Univerzitet u Zenici Pedagoški fakultet

Odsjek: bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost

Sabina Ihtijarević

SEMINARSKI RADTEMA:

Predmet: Uvod u svjetsku književnost II

mentor: dr. Muris Bajramović

Zenica, maj 2009.

SADRŽAJ

UVOD...........................................................................................................................................3

ROMANTIZAM...........................................................................................................................4

Estetska koncepcija romantizma.........................................................................................................7

J. W. Goethe: Faust.....................................................................................................................8

JADI MLADOG WERTHERA..................................................................................................12

Poetika romantizma u djelu Jadi mladog Werthera.................................................................12

Sadržaj romana Jadi mladog Werthera...........................................................................................18

ZAKLJUČAK.............................................................................................................................19

LITERATURA...........................................................................................................................20

UVOD

2

Prije više od sto i pedeset godine umro je i u Weimaru jedan od najvećih Nijemaca, pjesnik,

dramatičar, pripovjedač, kritičar, mislilac, utemeljitelj njemačke klasične književnosti, Johann

Wolfgang Goethe (1749-1832). Kada govorimo o Goetheu trebamo spomenuti njegovu krajnje

razvijenu maštu i ljubav prema umjetnosti i poeziji. Čak i u nauci Goethe je bio veliki u onoj oblasti

koja je imala dodira sa živom stvarnošću. On je bio veliki prirodnjak, ali nije volio matematiku. Da

bismo razumjeli njegova djela potrebno je poznavati i njegov život, biografiju, jer on u svojim

djelima propliče važne trenutke svoga života. Kao primjer možemo uzeti Goetheov roman Jadi

mladog Werthera koji ima najviše individualističkih ideja.

Izraz romantizam etimološki je u vezi s riječima roman, romansa, romanika, a pridjev «romantički»

se pojavio u XVII stoljeću kao oznaka za ono što je suprotno «klasičnom», tj. što je nepravilno,

nesavršeno, pretjerano u osjećajnosti, okrenuto srednjem vijeku umjesto antici, fantaziji umjesto

razumu. Kad su u početku XIX stoljeća pjesnici i umjetnici odlučno istupili protiv klasicizma i

racionalizma, oni su se nazvali «romantičarima» naglašavajući tako svoju suprotstavljenost

klasicističkoj ideji mirne ljepote i savršene pravilnosti, ali i racionalističkoj vjeri u moć razuma.

Umjesto toga oni su proklamirali slobodu stvaralačke ličnosti, njeno oslobođenje od klasicističkih

okova i slobodno ispoljavanje osjećanja, strasti i sveukupne psihičke energije.

ROMANTIZAM

3

Romantizam (prema franc. romantisme) književna je epoha čije se bitne osobine velikim dijelom

mogu najlakše shvatiti kao opreke klasicizmu. Romantizam je općekulturni, prema tome i umjetnički

pokret koji se javlja krajem XVIII. st., a svoju punu afirmaciju doživljava u prvim desetljećima XIX.

stoljeća. Rađanje romantizma uvjetovano je društveno-povijesnim činjenicama. Romantizam se

javlja u vrijeme velikih društvenih potresa i nacionalnih pokreta u razdoblju dotrajavanja i

raspadanja feudalnih društvenih oblika i jačanja građanstva. Pokazatelji su te društvenopovijesne

uznemirenosti i mijene značajni povijesni događaji: buržoaska revolucija u Francuskoj 1789.,

Napoleonov uspon i osvajanja, pobjeda reakcije, ustanak dekabrista u Rusiji 1825. Ti društveni

potresi utjecali su i na životni nazor. Oblikovanje novog životnog nazora prolazilo je kroz nekoliko

faza: sentimentalizam i melankolija odgovarali su raspoloženju buržoazije u predrevolucionarno

vrijeme, pesimizam i klonuće zahvaća aristokraciju nakon završetka buržoaske revolucije, a padom

Napoleona osjećaj klonulosti i razočaranja poprima opće razmjere.

Uzroke razočaranju i klonulosti valja tražiti u neskladu građanske ideologije i građanske stvarnosti.

Revolucija, naime, nije ostvarila proklamirane ideale - bratstvo, jednakost i slobodu. Generacija

romantičara ne vjeruje u sklad života kako ga je predočilo racionalističko XVIII. st. Odriče se ideala

o vrhunskoj vlasti razuma i traži uporište u emociji i jakom individualizmu. Romantizam se u

umjetnosti (književnosti, likovnom, glazbenom i kazališnom stvaralaštvu) javlja kao reakcija na

ideologiju i umjetnost prethodnog razdoblja - klasicizma, odnosno racionalizma. Nasuprost

klasicističkoj poetici, često šabloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistička pravila i propise

stvaranja, romantizam ističe potpunu slobodu mašte, invencije i tematike, suprotstavljajući se svim

oblicima normiranog stvaralaštva. Romantizam suprotstavlja osjećajnost, maštu i slobodu

stvaralaštva. Njegovanju tradicije i oponašanju uzora suprotstavlja individualizam i pobunu protiv

autoriteta. Strogoj podjeli na rodove, vrste i stilove suprotstavlja individualnost i originalnost izraza

koja u načelu može kršiti sva pravila, a moralizmu i visoko stiliziranom izrazu suprotstavlja načelo

neposredne iskrenosti. Umjesto ideala vječne ljepote, uobličene u antičkoj umjetnosti, romantizam

tako uvodi u književnost ideju povijesne mijene i razvoja, uzore traži u srednjem vijeku i u pučkoj

književnosti, a načelo individualizma razvija i u smislu posebnosti svake nacije. Romantizam je

teško opisati kao jedinstvenu književnu epohu u nekom određenom vremenskom razdoblju, jer se

4

romantičarske književne teorije međusobno razlikuju, a književnost s naglašenim osobinama

romantizma ne javlja se u pojedinim zemljama ni približno istovremeno, niti pak u svakoj od njih

dominiraju uvijek iste osobine.

Začetke romantičarskog životnog nazora nalazimo već u djelima francuskog prosvjetitelja Jean

Jacquesa Rousseaua (Žan-Žak Ruso, 1712-1778). Rousseo je svojim djelima (Julija ili Nova Eloiza i

Ispovijesti ) utirao put romantičarskom subjektivizmu i osjećajnosti. Njegov je roman Nova Eloiza

primjer sentimentalno-ljubavnog romana koji je do punog intenziteta dignuo ljudsku emociju.

Nagovještaj romantičarskog subjektivizma vidljiv je u autobiografskim Ispovijestima. Na tim se

Rousseauovim djelima inspirirala romantičarska generacija. U oblikovanju romantičarskog životnog

nazora osim Rousseaua, odigrali su značajnu ulogu Francois-Rene de Chateaubriand (Fransua-Rne d

Šatobrijan, 1768-1848) i Byron. Chateaubriand produbljuje Rousseauove koncepcije. Uvodi u

književnost motiv «svjetskog bola», istančanu emociju i profinjen lirizam. Književni izraz obogaćuje

novim, rafiniranim kvalitetama ističući njegovu glazbenu i vizualnu komponentu. Romantičarima je

odgovarao Chateaubriandov estetizam, subjektivizam, lirizam i njegova književna inspiracija. U

Byronovim djelima romantičarski se životni nazor predstavlja u svom definitivnom obliku. Byronovi

junaci osjećaju potpun nesklad između sebe, svojih moralnih načela i društvenih konvencija s kojima

su suočeni. To osjećanje raskola rađa osjećaj osamljenosti, promašenosti i neshvaćenosti. Byronovi

junaci po svom načinu doživljavanja srodni su Rousseauovim junacima iz spomenutog romana Nova

Eloiza i Johann Wolfgang Goetheovu (Johan Volfgang Gete, 1749-1832) Wertheru; samo se po

nekim svojim odlikama razlikuju od prethodnika. Njegovi su junaci individualisti. No likovi

buntovnika, osamljenika, lutalica i nezadovoljnika predstavili su se i u djelima ostalih stvaralaca te

epohe.

Romantizam uvijek naglašava izražavanje subjektivnih raspoloženja i pretpostavlja emocionalnu

recepciju, tj. očekuje da se čitatelj uživi u književno djelo i da se poistovjeti s pripovjedačem ili s

junacima. Romantičarska emocionalnost voli pretjerivanje i strasti, pa se u književnosti može

zapaziti hiperbolizacija, a insistiranje na emocionalnoj recepciji omogućuje razvijanje sklonosti

prema neobićnom, čudnovatom i fantastičnom, kao i uživanje u svijetu mašte i sna. Romantički

likovi pri tome djeluju kao izuzetni ljudi, krajnje su strastveni i skloni pretjerivanju bilo u

5

pozitivnom bilo u negativnom smislu, a prikazani svijet u književnim djelima redovno je na neki

način «pomaknut» od svagdašnjice. Književnu tematiku romantizma mogli bismo svrstati u nekoliko

cjelina: tematika osobnih preokupacija, nacionalno-povijesna tematika, pejsažna tematika, daleki i

nepoznati krajevi -egzotika -okultna i mistična tematika.

Izoštreni subjektivizam romantičarskog razdoblja očitovao se u svim, književnim vrstama.

Podjednako naglašen u lirskoj pjesmi, drami, putopisu, i romanu i pripovijetki. Lirika prodire u

prozne i dramske vrste: Roman je često komponiran u obliku pisama, dnevnika, memoara. Takva

forma odgovarala je subjektivistički orijentiranom razdoblju, a najavljena je već u Rousseauovoj

Novoj Eloizi. Nakon Goetheova romana Patnje mladog Werthera sve se više nameće roman u obliku

pisama i intimnih zapisa.

Da je romantizam njegovao tematiku osobnih preokupacija svjedoči njegovo lirsko stvaralaštvo.

Najbolja ostvarenja romantike treba tražiti u lirici. Povijesno-nacionalna tematika javlja se kao izraz

romantičarske osjetljivosti za povijest i nacionalnu tradiciju. Romantičare privlači srednji vijek i

gotika, privlače ih najizvorniji oblici narodnog stvaralaštva i duha. Traženje inspiracije u dalekim

povijesnim razdobljima možemo pratiti u djelima najizrazitijih stvaralaca. Zanimanje romantičara za

povijest rezultat je društvenih potresa. Taj interes za bivše, povijesno, upozorava na sukob stvaralaca

s njihovim vremenom i traženje rješenja u povijesti. Romantizam je tražio svoju inspiraciju u

narodnom stvaralaštvu.

Estetska koncepcija romantizma

6

Romantizam je razvio svoju estetsku koncepciju. Ta estetska koncepcija suprotstavljena je estetici

XVIIII st. Poučno-prosvjetiteljska funkcija umjetnosti zamijenjena je emocionalno-estetskom

funkcijom. Stvaralački čin po shvaćanju romantičara motiviran je ponajprije emocionalnim

momentom. Stvaralac se podređuje snazi imaginacije, mašte i jezika. U shvaćanju umjetničkih

sredstava romantizam je značio pravu revoluciju. Izraz postaje slobodniji, jezik bogatiji i elastičniji.

Romantizam je razvio osjetljivost za muzičku i vizualnu komponentu. Štoviše, romantičari utiru put

novom doživljavanju i izražavanju koje će se jasno ocrtati u novijoj poeziji, počevši od Baudelairea

do simbolista impresionista.

Romantika je obogatila lirski pjesnički izraz. Metaforu je učinila produktivnom, a poetsku sliku

usavršila i obogatila. Na tekovinama romantike izrastale su kasnije pjesničke struje. Kao osobitu

značajku romantizma treba naglasiti međusobno prožimanje različitih umjetnosti: poezije, glazbe i

slikarstva.

Romantika je osobito naglašavala poetsku inspiraciju. Pjesnika je proglasila prorokom i vizionarom.

Prevlast estetizma čini jednu od bitnih značajki romantizma. Romantizam je izgradio svoj posebni

stil. Bez obzira na individualne značajke romantizma u pojedinim zemljama, on se javlja kao

jedinstvena stilska formacija. Romantičarskom načinu doživljavanja svijeta najbolje su odgovarale

lirske forme. Lirika će se nametnuti svim književnim rodovima.

Monološki oblici kazivanja prodiru u roman, pripovijetku i dramu. Tokovi pripovijedanja u epskim

djelima poremećni su uklapanjem pejsaža, meditacija i fantastično-mističkih ugođaja. Epske

tvorevine gube svoj prvotni pripovjedački karakter i usvajaju lirsku tehniku. Sinteza lirsko-epskog

izražavanja najjasnije progovara u poemama. Poema je postala gotovo dominantna književna forma

romantizma. Poemu njeguju najpoznatiji romantičari (Byron, Puškin, Ljermontov). Uz poemu

procvjetava umjetnička bajka i povijesni roman. Romantika je, dakle, stvorila svoju određenu viziju

svijeta, svoj stil i svoju književnu tehniku.

J. W. Goethe: Faust

7

Legenda o Faustu prvi put je zabilježena oko 1570. pod nazivom "Pripovjest o doktoru Johanu

Faustu" . Djelo je postiglo popularnost i nove obrade. Uslijedili su i prevodi na francuski i engleski

1600., a 1611. i na češki .

Legenda se širila i putem dramske obrade. U ranom djetinjstvu Gete je upoznao marionetsku

predstavu o Faustu i to mu se urezalo u sjećanje. Ne može se sa stvarnošću utvrditi kad je Gete

počeo da radi na Faustu. Izgubljene su skice koje je sa sobom donio u Vajmar  1775. Međutim,

sačuvan je prepis rukopisa koji je izdat 1887. pod nazivom Pra-Faust. Djelo je mirovalo niz godina,

ali ga Gete dorađuje i objavljuje 1790. Zbog  Geteovog učestvovanja u pohodu na Francusku djelo je

bilo zapostavljeno od strane pisca. Na nagovor Šilera, Gete je ponovo posvetio pažnju svom djelu i

objavio prvi dio tragedije 1808. U dramskim pokušajima Goethea zaokupljuju likovi iz mita i

povijesti, zastupnici nekih kolektivnih tendencija. Iz toga vremena potječu prizori jedne nesređene

redakcije drame o Faustu, djela koje će autora pratiti kroz cijeli život. Goetheov realizam koji nastoji

da «socijalne odnose i konflikte prikaže na simboličan način», kreće se u tragu Roussoovog,

«naivnog shvatanja stvarnosti», pa je njegovo djelo u izvjesnoj mjeri izraz stalnog saznavanja

prirode. Zato se genijalnost i ljepota njegovog djela ne mjeri savršenstvom pjesničkog izraza ni

monumentalnošću njegovih poruka, već duhom njegove vizije i izuzetnom sposobnošću da otvori

nove horizonte čovječnosti. Ti novi horizonti bit će u punoj mjeri ostvareni u njegovoj dramskoj

poemi «Faust», na kojoj je Goethe, uz čitav niz drugih djela, dramskoj poemi «Faust». U ovoj

«kosmičkoj drami o borbi između dobra i zla, duha i materije, života i ništavnosti», tom vrhunskom

dometu njemačkog duha, stekle su se komponente sveukupnog Goetheovog stvaralaštva. Faust je

Goetheovo životno djelo, koje je Puškin nazvao «Ilijadom modernog doba». Faust predstavlja

kreativnu sintezu romantičnog zanosa i životnog iskustva pjesnika, sentimentalnih osjećaja i

odgojno-obrazovnih tendencija vremena, usmjerenih ka veličanstvenoj viziji budućnosti u kojoj će

dominirati čovjekov rad, vizija slobodnog stvaralačkog čovječanstva. Stvorivši takvo djelo, pored

svega što mu je prethodilo, Goethe je jedan od posljednjih univerzalnih genija evropske kulturne

tradicije od antike do danas.

8

Tematika Fausta zaokupljala je Goethea, u etapama već od mladosti, pa se u konačnoj redakciji

naziru tragovi pjesnikovih misaonih i stilskih preobražaja – poput slojeva koji predočavaju uspone

stvaralačke biografije. «Goethe je uvijek tvrdio da se bogat i raznolik život oblikovan na stranicama

Fausta opire pojmovnoj definiciji.» (Grupa autora, Povijest svjetske književnosti (knjiga br. 5),

Mladost, Zagreb, 1977:94)

Ovo djelo otkriva svoj smisao i svoju strukturiranost ako se cjelina shvati kao drama simbolične

ličnosti u čijoj se sudbini i težnji očituju razvojne tendencije niza epoha novije evropske kulture.

Goetheov središnji lik apstraktan je i individualan u isti mah. Faustov je lik prožet povijesnim

elementima. Autora je, posredstvom starije književne građe, privukla priča o «čudotvorcu»,

šarlatanu iz njemačkoga XVI stoljeća, koje je, još uvijek opterećeno srednjovjekovnim oblicima

praznovjerja, bivalo prijelomnom epohom na putu prema novim oblicima gospodarstva, klasnih

interesa i podvrgavanja prirode proizvodnoj ekspanziji. Sve je to nazočno u svijetu iz kojega potječe

predaja o Faustu, a Goethe je, polazeći od proturječja onoga razdoblja i svoga vremena, simbolima

sažeo povijesna iskustva i povjerio ih životu svojih likova. Stvarna povijesna obilježja nosi i sredina

u kojoj se zbivaju neki prizori: naročito nastupi epizodnih likova i scene na gradskim ulicama

dočaravaju realističnim detaljima sliku pučkog života malaga grada prošlih stoljeća, ali i Frankfurta

iz doba piščeve mladosti. Ta lokalna boja i atmosfera isto tako prožimaju fantastične prizore, npr.

groteskno kolo pojava iz pučke mitologije u Valpurginoj noći. U povijesno obojenoj sredini, u tom

«malom svijetu» nekoga gradića uskih ulica, mjesto je epizodi s Margaretom. Faustova ljubavna

pustolovina i Margaretina životna tragedija bijahu jezgra najranije, za piščeva života neobjavljene

redakcije djela. Mladoga Goethea jako je dojmio motiv zavedene djevojke i čedomorke koji je,

pored svoje aktualnosti, imao i dublje značenje jer je oštro osvjetljivao izopačenost i lažni moral u

međuljudskim, posebno u erotičkim, odnosima. I sudbina skromne građanske djevojke Margarete

pokazuje da se zadovoljenje osobne sreće kosi s krutim društvenim konvencijama: djevojci koja je

začela, a bez izgleda da stupi u brak, preostaje samo očajnički čin, koji je najposlije dovodi na

stratište. U konačnoj redakciji djela taj je dio drame nešto potisnut pa je Faustov susret s

Margaretom samo jedna od epizoda u lancu zbivanja koja tvore kompozicijski sklop. Faustove

težnje prerastaju i lome granice toga «malog svijeta». Goetheova se dozrela koncepcija stoga razvija

iz Faustova susreta s Mefistofelesom, likom koji postaje pokretačka snaga radnje. Djelo je, s tog

gledišta, zapravo velik dijalog između dvojice junaka, dijalog u kojem se njihovi nazori i spoznaje

9

čas sukobljavaju, čas prožimaju. Mefistofelesu je autor dao vanjska obilježja đavolske spodobe nikle

iz srednjovjekovnog praznovjerja. Ali Faustov idejni suparnik nije samo mitski predstavnik zla koji

želi ugrabiti Faustovu dušu. Goetheov je jedinstven stvaralački zahvat u tome što je srednjovjekovni

motiv preobrazio dajući mu novo misaono značenje. Faustu nije stalo do prolaznih užitaka. Njega

ispunjava bezgranična težnja za spoznajom uopće, za otkrivanjem novih, neokušanih mogućnosti

ljudskog življenja u stvarnom svijetu. U tome je simbolička sudbina Faustova lika. Mefistofeles mu

objektivno u tome pomaže, pa je i on sudionik toga procesa. Faust ostaje u odlučnim trenucima

vjeran sebi i svojoj stvaralačkoj težnji. Gdje Mefistofeles nudi animalnost, Faust otkriva dubinu

osjećaja i ljepotu. Njegovo je proturječje, sukladno dijalektici duhovitog pratioca, u tome što

stvaralački nemir, koji mu zajamčuje postojanost i spašava ga pred opasnošću da klone, u isti mah

potiče bezobzirnost, izraženu u tragičnoj krivici prema Margareti. U drugom će dijelu Fausta

spoznaje o društvenom razvitku dospjeti u središte. Goethe je svoje najveće djelo nazvao tragedijom.

Individualne sudbine pojedinih likova doista odgovaraju tom pojmu. Autor se, slažući se s Hegelom

u uvjerenju da napredak čovječanstva sije individualne tragedije ali da mu krajnji smisao izmiče toj

kategoriji, u drugom dijeli svoje dramske fantazije još više udaljio od uobičajene predodžbe o

tragediji, udaljivši se ujedno i od konvencionalne dramske kompozicije. U revijskom slijedu, s

alegorijskim prizorima, nižu se Faustove i Mefistofelesove pustolovine: susret sa svijetom politike i

gospodarstva na carskom dvoru, s vrzinim kolom mitoloških spodoba na tlu antičke kulture, zatim

središnja epizoda s Helenom koja završava tragično, te najposlije Faustov ushit u radu, kada kao

kolonizator naslućuje zadovoljstvo slobodne ljudske zajednice udružene u stvaralačkoj djelatnosti. U

vizionarskom času Faust umire, a Mefistofeles drži da je dobio opkladu. Njegov univerzalni

nihilizam nije posljednja riječ. Djelo završava spasenjem nemirnoga pregaoca, spasenjem koje je,

usprkos mističnoj simbolici, dosljedno u duhu njemačke klasične književnosti i filozofije: težnja za

oslobađanjem ljudske kreativnosti humani je odgovor na nihilizam i ne smije podleći u sukobu s

njim.

Na Fausta je prvi od njemačkih pisaca obratio pažnju Lesing. Sudeći po nekim podacima koji su

došli do nas o Lesingovom Faustu, izgleda da je Lesing mađioničara iz XVI stoljeća pretvorio u

borca za prosvjećenost u XVIII stoljeću. Lesingov Faust je idealan junak, prožet težnjom ka istini.

Satana hoće da ga dobije pomoću najblagorodnijeg u njegovoj duši, tj. pomoću žeđi za znanjem,

koja ga izgara.

10

Goetheov Faust počinje monologom starog doktora, u kome on govori o glavnim uzrocima svojih

patnji. On je svršio filozofiju, pravo, medicinu, teologiju. On nije žalio truda za izučavanje tih nauka

i bez obzira na širinu svog znanja, ipak se osjećao kao bijedni glupak. Faust je pretežno filozofska

tragedija. Faustove se patnje uglavnom svode na sukob tradicije sa kritičkom mišlju. Faust je

ispitivački duh, stvaralački um, u njemu živi nezadovoljstvo koje čovječanstvo neprestano pokreće

naprijed. Faustovci, usprkos svog razočarenja u nauci, ipak kreću naprijed jer bude zadovoljstvo

koje je osnova novim zahtjevima, novim ispitivačkim težnjama čovječijeg duha.

«Ja se – kaže Faust – prihvatih mađije: možda će sila duha da mi otkrije mnogobrojne tajne...Ja ću

saznati šta kriju najdublje riznice vasione, shvatiću stvaralačku moć i začetke bića.»

Ako bi Faust predstavljao običnog čovjeka, Mefistofel njegovu lošu, a Greta dobru stranu, tako bi se

mogao posmatrati čitav svijet. I sam Mefistofel kaže da je dio jedne prvobitne cjeline, tako je i Greta

njegov drugi, svijetli dio. Čitav svijet se zasniva na balansu dobra i zla. Važno je šta će prevagnuti u

čovjeku, ali je ipak najvažnije doći do umjerenosti .Faust je u početku bio previše zadubljen u nauku

i knjige, ne obraćajući pažnju na sitnice i veselje koji su potrebni svakom čovjeku. Čak  ga i Vagner

upozorava: ''Ah ko u sobi sav se knjizi preda, ko u svet jedva i na praznik hodi no izdaleka,

durbinom ljude gleda kako će da ih ubedi i vodi''. Na put običnog života ga je poveo Mefistofel,

upoznajući ga sa njegovom čulnom stranom. Mefistofel, poput Beatrice koja Dantea vodi kroz

pakao, Fausta vodi kroz život. U  ''životu''  Faust upoznaje ljubav, patnju i bol, kroz koje prolaze svi

ostali ljudi. Na kraju tog svog putovanja Faust ostaje jadan naspram Grete. On je ostavlja u zatvoru,

a ona se žrtvovanjem svoga tijela trudi da spasi svoju dušu. Faust se vrtio jednom cikličnom

putanjom, od knjiga i samoće do bola i samoće. Ako čovjek već pokuša da izmijeni svoj život u

pozitivnom smislu i to mu uspije barem malim dijelom, ne smije da se vrati onom prethodnom kojeg

je napustio, makar mu to i Mefistofel naređivao .

11

JADI MLADOG WERTHERA

Poetika romantizma u djelu Jadi mladog Werthera

Werther je djelo o pasivnom, sentimentalnom nezadovoljstvu osjećajnog, ali preosjetljivog junaka

svog doba, koji bježi od svijeta no ne može da izbjegne okove koje mu nameće društvo. On se onda

potpuno okreće od ljudi i tone u prirodu. Ovo je jedan od najznačajnih Wertherovih ljubavnih

romana u svjetskoj književnosti, osjećajnu i lirsku sjetnu ispovijest najtajnijih duševnih raspoloženja

i najintimnijeg duševnog bola, za kakvu se prije toga nije znalo, a kakva se ni poslije toga neće čuti,

već što je na isto tako neuporediv način pisac uspio da u opis jedne ljubavne tregedije sažme sve

velike probleme svog vremena u borbi za razvoj ličnosti.

Goethe nikad nije upoznao ljubav jedne žene, iako ih je volio do poslednje čestice svog bića. Lota

nije usamljen slučaj. Žene ga zaista nisu mogle voljeti. Nešto u njemu ih je odbijalo od njega, iako

im je privlačio pažnju prije svega svojim izgledom. Bio je izrazito lijep muškarac, i tu svoju ljepotu,

po svjedočanstvu savremenika, sačuvao je netaknutu sve do duboke starosti. Ipak, božanski pesnik

ljubavi znao je samo za ljubav kurtizana. I neobično, iako u samom vrhu njemačke aristokratije,

obilježen slavom i divljenjem, na sveopšte zgražavanje taj vrhovni i priznati arbitar evropske kuture,

živio je u braku sa ženom koja je, blago rečeno, bila na ivici morala i koju uopće nije volio niti ona

njega. Polupismena i bez duha u sebi, izgleda da je jedina mogla podnjeti i prihvatiti Goetheovo

prisustvo. Nešto je bilo u njegovoj prirodi što nije moglo izazvati ničiju ljubav. I to u sebi nije

mogao ubiti, onako kao što je to uradio sa Wertherom.

Goetheov roman Jadi mladog Werthera smatra se reprezentativnim romantičarskim djelom. U ovom

djelu imamo sve odlike romantizma. Kada govorimo o ovom veoma važnom Goetheovom djelu

moramo spomenuti i Weltshmerz, a to je «svjetska bol». Nakon što je francuska revolucija

proklamirala ideale slobode, bratstva i jednakosti, a ti ideali potom ostali samo neostvareni san,

romantičari su se razočarano okrenuli od stvarnosti, izražavajući jedno depresivno raspoloženje, koje

su sami nazvali «svjetskim bolom» (njem. Weltshmerz) ili «bolešću vijeka» (franc. mal du siecle).

12

Bio je to osjećaj nemoći, besperspektivnosti i izgubljenih nada. Ta rezignacija jedna je od

najkarakterističnijih crta romantičarske osjećajnosti. U to raspoloženje padali su svi romantičari, a

neki su stalno bili u njemu. Sloboda za kojom su čeznuli i za koju su se mnogi od njih zaista i borili

ostala je neostvaren san. Zato su je oni počeli tražiti na drugoj strani, izvan društvene stvarnosti

svoje epohe, u dalekim egzotičnim zemljama, u davno doba srednjovjekovnih vitezova, u dubinama

vlastite duše... U tom smislu za romantičarsku osjećajnost naročito značajno bilo je otkriće prirode.

Individualistička ideja dobila je jak izraz u Goetheovom romanu Jadi mladog Werthera. Godine

1768. Kestner se vjerio s petnaestogodišnjom Šarlotom Buf. Goethe se upoznaje sa Lotom i strasno

se zaljubljuje u nju. Kad je saznao da je ona vjerenica njegovog prijatelja, Goethe se trudio da

obuzda svoja osjećanja i oni produžuju da budu drugovi, mada Kestner i Lota vide šta se dešava u

pjesnikovoj duši. Osjećajući da više nije u stanju da se bori sa sobom, Goethe odlazi iz Veclara

ostavljajući dirljivo pismo svome prijatelju. Po povratku u Frankfurt on ne prestaje da voli Lotu i

osjeća potrebu da preživjelim utiscima da umjetnički oblik. Goetheova ljubav, veclarski službeni

utisci i samoubistvo Jeruzalema (sekretar poslanstva kojeg je Goethe upoznao u Veclaru) poslužili

su za temu čuvenog romana. Goethe se koristio njima kao osnovom da prikaže patnje jedne

dubokomisaone ličnosti, koja nije nalazila zadovoljenja u ukočenosti i opalosti društvenog života,

ličnosti sa grandioznim pretenzijama, koja nije znala da se pomiri sa stvarnošću, da nađe sebi

zadatak. Werther je u književnosti prvi veliki predstavnik shvatanja svijeta koje se naziva svjetska

tuga i koja je početkom XIX stoljeća zavladala duhovima evropskog društva. Werther je prototip

onih razočaranih junaka koji su bili prekrili Evropu sa tajnim žigom na čelu, sa svojim neshvatljivim

patnjama, potresajući osjećajna ženska srca... Werther je, prema Karlajlu, prvi zvuk one strašne,

žalosne pjesme koja je obišla gotovo sve zemlje i toliko uticala na ljude da su postali za sve drugo

gluhi. On je postao tijelo i krv čitavog književnog doba, stvorio grupe sentimentalnih pisaca, koji su

svoje žalbe i jauke objavljivali cijelome svijetu, dok ih ne bi ozarila svjetlija zraka ili, kao što je

bivalo u najgorem slučaju, dok se ne bi umorili i dok ne postade za sve jasno da su žalbe i jauci

besplodno zanimanje. To shvatanje svijeta poniklo je u sukobu ideala sa stvarnošću, koja im nije

odgovarala. Čovjek nije mogao da život posmatra mirno. On nije mogao da se pomiri sa svojom

ograničenošću, nije mogao da se odrekne svojih ideala, a u isto vrijeme vidio je da za njih nema

mjesta u stvarnosti. Tada se u njemu pojavilo tužno osjećanje prema životu i prema svojim silama.

On nije vidio u životu ništa, osim jedne neobjašnjive besmislenosti, nije razumijevao cilj,

egzistenciju, nije vidio dostojan cilj svojih sila. Svjetska tuga je žalost nad svijetom, koji sa svojom

13

stvarnošću protivrječi unutrašnjim zahtjevima čovječije ličnosti. Junak romana Jadi mladog

Werthera, koji se pojavio 1774. godine, uzbudljiv je, osjetljiv, sanjalica. Dubok duh i osjetljivo srce

primoravaju ga da snažno osjeća nesaglasnost između svoje ništavnosti i veličine svijeta, kobnu

nesaglasnost između težnji koje ispunjavaju dušu čovjeka, s jedne strane, i njegovih sposobnosti da

ih ostvari, s druge, između težnji da se otkrije suština svijeta i našeg ograničenog znanja.

«Iako nije mogao predvidjeti efekat svoga romana, Goethe će čitavig pedeset godina nakon pojave

Werthera u razgovoru s Eckermannom izjaviti sljedeće: ’Werther je značio događaj zato što se

pojavio, a ne zato što se pojavio u izvjesnom vremenu. U svakom vremenu ima toliko neizrečenog

bola, toliko potajnog nezadovoljstva i prezasićenosti životom, a u čovjeku pojedincu toliko

nesređenih odnosa prema svijetu, toliko sukoba njegove prirode s građanskim institucijama, da bi

Werther značio događaj i kada bi se tek danas pojavio.’» (Predgovor; dr. Mira Đorđević; Johann

Wolfgang Goethe (1999), Jadi mladog Werthera, Svjetlost, Sarajevo)

Jadi mladog Werther prikazuju sudbinu pojedinca, građanskog individualista, čija je ličnost simbol

težnji i raspoloženja mlade generacije. Pisac je, osvrnuvši se u zreloj dobi na svoj mladalački roman,

priopćio da je htio ocrtati mlada čovjeka nadarena dubokim čistim osjećajem koji se ne snalazi u

životu te rastrojen ljubavnim jadima izvršava samoubistvo. Werther prema tome nije samo ljubavni

roman, kako se često tvrdi. Pisma, koja su fiktivna, sadrže junakove ispovijesti o njegovom

doživljavanju života uopće, o zanosima i tjeskobama njegova psihičkog svijeta, u kojem ljubavna

strast potiče intenzitet doživljaja. Roman produbljuje ono što ćemo mi kasnije nazvati psihološkom

analizom, a temelji se na poniranju u unutarnji svijet psihičkih reakcija. Život o kojem mašta

Werther u oštroj je opreci sa zbiljom koja ga okružuje. Iskrenost i osjećajnost u međuljudskim

odnosima Goetheov senzibilni lik, utjelovljene nekonvencionalnosti, doživljava kao neostvarivu

težnju. Iz strasti autorovih riječi odjekuje glas ogorčenja zbog nazadnih konvencija suvremenog

društva koje koče slobodan i skladan razvitak ličnosti. Bolan nesklad između zbilje i ideala, onih

ideala kojima su se zanosili mladi građanski intelektualci inspirirani Rousseauovim učenjem, uzrok

je tragičnom slomu Wertherovu. Na pitanje može li se iskreno živjeti u tijesnoj, nazadnoj sredini,

Goethe je u svom romanu odgovorio negativno. Roman je napisan u vidu dnevnika, omiljenoj formi

sentimentalnih pjesnika. Werther je nadahnut Roussom. On je prvi predstavnik svjetske boli. Pored

14

nesretne ljubavi, on ima još mnogo uzroka za tugu. Mi se možemo zadržati na dva na koja se,

uglavnom, svode svi motivi svjetske boli ne samo kod Werthera nego i kod drugih pjesnika. Prvi je

uzrok gubljenje ili pokolebanost vjere. Werther nije u stanju da vjeruje tako neposredno i slijepo

kako su vjerovali ranije. Mi ga u početku romana možemo vidjeti kao predstavnika neodređene

religije srca, koju je ispovijedao Rousso. Werther kaže da ga posmatranje prirode i bezbroj stvorenja

što se po njoj kreću primoravaju da osjeća prisustvo svemogućeg, da osjeća da je njegova duša

ogledalo beskrajne božanstvenosti. Ali se on uskoro uvjerava da u svijetu nema takve harmonije i

smisla: u prirodi postoji ne stvaralačka, već rušilačka sila, priroda ne može ništa da stvori a da ne

razruši. Prvi uzrok Wertherove tragedije sastojao se u sukobu religiozne misli sa kritičkom: ideal o

harmoniji i smislu svijeta i o njegovoj pravednosti usadila mu je vjera. Logika i eksperimenat

pokolebali su taj ideal. Werther nije mogao da razgraniči te dvije oblasti, religiju i pozitivno znanje.

On ne zna da se one ne trebaju miješati, da vjera daje vjerujućem odgovor o krajnjem cilju života,

miri protivrječnosti, dok nauka ispituje pojave i samo na njih ograničava svoju kompetenciju.

Werther se nalazi tačno na granici dvaju vremena, u doba kada je bila pokolebana vjera koja je

davala odgovor na sva pitanja, a naukom se još nije moglo služiti, jer su od nje zahtijevali nenaučne

stvari. Drugi uzrok Wertherove tragedije sastoji se u sukobu žeđi za djelatnošću, koja živi u čovjeku,

i uslova stvarnosti, koji ne pružaju prostor za široko, grandiozno djelo. Iz Goetheove biografije

znamo kakva je bila zagušljiva atmosfera u činovničkom svijetu tadašnje Njemačke. I nije čudo što

služba u poslanstvu, sa punim odsustvom stvaralačkog rada, nije mogla da zadovolji Werthera, toga

Stürmer und Drängera (Stürm und Dräng – književni period koji je dobio naziv po drami Klingera u

drugoj polovini XVIII stoljeća) s visokom predstavom o ličnosti, junaka titanskih pretenzija koji je

tražio za sebe grandiozna djela i podvige. Za jednu ličnost, nezadovoljnu stvarnošću, uvijek ima

mogućnost da se bori s njom i sa uzrocima nesavršenosti društvenog života. Wertheru je nepoznat taj

pravi socijalni instinkt, kao što je bio nepoznat i drugima iz svog perioda s njihovim krajnje

individualističkim pogledima. Oni su tražili slobodu, ali ne slobodu ograničenu uslovima općeg

života, već neobuzdanu i neopredjeljenu. Werther je ličnost koja stoji na granici našeg vremena

svjesnog naučnog i društvenog rada ličnosti i epohe u kojoj su vladali tradicija i autoritet, kada

ličnost nije mogla da misli o promjenama učvršćenih formi života. Werther je postigao besprimjeran

uspjeh u historiji književnosti. Tužni Wertherov protest i probuđena kritička misao, koja je

obuhvatila svijet i život, našli su odjeka u srcima omladine, koja je gušeći se u teškoj atmosferi

tadašnje Njemačke, lišene političkog i socijalnog interesovanja, težila svjetlosti i slobodi. Werther je

15

najkarakterističnija ličnost perioda Stürm und Dräng. U romanu Jadi mladog Werthera Goethe je na

više mjesta opisivao prirodu, što je jedna od odlika romantizma:

«Kada na dragu dolinu oko mene padne magla, a visoko sunce počiva na površini neprobojne tmine

moje šume i samo se poneki zrak prikrade u unutrašnjost svetilišta, ja ležim u visokoj travi kraj

skakutavog potoka, a dolje pri zemlji mi se hiljadu raznih travčica čine čudnovatim; kada blizu svog

srca osjetim vrevu malog svijeta između slamki, nebrojene, nedokučive likove crvića, mušica, i kad

osjetim prisustvo Svemogućeg, koji nas je stvorio prema svojoj slici i prilici...»

«Tu, odmah ispred ovog mjesta je bunar, bunar koji me očarava kao Meluzinu njene sestre. Siđeš

niz brežuljak i nađeš se pred jednom zasvođenom prostorijom od koje dvadesetak stepenica vodi

dolje do mramornih stijena iz kojih izvire najbistrija voda. Mali zid koji gore okružuje vodu, visoko

drveće svuda uokolo, svežina tog mjesta; sve to ima u sebi nešto dražesno, nešto jezovito...»

Kako Werther posmatra život i svijet? Kako on sam živi i proživljava sve to?

«Mnogima se već učinilo da je ljudski život samo san. Taj osjećaj i mene stalno prati. Kada vidim

ograničenje u koje su stiješnjene aktivne i istraživačke sposobnosti čovjeka; kada vidim kako se sva

djelotvornost troši na zadovoljenje potreba čija je opet jedina svrha da produže našu jadnu

egzistenciju i kada vidim da je sav smiraj zbog izvjesnih tema istraživanja samo sanjalačka

rezignacija, budući da na zidove, između kojih smo zatočeni, slikamo šarene likove i svijetle

pejzaže...sve me to, Wilhelme, čini nijemim. Ja se povlačim u sebe i pronalazim jedan svijet! Ponovo

više u slutnji i tamnoj žudnji nego u predodžbi i živoj snazi. I sve tu teče ispred moje svijesti, a ja se

sanjajući i dalje smješkam u svijet.»

«Oh, čovjek je tako prolazan da i tamo gdje je zaista siguran u svoje postojanje, tamo gdje njegova

prisutnost jedino ostavlja istinski utisak, u sjećanju, u dušama njegovih bližnjih – da se čak i tu mora

ugasiti i mora nestati. I to tako brzo!»

«Da, ja sam smo putnik, lutalica na ovoj zemlji. Jeste li vi nešto više?»

16

Goethe opisuje neostvarenu ljubavnu čežnju za ljupkom i principijelnom Lotom. Sve što je osjećao i

mislio o Loti opisivao kao pravi romantičar sa mnogo ljubavi i strasti. U njegovim riječima možemo

vidjeti šta je bilo u njegovom srcu i njegovoj duši. Ljubav! Čežnja! Strast!

«Ipak je sigurno da na ovom svijetu samo ljubav čini čovjeka potrebnim.»

«Uzalud pružam ruke za njom kad nakon teških snova dolazim sebi, uzalud je noću tražim u svom

krevetu kad me kakav sretan, nedužan san prevari pa mi se učini da sjedim pored nje na livadi i

držim njenu ruku i obasipam je sa hiljadu poljubaca. Ah, kad onda još bunovan od sna potražim nju

pored sebe, pa me to razbudi... iz mog tjeskobnog srca poteče bujica suza i ja neutješno plačem

gledajući u svoju mračnu budućnost.»

«Ja imam tako mnogo, ali osjećaji za njugutaju sve; ja imam tako mnogo, ali bez nje sve mi to

postaje ništavno.»

«Ah, ta praznina, ta užasna praznina što je osjećam u svojim grudima! Često pomislim: da je možeš

samo jednom, samo jednom priviti na ovo srce, ova bi se praznina sasvim ispunila.»

Za Werthera možemo reći da je bio bez snage da se izdigne iznad ćudljivosti svoje ljubavi. Međutim,

Werther ovdje ne izražava samo Goetheovu neostvarenu ljubav, nego je u mnogo većoj mjeri izraz

njegove neobuzdane težnje za slibodom. U bolnom rastanku sa svijetom oko sebe, Werther se

povlači u sve dublju osamu, kao neku vrstu pasivnog otpora prema svemu što mu je nametnuto, u

sentimentalno stanje «bolesti na smrt» iz kojeg proizlazi samoubistvo kao posljednji čin njegovog

samoopredjeljenja. (Predgovor; dr. Mira Đorđević; Johann Wolfgang Goethe (1999), Jadi mladog

Werthera, Svjetlost, Sarajevo)

«Interesantno je vidjeti s kakvim je sretnim instinktom u Wertheru sakupljeno sve ono što

pothranjuje sentimentalni karakter: sanjalački nesretna ljubav, osjećajnost prema prirodi, religiozni

osjećaji, filozofsko kontemplativni duh i, konačno da se zaboravi, sumorni, bestjelesni, melanholični

svijet Osianna. Pomislimo li još k tome kako je stvarnost malo naklona, čak neprijateljski

17

raspoložena prema ovome i kako se sve što dolazi izvana ujedinjuje da bi mučenika vratilo u okvire

njegova svijeta ideala, onda ne vidimo načina na koji bi se jedan takav karakter mogao spasiti iz

jednog takvog kruga.»(F. Schiller, 1794)

Sadržaj romana Jadi mladog Werthera

Werther se upoznaje na jednom balu s Lotom, kćerkom sudije. On se zaljubljuje u nju. Ali Lota je

Albertova vjerenca. Albert je dobar mladić i nije ljubomoran. Njih troje počinju život koji podsjeća

na veclarski period Goetheovog života. Wertherove strasti graniče se sa bezumljem. Njegov karakter

još u početku nagovještava katastrofu. U drugom dijelu romana Werther se već nalazi u službi. On je

ataše poslanstva. Tu se razvija slika kancelarijskog pedantizma, sitničarskog i praznog društva, slika

zadahnuta Goetheovim utiscima u službi. Izazvan jednim neprijatnim sukobom, Werther podnosi

ostavku i vraća se Loti, koja je već udata za Alberta. U Wertherovoj duši počinje teška drama, borba

između nesavladljivog osjećanja prema Loti i visoke svjesti o dužnosti. Ova borba završava se

silnim izlivom, koji rješava Wertherovu sudbinu. Jednom, kada je čitao Loti Osijana, njegovo

osjećanje izbija na svjetlost. Lota, nejasno sluteći ono što se događa u njegovoj duši, nadnosi se nad

njim s velikom tugom. On je zagrli i obaspe vatrenim poljupcima. Lota ga odbija i, drhteći sva od

negodovanja i ljubavi, izlazi iz odaje. Druge noći Werther se ubija.

Goethe, međutim, ne iznosi samo Wertherovu ljubavnu tragediju, već u tok radnje upliće i priču

ostavljene djevojke koja je u očajanju potražila smrt u talasima rijeke, zatim seoskog sluge nesrećno

zaljubljenog u gazdaricu, udovicu, koga izbacuje iz kuce, a on ubija drugog slugu, suparnika u

ljubavi, i- kao četvrto- pisara kod Lotina oca, koji se savladava i ne kazuje svoju ljubav, ali zato

poludi, pa ga najprije zatvaraju u ludnicu, a onda puštaju kao bezopasnog. Goethe na taj način svoju

ljubavnu historiju prikazuje u nekoliko uporednih tokova, od kojih svaki preliva na drugi način, no

svi se tragično završavaju. Razni ljudi različito reaguju u istoj situaci, no u suštini sve ih pokreće ista

sila.

18

ZAKLJUČAK

Svima je jasno d se Werther ne ubija samo iz ljubavi nego i zbog društvene uvrede koja mu je

nanijeta. Upravo zbog toga roman prerasta okvire obične ljubavne historije i postaje značajan

dokument o društvenim prilikama jedne epohe. Kroz Wertherovu ljubavnu strast, kako se ona razvija

i neminovno vodi u katastrofu, Goethe ustvari pokazuje nerješivu protivrječnost između razvoja

ličnosti i društva toga doba, onog predrevolucionarnog, polufeudalnog ,sitnodržavnog-

apsolutističkog u kome je građanstvo, doduše predstvljalo glavnu snagu, ali je plemstvo još držalo

svoju vlast u rukama.

Werther je nadživio svjetsku slavu svog autora, kao i njegovo krunisanje «pjesnika nad pjesnicima».

Njegova popularnost nije bila uzdrmana ni čitavim talasom samoubistava, izazivanim dramatičnim i

tragičnim tokom zbivanja, niti pak oštrim osudama koje su ovaj roman tokom vremena pogađale od

strane crkve i države. Zato Goetheov Werther živi i danas kao epohalno djelo, baš kao nama svima

poznati Robinson Kruso ili Don Kihot.

Danas je jasno da književno djelo ima sposobnost ne samo da traje u vremenu već i da se mijenja s

vremenom, ostajući otvoreno za nova tumačenja. To je ono što je mislio Goethe kada je u svom

Wertheru napisao: «Svaki čovjek čita svoga Homera!»

19

LITERATURA

1. Goethe, Johann Wolfgang (1999), Jadi mladog Werthera, Svjetlost, Sarajevo

2. Grupa autora (1977), Povijest svjetske književnosti (knjiga br. 2), Mladost, Zagreb

3. Grupa autora (1977), Povijest svjetske književnosti (knjiga br. 5), Mladost, Zagreb

4. Kohan, P. S. (1963), Istorija zapadnoevropske književnosti I, Veselin Masleša, Sarajevo

5. Lešić, Zdenko (2005), Teorija književnosti, Publishing, Sarajevo

6. Solar, Milivoj (1997), Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb

20