Onaj koji dolazi

od 3

0. st

uden

oga

do 2

4. pr

osin

ca 2

008.

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

12121212121212121212121212121212121212121212121212121212121212121212122008

ONAJ KOJI DOLAZI

u ovom broju:

urednikova riječ

U vremenu nađena vječnost

naša tema: onaj koji dolazi

Sadašnjost i misao o dovršetku, Ž. Tanjić

”Onaj koji dolazi”, I. Šaško

Početi od kraja, A. Crnčević

Dar – susret – preobražaj, I. Žižić

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: A. Crnčević,S. Slišković, Ž. Tanjić, I. Šaško, I. Raguž

Prva nedjelja došašća

Druga nedjelja došašća

Bezgrješno začeće bl. Djevice Marije

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Znak mira i prostor slavlja

2

18

1

40

38

živo vrelo

On koji dolazi

On je već došao uzevši naše smrtno tijelo,ispunio pradavni Božji naum,i otvorio nam put vječnog spasenja:

da bismo – kad ponovno dođe u slavi veličanstva – napokon u očitu daru primili ono što sada kao obećano budno čekamo.

(Predslovlje došašća, I.)

Život rasvijetljen svjetlom Onoga koji dolazi(Charles Booth, vitraj, oko 1880.)

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ1 9 8 3 – 2 0 0 8

živo vrelo


ružajući rast kršćanskome bdjenju i nadi u Kristov Dolazak, liturgija došašća odgaja nas za spoznaju Onoga koji dolazi. Dinamika liturgij-skoga vremena, integrirajući tematiku dvaju Kristovih dolazaka – ono-

ga na kraju vremenā i onoga već dogođenoga u vremenu – sa zbiljom života i načinima njegove otajstvene prisutnosti u životu Crkve unosi nas u

igru čekanja i ispunjenja. Liturgijska interakcija življene sadašnjosti i iščeki-vane budućnosti preobražava vrijeme u iskustvo vječnosti. Došašće je zato uvi-jek iskorak iz »sna vremena«. Bdjenje je otimanje »snu« kako bi snovi i želje bi-li preobraženi pouzdanom nadom, usmjerenom na Krista koji dolazi.

Suvremeni načini življenja vremena došašća ne daju mjesta nadi. Unatoč ne-zadovoljstvu koje u sebi nosi, današnji čovjek kao da nema snage za nadanje. Još manje za nadanje koje bi trajno oblikovalo njegov život. Takvo nadanje proglaša-va se nesposobnošću življenja, neuspjehom, utopijom, jer se živi u uvjerenju da se sve treba ispuniti sada, odmah, što prije. Međutim, jednako je pogubna rav-nodušnost prema sadašnjosti kao i ravnodušnost prema iščekivanoj budućnosti. Čvrsto vezanje za vrijeme znači gubljenje u vremenu, jer se vrijeme gubi u vječ-nosti koja ga nadvisuje. Kršćanska usmjerenost života prema obećanoj neprola-znosti u Kristu daje smisao vremenu i pretvara ga u iskustvo vječnosti.

Duhovnost došašća izranja iz sigurnosti da će Gospodin doći i iz nezna-nja o času njegova Pojavka. Sigurnost nade pruža nam protežnost u vječnost, a »neznanje časa« obvezuje nas na eshatološku zauzetost u vremenu. Zato sli-ka bdjenja, izrasla iz liturgijske duhovnosti adventskoga vremena, postaje for-mom življenja. Onaj koji dolazi i koji je iščekivan postaje »norma« svemu: shva-ćanju vremena, zalaganju i radu, odnosima s ljudima, planiranju, postignućima i uspjesima… Vrijeme je dragocjeno samo zato jer nam je darovano kao moguć-nost življenja vječnosti. Stoga, izgubljeno vrijeme nije ono u kojemu smo propu-stili nešto učiniti, nego vrijeme u kojemu nismo bili svjesni punine vremena.

Eshatološka obojenost života ima se očitovati prije svega na našim liturgij-skim slavljima. Čini se da su ona nerijetko više obojena vremenom i događanji-ma u vremenu, negoli vječnošću u koju nas uvode i koju ponazočuju. Vrijeme došašća, naglašavajući eshatološku napetost kršćaninova života, iznova produ-bljuje pitanje smisla liturgijskoga slavljenja. Liturgija je silazak vječnosti u vri-jeme, iskustvo onoga čemu se nadamo i mjesto susreta s Onim koji dolazi. Želja nam je da misli sabrane na ovim stranicama čitateljima pomognu nemir i zabri-nutost nad vremenom preobraziti u bdjenje ispunjeno nadom u pripravljenu i po Kristu darovanu vječnost.

Urednik

2

NAŠAtemaO

NAJ

koji d

olaz

iko

ji dol

azi

Kršćanstvo je nastalo i razvilo se ne pogledom unatrag, nego pogledom prema naprijed, vođeno nadom u Kristov ponovni dolazak.On je odgovor na prošnje za preobrazbom.

Moderni svijet, ovakav kakvoga pozna-jemo, rođen je iz ideje mesijanske na-de koja svoje korijene ima u kršćan-

stvu. Kršćanstvo je, što često zaboravljamo, nastalo i razvilo se ne prvenstveno pogledom unatrag, nego pogledom prema naprijed vođe-no nadom u Kristov ponovni dolazak. On je od-govor na prošnje za preobrazbom, odgovor koji je već sadržan u njegovom obećanju: »Da, do-lazim ubrzo« (Otk 22,20) i prije svega odgovor koji se ujedinjuje s glasom svih onih koji su u povijesti trpjeli i danas trpe. Novi Zavjet se, ka-ko je istaknuo Jacques Derrida, ne može dobro razumjeti bez apokaliptičnog tona poziva »Do-đi, Gospodine Isuse!« (Otk 22,20)

Trajnost mesijanizmaNemoguće je u ovome kratkom prilogu po-drobnije govoriti o različitim vidovima kršćan-ske apokaliptike te o utjecaju kršćanske eshato-logije i apokaliptike na oblikovanje mesijanske nade i razumijevanja povijesti koja iz nje pro-izlazi. Ono što se čini važnim pokazati jest či-njenica da i danas, premda živimo u vremenu koje mnogi nazivaju »krajem povijesti«, mesi-janska nada nije napustila svjetsku pozornicu, ali je teško, zapravo, gotovo nemoguće govori-ti o njezinoj kršćanskoj odrednici. Ona je popri-mila sasvim drugačije značenje i oblik. Jakob Taubes, židovski rabin i mislilac, vidi njezinu posebnost u sekularizaciji židovsko-kršćanske misli unutar moderne filozofije, posebice filo-zofije povijesti. Ta je sekularizacija kraj povije-sti, o kojoj govore i židovstvo i kršćanstvo, smje-stila u sadašnjost, u prostor povijesti i time od sadašnjosti napravila prazno i neodređeno vri-jeme, »vječnu sadašnjost«.

Da bismo mogli uočiti ovu promjenu, po-trebno je vidjeti neke od glavnih obilježja mesi-janizma. Jürgen Moltmann smatra da je mesi-janizam način motiviranja sadašnjosti i da je u

Sadašnjost i misao o dovršetkuŽeljko Tanjić

uskoj vezi s hilijastičkim ili milenarističkim oče-kivanjima koja su se, na temelju dvadesetog po-glavlja Knjige Otkrivenja, nadala povijesnom ostvarenju tisućgodišnjeg kraljevstva u ko-jem će vladati Krist. »Zajedničko im je ovo: ta-mo gdje ta očekivanja djeluju, prošlost ne vlada nad sadašnjošću kao u tradicionalnim društvi-ma, nego budućnost dobiva prvenstvo u isku-stvu vremena. Time je rođeno ‘moderno druš-

tvo’. Nadalje, tim je očekivanjima zajedničko i to da vide ispunjenje i dovršenje povijesti u ne-koj povijesnoj budućnosti, a ne u nekoj kata-strofi koja bi prekinula povijest. Kraj je telos, a ne finis. Time prošlost biva ‘proslovom buduć-nosti’, a vremena se mogu raščlanjivati u stup-njeve ili napretke u smjeru njihova dovršetka i ispunjenja.«

Korijeni takvoga načina razmišljanja su vi-šestruki, no najsnažnije je na njegovo obliko-vanje utjecao cistercitski opat Joakim da Fiore, koji je živio i djelovao na razmeđu dvanaestog i trinaestog stoljeća. U svojim promišljanjima on razvija »teologiju povijesti« u kojoj oblikuje no-vu viziju svijeta. Ljudsku i božansku povijest di-jeli u tri razdoblja: stari savez, Očevo vrijeme; novi savez, Sinovljevo vrijeme. Smatrao je ka-ko je vrijeme u kojem je on živio, a koje mi nazi-vamo srednjim vijekom, početak novoga razdo-blja, razdoblja na razmeđu vremena »u kojem će ulogu vođe imati uski krug ljudi, izabranih od Duha Svetoga i ovisnih o njemu«. To treće raz-doblje dakle, pripada Duhu Svetom.

Kako ističe Ignazio Sanna, točka oko k oje opat Joakim oblikuje misao jest pojam concor-

3

živo vrelo 200812živo vrelo12živo vrelo 2008122008O

NAJkoji dolazi

koji dolazi

dia, što je u ono doba bila hermeneutska novost jer se razlikuje od, tada opće prihvaćenoga, ale-gorijskog tumačenja Pisma. Njegova namjera ni-je bila govoriti o kraju svijeta nego pokazati su-glasje i sličnost između Staroga i Novoga Zavjeta kako bi razjasnio nejasna mjesta u Knjizi Otkri-venja i upozorio na kraj drugoga razdoblja.

Henri de Lubac bio je jedan od prvih teolo-ga dvadesetoga stoljeća koji je prepoznao pose-bnost Joakimove teološke baštine. Smatrao je kako njegove teorije napuštaju do tada ustalje-ne sheme eshatološkoga promišljanja jer se ra-zlikuju od mesijanskih i milenarističkih esha-toloških iščekivanja prošlih razdoblja. Ta su iščekivanja imala u svome središtu, premda kroz različite i međusobno suprotstavljene vizi-je, govor o Kristovom ponovnom dolasku. Joa-kimov govor o dolasku »trećega Carstva«, ono-ga Duha, govori pak o nadilaženju Kristovoga Carstva i njegove ekonomije spasenja. Kristo-vo se razdoblje promatra samo kao jedna eta-pa u nadolazećem pokazivanju sve dublje i ja-snije duhovne istine. Dakle, Joakim, premda to sam očito nije želio postići i premda su u prvom razdoblju nakon njegove smrti mnogi tumačili

njegove misli u okvirima učenja Crkve, utire put promišljanju koje u središte eshatološkog i me-sijanskog iščekivanja ne stavlja Krista i njegov ponovni dolazak.

Da bismo razumjeli na koji način shvaća razlike između pojedinih razdoblja i kako su te naglašene razlike utjecale na kasniji razvoj mi-sli, dovoljno je nabrojati samo neke od značajki koje Joakim da Fiore pripisuje pojedinim raz-dobljima: prvo razdoblje – zakon, drugo raz-doblje – milost, treće razdoblje – još savršeni-ja milost. To se razmišljanje razvija i dalje pa se o prvom, drugom i trećem razdoblju govo-ri kroz sljedeće pojmove: znanost – mudrost – punina razuma; ropstvo – sinovsko služe-nje – sloboda; kazne – djelovanje – kontem-placija; strah – vjera – ljubav; robovi – sinovi – prijatelji; starci – mladi – djeca; svjetlost zvi-jezda – rađanje zore – sjaj punine dana. Upra-vo iz ove podjele vidimo da trećem razdoblju, onome Duha, Joakim pripisuje superiorniju duhovnost, potpunu slobodu, kontemplaciju, bratstvo i ljubav, elemente koje su zastupnici i širitelji New Age-a, vadeći njegovu misao iz cje-line, proglasili svojima.

Nada u susret s Kristom oblikuje sadašnjost vjere. (Mozaik baptisterija u Firenzi, oko 1300.)

4

NAŠAtemaO

NAJ

koji d

olaz

iko

ji dol

azi

No, za naše je promišljanje još jednom važ-no istaknuti kako shvaćanje kalabrijskoga opa-ta odlučno mijenja perspektivu teološkoga promišljanja: naglasak nije na Kristovu ponov-nome dolasku, na dovršenju i ispunjenju povi-jesti kroz potpuno ostvarenje Kraljevstva Bož-jega, koje je u Kristovu spasenjskom djelovanju postalo »blizu«. Ispunjenje nije Kristov ponov-ni ulazak u povijest niti je vezano uz njegovu osobu, nego se događa u samoj povijesti. Time se isto tako gubi ideja kraja, shvaćenog ne kao ‘kraja povijesti’ unutar same povijesti nego kao konačnog ispunjenja povijesti.

Karl Löwith ističe kako je ovakvim svojim razmišljanjem Joakim da Fiore nadahnuo cje-lokupnu kasniju filozofiju povijesti od Lessinga, Herdera, Fichtea pa sve do Hegela koji je pri-premio, kako je istaknuo Benedikt XVI., »mi-saonu shemu za Marxa«. Njihove filozofije po-vijesti nisu ništa drugo nego kršćanska vizija objašnjena na sekularan način, lišene kršćan-ske poruke i dinamike koju ona oblikuje. Oni ne priznaju nikakvo božansko djelovanje unutar povijesti. To se djelovanje zamjenjuje idejom procesa koji je imanentan »naravi«, tj. čovje-čanstvu i povijesti koja je sama postala obja-vom. U njoj je moguće ostvariti savršenog čo-vjeka i savršeno društvo.

To je razlog zbog kojeg smatramo da obli-kovanjem ovakvih filozofijâ povijesti milenari-stička, mesijanska i apokaliptička nadanja nisu nestala s povijesne scene, nego su u potpuno-sti izmijenila svoje lice. Nit koja ih povezuje je »ideja povijesti kao mjesta smisla i stoga puni-ne«. U takvom načinu razmišljanja »razdoblje Duha« dolazi do svoje punine u prosvjetitelj-stvu, u Kantovu moralizmu koji tvrdi da je pra-va vidljiva Crkva ona koja na zemlji ostvaruje Božje moralno kraljevstvo; u Hegelovu sustavu koji Joakimov koncept »prijelaza« analoški tu-mači kroz »aufheben« (ukinuti-nadići). »Reli-gija se ostvaruje u filozofiji, razum dovršava re-ligiju te ju istovremeno ukida i nadilazi.«

No, pokazalo se da imanentističko shvaća-nje povijesti ne vodi nikamo. Interpretirajući Hegelovo shvaćanje povijesti Alexandre Kojève

je tvrdio da je dolaskom politički univerzalne i socijalno homogene države svome kraju doš-la i originalna misao velike čežnje, a postojanje se svodi samo na ludičku dimenziju. Čovjek bez povijesne svijesti, koji u vremenu »kraja povije-sti« živi u »vječitoj sadašnjosti« sveden je na či-sto naravno stanje, na razinu animalnosti.

Vrijeme obilježeno vječnošćuIdeja o trascendentalnoj dimenziji povijesti koju je na poseban način razvio sveti Pavao, pretoče-na je u ostvarenje političke univerzalnosti i soci-jalne homogenosti države. Na taj se način apo-kaliptički vid židovsko-kršćanske eshatologije i prijeteći sud nad moćima ovoga svijeta, koje su osuđene na propast, »razrješuju, suprotno to-me, u isticanju moći koja je dosegla puninu vla-stitoga ostvarenja i u kontekstualnom gašenju svake autonomne forme intelektualnog, moral-nog i duhovnog života pojedinca«.

Zagonetka o neznanju dana Gospodinova dolaska razrješuje se kršćanskom budnošću koja prepoznaje i u radosti živi Njegovu blizinu.

5


NAJkoji dolazi

koji dolazi

Stoga će Moltmann s pravom reći: »Dvade-seto stoljeće nije donijelo na svijet nikakve nove ideje, vizije ili utopije koje bi povijesti mogle dati neki smisao. (...) Napredak toga stoljeća zasijan je ruševinama i žrtvama i nema neke budućno-sti u povijesti koja bi mogla popraviti i nekako nadoknaditi tolika trpljenja. (...) Na mjesto vje-

nost, istovremeno vidimo kako povijest nije sa-mo povijest zla. Ne promatramo je dualistički. I povijest koja je nesavršena, mjesto je Božje objave.

Naravno da razumijevanje mesijanizma iz kršćanske perspektive ovisi o razumijevanju Krista. Sveti Pavao život post Christum shvaća kao prodiranje eshatona u povijest. Ono omo-gućava novi kairos u kojem je ljudsko stanje preobraženo anticipacijom kraja povijesti u ak-tualnosti vjere. Tako se u povijesti za kršćanina sve treba događati u Kristu. A to sprječava da se povijest ili bilo koji drugi oblik moći i njezi-nog vršenja sakralizira. Ili pak da se nada u spa-senje, rješenje svih problema, stavi u ruke poje-dinca, države, ekonomije ili društva zabave.

Upravo je o Pavlovom shvaćanju paruzije govorio papa Benedikt XVI. na općoj audijen-ciji u srijedu, 12. studenog 2008. Njegovim ri-ječima želimo završiti naše promišljanje jer nas pozivaju da iznova otkrijemo eshatološku di-menziju naše vjere. »Snažni Pavlov kristocen-trizam ne narušava ravnotežu ni konačnog es-hatološkog događaja, koji se dogodio jednom zauvijek, ni ispunjenja koje će se dogoditi pre-ma Božjem naumu. Situaciju ‘u međuvremenu’, u kojoj se mi nalazimo, moramo živjeti u Kristu, opečaćeni Duhom, kao ‘zalogom’ naše baštine, u iščekivanju potpunog otkupljenja onih koje je Bog posvojio (usp. Ef 1,14). To iščekivanje izla-zi na vidjelo, između ostalog, u zajedničkim sa-stancima na kojima se blaguje isti kruh i pije iz iste čaše, ‘dok on ne dođe’ (1Kor 11,20.26). (...) Sadašnjost se sada živi u znaku iščekivanja da se pojavimo pred Gospodnjim sudom, kako bi-smo primili zasluženo (usp. 2Kor 5,10). Ta per-spektiva mora da je pobudila pokoju teškoću navodeći na zaključak kako se preferira duži boravak na zemlji. Smisao je, međutim, da taj boravak mora biti na korist drugih, kao što je to bilo u Pavlovu slučaju u odnosu prema Fili-pljanima (usp. Fil 1,21-26). Kako god bilo, krš-ćanina ne smije minuti želja i ne smije prestati hitati prema budućoj nagradi (usp. ondje 3,12-14). Prava domovina uvijek ostaje ona nebeska (usp. ondje 3,20-21).«

Kao kršćani pozvani smo promišljati, živjetii svjedočiti apokaliptičku i eshatološku dimen-

ziju svoje vjere. Ona ne negira i ne umanjuje važnost povijesti i zalaganje u povijesti. Ona

zapravo povijesti daje smisao i omogućuje joj da bude povijest, a ne vječita sadašnjost.

rovanja u budućnost, koje je bilo na djelu u XIX. stoljeću, u XX. je stoljeću nastupila posvemaš-nja nesposobnost da se povijesti poda bilo ka-kav smisao. (...) U svakom slučaju, XX. stoljeće nas je poučilo nečemu u odnosu na ono koje je mu je prethodilo: u povijesti nije moguće prive-sti povijest njezinom ispunjenju. Nijedna povi-jesna budućnost nema u sebi potencijal potre-ban za postignuće toga cilja. Osim toga, čovjek ne može privesti povijest njezinoj punini jer je i on sâm povijesno biće.«

Suprotno tome treba znati, kao što je znao Walter Benjamin, da se »pokretni most nalazi na drugoj obali« i da nam »s druge obale tre-ba priopćiti da smo slobodni«. To pak znači da smo kao kršćani pozvani sa svom ozbiljnošću promišljati, živjeti i svjedočiti apokaliptičku i eshatološku dimenziju svoje vjere. Ona ne ne-gira i ne umanjuje važnost povijesti i zalaganje u povijesti. Ona zapravo povijesti daje smisao i omogućuje joj da bude povijest, a ne vječita sa-dašnjost. Omogućuje joj da bude ne samo ona u kojoj se teži napretku i napretcima, nego i is-punjenju. Teološka promišljanja povijesti ima-ju mnoštvo različitih naglasaka. S Benediktom XVI. možemo reći da je jedno od glavnih obi-lježja povijesti shvaćanje koje kazuje da je ne-moguće ostvariti savršeno društvo u samoj po-vijesti. To su mnogi pokušali revolucijama koje su donijele još veća zla. Prihvaćajući nesavrše-

6

NAŠAtemaO

NAJ

koji d

olaz

iko

ji dol

azi

Iako bi za dobivanje cjelovite slike koja proizla-zi kao pitanje iz naslovne teme bilo nužno raz-motriti molitvene (i biblijske) tekstove cijelo-

ga ciklusa Božjega očitovanja (došašća i božićnoga vremena, s posebnim osvrtom na Bogojavljenje), ovdje se zadržavam samo na onim naglascima ko-ji proizlaze iz specifičnih predslovlja došašća (Pd) te iz pojedinih zbornih molitava misnoga proprija (vlastitih molitava slavlja).

Slavlje otajstva Utjelovljenja u liturgijskoj go-dini obuhvaća: došašće, božićno i bogojavljensko vrijeme. Rimski kalendar razlikuje došašće od Bo-žićnoga vremena koje obuhvaća i Bogojavljenje. Ta se razlika vidi i u liturgijskim tekstovima, te je stoga razvidniji i odnos prema ‘Onomu koji dola-zi’. Nakon Drugoga vatikanskog sabora posebno je obogaćivana euhologija svagdana u došašću, pri čemu zborne molitve donose temeljne tematske misli toga razdoblja. U najnovijemu izdanju Misa-la (2002.) mise došašća za svagdane su dobile pot-pune molitvene (euhološke) obrasce. Molitve nad prinosima i popričesne – za razliku od zbornih mo-litava (Zb) koje su manje vezane uz obredni trenu-tak – imaju svoju snažniju ‘funkcionalnu’ ulogu u odnosu prema euharistiji.

Bogatstvo bornih molitavaTekstovi molitava u sadašnjemu misalu velikim di-jelom, ili po prijašnjem Misalu ili izravno, dolaze iz Ravenatskoga svitka i iz Gelazijevoga sakramen-tara. Riječ je dakle o molitvama iz razdoblja od 5. do 7. st. Iz prvoga liturgijskoga izvora dolaze moli-tve koje imaju asketski pečat priprave za Božić, a odlikuju se kristološkim i marijanskim obilježjima, s blagom božićnom pozadinom. Gelazijev sakra-mentar posjeduje dvije karakteristike koje donose dva različita viđenja došašća: eshatološko-paruzij-sko i rođenjsko (božićno). Te su dvije karakteristi-ke snažno prepoznatljive na svim razinama, iako je među njima nemoguće napraviti rez odvojivosti.

“Onaj koji dolazi”u svjetlu naglasaka iz liturgijskih molitava došašća

Ivan Šaško

Trajna je tematika Kristov dolazak: u Utjelov-ljenju te, drugi, kao Sudac i Gospodin. Došašće se predstavlja kao priprava za Kristov dolazak, pri če-mu se u drugome dijelu jasno vidi naglašavanje Rođenja. Prvi Kristov dolazak započinje ono što će dovršiti drugi i konačni dolazak. Ovako moli zbor-na molitva 21. prosinca: »Gospodine, radujemo se dolasku tvoga Sina u našemu tijelu. Usliši nam mo-lbu i nagradi nas vječnim životom kad dođe on u svojoj slavi, Isus Krist.« Eshatološko došašće viđe-no je u izravnoj vezi s Posljednjim sudom koji će Krist izreći o nama. Tražeći vječni život (usp. Lk 9,26; Mt 25,46), konačni je ishod povoljan, jer se pripremamo u radosti proslaviti Krista koji dola-zi u tijelu.

Onaj koji dolazi sposoban je dati vječni život, a dolazak i vječnost s naše se strane pripravlja rado-šću. Radost je božanski dar koji uvodi u sudjelova-nje i postaje preduvjetom za življenje božanskoga dara vječnosti. Time je Bog darivatelj radosti zbog dolaska i darivatelj vječnosti na kojoj sami sudjelu-jemo. Došašće je protegnutost nade koja seže od radosti do radosti.

Konačni Gospodinov dolazak često je viđen kao naš susret s Kristom, predstavljen u perspek-tivi dviju prispodoba koje prate Kristov eshatološki navještaj: o budnim slugama i o deset djevica (usp. Zb ponedjeljka I. tjedna). Ta molitva na očit način naglašava eshatološki smisao Kristova došašća, bu-dući da se njegovo ispunjenje događa za vrijeme li-turgijskoga slavlja (laudibus exultantes), obilježena napetošću prisutnosti i čekanja. Kristu koji dola-zi izlazimo ususret s upaljenim svjetiljkama (usp. Zb petka II. tjedna), odnosno pravednim životom (usp. Zb Prve nedjelje). Za takav je odnos potrebna mudrost odozgor (usp. Zb Druge nedjelje).

U razdoblju koje obuhvaća božićni tonalitet molitava uočavaju se velike kristološke i mari-janske teme. Najprepoznatljiviji je sloj pripreme za slavlje Kristova rođenja, izražen biblijskom te-mom pripravljanja putova (usp. Zb četvrtka II.

Dva vremenska ciklusa slavljenja Gospodinova

utjelovljenja: došašće (vrijeme bdjenja)

te rođensko (božićno) i bogojavljensko vrijeme.

(J. B. Dini, Dominikanski samostan, Dubrovnik)

7


NAJkoji dolazi

koji dolazi

tjedna): »Potakni nam, Gospodine, srce da pri-pravi put tvom Jedincu: njegovim nas dolaskom očisti, da ti služimo obnovljena duha.« Ova kratka molitva nadahnjuje se na: Lk 1,74-76; Iz 40,3; Mal 3,1. Crkva slavi iščekivanje Krista, oslanjajući se na veledjela koja je Bog ostvario u povijesti spa-senja. Ona su za nas jamstvo, potvrđeno Kristo-vim dolaskom u tijelu, novih božanskih zahvata koji navještaju i pripravljaju konačno Gospodino-vo očitovanje.

Zborne molitve došašća ne zaustavljaju se na događaju Isusova rođenja, nego pozorno iznose na svjetlo jedinstvo toga otajstva s cijelim otajstvom Krista kao otajstva spasenja. Prisna združenost Kristova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća sažeto je izražena u poznatoj molitvi koja je sastavni dio Molitve anđeoskoga pozdravljenja: »Milost tvoju molimo te, Gospodine, ulij u duše naše, da mi koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovlje-nje Krista tvoga Sina, po njegovoj smrti i uskrsnu-ću privedeni budemo k slavi uskrsnuća« (u Misal je unesena drukčija formulacija). U molitvi se spa-ja utjelovljenje i spasenje.

Zbog toga Zb mise božićnoga bdjenja svetko-vinu Kristova rođenja naziva svetkovinom našega otkupljenja. Pozornost je usmjerena na vazmenu tematiku, dinamičko središte cijele liturgijske go-dine. Iščekivani je Mesija naš »nebeski liječnik« (Zb srijede II. tjedna) i »začetnik našega spase-nja« (Zb petka II. tjedna) koji je poslan od Oca, da bi pridigao paloga čovjeka pod vlast grijeha (usp. Zb subota I. tjedna i 22. prosinca). U zbornim je molitvama prisutna i tema Krista-svjetla koji ras-

pršuje tmine grijeha; utjelovljenja koje rasvjetlju-je tamu noći i stvara od nas djecu svjetla (»nek’ nam u srcu sine sjaj tvoje slave« – Zb subote II. tjedna). Da bismo bili tako prosvijetljeni, spaše-ni, potrebno je veliko otajstvo utjelovljenja slavi-ti pravom vjerom i odanim služenjem (usp. Zb 19. prosinca). Još jednu predivnu vazmenu temu do-nosi Zb utorka II. tjedna došašća: »Bože, po tvo-me Sinu postali smo novo stvorenje. Pogledaj to djelo svoje ljubavi (na hrvatski prevedeno prilič-no nerazumljivim izrijekom: “Nastani u nama dje-lo svoga milosrđa”). Očisti nas dolaskom svoga Si-na od svake ljage stareži.« Tekst je nadahnut na nauku apostola Pavla (usp. 2Kor 5, 16-21; Kol 3, 9-10). Rođenje Sina Božjega oslobađa nas od sta-roga ropstva (usp. Zb 18. prosinca). To vazmeno obilježje utjelovljenja bit će ponovno aktualizira-no i razvijeno u zbornim molitvama Božića-Bogo-javljenja.

Glede marijanske tematike treba reći da je ča-šćenje Blažene Djevice u došašću konstanta u li-turgijskim slavljima Crkve na Istoku i na Zapadu. Dakle, prvotno marijanski mjesec u liturgijskoj go-dini jest došašće, ali s kristološkim odrednicama. Valja znati da je spomen Marije u zbornim moli-tvama današnjom širinom novost misnih obraza-ca. To se očituje poglavito od 17. prosinca i na če-tvrtu nedjelju. Među njima je najbremenitija Zb 20. prosinca: »Bože, po anđelovu je navještenju bezgrješna Djevica primila (u krilo) tvoju neizre-civu Riječ, postala hram Božji i napunila se Du-ha Svetoga. Molimo te da po njezinu primjeru i mi poslušno (ponizno) prihvaćamo tvoju volju.«

Dva vremenska ciklusa slavljenja Gospodinova

utjelovljenja: došašće (vrijeme bdjenja)

te rođensko (božićno) i bogojavljensko vrijeme.

(J. B. Dini, Dominikanski samostan, Dubrovnik)

8

NAŠAtemaO

NAJ

koji d

olaz

iko

ji dol

azi

Dva predslovlja došašćaBožje očitovanje u čovjeku je salutis nostrae my-sterium – otajstvo našega spasenja, središte spa-senjske ekonomije (‘oikonomia’, dispositio). Otac Gospodina Isusa Krista nas »u sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim«. Sve započinje Stvaranjem koje predslovlja jednostavno pretpostavljaju. To je prvi čin Božjega očitovanja. Bog stvara, da bi očitovao svoju ‘slavu’, tj. ljubav, snagu i ljepotu. Otuda započinje vrije-me i u njemu ‘ekonomija’ spasenja, tj. ostvariva-nje Božjega plana. To zovemo poviješću spasenja. I dok nam se čini da je pojam ‘povijesnosti’ jasan, spasenje obuhvaća složenost zbilje koja se izriče kao: biti Božjom djecom, imati njegova Duha, bi-ti u zajedništvu s njim; spasenje je svetost, sudje-lovanje u Svetome.

Prvi dramatičan čin jest ljudski grijeh u kojemu čovjek postaje “izgubljenim”, kako govore molitve-ni tekstovi, sa svim posljedicama grijeha: gubitak izvorne cjelovitosti, srozavanje svih stvari (cun-cta deiecta), ljudska smrtnost i krhkost. Iznad te krhkosti prevladava Božja dobrota koja daje svoju spasenjsku riječ čovjeku. To nije nejasan priziv, na-znaka, nego dispositio, djelatna volja, jednostrana obveza (diatheke) i savez, početna inicijativa koja pripada Bogu, te je na taj način – dar. Hrvat ski pri-jevod kaže: »On je već došao, uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum, i otvorio nam put vječnoga spasenja.« No latinski (teško preve-div) ne kaže tek ‘naum’, već: dispositionis antiquae munus implevit, što označuje neuvjetovanu obve-zu koje se netko čvrsto pridržava. Dispositio je vi-še od raspoloživosti. To je dar koji je predanje, to je dat koji postaje testament. Zato je u izvorniku još zanimljivija igra kada se pojam munus ponavlja i u sljedećoj rečenici: manifesto demum munere ca-piamus – »da bismo... napokon u očitu daru pri-mili ono što sada kao obećano budno čekamo«.

Krist je iščekivan u starini; na njega se odno-se navještaji svih proroka, kako to molimo u dru-gome predslovlju došašća, a zadnji je među njima Ivan Krstitelj. Posrednica te prisutnosti je Blažena Djevica Marija. Utjelovljenje je viđeno kao ostva-renje dugoga čekanja, sigurnost da je Bog vjeran i da se drži dane riječi, dane do mjere našega tijela (usp. Fil 2,5-10).

Zaustavlja li se iščekivanje Krista na Utjelovlje-nju? Utjelovljenje je bilo susret Boga s čovječan-stvom; dakle, mogućnost koja je dana nama koji smo dio te ljudskosti, da se susretnemo s Bogom. No, mi ostajemo nesigurni i ranjivi. Stoga naš su-sret mora biti progresivan. Evo na koji način staro iščekivanje dodiruje i naše očekivanje: došašće za nas više nije nada u Krista koji ima doći, jer je već prisutan i jer smo ga već susreli. Mi očekujemo i kršćanskom se sigurnošću nadamo da on, u svo-me divnome dolasku, sada za nas ispuni konačni susret s Bogom. Utjelovljenje je za nas; ono za čo-vječanstvo postaje novim vremenom eshatološke napetosti: Bog je skriven za čovjeka koji ga čeka, nada se daru konačnoga očitovanja, što je drugi dolazak o kojemu govori drugo predslovlje doša-šća. Došašće je stoga više od priprave slavljenja Božića. Ono jest slavljenje Onoga koji dolazi kao slavlje eshatološke nade, vlastite kršćanskomu ži-votu. Ta nas nada ne odvaja od povijesti i povi-jesnosti, nego nas u nju uranja, jer proziva nesi-gurnost, sadašnju višeznačnost i dvojbe prisutne u naporu da se anticipira stabilnost, nepomičnost budućnosti: to je smisao ‘budnosti i bdjenja’ (»što sada kao obećano budno čekamo«; »da nas zate-če budne u molitvi«, Pd I i II). Bdjenje je duhovno razbuđivanje, molitva, odgovornost i življenje već sada Božjega kraljevstva.

ZaključakKrist, Onaj koji dolazi, promatran je u svjetlu po-trebe za spasenjem, odnosno u mjeri ljubavi ko-ja je stvorila svijet i čovjeka i koja nije ravnodušna prema ljudskoj nesreći grijeha. Molitve došašća pokazuju da je Krist taj koji rađa radost zbog svo-ga dolaska, a radosti nema bez napetosti. Upra-vo je napetost pokazatelj obzorja i ozračja doša-šća. Tako je razvidna priprava za Dolazak u svjetlu grje šnosti i oslobođenja; budnosti i sigurnosti na-de; prisutnosti i čekanja; dioništva gospodstva i služenja; slave i pada... Došašće ne razrješuje bre-menitost otajstva, neobuhvatljivosti i neizrecivo-sti Riječi, ali jednako tako u granicama ljudskosti ukorjenjuje neizmjernost jasnih polazišta ljubavi (dispositio). Upravo se u napetosti rađa radosni nemir koji poznaju samo oni koji vjerom prodiru u iščekivanje dara vječnosti.

9

ON

AJkoji dolazikoji dolazi

Razmišljajući nad suvremenim kretanjima u pastoralu, pa i u samoj duhovnoj i teo-loškoj misli, zamjećuje se stanoviti terape-

utski pristup čovjeku i zbilji svijeta. Duhovni pis-ci, osobito oni s kršćanskoga istoka, primjećuju da se zapadni svijet danas zanosi svojevrsnom »tera-peutskom teologijom« i duhovnošću koja želi biti »primjenjiva« u svagdanjemu životu, pružajući čo-vjeku trenutačni odgovor na pitanja koja mu život postavlja (A. Schmemann). Suvremeni je čovjek sve manje zainteresiran za teologiju koja bi bila theo-logia, govor o Bogu, i otkrivala mu Boga i otajstvo njegova spasenja, a sve je više otvoren »mudrosti« koja će ga upućivati u život, biti mu »korisna« za oblikovanje »životne ravnoteže«. Predmet vjere po često postaje samo »korisni Bog«. Slika objav-ljenoga Boga, utjelovljenoga u Kristu, ustupa mje-sto slici željenoga Boga, Boga koji je čovjeku samo »uvjetno potreban«, ovisno o čovjekovim životnim stanjima i prilikama u svijetu. Širina teološke an-tropologije, koja izvire iz Božjeg djela stvaranja i otkupljenja u Kristu, biva reducirana na vrjedno-vanje čovjekova života i njegova mjesta u svijetu, pri čemu ne ostaje mnogo prostora za eshatologi-ju, za govor o zbilji i životu onkraj ovozemaljskoga i ovovremenskoga. Tako vjeri ne preostaje prostor za vjerovanje i nadanje jer se sve treba dogoditi već ovdje i sada, bez potrebne protege na budući život. Na tragu takvih gibanja i sama liturgija postaje za mnoge tek ‘duhovnom terapeutikom’ koja ozdrav-lja čovjeka od bolî ovoga svijeta.

Premda se ‘duhovnost’ izrasla iz tih novih gi-banja sve više nameće vjerniku današnjice, ostaje jasno da kršćanski identitet nije vidljiv izvan krš-ćaninova životnoga odnosa s Onim-koji-dolazi i sa zbiljom u koju nas On uvodi. Usudimo li se, u si-romaštvu svoje misli, susret s Onim koji dolazi na-zvati »krajem«, tada ćemo imati razloga reći da kršćanski život započinje od kraja. To je istinski po-četak – ne samo za život koji će uslijediti, nego i za život koji ovdje i sada živimo. Vrijednost zemaljsko-me i vremenitome može dati samo ono što nadvisu-

Početi od krajaLiturgijska teologija došašća

Ante Crnčević

je zemaljsko i vremenito. Samo vječnost može pru-žiti pravu cijenu vremenu. Život je, dakle, vrijedan u mjeri u kojoj anticipira i uprisutnjuje vječnost.

Početak od kraja – misao je koja pruža temelj kršćanskome vrjednovanju vremena i života. Mi-sao na puninu zajedništva s Bogom, na vječnost koja daje smisao početku i dinamici života i koja će u potpunosti nastupiti kad budemo ‘oslobođe-ni’ vremenitosti, otkriva nam eshatologiju kao te-meljnu odrednicu sveukupne kršćanske teologi-je. Kršćanska teologija, liturgija, život… pokazuju se zbiljskima u mjeri u kojoj su eshatološki pro-dahnuti i usmjereni. Liturgija je zbiljska ukoli-ko uprisutnjuje zbilju koja je onkraj vremenitoga i vidljivoga. Time nije u raskoraku s vremenom i njegovim ‘pitanjima’, nego je uvijek u vremensko-me iskoraku naprijed, darujući vremenu protež-nost vječnosti. Zato suvremenost nije odrednica aktualnosti i životnosti liturgije. Samo joj suvječ-nost može dati životnost i aktualnost.

Adventski izlazakDuhovnost došašća nadahnjuje se tim »započi-njanjem od kraja«. Teologiju došašća ne oblikuje misao o početcima spasenja ili o Božjem obećanju spasenja, nego vjera koja izrasta iz ispunjenoga obećanja, iz punine očitovanoga Božjeg spasenja.

živo vrelo 200812živo vrelo12živo vrelo 2008122008

U otajstvu Utjelovljenja zrcali se otajstvo Pashe.

10

NAŠAtemaO

NAJ

koji d

olaz

iko

ji dol

azi

Početak liturgijske godine uprisutnjuje nam isku-stvo kraja, prijelaza koji će se zbiti na kraju vre-mena, prijelaza koji uvodi u puninu življenja. Zato došašće nije ponovno vraćanje na početak, ne-go ponovno kretanje od kraja, od obećanoga su-sreta Susreta koji daje smisao postojanju. Zato Crkva, započinjući liturgijsku godinu i godišnji ciklus slavljenja Kristova djela spasenja, kroz vri-jeme došašća hrani vjeru svojih vjernika liturgij-skim poklicima punim nade: »Spasitelj naš dolazi, ne bojte se više«; »Evo, dolazi Gospodin«; »Do-ći će Gospodin i neće zakasniti«; »Ti si blizu, Gos-podine«; »Evo, Gospodin će u sjaju doći«… Ti po-klici vjere, koji prerastaju u zaziv ‘nestrpljive’ nade »Dođi i pokaži nam lice svoje, Gospodine«, uze-ti su iz ulaznih antifona slavlja euharistije u prvo-me tjednu došašća. Došašće je vrijeme zajedništva s Dolazećim, s Onim koji dolazi. Takva intonacija došašća izranja iz vjere u Uskrsloga Krista. Hodi-mo u susret Onomu koji je već došao (Adventus), Koji trajno dolazi po snazi Duha i Riječi (Veniens) i Koji će ponovno doći (Venturus). Nakon Kristo-va uskrsnuća nije nam preostao samo njegov ko-načni dolazak na kraju vremena; svakodnevno je pred nama zbiljnost njegova dolaženja.

Kristovo pashalno otajstvo, koje kruni njegov spasenjski boravak među ljudima, stoji u temelju kršćanskoga iščekivanja. Kršćansko iščekivanje, stavljeno u prvi plan liturgije došašća, ne izrasta iz straha zbog Božje odsutnosti, nego iz iskustva nje-gova dolaska i boravka među nama. Uskrsli, nai-me, nije nikada Odsutni. On je prisutan po dolasci-ma, po otkrivanjima, po pojavcima, po riječima, po sakramentima, po poticajima Duha čijom snagom progovara. Predstavlja se kao Dolazeći, kao onaj koji nas svojim Dolaskom vuče naprijed, k punini zajedništva sa sobom. Zato poklik »Dođi, Gospodi-ne Isuse« ne očituje samo vjeru koja iščekuje, ne-go još više vjeru koja hodi u susret, vjeru onih ko-ji znaju da je potreban novi izlazak iz svega što nas smješta u čekanje, zarobljeno ovim svijetom i vre-menom. Knjiga Otkrivenja završava riječima: »Da, dolazim ubrzo!« (Otk 22,20), a što je Gospodinov odgovor na zajednički vapaj Duha i Zaručnice (Cr-kve): »Dođi!« (20,17).

U liturgiji došašća česta je slika Sunca koje izla-zi na istoku. Tako liturgija časova čuva drevnu an-tifonu koja, prema prijevodu Vulgate, Mesiju, Ono-ga koji dolazi, naziva Istokom: »Ecce vir, Oriens nomen eius«, »Evo čovjek, Istok mu je ime.« (Zah

6,12) Starozavjetna tema istoka i istočenja, okretanja života k prapo-četnome Izvoru ili Istoku, postala je slikom interpretiranja Boga koji do-lazi. Razmišljanje nad tom slikom daje spoznati da raskidanje odnosā i životne povezanosti s Izvorom (ili Istokom) rađa umiranjem. U istu matricu interpretiranja smješta se i starozavjetna slika podizanja babi-lonske kule, koja simbolizira ljudski grijeh i odmetanje od Boga: početak toga odmetanja i gradnje kule jest selidba s istoka: »Kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu doli-nu u zemlji Šinearu i tu se nastane. Jedan drugome reče: Hajdemo pra-viti opeke…« (usp. Post 11,2-9). Gri-jeh udaljavanja od Izvora rađa po-dizanjem »utvrde« u kojoj čovjek želi biti siguran, neovisan o Izvoru, sam svoj branitelj i spasitelj. Noć poodmače, dan se približi! Bdijte! (Amber Faulder)

11


NAJkoji dolazi

koji dolazi

Božja inicijativa spasenja prema grješnome čo vječanstvu oslikana je pozivom Abrahamu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.« (Post 12,1) Spase-nje se začinje ondje gdje je čovjek spreman na-pustiti »svoju zemlju«, ostaviti svijet koji je sam gradio i u kojem pokušava biti tvorac i spasitelj. Spasenje je uvijek dar, dar koji nije do kraja oči-tovan. Potrebno je krenuti u nepoznato, s povje-renjem u Onoga koji poziva i daruje. Neznanje o obećanome nadopunjava se povjerenjem, nuž-nim za ustrajnost hoda prema nepoznatome. Kri-stovim prvim dolaskom spasenje nije u punini očitovano. Ono nam je darovano u mjeri zemalj-skih i vremenitih mogućnosti, ne u punini. Da bi-smo »iz mjere zemaljskoga« prerasli »u puninu dara« potreban je izlazak, hod prema Onome ko-ji nosi puninu dara. I nakon što je obećanje spase-nja našlo svoje ispunjenje u Kristu i njegovu pas-halnom otajstvu, za ulazak u »zemlju obećanja« potreban je prethodno izlazak, napuštanje »vla-stite zemlje« u kojoj gradimo »svoj dom«.

Predbožićno vrijeme adventa, nije dakle sa-mo vrijeme Božjega hoda i dolaženja, niti samo vrijeme spomena na njegovo dolazak. Advent je vrijeme našega izlaženja. Prvi korak hoda Kristu u susret jest korak izlaska. Hod Kristu u susret može biti ustrajan samo ondje gdje se živi dar nje-gova prvoga dolaska i gdje se, zajedno s njim, do-godio ‘izlazak’. Iščekujemo ga jer smo u njegovu naumu spasenja iščekivani odvijeka. »Nitko ne ‘posjeduje’ Boga na način da ga ne bi trebao više iščekivati. Štoviše, Boga ne može iščekivati onaj tko nije uvjeren da je i sam od Boga neprekidno iščekivan.« (D. Bonhoeffer)

Gospodin dolazi u noćiTemi svjetla, kojom liturgija oslikava otajstvo Kri-stova utjelovljenja, valja značenjski suprotstaviti sliku noći. U misi polnoćki svetkovine Gospodinova rođenja navještaj Božje riječi započinje proglasom: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka oba-sja.« (Iz 9,2) Tome svečanom proglasu rasvjetlje-nja tame govoru svjetla prethodi duhovnost adven-ta koja rado odabire simboliku noći da bi pokazala snagu Svjetla koje dolazi. Roditi se znači »ugledati

svjetlo«, doći na svjetlo. Zato su svjetlo i tama u istoj simboličkoj oprjeci kao život i smrt. Budnost na ko-ju poziva liturgija došašća, euhologijom i odabirom svetopisamskih odlomaka, ne naslanja se samo na iskustvo sna, nego i na iskustvo tame, tj. smrti. Ko-ga je obuzeo san, taj nije gospodar svoga života, se-be. On je prepušten svojim snovima, tami, smrti… Buđenje je vraćanje u život, ulazak u iskustvo dana koji nosi spasenje.

Kristovim je djelom otkupljenja čovjek izveden »iz tame u divno svjetlo« (Dj 26,18, 1Pt 2,9). No, kršćanin se još uvijek nalazi »u noći«. Kristov prvi dolazak temelj je vjeri da je to »poodmakla noć« i da je blizu njegov Dan. Zato Apostol opominje krš-ćane: »Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerova-smo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo da-kle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.« (Rim 13,11-12) U Apostolovu razmišljanju, kojem liturgija daje mjesto u prvoj nedjelji došašća ciklu-sa A, slika »poodmakle noći« ocrtava zbiljnost sa-dašnjega trenutka: nalazimo se pred Svitanjem, pred »novim danom«, novim u eshatološkome smislu riječi, pred onim onim koji je trajno novus. Istinska je novost samo ono nakon čega ne slijedi ništa. Nalazimo se pred svitanjem te novosti.

No, takvo eshatološko promišljanje o »pood-makloj noći« propituje apokaliptiku onih – među kojima su nerijetko i kršćani – koji sadašnji tre-nutak života i svijeta radije vide u slici »poodma-kloga dana«, dana koji se prepušta tami, nadola-zećoj noći. Slika trajne noći i vječne tame govori o ništavilu, besmislu, besciljnosti. Čovjeku takvoga gledanja preostaje prepuštanje besmislu ili grče-vito prianjanje uz ovaj svijet, uz dan koji je na za-lazu. Kršćanin je, naprotiv, pred Svitanjem. Bož-je lice u koje smo zagledani jest »lice koje sviće« (J. B. Metz), lice obasjano rumenilom zore. Noć koja nestaje, noć utopljena u zoru koja rastapa ta-mu, priziva na početak i kraj, na postanak kojemu je prethodila tama (Post 1,2) i na Paruziju, Kristov pojavak, koji donosi puninu Svjetla. Zato molimo

Hod Kristu u susret može biti ustrajan samo ondje gdje se živi dar njegova prvoga dolaska

Prvi korak toga hoda jest korak izlaska.

12

NAŠAtemaO

NAJ

koji d

olaz

iko

ji dol

azi

zajedno s Psalmistom »Bože, obnovi nas, razve-dri lice svoje i spasi nas« (Ps 80, 4.8.20).

Zaustavljajući se u razmišljanju nad Knjigom Otkrivenja korisno je izdvojiti slike koje nam, u jasnome suzvučju s evanđeoskim perikopama (Otk 3,3; 16,15; Mt 24,42,43; Lk 12,39-40), pred-stavljaju Krista kao onoga koji dolazi u noći, što-više, kao kradljivac koji želi okrasti i oplijeniti one što spavaju. U tome metaforičkom govoru lako je

u čast Blažene Djevice Marije. U germanskim je kra-jevima ta misa – po početnoj riječi ulazne antifone nazvana Rorate – ubrzo slavljena i kroz druge svag-dane u adventu, pružajući tako zasebni oblik advent-ske duhovnosti. Čini se da preuzimanje te prakse u našim krajevima zadnjih godina događa bez puno kritičnosti i jasnoće o njezinu sadržaju. Naime, na-kon što je poslijesaborska liturgijska obnova svako-me danu u vremenu došašća podarila vlastiti euho-loški obrazac za slavlje euharistije, valja se pitati po čemu trebaju biti prepoznate adventske »mise zor-nice« – zar po vremenu slavljenja (tj. jutarnjim sati-ma koji se s velikim zakašnjenjem još nazivaju »zo-rom«)? Ukoliko se želi da liturgija oblikuje duhovnost došašća, tada je neosporno da su uporci te duhovno-sti ponajprije liturgijske molitve, pjesme (antifone) te svetopisamska čitanja. Ti elementi pružaju dina-miku adventskome iščekivanju i bdjenju, usmjeruju-ći kršćanski život na Kristov dolazak. Odabir ranoga jutra za vrijeme slavlje euharistije može, kao »moli-tveno pretjecanje zore«, zadobiti smisao tek ako do-pustimo da liturgija bude dar koji oblikuje duhov-nost i misao došašća. Valja se s ozbiljnošću zapitati: što na, ponegdje vrlo posjećene, »mise zornice« oku-plja pojedince – rano jutro, koje iziskuje odricanje od sna i nosi kratkotrajno zadovoljstvo zbog izvršenoga plemenitog djela ‘pokore’, ili želja za liturgijskim za-jedništvom u slavljenju Onoga koji dolazi? U matricu liturgijske duhovnosti došašća nije moguće skladno ugraditi sudjelovanje na svagdanjoj euharistiji ako bi to sudjelovanje bilo poglavito vođeno nakanom o vr-šenju osobne pokore. Adventska misao o bdjenju utkana je u kršćansko poslanje, u život traj ne pozornosti na sko rost Kri-stova dolaska. Poziv »Bdijte i molite«, odnosno »Bdijte moleći«, usmjeruje nas prema Onome ko-ji dolazi. No, bdjenje je ujedno i poslanje: pozvani smo bdjeti ne samo moleći i čekajući, nego i radeći, gradeći ovaj svijet i evanđeoske odnose s ljudima. Popričesna molitva druge nedjelje došašća zato na-dahnjuje naš život u vremenu »već poodmakle no-ći«: »Gospodine, (…) nauči nas, u svjetlu svoje mu-drosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti.« Ispravno služenje zemaljskim dobrima iziskuje njihovo ‘mudro vaganje’ (sapien-ter perpendere) mjerom nebeskih dobara.

Slika Gospodina koji dolazi u noći, kao krad-ljivac, potiče nas da misao da je potrebno

dopustiti da nas On okrade, da nas liši naših 'sigurnosti' koje nas vežu uz svijet.

12

čitati poruku o nepredvidivosti Njegova dolaska i o našemu neznanju dana njegova Pojavka, ili po-ruku o potrebi trajnoga bdjenja i budnosti. No, u tim slikama vidljivi su i motivi koji govore o potre-bi da budemo okradeni od onoga koji dolazi kao Spasitelj. Potrebno je Onomu koji dolazi dopusti-ti da nas »okrade«, da nas liši nas samih, da nas oslobodi sigurnosti koje nas vežu uz posjedovanje, uz svijet, uz sve što smo ‘stekli’ za sebe (L. Fallica). S vjerom zazvati Gospodinov dolazak i stupiti pred Onoga koji dolazi znači biti slobodan od svega, biti spreman za novi početak zajedništva s njim, u slo-bodi od svega što nam na zemlji pruža sigurnost trajnoga doma. Budnost, dakle, znači nenaveza-nost na svijet, na vremenito i prolazno. Zato na pi-tanje »Tko je kršćanin?« sveti Bazilije Veliki odgo-vara: »Kršćanin je onaj tko je budan svakoga dana i svakoga časa, znajući da Gospodin dolazi.«

Adventska slika bdjenja i budnosti duboko je utkana u kršćansku duhovnost. Monaška molitva koja prekida noć nije čin pokore, nego iskaz na-de u blizinu Gospodinova dolaska. Monah moli-tvom želi »preteći« Zoru koja donosi Spasitelja: »K tebi vapijem, Gospodine, prije jutra molitvom te pretječem« (usp. Ps 88,14; 119,147). U adven-tu ta molitva koja pretječe zoru odjekuje vlastitim vapajem: Rorate caeli desuper, »Nebesa, odozgor rosite i oblaci daždite Pravednika« (Iz 45,8).

Ta je pjesma, u ulozi ulazne antifone, u poslijetri-dentskome vremenu zgodno srasla sa zavjetnim mi-sama predviđenima za subote došašća, a slavljenima

13


NAJkoji dolazi

koji dolazi

Tema posredništva u liturgiji otvara čitav niz različitih pristupa i perspektiva jer je odre-đena i čvrsto vezana uz izvjesni broj pre-

dodžbi, figura ili slika uzetih iz ljudskoga života. U ovom prilogu nije nam cilj »protumačiti« sakra-mentalni događaj pod vidom neke od tih predodž-bi, figura i slika kojima shvaćamo i interpretiramo posredovanje uopće, nego razbistriti upravo one slike i predodžbe koje se nalaze u sakramentalno-me događaju, a kojima on progovara i kojima za-hvaća život da bi se u život u-tjelovio.

Dinamika toga posredničkog prohoda kroz vi-še dimenzija i razina čvrsto je vezana uz zbiljnost prisutnosti. Naime, s kojeg god polazišta krenu-li, posredništvo se suočava s preispitivanjem ka-tegorije prisutnosti shvaćene u okviru dinamizma ponazočenja kao i u okviru dinamizma percepci-je putem koje se ta zbiljnost u-prisutnjuje. Posre-dovati u prvom redu znači nositi-u-prisutnost jed-nu stvarnost koja na svoj način u-nosi sudionike u svoj događaj. Posredovanje je u biti događanje prisutnosti koja ne ostaje ispred ili pored nas, ne-go prožima odnose, odnosima se ponazočuje i u odnosima utjelovljuje.

Dar, susret i preobražaj tri su figure koje se, svaka na svoj način, pronalaze u cjelini sakramen-

Dar – susret – preobražajLiturgijske slike zajedništva s 'Onim koji dolazi'

Ivica Žižić

Susret je dar koji preobražava gledanje.

talnoga događaja. One jasno ukazuju na njegovu temeljnu posredničku ulogu. Istodobno, ove figu-re ne ostaju na razini pojmovnih kategorija koji-ma se sakramentalni događaj ‘tumači’. Ipak, uz svaku od njih vezana je određena ‘teološka defi-nicija’, koja pruža polazište cjelovitijem uočavanju njihove iskustvenosti. Jer su stvarni prostori isku-stva Boga-koji-dolazi i jer definiraju cjelinu litur-gijskog iskustva, dar, susret i preobražaj opisuju cjelinu sakramentalnoga događaja.

Dar: nevidljiva prisutnostu darovanom pogledu Uz klasičnu definiciju, utvrđenu na Tridentskom saboru, da su sakramenti »vidljivi simboli nevid-ljive milosti« (DS 1639) veže se pregršt tumače-nja usredotočenih na poimanje sakramenata u redu ‘znakova’, odnosno ‘simbola’. Kroz dugi pe-riod ova je definicija služila u tumačenju sakra-menta kao ‘sredstava’ na putu spasenja. Ako su sakramenti nužna sredstva, za njima treba pose-zati kako bi se spasenje zadobilo. Njihovo znakov-no ustrojstvo pokazuje dvostruku utemeljenost: u vidljivom (voda, kruh, vino, ulje…) i u nevidljivom (Božje djelovanje), u materiji (elementu) i for-mi (riječima), u službeniku i primatelju, u uzro-ku i učinku. Istina, ovakvo je tumačenje davalo više prostora odvajanju i preciziranju minimal-nih uvjeta potrebnih za njihovu valjanost, negoli uvodilo u otajstvenost događaja u sklopu njegova obrednog konteksta kao i u kontekstu njegove eg-zistencijalne značajnosti glede »snažnih trenuta-ka« čovjekove povijesti.

Unatoč tome, ova definicija pruža valjanu osnovu u razumijevanju prisutnosti kao pona-zočenja. Ako su sakramenti vidljivi simboli, oni u svome krilu očituju nazočnost milosti kao dara. Posredovanje sakramentalnih simbola, nesvedivo na posljedično-uzročni slijed, događa se kao pona-zočenje Drugoga čiji dolazak pod prilikama simbo-

14

NAŠAtemaO

NAJ

koji d

olaz

iko

ji dol

azi

la ostaje neuvjetovan nekom ljudskom aktivnošću, jer je gratuitni dar. Stoga se sakramentalno posre-dovanje može i treba shvatiti kao događaj dariva-nja i očitovanja. On se pak ne ograničava na vizua-lizaciju prisutnosti, niti na posredovanje nekoga dobra (makar ono bilo i duhovno), nego podrazu-mijeva aktivno dioništvo na prisutnosti dara koji, jer je darovana Prisutnost, preobražava i životno se ponazočuje u samome tijelu vjernika. Time smo već naznačili ono što slijedi. Ipak, na ovom mjestu valja se vratiti »očitovanju nevidljivoga« i razbi-striti neobično privlačnu antropološku figuru mo-trenja, a potom i dara koju ova definicija predlaže. Nadilazeći pojednostavljenu verziju kojom je ma-nualistika sakramentalni događaj svodila na sred-stvo podložno detaljnoj raščlambi njegovih eleme-nata i još preciznijem tumačenju njegovih uzroka i učinaka, valja razmotriti stanovitu estetsku ili per-ceptivnu konstituciju sakramentalnoga posredo-vanja Kristove Prisutnosti.

Pod tim vidom, sakramenti nisu ‘ovojnica’ ko-ja tu prisutnost skriva, nego osjetni simboli koji oči-tuju stvarnost Kristova dolaska, njegovo u-tjelov-ljenje u samu srž ljudskoga. Kristovo očitovanje u sakramentima – vidljivim simbolima – nije zastr-to nevidljivošću milosti, jer poznaje gledanje kao pr-votnu iskustvenu formu kojom događaj doseže čo-vjeka. Istina, sakramenti nisu tek prilika gledanja, ali je gledanje zasigurno prvotno simboličko zrenje u kojem se prisutnost zbiva kao susret i preobražaj. Već je u gledanju čovjek uveden u događaj. On nije samo onaj koji motri, nego se tim motrenjem otva-ra drugome i njime biva preobražen, unesen čak i u ono što tjelesnim očima ne može vidjeti. Događaj iz Emausa na ponajbolji način tumači »sakramentalno očitovanje« (usp. Lk 24,13-35) i preobražaj pogleda. Dok učenici hode prema Emausu i žive u uskrsnom vremenu, ali ga paradoksalno ne zapažaju, jer su nji-hovi pogledi zaustavljeni u činjenici Isusove smrti, pridružuje im se Uskrsli. Oni mu nude tumačenja, ali ne uspijevaju dosegnuti smisao sve dok konačno ne prepuste inicijativu onome koji samoga sebe iz-govara i tumači, a njihova srca ispunjava intuicijom istine. No, samo slijedom simboličkog čina lomlje-nja kruha, otvaraju im se oči. Pogled tu zahvaća ono što iščezava iz tjelesne percepcije, ali se istom u njoj utjelovljuje. On se ne suočava s jednom frontalnom predodžbom, nego postaje sve-obuhvatan, jer obu-hvaćen prisutnošću Uskrsloga i njime iniciran po-staje sposoban gledati sve geste i razumjeti sve riječi cjelokupnog Kristova događaja. Simbol tu zrcali do-gađaj, jer je on njegova darovana aktualizacija ne sa-mo u riječima i gestama, nego i u pogledima, u spo-znajama, u življenome prianjanju istini događaja. U tom smislu dar prisutnosti u dinamici sakramen-talnoga posredovanja zbiva se kao i dar gledanja. I upravo zato jer je preobražavajuće gledanje, nije li sakramentalno posredništvo i susretanje?

Susret: u-tjelovljena prisutnostAko je u temelje klasične definicije sakramenata kao »vidljivih znakova nevidljive milosti« utkana jedna estetska dimenzija, tj. činjenica preobražene percepcije, koja po inicijativi Prisutnoga biva uve-dena u »gledanje nevidljivoga«, neizostavno se nameće i dijaloška odrednica toga istog događaja.

Iskustvo u Emausu: govoriti, slušati, hoditi, lomiti kruh, gledati – sve su to čini tijela u kojemu se događa Susret.

15


NAJkoji dolazi

koji dolazi

Da su sakramenti »susreti s Kristom«, podjedna-ko postaje klasičnom definicijom kao što je i ona po kojoj su oni »vidljivi znakovi nevidljive milo-sti«. U tome smislu mogli bismo reći da su sakra-menti susret s Kristom ukoliko je susret dar od-nosa. Stoga se i susret smješta u dimenziju dara. Zapravo, darovanost još jasnije kazuje strukturu susreta, a susret još jasnije očituje zbiljnost sim-bolike dijaloga. I kategoriju susreta valja osvijetliti istom biblijskom slikom Emausa.

U susretu s učenicima na putu u Emaus Kri-stova prisutnost je skrivena, skrivena njihovim pogledima i njihovom razumijevanju, skrivena ve-lom »zaustavljenih pogleda«. No, susret je taj ko-ji otvara razumijevanje kroz Kristovu riječ, a oči u gledanju nevidljivoga. Susret postupno ponazoču-je Kristovu prisutnost – sve do njegova iščeznuća iz njihovih pogleda. Ali to iščeznuće nije kraj su-sreta. Ono daruje ispunjeni pogled. Štoviše, susret

vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vi-djeli smo i svjedočimo« (1Iv 1,1-2)? Sakramental-no susresti Krista stoga ne znači ‘zamišljati’ sakra-mentalni događaj kao susret, nego ući u ono isto iskustvo koje su imali apostoli u susretu s Kristom, odnosno, prepustiti se otkriću odnosā koje se upi-suje u srce vjerničkoga identiteta.

Svaki susret nije nužno otkriće drugoga, ali je svakako njemu upravljen. Mnogi susreti nažalost zaustavljaju se na konstataciji nazočnosti drugo-ga. Međutim, istinski susreti izlažu čovjeka u nje-govoj krhkosti i snazi drugome. Oni su darivanje prisutnosti. Istinski susret nikoga ne ostavlja rav-nodušnim, jer u njemu riječi i geste ne kane izra-ziti nešto sporedno ili beznačajno, nego s drugim podijeliti svu značajnost zbilje i dosegnuti svu cje-lovitost smisla. Zato su naši pravi susreti blagda-ni života, koji nas nezaboravno upisuju u povijest našega ljudskog hoda. Istinski susret otkriva od-nos otkrivajući sebe drugome i darujući te prima-jući uzajamno ne samo ono što imamo, nego i ono za čim žudimo, što nas nadilazi ili pak ono što nas utemeljuje. Zato susret očituje pripadnost i kroz nju gratificira svijest u spoznaji da smo za druge i da dijeliti s drugima ozbiljuje i očituje našu najple-menitiju žudnju – da dademo život drugome.

Govoreći o susretu s Kristom kao o daru njego-ve Prisutnosti, ne možemo isključiti zbiljnost istin-skoga susreta kao otkrića odnosā, pripadnosti, kao aktualizaciju žudnje darivanja života. Susresti Kri-sta u sakramentalnome događaju ne znači napu-stiti svoje čovještvo da bi se doživjela onostranost božanske prisutnosti, nego u njemu proživjeti svu sretnost susreta s Kristom koji naše oči otvara, a naše uši priklanja razumijevanju svoje Riječi, ko-ji kazuje pripadnost uskrsnom zajedništvu života i koji pohađa čovjekovu stvarnost. A to se nipošto ne događa na neki ‘nestvaran’ način. Susret s Kristom nije stvar zamisli, nego je utkan u svu realnost ti-jela, u sve pore onog tijela kojim darujemo, susre-ćemo, gledamo i kušamo, u sve dubine tijela ko-jim primamo i darujemo život drugima. Tek kad se vratimo na tijelo, kategorija susreta započinje nam kazivati posljednju istinu sakramentalnoga posre-dovanja: preobrazbu našega čovještva.

Susresti Krista u sakramentalnome događaju ne znači napustiti čovještvo da bi se doživjela ono-stranost božanske prisutnosti, nego u čovještvu

proživjeti svu sretnost susreta s Kristom.

s Kristom ne daruje samo jedan trenutak, ma ko-liko god on bio iznenađujući, nego posreduje pre-obrazbu učenikā u njihovu identitetu i poslanju. Iz toga stanja preobraženoga gledanja i slušanja oni odlaze u Jeruzalem navijestiti istinu Uskrsnuća, jer su njome preobraženi.

U odnosu prema sakramentalnome događaju posredništva Kristove prisutnosti ova biblijska sli-ka govori mnogo više od onoga što se običnim tu-mačenjem od nje očekuje. U prvom redu kazuje da se ono ne zbiva na razini pojmova, nego na razini tijela. Govoriti i slušati, hoditi, lomiti kruh, gledati – sve su to čini tijela, štoviše, njegova aktualizacija. Jer ako čovjek u svojoj riječi jest i ako po njoj posre-duje samoga sebe drugome te ako je u istima kadar živjeti zajedništvo s drugim, nije li sakramentalni događaj, u kojemu sâm Krist kazuje samoga sebe i očituje se, u-tjelovljenje njegove prisutnosti u redu susreta? Ne ispunjava li se u njemu identično isku-stvo koje je apostol i evanđelist Ivan opisao riječi-ma: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo

16

NAŠAtemaO

NAJ

koji d

olaz

iko

ji dol

azi

Preobražaj: Kristova prisutnost u srcu čovještva Činjenica da je tijelo uvjet mogućnosti susreta i da-ra sasvim je razvidna. Međutim, činjenica da je tije-lo »subjekt prisutnosti« ne odgovara uvijek odveć ‘duhovnim’ tumačenjima koja su u njemu gleda-la niz akcidenata, a u njegovim žudnjama niz pre-prjeka istinskom iskustvu vjere. Ipak, samo tijelo jamči aktualnost prisutnosti. Istina da je Bog po-stao čovjekom govori da čovjek mora »ostati tije-lo« ako želi susresti Boga i potvrđuje se u mnogim vidovima sakramentalnoga posredovanja. Budu-ći da Kristova prisutnost ne dolazi ispred ili pored nas i jer ona ne ostaje dar koji čuva neko daleko sjećanje, nego zadire u srž ljudskoga i preobražava naše poglede, naše razumijevanje, biva asimilirana čitavim bićem, njezina se aktualnost događa i pro-življava u redu tijela. Međutim, i s ovoga trećeg gle-dišta na sakramentalno posredovanje valja poći od jedne ‘teološke definicije’, a u ovom slučaju osvije-tliti je »antropologijom blagovanja«.

Kristovo u-prisutnjenje pod euharistijskim prilikama klasična je teologija tumačila kategori-jom transupstancijalizacije. Ovaj termin, pone-što stran našem egzistencijalističkom mentalite-tu, služio je stoljećima u objašnjavanju »promjene biti« euharistijskih prilika. Često se i danas koristi u tumačenju »ustanove«, koju se neprimjereno iz-dvaja iz cjeline euharistijske molitve nazivajući je i terminom »pretvorba«. Međutim, ‘ustanoviti’ i ‘pretvoriti’ moguće je shvaćati i u širem smislu, pa i u onom tjelesnom. Preobrazba kruha i vina u Tije-lo i Krv Kristovu dio su tajne vjere, ali su istom dio vjerničkog iskustva Kristova dolaska i ulaska u na-šu stvarnost. Međutim, pred tim otajstvom »vid i opip, okus varaju se tu« – tvrdi sveti Toma Akvin-ski. Ne preostaje li nam stoga samo čvrsta vjera?

Ghilsan Lafont, u svom djelu Euharistija – hrana i riječ, upozorava da ovaj teološki tehnički termin nipošto nije nadiđen, nego da može na nov i nečuven način oslikati euharistijsku preobraz-bu, odnosno, »realnu prisutnost«. Čini se da život uopće nije moguć bez transupstancijalizacije, jer se ona, primjerice, događa u svakom činu ishrane. U ljudskom iskustvu blagovanje se nipošto ne za-ustavlja na prosto biološkoj razini. No, ipak ono je

aktivno uključeno u doživljaj darivanja i prima-nja života. »Bit je tu poput srca namirnica, poput nečega što daje život i preobražava onoga koji se njima hrani«. Blagovati i dati drugome da blaguje stvarno je darivanje života. Stoga nije čudno da je blagovanje strukturalno mjesto ozbiljenja čovješ-tva, zajedništva, mjesto gdje se ono ‘ustanovljuje’ i ‘preobražava’. I ne začuđuje zašto je svako svetko-vanje usko vezano uz blagovanje.

Drugi je primjer transupstancijalizacije lju-bavni odnos. U ljubavnom se odnosu – tuma-či Lévinas – osobe uzajamno daruju. No, njihovo ih darivanje nadilazi i daruje »drugoga«, tj. dije-te. Trasupstancijalizacija označava izlaženje iz vla-stite biti »da bi se poistovjetilo u cjelini osjećaja i žudnje s ljubljenom osobom«. Osobe se takore-kuć »transupstancijaliziraju« u plod svoje ljubavi. I u prvom slučaju blagovanja i u drugom slučaju ljubavnog odnosa tijelo je »subjekt« dinamično-ga posredovanja prisutnosti. Nije li tako, i mnogo više, u slučaju posredovanja Kristove prisutnosti, njegova prebivanja u srcu našega čovještva?

17


NAJkoji dolazi

koji dolazi

LITURGIJSKIkalendar

STUDENI 30 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

PROSINAC 1 P Svagdan: Iz 2,1-5; Ps 122,1-9; Mt 8,5-11 2 U Svagdan: Iz 11,1-10; Ps 72; Lk 10,21-24 3 S Sv. Franjo Ksaverski, spomendan Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Mt 15,29-37 4 Č Svagdan, ili: Sv. Ivan Damaščanski Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a; Mt 7,21.24-27 5 P Svagdan: Iz 29,17-24; Ps 27,1.4.13-14; Mt 9,27-31 6 S Svagdan, ili: Sv. Nikola, biskup Iz 30,19-21.23-26; Ps 147,1-6; Mt 9,35; 10,1.6-8

7 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 8 P BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE, svetkovina 9 U Svagdan: Iz 40,1-11; Ps 96; Mt 18,12-14 10 S Svagdan: Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30 11 Č Svagdan, ili: Sv. Damaz I., papa Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15 12 P Svagdan, ili: Bl. Dj. Marija Guadalupska Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19 13 S Svagdan: Liturgija kvatri Prigodna čitanja, str. 179-189; Lk 17,11-19

14 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 15 P Svagdan: Br 24,2-7.15-17a; Ps 25; Mt 21,23-27 16 U Svagdan: Sef 3,1-2.9-13; Ps 34; Mt 21,28-32 17 S Svagdan: Post 49,2.8-10; Ps 72; Mt 1,1-17 18 Č Svagdan: Jr 23,5-8; Ps 72; Mt 1,18-24 19 P Svagdan: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71; Lk 1,5-25 20 S Svagdan: Iz 7,10-14; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 1,26-38

21 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 22 P Svagdan: 1Sam 1,24-28; 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56 23 U Svagdan: Mal 3,1-4.23-24; Ps 25; Lk 1,57-66 24 S Svagdan: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16; Ps 89; Lk 1,67-79

Razvidno je da se sakramentalno posredova-nje Kristove prisutnosti kroz transupstancijaliza-ciju kruha i vina ne da izdvojiti iz dinamizma »ra-da ljudskih ruku«, ali i iz dinamizma blagovanja, radovanja, susretanja… Očito je, naime, da se ono u-tjelovljuje u samome srcu čovještva, da zahvaća sve pore onog tijela kojim darujemo, susrećemo, gledamo i kušamo, da zahvaća sve dubine tijela kojim primamo i darujemo život drugima. I bla-govanje i ljubav otkrivaju nam odnose po kojima jesmo i možemo biti. Oni nam u konačnici kazuju da smo u svemu, pa tako i u vjeri darovani od dru-goga i Drugome upućeni, a da tek vjerom može-mo gledati, kušati i čuti sveukupno bogatstvo živo-ta. U konačnici, ako sakramentalno posredovanje ima za cilj dosegnuti ne samo misli i osjećaje, nego i tijelo vjernika te ga preobraziti u ono što blaguje i pije, ne radi li se u njemu o »poistovjećivanju« ili, kako kažu crkveni oci, o »pobožanstvenjenju«?

Preobražaj je druga riječ za mistiku, a mistika je posljednja (ili možda prva) riječ liturgije. Pravo je pak ime za kršćanina »kristonosac« (christop-horos), jer on nije samo pozvan odgovoriti na sa-kramentalni ‘dolazak’ Kristove prisutnosti, nego se prepustiti »ustanovi« i »preobrazbi«, počevši od svoga tijela. Ako je sakramentalno posredova-nje dar, susret i preobražaj, ono se ne da zatvoriti u individualni religiozni konzumerizam, jer u zajed-ništvu vjere iščekivati nam je »njegov slavni do-lazak«. Euharistija koju blagujemo anticipacija je tog dolaska, a »vid, opip i okus« već sada »blagu-ju vječnost« svetkujući Prisutnost Onoga-koji-do-lazi. Uistinu, piše Gh. Lafont, »čovjek se ne može pojaviti pred Bogom praznih ruku, jer treba daro-vati samoga sebe sve do smrti i sve do uskrsnuća. Ne može doći pred njegovo lice bez svoje braće, za-hvaljujući kojima prima tijelo i daruje tijelo drugi-ma. No, povrh svega, ne može doći pred Boga bez Krista. Kad euharistijskim prinosom dajemo naše tijelo Bogu zazivajući njegovo Ime, u njega uklju-čujemo sve ljude. I to činimo samo u Imenu Isu-sovu koje je istovjetno s njegovim Tijelom i njego-vom Krvlju. Stoga naša ustrajna molba ište da ti darovi »postanu« Tijelo i Krv Isusa Krista, ne kao neke nepokretne materije, nego kao žive jezgre dara života Pashalnog Otajstva.«

Samo Pasha daje smisao adventskome iščekivanju i razumijevanju sveukupnoga Kristova otajstva. (A. Zvjagin, djelo u nastajanju)

18

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 63,16b-17.19b;64,2b-7

Čitanje Knjige proroka IzaijeTi si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – – ime ti je oduvijek. Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi pleménā baštine svoje! O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 80,2ac.3b.15-16.18-19

Otpjev: Bože, obnovi nas, razvedri lice svojei spasi nas!

Pastiru Izraelov, počuj,ti što sjediš nad kerubima, zablistaj,probudi silu svoju,priteci nam u pomoć!

Vrati se, Bože nad vojskama,pogledaj s neba i vidi,obiđi ovaj vinograd:zakrili nasad desnice svoje,sina kog za se odgoji!

Tvoja ruka nek bude nad čovjekomdesnice tvoje,nad sinom čovječjim kog za se odgoji!Nećemo se više odmetnuti od tebe;poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 339 K tebi, Gospodine ili: 362 Padaj s nebaOtpjevni ps.: Gospodine, Bože naš

(gl. prilog str. 38)Prinosna: 362 Padaj s neba (4. kitica)Pričesna: 350 Gospodin će dati sreću ili: 201 O svjetlo duša, IsuseZavršetak: 372 O Marijo, ti sjajna zornice

Prva nedjelja došašća 30. studenoga 2008.

Ulazna pjesmaPs 25,1-3

K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju,u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se posti-dim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće.

Zborna molitva

Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te,da mu idemo ususret pravednim životomte nas, kad dođe, postavi sebi s desnei uvede u kraljevstvo nebesko. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino,dar tvoje dobrote. U ovoj službi pretvaraš ihu sakramenat svoga Sina: daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 85, 13

Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.

Popričesna molitva

Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nasu prolazu zemaljskim životomnauči ljubiti vječna nebeska dobra,po Kristu, Gospodinu našemu.

PRVA

NED

JELJ

A doša

šća

doša

šća

19


Molitva vjernikaBraćo i sestre, živimo u nadi i iščekivanju Kristova drugog dolaska. Obdareni kršćanskom budnošću uputimo nebeskome Ocu svoje molitve:1. Za Crkvu: da u budnosti molitve i zauzete

brige za sve ljude svjedoči sigurnu naduu tvoj spasenjski dolazak, molimo te.

2. Za sve kršćane: da evanđeoskom odgovornošću izgrađuju svijet u kojem živete tako trajno uprisutnjuju tvoje Kraljevstvo, molimo te.

3. Za braću i sestre koji su obuzeti duhovnom pospanošću: ražari im vjeru da svoj život prepoznaju kao vrijeme spasenja, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: nadahni nas da Kristu koji dolazi otvorimo vrata svoga vremena te bude trajno prisutan u nama, molimo te.

5. Za braću i sestre koji dovršiše svoje životno bdjenje: obdari ih vječnošću koju si nam pripravio po uskrsnuću svoga Sina, molimo te.

Milosrdni Bože, u tebi je početak i dovršetak svega. Vodi nas svojim duhom da budemo ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva te budnim životom iščekujemo dolazak Krista, tvoga Sina, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Drugo čitanje1Kor 1,3-9

Očekujemo objavljenjeGospodina našega Isusa Krista.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Milost vam i mir od Boga,Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je danau Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju. Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama te ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaPs 85,8

Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

EvanđeljeMk 13,33-37

Bdijete: ne znate kad će se domaćin vratiti.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedida bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad ćese domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći,da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vasne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«Riječ Gospodnja.

PRVA NED

JELJAdošašćadošašća

Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas! (Hunterov psaltir, Engleska, oko 1170.)

20

OTAJSTVO i zbiljaPR

VA N

EDJE

LJA do

šašć

ado

šašć

a

U naviještanju radosne vijesti Isus se slu-žio prispodobama kojima je kanio iza-zvati dublje promišljanje nad riječju koju

je zborio. Današnja prispodoba o gospodaru koji prije odlaska na put svoj dom povjerava slugama čini se toliko jednostavnom da nije potrebna tu-mačenja, osobito ako je smjestimo na početak vre-mena došašća. Međutim, igra riječî i slikā, kojima se evanđelist Marko poslužio, uvodi nas u dublje promišljanje nad Isusovom porukom.

Kristov kairósSredišnja poruka evanđeoskog odlomka, pa i ci-jeloga došašća, zbijena je u trostruki poziv Bdij-te. Trostrukost poziva govori o njegovoj važnosti i trajnosti. Taj Bdijete ima i svoje razloge. Čitamo li pomnije evanđeoski odlomak, zamijetit ćemo da poziv na bdjenje nalazi razložnost u našemu ljud-skom neznanju: »Bdijte jer ne znate kada je čas«, »Bdijte jer ne znate kad će se domaćin vratiti«. Po-segnemo li za izvornim novozavjetnim tekstom, zamijetit ćemo igru riječi i u njima još dublju poru-ku: »Bdijte jer ne znate kada je kairós«; »Bdijte jer ne znate kada će Kýrios ponovno doći.« Da podsje-timo: kairós je biblijski pojam kojim se bilježi vri-jeme spasenja, vrijeme milosti, a Kýrios je Kristov mesijanski, Gospodin. Ne znamo, dakle, kada je kairos, niti kada će Kyrios ponovno doći.

Ta igra riječi ima za cilj posvijestiti nam da se istinski kairós, vrijeme spasenja, događa u susre-tu s onim koji je Kýrios, u susretu s Kristom. Sto-ga poziv na bdjenje nije tek jednostavni poziv na iščekivanje, nego na neprestanu zauzetost za nje-govu spasenjsku prisutnost, za životnost evan-đelja. Bdjeti, dakle, znači spasenjski živjeti. Ne-znanje koje prati naše iščekivanje otvara prostor vjeri, povjerenju u Iščekivanoga, predanju onome što iščekujemo. Neznanje se ne odnosi na Išče-kivanoga, niti na ono što on donosi. On se sām objavio i darovao nam spasenje. Neznanje se od-nosi na vrijeme njegova ponovnoga dolaska i su-sreta s njim. Tako neznanje postaje »spasenjskim impulsom« jer život pretvara u težnju, u rast, u dinamičnost koja svakodnevno aktualizira i pro-dubljuje darovano spasenje. Trajnost bdjenja či-

ni sav život spasenjskim, ozračjem življene prisut-nosti Onoga koji dolazi.

Vrijeme u kojem živimo u evanđeoskoj je pris-podobi oslikano slikom noći. Isus naime kaže: »Bdijte jer ne znate kada će se gospodar vratiti: da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili uju-tro.« Večer, ponoć, vrijeme pjeva pijetlova i svita-nje bili su termini kad se na gradskim vratima iz-mjenjivala noćna straža. Noć je slika vremena u kojemu živimo. Noć se pobjeđuje bdjenjem. No, u grčkome izvorniku iza našega prijevoda bdijte sto-je tri različita glagola (blepete, agrypneite, grego-reite) koji označuju raznolikost i životnost bdjenja te, na kraju, njegovu radikalnost. Kršćansko bdje-nje nalazi prikladnu formu u svakoj životnoj prilici. Bdjenje može biti molitva, naviještanje evanđelja, svjedočenje životom, briga za potrebne, odgovor-nost za sve stvoreno, vrijeme darovano osamljeni-ma, radost pružana onima koji tuguju… Svi ti oblici »bdjenja« vođeni su istom mišlju: dočekati Gospo-dina u radosti i u vršenju njegove riječi.

Briga za kršćanski »dom«U evanđeoskoj prispodobi slika kuće i stražara ko-ji bdiju na vratima, nije bez značenja. Isus nas ne poziva da bdijemo samo nad svojim životom, nego i nad »domom« u kojemu živimo, nad za-jednicom kršćana kojoj pripadamo i za čiju smo budnost odgovorni. Zajedništvo s braćom u vjeri pravo je mjesto življenja kršćanske budnosti. Sa-

Otvoriti vrijeme Kristu

Noć svijeta rasvijetljena sjajem Kristova dolaska. (S. Köder)

21


ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Riječ i spoznanje uz: 1Kor 1,3-9

Sveti Pavao upućuje pozdrav koji ujedinjuje židovski i grčki način pozdra-valjanja (1Kor 1,3). Izraz »milost« prevodi grčki izričaj haris, koji označava božansku naklonost prema čovjeku, dok je »mir« (grč. eirene; heb. šalôm) židovski pozdrav koji označava puninu blagostanja. Slijedi zahvala za mi-lost koju je Bog dao Korinćanima u Isusu Kristu (1,4), a sastoji se od bogat-stva što ga imaju u »svakoj riječi (logos) i u svakom spoznanju (gnosis)«. Tako riječ navještaja i znanje, koje označava iskustveno poznavanje Kri-sta, omogućuju sigurnost vjere i njezina širenja (1,6). Riječ je o dva dara. Korinćani su po darovima osposobljeni za pravo iščekivanje Objavljenja Gospodinova, to jest njegova drugog Dolaska i Dana suda (1,7). U među-vremenu, sâm Gospodin svojim Duhom daje vjernicima snagu da do tada budu besprijekorni (1,8), što je temeljni kršćanski stav, a Pavao ga često spominje skupa s čistoćom i svetošću (usp. Fil 1,10; 2,15-16; 1Sol 3,13). Bog sve to čini zato što je »vjeran« (1,9). Božja vjernost u Novom se zavjetu od-nosi na obećanje konačnoga uskrsnuća sviju i »zajedništva« s Kristom.

Darko Tepert

Bdjenje je u stalnome sukobu sa stvarnošću jer nije prazno čekanje nego život iz onoga što se očekuje. Bdjenje i nadanje preobražavaju život u ono čemu se nadamo. (N.)

PRVA NED

JELJAdošašćadošašća

mo tu budnost može biti životna, raznolika, uzaja-mna. Budnost se ne može živjeti u sebičnosti, niti takva može biti ustrajna. Ona se može živjeti samo u uzajamnosti, u »izmjeni noćnih straža«. Potre-bni smo budnosti drugih uz nas, kao što su i dru-gi potrebni naše budnosti. Zajedništvo budnosti preslikava se prije svega na zajednicu obitelji ko-ja pruža prvo iskustvo vjere.

Evanđeoski odlomak naviješten na prvu ne-djelju došašća zapravo je uvod u opis Isusove mu-ke i uskrsnuća. U poglavlju koje slijedi nakon ovo-ga Isusova poziva na budnost, susrećemo Isusa predana u ruke njegovih protivnika. Protivnici do-laze iznenada, predvođeni jednim od Isusovih naj-bližih. Na »vrata« zajedničke budnosti Isus je tada postavio trojicu učenika: Petra, Jakova i Ivana. Na Maslinskoj gori, prije svoga predanja, moli, a njih poziva: »Ostanite ovdje i bijte!« (Mk 14,34). No, uskoro ih nalazi pozaspale. Ponovno ih poziva: »Bdijte i molite da ne padnete u napast.« (14,38). No, malo nakon toga opet će ih naći zaspale.

Prizor s Maslinske gore ne spominjem da bih u zaspalosti učenika tražio opravdanje našoj sla-bosti i životnome prepuštanju ‘snu’. Spominjemo ovaj prizor upravo jer Kristova Pasha – njegova muka, smrt, uskrsnuće i ponovni dolazak – stoji u temelju sveukupnoga življenja vjere, pa i u njego-

vanju duhovnosti došašća. Došašće nas ne vraća na početke vjere, u idilu iščekivanja ili nadanja, ili na pokušaje prvih koraka vjere. Budnost na koju nas došašće poziva nosi ozbiljnost Maslinske go-re, a blizina Gospodinova dolaska oslikana je blizi-nom onih koji dolaze prekinuti Isusovu budnost u molitvi i odvesti ga pred sud i na križ.

Kairós, trenutak Kyriosova dolaska, nije vre-menski određen, ali time nije odgođen. Neznanje toga trenutka kazuje nam da se on događa već sa-da, da smo već sada zakoračili u vrijeme susreta s Onim koji dolazi.

Uvodeći Crkvu u treće tisućljeće, papa Ivan Pa-vao II. sažeo je poruku Kristova evanđelja u po-ziv Otvorite vrata Kristu. Vrata koja su najčvršće zatvorena počesto su vrata vremena. Prihvaćamo Krista, njegov nauk, ali nismo spremni da njegov kairós bude trajan u našim životima. Zato je na po-četku došašća potrebno reći Otvorite vrijeme Kri-stu. Dopustite Gospodinu da siđe u vaše vrijeme. Nije dovoljno izdvojiti dio vremena za Gospodina, kroz molitvu ili razmatranje, nego je nužno da Gos-podin siđe u sveukupno naše vrijeme, da svojim spasenjem prožme i našu molitvu i odmor i aktiv-nosti i odnose s ljudima. Na taj će način naše išče-kivanje i sveukupno naše vrijeme postati kairós susreta s njim. Stoga, bdijmo, jer sada je čas!

Ante Crnčević

22

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 40,1-5.9-11

Pripravite put Gospodinu!

Čitanje Knjige proroka IzaijeTješite, tješite moj narod, govori Bog vaš.Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja oka-jana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeru-zalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada!Gle, naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju,a dojilicama otpočinut daje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 85,9-14

Otpjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svojei daj nam svoje spasenje.

Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir narodu svomu,vjernima svojim.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

I Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 339 Puče sionski (ŽV 12/2005)

ili: 353-354 Čuj, jasni glas odjekujePripjevni ps.: 110 Pokaži nam, GospodinePrinosna: 236 U onaj DanPričesna: 363 Sine Božji ili: Gospodine, daj dođi (ŽV 12/2007)

Završetak: 589-591 Slavna Majko Spasitelja

Druga nedjelja došašća 7. prosinca 2008.

Ulazna pjesmaUsp. Iz 30,19.30

Puče sionski, evo, Gospodin dolazispasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnimna radost vašega srca.

Zborna molitva

Svemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom.

Darovna molitva

Gospodine, nek nas ponizne molitvei skromni prinosi pomire s tobom:ne možemo se pouzdati u svoje zasluge,priteci nam u pomoć svojom milošću,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaBar 5,5; 4,36

Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko,vidi radost što ti dolazi od Boga tvoga!

Popričesna molitva

Gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom.Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovom otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti,zemaljskim se dobrima pravilno služiti,a za nebeskim težiti, po Kristu.

DRU

GA

NED

JELJ

A doša

šća

doša

šća

DRU

GA

NED

JELJ

A doša

šća

DRU

GA

NED

JELJ

A

23


Molitva vjernikaBogu, izvoru svakoga dobra, koji nam i danas upućuje poziv na obraćenje, uputimo svoje molitve:

Vodi nas, Gospodine, putem spasenja.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: prodahni

je proročkim duhom i odvažnošću da nepokolebljivo naviješta evanđelje spasenjai svima bude znak tvoje blizine, molimo te.

2. Za sve kršćane: da svojim životom i radom pripravljaju dolazak novoga neba i nove zemlje, molimo te.

3. Za one koji se nalaze u pustinji grijeha: otvori im srca da prime tvoju Riječ i radosno krenu putem obraćenja, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: obnovi nam pouzdanje u tvoju dobrotu i ljubav i nadahni nas da pružamo evanđeosku utjehu svima koji trpe, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: po svojoj dobroti oprosti im svaki grijeh i uvedi ih u svoje vječno kraljevstvo, molimo te.

Svemogući Bože, učini da pustinja što je u nama procvjeta spasenjem te okrijepljeni snagom tvoga Duha budemo pripravni za dolazak tvoga Sina, Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Drugo čitanje2Pt 3,8-14

Čitanje Druge poslanice svetoga Petra apostolaJedno, ljubljeni, ne smetnite s uma:jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju. Kao tat će doći dan Gospodnji u koji će nebesa s trijeskom uminuti, počéla se, užarena, raspasti, a zemljai djela na njoj razotkriti. Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujućii pospješujući dolazak dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počéla, užarena, rasataliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaLk 3,4.6

Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze; svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

EvanđeljeMk 1,1-8

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPočetak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene.Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom,a on će vas krstiti Duhom Svetim.«Riječ Gospodnja.

DRU

GA N

EDJELJAdošašća

došašćaD

RUG

A NED

JELJAdošašćaD

RUG

A NED

JELJA

Pripravite put Gospodinu. Poravnite mu staze.(sv. Ivan Krstitelj, freska, Dečani, 14. st.)

24

OTAJSTVO i zbiljaD

RUG

A N

EDJE

LJA do

šašć

ado

šašć

aD

RUG

A N

EDJE

LJA do

šašć

aD

RUG

A N

EDJE

LJA

Nema osobe koja bi htjela biti nesretna, ali mnogi nisu sretni kako bi htjeli pa čak i zaslužili biti. Traženju sreće i utjesi kad

ona nije pronađena posvećeno je današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije. Prorok iz iskustva ropstva govori o oslobođenju. Njegov je poroblje-ni narod, u skladu s običajima vremena, morao poravnavati brežuljke i ispunjavati doline kako bi sagradio novi put kojim će svečano proći kralj po-bjednik. Na kraju tog puta stajao bi slavoluk po-bjede. Bilo je to dodatno poniženje poraženima. Izaija najavljuje da će simbol poniženja postati znakom utjehe i radosti. Umjesto kralju koji ih je porazio gradit će put svome Bogu koji je toliko si-lan da ih može spasiti i zaštiti, Bogu koji je tako nježan poput pastira što skuplja, nosi u naručju i daje počinuti. Ali to nije poziv na mirenje sa sud-binom, nego na aktivnu utjehu. Nije dosta plaka-ti nad svojom nesrećom, nego se treba potruditi kako bi se ona u sreću pretvorila. Poticaj za to tre-bala bi biti svijest da to nije samo želja, nego obe-ćanje Boga koji je nježan i dobar, mada ga u tre-nutcima tuge i nesreće takvim ne prepoznajemo. Upravo radi toga sveti Petar u drugom čitanju pi-še: Ne kasni… kako ga neki sporim smatraju… nego je strpljiv jer neće da tko propadne. Budu-ći da se među ljudima dobrota često smatra lu-došću, neprincipijelnošću i popustljivošću, pa on-

Utjeha adventa za radost Božića

da ta ista mjerila na Boga primjenjujemo, Apostol poučava: Jedan je dan u Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina, kao jedan dan. Potpu-no su drukčija mjerila, ali ono što je zajedničko, u čemu se ta dva svijeta i dimenzije mogu susresti, jest sreća, radost.

RadostS radošću započinje današnje evanđelje. Vrlo za-nimljiva rečenica. Šest riječi pisanih velikim slo-vom: Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Bož-jega. Čitavo evanđelje sadržano je u ovoj rečenici. Sve kasnije su samo dodatna tumačenja. Evanđe-lje, prevedeno na hrvatski, znači radosna vijest. Radosna je vijest u tome da je Isus Krist, Poma-zanik, od Boga poslani. I to ne samo poslani, ne-go sami Sin Božji, Bog. On je Bog silan koji spaša-va, Bog nježan koji skuplja i nosi u naručju. Onaj koga se čekalo došao je. Bez velikih riječi i možda drukčiji nego ga se očekivalo, ali koji čini ono što se očekivalo. Zato na pitanje o vlastitom identi-tetu Ivanu odgovara: slijepi vide, gluhi čuju, hro-mi hodaju, mrtvi ustaju… To je ono što naviješta glas u pustinji. Viče tamo gdje je već nestalo živo-ta, gdje je nestalo nade da može biti radosti. Zar tu i nije najpotrebniji?! Zato je toliko silan i pri-vlačan da je grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci.

Zajedništvo vjere preobražava pustinju u prostore života. (Lj. Afrifa)

25


ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Uznastojte biti neokaljani, u miru uz: 2Pt 3,8-13.16-17

Druga Petrova poslanica upozorava vjernike na lažne učitelje koji sum-njaju u obećanje Gospodinova dolaska (2Pt 3,3-4) te ih podsjeća da je u Božjim očima pojam vremena drugačiji nego kod ljudi (3,8). U prvi plan dolazi Božja strpljivost, koja proizlazi iz njegove želje da se svi ljudi obra-te (3,9). No, unatoč toj Božjoj strpljivosti, vjernik se ne smije prepustiti uživanju i požudama, jer Dan će Gospodnji – a to znači, dan njegova dolaska i dan suda – doći iznenada. Pritom će uminuti nebesa i počéla, a ni zemlja neće biti pošteđena. Ovaj redak tako najavljuje obnovu neba i zemlje. Razotkrit će se i djela na zemlji, čime se označava sud pred kojim će se svi ljudi naći (3,10). Upravo zbog toga svi vjernici moraju raditi na svojoj svetosti (3,11), jer to je, s jedne strane, stav iščekivanja, a s druge, način ubrzanja drugoga Gospodinova dolaska (3,12). Njegov dolazak, to jest konačno spasenje vjernikâ i početak života u »novim nebesima i zemlji novoj, gdje pravednost prebiva« (3,13), bit će pospješen obraće-njem ljudi. Vjernici moraju paziti da budu »u miru« (3,14) jer to je znak Kristove prisutnosti među njima.

Darko Tepert

Ivanov boravak u pustinji poziva sunarodnjake na novi ‘izlazak’, na ‘prolaz kroz pustinju’, koja je početak izraelske vjere i mjesto sklopljenoga saveza. Obraćenje je povratak u iskonskiodnos s Bogom. (A.)

DRU

GA N

EDJELJAdošašća

došašćaD

RUG

A NED

JELJAdošašćaD

RUG

A NED

JELJA

Tako preko Ivana iz Staroga dolazimo u Novi savez. Radi toga nam je opisana njegova odjeća i čime se hranio. Nema puno takvih slika u Svetom Pismu. Vrlo su rijetki. Ivanova odjeća je tipična za proroka. Takvu je nosio Ilija. On ispunjava pro-roštvo da će prije Mesije doći Ilija. Njegova hra-na je ono što Bog daje u pustinji i upućuje na Bo-ga koji je u pustinji hranio svoj narod i u pustinji sklopio savez s njim. Taj novi savez neće biti ze-maljski, nego duhovni. Ja vas krstim vodom, a on će Duhom Svetim. Sjetimo se kako je Ivan kr-stio. Uranjao je cijeloga čovjeka u vodu. Voda bi ga cijelog zahvatila i namočila. Krštenje u Duhu Svetom jednako je. Duh zahvaća cijeli život, cje-lovitu osobu, svako djelo i pokret, cijelo biće. Duh zahvaća toliko da se osoba više ne može od nje-ga odvojiti pa ni ne zna drukčije živjeti nego do-nositi plodove Duha: ljubav, radost, prijateljstvo, suosjećanje, razumijevanje… Kao što voda či-sti vanjštinu, Duh čisti nutrinu, da postane čista i odstrani sve ono što nije Božje. Govor o čišćenju upućuje nas na današnje drugo čitanje koje govo-ri o počelima koja će se užarena raspasti, nebe-sa uminuti, a zemlja razotkriti. Sveti Petar uči da ne čekamo taj dan koji će se dogoditi u neko ka-lendarsko vrijeme niti neko novo nebo i zemlju

koji nemaju veze s ovim sada, nego da nas Bog u svojoj strpljivosti s nama, poštujući našu slobo-du, želi nove, neokaljane i besprijekorne. Ne že-li u svoje kraljevstvo primiti dobre, a izbaciti loše, nego želi iz nas izbaciti ono što je loše, a pomoći i osnažiti ono što je dobro. Apostol naglašava da Bog očekuje našu suradnju u ostvarenju njegova Kraljevstva koje je s Kristom započelo, pospješu-jući njegov dolazak.

UtjehaZa danas izabrana čitanja na vrlo lijep način osli-kavaju dvostruku narav vremena došašća. Ono je vrijeme u kome se spremamo na spomen pro-slavu rođenja Isusa Krista u prošlosti i ostvarenje očekivanja izabranog naroda. Ali jednako tako, ono je vrijeme u kojemu se intenzivnije sprema-mo za Kristov dolazak u slavi. Stoga bi nam spo-men na prošlost i nada u budućnost trebali bi-ti poticaj da u sadašnjosti adventskoga vremena utješimo jedni druge darovima Duha Svetoga: mirom, ljubavlju, poštovanjem, razumijevanjem, nesebičnošću, darežljivošću… Bit će to najljepša priprava za proslavu radosti Božića kao i za Kri-stov dolazak u slavi.

Slavko Slišković

26

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjePost 3,9-15.20

Neprijateljstvo ja zamećem izmeđuroda tvojega i roda njezina!

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si?» – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.«Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol?Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«,odgovori žena. Nato Gospodin, Bog,reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebei žene, između roda tvojeg i roda njezina:on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 98,1-4

Otpjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 568 Radujem se u Gospodinu ili: 763 Zdravo budi, MarijoPripjevni ps.: 572 Pjevajte Gospodinu

pjesmu novuPrinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 160 Veliča Završetak: 769 Svi u glas (2. kitica) ili: 371 Raduj se grade

Bezgrješno začeće bl. Djevice Marije 8. prosinca 2008.

Ulazna pjesmaIz 61,10

Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednostikao nevjestu, urešenu nakitom.

Zborna molitva

Bože, ti si po zaslugama smrti svoga Sinaunaprijed oslobodio od svake ljage grijehazačeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu. Po njezinu zagovoru daj namda čista srca dođemo k tebi. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, milostivo primi spasonosni prinoso svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti unaprijed očuvao od svake ljage:po njezinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma

Slavno se o tebi zbori, Marijo:iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Popričesna molitva

Gospodine, Bože naš!Primljena otajstva neka iscijele u namarane onoga grijeha od kojega si jedinstvenounaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije, po Kristu, Gospodinu našemu.

BEZ

GRJ

EŠN

Oza

čeće

BD

Mza

čeće

BD

MBE

ZG

RJEŠ

NOza

čeće

BD

MBE

ZG

RJEŠ

NO

27


Drugo čitanjeEf 1,3-6.11-12

Izabra nas u njemu prije postanka svijeta.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zamilova u Ljubljenome. U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.

EvanđeljeLk 1,26-38

Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!

Čitanje svetog evanđelja po LukiU ono vrijeme posla Bog anđela Gabriela u gali-lejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenojs mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova;a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!«Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeši roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Go-spodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova,i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijekei njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Go spodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog je djevicu Mariju obdario puninom milosti i očuvao je od svakoga grijeha. Skrušena srca njemu uputimo svoje molitveda i u nama ojača svoju milost:1. Marija Bezgrješna slika je tvoje Crkve:

daj da zajednica tvojih vjernika po njezinom zagovoru trajno raste u svetosti, molimo te.

2. Marija je svojim posluhom postala uzorom svim krštenicima: daj da oni koji predvode tvoj narod na putu spasenja trajno slijede primjer njezine poniznosti i posluha, molimo te.

3. Djevica Marija nova je Eva, majka Krista Otkupitelja: po njezinu zagovoru osnaži nam vjeru i pomozi da svakodnevno živimo dar otkupljenja, molimo te.

4. Za sve one koji drugi Kristov dolazak iščekuju živeći evanđeoski savjet djevičanstva: ohrabri ih da, poput Marije, ostanu vjerni u posvećenju tebi, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: daruj im mjesto u zajedništvu svojih svetih, molimo te.

Bože, učinio si Mariju dostojnom roditeljicom svoga Sina. Osnaži i nas svojom milošću da budemo dostojan stan Njemu koji se želi nastaniti u nama, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

BEZG

RJEŠNOzačeće BD

Mzačeće BD

MBEZ

GRJEŠN

Ozačeće BDM

BEZG

RJEŠNO

Ne boj se, Marijo. Ta našla si milost u Boga!

28

OTAJSTVO i zbilja

Gdje si? – pitanje je koje odzvanja cije-lim Svetim pismom, ne samo stranica-ma Knjige Postanka. Istina je, stoji go-

tovo na početku Pisma koje svjedoči o Bogu koji traži čovjeka, o Bogu koji čovjeku nudi zajedniš-tvo, spasenje, sama sebe u povijesti spasenja i, na kraju, u svome ljubljenom Sinu Isusu Kristu. To pitanje stoji i na mnogim drugim mjestima koja svjedoče o povijesti spasenja, premda nije uvijek izrečeno baš tim riječima. Pitanje »Gdje si?« od-zvanja i u uskliku » Dođi, Gospodine Isuse« (Otk 22,20), kojim Crkva s nadom moli za Kristov po-novni dolazak. I dok na stranicama Knjige Po-stanka i na mnogim drugim mjestima to pitanje govori o Bogu koji traži Adama, čovjeka, isto ta-ko na mnogim mjestima Pismo govori o čovjeku koji traži Božje lice (usp. Ps 27). Čovjek čezne za Božjom blizinom, za njegovim licem. Želi zajed-ništvo s Bogom, svjestan da na pitanje »Gdje si?« može dati i naći razne odgovore. No, samo je je-dan pravi odgovor.

Posluh koja preobražava skrivanje

Adamovo skrivanjeAdam je u svojoj slobodi na Božji upit odgovorio skrivanjem. Zbog onoga što je učinio, želio je izbje-ći rizik susreta i razgovora s Bogom. Možda se bo-jao da će Božja sloboda uništiti njegovu slobodu. Postavši svjestan da nije postao kao Bog, mislio je da više i ne može živjeti u Božjoj blizini. Skrivanje i bijeg kao da su postali uvjet njegovoga shvaćanja slobode. Slobode shvaćene kao stalni bijeg, stal-no skrivanje, zavaravajući se da će bijeg i skriva-nje omogućiti puninu života. Ispunio se strahom i ispraznio se od mogućnosti za bilo kakav susret.

Po Adamu i cijelo se čovječanstvo bacilo u bi-jeg koji tumači kao napredak. U tome bijegu čo-vječanstvo želi ponovno zadobiti istinsku slobo-du, čezne za iskonskom nevinošću i mirom koje je izgubilo. Ali ta se čežnja pretvara u skrivanje. Bi-jeg za sobom ostavlja mnoštvo ruševina. Što više i dalje bježi, to više iza sebe vidi ruševine i nevolju. Cilj je nestao, ali povratka nema. Čovječanstvo je sakrilo lice pred Bogom. Ne želi vidjeti Boga. Ta-

Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po Tvojoj riječi!BEZ

GRJ

EŠN

Oza

čeće

BD

Mza

čeće

BD

MBE

ZG

RJEŠ

NOza

čeće

BD

MBE

ZG

RJEŠ

NO

29


ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Blagoslovljeni u Kristu uz: Ef 1,3-6.11-12

Riječ »blagoslovljen« (Ef 1,3) označuje ovdje hvalu i slavu koja se daje Bogu. »Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista« kratki je izričaj koji stavlja u sasvim bliski odnos Oca i Sina. Sin je »Ljubljeni« (1,6) kojega je Otac postavio kao Gospodina. Zato se i kaže da je on »naš« Gospodin (1,3), što potvrđuje da vjernici pripadaju Kristu. Bogu se izriče blagoslov jer on »nas blàgoslovi« u trenutku Kristove žrtve na križu (1,7), po kojoj i mi možemo imati dijela među svetima (1,11), putem posinstva za koje nas je Otac predodredio (1,5). Blagoslovljeni smo »svakim blagoslovom duhovnim« (1,3), duhovnim jer potječe od Boga, a on nam ga daje po Duhu Svetomu koji ga čini djelotvornim u otkupiteljskom Kristovu dje-lu (1,4-10). »U nebesima« (1,3) označuje mjesto kamo je Krist uzdignut nakon uskrsnuća (1,20), mjesto gdje će Bog posjesti sve koji su spaše-ni i uskrsli s Kristom (2,6). Naše predodređenje za svetost dogodilo se iz ljubavi, a Bog nas svojom dobrohotnošću posinjuje. Zbog te milosti Bogu pripadaju hvala i slava (1,6). Toj njegovoj hvali i slavi i mi svetošću i neporočnošću života moramo doprinijeti (1,11-12).

Darko Tepert

Grijeh mijenja čovjekov odnos s Bogom: rađa bijegom i skrivanjem (Eva). Božje djelo spasenja započinje oslobođenjem od vječnoga straha. Anđelov »Ne boj se!«, upućen Mariji, proglas je da je prestalo vrijeme straha,a nastupilo vrijeme milosti: »Zdravo, milosti puna…«

ko silno da ga je proglasilo iluzijom. No, ipak traži. Pita Boga gdje je on. Zašto ne da vidjeti svoje lice. Posvuda ga traži i misli da se Bog sakrio na neko-me posebnom mjestu, u nedostupnom svjetlu ko-jemu mogu pristupiti samo »prosvijetljeni«.

Ni Bog nije prestao tražiti premda se Adam, a nakon njega i čitavo čovječanstvo skriva, okre-će glavu i bježi. Bog traži tako da pruža novu mo-gućnost pravog odgovora, istinski življene slobo-de, poniznog ali dostojanstvenog pogleda koji se ne skriva pred Bogom nego se otvara za suradnju s njime. Bog želi da se čovjekov bijeg pretvori u Put života. Put koji kroz progonstvo i patnju ot-kriva zajedništvo Boga i čovjeka, zajedništvo koje se oblikuje u njegovoj zajednici.

Marijin odgovorPravi odgovor na Božji upit i njegovo traženje da-je Marija, Majka Gospodinova. Ona ne bježi, ne-go u svome domu, koji tvori njezinu povijest, nje-zinu svakodnevicu i život, prihvaća razgovor. Ne želi biti »kao Bog« niti se natjecati s njime. Želi surađivati znajući da joj otvorenost za Božju Riječ omogućuje da bude Bogom oblikovana. Iz surad-nje s Bogom rađa se bogoobličnost. Zna da Put ne

vodi u bijeg. Ne želi sakrivati svoj pogled znajući da gledajući Božje lice njezin pogled postaje du-blji, iskreniji, potpuniji. Na Božji upit odgovara: »Neka mi bude po tvojoj riječi.« Po toj Riječi po-staje ono što jest, izabrana prije postanka svijeta u svome Sinu, Kristu, koji je i sve nas predodre-dio za posinstvo.

Budući da je pristala na suradnju s Bogom, omogućila je i nama da možemo naći pravi odgo-vor na Božji upit i traženje, ali i da možemo naći prave odgovore na naša pitanja. Bez straha, bez skrivanja, bez bijega, znajući da nas je Bog pogle-dao i prije nego smo postali sposobni za odgovor. Po Marijinu odgovoru i mi smo sposobni za od-govor. Po njezinoj vjeri i nama je dana moguć-nost vjere. Jer je bila sposobna i spremna odre-ći se ljudske krive težnje za jednakošću s Bogom, Marija je postala prostorom susreta Boga i čovje-ka. I to u svome tijelu koje je postalo prebivali-štem Vječne Riječi. Jer je bila ponizna, Bog se po-nizio i postao jedan od nas. Nije više bio stranac, nije lutao, nije bio u progonstvu. Tako je Marija i nama pomogla da ne budemo stranci, lutalice, prognani. Po njoj imamo sve u Kristu.

Željko Tanjić

BEZG

RJEŠNOzačeće BD

Mzačeće BD

MBEZ

GRJEŠN

Ozačeće BDM

BEZG

RJEŠNO

30

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 61,1-2a.10-11

Radujem se u Gospodinu, radujem.

Čitanje Knjige proroka IzaijeDuh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje; proglasiti godinu milosti Gospodnje. Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom. Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamLk 1,46-50.53-54

Otpjev: Duša moja kliče u Bogu mojemu.Veliča duša moja Gospodina,klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,što pogleda na neznatnost službenice svoje:odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,sveto je ime njegovo!Od koljena do koljena dobrota je njegovanad onima što se njega boje.

Gladne napuni dobrima,a bogate otpusti prazne.Prihvati Izraela, slugu svoga,kako obeća ocima našim.

Drugo čitanje1Sol 5,16-24

Duh vaš i duša i tijelo neka se sačuvaza dolazak Gospodnji.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 340 Radujte se u Gospodinu ili: 364 Klikujte sada zanosnoPripjevni ps.: 347 Duša moja kliče ili: (gl. prilog, str. 39.)Prinosna: 349 Srca gorePričesna: 361 Raduj se neboZavršetak: Sav svijete pjevaj veselo

(gl. prilog ŽV 12/2007)

Treća nedjelja došašća 14. prosinca 2008.

Ulazna pjesmaFil 4,4-5

Radujte se u Gospodinu uvijek!Ponavljam: radujte se!Gospodin je blizu!

Zborna molitva

Bože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, daj da ti neprestanoprikazujemo žrtvu svoga predanja:mi obnavljamo Kristovo otajstvoda tvoje spasenje u nama snažno djeluje,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaUsp. Iz 35,4

Recite preplašenim srcima:»Budite jaki, ne bojte se!Evo Boga našega, dolazi da nas spasi!«

Popričesna molitva

Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti:po ovoj svetoj gozbi očisti nas od grijehai pripravi nam duh za buduće blagdane,po Kristu, Gospodinu našemu.

TREĆ

A N

EDJE

LJA do

šašć

ado

šašć

aTR

EĆA

NED

JELJ

A doša

šća

TREĆ

A N

EDJE

LJA

31


Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog nas po riječi proroka Ivana poziva na obraćenje i tako u nama pripravlja put svome Sinu. Otvoreni daru spasenja, uputimo nebeskome Ocu svoje molitve:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: okrijepi je svojim

Duhom da se ne plaši pustinje u koju je poslana; pomozi joj da s pouzdanjem u tebe ustrajno naviješta tvoje spasenje, molimo te.

2. Za papu Benedikta, sve biskupe i svećenike: prodahni ih evanđeoskom mudrošću i vjernošću da uvijek budu jasan glas tvoje Riječi, molimo te.

3. Za ljude kojima je povjerena briga upravljanja dobrima ovoga svijeta: nadahni ih pravednošću i zauzetom odgovornošću za sve koji su pritisnuti oskudicom i životnim nevoljama, molimo te.

4. Za sve tvoje krštenike: daruj im otvoreno srce da prihvate poziv evanđelja i obraćenjem života priprave put tvome Sinu, molimo te.

5. Za nas okupljene na ovome slavlju: da naša djela i riječi budu radosno svjedočanstvo nade koja je u nama, molimo te.

Oče nebeski, ti nas ne prestaješ darivati svojom ljubavlju. Molimo te, obnovi našu vjernost da uvijek hodimo putem spasenja koje si nam darovao u svome Sinu. Koji živi.

Duha ne trnite, proroštava ne prezirite!Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za do lazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je onaj tko vas poziva:on će to i učiniti.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIz 61,1

Duh Gospodnji na meni je, blagovjesnikom biti ubogima posla me.

EvanđeljeIv 1,6-8.19-28

Među vama stoji koga vi ne poznate.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuBî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijašeon svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?«Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše:»Pa tko si da dadnemo odgovor onimakoji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?«On odgovori: »Ja sam glas koji vičeu pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’– kako reče prorok Izaija.«A neki izaslanici bijahu farizeji.Oni prihvatiše riječ i upitaše ga:»Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi,komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji,s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.Riječ Gospodnja.

TREĆA N

EDJELJAdošašća

došašćaTREĆ

A NED

JELJAdošašćaTREĆ

A NED

JELJA2008živo vrelo12živo vrelo12živo vrelo 200812200812

Među vama stoji koga ne poznate… Onaj koji dolazi!(B. Vivarini, sredina XV. st.)

32

OTAJSTVO i zbiljaTR

EĆA

NED

JELJ

A doša

šća

doša

šća

TREĆ

A N

EDJE

LJA do

šašć

aTR

EĆA

NED

JELJ

A

Pustinja je mjesto blizine i prisnosti s Bogom; pustinja je »dvorana vjenčanja Boga i iza-branoga naroda«. I zato je čudna ta pustinja,

premda izvana neprivlačna, u sebi sadrži mnoštvo prisutnosti i gotovo da možemo govoriti o ‘prena-pučenoj pustoši’. Ivan ne govori na trgovima, već u pustinji. Ne traži slušatelje, već oni traže njega. Po-ziv je to na hrabrost pronalaženja prostora samoće, kao povlašteno mjesto približavanja drugih ljudi. U pustinji se riječi pročišćuju od uobičajenosti i izra-njaju u svojoj iskonskoj snazi.

I čini se da Crkva treba izabrati pustinju kao mjesto svojega naviještanja. Ne zato da bi pobjegla iz svijeta i od poteškoća, već da bi se poruci vratila njezina snaga, dubina i odjek. U pustinji navještaj pronalazi put do ljudskoga srca, osobito ako je riječ o osobi poput Ivanove koja ne traži vlastitu veliči-nu, već upućuje na Drugoga. Prepoznata poniznost i malenost postaje očitovanje veličine; bijeda posta-je jasnoćom i govorom o bogatstvu istinske vrijed-nosti. Crkva koja je malena, koja ne naviješta samu sebe u ozračju svjetovnoga, postaje vjerodostojna i budi zanimanje za ozračje u kojemu je pustinja pu-nina, susret i blizina. Pustinja je metafora za ono što nemamo – vremena da se u nama rodi novost mi-sli i osjećaja, a ne novost novina; vijest bez apsorpci-je iskustva, vijest kao glas – nerazdvojan od novosti. Pustinja je metafora postojanja, čovjeka odjevena Duhom; zaogrnuta plaštem pravednosti i radosti...

U kojem smjeru gledamo?U prvome je planu i dalje Ivan Krstitelj, »čovjek po-slan od Boga« koji, premda okružen pustinjom, k sebi privlači mnoštvo. Jasno je da njegovo propo-vijedanje postaje ozbiljnom brigom za službene re-ligijske vlasti onoga vremena. Do njega stiže dele-gacija poput pokretnoga sudišta koje sluša njegovo svjedočanstvo u okrutnoj pustoši i samoći. Željeli su čuti što on sam drži za sebe, što govori tko je i ka-kav je njegov identitet.

On se definira kao glas: »Ja sam glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu!« Iako je riječ o neobičnome predstavljanju, ono nas danas uop-će ne iznenađuje. Kroz naš život prolaze glasovi ko-ji govore: o zaradi, o uspjehu, o mržnji i sukobu, o uživanju i proračunatosti… No, Ivanov je glas neo-bičan: Pripravite put Gospodinu. Želi nas upozoriti da Bog dolazi možda iz drugoga smjera, a čini se da je upravo to kršćanski poziv – biti glas Božje druk-

čijosti – imati hrabrosti upozoriti da su neki puto-vi opasni, neprohodni… objasniti da put sebičnosti, prijevare, ne samo da ne sadrži vjerojatnost susreta s Bogom, već i njegovu nemogućnost. U konačno-sti je on taj koji daje da zemlja tjera klice, da vrt daje niknuti sjemenu. Pravda i davanje hvale nisu nepo-vezani s Bogom. Čovjekov je udio u svemu da bu-de glas. Sve to bez obzira što će izgledati da taj naš glas ne uspijeva probiti debele naslage neprijatelj-stava i zajedljivosti.

Prorok ne mari hoće li njegov govor imati uspjeha ili neće, isplati li se govoriti ili ne. Prem-da ta riječ možda nije popularna, ne može ju zadr-žati za sebe. Povjerena mu je da ju ‘izvikuje’, da ju navijesti svijetu, a ne da ju čuva u proračunatosti. Sjetimo se sv. Pavla koji govori da mu je dužnost, štoviše nužnost, kob, navješćivati evanđelje (usp. 1Kor 9, 16-19.22-23). Nije na njemu da procjenju-je vrijednost svoje usamljene riječi, ali izgovorena, proročka riječ svjedočanstva uvodi u prostor nove ravnoteže i nemira. Ljudi mogu i dalje slušati glas trendova, ulice i interesa, ali je važno da je put ko-ji treba pripraviti zapravo neki drugi put. Svjedok će trebati odgovarati ne o postignutim rezultatima, već o vjernosti poruci.

Ponizno pripremanje susretaIvan, nakon što se definirao kao ‘glas’, objašnjava moguće nesporazume o svojoj osobnosti. On nije Krist, a niti neki od velikih likova iz slavne prošlosti. Preteča pokazuje Drugoga, ne naglašava pozornost usmjerenu na vlastitu osobu. I čim se Nepoznati po-

Zaogrnuti glasom Radosti

Ivan, vjerni svjedok i glasnik Puta spasenja. (R. M. da Silva)

33


Uvijek se radujte! uz: 1Sol 5,16-24RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECIOdlomak 1Sol 5,16-24 ima u vidu život same kršćanske zajednice. Zapo-činje pozivom: »Uvijek se radujte!« Tri glagolske radnje pripadaju jedna drugoj: radovanje, moljenje i zahvaljivanje. Osobito je to jasno kad govo-rimo o moljenju i zahvaljivanju. Molitva se upućuje Bogu, ali i zahvala se stavlja pred Boga. Zahvala je naš odgovor na Božje djelovanje. Zahva-ljujemo za sve. Neprekidnoj molitvi odgovara sveopća zahvala. Molitve-nom životu pretpostavljen je naš život u radosti. To je dar Duha (usp. Gal 5,22) i element koji označava kraljevstvo Božje (usp. Rim 14,17). Radost je temeljno duhovno stanje kršćana. Taj dar Duha, koji već unaprijed uzima buduće ispunjenje »biti s Kristom«, treba razumjeti kao zadaću i kao imperativ: »Radujete se!« Pavao nas na to upozorava upravo u vrije-me krize. Budući da je Bog u Isusu Kristu vjernicima ponudio spasenje, oni mogu u radosti već sada živjeti budućnost, mogu se u molitvi obra-ćati Bogu kao svojem Ocu.

Mario Cifrak

»Među vama stoji koga ne poznate«, kaže Ivan Židovima. ‘Ne poznavati’ ovdje znači ne priznati, ne prihvaćati, ne vjero-vati. Obraćenje je put ‘ponovnoga poznavanja’ Boga. (N.)

TREĆA N

EDJELJAdošašća

došašćaTREĆ

A NED

JELJAdošašćaTREĆ

A NED

JELJA

javi na obzoru, ne oklijeva uputiti pogled i korak i sr-ce na njega, pozivajući i svoje slušatelje i učenike da ga slijede. Svjedočanstvo koje ne veže uz sebe. Vjera koja veže samo uz Drugoga, do mjere da se slijedeći glas dođe do Riječi, do Govora.

Ivan je istinski svjedok, jer ne govori o sebi, po-štuje tuđu veličinu i sposoban je nestati s pozor-nice. Vjernik se stoga može definirati kao »netko tko oslobađa i ostavlja prostor za drugoga i za tu-đu slobodu«. Zna da je njegov zadatak izazvati su-sret i pripremiti ga. Da bi se to dogodilo, on ne stoji poput napadnih ceremonijara, niti poput gosta po dužnosti; on se diskretno povlači u stranu. I ako je zaboravljen, ne ljuti se, štoviše, sretan je jer se do-gađa bitan događaj, a sve što se odnosi na njega kao osobu smatra drugotnim. Za osobu koja treba vrši-ti snažan utjecaj teško je sačuvati ravnotežu izme-đu te dvije slobode. Teško je pobijediti napast da se poistovjeti s drugim, da se ne nametnu vlastita gledišta, ukusi, nesnošljivosti i redateljstva susreta prema našoj mjeri.

Istinski svjedok s izvanrednom hrabrošću spa-ja izvanrednu poniznost. Takav je Ivan Krstitelj. On s neodoljivom snagom poticaja združuje naglašeni osjećaj za slobodu drugoga; s jakom osobnošću jed-nako tako i sposobnost samoobespravljenja. Iskre-nost i osjetljivost – istodobno… Svjedok je čovjek koji zna procijeniti trenutak, umanjiti svoju važnost, kako bi se otvorio prostor nezamjenjivima u susre-tu. Ovdje naglašavam veliku potrebu pripremanja susreta, što uključuje poštivanje koraka, ritmova,

tuđega mentaliteta. Neizmjerno je važno ne namet-nuti ponašanja koja ne odgovaraju nutarnjim uvje-renjima. Ne valja očekivati pobožnost koja ne odgo-vara dubokomu osjećaju duha.

Ovdje je ipak riječ o ‘dugim stazama’ na kojima se i prijateljstvo čita kao religiozno iskustvo. Odre-đena pojednostavljenja i prevelika užurbanost mo-gu stvoriti nepopravljive štete u dvosmislenosti prilika koje ne dopuštaju dozrijevanje. Nije dobro preskakati zadane točke na putovanju, jednako kao ni zamijeniti uloge. Sveti je Ivan shvatio jedino što vjernik može shvatiti: da treba pokazati iščekivano-ga, onoga koji ne razočarava i poznavati vremena djelovanja. Kašnjenje može biti kobno, a kao očeki-vani kasni, naša je zadaća hraniti i podupirati išče-kivanje, čistiti pogled, da bismo bili u stanju prepo-znati ga. Nipošto zamijeniti ga i nipošto činiti ono što se gorljivo trudi učiniti suvremena kultura – do-kinuti čekanje.

Završavam riječima svetoga Pavla: »Bez pre-stanka se molite, u svemu zahvaljujte! Duha ne tr-nite… dobro zadržite, svake sjene zla se klonite!« Prozor došašća je poput diptiha koji na jednoj stra-ni ima molitvu, a na drugoj zahvaljivanje, a taj dip-tih leži na je zaogrnut ustrajnošću koja se razvija u triptih sastavljenom od: dara gorljivosti Duha Sve-toga, trajnosti dobra, izbjegavanja zla. Provjeri-mo koje slike mi vidimo, kako je strukturiran naš prozor na kojemu čekamo Dolazak. Rađa li ta slika zvuk do prepoznatljivosti Glasa?

Ivan Šaško

34

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanje2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16

Čitanje Druge knjige o SamueluKad se David kralj nastanio u svojem dvoru, a Gospodin mu pribavio mir od svih njegovih neprijatelja uokolo, reče kralj proroku Natanu: »Pogledaj! Ja, evo, stanujem u dvoru od cedro-vine, a kovčeg Božji stoji pod šatorom.«A Natan odgovori kralju: »Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Gospodin s tobom.« Ali još iste noći dođe Natanu ova riječ Go-spodnja: »Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovo govori Gospodin: ’Zar ti da mi gradiš kuću da u njoj prebivam? Ja sam te uzeo s pašnjaka, od ovaca i koza, da budeš knez nad narodom mojim Izraelom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred tobom. Ja ću ti pribaviti veliko ime, kao što je ime velikanâ na zemlji. Ja ću odrediti mjesto narodu svojem Izraelu, posadit ću ga da na njemu prebiva i da više ne strahuje, niti da ga zlikovci muče kao prije, onda kad sam odredio suce nad svojim izraelskim narodom. Ja ću mu pribaviti mir od svih njegovih neprijatelja. Gospodin će te učiniti velikim. Gospodin će ti podići dom. I kad se ispune tvoji dani i ti poči-neš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela,i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. Tvoja će kućai tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 89,2-5.27 i 29

Otpjev: O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka.O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka,od pokoljenja do pokoljenjausta će moja obznanjivati tvoju vjernost.Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja!«U nebu utemelji vjernost svoju.

»Savez sklopih s izabranikom svojim,zakleh se Davidu, sluzi svome:tvoje potomstvo održat ću dovijeka,za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.«

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 341 Rosite, nebesa, odozgor ili: 365 Evo ide časPripjevni ps.: 348 O ljubavi tvojojPrinosna: 370 Zlatnih krilaPričesna: 355 Riječ spasenja ili: 366 Visom letećZavršetak: 598 Zdravo, Djevice

Četvrta nedjelja došašća 21. prosinca 2008.

Ulazna pjesmaIz 45,8

Rosite nebesa, odozgor, i oblaci,daždite Pravednika! Neka se rastvori zemljada procvjeta Spasiteljem!

Zborna molitva

Gospodine, po anđelovu smo navještenjuupoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina.Molimo te: ispuni nas svojom milošćui mukom i križem njegovim privedi nask slavi uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, svojim si Duhom u krilu blažene Djevice Marije sazdao čovještvo svoga Sina.Molimo te, tim istim Duhom posveti i darove na našem oltaru,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIz 7,14

Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu se ime Emanuel – S nama Bog!

Popričesna molitva

Svemogući Bože, u ovoj smo pričestiprimili jamstvo vječnog otkupljenja.Molimo te: s blizinom božićnih blagdananek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina,po Kristu, Gospodinu našemu.

ČET

VRTA

NED

JELJ

Ado

šašć

ado

šašć

a

35


Molitva vjernikaBraćo i sestre, svoje molitve uputimo Kristu Gospodinu koji je u krilu Djevice postao čovjekom i nas učinio svojim hramom. Molimo zajedno:

Dođi, Gospodine Isuse!1. Za Crkvu koja iščekuje tvoj dolazak: daj da

uvijek bude otvorena vodstvu Duha Svetoga te pouzdanjem u tebe nadilazi svaku nesigurnost života i protivljenje svijeta, molimo te.

2. Za ljude koji trpe u nevoljama i oskudici života: pohodi ih svojim mirom, a kršćane nadahni da u njima i u svima potrebnima prepoznaju tvoje lice, molimo te

3. Za sve koji su pritisnuti teretom grijeha:potakni ih da pristupe tebi te iskuse radost tvoga spasenja, molimo te.

4. Za ovu zajednicu vjernika: oslobodi nas od svake sumnje i straha pred tobom i ohrabri nas da ti se otvorimo čitavim životom, molimo te.

5. Ispuni nas radošću koja od tebe dolazii pomozi da radost tvoga dolaska znademo darovati svojim bližnjima, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, uputili smo ti svoje molitve. Čuvaj u nama duh trajne i pouzdane molitve kako bismo mogli uvijek osjećati tvoju blizinu i milost tvoga dolaska. Koji živiš.

On će me zvati: Oče moj!Bože moj i hridi spasa mojega.Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svojui savez svoj vjeran.

Drugo čitanjeRim 16,25-27

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Onomu koji vas može učvrstiti – po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanogi po proročkim pismima odredbom vječnoga Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost, vjeru – jedinomu mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen.Riječ Gospodnja.

EvanđeljeLk 1,26-38

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabrielau galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije ne-moguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!«I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

ČETVRTA N

EDJELJAdošašća

došašćaEvo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus!

(mozaik, S. Maria in Trastevere, Roma, oko 1291.)

36

OTAJSTVO i zbiljaČ

ETVR

TA N

EDJE

LJAdo

šašć

ado

šašć

a

Liturgijska nam čitanja u došašću stavljaju Blaženu Djevicu Mariju kao uzor istinsko-ga iščekivanja drugoga dolaska Isusa Krista

i savršene priprave za slavlje Božića. Ona je ad-ventska žena, osoba koja je u sebi samoj ostvarila sve ono što došašće treba biti za kršćane. Nisu bez razloga duhovni pisci Mariju nazivali via regia, kraljevskim putem, odnosno najboljim i najlak-šim putem kako stići do Isusa Krista. Pogledajmo kako nam današnji ulomak iz Lukina evanđelja predstavlja u Marijinu adventsku »via regia«.

Dom, Sveto pismo i molitva»Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« U srednjovjekovnim i renesansnim slikama navješte-nje se gotovo uvijek prikazuje na isti način. Marija se obično nalazi u kući ili predvorju, a u svojim ru-kama drži Sveto pismo ili sklopljenih ruku pobož-no moli. U pozadini takvoga umjetničkog prika-za krije se duboka teološka poruka. Želi se reći da je Marija njegovala svoju dušu, svoj nutarnji život (kuća), nije provodila svoj život izvan sebe u ispra-

Zbunjenost i razmišljanje znoj znatiželji koja je zaborav samoga sebe i Boga. Marija njeguje svoju dušu razmatrajući nad Bož-jom riječju (Sveto pismo), ona gleda Boga u sve-toj knjizi, a ne ogleda sebe samodopadno u zrcalu, kako je obično bilo prikazivana taština. Upravo ta-kvoj Mariji poslan je anđeo Gabriel. Za nas to znači da se anđelov dolazak, Božji dolazak, ne može do-goditi ako ne pripremimo sebe, svoje srce za susret s Gospodinom. Bog dakako uvijek dolazi čovjeku. Njegov dolazak ne ovisi o čovjekovoj spremnosti, ali da se dogodi njegov i naš, odnosno obostrani Susret, potrebna je priprava za taj Susret, potreb-no je otvoriti se milosti da nas ona ispuni kao što je ispunila Mariju. Slaviti advent s Marijom moguće je samo ako se znamo povući iz izvanjskoga u dom svoje duše, ako tiho njegujemo svoju nutrinu čita-njem Svetoga pisma i molitvom. To je marijanska via regia po kojoj se i u nama začinje i rađa Bog.

Sveta zbunjenost»Na tu se riječ ona smete.« U čitavome Svetom pi-smu samo na ovomu mjestu susrećemo grčki gla-gol diataraso (smesti se). On označava duboku po-tresenost, zbunjenost, snažnu smetenost. Koliko god se Marija pripremala za Božji dolazak, koliko

Anđe

lovo

nav

ješt

enje

Mar

iji (H

. O. T

anne

r)

37


Otkriveno Otajstvo uz: Rim 16,25-27RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECIOvom doksologijom Apostol ne želi se samo dati cijeloj poslanici svečani zaključak, nego želi naglasiti njezino ekumensko značenje kao kanonskog teksta Novoga zavjeta. Pavao karakterizira teologi-ju poslanice kao teologiju objave. Njezin je sadržaj Krist u kojem je Gospodin Bog objavio svoje »otajstvo« (mysterion), svoj naum spa-senja. Događaj objave sada se naviješta u evanđelju. U Isusu Kristu Bog je ono što je dotada držao potpuno sakriveno od ljudi, što je samo on znao, učinio pristupačnim. Čovjek ne raspolaže izvorom, temeljem i konačnim ciljevima svoga života. Život ovisi o »tajnama« koje zna samo Bog, a ne čovjek. I to je razlika između Boga i čovjeka. U nepromjenjivosti toga utemeljeno je čovjekovo spasenje za život po Bogu. Isus Krist je ime u kojem je dana zbilja toga eshatološkog spasenja. Cilj Kristove objave sastoji se, dakle, u tome da je vječni Bog dao apostolu zadatak da je obznani svim narodima i tako učini da dođu k poslušnosti vjere (usp. Rim 1,5).

Mario Cifrak

»Zar da ti meni gradiš dom?«, opominje Bog Davida. Bog ne prebiva u rukotvorenu hramu, nego u hramu koji on sam podiže – u Mariji koju izabire. Utjelovljenjem on ljude čini živim hramom, svojim boravištem.

ČETVRTA N

EDJELJAdošašća

došašća

god bila puna milosti, susret s Bogom ne može je ostaviti ravnodušnom. Isti glagol susrećemo i kod anđelova ukazanja svećeniku Zahariji, ali bez pre-fiksa »dia« (Lk 1,12) koji ima ulogu pojačanja odre-đene emocije. To nas na prvi pogled začuđuje, jer bismo očekivali da će Marija, kao »puna milosti«, biti manje smetena i zbunjena nego nesavršeni Za-harija. No, upravo je suprotno istina: što se čovjek više predaje Bogu, to ga Bog više zbunjuje. Bog se ne da ukalupiti u naše priprave za susret s njim, ko-liko god one bile važne. Božji je dolazak uvijek izne-nađujući, on uvijek donosi novost koja se ne može izvesti iz onoga prethodnoga. Usudili bismo se reći da je znak adventskoga stava, znak svetosti, upravo ta Marijina, sveta zbunjenost. Tko u svomu vjer-ničkom životu nije doživio Marijinu svetu zbunje-nost pred Bogom, tko nije iskusio i dopustio da ga Bog zbunjuje svojom prisutnošću, taj još ništa ni-je shvatio od kršćanske vjere, u njemu još nije za-živio advent, u njemu se ne može roditi Bog. Tada on vlada situacijom, vlada Bogom, a ne Bog njime. Vjera nije samo stav pribranosti, nego i duboka potresenost. Meni jedna od najdražih slika Mari-jina navještenja, ona od američkoga slikara Hen-ryja Ossawe Tannera, snažno dočarava upravo ta-

kvu potresenu vjeru, plahu Mariju, predanu i sveto zbunjenu, s mirno sklopljenim rukama.

Teo-logija kao dia-logija»I stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.« Grčki izvornik koristi glagol dialogizomai na mjestu gla-gola razmišljati. Doslovno bi to značilo da je Marija u sebi dia-logizirala, odnosno dopuštala je da kroz (»dia«) nju prolazi Božji Logos, Božja misao. Ma-rija je u tom smislu prvi teo-logos, prva teologinja koja u svojoj svetoj zbunjenosti ne prestaje misliti, nego biva potaknuta na još dublje i žarče mišljenje. Za Mariju bi ne-mišljenje, nedijalogiziranje s Bož-jom riječju, značilo zatvaranje pred Božjom riječ-ju, zatvaranje koje ne bi dopuštalo da Božja rado-sna vijest, misao (logos) prolazi kroz (dia) njezino cijelo biće, kroz um i srce, u konačnici kroz njezi-no tijelo (začeće i rođenje). S Marijom se ne presta-je misliti, nego se upravo s njom započinje pravo i potpuno misliti, i to misliti da misao prodire u um, ražaruje srce i prožima cijelo tijelo. Tako nas Mari-jin adventski stav poziva da idemo u susret Božiću dia-logizirajući, razmišljajući što nam se već sada događa i što će nam se još više događati s nepredvi-divim i zbunjujućim Bogom ljubavi.

Ivica Raguž

38

U DUHUi istini

Go spo

- di

- ne,

- Bo

že

- naš,

o bno

- vi

- nas!

Ra

zve

- dri

- li

ce- svo

je

- i spa

si

- nas.

2. Vrati se,1. Pastiru I

3. Tvoja ruka nek bude nad čovjekom

Ps 80

Bode

zra

- - - e

žesni

--

- lov,

cenad

-

-

po

tvovoj

ska-čuj,

je,ma,

-

--

1. ti što sjediš nad kerubi

3. nad sinom čovječjim kog2. pogledaj s neba i vidi, obiđi

oza

ma,

- -

vajza

se

-bliviod

-

nogo

--

grad:ji!

staj!

-

--

1. Probudi2. zakrili nasad3. Nećemo se više odmet

desi

nu-sni--

- ti

luce-

od

svosvo

te

ju,je,be;

---

pritecisina kogpoživi nas i mi ćemo zazivati

nam

iza

seme

- tvoodu

pogo- ji!

je.

moć!

-

--

3

Gospodine, Bože naš, obnovi nasOtpjevni psalam za Prvu nedjelju došašća

Stipica Grgat

prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI

39


prilogprilog

GLAZ

BENI

Duša moja kličeOtpjevni psalam za Treću nedjelju došašća

Blaženko Juračić

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A


Poštovano uredništvo, molila bih pojašnjenje o načinu na koji svećenik predsjedatelj u sla vlju euharistije pruža mir svećenicima koncele bran-tima, liturgijskim služiteljima i drugim vjer ni-cima. U mojoj se župi ustalila praksa da pred-sjedatelj slavlja dolazi među vjernike i pruža mir vjernicima koji stoje naprijed. Drugi, vidim, ne čine tako. Kako objasniti tu razliku načina pru-žanja mira?

Ivona

Mjesto i značenje znaka mira u slavlju eu-haristije iščitava se iz obrednoga konte-ksta euharistijske službe u kojoj se tema

mira višekratno pojavljuje. Prije svega sama euha-ristijska molitva, koja je žarište cijeloga slavlja, ja-sno naznačuje da je euharistija »žrtva pomirenja« koju Crkva prinosi »za mir i za spasenje svega svi-jeta«. Molitva za mir ističe se i u Molitvi Gospo-dnjoj na koju se predsjedatelj nastavlja riječima: »Izbavi nas, molimo Gospodine, od svih zala; daj milostivo mir u naše dane…« U ozračju slavlja po-mirbene žrtve znak pružanja mira izriče, među-tim, samo jedan vidik mira za koji Crkva u euhari-stiji moli, pa liturgijski kontekst ne dopušta da taj vidik bude znakovno naglašen u mjeri koja bi za-sjenjivala druge dimenzije mira.

Sam obred mira, smješten unutar pričesnih obreda, strukturiran je vlastitom dinamikom u kojoj razlikujemo nekoliko obrednih elemenata: predsjedateljevu molitvu za mir (»Gospodine Isu-se Kriste, ti si rekao svojim apostolima…«); uza-jamno ‘predavanje’ izmoljenoga mira (izrečeno željom »Mir Gospodnji bio vazda s vama« i odgo-vorom »I s duhom tvojim«); poziv na očitovanje mira (»Pružite mir jedni drugima«) te na kraju, sam znak mira (pružanjem ruke ili nekim dru-gim načinom). Zadnji element te obrednosti ne bi smio prevagnuti nad elementima koji mu pret-hode i koji mu određuju značenje. Ispravno vrjed-novanje svih segmenata obredne dinamike poma-že razumjeti da je gesta pružanja mira ponajprije znako vno očitovanje vjere u pomirbenu snagu eu-

haristije te da ta pomirba koja, kao drugo ime za spasenje, ima i dimenziju »obnovljenoga zajed-ništva« među ljudima. Na drugom je mjestu zna-čenje koje obred mira gleda kao pripravu zajedni-ce za ‘dostojan’ pristup euharistijskome stolu.

Kako način pružanja mira ne bi narušio duh molitve i značenje priprave za pristup euharistij-skome stolu, nerijetko se opominje vjernike da mir prikladnim znakom očituju samo vjernicima koji su pored njih, izbjegavajući svako stvaranje gužve i nemira. To isto načelo, koje promiče sklad molitve i obrednih gesta, vrijedi i za svećenike, poglavito za predsjedatelja slavlja. Opća uredba Rimskoga mi-sala (br. 154) izrijekom napominje: »Svećenik mo-že mir pružiti poslužiteljima, ali uvijek na način da ostane u prezbiteriju (semper intra presbyterium remanens) kako se ne bi ometao tijek slavlja. Neka se na isti način postupi i kada, iz opravdana razlo-ga, mir želi pružiti i nekomu od vjernika.«

Za razumijevanje te liturgijske napomene nuž-no je imati u vidu da je pružanje mira gesta koju se može i izostaviti kad neki valjani razlozi to zahtije-vaju, dok je molitva za mir, s poklikom »Mir Go-spodnji bio vazda s vama«, neizostavni dio obre-da mira. Takvim uređenjem i stavljanjem naglaska na molitvu za mir želi se izbjeći ne samo možebit-no stvaranje ‘nereda’ nego, još prije, mogućnost da gesta pružanja mira bilo kakvim oblikom prenagla-šavanja preuzme na sebe glavno značenje pričesnih obreda. Stoga, u želji da skladan slijed pričesnih obreda očituje jasnu povezanost i jedinstvo euha-ristijske molitve s pristupom euharistijskome stolu, nije dopušteno da svećenik u tim dijelovima napu-šta prostor oltara. Opravdavanje suprotne prakse željom svećenika za očitovanjem zajedništva s oku-pljenom zajednicom ne može biti smatrano valja-nim argumentom jer je očitovanje ili promicanje zajedništva u tome trenutku slavlja zacijelo zakaš-njeli čin. Ako zajedništvo nije postignuto na počet-ku slavlja, u uvodnim obredima te ako se ozračje zajedništva nije moglo iskusiti u liturgiji Riječi i eu-haristijskoj službi, ostaje pitati se i razmišljati kakvo to zajedništvo mogu doživjeti na kraju, preko sveće-nikova pružanja ruke.

god. XXV. (2008.) br. 12Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,msgr. Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević,Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Gabrijela Miličević

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 5,00 CHF; 6,00 USD; 6,00 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97,50 AUD

BiH, SRB, MNE: 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117

faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

urednikova riječ


naša tema: onaj koji dolazi

Sadašnjost i misao o dovršetku, Ž. Tanjić

”Onaj koji dolazi”, I. Šaško

Početi od kraja, A. Crnčević

Dar – susret – preobražaj, I. Žižić

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: A. Crnčević,S. Slišković, Ž. Tanjić, I. Šaško, I. Raguž

Prva nedjelja došašća

Druga nedjelja došašća

Bezgrješno začeće bl. Djevice Marije

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak


živo vrelo

Liturgijski kalendar za 2009.Rokovnik džepnog formata, tvrdi uvez.

Dvije stranice za svaki tjedan.128 str. � 25 kn

Obasja ih svjetlom.Zbirka homilija za liturgijsku godinu B.

Autori: suradnici Živoga vrela320 str. � 75 kn

Obasja ih svjetlom.

BMensa Verbi, 6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

OB

ASJ

A I

H S

VJE

TL

OM

OBASJA IH SVJETLOM

Ad tet wismolo rerosto cortie magnis dolore doloborero delit iure mincipsusto doloree tummod tin utpat vendre estrud tin utatinim amcore tio dolore magna faccum quat, quatinim in utpatum ver aliqui et ut wisis num vercilla faci blam, cons del ex ex eum in ut lutat. Isisi.Hendreet la acil ullum et luptat dolenisis at.

Essi et ipsum alismolor sustinis nos ecte tie delit at. Ut velit lorperilit acil eu facilit accummo dolortie faciliscilit lortis nons nummy nis auguero consequat, quamcon sequatum zzriure et alis nonsenim autpatem volor senisisis augue feum adigna facilis do estrud delis er sum nibh elis acillaore consenis nis nim quat ad deliquat, quismod tat.

Met lute magna alit ad eu feum inis nummolortin eumsan utet alis et, vullamet praessis nim nullam ea consenit velesecte te duipit aliscil luptatu erilis delit dit la feum in ulluptatet, consenit, velent luptat wis adit, sum ad modip et, volendionse dolore tetum etue tat prat.

Lore faccumm odolestrud tio consequ ismodolore vel ut dolortisi enim zzriure facipit prat.

Ipsusto et lutatin ulla facipisse et inis dolobore dolut acidui blan ut lum ate ming ex ero dit aliquat. Duismolobor

A. Crnčević

C siđoše s goreA povede ih na goru

Autori tekstova:

Ante AkrapAnte Crnčević

Vlado Košić Josip Kuhtić

Nenad Malović Tonči Matulić

Ivica Raguž Miron Sikirić

Ivan ŠarčevićIvan Šaško

Miljenko ŠtekoIvan Štengl

Željko TanjićTomislav Zdenko Tenšek

Dario TokićMarinko Vidović

Ante Vučković

biblijska razmišljanja za liturgijsku godinu b

\uro Seder:Kristov slavni dolazak 2004.

Gospodin obećava mirnarodu svome,

vjernima svojim,onima koji mu se svim srcem vrate.

Zaista, blizu jenjegovo spasenje

onima koji ga se boje,i slava će njegova živjeti

u zemlji našoj.(Ps 85, 9-10)

Documents

Onaj koji dolazi