Embed Size (px)
Citation preview
Patnje mladog WertheraIzvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Patnje mladog Werthera je roman kojeg je napisao J. W. von Goethe. Objavljen je 1774.
Goethe je njime postigao zapažen uspjeh. Pisan je u epistolarnoj formi. Po ovom romanu, nastao je i izraz verterizam, koji označava pretjeranu sentimentalnost i romantičnost, emocionalnu prenaglašenost, modu oponašanja Wertherova načina oblačenja i pogleda na svijet. Likovi u djelu temeljeni su na stvarnim osobama iz Goetheova života. Lik Werthera je nadahnut životom njegovog prijatelja, koji je iz ljubavi počinio samoubojstvo.[1]
Patnje mladog Werthera je značajno djelo "Sturm und Dranga", nastalo u samo nekoliko tjedana. Snažno se suprotstavlja klasicističkoj poetici. To je roman koji izražava osjećaje odnosno takozvanu "svjetsku bol" (na njemačkom weltschmerz), užasnu spoznaju o ispraznosti ljudskog postojanja i nepostojanju prave iskrenosti i osjećajnosti.
Radnja [uredi]
Roman je uglavnom zbirka pisama koje mladi pjesnik i slikar Werther piše svom prijatelju. Werther se zaljubljuje u Lottu, koja je zaručena za Alberta. Zbog nesretne ljubavi koju ne uspijeva ostvariti, Werther oduzima sebi život.
Johann Wolfgang von GoetheIzvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Johann Wolfgang Goethe)Skoči na: orijentacija, traži
Johann Wolfgang von Goethe
Johann Wolfgang von Goethe [ ]▶ (Frankfurt na Majni, 28. kolovoza 1749. - Weimar 22. ožujka 1832.), najveći i najsvestraniji njemački književnik i mislilac
Studirao je pravo u Leipzigu i Strasbourgu. Na poziv vojvode Karla Augusta odlazi u Weimar, gdje postaje tajni savjetnik, a 1780. slobodni zidar weimarske lože Anna Amalia, dobiva plemstvo i postaje Kammerpräsident. Bio je i upravitelj weimarskog kazališta.
Putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, bavi se znanstvenim studijama, te se druži s Herderom i Schillerom. Piše, istražuje i postaje sve poznatijim piscem. Njegovo djelo obuhvaća gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Mnogobrojni su uzori i utjecaji: svjetski klasici, književnost rokokoa, pučka poezija različitih naroda, široko područje povijesti, teologije, filozofije, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti. Najveću popularnost u suvremenika stekao je romanom "Patnje mladog Werthera" i snažno utjecao na sve europske književnosti. Nametnuo se suvremenicima kao obnovitelj lirike, drame, epa, romana, te učenjak izuzetno oštrog i dubokog uvida u strukturu i fenomene prirode. Još za života postao je spomenik njemačkog klasičnog humanizma.
JOHANN WOLFGANG GOETHE:PATNJE MLADOG WERTHERA
Bilješke o djelu:Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužani sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temudijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom izvlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu kojise ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i premanjemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema CharlottiBuff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao pouzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottinazaručnika.
Romantičarska obilježja u djelu:- U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom.- Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu izjednačeni, ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.- Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji se zbivaju oko njega.- Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djelo klasicističko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.- Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom obliku.- Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva (eliptični stil, inverzija).
Analiza likova:WertherMladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke uWahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottute se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolaziAlbert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prijeznao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šaljesvojem prijatelju Wilhelmu.
«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže vide svjetlost ovoga sunca – da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen
bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu može napustiti kad hoće.»
Ovdje Werther prvi put govori o smrti – prvo govori kako svi žele što dužeživjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje odtijela – tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje zasvoje probleme – smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postojinada da će budućnost biti bolja.
«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji obnaša neku javnu službu i kaže mu: ”Fini mladi gospodine! Ljubiti je ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim. Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i imendan itd. ‘Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik – s njegovom umjetnošću.»
Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikakone idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje zanju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.
«Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme, da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»
Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino onzaljubio.
«Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilo sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti življenja.»
Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sasudbinom, svojom željom za smrti.
«Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je često tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu slobodu.»
Opet želja za slobodom, tj. smrću – čini se kao da je samo tražio razlog danapusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno.
«Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam: sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi razlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.»
Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo ishvaća.
«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija luda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao stara djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga nitko ne može učinitinnešto na čemu bi ibo zahvalan.»
Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte – poslanik ne želiprihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji načinrada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.
«Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača. Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda je još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog toga likovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nje čuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja – to me uništavalo i još sam u sebi bijesan.»
Još jedan razlog samoubojstva – kada konačno pronalazi neku ženu kojubi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin staležismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protivtoga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može seoduprijeti.
«Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaest dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti, posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih opet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome srcu – ispunjavam njegovu volju.»
Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dionakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.
«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen. Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.»
Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe – kada je sretan nevidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.
«”Njegov poljubac”, rekoh, ”nije baš bez požude, on traži hranu i nezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.” ”On meni jede iz usta”, reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa svojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužna suosjećanja ljubavi. Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»
Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da jeWerther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.
«Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju; a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast. Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često? - Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtava na njezinu čelu?»
Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbogLottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,ipak postoje.
«Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje čelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma. Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi, sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje, stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice mahnitim poljupcima.»
Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to neumišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Wertherakoji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci
«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam. Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života! Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.»
Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje moraotići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni – Albertovoj sreći
na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kadabi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.
LottaPametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće isestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegovanovca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbogljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno zadrugo – oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,djeca vole Werthera – jedino što im je na putu je Wertherovo financijskostanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću.
«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»
Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama ibraćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci kojase požrtvovno brine za svoju braću i sestre.
«Razgovor je došao na plesnu zabavu.”Ako je ta strast neka mana”, reče Lotta, ”onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa. A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»
AlbertLottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što trebaznačiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je sWertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao uklasicizmu i odan tradiciji.
«”Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.»
«”To je ovdje takva moda”nastavila je, ”da svaki par ljudi koji pripadaju jedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner loše pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor”»
«Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može prikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim više od svih ostalih.»
Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov – Albert i Werther susuprotnosti.
«”Ljudska narav”, nastavih, ”ima svoje granice: ona može podnositi radost, patnju, boli, sve do određene mjer, ali propada čim je ta mjera prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život, kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opake groznice.”»
Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu – ja mislim da jeAlbert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadomza bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.
Werther i Fedra:Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom – oboje su beznadnozaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjećaje, ali Werther, za razliku odFedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uviđa kako Lotta nikada nećebiti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek supričali, šetali i u početku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijeksamo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nijeu nju mogao zaljubiti.
Werther i Cid:Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugačije postupio.Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,što je Werther odmah isključio i mislim da je previše osjećajan za to,ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede časti, što je za Wertheraapsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopće ne bi pomislio naosvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi sezanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo damogu biti zajedno.
Wertherove patnje:1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi
Dodatni uzroci ubojstva:1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu, i u početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja, neće biti ničija!»)
2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za Lottom
Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti uluđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.
Dojam o djelu:Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosjećajnosti, svako malo i onse rasplače, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelogovori o tome kako se on osjeća, kako je neshvaćen, tužan, kako je životnepravedan itd. Pomalo me podsjeća i na sapunicu i upravo zbog togadjelo nije po mome ukusu.
_________________-
____________________________-
Johann Wolfgang von GoetheIzvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Johann Wolfgang Goethe)Skoči na: orijentacija, traži
Johann Wolfgang von Goethe
Johann Wolfgang von Goethe [ ]▶ (Frankfurt na Majni, 28. kolovoza 1749. - Weimar 22. ožujka 1832.), najveći i najsvestraniji njemački književnik i mislilac
Studirao je pravo u Leipzigu i Strasbourgu. Na poziv vojvode Karla Augusta odlazi u Weimar, gdje postaje tajni savjetnik, a 1780. slobodni zidar weimarske lože Anna Amalia, dobiva plemstvo i postaje Kammerpräsident. Bio je i upravitelj weimarskog kazališta.
Putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, bavi se znanstvenim studijama, te se druži s Herderom i Schillerom. Piše, istražuje i postaje sve poznatijim piscem. Njegovo djelo obuhvaća gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Mnogobrojni su uzori i utjecaji: svjetski klasici, književnost rokokoa, pučka poezija različitih naroda, široko područje povijesti, teologije, filozofije, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti. Najveću popularnost u suvremenika stekao je romanom "Patnje mladog Werthera" i snažno utjecao na sve europske književnosti. Nametnuo se suvremenicima kao obnovitelj lirike, drame, epa, romana, te učenjak izuzetno oštrog i dubokog uvida u strukturu i fenomene prirode. Još za života postao je spomenik njemačkog klasičnog humanizma.
___________________--
O romanu Patnje mladog Werthera
Roman J. W. Goethea Patnje mladog Werthera nastao je samo za nekoliko tjedana, u veljači i ožujku 1774. godine, sublimirajući u sebi snažne emotivno-eruptivne momente koje je doživio 1772. godine u Wetzlaru; a bez navoda autorova imena objavljen je u Leipzigu u rujnu 1774. godine sa senzacionalanim uspjehom. Sljedila su daljnja, korigirana i dijelom izmjenjena izdanja; ubrzo su se pojavile i piratske edicije Werthera, potom i prijevodi (francuski 1775., engleski 1779., talijanski 1781. godine), obrade - pa čak i parodije. Druga verzija romana izlazi 1787. godine u Leipzigu i od prve se zapravo razlikuje snažnijim isticanjem lika Alberta i većim naglaskom na motivaciji Wertherova samoubojstva. Okolnosti nastanka Goetheova Werthera, građa za kojom je autor posegnuo, vrlo su pomno istražene i davno su već s priličnom sigurnošću utvrđene. Dugo je vremena moralo proći prije nego su se stišale strasti koje su se u suvremenih čitatelja rasplamsale nakon pojave romana na tržištu i prije no što su se legende i mistifikacije razdvojile od povijesne istine. Čitateljstvu se, naime, Werther nije učinio samo kao prilog suvremenoj književnosti nego i kao autorova ispovijed o privatnim,duboko proživljenim događajima. Kada se govori o „privatnoj“ građi Werthera, ponajprije se misli na Goetheove doživljaje s početka sedamdesetih godina,a posebno na ono što su oni i krug njegovih znanaca u Wetzlaru doživjeli 1772. godine. Stoga vrijedi podsjetiti na najvažnije dijelove „privatne“ građe romana. Na očev savjet 23 godišnji Goethe, tada već doktor prava, krenuo je iz Frankfurta u Wetzlar da bi stekao potrebnu praksu na tamošnjem Carevinskom komornom sudu. U slikovitom gradiću na rijeci Lahn, živjelo je u to vrijeme oko 4.000 stanovnika, od čega gotovo 900 pravnika. Goethe tu upoznaje Johanna Christiana Kestnera, mladog pravnika i njegovu zaručnicu Charlotte Buff, kćerku Adama Heinricha Buffa. Pisac ovu devetnaestogodišnju djevojku upoznaje 9. lipnja 1772.godine, na balu u Volpertshausenu. Ona ga toliko fascinira da ju otada redovito pohodi u domu njezina oca. Iz Kestnerovog pismu Goethe saznaje o samoubojstvu Carla Wilhelma Jerusalema, Goetheovog znanca sa studija u Leipzigu. Razlog samoubojstva tog mladog čovjeka je nesretna ljubav prema ženi nadređenog mu poslanika. Kestner je mladiću posudio pištolje prije polaska na put. Opis je tako detaljan da sadrži i potankosti vezane uz Jerusalemovu odjeću - to su čizme, plavi frak i žuti prsluk.Osim ove dvije tematske cjeline: ljubavnog trokuta Goethe-Kestner-Charlotte Buff i Jerusalemova samoubojstva; veliku ulogu u nastanku Werthera ima i Goetheov odnos prema Maximiliane La Roche, odnosno njegova strast prema njoj. Maximilijane se početkom 1774. godine udaje za znatno starijeg trgovca Pietra
Antonia Brentana i dolazi živjeti u Frankfurt. Maximilijane se druži s Goetheom. Maximilijanin suprug sluti kako bi taj odnos mogao završiti i zabranjuje mladom književniku svaki kontakt s njom. Iz prikupljene se građe može zaključiti da prvi dio romana u osnovi odgovara zbivanjima u Wetzlaru sa Charlottom Buff u središtu, da se drugi dio odnosi na zbivanja u Frankfurtu u vezi s Bretanom i suprugom mu Maximilianom, dok se svršetak ponajprije temelji na Kestnerovim izvještajima Jerusalemovu samoubojstvu. O svemu tome pročitati ćemo u pismima Goetheovih suvrmenika koji su o njemu pisali pisma ili vodili dnevnik, pišući o njemu.
Johann Wolfgang Goethe: biografija
1749. 28. kolovoza rođen je u Frankfurtu na Maini -otac Johann Caspar Goethe i majka Katharina Elisabeth rođ. Textor. Djetinjstvo i mladost Goethe je proveo sa sestrom Cornelijom u Frankfurtu. 1775/56 - Opće obrazovanje stječe pod nazorom i utjecajem oca, uz pomoć privatnih učitelja. Po želji oca studij prava u Leipzigu do 1768. Osim toga studira poetiku, retoriku i polazi tečajeve crtanja. 1768/70 - Prekida studij prava i vraća se kući zbog teške bolesti. Bolest je dugotrajna kao i oporavak. Uz pomoć rođake iz obitelji Textor Susanne von Klettenberg dolazi u dodir s pijetizmom, te na njen poticaj čita tekstove alkemičara i panazofa.1770/71 - Radi dovršenja studija boravi u Straßburgu gdje je za njega presudan utjecaj gotike i poznanstvo s Johannom Gottfriedom Herderom. 1772/3 - Boravak od svibnja do rujna u Wetzleru, kao sudski vježebenik. Zaljubljuje se u Charllotu Buff. Izlazi mu Goetz von Berlichingen.1774. Roman u pismima Patnje mladog Werthera, donosi Goetheu internacionalnu slavu. Tiska dramu Clavigo.1775. Kratkotrajne zaruke se Lili Schnemann.1775. U studenom na poziv mladog vladara Carla Agusta seli u Weimar, gdje ostaje do kraja života. Počinje raditi na Prafaustu i Egmontu.1775/86.Postaje jedan od tri najviša službenika u državnoj upravi Weimara. 1782.Car JosipII uzdiže ga u plemički stalež.1787.Ifgenija na Tauridi. Drama.1788.Egmont. Tragična igra u pet činova.
__________________--
JOHANN WOLFGANG GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA
Bilješke o piscu:Rodio se 28. kolovoza 1749. godine u Frankufurtu na rijeci Maini.Potekao je iz ugledne i imućne građanske obitelji. Pjesničke prvijenceobjavljuje u Leipzigu, gdje studira pravo. Plaća danak pomodnomklasicizmu u duhu rokokoa. To je između šesnaeste i sedamnaeste godineživota, kad se vraća kući "slomljenih krila". "Patnje mladog Werthera"učinit će ga najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom.Prvi njemački pisac koji postiže svjetsko značenje.Najznačajnija djela su mu: Faust, Herman i Doroteja, Reineke Fuchs i dr.Umro je 22. ožujka 1832.
Likovi:Lotta, Albert, Werther
Kratki sadržaj:Werther, mladi pravnik, dolazi u neki gradić kamo ga je poslala majka darasčisti neka pitanja u vezi s nasljedstvom. Prigodom ladanjskog bala štose priređuje u okolici upoznaje Lottu, kćerku upravno-sudskog činovnikakoji je u kneževoj službi. Oduševljen je njezinom milinom, prirodnimdržanjem i plemenitim osjećajima, a iako zna da je ona zaručena sAlbertom on se u nju zaljubljuje. Primjetivši da mlada djevojka nije premanjemu ravnodušna Werther je sretan i blažen. Kako se Lotta vladanadasve korektno ne zaboravljajući ni na čas odsutnog zaručnika,Werther je zbog toga još više poštuje i cijeni. Kad se Albert vratio sputovanja Werther se s njime sprijateljio i dvoje mladih ljudi provodesretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotamagradske okolice. No Wertherova ljubav biva svakim danom sve jača,dosadašnja ga idila ne zadovoljava i mladić napokon donosi odluku daode, kako ne bi narušio sklad koji vlada između zaručnika. Želeći sezaposliti da ne bi mislio na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primimjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nijebirokrat nego pjesnička duša. Kako njegov gospodar voli sitničavozabadati, Werther gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila.Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumijevanja idaje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati.Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome će naladanjskom imanju kratiti vrijeme. Wertherov novi gospodar nije loščovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teškopodnosi i doskona napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da utom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti,koja se udala za Alberta. Ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi,Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje
neizdrživo. Albert s kojim se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo,a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije sretna koliko bi zaslužila.U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta kojimutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja jedugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osjećaji nisubezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe iLotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali ni sama nezna kako. Da bispriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par danaizostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvusada izvršava posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj okovrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosaLotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti.Werther odlazi kući sav rastresen. Poručivši Albertu da mu posudi pištoljejer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih jesa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. Ne usudivši sereći Albertu što se dogodilo Lotta je bespomoćna, a Werther se iste noćiubija Albrtovim pištoljem. Njegovo umiranje izaziva opću sućut:Lottin otac i njegova djeca okupiše se oko umirućeg Werthera koji prijesmrti ne dolazi k svijesti. Albert je očajan, a Lotta samo što nije skapavalaod žalosti. Pošto je umro, Werther je pokopan na kraju groblja izmeđudvije lipe, na mjestu što ga je sam odabrao. Na posljednji počinak ispratilaga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
___________________--
JOHANN WOLFGANG GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA
Prikaži sliku feudalnog društva u 18. st. koju daje Goethe.Kako se ponašaju ljudi u pojedinim staležima? Kojem staležu pripada Werther?Izvjesno je da je Goethe bio pod snažnim utjecajem tada aktualnog«pokreta genija» kojeg je predvodio njemački zaljebljenik u narodnuepiku - J. Gottfried Herder. Bio je u snažnom antagonizmu premaklasicističkim, ali i racionalističkim tezama i preporučao je prevlastemocija nad razumom. Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasnovidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera (zato se ovaj romančesto naziva i poluautobiografskim). Spomenutom pokretu rado sepridružilo njemačko građanstvo koje se na taj način borilo protivdotadašnje francuske umjetničke nadmoći, ali i privilegija u kojima jeuživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvupriskrbilo njihovo ime, romantičari se zalažu za kriterije zasluga.
Dakle, u 2. polovini 18. st. ispostavlja se da od viška ipak boli glava idolazi do reakcije na razdoblje prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma.Poklonici novog modnog krika u literaturi ističu, pa i prepotencirajuljudsku osjećajnost, a likovi im plaču kao kišna godina tako da je čudo štotadašnje knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva(kada je ovaj roman i nastao) Goethe je bio istinski sentimentalist.Još jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje da pravigenij – umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje većsusretali u manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života irada otupljuje ljudska čuvstva, sada postaje omražena. Propagira sečovjekov povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje snjom.
Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnostsvakodnevnice pučana i u što sam se mogla uvjeriti nekoliko puta.Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih dječaka pronašao slikarskonadahnuće, a ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobičajenaslika Lotte kako dijeli svojoj braći i sestrama kriške kruha. Werther se divitim relativno priprostim ljudima koji su voljni rezignirano živjeti svojesasvim obične živote. Oni su možda neuki i bezperspektivni, ali su uspjeliostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goetheveoma cijeni.
Građani su prikazani kao ambiciozni, probitačni i obrazovani ljudi koji sesve snažnije probijaju prema vrhu društvene ljestvice i kao da samo malonedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još uvijek velikimdijelom leže u rukama plemića. Od njihovog pak plemstva nije im ostaloništa do li imena, a i njega uspješno blate svojim neoprostivim
ponašanjem. Redovito se sastaju na najrazličitijim skupovima i gozbamapod izgovorom nekakvih životno važnih poslova i dogovora. Prava je istinada, prenemažući se i smješkajući pred sebi jednakima, uživaju u tonamakuharskih delicija. Posljedica dugoočekivane premoći građanstva jestsveopća težnja za naglim probitkom i život im se svodi na jurnjavu za(još) boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo često,zajedljivi građanski odnosi.
Werther pripada sloju pučana, a nemilostivu ruku obijesnih plemića osjetioje prilikom jednog plemićkog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojegje, zbog pripadnosti nazovimo to «krivom» staležu, otjeran.
Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu iprirodi:Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična formasvojstvena modernizmu koji već u Goetheovo vrijeme pušta prvekorjenčiće. U svojim se pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu,i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu.Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina ljudi koji okružuju Wethera.Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i nastoji ga potaknutina razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja. On kritiziraWertherovo preuveličavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri.Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim shvaćanjemsamog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je snjegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovomoporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrskuslužbu u poslanstvu.
Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosadabesposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih misli.Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrstiautoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako,nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kodnjegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije udruštvu.
Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu,dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu životnameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije,i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poputbedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga danormalno funkcionira među tzv. «običnim ljudima». U više navrata ističekoliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalceproglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa.Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupiprema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu,
iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju.Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo međusvojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucajujetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava sohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu učovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet.Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše iograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju zasposobnost umjetničkog stvaralaštva.
Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja unjemu, lišena uobičajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostalaWertherova razmišljanja.
U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je saživljensa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra danjegov slikarski talent proistječe iz harmonije i inspiracije koju pronalazi uprirodi. On osjeća prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upijanjenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode.Isto tako, priroda je odraz njegovih osjećanja, a slika u tome zrcalumijenja se tijekom romana. U početku, u prirodi je personificiran njegovmir i relativna uravnoteženost i čitajući o njoj obuzima nas ljupkost isvježa razigranost proljeća. U svome početnom zanosu, opijen ljubavljuprema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i čitatelju se doima kao daosjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svojeljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga irazdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoćuopisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskih krajolika,također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o napuštanjuovozemaljskog svijeta.
Tko su Wertherovi najdraži pisci?U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima.Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi struktura patrijahalnog načina života izrazdoblja antike. Sviđa mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad suljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i međusobno.Junačke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe gaučvršćujući njegov idealistički svjetonazor. Prirodu gleda očima antičkihumjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebisamom:
«Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Kolikosam puta njime smirio uzavrelu krv!»
Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaječitati Homera. Sada se posvećuje proučavanju Ossianovih melankoničnih i
hladnih opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o nemogućim pozicijama ukoje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražavaporemećene odnose među njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođajizvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjećanjima.
«Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji meovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što umagli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u sumrakusvjetluca.»
Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojimistančanim čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija irazmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica.Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj nalicima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju.Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću i izvrstan jeGoetheov pečat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u priroduiskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili bivazanemaren. Werther je taj «zov divljine» isčeprkao iz najintimnijih kutakasvoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno.Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama,dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidugodišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojimpismima.
U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim,materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnostromantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom tolikozaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništamanje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjemakrajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste,prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao icivilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakvevrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito,bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći.Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje zasvoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogumučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim.On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim iizgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost.Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju nadruge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.
Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mufleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis
izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovugenijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira udruštvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodbapreduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu sokolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajnočini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljavakao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga,uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazampostupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne možepromijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati.Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe.Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njomei sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti tese u njemu rađa pomisao o samoubojstvu.
Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban težudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosječna osjećanja imisli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle,onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost,već se zanosi grdnim zabludama da će se sve riješiti samo od sebe,dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove očaranosti Lottommožemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao:«Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinamadovoljno sličan meni da u njemu mogu voljeti sebe.»Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga razumije,ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, već da gazadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je maksimalnoidealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog čega se jošdublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na kojiga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeća važan i potreban.Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti neželeći razmišljati o mogućem ishodu te nesuđene ljubavi. Odatle onajsnažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konačno uspjelaprodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je činjenica; dakle – netkomora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eteričnobiće i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaručnikom Albertom priličnodobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom,unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi gana zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla.
Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnostadaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak.Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo premavlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovelaje njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnostzdravog rasuđivanja i zapada u beznađe te jedini izlaz vidi u smrti.
