OVIJESTHRVATSKOGA JEZIKA

PVoditelj projektaakademik Radoslav Katičić

Uredniciprof. dr. sc. Josip Lisacprof. dr. sc. Ivo Pranjkovićprof. dr. sc. Marko Samardžija

Glavni urednikAnte Bičanić, mr. kroat.

4. knjiga: 19. stoljeće

CROATICA

Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanostiCROATICA

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu sljedećih institucija i ustanova:

Izdavač zahvaljuje svim institucijama i ustanovama te njihovim čelnicima i predstavnicima koji su odobrili fotografiranje djela hrvatske pisane baštine i/ili dali za korištenje fotografije pojedi-nih djela, odnosno pomogli na druge načine da se ova knjiga završi i tiska.

Izdavački projekt „POVIJEST HRVATSKOGA JEZIKA: od srednjega vijeka do 21. stoljeća“ započeo je 2007. godine, a namjera je izdavača u pet knjiga sustavno opisati i prikazati povijesni razvitak hrvatskoga jezika od srednjega vijeka do 21. stoljeća, i to opisom hrvatskih

narječja i hrvatskoga književnog jezika, odnosno objaviti opis vanjske i unutarnje povijesti.

Ministarstvo kulture Republike HrvatskeMinistarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike HrvatskeGrad Zagreb, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i športFilozofski fakultet Sveučilišta u ZagrebuSveučilište u ZadruZaklada HAZU.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnostiKnjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnostiNacionalna i sveučilišna knjižnica u ZagrebuHrvatski državni arhiv u ZagrebuDržavni arhiv u SplituKnjižnica Filozofskoga fakulteta u ZagrebuKnjižnice grada ZagrebaHrvatski povijesni muzej u ZagrebuModerna galerija u ZagrebuHrvatski povijesni institutHrvatsko narodno kazalište u ZagrebuGradski muzej KarlovacSpomen-muzej J. J. Strossmayera u ÐakovuInstitut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

I. KNJIGA: srednji vijek (tiskana 2009.)II. KNJIGA: 16. stoljeće (tiskana 2011.)III. KNJIGA: 17. i 18. stoljeće (tiskana 2013.)IV. KNJIGA: 19. stoljeće (tiskana 2015.)V. KNJIGA: 20. stoljeće (u pripremi)

4

PREGLED POGLAVLJA

Marko Samardžija: HRVATSKI JEZIK OD POČETKA 19. STOLJEĆA DO NARODNOGA PREPORODA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Radoslav Katičić: HRVATSKI JEZIK OD NARODNOGA PREPORODA DO KRAJA 19. STOLJEĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35

Ivo Pranjković: FILOLOŠKE ŠKOLE I HRVATSKI STANDARDNI JEZIK U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA . . . . . . . . . . 77

Barbara Štebih Golub: KAJKAVSKI HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

Josip Lisac: HRVATSKA NARJEČJA I DIJALEKTOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159

Sanja Vulić i Gordana Laco: JEZIK HRVATSKIH KNJIŽEVIH DJELA U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179

Vlasta Rišner: JEZIK HRVATSKIH NOVINA I ČASOPISA U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245

Marijana Horvat, Lana Hudeček i Milica Mihaljević: JEZIK HRVATSKIH ZNANSTVENIH TEKSTOVA

U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301

Vladimira Rezo: JEZIK HRVATSKIH ADMINISTRATIVNO--POSLOVNIH TEKSTOVA U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . 357

Lada Badurina: HRVATSKI SLOVOPIS I PRAVOPIS U 19. STOLJEĆU . . 403

Željka Brlobaš: HRVATSKE GRAMATIKE U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . 431

Marko Samardžija: HRVATSKI LEKSIK I LEKSIKOGRAFIJA U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 469

Anđela Frančić: HRVATSKA IMENA U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 509

Josip Bratulić: HRVATSKA FILOLOGIJA I FILOLOŠKAISTRAŽIVANJA U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 549

Dubravka Sesar: HRVATSKI JEZIK I EUROPSKI JEZICI U 19. STOLJEĆU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 587

Sanja Holjevac, Josip Lisac, Lina Pliško, Ivo Pranjković i Diana Stolac: ANTOLOGIJA DJELA IZ 19. STOLJEĆA . . . . . . . . . . . . . . . . 616

HISTORY OF THE CROATIAN LANGUAGEIN THE 19th CENTURY (Summary) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 712

KAZALO OSOBNIH IMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 734

ŽIVOTOPISI AUTORA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 745

5

PREDGOVOR

Svako je razdoblje u povijesti hrvatskoga književnog jezika bilo važno za njegov razvoj i standar-dizaciju, ali je 19. stoljeće osobito važno jer se u njemu ubrzano izgrađivao standardni jezik u odnosu na prethodna povijesna razdoblja. U prvim desetljećima 19. stoljeća postojala je u hrvat-

skome jeziku slovopisna i pravopisna neujednačenost, a unatoč nekim naznakama ostalo je otvoreno pitanje osnovice standardnoga jezika jer je uz štokavštinu i kajkavština imala mogućnost za prihvaćanje. Narodni preporod položio je temelje potpunoj standardizaciji hrvatskoga jezika, ali ju nije doveo do kraja. U to vrijeme trebalo je zakoračiti na nova područja društvenoga razvoja, pisati i govoriti o poj-movima i pojavama o kojima se do tada, tijekom dugih stoljeća, hrvatskim jezikom nije ni pisalo, a vjerojatno ni govorilo. Drugu polovicu 19. stoljeća u Hrvatskoj bitno označuju djelatnosti filoloških škola – zagrebačke, riječke, zadarskoga jezično-kulturnog kruga i škole hrvatskih vukovaca. Među pred-stavnicima tih škola vode se rasprave i polemike koje se najvećim dijelom odnose na koncepciju stan-dardnoga jezika i pravopisa. Zagrebačka filološka škola pružila je važan prinos standardizaciji, ali je ostajala uporno pri pravopisnim i gramatičkim rješenjima koja ipak nisu bila prikladna da se na njima zasnuje trajna stabilnost hrvatskoga standardnog jezika. Konačnu standardizaciju hrvatskoga jezika proveli su hrvatski vukovci, koji su imali sve važne preduvjete za to: naklonost i potporu političkih vlasti, izravan utjecaj na školski sustav i sveučilišnu izobrazbu, jezikoslovne kompentencije i odlučnost da se to provede. Tako je krajem 19. stoljeća hrvatski jezik postigao punu standardnost: bio je autono-man u odnosu na organske idiome i skupine idioma, svjesno normiran u jezičnim priručnicima, poli-funkcionalan (s izgrađenim funkcionalnim stilovima – književnim, novinskim, znanstvenim i admini-strativno-poslovnim), stabilan u prostoru i elastično stabilan u vremenu.

U četvrtoj knjizi POVIJESTI HRVATSKOGA JEZIKA obrađuje se povijesni razvitak hrvatskoga jezika u 19. stoljeću, i to tako da se prikazuje sustavno razvitak hrvatskoga književnog jezika i hrvatskih narječja. U prvim trima poglavljima opisuju se povijesne, političke, kulturne i društvene prilike u koji-ma se razvijao hrvatski jezik: u prvom poglavlju Marko Samardžija opisuje hrvatski jezik od početka 19. stoljeća do narodnoga preporoda, u drugom poglavlju Radoslav Katičić prikazuje hrvatski jezik od narodnoga preporoda do kraja 19. stoljeća, a u trećem poglavlju Ivo Pranjković opisuje filološke škole u drugoj polovici 19. stoljeća, koje su u tome razdoblju djelovale i na osobit način utjecale na standar-dizaciju hrvatskoga jezika. Kajkavsku stilizaciju hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću opisuje Barbara Štebih Golub, a hrvatska narječja i dijalektološka istraživanja Josip Lisac.

Razvoj hrvatskoga društva u drugoj polovici 19. stoljeća odvijao se ubrzano na brojnim područji-ma – u školstvu, znanosti, upravi, kulturi, gospodarstvu i drugdje te zahtijeva standardni jezik koji će biti uređen na svim jezičnim razinama (slovopisnoj, pravopisnoj, gramatičkoj, leksičkoj) i kojim će se moći izraziti svi postojeći pojmovi i nove pojavnosti na području književnosti, novinstva, znanosti, uprave i administracije. Stoga su sljedeća poglavlja posvećena jezičnoj i stilskoj analizi hrvatskoga stan-dardnog jezika, odnosno funkcionalnim stilovima koji su tada izgrađivani. Sanja Vulić i Gordana Laco obrađuju jezik hrvatskih književnih djela, Vlasta Rišner opisuje jezik hrvatskih novina i časopisa, Marijana Horvat, Lana Hudeček i Milica Mihaljević prikazuju jezik hrvatskih znanstvenih tekstova, a Vladimira Rezo obrađuje jezik hrvatskih administrativno-poslovnih tekstova u 19. stoljeću.

6

Sljedeća poglavlja posvećena su opisu temeljnih hrvatskih jezikoslovnih priručnika objavljenih u 19. stoljeću: hrvatske pravopise, uz pregled slovopisnih i pravopisnih previranja u 19. stoljeću, prika-zuje Lada Badurina, hrvatske gramatike Željka Brlobaš, a rječnike i leksikografiju Marko Samardžija. U nastavku knjige Anđela Frančić piše o hrvatskim imenima, Josip Bratulić prikazuje hrvatsku filo-logiju i filološka istraživanja, a Dubravka Sesar opisuje odnos hrvatskoga jezika i europskih jezikā te utjecaj pojedinih jezika na hrvatski jezik u 19. stoljeću. Knjiga završava opsežnom antologijom iza-branih raz nolikih tekstova iz 19. stoljeća, koji oprimjeruju ono o čemu se piše u prethodnim autor-skim poglavljima.

U skladu s koncepcijom cijeloga izdavačkog projekta i u ovoj knjizi znanstvene tekstove prate foto-grafije važnih djela hrvatskoga jezika i hrvatske pisane baštine koja su nastala i/ili objavljena u 19. sto-ljeću. U knjizi je objavljeno oko 470 fotografija, koje su izabrane između 2000 pripremeljenih fotogra-fija. Naslov djela u potpisu ispod fotografije, u svim poglavljima knjige, donosi se transkribirano i prema suvremenom slovopisu i pravopisu kako bi bio jasan i razumljiv svima, a izvorni slovopis i pra-vopis vidljiv je na fotografiji naslovnice djela i u autorskom tekstu pojedinoga poglavlja. Nadalje su izabarane pojedine značajne slike hrvatskih slikara 19. stoljeća i postavljene su fotografije tih slika na početku svakoga autorskog poglavlja.

Predajemo ovu knjigu hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti, nadajući se da će čitateljima pru-žiti zadovoljstvo objavljenim tekstovima i fotografijama, kako zbog usustavljivanja poznatih činjenica te još više zbog iznošenja novih znanstvenih spoznaja. Usto se nadamo da će ova knjiga potaknuti i druge stručnjake na nov a znanstvena istraživanja povijesti hrvatskoga jezika u 19. stoljeću.

Josip Lisac, Ivo Pranjković, Marko Samardžija i Ante Bičanić, urednici

7

Marko Samardžija

HRVATSKI JEZIK OD POČETKA 19. STOLJEĆA DO NARODNOGA PREPORODA

Uvod

Ono svjesno nastojanje da se dođe do opće-nacionalnoga/svehrvatskoga književnog jezika, što je kao važna značajka s pra-

vom istaknuto za XVIII. stoljeće, premda su mu na ruku išla nastojanja niza tadanjih hrvatskih književnika prosvjetiteljskoga usmjerenja (Filip Grabovac, Andrija Kačić Miošić, Matija Antun Relković, Antun Ivanošić, Adam Tadija Blagoje-vić, Filip Lastrić, Antun Kanižlić, Matija Petar Ka-tančić), autorā iznimno važnih i popularnih djela, tečajem uglavnom vanjskih nepovoljnih (ne)prili-ka nije u tom stoljeću okrunjeno uspjehom te je tako prešlo granicu stoljećā i nastavilo se u XIX. stoljeću. Zato se povijest hrvatskoga jezika u XIX. stoljeću organski nastavlja na prethodno utoliko čvršće što je dio važnih djela o hrvatskome i na hrvatskome objavljenih u početku XIX. stoljeća (npr. leksikografski opus magnum Joakima Stullija ili Ričoslovnik Jose Voltića) u cijelosti ili znatnim dijelom nastao up ravo u prethodnome stoljeću.

Premda je na izmaku XVIII. stoljeća „Horva-ćan karlovački” Josip Šipuš u predgovoru djelu Temelj žitne trgovine (1796.) na primjeru njemač-koga izrijekom upozorio na korist od jezičnoga jedinstva, put do njega kod Hrvata nikako nije

mogao biti kratak. Uz još 1790. započet hrvat-sko-ugarski spor oko latinskoga kao službenoga i uredovnog jezika u Ugarskoj, na hrvatsko su so-ciolingvističko stanje na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće izravno i snažno utjecale političke i područne promjene od propasti Mletačke Repu-blike (1797.) do kraja Bečkoga kongresa (1815.).

Prva desetljeća XIX. stoljeća vrijeme su kad se marom Rasmusa Christiana Raska (1787. – 1832.) i Franza Boppa (1791. – 1867.) afirmira povijes-no-poredbena metoda u proučavanju jezikā koju je Josef Dobrovský (1753. – 1829.) ubrzo primije-nio u proučavanju slavenskih jezika stekavši tako glas „oca slavistike”, tj. utemeljitelja poredbenoga proučavanja slavenskih jezika i književnosti. Utje-caj se djelatnosti tih i drugih filologa postupno prenosio i širio i u druge slavenske filologije u na-stajanju među kojima hrvatska nikako nije bila na zadnjem mjestu.

Tako je početak XIX. stoljeća istodobno vrije-me postupna oblikovanja novih pogleda na jezik, književnost i narod i predpreporodno vrijeme u kom su se, usprkos mnogim poteškoćama, stje-cali uvjeti za nov zamah koji će donijeti naraštaj hrvatskih preporoditelja.

Vlaho Bukovac, Gundulićev san, detalj, ulje na platnu, 1894., Moderna galerija u Zagrebu.

9

Vlaho Bukovac, Hrvatski narodni preporod, svečani zastor, detalj, ulje na platnu, 1895., Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

Radoslav Katičić

HRVATSKI JEZIK OD NARODNOGA PREPORODA DO KRAJA 19. STOLJEĆA

Uvod

Osvrnemo li se na početku narodnoga preporoda, dakle godine 1835., na do-tadašnju povijest hrvatskoga književ-

nog jezika, pokazuje se tisuć godišnji razvoj. Taj je razvoj još od 17. stoljeća jako usmjeren prema standardizaciji koja sve konvergira prema novo-štokavskim dijalektnim obiljež jima. Standardiza-cija štokavskoga hrvatskoga književnog jezika, kojoj je norma ostala običajna, a što znači da nije postajala posve konkretna i nije obuhvatila sve Hrvate, spontano je potisnula čakavsko narječje iz knjiga, ali je na sjeverozapadu hrvatskih zema-lja od polovice 18. stoljeća, u tri županije civilne Hrvatske, krenula isto tako spontana standardi-zacija hrvatskoga književnog jezika kajkavskih narječnih obilježja. Takav razvoj nije spontano vodio konačnoj svenarodnoj standardizaciji knji-ževnoga jezika. Da se to konačno ostvari, bio je potreban snažan iskorak i zaokret.

Svi znaju o važnosti ilirskoga pokreta i narod-noga preporoda za povijest hrvatskoga književnog jezika i njegova standardnog oblika kakav je danas.

O tome se uči u školama i na visokim učilištima. Istina, štošta je krivo poučavano i tu treba dosta toga ispravljati, ali znanje o prijelom noj važnosti narodnoga preporoda u povijesti hrvatskoga knji-ževnog jezika ispravno je i ostaje nam trajna kul-turna stečevina. Sve je to prisutno u našoj izo-brazbi, pa će se o tome ovdje moći pisati opušte-nije, bez mnoštva enciklopedijskih podataka.

Što se tiče visokoškolske nastave hrvatskoga jezika, „stvari” su se ipak kretale naprijed. Prav-nik Matija Smodek, koji je pripadao najužem krugu preporoditelja oko Gaja, dobio je godine 1831. dozvolu Nastavničkoga vijeća Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu da na njoj kao ne-obvezatan predmet predaje „hrvatsku filologiju”. On je protivljenju Mađara i mađarskih prijatelja unatoč savjesno i uporno držao ta svoja predava-nja sve do godine 1840. Bila je to prva visokoš-kolska nastava hrvatskoga jezika, dakako kajkav-skoga književnog. Smodek je okupljao oduševlje-ne slušače i tako stvorio nov položaj i dao novu važnost hrvatskomu jeziku.

35

Dragutin Weingärtner, Hrvatski sabor 4. srpnja 1848. godine, detalj, 1885., Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu.

Ivo Pranjković

FILOLOŠKE ŠKOLE I HRVATSKI STANDARDNI JEZIK U DRUGOJ POLOVICI

19. STOLJEĆA

Uvod

Drugu polovicu 19. stoljeća na hrvatskoj jezikoslovnoj sceni bitno obilježuje dje latnost filoloških škola, zagrebačke,

riječke i zadarske, poznatije pod nazivom zadar-ski jezično-kulturni krug. Njima se sedamdese-tih godina 19. stoljeća pridružuje i škola hrvat-skih vukovaca. Djelatnost tih škola, kojoj su bili svojstveni i povremeni međusobni oštri sukobi, započinje nakon razdoblja ilirizma u kojem su postignuti važni rezultati u izgradnji standard-noga jezika zajedničkoga za sve Hrvate, ali na-kon kojega su se unatoč tim rezultatima sudioni-ci ilirskoga pokreta osjećali poraženima. Vid ljivi rezultati u razdoblju ilirizma postignuti su u vezi s definitivnim odabirom narječne osnovice standardnoga jezika i na području grafije (slovo-pisa). Za osnovicu standardnog jezika definitiv-no je odabrano štokavsko narječje, a slovopis je uglavnom stabiliziran uvođenjem dijakritičkih znakova. Kajkavski hrvatski književni jezik, koji je tijekom 17., 18. i u prvim desetljećima 19. stoljeća bio u priličnoj mjeri standardiziran i funkcionalno polivalentan, prestao je funkcioni-rati kao književni jezik. Poraženima su se pojedi-ni ilirci osjećali ponajviše zbog toga što se nisu ostvarile njihove političke ideje kojima je u os-novi bilo zajedništvo svih južnih Slavena, nego je naprotiv 1849. godine uslijedilo razdoblje Bachova apsolutizma i novi val germanizacije

(opširnije o tome usp. Vince 2002: 287). Na-ravno, poraženima su se osjećali i relativno ma-lobrojni zagovornici kajkavskoga hrvatskog knji ževnog jezika i protivnici ilirskih ideja, među kojima se posebno isticao Ignac Kristijanović.

Svaka od spomenutih filoloških škola imala je i svoje predvodnike. Predvodnik zagrebačke fi-lološke škole bio je Adolfo Veber Tkalčević, riječ-ke Fran Kurelac, zadarskoga jezično-kulturnog kruga Ante Kuzmanić, a od predstavnika filološ-ke škole hrvatskih vukovaca najutjecajniji je bio Tomo Maretić.

Na djelatnost pojedinih filoloških škola od pedesetih godina nadalje, pa i na cjelokupnu hr-vatsku jezičnu politiku sve od tih vremena do da-nas, snažno su se odražavale polemike između hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i uopće javnih djelatnika koje su se vodile oko pripadnosti što-kavštine. One su započele člankom reformatora srpskoga jezika i pravopisa Vuka Stefanovića Ka-radžića objavljenim u Kovčežiću za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona 1849. godine pod na-slovom Srbi svi i svuda, a u kojem se tvrdilo da je štokavština samo srpska, a da nije i hrvatska. Što više, hrvatska bi bila samo čakavština, a Hr-vati samo čakavci (za kajkavštinu su ne samo Ka-radžić nego i mnogi drugi slavisti onoga vreme-na, na čelu s Francom Miklošičem, smatrali da pripada slovenskom jeziku).

77

Michael Stroy, Portret Pavla Štoosa, ulje na platnu, 1836. – 1838., Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu.

Barbara Štebih Golub

KAJKAVSKI HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK U 19. STOLJEĆU

Uvod

Dok se u 16. stoljeću u prvih kajkavskih pisaca Pergošića i Vramca jezična nor-ma određivala spontano, tijekom 17.

stoljeća ona se ustabiljuje i tekstovi pisani knji-ževnom kajkavštinom postaju raznolikiji. U 18. stoljeću kajkavski hrvatski književni jezik poli-funkcionalan je, stilski diferenciran i normiran idiom. U to vrijeme nastaju velika kajkavska lek-sikografska djela (Belostenčev, Jambrešićev i Pa-tačićev rječnik), prve slovnice (Vitko vićeva i Szent mártonyjeva), bogata prijevodna književ-nost koja svjedoči o dubokoj uronjenosti u eu-ropsku kulturnu baštinu, djela nabožnoga karak-tera, poezija, drame i djela dječje književnosti. Uz pojedine se struke razvijaju i odgovarajuće znanstvene terminologije (astronomija, botani-ka, matematika, gramatika, medicina).1

Iz svojega „zlatnoga vijeka” književna je kaj-kavština lagano ušla u 19. stoljeće. U to doba njezinim je glavnim obilježjem standardiziranost i stabilnost norme oblikovane tijekom 17. i 18. stoljeća koja se još dodatno učvršćuje tiskanim

kajkavskim slovnicama (Kornigova, Matijeviće-va, gramatike Ðurkovečkoga i Kristijanovića). Tih prvih desetljeća 19. stoljeća kajkavska je knji-ževnost još raznovrsnija: dolazi do procvata kaj-kavske drame, rada na romanu i epu, bogata je gospodarstvena i popularnoznanstvena literatu-ra, pišu se tekstovi s izrazito prosvjetiteljskim tendencijama. Iako su književna djela uglavnom prijevodi i adaptacije, mnoga su od njih u nekim svojim dijelovima originalna i tipično kajkavska.

Kajkavski se autori u svojem stvaralaštvu naj-češće vode dvama ciljevima: uzdizanjem i unapre-đenjem horvatskoga2 jezika kao kolijevke nacional-noga duha te obrazovanjem i prosvjećivanjem puka. Paradoksalno je da su im ti ciljevi zajednički s ilircima čije će jezične reforme na kraju dovesti do nestanka kajkavskoga hrvatskoga književnog jezika. Nakon nekoliko desetljeća borbe za očuva-nje horvatskoga književna je kajkavština napuštena u korist jezične koncepcije iliraca. Time je, upra-vo u trenutku svoje najveće razvijenosti, potisnu-ta u sferu privatnoga i dijalektnoga.

1 O kajkavskome hrvatskome književnom jeziku 17. i 18. stoljeća v. Štebih Golub 2014.2 Kajkavski autori 19. stoljeća jezik kojim pišu tako nazivaju.

113

Josip Mücke, Portret Josipa Jurja Strossmayera, ulje na platnu, 1871., Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu.

Josip Lisac

HRVATSKA NARJEČJA I DIJALEKTOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U 19. STOLJEĆU

Uvod

Hrvatska narječja u 19. stoljeću nastavila su živjeti prirodnim životom u kon-kretnim uvjetima koji su bili vrlo razli-

čiti u raznim sredinama, a bili su često jako obi-lježeni seobama proteklih stoljeća. Te su migra-cije velikih razmjera prestale, pa su sad seobe, kao npr. odlazak Ravnogoraca i drugih Gorana iz Gorskoga kotara u Španovicu kod Pakraca šez-desetih godina 19. stoljeća, bile rjeđe i malobroj-nije. Razumije se samo po sebi da su ljudi već u dubokoj prošlosti uočavali govorne razlike, pa i da su se trudili naći rješenja koja bi olakšavala međusobnu komunikaciju. Te su razlike registri-rane i u pisanu obliku, npr. u književnim djelima i u jezikoslovnim izdanjima. Međutim, sva ta opažanja nisu bila dijalektološki rad koji je počeo tek kad su komparativni lingvisti kao Nijemac Franz Bopp (1791. – 1867.) i Danac Rasmus Christian Rask (1787. – 1832.) u 19. stoljeću uvidjeli da im dijalekti mogu služiti kao nov izvor podataka, pa je dijalektologija nastala kao pomoćna lingvistička znanost, a učenjaci su se dijalektima bavili usput kako bi što bolje izvrša-vali svoje redovite znanstvene zadatke. Tako je dijalektologija izrasla iz jedne od najstarijih zna-nosti, lingvistike, a u okviru nje ona je relativno

nova pojava (Brozović 1960). Sve to, naravno, ne znači da su opažanja iz prošlih stoljeća nevaž-na za dijalektologiju. Dakako da su zamjedbe npr. Bartola Kašića (Muljačić 2002) ili Jurja Križa nića (Hraste 1963; Moguš 1985) mjero-davne i za dijalektologiju.

Hrvatska dijalektologija jako je obilježena či-njenicom da se hrvatski standardni jezik definitiv-no oblikovao tek oko godine 1900. dovršetkom standardizacijskih procesa a da je govorni jezik funkcionirao u sasvim izuzetnim prilikama, izu-zetnima prvenstveno po golemim pokretima sta-novništva. Veliki dio hrvatskoga jezičnoga pro-stora nije kontinuirano naseljavan, pa su se onda mnogi govori razvijali neorganski, a to znači da je trebalo izgrađivati dijalektološku metodologiju baš za takve primjere. K tomu su hrvatski govori, kao i neki drugi južnoslavenski idiomi, svojim ču-vanjem intonacije vrlo važni u smislu napretka svjetske slavistike, pa i indoeuropeistike.

Hrvatsko se jezikoslovlje razvijalo usporedno s oblikovanjem hrvatskoga standardnog jezika, pa je glavna pozornost u drugoj polovici 19. sto-ljeća posvećivana radu oko standardnoga jezika. Osnovna su bila pitanja koje će narječje biti te-melj standardnoga jezika i kako će se klasificirati

159

Michele Canzio, Tommaso Da Rin i Francesco Beda, Portret bana Ivana Mažuranića, ulje na platnu, 1873., Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu.

Sanja Vulić i Gordana Laco

JEZIK HRVATSKIH KNJIŽEVIH DJELA U 19. STOLJEĆU

Uvod

Hrvatska je književnost početkom 19. stoljeća još uvijek uglavnom prosvjeti-teljskoga predznaka i nastavak književ-

ne koncepcije iz 18. stoljeća. Jezik te književnosti također se oslanja na štokavsku književnojezičnu tradiciju iz 18. stoljeća. Romantizam se pak u hr-vatskoj književnosti javlja u prvoj polovici 19. stoljeća i podudara se s razdobljem hrvatskoga narodnoga i književnoga preporoda, kojemu su temeljne zamisli bile političko i kulturno ujedi-njenje hrvatskih pokrajina. Uz težnje za hrvat-skim nacionalnim jedinstvom nužno se ističu je-zično i pravopisno pitanje. Smatra se da je hrvat-ski preporod započeo početkom 1830-ih godina1 djelovanjem čitavoga naraštaja intelektualaca i književnika koji su poticali buđenje nacionalne svijesti, političkoga i kulturnoga života. Među preporoditeljima isticali su se Šime Starčević, Janko Drašković, Ljudevit Gaj, Pavao Štoos, Di-mitrija Demeter, Ljudevit Farkaš Vukotinović, Ivan Mažuranić, Matija Mažuranić, Dragojla Jar-nević, Stanko Vraz, Ivan Kukuljević Sakcinski, Mirko Bogović, Antun Mihanović, Petar Prera-dović i drugi pisci. Valja podsjetiti kako se ne-rijetko i pojam ilirizam te težnja za ujedinje njem slavenskih naroda poistovjećuje s hrvatskim

narodnim i književnim preporodom. Ali, kako opaža Jelčić (1978: 7-10), ilirizam je tek jedna epizoda unutar preporodnoga pokreta koja je trajala od 1836. do 1842., u kojoj na literarnom području, osim pojedinačnih djela (npr. Kukulje-vićeva i Demetrova dramska djela), nisu nastali vrjedniji knji ževni radovi. Od 1850-ih godina počinje poslijepreporodno razdoblje, u kojem svoja djela stvaraju brojni pisci sljedbenici prepo-rodnoga pokreta, npr. Mirko Bogović, Luka Bo-tić, Grgo Martić, Ivan Frano Jukić, Fran Kurelac, Adolfo Veber Tkalčević, Janko Jurković, Antun Pasko Kazali, Antun Kaznačić, Mato Vodopić, Mihovil Pavlinović i niz drugih pisaca.

Hrvatski je književni romantizam prožet pre-porodnom mišlju, posebice izraženom do doba Bachova apsolutizma, 1851. – 1860. Do 1850-ih godina prevladavala je poezija, najviše lirske pjes-me motivirane nacionalnim zanosom, zatim filo-zofskih, vjerskih i ljubavnih motiva. Može se reći da je, osim pojedinačnih znamenitih hrvatskih književnih djela, književna vrijednost većine djela toga razdoblja skromna, ali je značajna vrijed-nost u razvitku modernoga književnoga i knji-ževnojezičnoga izraza. Pisanje soneta, balada, romansa u duhu je europskoga romantizma, a

1 Jelčić Draškovićevu Disertaciju (1832.) i Gajevu Kratku osnovu horvatsko-slavonskoga pravopisanja (1830.) smatra pretpreporodnim pojavama „kojima korijen seže mnogo dalje u prošlost” do Pavla Rittera Vitezovića, a objavljiva-nje Gajeve Danicze Horvatzke, Slavonzke i Dalmatinzke (1835.) označuje kao „prvi vidljivi znamen preporodne stvarnosti koja je već bila tu...” (1978: 7).

179

Ivan Zasche, Portret Jurja Haulika, ulje na platnu, 1856., Spomen-muzej biskupa J. J. Strossmayera u Đakovu.

Vlasta Rišner

JEZIK HRVATSKIH NOVINA I ČASOPISA U 19. STOLJEĆU

Uvod

lio teci Rariteti pretisnuti su Kolo, Zora dalmatin-ska, Dubrovnik i Kraljski Dalmatin. Potpuno ili dje lomično u hrvatskim su knjižnicama, ali i iz-van njih, digitalizirana godišta mnogih novina i časopisa. „Listovima” i „književnim glasonoša-ma” devetnaestoga stoljeća posvećene su i dok-torske disertacije, zbornici te brojne rasprave, no budući da je prostor ovoga teksta ograničen, ne mogu svi biti spomenuti.

U središtu su ovoga poglavlja slovopisna, pravopisna i jezična, a dodiruju se i stilska obi-lježja novina i časopisa. Kako su neki od njih više od ostalih bili predmetom interesa jezikoslovaca, prostor će posvećen različitim „listovima” biti nejednak, a ponekad i nerazmjeran njihovu zna-čenju. Vodila nas je želja k opisu slabije istraže-noga. Novine horvatske i Danica bili su predme-tom mnogih slovopisnih, pravopisnih i jeziko-slovnih rasprava te će im se posvetiti manje re-daka nego npr. Pozoru/Obzoru i Vijencu, koji su također često spominjani u znanstvenim raspra-vama, ali rijetko s jezikoslovnoga gledišta. Kako je novina i časopisa u devetnaestom stoljeću mnogo, dio njih nije našao mjesta na ovim stra-nicama. Nadamo se da će nova istraživanja do-puniti nerečeno i ispraviti moguće nedostatke.

Devetnaesto je stoljeće vrijeme u kojem godišnjaci više nisu dovoljni za preno-šenje rastućeg broja vijesti, kao ni za

zadovoljenje želje širega kruga čitatelja za zaba-vom i poukom. Zbog toga se pojavljuju novine i časopisi različitih usmjerenja i namjene: od služ-benih „listova” do novina usmjerenih prije svega prenošenju obavijesti, ali uz političke komentare i često podržanih od određene političke stranke. Čitatelji uz obavijesti ponekad, osobito u časopi-sima, dobivaju pouku i zabavu te književne tek-stove. Već se polovicom devetnaestoga stoljeća pojavljuju i stručna glasila, a novine i časopisi tr-žišno se orijentiraju objavljivanjem oglasa.

Nakon poteškoća oko dobivanja dopuštenja za izdavanje časopisa početkom stoljeća, s vre-menom se ostvaruju snovi brojnih izdavača i urednika. Tiska se sve više novina te devetnaesto stoljeće postaje novinsko-časopisnom riznicom za suvremenoga čitatelja i proučavatelja, kojemu se pretiscima, objavljivanjem kritičkih izdanja i digitalizacijom približavaju donedavno teško do-stupni izvori. U dvadesetom stoljeću bliskim je postao raspravama popraćen pretisak Danice, a započelo se i s izdavanjem kritičkih izdanja koja se nastavljaju u dvadeset prvom stoljeću: u Bib-

245

Vjekoslav Karas, Rimljanka s mandolinom (lutnjom), ulje na platnu, 1845. – 1847., Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu.

Marijana Horvat, Lana Hudeček i Milica Mihaljević

JEZIK HRVATSKIH ZNANSTVENIH TEKSTOVA U 19. STOLJEĆU

Uvod

Z nanstveni su tekstovi pisani znanstvenim funkcionalnim stilom. Stoga se značajke hrvatskih znanstvenih tekstova 19. sto-

ljeća temelje ponajprije na osobitostima znan-stvenoga stila. To se u prvome redu odnosi na nazivlje te na ostale formalne (organizacija tek-sta, bilješke, navođenje literature itd.), stilske i jezične značajke.

Znanstveni funkcionalni stil dijeli se na stro-go znanstveni funkcionalni podstil, u kojemu se najstrože poštuju zahtjevi znanstvenoga stila, i na znanstveno-popularni funkcionalni podstil, kojim se pišu tekstovi kojima se populariziraju znan-stvena postignuća, članci, brošure, školski udžbe-nici i priručnici. Pristup znanstvenomu funkcio-nalnom stilu u obradbi prve i druge polovice 19. stoljeća donekle se razlikuje zbog razlike u građi. Naime, pri analizi znanstvenoga funkcionalnog stila 19. stoljeća treba imati na umu da je hrvatski jezik prve polovice 19. stoljeća u prvome redu „jezik lijepe književnosti”, jezik novinstva, rijet-kih stručnih knjiga i privatne korespondencije, dok je službeni („diplomatički”) jezik sve do 1847. bio latinski. Iako je prvi zastupnički govor

na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru odr-žao Ivan Kukuljević Sakcinski 2. svibnja 1843., a Vjekoslav Babukić kao prvi profesor hrvatskoga na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji nastupio u službu 5. listopada 1846., Sabor je tek 23. listo-pada 1847. donio odluku da se u Hrvatskoj, vje-rojatno posljednjoj u Europi, latinski zamijeni nacionalnim jezikom. Tu svoju odluku Sabor je ponovio 25. ožujka 1848., ali je nakon uvođenja apsolutizma službeni jezik de facto bio njemački sve do 26. lipnja 1860., kad je carskom odlukom u javne službe u Hrvatskoj uveden „zemaljski” (tj. hrvatski) jezik (prema Samardžija 2002: 66).

Jezik hrvatskih znanstvenih tekstova proma-tra se u kontekstu razvoja hrvatskoga jezika u 19. stoljeću. S obzirom na to da se znanstveni tek-stovi pisani kajkavskom stilizacijom književnoga jezika (do 1830. godine) obrađuju u zasebnome poglavlju (v. poglavlje Kajkavski hrvatski književni jezik u 19. stoljeću), u prvoj polovici 19. stoljeća promatramo samo znanstvene tekstove pisane štokavskom stilizacijom hrvatskoga književnog jezika, a u drugoj znanstvene tekstove pisane hr-vatskim standardnim jezikom.

301

Vjekoslav Karas, Majka izlaže Mojsija, ulje na platnu, 1842./1843., Gradski muzej Karlovac.

Vladimira Rezo

JEZIK HRVATSKIH ADMINISTRATIVNO-POSLOVNIH

TEKSTOVA U 19. STOLJEĆU

Uvod

Administrativno-poslovni stil „obuhvaća govor ureda, govor industrije, govor tr-govine, govor politike, govor vojske i

govor reklame” (Silić i Pranjković 2005: 378). To je stil kojim se pišu propisi, zakoni, pisma, molbe, žalbe, zapisnici, statuti, izvješća itd. Obi-lježja administrativno-poslovnoga stila su: „jed-nostavnost, jasnoća, točnost, potpunost, ujedna-čenost, eksplicitnost, ekonomičnost, analitičnost, konkretnost, objektivnost, kratkoća (lakonizam), određenost (determiniranost), terminologičnost, neemocionalnost, imperativnost, klišejiziranost i jezični parazitizam” (Silić 2006: 66).

Administrativni je stil uglavnom nominalan, važnu ulogu u njemu ima imenica, tj. „pred-met”. Stoga je česta zamjena samoznačnoga gla-gola suznačnim i odglagolnom imenicom, npr. donijeti odluku, izvršiti pregled itd. Administrativ-ni stil nije sklon sinonimima: od mnoštva sino-nimnih načina izražavanja odabere jedan i do-sljedno ga rabi. On ujednačuje gramatičke obli-ke: u njemu ne postoji razlika između određenih i neodređenih ob lika pridjeva, rabi jedinstven oblik futurskoga infinitiva (Biti će dovoljno.), u A jd. m. r. za živo i za neživo rabi samo oblike za živo (stroj kojeg su poslali). Nisu rijetkost u admi nistrativno-poslov nom jeziku pleonazmi,

„izražavanje jednoga te istoga značenja dvjema ili s više različitih riječi” (Silić 2005: 68), npr. kako i na koji način, dakle i stoga i sl. Gomilanjem stereotipnih izričaja administrativno-poslovni stil pojednostavnjuje komunikaciju, a raspolaže mnoštvom ustaljenih izraza kojima naglašava složenost upravne djelatnosti: režim, sustav, pi-tanje, problem itd. (Silić 2005: 72). Eksplicitnost ovoga stila razlog je zamjene konstrukcije radi + glagolska imenica konstrukcijama s ciljem / s namjerom / sa svrhom + glagolska imenica. Iz istoga se razloga u ovom stilu koriste riječi do-mena, polje, sfera i oblast pored riječi koje znače to isto (Silić 2005: 67), npr. na području znano-sti. Ponekad potreba za pojačavanjem dojma re-zultira teatralnim i pompoznim izrazima, npr. krucijalno pitanje, dramatičan ishod i sl.

Rečenica administrativno-poslovnoga stila je kratka, koncizna. Gramatički subjekt načelno od-govara obavijesnomu subjektu, gramatički predi-kat obavijesnomu predikatu, a među njima ne dolazi do inverzije. Rečenice se nižu logički, a „koordinacija (nezavisnosložene rečenice) domi-nira nad subordinacijom (zavisnosloženim reče-nicama)” (Silić 2005: 73). Značajke administra-tivno-poslovnoga stila analizirat će se na odabra-nim tekstovima 19. stoljeća.

357

Menci Clement Crnčić, Djevojčica, ulje na platnu, 1890., Moderna galerija u Zagrebu.

Lada Badurina

HRVATSKI SLOVOPIS I PRAVOPIS U 19. STOLJEĆU

Uvod

prak se nužno postojale i prije no što je pravopis (kao norma) postao tema filoloških nastojanja.

Ukratko, za stoljeća se hrvatske latiničke pi-smenosti (upravo do druge polovice 19. stoljeća) može utvrditi da ih je obilježila slovopisna neu-jednačenost i/ili nedostatna usustavljenost, ali i nekoliko relativno stabilnih slovopisnih prak si. Pritom bi se općenito moglo reći da pri kreiranju novih slova za bilježenje specifičnih hrvatskih fo-nema preteže praksa slaganja novih slova kombi-niranjem postojećih (nastaju na taj način novi dvoslovi, troslovi), uz nekoliko zanimljivih i za-paženih pokušaja uspostave dosljedno fonemsko-ga slovopisa (po načelu jedno slovo – jedan fo-nem) izvođenjem novih jednoslova iz postojećih osnovnih latiničkih slova.1

U tom kontekstu na slovopisnu i pravopisnu problematiku u 19. stoljeću valja gledati tek kao na jedan segment kontinuiranih težnji oko uspo-stave hrvatske (pravo)pismenosti ili, konkretni-je, slovopisna će se previranja u prvoj polovici stoljeća, a zatim, izrazitije u drugoj polovici sto-ljeća, i nastojanja oko uspostave hrvatske pravo-pisne norme shvaćati tek kao nastavak procesā započetih u prethodnim stoljećima. Novo je

Devetnaesto je stoljeće iznimno važno za uređenje hrvatskoga slovopisa i pravo-pisa, štoviše u njemu su oni počeli po-

primati, na koncu i zadobili svoj današnji oblik. I ne samo to! Stoljeće je to koje je, što se tiče rje šavanja problema s hrvatskom (pravo)pisme-nošću, upravo simbolično prepolovljeno: dok su se u prvoj polovici uglavnom rješavala pitanja hrvat-skoga slovopisa, u drugoj je njegovoj polovici na dnevni red došao i hrvatski pravopis.

U vezi s tim dugujemo jedno pojašnjenje. To što je uspostava slovnog sustava prethodila pro-mišljanju i osmišljavanju pravopisne organizacije hrvatskih tekstova ima barem dva praktična ra-zloga: prvo, od početaka je hrvatske pismenosti, neovisno o pismu (glagoljici, ćirilici ili latinici), bilo nužno iznaći prikladan način bilježenja spe-cifičnih hrvatskih fonema (u prvome redu palata-la); drugo, slovopisna neujednačenost u tome pred standardizacijskom razdoblju neizbježno za-magljuje pogled na problematiku odabira tipa pravopisa (fonološkog ili morfološkog/morfono-loškog). To, dakako, ne znači da su stariji hrvat-ski tekstovi pisani bez pravopisa (niti bi takvo što uopće bilo moguće): različite su pravopisne

1 Za osnovnu jedinicu pisma i/ili grafije rabimo naziv slovo i/ili grafem. Nazivi se slovo i grafem (kao i pismo i grafi-ja) u literaturi ne smatraju istoznačnima: slovo kao jedinica pisma, npr. latinice; grafem kao pismeni znak za fo-nem, odatle grafemi mogu biti jednoslovi, dvoslovi, troslovi i sl. (stoga bi se trebalo govoriti o hrvatskoj latiničkoj grafiji). Gdjekad se značenja naziva slovo i grafem zamjenjuju. Usp. u Badurina 1996a: 18–19; Badurina 2012: 65. U ovome radu ne inzistiramo na navedenoj značenjskoj razlici iako je smatramo utemeljenom i korisnom.

403

Slava Raškaj, Autoportret, akvarel, 1898., Moderna galerija u Zagrebu.

Željka Brlobaš

HRVATSKE GRAMATIKE U 19. STOLJEĆU

Uvod

jezično-kulturni krug, riječka filološka škola, za-grebačka filološka škola i, prije kraja stoljeća, hr-vatski vukovci. Središnja analiza usmjerena je u drugom poglavlju rada na prikaz gramatika hr-vatskoga standardnog jezika jer ga te gramatike afirmiraju i kvalitativnim gramatičkim opisima.

U 19. st. nekoliko je gramatika kajkavskoga hrvatskog književnog jezika, a od ukupnoga bro-ja svih kajkavskih gramatika pola ih je objavljeno u prva tri desetljeća. Horvaczka grammatika (Hor-vacka gramatika) (Zagreb, 1810.) Josipa Matije-vića, pisana njemačkim jezikom, nasljedovala je zadane gramatičke osnove i metodologiju utvrđe-nu u kajkavskim gramatikama u 18. st. Jezichnica horvatzko-slavinzka (Jezičnica horvatsko-slavinska) (Pešta, 1826.) Josipa Ðurkovečkoga bila je jedina u kojoj je metajezik, uz njemački, bio kajkavske književne osnovice. U suton veličine kajkavskoga hrvatskog književnog jezika (u skladu s ilirskom koncepcijom štokavštine kao osnovice standard-noga jezika) nastala je i ona ponajbolja, Gramma-tik der kroatischen Mundart (Zagreb, 1837.) Ig-na ca Kristijanovića.1

U Bosni i Hercegovini jezično-pravopisna nastojanja započinju u prvoj polovici stoljeća, između ostaloga potaknuta i ilirskom idejom o

U povijesti hrvatskoga jezikoslovlja gra-matike hrvatskoga jezika 19. st. zauzi-maju istaknuto mjesto samim time što

je to najproduktivnije jezikoslovno razdoblje u sastavljanju i objavljivanju hrvatskih gramatika. Dok su prethodna stoljeća bila svojevrsnim uvo-dom u stvaranju hrvatske gramatičke tradicije, u ovom je razdoblju stvoreno niz temelja na koji-ma se razvija i raste hrvatska gramatička misao. U 19. st. objavljen je velik broj gramatika hrvat-skoga jezika, u skladu s općim razvojem filološ-kih i jezikoslovnih istraživanja, ali i s obzirom na svrhu objavljivanja tih gramatičkih spisa koji su namijenjeni učenju i usvajanju hrvatskoga jezika. Pritom valja naglasiti i sve veću težnju gramati-čara, filologa i jezikoslovaca usustavljivanju i pra-vilnomu opisu jezičnih činjenica s obzirom na kategorijalna obilježja i razine jezične analize.

Tijekom 19. st. nastajale su gramatike hrvat-skoga standardnog jezika koji se postupno iz-građuje na štokavskoj osnovici. Uz jezične či-njenice, osim povijesnih, društvenih, političkih, socioloških i kulturoloških činjenica koje su ne-rijetko posredno utjecale na gramatike hrvatsko-ga standardnog jezika, znatnu su ulogu imale i filološke škole 19. st. – zadarsko-dalmatinski

1 Za podrobniju analizu gramatika kajkavskoga hrvatskog književnog jezika v. poglavlje Kajkavski hrvatski knji-ževni jezik u 19. stoljeću.

431

Nikola Mašić, Ličanin, ulje na platnu, 1880., Moderna galerija u Zagrebu.

Marko Samardžija

HRVATSKI LEKSIK I LEKSIKOGRAFIJA U 19. STOLJEĆU

Uvod

suis in tribus idiomatibus latino-croatico-germanicis (Korijeni latinskoga jezika s izvedenicama i slože-nicama u tri idioma latinsko-hrvatsko-njemačkom; Zagreb, 21801.; prvo izdanje 1788.), a i druga su dva nastala u drugoj polovici XVIII. stoljeća.

U hrvatskim leksikografskim djelima nastali-ma do početka četrdesetih godina XIX. stoljeća, tj. u vrijeme kad su polagani temelji znanstveno-mu proučavanju slavenskih jezika, još je očita jaka koncepcijska veza s XVIII. stoljećem i predslavi-stičkim vremenom.

Od četrdesetih godina može se govoriti o su-vremenoj leksikografiji, ponajprije dvojezičnoj i terminološkoj. Koncepcijsku preorijentaciju do-nosi Mažuranićev i Užarevićev dvojezični rječnik književnoga jezika, prvi rječnik izrastao iz suvre-menih komunikacijskih potreba i tim će tragom ići glavnina tadanjih hrvatskih leksikografa.

Konačno, početak rada na povijesnom Rječ-niku hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU potkraj šezdesetih godina ujedno je početak hrvatske jed-nojezične leksikografije. Istodobno, u zadnjim su desetljećima XIX. stoljeća nov zamah doživjele i dvojezična i terminološka leksikografija oboga-ćene tada nizom opsegom i namjenom različitih vrijednih djela.

Kao što je prikazano u prethodnim dvjema knjigama ovoga niza, u drugoj i trećoj, unatoč nepovoljnim vanjskim (društve-

nim) (ne)prilikama, hrvatska je leksikografija od svojih početaka u XVI. stoljeću postojano oboga-ćivana leksikografski i jezično važnim djelima (sa-mostalnim i aneksnim rječnicima) koja su je stav-ljala uz bok nacionalnih leksikografija jȅzīkā sa znatno većim brojem govornica/govornika od hr-vatskoga i nárōdā što su živjeli u neusporedivo povoljnijim prilikama, dijelom i u vlastitim drža-vama, a tako će biti i u XIX. stoljeću. Samo, kao i u drugim dijelovima hrvatskoga jezičnog stanja na početku XIX. stoljeća, za cjelovit prikaz onodobne hrvatske leksikografije nužno je prvo svrnuti po-gled na prethodno stoljeće, vremenski čak dalje nego u prikazu npr. jezičnopolitičke problematike jer od četiriju rječnika što su objavljeni na početku XIX. stoljeća dva su prvi put objavljena u XVIII. stoljeću: dvojezični Index vocum croaticarum et ger manicarum cum brevi introductione ad linguam croaticam (Popis hrvatskih i njemačkih riječi s kratkim uvodom u hrvatski jezik; Zagreb, 31815. i 41821.; prvo izdanje još 1738.) Andrije Jambre-šića (Jambressich; 1706. – 1758.) i trojezični Radices latinae linguae, cum derivatiis et compositus

469

Anđela Frančić

HRVATSKA IMENA U 19. STOLJEĆU

Uvod

Hrvatski imenski sustav oblikovan u sred njemu vijeku imenima baštinjenim iz praslavenske zajednice, hrvatskomu

jeziku prilagođenim u novoj postojbini zateče-nim imenima, imenima pridošlim pokrštavanjem te vlastitim imenskim tvorbama, u 16. je stoljeću nastavio trajati. Važnom prekretnicom u antro-ponimiji tada bivaju odluke Tridentskoga koncila (1545. – 1563.) o obvezatnome nadijevanju sve-tačkih imena pri krštenju (što naglo osiromašuje osobnoimenski korpus za dotada dominantnu značenjski prozirnu sastavnicu) te o obvezatno-me vođenju matičnih knjiga (što naglo obogaću-je prezimenski korpus – prezimena dobivaju svi bez obzira na stalešku pripadnost, socijalni sta-tus, mjesto življenja, spol). Primjena tridentskih odluka daje prepoznatljiv biljeg i hrvatskoj oni-miji 17. i 18. stoljeća. U tome dvostoljeću nasta-je veći broj rječnika u kojima je hrvatski jednom od sastavnica, a među leksičkom građom zastu-pljena su i imena različitih kategorija – Jakov Mi-kalja prvi je hrvatski leksikograf koji u svoj vrlo opsežan hrvatsko-talijansko-latinski rječnik Blago jezika slovinskoga (Loreto – Ancona, 1649. – 1651.) uvrštava i brojna imena (pretežno toponime), a Pavao Ritter Vitezović na početku 18. stoljeća piše rukopisni dvojezičnik Lexicon latino-illyri-cum u zasebnome dijelu kojega popisuje, raščla-njuje, tumači i usustavljuje antroponimiju svoje-

ga vremena pokazujući da su imena poseban lek-sički podsustav s dijalektnim i sociološkim bilje-zima, čime je s pravom zaslužio da ga se prepo-zna kao prvoga hrvatskog (antrop)onomastičara. Imena su i sastavnicom gramatičkih opisa hrvat-skoga jezika – njihovu pojavnost pratimo od Ka-šićeva gramatičkog prvijenca Institutionum lin-guae illyricae libri duo (Rim, 1604.) – a vrlo os-kudno nalazimo ih zastupljena i u malobrojnim pravopisnim priručnicima 17. i 18. stoljeća, vre-menu u kojemu je slovopisna problematika pra-vopisnu stavljala u drugi plan. Toponimi su pret-kazivom pojavnicom na kartama hrvatskoga po-dručja. Među njima se, zbog detaljnosti kojom su izrađene, ističu jozefinske i franciscejske tajne vojne karte.

Brojna raznovrsna vrela nastala u 19. stoljeću svjedokom su imenskoga naslijeđa iz minuloga vremena, ali i mijena prouzročenih društveno-po-litičkim zbivanjima koja su obilježila to stoljeće i ostavila trag u izrazu i doimenskome sadržaju identifikacijskih oznaka. Važnije značajke imen-skoga sustava toga razdoblja prikazuju se raš-člambom imenske građe odabranih izvora (ma-tičnih knjiga, jezičnih priručnika i raznovrsnih povijesnih dokumenata), a dobiveni se rezultati sumiraju u opću onimijsku sliku zajedno s rezul-tatima drugih istraživača – ponajprije onomasti-čara, jezikoslovaca i povjesničara.

Julijana Erdödy-Drašković, Autoportret u interijeru, ulje na platnu, oko 1870., Dvorac Trakošćan.

509

Celestin Medović, Splitski crkveni sabor, ulje na platnu, 1897., Hrvatski povijesni institut.

Josip Bratulić

HRVATSKA FILOLOGIJA I FILOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U 19. STOLJEĆU

Uvod: sažetak dugih stoljeća

tualac, koristio se glagoljaškim tekstovima te ih je jezično pomlađivao, nastojeći živim jezikom prereći ne samo poruku Kristovu, nego i Svete braće Ćirila i Metoda. Ono što se čitalo i tuma-čilo u glagoljaškim crkvama, njegovom se knji-gom čitalo, slušalo i tumačilo i u crkvama s latin-skim liturgijskim jezikom. Ubrzo su i glagoljaši iz te knjige čitali i tumačili biblijske poruke, te su kasnija izdanja (Zborovčić 1543., Andriolić 1586. i Bandulavić od 1613. do 20. st.) zaista bila vul-garizacio – rasprostranjivanje te knjige u narod, a glagoljaši su je zvali šćavet, jezik knjige im je bio šćavetanski (od talijanskog schiavo, Slaven). Jezik hrvatskoga lekcionara snažno je utjecao na for-miranje hrvatskoga jezika na cjelokupnom hrvat-skom prostoru od 15. do 20. stoljeća. Incipit (početak knjige) određuje taj jezik kao „vulgari-zacio dalmatica” dok u eksplicitu (na kraju knji-ge) taj jezik naziva iliričkim „Euangelia et episto-le… in lingua ylliricha”. (Bratulić 1991: V-XX)

Povijest hrvatske filologije, kao posebne na-cionalne znanosti, promatramo od onoga vreme-na kad je postala svjesne sebe, svojih zadataka i instrumentarija s kojima je raspolagala. To se do-godilo pri kraju srednjega vijeka kad se rađala hr-vatska autorska, renesansna književnost. Tada su

P rvi susret Hrvata s filološkom djelatnošću zbio se vrlo rano, na početcima naše zapi-sane povijesti, kad su Hrvati, kao i ostali

Slaveni, pokušali pisati „rim’skymi i gr’č’s’kymi pismeny”, naravno tada „bez’ ustroenia”, kako je to zapisao Črnorizac Hrabar. Početci slavenske i hrvatske filologije sežu u duboku prošlost i veza-ni su za djelo Konstantina Ćirila, prvoga slaven-skoga filologa. On je za slavenski jezik izumio slova, udesio pravopis i preveo s grčkoga na sla-venski prve knjige, započevši od najsuptilnijega teksta – početka Ivanova Evanđelja. Tim je prije-vodom obavljen prvi veliki filološki posao, kojim će se slavenska filologija baviti stoljećima. Djelo braće Konstantina Ćirila i Metoda Hrvati su rano prihvatili, ljubomorno kroz povijest čuvali i sačuvali do naših dana ne samo tekst prvotne sla-venske Biblije u svojim misalima i brevijarima, nego i pismo, glagoljicu, kojom su ti tekstovi bili prvobitno napisani. I naši glagoljaši, prevodeći s latinskoga potrebne tekstove i adaptirajući ćirilo-metodsko naslijeđe u svoje liturgijske knjige, rade na polju slavenske i hrvatske filologije.

Priređujući za hrvatski vjernički puk lekcio-nar, tj. čitanja iz misala kroz crkvenu godinu (1495.) Bernardin Splićanin, franjevac konven-

549

Nikola Mašić, Slikar u bari, detalj, ulje na platnu, 1878. – 1880., Moderna galerija u Zagrebu.

Dubravka Sesar

HRVATSKI JEZIK I EUROPSKI JEZICI U 19. STOLJEĆU

Uvod: europsko jezikoslovlje u 19. stoljeću

zikoslovna istraživanja koja su poredbenom me-todom došla do novih spoznaja o naravi jezika, o slabo poznatim i nepoznatim jezicima te o srod-nosti između europskih i neeuropskih jezika. Teško je i nabrojiti sve značajne pojedince, skupi-ne, škole i sve čimbenike koji su utjecali na razvi-tak europskoga jezikoslovlja. Na prijelazu 18. u 19. stoljeće, otkrićem srodnosti između sanskrta i grčkoga, latinskoga, germanskih i slavenskih je-zika, počela se razvijati poredbenopovijesna lin-gvistika. Njezin utemeljitelj, germanist Franz Bopp, autor je prvoga poredbenoga djela Über das Konjugationssystem der Sanskritsprache in Ver-gleichung mit jenem der griechischen, lateinischen, persischen und germanischen Sprache iz 1816.1 Danac Rasmus Kristian Rask, autor staroisland-ske gramatike (1811.), u svome djelu Under-søgelse om det gamle Nordiske eller Islandske Sprogs Oprindelse (1818.) istražuje podrijetlo staronor-dijskih jezika te postulira genetsku povezanost latinskoga, grčkoga, germanskih i slavenskih je-zika. Njegova zapažanja iskoristio je Jacob Grimm u svojoj monumentalnoj poredbeno po-vijesnoj njemač koj gramatici (Deutsche Gramma-tik, 1819.). Poredbenu metodu prvi u slavistici primjenjuje „otac slavistike” Josef Dobrovský,

P ovijest Europe u 19. stoljeću obilježavaju veliki politički obrati koji su započeli Fran-cuskom građanskom revolucijom 1789.,

kulminirali „proljećem naroda” 1848. godine, a završili Prvim svjetskim ratom 1914. – 1918. Na karti Europe odvijaju se epohalne političke, gos-podarske, kulturne i svjetonazorske promjene. Šireći se sa zapada prema istoku Europe, pro-svjetiteljstvo uz novi svjetonazor promiče i zna-nost, a među humanističkim znanostima poseb-no mjesto zauzima jezikoslovlje. Na novim, raci-onalističkim i empirijskim osnovama počinju se formirati moderne europske filologije i jeziko-slovlje postaje zasebno, jasno definirano područ-je istraživanja i samostalna znanstvena disciplina. Razvitku filologije uvelike pridonosi romantičar-ska filozofija, posebice književnost romantizma i ranoga realizma, odnosno osvještenje uloge jezi-ka u nacionalnoj povijesti. Zahvaljujući djelova-nju nacionalnih akademija te vlastitim književno-stima i velikim leksikografskim i enciklopedij-skim djelima, veliki zapadnoeuropski jezici već su se tijekom prethodnih dvaju stoljeća afirmirali kao nacionalni i „državni” jezici (v. Matasović 2013: 511–515). Prikupljanje enciklopedijske gra đe donijelo je mnoga otkrića te potaknulo je-

1 Prvu gramatiku sanskrta, objavljenu u Rimu 1790., napisao je karmelićanin i misionar u Indiji, gradišćanski Hrvat Filip Ivan Vesdin (Vezdin).

587

Sanja Holjevac, Josip Lisac, Lina Pliško, Ivo Pranjković i Diana Stolac

ANTOLOGIJA DJELA IZ 19. STOLJEĆA

Predgovor

poput Antuna Krile tića. Mnogo se pazilo da iza-brani fragmenti budu doneseni što autentičnije, pa su stariji tekstovi uglavnom priređeni tran-skripcijski jer još nisu bila definitivno riješena hr-vatska grafijska pitanja. Razumije se, manje po-znate riječi protumačene su, a o piscima i o njiho-vim djelima donesene su naj potrebnije informa-cije. Tekstovi su uvršteni kronološkim redom, u načelu prema godinama objavljivanja. Na početku antologije nalazimo dubrovački dramski tekst Antuna Ferdinanda Putice koji pokazuje kako stvaralaštvo u Dubrovniku nije presahlo nakon razdoblja velikih stvaralaca kao što su u 16., 17. i 18. stoljeću bili Marin Držić, Ivan Gundulić ili Ignjat Ður đević. Slijedi pjesnički tekst glasovitoga kajkavskog autora Tita (Tituša) Brezovačkoga iz kojega vidimo kako se štokavski utjecaj na početku 19. stoljeća proširio i na Zagreb. Na kraju su kaj-kavski stihovi A. G. Matoša koji znače pojavu dija-lektalne književnosti u doba kada je hrvatski knji-ževni jezik konačno i definitivno standardiziran.

K ao što je u ediciji Povijest hrvatskoga jezi-ka bilo redovito, i u 4. knjigu uvrštena je antologija djela koja na reprezentati-

van na čin ilustrira prethodno pripremljene znan-stvene tekstove. Zadaća je antologiji što svestra-niji prikaz jezičnih i književnih nastojanja u sto-ljeću osobito važnu u povijesti hrvatskoga jezika. To znači da su uvršteni tekstovi štokavske, kaj-kavske i čakavske fizionomije, pri mjeri koji ilu-striraju hrvatska jezična i književna nastojanja u svim hrvatskim zemljama, pa i u dijaspori, u Gra-dišću. Poglavito se pazilo da budu dobro zastup-ljeni raz ni funkcionalni stilovi hrvatskoga stan-dardnog jezika, pa tako u anto logiji nalazimo pje-snička, proz na, dram ska, kritička, putopisna, pre-vodilačka, gramatička, živo topisna, publicistička i druga djela. Uvršteni su velikani hrvatske riječi kao Ivan Ma žuranić, August Šenoa, Fran Mažu-ranić, Ivo Vojnović, Silvije Stra himir Kranjčević i Antun Gustav Matoš, ali i manje poznati autori, kao i oni koji tek očekuju zasluženu afirmaciju

616

HISTORY OF THE CROATIAN LANGUAGE IN THE 19th CENTURY (Summary)

Marko Samardžija

The Croatian language from the beginning of the 19th century to the National Revival

dispute was present in all sessions of the joint Parliament. Thus in the session in 1805 the Hungarian side proposed that the Hungarian language should be introduced into Croatian schools as a compulsory school subject. The Croatian envoys protested against this motion as well arguing that the only official language to be used for joint affairs was Latin, which argument was sanctioned by Emperor and King Francis I on 25th February 1806.

In 1807 a motion was put forward that Hungarian should be introduced as a language of command into the army in the Hungarian part of the Habsburg Monarchy, which was not approved either. Only after a session of the joint Parliament in Pest from 1825 to 1827 did the Croatian Parliament on 10th September 1827 take a decision about compulsory learning of the Hungarian language in Croatian schools. Al-though contrary to expectations, in the session of the joint Parliament in Pest in 1830 this first concession to Hungarian demands on the Croa-tian side was not adopted as legislation, it never-theless caused concern among Croatian patriots, as shown in the elegy by Pavao Štoos (1806–1862) Kip domovine vu početku leta 1831.

Finally, when in the session of the Hungarian-Croatian Parliament, convened in Pest from 1832 to 1835, the Hungarian envoys reinitiated the language issue in an attempt to impose the Hun-garian language as the official language, re-sanc-tioned by the ruler once again, on 9th March 1835 Croatian envoy Herman Bužan (1800–1862)

T he political status of Croatian lands at the beginning of the 19th century was a continuation of the status acquired after

the fall of the Republic of Venice (1797) and the arrival of Napoleon’s troops, which, after the Peace of Schönbrunn (14th October 1809), led to the establishment of the Illyrian Provinces (Les Provences Illyriennes) in the territories south of the Sava River. The Congress of Vienna (1815) brought about a complete breakthrough in the political system of Croatian lands, follow-ing which, in addition to the Kingdom of Croa-tia and Slavonia and the Military Frontier, first the Kingdom of Illyria (Königreich Illyrien) was founded in 1816 and then the Kingdom of Dal-matia in 1825. Such status lasted until 1835, when Ferdinand II came to the throne.

The first decades of the 19th century were characterised by the ongoing Croatian-Hungari-an language dispute, arising on 6th June 1790, when during the session of the joint Hungarian-Croatian Parliament in Budim the Hungarian envoys (nuncii) for the first time initiated a dis-cussion about the language in which parliamen-tary debates were to be held and the minutes of proceedings taken in the future. The Hungarian side proposed the Hungarian language, whereas the Croatian envoys defended the use of the Lat-in language as their acquired right (lex munici-palis), also issuing a special declaration to sup-port their claim (Declaratio ex parte nunciorum Regni Croatiae quoad inducendam Hungaricam linguam). From that time on, this language

712