Osnovna moralna teologija I

- moral: lat. moralis; mos, prijevod grč. êthos (s “eta”) = nauka o duševnom stanju čov. koji živi i radi slobodno --› unutarnji stav = moralis; i éthos (s “epsilon”) = mos, hrv. “navada, navika”: djelovanje ili način življenja, ćudoređe, običaj --› ono što čov. čini, pokazuje; problem semantičkog približavanja pojmova “etika” i “moral”: Andrija Živković, Osnovno moralno bogoslovlje, razlikuje moralno bogoslovlje/teol. od etike odn. filozof. morala; nakon 2. sv. rata: etika = teoret. vid, moral = praktično ponašanje; Vidal: etika – racional., filozof. obilježje, moral – relig. refleksija; za druge, etika = teoret. analiza, moral = praktična norma, no danas se oba pojma koriste u oba smisla, nemoguće je razlikovati etiku kao teoriju i moral kao praksu; “moralan” ne dolazi od “morati”, već označava ponašanje koje proizlazi iz unutarnjeg stava (“moralan/etičan čov.”); moral = ćudoređe (odnosi se uglavnom na izvanjski vid)- moralna teologija [= MT]: dio sustav. teol. koji u svjetlu kršć. vjere i razuma raspravlja o smjernicama koje čov. treba slijediti da bi ostvario svoj zadnji cilj; temelj MT kao znanosti: svjetlo razuma (slobodna ljud. priroda) i kršć. vjera (objava, C, predaja i B kao konačna svrha) --› MT je znanost koja na osnovu iz objave i razuma sustavno razvijenih pravila ravna ljudskim djelovanjem i upravlja ga Bogu kao konačnoj svrsi; vjera razlika u odnosu na filozof. etiku (koja se oslanja samo na razum); naziv “kršć. etika” na njem. govor. području; Ethik des Handels (etika djelovanja, postupanja – smjernice koje MT proučava odnose se na zapovijedi i norme koje treba slijediti --› mos) ‹--› Ethik des Seins (kao prvotnu zadaću ima “vrstu osobe” koja se ostvaruje kao čov. i kršćanin --› êthos, ono nutarnje); pitanje kršć. specifikuma u moralu: koja vrsta osobe moram postati ako vjerujem u K? --› smjernice MT obuhvaćaju djelovanje i kreposti kojima se čov. kao ćudoredno biće podvrgava i koje treba posjedovati --› “biti čov.” odnosi se na čovjekovo djelovanje, postupanje- zadaća MT: jača, upotpunjuje i k cilju usmjeruje ljud. djelovanje; djelovanje je put kojim čov. u životu ide prema svojoj svrsi; MT ima normativ. karakter: traži i nalaže, kršćaninu nudi primjere i upute (druge nauke opisuju i tumače; odluka i odgovornost za donošenje odluke uvijek ostaju na čov. pojedincu)- materijalni predmet (obiectum materiale, predmet MT): kršć. moral. djelovanje, kršć. ćudorednost, moralnost (= ljud. djelovanje što ga ljudi kao razumna moral. bića u životu izvode, actus humanus); MT zanima Bož. djelo u odnosu na čov. moral. življenje; bavi se sposobnošću odlučivanja; MT se bavi moral. djelovanjem kršćanina kao čov. – ne razlikuje “čov.” i “kršć.”; proprium kršć. moral. djelovanja: razlikuje se od općeljud. moralnosti po usavršavanju ljud. naravi po K (usp. Iv 15,5) --› proprium je ono po čemu je kršć. “novi stvor” (2 Kor): djelovanje iznutra koje potiče čov. kršćanina na moral. usavršavanje; posebnost je u zap. ljubavi prema B i bližnjemu: ona nije “moraš, trebaš”, već “ako želiš biti to i to, trebaš živjeti tako i tako”; zap. ljubavi prisutna kod Konfucija u 5. st. pr. Kr., ali kao zapovijed ‹--› u kršć. je zap. ljubavi poziv, život B u čov. i čov. u B- formalni predmet (= vid, stajalište pod kojim se obrađuje materijal. predmet): moralnost, ćudorednost u svjetlu kršć. vjere, ljud. djelovanje u svjetlu kršć. objave koju tumači C, djelovanje koje se ravna prema B kao svome cilju; kršćaninu je lakše moralno živjeti nego onome koji to nije, pitanje je koliko spaja duhovno i moralno; problem u životu jest živjeti moralno --› duhovno, ako se ne odvaja od morala, može pomoći rješavanju tog problema; problematično je kada se moral. problem rješava na duhovnoj razini (npr. sakramentom pomirenja), a da se pritom ne traži egzistencijalno rješenje tog problema --› vjera pomaže moralu ako se duhovno ne dijeli od egzistencijalnog

1

- odnos MT prema drugim disciplinama: 1.) od teol. disciplina MT najviše povezana s dogm. teol. zato što joj je prvotna namjera iznijeti i protumačiti smisao onoga što bitno označuje kršćanina --› ne smije se MT promatrati kao isključivo praktičnu disciplinu koja daje zapovijedi i zabrane; MT i dogmatika imaju zajedničke izvore vjere (SP, predaja, učiteljstvo); razlika: dogmat. iznosi ono što treba spoznati i vjerovati (res fidei), MT ono što treba spoznati i u život provesti (res morum) --› MT više praktična discipl. čija je zadaća izložiti sintezu koja je smjernica za kršć. život i služi se kako teol. i antropol. uvidima dogmatike tako i uvidima antopolog. i prirod. znanosti (npr. u pitanjima spolnog života); 2.) MT usko povezana s filozof. etikom [= FE]; FE se bavi oblikovanjem ćudored. osobe i postavljanjem normi za moral. ponašanje, svoje uvide crpi iz razuma i općenite objave --› samo iz naravnih načela --› razumom zaključuje kako bi ljudi trebali živjeti; formal. objekt FE: ljud. osoba ‹--› form. obj. MT: Krist; materijal. obj. FE: ćudorednost narav. života ‹--› MT: ćudorednost koju je K podigao u nadnarav. red; FE: konačni cilj naravna sreća, upotrebljava naravna sredstva ‹--› MT: konač. cilj slava čovjeka u Bogu (cilj je sreća, ali ju se nalazi u B), upotrebljava nadnarav. sredstva (npr. sakramenti); 3.) odnos prema profesional. etikama [= PE]: PE bavi se određenim područjima ljud. djelatnosti; među prvima se razvija medicin. et. (60-ih; bioet. se razvija 70-ih); u PE govori se o kodeksima moral. ponašanja ili kodeksima PE; temelji se uglavnom na načelima FE --› u pojedinim slučajevima dolazi do razilaženja između FE i MT, pa onda i između MT i PE (npr. kodeks ponašanja liječnika dopušta pobačaj); PE bi trebala voditi računa o podneblju (religij. i kultural. pozadini); 4.) odnos s pravom: do Vat. II velika povezanost – MT ima pravnu, legalist. crtu; značajna zadaća MT poćudoređenje prava; prevelika povezanost pokazala se u pov. i lošom; danas potrebna veća povezanost prava i morala, a ne morala i prava; 5.) odnos s duhov. teol.: ascetika i mistika nekada su bile unutar MT; kad se MT previše usredotočuje na sakrament ispovijedi i kazuistiku, nastaje problem s duhov. teol. --› postaje posebna grana nakon Vat. II; potreba ponovnog približavanja: duhov. teol. treba biti povezana s MT zato da se duhovnost ne odvaja od života; 6.) odnos s pastoral. teol.: do 18. st. past. teol. unutar MT, osamostaljuje se pod utjecajem Marije Terezije; past. teol. raspravlja o tome kako ćudored. život konkretnije provesti u djelo- biblij. perspektive za razvoj MT: povezivanje sa SP u Tübingenu, 19. st.; B. Häring nakon 2. sv. rata primjenjuje SP na moral. život --› Das Gesätz Christi, 1954.; dekret OT 16 (o odgoju): naročitu pozornost posvetiti proučavanju MT, znanstveno izlaganje tog predmeta hraniti SP; Papin. biblij. komisija, Bibilija i moral: biblij. korijeni kršć. djelovanja, 2008.: dokument radili egzegeti, ne moral. teolozi, specifikum kršć. morala kao ponude koja obavezuje; polazište: biblij. antropolog.: čov. kao slika Bož. --› kršć. antropolog. zasnovana na biblijskoj --› antropolog. Vat. II; 1.) današnja perspektiva: prema naravi i razumu ljudi se dogovaraju oko određenih zakona, odn. što je dobro i zlo, s ciljem postizanja sreće; 2.) persp. objave: B je stvorio čov. i nudi mu određeni odnos, u kontekstu tog odnosa pojavljuju se zakoni i zapovijedi --› potrebno ih je vršiti ako se želi živjeti taj odnos = biti kršćanin (--› važno iz pedagoške perspektive); biblijska vizija --› crkveno tumačenje --› prihvaćanje savjesti --› prihvatiti u sebi, interiorizirati, učiniti svojim- SZ: 1.) B poziva čov., a čov. odgovara; B stvara i poziva na savez; B kao riječ koja stvara, naročito svečana kada stvara čov.: na svoju sliku = slobodnog --› poziv biti slika Bož. na zemlji, slobodan u B; čov. je slobodan ukoliko je kadar štovati B, klanjati mu se zbog svega što je učinio; čov. je proigrao tu slobodu, odvojio se od te slob. u štovanju B griješeći, htio je biti kao B; 2.) B poziva na pokajanje i spasenje; u slici: poziva Nou da izađe iz svijeta grijeha i da mu vjeruje --› simbolizira neprestanu Bož. brigu za čov.; sklapa savez s Noom; 3.) Abraham:

2

Bož. poziv je izabranje i obećanje; Abr. i njegovi potomci puni vjere idu s B; savez; 4.) Izlazak: Bož. poziv je oslobođenje i savez: B poziva Mojsija, pokazuje mu svoju spasitelj. vjernost --› B ostaje vjeran, narod je često nevjeran; 5.) B poziva karizmat. vođe: narod nevjeran --› upada u poteškoće --› B šalje vođe: a.) vjerni, u službi općeg dobra --› vode; b.) nevjerni --› za-vode; 6.) B poziva proroke: a.) pozvani od B, b.) imaju duboko iskustvo B, c.) vezani su za narod, nisu izdvojeni iz njega; prorok u potpunoj službi B; proroštvo ne može biti institucionalizirano (institucionalni su krivi, lažni proroci); vrhunac je poruka Sluge Jahvinog: Izrael je pozvan da bude sluga među narodima kako bi bio svjetlo, B će poslati jednog koji će biti potpuno vjeran B --› nada u Mesiju; razlika bibil. Mesije i ljudskih mesija: biblij. Mesija je vjeran B i traži vjernost ljudi, na čov. je da učini svoje; od ljud. mesija očekuje se da nešto učine umjesto ljudi; 7.) Savez i Zakon: Bož. poziv Noi, Abrahamu, Mojsiju i cijelom Izraelu pretvara se u savez; B daje zakon da bi čov. mogao odgovoriti, da bi lakše mogao izvršiti, obdržavati, živjeti savez (ali on sam, ne netko drugi) --› zakon kao pomoć; nije vanjski zakon, već proizlazi iz srca (Jr 31,34, Ez); zakon kao dar; SZ: religija nije filozof. razmišljanje iznad čov., već događanje između B i čov., poziva i odziva; sve ovisi o tome kako se čov. odaziva; to događanje uključuje konkretni čov. život, duhovni i tjelesni; biblij. antropolog.: B poziva čov. koji je shvatio slobodu na takav način da se odijelio od B, daje mu Savez i Zakon koji čovjeku pomaže da živi svoju sličnost s B, svoju slobodu; Sluga Jahvin --› IK --› MT kao nasljedovanje IK- NZ: srce NZ je IK; novost (i u moral. pogledu): O nam je darovao sve, pa i samoga sebe, kad je poslao S, utjelovljenu R --› B dolazi u čovjekovu sredinu po svome S; K je novi savez, ispunjenje saveza (pojam saveza povezuje SZ i NZ), Sluga Jahvin, savez naroda (Iz 42); kršć. moral kristocentričan: moral. život = nasljedovanje IK; Is proglasio zakon novog saveza: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” --› ljubav koja služi postaje zakon --› sv. Pavao govori o “zakonu Kristovu”: “Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov” (Gal 6,2); K je prorok, pun DS, vođen i pomazan Duhom, kao takav pokazao ljubav prema B i prema bližnjemu --› B govori, K odgovara (ne više proroci) --› što sam sličniji Kristu, bolje B dajem odgovor, više sam Božji; K krsti svoje učenike u DS i ognju --› darovi Duha (Gal 5,22); živjeti u D = živjeti u vjeri, zahvalnosti, slobodi, neprestanoj povezanosti s B, u stavu stvorenja koje štuje i adorira svog Stvoritelja, itd. --› unutarnji stav koji postaje zakon za svakog kršćanina (“zakon Duha života u K I oslobodi me zakona grijeha i smrti”, Rim 8,2); K je vječna Riječ Očeva utjelovljena u našoj pov.: ujedno Riječ Oca upućena čov. i čovjekov odgovor na Očev poziv (‹--› SZ: riječ Bož. “na daljinu”); K je istina: govorio je istinu, pokazao nam Bož. istinu o čov., poslao je Duha istine (Iv 16,13), ta istina jest: B se u potpunoj slobodi darovao čov., čov. to ispravno shvaća i može živjeti kada umire svome egoizmu i daruje se za bližnje --› živjeti u potpunoj slobodi, darovati se drugome --› egzistencijalni pristup istini; K nas poziva na nasljedovanje: svakoga poziva po imenu i daruje mu darove-karizme, s time da on to dalje širi --› dar dan zato da se daruje; kod sinoptika sequela Christi (“slijediti K, nasljedovanje K”), kod Iv i Pavla “život u IK” --› živjeti po primjeru IK i biti vođen njegovim Duhom temelj je našeg moral. ponašanja; Isusov moral. nauk je sastavni dio njegove Radosne vijesti; velika novost nije neki novi zakon (ljubav prema B i bliž. bila je i prije zakon), već Bož. gospodstvo u njegovoj osobi, Bož. milost i ljubav --› moral. propisi dobivaju novo središte: osobu IK, novi temelj: milost; poziv na obraćenje također nije novost, već je novost što sada Is pomaže čov. izaći iz grijeha, obratiti se --› novo doba; nije novost zak. ljubavi, već to što IK tu ljubav čini vidljivom u svojoj osobi i olakšava ispunjavanje zapovijedi; nije se promijenio Zakon, već odnos prema Zakonu, taj novi odnos omogućava (lakše) ispunjavanje Zakona; novost s obzirom na stari Savez nije protivnost, već ispunjenje: i Zakon i Savez ispunjeni su u IK;

3

navještaj i poziv nisu neko znanstveno izlaganje, već se događaju u konkretnoj situaciji, izraženi jedinstvenom zornošću --› bolje od nekog sustava, izražavaju osobu IK kao središte (“Dođite k meni svi koji ste izmoreni...”, “Ja sam put, istina i život”); moral. nauk apostola: zapovijed Bož. ljubavi koja potiče i usrećuje; posebno dolazi do izražaja kod Iv i Pavla; apost. propovijedaju Krist. nauk, njegov život i novi život u milosti koji nam je u Njemu darovan --› poziv na nasljedovanje --› povezanost vjere i života, objave, duhovnosti i čov. konkretnog života; predočuju Krist. primjer ne samo navještajem, već ga čine vidljivim i vlastitim nasljedovanjem; u (Pavlovom) susretu s poganstvom razvija se teol.; pitanje: kako SZ zakon uskladiti s novim zakonom koji je donio K; Pavao: kršć. živi po Krist. zakonu, koji čini da on s K i po K živi ljubav prema bližnjemu, snaga Krist. Duha u njemu čini da kršć. nije izvanjski podložan zakonu, već ga prihvaća iznutra- razvoj MT kroz pov.: pov. MT počinje se ozbiljnije proučavati nakon 2. sv. rata, no nema iscrpnog, cjelovitog prikaza; L. Vereecke razlikuje 4 pov. razdoblja: 1.) 1.-6. st.; 2.) 7.-13. st.; 3.) 14.-18. st.; 4.) 19.-danas1.) 1.-6. st., MT Otaca: Apostol. oci: konkretna pitanja života u prvim vremenima: smije li kršć. u vojsku, na borbe gladijatora, itsl.; pozivaju se na SP, nadahnjuju žid. religioz. i kulturnom tradicijom, posebno pri obradi moral. pitanja, odbacuju formalistički legalizam žid. sljedbi, a naglašavaju ono bitno: povezanost vjere i morala; za Ap. oce etika je religoz. etika, moral je teocentrički i kristocentr. --› odgovor na pitanje: što B od mene želi? Klement Rim.: moral. život = borba protiv samoga sebe; u ostvarivanju moral. života oslanjaju se na sheme nasljeđene od žid. (post, molitva, milostinja); istodobno nastoje primjenjivati moral ne samo na osobni, već i na bračni i društveni život; Klement Aleks. (+ 215.) i Origen (+ 254.) nastoje kršć. moral. učenju dati filozof. temelj, bilo stoički bilo neoplaton. --› moral se sastoji u nasljedovanju K kao Pedagoga u konkretnim okolnostima svakodnev. života (biblij. moral); Tertulijan: rigorist, bavi se pitanjima čistoće, druge ženidbe, vojničke službe; sv. Ciprijan: obrađuje konkret. probleme u pismima (odijevanje djevica, strpljivost, milostinja, ljubomora i zavist), razradio koncepciju mučeništva i djevičanstva; opće pitanje: kakve promjene u konkretnom životu traži vjera u K; 4. st.: zlatno doba patrist. morala; studij SP daje helenist. moralu novo značenje, ali i stoicizam i neoplat. utječu na kršć.; posebno mjesto pripreme odraslih za kršt. --› krsne kateheze (Ćiril Jeruzalem., Ambroz., Iv. Zlatousti, Augustin i dr.); pov. razdoblje nakon Milan. edikta 313.: dotada progonstva, sada kršć. slobodna relig. --› kršć. nije više samo osobno, već stupa u javni život --› zahtjevi za promjenama zakona itsl.; kršć. vlast intervenira zakonima (što u sred. vijeku i kasnije ima negativ. posljedice); 325. nedjelja proglašena praznikom odn. nerad. danom; zabranjen konkubinat za oženjene; sve veće posljedice u slučaju preljuba ili otmice; 438. ukinute gladijator. borbe; C propovijeda nenasilje, čovječnost, ublažavanje ropstva; individual. moral često razvijeniji od društvenog; sv. Antun, otac monaštva, simbol monaš. života, koji je pak moral. ideal kršćana, savršenstvo kršć. života --› savršenstvo je u pustinji; Bazilije: zanima se za praktički aspekt morala, i danas se spominje u kontekstu socijal. morala, Moralna pravila: socijal. učenje (poticanje na milostinju itsl.); Iv. Zlatousti: moralist, piše o manama i krepostima; Oci na Z: Ambroz.; Augustin: središte života i morala K u pashal. misteriju, kršćanin je slika B i K, ima obavezu slijediti K (sequela Christi), K je put, model i cilj kršć. života; sukobljava se s pelagijanizmom, prvom Z herezom koja je zapravo moral. hereza, od 412. protiv Pelagija i njegovih sljedbenika piše 15 traktata, uz pisma i govore, Pelag. inzistira na ljud. slobodi negirajući ist. grijeh, najveća milost koju smo primili od B je sama narav (‹-- nije pala), osudio ga papa Zosim; 5.-6. st.: provale barbara, nestanak antič. kulture; MT prvenstveno nadahnuta SP, ali poseže i za moral. sustavima stoicizma i

4

platoniz. kojima daje evanđeosku boju; MT se uključuje u liturg. okruženje: još uvijek javna pokora, u pripremi za pokoru (obavlja se samo jednom) pojavljuju se moral. pitanja, glavno kako postići da pokora promijeni pokornika; zadaća pojedinca: primjenjivati općenite zakone na pojedinačne slučajeve2.) 7.-13. st.: a) 7.-8. st.: pokorničke knjige (libri poenitentiales), šire ih redovnici sa S; razvoj privat. ispovijedi --› pitanje: što dati za pokoru? --› “tarifna pokora”: za određene grijehe određena “tarifa” --› nastaju “penitencijali”, upute za svećenike-ispovjednike, stvaraju svojevrs. kazuistiku (za točno određeni grijeh točno određena pokora); iz tih knjiga može se očitati odnos prema moral., društv. i gospodar. životu; kasnije npr. križar. vojne davane kao pokora; b) 12. st.: bogata intelektual. aktivnost; monaš. život oblikuje monaš. moral: jedinstvena vizija morala, duhovnosti i mistike, važno ono što odgaja i potiče volju za prakticiranje ljubavi, što vodi kreposti, prvotni izvor morala SP; veliki utjecaj Abelarda: teol. ne treba samo komentirati SP, već se otvoriti dijalektici koja pomaže da ljud. duh shvati vjeru i dijalogizira s filozofima -› moral. problemi se obrađuju pomoću razuma --› ne vjeruje u specifičnost kršć. morala; razdoblje sentenci i teol. suma: povezanost dogme i morala (usko povezani kod Petra Lombarda; kasnije kazuistika prekida vezu morala s dogmatikom i SP); Alano di Lilla 1161. u traktatu “De virtutibus, de viciis, de donis Spiritu Sancti” 1. put spominje izraz theologia moralis (tada to još nije teol. grana jer ne postoji podjela teol. na grane); c) 13. st.: osnivanje velikih učilišta, prosj. redovi, otkriće Aristotela --› razvoj teol. i MT; 2 teol. škole: dominikanska (Albert Vel., Toma Akv.) i franjevačka (Bonaventura, Duns Skot); OP prvenstvo razuma, spoznaje, OFM prvenstvo volje, ljubavi [kasnije: OP tumače MT prema krepostima, DI ju dijele prema 10 Bož. zapovijedi, B. Häring jedno i drugo, a tako i 3. dio KKC]; sv. Toma (+ 1274.): prvo mjesto u MT 13. st., u Summi 2 središnja traktata o Zakonu i milosti; grandiozna sinteza cjelokupne dotadašnje teol. predaje; kršć. moral. nauk samo dio 1 i nepodijeljenog nauka o B, novi poč. moral.-teol. znanosti; u znanstvenom Tominom prikazu kršć. života u središtu nije čov. nego B kakav se očitovao u narav. i nadnarav. objavi; 3 stupa jedinstva teol.: 1. ideja stvaranja i svrhe, 2. čovjekova bogoobličnost (o čov. se ništa bitno ne može reći ako se isključi božan. pralik), 3. čovještvo Kristovo kao naš put prema B; dijelovi Summe: 1. B; 2. (razumska) težnja za B, 3. K kao put; moral sv. Tome: nasljedovanje K na temelju sakramental.-milosne povezanosti s K; MT uvijek ostaje samo dio nauke o vjeri, odn. o Rados. vijesti; utjecaj Aristotela s obzirom na način obrade moral. nauka: pozitiv. značenje narav. razuma za ćudored. život --› daje konačni odgovor na pitanje o odnosu narav. i nadnarav. ćudorednosti, te vjere i razuma u ćudored. životu: i jedno i drugo; velik utjecaj teol. predaje (Augustin, Dionizije Areopagit); Prima Secundae Summae theologicae: opća moralka: nauk o zadnjoj svrsi, slobodi volje, strastima (strast, kao pokretačka snaga, može biti dobra i loša) i o “temeljnim navikama”, općenito o krepostima, zakonu i milosti; usmjeren na milost kao jezgru novog zakona (“novi zakon prvotno jest milost samoga DS koja se podjeljuje onima što vjeruju u K”) --› novi zakon, zakon Duha, jest ideal kršćanina, ne vanjski zakon, moguće ga je izvršiti zahvaljujući utjecaju milosti DS; Secunda Secundae: posebna MT, raspravlja o cjelokup. području ćudored. života pod vidom tri bogoslov. i četiri stožerne kreposti; komentatori i nastavljači, posebno procvat skolastike u 16. st.; tomistička škola: prvenstvo razuma (spoznaje) ‹--› skotistička škola: prv. volje (ljubavi); bit: novi zakon koji nije ništa drugo nego prisutnost DS u kršćaninu, koji ga vodi --› svjetlo i snaga koja omogućuje da čov. ostvari svoj poziv; franjev. škola: 2 temelj. značajke augustinizam i voluntarizam; počet. točka morala sv. Bonaventure: K, Bož. Riječ, izvor svih znanosti i najveći primjer; Duns Skot: neizmjer. Bož. ljubav koja traži od čov. da ga ljubi po sebi, čovjekov odgovor na Bož. ljubav

5

mora biti apsolut. slobodan; nastanak pokorničkih knjiga: “zbirke za ispovjednike”, “leksikoni MT”, “manuali za ispovijed”: neophod. upute svećeniku i penitentu za slavljenje sakramenta pokore; 1215. 4. lateran. koncil: isp. 1 x godišnje i pričest o Uskrsu --› poticaj nastanku takvih knjiga; u moral se ugrađuju mnogi pravni elementi3.) MT od 14. do 18. st.: usmjerila rad MT sve do Vat. II, posebno kazuistika; a) 14.-16. st.: 14. važno st. – stvaraju se pretpostavke za kasniji razvoj: nominalizam Williama Occama, na području morala prevladava okamizam --› pozitivistička etika, legalistički moral: moralnost se zasniva na poštivanju zakona (--› svođenje morala na zakon; legalist. moral se zanima za čine); nominalizam zaokupljen pojedincem; krajem 15. st. gospodar. rast --› nominalisti se bave posebno temom pravednosti (dominiraju knjige naslova De iustitia); zapostavljen spekulativni dio, naglasak na proučavanju konkretnih problema, slučajeva --› moral. tematika bliža stvarnosti i djelotvornija; opasnost: prenaglašena uloga zakona --› reakcija: reformatori odbijaju svaki gov. o zakonu; savjest dovedena u pitanje; krajem 15. st. sume za ispovjednike koje se temelje na pozitivnim civil. i crkv. zakonima --› tako postepeno nastaje kazuistika: treba znati što jest, a što nije u zakonu; 16. st.: MT se oblikuje kao zasebna disciplina; možda i najvažnije st. za razvoj kazuistike, tada počinje kazuist. u strogom smislu riječi; kazuist. u različitim inačicama i oblicima dominantna do Vat. II; 3 čimbenika poč. 16. st. dovode do kazuist.: 1. humanizam --› vraćanje izvorima, kako poganskim tako i SP i ocima; human. zagovara ljubav i slobodu kao smisao za odgovornost; 2. protestant. reforma: unatoč dogmat. bavljenju opravdanjem i milošću, donosi etiku zemaljske stvarnosti; 3. otkriće Amerike i kolonizacija --› nova slika čov. --› novi polit. i religioz. problemi; poč. 16. st. pariško sveuč. središte teol. i MT, pariš. teologe zanimaju konkret. problemi obitelji, gospodarstva, društva i države; kratkotraj. buđenje tomizma istodobno u više središta (Pariz, Köln, Italija, Salamanca) --› iz tog ozračja rađa se MT kao posebna disciplina; Juan Azor, Institutiones morales, objav. 1600. --› nastanak kazuistike kao posebnog oblika MT, kao i same MT; pov. preteče kazuistike libri poenitentiales, zbirke i manuali za ispovjednike; Trident. koncil usmjerava razvoj MT kao kazuistike: Dekret o dijeljenju sakramenta pokore (1551.) traži točno nabrajanje grijeha prema broju, vrsti i okolnostima koje mijenjaju vrstu grijeha ‹-- za to se traži precizno poznavanje pojedinačnih kazusa --› pozitivna kazuist. doktrina s velikim br. primjera; 1563. Dekret o osnivanju sjemeništa za izobrazbu klera: na 1. mjestu praktična pitanja pripreme sveć. za podjeljivanje sakramenata, prvenstveno pokore; DI: odigrala najveću ulogu, vode škole (1633.-4. na zg kolegiju DI osnovana katedra MT), cursus maior (SP i teol.) i cursus minor (pastoral, najvažnije proučavanje kazusa savjesti, tj. priprema za ispovijed); MT prema c. minor različita od teol. libri poenitentiales po tome što joj cilj nije samo tarifiranje pokore, taksativno navođenje, već oblikovanje nauka prema kojem se rješavaju pitanja savjesti; praktični problem koji treba riješiti: je li penitent sagriješio ili nije? Teško ili lako? odgovor se izvodi iz tzv. moral. sustava, među prvima probabilizam; MT se uglav. svodi na učenje o kazusima i njihovom rješavanju; izvan sjemeništa mnogi tečajevi o “kazusima savjesti” za puk (misije itsl.); udžbenici Institutiones morales – Theologia moralis; prvi put u pov. moral stekao autonomiju, ali kao kazuistika, koja je prevladavajuća vrsta MT sve do 20. st.; pozitiv. u kazuist.: osjećaj za konkretnog čov. i konkretne probleme, konkretna pomoć vjerniku i ispovjedniku; negativno: zanemaren spekulativni (npr. pitanje zašto je nešto teški grijeh, itsl.) i svetopisam. vid, nedostatak teoret. promišljanja problema, odvojenost od SP i općenito od teol. --› pogoduje stvaranju apstrakt. kazuist. bez dodira sa životom --› kriza u 17. i 18. st.; moral. sustavi: pitanje: kako pomoći običnom kršć. da u konkret. situaciji postupi ispravno, časno; moral. sustavi obrađivali su se unutar tematike savjesti (naglašeno prisutna nakon Tridenta):

6

pitanje sigurne i dvojbene savjesti --› nije dovoljan naravni osjećaj za grijeh --› moral. sustavi pomažu u otklanjanju moral. sumnje: 1.) probabilizam: Bartolomej iz Medine (+ 1521.) formulirao načelo probab.: kada postoje 2 mišljenja (o težini grijeha) od kojih je jedno vjerojatnije a drugo vjerojatno, dopušteno je slijediti i ono vjerojatno; radi se o mišljenju koje se temelji na dobrim argumentima ili je predloženo od autora koji se mogu slijediti bez rizika da se učini grijeh --› kriterij nije istina, već sigurnost koja proizlazi iz vjerojatnog mišljenja; ne traži se veća, nego “dovoljna” sigurnost; probabil. više od 3 st. zaokuplja pozornost moralista; 2.) laksizam: mnogi teolozi kao sigurna mišljenja uzimaju ona koja su vrlo sumnjiva ili samo prividno sigurna, u dvojbenoj situaciji zadovoljavaju se ekstrem. slabom vjerojatnošću --› slabe pravila kršć. života; 3.) jansenizam: reakcija na laksizam; veliki utjecaj na MT u 17. st.; uči total. pokvarenost ljud. naravi kao posljedicu ist. grijeha; u dvojbama savjesti treba uzeti ono što kaže zakon (razlika od protestantizma je u kontekstu: tamo se radilo o pitanju milosti, ovdje o utvrđivanju grijeha); Jansenius: pesimistička vizija ljud. naravi --› potrebna apsolut. milost; predstavnici Antoine Arnauld, Angélique Arnauld, Saint-Cyran, Pascal; zemalj. stvarnosti (politika, gospodarstvo, obitelj) nemaju nikakvu autonomiju; 4.) probabiliorizam: crkv. učiteljstvo osudilo određeni broj laksist. propozicija i knjiga (1665.-6. Aleksandar VII. osudio 45 laks. propoz.) --› osude Rima jačaju rigorizam u C; 1657. OP se odjeljuju od probabilizma i službeno usvajaju doktrinu probabiliorizma: treba slijediti vjerojatnije mišljenje; DI: gube se laksist. tendencije, prevladava probabilizam i sve više probabiliorizam; u manuale za moral ulazi svojevrsni rigorizam (ne jansenistički), u 18. st. autori MT najvećim dijelom zastupaju probabiliorizam; 5.) ekviprobabilizam: Alfonz Liguori --› preokret u shvaćanju MT; 1748. objavljena njegova Theologia moralis, manual MT nastao nadopunjavanjem manuala isusovca Hermanna Busembaumana, više od 70 izdanja, razrađuje sustav ekviprobabilizma: zakonito je slijediti manje sigurno mišljenje kad je ono jednako vjerojatno kao i sigurno mišljenje, nije zakonito slijediti manje sigurno mišljenje kad je sigurno mišljenje zamjetno ili sigurno više vjerojatno; u svoj nauk ugradio plodove svojeg misionar. iskustva; sustav poštuje i ljud. savjest i slobodu, ali i zakon – izražava zahtjeve evanđelja i slobode ljud. savjesti, a eliminira rigorizam; Liguori utemeljitelj redemptorista (red Presv. Otkupitelja); B. Häring: Liguori je “spasio namjeru probabilizma: pastoralnu blagost i zaštitu ograničene slobode od preopterećenja zakona” --› ne odriče se zakona, ali čuva slobodu savjesti; ekviprobabil. prisutan u rimskoj MT do 50-ih god. 20. st.; Juraj Mulih, DI, djelovao kao misionar u Hrv. u prvoj pol. 18. st., napisao katekizam od 1745. str. te Zerczalo szpovedno; Prilosek, dio Zercala, donosi 6 konkretnih primjera ispovijedi preko kojih Mulih tumači značajke dobre i loše ispovijedi4.) 19. st.: širenje morala A. Liguorija (beatif. 1816., kanoniziran 1839., naučitelj C 1871.) --› učiteljstvo daje prednost ekviprobabil.; manuali MT pisani na lat., upotreba u sjemeništima i bogoslov. u čitavom svijetu; dominikanci naginju probabilioriz.; redemptoristi (Wouters i dr.), DI (Noldin, Vermeersch), OP (Prümmer); Tübingenška škola: obnova MT u Njem., utjecaj SP (zanimanje za SP razvija se u susretu s protestantizmom); Johann Michael Sailer, Handbuch der Christlichen Moral: nastoji dati opću viziju kršć. života upućenu ne samo svećenicima nego i laicima; u moralu nastoji ujediniti dogmu i askezu; opredijelio se za dinamičnu koncepciju morala, središte koje je ljubav ‹-- originalnost djela; moral obraćenja: čovjekovo djelovanje odgovor na Bož. poziv i njegovu milost; traktati o zapovijedima, dužnostima, grijehu, krepostima, sakramentima; nedostaje praktični vid (‹--› u kazuistici previše praktičnog, premalo teorije); Johann Baptist Hirscher, Christliche Moral als Lehre von der Verwircklichung des götlichen Reiches in der Menschheit, Tüb. 1835.: središ. ideja razvoj kraljevstva Bož. u pov. i u čov., ostvaruje se vjerom i ponašanjem, ni on ne uspijeva oblikovati konkret. pravila za

7

provođenje teorije u praksu odn. život --› rim. moral previše usredotočen na kazuse, tübingenškom nedostaje prakt. vid --› vizija morala unutar velikih načela; Johan Magnus: Mistično Tijelo Kristovo efikasna norma za kršć. život; Karl Weber: izrazito kristocentr. MT; Franz Xaver Linsenmann: razvija ideje Sailera i Hirschera, inspiriran Pavlom; ako zakon određuje polje obaveza, temelj moral. života slobodan odgovor na Bož. poziv; SP i dogmat. elementi u nauku; tüb. šk. općenito: poziva se na SP, često ne uspijeva riješiti prakt. probleme, moral organizira unutar središnjeg dogmat. načela: Sailer – ljubav, Hirscher – kraljevstvo Bož., Magnus – Mist. Tijelo Krist., Weber – kristocentričnost; u Hrv. se upotrebljavaju lat. udžbenici rim. smjera, ali profesori su pod utjecajem njem. govor. područja --› kombinacija utjecaja; tomistička obnova u 19. st.: buđenje tomist. misli u Njem. – približavanje tomist. konceptu kreposti, čitava MT svodi se na dvoje: dobiti i očuvati milost- 20. st.: 1.) 1900.-30.: u Njem. žestoke rasprave i polemike oko kazuistike između filozofa, protestant. i katol. teologa; Josef Mausbach, katolik (Die katolische Moral und ihre Gegner) pokušava pomiriti razne strane; Otto Schilling, Handbuch der Moraltheologie: nastoji produbiti nastojanja tübing. škole; službeno su na snazi manuali na lat., brojna izdanja manuala MT alfonzijanskog tipa (ekviprobabil.); jedan dio manuala uzima shemu kreposti zanemarujući zapovijedi, drugi obratno; težnja personalist. viziji morala, ali ostaje kazuistika; Prümmer, Noldin, Vermeersch, Tanquerey, Piscetta, Merkelbnach; 2.) 1930.-60.: promjene unutar C i teologije, utjecaj misaonih pokreta iz drugih teol. disciplina: liturg. pokret (želi da LI ima utjecaj na život kršć.), biblij. pokret, kerigmat. teologija (ne apstraktna dogmatska pitanja, već konkretni orijentiri u kršć. životu); manuali MT na tragu tüb. šk.: MT pozitivnog kršć. života (a ne moral ispovijedi), u Njem. vrijeme kristološ. morala --› Fritz Tillmann, egzeget: MT kao nasljedovanje K; filozof. pokret na tragu Kierkegaarda --› kairos: čov. mora odgovoriti na konkretan Bož. poziv u datom trenutku; ateist. egzistencijalizam Sartre-a --› službene reakcije katol. strane; Bernhard Häring (1912.-1998.): najplod. moral. pisac 2. pol. 20. st. (više od 80 knj., 400 članaka), nadovezuje se na tüb. šk.; želio biti misionar, zato postaje redemptorist; 1948. doktorirao u Tübingenu, predaje MT na redemptoristič. školi u Gars am Inn-u kod Münchena; 1954. objavljuje Das Gesetz Christi: sinteza različitih načela (nasljedovanje K, kraljevstvo Bož., središte morala sjedinjenje s K u ljubavi; naglasak na SP i kristocentričnost --› utječe na Vat. II (OT 16)), moral prije svega odgovor na Bož. poziv, uključuje biblij. i filozof. elemente, odbacuje opći plan Institutiones morales --› prekid s udžbenicima; 1954.-1967. 8 izdanja, prijevodi na svjet. jezike; u sferi manuala proširio rezultate istraživanja u MT nastale prvenstveno u Njem. 1920.-50.; Free and Faithful in Christ, I-III, 1978.-1982. (Frei in Christus): živjeti slobodno i vjerno u odgovornosti – kreativna sloboda i kreativ. vjernost u odgovorn., kršć. život ukorijenjen u IK, slobodno prihvaćanje onoga što B traži u odgovornosti za sebe i one oko sebe --› odgovornost kao Bož. poziv i čovjekov odgovor ‹-- u Zakonu Kristovu temelj. misao nasljedovanje K, ovdje sloboda-vjernost-odgovornost; 3.) Drugi vatikan. koncil: daje metodološ. smjernice; MT tematika na koncilu manje obrađena od drugih teol. tema ‹-- nedostajali su predradovi u priprem. dijelu: dokumente pripremali profesori tradicional. rim. linije Hürth, Gillon i Lio (kasnije utjecali na izradu enciklike Humanae Vitae), ta shema na poč. koncila odbačena, započeta druga; prva rečenica LG: “Svjetlo naroda je K” --› pozadina govora i o MT: središnja perspektiva usmjerenje na IK --› kristocentričnost MT; deklaracija o vjer. slobodi Dignitatis humanae br. 14 : MT treba oživiti i upotpuniti filozofijom morala; načela moral. reda proistječu iz same ljud. naravi, upotpunjuju se u sigurnijem svjetlu iz objave tumačene od učiteljstva; LG 39-42: moral integralne ljubavi, opći poziv na svetost u C – svaki čov. u svom zvanju; GS 30: nadvladana individualist. etika, daju se temelj. načela

8

društv. morala na široj (planetarnoj) razini – moral. i društveno-etička tematika; Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika Optatam Totius 16: “Naročitu pažnju treba posvetiti usavršavanju MT. Znanstveno izlaganje tog predmeta treba temeljitije hraniti naukom SP. Ona treba rasvijetliti uzvišeni poziv vjernika u K i njihovu obvezu da u ljubavi donesu plod za život svijeta.” --› 3 elementa: 1. “rasvijetliti uzvišeni poziv vjernika u K”: kristocentričnost; naznačena ontološko-sakramental. pozadina utemeljena u osobi IK (prije koncila rasprava je li MT teocentr. ili kristocentr.; 1971. papinsko pismo Pavla VI. MT i današ. svijet: jasno istaknuta kristocentr. MT, govori o nasljedovanju K); personalističko (osoba, savjest), dijalogalno (usmjerenost prema drugima i odnos s društvenim znanostima), responzorijalno usmjerenje MT, naglasak na slobodi; 2. “Znanstveno izlaganje tog predmeta treba temeljitije hraniti naukom SP” : pomak od apstraktno-esencijalističkih pozicija prema biblij. pojmovima, relativiziranje apstrakt. pojmova; dinamiziranje etike; narav. moral. zakon promatra se u cjelini pov. spasenja --› nastojanje da se to dvoje poveže, a ne razdvaja; Biblija i biblij. teologija nisu dovoljne, potrebne su druge društv. znanosti, medicina, itd., ali Bibl. ne može biti samo dodatak i vanjski dokaz koji se prilijepi uz racional. shemu --› Bibl. treba ući u način razmišljanja (--› dokument Biblija i moral); 3. “obvezu da u ljubavi donesu plod za život svijeta”: 2 naglaska: a.) uloga ljubavi u moral. promišljanjima: već se prije koncila pokušavalo obraditi katol. moralku kao moralku ljubavi (isusovac Hans Rother postavlja ljubav kao glavnu temu oko koje tumači MT); koncil ne ulazi u tehničke probleme moral. sistematike, ali želi prebaciti težište MT na ljubav u kontekstu Gospodinove zapovijedi ljub. prema B i prema bližnjemu --› nakon koncila moralisti imaju zadatak protumačiti zakone i zabrane kao očitovanje Bož. ljub., odnosno ljub. prema B i bliž.; b.) okretanje prema svijetu i svjetov. vrednotama (“plod za život svijeta”): nije glavno načelo fuga mundi, već rad za dobro čov. i za njegov svijet: kršć. trebaju prednjačiti u naporima za očovječenje svijeta i njegovih struktura --› mijenjati ono loše u svijetu dio je moral. života kršć. ‹-- iz te perspektive treba razumjeti drugi dio GS, koji je čitav usmjeren prema očovječenju svijeta (ekologija, itd.); Kongregacija za katolički odgoj, Ratio fundamentalis (temelj. odredbe o svećenič. odgoju i obrazovanju, 1970.) 79: naglašava sve iz OT 16 i dodaje: “moral. nauka neka se upotpunjuje duhov. teologijom”, “neka nastoji naći rješenja ljud. problema u svjetlu objave”, neka se služi otkrićima znanstvene antropolog. --› interdisciplinarnost; 4.) postkoncilsko razdoblje: burno razdoblje, osobito na području fundamental. MT; vrijeme velikih promjena na društveno-etičkom području, vruća pitanja (početak i kraj života, homoseksualnost i dr.); problem: kako uklopiti SP u MT; rasprava o specifičnosti kršć. morala, te o autonomnom moralu i etici vjere: poč. 70-ih god. njemač. moralisti (središte Tübingen, Alfons Bauer na čelu) nastoje odgovoriti na pitanje: kakav razvoj MT --› predlažu (Bauer) autonomni moral koji se više temelji na narav. moral. zakonu, razumu, filozof. etici, kako bi se lakše dijalogiziralo sa suvremenim čov. i drugim znanostima te u tom dijalogu tražilo rješenja ‹--› suprotni pristup “etika vjere”: naglasak na specifičnosti kršć. morala, polazište OT 16 (kristocentr., uzvišeni poziv vjernika, obveza donošenja ploda za život svijeta) --› naglasak na ljubavi prema B i bližnjemu; rasprava o normama moral. života, o interventima crkv. učiteljstva, naravnom pravu, pravu na disens (neslaganje) teologa; nije se profilirao neki prevladavajući sustav, danas to nije ni moguće; Humanae Vitae, 1968. --› poticaj raspravi o autonom. moralu u Njem.; Ratio fundamentalis definira moralnu teologiju kao dio znanosti kršć. vjere koja spekulativno i metodički raspravlja o brojnim moral. činjenicama koje su eksperimentalnog značenja i pri tom upotrebljava saznanja raznih znanosti; praktična znanost koja pruža upotrebljive smjernice i konkret. načela

9

za djelovanje i život; spekulativna znanost; prvi joj je cilj dokazivanje uzvišenosti čovjekova poziva u K, drugi izrada načela za djelovanje u ljubavi- postkoncilski obnoviteljski napori (Valković): MT nakon konc. nastoji biti obojena: 1.) antropološki i personalistički; 2.) egzistencijalno; 3.) pov.-evoluitivno; 4.) biblijski; 1.) antropol. i personalist. dimenzija: pokoncil. “kairós” traži da se MT više pozabavi humanist. i antropol. stranom; još uvijek nedostaje razrađena teol. antropologija koja bi integrirala rezultate znanosti i objavu; prvo mjesto u takvoj antropologiji: personalistič. crta, ljubav, savjest, sloboda; moral. zahtjevi trebaju biti što više racional. protumačeni i obrazloženi, inače ih čov. odbacuje kao tradicionalne tabue; naglasak na kreativnosti i racionalnosti; ne individualizam; takva antropol. svjesna je društv. uvjetovanosti, veza i odnosa između čov. i materijal. svijeta; 2.) egzistencijalna d.: više voditi računa o šarenilu i bogatstvu život. prilika i okolnosti; opći zahtjevi moral. života; ono jedinstveno i neponovlj. u čov.; “egzistencijal.” znači: zahvatiti čov. u njegovom konkret. životu --› ne kazuistika ni apstrakcija; B. Häring: zakon rasta (lex crescendi): opći zakon života koji se odnosi i na moral. područje --› promjena; 3. pov.-evoluitivna d.: od morala utemeljenog na “teologiji reda” prijeći na moral koji će se više temeljiti na “teol. promjena” --› s jedne strane narav, objava, s druge uzeti u obzir pov.-evoluitivnu dimenziju, ono što se mijenja; Vat. II primijenio to na život u svim vidovima (Pavao VI., Populorum progressio: “Razvoj je novo ime za mir”) --› dinamič. crtu unio u sam pojam svjet. mira; teškoće: valjanost i općenitost konkret. moral. normi, tumačenje pojedinih dokumenata učiteljstva u pov. perspektivi; danas: okrenutost prema budućnosti --› pojačani smisao za eshatologiju i teol. nadu; 4. biblijska d.: MT mora biti biblijska i kršć. u bitnom značenju tih izraza ‹-- Vat. II: istaknuti kršć. stranu morala (--› rasprava: moral vjere ili autonomni moral); to ne znači fuga mundi; zadaća: otkrivanje kristološ., sakramentalno-eklezijal. i pneumatološke pozadine moral. djelovanja; ishodište i cilj je “nova creatura in Christo” (2 Kor 5,17); opasnost: zaborav bitno kršć. vida morala u raspravi o sekularizaciji (--› odbacivanje kršć. kao neprimjerenog Agori); MT ide za sintezom ljudskog s jedne, te vjerskog i kršć. s druge strane; nakon Vat. II svjetov. pluralizam odražava se i u C: što je problematika konkretnija, veća mogućnost različitih stavova i vrednovanja, na teoret. razini nema većih rasprava; dokument Međunarodne teološ. komisije “L'unité de la foi et le pluralisme théologique” iz 1973. govori o pluralizmu; C: 1. doktrinarno naučavanje, 2. pastoral. naučavanje (primjena) --› u obe domene ima rubno područje nejasnoća i nesigurnosti --› odgovornost preuzima vlastita savjest (koja mora biti oblikovana) --› pluralizam moral. stavova, mišljenja i vrednovanja- sustav i metoda MT: nakon Vat. II nije se oblikovao sustav MT: ne predaje se ni pod shemom zapovijedi ni pod krepostima; podjela: 1. osnovna/temeljna MT, 2. posebna MT, osnovna ima sustav, problem s posebnom; nema autoritativ. udžbenika; nakon koncila postupno se uvodila induktivna metoda: polazi ne od apstrakt. moral. načela, već od konkret. moral. iskustva --› evanđeos. načela dopunjavaju se podacima dobivenim iz iskustva koje je pravi locus theologicus; papinsko pismo Pavla VI. MT i današ. svijet (1971.): induktiv. metoda dopunjena općim moral. usmjerenjima i interdisciplinarnošću; metoda regresivna: od konkret. činjenica do moral., a preko njih do teološ. kategorija --› time se činjenicama ne pridaje moral. normativnost, ali se moral. iskustvu priznaje da je izvor moral. vrednovanja; interdisciplinar. pristup: rezultate svih znanosti valja suočiti s Bož. riječi i vrednovati ih sub luce Evangelii --› ne može se vrednovati naprosto iz činjenica, već iz objave; pitanje: što spada pod naravni ćudored. zakon, a što na konkretnu situaciju; pastoral. element: kako učiteljstvo objasniti današnjem čov. (‹-- GS: tražiti načine prenošenja poruke evanđ. današ. čov.)

10

- žarišne točke rasprave (10-20 god.) nakon koncila: 1.) unutar osnovne MT: a.) narav kršć. morala (to je i danas pitanje) --› što je proprium, specificum kršć. morala; nakon Kanta, čov. kriterij vrednovanja --› teškoća u tom kontekstu odrediti narav kršć. etike; Toma i kasniji moralisti raspravljali je li Is donio “praecepta moralia specifice nova” (odgovor: jest unutarnje načelo milosti i ljubavi te sakramente, nije konkretne zapovijedi); danas: autonomni moral ‹--› specifično kršć. moral; istraživanje autonomije ne znači da bi takav moral bio bez veze s objavom (Alfons Auer: integrirajuća, stimulirajuća i kritička uloga evanđ. na moral. polju); B. Häring zastupa specifičnost kršć. morala; b.) poimanje naravnog ćudorednog zakona: je li sve već zacrtano u naravi (--› narav zadnja referenca), ili se ona mijenja; crkv. učiteljstvo inzistira na nepromjenjivosti temelj. postavki u narav. ćudored. zakonu; --› pitanje Humanae Vitae i dr.; LG integrira narav. ćudored. zakon u cjelinu pov. spasenja; težnja većoj integraciji naravnog i nadnarav. reda; c.) kako utemeljiti, protumačiti i opravdati moral. norme: koliko su promjene u društvu uzrokovale promjene u moral. normama --› s jedne strane opasnost subjektivizma i relativizma, s druge iracionalističkih i autoritarnih rješenja (odbacuje ih se kao “tabue”); vakuum moral. autoriteta; isticanje savjesti kao “subjektivne” norme, teškoće s “objektivnom” stranom moral. normi; 2.) posebna MT: a.) bioetičko pitanje središnje, bioetika se razvija 70-ih god.; b.) ekološka problematika: zaštita okoliša je i moral. pitanje; c) spolna i bračna pitanja; d) problem manipulacije: kibernetika --› opasnost ugrožavanja čovjekovog dostojanstva u tehniziranom svijetu (poseb. na biološkom i medicinskom polju); e.) moral. problemi svjetske dimenzije: mir, međunarodno zajedništvo, razvoj, pravda- Veritatis Splendor (Sjaj istine): enciklika IP II.; dokument o MT i proučavanju MT; rijetki crkv. dok. posvećeni pojedinom predmetu; objavljena 6. 8. 1993., predstavljena 5. 10. 1993., iste god. prijevod na hrv. u tjedniku “Globus”, KS izdanje 1998.; 35 podnaslova, 120 brojeva, struktura: uvod – 3 poglavlja – zaključak; zašto crkv. dokument o MT tada? J. B. Metz 1994.: glav. značajka čov. današ. vremena stav religija da, B ne ‹-- proizlazi iz suvremene krize shvaćanja B (“Gotteskrise”) --› otišla dalje od neslaganja s C, puno više od crkv. problema --› kriza morala: dominantni moral jest “m. zadovoljne većine koji prevladava nad nezadovoljnom manjinom”, Europa se odriče “velikog morala” utemeljenog u etici i biblij. postavkama (10 zap. Bož.); adresati enciklike: biskupi i oni koji se bave MT; govori o postavkama morala u današ. vremenu; dilema MT: hoće li se moralisti povoditi za onim što se događa u društvu, ili će na temelju tradicije, narav. i ćudored. zakona, nuditi alternativu; nisu u pitanju samo pojedine postavke (pobačaj itsl.), već čitav način života, vrijednosni temelji; VS najavljena još 1. 8. 1987. (obljetnica smrti sv. Alfonza Liguorija), IP II. u predgovoru: čekalo se objavljivanje Katekizma Katolič. Crkve [= KKC] (1992. – izlaže moral. nauk po shemi 10 zap.); povod (br. 4): teška moral. kriza u kojoj se svijet i čovječanstvo nalazi, te razilaženja u teoriji unutar katol. teologije (i u protivnosti s učiteljstvom) --› kriza morala u praksi i pomutnja u teoriji; papa želi progovoriti o cjelini moral. naučavanja C, što se dotad nije činilo; u encikl. se dosta koristi SP (npr. naslovi poglavlja); 1. pogl., “Učitelju, koje mi je dobro činiti” (Mt 19,16): u mladiću koji pita Is možemo prepoznati svakog čov. koji Kristu postavlja moral. pitanje (br. 7), Is ga postepeno vodi (8); 1. pogl. obrađuje ono što KKC govori o moralu u svom 3. dijelu (“Život u K”): kristocentrič. morala; upućivanjem na jedinog koji je dobar, Is afirmira prvu ploču Dekaloga, a potom upućuje na čuvanje zapovijedi druge ploče (--› odnos prema bližnjemu) kao putu u život; sloboda dostojna čov. mora biti sloboda u istini --› čov. mora biti tražitelj istine; zakon nije protiv slobode, već je njezin čuvar; sloboda nije cilj sama sebi, već sredstvo koje omogućuje pojedincu da se zuzme za dobro; 2. pogl., “Ne suobličujte se ovom svijetu” (Rim 12,2): 1. pogl. općenito, 2. pogl. prosudbe o nekim tendencijama MT; najveće pogl.; br. 29: u

11

raspravama moralista nakon Vat. II razvila su se neka tumačenja koja nisu u skladu s crkv. naučavanjem (u pitanjama narav. moral. zakona, univerzalnih normi, nadležnosti crkv. učiteljstva u moral. pitanjima); teme: sloboda, autonomija, savjest, temeljno opredjeljenje, smrtni i laki grijeh i dr.; a) sloboda i zakon: da bi se spoznalo prirod. moralni zakon, ne treba biti ni katolik ni religiozan, čov. u svjetlu razuma vrednuje stvari oko sebe kao dobre ili zle, pitanje: hoće li i može li čov. prihvatiti ta vrednovanja --› čov. se mora svjesno i slobodno odlučiti za ili protiv narav. moral. zakona; narav. moral. zakon naknadno potvrđen objavom --› čovjekov autonom. moral u konačnici je teonoman; unatoč mijenama pov., postoje nepromjenljive vrednote i norme (npr. negativne odredbe Dekaloga: “Ne ubij” i dr. --› obvezuju semper et pro semper, tj. bez izuzetaka); b) savjest i istina: savjest je svetište čov. u kojem je čov. sam s B, u čijoj dubini otkriva zakon koji je B upisao u njegovo srce --› savj. govori istinu o moral. dobru i zlu --› posljednja subjektiv. norma moral. djelovanja, no savj. nije vrhovna norma – savj. je prije zakona, B će nas suditi po savj., ali savj. nije uvijek u pravu; moral. autonom. pojedinca nije u tome da stvara moral. vrednote neovisno o objektiv. redu vrednota i o vrhovnoj vrednoti (B) --› savj. otkriva i u konkretnosti pojedinačnog života uprisutnjuje objektiv. moral. vrednote --› treba ju oblikovati u skladu s objektiv. moral. redom --› samo tada mogu biti siguran da sam u pravu; zbog čovjekove ograničenosti i grešnosti savj. može zapasti u (savladivu ili nesavlad.) zabludu --› potrebna je trajna budnost i odgoj savj. u istini; c) temeljni izbor i konkretna ponašanja: nakon Vat. II razlikovanje temelj. opredjeljenja i pojedinačnih čina ‹-- VS: pojedinačni čini moraju odražavati temelj. opredjeljenje, to dvoje je u stalnom međudjelovanju --› ako su istorodni, međusobno se potpomažu i unapređuju, ako su pojedini čini protivni temelj. opred., onda ga dovode u pitanje ili mijenjaju (neki moralisti su smatrali da pojedin. čini mogu biti protivni temelj. opredjeljenju); pitanje grijeha, VS: postoje laki i smrtni grijeh, smrtni grijeh ne može se svesti samo na čin temeljnog opredjeljenja protiv B, već je to svaki svjestan i hotimičan izbor nečega što predstavlja težak nered --› posebni čini mogu u korijenu izmijeniti temelj. opredjeljenje; d) moralni čin: moralnost čina određuje se po odnosu čovjekove slobode s autentičnim dobrom, samo čin koji je u skladu s dobrom može biti put u život; teleološke teorije, teleologizam (naglasak na željenom cilju, u svjetlu kojega se vrednuju sredstva i načini postignuća cilja): konzekvencijalizam (naglasak na posljedicama – moralnost čina ovisi o tome jesu li predvidljive posljed. pretežito dobre) i proporcionalizam (omjer dobrih i loših učinaka --› smije se činiti manje zlo da se postigne veće dobro); problem: nakana ne može promijeniti bitnu moralnost nekog čina koji je sam u sebi neuskladiv s posljednjim ciljem čov. (tj. neusmjerljiv k B ili k dobru osobe) – dobra nakana ili osobite okolnosti mogu ublažiti zloću zlog čina, ali ju ne mogu dokinuti --› teleol. teorije dovode u pitanje načelo da nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro (usp. Rim 3,8); nepromjenjivost i nepovredivost moral. vrednota i normi svjedoče mučenici SZ i NZ; ako se zaniječe moral univerzal. vrednota i normi, ne ostaje drugo nego da svatko sam sebi stvara svoj moral; 3. pogl., “Da se ne obeskrijepi križ Kristov” (1 Kor 1,17): IK: istina-sloboda-ljubav; razdvajanje V i morala --› razdvajanje istine i slobode; C nije autor ni gospodar moral. normi, već poslušna istini izriče moral. nauk u težnji da uvijek čini istinu u ljubavi --› nepopustljiva spram zla, milosrdna spram čov.; univerzal. i apsolut. moral koji naučava C, te zaštita nepovredivog dostojanstva svakog čov., temelj su i jamstvo pravedna i miroljubiva društva (istinska “demokracija” univerzal. moral. normi: njihovi zahtjevi jednako su obvezujući za sve) ‹--› savez demokracije i etičkog relativizma --› demokracija bez etič. vrednota --› otvoreni ili prikriveni totalitarizam koji niječe čov.; obnova društvenog i polit. života moguća samo ako se udruži sloboda s istinom; potreba nove evangelizacije na jasnim načelima evanđeoskog morala,

12

za što su odgovorni pastiri (biskupi i papa), ali i moral. teolozi; VS općenito: prva encikl. koja se izričito i posebno bavi moral. naukom C; osvrt na pojedina pitanja, a ne sustav. izlaganje; kršć. moral po VS: nasljedovati IK, dopustiti da nas preobrazi njegova milost i obnovi njegovo milosrđe- središnji pojmovi MT (prema B. Häringu): 1.) religija, 2.) ćudorednost, 3.) odgovornost i nasljedovanje IK; 1.) religija: bitna oznaka relig. “kategorija davanja odgovora” (= responzorijal., dijaloška kat.); moral. život može se načelno tumačiti iz 2 kuta: 1. povezivanje vjerskog s moralno-etič. životom, 2. etički život čov. izvodi se samo iz naravnoga (na temelju razuma), odvojeno od religij., vjerskog – religija i moralnost nužno se ne podudaraju jer ćudorednosti ima i tamo gdje nema religije; čista religioz. etika responzorijalna: moral. djelovanje odgovor na poziv svete i apsolutne Osobe; nereligioz. et. monološka: moral. zadaće, norme i zakoni smisao i središte imaju u čovjekovom “ja” i njegovom usavršavanju; religioz. perspektiva: V čovjeku može pomoći da izađe iz teške moral. situacije, ma kako inače živio; za kršć., rel. puno više nego osjećaj, potreba, doživljaj, spasenje duše --› zajedništvo s živim B; čov. stvoren na sliku Bož. i zato trajno povezan s B; Augustin: bit religije “Deus et anima” --› 2 stupa rel.: osobni B i stvorena osoba; zajedništvo postoji samo tamo gdje se dvije osobe uzajamno ozbiljno uzimaju u obzir --› B je ozbiljan, pitanje kakav je čovjekov odgovor --› rel. kao riječ i odgovor, zajedništvo to dvoje; B govori, čov. odgovara ili ne odgov. --› molitva: osluškivanje Bož. riječi i pokušaj davanja odgovora --› re-ligio, vezanje za B, čega nema bez dijaloškog odnosa između poziva i odgovora, B i osobe; kršć. personalizam nije kruženje oko vlastitog “ja”, već dijaloški odnos s B, zajedništvo s B u riječi i ljubavi, a po njemu i s drugim ljudima; lakše ću izaći iz moral. krize ako sam povezan s B; 2.) ćudorednost/moralnost: moral. život mora biti povezan s religioz. odnosom prema B; moralnost u relig. ne smije gledati samo vanjsku sankciju, vće mora srasti s religioznošću; ćudored. to veća što je više prožeta religioz. životom; problem odvajanja duhovnog života od konkretnog moral. ž. (npr. karizmat. pokreti); a) razlika moralnosti vlastitog usavršavanja i religioz. etike: moral. sustavi koji nisu religioz. ili se barem ne zasnivaju na osob. zajedništvu s B – ne sustavi koji pojedinca žrtvuju zajednici, već oni koji inzistiraju na čovjekovom samousavršavanju --› shvaćaju samousavr. kao čovjekovu dužnost; Aristotel, stoici, Kant, Schleiermacher: temelj i cilj osob. moral. savršenost, iako ne niječu B --› vrijednost ljud. osobe i ćudorednost ne izvode se iz egzistencije osobnog B, već je čov. u središtu; nastoje sačuvati ozbiljnost morala: traže od čov. da se slobodno uklopi u sustav zakona, vrijednosti, ali konačni cilj i zadnje mjerilo čov. i njegov cjelokupan razvoj (= svestrani razvoj čovjekov. sposobnosti), čovjekova duša i njezino usavršavanje; moralnost se dijeli od religioznosti; i u religijama samootkupljenja ljud. osoba je u središtu, čak i onda kada se spasenje traži u iščezavanju osobnosti kao u indijskom panteizmu --› temelj. pokretač svega čov. i njegovo dušev. dobro ‹--› spas duše u kršć. smislu nije neka blažena samotnost, već zajedništvo ljubavi sa živim B --› aristotelov. i stoič. pojam samousavrš. ne može kao takav ući u kršć. etiku, ona se ne može temeljiti na samousavrš. (to bi značilo da se čov. sam spašava); najveća opasnost za istinski religioz. život: kada se ophođenje s B promatra isključivo iz gledišta pospješenja čovjekov. individualn. razvoja; ako se to izbjegne, ostaje opasnost razdvajanja: religioz. život (molitva, obred) ima smisao u zajedništvu s B, ali moral. život se promatra odvojeno od toga i smisao mu je spasenje duše --› posljedica toga ili razdvajanje moralnog i religioz., ili antropocentrič. moral. usmjerenje dovodi do antropocentrič. promatranja religije --› uništenja relig.; moral samousavršavanja nereligioz. čovjeka nije lišen svake vrijednosti, no treba ga uklopiti u religioz. usmjerenje, “pokrstiti”; ćudorednost i religija u konačnici moraju imati isto središte: zajedništvo s B u zajednici spasenja koju je on pozvao

13

(= C); bitno da religiozno ne izgubi smisao religioznoga, a ćudoredno ne postane neka zamjena za religiozno (ili obratno); b) zapovijed, zakon i responzorijalna etika: zap. i zak. ostaju središnji pojmovi kršć. moral. nauka, pitanje samo kako se shvaćaju (ne kantovski); propovijedanje zapov. je teocentrič. i istovremeno responzorijalno-dijaloško --› zap. je religiozan pojam, i istodob. responz.-dijal. (npr. 10 zapov. dolaze od B, ali su responz.-dijal.: nisu nametnute, već ih čov. treba prihvatiti i dati odgovor); zap. su zapravo riječ Bož. ljubavi, sve se slijevaju u veliku zap. ljubavi, a vršenje zap. je onda odgovor u poslušnosti ljubavi; etika zakona može isto tako biti shvaćena responz.-dijal.; narav. zakon stoič. pojam: izraz sveopćeg reda – taj pojam od neosobnih i fatalistič. elemenata pročistili su Augustin i dr.: B je upisao narav. zakon u čov. dušu --› osobni Bož. poziv svakom pojedincu, istodobno izraz Bož. volje koji onda pretpostavlja dužnost; nominalist. shvaćanje zapov.: zap. se temelji samo na gospodujućoj Bož. volji (ne na svetom Biću) --› nema smisla govoriti o unutarnjoj vrijednosti i ljepoti zap., poslušnost zap. je izvanjska i to vrednija što je više bez shvaćanja, više “slijepa” (npr. Abrahamova poslušnost – ali takve su situacije iznimne) ‹--› današ. moral više ističe subjektivnu ispravnost uvjerenja --› etika uvjerenja i etika zapovijedi trebaju se međusobno ujediniti i tako sačuvati svoju dijalošku autentičnost; krivo shvaćena et. uvjerenja, povezana sa subjektivistič. et. samousavršav., može štetiti ćudoređu; kantovsko-racionalist. pristup oduzima moralu zakona dijaloški značaj na drugi način: prevelikim naglašavanjem opće obvezatnosti zakona gubi se zahtjev upravljen pojedincu --› zak. postaje neka apstraktna veličina koja lebdi nad stvorenim redom --› slabi unutarnje uvjerenje pojedinca; apstraktni zakon ne može izraziti nutarnje bogatstvo konkret. pojedinca; u svojem najopćenit. obliku zakon se prikazuje kao cjelokup. sadržaj Bož. volje, no zakoni koje je B objavio najvećim su dijelom zakoni minimuma (zato negativ. oblik) --› pomažu da razaberemo što nam je činiti unutar našeg poseb. poziva i odvraćaju od krivog činjenja; apstrakt. zakon vodi minimaliziranju i osiromašenju moral. života --› zakon nedovoljan za istinski moral. život, potrebno uvjerenje i religioznost; kantovsko poimanje svodi savjest na puku logičku funkciju: silogistička primjena općenitog zakona na pojedinačni slučaj, ne ostavlja prostora čovjeku --› zakon neka neosob. sila između B i čov. --› ne vodi k živom B religije, već se postavlja između B i duše ‹--› u osobnoj religioznoj ćudorednosti čov. ne stoji pred nekim općim zakonom, već pred osob. Bož. pozivom --› poznavanje zakona čuva ga od samovolj. tumačenja, no za istinsku ćudored. ono nije dovoljno, potrebna je istančana savjest koja ima osjećaj za posebnosti (razboritost); c) moral odgovornosti: središnji pojam nije ni zak. ni zap., već odgovornost u religioz. smislu --› sama riječ (odgovor-nost) ukazuje na osob. značaj, dijaloš., responzorijal. element, razgovor u dvoje bitan za zajedništvo --› najbolji izraz za osob. odnos Boga i čov.: riječ-odgovor, poziv-odluka; “odgovornost” u sebi uključuje i bližnjega, zajedništvo s drugima; religioz. život kao odgovor na Bož. riječ: religija se ostvaruje u riječi i odgovoru, B se priklanja čov. po svojoj riječi, u K, utjelovljenoj Riječi, imamo zajedništvo s B; moral. život ovisi o kreposti štovanja B; ćudored. život kao odgovornost: moral. kreposti izravno se ne odnose na B već na stvoreni red, ali dijaloški značaj (odgovor-odgovornost) dobivaju u odnosu na B: vjernik u stvorenom redu razabire poziv Gospodina i Stvoritelja --› odgovornost kao odgovor na Bož. govor --› pojam odgovornost najprikladniji da se izrazi kako religioz. prožima moral. područje, ali i kako se istodob. razlikuju: 1. ćudorednost usmjerena na dovršenje reda stvaranja --› sustvaranje --› odgovor ispunjen djelima svakodnevnog života (bližnji, zajednica, svijet); 2. srž moral. odluke stav poslušnosti B (ne samo zakonu), no ona je bitno više od “da” ili “ne” B --› neprestano traženje pravog odgovora B, osluškivanje Bož. volje, ostvaruje se u izborima --› čov. je odgovoran za svoj izbor u konkret. situaciji; 3. bijeg od moral. autoriteta ne oslobađa od

14

odgovornosti: moral. djelovanje nikada nije bez čina odluke --› odgovornosti; zakoni koje donosi zajednica (npr. u vezi eutanazije) ne oslobađaju od individual. odgovornosti; 4. svaki moral. čin znači odgovornost ne samo pred B i s obzirom na neku pojedinačnu vrednotu, već i za bližnjega i zajednicu; 5. moral. djelovanje nikada nije bez obveze --› o moral. činu ovisi čovjekova egzistencija i spasenje, u njemu je osoba odgovorna za samu sebe; 3.) odgovornost i nasljedovanje IK: kristocentrič. MT koju je naglasio Vat. II; u nasljed. K dolazi do izražaja značaj relig. kao zajedništva s B i moralnost kao čovjekova odgovornost; temelj nasljedovanja ucijepljenje vjernika u K po milosti; u SZ ideja vodilja Savez: B u apsolutno slobodnoj i nezasluženoj ljubavi uspostavlja dijalog sa svojim narodom --› izraz tog Saveza Zakon --› nedovoljan --› B šalje proroke --› šalje IK: on sam je Savez i Zakon, riječ i odgovor --› istinski življenim nasljedovanjem ostvaruje se ontološka povezanost s K u ljubavi i poslušnosti; nasljedovati znači imati udijela u spasenju svih članova mistič. Tijela --› solidarnost, uzajamna suodgovornost svih otkupljenih --› u nasljedovanju K personalizam znači istodobno solidarnost spasenja; nasljedovanje K omogućuje čov. da lakše živi moral odgovornosti; K spašava čovječanstvo od smrtonosne antropocentričnosti --› njega nasljedovati znači biti u životvornoj teocentričn.; religiozno-ćudored. vid: čov. mora neprestano davati svoj odgovor, odlučiti u konkret. situaciji, biti aktivan, preuzimati inicijativu --› nasljedovanje znači govor i odgov., čov. je taj koji se odaziva ili ne odaziva- čov. pozvan na nasljedovanje: polazište MT nije čov., već K; antropolog. Vat. II u GS: čov. kao nešto 1 i cijelo, duša i tijelo (br. 3); br. 4: čov. je tijelom i dušom 1; a) čov. kao cjelina duše i tijela: čovjekova sličnost s B ima temelj u njegovoj duhov. naravi, i samo kao takav kadar je odgovoriti B, no bila bi zabluda kada bi se pod osob. sličnošću razumjeli samo duh. dio (spiritualizam) --› čitav čov. slika Bož., čitav pao, čitav otkupljen, čitav pozvan na zajedništvo s B --› pogrešno u tijelu gledati počelo grijeha, a duh kao jedino što je otkupljeno; Augustin: iskonski grijeh prvenstveno concupiscentia, tjeles. požuda; od požude još opasnija oholost --› djeluje u duhu --› jedno i drugo zahvaća čitavog čov. --› može se svladati jedino snagom čitavog čov.; tjelesnost neće upasti u nered ako je duh pod stegom; M. Scheler: čovječ. nagon bez duha je bez cilja, duh bez nagona je nemoćan, bez snage --› cjelokup. čovjekovo djelovanje vezano za snage nagona; problem: nagoni, strasti (passiones) podvode se isključivo pod tjelesno; Toma kao malo tko drugi uočava tjelesno-duhovnu povezanost i njezino značenje za moralnost, ima cijeli traktat o strastima: nenadomjestive snage u službi moral. djelovanja čov. --› odbija stoič. poimanje da su strasti smetnja dobru – same po sebi strasti nisu ni dobre ni loše; drži da moral. djelovanje ima korijen u duhu, ali ono raste i ide prema savršenosti ako se u njega uključuju strasti --› jedino dobro koje proizlazi iz čitavog čov. potpuno ljudsko --› ne smije se ići za gušenjem strasti, već za time da duh preuzme vođenje osjećajnog života --› duh treba preodgajati strasti i usmjeravati ih prema vrednotama; tijelo nije tamnica duše (‹-- grč., gnostičko poimanje, kao i indijsko: seljenje duša) – tijelo je slabo, ali nije samo po sebi zlo; za SZ i NZ čov. je jedan, iako je nesklad zahvatio čov. kao posljedica grijeha i osobito se osjeća na području tjelesnoga; tijelo je ili sudrug duše u robovanju ili njezin sudrug u slobodi pravog služenja; moral. dužnost čovjeka razvijati i angažirati tjelesno-dušev. snage; autentičan ljud. čin (actus humanus) izraz je čitave osobe; fenomenološ. se razlikuje između čina koji proizlazi iz moral. dubine čov. i onih drugih, ali svaki čin ipak teži tome da zahvati i izrazi cjelokup. bitak, cjelovitu osobu; nije samo dobra volja (Kant), već je čitava osoba nosilac moral. dobra; u nasljedovanju K čov. ostvaruje sklad i razvitak cjeline duše i tijela (sinoptici govore o sequela Christi, Iv i Pavao o životu u K --› ne samo vanjsko nasljedovanje); b) čov. kao individuum: čov. nije monada, već istodob. individuum i član zajedn.; čov. je biće u odnosu; čovjekova

15

individualnost znači jedinstvenost, neponovljivost, nezamjenjivost; čak ni Toma ne promatra individuum kao osiromašenje općega (suprotno je u filozofiji idealizma: svođenje individuuma na opće); individualnost i egzistencija su korelativni pojmovi; B stvorio čov. individualno, ljubi ga individualno, svaki čov. pred B ima svoje ime --› posjeduje puninu individual. egzistencije --› povjerena mu je kao zadatak --› svatko za njegovo ostvarenje mora odgovarati pred B; grijeh je uvijek subjektivni čin, nema kolektivnih grijeha; individual. osoba nije samo neko ostvarenje općega, nego je utjelovljenje opće biti u pojedinačnom bogatstvu; čov. u zajednici spoznaje opće zakone i vrednote --› treba mu zajednica za ostvarenje; osobnost: više od individualnosti, iako joj je individualn. pretpostavka --› osoba je aktivno svjesna svoje individualnosti --› odnosi se prema općemu svojim postupcima ‹-- iz toga živi, ima mogućnost razlikovanja sebe od drugoga; osoba je prisutna sama sebi, bez toga ne može pristupati drugome, odnositi se prema “ti”; osoba nije nikada prisutnija samoj sebi nego kad se vlastitom odlukom i određenjem daruje drugom “ti”; može otkriti taj “ti” samo ako čuva vlastitu intimnu sferu i intimnu sf. tog “ti” u pravilnom odstojanju --› samo u predanju drugom “ti” i u punom poštovanju prema njemu individualnost razvija svoje bogatstvo; osoba i osobnost: osobn. je ispunjenje mogućnosti otvaranja prema drugome, prema “ti”; živjeti kao osoba, svjestan sebe i otvoren prema drugome --› životno bogatstvo unutarnjeg života u slobodnom i voljnom otvaranju prema svijetu, prema “ti”; napredovanje od osobe prema osobnosti: nije dovoljan samo odnos prema pojedinom “ti”, već zajedništvo s B u IK, ali i odnos sa zajednicom (obitelj, sredina, društvo, narod, država); c) zajednica: u masi pojedinac nije nosilac posebnih vrednota i zadataka, zahvaćen je masom, ona ga vodi; glav. sredstvo za pokretanje masa je psihička zaraza; pojedinac u masi nema vlastiti stav; značajke mase: jednoličnost, nedostatak razmišljanja, tupost u vrednovanju, osjetljivost na zarazu, povodljivost --› u masi čov. nije osoba; organizacija: čov. nije pojedinac, osoba, već funkcija; društvo: usmjereno postizanju određenog cilja, nosi značajke organizacije ali ima duhov., kulturni cilj; u organizaciji svaki čov. je zamjenjiv, kad umre on za nju više ne postoji ‹--› preminuli član obitelji ostaje značajna zbilja za obitelj; društvo ne može postići svoj cilj kao puka organizacija, već je nužno da sve više postaje zajednica --› takva zaj. je država; osoba može postati osobnost jedino u zajednici; zajednica: “mi” prema kojem pojedine osobe stoje u najintimnijem odnosu solidarnosti i ljubavi, na pozadini tog “mi” “ja” susreće druga “ti” --› “ja” i “ti” ljube se u “mi”, te u “ti” i u “ja” ljube “mi” i zalažu se za zajednicu --› solidarnost, spona zajedništva; i osoba i zajednica su nosioci vrednota, moral. vrednote zajednice utjelovljuju se u objektivnom duhu (umjetnost, filozofija, pravo), a na poseban način u djelima pojedinaca koji su prožeti duhom zajednice; zajednica podržava vrednote pojedinca; Bergson: ćudorednost ima i socijalni izvor; zajednica može podizati pojedince, činiti ih boljima --› moralnost povezana sa zajednicom; bit MT: odgovornost u nasljedovanju IK

16