "Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava" u cijelosti ostala neizmijenjena. Sa sigurnošću možemo zaključiti da je zatečeni krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije važio na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine u ratnom periodu 1992.-1995. godine, što je temelj za svaku analizu o pravilnoj primjeni materijalnog prava općenito, što svakako podrazumijeva primjenu normi međunarodnih pravnih akata i odredbi domaćeg zakonodavstva.

Dakle u ratnom periodu u Bosni i Hercegovini, na njenoj cijeloj teritoriji, bio je na snazi jedan zakon, kao općeprihvaćen i naslijeđen od ranijeg pravnog sistema. U tom smislu propisana su slijedeća krivična djela iz poglavlja "Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava" i to:

genocid (član 141.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili smrtna kazna;

ratni zločin protiv civilnog stanovništva (član 142.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili smrtna kazna;

ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 143.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili smrtna kazna;

ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 144.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili smrtna kazna;

organizovanje grupe i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina (član 145.) - kazna zatvora od jedne do deset godina;

protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja (član 146.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili smrtna kazna;

pritivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu (član 147.) - kazna zatvora od jedne do deset godina;

upotreba nedozvoljenih sredstava borbe (član 148.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili smrtna kazna;

povreda parlamentara (član 149.) - kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina;

surovo postupanje s ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima (član 150.) - kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina;

neopravdano odlaganje repatrijacije ratnih zarobljenika (član 150.a) - kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina;

uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika (član 151.) - kazna zatvora od 5 do 15 godina;

podsticanje na agresivni rat (član 152.) - kazna zatvora od jedne do 10 godina;

zloupotreba međunarodnih znakova (član 153.) - kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.

U sadržaju opisa navedenih djela uglavnom se Zakon poziva na pravilo "ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba". Ovo ukazuje da je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija u svom prijeratnom zakonodavstvu prihvatila međunarodno ratno pravo i ratifikovala norme kao domaće zakonodavstvo, pa možemo zaključiti da je bivša Jugoslavija prihvatila stajališta civiliziranih naroda, izuzev male razlike koja zaslužuje posebnu pažnju u analizi primjene odredbi međunarodnog humanitarnog prava. Jedno od pitanja koje je sporno jeste propisivanja vrste kazni: "smrtna kazna, zatvor, novčana kazna."

Ovaj zakon je propisao da se smrtna kazna može izreći kao jedina glavna kazna za određeno krivično djelo i to samo za najteže slučajeve teških krivičnih djela za koje je zakonom propisano. Drugi vid kazne jeste zatvor koji ne može biti kraći od 15 dana, niti duži od 15 godina, ali istom odredbom se propisuje da se za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna može izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina, odnosno da se i za krivična djela učinjena sa umišljajem za koje je propisan zatvor u trajanju od 15 godina za teške oblike tog djela može odrediti zatvor u trajanju od 20 godina. Znači da je stvar potpuno jasna da se kazna zatvora može


(2007) 5 OKO RRZ 18

izreći u trajanju do 15, odnosno do 20 godina.

Na ovaj način smo potpuno odredili maksimalnu kaznu, te se kao nužno postavlja slijedeće pitanje o najnižoj kazni.

Iz sadržaja odredaba iz poglavlja "Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava" vidimo da je najniža kazna šest mjeseci. Prema tome raspon kazni se kreće od najniže kazne od 6 mjeseci do kazne zatvora u trajanju do 20 godina. Na ovaj način smo obradili ratni period 1992. - 1995. godina i izvodimo zaključke:

u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine u ratnom periodu bila su propisana krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava;

ovaj Zakon je usklađen sa pravilima međunarodnog humanitarnog prava, osim u odnosu na mali broj djela, što ukazuje da je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila potpisnica međunarodnih konvencija koje regulišu pitanje međunarodnog humanitarnog prava;

kaznena politika je također usklađena sa tada važećim pravilima, tako da je ostavljena mogućnost izricanja blažih i strožijih kazni;

zakon koji je bio na snazi u ratnom periodu, na određenim teritorijama Bosne i Hercegovine je primjenjivan, a u njegovoj primjeni nije bilo smetnji, jer je isti usklađen sa sadržajem normi međunarodnog humanitarnog prava, a ovaj zakon se i danas primjenjuje, osim od strane Suda Bosne i Hercegovine.

U poslijeratnom periodu, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma kao bitna promjena jeste suspendovanje mogućnosti izvršenja izrečenih smrtnih kazni i izricanja smrtnih kazni. Ova okolnost ukazuje na poboljšanje sadržaja materijalnih propisa u korist optuženih osoba, pa je svakako značajna u razmatranju ovog pitanja.

Analizirajući ovu tematiku bit ću slobodan da zaključim da se u svim dosadašnjim raspravama o pitanju retroaktivne primjene zakona gubi iz vida činjenica da je u poslijeratnom periodu preustrojeno unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine osnivanjem dva eniteta, koji su preuzeli nadležnosti u optuživanju i donošenju odluka za počinjena krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. U tom pravcu, u Republici Srpskoj ostao je u primjeni Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U drugom entitetu, Federaciji Bosne i Hercegovine, donijet je Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Sl. novine F BiH”, broj 43/98), koji u svom sadržaju također ima poglavlje "Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava".

Ovaj zakon također propisuje ista djela iz ove oblasti kao i Krivični zakon SFRJ i to:

genocid (član 153.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili dugotrajni zatvor;

ratni zločin protiv civilnog stanovništva (član 154.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili dugotrajni zatvor;

ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 155.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili dugotrajni zatvor;

ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 156.) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili dugotrajni zatvor;

organizovanje grupe i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina (član 157.) - kazna zatvora od jedne do deset godina;

protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja (član 158.) - kazna zatvora najmanje jedna godina ili dugotrajni zatvor;

protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu (član 159.) - kazna zatvora od šest mjeseci do deset godina;

upotreba nedozvoljenih sredstava borbe (član 160.) - kazna zatvora najmanje jedna godina ili dugotrajni zatvor;

povreda parlamentara (član 161.) - kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina;

surovo postupanje s ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima (član 163.) - kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina;

uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika (član 164.) - kazna zatvora od jedne do pet godina;

podsticanje na agresivni rat (član 165.) - kazna zatvora od jedne do 10 godina;

zloupotreba međunarodnih znakova (član 166.) - kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.

Kada pogledamo definiciju dugotrajnog zatvora možemo zaključiti da dugotrajni zatvor može trajati od 20 do 40 godina. U ovom slučaju također možemo konstatovati da je najniža kazna propisana za krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava šest mjeseci. Možemo zaključiti da ovaj zakon propisuje moguće kazne od 6 mjeseci do 40 godina.

19


(2007) 5 OKO WCR

Bilo bi interesantno uporediti fleksibilnost krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u razlučivanju mogućnosti za izricanje različitih kazni zavisno od težine djela, odnosno posljedica koje su nastale nakon što je počinjeno krivično djelo. Neki od kantonalnih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine primjenjivali su ovaj Zakon smatrajući ga blažim zakonom u odnosu na KZ SFRJ.

Navest ćemo nekoliko primjera:

Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj: K-42/03 od 09.02.2004. godine, G.R. oglašen je krivim što je: «Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini na privremeno okupiranom području Općine Hadžići, u drugoj polovini 1992. godine suprotno članu 3. stav 1. tačka c. i članu 27. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, kao lice na radnoj obavezi u Fabrici Koka Kola u Hadžićima koristeći položaj i situaciju u kojoj su se nalazile sestre D.J. i D.M., ženska civilna lica, Bošnjačke nacionalnosti, koje su tokom druge polovine 1992. godine nezakonito bile zatvorene u krugu fabrike Koka Kola u magacinu pretukao, a onda uz prijetnju pištoljem silovao D.J., obje skoro svakodnevno prisiljavao na prinudni rad, omalovažavao, zlostavljajući ih fizički i psihički, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. KZ F BiH («Službene novine F BiH» broj: 43/98)....Pa ga sud primjenom citirane zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.»

Obrazlažući svoj stav prvostepeni sud je naveo da se odluka temelji na odredbama člana 154. stav 1. KZ F BiH za koju je Sud smatrao da je ova odredba najpovoljnija za počinioca, te da je Sud bio u obavezi da primjeni odredbe člana 54. stav 1. KZ F BiH.

1

Nakon što je uložena žalba na prvostepenu odluku, Vrhovni sud F BiH je donio presudu kojom se: «Žalba optuženog G.R. djelimično uvažava, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti preinačava se prvostepena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: K-41/03 od 09.02.2004. godine o pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela i odluci o kazni, tako da se krivično djelo za koje je optuženi tom presudom proglašen krivim – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – podvodi pod odredbu člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao krivični zakon R BiH – i osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina u koju mu se kaznu na osnovu člana 50. stav 1. preuzetog KZ SFRJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 20.01.2003. godine pa nadalje... U ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.»

2

Obrazlažući konačan stav ovog Suda u pogledu primjene materijalnog prava, Vrhovni sud F BiH kao razloge navodi: «Uz pravilno podvođenje inkriminisanih radnji optuženog pod zakonska obilježja krivičnog djela – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – ovaj sud je po službenoj dužnosti, u skladu člana 370. stav 2. ZKP F BiH, usljed nedostatka prigovora žalbe, konstatovao da je na štetu optuženog povrijeđena odredba člana 4. stav 2. KZ F BiH – u vidu obaveze primjene blažeg zakona na taj način što navedeno krivično djelo nije podvedeno pod odredbu odgovarajućeg krivičnog zakona. Ova povreda temelji se na zakonskom maksimumu propisane kazne zatvora za navedeno krivično djelo, nakon ukidanja smrtne kazne na relaciji Krivičnog zakona SFRJ – član 142. stav 1. – (20 godina) preuzetog kao zakon R BiH-e važećeg u vrijeme izvršenja krivičnog djela i Krivičnog zakona F BiH – član 154. stav 1. (40 god. dugotrajni zatvor) – važećeg u vrijeme donošenja prvostepene presude. Sa tog aspekta prvostepenu presudu je trebalo preinačiti podvođenjem krivičnog djela – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – pod odredbu člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ.»

3

Navest ću još neke odluke sudova kojima je potvrđeno ovo stajalište:

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-419/97 od 23.09.1997. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog D.P. zbog krivičnog djela iz člana 142. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Višeg suda u Zenici broj:K-197/96 od 30.05.1997. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-285/99 od 17.08.2000. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog M.A. zbog krivičnog djela iz člana 154. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: K-18/98 od 17.03.1999. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-286/00 od 07.11.2000. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog Đ.I. zbog krivičnog djela iz člana 154. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena je presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: K-121/99 od 27.03.2000. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-456/00 od 08.02.2001. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženih M.M., J.P. i A.L. zbog krivičnog djela iz člana 154. stav 1. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj: K-10/99 od 25.07.2000. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-473/01 od 03.07.2002. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog P.M. zbog krivičnog djela iz člana 154. stav 1. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: K-105/00 od 15.03.2002. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-609/01 od 20.03.2002. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog S.D. zbog krivičnog djela iz člana 154. stav 1. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: K-151/00 od 24.10.2001. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-147/01 od 30.10.2002. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv


(2007) 5 OKO RRZ 20

optuženih Č.K.; DŽ.D. i T.R. zbog krivičnog djela iz člana 154. stav 1. KZ F BiH potvrđena presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj: K-1/2001 od 23.03.2001. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-81/03 od 23.04.2003. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog M.P. zbog krivičnog djela iz člana 154. stav 1. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj: K-24/02 od 13.01.2003. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-235/04 od 22.09.2004. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog I.B. zbog krivičnog djela iz člana 154. stav 1. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Kantona 10 Livno broj: K-8/02 od 07.04.2004. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-505/03 od 13.07.2005. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog P.Ž. zbog krivičnog djela iz člana 154. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: K-134/02 od 21.04.2003. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-483/05 od 08.03.2006. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog T.M. zbog krivičnog djela iz člana 154. stav 1. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Zenici broj: K-350/00 od 02.06.2005. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-208/05 od 16.03.2006. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog F.S. zbog krivičnog djela iz člana 154. stav 1. KZ F BiH odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj: K-58/02 od 16.02.2005. godine.

Zaista ako bi se pravila temeljita studija, onda bi se moglo doći do zaključka da je ovo najprihvatljivija norma koja se može primjenjivati samo na jednom dijelu Bosne i Hercegovine, što ponovo pobuđuje isto pitanje, da li se i na ovaj način dovodi u pitanje ravnopravnost građana Bosne i Hercegovine, u odnosu na činjenicu da je ovaj zakon imao ograničenu teritorijalnu važnost. Mišljenja sam da u ovoj situaciji kada postoji Sud Bosne i Hercegovine na državnom nivou, isključuje se mogućnost primjene entitetskih normi iz poslijeratnog perioda upravo iz razloga obavezne primjene Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji akt obavezuje na primjenu pravila o ravnopravnosti građana.

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je imao različita stajališta u odnosu na pojedinačne slučajeve pa je u određenim situacijama smatrao da je pravilnije primijeniti KZ SFRJ, što potvrđuju neki primjeri:

Presuda Vrhovnog suda BiH Kž-223/92 od 02.12.1992. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv I.S. zbog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ odbijena žalba i potvrđena presuda Višeg Suda u Sarajevu broj: K-112/92 od 16.09.1992. godine.

Presudom Vrhovnog suda BiH Kž-179/95 od 01.09.1995. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv K.Ž. zbog krivičnog djela iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ odbijena kao neosnovana žalba Okružnog vojnog tužioca u Mostaru Odjeljenje u Konjicu i potvrđena presuda Okružnog vojnog suda broj: K-80/94 od 23.01.1995. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-2/96 od 05.02.1997. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv S.M. zbog krivičnog djela iz člana 142. stav 2. KZ SFRJ odbijena kao neosnovana žalba i potvrđena presuda Višeg suda u Bihaću broj: K-2/95 od 22.06.1995. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-8/97 od 09.10.1997. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv M.K. zbog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ odbijena kao neosnovana žalba i potvrđena presuda Višeg suda u Bihaću broj: K-3/95-RZ od 26.07.1995. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-373/97 od 13.01.1998. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog R.Z. zbog krivičnog djela iz člana 144. KZ SFRJ odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj: K-7/97 od 27.05.1997. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-612/97 od 19.05.1998. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog I.D. zbog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. i člana 144. KZ SFRJ odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj: K-177/96 od 31.10.1997. godine

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-613/98 od 10.06.1999. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog B.A. zbog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj: K-1/98-RZ od 13.11.1998. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-591/98 od 01.08.2000. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženih T.T. i D.B. zbog krivičnog djela iz člana 141. KZ SFRJ odbijena kao neosnovana žalba i potvrđena presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-186/96 od 19.09.1997. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-143/02 od 10.07.2002. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog V.B. zbog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: K-80/01 od 17.01.2002. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-148/03 od 16.10.2003. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv

21


(2007) 5 OKO WCR

optuženog Z.R. zbog krivičnog djela iz člana 144. KZ SFRJ odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj: K-2/02 od 20.12.2002. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH Kž-414/05 od 10.11.2005. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog V.G. zbog krivičnog djela iz člana 144. stav 1. KZ SFRJ odbijena žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: K-75/03 od 15.06.2005. godine.

Presudom Vrhovnog suda F BiH broj: 070-0-KŽ-06-000037 od 26.04.2006. godine kojom je u krivičnom predmetu protiv optuženog M.M. zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ i člana 150. KZ SFRJ odbijena kao neosnovana žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: K-19/04-RZ od 29.03.2005. godine.

Ovako različita stajališta, vjerovatno su rezultat ispravnog nastojanja ovoga suda da iznađe u konkretnim slučajevima najpovoljnija rješenja za optužene osobe, kako bi se izbjegla nepravilna primjena materijalnog prava.

Bitno je razmotriti praksu Sudova Republike Srpske, u kojem entitetu su prve odluke sudova donijete u 2005. godini. Vrhovni sud Republike Srpske je u svojoj praksi također primjenjivao odredbe Zakona iz vremenskog perioda kada su djela počinjena, što naravno povlači kao neminovnu posljedicu mogućnost blažeg kažnjavanja i izricanja maksimalne kazne zatvora do 20 godina.

Presudom Okružnog suda Banja Luka K-50/01 od 17.11.2005. godine R.D., K.D. i K.R. oglašeni su krivim što su: «u vremenskom periodu od 09.03. do 31.03.1994. godine u Prijedoru, za vrijeme oružanog sukoba u BiH kao pripadnici rezervnog sastava policije, zajedno sa K.D. (koji je u bjekstvu) na osnovu zajedničkog dogovora «da idu ubit Muslimane», noseći sa sobom vatreno oružje, prvo došli do kuće oštećenih Ć.A. i Z. u ulici Miloša Obilića broj 173, znajući da se radi o licima nesrpske nacionalnosti koji nisu vojno angažovani, protivno članu 3. stav 1. tačka 1. pod a) IV-te Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, a posebno protivno članu 4. stav 2. tačke a) dopunskih Protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) usvojenog u Ženevi 10. jula 1977. godine, rasporedili se tako da su optuženi K.D. i K.R. čuvali stražu dok su optuženi R.D. i K.D., nasilno otvorili ulazna vrata kuće, pa nakon što je K.D. bacio ručnu bombu u prostorije kuće, njih dvojica ušli su u kuću zatekavši Ć.A. i Z. koji su već od bačene bombe zadobili povrede po cijelom tijelu, pri čemu su im pucali iz pištolja po jedan metak u glavu, s tim da je optuženi R.D. pucao u glavu Ć.Z., od kojih povreda je oboje podleglo, da bi zatim noću 30./31.03.1994. godine u Prijedoru u ulici Miloša Obilića 187. noseći sa sobom vatreno oružje, zajedno sa K.D., došli do kuće H.Š., te nakon što su se rasporedili tako da su optuženi R.D., K.D. i K.R. čuvali stražu, dok je K.D. ušao u unutrašnje prostorije kuće i zatekavši oštećenog H.Š., lišio ga života ispalivši mu iz pištolja jedan metak u predjelu glave nanijevši mu povrede u vidu prostrelne rane, od kojih povreda je trenutno nastupila smrt, da bi potom te iste noći 30./31.03.1994. godine nakon što je K.R. otišao da obavlja poslove dežurstva u PS Prijedor, ostali optuženi i to R.D. i K.D., zajedno sa K.D., otišli do kuće R.F. u ulici Petra Preradovića broj 29 noseći sa sobom vatreno i hladno oružje, a na osnovu prethodnog zajedničkog dogovora da liše života ukućane, došli pred kuću, a potom optuženi K.D. i K.D. bacili po ručnu bombu na tu kuću, a nakon eksplozije optuženi K.D. postavio plastični eksploziv na prozor kuće, te se nakon snažne eksplozije oni povukli do susjedne kuće, da bi potom optuženi K.R. sa G.D. došao do kuće R.F. u intervenciju radi prethodne eksplozije, pri čemu su zatekli ukućane uznemirene ali žive, a nakon izlaska iz kuće optuženi K.R. vidjevši ostale optužene, prišao im govoreći i da ne diraju ukućane dok njih dva ne odu, propuštajući tako da izvrši svoju dužnost prijavljivanja optuženih, nakon čega su pomenuta trojica ušli u unutrašnjost prostorije kuće i lišili života R.F., R.R i M.F. nanijevši im višestruke frakture lobanjskih kostiju udarcima tupotvrdim predmetima, a R.F. i veću reznu ranu u predjelu vrata, R.R lacerokontuznu ranu u predjelu ispod desne ključne kosti, od kojih povreda su trenutno podlegli, dakle, kao saizvršioci, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, optuženi R.D. i K.D. lišili su života šest civilnih lica, od čega je zajedno sa njima trećeoptuženi K.R lišio života tri lica, čime su kao saizvršioci izvršili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. a u vezi člana 22. Krivičnog zakona Republike Srpske (opšti dio), pa ih sud na osnovu istog zakonskog propisa a primjenom člana 33., člana 38 i člana 50 stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (opšti dio) – «Sl. Glasnik RS» br. 12/93 ...»

4 pa

se osuđuju R.D. na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, K.D. na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina i K.R. na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Nakon odlučivanja po žalbi u ovom predmetu Vrhovni sud Republike Srpske odbio je žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U razlozima za ovakvu odluku drugostepeni sud je naveo da izricanjem kazne zatvora u trajanju od 20 godina nije povrijeđen Krivični zakon koji je primjenjen u ovom slučaju, kao što se vidi da se radi o zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Kao treću grupaciju sudova koji postupaju u predmetima ratnih zločina jesu sudovi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine koji su preuzeli praksu ostalih sudova u Bosni i Hercegovini.


(2007) 5 OKO RRZ 22

Rasprava o ovom pitanju ne bi bila potrebna da nije došlo do uspostave sasvim nove i drugačije prakse od strane Suda Bosne i Hercegovine koji je protivno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda počeo sa primjenom Krivičnog Zakona Bosne i Hercegovine, koji u pravilu predviđa dva puta veće kazne u odnosu na kazne koje se mogu izreći po zakonima koji su važili u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno izmjenama ovog zakona koje su kasnije nastale.

Ovdje se postavlja ključno pitanje najniže i najviše kazne, a sve u vezi sa činjenicom da se za djela koja uglavnom prihvata ovaj Sud da sudi počiniocima može izreći najmanja kazna 10 do 45 godina zatvora, ili ublažavanjem ova kazna može da se izrekne od najmanje 5 godina zatvora. Zadatak branioca jeste da ukažu na diskriminatoran odnos Suda Bosne i Hercegovine u odnosu na optužene osobe. Smatram da odbrana uvijek mora iznijeti argumentaciju o nespornoj činjenici da je u Bosni i Hercegovini ustanovljena sudska praksa, te da su u takvoj sudskoj praksi poštivane pogodnosti u odnosu na primjenu blažeg zakona. Primjena člana 4a. KZ BiH, od strane Suda Bosne i Hercegovine je diskriminatorna i kontradiktorna u odnosu na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a naročito u odnosu na član 7. Evropske konvencije i član 14. Princip suđenja ili kažnjavanja za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava (član 4a KZ BIH) po kojem " Član 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava"

5

Smatram da je pogrešno uvjeravati sud u činjenicu da je u obavezi primjeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja ili zakon koji je blaži za počinioca u odnosu na obavezu Suda da mora primijeniti odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije. Bitne norme koje daju velike mogućnosti odbrani odnose se prvenstveno na naglašenu obavezu sudova da primjene Evropsku konvenciju. Prema članu II Ustava Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda se primjenjuju od strane sudova u Bosni i Hercegovini prioritetno u odnosu na domaće zakonodavstvo.

"Prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju i u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.”

6

Na ovaj način zaključujemo da je Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda dva puta u prioritenoj primjeni u odnosu na druge propise. Smatram da bi odbrana uvijek trebala da ukazuje na potrebu isključenja primjene domaćeg zakonodavsta ako je u pitanju primjena odredbi navedene Konvencije i Ustava BiH. Odredba člana II 4 Ustava Bosne i Hercegovine garantuje:

«Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.»

7

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, također garantuje ravnopravnost građana: «Uživanje prava i sloboda predviđeno ovom Konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.»

8

U kontekstu sadržaja člana 4a KZ BiH nužno je posmatrati sadržaj odredbi člana 7. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koje odredbe ukazuju da "Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenje predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda."

9

Mišljenja sam da je u primjeni člana 4a KZ BiH, a u vezi sa primjenom člana 7. stava 2. Konvencije, osnovni problem u širokom tumačenju ovih odredbi u njihovoj primjeni. Sud Bosne i Hercegovine je prihvatio široko tumačenje smatrajući da se KZ BiH, cijelo poglavlje XVII krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, može primjenjivati retroaktivno, što je apsolutno pogrešno i neodrživo. Ove odredbe se mogu izuzetno primijeniti samo na činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

Da bi argumentovao svoj stav ovaj put ću da uporedim odredbe zakona koje su bile na snazi u periodu 1992.-1995. godina sa odredbama KZ BiH iz 2003. godine, samo u nazivima djela, da bi nam bilo jasno koje je činjenje ili nečinjenje bilo određeno ranijim i sadašnjim zakonom:

genocid (član 141. KZ SFRJ) - kazna zatvora najmanje 5 godina ili dugotrajni zatvor; kazna zatvora od pet godina ili smrtna kazna (kazna zatvora do 20 godina),

genocid (član 171. KZ BIH) - kazna zatvora najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor; kazna zatvora od deset godina ili dugotrajnog zatvora (45 godina zatvora)

zločin protiv čovječnosti (član 172.KZ BiH); kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora,

23


(2007) 5 OKO WCR

U odnosu na ovu odredbu se može primijeniti član 4a KZ BiH, a što je u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, iz razloga što u odredbama zakona koji je vrijedio u ratnom periodu ovo djelo nije bilo propisano.

ratni zločin protiv civilnog stanovništva (član 142.KZ SFRJ) - kazna zatvora najmanje pet godina ili dugotrajni zatvor;

ratni zločin protiv civilnog stanovništva (član 173.KZ BiH) - kazna zatvora najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor (45 godina);

ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 143. KZ SFRJ) - kazna zatvora najmanje pet godina ili dugotrajni zatvor;

ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 174. KZ BiH) - kazna zatvora najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor (45 godina);

ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 144. KZ SFRJ) - kazna zatvora najmanje pet godina ili dugotrajni zatvor;

ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 175. KZ BiH) - kazna zatvora najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor (45 godina);

organizovanje grupe i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina (član 145. KZ SFRJ) - kazna zatvora od jedne do deset godina;

organizovanje grupe i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina (član 176. KZ BiH) - kazna zatvora od jedne do deset godina;

protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja (član 146. KZ SFRJ) - kazna zatvora najmanje jedna godina ili dugotrajni zatvor;

protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja (član 177. KZ BiH) - kazna zatvora najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor (45 godina);

protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu (član 147. KZ SFRJ) - kazna zatvora od šest mjeseci do deset godina;

protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu (član 178. KZ BiH) - kazna zatvora od jedne do deset godina;

povreda zakona ili običaja rata (član 179 KZ BiH) - kazna zatvora od jedene do deset godina.


individualna krivična odgovornost (član 180. KZ BiH), odredbe o individualnoj krivičnoj odgovornosti.


upotreba nedozvoljenih sredstava borbe (član 148. KZ SFRJ) - kazna zatvora najmanje pet godina ili smrtna kazna (kazna zatvora do 20 godine)

Ovo djelo nije propisano Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine, što će vjerovatno biti predmet posebne analize ako se ukaže potreba za primjenom zakona u slučaju da se počinilac optuži za počinenjo djelo iz ovog opisa. Po mom mišljenju i Sud BiH bi jedino mogao primijeniti zakon koji je propisao ovo djelo, jer drugog izbora nema.

povreda parlamentara (član 149. KZ SFRJ) - kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina;

povreda parlamentara (član 181. KZ SFRJ) - kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina;

surovo postupanje s ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima (član 150. KZ SFRJ) - kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina;


neopravdano odlaganje repatrijacije ratnih zarobljenika (član 150a KZ SFRJ); - kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina,

neopravdano odlaganje repatrijacije ratnih zarobljenika (član 182 KZ BiH) - kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina,

uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika (član 151. KZ SFRJ) - kazna zatvora od jedne do pet godina;


(2007) 5 OKO RRZ 24

uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika (član 183. KZ BiH) - kazna zatvora pet godina ili dugotrajni zatvor (45 godina);

podsticanje na agresivni rat (član 152. KZ SFRJ) - kazna zatvora od jedne do 10 godina;


zloupotreba međunarodnih znakova (član 153. KZ SFRJ) - kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.

zloupotreba međunarodnih znakova (član 184. KZ SFRJ) - kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.

Zaključak ove kratke analize pokazuje da u opisu djela u zakonu koji je važio u periodu 1992.-1995. godina nisu označena djela iz člana 172., 179. i 180. u odnosu na iste propise u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine nisu označena djela iz člana 148., 150. i 152. koja su navedena u zakonu koji je bio na snazi za vrijeme trajanja agresije na Bosnu i Hercegovinu. Analizirajući ukupne materijalne norme koje se odnose na ovu problematiku možemo identifikovati problem i naći njegovo zakonito rješenje. Svaka isključivost u primjeni člana 4.a KZ BiH u smislu njegove potpune primjene u odnosu na sva djela koja su propisana Krivičnim zakonom BiH kao i druga krajnost da se ovaj zakon ne može primjeniti je apsolutno nezakonita i štetna za pravosudni sistem Bosne i Hercegovine. Moj zaključak se odnosi na činjenicu da je član 4.a KZ BiH primjenjiv u slučaju podizanja optužnice za djela iz člana 172., 179. i 180. KZ BiH.

Drugo je pitanje mogućnosti izricanja kazne koja je veća od kazne zatvora u trajanju od 20 godina.

Mišljenja sam da se pitanje same radnje (činjenje ili nečinjenje) ne može istovremeno posmatrati sa visinom kazne kada je u pitanju primjena materijalnog prava. Upravo iz razloga obavezne primjene člana 7. Evropske konvencije koji garantuje da "kazna neće biti teža" isključena je mogućnost izricanja kazne veće od kazne zatvora u trajanju od 20 godina. Također, član 14. zabranjuje diskriminaciju, što ukazuje na činjenicu da se počinioci radnji koje su inkriminisane u članu 172., 179. i 180. KZ BiH ne mogu dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe kojima se sudi, a u odnosu na radnje koje im se stavljaju na teret, da su te radnje bile propisane kao krivična djela u ratnom periodu 1992.-1995. godine.

U iznalaženju suštinskog smisla člana 7. Evropske konvencije, mogli bismo zaključiti da retroaktivne primjene zakona ustvari i nema iz razloga što su zločini protiv čovječnosti zabranjeni međunarodnim pravom, a samo poglavlje zakona koji je bio na snazi u vrijeme agresije na BiH nosi naziv "krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava". Sadržaj ovog zakona upućuje na moguću primjenu međunarodnog prava direktno, jer se mnoge od odredbi pozivaju na pojašnjenje "ko kršeći pravila međunarodnog prava". Ako smo prihvatili da su pravila međunarodnog prava postojala u istom periodu kada je bio na snazi i krivični zakon koji je prihvaćen na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, te ako ovo dovedemo u vezu sa članom 7. stav 2. Konvencije, onda bi izgleda bilo najispravnije zaključiti da odredbe Konvencije ne dozvoljavaju retroaktivnu primjenu zakona, što i član 4.a KZ BiH također ne dozvoljava, jer ove odredbe samo upućuju na izbor norme u situaciji ako određeno činjenje ili nečinjenje u ratnom periodu nije bilo propisano kao krivično djelo, onda se može primjeniti načelo priznato kod civiliziranih naroda, odnosno mogu se primjeniti norme međunarodnog običajnog prava što, primjera radi, upućuje na međunarodna akta kao što su Londonski sporazum iz 1945. godine pa dalje.

Da su ova moja zapažanja opravdana potvrđuje i sama činjenica osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koji je direktno primjenjivao pravila Međunarodnog običajnog prava. Morat ćemo prihvatiti činjenicu da se norme međunarodnog prava primjenjuju direktno i bez njihovog ugrađivanja u domaće zakonodavstvo, pa ćemo razumjeti da Sud Bosne i Hercegovine, a nakon što tužilaštvo podnese optužnicu može donijeti odluku za radnju činjenja ili nečinjenja iako ona nije propisana kao krivično djelo u zakonima Bosne i Hercegovine. Osnov ovakve mogućnosti jeste upravo član 7. stav 2. Evropske konvencije koja je izvor domaćeg zakonodavstva i koja daje obavezu i mogućnost za suđenje i u ovakvim situacijama. Moj je zaključak da pravila međunarodnog prava i domaćeg zakonodavstva apsolutno isključuju mogućnost retroaktivne primjene zakona, bez obzira na stajališta Suda Bosne i Hercegovine. Za retroaktivnom primjenom zakona nema potrebe iz razloga što su sve radnje koje su u opisu normi međunarodnog običajnog prava postojale u periodu 1992.-1995. godine, te se isključuje svaka retroaktivnost.

Drugo je pitanje da li je opis radnje postojao u periodu činjenja ili propuštanja ili je opis radnje nastao u 2003. godini, ali takva radnja je uvijek bila utvrđena kao zabranjena radnja, te ovo apsolutno isključuje bilo koji vid retroaktivnosti. U odnosu na visine kazni smatram da tu ne može da se razmišlja o bilo kojem vidu retroaktivnosti, jer je propis koji je bio na snazi u periodu 1992.-1995. godina odredio najnižu i najvišu kaznu, odnosno u praktičnom smislu smatram da Sud Bosne i Hercegovine kao i bilo koji drugi sud u Bosni i Hercegovini nema ovlaštenje da izrekne kaznu zatvora čije je trajanje preko 20 godina.

Drugo je pitanje što postoji ambicija da se izgradi neki vid "međunarodnog suda" koji po svom statusu nema takve karakteristike bez obzira što postoje nastojanja da se ovaj sud orijentiše na prioritetnu primjenu međunarodnog humanitarnog prava, pa čak i po cijenu da se prave greške koje su evidentne, a na štetu osuđenih osoba.

25


(2007) 5 OKO WCR

U proteklom periodu iznijete su pogrešne informacije u javnosti da se u apelacionim postupcima pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine traži primjena blažeg zakona, odnosno primjena KZ SFRJ, što je imalo negativan utjecaj u javnosti jer se moglo razumjeti da branioci traže koji će se Zakon primijeniti. Svako učešće u javnoj raspravi ili iznošenje informacija u javnosti u kojima se pogrešno naglašavaju potrebe primjene KZ SFRJ ima štetne efekte na sve odbrane pred Sudom Bosne i Hercegovine koji je apsolutno pogrešno odredio pravce svoga djelovanja. Na ovaj način kao da se traže pogodnosti za počinitelje ratnih zločina, a istovremeno se ne ukazuje na okolnost da odbrana isključivo traži poštivanje prava na jednakost građana pred zakonom, što je temeljno ljudsko pravo bez kojeg ljudska zajednica ne može opstojati.

Zaključci ovog izlaganja odnose se na slijedeće:

odbrana u pripremama pred Sudom Bosne i Hercegovine uvijek mora naučiti i iznijeti stajališta sudova u Bosni i Hercegovini u sudskoj praksi od 1993. godine pa dalje.

odbrana uvijek treba da istakne postojanje diskriminacije u odnosu na različitu primjenu zakona u Bosni i Hercegovini, a time i na različita prava građana, uz iznošenje argumentacije da ne postoje uslovi za retroaktivnu primjenu zakona jer je takva radnja protivna pravilima međunarodnog prava.

nužno je pozivati se na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (član 7. i član 14. Konvencije) a u vezi sa činjenicom da Evropski sud za ljudska prava u Strazburu nije zauzeo stajalište koje je konačno u odnosu na pogrešno stajalište Suda Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

smatram da je uvijek svrsishodno da se ukazuje na moguće štetne posljedice, te mogućnosti da Evropski sud za ljudska prava zauzme drugačije stajalište, što bi sigurno imalo za posljedicu propadanje kompletne kaznene politike Suda Bosne i Hecegovine, a time i dovođenje u pitanje legitimnosti osoba koje su donosile nezakonite odluke.

Zaključak u ovom izlaganju u odnosu na nastojanja branilaca da se izbore za ravnopravan pristup Sudu i postupcima, jeste da će u narednom periodu trebati dodatno uložiti zajednički trud u iznalaženju konačnog stava Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, koji će po mom uvjerenju morati zauzeti stav po ovom pitanju kao o pitanju presedana jer sam uvjeren da do sada povrede ljudskih prava na ovaj način nisu bile izražene. Prema informacijama koje sam kao branilac u predmetu tužilac protiv Abduladhim Maktoufa saznao putem medija, Ustavni sud BiH je donio odluku kojom je apelacija, čiji sam koautor zajedno sa mojim uvaženim kolegom gospodinom Ismetom Mehićem, odbijena kao neosnovana. Ukoliko su navodi medija tačni, a što smatram da jesu onda mogu da konstatujem da ćemo u narednom periodu uložiti dodatne napore da se uradi i podnese apelacija Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu kao posljednjoj instanci u pravosudnom sistemu, koja može vršiti kontrolu zakonitosti sudova u Bosni i Hercegovini.

Smatram da od strane mene i mog uvaženog kolege gospodina Mehića postoji spremnost da u saradnji sa našim kolegama sačinimo jedan takav akt, te da zatražimo da najveći autoritet u tumačenju zakona, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, zauzme konačan stav, a u čemu sam uvjeren da će naša ukazivanja koja smo iznosili u apelaciji Ustavnom sudu BiH biti prihvaćena.

Napomene 1 Krivični zakon F BiH objavljen u službenim novinama F BiH broj 43/98 2 Presuda Vrhovnog suda F BiH Kž-137/04 od 06.10.2004. godine 3 Presuda Vrhovnog suda F BiH broj Kž-137/04 od 06.10.2004. godine 4 Presuda Okružnog suda Banja Luka broj K-50/01 od 17.11.2005. godine 5 Član 4a KZ BiH 6 Član 2. Ustava Bosne i Hercegovine 7 Član 4. Ustava Bosne i Hercegovine 8 Član 14. Konvencije 9 Član 7. Konvencije


(2007) 5 OKO RRZ 26

Osvrt na Odluku Ustavnog suda BiH U predmetu Abduladhima Maktoufa broj AP-1785/06

I. Uvod

Uvažavajući činjenicu da je OKO Reporter o ratnim zločinima publikacija koja se objavljuje kvartalno, članak uvaženog kolege, advokata Adila Loze popratili smo objavom segmenta naknadno objavljene Odluke o dopustivosti i

meritumu Ustavnog suda BiH kojom se kao neosnovana odbija apelacija Abduladhima Maktoufa, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine.

Obzirom na nesumnjivo značajne posljedice stava Ustavnog suda BiH i utjecaj iste na buduću sudsku praksu u Bosni i Hercegovini, ovaj članak posvećujemo navodima o povredi ustavnih prava apelanta proizašlih iz primjene Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 3/03) i prezentujemo tačke 60. do 90. obrazloženja predmetne Odluke Ustavnog suda BiH.

Kao podsjetnik navodimo osnovne značajke ovog predmeta.

Apelant, Abduladhim Maktouf, posredstvom zastupnika, advokata Adila Loze i Ismeta Mehića, podnio je 19. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine. Apelant je istovremeno tražio i donošenje privremene mjere kojom bi se prekinulo izdržavanje kazne utvrđene navedenom presudom Suda BiH do okončanja postupka o apelaciji. Ustavni sud je 12. septembra 2006. godine donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio apelantov zahtjev te 30.marta 2007. godine, Odluku o dopustivosti i meritumu kojom se kao neosnovana odbija apelacija Abduladhima Maktoufa.

II. Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. Odlukom Suda BiH broj K-127/04 od 1. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na izjavljenu žalbu odbrane Apelaciono vijeće Suda BiH je djelimično uvažilo žalbu, ukinulo presudu prvostepenog vijeća i odredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem Suda BiH. Nakon održanog pretresa Sud BiH je donio Presudu broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine i apelanta proglasio krivim za kršenje člana 3. stav 1(b)

Četvrte ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), kao i člana 173. stav 1. tačka e) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine – ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

III. Apelacija i stav Ustavnog suda BiH

a) Navodi iz apelacije

Apelant navodi da su postupanjem Suda BiH u osporenoj presudi povrijeđeni član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine koji garantuje pravo na ličnu slobodu i sigurnost i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koji garantuje pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnom postupkom.

Pored toga, apelant navodi i povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kao i čl. 7. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svoje navode o povredama navedenih ustavnih prava apelant obrazlaže činjenicom da je primijenjen KZ BiH, a ne, prema apelantovom mišljenju, za njega povoljniji KZ SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnih djela, te ukazuje na nejednaka zakonska rješenja i praktičnu primjenu materijalnog prava na entitetskom nivou. Apelant također smatra da učešće međunarodnih sudija u Vijeću koje je sudilo apelantu, a koje je imenovao OHR, utiče na ustavni princip «neovisnosti» i

«nepristranosti» suda.

Osim ovih, apelant ističe i navode koji se tiču načina na koji je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrđivao činjenice i primijenio materijalno pravo.

Obzirom na njegovu važnost, naredni odjeljak posvećujemo samo prvom osnovu iz apelacije, to jest navodima o povredi ustavnih prava apelanta proizašlim iz primjene Krivičnog zakona BiH i prezentujemo stav Ustavnog suda BiH po tom osnovu.

b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona

Jedan od apelantovih suštinskih navoda se odnosi na odnos predmetnog krivičnog postupka i člana 7. Evropske konvencije, odnosno, kako apelant navodi, osuđen je prema KZ BiH, a ne prema, u vremenu izvršenja, važećem KZ SFRJ, koji predviđa blažu sankciju. Član 7. Evropske konvencije glasi:

«1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se

27


(2007) 5 OKO WCR

primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda».

Opseg člana 7. Evropske konvencije je određen konceptom «krivičnog djela» i konceptom «teža kazna». Očigledno je da je značenje riječi krivično djelo tijesno povezano s pojmom «krivične optužbe» iz člana 6. Evropske konvencije. Zbog toga se može reći da je i član 7. primjenjiv na one disciplinske i administrativne odluke koje spadaju pod opseg člana 6. Evropske konvencije. Pojam «kazne» treba tumačiti autonomno da bi se zaštita koja proizlazi iz člana 7. učinila efektivnom. Kako bi kazna mogla da se podvede pod član 7. Evropske konvencije, ona mora biti nametnuta nakon presude za «krivično djelo».

Garancija sadržana u članu 7. Evropske konvencije jeste jedan od osnovnih činilaca vladavine prava i zauzima istaknuto mjesto u sistemu zaštite prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Član 7. Evropske konvencije se mora tumačiti i primjenjivati na način kojim se osigurava uspješna zaštita protiv arbitrarnog gonjenja, osude i kazne. U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (serija A, br. 260-A, str. 22, stav 52) Evropski sud je tumačio član 7. Evropske konvencije tako da taj član nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na štetu aplikanta već taj član, mnogo općenitije, sadrži načelo da samo zakon može ustanoviti postojanje krivičnog djela i da samo zakon može propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i načelo da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Evropski sud je posebno istaknuo da je ovaj zahtjev člana 7. Evropske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržaja relevantne odredbe, ukoliko je potrebno, uz pomoć tumačenja Suda, može shvatiti koje krivične radnje i propusti ga mogu učiniti krivično odgovornim.

Ustavni sud prihvata tumačenje člana 7. Evropske konvencije na način kako ga je tumačio Evropski sud i ukazuje na neophodnost da se zahtijeva kvalitet, pristupačnost i predvidivost zakona koji se primjenjuju i nezaobilazni element sudskog tumačenja s ciljem razjašnjenja eventualno spornih odredaba i davanja određenim pojmovima smisao i svrhu u stvarnom životu, što i jeste suština reguliranja ljudskih ponašanja zakonima. Samim tim, član 7. Evropske konvencije, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se tumačiti tako što će se stavljati izvan zakona postepena pojašnjenja pravila krivične odgovornosti sudskim tumačenjem od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je rezultat razvoja u skladu sa suštinom krivičnog djela i može se razumno predvidjeti.

U konkretnom slučaju apelant izričito navodi da je djelo za koje je osuđen i u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo i po tada važećim propisima, ali posebno ukazuje na primjenu

materijalnog prava u njegovom slučaju i problematizira prvenstveno koncept «blaže kazne» odnosno «blažeg zakona». On smatra da je KZ SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, a za koje je, između ostalog, za najteže oblike bila predviđena i smrtna kazna, blaži zakon od KZ BiH koji propisuje kaznu dugotrajnog zatvora za najteže oblike krivičnog djela za koje je apelant osuđen. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da nije neophodno detaljno obrazlagati koncept «blažeg zakona» iako je činjenica da Statut međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kojeg su usvojile UN 1993. godine, u članu 24. predviđa:

«1. Krivične sankcije koje izriče pretresno vijeće ograničene su na kaznu zatvora. Prilikom određivanja kazne zatvora pretresno vijeće imat će u vidu opću praksu izricanja zatvorskih kazni na sudovima bivše Jugoslavije.

2. Prilikom izricanja kazni pretresna vijeća uzimaju u obzir faktore poput težine krivičnog djela i individualnih prilika osuđenika.»

Iako usvojen 1993. godine, Statut u članu 1. predviđa:

«Nadležnost Međunarodnog suda

Međunarodni sud je ovlašten da krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, sukladno odredbama ovog Statuta.»

Dakle, postoji retroaktivno važenje odredbi Statuta od 1991. godine.

U praksi, ni u jednoj državi bivše Jugoslavije u zakonodavstvu nije postojala mogućnost izricanja doživotnog zatvora niti dugotrajnih zatvorskih kazni, a što je Međunarodni krivični sud za zločine na području bivše Jugoslavije često činio (slučaj Krstić, Galić itd.). Istovremeno, koncept KZ SFRJ je bio takav da nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora nego je za najteža krivična djela propisivao smrtnu kaznu, a za lakše oblike maksimalne zatvorske kazne do 15 godina zatvora. Dakle, jasno je da se ne može odvojiti jedna sankcija od cjelokupnosti cilja koji se želio postići kaznenom politikom u vrijeme važenja tog zakona.

U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nije moguće jednostavno «odstraniti» jednu sankciju i primijeniti druge, blaže sankcije i time praktično ostaviti neadekvatno sankcionirana najteža krivična djela. Međutim, Ustavni sud neće detaljno obrazlagati i analizirati ove propise nego će posebnu pažnju obratiti na izuzetke od člana 7. stav 1. Evropske konvencije, a koji su, prema općeprihvaćenom mišljenju, regulirani stavom 2. istog člana.

U ovakvoj situaciji, Ustavni sud smatra da stav 2. člana 7. Evropske konvencije upućuje na «opća pravna načela civiliziranih naroda», a da odredba III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da su «opća načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta». Iz


(2007) 5 OKO RRZ 28

ovakve odredbe proizlazi da su ta načela sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini, čak i bez posebne ratifikacije konvencija i drugih dokumenata koji reguliraju njihovu primjenu, pa samim tim i Statuta Međunarodnog suda za gonjenje osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije iz 1993. godine (UN dok. S25704). Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je Ustav Bosne i Hercegovine dio međunarodnog ugovora, što ne umanjuje njegov značaj ali dovoljno jasno ukazuje na poziciju međunarodnog prava u pravnom poretku Bosne i Hercegovine, te da je niz međunarodnih konvencija, između ostalih i Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948), Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949) i Dopunski protokoli I-II (1977), uzdignuto na ustavni princip i imaju svoju direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini. Nije nevažno napomenuti da je i bivša SFRJ bila potpisnica ovih konvencija, a da je Bosna i Hercegovina, kao međunarodno priznati subjekt, u momentu proglašenja nezavisnosti, 6. marta 1992. godine, prihvatila sve konvencije koje je ratifikovala bivša SFRJ, a time i navedene konvencije koje je kasnije preuzeo i Aneks 4 odnosno Ustav Bosne i Hercegovine. Tekst člana 7. stav 1. Evropske konvencije je ograničen na predmete u kojima je optuženi proglašen krivim i osuđen za počinjeno krivično djelo. Član 7. stav 1. Evropske konvencije, međutim, ne zabranjuje retroaktivnu primjenu zakona niti uključuje princip non bis in idem. Član 7. stav 1. Evropske konvencije također ne bi mogao biti primijenjen na slučajeve kao u Ujedinjenom Kraljevstvu u Zakonu o ratnim štetama iz 1965. godine, prema kojem je pravilo običajnog prava, koje je zahtijevalo kompenzaciju privatne imovine u određenim okolnostima za vrijeme ratnih razaranja, vraćeno na snagu sa retroaktivnim dejstvom. Ustavni sud ističe da se član 7. stav 1. Evropske konvencije tiče krivičnih djela «prema nacionalnom ili međunarodnom pravu». Isto tako, Ustavni sud posebno ukazuje na tumačenja člana 7. u nizu tekstova koji razmatraju ovu problematiku, a koji se zasnivaju na stavovima Evropskog suda prema kojima osuda, koja je rezultat retroaktivne primjene nacionalnog prava, neće predstavljati kršenje člana 7. Evropske konvencije ukoliko je osuda zasnovana na zločinu prema «međunarodnom pravu» u vrijeme kada je djelo počinjeno. Ovakav stav je posebno relevantan za predmetni i slične slučajeve jer suštinsko pitanje koje proizlazi iz apelacije jeste upravo pitanje primjene, prije svega međunarodnog prava, odnosno Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948), Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949) i Dopunski protokoli I-II (1977), a ne pitanje primjene jednog ili drugog krivičnog zakona, bez obzira na njihov sadržaj i sankcije koje predviđaju.

Pored navedenoga, Ustavni sud ukazuje, a to se odnosi i na pitanje retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva i na pitanje «blaže kazne», da je

član 7. Evropske konvencije, u vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata, sa posebnom namjerom formuliran da sadrži opće principe prava koje su usvojili civilizirani narodi pri čemu je pojam «civilizirani narodi» preuzet iz člana 38. Statuta Međunarodnog suda pravde, čija se sudska praksa prihvata kao treći formalni izvor međunarodnog javnog prava. Drugim riječima, Statut Međunarodnog suda pravde se odnosi na države članice tog suda, a pravila koja on utvrđuje predstavljaju izvor prava koji se odnosi čak i na općinske nivoe vlasti. U kontekstu Statut Međunarodnog suda pravde, slično kao i član 7. Evropske konvencije, izlazi iz okvira nacionalnog prava i odnosi se na «narode» općenito. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da se standardi za njihovu primjenu moraju tražiti u tom kontekstu, a ne samo u nacionalnom okviru.

Ustavni sud dalje podsjeća da Travaux preparatoires upućuje da je suština formulacije stava 2. člana 7. Evropske konvencije sračunata «da učini jasnim da član 7. ne utiče na zakone koji su usvojeni pod izuzetnim okolnostima nakon kraja Drugog svjetskog rata, a koji su bili usmjereni na kažnjavanje ratnih zločina, izdaje i kolaboracije sa neprijateljem i nije mu cilj niti moralna niti pravna osuda takvih zakona» (X protiv Belgije, br. 268/57, 1 Godišnjak 239 (1957). Prijevod u 3. digestu 34. Cf. De Becker protiv Belgije, br. 214/56, 2 Godišnjak 214 (1958)). U stvari, tekst člana 7. Evropske konvencije nije restriktivan i treba biti interpretiran na dinamičan način da obuhvati i druga djela koja uključuju temeljno nemoralno ponašanje koje je općenito prihvaćeno kao krivično u nacionalnim pravima. U kontekstu navedenog se može posmatrati i Zakon o ratnim zločinima, usvojen 1991. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji je potvrdio da Velika Britanija ima retroaktivnu nadležnost da sudi svakom pojedincu na temelju univerzalne nadležnosti za djela ubistva, masakriranja ili drugih djela koja predstavljaju ratni zločin počinjen u Njemačkoj ili na drugoj teritoriji pod njemačkom okupacijom tokom Drugog svjetskog rata.

Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, jasno utvrđuje da su ratni zločini «zločini po međunarodnom pravu» u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili po zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bilo suprotno članu 7. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je u predmetu broj 51891/99, Naletilić protiv Hrvatske, donio odluku 4. maja 2000. godine iz koje proizlazi da je aplikanta optužilo Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ da je počinio ratni zločin na području Bosne i Hercegovine i da je pred Evropskim sudom za ljudska prava isticao identične prigovore kao i apelant u konkretnom slučaju, tj. ukazivao na

29


(2007) 5 OKO WCR

primjenu «blažeg zakona», odnosno da Krivični zakon Hrvatske propisuje blažu krivičnu sankciju nego Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ i uputio na primjenu člana 7. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je u svojoj presudi, kojom je razmatrao primjenu člana 7. Evropske konvencije, istakao: «U pogledu aplikantovih navoda da ga ICTY može osuditi na težu kaznu nego domaći sudovi ukoliko bi im bilo omogućeno da vrše svoju nadležnost i okončaju postupak protiv njega, Sud primjećuje da čak i pod pretpostavkom da je član 7. primjenjiv u konkretnom slučaju, specifična odredba koja bi se mogla primijeniti bi bila odredba stava 2. prije nego stava 1. člana 7. Konvencije. To znači da druga rečenica člana 7. stav 1. Konvencije, na koju se pozvao aplikant, ne može biti primijenjena. Slijedi da je aplikacijа

očigledno neosnovana... i bit će odbačena...»

Konačno, Ustavni sud podsjeća i da su Nirnberški i Tokijski procesi vođeni 1945. i 1946. godine, u vremenu nakon Drugog svjetskog rata za počinjene zločine koji su tek kasnije, Ženevskom konvencijom, propisani kao djela koja se karakteriziraju kao ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, zločin genocida itd. definirali agresivni rat kao «međunarodni zločin», a što je potvrdila i Međunarodna pravna komisija u svom Godišnjaku iz 1957. godine broj II. I u to vrijeme su vođene slične rasprave oko principa «nullum crimen nulla poena sine lege». Slično je i sa Statutom Međunarodnog suda za gonjenje osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije koji je usvojen 1993. godine (UN dok. S25704).

Sasvim je jasno da je koncept individualne odgovornosti za djela, počinjena protivno Ženevskoj konvenciji ili odgovarajućim nacionalnim zakonima, vrlo blizak konceptu zaštite ljudskih prava jer upravo ljudska prava i konvencije koje ih štite se odnose na pravo na život, pravo na fizički i psihološki integritet osobe, zabranu ropstva i torture, zabranu diskriminacije i sl. i njihovo kršenje su predstavljali povod za pravno reguliranje ovih, najtežih zločina. Onemogućiti zaštitu žrtve, odnosno, neadekvatno sankcionirati počinitelje zločina, ne čini se, prema mišljenju Ustavnog suda, kao zadovoljenje principa pravičnosti i vladavine prava, što član 7. Evropske konvencije jeste, a koji u stavu 2. i dopušta ovaj izuzetak od pravila iz stava 1. tog člana.

Zbog svega navedenog, a imajući u vidu i primjenu člana 4.a KZ BiH u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju pitanje primjene KZ BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. stav 1. Evropske konvencije.

c) Diskriminacija u vezi sa čl. 6. i 7. Evropske

konvencije

Apelant smatra da je žrtva diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak i u vezi sa primjenom člana 7. Evropske konvencije. Naveo je da je Sud BiH njegov predmet drugačije riješio nego

što entitetski sudovi rješavaju identične predmete u drugim sudskim postupcima. Apelant smatra da je imao pravo na identičan sudski ishod.

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

Član 14. Evropske konvencije glasi:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).

Različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba da se uzme u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj s odmjeravanjem kazne u sličnim krivičnim predmetima. U takvim slučajevima treba poštovati nezavisnost sudova u pogledu njihovog odlučivanja (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava, E 15252, u predmetu K. protiv SR Njemačke, od 21. novembra 1990). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obaveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine zakona unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58).

Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, naprimjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluku broj U 149/03 od 28. novembar 2003. godine). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da ne


(2007) 5 OKO RRZ 30

postoji diskriminacija u situaciji kada se apelanti pozivaju na različit tretman, odnosno različite sudske odluke o istim ili sličnim pitanjima u kojima su odbijeni zahtjevi apelanata, a u drugim slučajevima (postupcima) je udovoljeno zahtjevu tužilaca, kada se utvrdi da su sudske odluke apelanata donesene u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine, a odluke na koje apelanti ukazuju kao primjer različitog tretmana, iako nisu bile predmet ispitivanja Ustavnog suda, upućuju na nezakonito i neustavno postupanje redovnih sudova.

Iz navedenog proizlazi da u situaciji kada nadležni sud utvrdi da je odluka koja je predmet osporavanja ustavna, a apelant se poziva na nejednak tretman u odnosu na druge slučajeve čija ustavnost nije osporena, takvoj apelaciji

očigledno nedostaje pravna osnova.

Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu. Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičnog slučaja, mora analizom predmetnog slučaja doći do zaključka radi li se o: (a) različitom tretmanu, (b) analognoj situaciji, (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije, (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi je li osporena presuda u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, što kao posljedicu može imati, ukoliko se utvrdi da je osporena odluka ustavna, odbijanje apelacije kao neosnovane zbog nedostatka pravnih argumenata kojima bi apelant mogao dokazati diskriminaciju.

U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud ističe da je predmet razmatranja u ovom predmetu primjena ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije na konkretni predmet u svjetlu KZ BiH, a ne zakonska rješenja na nivou entiteta i praksa u primjeni na entitetskom nivou. U svakom slučaju, u kontekstu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da zakoni entiteta moraju biti usklađeni sa zakonima na nivou države jer bi drukčija zakonska rješenja mogla voditi u eventualnu diskriminaciju osoba kojima se sudi na nivou entiteta za ista krivična djela. Prema tome, konkretni slučaj ne može predstavljati povod za Ustavni sud da utvrđuje jesu li postupci u sličnim slučajevima pred entitetskim sudovima u skladu ili ne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu da entitetski krivični zakoni uopće ne sadrže odredbe koje se tiču «krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom» (a što sadrži KZ BiH) niti imaju ugrađenu odredbu ekvivalentnu članu 4.a KZ BiH, tj. nemaju ugrađen član 7. Evropske

konvencije u svojim odredbama.

Ustavni sud primjećuje da entitetsko krivično

zakonodavstvo ne sadrži odredbe o krivičnim djelima zločina protiv čovječnosti i ratnim zločinima što svoje opravdanje ima u činjenici da se radi o krivičnim djelima koja se tiču povrede pravila međunarodnog prava i država ih reguliše jedinstveno - državnim zakonom. S druge strane, činjenica je da će za ova krivična djela, propisana državnim zakonom, suditi i sudovi u entitetima, što znači da moraju primijeniti i principe i garancije međunarodnog krivičnog prava koje je inkorporisano u ZKP BiH (dakle i član 7. Evropske konvencije tj. član 4.a KZ BiH), a posebno imajući u vidu ustavnu obavezu da direktno primjenjuju Evropsku konvenciju.

Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da “nedostatak” entitetskih zakona u smislu nepropisivanja ovih djela i garancija nameće dodatnu obavezu entitetskim sudovima da, kada sude za krivična djela ratnih zločina, moraju primijeniti Krivični zakon Bosne i Hercegovine i druge relevantne zakone i međunarodne dokumente primjenjive u Bosni i Hercegovini. Iz navedenog proizlazi i obaveza entitetskih sudova da slijede i sudsku praksu Suda BiH, kao državnog suda. U suprotnom, drukčijim postupanjem, sudovi u entitetima bi kršili

princip pravne sigurnosti i vladavine prava.

U postupcima koji se vode pred Sudom BiH, a koji se vode na osnovu KZ BiH i ZKP BiH, odnosno zakona za koje u ovom predmetu nije utvrđeno postojanje povrede ustavnih prava niti prava iz Evropske konvencije, je neosnovano pozivanje na diskriminaciju zbog postupanja sudova i zakonodavstva na entitetskom nivou. Ovakva praksa u postupanju sudova na različitim nivoima je, vjerovatno, posljedica nepostojanja suda na nivou Bosne i Hercegovine koji bi mogao vršiti usklađivanje sudske prakse svih sudova u Bosni i Hercegovini i time doprinijeti punoj vladavini prava u Bosni i Hercegovini. Osim toga, prema stavu Ustavnog suda, pitanje neusklađenosti zakona i sudske prakse na različitim nivoima može otvoriti pitanje usklađenosti entitetskih sa zakonima Bosne i Hercegovine, a nikako usklađivanje zakona Bosne i Hercegovine sa entitetskim zakonodavstvom. Međutim, različito postupanje na entitetskim sudovima nužno ne vodi u diskriminaciju osoba kojima se sudi na nivou Bosne i Hercegovine sve dok se eventualno ne utvrdi da postoji povreda Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije u zakonima na nivou Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je primijetio ovakvu praksu i različita zakonska rješenja na entitetskom nivou, ali u ovom predmetu ne može vršiti svoju nadležnost iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine jer ne postoji zahtjev za ocjenu ustavnosti ovih zakona koji je podnijelo ovlašteno lice.

Dakle, presuda Suda BiH, a imajući u vidu zaključak u pogledu prethodnog razmatranja člana 7. Evropske konvencije i zaključak u pogledu navoda o «pristranosti» Suda BiH i drugih aspekata člana 6.

31


(2007) 5 OKO WCR

Evropske konvencije, za koje je Ustavni sud utvrdio da nema povrede ustavnih niti prava iz Evropske konvencije, je zasnovana na zakonskim odredbama čija ustavnost nije, prema mišljenju Ustavnog suda, upitna. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelantu nedostaje pravna argumentacija da bi dokazao da je u postupku pred Sudom BiH, za koji je Ustavni sud prethodno utvrdio da je proveden u skladu sa čl. II/3.d) i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije, diskriminiran po bilo kojoj osnovi. Samim tim, nije potrebno da se ulazi u pitanje je li postojao različit tretman, analogna situacija i osnova diskriminacije u pogledu drugih građana koji su ostvarivali slična prava pred drugim sudovima u Bosni i Hercegovini, posebno imajući u vidu činjenicu da se apelant nije pozvao na primjenu nekih drugih relevantnih odredaba o zabrani diskriminacije, a koji su primjenjivi u Bosni i Hercegovini.

Ustavni sud zaključuje da osporena presuda Suda BiH nije povrijedila apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. u vezi s članom 14. Evropske konvencije, kao ni član 14. u vezi s članom 7. Evropske konvencije.

IV. Izdvojeno mišljenje sudije Mate Tadića

Suprotno odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine, sudija Ustavnog suda, g.Mato Tadić daje izdvojeno mišljenje i ističe da se neslaganje većinom odnosi se na pitanje kažnjavanje samo na osnovu zakona - tačke 60. do 90. obrazloženja Odluke koje smo iznijeli u prethodnom poglavlju.

Pomenuto mišljenje citiramo u cijelosti:

„Moj stav je da pred domaćim sudovima treba primijeniti blaži zakon, tj. zakon koji je vrijedio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Koji je zakon blaži nije tako jednostavno odgovoriti, i ovo pravno pitanje je puno složenije nego što to na prvi pogled izgleda. Prolazeći kroz nekih desetak kriterija koje je teorija i praksa do sada razradila, dolazi se do toga da je u ovom slučaju ključni momenat zauzimanja stanovišta blažeg zakona propisana sankcija (kazna). Kako je u ranijem krivičnom zakonodavstvu ex Jugoslavije, koje je Bosna i Hercegovina preuzela svojom Uredbom 1992. godine, postojalo istovjetno krivično djelo (član 142. preuzetog KZ SFRJ, sa zapriječenom kaznom zatvora od pet godina ili smrtnom kaznom), a u novom krivičnom zakonodavstvu koje je primijenjeno u konkretnom slučaju (član 173. KZ BiH, kazna zatvora od deset godina ili dugotrajni zatvor), osnovno pitanje je koji je zakon blaži. Na prvi pogled blaži je zakon iz 2003. godine jer ne predviđa smrtnu kaznu. Međutim, pošto je već od stupanja na snagu Washingtonskog sporazuma tj. Ustava u Federaciji BiH 1994. godine ukinuta smrtna kazna, što je samo potvrđeno i u Ustavu BiH iz 1995. godine, a imajući u vidu zauzeta stanovišta redovnih sudova u Bosni i Hercegovini, u entitetima i Brčko Distriktu (Vrhovni sud Federacije BiH,

Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud Brčko Distrikta) da se ne može izreći smrtna kazna (ovakav stav je zauzeo i Dom za ljudska prava u slučaju Damjanović i Herak protiv Fedracije Bosne i Hercegovine), proizlazi da je blaži zakon iz 1992. godine. Prema ovim stanovištima i zakonu, maksimalna kazna zatvora koja se može izreći za ovo krivično djelo bila bi 20 godina zatvora. 9. Pozivanja na član 7. stav 2. Evropske konvencije ovdje nije relevantno. Stav 2. člana 7. Evropske konvencije ima funkciju da, prije svega, pokrije krivični progon za kršenje ženevskih konvencija pred međunarodnim tijelima ustanovljenim za ovakve slučajeve, kao što je npr. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Ruandu i da pokrije pravno slučajeve pred domaćim sudovima kada domaće zakonodavstvo nije propisalo ove inkriminacije kao krivična djela, odnosno nije obuhvatilo sve elemente obilježja ovih djela po Ženevskim konvencijama. U ovom predmetu to nije slučaj. Istovrsno krivično djelo je postojalo u domaćem zakonodavstvu i u vrijeme izvršenja i u vrijeme suđenja, i stoga dosljedno treba primijeniti sve institute krivičnog prava i garantirana ustavna prava, kao i prava garantirana Evropskom konvencijom. Slučaj Naletelić ovdje nije relevantan jer je u tom slučaju osobu optužio međunarodni tužitelj pred međunarodnim sudom, koji je posebno zasnovan i ima svoja ovlaštenja utvrđena rezolucijom Ujedinjenih naroda i Statutom, te ne primjenjuje nacionalno zakonodavstvo, nego vlastite procedure i sankcije/kazne. Kada bi bilo drukčije vrlo mali broj optuženih osoba bi se odazvao na postupak pred ovim sudom. Stoga smatram da je potpuno ispravan stav Evropskog suda u slučaju Naletilić, ali da se ovdje ne može primijeniti.

10. Smatram da je apsolutno nepotrebno preveliko pozivanje na međunarodni sud, npr. na njegovu nadležnost i sl., jer jednostavno se radi o domaćem sudu koji vodi postupak po nacionalnom zakonodavstvu, a ne radi se ni o predmetu koji je ustupio međunarodni sud.

11. Odluka se značajnim dijelom bavi historijom (Nirnberg, Tokio) te općenito međunarodnim aspektom, što je u ovom slučaju potpuno nepotrebno, jer je naše zakonodavstvo, kako je istaknuto, poznavalo ovo krivično djelo i, u vrijeme izvršenja djela, bila je propisana sankcija, za razliku od slučaja u Nirnbergu. Osim toga, apelant to i ne spori. Upravo apelant ističe da je domaće zakonodavstvo imalo inkriminirane radnje kodificirane kao krivično djelo i sankciju, i samo traži da se to primijeni, tj. da je zbog neprimjene člana 142. preuzetog iz KZ SFRJ kao KZBiH, došlo do povrede Ustava i Evropske konvencije u odnosu na član 7. stav 1.

12. Skraćujući ovu elaboraciju ukazat ću na stanovište uvaženog profesora Državnog univerziteta u Firenci gospodina Antonia Cassesa, koji je sam bio jedno vrijeme predsjednik Međunarodnog krivičnog suda u Hagu. U svojoj stručnoj ekspertizi koju je radio 2003. godine na


(2007) 5 OKO RRZ 32

temu «Mišljenje o mogućnosti retroaktivne primjene nekih odredbi novog krivičnog zakona Bosne i Hercegovine», profesor Cassese

konstatira:

»Na kraju da se posvetimo pitanju da li Sud BiH, u slučaju zločina za koje novi krivični zakon propisuje težu kaznu od one koja je bila predviđena ranijim zakonom, treba primijeniti blažu kaznu. Odgovor na ovo pitanje može samo biti potvrdan.

Ovaj zaključak počiva na dvije pravne osnove: prvo u međunarodnom pravu postoji opći princip po kojem kada je jedan zločin predviđen u dva sukcesivna propisa, a jedan od njih nameće manje strogu kaznu, ova kazna je ta koja treba biti odmjerena po principu favor libertatis; drugo, ovaj princip se eksplicite spominje u članu 7.1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama u kojem se kaže da se ne smije odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjivana u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno. Prema tome, «Sud BiH treba uvijek primjenjivati lakšu kaznu kad god postoji razlika u dužini kazne između stare i nove krivične odredbe. Jasno je da se retroaktivna primjena krivičnog zakona odnosi samo na kaznu a ne i na ostale elemente ovog člana».

13. Ono što je interesantno je da je Ustavni sud ustvari izbjegao odgovoriti na postavljeno pravno pitanje apelanta o blažem zakonu. U svojoj odluci Ustavni sud polazi od toga da je zaista blaži raniji zakon ne obrazlažući zašto, ali da u ovom slučaju treba primijeniti član 7. stav 2. Evropske konvencije, koji čini izuzetak od primjene blažeg zakona.

14. Mislim da je trebalo prvo odgovoriti je li blaži

zakon iz 1992. godine ili iz 2003. godine, pa ovisno o odgovoru na ovo pitanje dati odgovor na drugo otvoreno pitanje. Naime, ako nije blaži zakon iz 1992. godine, onda ostaje samo otvoreno pitanje diskriminacije. Ako je, pak, blaži zakon iz 1992. godine, onda se mora odgovoriti zašto u ovom slučaju neće biti primijenjen. Ustavni sud je išao ovim drugim putem, tvrdeći da ne treba primijeniti blaži zakona, s čim se nažalost ne slažem, a da prethodno nije utvrdio koji je blaži.

15. U odnosu na diskriminaciju, apelant ističe da je većina osoba u Bosni i Hercegovini procesuirana za ista djela, počinjena u isto vrijeme, po blažem zakonu iz 1992. godine.

Prema apelantovim navodima ne postoji objektivno i razumno opravdanje za različit tretman i nije proporcionalno cilju koji se želi postići. Slažem se s ovim navodima jer analiza okončanih postupaka u BiH za ovo krivično djelo ukazuje da je apsolutna većina tretirana drukčije, tj. po blažem zakonu u odnosu na manjinu. Pogotovo se ne slažem sa stanovištima iznesenim u našoj odluci da entitetski sudovi moraju uskladiti svoju praksu sa Sudom BiH, jer to znači da manjina diktira principe ponašanja većini koja je u povoljnijem položaju, umjesto obrnuto, da se manjina dovede u položaj većine.

16. Iz navedenih razloga nisam se mogao u cijelosti složiti s većinom u ovoj odluci.

Sudija

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić”

33


(2007) 5 OKO WCR

Partnerstvo i tranzicija između MKSJ i

domaćih sudova

Strategija okončanja rada MKSJ

Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je u svojim rezolucijama 1503 (iz avgusta 2003.) i 1534 (iz marta 2004.)

podržao strategiju okončanja rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, (“MKSJ“ ili “Tribunal“),

kako bi se osiguralo postepeno i koordinirano okončanje istorijske misije Tribunala do kraja 2010. Prema toj

strategiji, MKSJ se usredotočio na krivično gonjenje i suđenje najvišim rukovodiocima, dok ostale predmete

koji se odnose na optužene srednjeg i nižeg ranga prosljeđuje nacionalnim sudovima. Ta strategija je takođe

omogućila Tribunalu da pomogne jačanje kapaciteta domaćih sudova u regiji za procesuiranje ratnih zločina.

Postoje dvije glavne kategorije predmeta koje MKSJ prosljeđuje domaćim sudovima na području bivše

Jugoslavije:

(1) veliki broj dosjea u predmetima u kojima je Tužilaštvo Tribunala u različitom stepenu provelo istrage koje

nisu rezultirale podizanjem optužnice pred MKSJ.

(2) mali broj predmeta u kojima je Tužilaštvo Tribunala provelo istrage i podiglo optužnice koje su potvrđene

pred Tribunalom i u kojima su optuženi prebačeni u pritvor Tribunala.

Tužilaštvo MKSJ prosljeđuje dosjee domaćim tužilaštvima

Od osnivanja MKSJ-a 1993. godine, Tužilaštvo Tribunala je otvorilo istrage i prikupilo dokaze protiv mnogih

osoba osumnjičenih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Kasnije, davanje prioriteta nekim

predmetima u odnosu na druge dovelo je do toga da su neke istrage obustavljene.

Kao posljedica toga, nakon što je Tužilaštvo MKSJ-a podiglo posljednje optužnice krajem 2004. godine u

skladu s rokom prihvaćenim u okviru strategije okončanja rada MKSJ-a, u njegovom posjedu su ostali brojni

nepotpuni dosjei koji sadrže dokaze protiv osumnjičenih pojedinaca.

Tužilaštvo Tribunala takve predmete prosljeđuje domaćim tužilaštvima. Na nadležnim nacionalnim

pravosudnim organima leži odgovornost da takve istrage privedu kraju na osnovu dokaza dobivenih od MKSJ i

podignu optužnice gdje je to prikladno.

Prosljeđivanje nekih dosjea je već rezultiralo suđenjima i presudama. Pred Županijskim sudom u Rijeci, u

Hrvatskoj, tri osobe su osuđene za zločine počinjene nad civilima srpske nacionalnosti u hrvatskom gradu

Gospiću. Pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu u Srbiji vode se postupci u predmetima

protiv više od 15 osoba osuđenih za zločine počinjene nad hrvatskim žrtvama u Vukovaru i protiv šest osoba

optuženih za zločine počinjene nad bosanskim Muslimanima u bosanskom gradu Zvorniku. U Sarajevu, u

Bosni i Hercegovini, jedan visoko pozicionirani optuženi je prvostepenom presudom oslobođen optužbi koje se

odnose na više lokacija zločina. Jednom optuženom se sudi za zločine počinjene u Mostaru.

Pred vijećem za prosljeđivanje nema dodatnih zahtjeva

Ukupno osam predmeta koji se odnose na trinaest optuženih protiv kojih je MKSJ podigao optužnice

proslijeđeno je sudovima u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom Bosni i Hercegovini. Na osnovu optužnice MKSJ-a i

propratnih dokaza koje je pružilo Tužilaštvo MKSJ-a, u ovim predmetima se vode suđenja u skladu sa

domaćim zakonima relevantne države.

Pred Vijećem za prosljeđivanje, sastavljenim od troje sudija koji razmatraju zahtjeve za prosljeđivanje koje

podnosi Tužilac Tribunala, trenutno se ne razmatraju novi zahtjevi. U prilogu se nalazi dokument u kojem je

naveden status svih zahtjeva za prosljeđivanje koji su podneseni do sada.

Sljedeći dokument je napravila služba za komunikacije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Svrha ovog informatora jeste da medijima i široj javnosti opiše odnos između MKSJ i domaćih sudova na području bivše Jugoslavije, kao i proces prebacivanja predmeta i dokaza domaćim pravosudnim organima u skladu sa strategijom okončanja rada Tribunala. On sadrži i podatke o svim zahtjevima za prosljeđivanje predmeta prema pravilu 11bis Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. Ovaj informator nije službeni dokument MKSJ.

Ako Vam trebaju dodatne informacije o ovim pitanjima, možete kontaktirati g. Matiasa Hellmana, predstavnika Sekretarijata MKSJ u BiH, tel. 033-773218, email: [email protected].


(2007) 5 OKO RRZ 34

Prvi predmet koji je proslijeđen odnosio se na Radovana Stankovića, optuženog za zločine silovanja i mučenja

počinjene u gradu Foči u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. U septembru 2005. godine prebačen je na

suđenje pred Sudom Bosne i Hercegovine (BiH) u Sarajevu. Proglašen je krivim za zločine protiv čovječnosti.

Osuđujuća presuda je potvrđena u žalbenom postupku i izrečena mu je kazna od 20 godina zatvora.

U prvim godinama postojanja Tribunala, Tužilaštvo MKSJ-a je optužilo na desetine počinilaca nižeg i srednjeg

ranga kao dio takozvane 'strategije podizanja optužnica po principu piramide' koja je imala za cilj da istražitelje

vremenom vodi prema vrhu komandnog lanca do osumnjičenih na najvišem nivou.

Kada je 2003. godine usvojena strategija okončanja rada MKSJ, mnogim optuženim na nižem nivou protiv

kojih je MKSJ ranije podigao optužnice već je suđeno u Hagu. Drugi su, međutim, tek bili uhapšeni ili se

dobrovoljno predali i postupci protiv njih su se nalazili u predraspravnoj fazi. Vijeće sigurnosti je uputilo

Tribunal da takve osobe prebaci domaćim pravosuđima, jer nije bilo obavezno da se njihova suđenja vode

pred jednim međunarodnim sudom, koji je trebao iskoristiti svoja sredstva za suđenje najvišim vođama koji se

sumnjiče da su najodgovorniji za zločine u nadležnosti Tribunala.

U skladu s tim su napravljene izmjene i dopune Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a, koje su omogućile

Vijeću za prosljeđivanje da odluči da li predmet protiv određenog optuženog treba prebaciti nekom od domaćih

sudova. Sudije u obzir uzimaju težinu navedenih zločina i nivo odgovornosti optuženog, kao i da li relevantna

država može zadovoljiti međunarodne standarde ljudskih prava i pravičnog suđenja.

Pravila puta – sprečavanje proizvoljnih hapšenja u Bosni i Hercegovini

U Bosni i Hercegovini, od 1996. do 2004. godine Tribunal je odigrao ključnu ulogu u pogledu toga koji predmeti

su se mogli procesuirati pred bosanskohercegovačkim sudovima. Prema tzv. Pravilima puta uspostavljenim

Rimskim sporazumom 1996., domaći sud u BiH mogao je izdati nalog za hapšenje osumnjičenog za ratne

zločine samo nakon što je dosje u tom predmetu pregledalo i odobrilo Tužilaštvo MKSJ. Ono je pregledalo te

dosjee kako bi utvrdilo da li sadrže uvjerljive navode i dokaze ili su isprazni i bez ozbiljnih dokaza. Jedan od

glavnih ciljeva Pravila puta bio je da se vlasti u BiH spriječe da bez uvjerljivih dokaza hapse osobe pod

sumnjom da su počinile ratne zločine. Taj postupak je odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju proizvoljnih i

nezakonitih hapšenja u Bosni i Hercegovini i poticanju slobode kretanja u zemlji. Tužilaštvo MKSJ-a je ukupno

pregledalo 1.419 predmeta protiv 4.985 osoba i dalo saglasnost da se 848 osoba uhapsi na osnovu optužbi za

ratne zločine.

U oktobru 2004. MKSJ je proces pregleda dosjea prema Pravilima puta prebacio na državne vlasti u BiH.

Sada je na Tužilaštvu BiH da ocijeni da li osjetljivost određenog predmeta zahtijeva da se on procesuira na

državnom nivou.

Strategija okončanja rada pozitivno je uticala na domaće pravosudne sisteme

Strategija okončanja rada MKSJ pozitivno je uticala na razvoj domaćih pravosudnih sistema na području bivše

Jugoslavije. Kada je Savjet bezbjednosti usvojio strategiju okončanja rada, pozvao je međunarodnu zajednicu

da doprinese jačanju domaćih sudova kako bi oni mogli primati predmete koje prosljeđuje MKSJ. Kao odgovor,

države i međunarodne organizacije su pružile finansijsku podršku kao i stručnu pomoć u stvaranju

specijalizovanih institucija za krivično gonjenje i suđenje osobama osumnjičenim za teška kršenja

međunarodnog humanitarnog prava.

U Srbiji je uspostavljeno Tužilaštvo za ratne zločine, kao i Vijeće za ratne zločine pri Okružnom sudu u

Beogradu. U Hrvatskoj su uspostavljeni specijalni odjeli za ratne zločine pri Županijskim sudovima u Zagrebu.

Osijeku, Rijeci i Splitu. Države u regiji su takođe razvile svoje mehanizme za zaštitu i podršku svjedocima i

poboljšale međusobnu saradnju u istraživanjima i suđenjima za ratne zločine.

Većina proslijeđenih predmeta tiče se Bosne i Hercegovine

Većina predmeta koje je MKSJ proslijedio tiče se zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. Prema tome,

uspostavljanje Odjela za ratne zločine Suda BiH bilo je od ključnog značaja za strategiju okončanja rada

Tribunala. Ideja o njegovom uspostavljanju potiče od zaključaka koje su donijeli Ured visokog predstavnika i

MKSJ, a koji su kasnije podržani nizom zakona koje je usvojila Skupština BiH.

Odjel za ratne zločine Suda BiH je svečano otvoren 9. marta 2005. Smatra se ključnim instrumentom

vladavine prava u BiH, s obzirom da je to prvi stalni i specijalizovani organ na državnom nivou osnovan s

ciljem da se bavi teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava. Djelujući paralelno s MKSJ, kao i s

kantonalnim i okružnim sudovima u Bosni i Hercegovini, Odjel za ratne zločine igra centralnu ulogu u

zadovoljenju pravde za zlodjela koja su se desila tokom sukoba 1992.–1995.

Svako vijeće za ratne zločine čini dvoje međunarodnih i jedan domaći sudija. Tokom prelaznog perioda od pet

godina, sastav vijeća će se mijenjati tako da će se vijeća sastojati od dvoje domaćih i jednog međunarodnog

sudije, dok će na kraju biti sastavljena isključivo od domaćih sudija. Slično, međunarodna komponenta će biti

postepeno ukinuta iz Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH.

35


(2007) 5 OKO WCR

Partnerstvo s domaćim pravosuđima doprinosi vladavini prava

MKSJ podržava jačanje kapaciteta domaćih institucija za procesuiranje ratnih zločina i pruža punu podršku specijalizovanim institucijama za procesuiranje ratnih zločina koje su uspostavljene u državama bivše Jugoslavije. Kroz različite programe obuke i prebacivanje dokumenata i znanja, Tribunal će nastaviti da blisko sarađuje s domaćim pravosuđima u državama na području bivše Jugoslavije kako bi osigurao trajnu ostavštinu rada Tribunala.

Status zahtjeva za prosljeđivanje prema Pravilu 11bis

A. PREDMETI PROTIV 13 OPTUŽENIH PROSLIJEĐENI DOMAĆEM SUDU PRAVOSNAŽNOM ODLUKOM

B. ZAHTJEVI ZA PROSLJEĐIVANJE PREDMETA PROTIV 4 OPTUŽENIH ODBIJENI

C. ZAHTJEVI ZA PROSLJEĐIVANJE PREDMETA PROTIV 5 OPTUŽENIH POVUČENI

OPTUŽENI MJESTO ZLOČINA STATUS

Radovan Stanković Foča (BiH) Optuženi prebačen u BiH 29.9.2005. Sud BiH je 14.11.2006. donio prvostepenu presudu, proglasio optuženog krivim za zločine protiv čovječnosti i osudio ga na kaznu od 16 godina zatvora. Žalbeno vijeće Suda BiH je 28.3.2007. preinačilo kaznu na 20 godina zatvora.

Rahim Ademi, Mirko Norac

Medački džep

(Hrvatska)

Predmet proslijeđen Hrvatskoj 1.11.2005.

Gojko Janković Foča (BiH) Optuženi prebačen u BiH 8.12.2005. Sud BiH je 16.2.2007. donio prvostepenu presudu, proglasio optuženog krivim za zločine protiv čovječnosti i osudio ga na kaznu od 34 godina zatvora.

Željko Mejakić, Momčilo Gruban, Dušan Fuštar, Duško Knežević

Prijedor (BiH) Optuženi prebačeni u BiH 9.5.2006.

Paško Ljubičić Vitez i Busovača (BiH)

Optuženi prebačen u BiH 22.9.2006.

Mitar Rašević, Savo Todović

Foča (BiH) Optuženi prebačeni u BiH 3.10.2006.

Vladimir Kovačević Dubrovnik (Hrvatska)

Optuženi prebačeni u Srbiju 17.4.2006.

Milorad Trbić Srebrenica (BiH) Optuženi prebačen u BiH 11.6.2007.


Dragomir Milošević Sarajevo (BiH) Zahtjev za prosljeđivanje BiH odbijen 8.7.2005. Suđenje počelo pred MKSJ 11.1.2007.

Rasim Delić Travnik i Zavidovići (BiH)

Zahtjev za prosljeđivanje BiH odbijen 9.7.2007. Suđenje počelo pred MKSJ 9.7.2007.

Milan Lukić, Sredoje Lukić

Višegrad (BiH) Žalbeno vijeće je 11.7.2007. poništilo odluku o prosljeđivanju predmeta Milana Lukića BiH. Vijeće za prosljeđivanje je 20.7.2007. poništilo odluku o prebacivanju predmeta Sredoja Lukića BiH. Dvojici optuženih će se zajedno suditi pred MKSJ.


Mile Mrkšić, Miroslav Radić, Veselin Šljivančanin

Vukovar (Hrvatska)

Zahtjev za prosljeđivanje Hrvatskoj ili Srbiji i Crnoj Gori povučen 30.6.2005. Suđenje počelo pred MKSJ 11.10.2005.

Ivica Rajić Stupni Do, Vareš (BiH)

Optuženi se izjasnio krivim 26.10.2005, a 8.5.2006. ga je MKSJ osudio na 12 godina zatvora. Zahtjev za prosljeđivanje BiH povučen 25.5.2006.

Dragan Zelenović Foča (BiH) Optuženi se izjasnio krivim 17.1.2007 dok je razmatranje zahtjeva za prosljeđivanje BiH bilo u toku. MKSJ ga je 4.4.2007. osudio na 15 godina zatvora. Odbrana je uložila žalbu na presudu o kazni. Zahtjev Tužilaštva za prosljeđivanje BiH povučen 8.5.2007.


(2007) 5 OKO RRZ 36

Odlukom 35. plenarne sjednice Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje u tekstu: Međunarodni sud), koja je održana 12. jula 2007. godine, izmijenjena su i dopunjena pravila 62, 72 i 75 Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda, usvojeno je novo pravilo 81bis, a pravilo 71bis je ukinuto. Ove izmjene i dopune stupile su na snagu 20. jula 2007.godine.

Obzirom na praktičnu važnost za procesuiranje predmeta ratnih zločina u BiH, te za same branioce, u narednim redovima vas upoznajemo sa izmjenama i dopunama pravila 75, koje se

odnosi na zaštitu žrtava i svjedoka, uz napomenu da vam je cjelovit službeni dokument izmjena dostupan u kancelariji Odsjeka krivične odbrane.

Izmjene pomenutog člana omogućuju stranama u predmetima ratnih zločina pred sudovima u BiH, inter alia braniocima, da se direktno zahtjevom obrate Međunarodnom tribunalu i zatraže da se zaštitne mjere određene u postupku pred Međunarodnim sudom ponište, izmijene ili pojačaju. U nastavku donosimo prečišćenu verziju Pravila 75.

Pravilo 75

Mjere za zaštitu žrtava i svjedoka

(A) Sudija ili vijeće mogu, proprio motu ili na zahtjev bilo koje od strana, žrtve ili svjedoka o kom se radi ili Službe za žrtve i svjedoke, nalogom odrediti odgovarajuće mjere za očuvanje privatnosti i zaštitu žrtava i svjedoka, pod uslovom da one nisu u suprotnosti s pravima optuženog.

(B) Vijeće može održati sjednicu in camera kako bi utvrdilo da li će odrediti:

(i) mjere kojima se sprečava da se javnosti ili medijima otkriju identitet ili mjesto boravka žrtve ili svjedoka ili osoba koje su u rodbinskoj ili drugoj vezi sa žrtvom ili svjedokom, i to na sljedeći način:

(a) brisanjem iz javnih spisa Međunarodnog suda imena i podataka pomoću kojih se može utvrditi identitet;

(b) neobjelodanjivanjem javnosti bilo kog spisa koji ukazuje na identitet žrtve;

(c) svjedočenjem putem uređaja za izobličenje slike ili glasa ili putem interne televizije; i

(d) dodjelom pseudonima;

(ii) održavanjem zatvorenih sjednica u skladu s pravilom 79;

(iii) odgovarajuće mjere kojima se omogućuje svjedočenje osjetljivih žrtava i svjedoka, poput jednosmjerne interne televizije.

(C) Služba za žrtve i svjedoke osiguraće da svjedok prije svjedočenja bude obaviješten da njegov iskaz i njegov identitet mogu biti otkriveni kasnije u drugom predmetu, u skladu s pravilom 75(F).

(D) Vijeće, kad god je to potrebno, nadzire način ispitivanja kako bi se izbjeglo svako maltretiranje ili zastrašivanje.

(E) Prilikom izdavanja naloga iz stava (A) gore, sudija ili vijeće će, ako je to primjereno, u njemu navesti da li se transkript postupka u vezi sa svjedočenjem svjedoka za kog su određene zaštitne mjere može dati na

korišćenje u drugim postupcima pred Međunarodnim sudom ili u nekoj drugoj jurisdikciji.

(F) Kad su u nekom postupku pred Međunarodnim sudom (u daljnjem tekstu: prvi postupak) za neku žrtvu ili svjedoka određene zaštitne mjere, te zaštitne mjere:

(i) ostaju na snazi, mutatis mutandis, u svakom drugom postupku pred Međunarodnim sudom (dalje u tekstu: drugi postupak) ili u nekoj drugoj jurisdikciji dok god ne budu ukinute, izmijenjene ili pojačane u skladu s procedurom predviđenom ovim pravilom; ali

(ii) nisu prepreka tužiocu da u drugom postupku ispuni sve obaveze objelodanjivanja u skladu s Pravilnikom, uz uslov da odbranu kojoj se materijali objelodanjuju upozori na karakter zaštitnih mjera određenih u prvom postupku.

(G) Strana u drugom postupku koja želi da se zaštitne mjere određene u prvom postupku ponište, izmijene ili pojačaju mora se obratiti:

(i) vijeću koje rješava u prvom postupku, bez obzira na njegov sastav; ili

Izmjene i dopune Pravilnika o postupku i

dokazima MKSJ

37


(2007) 5 OKO WCR

(ii) ako u prvom postupku više ne rješava nijedno vijeće, onda vijeću koje rješava u drugom postupku.

(H) Sudija ili vijeće u nekoj drugoj jurisdikciji ili strane u postupku u nekoj drugoj jurisdikciji koje za to ovlasti nadležni pravosudni organ mogu zatražiti da se zaštitne mjere određene u postupku pred Međunarodnim sudom ponište, izmijene ili pojačaju tako što će se zahtjevom obratiti predsjedniku

Međunarodnog suda, koji će takav zahtjev proslijediti:

(i) vijeću koje rješava u prvom postupku, bez obzira na njegov sastav; ili

(ii) ako u prvom postupku više ne rješava nijedno vijeće, onda vijeću koje rješava u drugom postupku;

ili,

(iii) ako više ne rješava nijedno vijeće, onda nekom novoosnovanom vijeću.

(H)(I) Prije nego što donese odluku po zahtjevu iz stava (G)(ii), H(ii), ili (H)(iii) gore, vijeće koje rješava u drugom postupku mora nastojati prikupiti sve relevantne informacije iz prvog postupka, uključujući informacije strana iz tog postupka, i posavjetovati se sa sudijom koji je odredio zaštitne mjere u tom postupku ako je taj sudija još uvijek na Međunarodnom sudu.

(J) Vijeće koje rješava po zahtjevu podnesenom u skladu s paragrafima (G) i (H) gore će se posredstvom Službe za žrtve i svjedoke uvjeriti da je zaštićeni svjedok dao pristanak na poništenje, izmjenu ili pojačanje zaštitnih mjera; međutim, na osnovu uvjerljivih dokaza o vanrednim okolnostima ili ako bi u suprotnom došlo do neostvarenja pravde, vijeće može u izuzetnim okolnostima, proprio

motu, poništiti, izmijeniti ili pojačati zaštitne mjere i bez takvog pristanka.

(I)(K) Zahtjeve za ukidanje, izmjenu ili pojačanje zaštitnih mjera određenih za neku žrtvu ili svjedoka rješava bilo vijeće kojem je zahtjev upućen bilo jedan od sudija tog vijeća, tako da se upotreba termina "vijeće" u ovom pravilu odnosi i na "sudiju tog vijeća".


(2007) 5 OKO RRZ 38

Izvještaj o predmetu: Gojko Janković Predmet Suda BiH broj: X-KR-05/161, predmet ustupljen u skladu sa Pravilom 11bis

Osnovni podaci

Gojko Janković rođen je 31.10.1954. godine u selu Trbušće opština Foča, Republika Bosna i Hercegovina. Do 1992. godine bio je stalno nastanjen u Foči, premda je jedno vrijeme živio u Crnoj Gori. Njegovo državljanstvo je, uprkos tome, bilo donekle sporno na raspravi o ovom predmetu, budući da je odbrana tvrdila da je optuženi državljanin Crne Gore. Pretresno vijeće je na raspravi zaključilo da nije predočeno dovoljno dokaza za tu tvrdnju, ali je dozvolilo odbrani da podnese dodatne dokaze o tome. Odbrana je kasnije izjavila da takve dodatne dokaze ne posjeduje. Pretresno vijeće je stoga

optuženog smatralo isključivo državljaninom Bosne i Hercegovine. Optuženi se dobrovoljno predao vlastima Republike Srpske 13.03.2005. godine, nakon čega je 14.03.2005. godine iz Banja Luke u Bosni i Hercegovini prebačen na MKSJ, a potom 08.12.2005. godine u Pritvorsku jedinicu Suda BiH, gdje se trenutno i nalazi. Predmet Gojko Janković je drugi predmet ustupljen Sudu BiH od MKSJ u skladu sa pravilom 11bis Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a.

Optužnica

Janković Gojko se tereti za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, po slijedećim tačkama:

1. ubistvo 2. odvođenje u ropstvo 3. deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva 4. zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode, suprotno osnovnim pravilima međunarodnog

prava 5. Mučenje 6. prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili tijelo

njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja.

Postupak pred Sudom BiH

Sud je 04.07.2006. godine potvrdio novu optužnicu protiv Gojka Jankovića. Ova optužnica navodi da je Gojko Janković između aprila 1992. godine i februara 1993. godine kao vođa paravojne grupe naređivao, činio, pomagao ili podsticao silovanje jedne žene bošnjačke nacionalnosti. Nova optužnica je spojena sa prvobitnom te se vodio jedan postupak po obje optužnice. Optuženi se na ročištu za izjašnjenje o krivnji održanom 16.03.2006. godine izjasnio da nije kriv po svim tačkama optužnice. Suđenje Gojku Jankoviću je trajalo devet mjeseci u kojima je saslušano ukupno 53 svjedoka. Uz to su pročitane tri izjave koje su zaštićene svjedokinje dale istražiteljima MKSJ, te su saslušana dva vještaka i iznešeno je preko 120 materijalnih dokaza obje strane.

Sud BiH izrekao je 16. februara 2007. godine prvostepenu presudu u predmetu Odjela I za ratne zločine, kojom je optuženi Gojko Janković oglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine.

Gojko Janković je proglašen krivim za sedam od devet tačaka optužnice. Proglašen je krivim prema pet tačaka u kojima se okrivljuje za silovanja, mučenja i silovanja i držanja u seksualnom ropstvu. Među najtežim zločinima za koje je oglašen krivim je silovanje 12 godišnje AB u tzv. Karamanovoj kući u selu Miljevina kraj Foče, te višestruko silovanje nekoliko maloljetnica u dobi od 15, 16 i 17 godina. Vijeće ga je proglasilo krivim i za prisilno preseljenje stanovnistva, protuzakonito zatvaranje, ubistva i mučenje Bošnjaka sa područja opštine Foča, koja je počinio kao vođa paravojne formacije, u periodu od aprila 1992. godine do novembra 1993. godine.

Sudsko vijeće je Jankovića oslobodilo krivice po dvije tačke optužnice. Također zbog nedostatka dokaza Janković je oslobođen dodatne tačke optužnice u kojoj se tereti za silovanje zaštićene svjedokinje E u Foči 1992. godine. Obrazlažući presudu, presjedavajuća Vijeća istakla je da sudije pri donošenju odluke nisu imale razloga sumnjati u dokaze koje je predočilo Tužilaštvo BiH protiv Gojka Jankovića. Vijeće nije prihvatilo dokaze Odbrane smatrajući da, pogotovo materijalni dokazi, nisu imali pravnu potporu. Pored toga što je Sudsko vijeće Jankovića proglasilo krivim, prvi put je donešena odluka da optuženi mora sam nadoknaditi troškove postupka, a oštećeni su upućeni na parničnu raspravu.

39


(2007) 5 OKO WCR

Izvještaj o predmetu: Samardžija Marko Predmet Suda BiH broj: X-KR 05/07

Osnovni podaci

Samardžija Marko, državljanin BiH, je presudom prvostepenog vijeća Suda BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 26 godina jer je počinio krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka a) Krivičnog Zakona BiH (KZBiH). Osuđeni se nalazi u pritvoru od 21. marta 2005. godine. Glavni pretres u ovom predmetu započeo je 01. februara 2006. godine, a okončan je 03. novembra 2006. godine kada je izrečena prvostepena presuda. Postupak je vođen u skladu sa odredbama trenutno važećeg Zakona o krivičnom postupku BiH. U toku pretresa, održana su 23 ročišta sa više od

118 sati pred pretresnim vijećem, te je saslušano preko 50 svjedoka. Optužnicu je zastupala tužiteljica Tužilaštva BiH Ilić Vesna, a branilac je advokat Knežević Zlatko. Pretresno vijeće su činili sudija Gogala Zorica, kao predsjendica vijeća, te Dekkers Roland i Lindseth Tore, kao članovi vijeća. Optužnica

Samardžija Marko se, optužnicom Tužilaštva BiH br. KT-RZ 04/05, tereti da je dana 10. jula 1992. godine u selu Biljani, općina Ključ u okviru širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo na području općine Ključ u svojstvu komandira III čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade, naredio da svo bošnjačko stanovništvo iz zaseoka Brkići napusti kuće nakon čega je razdvojio muškarce od žena i djece. Dalje, u optužnici se navodi da je optuženi naredio ženama da se upute u pravcu OŠ u selu Biljane, a muškarce starije od 18 i mlađe od 60 godina je u koloni sproveo u pravcu iste škole gdje su oni najprije bili zatvoreni u učionice i Dom kulture, a zatim u grupama od po 5 do 10 ubijani. Preostali muškarci su, kako se navodi u optužnici, najprije batinani a zatim smješteni u autobuse kojima je preostalo civilno stanovništvo odvedeno na lokalitet "Lanište" i likvidirano. Dakle, optuženi je kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, znajući za takav napad, pokrenuo, podstrekao i pomogao u lišenju druge osobe života, čime je počinio krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka a) KZBiH, a u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Obrazloženje presude

Samradžija Marko je, u sklopu sistematičnog i rasprostranjenog napada na području općine Ključ, zajedno sa drugim vojnicima 17. Lake pješadijske brigade, u svojstvu komandira, učestvovao u odvođenju i ubijanju muškaraca, muslimana. Pretresno vijeće je na osnovu iskaza svjedoka koji su saslušani i materijalnih dokaza koji su prezentirani tokom glavnog pretresa, došlo do uvjerenja da je optuženi Samardžija Marko u svojstvu komandira III čete Saničkog bataljona 17. Lake pješadijske brigade dana 10.07.1992. godine naredio vojnicima da se muškarci, bošnjački civili, iz zaseoka Brkići i Balagića Brdo izvedu iz kuća i vode na livadu Jezerine. Na toj lokaciji optuženi ih je dočekao sa podređenim naoružanim vojnicima nakon čega je osobe starije od 18 godina i mlađe od 60 godina, s rukama na leđima, u koloni sproveo u dvorište Osnovne škole u Biljanima. Dalje, pretresno vijeće je utvrdilo da je optuženi kriv što je dio muškaraca Bošnjaka zatvoreno u učionice škole, iz kojih su ih u grupama od 5 do 10 izvodili, te prisiljavali da prođu kroz špalir koji je vodio do autobusa, pri tome ih udarajući, kojima su odvezeni u pravcu Laništa gdje je većina ubijena. Optuženi je također učestvovao u sakupljanju i odvoženju leševa žrtava ubijenih tom prilikom. Do takvog uvjerenja pretresno vijeće je došlo nakon što je saslušalo preko 50 svjedoka optužbe i odbrane, uključujući i optuženog, te pregledavanja brojnih materijalnih dokaza. Sudsko vijeće je, nakon što je razmotrilo dokaze koje su prezentirale stranke u postupku, poklonivši punu vjeru iskazima svjedoka optužbe koje smatra iskrenim i vjerodostojnim, osudilo optuženog na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina. Prilikom odmjeravanja kazne sudsko vijeće je uzelo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Kao olakšavajuću okolnost sudsko vijeće je uzelo dob optuženog, star je 70 godina, kao i njegovo porodično stanje, te da do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, kao i činjenicu, da se njegova krivična odgovornost u izvršenju predmetnog djela sastojala u pomaganju. Od otežavajućih okolnosti sud je posebno cijenio brojnost počinjenih ubistava, najmanje 144 osobe su ubijene i to samo u jednom danu, činjenicu da su ta ubistva bila svirepa i da su ubistva ovako velikog broja ljudi u jednoj maloj sredini poput Biljana ostavila neizbrisiv trag na dalji život i zajednički suživot dosadašnjih komšija. Kao posebno otežavajuću, sud je cijenio činjenicu da optuženi, iako su to njegove bivše komšije tražile, nikada tokom cijelog suđenja nije želio otkriti lokaciju masovnih grobnica u kojima se nalaze tijela stradalih Biljančana. Sud smatra da je izrečena kazna primjerena težini i posljedicama krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti optuženog, te okolnostima pod kojima je djelo počinjeno i da će se njome postići svrha kažnjavanja.


(2007) 5 OKO RRZ 40

Izvještaj o predmetu: Radmilo Vuković Predmet Suda BiH broj: X-KR-06/217

Osnovni podaci

Rođen 28.07. 1952. godine u mjestu Rataja, opština Foča. Po narodnosti Srbin, državljanin BiH.

Tužilaštvo ga u optužnici tereti da je za vrijeme oružanog sukoba na području opštine Foča kao pripadnik vojnih snaga tzv. Srpske Republike BiH, postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe Ženevske konvencije o zaštiti civila za vrijeme rata.

U optužnici se navodi da je dana 10.06.1992. godine u Miljevini, opština Foča silovao oštećenu „A“ , prijetio joj smrću i prisilio da mu dolazi u stan što je ona i činila sve do 24. ili 27.08.1992. godine. Ovo je za posljedicu imalo izazivanje trudnoće kod oštećene, nakon koje je, po protjerivanju iz Miljevine, dana 20.02.1993. godine u bolnici u Goraždu, rodila muško dijete.

Optužnica

Tužilaštvo je optuženom Vuković Radmilu stavilo na teret izvršenje krivičnog dijela ratnog zločina protiv civilnog stanovnistva iz člana 173. stav 1 tačke c) ubijanje, mučenje, nečovječno postupanje, itd i tačke e) silovanje Krivičnog zakona BiH. Sud je potvrdio optužnicu 13. oktobra 2006. godine. Optuženi se izjasnio da nije kriv na ročištu održanom 31. oktobra 2006. godine.

Glavni pretres je započeo 19. januara 2007. godine. Od 18. aprila 2006. godine optuženi se nalazio u pritvoru. Sud je 14. februara 2007. godine donio rješenje o ukidanju pritvora prema optuženom, zaključivši da su se okolnosti u pogledu razloga za određivanje pritvora izmjenile.

Obrazloženje presude

Nakon saslušanja dva svjedoka tužilaštva, izvođenja materijalnih dokaza i nakon saslušanja samo dva svjedoka odbrane, Sud je 16. aprila 2007. godine donio osuđujuću presudu kojom je optuženi osuđen na kaznu zatvora u tajanju od pet godina i šest mjeseci. Apeleciono vijeće je rješenjem od 07. maja prema optuženom odredilo pritvor, cijeneći da postoje okolnosti koje ukazuju da je njegovo zadržavanje u pritvoru neophodno za sigurnost građana i imovine. Dana 09.05.2007. godine optuženi je lišen slobode. Sud je u obrazloženju presude prihvatio postojanje prijeratne veze između Radmila Vukovića i oštećene, te još neke olakšavajuće okolnosti, dok otežavajuće okolnosti nije pronašao.

41


(2007) 5 OKO WCR


(2007) 5 OKO RRZ 42


OKO Reporter o ratnim zločinima se objavljuje četiri puta godišnje i namjenjen je za informisanje o suđenjima za ratne zločine u jugoistočnoj Evropi, a posebno pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Objavljen na bosanskom-srpskom-hrvatskom jeziku, Reporter će biti izvor informacija o pravnim dešavanjima na domaćim suđenjima, a sadržavaće i članke koji se odnose na specifične probleme koji se pojavljuju u praksi.

Odsjek krivične odbrane (OKO) je odsjek krivične

odbrane Ureda registrara Suda BiH čiji je zadatak da

osigura najviše standarde odbrane tokom suđenja u

predmetima ratnih zločina.

www.okobih.ba

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Phone: + 387560 260

Fax: + 387 560 270

[email protected]

www.okobih.ba

Одсјек Кривичне Одбране

Odsjek Krivične Odbrane CRIMINAL DEFENCE SECTION

Documents

OKO Reporter o ratnim zločinima - okobih.ba · mišljenja o mnogim pitanjima u toku postupka, pa samim tim uživaju i značajan kredibilitet kod sudija. Ono što odbrana može uraditi