GOST RADIN (godine 1466.) – NE ZNAJUCI SVRSENJE ZIVOTU MOJEMU

Neka je savidenje svemogucega Gospodina Boga i u znanje samovladustago I bogoljubimago gospodstva dubrovackoga. Jere, ja, gost Radin, buduci milostiju Bozijom namjestan u mojoj pameti na svako cijelo I istino ufanje da mi je nepotvoreno, za mene I kon mene, postavih u kneza Tadioka Marojevica I u sinovca mu Maroja Naokovica, kako se I sta zdrzi I uzdrzi u zapsisijeh I nacinijeh, koja pisma jedna jesu u notariji gospodstva dubrovackoga, a druga pisma jesu u mene, u gosta Radina za ti, za isti poklad.

Kada bi se sto zgodilo mene, gostu Radinu, smrt li, ali kojim drugim uzrokom, taj pisma ostaju I jesu otajna Boga, koji se zdrze u imenu, u vise recenijeh pismah I poveljah, za koji poklad sada odlucih I razredih na bolji I na praviji nacin nego sto se I kako imenuje u prvije pismah.

Sada, ovo posljednje od prvijeh pismo ucinismo, da zdruzi sva ina, I po sem pismu mojem, gosta Radina, da se hoce I ima razrediti I uciniti za moje receno imanje… da se svakomu momu surodniku, a ili sluzi, ali prijatelju, na punu I na tvrdo, moje razređenje:

Najprvo, za moju dusu, gosta Radina, sest sat dukata zlatijeh da se dade na sluzbu Boziju… Trista dukat da se imaju I hoce dati u ruke netja mi, gosta Radina Seonicanina, da on to razdijeli s pravom dusom I dobrijem nacinim, krstenijem, koji su prave vjere apostolske, pravijem krstijanom – kmetem I pravijem kmeticam – krstijanicam… Takođe, I mrsnijem ljudem – prokazenijem I slijepim I hromim I gladnijem I zednijem I starcem I staricam – da se ima I hoce davati, kako koga videce, na blage dni…

Toj sve, vise pisano I imenovano, kako se I sto u sem pismu zdrzi… recenomu gostu Radinu, svrhu njegove vjere koju vjeruje I posta koji posti, da ne moze ni hoce na manje donesti ni uciniti… nego razdijeliti I razrediti pravo I cijelo I istino za moju dusu, kako se I sto vise imenuje – ako nece biti pricesnik Bozijem neposlusnikom, I ako hoce da mu je mirna I pokojna dusa prid svetom trojicom nerazdijelimom – tijem pravo da upokoji moju dusu, koliko ushoce Gospodin Bog svemoguci.

Takođere, po ti nacin, rijec po rijec, slovo po slovo, - od tijeh je najprije sest sat dukat ostalo na ufanije Bozije druga trista dukat, u oblast I razgledbu kneza Andruska Sorkocevica I Tadioka Marojevica, da su oni pocelo I svrha razrediti I razdijeliti receno zadusje moje, gosta Radina,m po pravom pravilu: nistenijem I ubozijem, slijepijem I hromijem, sirotim udovicam, za sve povje I ostavih u njih moje receno zadusje svrhu vjere I duse I plemstva njih - da dijele kako koga vide…

Ja, gost Radin, ne znaje svrsenja zivotu mojemu – kada li, gdje li, u koje li vrijeme – naredih I sredih I raspisah ostalo pravo imanje moje, sve potpuno, meni za mene, na moju volju, po svem, u svem I posve…

Toj sve vise pisano I imenovano, na ufanje Bozije razdijelismo, da dobar nacin I razdjwelbu cine tomuj svemu vise opisani, pocteni I vise imenovani vlastele, knez Andrusko Srokocevic I knez Tadioko Marojevic, I s njim I moja dva sinovca, Vladislav I Tvrtko.