PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

PAULO FREIRE:

P

ED

AG

OG

IJA

OB

ES

PR

AV

LJE

NIH

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

Obespravljenima

te onima koji s njima suosjećaju

i bore se za njihova prava

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

Izdavač: ODRAZ – Održivi razvoj zajednice

(e-mail: odraz@odraz.hr)

Urednica: Lidija Pavić-Rogošić

Naslov izvornika: Paulo Freire: Pedagogy of the Oppressed // ©

Joaquim Freire, 2002.

S engleskog prevela: Sanja Bingula

Stručna recenzija: Vesna Kesić i Dijana Vican

Lektorica: Anja Bastašić

Grafičko oblikovanje: Tomislav Kraljević

Tisak: Kikagraf

Zagreb, 2002.

1. izdanje

IMPRESSUM

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

SADRŽAJ

Riječ urednice………………………………………………………………………………

Predgovor (Dijana Vican)……………………………………………………………….…

Uvod…………………………………………………………………………………………

Prvo poglavlje ………………………………………………………………………………

Razlozi za pedagogiju obespravljenih; suprotnosti između tlačitelja i potlačenih te

kako ih prevladati; obespravljivanje i tlačitelji; obespravljivanje i obespravljeni;

oslobođenje - ni dar ni samopostignuće, već uzajaman proces.

Drugo poglavlje ……………………………………………………………………………

«Bankarski» koncept obrazovanja kao sredstvo obespravljivanja - pretpostavke -

kritika; postavljanje problema kao koncept obrazovanja i sredstvo oslobođenja -

pretpostavke; «bankarski» koncept i suprotnost učitelj – učenik; koncept

postavljanja problema i prevladavanje suprotnosti učitelj - učenik; obrazovanje:

uzajaman proces, posredovan svijetom; ljudi kao nepotpuna bića svjesna svoje

nepotpunosti i njihov pokušaj da budu humani i potpuni.

Treće poglavlje ……………………………………………………………………………

Dijaloško djelovanje - bît obrazovanja kao prakse slobode; dijaloško djelovanje i

dijalog; dijalog i traganje za sadržajem programa; odnos čovjek - svijet,

«generativne teme» i sadržaj programa obrazovanja kao prakse slobode;

istraživanje «generativnih tema» i metodologije; buđenje kritičke svijesti

istraživanjem «generativnih tema»; stupnjevi istraživanja.

Četvrto poglavlje …………………………………………………………………………

Antidijaloško i dijaloško djelovanje kao modeli suprotstavljenih teorija kulturnog

djelovanja: prva kao sredstvo ugnjetavanja i druga kao sredstvo oslobođenja;

teorija antidijaloškog djelovanja i njezine karakteristike: osvojenje, podjela i

upravljanje, manipulacija i kulturna invazija; teorija dijaloškog djelovanja i njezine

karakteristike: suradnja, ujedinjenje, organizacija i kulturna sinteza.

6

8

22

27

44

55

78

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

RIJEČ UREDNICE

U našoj udruzi ODRAZ (Održivi razvoj zajednice) zaključili smo da postoji velika

potreba za publikacijama na hrvatskom jeziku koje se bave obrazovanjem

podučavatelja i suvremenim pristupima odgoju i obrazovanju odraslih.

U razgovoru s istaknutim stručnjacima izbor je pao na Freireovu knjigu Pedagogija

obespravljenih. Ta će knjiga pomoći u obrazovanju trenera, studenata i pedagoga,

novih naraštaja uopće, koji će buditi svijest i tako, u dugotrajnom procesu, građane

pretvarati iz pasivnih u aktivne sudionike društva, što je nesumnjivo cilj kojem teži

svaka demokratska država. Nove, suvremene metode obrazovanja osobito pomažu

jačanju samosvijesti marginaliziranih skupina (osobe s posebnim potrebama, žrtve

nasilja, žene) - i pojedinaca i njihovih zajednica, a dugoročno gledano i društva u cjelini.

Zašto baš ova knjiga?

Paulo Freire jedan je od vodećih svjetskih edukatora. Svojim kontroverznim pristupom

opismenjavanju potaknuo je u zemljama Trećega svijeta razvoj socijalne i političke

svijesti siromašnih.

Autor Pedagogije obespravljenih smatra kako vladajućim sustavima odgovara da su

ljudi pasivni, a ne aktivni sudionici društva. Stoga ti sustavi podržavaju metode koje

onemogućuju slobodu promišljanja, razumijevanje svakodnevne stvarnosti i utjecanje

na nju, čime onemogućuju i bilo kakvu promjenu. Freire tvrdi da je postojeći

višegodišnji sustav obrazovanja upravo jedna od tih metoda, jer se temelji na

nametanju činjenica i ne dopušta učeniku da sam razmišlja i zaključuje, već mu

zaključke nameću njegovi učitelji. Dakle, postojeći obrazovni sustav zatomljuje

osvješćivanje i blokira stvaralačku i oslobađajuću socijalnu aktivnost koja vodi

promjeni. Zbog toga su mase diljem svijeta potlačene, osiromašene i obespravljene.

Zato Freire predlaže sustav koji oslobađa učenika, tj. obrazovanje u kojem će učenik

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

kritički preispitivati, razmišljati i sam donositi zaključke o brojnim pitanjima rada i života,

kulture, vjere, znanja.

Prošle se godine navršilo 30 godina od prvog američkog izdanja ove knjige, koja je

dosad u svijetu prodana u više od 750 000 primjeraka. Toj smo godišnjici željeli

pridonijeti ovim prijevodom.

I na kraju nekoliko zahvala. Prije svega Ivani Laginji, koja je predložila ovu knjigu, te

dragim kolegicama koje su podržale našu ideju i dale preporuke: prof. Jasminki Ledić,

prof. Marini Ajduković i Mirjani Radaković. Zahvaljujem i Institutu Otvoreno društvo –

Hrvatska, Uredu za udruge Vlade RH te Ministarstvu rada i socijalne skrbi. Posebno

zahvaljujem našim suradnicama Sanji Binguli, Anji Bastašić i Vesni Kesić, koje su

predanim radom omogućile da ova knjiga bude kvalitetno prevedena, jer je rad na

prijevodu bio zahtjevan i ponekad zamoran. Zahvaljujem i Dijani Vican, čiji će

predgovor knjizi olakšati razumijevanje Freireova rada i načina razmišljanja.

Nadam se da će ova knjiga biti izazov čitateljima, kao što je bila i nama, te poticaj za

razmišljanje o drugačijim načinima učenja i prenošenja znanja i u našoj zemlji.

Lidija Pavić-Rogošić

ODRAZ-Održivi razvoj zajednice

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

PREDGOVOR

Drugu polovicu dvadesetog stoljeća obilježava više trendova, kritika i koncepcija

odgoja i obrazovanja. Te koncepcije nastaju u različitim dijelovima svijeta, a u

pedagogijskoj teoriji prepoznate su kao društveno-kritičke ili alternativne pedagogije,

odnosno antipedagogijske koncepcije. One sadrže emancipacijske, humanističke,

demokratske, antiimperijalističke i antimilitarističke ciljeve. Nastale su kao opozicija

odgoju koji prilagođava čovjeka društvu inhibirajući čovjekove osobne sposobnosti i

potrebe, kao opozicija manipulativnom karakteru tog odgoja te propisanim normama,

autoritarnosti i neslobodi. One su ujedno kritika konvencionalng odgoja i obrazovanja,

koji ne odgovaraju kulturnoj zbilji i vrijednostima životnog realiteta ni stvarnim

zahtjevima razvoja, kao i reakcija na taj odgoj i obrazovanje. Kao koncepti sadrže

originalne ideje, razmišljenja i poruke za ozbiljenje mnogo demokratičnijih, slobodnijih

i humanijih društava. Zahtjevi reformskih koncepcija jesu sloboda samoostvarenja

ličnosti, ravnopravnost u obrazovanju, razvoj kritičke svijesti, pravo na individualizaciju.

Najpoznatiji su predstavnici tih novih trendova I. Illich, A. S. Neill, E. Reimer, W. Klafki,

K. Mollenhauer, J. K. Nyerere. Pridružujući se svojom pedagogijom oslobođenja i

konceptom osvješćivanja zagovarateljima humanizacije i demokracije, Paulo Freire

objavljuje Pedagogiju obespravljenih.

U znanostima o odgoju Freire je, osmišljavajući koncept konscijentizacije ili

osvješćivanja, postao najjači predstavnik odgoja i obrazovanja za oslobođenje, teorije

prosvjetiteljskog karaktera i spoznajno-idealističke orijentacije.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

U svijetu ga predstavljaju kao filozofa odgoja, epistemologa, ideologa, kršćanskog

borca za oslobođenje siromašnih, revolucionara, proroka novog, konačno

oslobođenog, čovječanstva, utopijskog sanjara. Paulo Freire brazilski je pedagog,

utemeljitelj teorije i prakse odgoja i obrazovanja poznate kao koncept konscijentizacije

(concientização) ili osvješćivanja. On je razvio metodu što je po njemu dobila ime –

metodu Paula Freirea - kojom je stekao svjetsku reputaciju.

Koncept konscijentizacije ili osvješćivanja Freire zagovara u vrijeme kada se u

zemljama Trećeg svijeta uviđa da ulaganje u tradicionalni odgoj i obrazovanje, što su

ih naslijedili od kolonijalnih gospodara, nije efikasno. Zato se postavlja zahtjev za

cjelokupno preosmišljavanje obrazovnog sustava; preosmišljavanje u smislu

kvalitativne "odgojno-obrazovne revolucije". Uviđajući da je obrazovanje najočiglednije

sredstvo u funkciji podjarmljivanja i obespravljivanja, Freire teži obrazovanju kao

"praksi slobode", gdje se svi ljudi kritički i stvaralački odnose prema stvarnosti i

mijenjaju svijet u kojem žive. Prepoznavajući službene odgojno-obrazovne programe

kao sredstvo koje služi "ukalupljivanju" čovjeka u društveni sustav, Freire zagovara

koncept odgoja i obrazovanja za oslobođenje.

Freireovo životno iskustvo nedvojbeno je utjecalo na konstituiranje njegove misli, kao

što je i politička situacija u rodnoj mu zemlji, Brazilu, igrala ulogu u njegovu socijalnom

i profesionalnom razvoju.

Rodio se 19. rujna 1921. u gradiću Jabotão, mjestu u blizini luke Recífe, glavnog grada

države Pernambuco u sjeveroistočnom Brazilu. Potječe iz skromne obitelji srednje

klasne. Otac mu je bio službenik u policiji. Iako je pripadao religioznim krugovima, nije

imao bitnijeg utjecaja na sina. Majka je bila ta koja je duhovno utjecala na dječaka.

Političku scenu u Brazilu stoljećima obilježavaju borbe i prevrati, otkidanje od

kolonijalizma i upadanje u neokolonijalizam, prevlast jednih moćnika nad drugima. I za

Freireova života brazilska je povijest krvava. Freire je svjedok fašističke diktature,

vojne prevlasti, represivne politike, brutalnih i okrutnih gušenja radničkih nemira,

eksploatacije, zavisnosti, militarizma, centralizma i autoritarnosti oligarhijskih struktura.

I sam je postao žrtva surovih mjera subverzivnih snaga: bio je uhićen te protjeran iz

zemlje.

Radio je kao učitelj portugalskog jezika u Recífeu, premda nije završio studij lingvistike

i književnosti. Siromaštvo ga je spriječilo da studira jezik. Naime, jezik i književnost,

predmete svog interesa, mogao je studirati u São Paolu, što financijski nije mogao

podnijeti, pa stoga završava Pravni fakultet u Recífeu. Ali i taj studij omogućio mu je

bavljenje jezikom, semantikom, sintaksom, odnosom jezika i društvenih klasa te onim

sadržajima koji su mu poslužili u osmišljavanju originalnog koncepta konscijentizacije.

Radeći kao učitelj, živio je s nepismenim seljacima u okruženju siromaštva i

bespomoćnosti, bio svjedok jadnih životnih uvjeta te upoznao fatalizam i zaslijepljenost

brazilskog pûka. Radio je i u sindikatima gdje se bavio radničkim zakonima. Spoznaja

o takvoj društvenoj zbilji nije ga ostavljala ravnodušnim.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

0

Životno i profesionalno iskustvo, prožeto svakidašnjim suočavanjem sa suprotnostima

između bogatih i siromašnih, sitih i gladnih, zdravih i bolesnih, pismenih i nepismenih,

obrazovanih i neobrazovanih, između vlasti sa svim pravima i mase obespravljenih,

probudilo je kod Freirea najdublju potrebu za osmišljavanjem i stvaranjem boljeg

društvenog poretka. Mogućnost mijenjanja stanja obespravljenosti on vidi u odgoju i

obrazovanju.

Kritički duh i originalne inicijative pokazivao je od samog početka svog socijalnog i

profesionalnog napredovanja. Već 1947. g. počeo se zanimati za metode i materijale

koji su se u to vrijeme rabili u programima za opismenjavanje odraslih. Što se više

udubljivao u sadržaj programskih materijala, sve je više iskazivao sumnju u njihovu

valjanost. Navirala su mu pitanja o smislu tih sadržaja, o tome kakav oni smisao imaju

za čovjeka. Otuda i otada potječe Freireovo pronicanje u filozofiju čovjeka, kulture i

povijesti.

Predmeti njegova interesa bili su raznoliki: povijest brazilskog društva, kulturna pitanja

društvenog realiteta kojemu je i sam pripadao, pitanja ideologije i društvenih klasa.

Vladajuće klase, privržene neokolonijalizmu, ne biraju sredstva za opstanak na vlasti.

Težnje za ostvarenjem novog, ujedno i boljeg, društvenog poretka, dovodile su kroz

povijest uvijek do osiguravanja položaja vlastodršcima i onima što čine represivni

aparat kojim upravljaju. Ulagalo se u vojne uniforme i nesretne militarističke ideologije,

a obični su ljudi bili marginalan pûk obespravljen na vlastitoj zemlji, bez proizvodne

ekonomske politike i otuđen od svojih interesa, rastrgan između političkih strujanja i

između obećanja natopljenih parolama i mitovima.

Iako formalno nije studirao teologiju, a s obzirom na specifičnost religijske tradicije

latinskoameričkog kontinenta, Freire je već u mladosti posegnuo i za tom vrstom

literature. Intelektualno se napajao različitim katoličkim piscima: Mounierom,

Maritainom, Bernanosom, a učio je i iz rukopisa sv. Augustina.1

U izgrađivanju koncepta konscijentizacije ili osvješćivanja na njega su posebno

utjecala djela Marxa, Engelsa, Sartrea, Husserla, Fromma, Marcusea, Lucacsa i Che

Guevare.

Freire je doktorirao 1959. g. na Sveučilištu u Recífeu, gdje je radio kao profesor

povijesti i filozofije odgoja. Predavao je potom i na Katoličkom sveučilištu u São Paolu

te Sveučilištu u Campinasu.

Šezdesetih godina počinje eksperimentirati sa svojim programima i metodama za

opismenjavanje u siromašnim brazilskim seljačkim zajednicama. Postaje glavni

sekretar za obrazovanje i generalni koordinator Nacionalnog plana za opismenjavanje

1 "Nikada nisam sustavno studirao teologiju niti pohađao neki tečaj. No znaš li da mi je čitanje sv. Augustina tada pomoglo da razumijem prisutnost Boga u povijesti? Prisutnost koja me ne odvraća od

toga da našu povijest zajedno oblikujemo, nego, naprotiv, nama ljudima prepušta zadaću da povijest

oblikujemo, a ne da je jednostavno prihvaćamo." Paulo Freire u razgovoru s J. Chasinom i V. Madeirom. Chasino, J. i Madeira, V., Über Gott, Marx und eine Pädagogik der Dritten Welt, Pädagogik Heute,

September, 1987., str. 8-9.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

1

odraslih u Brazilu. Rad se, međutim, ubrzo prekida. Godine 1964. dolazi do vojnog

udara. Freire je uhićen i zatvoren kao član naprednog katoličkog pokreta koji je

podržavao Pokret narodne kulture (Movimento de Cultura Popular), što su ga vodili

radikalni katolički socijalisti, crkva i intelektualci, a koji su se koristili Freireovom

metodom poučavanja čitanju i pisanju nepismenih odraslih, metodom koja je smjerala

na političko osvješćivanje nepismenih. U to vrijeme Freire je bio predsjednik Službe za

širenje kulture pri Sveučilištu u Recífeu. Njegovu metodu brazilska vlada procjenjuje i

osuđuje kao "subverzivnu" te je izbacuje iz svih službenih odgojno-obrazovnih

programa. To je bilo vrijeme kada je vojnim pritiskom obustavljen rad na političkom

obrazovanju ljudi, kada je uhićena većina katoličkih radikala, komunista, studenata i

prosvjetnih radnika. Programi za opismenjavanje uništeni su jer su bili opasni, budući

da im je cilj bio buđenje narodne svijesti.

Nakon tjedan dana provedenog u zatvoru Freire je pušten. Tada napušta zemlju i

odlazi u Čile, gdje nastavlja rad započet u Brazilu. Njegova metoda – sada već poznata

kao metoda Paula Freirea – službeno je prihvaćena u toj zemlji i primjenjuje se u svim

vladinim programima opismenjavanja. U Čileu Freire radi kao sveučilišni profesor

povijesti i filozofije odgoja. Pet godina surađuje i s čileanskim institutom za agrarnu

reformu.

Iako u progonstvu, Freire ostaje dosljedan i posve predan svojoj ideji osvješćivanja

obespravljenih te angažiran u praksi opismenjavanja. Otvaraju mu se i druge

mogućnosti. Bio je direktor Centra za razvojna istraživanja i društvene promjene

(Center for Study of Development and Social Change) u Cambridgeu. Na Harvardovu

sveučilištu (Harvard University) radio je dvije godine kao gostujući profesor, do 1970.,

kada pri Svjetskom crkvenom koncilu (World Council of Churches) u Ženevi dobiva

mjesto stručnog savjetnika u Službi za odgoj i obrazovanje (Services of Education). Tu

je vodio Institut za kulturnu djelatnost (Institut d'Action Culturelle, IDAC), koji razvija

praktične modele političkog obrazovanja.

Istovremeno surađuje s vladom Gvineje Bisau te ostalim oslobođenim kolonijama koje

su pokazale zanimanje za reorganizaciju odgojno-obrazovnih ustanova, primjenu

njegove metode, restrukturiranje programa opismenjavanja i druge reformske pothvate

u području odgoja i obrazovanja.

Objektivne utiske, iskustvenu i živu percepciju, ne libeći se iskazati i emocionalni ton,

Freire stvaralački ozbiljuje kritički raspravljajući o društvenoj stvarnosti Brazila i

zemalja Trećeg svijeta. Promatranje tog dijela svijeta kao "objekta" društava koje

obilježava tzv. "kultura šutnje" usmjerava ga na slojevito propitivanje ljudskog

postojanja i na traganje za putovima razvoja koji vode ka humanom ostvarenju čovjeka.

Paulo Freire bio je čovjek naprednih stavova i nazora na svijet, borac protiv

reakcionarnih ideologija i diskriminacije, protivnik dominacije koja prožimlje brazilsko

društvo, kao i različitih oblika autoritarizma u odnosima osnaženih vladalaca prema

obesnaženim ljudima. Duboku humanističku orijentaciju unio je u sve svoje rukopise,

a cilj mu je konstantno isti: osloboditi potlačene, obespravljene svijesti od

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

2

"zagnjurenosti" u stvarnost u kojoj žive i početi revoluciju koja će vladajuću elitu lišiti

moći izrabljivanja i podjarmljivanja bespomoćne, obespravljene mase. Ideja o

revolucionarnom oslobođenju čovjeka nastaje na kritici postojećeg odgojno-

-obrazovnog sustava koji poistovjećuje s "bankarskim", birokratskim. Protiveći se

tradicionalnom dogmatskom pristupu i nametnutom modelu odgoja i obrazovanja,

Freire postaje suvremeni teoretičar revolucionarne misli o odgoju i obrazovanju, tvorac

nove metodologije i afirmator dijaloga, jedine metode koja služi osvješćivanju ljudi,

odnosno istinskom odgoju i obrazovanju – odgoju i obrazovanju za oslobođenje.

Obuzet vizijom rađanja novog čovjeka i stvaranja novog svijeta, Freire raspravlja o

odnosu čovjeka i svijeta, čovjeka i čovjeka, stavljajući ih u kontekst življenja i u odnos

prema obrazovanju. Pedagogija obespravljenih nastala je dubokim promišljanjem

autorove doživljene i suživljene stvarnosti te preosmišljavanjem te stvarnosti.

Freireova teorija osvješćivanja ima filozofijsko-antropologijsko utemeljenje, zatim

sociologijski aspekt koji transferira u odgojno-obrazovnu teoriju te razrađenu

metodologiju primjenjivu u odgoju i obrazovanju, posebice u opismenjavanju odraslih.

Filozofijsko-antropologijski okvir analize odnosa čovjeka i svijeta, koji čini prvi dio

Pedagogije obespravljenih, temelj je Freireove rasprave o ontologijskoj i povijesnoj

ljudskoj vokaciji – humanizaciji, jer "svijet i čovjek ne postoje odvojeno jedan od

drugoga, oni su u stalnoj interakciji."2 Osnovno polazište Freireove misli jest da

nadilazeći ono što mu je dano i predodređeno, uzdižući se iznad biološke razvijenosti,

čovjek teži razvoju u smislu biti više, a biti više znači čovjekovu nad-određenost.3

Čovjek nije samo ono što je u ovom prostoru i ovom vremenu. On je završen samo u

biološkom smislu, ali njegova prava vokacija jest biti više, odnosno postajati u ne-

prirodnom procesu. Da čovjek uvijek i nužno živi sa svijetom, a životinja u svijetu,

tvrdnja je koju Freire upotpunjuje detaljnim objašnjenjem dijalektike odnosa čovjek -

svijet suprotstavljajući mu odnos životinja - svijet. Ističući svijest i svjesnost kao

temeljnu differentia specifica od životinje, on daje eksplicitnu analizu svog mišljenja.

Razum, mišljenje, shvaćanje omogućuju čovjeku spoznaju svijeta, stvarnosti koja ga

okružuje i spoznaju samoga sebe. Čovjek ima sposobnost objektivizacije i ad-miracije,

znači sposobnost objektivnog distanciranja od predmeta i razmišljanja o njemu,

odnosno sposobnost da bude teorijski znatiželjan u odnosu na predmet, svijet, sebe.

Jer čovjek je misaono biće. Te sposobnosti životinja nema. Ona je prilagođena

stvarnosti, ona je "zaronjena" u nju. Život životinje puko je življenje bez kritičkog

odnosa prema svijetu i sebi.

Govor/jezik omogućuje čovjeku izražavanje, komunikaciju, govorenje o svijetu i sebi,

kao što mu praksa omogućuje preobražavanje stvarnosti. Čovjek stvara, proizvodi,

djeluje na stvarnost, mijenja je. On osmišljava svoju djelatnost i rezultate te djelatnosti

prije nego što počne djelovati; on planira, projicira, donosi odluke na temelju mnoštva

odgovora, pronalazi svrhu djelatnosti, a svrhovita djelatnost jest praksa. Čovjek je

stvaratelj materijalnog svijeta, ali i ideja. Prema tome, on je biće prakse. Životinje pak,

2 Freire, P. (1974.), Pedagogy of the Oppressed, The Seabury Press, New York, 1974. str. 38. 3 Freire, P. (1986.), Educacao Como Pratica da Liberdade, 17. ed. Pazt e Terra, Brasil, str. 39.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

3

samo prilagođene, nemaju ciljeve i planove i ne stječu iskustvo. One su ne-vremenske,

a-kritične i nemaju mogućnost mijenjanja realiteta u kojem žive.

Čovjek je nezavršeno biće, biće mogućnosti. Otuda njegova težnja biti više. Otuda

njegova mogućnost da neprekidno stvara i preobražava svijet. Preobražavanje

stvarnosti zahtijeva odgovore, pa čovjek neprekidno stoji pred izazovima rizika i

odluka. Svijest o spoznaji svijeta i samospoznaji izdigla ga je iznad životinjskog svijeta.

Svijest o radu i proizvodima njegova rada, svijest o tome da je on sâm stvaratelj svijeta

i kulture čini ga stvarateljem osobne biografije i povijesti.

Dok za čovjeka postoje prošlost, sadašnjost i budućnost, za životinje, "zaronjene" u

stvarnost, vrijeme ne postoji.

Čovjek je biće koje se razvija, pa se kao biće mogućnosti ne miri sa sudbinom i ne

uzima povijesne činjenice kao dane i nepromjenjive. On preobražava svijet, a

preobražavanjem svijeta preobražava sebe. Mijenjati svijet, kaže Freire, znači

humanizirati ga, ali činiti svijet humanim još ne nagovještava humanizaciju ljudi.

Ljudska djelatnost, međutim, prožeta misaonom aktivnošću, usmjerava čovjeka na

alternativan put, na humaniziranu ili dehumaniziranu aktivnost, što je stvar čovjekova

izbora i odluke. Baš zato što ljudi prožimaju svijet svojom misaonom prisutnošću, kaže

Freire, samo oni mogu humanizirati ili dehumanizirati. Suprotno ljudima, životinje ne

mogu animalizirati svijet.4 Jedino humanizacija jest ljudska vokacija, a dehumanizacija,

prema Freireu, proizlazi iz nepravedna društvenog poretka. Oslobođenje od

dehumanizirane stvarnosti znači razvoj čovjeka u smislu postajanja humanijim, u

smislu očovječenja. Pretpostavka preobražavanja dehumanizirane stvarnosti jest

uočavanje te stvarnosti, svijest o njoj i djelovanje na nju. Freire kritizira jednostrana

objašnjenja odnosa čovjeka i svijeta koja negiraju svijest, jer "(…) ako je istina da je

svijest nemoguća bez svijeta koji je konstituira, istina je da je svijet nemoguć ako svijet

sâm, u konstituiranju svijesti, ne postaje predmet kritičkog razmatranja."5

Konfiguraciju povijesno-kulturnog realiteta latinskoameričkog svijeta Freire je

okarakterizirao kao "kulturu šutnje", a podrobnom analizom razina svijesti došao je i

do razine svijesti koja odgovara toj kulturi. 6

Prvu razinu naziva neprijelazna svijest (intransitive consciousness). Čovjek te razine

svijesti nalik je životinji prilagođenoj životnom okruženju, "zaronjenoj" u stvarnost.

Zadubljen je samo u ono što je sada i brine se jedino za osnovne životne potrebe.

Freire bi rekao da je to čovjek koji živi u potlačenoj sadašnjosti.

Druga je razina poluneprijelazna svijest (semi-intransitive consciousness), koja

odgovara "kulturi šutnji". Ta razina svijesti prevladava u zemljama Trećeg svijeta.

Čovjek te razine shvaća društveno-kulturni realitet kao zadan, sudbinski, nepromjenjiv,

4 Freire, P. (1974.), Pedagogy of the Oppressed, The Seabury Press, New York, 1974. 5 Freire, P. (1974.), Pedagogy of the Oppressed, The Seabury Press, New York, 1974. str. 29. 6 Freire ne raspravlja o povijesnoj evoluciji svijesti niti o podrijetlu svijesti. On govori o razinama svijesti koje odgovaraju određenom društvenom i povijesnom realitetu, a detaljno ih je objasnio u djelu Cultural Action for Freedom, Monograph Series No. 1, Harward Educational Review, 1983., str. 36-42.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

4

pa sumnja u promjenjivost stanja. On vjeruje da je njegova životna situacija izvan

njegove moći i nije svjestan da su uvjerenja s kojima živi pounutrene vrijednosti što mu

ih je nametnuo netko drugi. Na toj razini svijesti čovjeku nedostaje "strukturalna

percepcija svijeta", on ne vidi svijet u cjelini. Stoga svoj položaj obespravljenosti

pripisuje ili nekoj superrealnosti ili nečemu izvan objektivne stvarnosti (Bogu,

religioznim obredima, magiji, molitvi...)

Naivna ili poluprijelazna svijest (naive, semi-transitive consciousness) jest razina

svijesti koja je, iako naivna, pomak k uviđanju situacija koje je stvorio čovjek, a ne netko

drugi. Tu razinu svijesti prati i osjećaj da se stvari ne događaju uvijek izvan čovjekove

kontrole.

Najviša razina svijesti jest kritička svijest (critical consciousness), koja se postiže u

procesu osvješćivanja, konscijentizacije.

Nameće se pitanje: što determinira "kulturu šutnje"? Činjenica jest da "kultura šutnje

nije nastala sama od sebe", a nije ni "entitet koji su stvorile metropole u specijaliziranim

laboratorijima i transplantirale ga u Treći svijet."7 Kulturu šutnje, zaključuje Freire,

određuju strukturalni odnosi u društvu.

Međuodnos zemalja Trećeg svijeta i razvijenog (Prvog) svijeta, prema Freireu, ovisan

je. Razmotreni kao strukture u ekonomskom, povijesnom, kulturnom i političkom

kontekstu, ta su dva svijeta ista. Razmotreni, međutim, sa stajališta kvalitete tih

odnosa, ona nisu ista. Razlikuju ih uloge koje svaka kultura igra u cjelokupnom

kontekstu njihovih međuodnosa. Prvi svijet čine društva koja upravljaju, a Treći društva

kojima se upravlja. Prvi svijet nije ovisan svijet, Treći jest. Prvi je razvijen, Treći

nerazvijen. Prvi živi "kulturu dominacije", Treći "kulturu šutnje". Razlikuje ih to što je

struktura ovisnog društva uobličena u slici Prvoga. A društvo kojim drugi upravlja,

nerazvijeno društvo, društvo koje živi "kulturu šutnje" jest ovisno društvo. Ovisno

društvo već po definiciji jest marginalno društvo. U skladu s time, unutar struktura

određenog društva ponovno postoje marginalne strukture (kulture, subkulture, klase,

etničke manjine, nepismeni...). Pridajući važnost marginalnosti (marginado), Freire

podrobno i analitički prilazi tom društvenom fenomenu u svim djelima. On polazi od

logičke konstatacije da ako marginalnost znači biti izvan nečega, onda je logično biti

marginalan u nečemu, budući da nije moguće biti marginalan ni u čemu. "No življenje

'izvan nečega' ili 'marginalno unutar nečega' nužno implicira kretanje onoga koji je

marginalan iz centra, gdje je bio, k periferiji."8 U okviru strukture društva marginalni

čovjek jest onaj koji je na društvenom rubu. A dovođenje čovjeka na društveni rub

pretpostavlja uzroke takvog čina, tj. "guranja" čovjeka na društvenu marginu. No

pretpostavlja i činitelje koji ljude tamo "guraju". S pravom Freire pita jesu li ljudi sami

odlučili otići na marginu. Teško je pretpostaviti, smatra, da marginalnost može biti

ljudski izbor, sa svim što ona sa sobom nosi: siromaštvom, bolešću, smrću, zločinom,

7 Freire, P. (1983.), Cultural Action for Freedom, Monograph Series No. 1, Harward Educational Review, str. 32. 8 Freire, P. (1983.), Cultural Action for Freedom, Monograph Series No. 1, Harward Educational Review, str. 32.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

5

očajem, nemogućnošću življenja, te zaključuje: "Ako marginalnost nije izbor,

marginalni je čovjek istjeran i zadržan izvan društvenog sustava, što znači da je objekt

nasilja.9 Ako su marginalni ljudi objekti, oni su objekti unutar određene društvene

strukture koja je cjelina za sebe. Sukladno tome, marginalni ljudi jesu "bića unutar nje",

a kao takvi oni su obespravljeni unutar društva. Oni su "bića za druge". Postajući

marginalna bića u strukturi, oni neće promijeniti svoju situaciju, jer u strukturi jesu

marginalni. Tu će situaciju promijeniti oslobađajući sebe obespravljenosti i

podjarmljenosti upravo u strukturi.

Na ovim postavkama Freire temelji zahtjev za radikalnim društvenim promjenama i

preobražavanjem društvene strukture što stvara obespravljenost, kako bi ovisni,

marginalni, potlačeni i obespravljeni ljudi postali bića za sebe.

Pedagogija obespravljenih jest pedagogija koju Paulo Freire promišlja u ime

obespravljenih, a moguće ju je ozbiljiti samo s njima. Njezinu rođenju, smatra Freire,

oni mogu pridonijeti samo ako shvate da tlačitelja nose u sebi. Jer pedagogija

obespravljenih jest "instrument kritičkog otkrivanja da su i oni i njihov tlačitelj izraz

dehumanizacije."10

U ljudskoj praksi, uvjeren je Freire, nema neutralnosti. Naime, svaka neutralnost sadrži

(skriven) izbor. Osim toga, svaka ljudska aktivnost u svojoj osnovi ima cilj, a ostvarenje

cilja podrazumijeva određenu metodu i vrijednost izbora. Primjeravajući to polazište

raspravi o odgoju i obrazovanju, posebice raspravi o ideološkoj pozadini koja određuje

metodologiju odgoja i obrazovanja, Freire formulira tezu da nema neutralnog odgoja i

obrazovanja.11 Odgoj i obrazovanje već su u svojoj suštini ambivalentni, jer služe ili

prilagođavanju čovjeka ili razvoju onoga što je predodređeno ljudsko. Glede ciljeva ni

metode i sredstva neće biti isti. "Ja ne mogu", kaže Freire, "upotrebljavati iste metode

i sredstva koje sam upotrebljavao za upravljanje ako sam se odlučio za oslobođenje."

I nastavlja: "Ako je moj izbor upravljanje, a ponekad toga nisam baš svjestan

(ideologija), onda je obrazovanje za mene pûki čin prenošenja znanja (...) No ako je

moj izbor oslobođenje, naravno, ja moram imati drugi koncept epistemologije, koji

determinira moju metodologiju. Prema tome, obrazovanje za mene nije više

prenošenje znanja, nego suprotno, čin spoznaje."12 Koncept obrazovanja kojemu je cilj

prilagođavanje, odnosno upravljanje, a po definiciji jest prenošenje znanja, Freire

metaforički naziva "bankarskim". Njegova je suprotnost odgoj i obrazovanje za

oslobođenje, što je po definiciji spoznajna aktivnost. U drugom poglavlju Pedagogije

obespravljenih Freire problemski formulira i objašnjava obilježja odnosa u oba tipa

obrazovanja. "Bankarski" koncept obrazovanja, koji odgovara Sartreovu

9 Freire, P. (1983.), Cultural Action for Freedom, Monograph Series No. 1, Harward Educational Review, str. 10. 10 Freire, P. (1974.), Pedagogy of the Oppressed, The Seabury Press, New York, 1974. str. 48. 11 "Nema pedagoške teorije koja implicira ciljeve i metode odgojno-obrazovne aktivnosti otrgnute od koncepta čovjeka i svijeta. U tom smislu nema nikakvog neutralnog odgoja i obrazovanja." Freire, P. (1968.), Educacao e Conscientizacao, Cuarnevaca, Mexico: Centro Intercultural de Documentation, Cuaderno No. 25, Prema: Martin, D. (1983), "Pedagogy and Politics: Adult Education in Latin America", Convergence, Vol. XVI, No 3, str. 19. 12 Freire, P. (1973.), "Bylearning they can teach", Convergence, Vol. 6, No. 1, str. 78-79.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

6

"degustivnom" ili "nutritivnom" konceptu, istovremeno je kritika tradicionalnog

obrazovanja i temelj za osmišljavanje odgoja i obrazovanja za oslobođenje. Analitički

razmotreni odnosi u "bankarskom" konceptu obrazovanja otkrivaju: prvo, učitelje - kao

superiorne, autoritarne, moćne stručnjake poučavanja koji "imaju" znanje i koji znanje

priopćavaju, propisuju, biraju te kontroliraju i određuju učenikovo napredovanje; drugo,

učenike - kao poslušne, pokorne i strpljive "objekte" koji ništa ne znaju, ali kad im se

znanje dade, onda će ga, lišeni intelektualnih čuvstava, inferiorno i disciplinirano

memorirati; treće, sadržaje - kao obeživotvorene, iscjepkane informacije koje su

najčešće diktati, priopćenja i propisi onoga koji "ima znanje i moć". Metoda koja se

prakticira u tom obrazovnom konceptu jest pripovijedanje, jednosmjerna naracija koja

služi da spriječi mišljenje i inhibira sumnju i znatiželju. Taj koncept obrazovanja, kaže

Freire, ne poznaje osvješćivanje jer "čovjek nije svjesno biće; on je samo posjednik

svijesti: ispražnjeno 'mišljenje' pasivno otvoreno primanju stvarnosti iz svijeta izvan

njega."13 Stvarnost stavljena u obrazovni sadržaj statična je, predvidiva i nepovezana

u cjelinu, a takva ne treba preobrazbu. Temeljeno na mehaničkoj, statičnoj i

ograničenoj svijesti, koristeći se metodama primjerenim cilju prilagođavanja,

obrazovanje služi za paraliziranje društvenih odnosa, za održavanje status quo i

istovremeno za sprečavanje razvoja svijesti o društvenoj funkciji obrazovanja. Zato

Freire naziva obrazovanje sredstvom domestikacije, budući da ono teži zadržavanju

ljudi (učenika) u uvjerenju da su nesretne žrtve nepromjenjivih okolnosti.

"Bankarski" koncept obrazovanja nosi u sebi i kritiku škole i obrazovnog sustava.

Paradoksalna je, naime, činjenica da su razvijene zemlje Prvog svijeta na

argumentirane zahtjeve osviještenih stanovnika Latinske Amerike, kada su glasno

iznosili koje su mogućnosti razvoja zemalja Trećeg svijeta, odgovarale davanjem

"socijalne pomoći" različitih oblika: neskromnim financijskim ulaganjima,

"posuđivanjem" vlastitih eksperata iz različitih područja, opismenjavanjem nepismenih,

različitim vrstama stipendiranja stručnjaka potrebnih nerazvijenim područjima i tako

dalje. Usprkos naklonosti razvijenog svijeta, koja traje desetljećima, zemlje Trećega

ostaju nerazvijene. Da je riječ o "pravom komercijalnom deficitu" jasno pokazuju

istraživanja koja dokazuju da "latinskoamerička nerazvijenost nije rezultat odsutnosti

utjecaja industrijskih zemalja, nego djelovanja takvih utjecaja na način da konzistentno

rade na štetu regije."14 Taj odnos Freire objašnjava kao "konzerviranje" kontinenta, to

jest modeliranje "kulture šutnje" pod plaštom (?) lažnog humanizma, humanitarizma i

lažne zaštite represivnih vlada.

Svaku tuđu ideju, model ili sustav, smatra Freire, valja uzeti u obzir u onoj mjeri koja

odgovara potrebama određene kulture i potrebama ljudi te kulture, jer vlastiti odgojno-

obrazovni model temelji se na opservacijma vlastitog nacionalnog realiteta, a ne na

stranim modelima i uvezenim vrijednostima. U tom smislu Freire potkrepljuje tezu da

nema neutralnog odgoja i obrazovanja. "Nema neutralnih stručnjaka ni onih koji imaju

neutralne tehnike u pravljenju nastavnih planova i programa – ili bilo kojem drugom

13 Freire, P. (1974.), Pedagogy of the Oppressed, The Seabury Press, New York, 1974. str. 62. 14 Martin, D. (1983.), "Pedagogy and Politics: Adult Education in Latin America", Convergence, Vol. XVI, No. 3, str. 17.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

7

području. Nema neutralnih 'metodologa' koji mogu poučavati povijest, zemljopis, jezik

ili matematiku neutralno".15

Suprotnost "bankarskom" konceptu obrazovanja jest obrazovanje za oslobođenje, u

kojemu je stvarnost obrazovni sadržaj i spram koje se učitelj i učenik kritički odnose.

Stvarnost je problem i izazov. Nju učitelj i učenik, obojica subjekti spoznavanja,

spoznaju u procesu i promjenjivosti. Aktivnost učitelja i učenika nije razdvojena u

smislu da jedan poučava, a drugi uči, odnosno da jedan pripovijeda, a drugi spoznaje.

Obojica spoznaju, jer znanje nije činjenica nego proces. Učitelj za kojega je

obrazovanje aktivnost spoznavanja neće se koristiti metodama kojima će sâm zadavati

i razotkrivati problem i davati ga učenicima, lišavajući ih napora nužnog u spoznajnoj

aktivnosti. Učitelj će s učenicima postaviti problem koji će biti predmet spoznavanja.

Postavljanje problema jest suština odgoja i obrazovanja za oslobođenje. Predmet

spoznavanja zajednički je osmišljen, a zajedničko istraživanje pretpostavlja ne samo

stjecanje znanja nego i zajedničko stvaranje novog znanja. Obrazovanje je neprekidno

spoznavanje objektivne stvarnosti koje nije odijeljeno od čovjeka. Stoga ne može

postojati propisana stvarnost ni propisana budućnost.16 Ozbiljujući koncept

obrazovanja za oslobođenje, učitelji i učenici nisu zarobljenici ideologije koju je netko

propisao i nametnuo; oni su subjekti u zajedničkom postavljanju problema i

zajedničkom razumijevanju društvenog realiteta.

U trećem poglavlju Pedagogije obespravljenih Freire slojevito razlaže stupnjeve

metodologije osvješćivanja. Metodologija osvješćivanja jest stvaralačka aktivnost

izrade programskog sadržaja odgoja i obrazovanja. Ona je u dijalektičkom odnosu s

dijalogom, "susretom" učitelja i učenika koji postavljaju pitanje o čemu će voditi dijalog.

Osnovni element dijaloga jest riječ, a osnovni elementi riječi jesu mišljenje i djelovanje.

Lišavanje riječi samo jednog elementa okrnjuje njezinu autentičnost i iskrivljuje njezin

smisao, degenerira je ili u verbalizam ili u aktivizam. Istinski dijalog potreban

obrazovanju za oslobođenje, prema Freirovu konceptu, jest susret ljudi u kojemu su

ujedinjeni mišljenje i djelovanje onih koji imenuju svijet oko sebe, onih koji dijalog

prepoznaju kao sredstvo kojim postižu važnost kao ljudi. Dijalog nije razmjena ideja

koja se dade "konzumirati". Dijalog je čin spoznavanja, aktivnost zajedničkog

nastojanja ljudi da u duhu povjerenja, skromnosti, suradnje, jedinstva, kritičkim

odnosom postignu razumijevanje stvarnosti, razumijevanje stvarnosti kao procesa,

neprekidnog preobražavanja u korist neprekidne humanizacije. Riječ jest sredstvo

govora i jezika, a govor jest stvaralačka djelatnost. Međutim oni nisu uvijek u službi

istinskog dijaloga. Ako onaj koji govori osakaćuje ili prešućuje sadržajna značenja te

unosi semantičke pomake koji za sugovornika imaju drugo značenje, komunikacija

skreće u oblikovanje i "pakiranje" mitova i mistifikacija. Takvu praksu komunikacije

Freire naziva antidijalošom, praksom tlačitelja čiji je cilj ostvarenje "kulture šutnje". Za

15 Freire, P. (1974.), Pedagogy of the Oppressed, The Seabury Press, New York, 1974. str. 102. 16 "Uloga učitelja koji koji postavlja problem jest da s učenicima stvara uvjete pod kojima je znanje na razini dokse zamijenjeno istinskim spoznavanjem na razini logosa." Freire, P. (1973.), "By learning they can teach", Convergence, Vol. 6, No. 1, str. 78-79.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

8

učitelja koji metodom "zapakiranog uvjerenja" obrazuje budućeg pripadnika "kulture

šutnje" riječ je najdjelotvornija građa za oblikovanje mistificiranih ideoloških sadržaja.

Umjesto da bude sredstvo obrazovanja kao spoznajnog čina obojice sudionika,

komunikacija je zamijenjena informacijama proračunato odmjerenog značenja,

priopćenjima proračunato odmjerene istinitosti, sloganima proračunato odmjerene

vrijednosti, a cilj je stvaranje idealnog modela "dobrog čovjeka" - ali "dobrog" po

vlastitoj zamisli. Sredstvo je takve "komunikacije" monolog. Freire afirmira humanistički

stav da "kazivanje riječi nije privilegija samo nekolicine ljudi, nego pravo svakog

čovjeka". Prema tome, "nitko ne može reći istinitu riječ sâm niti je može kazati za druge

u propisanoj djelatnosti koja drugima oduzima pravo na njihove riječi."17 Niti će riječi

revolucionarnih vođa (analogno tome i učitelja) biti poruke "spasa" iz situacije

obespravljenosti.

Zadaća dijaloga jest otkriti i razotkriti mistificiranu stvarnost, pokrenuti čovjeka iz

pukog, naivnog znanja o stvarnosti na višu razinu, na otkrivanje uzroka što su doveli

do stvarnosti u kojoj vlada obespravljenost. Rezultat dijaloga je rasvjetljavanje situacije

spoznavanjem uzroka, a to je ona razina koju Freire naziva osvješćivanjem čovjeka.

Osnovu programskog sadržaja obrazovanja čine tzv. "generativne teme". Freire ih

naziva "generativnima" jer ih vidi kao neprekidne, otvorene mogućnosti za stvaranje

novih tema, koje uvijek nanovo postaju "generativne", a ne statične, završene,

zatvorene i otkrivene, što jednom zauvijek rezultiraju odgovorom. One predstavljaju

tzv. "granične situacije" koje treba otkriti. Važno je istaći da "generativne" teme ne

mogu ne postojati. Njihovo nepostojanje veoma je znakovito; upravo ono upućuje na

prikrivanje ugnjetavanja i obespravljenosti.

Istraživanje "generativnih" tema suradničko je traženje predmeta spoznavanja, pa

učitelji i učenici rade kao suistraživači. Istraživanje je, prema tome, solidarno

istraživanje u kojemu nitko ne određuje teme za drugoga. Solidarnost pak znači: u

komunikaciji i iz zajedničkog iskustva, a takva istraživačka aktivnost pretpostavlja

istraživanje stvarnosti i ljudskog mišljenja. Freire poistovjećuje obrazovanje i

istraživanje tema, oni su identični procesi koji se vremenski izmjenjuju. Istinski, pravi

odgoj i obrazovanje, smatra Freire, istražuje mišljenje, a time produbljuje povijesnu

svijest. Prema tome, obrazovanje i tematsko istraživanje postavljanjem problema jesu

različiti momenti istog procesa.

Metodologija osvješćivanja primjenom metode dijaloga pretpostavlja interdisciplinrani

rad tijekom istraživanja zajedničkih tema. Istraživači – stručnjaci na različitim

područjima - razgovaraju na neformalnim sastancima o ciljevima, predmetima i načinu

rada. Ravnopravni članovi istraživačkog kružoka jesu volonteri, koji prikupljaju

relevantne podatke o životu ljudi u određenom području. Ljudi su oni koji iznose

probleme, činjenice što se odnose na stvarni kontekst življenja, odnosno povijesno-

kulturni kontekst. Skup "generativnih" tema čini ono što Freire naziva "tematski

univerzum".

17 Freire, P. (1974.), Pedagogy of the Oppressed, The Seabury Press, New York, 1974. str. 79.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

9

Opservacijska aktivnost istraživača, istina, pretpostavlja njihovu vrijednosnu,

subjektivnu dimenziju u vrijeme promatranja životnog konteksta ljudi, ali kasnije,

tijekom kritičke objekcije i kritičkog distanciranja od stvarnosti, s onima na koje se

stvarnost odnosi, subjektivnost se eliminira.

Inicijalna radnja procesa spoznavanja jest kodifikacija, u kojoj polaznik (ili učenik),

tijekom održavanja "kulturnih kružoka", prikazuje sebe u određenoj životnoj situaciji ili

tu situaciju zamišlja. Kodifikacija je opisivanje situacije, a zahtijeva da subjekt (učenik

ili odrasli polaznik) prepozna sebe u situaciji (predmetu) i da prepozna predmet kao

situaciju u kojoj se nalazi i on i ostali subjekti. "Kulturni kružoci" dijaloški su susreti

koordinatora i sudionika obrazovnog procesa. Dekodifikacija je "čitanje" međusobnih

veza između kategorija od kojih je kodifikacija sastavljena. Dekodifikacija se sastoji od

raščlanjivanja kodifikacije na njezine sastavne elemente i analize raščlanjenih

elemenata. U toj fazi bitna je problematizacija. To je stupanj kritičke analize i

razumijevanja kodirane situacije, na kojemu učenik shvaća dijalektiku koja postoji

između kategorija predočenih u "vanjskoj strukturi", kao i povezanost između

"vanjskih" i "dubokih" struktura. Kodifikacija i dekodifikacija u biti su jedan proces.

Na evaluacijskim sastancima raspravlja se o pojedinačnim opservacijama. Na njima

se isključuju vrijednosni aspekti, iako to još ne znači definiranje tema kao dijelova

programskog sadržaja obrazovanja. Na njima dekodiraju istraživači, a s njima i ostali

sudionici razmatraju svoje prvotno viđenje situacija. To je faza pojedinačnih analiza i

reintegriranja opservacija sudionika, njihovih mišljenja, stavova i osjećaja - s pomoću

dijaloga.

Dekodiranjem na evaluacijskim sastancima dolazi se do jezgara proturječnosti koje

upućuju na programske sadržaje obrazovanja, ali ne i na konačne sadržaje. Drugi

stupanj metodologije osvješćivanja ponovno čine kodifikacije koje sačinjavaju izabrane

životne situacije što su se u prethodnoj kritičkoj analizi pokazale kao proturječnosti.

One se nanovo prikazuju onima kojih se tiču, ljudi i njihovih životnih situacija.

Klasifikacija tema zadnja je faza istraživanja, faza tematskog razgraničavanja. Članovi

tima navode teme koje su se iskristalizirale kao problemske i selektiraju ih prema

znanstvenim područjima.

Razlikuju se teme univerzalnog karaktera, primjerice dominacija, sloboda,

nerazvijenost i druge te teme nacionalnog i regionalnog karaktera. Sve te jedinice ili

jezgre, od kojih je svaka cjelina, tema za sebe, čine program obrazovanja.

Istinski dijalog pretpostavlja, prema Freireu, postojanje ljubavi, koja potiče na borbu

protiv dehumanizacije, te hrabrosti i skromnosti, vrlina koje prate ljubav, uništavaju

strah i pojačavaju čovjekovu volju u borbi za humanizaciju. Skromnost je poželjna jer

potiskuje oholost i aroganciju koja obilježava vlastodršca. Vjera probuđuje vokaciju za

humaniziranje te ozbiljuje povjerenje koje rezultira ozbiljenjem dijaloga. Nada je vodilja

ljudi iz nijemosti, šutnje i bježanja od onih koji ih obespravljuju.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

0

U osnovi teorije konscijentizacije ili osvješćivanja jest teorija revolucionarne djelatnosti,

što Paulo Freire razrađuje u četvrtom poglavlju Pedagogije obespravljenih

suprotstavljanjem dvaju svjetova, razvijenog i nerazvijenog, ali s mnogo širim

implikacijama. Razdvojenost ta dva svijeta Freire promatra u kontekstu kulture, pa

razvijeni svijet obilježava kao "kulturu dominacije", a nerazvijeni kao "kulturu šutnje".

"Kultura dominacije" usmjerava djelovanje na prilagođavanje čovjeka. Njezina je

glavna metoda monolog, a sredstva su monologa slogani, priopćenja, propaganda,

propisi, pravila. Tu djelatnost Freire naziva antidijaloškom. Njezina su načela

osvojenje, razdvajanje, upravljanje, manipulacija i kulturna invazija. Osvojenje stavlja

čovjeka u položaj predmeta. To se postiže načinima obmanjivanja, a cilj je podčiniti i

kontrolirati. Obmanjivanjem se sprečava da se čovjek koristi mišljenjem, da razmišlja

o svijetu i sebi. Podijeljenost i upravljanje ljudima služi gušenju grupne svijesti, jer su

razjedinjeni ljudi podložniji upravljanju i otuđenju. Manipulacija i kulturna invazija

donose sa sobom propisane obrasce ponašanja, uvjerljive i dojmljive mitove, garnirane

najčešće raznim oblicima humanitarizma. Kulturna invazija smjera na jedno – brisanje

originalnosti druge kulture.

Teoriji antidijaloške djelatnosti Freire suprotstavlja teoriju dijaloške djelatnosti kao

pretpostavku metodologije osvješćivanja. Njezine su osnovne sastavnice suprotnost

onima antidijaloške. To su suradnja, ujedinjenje, organizacija i kulturna sinteza.

Suradnja uvjetuje komunikaciju, jer ljudi su u bîti komunikativna bića, oni imaju potrebu

za dijalogom. Suradnja, prema tome, postavlja ljude kao subjekte. Ujedinjenje počinje

tijekom objektivizacije stvarnosti u kojoj vlada obespravljenost, odnosno u trenutku

"izranjanja" iz te stvarnosti. Ujedinjenje uključuje organizaciju kao prirodan razvoj

ujedinjavanja. Kulturna je sinteza razina zajedničkog percipiranja stvarnosti, kritičkog

analiziranja i intervencije.

Pedagogija obespravljenih revolucionarna je pedagogija oslobođenja koju mogu

ozbiljiti samo obespravljeni. "Ponikavši iz objektivnih uvjeta, revolucija želi prevladati

ugnjetavačku situaciju tako što društvo ljudi uvodi u proces trajnog oslobođenja.

Obrazovna, dijaloška dimenzija revolucije, što je čini i "kulturnom revolucijom", mora

biti prisutna na svim stupnjevima revolucije. Ta njezina obrazovna kvaliteta jedan je od

najdjelotvornijih instrumenata kojima se sprečava institucionaliziranje revolucije (...)"18

Riječ je, dakle, o djelu u kojemu autor uvodi novi termin - osvješćivanje ili

konscijentizaciju19 - objašnjavajući ga veoma slojevito i cjelovito. Konscijentizacija je

filozofija oslobođenja, proces spoznavanja, proces osvješćivanja, temelj za kritiku

odgojno-obrazovnih ustanova, koncept odgoja i obrazovanja, metodologija

istraživanja, metodologija oslobađanja, metoda, cilj i rezultat.

18 Freire, P. (1974), Pedagogy of the Oppressed, The Seabury Press, New York, 1974. str. 137. 19 Konscijentizacija (portugalski: conscientização, španjolski: conscientizacion, engleski: conscientization, francuski: conscientizacion) sadrži sljedeća značenja: činiti svjesnim, postajati svjesnim, buditi svijest, osvješćivati.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

1

U ovom, pa i ostalim Freireovim djelima, zamjetno je korištenje metaforičkog jezika,

epiteta i personifikacija. Korištene metafore nisu uvijek autorovi neologizmi, nego

skladna upotreba termina kakvu nalazimo i u pisaca pod čijim se utjecajem razvijala

Freireova misao (Sartre, Fromm, Cabral, i dr.).

Kao i mnogi drugi mislioci, i Freire je doživio osporavanja, osude, pogrešna

interpretiranja, jednostrana tumačenja. Međutim do dandanas ostao je intrigantan ne

samo u pedagogogiji i andragogiji nego i drugim društveno-humanističkim znanostima,

i to diljem svijeta. Njegova Pedagogija obespravljenih prevedena je na više od pedeset

jezika, a gotovo do smrti 1987. g. neumorno se odazivao na pozive za brojna

predavačka gostovanja.

Svoju teoriju i metodu Freire je konkretno upotrijebio u procesu opismenjavanja

odraslih. Učitelji iz drugih zemalja uvidjeli su da njegova metodologija i metoda imaju

djelotovornu primjenu i u drugim vrstama tečajeva. Primijenili su je primjerice pri

otkrivanju poteškoća u rada zdravstvenih službi u Americi. Efikasnom se pokazala i u

preodgajanju zatvorenika. Neki su se njome koristili u poučavanju odraslih drugom

stranom jeziku. Mnogi je prepoznaju kao prikladnu metodu u odgoju i obrazovanju za

razoružanje, ovladavanje ekološkom problematikom, roditeljstvo...

Koncept, metodologija i metoda osvješćivanja nedvojbeno nalazi svoju primjenu, ali

češće u različitim oblicima neformalnog obrazovanja, rjeđe u formalnom, jer škola je

još uvijek društvena struktura emancipirana samo u zamislima "revolucionarnih"

učitelja. No dok god takvi postoje i dok se rađaju postojat će i pedagogija oslobađanja

kao stvarnost, a ne utopija.

Dijana Vican

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

2

UVOD

Uvodne stranice u Pedagogiju obespravljenih nastale su na temelju zapažanja tijekom

šest godina političkog progonstva, koja su obogatila moje iskustvo stečeno prije toga

sudjelovanjem u obrazovnim aktivnostima u Brazilu.

Na tečajevima na kojima se analizirala uloga conscientizaçāo20 (konscijentizacije), kao

i kad sam nastojao provoditi obrazovanje za oslobođenje, susretao sam «strah od

slobode» o kojem se raspravlja u prvom poglavlju ove knjige. Vrlo često sudionici tih

tečajeva upozoravali su na "opasnost od osvješćivanja" otkrivajući tako vlastiti strah

od slobode. Kritička je svijest, kažu jedni, anarhična. Drugi dodaju da kritička svijest

može dovesti do nereda. Neki međutim priznaju: «Čemu poricati? Bojao sam se

slobode. No više se ne bojim!»

U jednoj od tih rasprava razgovaralo se o tome može li osvješćivanje u određenoj

situaciji dovesti do "destruktivnog fanatizma" ili pak izazvati "osjećaj potpunog kolapsa

svijeta". Usred rasprave javio se čovjek koji je godinama radio u tvornici: "Možda sam

ovdje jedini radničkog podrijetla. Nisam razumio baš sve o čemu ste govorili, no mogu

reći jedno: kad sam krenuo na ovaj tečaj, bio sam naivan, a kad sam shvatio koliko

sam bio naivan, počeo sam stvari promatrati kritički. No nisam postao fanatik niti mi se

čini da je bilo što doživjelo slom."

Sumnja u moguće učinke osvješćivanja podrazumijeva nešto što ni onaj koji sumnja

ne izriče uvijek jasno, a to je kako je bolje da žrtve nepravde sebe ne prepoznaju kao

žrtve. Ali osvješćivanje ne vodi ljude prema "destruktivnom fanatizmu". Upravo

suprotno, omogućavajući im da u povijesnom procesu sudjeluju kao odgovorni

20 Termin conscientizaçāo (konscijentizacija znači osvješćivanje, op. ur.) odnosi se na učenje razumijevanja društvenih, političkih i ekonomskih suprotnosti te na djelovanje protiv ugnjetavačkih elemenata stvarnosti. U Latinskoj Americi dobio je političku konotaciju. Vidjeti treće poglavlje.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

3

Subjekti21, osvješćivanje ih uključuje u traganje za samopotvrđivanjem i stoga

izbjegava fanatizam.

Buđenje kritičke svijesti otvara put izražavanju socijalnog nezadovoljstva

upravo stoga što je socijalno nezadovoljstvo stvarna sastavnica

ugnjetavačke situacije.22

Strah od slobode, kojeg ne moramo neminovno biti svjesni, čini da vidimo i ono čega

nema. Pojedinci bježe u pokušaj da pronađu sigurnost koja im je čak i draža od

neizvjesnosti slobode. Navest ćemo Hegela:

Sloboda se postiže isključivo riskiranjem života… pojedinac koji svoj život

nije doveo u pitanje bez sumnje se može priznati kao ličnost, no on do tog

priznanja nije došao nezavisnom samosviješću.23

Ljudi rijetko otvoreno priznaju svoj strah od slobode. Radije ga, ponekad nesvjesno,

prikrivaju, predstavljajući se kao branitelji slobode. Svoje sumnje i slutnje obavijaju

velom velike ozbiljnosti, poput doličnih čuvara slobode. No oni miješaju slobodu s

održavanjem status quo; ako, dakle, osvješćivanje ugrožava status quo, ostavlja dojam

da prijeti slobodi.

Pedagogija obespravljenih nije rezultat samo razmišljanja i proučavanja, ona je

ukorijenjena u stvarnim situacijama i opisuje reakcije radnika (seoskih ili urbanih) i

pripadnika srednje klase koje sam posredno ili neposredno promatrao u svom

obrazovnom radu. Dalje promatranje omogućit će mi u kasnijim istraživanjima da

promijenim ili potvrdim polazišta iz ovog, uvodnog, djela.

Ova će knjiga vjerojatno kod brojnih čitatelja izazvati negativne reakcije. Neki će moj

stav o problemu ljudskog oslobađanja smatrati čistim idealiziranjem ili će rasprave o

ontološkom pozivu, ljubavi, dijalogu, nadi, poniženju i suosjećanju ocijeniti kao

reakcionarne brbljarije. Drugi neće moći (ili neće htjeti) prihvatiti moju osudu

obespravljivanja, stanja koje odgovara onima koji obespravljuju. Prema tome, ovo je

djelo namijenjeno radikalima. Siguran sam da će kršćani i marksisti, premda se,

potpuno ili djelomično, ne moraju slagati sa mnom, knjigu pročitati do kraja. No čitatelj

koji dogmatski zauzima zatvoren, «iracionalan» stav odbit će dijalog koji, nadam se,

otvara ova knjiga.

Sektaštvo, hranjeno fanatizmom, uvijek osakaćuje. Radikalizacija, koju hrani kritički

duh, uvijek je stvaralačka. Sektaštvo stvara mit i stoga otuđuje; radikalizacija kritizira i

stoga oslobađa. Radikalizacija uključuje veću odanost odabranom stavu i stoga uvijek

veći angažman u naporu da se konkretna, objektivna stvarnost preobrazi. Suprotno

21 Termin Subjekt odnosi se na osobu koja zna i djeluje, za razliku od objekta, osobe za koju misle drugi i koja ne djeluje sama. 22 Predgovor Francisca Wefforta knjizi P. Freirea Educaçāo como Prática da Liberdade, Rio de Janeiro, 1967. 23 Georg Hegel, The Phenomenology of Mind , New York, 1967., str. 233.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

4

tome, sektaštvo, zato što stvara mitove i potiče iracionalno, pretvara stvarnosti u lažnu

(i stoga nepromjenjivu) "stvarnost".

Sektaštvo je u bilo kojem segmentu prepreka emancipaciji čovječanstva. Desničarska

opcija stoga, nažalost, ne izaziva uvijek svog prirodnog suparnika - radikalizaciju

revolucionarnih. Nerijetko revolucionari postaju reakcionarni jer i sami upadaju u

sektaštvo kad odgovaraju na sektaštvo desničara. No zato se radikali ne bi smjeli

pretvoriti u poslušne pijune elite. Uključivši se u proces oslobađanja, čovjek više ne bi

smio biti pasivan prema nasilju tlačitelja.

S druge strane, radikal nikad nije subjektivan u svom stavu. Za takvog pojedinca

subjektivno postoji jedino u odnosu na objektivno (konkretnu stvarnost koja je predmet

analize). Subjektivnost i objektivnost tako se udružuju u dijalektičkom jedinstvu,

stvarajući znanje združeno s djelovanjem i obratno.

Što se tiče čovjeka, njegovo sektaštvo u bilo čemu, zaslijepljeno iracionalnošću, ne

primjećuje (ili ne može primijetiti) dinamiku stvarnosti - ili tu stvarnost pogrešno tumači.

Razmišlja li takav čovjek dijalektički, tada je to "pripitomljena dijalektika". Desničar

(kojeg sam u jednoj knjizi nazvao rođenim sektašem24) želi usporiti povijesni proces

kako bi "ukrotio" vrijeme i tako prilagodio ljude. Ljevičar koji se pretvorio u sektaša

potpuno zastranjuje u pokušaju dijalektičkog tumačenja povijesti i stvarnosti te zapada

u bitno fatalističku poziciju.

Sektaški desničar razlikuje se od sektaškog ljevičara po tome što on ili ona nastoji

urediti sadašnjost tako da se (nadaju se desničari) ukroćena stvarnost reproducira u

budućnosti. Ljevičar smatra budućnost predodređenom - vrstom neizbježne sudbine,

usuda, s predvidljivim ishodom. Za sektaša desničara "današnjica", povezana s

prošlošću, nešto je zadano i nepromjenjivo, a za ljevičarskog sektaša "sutra" je već

zadano dekretom, neumoljivo predodređeno. I ljevičar i desničar reakcionari su jer,

počevši od vlastitih pogrešnih pogleda na povijest, obojica razvijaju aktivnosti koje

negiraju slobodu. Činjenica da jedna osoba zamišlja "dobro uređenu" sadašnjost, a

druga predodređenu budućnost ne znači da obje svijet promatraju prekriženih ruku

(jedna očekujući nastavak sadašnjosti, a druga "poznatu" budućnost). Upravo

suprotno, zatvarajući se u «krugove izvjesnosti» iz kojih ne mogu pobjeći, ti pojedinci

"stvaraju" svoju vlastitu istinu. To nije istina ljudi koji se bore za izgradnju svoje

budućnosti, suočavajući se s rizicima koji prate tu izgradnju. Nije to ni istina ljudi koji

se zajedno bore i zajedno uče kako izgraditi budućnost koja nije nešto dano što ljudi

prihvaćaju, već je nešto što oni sami moraju stvoriti. Oba tipa sektaša, odnoseći se

prema povijesti podjednako posjednički, gube ljude, a to jedino znači na drugi način

biti protiv ljudi.

Dok desničar koji zastrani u sektaštvo zatvaranjem u «svoju» istinu samo ispunjava

svoju prirodnu ulogu, ljevičar koji postane sektaš i krut negira svoju prirodu. Vrtećući

se oko «svoje istine», svaki od njih osjeća se ugroženim ako ta istina dođe u pitanje.

24 U djelu Educaçāo como Prática da Liberdade.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

5

Stoga sve što nije «njegova» istina smatra laži. Kao što mi je novinar Marcio Moreira

Alves jednom rekao: "Obojica pate od nedostatka sumnje."

Radikal koji se posvetio oslobođenju ljudi ne postaje zarobljenikom "kruga izvjesnosti",

u kojem je zatvorena i stvarnost. Upravo suprotno, što je netko radikalniji, to više ulazi

u stvarnost. Upravo zato što je bolje poznaje, uspješnije je može i mijenjati. Takva se

osoba ne boji suprotstaviti, ne boji se čuti i vidjeti razotkriveni svijet. Ona se ne boji

susretati ljude ili ući s njima u dijalog.25 Takva se osoba ne smatra vlasnikom povijesti,

posjednikom svih ljudi, ili osloboditeljem obespravljenih. Ona se posvećuje, unutar

povijesti, borbi na strani obespravljenih.

Pedagogija obespravljenih, prikazana na stranicama koje slijede, zadatak je za

radikalne; nju ne mogu provesti sektaši.

Bit ću zadovoljan ako među čitateljima ovog djela bude onih koji su dovoljno kritični da

isprave pogreške i nesporazume, prodube potvrđeno i istaknu aspekte koje sam ja

previdio. Možda će neki dovesti u pitanje moje prâvo da raspravljam o

revolucionarnosti kulturnog djelovanja, predmetu u kojem nemam konkretnog iskustva.

Međutim činjenica da nisam osobno sudjelovao u revolucionarnim aktivnostima ne

brani mi da o tome razmišljam.

Štoviše, moje iskustvo pedagoga, iskustvo rada s ljudima te iskustvo u obrazovanju

dijalogom i postavljanjem problema (dijaloško djelovanje) omogućili su mi da skupim

poprilično bogat materijal, koji me potaknuo da preuzmem rizik za tvrdnje što ih iznosim

u ovom djelu.

Nadam se da će nakon ovog djela trajno ostati barem moje povjerenje u ljude te vjera

u muškarce i žene, u njihovu sposobnost da stvore svijet u kojem će biti lakše voljeti.

Želim izraziti i zahvalnost Elzi, svojoj supruzi i prvom čitatelju za razumijevanje i

podršku što mi ju je pružila u mojem radu, koji pripada i njoj. Želim svoju zahvalnost

izraziti i prijateljima koji su iznijeli primjedbe na rukopis. Moram spomenuti nekoliko

imena, ali se bojim da ću neka ipak izostaviti. To su: Joāo da Veiga Coutinho, Richard

Shaull, Jim Lamb, Myra and Jovelino Ramos, Paulo de Tarso, Almino Affonso, Plinio

Sampaio, Ernani Maria Fiori, Marcela Gajardo, José Luis Fiori i Joāo Zacarioti. Sve što

tvrdim u ovom djelu tvrdim isključivo na svoju odgovornost.

Paulo Freire

25 "Sve dok teorijsko znanje ostaje privilegija šačice "akademika", Partija je suočena s opasnošću od zastranjivanja." Rosa Luxembourg, Reform or Revolution, citirano u The Marxists C. Wrighta Millsa, New

York, 1963.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

6

PE

DA

GO

GIJ

A O

BE

SP

RA

VLJE

NIH

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

7

PRVO POGLAVLJE

Iako je problem humanizacije s aksiologijskog gledišta oduvijek bio temeljni problem

ljudske vrste, sada on postaje predmet neizbježne zabrinutosti.26 Briga za

humanizaciju vodi do prepoznavanja dehumanizacije, ne samo kao ontologijske

mogućnosti već i kao povijesne stvarnosti. Sve dok čovjek primjećuje razmjere

dehumanizacije, može se pitati je li humanizacija nešto održivo. Unutar povijesti, u

okviru konkretnog, objektivnog konteksta, i humanizacija i dehumanizacija jesu

mogućnosti za ljude kao nepotpuna bića svjesna svoje nepotpunosti.

Humanizacija je stvarna alternativa dehumanizaciji i jedina prava ljudska vokacija. Ta

se vokacija neprestano poriče, a ipak se stalno potvrđuje upravo tim poricanjem. Nju

osujećuje nepravda, iskorištavanje, ugnjetavanje i nasilje tlačitelja, ali je potvrđuje

težnja potlačenih za slobodom i pravednošću te njihova borba za vraćanje izgubljene

humanosti.

Dehumanizacija, koja obilježava ne samo one kojima je humanost oduzeta, već

(premda drugačije) i one koji su humanost oduzeli, izopačuje nastojanja da se postane

potpuno human. To izopačenje nastaje tijekom povijesti, no ono nije njezina zadaća.

Doista, priznati dehumanizaciju kao povijesnu zadaću dovelo bi do cinizma ili potpunog

očaja: borba za humanizaciju, za oslobođenje rada, za prevladavanje otuđenja, za

potvrđivanje ljudi kao osoba postala bi besmislena. Ta je borba moguća jedino zato

što dehumanizacija, premda konkretna povijesna činjenica, nije zadana sudbina, već

26 Sadašnje pobune, osobito pokreti mladih, osim što neizbježno izražavaju obilježja određenog prostora, u svojoj bîti odražavaju zaokupljenost ljudima kao bićima u svijetu i sa svijetom - zaokupljenost time što ljude i kako čini bićima. Osuđujući potrošačku civilizaciju, odričući se birokracije svih vrsta, tražeći promjene na sveučilištima (promjenu krute prirode odnosa između učitelja i učenika te stavljanje tog odnosa u kontekst stvarnosti), mladi predlažu promjenu stvarnosti radi obnove sveučilišta, napadaju stari poredak i postojeće institucije te tako pokušavaju afirmirati ljudska bića kao subjekte odlučivanja. Svi ti pokreti odražavaju stil našeg doba koji je više antropološki nego antropocentričan.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

8

je rezultat nepravednog poretka što proizvodi nasilje ugnjetavača, koji, zauzvrat,

dehumaniziraju potlačene.

Budući da dehumanizacija izopačuje proces postajanja humanijim, ona će, prije ili

poslije, natjerati potlačene na borbu protiv pojedinaca koji je provode. Da bi ta borba

imala smisla, potlačeni ne smiju, u potrazi za vraćanjem humanosti (što je način da se

ta humanost stvori), postati tlačitelji tlačitelja, već moraju biti oni koji će ponovno

uspostaviti humanost kod jednih i drugih.

Dakle, veliki humanistički i povijesni zadatak potlačenih jest oslobođenje sebe, ali i

tlačitelja. Oni koji obespravljuju, ugnjetavaju i iskorištavaju jer imaju moć, ne mogu u

toj moći naći snagu za oslobođenje ni obespravljenih ni sebe. Jedino će snaga koja

izvire iz slabosti obespravljenih biti dovoljno velika da oslobodi i jedne i druge. Svaki

pokušaj tlačitelja da iz obzira prema slabosti potlačenih ublaži svoju moć gotovo se

uvijek manifestira kao lažna velikodušnost; tim se pokušajem nikada ne postiže ništa

više od toga. Da bi mogli izražavati svoju "velikodušnost", tlačitelji neprekidno moraju

održavati nepravdu. Nepravedan društveni poredak trajni je izvor te "velikodušnosti",

koja se hrani smrću, očajem i siromaštvom. Stoga djelitelji lažne velikodušnosti postaju

očajni i na najmanji znak prijetnje tom poretku.

Prava je velikodušnost upravo u borbi za uništenje uzroka koji hrane lažno milosrđe.

Lažno milosrđe onemogućava plašljive i podčinjene, "odbačene od života", da osnaže

svoje drhtave ruke. Prava velikodušnost leži u borbi da se te ruke - bez obzira na to

radi li se o pojedincima ili cijelim narodima - sve manje i manje pružaju u pokornoj

molbi, a sve više postaju ruke koje rade i radom mijenjaju svijet.

Međutim ta lekcija i takav nauk moraju doći upravo od obespravljenih i onih koji ih

doista podupiru. Borbom za ponovno uspostavljanje svoje humanosti pojedinci ili

narodi pokušat će uspostaviti i pravu velikodušnost. Tko je spremniji od obespravljenih

razmjeti strašno značenje ugnjetavačkog društva? Tko pati od učinaka ugnjetavanja

više od obespravljenih? Tko bolje može razumjeti potrebu za oslobođenjem? Svoju

slobodu obespravljeni neće steći slučajnošću, već istraživanjem, spoznavanjem

nužnosti da se za slobodu bore. I ta borba, budući da su joj obespravljeni dali svrhu,

zapravo će rezultirati ljubavlju, nasuprot nedostatku ljubavi koji leži u bîti

ugnjetavačkog nasilja, čak i kad je taj nedostatak upakiran u lažnu velikodušnost.

No gotovo uvijek su, na početnom stupnju borbe, potlačeni, umjesto da teže za

oslobođenjem, skloniji pretvaranju u tlačitelje ili "podtlačitelje". Struktura njihova

mišljenja uvjetovana je suprotnostima konkretne životne situacije koja ih je oblikovala.

Njihov je ideal postati čovjekom no za njih biti čovjek znači biti tlačitelj. To je njihov

model očovječenja. Korijeni toga leže u činjenici da su se obespravljeni u određenom

trenutku poistovjetili s tlačiteljem. Pod tim okolnostima ne mogu ga vidjeti dovoljno

jasno da bi ga vidjeli objektivno - da bi tlačitelja otkrili «izvan» sebe. To ne znači da

obespravljeni nisu svjesni činjenice kako su pogaženi. No njihovu percepciju sebe kao

obespravljenih remeti njihova stopljenost sa stvarnošću u kojoj vlada obespravljenost.

Percipirati na toj razini sebe kao suprotnost tlačiteljima još ne znači i uključiti se u borbu

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 2

9

za prevladavanje tog proturječja;27 ne teže oni oslobođenju, već poistovjećenju sa

suprotnim polom, svojom suprotnošću.

U takvoj situaciji obespravljeni ne vide "novog čovjeka" kao osobu rođenu u razrješenju

tih suprotnosti, jer podjarmljenost otvara put oslobođenju. Za njih novi čovjek i sâm

postaje tlačitelj. Njihovo je viđenje novog čovjeka individualističko; zbog

poistovjećivanja s tlačiteljem nemaju svijest o sebi kao o osobama ili članovima

obespravljene klase. Oni ne žele agrarnu reformu da bi postali slobodni, već da bi

dobili zemlju i postali veleposjednici – ili, preciznije, da bi postali nadređeni svojim

radnicima. Rijetki su seljaci koji postavši nadzornici ne tiraniziraju svoje nekadašnje

kolege više od vlasnika. To je stoga što kontekst seljakove situacije, odnosno

obespravljenost, ostaje nepromijenjen. Da bi osigurao svoj posao, nadzornik mora biti

krut poput vlasnika - pa i krući. To potkrepljuje našu prethodnu tvrdnju da na početnom

stupnju borbe obespravljeni u tlačitelju nalaze svoj model "humanosti".

Čak se i revolucija, koja uspostavljanjem procesa oslobađanja mijenja konkretnu

situaciju ugnjetavanja, mora s tim suočiti. Mnogi obespravljeni koji izravno ili neizravno

sudjeluju u revoluciji teže – što je uvjetovano mitovima starog poretka - provođenju

vlastite, privatne, revolucije. Sjena nekadašnjih tlačitelja i dalje je nad njima.

Valjalo bi istražiti "strah od slobode" koji pogađa obespravljene,28 strah koji ih može

dovesti do toga da žele ulogu tlačitelja ili ih može zadržati u ulozi potlačenih. Jedan od

temeljnih elemenata odnosa između tlačitelja i potlačenih jest propis.

Svaki je propis nametanje nečijeg individualnog izbora nekom drugom i pretvara svijest

osobe kojoj se propisani obrazac daje u svijest koja se pokorava svijesti izdavatelja

propisa. Tako je ponašanje obespravljenih propisano ponašanje koje slijedi upute

tlačitelja.

Obespravljeni se, nakon što su internalizirali29 sliku tlačitelja i prihvatili njegove upute,

boje slobode. Sloboda od njih zahtijeva odbacivanje te slike i njeno zamjenjivanje

neovisnošću i odgovornošću. Sloboda se osvaja, ne dobiva se na poklon. Na njoj se

mora ustrajati stalno i odgovorno. Ona nije ideal izvan čovjeka niti je ideja koja postaje

mit. Sloboda je nezaobilazan uvjet čovjekova traganja za ostvarenjem vlastite

potpunosti.

Da bi prevladali ugnjetavanje, ljudi najprije moraju kritički razmotriti i prepoznati

njegove uzroke, tako da mijenjajući postojeću mogu stvoriti novu situaciju koja će

omogućiti rad na postizanju pune humanosti. No borba za veću humanost već je

započela s autentičnim nastojanjem da se situacija promijeni. Premda je

obespravljivanje nešto neljudsko, nešto što dehumanizira, što utječe i na tlačitelje i na

27 U cijeloj se knjizi termin "proturječnost", odnosno «suprotnost» rabi za dijalektički sukob između suprotstavljanih društvenih snaga. 28 Strah od slobode javlja se i kod tlačitelja, premda, očito, u drugačijem obliku. Potlačeni se boje prigrliti slobodu. Tlačitelji se boje gubitka "slobode" ugnjetavanja. 29 Internalizacija je psihološki pojam koji označava pounutrenje, prihvaćanje nečeg izvanjskoga kao osobnoga, dijela vlastite ličnosti. (Prim.prev.)

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

0

potlačene, ipak potlačeni moraju, čak i iz svoje umrtvljene čovječnosti, povesti borbu

za postizanje pune humanosti i za jedne i za druge. Tlačitelj, i sam dehumaniziran time

što dehumanizira druge, nije sposoban predvoditi tu borbu.

Potlačeni, međutim, koji su prihvatili strukturu dominacije i postali ravnodušni, osjećaju

se sputanima i ne mogu započeti borbu za slobodu sve dok nisu u stanju preuzeti rizik

koji ta borba zahtijeva. Štoviše, njihova borba za slobodu ugrožava ne samo tlačitelja

već i obespravljene kolege koji se boje još većeg ugnjetavanja. Ali kad u sebi otkriju

žudnju za slobodom, shvaćaju da se ta žudnja može pretvoriti u stvarnost samo ako

se probudi kod svih drugova. No tako dugo dok njima upravlja strah od slobode, oni

odbijaju obratiti se drugima ili čuti njihov glas, odnosno glas vlastite savjesti. Više vole

mentalitet krda od autentičnog prijateljstva, draža im je sigurnost konformizma u

neslobodi nego kreativno zajedništvo koje stvara sloboda, draža im je čak i od borbe

za slobodu.

U dubini svoga bića obespravljeni pate od podvojenosti. Oni otkrivaju da bez slobode

ne mogu autentično živjeti. Premda žele autentično postojanje, ipak se boje. Oni su

istodobno i potlačeni i tlačitelj čiju su svijest internalizirali. Sukob je u izboru: biti

potpuno svoj ili u sebi podijeljen, podvojen, odbaciti tlačitelja ili ne, prikloniti se ljudskoj

solidarnosti ili otuđenju, slijediti propise ili imati prâvo odabira, biti promatrač ili

sudionik, djelovati ili imati iluziju o djelovanju preko aktivnosti tlačitelja, glasno govoriti

ili šutjeti, biti osakaćen, onemogućen stvarati, obnavljati i mijenjati svijet. To su tragične

dileme obespravljenih o kojima obrazovanje mora voditi računa.

Ova će knjiga pokazati neke aspekte onoga što je pisac nazvao pedagogijom

obespravljenih: pedagogija koju treba izgraditi s obespravljenima, a ne za njih

(pojedince ili narode) u neprestanoj borbi za vraćenje humanosti. Ova pedagogija

promišlja u ime obespravljenih što je ugnjetavanje i koji su mu uzroci, a iz tog će

promišljanja doći do zaključka o nužnosti uključenja obespravljenih u borbu za

oslobođenje. Ta će se pedagogija u borbi mijenjati.

Središnji je problem sljedeći: kako obespravljeni, kao podvojena, neautentična bića

mogu sudjelovati u stvaranju pedagogije svoga oslobođenja? Samo ako shvate da

tlačitelja nose u sebi mogu pridonijeti rođenju te pedagogije. No tome ne mogu

pridonijeti ništa tako dugo dok su podvojeni pa im biti znači biti poput, a biti poput znači

biti poput tlačitelja. Pedagogija obespravljenih instrument je kritičkog otkrivanja da su i

oni i njihov tlačitelj izraz dehumanizacije.

Oslobađanje je, dakle, bolno rađanje. Ličnost koja se iz toga rodi nova je osoba, koja

može opstati jedino ako suprotnost tlačitelj - potlačeni zamijeni humanizacija svih ljudi.

Ili, drugačije rečeno, rješenje te suprotnosti rađa se u muci koja na svijet donosi novo

biće, ni tlačitelja ni potlačenog, već ljudsko biće u procesu postizanja slobode.

Rješenje se ne može postići idealističkim sredstvima. Da bi potlačeni mogli povesti

borbu za svoje oslobođenje, moraju stvarnost pojarmljivanja shvatiti ne kao zatvoren

svijet iz kojeg nema izlaza, već kao ograničavajuću situaciju koju moraju promijeniti.

Takvo je shvaćanje nuždan, ali ne i jedini uvjet za oslobođenje. To shvaćanje mora

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

1

postati pokretačka snaga oslobađanja. Ni otkriće obespravljenih da su u dijalektičkom

odnosu prema tlačitelju, kao njegova antiteza – da bez njih tlačitelja ne bi ni bilo30 -

samo po sebi ne čini oslobođenje. Obespravljeni mogu prevladati suprotnost u koju su

uhvaćeni jedino kad ih to otkriće odvede u borbu za vlastito oslobođenje.

Isto vrijedi i za tlačitelja kao pojedinca. Otkriće da je tlačitelj može u pojedincu

uzrokovati tjeskobu, no ono ne vodi nužno do solidariziranja s potlačenima. Tlačiteljevo

racionaliziranje krivnje pokroviteljskim tretiranjem potlačenih, dok ih cijelo vrijeme

čvrsto drži u zavisnosti, nije dovoljno. Solidarnost zahtijeva ulaženje u situaciju onoga

s kojim se želi biti solidaran, a takav je stav radikalan. Ako je karakteristika

obespravljenih njihova podređenost gospodarevoj svijesti, što tvrdi Hegel,31 prava je

solidarnost s njima borba na njihovoj strani kako bi se promijenila objektivna stvarnost

koja ih je i pretvorila u "bića za druge".

Tlačitelj je solidaran s potlačenima tek kad ih prestane promatrati kao apstraktnu

kategoriju i počne ih gledati kao osobe s kojima se nepravedno postupa, koje nemaju

pravo glasa i koje varaju dok prodaju svoj rad - kad prestane s licemjernim,

sentimentalnim, pojedinačnim gestama i riskira čin ljubavi. Prava je solidarnost samo

u obilju ljubavi, u samom postojanju i praksi ljubavi. Priznati da su ljudi osobe i da kao

osobe trebaju biti slobodne, a pritom ništa ne poduzeti da bi se to potvrdilo u stvarnosti

samo je farsa.

Budući da se suprotnost tlačitelj - potlačeni postavlja u stvarnoj situaciji, rješenje te

suprotnosti mora biti objektivno podložno provjeri. Stoga je - i za pojedinca koji u sebi

otkrije da je tlačitelj i za potlačene - zahtjev da konkretna situacija koja stvara odnos

obespravljenosti mora biti promijenjena radikalan.

Iznijeti takav radikalni zahtjev za objektivnom promjenom stvarnosti, boriti se protiv

subjektivističke nepokretnosti koja prepoznavanje podjarmljivanja skreće prema

strpljivu čekanju da obespravljenost nestane sama od sebe ne znači napuštanje

subjektivnosti u borbi za promjenu struktura. Upravo suprotno, objektivnost se ne može

shvatiti bez subjektivnosti. Jedne nema bez druge, niti se one mogu razdvojiti.

Odvajanje objektivnosti od subjektivnosti, poricanje subjektivnosti u analizi stvarnosti i

djelovanju na stvarnost jest objektivizam. S druge strane, poricanje objektivnosti u

analizi ili djelovanju rezultira subjektivizmom koji vodi u solipsizam,32 a solipsizam

negira djelovanje poricanjem objektivne stvarnosti. Ovdje se ne zagovara ni

objektivizam ni subjektivizam, a ni psihologiziranje, već se zagovara stav da su

subjektivnost i objektivnost u stalnom dijalektičkom odnosu.

Negirati važnost subjektivnosti u procesu preobražavanja svijeta i povijesti, naivno je

pojednostavljivanje. To bi značilo prihvatiti nemoguće: svijet bez ljudi. Takvo

objektivističko gledište jednako je naivno kao i subjektivističko, koje pretpostavlja ljude

30 Hegel, op. cit., str. 236-237. 31 Analizirajući dijalektički odnos između svijesti gospodara i svijesti potlačenih, Hegel piše: "Jedan je neovisan i bît njegove prirode jest biti za sebe, drugi je ovisan, a njegova bît je postojanje ili življenje za drugog. Prvi je gospodar ili vlasnik, drugi je rob." Ibid., str. 234. 32 Solipsizam je učenje koje poriče postojanje bilo čega osim vlastitog "ja". (Op.ur.)

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

2

bez svijeta. Svijet i ljudska bića nisu odvojeni jedni od drugih, oni su u stalnoj interakciji.

Ni Marx, kao ni bilo koji drugi kritički, realistički mislilac ne priznaje takvu dihotomiju.

Marx nije kritizirao i znanstveno uništio subjektivnost, već subjektivizam i psihologizam.

Kako objektivna društvena stvarnost nije slučajna, već je proizvod ljudske djelatnosti,

ona se i ne mijenja slučajno. Ako čovječanstvo stvara društvenu stvarnost (koja se

"inverzijom prakse" okreće protiv njega i uvjetuje ga), tada je mijenjanje te stvarnosti

povijesni zadatak, zadatak čovječanstva.

Stvarnost u kojoj počinje vladati obespravljenost rezultira suprotstavljanjem obilježja

tlačitelja i potlačenih. Potlačeni, kojima je zadatak zajednička borba za oslobođenje s

onima koji pokazuju istinsku solidarnost, moraju steći kritičku svijest o obespravljenosti

upravo u toj borbi. Jedna od najvećih prepreka ostvarenju oslobođenja leži u opasnosti

da stvarnost u kojoj vlada obespravljenost apsorbira one koji u njoj žive i tako preplavi

svijest ljudi.33 Funkcionalno gledano, podjarmljivanje je pripitomljavanje. Da više ne bi

bio plijen podjarmljivanja, čovjek se mora izdići i obespravljenosti se suprotstaviti. To

se može samo sredstvima prakse: mišljenjem i djelovanjem, da bi se svijet preobrazio.

Hay que hacer al opresión real todavía mas opresiva añadiendo a aquella

la conciéncia de la opresión haciendo la infamia todavía mas infamante, al

pregonarla.34

Pojačanje "stvarne obespravljenosti dodavanjem spoznaje o obespravljenosti"

odgovara dijalektičkom odnosu između subjektivnog i objektivnog. Autentična je

praksa moguća samo u toj međuovisnosti, a bez te prakse nije moguće riješiti

suprotnost tlačitelj - potlačeni. Da bi se to postiglo, obespravljeni se moraju kritički

suočiti sa stvarnošću, istovremeno je objektivirajući i djelujući na nju. Samo

percipiranje stvarnosti bez kritičkog interveniranja neće dovesti do preobrazbe

objektivne stvarnosti - upravo stoga što to nije prava spoznaja stvarnosti. To bi bila

čista subjektivistička percepcija nekoga tko napušta objektivnu stvarnost i stvara lažnu

zamjenu.

Drugačiji obrazac pogrešnog poimanja javlja se kad promjena objektivne stvarnosti

ugrožava pojedinačne ili klasne interese promatrača. Kao prvo, odbacuje se kritički

utjecaj na stvarnost jer je ta stvarnost lažna; na drugoj razini nema kritičke intervencije

jer bi ona bila u suprotnosti s klasnim interesima. U tom slučaju riječ je o "neurotičnom"

ponašanju: činjenica postoji, no i činjenica i ono što bi iz nje moglo proizaći moglo bi

promatraču štetiti. Stoga postaje nužno ne samo poricati činjenice, već tim činjenicama

drugačije pristupiti. Takva se racionalizacija kao sustav obrane na kraju izjednačuje sa

subjektivizmom. Činjenica koja nije zanijekana, ali čija je istina racionalizirana, gubi

33 "Oslobađajuće djelovanje neizostavno uključuje trenutak predočavanja i htijenja. Takvo djelovanje istodobno prethodi tom trenutku i slijedi ga. U početku je ono u funkciji prologa, a potom tom trenutku omogućuje da bude učinkovit i da se nastavlja unutar povijesti. Čin dominacije, međutim, ne obuhvaća nužno tu dimenziju jer strukturom dominacije upravlja njezina vlastita mehanička i nesvjesna funkcionalnost." Iz neobjavljenog djela Joséa Luiza Fiorija koji nam je ljubazno dopustio da ga citiramo. 34 Karl Marx i Friedrich Engles, La Sagrada Familia y otros Escritos, Mexico, 1962., str. 6. Označenu riječ istaknuo P. Freire.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

3

svoje objektivne temelje. Ona prestaje biti konkretna činjenica i postaje mit stvoren za

obranu klase koja činjenice tako promatra.

U tome i jest jedan od razloga teškoća i zabrana (o tome će se više govoriti u četvrtom

poglavlju) namijenjenih odvraćanju ljudi od kritičkog upletanja u stvarnost. Tlačitelj vrlo

dobro zna da kritičko posredovanje nije u njegovu interesu. Ono što jest u njegovu

interesu jest da ljudi ostanu obespravljeni, nemoćni pred licem ugnjetavačke

stvarnosti. Navodimo Lukácsovo upozorenje revolucionarnoj stranci:

…il doit, pour employer les mots de Marx, expliquer aux masses leur propre

action non seulement afin d'assurer la continuité des expériences

révolutionnaires du prolétariat, mais aussi d'activer consciemment le

développement ultérieur de ces expériences.35

Potvrđujući te nužnosti, Lukács neupitno postavlja problem kritičkog utjecaja.

"Objasniti masama njihovo vlastito djelovanje" znači objasniti to djelovanje s obzirom

na njegov odnos prema objektivnim činjenicama koje su ga potaknule i s obzirom na

njegovu svrhu. Što više ljudi otkrije da je ova izazovna stvarnost predmet koji oni

mijenjaju, to će kritičnije u nju ući. Tako su "svjesno unaprijedili način stjecanja

iskustva". Ljudske aktivnosti ne bi bilo kad ne bi bilo objektivne stvarnosti; ne bi bilo

svijeta, koji je ne ja neke osobe i koji ljude potiče na aktivnost; kao što ne bi bilo

ljudskog djelovanja kad čovječanstvo ne bi bilo "projekt", kad ljudi ne bi mogli sebe

transcendirati. Toga ne bi bilo kad ne bismo mogli spoznati i shvatiti stvarnost, kako

bismo je mogli promijeniti.

U dijalektičkom razmišljanju svijet i aktivnost izrazito su ovisni jedno o drugom. No

djelovanje je ljudsko samo kad nije obično bavljenje, već je zaokupljenost, to jest kad

se ne odvaja od razmišljanja. Razmišljanje, koje je ključno za djelovanje, sastavnica je

Lukácsova zahtjeva za "objašnjenje masama njihova vlastitog djelovanja", kao što je

implicitno i svrsi koju on pripisuje objašnjenju svog poimanja "svjesnog unapređenja

načina stjecanja budućeg iskustva".

Međutim mi taj zahtjev ne shvaćamo kao objašnjenje, nego kao razgovor s ljudima o

njihovim aktivnostima. U svakom slučaju, stvarnost se ne preobražava sama od

sebe,36 a dužnost "objašnjenja masama njihova vlastitog djelovanja", koju Lukács

dodjeljuje revolucionarnoj partiji, poklapa se s našom tvrdnjom o potrebi kritičkog

utjecanja na stvarnost praksom. Otuda pedagogija obespravljenih vuče svoje korijene,

pedagogija ljudi uključenih u borbu za vlastito oslobođenje. I oni koji se prepoznaju ili

se počinju prepoznavati kao obespravljeni moraju biti među pokretačima te

pedagogije. Nijedna pedagogija koja doista oslobađa ne može ostati odvojena od

35 Georg Lukács, Lénine, Paris, 1965., str. 62. 36 "Materijalistička doktrina koja tvrdi da su ljudi proizvod okolnosti i obrazovanja te da su stoga promjene u ljudima produkt drugih okolnosti i promijenjenog obrazovanja zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da i pedagog treba obrazovanje." Karl Marx i Friedrich Engels, Odabrana djela (Selected Works), New York, 1968., str. 28.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

4

obespravljenih, tretirajući ih kao nesretnike i nudeći im tlačitelja kao model koji trebaju

oponašati. Obespravljeni moraju biti sami sebi primjer u borbi za oslobođenje.

Pedagogija obespravljenih, koju pokreće autentična, humanistička (ne humanitarna)

velikodušnost, pokazuje se kao pedagogija čovječanstva. A pedagogija koja počinje s

egoističnim interesima tlačitelja (egoizam umotan u lažnu velikodušnost paternalizma)

i čini obespravljene predmetima svojeg humanitarizma sama održava i utjelovljuje

obespravljenost. Ona je instrument dehumanizacije. Stoga, kao što smo ranije utvrdili,

pedagogiju obespravljenih ne mogu razviti ili provoditi tlačitelji. Ako bi tlačitelji ne samo

branili već i doista provodili obrazovanje za oslobođenje, bilo bi to proturječje pojmova.

No ako provođenje obrazovanja za oslobođenje zahtijeva političku moć koju

obespravljeni nemaju, kako se onda uopće može provoditi pedagogija obespravljenih

prije revolucije? To je vrlo važno pitanje, a na njega smo pokušali odgovoriti u četvrtom

poglavlju. Dio se odgovora može naći u razlici između sustavnog obrazovanja, koje

može promijeniti samo politička moć, i obrazovnih projekata, koji se trebaju provoditi

zajedno s potlačenima unutar procesa njihova organiziranja.

Pedagogija obespravljenih, kao humanistička pedagogija i pedagogija koja oslobađa,

ima dva različita stupnja. Na prvom obespravljeni upoznaju svijet obespravljenosti i u

praksi se posvećuju njegovu preobražavanju. Na drugom stupnju, kada se stvarnost u

kojoj vlada obespravljenost već promijenila, ta pedagogija više ne pripada

obespravljenima već postaje pedagogijom svih ljudi u procesu trajnog oslobađanja. Na

obama stupnjevima uvijek se sveobuhvatnom djelatnošću kulturološki suprotstavljamo

kulturi dominacije.37 Na prvom stupnju to se suprotstavljanje događa kada se mijenja

način na koji obespravljeni doživljavaju svijet podjarmljenosti, a na drugom kada se

odbace mitovi stvoreni i razvijeni u starom poretku, koji poput duhova opsjedaju novu

strukturu što se rađa u revolucionarnom preobražavanju.

Pedagogija prvog stupnja mora se baviti problemom svijesti obespravljenih i tlačitelja,

problemom ljudi koji podnose obespravljivanje. Ona mora uzeti u obzir njihovo

ponašanje, njihov pogled na svijet, njihovu etiku. Poseban je problem podvojenost

obespravljenih: oni su proturječna, u sebi podijeljena bića koje je oblikovala konkretna

situacija obespravljenosti i nasilja u kojoj žive.

Svaka situacija u kojoj "A" objektivno iskorištava "B" ili sprečava "B" da traga za

osviještenim samopotvrđivanjem oblik je ugnjetavanja. Takva je situacija sama po sebi

nasilje, čak i kad je zaslađena lažnom velikodušnošću, jer se upleće u ontologijsku i

povijesnu vokaciju pojedinca da postane potpuno ljudsko biće. Uspostavom odnosa

obespravljenosti nasilje je već započelo. Nikad u povijesti nisu obespravljeni potaknuli

nasilje. Kako ga mogu potaknuti kad su i oni rezultat nasilja? Kako mogu biti nositelji

nečega što svojim objektivnim uspostavljanjem zahtijeva da budu u stanju

obespravljenosti? Obespravljenih ne bi bilo kad nasilje ne bi prethodilo njihovu

podređivanju.

37 To je bio temeljni aspekt Maove kulturne revolucije.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

5

Nasilje potiču oni koji ugnjetavaju, iskorištavaju, ne priznaju druge kao osobe - a ne

oni koji su obespravljeni, iskorišteni, nepriznati. Ne potiču nevoljeni otuđenje, već oni

koji vole samo sebe. Ne potiču teror bespomoćni, oni koji su izloženi teroru, već

nasilnici koji svojom moći stvaraju konkretnu situaciju što stvara "odbačene od života".

Ne potiču despotizam tiranizirani, već tirani. Ne potiču mržnju prezreni, već oni koji

preziru. Ne niječu čovječnost oni kojima je čovječnost uskraćena, već oni koji tu

čovječnost ne priznaju (ne priznajući time ni svoju vlastitu). Silom se ne koriste oni koje

je nadmoć jakih učinila slabima, već jaki koji su slabe učinili takvima.

Ali tlačitelji potlačene (koje nikad ne nazivaju potlačenima već - ovisno o tome jesu li

njihovi sunarodnjaci ili ne - "ti ljudi" ili "slijepe i zavidne mase", "divljaci", "urođenici" ili

"subverzivni elementi") uvijek smatraju nezadovoljnima, "nasilnicima", "barbarima",

"zlima" ili "žestokima", kad god potlačeni reagiraju na nasilje tlačitelja.

No koliko god se to činilo proturječnim upravo se u odgovoru potlačenih na nasilje

njihovih tlačitelja može pronaći izraz ljubavi. Svjesno ili nesvjesno, pobuna potlačenih

(čin koji je uvijek, ili gotovo uvijek, jednako nasilan kao i početna nasilnost tlačitelja)

može potaknuti ljubav. Dok nasilnost tlačitelja sprečava potlačene da dosegnu svoju

punu humanost, odgovor potlačenih na tu nasilnost leži u njihovoj želji da slijede svoje

pravo na postizanje te humanosti. Sve dok tlačitelji dehumaniziraju druge i krše njihova

prava, i sami se dehumaniziraju. A kad obespravljeni, u borbi za ostvarenje svoje

humanosti, oduzimaju tlačiteljima moć dominacije i ugnjetavanja, vraćaju im humanost

koju su tlačitelji ugnjetavajući izgubili.

Jedino obespravljeni, oslobađanjem sebe, mogu osloboditi svoje tlačitelje. Ovi potonji,

kao ugnjetavačka klasa, ne mogu osloboditi ni sebe ni druge. Stoga je bitno da

obespravljeni povedu borbu za razrješenje proturječnosti u koju su ulovljeni,

proturječnosti koja će se razriješiti pojavom novog čovjeka - ni tlačitelja ni

obespravljenog, već čovjeka u procesu oslobađanja. Ako je cilj obespravljenih postići

punu humanost, taj cilj neće postići pukim preokretanjem suprotnosti, jednostavnom

promjenom strana.

To možda djeluje naivno, ali nije. Razrješenje suprotnosti tlačitelj - potlačeni doista

uključuje nestanak tlačitelja kao nadmoćne klase. Ali ograničenje koje su prijašnji

obespravljeni postavili svojim tlačiteljima, tako da tlačitelji više ne mogu povratiti svoj

prijašnji položaj, nije obespravljenost. Neki je čin čin obespravljivanja samo ako

sprečava ljude da postanu još humaniji. Prema tome, nužna ograničenja ne znače

sama po sebi da su dojučerašnji obespravljeni sada postali tlačitelji. Aktivnosti koje

sprečavaju ponovnu uspostavu režima obespravljivanja ne mogu se uspoređivati s

onima koje ga stvaraju i održavaju, s onima kojima nekolicina ljudi uskraćuje pravo

većini da budu ljudi.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

6

Međutim kada se novi režim pretvara u vladajuću "birokraciju"38 gubi se humanistička

dimenzija borbe i više se ne može govoriti o oslobođenju. Stoga toliko i ustrajemo na

tome da autentično rješenje suprotnosti tlačitelj - potlačeni ne leži u pukoj promjeni

položaja, u premještanju s jedne strane na drugu. Ne leži ni u zamjeni nekadašnjih

tlačitelja novima, koji će nastaviti podjarmljivati potlačene - sve u ime svojeg

oslobođenja.

No čak i kad se ta suprotnost autentično razriješi novom situacijom, koju su uspostavili

oslobođeni radnici, nekadašnji tlačitelji ne osjećaju se oslobođenima. Upravo suprotno,

oni se istinski osjećaju obespravljenima. Kako imaju iskustvo podjarmljivanja drugih,

svaku situaciju drugačiju od prethodne doživljavaju kao obespravljivanje. Prije su mogli

jesti, oblačiti se, obuvati, školovati, putovati, slušati Beethovena, dok milijuni nisu imali

što jesti, odjenuti ili obuti, niti su se obrazovali ili putovali, a još manje slušali

Beethovena. Svako ograničenje njihova načina života, u ime prava zajednice, čini se

nekadašnjim tlačiteljima kao teško kršenje njihovih osobnih prava - premda prije nisu

marili za milijune koji su umirali od gladi, boli, tuge i očaja. Za tlačitelje pojam "ljudska

bića" odnosi se isključivo na njih same. Drugi ljudi su "stvari". Za tlačitelje postoji samo

jedno pravo: njihovo pravo da žive u miru, uz koje dopuštaju, iako ga uvijek ne priznaju,

već jednostavno ustupaju, pravo potlačenih na preživljavanje. Taj ustupak čine samo

zato što bez obespravljenih ne bi bilo ni njih.

Takvo ponašanje, takvo shvaćanje svijeta i ljudi (koje neizostavno čini da se tlačitelji

odupiru uspostavi novog režima) objašnjava se njihovim iskustvom vladajuće klase.

Kad su nasilje i obespravljivanje jednom uspostavljeni, takva situacija oblikuje

cjelokupan život i ponašanje onih koji se u nju uhvaćeni - i tlačitelja i potlačenih. I jedni

su i drugi u toj situaciji, i jedni i drugi nose znakove obespravljenosti. Analiza životnih

situacija ugnjetavanja otkriva da njihov početak leži u činu nasilja – a nasilje potiču oni

koji imaju moć. To se nasilje, kao proces, ponavlja iz naraštaja u naraštaj; tlačitelji

nastavljaju nasilnički se ponašati te se obrazuju u takvom ozračju. To ozračje stvara

kod njih izrazito posesivnu svijest - posesivnu prema svijetu i ljudima. Osim što

razumije izravno, konkretno, materijalno posjedovanje svijeta i ljudi, svijest tlačitelja ne

može razumjeti samu sebe - ne može je čak ni biti. Fromm je rekao da bi ta svijest,

bez te posesivnosti, "izgubila doticaj sa svijetom". Svijest tlačitelja teži pretvaranju

svega što tlačitelja okružuje u predmet njegove dominacije. Zemlja, posjed,

proizvodnja, čovjekova djela, ljudi sami, vrijeme - sve je svedeno na predmete koji su

njemu na raspolaganju.

U svojoj neograničenoj želji za posjedovanjem tlačitelji razvijaju uvjerenje da su

sposobni sve pretvoriti u predmet svoje kupovne moći. Otuda njihov strogo

materijalistički koncept postojanja. Novac je mjera za sve, a dobit primarni cilj. Za

38 To se ne smije poistovjetiti s ograničenjima koja moraju ostati za nekadašnje tlačitelje kako bi ih se spriječilo da ponovno uspostave poredak obespravljenosti. Više se to odnosi na revoluciju koja se okamenila pa se okreće protiv ljudi, koristeći se starim represivnim, birokratskim državnim aparatom (koji bi trebalo drastično ograničiti, kako je Marx često naglašavao).

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

7

tlačitelje vrijedno je jedino imati više - uvijek više - čak i po cijenu da obespravljeni

nemaju dovoljno ili nemaju ništa. Za njih biti znači imati i biti klasom "posjednika".

Budući da od obespravljenosti imaju koristi, tlačitelji ne mogu shvatiti da ako je

posjedovanje uvjet postojanja to onda vrijedi za sve ljude. Stoga je njihova

velikodušnost lažna. Humanost je "stvar" i oni je posjeduju kao ekskluzivno pravo,

naslijeđeno vlasništvo. Za tlačiteljevu svijest humanizacija "drugih", ljudi, nije težnja

prema punoj ljudskosti, već je uništenje.

Svoj monopol na imati više tlačitelji ne vide kao povlasticu kojom potiru i svoju ljudskost

i ljudskost drugih. Oni ne mogu shvatiti kako se, u sebičnom nastojanju da kao

posjednička klasa imaju, guše u vlastitom posjedovanju i kako više ne postoje, već

samo posjeduju. Za njih je posjedovati više neotuđivo pravo, pravo koje su priskrbili

vlastitim "naporom", vlastitom "hrabrošću za poduzimanje rizika". To što drugi nemaju

znači da su ti drugi nesposobni i lijeni, a najgora je njihova neopravdana nezahvalnost

prema "velikodušnosti" vladajuće klase. Upravo stoga što su "nezahvalni" i "zavidni",

obespravljeni se smatraju potencijalnim neprijateljima koje valja držati na oku.

Drugačije ne može biti. Ako humanizacija obespravljenih znači prevrat, onda to isto

znači i njihova sloboda. Otuda potreba za stalnim nadzorom. Što više tlačitelji nadziru

obespravljene, to ih više pretvaraju u prividno nežive "stvari". Težnja tlačitelja da u

svojoj želji za posjedovanjem sve i svakoga pretvori u "neživo" neosporno podsjeća na

sadizam.

Užitak u potpunoj dominaciji nad drugom osobom (ili drugim živim bićem)

bît je sadističkog poriva. Drugačije rečeno, cilj je sadizma pretvoriti čovjeka

u stvar, živo u neživo, jer pod potpunim i apsolutnim nadzorom život gubi

osnovno obilježje - slobodu.39

Sadistička je ljubav izopačena ljubav - ljubav prema smrti, a ne životu. Stoga je

sadizam jedna od osobina tlačiteljeve svijesti i njezina nekrofilskog pogleda na svijet.

Ako tlačiteljeva svijest, u težnji k dominaciji, pokušava spriječiti težnju za traženjem,

nemir i stvaralačku moć koja znači život, onda ta svijest ubija život. Sve više i više

tlačitelji se koriste znanošću i tehnologijom kao neosporno moćnim instrumentima za

ostvarenje svojeg cilja: održavanje svijeta obespravljenosti manipulacijom i

represijom.40 Obespravljeni, kao objekti, "stvari", nemaju druge svrhe osim one koju su

im namijenili njihovi tlačitelji.

U vezi s prethodno rečenim još je nešto važno: to je činjenica da se određeni članovi

ugnjetavačke klase pridružuju obespravljenima u borbi za oslobođenje, pomičući se

tako s jednog kraja suprotnosti prema drugom. Uloga je takvih pojedinaca bitna i tako

je bilo u cijeloj povijesti borbe. Ali i kad prestanu biti izrabljivači ili nezainteresirani

promatrači ili jednostavno nastavljači izrabljivanja te prijeđu na stranu iskorištavanih,

39 Erich Fromm, The Heart of Man (Čovjekovo srce), New York, 1966., str. 32. 40 O "dominantnim oblicima društvenog nadzora" vidjeti Herbert Marcuse, One-Dimensional Man (Jednodimenzionalni čovjek), Boston, 1964. i Eros and Civilization (Eros i civilizacija), Boston, 1955.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

8

oni gotovo uvijek nose znakove svog podrijetla. U njihove predrasude i deformacije

ulazi i nedostatak povjerenja u sposobnost ljudi da razmišljaju, žele i znaju. U skladu

s tim, ti sljedbenici narodne borbe neprestano se izlažu opasnosti da upadnu u

pogubnu ugnjetavačku velikodušnost. Velikodušnost tlačitelja hrani se nepravednim

poretkom koji se mora održati radi opravdanja te velikodušnosti. Naši preobraćenici, s

druge strane, doista žele izmijeniti taj nepravedni poredak, no zbog svojeg podrijetla

vjeruju da oni moraju provesti preobrazbu. Govore o ljudima, no ne vjeruju im, a

povjerenje u ljude neizostavan je preduvjet za revolucionarnu promjenu. Stvarni se

humanist lakše prepoznaje po svom povjerenju u narod, koji ga i uključuje u svoju

borbu, nego po tisućama aktivnosti koje je za narod poduzeo, ali bez povjerenja tog

naroda.

Oni koji se autentično posvećuju narodu moraju se neprestano preispitivati. Taj je

preokret toliko radikalan da ne dopušta dvosmisleno ponašanje. Prihvatiti predanost,

ali nastaviti sebe smatrati vlasnikom revolucionarne mudrosti - koja se zatim mora

prepustiti (ili nametnuti) narodu - znači zadržati stari način života. Ljudi koji izjavljuju

da su odani borbi za oslobođenje, a nisu sposobni ući u zajedništvo s narodom,

smatrajući ga i dalje potpuno neukim, opasno sebe obmanjuju. Preobraćenik koji se

narodu približi, ali kojeg uznemiruje svaki korak toga naroda, svaka sumnja koju narod

izrazi i svaki prijedlog koji ponudi pa stoga pokušava nametnuti svoje i dalje čezne za

svojim podrijetlom.

Preobrazba zahtijeva ponovno rođenje iz najdublje nutrine. Oni koji to prođu moraju

odsad živjeti na nov način i ne mogu više biti ono što su bili. Jedino u prijateljstvu s

obespravljenima mogu preobraćenici razumjeti vlastiti način života i ponašanja, koji u

različitim situacijama odražava strukturu dominacije. Jedna od značajki toga već je

spomenuta podvojenost obespravljenih: oni su istovremeno oni i tlačitelj čiju su sliku

internalizirali. U skladu s tim, sve dok stvarno "ne otkriju" svog tlačitelja, a time i svoju

vlastitu svijest, obespravljeni gotovo uvijek iznose fatalističke stavove o svojoj situaciji.

Seljak će se ohrabriti da počne prevladavati svoju ovisnost kad shvati da je

ovisan. Sve do tada slagat će se sa svojim nadređenim i govoriti: "Što ja tu

mogu? Ja sam samo seljak."41

Površna analiza ovaj fatalizam katkad tumači poniznošću kao crtom nacionalnog

karaktera. Fatalizam zamaskiran poslušnošću plod je povijesne i socijalne situacije, a

nije bitno obilježje ljudskog ponašanja. Gotovo se uvijek povezuje s moći sudbine,

usuda ili sreće - neizbježnih sila - ili s iskrivljenim shvaćanjem Boga. Pod utjecajem

čarolije i mita obespravljeni (osobito seljaci, koji su jako povezani s prirodom)42 vide

svoje patnje, plod izrabljivanja, kao Božju volju - kao da je Bog tvorac tog

"organiziranog nereda."

41 Riječi seljaka koji je razgovarao s autorom. 42 Vidjeti Candido Mendes, Mementos dos vivos - A Esquerda católica no Brasil, Rio de Janeiro,1966.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 3

9

Okruženi stvarnošću, obespravljeni ne mogu jasno vidjeti "poredak" koji služi

interesima tlačitelja čiju su sliku internalizirali. Razljućeni ograničenjima poretka, često

ispoljavaju vrstu horizontalnog nasilja, koje iskaljuju na svojim kolegama i zbog

najmanjih razloga.

Kolonizirani će čovjek svoju agresivnost, a ima je u kostima, iskaliti najprije

na svoj narod. Primjer je za to sjeverna Afrika gdje crnci tuku jedni druge, a

policija i suci ne znaju kud ni kamo, suočeni sa zapanjujućim valom. Ako

doseljenik ili policajac ima pravo cijeli dan tući urođenika, vrijeđati ga i

prisiljavati da pred njim puzi, onda ćete vidjeti kako i urođenik poseže za

nožem i na najmanju naznaku neprijateljskog ili nasilnog ponašanja drugog

urođenika; posljednje je urođenikovo utočište obraniti sebe od vlastitog

brata.43

Moguće je da takvim ponašanjem još jednom pokazuju svoju podvojenost. Jer tlačitelj

je među potlačenima i dok napadaju jedni druge, neizravno napadaju i tlačitelja.

S druge strane, u određenom trenutku života obespravljeni osjećaju neodoljivu

privlačnost prema tlačiteljima i njihovu načinu življenja. Sudjelovati u takvom načinu

života postaje težnja koja sve nadilazi. U svojem otuđenju obespravljeni želi po svaku

cijenu nalikovati tlačitelju, oponašati ga, slijediti. To je osobito prisutno kod

obespravljenih srednje klase, koji čeznu za tim da budu jednaki "poznatima" iz više

klase. Albert Memmi, izvanredan analitičar "koloniziranog mentaliteta", govori o preziru

koji je osjećao prema kolonizatoru, pomiješanom sa "strastvenom" privlačnošću.

Kako se kolonizator može brinuti o svojim radnicima kad povremeno mora

ubiti gomilu koloniziranih? Kako se kolonizirani mogu okrutno odreći sebe,

a ipak postavljati neumjerene zahtjeve? Kako mogu mrziti kolonizatore, a

ipak im se strastveno diviti? (I ja osjećam to divljenje, protiv svoje volje.)44

Samopodcjenjivanje je još jedna karakteristika obespravljenih, koja izvire iz toga što

prihvaćaju mišljenje koje tlačitelji imaju o njima. Toliko često čuju kako ne valjaju, ništa

ne znaju i ništa ne mogu naučiti - kako su bolesni, lijeni i neproduktivni - da na kraju i

sami počnu vjerovati u vlastitu nesposobnost.

Seljak se osjeća manje vrijednim od nadređenog jer mu se čini da nadređeni

jedini sve zna i može svime upravljati.45

Obespravljeni sebe nazivaju neznalicama i kažu da je "profesor" onaj koji ima znanje i

čije znanje moraju slušati. Kriteriji znanja konvencionalni su i nametnuti. "Zašto ti ne

43 Frantz Fanon, The Wretched of the Earth (Prezreni na svijetu), New York, 1968., str. 52. 44 Albert Memmi,The Colonizer and the Colonized (Kolonizator i kolonizirani), Boston, 1967. 45 Riječi seljaka koji je razgovarao s autorom.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

0

bi", rekao je seljak na jednom kulturnom kružoku,46 "najprije objasnio slike? Tako ćeš

potrošiti manje vremena i nećeš nama zadati glavobolju."

Gotovo nikad ne shvaćaju da i oni "znaju stvari" koje su naučili u svom odnosu sa

svijetom i drugim ljudima. U zadanim okolnostima, koje su učinile da budu u sebi

podijeljeni, potpuno je prirodno da ne vjeruju u sebe.

Često seljaci u obrazovnim projektima započinju rasprave o generativnim temama na

vrlo živahan način, zatim iznenada prestanu i kažu voditelju: "Oprostite, no moramo se

stišati i dati vama da govorite. Vi ste onaj koji zna, mi ne znamo ništa." Često ustraju

na stavu da nema razlike između njih i životinja. Kad i priznaju razliku, ona ide u korist

životinja. "One su slobodnije od nas".

Zapanjujuće je međutim promatrati kako se to samopodcjenjivanje mijenja čim se

počne mijenjati situacija obespravljenosti. Čuo sam predvodnika seljaka kako kaže na

sastanku asentamiento.47 "Oni obično kažu da nismo produktivni jer smo lijeni i

pijanice. Sve su to laži. Sada kad smo poštovani ljudi pokazat ćemo svima da nismo

nikad bili ni lijeni ni pijanice. Bili smo iskorištavani!"

Sve dok su podvojeni, obespravljeni se nevoljko opiru i uopće nemaju povjerenje u

sebe. Među njima rašireno je magijsko vjerovanje u neranjivost i moć tlačitelja.48 Moj

prijatelj sociolog pričao mi je o skupini naoružanih seljaka u jednoj od zemalja Latinske

Amerike koji su nedavno preuzeli neku latifundiju. Iz taktičkih su razloga planirali

zadržati vlasnika kao taoca. No nitko od seljaka nije imao hrabrosti čuvati ga. Već ih je

sama njegova prisutnost zastrašivala. Moguće je da je sam čin protivljenja gazdi

izazvao osjećaje krivnje. A zapravo je gazda bio "u njima".

Da bi mogli početi vjerovati u suprotno, obespravljeni moraju vidjeti da su i tlačitelji

ranjivi. Dok se to ne dogodi, obespravljeni će i dalje biti malodušni, plašljivi i

ugnjetavani.49 Sve dok nisu svjesni uzroka svojeg stanja, oni fatalistički "prihvaćaju"

svoje izrabljivanje. Nadalje, kada se suoče s potrebom da se bore za svoju slobodu i

samopotvrđivanje, skloni su pasivno i otuđeno reagirati. Međutim, malo-pomalo,

počinju isprobavati oblike buntovničkog ponašanja. Svatko tko radi na oslobađanju, ne

smije iz vida ispustiti tu pasivnost niti previdjeti trenutak buđenja.

Unutar svog nestvarnog pogleda na svijet i sebe, obespravljeni se osjećaju poput

"stvari" koje tlačitelj posjeduje. Za tlačitelja biti znači imati, i to gotovo uvijek na štetu

onih koji nemaju ništa. Za obespravljene, u određenom trenutku života, biti ne znači

biti poput tlačitelja, već biti pod njim, ovisiti o njemu. U skladu s tim, obespravljeni su

emocionalno ovisni.

46 Vidjeti poglavlje 3, str. 113. 47 Asentamiento – pojam se odnosi na proizvodnu jedinicu iz vremena pokusne agrarne reforme u Čileu. 48 "Seljak se gotovo instinktivno boji nadređenog", seljak u razgovoru s autorom. 49 Vidjeti Regis Debray, Revolution in the Revolution? (Revolucija u revoluciji?), New York, 1967.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

1

Seljak je ovisan. Ne može reći što želi. Prije nego što otkrije svoju ovisnost,

pati. Kod kuće si daje oduška, viče na djecu, tuče ih i očajava. Tuži se na

ženu i sve mu se čini užasnim. Ne daje si oduška pred nadređenim jer misli

da je nadređeni superiorno biće. Često seljak svoju tugu utapa u piću.50

Ta potpuna emocionalna ovisnost može obespravljene dovesti do onoga što Fromm

naziva nekrofilskim ponašanjem: uništenja života - njihova ili njihovih obespravljenih

drugova.

Tek kad obespravljeni izbace tlačitelja iz sebe i uključe se u organiziranu borbu za

svoje oslobođenje počinju vjerovati u sebe. To se ne može dogoditi samo na

intelektualnom planu, to mora uključivati i akciju. No ne može se ograničiti ni na puki

aktivizam, već mora uključiti ozbiljno promišljanje. Jedino tada može postati praksom.

Kritički i oslobađajući dijalog, koji pretpostavlja akciju, mora se s obespravljenima

ostvariti na bilo kojem stupnju njihove borbe za oslobođenje.51 Sadržaj tog dijaloga

može i mora varirati u skladu s povijesnim uvjetima i razinom na kojoj obespravljeni

percipiraju stvarnost. Pokušati ih osloboditi bez njihova misaonog sudjelovanja u činu

oslobađanja znači tretirati ih kao predmete koje valja spasiti iz goruće zgrade. To znači

voditi ih u populističku zamku i pretvoriti ih u mase kojima se može upravljati.

Na svim stupnjevima svojeg oslobođenja obespravljeni moraju sebe vidjeti kao ljude

koji su se odazvali ontologijskom i povijesnom pozivu da postignu punu humanost.

Razmišljanje i djelovanje postaju neizbježni kad se ne pokušava pogrešno razdvojiti

sadržaj humanosti od njenih povijesnih oblika.

Ustrajati na tome da obespravljeni počnu razmišljati o svojoj konkretnoj situaciji ne

znači smirivanje revolucije. Upravo suprotno, mišljenje - istinsko razmišljanje - vodi u

akciju. S druge strane, kad situacija zahtijeva akciju, ta će akcija biti dijelom autentične

prakse samo ako posljedice te akcije postanu predmetom kritičkog promišljanja. U tom

smislu praksa je novi raison d'être obespravljenih, a revolucija, koja uvodi povijesni

trenutak tog rasion d'être, nije održiva bez istovremenog svjesnog uključenja

obespravljenih. Inače je akcija čisti aktivizam.

Međutim da bi se postigla ta praksa valja vjerovati u obespravljene i njihovu

sposobnost rasuđivanja. Tko god u to ne vjeruje, neće moći potaknuti (ili će napustiti)

dijalog, razmišljanje, komunikaciju i počet će se koristiti sloganima, priopćenjima,

monolozima i propisima. Površno pristajanje uz ideale oslobađanja nosi u sebi tu

opasnost.

Politička aktivnost na strani obespravljenih mora biti pedagoška aktivnost u izvornom

smislu te riječi i stoga aktivnost skupa s obespravljenima. Oni koji rade na oslobođenju

ne smiju iskoristiti njihovu emocionalnu ovisnost - ovisnost koja je plod konkretne

50 Razgovor sa seljakom. 51 Ne otvoreno, naravno, jer to bi samo izazvalo bijes tlačitelja i dovelo do još veće represije.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

2

situacije dominacije što okružuje obespravljene i stvara njihov neautentičan pogled na

svijet. Koristiti se njihovom ovisnošću za stvaranje još veće ovisnosti taktika je tlačitelja.

Oslobađajuća aktivnost mora prepoznati ovisnost obespravljenih kao slabost i mora

stoga nastojati da razmišljanjem i djelovanjem ovisnost pretvori u neovisnost. Ali čak i

najdobronamjernije vodstvo ne može pokloniti neovisnost. Oslobađanje obespravljenih

jest oslobađanje ljudi, a ne stvari. Prema tome, dokle god se svaki čovjek ne oslobodi

svojim naporom, neće ga moći osloboditi ni drugi. Oslobađanje je karakteristično za

ljude i ne mogu ga ostvariti "poluljudi". Svaki pokušaj tretiranja čovjeka kao

"polučovjeka" ljude samo dehumanizira. Kad su ljudi već dehumanizirani, zbog

ugnjetavanja koje podnose, u procesu njihova oslobađanja ne smiju se primjenjivati

metode dehumanizacije.

Stoga ispravna metoda koju revolucionarno vodstvo treba upotrijebiti u oslobođenju

nije "oslobodilačka propaganda". Vodstvo ne može obespravljenima "usaditi" vjeru u

slobodu, misleći da će tako zadobiti njihovo povjerenje. Ispravna je metoda dijalog.

Uvjerenje obespravljenih da se moraju boriti za svoje oslobođenje nije poklon

revolucionarnih vođa, već rezultat vlastitog osvješćivanja (konscijentizacije).

Revolucionarne vođe moraju shvatiti da ni njima uvjerenje o nužnosti borbe

(neizbježna dimenzija revolucionarne mudrosti) nitko nije darovao - ako se radi o

stvarnom uvjerenju. To se uvjerenje ne može zapakirati i prodati. Ono se dosiže

sveukupnošću razmišljanja i aktivnosti. Jedino vlastito uključenje u stvarnost, unutar

određene povijesne situacije, dovodi vođe do kritike te situacije i do želje da je

promijene.

Jednako tako obespravljeni (koji se ne predaju borbi ako u nju ne vjeruju, a ako joj ne

priđu, onemogućavaju je) moraju do uvjerenja doći kao Subjekti, a ne kao objekti. Oni

moraju kritički intervenirati u situaciju koja ih okružuje i čije znakove nose;

propagandom se to ne može postići. Uvjerenje o potrebi borbe (bez kojega je borba

neizvediva) treba i revolucionarnom vodstvu (doista, to uvjerenje i čini vodstvo), ali i

obespravljenima - osim ako se preobrazba ne želi provesti za obespravljene umjesto

s njima. Ja vjerujem da je valjano jedino ovo drugo.52

Smisao ovih razmatranja jest obrana već istaknutog pedagoškog karaktera revolucije.

Revolucionarne vođe u svim epohama, koje su potvrdile da obespravljeni moraju

prihvatiti borbu za svoje oslobođenje – što je očita činjenica - implicitno su prepoznale

i pedagoški aspekt te borbe. Međutim mnogi su se od njih (možda zbog prirodne i

razumljive nesklonosti pedagogiji) na kraju ipak koristili "obrazovnim" metodama

tlačitelja. Te vođe negiraju pedagošku aktivnost u procesu oslobađanja i koriste se

propagandom kao sredstvom uvjeravanja.

Za obespravljene je bitno da shvate kako su, prihvativši borbu za humanizaciju,

preuzeli i punu odgovornost za tu borbu. Moraju shvatiti da se ne bore samo za

oslobođenje od gladi, već i za

52 O ovome će se podrobno raspravljati u četvrtom poglavlju.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

3

slobodu da stvaraju i grade, da se čude i riskiraju. Takva sloboda zahtijeva

od pojedinca da bude aktivan i odgovoran, a ne rob ili dobro podmazan

zubac zupčanika. Nije dovoljno da ljudi ne budu robovi; ako socijalne prilike

potiču da ljudi budi automati, rezultat će biti ne ljubav prema životu, već

ljubav prema smrti.53

Obespravljeni, koje je oblikovalo ugnjetavačko okruženje što afirmira smrt, moraju

svojom borbom pronaći način da humaniziraju život; humanizacija potvrđuje život i nije

samo borba protiv gladi (premda je i borba za više hrane te ne može isključiti taj

aspekt). Njih je uništila upravo njihova situacija, jer ih je svela na stvari. Da bi povratili

svoju humanost moraju prestati biti stvari i boriti se kao ljudi. To je radikalan zahtjev.

Obespravljeni ne mogu u borbu ući kao objekti i tek poslije postati ljudska bića.

Borba počinje kad ljudi shvate da su uništeni. Propaganda, rukovođenje, manipulacija

- sve oruđa dominacije - ne mogu biti sredstva ponovne humanizacije. Jedino je

djelotvorno sredstvo pedagogija koja vodi humanizaciji i u kojoj revolucionarno vodstvo

uspostavlja trajan dijalog s obespravljenima. U pedagogiji humanizacije metoda

prestaje biti sredstvo koje učiteljima (u ovom slučaju revolucionarnom vodstvu)

omogućava manipulaciju učenicima (u ovom slučaju obespravljenima), jer izražava

svijest učenika.

Metoda je zapravo vanjski oblik svijesti koja do izražaja dolazi u djelima što

preuzimaju temeljno vlasništvo svijesti - njezinu svrhu. Bît svijesti je trajno i

neizbježno postojanje sa svijetom. U skladu s tim, svijest je u svojoj bîti "put

prema" nečemu što je izvan nje same, što je okružuje i obuhvaća s pomoću

svojeg zamišljenog kapaciteta. Svijest je stoga po definiciji metoda, u

najopćenitijem smislu te riječi.54

U skladu s tim, revolucionarno vodstvo mora prakticirati obrazovanje zajedničkih

namjera. Učitelji i učenici (vodstvo i ljudi) zajedno su usredotočeni na stvarnost gdje

su i jedni i drugi Subjekti, a zadatak im je ne samo da otkrivaju tu stvarnost i kritički je

spoznaju već i da rekreiraju to znanje. Kad dosegnu znanje zajedničkim razmišljanjem

i djelovanjem, otkrit će da i oni stalno nanovo stvaraju tu stvarnost. Tako sudjelovanje

obespravljenih u borbi za vlastito oslobođenje postaje ono što bi i trebalo biti: ne lažno

sudjelovanje, već predano uključivanje.

53 Fromm, op. cit., str. 52-53. 54 Alvaro Vieira Pinto, iz djela o pripremi filozofije znanosti. Smatram da je navedeni dio vrlo važan za razumijevanje pedagogije postavljanja problema (koju ćemo prikazati u drugom poglavlju) i želim zahvaliti profesoru Vieiri Pintu što mi je dopustio da navedem njegovo djelo prije izdavanja.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

4

DRUGO POGLAVLJE

Pomna analiza odnosa učitelj - učenik na bilo kojoj razini, u školi ili izvan nje, otkriva u

osnovi pripovjedački karakter. Taj odnos uključuje Subjekt (učitelja) koji govori i

strpljive objekte (učenike) koji slušaju. Sadržaj, bez obzira na to je li riječ o

vrijednostima ili iskustvenoj dimenziji stvarnosti, tijekom procesa pripovijedanja postaje

beživotan i okamenjen. Obrazovanje pati od bolesti pričanja.

Učitelj govori o stvarnosti kao da je beživotna, statična, rascjepkana i predvidiva. Ili

govori o temi potpuno stranoj učenikovu iskustvu. Učiteljev je zadatak "ispuniti" učenike

sadržajem svojeg pripovijedanja - sadržajem koji nema doticaja sa stvarnošću, koji je

odvojen od svih onih okolnosti u kojima su oni sazrijevali, a koje bi tom sadržaju mogle

dati smisao. Riječi su ispražnjene od sadržaja i postaju šuplje, otuđene; to je otuđujući

verbalizam. Izrazito obilježje tog pripovjedačkog podučavanja zvučnost je riječi, a ne

njihova moć preobražavanja. "Četiri puta četiri je šesnaest. Glavni grad Pará je Belém."

Učenik zapisuje, pamti i ponavlja te riječi ne obraćajući pozornost na to što četiri puta

četiri doista znači ili ne shvaćajući pravo značenje izraza "glavni grad" u izjavnoj

rečenici "Glavni grad Pará je Belém", odnosno što Belém znači za Pará i što Pará znači

za Brazil.

Pripovijedanje (s učiteljem kao pripovjedačem) navodi učenike na mehaničko

pamćenje ispričanog sadržaja. Što je još gore, ono ih pretvara u "spremišta", "posude"

koje učitelj treba ispuniti. Što su posude punije, to je učitelj bolji. Što se posude lakše

daju napuniti, to su učenici bolji.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

5

Tako obrazovanje postaje čin odlaganja: učenici su odlagališta, a učitelj je odlagatelj.

Umjesto da komunicira, učitelj priopćava i stvara ideje koje učenici strpljivo primaju,

pamte i ponavljaju. To je "bankarski" koncept obrazovanja, u kojem je opseg aktivnosti

dopušten učeniku ograničen na primanje i pohranjivanje informacija. Oni, istina, mogu

postati sakupljači ili mogu katalogizirati pohranjene činjenice. No prema zadnjim

analizama, ljudi u tom (u najboljem slučaju) pogrešno vođenom sustavu učenja bivaju

katalogizirani, osiromašuju jer nema kreativnosti, preobrazbe i znanja. A bez

istraživanja i prakse pojedinci ne mogu biti istinski ljudi. Znanje se javlja jedino

zahvaljujući invenciji i re-invenciji, nemirnom, nestrpljivom, neprekidnom, nadom

ispunjenom propitkivanju koje ljudska bića poduzimaju u svijetu, sa svijetom i jedni s

drugima.

U bankarskom konceptu obrazovanja, znanje je dar što ga oni koji se smatraju

sveznalicama predaju onima koje smatraju neznalicama. Pripisivanje drugima

potpunog neznanja osobina je ideologije obespravljivanja koja poriče obrazovanje i

znanje kao istraživačke procese. Učitelj se svojim učenicima prikazuje kao njihova

neizbježna suprotnost; smatrajući da je njihovo neznanje apsolutno, on opravdava

vlastito postojanje. Učenici, otuđeni poput robova u hegelijanskoj dijalektici, prihvaćaju

svoje neznanje kao opravdanje učiteljeva postojanja - no za razliku od roba nikad ne

uspijevaju otkriti da oni podučavaju učitelja.

Raison d'être obrazovanja za oslobođenje, s druge strane, leži u težnji prema

pomirenju. Obrazovanje mora započeti s razrješenjem suprotnosti učitelj - učenik,

izmirenjem te suprotnosti tako da obojica istovremeno budu i učitelj i učenik.

Takvog rješenja nema (i ne može ga biti) u bankarskom konceptu. Upravo suprotno,

bankarsko obrazovanje održava i čak potiče suprotnost ovom praksom i stavovima,

koji odražavaju društvo što ga obilježava obespravljenost u cjelini:

a) učitelj podučava, a učenike treba podučavati

b) učitelj zna sve, a učenici ništa

c) učitelj misli, a učenici su oni za koje učitelj misli

d) učitelj govori, a učenici slušaju – poslušno

e) učitelj disciplinira, a učenici su oni koje treba disciplinirati

f) učitelj bira i nameće svoj izbor, a učenici se pokoravaju

g) učitelj radi, a učenici imaju privid da rade preko učiteljeva rada

h) učitelj bira sadržaj programa, a učenici se (koje nitko ništa ne pita) prilagođavaju

i) učitelj zamjenjuje autoritet znanja svojim profesionalnim autoritetom koji

suprotstavlja slobodi učenika

j) učitelj je subjekt procesa učenja, a učenici su puki objekti.

Ne čudi da takav koncept obrazovanja ljude vidi kao prilagodljiva bića kojima se može

upravljati. Što se učenici više trude da pohrane informacije koje su im dane, manje

razvijaju kritičku svijest koja bi trebala biti rezultat njihova interveniranja u svijet radi

njegova mijenjanja. Što više prihvaćaju pasivnu ulogu koja im je nametnuta, to su

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

6

skloniji prilagoditi se svijetu takvom kakav jest i prihvatiti iskomadanu sliku stvarnosti

kakva je u njih pohranjena.

Bankarsko obrazovanje sposobno je na najmanju mjeru svesti ili potpuno poništiti

učenikovu kreativnost, a poticati njegovu lakovjernost i tako služiti interesima tlačitelja,

kojima nije stalo ni do razotkrivanja svijeta ni do njegova preobražavanja. Tlačitelji se

koriste svojim "humanitarizmom" za očuvanje stanja koje im donosi dobit. Stoga gotovo

instinktivno odbojno reagiraju na svaki eksperiment u obrazovanju koji potiče kritičke

sposobnosti i ne slaže se s parcijalnim pogledom na stvarnost, već stalno nastoji uočiti

što povezuje jednu točku s drugom, jedan problem s drugim.

Doista, interes tlačitelja leži u "promjeni svijesti obespravljenih, a ne u promjeni

situacije koja ih obespravljuje";55 što se više obespravljeni takvoj situaciji prilagođavaju,

to će se lakše njima vladati. Da bi to postigli, tlačitelji se služe bankarskim konceptom

obrazovanja koji je u sprezi s pokroviteljskim aparatom društvenog djelovanja, gdje

obespravljene eufemistički nazivaju "primatelji dobročinstva". S obespravljenima se

postupa kao s pojedinačnim slučajevima, marginalnim pojedincima koji odudaraju od

općeg shvaćanja "dobrog, organiziranog i pravednog" društva. Na njih se gleda kao na

patološku pojavu u zdravom društvu, koje stoga mora te "nesposobne i lijene"

prilagoditi, uskladiti sa svojim obrascima, mijenjajući njihov mentalitet. Ti se marginalci

moraju "integrirati", "uklopiti" u zdravo društvo koje su "odbacili".

Međutim istina je da obespravljeni nisu marginalci, to nisu ljudi koji žive "izvan" društva.

Oni su uvijek bili "unutra" - u strukturi koja ih je učinila "bićima za druge". Rješenje nije

u njihovoj "integraciji" u strukturu koja obespravljuje, već u takvoj promjeni strukture koja

će ih učiniti "bićima za sebe". Takva bi promjena, naravno, potkopala namjere tlačitelja;

stoga se oni koriste bankarskim konceptom obrazovanja da bi izbjegli prijetnju nastalu

učenikovim osvješćivanjem.

Bankarski pristup obrazovanju odraslih, primjerice, nikad polaznicima tečajeva neće

predložiti kritičko promatranje stvarnosti. Umjesto toga bavit će se važnim pitanjima kao

što je na primjer ono je li Roger dao zelenu travu kozi, ili će ustrajati na važnosti učenja,

tj. da je, upravo suprotno, Roger dao zelenu travu kuniću. "Humanizam" bankarskog

pristupa prikriva napor da se muškarci i žene pretvore u automate, što je upravo

negacija njihove ontologijske vokacije da postanu puni ljudi.

Oni koji se, svjesno ili nesvjesno, koriste bankarskim pristupom (jer nebrojeno je

dobronamjernih učitelja – "bankarskih" činovnika koji ne shvaćaju da služe jedino

dehumanizaciji) ne shvaćaju da same informacije sadrže proturječnosti o stvarnosti. No

prije ili poslije te proturječnosti mogu dovesti nekad pasivnog učenika do toga da se

pobuni protiv svoje prilagođenosti i pokušaja da ga netko prilagođava stvarnosti.

Iskustvo ljudima omogućuje da otkriju kako je njihov trenutačni način života nepomirljiv

s njihovom vokacijom da postanu potpuni ljudi. Odnos sa stvarnošću pak omogućuje im

da primijete kako je stvarnost zapravo proces koji prolazi kroz stalne mijene. Ako su ljudi

55 Simone de Beauvoir, La Pensée de Droite, Aujourd'hui (Paris); ST, El Pensamiento politico de la Derecha, Buenos Aires, 1963., str. 34.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

7

istraživači, a njihova ontologijska vokacija humanizacija, prije ili poslije primijetit će

proturječje u kojem ih bankarsko obrazovanje želi zadržati i zatim će se uključiti u borbu

za svoje oslobođenje.

No humanist, revolucionarni podučavatelj, ne može dočekati ostvarenje te mogućnosti.

Od početka se njegovi napori, uključivanjem u kritičko razmišljanje i traganje za

međusobnom humanizacijom, moraju podudarati s naporima učenika. Napori

podučavatelja moraju biti nadahnuti dubokom vjerom u ljude i njihovu stvaralačku

snagu. Da bi to postigli, moraju u tom nastojanju postati partneri svojih učenika.

Bankarski koncept, nužno, ne dopušta takvo partnerstvo. Razriješiti problem

suprotstavljenosti učitelja učeniku, zamijeniti ulogu odlagatelja, propisivača i

prilagođivača ulogom učenika među učenicima, značilo bi potkopati moć

obespravljivanja i služiti oslobođenju.

Bankarskom je konceptu implicitna pretpostavka o razdvojenosti ljudskih bića i svijeta.

Osoba je samo u svijetu, ne sa svijetom ili s drugima. Ljudi su promatrači, a ne stvaraoci.

Iz tog kuta gledanja čovjek nije svjesno biće (corpo consciente); on uglavnom posjeduje

svijest, prazan "um" koji se pasivno otvara primanju stvarnosti iz vanjskog svijeta.

Primjerice moj stol, moje knjige, moja šalica za kavu, svi predmeti ispred mene - kao

djelići svijeta koji me okružuje - bit će "unutar" mene, upravo kao što sam ja sada unutar

svoje studije. Takvo gledište ne pravi razliku između otvorenosti svijesti i ulaska u

svijest. Međutim razlika je ključna, predmeti koji me okružuju jednostavno su dostupni

mojoj svijesti, ne nalaze se unutar nje. Ja sam njih svjestan, ali oni nisu u meni.

Iz bankarskog pojma svijesti logično proizlazi da je uloga podučavatelja upravljati

načinom na koji svijet "ulazi u" učenike. Učiteljev je zadatak organizirati proces koji se

već spontano odvija, "ispuniti" učenike podacima koje učitelj smatra stvarnim znanjem.56

Budući da ljudi "doživljavaju" svijet kao pasivni entiteti, obrazovanje bi ih moralo učiniti

još pasivnijima i prilagoditi ih svijetu. Obrazovani je pojedinac prilagođena osoba, jer se

"bolje" uklapa u svijet. Pretvoren u praksu, taj koncept veoma odgovara ciljevima

tlačitelja, čiji se mir temelji na dobroj prilagođenosti ljudi svijetu koji su tlačitelji stvorili i

na što manjem preispitivanju toga svijeta.

Što više se većina prilagodi ciljevima koje im je dominantna manjina odredila

(oduzimajući time toj većini pravo na njezine ciljeve), to će lakše manjina nastaviti

upravljati. Teorija i praksa bankarskog obrazovanja vrlo uspješno služi tom cilju.

Verbalističko podučavanje, zahtjevi za čitanjem,57 metode ocjenjivanja "znanja",

distanca između učitelja i podučavanja, kriterij napredovanja - sve u tom pristupu služi

sprečavanju razmišljanja.

56 Ovaj se koncept poklapa s konceptom koji Sartre naziva "probavljivim" ili "hranjivim" konceptom obrazovanja, u kojem učitelj znanjem "hrani" učenike da bi ih ispunio. Vidjeti Jean-Paul Sartre, "Une ideée fundamentale de la phénomenologie de Husserl: L'intentionalité", Situations I , Paris, 1947. 57 Primjerice, neki profesori na svojim popisima knjiga nalažu da se određena knjiga treba pročitati od 10. do 15. stranice - i to čine da bi "pomogli" studentima!

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

8

Učitelj – "bankarski" činovnik - ne shvaća da nema istinske sigurnosti u njegovoj

prenaglašenoj ulozi, da svatko mora nastojati živjeti u zajedništvu s drugima. Pojedinac

se ne može nametati niti samo postojati uz svoje učenike. Solidarnost zahtijeva istinsku

komunikaciju, a koncept koji takav pedagog slijedi boji se komunikacije i zabranjuje ju.

Ipak, ljudski život može zadržati smisao jedino u komunikaciji. Učiteljevo razmišljanje

postaje vjerodostojno, autentično, jedino ako ga vjerodostojnim čini učenikovo

razmišljanje. Učitelj ne može razmišljati za svoje učenike niti im može nametnuti svoje

mišljenje. Autentično razmišljanje, razmišljanje koje se bavi stvarnošću ne može se

odvijati u kuli od slonove kosti, već samo u komunikaciji. Ako je točno da misao ima

smisla jedino kad je potaknuta djelovanjem na svijet, podčinjenost učenika učitelju tada

više nije moguća.

Kako je ishodište bankarskog obrazovanja pogrešno shvaćanje ljudi kao objekata, takvo

obrazovanje ne može promicati razvoj nečega što Fromm naziva "biofilija", već umjesto

toga proizvodi upravo suprotno: "nekrofiliju".

Rast je na strukturiran i funkcionalan način osobina života, a nekrofilska osoba voli

sve što ne raste, sve što je mehaničko. Nekrofilsku osobu pokreće želja za

preoblikovanjem živog u neživo, za mehaničkim pristupom životu kao da su živa

bića stvari... Ono što igra ulogu jest sjećanje, radije sjećanje nego iskustvo; radije

imati nego biti. Nekrofilska osoba može se povezati s predmetom - cvijetom ili

osobom – jedino ako ga posjeduje, stoga je ugrožavanje onog što posjeduje

ugrožavanje nje same. Izgubi li ono što posjeduje, gubi vezu sa svijetom . . . Takva

osoba voli nadzor, a nadzirući, ubija život.58

Ugnjetavanje - sveobuhvatni nadzor - nekrofilsko je; hrani se ljubavlju prema smrti, a ne

životu. I bankarski je koncept obrazovanja, koji služi interesima tlačitelja, nekrofilski.

Temelji se na mehanicističkom, statičkom, naturalističkom, specijaliziranom shvaćanju

svijesti, koje pretvara učenike u predmete čiji je zadatak da primaju. Nastoji nadzirati

mišljenje i djelovanje, vodi ljude prema prilagođavanju svijetu i sputava njihovu

stvaralačku snagu. Kad su onemogućeni u svojim naporima da odgovorno djeluju i ne

mogu iskoristiti svoje sposobnosti, ljudi pate. "Ta patnja zbog nemoći ima korijene u

činjenici da je poremećena ljudska ravnoteža."59 No to što ne mogu djelovati, što

uzrokuje tjeskobu, potiče ih i na to da odbiju vlastitu nemoć; oni pokušavaju vratiti [svoju]

sposobnost djelovanja. No mogu li to i kako? Jedan je način podjarmljivanje i

poistovjećivanje s osobom ili skupinom koja ima moć. Tim simboličkim sudjelovanjem u

životu druge osobe, [ljudi imaju] iluziju da djeluju, dok se u stvarnosti predaju i postaju

dijelom onih koji djeluju.60

Populističke manifestacije možda su najbolji primjer te vrste ponašanja obespravljenih

koji, poistovjećujući se s karizmatičnim vođama, i sami počinju osjećati da su i aktivni

58 Fromm, op. cit., str. 41. 59 Ibid., str. 31. 60 Ibid.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 4

9

i djelotvorni. Pobuna koju pokazuju svojim stupanjem na povijesnu scenu, motivirana

je željom za učinkovitim djelovanjem. Vladajuća elita smatra da će još većom

dominacijom i represijom, koju provodi u ime slobode, reda i društvenog mira (to jest

mira za elitu), to spriječiti. Stoga osuđuju - logično s njihova gledišta - "nasilje radničkog

štrajka, a istodobno pozivaju državu da upotrijebi nasilje kako bi štrajk ugušila". 61

Obrazovanje kao vježbanje dominacije potiče lakovjernost učenika, s ideološkom

namjerom (koju pedagozi često ne primjećuju) da indoktrinira, kako bi se učenici

prilagodili svijetu obespravljivanja. Ta optužba nije izrečena u naivnoj nadi da će

vladajuće elite jednostavno napustiti tu praksu. Namjera je te optužbe da privuče

pozornost istinskih humanista, upozori na činjenicu da se metodama bankarskog

obrazovanja ne mogu koristiti u potrazi za oslobođenjem, jer će tako samo zanijekati

samostalno traganje. Niti može revolucionarno društvo naslijediti te metode od

ugnjetavačkog društva. Revolucionarno društvo koje prakticira bankarsko obrazovanje

ili je zavedeno ili ne vjeruje ljudima. Bilo kako bilo, ugrožava ga duh reakcije.

Nažalost, oni koji se posvećuju oslobođenju okruženi su atmosferom koju stvara

bankarski koncept i pod njezinim su utjecajem te često ne primjećuju pravo značenje

tog koncepta, odnosno njegovu dehumanizirajuću snagu. Paradoksalno je to što se

oni koriste tim istim sredstvom otuđenja za ono što smatraju naporom da se postigne

oslobođenje. Ali neki će "revolucionari", koje zovu "nevinima", "sanjarima" ili čak

"reakcionarima", preispitivati takvu obrazovnu praksu. No nitko ne oslobađa ljude

otuđujući ih. Autentično oslobađanje - proces humanizacije - nije još jedno ulaganje u

ljude. Oslobađanje je praksa: djelovanje i razmišljanje ljudi o njihovu svijetu da bi ga

promijenili. Oni doista predani oslobođenju niti mogu prihvatiti mehanicistički koncept

svijesti kao prazne posude koja se mora ispuniti niti se mogu koristiti bankarskim

metodama dominacije (propagandom, sloganima…) u ime oslobođenja.

Istinski odani oslobođenju moraju potpuno odbaciti bankarski koncept, prihvaćajući

ljude kao svjesna bića i svijest kao svjesnu namjeru prema svijetu. Moraju napustiti

obrazovni cilj ulijevanja znanja i zamijeniti ga postavljanjem problema koji nastaju u

odnosu ljudi prema svijetu. Obrazovanje "postavljanjem problema", odgovarajući na

samu bît svijesti, na njenu namjernost, odbacuje priopćenja i utjelovljuje komunikaciju.

Ono utjelovljuje specifičnu osobitost svijesti: biti svjestan (nečega) ne samo u smislu

namjere prema predmetu već i kao okrenutosti prema sebi u jaspersovskom "raskolu"

- svijest kao svijest o svijesti.

Obrazovanje za oslobođenje sastoji se od spoznavanja, a ne od prijenosa podataka.

Tu se uči i tu spoznajni objekt (daleko od toga da bi bio kraj spoznajnog čina) posreduje

između akterā spoznaje - učitelja s jedne strane i učenika s druge. U skladu s tim,

praksa obrazovanja postavljanjem problema već na početku uključuje razrješavanje

suprotnosti učitelj - učenik. Dijaloški odnos – nezamjenjiv kad je riječ o sposobnosti

61 Reinhold Niebuhr, Moral Man and Immoral Society (Moralni čovjek i nemoralno društvo), New York, 1960., str. 130.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

0

sudionika u procesu učenja da surađuju pri poimanju istog spoznajnog objekta – bio bi

inače nemoguć.

Doista, obrazovanje postavljanjem problema, koje prekida s vertikalnim obrascem

karakterističnim za bankarsko obrazovanje, može ispuniti svoju funkciju prakse

slobode jedino ako premosti gore navedenu suprotnost. U dijalogu odnosi učitelj -

učenici i učenici - učitelj prestaju postojati i stvara se novi odnos: učitelj/učenik s

učenicima/učiteljima. Učitelj više nije samo onaj koji podučava, već i sam uči u dijalogu

s učenikom, koji također uči i podučava. I jedan i drugi postaju odgovorni za proces u

kojem svi rastu. U tom procesu argumenti temeljeni na "autoritetu" više ne vrijede. Da

bi to funkcioniralo, autoritet mora biti na strani slobode, a ne protiv nje. Ovdje nitko

nikoga ne podučava niti je itko samouk. Ljudi podučavaju jedni druge posredovanjem

svijeta, predmetima spoznavanja koji su u bankarskom obrazovanju "vlasništvo"

učitelja.

Bankarski koncept (svojom sklonošću da sve podvaja) razlikuje dva stupnja u

djelatnosti pedagoga. Na prvom pedagog upoznaje predmete spoznavanja dok

priprema lekciju u svojoj radnoj sobi ili laboratoriju. Na drugom svojim učenicima tumači

taj predmet. Učenici nisu pozvani da znaju, već da pamte sadržaj koji im iznosi učitelj.

Oni ne vježbaju spoznavati jer je predmet koji bi trebali upoznati vlasništvo učitelja, a

ne posrednik koji izaziva kritičko razmišljanje i učitelja i učenika. Stoga u ime "očuvanja

kulture i znanja" imamo sustav kojim se ne postiže ni istinsko znanje ni istinska kultura.

Metoda postavljanja problema ne razdvaja aktivnost učitelj - učenik, ona nije

"spoznajna" s jedne, a "pripovjedačka" s druge strane. Ona je uvijek "spoznajna", bez

obzira na to je li riječ o pripremanju projekta ili sudjelovanju u razgovoru s učenicima.

Učitelj ne smatra predmete spoznavanja privatnim vlasništvom, već sadržajima

mišljenja, svojega i učenikova. Tako pedagog metodom postavljanja problema

neprestano preoblikuje svoja razmišljanja u razmišljanja učenika. Učenici - koji više

nisu poslušni slušatelji - sada su kritički suistraživači u dijalogu s učiteljem. Učitelj daje

učenicima gradivo na razmatranje i preispituje svoja prijašnja razmišljanja potaknut

razmišljanjima učenika. Uloga pedagoga koji primjenjuje metodu postavljanja

problema jest da s učenicima stvara uvjete u kojima će znanje na razini dokse ustupiti

mjesto istinskom znanju na razini logosa.

Bankarsko obrazovanje umrtvljuje i potiskuje stvaralačku sposobnost, a obrazovanje

postavljanjem problema stalno razotkriva stvarnost. Prvo pokušava održati uronjenost

svijesti, dok drugo stremi izronjavanju svijesti i kritičkoj intervenciji u stvarnost.

Učenici će, što se više susreću s problemima koji imaju veze s njima u svijetu i sa

svijetom, osjećati izazov i obvezu da odgovore na taj izazov. Budući da taj izazov

doživljavaju kao povezan s drugim problemima unutar cjelokupnog konteksta, a ne

samo kao teorijsko pitanje, rezultat shvaćanja bit će itekako kritičan i stoga uvijek

manje otuđen. Njihov odgovor na izazov potiče nove izazove, nakon kojih slijedi novo

razumijevanje i tako, postupno, učenici sebe počinju smatrati predanima.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

1

Obrazovanje kao praksa slobode - kao suprotnost obrazovanju kao praksi dominacije

- niječe apstraktnost, izdvojenost, neovisnost čovjeka o svijetu i čovjekovu

nepovezanost sa svijetom. Ono poriče i postojanje svijeta kao stvarnosti odvojene od

ljudi. Istinsko mišljenje ne razmatra apstraktnog čovjeka niti svijet bez ljudi, već ljude u

njihovu odnosu sa svijetom. U tim su odnosima svijet i svijest istovremeni, svijest niti

prethodi svijetu niti ga slijedi.

La conscience et le monde sont dormés d'un même coup: extérieur par

essence à la conscience, le monde est, par esence relatif à elle.62

Na jednom od naših kulturnih kružoka u Čileu neka je skupina raspravljala (na temelju

kodifikacije63) o antropologijskom konceptu kulture. Usred rasprave seljak, koji je po

bankarskim standardima bio potpuna neznalica, reče: "Sad vidim da bez ljudi nema

svijeta." Pedagog je odgovorio: "Pretpostavimo da svi ljudi na Zemlji pomru, no da

Zemlja ostane, s drvećem, pticama, životinjama, rijekama, jezerima, zvijezdama ... zar

to sve ne bi bio svijet?" "Ali ne", odgovori seljak odrješito, "nitko ne bi mogao reći: ovo

je svijet."

Seljak je želio izraziti misao da će nedostajati svijest o svijetu koja nužno uključuje

svijet svijesti. Ja ne može postojati bez objekta odvojenog od ja. Odvojeni objekt (ne

ja) ovisi o tom postojanju. Svijet koji omogućava postojanje svijesti postaje svijet te

svijesti. To je potvrda prethodnog Sartrova navoda: "La conscience et le monde sont

dormés d'un même coup."

Kako ljudi, istovremeno razmišljajući o sebi i o svijetu, proširuju opseg svojeg opažanja,

tako svoje promatranje počinju usmjeravati prema dotad nezamijećenim pojavama:

U percepciji u pravom smislu riječi, kao eksplicitnoj svjesnosti [Gewahren],

okrenut sam prema predmetu, primjerice papiru. Shvaćam da je tu sada.

Shvaćanje je izdvajanje; svaki predmet ima iskustvenu pozadinu. Oko

papira leže knjige, olovke, tintarnica i tako dalje, a i oni su, u izvjesnom

smislu, "primijećeni", mogu se opaziti ondje, u "polju intuicije". No dok sam

bio okrenut papiru nije bilo okretanja prema njima ni bilo kakvog poimanja

tih stvari, čak ni u drugom smislu. One su se pojavile, ali nisu bile izdvojene,

nisu bile pretpostavljene radi sebe samih. Svako primjećivanje ima to

područje pozadinskih intuicija ili pozadinske svjesnosti, ako "intuicija" već

uključuje stanje okrenutosti prema, a to je i "svjesno iskustvo" ili kraće

"svijest o" doista svemu što činjenično leži u primijećenoj objektivnoj

pozadini.64

62 Sartre, op. cit., str. 32. 63 Vidjeti treće poglavlje. 64 Edmund Husserl, Ideas - General Introduction to Pure Phenomenology (Ideje - opći uvod u čistu fenomenologiju), London, 1969., str. 105-106.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

2

Ono što je objektivno postojalo, ali nije bilo primijećeno u svojem dubljem značenju

(ako je uopće bilo primijećeno) počinje se "isticati", zadobivajući karakter problema, a

time i izazova. Zato ljudi počinju izdvajati elemente iz svoje "pozadinske svjesnosti" i

razmišljati o njima. Ti su elementi sada predmeti njihova razmatranja i, kao takvi,

predmeti njihova djelovanja i spoznaje.

U obrazovanju postavljanjem problema ljudi razvijaju moć kritičkog promatranja načina

na koji postoje u svijetu s kojim i u kojem jesu. Počinju svijet vidjeti ne kao statičnu

stvarnost, već kao stvarnost u procesu, u preobražavanju. Premda dijalektički odnosi

ljudi sa svijetom postoje neovisno o tome kako se ti odnosi opažaju (ili da li se uopće

opažaju), istina je i da je oblik aktivnosti koji prihvaćaju u velikoj mjeri funkcija njihove

percepcije sebe u svijetu. Stoga učitelj/učenik i učenici/učitelji istovremeno razmišljaju

o sebi i o svijetu, ne razdvajajući to razmišljanje od djelovanja, i tako uspostavljaju

istinski oblik misli i aktivnosti.

Još jednom, dva koncepta obrazovanja i prakse koje analiziramo dolaze u sukob.

Bankarsko obrazovanje (iz očitih razloga) pokušava, mitologizirajući stvarnost, prikriti

određene činjenice koje objašnjavaju način ljudskog postojanja u svijetu. Obrazovanje

postavljanjem problema postavlja sebi zadatak demitologizacije. Bankarsko

obrazovanje odupire se dijalogu. Obrazovanje postavljanjem problema vidi dijalog kao

nuždan za čin spoznavanja koji razotkriva stvarnost. Bankarsko obrazovanje učenike

smatra predmetima kojima treba pomoć; obrazovanje postavljanjem problema čini da

učenici kritički razmišljaju. Bankarsko obrazovanje potiskuje kreativnost i sputava (ali

je ne može potpuno uništiti) intencionalnost svijesti izolirajući svijest iz svijeta, niječući

time ljudima njihovu ontologijsku i povijesnu vokaciju da postanu potpuni ljudi.

Obrazovanje postavljanjem problema temelji se na stvaralaštvu i potiče istinsko

razmišljanje i djelovanje na stvarnost, odgovarajući time na vokaciju ljudi kao bića koja

su autentična jedino kad su uključena u istraživanja i stvaralačko preoblikovanje.

Ukratko: bankarska teorija i praksa, kao snaga koja imobilizira i fiksira, ne priznaje

žene i muškarce kao povijesna bića. Teorija i praksa postavljanja problema uzima za

polazište da ljudi jesu povijesna bića.

Obrazovanje postavljanjem problema potvrđuje ljude kao bića u procesu postajanja -

kao nezavršena, nepotpuna, bića u podjednako nedovršenoj stvarnosti i s njom.

Doista, suprotno od životinja koje su nedovršene, ali nisu povijesne, ljudi znaju da su

nedovršeni, svjesni su svoje nepotpunosti. U toj nepotpunosti i toj svijesti leže korijeni

obrazovanja kao isključivo ljudske izražajnosti. Nedovršeni karakter ljudskih bića i

preobražavajući karakter stvarnosti zahtijevaju od obrazovanja neprekidnu aktivnost.

Obrazovanje se stoga neprestano ponovno stvara u praksi. Da bi moglo biti, mora

postati. Njegovo "trajanje" (u bergsonovskom značenju riječi) u međuigri je suprotnosti,

trajanja i promjene. Bankarska metoda naglašavanja stalnosti reakcionarna je.

Obrazovanje postavljanjem problema - koje ne prihvaća ni sadašnjost "koja je dobra"

ni predodređenu budućnost - ukorijenjeno je u dinamičnoj sadašnjosti i revolucionarno

je.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

3

Obrazovanje postavljanjem problema revolucionarna je budućnost. Stoga je

proročansko (i kao takvo daje nadu). Ono zato odgovara povijesnoj prirodi ljudskog

roda. Potvrđuje ljude kao bića koja sebe transcendiraju, kreću se i gledaju naprijed; za

njih je nepokretnost fatalna prijetnja, za njih gledanje u prošlost mora biti samo

sredstvo za jasnije razumijevanje što su i tko su, kako bi mogli mudrije graditi

budućnost. Zato se ono poistovjećuje s pokretom koji uključuje ljude kao bića svjesna

svoje nepotpunosti - povijesnim pokretom koji ima svoj početak, svoje Subjekte i svoj

cilj.

Trenutak početka pokreta leži u ljudima. No kako ljudi ne postoje bez svijeta i bez

stvarnosti, pokret mora otpočeti s odnosom ljudi - svijet. U skladu s tim, trenutak

početka mora uvijek biti s ljudima "sada i ovdje", a to "sada i ovdje" čini situaciju u koju

su uronjeni, iz koje se pojavljuju i u koju interveniraju. Mogu se početi kretati jedino iz

te situacije - koja određuje i njihovu percepciju nje. Da bi to učinili autentično, ne smiju

svoje stanje smatrati zadanim i nepromjenjivim, već samo ograničavajućim - ali stoga

izazovom.

Bankarska metoda izravno ili neizravno pojačava fatalističku percepciju situacije, a

metoda postavljanja problema tu istu situaciju prikazuje kao problem. Kad situacija

postane predmetom čovjekova spoznavanja, naivna ili magična percepcija koja je

proizvela fatalizam ustupa mjesto percepciji koja je sposobna percipirati samu sebe

jednako kao što percipira stvarnost pa stoga može biti kritički objektivna prema toj

stvarnosti.

Produbljena svijest o situaciji vodi ljude prema razumijevanju te situacije kao povijesne

stvarnosti podložne mijenjanju. Pomirenje sa sudbinom ustupa mjesto težnji za

mijenjanjem i preispitivanjem, što čovjeku daje osjećaj da može ovladati tim procesima.

Ako ljudi, kao povijesna bića koja nužno s drugim ljudima sudjeluju u preispitivanju, ne

bi nad tim preispitivanjem imali nadzor, bila bi to (a i jest) povreda njihove humanosti.

Nasilje je svaka situacija u kojoj neki pojedinci sprečavaju druge da se uključe u proces

preispitivanja. Pritom nije bitno koja se sredstva rabe; otuđiti ljudska bića od njihova

prava na donošenje odluka znači pretvoriti ih u objekte.

Preispitivanje mora biti usmjereno prema humanizaciji - povijesnoj vokaciji ljudi.

Međutim tražiti punu humanost ne može se u odvojenosti i individualizmu, već jedino

u druženju i solidarnosti, stoga to traženje ne može započeti unutar antagonističkih

odnosa između tlačitelja i potlačenih. Nitko ne može biti stvarno human dok ostale

sprečava u tome da to budu. Postati humanijim individualistički, zbog osobnog

probitka, vodi prema posjedovati više, egoističnom obliku dehumanizacije.

To ne znači da posjedovati nije bitno da bi se bilo čovjekom. Upravo stoga što je to

važno ne smije se dopustiti da posjedovanje nekih postane prepreka tome da

posjeduju i drugi te da se pretvori u snagu kojom jedni uništavaju druge.

Obrazovanje postavljanjem problema, kao humanistička i oslobađajuća praksa,

pretpostavlja temeljnu činjenicu da se dominacijom podređeni ljudi moraju boriti za

svoju emancipaciju. Da bi se to postiglo, problemsko učenje, prevladavanjem

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

4

autoritarnosti i otuđujućeg intelektualiziranja, omogućava učiteljima i učenicima da

postanu Subjekti obrazovnog procesa, kao i da ljudi prevladaju pogrešnu percepciju

stvarnosti. Svijet - koji više ne treba opisivati riječima što obmanjuju - postaje predmet

preobrazbe koju provode ljudi, a rezultira njihovom humanizacijom.

Obrazovanje postavljanjem problema ne smije služiti interesima tlačitelja. Ni jedan

ugnjetavački poredak ne može dopustiti obespravljenima da počnu postavljati pitanje:

Zašto? Budući da jedino revolucionarno društvo može takvo obrazovanje provesti

sustavno, revolucionarne vođe ne trebaju dobiti potpunu moć prije nego što mogu

primijeniti metodu postavljanja pitanja. U revolucionarnom procesu one se ne bi smjele

koristiti bankarskom metodom kao privremenom mjerom, opravdavajući je svrhom i

okolnostima, s namjerom da se poslije počnu ponašati na istinski revolucionaran način.

Moraju biti revolucionarne - to znači dijaloški djelovati - od samog početka.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

5

TREĆE POGLAVLJE

Dok pokušavamo analizirati dijalog kao ljudski fenomen, otkrivamo njegovu bît: riječ.

No riječ je više od sredstva koje omogućava dijalog, stoga moramo tražiti elemente

koji ga sačinjavaju. Unutar riječi nalazimo dvije dimenzije: razmišljanje i akciju, koje su

toliko tijesno povezane da ako žrtvujemo jednu - čak samo i djelomično - odmah

strada i druga. Nema prave riječi koja nije istovremeno i praksa.65 Dakle, izgovoriti

pravu riječ znači preobraziti svijet.66

Neautentična riječ, koja ne može promijeniti stvarnost, izlazi iz dihotomije što je

nametnuta sastavnim elementima stvarnosti. Kad je riječ lišena dimenzije akcije,

razmišljanje automatski stradava, a riječ se pretvara u dokono brbljanje, verbalizam, u

otuđeno i otuđujuće "blebetanje". Takva je riječ prazna, njom se ne može razotkrivati

svijet, jer razotkrivanja nema bez posvećenosti promjeni, a bez promjene nema

aktivnosti.

S druge strane, ako je, na štetu razmišljanja, naglasak samo na akciji, riječ se pretvara

u aktivizam. To drugo - akcija samo radi akcije - negira pravu praksu i onemogućuje

dijalog. Stvarajući neautentične oblike postojanja, podvojenost stvara i neautentične

misli, a one pojačavaju izvornu podvojenost.

Ljudsko postojanje ne može biti nijemo niti se može hraniti lažnim riječima, već jedino

istinitim, kojima ljudi preoblikuju svijet. U ljudskom smislu postojati znači imenovati

svijet, mijenjati ga. Jednom imenovan, svijet se svojim imenovateljima prikazuje kao

65 Akcija, razmišljanje = riječ = rad= praksa Žrtvovanje akcije = verbalizam Žrtvovanje razmišljanja = aktivizam 66 Neka od ovih razmišljanja rezultat su razgovora s profesorom Ernanijem Mariom Fiorijem.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

6

problem i od njih zahtijeva novo imenovanje. Ljudska bića ne nastaju u tišini67, već u

riječi, radu, u djelovanju-razmišljanju.

No sve dok izgovaranje stvarne riječi - koja je rad i praksa - znači preobrazbu svijeta,

izgovaranje te riječi neće biti samo povlastica nekolicine osoba, već pravo svakoga.

Stoga nitko ne može sam izgovoriti istinitu riječ - niti je može, propisujući, izgovoriti za

drugoga i tako druge lišiti njihovih riječi.

Dijalog je susret ljudi uvjetovan svijetom, da bi se svijetu dalo ime. Stoga dijaloga ne

može biti između onih koji žele imenovati svijet i onih koji to imenovanje ne žele -

između onih koji drugima uskraćuju pravo na govor i onih kojima je to pravo uskraćeno.

Oni kojima je uskraćeno iskonsko pravo na izražavanje najprije moraju tražiti to pravo

i spriječiti nastavak dehumanizirajuće agresije.

Ako ljudi svijet mijenjaju riječima i imenovanjem svijeta, dijalog se nameće kao način

kojim oni kao ljudska bića zadobivaju smisao. Dijalog je stoga egzistencijalna potreba.

Budući da je on susret u kojem se ujedinjeno razmišljanje i aktivnost sudionika dijaloga

obraćaju svijetu što ga treba promijeniti i humanizirati, taj se dijalog ne može svesti na

prenošenje ideja s jedne osobe na drugu niti to može biti jednostavna izmjena ideja

koju će sudionici rasprave "prihvatiti". Pravi dijalog nije ni neprijateljska, polemička

izmjena argumenata između onih koji se nisu posvetili ni imenovanju svijeta ni

pronalaženju istine, već su zaokupljeni nametanjem svoje vlastite istine. Dijalog je

susret između ljudi koji imenuju svijet; on ne smije biti takav da jedni imenuju u ime

drugih. Dijalog je čin stvaranja i ne smije služiti kao prikladan instrument za dominaciju

jedne osobe nad drugom. Dominacija implicitna dijalogu dominacija je onih koji vode

dijalog o svijetu. To je osvajanje svijeta za oslobođenje ljudskog roda.

Međutim dijalog nije moguć ako nema duboke ljubavi prema svijetu i ljudima.

Imenovanja svijeta kao čina stvaranja i preoblikovanja nema bez velike ljubavi.68

Ljubav je istovremeno temelj dijaloga i dijalog sâm. Stoga je neminovno zadatak

odgovornih Subjekata i ne može postojati u odnosu dominacije. Dominacija otkriva

patologiju ljubavi - sadizam kod onih koji dominiraju i mazohizam kod onih nad kojima

se dominacija provodi. Budući da je ljubav čin hrabrosti, a ne straha, ljubav je

predanost drugima. Ma gdje se obespravljeni nalazili, predavanje borbi - borbi za

oslobođenje - čin je ljubavi. Ta je predanost dijaloška, jer izlazi iz ljubavi. Kao čin

67 Očito ne mislim na tišinu duboke meditacije, u kojoj ljudi samo prividno napuštaju svijet, udaljavajući se od njega da bi ga razmotrili u njegovoj cjelokupnosti i tako ostali s njim. No ta vrsta povlačenja stvarna je samo ako se onaj koji meditira "kupa" u stvarnosti, a ne ako povlačenje znači prezir prema svijetu i bijeg iz njega u neku vrstu "povijesne shizofrenije". 68 Sve sam uvjereniji da istinski revolucionari moraju revoluciju smatrati činom ljubavi, zbog njezine kreativne i oslobađajuće prirode. Za mene revolucija, koja je moguća i bez teorije o revoluciji - i stoga znanosti, nije nespojiva s ljubavlju. Upravo suprotno: revoluciju vode ljudi da bi postigli humanost. Što bi mogao biti dublji motiv koji potiče ljude da postanu revolucionari od dehumanizacije ljudi? Iskrivljenje koje je riječi "ljubav" nametnuo kapitalistički svijet ne može spriječiti revoluciju, čija je suština ljubav, niti može spriječiti revolucionare u potvrđivanju svoje ljubavi prema životu. Guevara (svjestan "rizika da bude smiješan") nije se bojao priznati: "Dopustite mi da, makar ispao smiješan, kažem kako istinskog revolucionara vode jaki osjećaji ljubavi. Nemoguće je pomisliti na pravog revolucionara bez te osobine." Venceremos - The Speeches and Writings of Ceh Guevara (Venceremos - Govori i djela Che Guevare), urednik John Gerassi, New York, 1969., str. 398.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

7

hrabrosti ljubav ne može biti sentimentalna; kao čin slobode ne smije služiti kao izgovor

za manipulaciju. Mora potaknuti druga djela slobode, inače to nije ljubav. Jedino se

ukidanjem situacije obespravljenosti može uspostaviti ljubav koju je takva situacija

učinila nemogućom. Ako ne volim svijet - ako ne volim život - ako ne volim ljude - ne

mogu ući u dijalog.

S druge strane, dijalog nije moguć bez poniznosti. Imenovanje svijeta, kojim ljudi

neprestano ponovno stvaraju taj svijet, ne može biti čin arogancije. Kao susret onih

koji se usmjeravaju na zajednički zadatak učenja i djelovanja, dijaloga nema ako jednoj

od strana (ili objema) nedostaje poniznosti. Kako mogu razgovarati ako neznanje

uvijek projiciram u druge, a svoje vlastito ne vidim? Kako mogu razgovarati ako sebe

smatram odvojenim od drugih, koji su puko "ono" u kojem ne prepoznajem drugo ja?

Kako mogu razgovarati ako smatram da pripadam izabranoj grupi onih "pravih",

vlasnika istine i znanja, za koje su svi oni koji ne pripadaju toj grupi tek "oni" ili "niži

slojevi"? Kako mogu razgovarati ako polazim od pretpostavke da je imenovanje svijeta

zadatak izabranih i da je ulazak naroda u povijest znak propadanja svijeta, što stoga

treba izbjeći? Kako mogu razgovarati ako ne prihvaćam doprinos drugih, nego ga čak

smatram uvredom? Kako mogu razgovarati ako se bojim da ću biti zamijenjen, a već

me sama ta mogućnost muči i čini slabim? Samodostatnost je nespojiva s dijalogom.

Ljudi bez poniznosti (ili koji su je izgubili) ne mogu se približiti drugim ljudima, ne mogu

biti njihovi partneri u imenovanju svijeta. Netko tko ne može prihvatiti da je smrtnik

poput svih ostalih mora prijeći dug put do mjesta susreta s drugim ljudima, a na tom

mjestu nema ni notornih neznalica ni savršenih mudraca, već ima samo ljudi koji

zajedno pokušavaju naučiti više nego što znaju sada.

Dijalog zahtijeva snažnu vjeru u čovječanstvo, vjeru u njegovu snagu stvaranja,

preoblikovanja, vjeru u vokaciju ljudi da budu humaniji (što nije povlastica izabranih,

već pravo sviju). Vjera u ljude a priori je zahtjev za dijalogom; "dijaloški čovjek" vjeruje

u druge i prije nego što ih upozna u bliskom kontaktu. Njegova vjera, međutim, nije

naivna. "Dijaloški čovjek" kritičan je i zna da je u ljudskoj moći stvarati i preoblikovati,

premda se, u konkretnoj situaciji otuđenja, pojedinci možda ne mogu koristiti tom moći.

Daleko od toga da napusti vjeru u ljude, dijaloški čovjek mora odgovoriti na izazov što

ga takva situacija postavlja. On je uvjeren da moć stvaranja i preoblikovanja, čak i kad

je u konkretnim situacijama osujećena, teži ponovnom rađanju. I to ponovno rađanje

može zamijeniti – a to se ne događa samo po sebi, već u borbi za oslobođenje - ropski

rad emancipiranim radom koji životu daje žar. Bez te vjere u ljude dijalog postaje farsa,

a time neizbježno i paternalistička manipulacija.

Temeljeći se na ljubavi, poniznosti i vjeri, on postaje horizontalan odnos, u kojem je

međusobno povjerenje onih koji vode dijalog logična posljedica. Bilo bi to proturječje u

pojmovima - ljubav, poniznost i vjera - kad dijalog ne bi stvarao ozračje međusobnog

povjerenja koje sudionike vodi do još užeg partnerstva u imenovanju svijeta. I obratno,

povjerenja nema u antidijaloškoj bankarskoj metodi obrazovanja. Vjera u čovječanstvo

a priori je zahtjev dijaloga, a povjerenje se uspostavlja upravo dijalogom. Ako se ne

uspostavi, znači da nije bilo preduvjeta. Lažna ljubav, lažna poniznost i slaba vjera u

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

8

druge ne mogu stvoriti povjerenje. Povjerenje je ovisno o dokazima kojima jedna strana

drugoj potvrđuje svoje iskrene, konkretne namjere. Povjerenja ne može biti ako riječi

nisu istovjetne s djelima. Govoriti jedno, a raditi drugo - uzimati vlastite riječi olako –

time se ne stvara povjerenje. Slaviti demokraciju, a ušutkavati ljude jest farsa;

raspravljati o humanizmu, a odbacivati ljude jest laž.

Dijalog ne može opstati ni bez nade. Nada je ukorijenjena u ljudskoj nezavršenosti iz

koje ljudi kreću u stalno traganje – traganje koje se može voditi jedino u zajedništvu s

drugima. Beznađe je oblik tišine, poricanja svijeta i bježanja od njega. Dehumanizacija,

rezultat nepravedna poretka, nije uzrok očaja već nade, koja vodi u neprestano

traganje za humanošću što ju je nepravda zanijekala. Nada, međutim, ne znači

prekrižiti ruke i čekati. Sve dok se borim, pokreće me nada, a ako se borim s nadom,

mogu čekati. Budući da je susret ljudi u potrazi za punom humanošću, dijalog se ne

može voditi u okružju beznađa. Ako sudionici dijaloga ne očekuju da iz njihovih napora

nešto nastane, susret će im biti prazan i sterilan, birokratski i zamoran.

Konačno, istinskog dijaloga nema ako njegovi sudionici ne počnu kritički razmišljati –

a to je ono razmišljanje koje prepoznaje razliku između nedjeljive solidarnosti svijeta i

ljudi te ne prihvaća nikakvu podjelu među njima, razmišljanje koje radije stvarnost

percipira kao proces, preoblikovanje, nego kao statički entitet, razmišljanje koje se ne

odvaja od djelovanja, već neprestano uranja u suvremenost bez straha od

pretpostavljanih rizika. Kritičko razmišljanje u suprotnosti je s naivnim razmišljanjem,

koje "povijesno vrijeme vidi kao teret, kao stratifikaciju postignuća i iskustava

prošlosti,"69 iz kojeg bi sadašnjost trebala izići normalizirana i "uglađena". Za naivnog

je mislioca važna prilagodba na normalizirano "danas". Za kritičkog važno je trajno

preoblikovanje stvarnosti u ime stalne humanizacije čovjeka. Riječima Pierrea Furtera:

Cilj više neće biti uklanjanje rizika suvremenosti čvrstim vezivanjem za

zajamčeni prostor, već osuvremenjivanje tog prostora... Svemir mi se ne

otkriva kao prostor što nameće masivnu sadašnjost kojoj se mogu samo

prilagoditi, već kao raspon, područje koje zadobiva oblik mojim

djelovanjem.70

Cilj je naivnog razmišljanja upravo čvrsto se držati tog zajamčenog prostora i prilagoditi

mu se. Tako ono, poričući dimenziju vremena, poriče samo sebe.

Jedino dijalog, koji zahtijeva kritičko mišljenje, može potaknuti takvo mišljenje. Bez

dijaloga nema komunikacije, a bez komunikacije nema istinskog obrazovanja.

Obrazovanje koje može razriješiti suprotnosti između učitelja i učenika događa se u

situacijama kada obojica svoj čin spoznaje usmjeravaju prema objektu koji ih uvjetuje.

Tako dijaloški karakter obrazovanja kao prakse slobode ne počinje kad se

učitelj/učenik susretne s učenicima/učiteljima u pedagoškoj situaciji, već kad se onaj

69 Iz pisma prijatelju. 70 Pierre Furter, Educaçāo e Vida, Rio, 1966., str. 26-27.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 5

9

prvi zapita o čemu će razgovarati s onima drugima. Zaokupljenost sadržajem dijaloga

zapravo je zaokupljenost sadržajem programa obrazovanja.

Za "bankarskog" pedagoga pitanje sadržaja tiče se jedino programa koji će izložiti

učenicima. Osmišljavajući svoj program, sam odgovara na svoja pitanja. Za dijaloškog

učitelja/učenika koji postavlja problem sadržaj programa obrazovanja nije ni poklon ni

nametanje – nisu to djelići podataka koje valja pohraniti u učenike - već organizirano,

sustavno i razrađeno "predstavljanje" stvari o kojima pojedinci žele saznati više.71

Autentično obrazovanje ne provodi "A" za "B" ili "A" o "B" već "A" u zajedništvu s "B",

posredovanjem svijeta - svijeta koji ostavlja utisak i izaziva obje strane, potičući ih na

stvaranje pogleda na svijet i mišljenja o svijetu. Ti pogledi, ispunjeni tjeskobama,

sumnjama, nadama ili beznađem, sadrže bitne teme na kojima se može temeljiti

stvaranje sadržaja programa. U svojoj želji za stvaranjem idealnog modela "dobrog

čovjeka", naivno začet humanizam često previđa konkretnu, postojeću, trenutačnu

situaciju stvarnih ljudi. Istinski humanizam, prema riječima Pierra Furtera, "leži u

omogućavanju pojave svijesti o punoj humanosti, kao uvjetu i obvezi, kao situaciji i

projektu."72 Mi jednostavno ne možemo otići radnicima - gradskim ili seoskim73 - i dati

im "znanje" u bankarskom stilu ili im nametnuti model "dobrog čovjeka" iz programa

čiji smo sadržaj sami osmislili. Mnogi politički i obrazovni planovi propali su jer su ih

njihovi autori osmislili prema vlastitim pogledima na stvarnost, ne uzimajući u obzir

(osim kao puki predmet svojih aktivnosti) čovjeka-u-situaciji kojemu je njihov program

naoko bio namijenjen.

Za istinski humanog pedagoga i autentičnog revolucionara predmet aktivnosti je

stvarnost koja se mora preobražavati s drugim ljudima - a ne samo za druge ljude.

Tlačitelji su oni koji djeluju na ljude indoktrinirajući ih i prilagođavajući ih stvarnosti koja

mora ostati nedirnuta. Nažalost, u svojoj želji da pridobiju ljude za revolucionarnu

aktivnost, revolucionarne vođe često podlegnu bankarskom načinu planiranja sadržaja

programa. Pristupaju seljacima ili gradskim masama s projektima koji možda

odgovaraju njihovu pogledu na svijet, ali ne i pogledu tih ljudi.74 Oni zaboravljaju da je

njihov temeljni cilj boriti se uz narod, za obnovu njegove ukradene humanosti, a ne

71 U dugačkom razgovoru s Malrauxom Mao Ce-tung je izjavio: "Znaš da već dugo zagovaram stav da masama moramo jasno objasniti ono što smo od njih primili zbrkano." Andre Malraux, Anti-Memoirs, New York, 1968., str. 361-362. To priznanje sadrži cijelu dijalošku teoriju o tome kako sastaviti sadržaj programa obrazovanja, koji se ne može izraditi onako kako pedagozi misle da je najbolje za učenike. 72 Furter, op. cit., str. 165. 73 Seoski su radnici, obično unutar kolonijalnog konteksta, gotovo pupčanom vrpcom vezani za svijet prirode i više se osjećaju kao njezini dijelovi nego kao oni koji je oblikuju. 74 "Naši kulturni radnici moraju služiti narodu s velikim zanosom i odanošću, moraju se povezati s masama, a ne se odvajati od njih. Da bi to postigli, moraju djelovati u skladu s potrebama i željama masa. Sve što rade za mase mora krenuti od potreba masa, a ne od želje bilo kojeg pojedinca, ma kako dobronamjernog. Često se dogodi da objektivno gledano mase trebaju određenu promjenu, no subjektivno još uvijek nisu svjesne te potrebe ili ne žele, odnosno nisu odlučile provesti tu promjenu. U takvim slučajevima valja strpljivo čekati. Promjena se ne smije dogoditi dok, radeći, najveći dio mase ne postane svjestan te potrebe i odlučan je, željan provesti tu promjenu. U suprotnom izdvojit ćemo se iz masa... Tu su dva principa: jedan je stvarna potreba masa, a ne naše mišljenje o tome što im treba, a drugi je želja masa, koje moraju same donijeti odluku, umjesto da to učinimo mi za njih." Mao Ce-tung, Selected Works, (Odabrana djela Mao Ce-tunga), svezak III.: "The United Front in Cultural Work" (October 30, 1944.), Peking, 1967., str. 186-187.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

0

"pridobiti narod" na svoju stranu. Takva fraza ne pripada rječniku revolucionarnih vođa,

već tlačitelja. Uloga je revolucije osloboditi i biti oslobođen, skupa s narodom – a ne

pridobiti ga.

U svojem političkom djelovanju vladajuće elite koriste se bankarskim načinom da bi

poticale pasivnost obespravljenih, koja je rezultat "preplavljene" svijesti, i da bi tu

pasivnost iskoristile za "ispunjenje" svijesti obespravljenih sloganima koji stvaraju još

veći strah od slobode. Takva je praksa nespojiva s istinski oslobađajućim djelovanjem

koje tlačiteljeve slogane postavlja kao problem i pomaže obespravljenima "izbaciti" te

slogane iz sebe. Na kraju krajeva, zadatak humanista nije zamjena tlačiteljevih slogana

vlastitim i iskorištavanje obespravljenih kao pokusnog tla na kojem se "udomljuju"

najprije jedni, a zatim drugi slogani. Upravo suprotno, zadatak je humanista pobrinuti

se da obespravljeni postanu svjesni činjenice kako kao podvojena bića, s tlačiteljem u

sebi, ne mogu postati istinski ljudi.

Taj zadatak podrazumijeva da revolucionarne vođe neće pristupati ljudima kako bi im

prenijeli poruku "spasa", već da bi s njima, u dijalogu, odredili njihovu objektivnu

situaciju i koliko su oni te situacije svjesni - da bi odredili različite razine percepcije ljudi

o njima samima i svijetu u kojem i s kojim jesu. Pozitivni se rezultati ne mogu očekivati

od obrazovnog ili političkog programa koji ne poštuje specifične poglede tih ljudi na

svijet. Takav je program kulturna invazija75, iako su mu namjere dobre.

Ishodište za osmišljavanje programa obrazovanja ili političke aktivnosti mora biti

sadašnja, postojeća, konkretna situacija koja odražava težnje naroda. Polazeći od

određenih temeljnih proturječja, ta se egzistencijalna, konkretna, sadašnja situacija

mora postaviti pred ljude kao problem i izazov koji zahtijeva odgovor - ne samo na

intelektualnoj razini već i na razini djelovanja76.

Nikada ne smijemo samo razgovarati o sadašnjoj situaciji, nuditi ljudima programe koji

imaju malo ili nikakve veze s njihovim problemima, sumnjama, nadama i strahovima -

programe koji zapravo s vremenom povećavaju strah obespravljenih. Naš zadatak nije

govoriti ljudima o njihovu viđenju svijeta niti nametati im to viđenje, već otvoriti dijalog

o njihovu i našem viđenju. Moramo shvatiti da njihov pogled na svijet, koji na različite

načine dolazi do izražaja u njihovim aktivnostima, odražava njihovu situaciju u svijetu.

Obrazovna i politička aktivnost koja nije kritički svjesna te situacije, riskira "bankarstvo"

ili govorenje u prazno.

Često pedagozi i političari govore, a nitko ih ne razumije jer njihov govor nije u skladu

s konkretnom situacijom ljudi kojima se obraćaju. Prema tome, njihov je govor otuđen

i otuđujući. Jezika pedagoga ili političara (sve je očitije da i ovaj drugi mora biti pedagog

u širem smislu te riječi), kao i jezika naroda, nema bez misli. Ni jezika ni misli nema

bez strukture na koju se odnose. Da bi djelotvorno komunicirali, pedagog i političar

75 Ovo će se detaljno obrađivati u četvrtom poglavlju. 76 Za istinske humaniste provođenje bankarske metode nešto je što samo sebi proturječi, kao što bi isto tako bilo kad bi se desničari uključili u obrazovanje postavljanjem problema. (Ti drugi su uvijek dosljedni - nikad se ne koriste pedagogijom postavljanja problema).

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

1

moraju razumjeti strukturalne uvjete u kojima su se misao i jezik ljudi dijalektički

oblikovali.

Sadržaj programa obrazovanja moramo pronaći u stvarnosti koja ljude uvjetuje i u

percepciji te stvarnosti koju imaju pedagozi i ljudi. Istraživanje onoga što sam nazvao

"tematski svemir" ljudi77 - kompleks njihovih "generativnih tema" – inaugurira dijalog

obrazovanja kao praksu slobode. I metodologija tog istraživanja mora biti dijaloška i

mora omogućiti otkrivanje generativnih tema te poticati svijest ljudi kad je o tim

temama riječ. Dosljedno oslobađajućoj svrsi dijaloškog obrazovanja, predmet

istraživanja nisu pojedinci (kao anatomski djelići), već promišljeni govor kojim se ljudi

obraćaju stvarnosti, razine na kojima tu stvarnost percipiraju i njihovo viđenje svijeta u

kojem pronalaze generativne teme.

Prije nego što podrobnije opišemo "generativnu temu", čime ćemo razjasniti i što

razumijevamo pod pojmom "minimalni tematski svemir", čini mi se nužnim iznijeti

nekoliko početnih razmišljanja. Koncept generativne teme nije proizvoljna izmišljotina

ni radna hipoteza koju valja dokazati. Da je to hipoteza koju valja dokazati, početno

istraživanje ne bi zahtijevalo utvrđivanje prirode teme, već potvrđivanje postojanja ili

nepostojanja tema. U tom slučaju, prije pokušaja razumijevanja teme u njenu

bogatstvu, značenju, pluralitetu, preobrazbama i povijesnoj kompoziciji, najprije

moramo provjeriti je li neka činjenica objektivna. Tek tada možemo početi stvarno

razumijevati tu temu. Premda je stajalište kritičke sumnje opravdano, čini se mogućim

provjeriti stvarnost generativne teme - ne samo vlastitim iskustvom, već i kritičkim

razmišljanjem o odnosu ljudi i svijeta te odnosima među ljudima koje prethodni odnos

podrazumijeva.

Ovaj dio zahtijeva više pozornosti. Možda ćete se sjetiti – ma koliko se nevažnim činilo

– da jedino čovjek među svim nezavršenim bićima pretvara ne samo svoja djela već i

predodžbe o sebi u predmet vlastitog razmišljanja. Ta ga sposobnost razlikuje od

životinja koje se ne mogu odvojiti od svojih aktivnosti i stoga ne mogu o njima

razmišljati. Ta naizgled površna razlika razgraničuje aktivnosti ljudi od aktivnosti

životinja u njihovu životnom prostoru. Budući da je smisao aktivnosti životinja

produženje njih samih, i rezultati te aktivnosti neodvojivi su od njih: životinje niti mogu

postaviti ciljeve niti pokrenuti preoblikovanje prirode koje bi dobilo značenje što nadilazi

nju samu. Štoviše, "odluka" o poduzimanju neke aktivnosti ne pripada njima, već

njihovim vrstama. Životinje su, u skladu s tim, bitno "bića po sebi".

Nesposobne odlučivati za sebe, nesposobne objektivizirati bilo sebe ili svoju aktivnost,

bez ciljeva koje su same sebi postavile, živeći "uronjene" u svijet kojem ne mogu dati

smisao, bez "sutra" i "danas" jer postoje u sveobuhvatnoj sadašnjosti, životinje nisu

povijesne. Njihov nepovijesni život ne pojavljuje se u "svijetu" u njegovu striktnom

značenju; životinji se svijet ne čini kao odvojena cjelina (ne ja), koja bi joj omogućila

da se izdvoji kao ja. Ljudski svijet, koji je povijestan, pûka je kulisa za "biće po sebi".

Ustroj s kojim se životinje susreću njih ne izaziva; on ih samo potiče. Njihov život nije

77 Izraz "bitna tematika" ima ovdje istu konotaciju.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

2

riskiranje, jer one nisu svjesne rizika. Rizici nisu izazovi do kojih se došlo

razmišljanjem, već su samo "primijećeni" temeljem znakova koji na njih upućuju; prema

tome, ne zahtijevaju donošenje odluka kao odgovor na te izazove.

Životinje se, prema tome, ne mogu nečemu posvetiti. Njihovo nepovijesno stanje ne

dopušta im da se "poduhvate" života. Budući da ga se ne "poduhvaćaju", ne mogu ga

ni stvarati; a ako ga ne stvaraju, ne mogu mijenjati njegovu pojavnost; niti mogu znati

da ih život uništava, jer svoj svijet - "potporanj" ne mogu proširiti u smisleni, simbolički

svijet koji uključuje kulturu i povijest. Kao rezultat toga, životinje ne "animaliziraju" svoj

svijet da bi animalizirale sebe - niti se "deanimaliziraju". Čak i u šumi ostaju "bića po

sebi", jednako animalna kao i u zoološkom vrtu.

Suprotno njima, ljudi, svjesni svoga djelovanja i svijeta u kojem jesu, djelujući u funkciji

ciljeva koje sebi postavljaju, imajući polazište za svoje odluke u sebi samima i svojem

odnosu sa svijetom i drugim ljudima, prožimaju svijet svojom kreativnošću i mijenjaju

ga te tako djeluju na svijet. Za razliku od životinja oni ne žive, nego postoje i njihovo

je postojanje povijesno. Životinje žive svoje živote u bezvremenskom, ravnom,

uniformiranom "potpornju"; ljudi postoje u svijetu koji neprestano stvaraju i preoblikuju.

Za životinje "ovdje" je samo stanište s kojim dolaze u dodir. Za ljude "ovdje" znači ne

samo fizički već i povijesni prostor.

Strogo govoreći, "ovdje", "sada", "sutra" i "jučer" ne postoje za životinje, bića bez

samosvijesti, čiji je život potpuno predodređen. Životinje ne mogu prevladati granice

koje im nameću "sada", "ovdje" i "tamo".

Ljudi, međutim, budući da su svjesni sebe, a time i svijeta, jer su svjesna bića, postoje

u dijalektičkom odnosu između određivanja granica i svoje slobode. Kako se odvajaju

od svijeta koji objektivno promatraju, kako se odvajaju od svoje djelatnosti, kako su

ishodišta odluka u njima i u njihovu odnosu sa svijetom i drugima, oni prevladavaju

situacije koje ih ograničavaju: "granične situacije".78 Kad ih jednom ljudi prepoznaju

kao okove, prepreke svom oslobođenju, te se situacije odvajaju od svoje pozadine i

otkrivaju svoju pravu prirodu u konkretnim povijesnim dimenzijama dane realnosti.

Žene i muškarci na izazov odgovaraju aktivnostima koje Vieira Pinto naziva "graničnim

djelima". To su djela kojima se poriče i prevladava, a ne pasivno prihvaća dano.

Stoga ne stvaraju granične situacije same po sebi klimu beznađa, već način na koji ih

u određenom povijesnom trenutku ljudi doživljavaju kao okove ili nepremostive

prepreke. Budući da je kritičko viđenje uključeno u djelovanje, stvara se klima nade i

povjerenja koja ljude vodi u nastojanjima da prevladaju granične situacije. To se može

postići jedino djelovanjem na konkretnu, povijesnu stvarnost u kojoj se te situacije

78 Profesor Alvaro Vieira Pinto jasno analizira problem "graničnih situacija" koristeći se Jaspersovim konceptom, ali bez pesimističkog gledanja. Za Vieiru Pinta "granične situacije" nisu "nepremostive granice na kojima završavaju mogućnosti, već stvarne granice na kojima sve mogućnosti počinju"; one nisu "granica koja odvaja postojanje od ništavila, već granica koja odvaja postojanje od postati više." Alvaro Vieira Pinto, Consciência e Realidade Nacional, Rio de Janeiro, 1960. svezak II., str. 284.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

3

povijesno nalaze. Kako se stvarnost preoblikuje, a te se situacije zamjenjuju drugima,

pojavljuju se nove koje izazvaju nova granična djela.

U životinjskom svijetu, zbog njegova nepovijesnog karaktera, nema graničnih situacija.

Životinje nemaju sposobnost vježbanja graničnih djela koja zahtijevaju odlučan stav

prema svijetu: odvajanje od opredmećenog svijeta kako bi se taj svijet promijenio.

Životno povezane sa svojim staništem, životinje ne razlikuju sebe i svijet. U skladu s

tim, njih ne limitiraju granične situacije - koje su povijesne - već svijet-potporanj u cjelini.

Uloga životinja nije stvaranje odnosa s njihovim potpornjem (u tom slučaju on bi bio

svijet), već prilagodba. Stoga kad životinje "proizvode" gnijezdo, košnicu ili jazbinu

njihov proizvod nije rezultat "graničnog djelovanja", to jest odgovora koji mijenjaju

svijet. Njihova proizvodna aktivnost podložna je zadovoljenju fizičke potrebe koja je

prije poticaj negoli izazov. "Proizvod životinje pripada neposredno njezinu fizičkom

tijelu, dok se čovjek slobodno suočava sa svojim proizvodom."79

Jedino proizvodi koji su rezultat djelovanja bića, ali ne pripadaju njegovu fizičkom tijelu

(premda ti proizvodi mogu nositi njegov pečat), mogu dati smisao kontekstu, koji time

postaje svijet. Biće sposobno za takvu proizvodnju (koje je stoga nužno svjesno sebe,

koje je "biće za sebe") ne može biti ako on ili ona nisu u procesu postojanja u svijetu

s kojim su u odnosu, kao što ni svijeta ne bi bilo da nema tog bića.

Razlika između životinja - koje (zato što njihova aktivnost nije granično djelo) ne mogu

stvoriti proizvode odvojene od sebe - i ljudskih bića - koja svojim aktivnostima u svijetu

stvaraju kulturu i povijest - u tome je što su ljudi bića prakse. Jedino ljudska bića jesu

praksa - praksa koja je, poput razmišljanja i djelovanja što istinski preoblikuju

stvarnost, izvor znanja i stvaranja. Aktivnost životinje, koja se odvija bez prakse, nije

stvaralačka, a čovjekovo djelovanje, koje preobražava, jest.

Ljudi kao stvaralačka bića preobražavaju svijet. U trajnom odnosu sa stvarnošću,

proizvode ne samo materijalna dobra - opipljive predmete - već stvaraju i društvene

institucije, ideje i koncepte.80 Svojom neprekidnom praksom ljudi istovremeno stvaraju

povijest i postaju povijesno-društvena bića. Zato što - za razliku od životinja - ljudi

mogu pojmiti vrijeme u tri dimenzije – kao prošlost, sadašnjost i budućnost - njihova se

povijest, u funkciji njihovih vlastitih kreacija, razvija kao stalan proces preobrazbe

unutar kojeg se ozbiljuju epohe. Epohe nisu zatvoreni dijelovi vremena, statički odjeljci

u kojima su ljudi zatvoreni. Kad bi bilo tako, nestao bi temeljni uvjet povijesti - njezin

kontinuitet. Upravo suprotno, dijelovi epoha isprepleću se u dinamici povijesnog

kontinuiteta.81

Epohu karakterizira splet ideja, koncepata, nada, sumnji, vrijednosti i izazova u

dijalektičkoj interakciji s njihovim suprotnostima i težnja dovršenosti. Konkretne

predodžbe mnogih od tih ideja, vrijednosti, koncepata i nada, kao i zapreke koje

79 Karl Marx, Economic and Philosophical Manuscripts of 1844., urednik Dirk Struik, New York, 1964., str. 113. 80 Vidjeti Karel Kosik, Dialética do lo Concreto, Mexico, 1967. 81 O pitanju povijesnih epoha vidjeti Hans Freyer, Teoría de la época atual (Mexico).

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

4

onemogućavaju punu humanizaciju ljudi predmeti su razmatranja određene epohe. Ti

predmeti, teme, uključuju druge koji im se suprotstavljaju ili su čak antitetički, a koji

također upućuju na zadatke što se moraju izvršiti. Stoga povijesne teme nisu nikad

izdvojene, neovisne, odvojene ili statičke; one su uvijek u dijalektičkoj interakciji sa

svojim suprotnostima. Te se teme ne mogu naći nigdje osim u odnosu ljudi - svijet.

Splet interaktivnih tema epohe čini njezin "tematski svemir".

Suočeni s tim "svemirom tema" u dijalektičkom proturječju, ljudi zauzimaju podjednako

proturječna stajališta. Neki rade na očuvanju strukture, drugi na promjeni.

Produbljivanjem oprečnosti između tema kao izraza stvarnosti nastaje tendencija

pretvaranja tih tema u mitove, kao i pretvaranja same stvarnosti u mit. To stvara klimu

iracionalnosti i sektaštva koja prijeti udaljavanjem od dubljeg smisla i lišavanjem tema

njihova karakterističnog dinamičkog aspekta. U takvoj situaciji mitotvorna iracionalnost

i sama postaje temeljnom temom. Njezina suprotnost, kritički i dinamični pogled na

svijet, teži otkrivanju stvarnosti, raskrinkavanju mitova i njihova nastanka te potpunom

ostvarenju ljudske zadaće - trajnoj preobrazbi stvarnosti u korist oslobođenja ljudi.

U prethodnoj analizi teme82 sadrže i sadržane su u graničnim situacijama; a zadaci

koje sadrže zahtijevaju granično djelovanje. Kad granične situacije prikrivaju teme i

stoga se teme ne mogu jasno shvatiti, prikladni zadaci - odgovori ljudi u obliku

povijesne aktivnosti - ne mogu se primjereno kritički izvršiti. U takvim situacijama ljudi

ne mogu transcendirati granične situacije i otkriti da s onu stranu tih situacija – i u

suprotnosti s njima – leži neprovjerena izvedivost. Ukratko, granične situacije

pretpostavljaju da ima ljudi kojima te situacije izravno ili neizravno služe, ali i onih

drugih koje svaka takva situacija osporava i onemogućuje. Kad ti drugi jednom nauče

promatrati te situacije kao granicu između biti i biti humaniji, umjesto kao granicu

između bića i ništavila, počinju svoju sve kritičniju aktivnost usmjeravati prema

ostvarenju neprovjerene izvedivosti, koju ta percepcija u sebi sadrži. S druge strane,

oni kojima služi trenutačna granična situacija vide neprovjerenu izvedivost kao

prijeteću graničnu situaciju čije ostvarenje ne smiju dopustiti, pa stoga djeluju na

održavanju status quo. Prema tome, aktivnosti unutar povijesne sredine koje

oslobađaju moraju korespondirati ne samo s "generativnim temama" već i s

percepcijom tih tema. Taj pak zahtjev implicira drugi – istraživanje bitne tematike.

Generativne teme mogu tvoriti koncentrične krugove koji se kreću od općeg prema

pojedinačnom. Najobuhvatnija epoha koja uključuje raznovrsnu skalu jedinica i

podjedinica – kontinetalnih, regionalnih, nacionalnih i tako dalje – sadrži teme

univerzalnog značenja. Temeljnom temom naše epohe smatram dominaciju, koja - kao

cilj koji valja doseći - uključuje i suprotnu temu, oslobođenje . Ta tema što nas muči

daje našoj epohi ranije spomenuti antropologijski karakter. Da bi se postigla

82 Ove sam teme nazvao "generativnim" stoga što (kako god ih se shvatilo i kakvu god aktivnost

prizivale) sadrže mogućnost razlaganja na mnoštvo drugih tema, koje pak traže izvršenje novih zadataka.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

5

humanizacija, što pretpostavlja uklanjanje dehumanizirajućeg obespravljivanja,

apsolutno je nužno premostiti granične situacije u kojima su ljudi svedeni na stvari.

Unutar manjih krugova nalazimo teme i granične situacije karakteristične za društva

(na istom kontinentu ili na različitim kontinentima) koja te teme i granične situacije čine

međusobno povijesno sličnima. Primjerice nedovoljna razvijenost, koja se ne može

razumjeti odvojeno od odnosa ovisnosti, granična je situacija karakteristična za društva

Trećeg svijeta. Zadatak što ga ta granična situacija nameće jest prevladavanje

suprotnosti između tih društava-"objekata" i metropolskih društava; taj zadatak čini

neprovjerenu izvedivost za Treći svijet.

Bilo koje društvo unutar pojedine epohe nosi u sebi, osim univerzalnih, kontinentalnih

ili povijesno sličnih tema, i svoje specifične teme, svoje vlastite granične situacije.

Unutar manjih krugova tematska se raznolikost može pronaći u istom društvu,

podijeljenom na područja i ponekad potpodručja koja su sva povezana s društvenom

cjelinom. Te teme čine podjedinice određene epohe. Primjerice, unutar iste nacionalne

jedinice može se pronaći proturječje "paralelnog postojanja nesuvremenog".

Unutar tih podjedinica nacionalne se teme mogu, ali i ne moraju, razumjeti u svojem

istinskom značenju. Mogu se jednostavno osjećati, a ponekad čak ni to. No

nepostojanje tema unutar podjedinica apsolutno je nemoguće. Činjenica da pojedinci

u određenom području ne primjećuju generativnu temu, ili je vide iskrivljeno, samo

otkriva graničnu situaciju u kojoj se oni još uvijek nalaze.

Općenito, svijest podložna dominaciji, koja još nije shvatila graničnu situaciju u njenoj

cjelovitosti primjećuje samo popratne pojave te situacije i pripisuje joj inhibitornu snagu

koja je zapravo obilježje granične situacije.83

Ta je činjenica od velike važnosti za istraživanje generativnih tema. Kad ljudima

nedostaje kritičko razumijevanje stvarnosti i vide je u djelićima koje ne shvaćaju kao

interaktivne elemente cjeline, ne mogu potpuno spoznati tu stvarnost. Da bi je doista

spoznali, morali bi promijeniti svoje polazište: trebaju najprije vidjeti cjelokupan

kontekst da bi zatim mogli odvojiti i izdvojiti sastavne elemente i tako postići jasan uvid

u cjelinu.

Za metodologiju tematskog istraživanja i obrazovanja postavljanjem problema jednako

je prikladno prikazati važne dimenzije kontekstualne stvarnosti nekog pojedinca,

kojemu će analiza te stvarnosti potom omogućiti prepoznavanje interakcije različitih

komponenata. U međuvremenu važne dimenzije sastavljene od dijelova u interakciji

moraju se promatrati kao dimenzije cjelokupne stvarnosti. Tako kritička analiza bitne

egzistencijalne dimenzije omogućava nov, kritički stav prema graničnim situacijama.

83 Pojedinci srednje klase često pokazuju ovu vrstu ponašanja, premda drugačije nego seljaci. Strah od slobode vodi stvaranju obrambenih mehanizama i racionalizaciji što prikriva osnovno, naglašava slučajno i niječe konkretnu stvarnost. Suočeni s problemom, čija bi ih analiza dovela do toga da uoče graničnu situaciju kao lošu, oni su skloni ostati na rubu rasprave i oduprijeti se svakom pokušaju da proniknu u srce problema. Čak ih zamara kad netko istakne temeljnu pretpostavku koja objašnjava slučajne ili sporedne stvari kojima su oni pridavali najveću važnost.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

6

Percepcija i shvaćanje stvarnosti korigiraju se i poprimaju novu dubinu. Provođenjem

metodologije osvješćivanja istraživanje generativne teme u minimalnom tematskom

univerzumu (generativne teme u interakciji) uvodi ili započinje uvoditi ljude u kritičko

razmišljanje o vlastitom svijetu.

Ali kad ljudska bića stvarnost opažaju kao čvrstu, neprobojnu i sveobuhvatnu, nužno

je istraživanje nastaviti s pomoću apstrakcije. Ta metoda ne znači svođenje konkretnog

na apstraktno (što bi bilo negiranje njezine dijalektičke prirode), već održavanje jednog

i drugog kao suprotnosti koje su u činu razmišljanja u dijalektičkom međuodnosu. To

dijalektičko kretanje misli savršeno je pokazano u analizi konkretne životne "kodirane"

situacije.84 Njezino "dekodiranje" zahtijeva pomak od apstraktnog prema konkretnom,

pomak od dijela prema cjelini i zatim povratak dijelovima. To ujedno zatijeva da Subjekt

prepozna sebe u objektu (kodiranoj konkretnoj životnoj situaciji) i da prepozna objekt

kao situaciju u kojoj se nalazi, skupa s drugim Subjektima. Ako je dekodiranje dobro

provedeno, pomak od apstraktnog prema konkretnom koji se pojavljuje u analizi

kodirane situacije dovodi do zamjene apstraktnog kritičkim viđenjem konkretnog, koje

više nije čvrsta, neprobojna stvarnost.

Kad je pojedinac suočen s kodiranom životnom situacijom (crtež ili fotografija koja

apstrakcijom vodi ka konkretnosti životne stvarnosti), on naginje "razlamanju" te

situacije. U procesu dekodiranja to odvajanje odgovara stupnju koji nazivamo "opis

situacije" i olakšava otkrivanje interakcije između dijelova rastavljene cjeline. Kako se

misli iz različitih dimenzija počinju vraćati cjelini, cjelina (kodirana situacija), koja je prije

toga bila samo maglovito shvaćena, počinje zadobivati smisao. Ali budući da je

kodiranje predočavanje neke životne situacije, onaj tko dekodira sklon je učiniti korak

od predodžbe prema konkretnoj situaciji u kojoj i s kojom jest. Stoga se može

konceptualno objasniti zašto se pojedinci počinju različito ponašati prema objektivnoj

stvarnosti jednom kad ta stvarnost više ne izgleda kao slijepa ulica i poprimi svoj

istinski izgled – izazov s kojim se mora susresti svako ljudsko biće.

Na svim stupnjevima dekodiranja ljudi javno iznose svoj pogled na svijet. Njihove

generativne teme mogu se pronaći u načinu na koji razmišljaju i suočavaju se sa

svijetom – fatalistički, dinamično ili statično. Skupina koja konkretno ne izražava

generativnu tematiku – što može stvoriti dojam da tih tema nema – predlaže time vrlo

dramatičnu temu: temu tišine. Tema tišine nameće, u suočavanju s golemom snagom

graničnih situacija, strukturu nijemosti.

Ponovno moram naglasiti da se generativna tema ne može naći kod ljudi odvojenih od

stvarnosti niti u stvarnosti odvojenoj od ljudi, a još manje na "ničijoj zemlji". Ta se tema

može naći jedino u odnosu ljudi – svijet. Istraživanje generativnih tema istraživanje je

razmišljanja o stvarnosti i ljudskog djelovanja na tu stvarnost, što je čovjekova praksa.

Upravo zato predložena metodologija zahtijeva da istraživači i ljudi (koji bi se normalno

smatrali predmetima tog istraživanja) djeluju kao suistraživači. Što aktivniji stav

84 Kodiranje postojeće situacije iskaz je te situacije i pokazuje neke od njenih sastavnih elemenata u međusobnom odnosu. Dekodiranje je kritička analiza kodirane situacije.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

7

zauzmu u istraživanju svoje teme, to će dublja biti njihova kritička svijest o stvarnosti

kojom će, govoreći o temama, zagospodariti.

Netko bi mogao smatrati da uključivanje ljudi kao istraživača u traganje za njihovim

bitnim temama nije preporučljivo, jer bi njihov nametljiv utjecaj (obratite pozornost:

"nametljivost" onih koji su najzainteresiraniji – ili bi to barem trebali biti – za svoje

obrazovanje) mogao "iskriviti" nalaze pa bi se tako žrtvovala objektivnost istraživanja.

To gledište pogrešno pretpostavlja da su teme u svojoj izvornoj objektivnosti izvan ljudi

– kao da su ljudi stvari. Zapravo su teme u ljudima, u njihovu odnosu prema svijetu,

odnosu prema konkretnim činjenicama. Ista objektivna činjenica može izazvati različite

spletove generativnih tema u različitim podjedinicama neke epohe. Stoga postoji

odnos između objektivnih činjenica, čovjekove percepcije tih činjenica i generativnih

tema.

Tematiku osmišljavaju ljudi i ako se u određenom trenutku promijeni percepcija

objektivnih činjenica na koje teme upućuju, smisao će se tog trenutka razlikovati od

onoga iz prethodnog trenutka. S istraživačeva gledišta važno je otkriti točku od koje

ljudi počinju zamišljati "dano" i provjeriti je li se u procesu istraživanja u njihovu

percipiranju stvarnosti dogodila bilo kakva promjena. (Objektivna stvarnost, dakako,

ostaje nepromijenjena. Ako se tijekom istraživanja promijeni percepcija te stvarnosti,

to ne umanjuje njegovu vrijednost.)

Moramo shvatiti da su težnje, motivi i ciljevi sadržani u važnim temama zapravo ljudske

težnje, motivi i ciljevi. Te teme nisu "negdje tamo", kao statični entiteti. One nastaju.

One su povijesne kao i ljudska bića, stoga se ne mogu shvatiti odvojeno od ljudi.

Shvatiti ih i razumjeti znači razumjeti i ljude koji ih ozbiljuju i stvarnost na koju se

odnose. No – upravo zato što se te teme ne mogu razumjeti odvojeno od ljudi – nužno

je da ih dobro razumiju oni kojih se one tiču.

Tematsko istraživanje tako postaje zajednička težnja prema svijesti o stvarnosti i

samosvijesti, što istraživanje čini polazištem obrazovnog procesa ili kulturnim činom

oslobađajućeg karaktera.

Prava opasnost od istraživanja nije moguće "iskrivljenje" analitičkih rezultata, do kojeg

bi došlo pošto pretpostavljeni predmeti istraživanja otkriju da su suistraživači. Upravo

suprotno, opasnost leži u riziku da se središte istraživanja premjesti s bitnih tema na

ljude, pretvarajući time ljude u predmete istraživanja. Budući da je to istraživanje temelj

razvoja obrazovnog programa u kojem učitelj/učenik i učenici/učitelji kombiniraju svoje

spoznaje o istom predmetu, i istraživanje se mora temeljiti na reciprocitetu aktivnosti.

Tematsko istraživanje, koje se pojavljuje u domeni ljudskog, ne može se svesti na

mehanički čin. Kao proces traženja, znanja i time stvaranja ono zahtijeva od istraživača

da otkriju da se problemi u povezivanju bitnih tema međusobno isprepleću. Istraživanje

je istinski smisleno kad je najkritičnije, a najkritičnije je kad izbjegava da na stvarnost

gleda usko, "usredotočeno" i parcijalno te se drži razumijevanja cjelokupne stvarnosti.

Tako bi proces traganja za bitnom tematikom morao uključiti i brigu oko povezivanja

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

8

tema, brigu za postavljanje tih tema kao problema i brigu za njihov povijesno-kulturni

kontekst.

Kao što pedagog ne treba izraditi program koji će predstaviti ljudima, ni istraživač ne

treba praviti "vodiče" (itinerare) za istraživanje tematskog svemira, počinjući od točaka

koje on smatra zadanima. I obrazovanje i istraživanje koje ga podupire moraju biti

"simpatetičke" aktivnosti, u etimološkom smislu te riječi. To znači da se moraju sastojati

od komunikacije i iskustva stvarnosti viđenih u složenosti njena stalnog "nastajanja".

Istraživač koji u ime znanstvene objektivnosti preobražava živo u neživo, ono što

postaje u ono što jest, život u smrt, osoba je koja se boji promjene. U promjeni (koju

ne poriče, ali je i ne priželjkuje) on ne vidi znak života, već znak smrti i propadanja. On

želi proučavati promjenu da bi je spriječio, a ne potaknuo ili produbio. Međutim u

viđenju promjene kao znaka smrti i u pretvaranju ljudi u pasivne objekte istraživanja

radi stvaranja krutih modela otkriva se ubojica života.

Ponavljam: proučavanje teme uključuje istraživanje razmišljanja - razmišljanja što se

javlja jedino u i među ljudima koji traže stvarnost. Ne mogu misliti za druge ili bez drugih

niti drugi mogu razmišljati za mene. Čak i kad ljudi razmišljaju naivno i praznovjerno,

mogu se promijeniti jedino ako djelujući ponovno propitkuju pretpostavke. Stvaranje i

djelovanje na osnovi vlastitih ideja, a ne preuzimanja tuđih, mora biti dio tog procesa.

Kao bića "u situaciji" ljudi su ukorijenjeni u vremenu i prostoru koji ih obilježavaju i koje

oni obilježavaju. O svojoj "smještenosti" u situaciju razmišljat će u mjeri u kojoj ih ona

izaziva da na nju djeluju. Oni jesu bića zato što su u situaciji. Bit će to utoliko više što

će više ne samo kritički razmišljati o svojem postojanju već i kritički djelovati na njega.

Razmišljanje o postojanju u situaciji razmišljanje je o uvjetima postojanja, kritičko

razmišljanje s pomoću kojega ljudi otkrivaju jedno drugo "u situaciji". Tek kad se

situacija prestane činiti čvrstom, sveobuhvatnom stvarnošću ili mučnom slijepom

ulicom i kad je mogu vidjeti kao problematičnu objekt-situaciju, tek tada mogu postati

predani. Ljudska vrsta izranja iz svoje uronjenosti i stječe sposobnost interveniranja u

stvarnost tek kad tu stvarnost razotkrije. Intervencija u stvarnost jeste povijesna svijest

i stoga je korak dalje od izranjanja i rezultat je osvješćivanja situacije. Osvješćivanje

je produbljivanje svjesnosti karakteristične za svako izranjanje.

Stoga svako tematsko istraživanje koje produbljuje povijesnu svjesnost doista ima

obrazovni karakter, a svako pravo obrazovanje istražuje mišljenje. Što više pedagozi i

ljudi istražuju mišljenje i tako se zajednički obrazuju, to više uopće istražuju.

Obrazovanje i tematsko razmatranje u konceptu obrazovanja postavljanjem problema,

samo su različiti aspekti istog procesa.

U suprotnosti s antidijaloškim i nekomunikativnim "pohranjivanjem" bankarskog načina

obrazovanja metoda postavljanja problema, koja je par excellence dijaloška, sastoji

se od učenikova viđenja svijeta i temelji se na tom viđenju, unutar kojeg se nalaze

učenikove generativne teme. Sadržaj se dakle neprestano širi i obnavlja. Zadatak je

dijaloškog učitelja u interdisciplinarnom timu, koji radi na tematskom svemiru

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 6

9

otkrivenom istraživanjem, da taj svemir "ponovno iznese" pred ljude od kojih ga je

izvorno i dobio - i to ne kao predavanje, već kao problem.

Za primjer uzmimo skupinu odgovornu za koordinaciju plana obrazovanja odraslih u

poljoprivrednoj regiji s visokim postotkom nepismenosti. Plan uključuje kampanju

opismenjavanja i fazu nakon opismenjavanja. Na prvom stupnju obrazovanje

postavljanjem problema traži i istražuje "generativnu riječ"; na drugom stupnju, nakon

opismenjavanja, traži i istražuje "generativnu temu".

No ovdje ćemo istraživati samo generativne teme ili bitne tematike.85 Nakon

određivanja područja rada i preliminarnog upoznavanja s regijom iz sekundarnih izvora

počinje prvi stupanj istraživanja. Taj početak (kao i svaki početak bilo koje ljudske

aktivnosti) uključuje i teškoće i rizike koji su do izvjesne mjere normalni, premda nisu

uvijek uočljivi u prvom kontaktu s pojedincima iz odabrane regije. U tom prvom

kontaktu istraživači moraju pridobiti mnogo osoba koje će pristati na neformalan

sastanak gdje će se govoriti o ciljevima zbog kojih su istraživači u regiji. Na tom

sastanku treba objasniti razloge istraživanja, način i cilj njegove provedbe, kao i to da

istraživanje neće biti moguće bez međusobnog razumijevanja i povjerenja. Ako se

sudionici slože i s istraživanjem i s procesom koji slijedi,86 istraživači bi morali među

sudionicima izabrati volontere koji će biti pomagači. Ti bi volonteri prikupili mnoštvo

prijeko potrebnih podataka o životu u regiji. No još je važnije aktivno prisustvo tih

volontera u istraživanju.

U međuvremenu istraživači započinju posjećivati područje, nikad nametljivo, već kao

suosjećajni promatrači puni razumijevanja za ono što vide. Normalno je da istraživači

kad dolaze u neku regiju već imaju svoje vrijednosti koje će utjecati na njihovu

percepciju, no to ne znači da tematsko istraživanje mogu preoblikovati u sredstvo

nametanja tih vrijednosti. Jedina dimenzija tih vrijednosti, za koju se valja nadati da će

je ljudi čija se tematika istražuje prihvatiti (pretpostavlja se da istraživači posjeduju tu

kvalitetu), kritička je percepcija svijeta, koja uključuje ispravnu metodu pristupa

stvarnosti radi razotkrivanja te stvarnosti. Kritička percepcija ne može se nametnuti,

stoga se, od samog početka, tematsko istraživanje pokazuje kao obrazovno

nastojanje, kulturna aktivnost.

Tijekom posjeta istraživači postavljaju svoj kritički "cilj" za regiju koju proučavaju. Ona

je za njih golem, jedinstven, živi "kôd" koji valja odgonetnuti. Područje promatraju kao

cjelinu koju pri svakom posjetu nastoje "raslojiti", analizirajući samo neke dimenzije

koje su ih se dojmile. Tako proširuju svoje razumijevanje povezanosti različitih dijelova,

što će im kasnije pomoći da prodru u cjelinu.

Na tom stupnju odgonetavanja istraživači primjećuju određene trenutke u životu regije

- ponekad izravno, ponekad u neformalnu razgovoru sa stanovnicima. Sve bilježe, čak

85 O istraživanju i upotrebi "generativnih riječi" vidjeti moju knjigu Educaçāo como Prática da Liberdade. 86 Prema brazilskom sociologu Mariji Edyju Ferreiri (u neobjavljenom djelu) tematsko istraživanje opravdano je samo u mjeri koja vraća ljudima ono što im doista pripada, kad nije pokušaj učenja o ljudima, već je zajedno s njima upoznavanje izazovne stvarnosti.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

0

i naizgled nevažne stvari: kako ljudi govore, njihov način života, ponašanje u crkvi i na

poslu. Bilježe njima svojstven govor i narječje: izraze, rječnik, sintaksu (ne nepravilan

izgovor, već način na koji se oblikuju misli).87

Bitno je da istraživači promatraju život u regiji pod različitim okolnostima: rad u poljima,

sastanke mjesnih udruženja (bilježi se ponašanje sudionika, njihov govor te odnosi

između službenih osoba i članova lokalne zajednice), ulogu žena i mladih, trenutke

odmora i igre, sportove, razgovor između ljudi u njihovim domovima (bilježe se primjeri

odnosa muž - žena, roditelj - dijete). Nijedna aktivnost ne smije promaknuti pozornosti

istraživača tijekom početnog istraživanja područja.

Nakon svakog takvog posjeta istraživač bi morao napisati kratko izvješće o kojem bi

porazgovarao cijeli tim, radi evaluacije preliminarnih nalaza profesionalnih istraživača

i mjesnih pomoćnika. Da bi se pomoćnicima olakšalo sudjelovanje, ocjenjivački bi se

sastanci trebali održavati u regiji.

Ocjenjivački sastanci drugi su stupanj u dekodiranju jedinstvenog živog kôda. Budući

da svaka osoba u svom izvješću o dekodiranju stavlja u odnose stvari koje je vidjela ili

situacije koje je doživjela, svako izvješće, jer prikazuje istu stvarnost, potiče druge na

dekodiranje te stvarnosti, na koju su i sami bili usredotočeni. Baveći se tako

"razmatranjima" drugih, oni "ponovno razmatraju" svoja vlastita "razmatranja". Tako

analiza stvarnosti što je provodi svaki pojedinac dijaloški vraća sve na početak, do

razjedinjene cjeline koja se ponovno spaja u jedno i poziva istraživače na novu analizu

koja će dovesti do novih ocjenjivačkih i kritičkih sastanaka. Predstavnici stanovnika

sudjeluju u svim aktivnostima kao članovi istraživačkog tima.

Što više skupina dijeli i ponovno sastavlja cjelinu, to će se više približiti jezgri glavnih i

sporednih proturječja u koja su uključeni stanovnici regije. Lociranjem te jezgre

istraživači mogu čak i na tom stupnju prepoznati sadržaj svojeg obrazovnog programa.

Doista, ako sadržaj odražava ta proturječja, nesumnjivo će sadržavati bitne tematike

tog područja. Nedvojbeno možemo tvrditi da će aktivnost temeljena na tim

promatranjima biti mnogo uspješnija od one temeljene na "odlukama s vrha". Ta

mogućnost, međutim, ne smije istraživače dovesti u kušnju. Temeljna je stvar, krenuvši

od početne percepcije jezgre suprotnosti (koja uključuje glavnu suprotnost društva kao

cjeline unutar epohe), proučavati razinu svijesti stanovnika o tim suprotnostima.

U suštini te suprotnosti čine granične situacije, uključuju teme i određuju zadatke. Ako

su pojedinci uhvaćeni i ne uspijevaju se odvojiti od tih graničnih situacija, njihova je

tema s obzirom na situaciju fatalizam, a zadatak koji tema nameće upravo je -

nedostatak zadatka. Stoga, premda su granične situacije objektivna stvarnost koja

87 Brazilski romanopisac Guimaraēs Rosa briljantan je primjer kako pisac može autentično uhvatiti sintaksu, ne izgovor ili gramatičku iskvarenost, već samu strukturu misli. Doista (a time se ne umanjuje njegova iznimna spisateljska vrijednost), Guimaraēs Rosa bio je jedan od istraživača par excellence "bitne tematike" stanovnika brazilske unutrašnjosti. Profesor Paulo de Tarso upravo priprema esej u kojem analizira malo razmatran aspekt rada autora Grande Sertāo - Veredas [u engleskom prijevodu: The Devil to Pay in Backlands (New York, 1963)].

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

1

priziva potrebe pojedinaca, s tim pojedincima valja istražiti razinu njihove svijesti o tim

situacijama.

Granična situacija kao konkretna stvarnost može kod osoba iz različitih regija (ili čak

dijelova jedne regije) potaknuti prilično proturječne teme i zadatke. Stoga glavna briga

istraživača mora biti usredotočenost na znanje koje Goldman naziva "stvarna svijest"

i "potencijalna svijest".

Stvarna svijest rezultat [je] višestrukih prepreka i devijacija koje raznovrsni

čimbenici empirijske stvarnosti dovode u suprotnost i podnose potencijalnoj

svijesti da ih ona realizira.88

Stvarna svijest nije u stanju percipirati "neprovjerene izvedivosti" koje leže s onu stranu

graničnih situacija. No neprovjerenu je izvedivost nemoguće doseći na razini "stvarne

[ili trenutačne] svijesti", ali je se može ostvariti "činom provjere" koji otkriva njenu do

tada neprimijećenu mogućnost. Neprovjerena izvedivost i stvarna svijest povezane su,

kao što su povezane i provjera i potencijalna svijest. Goldmanov koncept "potencijalne

svijesti" jednak je onome što Nicolaï naziva "neprimijećena primjenjiva rješenja"89

(naša "neprovjerena izvedivost"), za razliku od "primijećenih primjenjivih rješenja" i

"rješenja koja se upravo primjenjuju", a koja odgovaraju Goldmanovoj "stvarnoj

svijesti". Prema tome, to što će istraživači na prvom stupnju istraživanja možda

približno shvatiti složenost proturječja ne ovlašćuje ih da započnu strukturirati sadržaj

programa obrazovanja. Ta percepcija stvarnosti i dalje nije percepcija stvarnosti

naroda, već njihova.

S razumijevanjem složenosti proturječja započinje istraživanje drugog stupnja. Uvijek

kao tîm, istraživači će odabrati neka od tih proturječja da bi razvili kodifikacije kojima

će se koristiti u tematskom istraživanju. Budući da su kodifikacije (crteži ili fotografije)90

predmeti koji posreduju u kritičkoj analizi, njihovo pripremanje treba zadovoljiti

određena načela koja se u stvaranju vizualnih pomagala razlikuju od uobičajenih.

Prvi je zahtjev da te kodifikacije moraju prikazivati situacije poznate ljudima čije se

teme istražuju, tako da oni mogu te situacije lako prepoznati (kao i svoj odnos prema

njima). Nedopustivo je (bez obzira na to da li u procesu istraživanja ili na sljedećem

stupnju, kad je relevantna tema već predstavljena kao sadržaj programa) prikazati slike

stvarnosti nepoznate sudionicima. Takav postupak (premda dijalektički, budući da

pojedinci, analizirajući nepoznatu stvarnost, mogu tu stvarnost usporediti s vlastitom

te otkriti ograničenja u svakoj) ne može prethoditi osnovnom postupku, koji nameće

stupanj uronjenosti sudionika u stvarnost, to jest procesu u kojem pojedinci,

analizirajući vlastitu stvarnost, postaju svjesni svojih ranijih, iskrivljenih percepcija i

stoga dolaze do novog poimanja stvarnosti.

88 Lucien Goldman, The Human Sciences and Philosphy, London, 1969., str. 118. 89 Vidjeti André Nicolaï, Comportment Économique et Structures Sociales, Pariz, 1960. 90 Kodifikacija može biti i usmena. U tom će se slučaju sastojati od nekoliko riječi kojima se iznosi osnovni problem, nakon čega slijedi dekodiranje. Tim Instituta de Desarrollo Agropecuario (Institut za poljoprivredni razvoj) u Čileu uspješno se koristio tom metodom u tematskim istraživanjima.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

2

Jednako je važan zahtjev za pripremu kodifikacija da njihova tematska jezgra ne smije

biti ni previše određena ni previše zagonetna. Ako bi bilo prvo, postupak bi se mogao

pretvoriti u pûku propagandu bez stvarnog dekodiranja, koje bi nadišlo prvobitni

sadržaj. Drugo se izlaže riziku da se pretvori u pravu zagonetku ili igru pogađanja.

Budući da predstavljaju životne situacije, kodifikacije bi morale biti jednostavne u svojoj

složenosti i nuditi različite mogućnosti dekodiranja, kako bi se izbjeglo propagandno

ispiranje mozga. Kodifikacije nisu slogani; to su prepoznatljivi predmeti, izazovi na koje

oni koji ih dekodiraju trebaju usmjeriti kritičko razmišljanje.

Da bi ponudila različite mogućnosti analize u procesu dekodiranja, kodifikacija mora

biti organizirana kao "tematska lepeza". Dok sudionici procesa odgonetavaju i

razmišljaju o kodifikaciji, ona se mora otvoriti prema drugim temama. To otvaranje

(kojega nema ako je tematski sadržaj ili previše jasan ili previše zagonetan) nužno je

za percepciju dijalektičkih odnosa između tema i njihovih suprotnosti. U skladu s tim,

kodifikacija koja odražava egzistencijalnu situaciju mora objektivno činiti cjelinu. Njezini

elementi moraju međusobno djelovati u smjeru cjeline.

U procesu dekodiranja sudionici javno iznose svoju tematiku i tako otkrivaju svoju

"stvarnu svijest" o svijetu. Dok to čine, počinju shvaćati kako su funkcionirali ranije,

kada su iskustveno doživljavali situaciju koju sada analiziraju. Tako počinju

razumijevati "percepciju svoje prethodne percepcije". Stekavši svijest o tome, počinju

drugačije promatrati stvarnost. Širenjem horizonta percepcije lakše mogu u svojoj

"pozadinskoj svijesti" otkriti dijalektičke odnose između dviju dimenzija stvarnosti.

Poticanjem "percepcije prethodne percepcije" i "znanja o prethodnom znanju"

dekodiranje pobuđuje nove percepcije i razvoj novog znanja. Nova percepcija i novo

znanje sustavno se nastavljaju s uvođenjem obrazovnog plana koji neprovjerenu

izvedivost preoblikuje u provjeru, dok potencijalna svijest zamjenjuje stvarnu svijest.

Nadalje, priprema kodifikacija zahtijeva da one, ako mogu, predoče proturječja koja

"uključuju" druga proturječja, što zajedno čini sustav proturječja regije91 koju

istražujemo. Dok se priprema neka od tih "uključivih" kodifikacija, trebalo bi kodificirati

i druga u njima "sadržana" proturječja. Dekodiranje prvih, dijalektički se može objasniti

dekodiranjem drugih.

S tim u vezi, Gabriel Bode, mladi socijalni radnik iz jedne od najvažnijih čileanskih

državnih institucija, Instituto de Desarrollo Agropecuario (INDAP),92 uvelike je doprinio

našoj metodi. Koristeći se ovom metodom na drugom stupnju, nakon opismenjivanja,

Bode je primijetio da seljaci pokazuju zanimanje za raspravu samo ako je kodifikacija

usmjerena izravno na njihove potrebe. Svako skretanje u kodifikaciji, kao i pokušaj

pedagoga da raspravu o dekodiranju usmjeri na druge regije, rezultirali su šutnjom i

nezainteresiranošću. S druge strane, primijetio je da se čak i kad je kodifikacija93

usmjerena na njihove potrebe seljaci ne mogu sustavno usredotočiti na raspravu.

91 Ovo je preporuka José Luisa Fiorija (iz neobjavljenog rukopisa). 92 Do nedavno INDAP je vodio ekonomist i istinski humanist Jacques Chonchol. 93 Prema Fiorijevoj definiciji ove kodifikacije nisu "uključive".

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

3

Pozornost im je često opadala do stupnja na kojem nije bilo moguće doseći sintezu.

Seljaci također gotovo nikad nisu uočavali odnos između svojih potreba i izravnih i

neizravnih uzroka tih potreba. Moglo bi se reći da nisu uspijevali uočiti neprovjerenu

izvedivost koja nije povezana s graničnim situacijama što su ih te njihove neposredne

potrebe stvorile.

Bode je zatim odlučio eksperimentirati prikazujući istovremeno različite situacije. U

tome leži vrijednost njegova doprinosa. Na početku je prikazao vrlo jednostavnu

kodifikaciju neke postojeće situacije. Prvu je kodifikaciju nazvao "esencijalnom"; ona

je jezgra i otvara se u tematsku lepezu koja se proširuje u "pomoćne" kodifikacije.

Nakon što je esencijalna kodifikacija dekodirana, pedagog zadržava njenu sliku kao

referentnu točku i uz nju projicira pomoćne kodifikacije. Uz pomoć potonjih, koje su

izravno povezane s esencijalnom kodifikacijom, pedagog održava živo zanimanje

sudionika, što omogućuje postizanje sinteze.

Veliko je postignuće Gabriela Bode u tomu što je, s pomoću dijalektike između

esencijalne i pomoćnih kodifikacija, uspio prenijeti sudionicima smisao cjeline.

Pojedinci koji su bili uronjeni u stvarnost, uglavnom tako osjećajući svoje potrebe,

izranjaju iz stvarnosti i uočavaju uzroke koji su te potrebe izazvali. Tako brže mogu

stići od razine stvarne svijesti do razine potencijalne svijesti.

Kad je kodifikacija jednom pripremljena, a interdisciplinarni je tim proučio sve njene

tematske slojeve, istraživači se vraćaju u regiju i započinju treći stupanj istraživanja,

inicirajući u "tematskim istraživačkim kružocima"94 dijalog dekodiranja. Te rasprave,

koje dekodiraju materijal pripremljen na prethodnom stupnju, snimaju se i

upotrebljavaju u analizi koju potom provodi interdisciplinarni tim.95 Uz istraživača, koji

ima ulogu koordinatora u procesu dekodiranja, sastancima prisustvuju i dva druga

stručnjaka - psiholog i sociolog. Njihov je zadatak primijetiti i bilježiti važne (i naizgled

nevažne) reakcije onih koji dekodiraju.

Tijekom procesa dekodiranja koordinator mora ne samo slušati pojedince već ih i

izazivati, postavljajući kao probleme i kodificiranu životnu situaciju i svoje vlastite

odgovore. Zahvaljujući katartičnoj snazi metodologije, sudionici tematskih istraživačkih

kružoka javno iznose osjećaje i primjedbe o sebi, svijetu i drugima, koje pod drugim

okolnostima možda ne bi iznijeli.

Tijekom jednog od tematskih istraživanja96 provedenog u Santiagu skupina stanara

raspravljala je o sceni u kojoj pijani čovjek hoda ulicom, a tri mladića razgovaraju na

94 Svaki "istraživački kružok" mora imati najmanje dvadeset ljudi. Organizira se onoliko kružoka koliko treba da se uključi deset posto sudionika iz regije ili podregije koja se proučava. 95 Ti bi analitički sastanci nakon dekodiranja morali uključiti volontere iz regije koji su pomagali u istraživanju te neke sudionike "tematskih istraživačkih kružoka". Njihov je doprinos njihovo pravo, ali i neizostavna pomoć u analizi koju provode stručnjaci. Kao suistraživači oni će ispraviti i/ili potvrditi objašnjenje nalaza. S metodološkog stajališta njihovo sudjelovanje dodatno osigurava istraživanje (koje se od početka temelji na "simpatetičkom" odnosu): kritičko prisustvo predstavnika naroda od samog početka do konačne faze, to jest tematske analize, nastavlja se u osmišljavanju obrazovnog programa kao oslobađajuće kulturne aktivnosti. 96 Ovo istraživanje nažalost nije dovršeno.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

4

uglu. Stanari su komentirali "da je pijanac jedini na slici koji proizvodi i koristan je svojoj

zemlji, a kući se vraća nakon cjelodnevnog rada za malu plaću, zabrinut je za svoju

obitelj jer ne može zadovoljiti njihove potrebe. On jedini radi. Dobar je radnik i voli malo

popiti kao i mi."

Istraživač97 je namjeravao proučiti razne aspekte alkoholizma. Možda ne bi dobio

navedene odgovore da je sudionicima dao upitnik koji je sam sastavio. Izravno upitani,

možda bi zanijekali da uopće piju. No u svojim su primjedbama na kodifikaciju

svakodnevne situacije, koju su mogli prepoznati i u kojoj su se mogli prepoznati, izrekli

što doista osjećaju.

Dva su važna aspekta njihovih izjava. S jedne strane to je da su izgovorili kako su

niske zarade, osjećaj iskorištenosti i opijanje povezani - opijanje kao bijeg od

stvarnosti, kao pokušaj prevladavanja frustracije i, u krajnjoj liniji, samouništavajuće

rješenje. S druge strane to je izražena potreba da se pijanca uzdigne. On je "jedini

koristan svojoj zemlji, jer radi, dok drugi samo brbljaju". Uzdigavši pijanca, sudionici su

se poistovjetili s njim, kao radnici koji također piju - "dobri radnici".

Za usporedbu, zamislite neuspjeh moralističkog pedagoga98 koji propovijeda protiv

alkoholizma i kao primjer vrline iznosi nešto što ti ljudi ne smatraju vrlinom. U tom, kao

i u drugim slučajevima, jedini je siguran postupak osvješćivanje situacije, čemu treba

težiti od samog početka tematskog istraživanja. (Očito je da osvješćivanje ne završava

na razini puke subjektivne percepcije situacije, već aktivnostima priprema ljude za

borbu protiv onoga što priječi njihovu humanizaciju.)

Jednom drugom prilikom, ovaj put sa seljacima, primijetio sam da je tijekom cijele

rasprave o radu na poljima stalan ostao zahtjev za povećanje nadnica i potreba za

udruživanjem radi ostvarenja tog zahtjeva. Na sastanku se raspravljalo o trima

situacijama, a zahtjev je uvijek bio isti.

Sada zamislite pedagoga koji osmišljava svoj obrazovni program za te ljude, a taj se

program sastoji od čitanja "vrijednih" tekstova iz kojih se može naučiti da je "voda u

bunaru". A upravo se to događa u obrazovanju i politici, jer se ne shvaća da dijaloška

priroda obrazovanja počinje tematskim istraživanjem.

Kad je dekodiranje u kružocima dovršeno, počinje posljednji stupanj istraživanja, a

istraživači prave sustavnu interdisciplinarnu studiju svojih nalaza. Slušajući trake

snimljene na sastancima gdje se dekodiralo i proučavajući bilješke psihologa i

sociologa, istraživači sastavljaju popis eksplicitnih i implicitnih tema koje su na

sastancima izišle na vidjelo. Te bi teme trebalo klasificirati prema različitim društvenim

znanostima. Klasifikacija ne znači da će se nakon izrade programa teme izdvojiti u

zasebne kategorije, već samo da svaka društvena znanost određenu temu promatra

na specifičan način. Tema razvoja primjerice osobito je prikladna za područje

ekonomije, no ne i isključivo. Tom će se temom baviti i sociologija, antropologija i

97 Psihijatar Patrício Lopes, čije je djelo opisano u Educaçāo como Prática da Liberdade. 98 Vidjeti Niebuhr, op. cit.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

5

socijalna psihologija (znanosti koje se bave kulturnim promjenama i mijenjanjem

stajališta i vrijednosti - pitanjima koja su jednako relevantna za filozofiju razvoja.)

Njome će se baviti i političke znanosti (koje se bave odlukama o razvoju), obrazovanje

i tako dalje. Tako se temi nikad ne pristupa kruto. Doista bi bila šteta kad bi se s

temama, nakon što se istražilo koliko se bogato isprepleću s drugim oblicima

stvarnosti, postupalo tako da se njihovo bogatstvo (a time i snaga) žrtvuje uskim

specijalističkim okvirima.

Po dovršenju tematskog obilježavanja svaki stručnjak u interdisciplinarnom timu

predstavlja projekt za "raščlanjivanje" svoje teme. U raščlambi teme stručnjak traži

jezgru koja, obuhvaćajući jedinice učenja i uspostavljajući slijed, daje opće viđenje

teme. Dok se raspravlja o svakom pojedinom projektu, drugi stručnjaci iznose svoje

primjedbe. One se mogu ugraditi i u projekt i/ili uključiti u kratke eseje o toj temi. Ti

eseji, s bibliografskim dodatkom, vrijedna su pomoć u obuci učitelja/učenika99 koji će

raditi u "kulturnim kružocima".

Tijekom raščlanjivanja bitne tematike tîm će uočiti potrebu za uključivanjem nekih

temeljnih tema, koje nisu bile predložene u prethodnom istraživanju. Uvođenje tih tema

pokazalo se potrebnim, a odgovara i dijaloškom karakteru obrazovanja. Ako je

programiranje obrazovanja dijaloško, i učitelji/učenici imaju pravo uključivati teme koje

prethodno nisu bile predložene. Takve teme zovem "zglobne teme", imajući na umu

njihovu funkciju. One mogu olakšati povezivanje dviju tema u programsku jedinicu i

tako ispuniti eventualnu prazninu među njima ili mogu ilustrirati odnose između općeg

sadržaja programa i pogleda na svijet kakav ima narod. Stoga jedna od tih tema može

biti na početku tematskih jedinica.

Antropologijski koncept kulture jedna je od tih zglobnih tema. On objašnjava ulogu ljudi

u svijetu i sa svijetom kao bića koja mijenjaju svijet, a ne prilagođavaju mu se.100

Po dovršenju raščlambe tematike101 dolazi "kodifikacija": odabiranje najboljeg

komunikacijskog kanala za svaku temu i njezino prikazivanje. Kodifikacija može biti

jednostavna ili složena. Prva se koristi ili vizualnim (slikovnim ili grafičkim) ili taktilnim i

auditivnim kanalom, dok se druga koristi različitim kanalima.102 Izbor slikovnog ili

99 Pod učenicima se razumijevaju odrasli polaznici tečajeva, tzv. "kulturnih kružoka". (Prim. prev.) 100 O važnosti antropološke analize kulture vidjeti Educaçāo como Prática da Liberdade. 101 Obratite pozornost na to da je program cjelina sastavljena od međuovisnih jedinica koje su same po

sebi također cjeline. Teme su cjeline same po sebi, ali su i elementi koji u interakciji čine tematske jedinice cijelog programa.

Tematska raščlamba dijeli tematske cjeline jer traga za njihovim temeljnim jezgrama koje jesu dijelovi

cjeline. Postupak kodifikacije pokušava ponovno objediniti raščlanjenu temu kako bi se prikazala životna

situacija. Kod dekodiranja pojedinci raščlanjuju kodifikaciju da bi razumjeli njezine implicitne teme ili temu.

Dijalektički proces dekodiranja tu ne završava, no dovršen je kad se ponovno povežu u jedno svi dijelovi razjedinjene cjeline, koja se tako mnogo lakše razumije (kao i njezini odnosi s drugim kodificiranim

situacijama, a sve objedinjuju životnu situaciju). 102 KODIFIKACIJA

a) Jednostavna: vizualni kanal, slikovni, grafički, taktilni kanal, auditivni kanal

b) Složena: svi kanali istovremeno

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

6

grafičkog kanala ovisi ne samo o materijalu koji treba kodirati već i o pismenosti osoba

s kojima se želi komunicirati.

Nakon kodificiranja tematika priprema se didaktički materijal (fotografije, dijapozitivi,

filmovi, plakati, tekstovi i tako dalje). Tîm može vanjskim stručnjacima predložiti neke

teme ili aspekte nekih tema kao teme za razgovore koji se snimaju.

Uzmimo za primjer temu razvoja. Tîm stupa u vezu s dva ili više ekonomista različitih

škola, govori im o programu te ih poziva da se uključe u razgovor o temi jezikom

razumljivim publici. Ako stručnjaci pristanu, snima se razgovor od petnaest do

dvadeset minuta. Može se napraviti i fotografija svakog stručnjaka dok govori.

Snimljeni razgovor sluša se na kulturnom kružoku; uvodnim riječima netko predstavlja

govornika i izvještava što je on napisao, uradio i što trenutačno radi. U međuvremenu,

govornikova se fotografija projicira na platnu. Ako je primjerice riječ o sveučilišnoj

profesorici, uvod može obuhvatiti raspravu o tome što sudionici misle i očekuju od

sveučilišta. Skupini je unaprijed rečeno da će nakon snimljenog izlaganja slijediti

rasprava o njegovu sadržaju (rasprava funkcionira kao auditivna kodifikacija). Tîm

zatim izvještava stručnjake o reakciji sudionika tijekom diskusije. Ta tehnika povezuje

intelektualce, često dobronamjerne, sa stvarnošću; ali i one otuđene od stvarnosti.

Ujedno ljudima omogućava da čuju i iznesu primjedbe na mišljenja intelektualaca.

Neke teme ili jezgre mogu se prikazati s pomoću kratkih dramatizacija koje smiju

sadržavati samo temu, ali ne i "rješenja"! Dramatizacija funkcionira kao kodifikacija,

kao situacija s postavljenim problemom koji valja riješiti.

Ovdje je još jedan didaktički izvor - ali samo ako se primjenjuje unutar postavljanja

problema, a ne kao bankarski pristup obrazovanju: čitanje i rasprava o člancima iz

časopisa i novina, o poglavljima u knjigama. Kao i u slučaju snimljenog razgovora,

netko predstavlja autora prije početka grupnog rada, a o sadržaju se raspravlja poslije.

Na sličan način neizbježna je i analiza sadržaja novinskih uvodnika o nekom događaju:

zašto različite novine različito tumače istu činjenicu? Takva praksa pomaže da se

razvije smisao za kritičnost, tako da ljudi na novine ili vijesti prestanu reagirati kao

pasivni objekti "izvještavanja" koja su im namijenjena, već regiraju kao svijest koja se

želi osloboditi.

Sa svim pripremljenim didaktičkim materijalom, uz male uvodne priručnike, tîm

pedagoga spreman je ljudima prikazati njihovu tematiku, sustavno i opširno. Tematika

koja dolazi od naroda sada se tom narodu vraća - ne kao sadržaj koji valja pohraniti,

već kao problem koji valja riješiti.

Prvi je zadatak učitelja osnovnog obrazovanja predstaviti opći program obrazovne

kampanje. Ljudi će se naći u tom programu; neće im se činiti stranim, budući da je

nastao u suradnji s njima. Prosvjetitelji će također objasniti (na temelju dijaloškog

karaktera obrazovanja) zglobne teme u programu te njihovo značenje.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

7

Ako pedagozi nemaju dovoljno sredstava za provedbu preliminarnog tematskog

istraživanja kako je prije opisano, mogu - uz minimalno poznavanje situacije - odabrati

nekoliko temeljnih tema koje će služiti kao "kodifikacije koje valja istražiti". U skladu s

tim, mogu početi s uvodnim temama i istovremeno poticati daljnje tematsko

istraživanje.

Jedna je od tih temeljnih tema (osobno je smatram glavnom i nezaobilaznom)

antropologijski koncept kulture. Bez obzira na to radi li se o seljacima ili gradskim

radnicima koji uče čitati, ili su uključeni u program nakon opismenjivanja, polazište

njihova traganja za znanjem (u instrumentalnom značenju termina) jest razgovor o

konceptu. Dok raspravljaju o svijetu kulture, pokazuju svoju razinu svijesti o stvarnosti,

a ta stvarnost implicira različite teme. Njihova se rasprava dotiče i drugih aspekata

stvarnosti koju počinju promatrati sve kritičnijim okom. Ti aspekti pak uključuju mnoge

druge teme.

S iskustvom koje imam mogu tvrditi da koncept kulture, ako se o njemu maštovito

raspravlja u svim njegovim dimenzijama ili većini njih, može ponuditi različita područja

obrazovnog programa. Osim toga, nakon nekoliko dana razgovora sa sudionicima

kulturnog kružoka, pedagozi mogu sudionike izravno upitati: "O kojim biste još temama

željeli raspravljati?" Svaki se odgovor bilježi i odmah iznosi pred skupinu kao problem.

Jedan od članova može primjerice reći: "Volio bih razgovarati o nacionalizmu."

"Dobro", kaže pedagog bilježeći prijedlog i dodaje: "Što znači nacionalizam? Zašto bi

nama koristila rasprava o nacionalizmu?" Moje je iskustvo da se, kada se takav

prijedlog postavi kao problem, pojavljuju nove teme. Ako, u kraju gdje se iste noći

sastaje tridesetak kulturnih kružoka, svi "koordinatori" (pedagozi) nastave tako raditi,

središnji tîm imat će raznolik tematski materijal za svoju studiju.

Važna je stvar, sa stajališta obrazovanja za oslobođenje, da se ljudi počnu osjećati

kao gospodari svojeg razmišljanja dok raspravljaju o mišljenjima i pogledima na svijet

eksplicitno ili implicitno izraženim u njihovim primjedbama i primjedbama njihovih

sugrađana. Budući da takav stav o obrazovanju počinje s uvjerenjem da obrazovanje

ne može uvesti svoj vlastiti program, već taj program valja osmisliti dijaloški, u suradnji

s ljudima, takav program onda služi da se uvede pedagogija obespravljenih, u čijoj

razradi obespravljeni moraju sudjelovati.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

8

ČETVRTO POGLAVLJE

Ovo poglavlje, u kojem se analizira kulturna aktivnost što nastaje iz antidijaloških i

dijaloških predložaka, često će se pozivati na tvrdnje iznesene u prethodnim

poglavljima, ili radi proširenja već rečenog ili radi objašnjenja novih tvrdnji.

Započet ću ponovno s tvrdnjom da se ljudi, kao bića prakse, razlikuju od životinja, koje

su bića puke aktivnosti. Životinje ne razmatraju svijet; one su uronjene u njega. Za

razliku od njih ljudska bića izranjanju iz svijeta, promatraju ga objektivno i tako ga

razumiju i preoblikuju svojim radom.

Životinje ne rade, one žive u okruženju koje ne mogu promijeniti. Stoga svaka

životinjska vrsta živi u okolnostima koje joj odgovaraju, a te okolnosti, otvorene ljudima,

nemaju međusobni odnos.

No ljudska aktivnost sastoji se od djelovanja i razmišljanja - to je praksa, to je

preobražavanje svijeta. Kao praksa zahtijeva teoriju koja je objašnjava. Ljudska

aktivnost teorija je i praksa, to je razmišljanje i djelovanje. Ona se ne može, kao što

sam naglasio u drugom poglavlju, svesti ni na verbalizam ni na aktivizam.

Lenjinova poznata izjava: "Bez revolucionarne teorije nema revolucionarnog

pokreta"103 znači da se revolucija ne može postići ni verbalizmom ni aktivizmom, već

praksom, to jest razmišljanjem i djelovanjem usmjerenim prema strukturama koje valja

promijeniti. Revolucionarni napor radikalnog mijenjanja tih struktura ne može svoje

vođe proglasiti misliocima, a obespravljene pûkim izvršiteljima.

103 Vladimir Lenjin, "What is to be Done", objavljeno u Essential Works of Lenin, urednik Henry M. Christman, New York, 1966., str. 69.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 7

9

Ako istinska predanost ljudima, što uključuje mijenjanje stvarnosti koja ih tlači,

zahtijeva teoriju promjene, ta teorija ne smije zaboraviti dodijeliti ljudima temeljnu ulogu

u procesu te promjene. Vođe ne mogu obespravljene tretirati kao pûke aktiviste kojima

se oduzima mogućnost razmišljanja i dopušta samo iluzija djelovanja, dok zapravo

njima i dalje manipuliraju - u ovom slučaju oni koji bi trebali biti neprijatelji manipulacija.

Vođe snose odgovornost za koordinaciju i, povremeno, usmjeravanje - no vođe koje

ne priznaju praksu obespravljenima, opovrgavaju svoju vlastitu praksu. Namećući

svoje riječi drugima, krivotvore te riječi i uspostavljaju proturječnosti između svojih

metoda i ciljeva. Ako su doista odani oslobođenju, svoje djelovanje i razmišljanje neće

moći nastaviti bez djelovanja i razmišljanja drugih.

Revolucionarna praksa mora se suprotstavljati praksi vladajuće elite, jer je praksa te

elite po prirodi proturječna. Revolucionarna praksa ne može tolerirati apsurdnu

podvojenost koja čini da praksa ljudi bude tek pûko provođenje odluka vođa -

podvojenost koja odražava metode što ih je propisala vladajuća elita. Revolucionarna

je praksa cjelovita, a vođe ne mogu s obespravljenima postupati kao sa svojim

vlasništvom.

Manipulacija, slogani, "pohranjivanje", discipliniranje i propisivanje ne mogu biti

sastavnice revolucionarne prakse, upravo stoga što su sastavnice prakse dominacije.

Da bi mogao dominirati, dominator nema drugog izbora doli poricati istinsku praksu

ljudi, poricati njihovo pravo da kažu što žele i misle što žele. On ne može djelovati

dijaloški, jer kad bi to učinio to bi značilo ili da se odrekao svoje moći i pridružio se

borbi obespravljenih ili da je loše proračunavši izgubio moć.

Suprotno tomu, revolucionarne vođe koje ne djeluju dijaloški u svom odnosu s ljudima

ili su zadržali karakteristike dominatora, odnosno potpuno krivo shvaćaju svoju ulogu i

zatvorenici su vlastitog sektaštva, nisu revolucionarne. Mogu čak i doći na vlast, no

vrijednost revolucije nastale antidijaloškim djelovanjem vrlo je upitna.

Ključno je da obespravljeni sudjeluju u revolucionarnom procesu povećavajući tako

kritičku svijest o svojoj ulozi Subjekata u preobrazbi. Ako su u proces uvučeni kao

ambivalentna bića, kao samo djelomično oni, a djelomično sa sviješću tlačitelja

pohranjenom u sebi - pa dođu na vlast još uvijek utjelovljujući tu neodređenost koju

im je nametnula situacija obespravljenosti - moja je pretpostavka da će samo zamišljati

da su dosegnuli moć.104 Njihova egzistencijalna podvojenost može čak olakšati

stvaranje sektaške klime, što vodi do uspostave birokracije koja podriva revoluciju. Ako

obespravljeni ne postanu svjesni te podvojenosti tijekom revolucionarnog procesa,

vjerojatno će u tom procesu sudjelovati prožeti više revanšističkim nego

104 Ta opasnost zahtijeva od revolucionarnih vođa da se odupru tendenciji da oponašanju tlačitelje, koji "ulaze" u potlačene i "ostaju" u njima. Revolucionari se, u svojoj praksi s potlačenima, ne pokušavaju u potlačenima "nastaniti". Upravo suprotno, kad pokušaju (s potlačenima) "izbaciti" tlačitelje, čine to da bi živjeli s potlačenima - ne u njima.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

0

revolucionarnim duhom.105 Oni mogu težiti revoluciji kao sredstvu dominacije, ali ne

kao putu do oslobođenja.

Ako revolucionarne vođe koje utjelovljuju istinski humanizam imaju problema i teškoća,

teškoće i problemi bit će daleko veći u skupini onih vođa koje pokušavaju (čak i s

najboljim namjerama) provesti revoluciju za narod. Pokušati to ostvariti jednako je

provođenju revolucije bez naroda, jer su ljudi uvučeni u proces istim metodama i

postupcima što su se primjenjivali da bi se ljudi potlačili.

Dijalog s ljudima prijeka je potreba svake autentične revolucije. Dijalog revoluciju i čini

revolucijom, za razliku od vojnog udara. Od udara se ne očekuje dijalog - samo

obmana (da bi se postigla "legitimnost") ili sila (radi potlačivanja). Prije ili poslije,

istinska revolucija mora pokrenuti hrabar dijalog s narodom. Njezina legitimnost leži u

tom dijalogu.106 Ona se ne plaši ljudi, njihova izražavanja, njihova stvarnog

sudjelovanja u moći. Revolucija mora biti odgovorna prema ljudima, govoriti im iskreno

o svojim postignućima, pogreškama, lošim procjenama i teškoćama.

Što ranije dijalog započne, to će pokret biti iskrenije revolucionaran. Dijalog koji je

prijeka potreba revolucije odgovara i drugoj prijekoj potrebi, potrebi ljudi za

komunikacijom, bez koje ne mogu istinski biti ljudi jer su ljudi u svojoj biti komunikativna

bića. Onemogućiti komunikaciju znači svesti ljude na "stvari" - a to je posao tlačitelja,

ne revolucionara.

Želio bih naglasiti da moja obrana prakse ne uključuje podjelu prakse na prvi korak

razmišljanja i sljedeći korak djelovanja. Djelovanje i razmišljanje događaju se

istovremeno. Kritička analiza stvarnosti može međutim otkriti osobit oblik djelovanja

koji u ovom trenutku nije ostvariv ili je neprikladan. Oni koji razmišljajajući uoče

neizvedivost ili neprikladnost nekog oblika djelovanja (pa ga zato treba odgoditi ili

zamijeniti) ne mogu se stoga optužiti za neaktivnost. I kritičko je razmišljanje aktivnost.

Već sam ranije naveo kako se u obrazovanju pokušaj učitelja/učenika da razumije

predmet spoznaje ne iscrpljuje u tom predmetu, jer se taj čin proteže i na druge

učenike/učitelje, tako da predmet spoznaje utječe na njihovu sposobnost

razumijevanja. Isto vrijedi i za revolucionarno djelovanje. I obespravljeni i vođe jednako

su Subjekti revolucionarnog djelovanja, a stvarnost služi kao posrednik za

transformirajuća djelovanja jednih i drugih. U ovoj teoriji djelovanja ne može se govoriti

o pojedinačnom činitelju niti o činiteljima, već prije o sudionicima u međusobnoj

komunikaciji.

Može se činiti da ta tvrdnja znači podjelu, podvajanje, razdvajanje, revolucionarnih

snaga, ali ona zapravo znači suprotno – zajedništvo tih snaga. Bez obzira na to

zajedništvo, podvajanje je uočljivo: vođe na jednoj strani i narod na drugoj, kao da se

105 Premda potlačeni, koji su oduvijek bili podložni iskorištavanju, mogu, razumljivo, u revolucionarnu borbu unijeti revanšističku dimenziju, revolucija ne smije iscrpiti svoju snagu u toj dimenziji. 106 "Od sumnje možemo imati neke koristi", rekao je Fidel Castro Kubancima potvrđujući smrt Guevare, "no laži, strah od istine, prihvaćanje ma i dijelom lažnih iluzija nikad nije bilo oružje revolucije." Navod iz Gramma, 17. listopad 1967. Označene riječi istaknuo P. Freire.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

1

preslikavaju tlačiteljski odnosi. Poricanje zajedništva u revolucionarnom procesu,

izbjegavanje dijaloga s narodom pod izgovorom da one, vođe, narod organiziraju, da

jačaju revolucionarnu moć ili osiguravaju jedinstveni front zapravo je strah od slobode.

To je strah od nedostatka vjere u narod. No ako se narodu ne može vjerovati, nema

razloga za oslobođenje. U tom slučaju revolucija nije čak ni provedena za narod, već

je provodi narod za vođe, što je potpuna negacija revolucije.

Revoluciju ne vode ni vođe za narod ni narod za vođe, već jedni i drugi zajedno u

nepokolebljivoj solidarnosti. Ta se solidarnost rađa samo u poniznu, ljubavlju

ispunjenom, hrabru susretu vođa s narodom. Nemaju svi dovoljno hrabrosti za takav

susret - no kad ga izbjegavaju, postaju kruti i s drugima postupaju kao s objektima.

Umjesto da njeguju, oni ubijaju život. Umjesto da idu u potragu za životom, oni od njega

bježe. A to su karakteristike tlačitelja.

Neki mogu misliti da je afirmacija dijaloga - susret ljudi u svijetu da bi ga mijenjali -

naivan i subjektivno idealistički stav.107 Ali ništa nije stvarnije od ljudi na svijetu i sa

svijetom, od ljudi s drugim ljudima - i od nekih ljudi koji su protiv drugih ljudi, kao što su

to ugnjetavačka i obespravljena klasa.

Autentična revolucija nastoji promijeniti stvarnost koja rađa dehumanizaciju. Oni čijim

interesima ta stvarnost služi ne mogu biti nositelji njene promjene. Promjenu moraju

postići tiranizirani, u zajedništvu sa svojim vođama. Međutim to se mora provesti do

kraja dosljedno, u zajedništvu s narodom, što znači da vođe moraju biti utjelovljenje

toga. U tom zajedništvu obje skupine rastu, a vođe, umjesto da postavljaju sami sebe,

postaju vođe u izvornom smislu, stvara ih njihova praksa i praksa naroda.

Zarobljeni mehanicističkim pogledom na stvarnost, mnogi ljudi ne primjećuju da

konkretne situacije u kojima se pojedinci nađu uvjetuju njihovu svijest o svijetu i da ta

svijest s druge strane uvjetuje njihova stajališta i načine na koje se bave stvarnošću.

Oni misle da se stvarnost može preobraziti mehanicistički,108 bez problematiziranja

lažne svijesti o stvarnosti ili bez revolucionarne aktivnosti, razvijanja svijesti koja je sve

manje i manje lažna. Nema povijesne stvarnosti koja nije ljudska. Nema povijesti bez

ljudske vrste niti povijesti za ljudska bića. Ima samo povijest ljudskog roda, koju su

stvorili ljudi i koja (kako je Marx istaknuo) zauzvrat stvara njih. Kad se većini oduzme

pravo da sudjeluje u povijesti kao Subjekt, ona se otuđuje ili se njom upravlja. Stoga

zamjena statusa objekta statusom Subjekta - cilj svake prave revolucije - zahtijeva i

djelovanje i razmišljanje o stvarnosti, da bi se tu stvarnost promijenilo.

Doista, bilo bi idealistički tvrditi da ljudi već pukim razmišljanjem o stvarnosti u kojoj

vlada obespravljenost i otkrićem da su objekti postaju Subjekti. No to opažanje samo

po sebi ne znači da su mislioci postali Subjekti, ono zapravo znači, kao što je izjavio

107 Još jednom želim ponoviti da se dijaloški susret ne može dogoditi između neprijatelja. 108 "Epohe u kojima su dominantne klase stabilne, epohe u kojima se radnički pokret mora braniti od moćnog neprijatelja što povremeno prijeti i solidno je zasjeo na vlast, prirodno stvaraju socijalističku literaturu koja naglašava 'materijalni' element stvarnosti, prepreke koje treba prevladati i ograničenu djelotvornost ljudske svijesti i djelovanja." Goldman, op.cit., str. 80-81.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

2

jedan od mojih suistraživača,109 da su oni "Subjekti u očekivanju" - očekivanju koje ih

vodi prema učvršćenju novog statusa.

S druge strane, pogrešno je polazište i vjerovanje da aktivizam (koji nije istinsko

djelovanje) pokreće revoluciju. Ljudi su istinski kritični kad žive u raznolikosti prakse,

to jest kad njihovo djelovanje obuhvaća kritičko razmišljanje koje sve bolje strukturira

njihovo mišljenje i vodi ih od naivnog poznavanja stvarnosti do više razine, one koja im

omogućava uočavanje uzroka stvarnosti. Ako revolucionarne vođe ljudima, narodu,

poriču to pravo, štete njihovim misaonim mogućnostima - ili barem mogućnosti pravog

razmišljanja. Revolucionarne vođe ne mogu razmišljati bez naroda niti za narod, već

jedino s narodom.

Vladajuće elite, s druge strane, mogu - i razmišljaju - bez naroda - premda si ne mogu

dopustiti luksuz da ne razmišljaju o narodu, kako bi ga bolje upoznale i djelotvornije

njime manipulirale. Posljedica je toga da je bilo kakav dijalog ili komunikacija između

elita i masa zapravo pohranjivanje "izvješća" čiji sadržaj služi tome da se mase

prilagode.

Zašto vladajuće elite ne gube snagu kad već ne razmišljaju s narodom? Zato što je

narod njihova antiteza, razlog njihova postojanja. Ako bi elita mislila s narodom,

proturječje bi bilo prevladano i elite više ne bi mogle dominirati. Sa stajališta

dominatora bilo koje epohe "ispravno" razmišljanje pretpostavlja nerazmišljanje o

narodu.

Gospodin Giddy, prijašnji predsjednik Kraljevskog društva, iznio je

primjedbe koje vrijede za bilo koju zemlju: "Kako god naoko dobar može

izgledati projekt obrazovanja siromašne radničke klase, on bi bio štetan za

moral i sreću radnika. Naučio bi ih prezirati njihovo mjesto u životu, umjesto

da ih nauči da budu dobre sluge na zemlji i u drugim zanimanjima koja

zahtijevaju fizičku aktivnost. Umjesto da ih nauči da se podčinjavaju, učinio

bi ih nepokornima i buntovnima, što se vidi u pokrajinama s manufakturama.

To bi im omogućilo čitanje pobunjeničkih pamfleta, zlih knjiga i publikacija

protiv kršćanstva, učinilo bi ih drskima prema nadređenima i za nekoliko

godina zakonodavstvo bi bilo primorano protiv njih primijeniti snažnu ruku

moći.110

Gospodin Giddy doista je želio da narod ne misli (a to želi i današnja elita, premda

obrazovanje naroda ne žigoše tako cinično i otvoreno). Gospoda Giddyji svih epoha,

kao ugnjetavačka klasa, ne mogu misliti s narodom niti mu mogu dopustiti da misli sam

za sebe.

Ali to ne vrijedi za revolucionarne vođe koje, ako ne misle s narodom, gube životnu

snagu. One izlaze iz naroda, koji nije tek puki objekt o kojem valja razmišljati. Premda

109 Izraz je stvorio Fernando García, Hondurašanin, na jednom od tečaja za stanovnike Latinske Amerike (Santiago, 1967.). 110 Niebuhr, op.cit., str. 117-118.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

3

i revolucionarne vođe trebaju razmišljati o narodu da bi ga bolje razumjele, to se

razmišljanje razlikuje od razmišljanja elite. Kada razmišljaju o narodu imajući na umu

njegovo oslobođenje (a ne dominaciju nad njim), vođe se prepuštaju razmišljanju

naroda. Jedno je razmišljanje o gospodaru; drugo je razmišljanje o drugarstvu.

Dominacija samom svojom prirodom zahtijeva ne samo stranu koja vlada već i onu

kojom se vlada, a one su međusobno suprotstavljene. Revolucionarno oslobođenje,

koje pokušava razriješiti tu suprotnost, podrazumijeva postojanje tih dviju suprotnosti,

ali i skupinu vođa koja se pojavljuje upravo kad se ta suprotnost pokušava razriješiti.

Ta se skupina ili poistovjećuje s obespravljenim narodom ili nije revolucionarna. Misliti

o narodu, kao što to čine dominatori, a ne misliti istovremeno o svom položaju i ne

uspjeti razmišljati s narodom siguran je način da se prestane biti revolucionarno

vodstvo.

U procesu ugnjetavanja elita egzistira na obespravljenim "živim mrtvacima" i svoju

vjerodostojnost pronalazi u hijerarhijskom odnosu između sebe i njih. U

revolucionarnom procesu samo je jedan način kojim nove vođe mogu postići

autentičnost: moraju "umrijeti" da bi se ponovno rodile iz obespravljenih i s njima.

Slobodno možemo reći da u procesu ugnjetavanja netko ugnjetava nekog drugog. Ali

ne možemo reći da u revolucionarnom procesu netko oslobađa nekog drugog niti da

se svatko oslobađa sam, već prije možemo reći da ljudska bića u zajednici oslobađaju

jedna druge. Tom se tvrdnjom ne želi umanjiti važnost revolucionarnih vođa, već se,

naprotiv, ta važnost želi naglasiti. Što može biti važnije od života i rada s

obespravljenima, s "odbačenima od života", s "prezrenima na svijetu"? U zajednici s

njima revolucionarne vođe trebale bi pronaći ne samo svoj raison d'être već i motiv za

radost. Po svojoj prirodi revolucionarne vođe mogu, u stvarnom smislu, učiniti ono što

vladajuće elite - zbog svoje prirode - ne mogu.

Svaki pristup elite obespravljenima kao klasi rukovodi se lažnom velikodušnošću

opisanom u prvom poglavlju. No revolucionarne vođe ne mogu biti lažno velikodušne

niti mogu manipulirati. Ugnjetavačka elita doživljava procvat bacanjem naroda pod

noge, ali revolucionarne vođe procvat mogu doživjeti jedino u zajednici s narodom.

Stoga aktivnost tlačitelja ne može biti humanistička, a revolucionarna mora biti takva.

I nehumanost tlačitelja i revolucionarni humanizam koriste se znanošću. No znanost i

tehnologija tlačitelju služe za svođenje obespravljenih na razinu "stvari". U službi

humanizma pak one pridonose promicanju humanizacije. Ali obespravljani moraju

postati Subjekti procesa humanizacije da ne bi i dalje bili puki predmeti znanstvenih

interesa.

Znanstveni revolucionarni humanizam ne može, u ime revolucije, tretirati

obespravljene kao predmete koje valja analizirati i (na temelju analize) podvrći

propisima o ponašanju. Učiniti to značilo bi podleći jednom od mitova ugnjetavačke

ideologije, apsolutiziranju neznanja. Taj mit podrazumijeva da ima netko tko određuje

neznanje onog drugoga. Onaj tko prosuđuje određuje sebe i klasu kojoj pripada kao

onu koja zna ili je rođena da zna pa stoga određuje druge kao strane entitete. Riječi

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

4

njegove klase postaju "istinske" riječi, koje nameće ili pokušava nametnuti drugima,

potlačenima, kojima je ukrao njihove riječi. Oni koji kradu tuđe riječi razvijaju duboku

sumnju u sposobnost drugih i te druge smatraju nesposobnima. Svaki put kad takvi

izgovore svoju riječ, a ne čuju riječ onih kojima su zabranili govoriti, sve se više

navikavaju na moć i vođenje, a naređivanje i upravljanje postaju im još draži. Više ne

mogu živjeti bez onih kojima će naređivati. Dijalog je pod tim okolnostima nemoguć.

Znanstveno i humanistički usmjerene revolucionarne vođe, s druge strane, ne mogu

vjerovati u mit o neznanju drugih ljudi. One nemaju pravo ni na trenutak posumnjati da

je to samo mit. Ne smiju vjerovati da one i samo one nešto znaju - jer to znači sumnjati

u narod. Premda opravdano mogu sebe vidjeti kao one koji, zahvaljujući svojoj

revolucionarnoj svijesti, imaju drugačiju razinu revolucionarnog znanja od razine

iskustvenog znanja što ga ima narod, ne mogu narodu nametnuti sebe i svoje znanje.

Ne mogu narod pretvoriti u slogane, već moraju ući s njim u dijalog, tako da se

iskustveno znanje o stvarnosti koje ima narod, hranjeno kritičkim znanjem vođa,

postupno pretvara u znanje o uzrocima stvarnosti.

Bilo bi naivno očekivati od ugnjetavačke elite da se odrekne mita koji apsolutizira

neznanje naroda. A kad se tog mita ne bi odrekle revolucionarne vođe, bilo bi to

proturječje u pojmovima, a još veće proturječje bilo bi kad bi one djelovali u skladu s

tim mitom. Zadatak je revolucionarnih vođa postaviti kao problem ne samo taj mit već

i sve druge mitove ugnjetavačke elite. Ako revolucionarne vođe ustraju u oponašanju

ugnjetavačkih metoda dominacije, narod može odgovoriti na dva načina. Pod

određenim povijesnim okolnostima mogu se prilagoditi novom sadržaju koji vođe u njih

pohranjuju. Pod drugim okolnostima mogli bi se uplašiti "riječi" koja ugrožava u njima

pohranjenog tlačitelja.111 Ni u prvom ni u drugom slučaju ne postaju revolucionarni. U

prvom je slučaju revolucija iluzija, u drugom nije ni moguća.

111 Ponekad se ta riječ ne mora ni izgovoriti. Prisutnost nekoga (ne mora nužno pripadati revolucionarnoj skupini) tko prijeti tlačitelju "udomljenom" u narodu dovoljna je da narod zauzme destruktivnu poziciju. Jednom mi je jedan polaznik ispričao kako je u nekoj seljačkoj zajednici u Latinskoj Americi fanatični svećenik prokazao dvojicu "komunista" koji su "ugrožavali" ono što je on nazivao katoličkom vjerom. Još iste noći seljaci su se udružili i žive spalili dvojicu običnih osnovnoškolskih učitelja koji su podučavali djecu u tom mjestu. Možda je svećenik u kući tih učitelja vidio knjigu s bradatim čovjekom na naslovnici…

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

5

Neki dobronamjerni, ali zavedeni pojedinci pretpostavljaju da, s obzirom na produženje

dijaloškog procesa112 (što slučajno nije točno), moraju provesti revoluciju bez

komunikacije, s pomoću "izvješća" i da će tek kad revolucija jednom pobijedi započeti

s produbljenim obrazovanjem. To dalje opravdavaju tvrdnjom da se ne može provesti

obrazovanje – obrazovanje za oslobođenje - prije preuzimanja vlasti.

Vrijedi analizirati neke temeljne postavke gornjih tvrdnji. Ti ljudi (ili većina njih) vjeruju

u nužnost dijaloga s narodom, no ne vjeruju da se taj dijalog može provesti prije

preuzimanja vlasti. Kad niječu da se vođe mogu ponašati odgojno prije preuzimanja

vlasti, poriču obrazovnu kvalitetu revolucije kao kulturnog djelovanja koje priprema

teren za kulturnu revoluciju. S druge strane, zamijenili su kulturno djelovanje s novim

obrazovanjem koje će biti uvedeno po preuzimanju vlasti.

Već sam potvrdio da bi doista bilo naivno očekivati od ugnjetavačke elite da provede

obrazovanje za oslobođenje. No budući da je revolucija neupitno obrazovne prirode, u

smislu da nije revolucija ako ne oslobađa, preuzimanje vlasti samo je jedan trenutak -

bez obzira na to koliko odlučujući - u revolucionarnom procesu. Kao proces "prije"

revolucije obrazovanje je locirano unutar ugnjetavačkog društva i vidljivo je jedino

revolucionarnoj svijesti.

Revolucija se rađa kao društveni entitet unutar ugnjetavačkog društva. U mjeri u kojoj

je kulturno djelovanje ona ne može ne uspjeti odgovoriti na potencijale društvenog

entiteta iz kojeg je potekla. Svaki se entitet razvija (ili mijenja) unutar sebe, u međuigri

svojih proturječja. Vanjski uvjeti, iako potrebni, djeluju samo onda kad koincidiraju s

112 Još jednom želim naglasiti da nema dihotomije između dijaloga i revolucionarnog djelovanja. Nema jednog stupnja za dijalog, a drugog za revoluciju. Upravo suprotno, dijalog je bît revolucionarnog djelovanja. U teoriji tog djelovanja sudionici intersubjektivno usmjeravaju svoju aktivnost prema objektu (stvarnosti, koja ih posreduje), a cilj je humanizacija ljudi (koja se postiže mijenjanjem stvarnosti). U teoriji ugnjetavačkog djelovanja, koje je u bîti antidijaloško, shema je pojednostavljena. Sudionici kao istovremene objekte svoje aktivnosti imaju stvarnost i obespravljene, a očuvanje obespravljenosti (očuvanjem ugnjetavačke stvarnosti) njihov je cilj.

TEORIJA REVOLUCIONARNE AKCIJE TEORIJA TLAČITELJSKE AKTIVNOSTI

Intersubjektivnost

Subjekti-sudionici (revolucionarne

vođe)

Sudionici-Subjekti (obespravljeni)

Sudionici-Subjekti (vladajuće elite)

Interakcija

Objekt koji

posreduje

Stvarnost koju valja

preoblikovati

Objekt koji

posreduje

Objekt - stvarnost koju valja očuvati

Objekt obespravljeni (kao

dio stvarnosti)

za za

Cilj humanizaciju kao trajan proces

Cilj Cilj očuvanje obespravljenosti

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

6

tim potencijalima.113 Novina revolucije rađa se u starom, ugnjetavačkom društvu.

Preuzimanje vlasti samo je odlučujući trenutak unutar trajnog revolucionarnog

procesa. U dinamičnom, prije nego statičnom, shvaćanju revolucije nema apsolutnog

"prije" ili "poslije", s trenutkom preuzimanja vlasti kao razdjelnicom.

Ponikavši iz objektivnih uvjeta, revolucija želi prevladati ugnjetavačku situaciju tako što

društvo ljudi uvodi u proces trajnog oslobađanja. Obrazovna, dijaloška dimenzija

revolucije, što je čini i "kulturnom revolucijom", mora biti prisutna na svim stupnjevima

revolucije. Ta njezina obrazovna kvaliteta jedan je od najdjelotvornijih instrumenata

kojim se sprečava institucionalizacija revolucije i njeno pretvaranje u

kontrarevolucionarnu birokraciju, jer kontrarevoluciju provode revolucionari koji su

postali reakcionarni.

Ako se ne može razviti dijalog s narodom prije preuzimanja vlasti, jer nije bilo iskustva

u vođenju dijaloga, neće biti moguće ni preuzeti vlast, jer je narod podjednako

neiskusan u korištenju moći. Revolucionarni je proces dinamičan i u toj stalnoj

dinamici, u praksi naroda s revolucionarnim vođama, narod i vođe naučit će i voditi

dijalog i koristiti se vlašću. (To je isto tako očito kao što je očito da se plivati nauči u

vodi, a ne u knjižnici.)

Dijalog s narodom nije ni ustupak ni poklon, još manje taktika koja služi za dominaciju.

Kao susret među ljudima da bi se "imenovao" svijet dijalog je bitan preduvjet za istinsku

humanizaciju. Riječima Gaje Petrovića:

Slobodna je akcija samo ona kojom čovjek mijenja sebe i svoj svijet...

Pozitivan uvjet slobode je saznanje o granicama nužnosti, svijest o

kreativnim ljudskim sposobnostima... Borba za slobodno društvo nije borba

za slobodno društvo osim ako njome ne nastaje viši stupanj individualne

slobode.114

Ako je to shvaćanje istinito, onda je revolucionarni proces u velikoj mjeri obrazovne

prirode. Stoga revolucionarni put uključuje otvorenost prema narodu, a ne odbojnost,

uključuje zajedništvo s narodom, a ne nepovjerenje. Kao što je Lenjin istaknuo: što je

revoluciji potrebnija teorija, to više vođe moraju biti s narodom, da bi se svi mogli

oduprijeti moći ugnjetavanja.

Na temelju tih općih pretpostavki provest ćemo podužu analizu teorija antidijaloškog i

dijaloškog djelovanja.

113 Vidjeti Mao Ce-tung, op.cit. 114 Gajo Petrovic, "Man and Freedom" (Čovjek i sloboda), objavljeno u Socialist Humanism, urednik Erich Fromm, New York, 1965., str. 274-276. Vidjeti od istog autora Marx in the Mid- -Twentieth Century (Marks sredinom dvadesetog stoljeća), New York, 1967.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

7

Osvajanje

Prva karakteristika antidijaloškog djelovanja potreba je za osvajanjem. Antidijaloški

pojedinac, u svojim odnosima s drugima, ima za cilj osvajanje - postupno i svim

sredstvima, od najgrubljeg do najprofinjenijeg, od otvorenog tlačenja do najpomnjivijeg

načina osvajanja (paternalizma).

Svaki čin osvajanja uključuje osvajača i nekog ili nešto što se osvaja. Osvajač

poraženima nameće svoje ciljeve i pretvara ih u svoje vlasništvo. Nameće

podčinjenima svoj lik, a oni ga internaliziraju i tako postaju podvojena bića koja

"udomljuju" drugog. Osvajanje, koje svodi osobe na stvari, od samog je početka

nekrofilsko.

Kao što se antidijaloško djelovanje podudara sa stvarnošću, konkretnom situacijom

ugnjetavanja, tako je i dijaloško djelovanje nezaobilazno kad se ta situacija

revolucionarno mijenja. Pojedinac ne djeluje antidijaloški ili dijaloški u apstraktnom

smislu, već u konkretnom svijetu. Ljudi ne djeluju najprije antidijaloški, a potom su

tlačitelj, već se jedno i drugo događa istovremeno. Unutar objektivne ugnjetavačke

situacije antidijaloško djelovanje služi tlačitelju kao sredstvo daljnjeg ugnjetavanja, i to

ne samo ekonomskog već i kulturnog. Podčinjenima je oduzeto pravo na govor i

kulturu, a i pravo na vlastito izražavanje. Nadalje, kad je ugnjetavanje jednom

započelo, antidijalog postaje prijeko potreban za njegovo održavanje.

Budući da je oslobađajuće djelovanje po svojoj prirodi dijaloško, dijalog ne može

uslijediti a posteriori tog djelovanja, već se mora odigravati istodobno. A kako

oslobođenje mora postati trajno stanje, dijalog je trajni aspekt oslobađajućeg

djelovanja.115

Želja za osvajanjem (ili bolje rečeno potreba za osvajanjem) stalno je prisutna u

antidijaloškom djelovanju. Zato tlačitelji nastoje u obespravljenima uništiti sposobnost

da razmišljaju o svijetu. Budući da to ne mogu do kraja postići, moraju svijet mistificirati.

Da bi obespravljenima i podčinjenima svijet prikazali kao svijet obmane u kojem se

otuđenost i pasivnost obespravljenih povećavaju, tlačitelji razvijaju raznovrsne načine

kojima sprečavaju prikazivanje svijeta kao problema pa svijet predočavaju više kao

predodređenu stvarnost, nešto zadano, čemu se ljudi, kao obični promatrači, moraju

prilagoditi.

Tlačitelji moraju pristupiti narodu da bi ga, podčinjavajući ga, održali pasivnim. Međutim

to približavanje ne uključuje biti s narodom i ne zahtijeva istinsku komunikaciju. Ono

se postiže pohranjivanjem ugnjetavačkih mitova nezaobilaznih za održavanje status

quo. Evo nekih od tih mitova: mit o ugnjetavačkom poretku kao "slobodnom društvu";

115 Kad narodna revolucija jednom dođe na vlast, činjenica da nova vlast ima etičku dužnost po svaku cijenu spriječiti bilo kakav pokušaj ponovnog uspostavljanja stare ugnjetavačke vlasti ni u kojem slučaju ne znači da revolucija proturječi svom dijaloškom karakteru. Dijalog između nekadašnjih tlačitelja i potlačenih kao antagonističkih klasa nije bio moguć prije revolucije, a nije moguć ni poslije.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

8

mit da svi ljudi mogu slobodno odabrati gdje će raditi, a ako im se njihov nadređeni ne

sviđa, mogu ga napustiti i potražiti novi posao; mit da taj poredak poštuje ljudska prava

te je stoga vrijedan poštovanja; mit da svatko tko je vrijedan može postati poduzetnik

- još gore, mit da je ulični prodavač poduzetnik jednak vlasniku tvornice; mit o općem

pravu na obrazovanje, dok u stvarnosti od sve brazilske djece koja krenu u osnovnu

školu tek malo njih stigne do fakulteta; mit o jednakosti svih pojedinaca i pojedinki, iako

se još uvijek svakodnevno čuje pitanje: Znaš li ti s kim razgovaraš?; mit o herojskoj

ulozi ugnjetavačkih klasa u obrani "zapadno-kršćanske civilizacije" protiv

"materijalističkog barbarizma"; mit o dobročinstvu i velikodušnosti elita, a one zapravo

čine tek selektivna "dobra djela" (koja se zatim pretvaraju u mit o "pomoći bez interesa",

što je na međunarodnoj razini oštro kritizirao papa Ivan XXIII.).116 Tu je još i mit da

vladajuće elite, "prepoznavajući svoje dužnosti", promiču napredak naroda tako da

narod, iz zahvalnosti, mora prihvatiti stavove elite i živjeti u skladu s njima; zatim mit

da je pobuna grijeh protiv Boga; mit o privatnom vlasništvu kao temelju osobnog

čovjekova razvoja (sve dok su tlačitelji jedina istinska ljudska bića); mit o vrijednu radu

tlačitelja, a lijenosti i nepoštenju potlačenih, kao i mit o prirodnoj manjoj vrijednosti

potlačenih i većoj vrijednosti tlačitelja.117

Sve te mitove (i ostale koje bi čitatelji mogli nabrojiti), čija internalizacija čini suštinu

podčinjavanja obespravljenih, šire dobro organiziranom propagandom i sloganima

masovni mediji, sredstva "komunikacije" - kao da je takvo otuđenje stvarna

komunikacija!118

Ukratko, nema ugnjetavačke stvarnosti koja istovremeno nije nužno antidijaloška, kao

što nema antidijaloga kojim tlačitelji stalno i neumorno ne nastoje osvojiti

obespravljene. U starom Rimu vladajuća elita govorila je o potrebi davanja narodu

"kruha i igara", kako bi "omekšala" narod, a sebi osigurala mir. Današnje vladajuće

elite, kao i elite bilo koje epohe, moraju i dalje (u inačici "istočnog grijeha") osvajati

druge - s kruhom i igrama ili bez njih. Sadržaj metoda osvajanja mijenja se kroz

povijest; ono što se ne mijenja (sve dok ima vladajućih elita) nekrofilska je strast za

ugnjetavanjem.

116 "Štoviše, ekonomski bi razvijene zemlje trebale obratiti posebnu pozornost na to da pružanjem pomoći siromašnijim zemljama ne okrenu postojeću političku situaciju u vlastitu korist i dominaciju nad tim zemljama. Ako takvi napori slučajno i uspiju, to će biti samo drugačiji oblik kolonijalizma koji, premda drugog imena, odražava njihovu raniju, no zastarjelu dominaciju koje su se mnoge zemlje oslobodile. Kad se tako utječe na međunarodne odnose, ugrožen je normalan napredak svih naroda." Iz enciklike Mater et Magistra pape Ivana XXIII., objavljene u Christianity and Social Progress (Kršćanstvo i društveni napredak), članci 171 i 172. 117 Memmi se poziva na sliku koju kolonizator stvara o koloniziranom: "Svojim optužbama kolonizator utvrđuje da je kolonizirani lijen. Ocjenjuje da je lijenost temelj prirode koloniziranih." Memmi, op.cit., str. 81. 118 Ne kritiziram medije, već način na koji se upotrebljavaju.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 8

9

Podijeli i vladaj

To je još jedna bitna dimenzija teorije ugnjetavačkog djelovanja, stara koliko i samo

ugnjetavanje. Budući da ugnjetavačka manjina podčinjava većinu i dominira nad njom,

mora tu većinu razjediniti i to stanje održati da bi ostala na vlasti. Manjina ne može

dopustiti niti može tolerirati ujedinjavanje naroda, jer bi to nesumnjivo značilo ozbiljnu

prijetnju njezinoj hegemoniji. U skladu s tim, tlačitelji bez ustručavanja primjenjuju sva

raspoloživa sredstva (uključujući nasilje) kako bi već u začetku spriječili svaki pokušaj

obespravljenih da se ujedine. Pojmovi kao što su jedinstvo, organizacija i borba odmah

se označavaju kao opasni. Oni to u biti i jesu - tlačiteljima – jer se bez jedinstva,

organizacije i borbe oslobođenje ne može postići.

U interesu je tlačitelja što više oslabiti potlačene, izolirati ih, stvoriti i produbiti rascjepe

među njima. To se radi na različite načine, od primjenjivanja represivnih metoda

vladajuće birokracije do različitih oblika manipuliranja kulturnim aktivnostima koje u

narodu stvaraju dojam da mu se želi pomoći.

Jedna od karakteristika ugnjetavačkog kulturnog djelovanja koju predani, ali naivni

profesionalci uključeni u to djelovanje gotovo nikad ne uočavaju, jest stavljanje

naglaska na usredotočen, ali ograničen pogled na probleme, umjesto shvaćanja tih

problema kao dimenzija cjelokupne situacije. Što je više u projektima "razvoja

zajednice" neka regija, područje, razdijeljena na "lokalne zajednice", bez proučavanja

tih zajednica kao cjeline, ali i kao dijelova drugih većih cjelina (područja, regije i tako

dalje) - koje su opet dio još veće cjeline (nacije, kao dijela cjeline kontinenta) - to je

otuđenje veće. Što su ljudi otuđeniji, to ih je lakše razjediniti i zadržati ih u nejedinstvu.

Ti "usredotočeni" oblici djelovanja, intenziviranjem ograničenog načina života

obespravljenih (osobito u ruralnim područjima), sprečavaju obespravljene da stvarnost

vide kritički i drže ih daleko od problema drugih obespravljenih ljudi.119

Isto se događa i s takozvanim "tečajevima za rukovodioce", koji (premda to nije

namjera velikog dijela njihovih organizatora) u konačnici djeluju otuđujuće. Ti se

tečajevi temelje na naivnoj pretpostavci da se zajednica može promicati obukom njenih

vođa - kao da dijelovi promiču cjelinu, a ne da cjelina svojim promicanjem promiče i

svoje dijelove. Članovi zajednice koji pokazuju dovoljno voditeljskih sposobnosti da bi

bili izabrani za te tečajeve nužno odražavaju i izražavaju težnje pojedinaca svoje

zajednice. Oni žive u skladu s načinom života svojih drugova i njihova razmišljanja o

stvarnosti koja te drugove karakterizira, premda pokazuju posebne sposobnosti koje

im daju status "vođa". Čim završe tečaj i vrate se u zajednicu oboružani sredstvima

koja prije nisu posjedovali, oni se ili počinju koristiti tim sredstvima za nadzor

119 Ova se kritika naravno ne odnosi na djelovanja unutar dijalektičke perspektive temeljene na razumijevanju lokalne zajednice kao višestruke cjeline, cjeline po sebi, ali i kao dijela veće cjeline. Usmjerena je na one koji ne shvaćaju da se lokalna zajednica može razviti samo u cjelokupnom kontekstu onoga čega je dio, u interakciji s ostalim dijelovima. Taj zahtjev uključuje svijest o jedinstvu u raznolikosti, o organizaciji koja na razne strane usmjerava svoje snage i teži jasnoj svijesti o potrebi mijenjanja stvarnosti. To (razumljivo) plaši tlačitelje.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

0

podčinjene svijesti svojih drugova ili postaju stranci u vlastitoj zajednici, čime je njihov

prijašnji položaj vođe postao upitan. Da ne bi izgubili status vođe, vjerojatno će

nastojati i dalje manipulirati zajednicom, no na djelotvorniji način.

Kad kulturna aktivnost, kao cjelovit proces, zahvati cijelu zajednicu, a ne samo njezine

vođe, događa se suprotno. Ili nekadašnji vođe rastu zajedno s drugima ili ih zamjenjuju

nove vođe koje se pojavljuju kao rezultat nove društvene svijesti zajednice.

Tlačitelji ne žele promicati zajednicu kao cjelinu, već samo odabrane vođe. Time,

održavajući stanje otuđenja, sprečavaju stvaranje svijesti i kritičku intervenciju u

ukupnu stvarnost. Bez takvog kritičkog djelovanja teško je postići jedinstvenost

obespravljenih kao klase.

Klasni sukob drugo je što uznemiruje tlačitelje, jer se oni ne žele smatrati

ugnjetavačkom klasom. Koliko god se trudili, ne mogu zanijekati postojanje društvenih

klasa pa propovijedaju potrebu za razumijevanjem i skladom između onih koji kupuju i

onih koji su prisiljeni prodavati svoj rad.120 Međutim neprikriveni antagonizam između

tih dviju klasa čini taj "sklad" nemogućim.121 Elite zahtijevaju sklad između klasa kao

da su klase slučajne aglomeracije pojedinaca koje znatiželjno gledaju izloge u subotu

poslijepodne. Jedini vidljivi sklad jest sklad među tlačiteljima. Premda se tlačitelji mogu

razlikovati i povremeno sukobljavati oko grupnih interesa, pred opasnošću od klasa

odmah se ujedinjuju. Slično tome, sklad obespravljenih moguć je jedino kad su

uključeni u borbu za oslobođenje. Jedino je u iznimnim slučajevima moguće pa čak i

nužno da se obje klase ujedine i skladno djeluju. No čim prođe izvanredna okolnost

koja ih je ujedinila sve se vraća na proturječnost koja određuje njihovo postojanje i koja

zapravo nikad i nije nestala.

Svako djelovanje vladajuće klase pokazuje njezinu potrebu za podjelama, kako bi se

omogućio opstanak tlačiteljskog stanja. Upletanje u sindikate, pri čemu tlačitelji

pokazuju veću naklonost prema određenim "predstavnicima" klase nad kojom

dominiraju (koji zapravo predstavljaju interese tlačitelja, a ne svojih drugova);

promicanje pojedinaca koji pokazuju sposobnost da budu vođe i mogli bi postati

prijetnja ako ih se promaknućem ne "omekša", kažnjavanje jednih i nagrađivanje

120 Biskup Franic Split rječito se osvrnuo na to: "Ako radnici na neki način ne postanu vlasnici svoga rada, sve strukturalne reforme bit će nedjelotvorne. [To vrijedi] čak i kad radnici u nekom ekonomskom sustavu primaju visoke plaće, ali nisu njima zadovoljni. Oni žele biti vlasnici, a ne prodavači svoga rada... Trenutačno radnici postaju sve svjesniji da je rad dio ljudskosti svake osobe. Međutim, osoba se ne može kupiti, niti prodati. Svako kupovanje ili prodavanje rada vrsta je ropstva. Evolucija ljudskog društva u tom je smislu jasna unutar sustava za koji se tvrdi da je na ljudsko dostojanstvo manje osjetljiv od našeg, a to je marksizam" 15 Obispos hablan en prol del Tercer Mundo, CIDOC Informa, Mexico, 1967., Doc. 67/35, str. 1-11. 121 O društvenim klasama i njihovoj međusobnoj borbi (za čiji se "izam" često okrivljava Marks) vidjeti Marksovo pismo J. Weydemeyeru od 1. ožujka 1852.: "... nikakve mi zasluge ne pripadaju za otkrivanje postojanja klasa u modernom društvu ili za borbu među njima. Mnogo prije mene buržujski su povjesničari opisali povijesni razvoj klasne borbe, a buržujski gospodarstvenici gospodarsku anatomiju klasa. Novost koju sam ja unio jesu ovi dokazi: 1) da je postojanje klasa povezano sa specifičnim povijesnim fazama u razvoju proizvodnje; 2) da klasna borba nužno dovodi do diktature radništva; 3) da je ta diktatura prijelaz k ukidanju svih klasa i besklasnom društvu ..." Karl Marks i Friedrich Engels, Izabrana djela, New York, 1968., str. 679.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

1

drugih - sve su to načini podjele kojima se nastoji očuvati sustav što koristi eliti. To su

djelovanja koja iskorištavaju, izravno ili neizravno, jednu od slabih točaka

obespravljenih, njihovu bazičnu nesigurnost. Obespravljeni su nesigurni u svojoj

podvojenosti, kao bića koja "udomljuju" tlačitelja. S jedne se strane tlačitelju odupiru, s

druge ih, na stanovitoj razini međusobnog odnosa, on privlači. Pod tim će okolnostima,

postupcima kojima potiču podjele, tlačitelji lako polučiti pozitivne rezultate.

Osim toga, obespravljeni iz iskustva znaju koju cijenu moraju platiti ako ne prihvate

"poziv" kojim se sprečava njihovo klasno jedinstvo: gubitak posla i uvrštavanje imena

na "crnu listu", što znači zatvorena vrata pri traženju drugih poslova, kao najmanje što

im se može dogoditi. Njihova je bazična nesigurnost stoga izravno povezana s

porobljavanjem njihova rada (što zapravo znači s porobljavanjem njih, kako je istaknuo

biskup Split).

Ljudi su ispunjeni samo u mjeri u kojoj stvaraju svoj svijet (ljudski svijet), i to radom koji

svijet preoblikuje. Ispunjenje ljudske vrste kao ljudskih bića leži stoga u ispunjenju

svijeta. Ako za čovjeka biti u svijetu rada znači biti osoba potpuno ovisna, nesigurna i

trajno ugrožena – ako mu njegov rad ne pripada – čovjek ne može biti ispunjen. Rad

koji nije slobodan nije više traganje što ispunjava, već postaje djelotvorno sredstvo

dehumanizacije.

Svaki pokret obespravljenih prema jedinstvu vodi prema drugim akcijama, što znači da

će prije ili poslije obespravljeni uočiti svoje stanje depersonalizacije i otkriti da sve dok

su razjedinjeni postaju lak plijen manipulacije i dominacije. Jedinstvo i organizacija

omogućavaju im da svoje slabosti pretvore u snagu mijenjanja kojom mogu ponovno

stvarati svijet i učiniti ga humanijim.122 Humaniji svijet kojem s pravom teže antiteza je

"humanom svijetu" tlačitelja - svijetu u isključivom posjedu tlačitelja, koji propovijedaju

nemogući sklad između sebe (onih koji dehumaniziraju) i obespravljenih (oni koje

dehumaniziraju). Budući da su tlačitelji i potlačeni jedni drugima suprotstavljeni, ono

što služi interesima jedne strane u potpunoj je opreci s interesima druge.

Stoga je podjela radi očuvanja status quo neminovno temeljni cilj teorije antidijaloškog

djelovanja. Osim toga, dominatori pokušavaju sebe prikazati kao spasitelje ljudi koje

dehumaniziraju i razjedinjuju. Ali tim mesijanstvom ne mogu prikriti svoju istinsku

namjeru - spašavanje sebe.

Oni žele spasiti svoja bogatstva, moć, način života, sve što im omogućava da

podčinjavaju druge. Njihova je pogreška što se ljudi ne mogu spasiti (bez obzira na to

kako shvaćaju riječ "spas") ni kao pojedinci ni kao ugnjetavačka klasa. Spas se može

postići jedino s drugima. Što više elite ugnjetavaju, to manje mogu biti s potlačenima,

jer je bit ugnjetavanja biti protiv potlačenih.

122 Zato je nužno da tlačitelji seljake drže daleko od gradskih radnika, kao što je nužno obje skupine držati podalje od studenata. Studentske pobune (premda, sociološki gledano, studenti ne čine klasu) postaju opasne ako im se pridruži narod. Stoga je prijeko potrebno uvjeriti niže slojeve da su studenti neodgovorni i neorganizirani, da je njihov angažman na krivu putu, jer bi kao studenti trebali učiti, kao što tvornički radnici i seljaci trebaju raditi za "napredak nacije".

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

2

Psihoanaliza ugnjetavačkog djelovanja mogla bi otkriti "lažnu velikodušnost" tlačitelja

(opisanu u prvom poglavlju) kao jednu dimenziju njihova osjećaja krivnje. Tom lažnom

velikodušnošću tlačitelj pokušava ne samo očuvati nepravedan i nekrofilski poredak

već i "kupiti" mir za sebe. No mir se ne može uvijek kupiti; mir je iskustvo solidarnosti i

ljubavi, koje se ne može doživjeti u ugnjetavanju. Stoga mesijanski element teorije

antidijaloškog djelovanja potvrđuje prvu značajku tog djelovanja - potrebu za

osvajanjem.

Kako narod svakako valja razjediniti da bi se očuvao status quo, a time i moć

dominatora, tlačitelju je bitno onemogućiti obespravljene da uoče njegovu strategiju.

Stoga tlačitelji moraju uvjeriti obespravljene da ih oni brane od demonskog djelovanja

"marginalaca, prostaka i Božjih neprijatelja" (jer to su epiteti upućeni ljudima koji hrabro

ustraju na humanizaciji). Da bi podijelili i zbunili narod, rušitelji sami sebe nazivaju

graditeljima, a stvarne graditelje optužuju za destruktivnost. No povijest uvijek na sebe

preuzima da to korigira. Premda službena terminologija nastavlja Tiradentesa123

nazivati urotnikom (Inconfidente), a oslobodilački pokret koji je predvodio urotom

(Inconfidência), danas narodni junak nije čovjek124 koji je Tiradentesa nazvao

"banditom" i dao ga, da posluži kao primjer, objesiti, raščetvoriti te dijelove njegovog

tijela razbacati po obližnjim selima. Tiradentes je junak. Povijest je "titulu" koji mu je

dodijelila elita zbrisala i prepoznala stvarnu vrijednost njegova čina. Junaci su ljudi koji

u svojem vremenu traže jedinstvo radi oslobođenja - a ne oni koji se svojom moći

koriste da bi podijelili i vladali.

Manipulacija

Manipulacija je jedna dimenzija teorije antidijaloškog djelovanja i poput strategije

podjele instrument osvajanja, cilja oko kojega se vrte sve dimenzije te teorije.

Manipulacijom vladajuća elita pokušava privoljeti mase za svoje ciljeve. Što je veća

politička nezrelost ljudi (gradskih ili seoskih), to lakše njima manipuliraju oni koji ne

žele izgubiti moć.

Narodom se manipulira mitovima koje smo već spomenuli u ovom poglavlju, ali

dodajmo još jedan: to je model koji građanska klasa narodu prikazuje kao model

njegova mogućeg uspona. Međutim da bi ti mitovi funkcionirali, narod mora prihvatiti

riječ građanske klase.

Unutar određenih povijesnih uvjeta manipulacija se ostvaruje ugovorima između

vladajuće klase i klase kojom se vlada, ugovorima koji, promatrani površno, mogu

ostaviti dojam dijaloga među klasama. Ali u stvarnosti ti ugovori nisu dijalozi, jer njihov

pravi cilj određuje nedvosmislen interes vladajuće elite. Iz toga zaključujemo da se

ugovorima koriste dominatori kako bi postigli vlastite ciljeve. Podrška koju narod pruža

takozvanoj "nacionalnoj građanskoj klasi" u obrani takozvanog "nacionalnog

123 Tiradentes je bio vođa neuspjele pobune za oslobođenje Brazila od Portugala 1789. g. u mjestu Ouro Preto, država Minas Gerais. Taj se pokret povijesno naziva Inconfidência Mineira. 124 Visconde de Barbacena, kraljevski provincijski upravitelj

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

3

kapitalizma" pravi je primjer za to. Prije ili poslije ti ugovori dovode do još veće

podčinjenosti naroda. Predlažu se tek kad narod (makar i naivno) počne ulaziti u

povijest i prijetiti vladajućoj eliti. To da narod u povijesnom procesu nije više puki

promatrač već postaje onaj koji pokazuje prve znakove agresivnosti dovoljno je

uznemirujuće da vladajuće elite natjera na pojačavanje manipuliranja.

U toj povijesnoj fazi manipulacija postaje temeljni instrument očuvanja dominacije.

Precizno govoreći, prije pojave naroda manipulacije nije ni bilo, već je vladala potpuna

podčinjenost. Kad su obespravljeni gotovo sasvim utopljeni u stvarnost, ne treba njima

manipulirati. U teoriji antidijaloškog djelovanja manipulacija je odgovor tlačitelja na

nove konkretne uvjete povijesnog procesa. Manipulacijom vladajuće elite mogu narod

povesti prema neautentičnom tipu "organizacije" i tako izbjeći alternativu koja ih

ugrožava, istinsku organizaciju naroda koji se pojavio ili se pojavljuje.125 Narod ima

samo dvije mogućnosti kad ulazi u povijesni proces: ili se mora autentično organizirati

radi svojeg oslobođenja ili će njime manipulirati elite. Autentičnu organizaciju očito

neće poticati oni koji dominiraju; to je zadatak revolucionarnih vođa.

Međutim događa se da velik dio obespravljenih čini urbani proletarijat, osobito u

industrijaliziranim središtima zemlje. Premda su ta područja povremeno neposlušna,

ipak im nedostaje revolucionarne svijesti i smatraju se povlaštenima. Manipulacija,

njene obmane i obećanja, obično tu nailazi na plodno tlo.

Suprotnost manipulaciji kritički je osviještena revolucionarna organizacija, koja ljudima

predočava njihov položaj u povijesnom procesu, nacionalnu stvarnost i samu

manipulaciju kao probleme. Riječima Francisca Wefferta:

Sva se politika ljevičara temelji na masama i ovisi o njihovoj svijesti. Ako

je ta svijest konfuzna, ljevičari gube svoje korijene i pad je neizbježan,

premda se (kao što je slučaj u Brazilu) ljevičari mogu zanijeti vjerovanjem

da revoluciju mogu postići brzim povratkom na vlast.126

Kad se manipulira, ljevica je gotovo uvijek na kušnji "brzog povratka na vlast" i

zaboravlja da se radi osnivanja organizacije treba udružiti s obespravljenima pa ulijeće

u nemoguć "dijalog" s vladajućim elitama. Na kraju te elite njome manipuliraju, a ona

često upada u elitističku igru koju naziva "realizam."

Manipulacija, kao i osvajanje čijim ciljevima služi, teži anesteziranju ljudi kako oni ne

bi razmišljali. Jer ako narod, ušavši u povijest, počne kritički razmišljati o povijesnom

procesu, njegova pojava u tom procesu prijetnja je koja se materijalizira u revoluciju.

Bez obzira na to kako nazvali to ispravno razmišljanje, "revolucionarnom sviješću" ili

"klasnom sviješću", ono je nezaobilazan preduvjet revolucije. Vladajuće su elite toliko

125 U "organizaciji" koja je rezultat manipulacije narod se - puki objekt koji drugi vode - prilagodio ciljevima manipulatora. U istinskoj organizaciji pojedinci su aktivni u procesu organiziranja, a ciljeve organizacije nisu nametnuli drugi. U prvom slučaju organizacija je sredstvo "masifikacije", u drugom oslobođenja. [U brazilskoj političkoj terminologiji "masifikacija" je izraz za proces svođenja naroda na aglomeraciju kojom se lako upravlja i koja ne razmišlja.] 126 Francisco Weffert, "Politica de massas", Política e Revoluçāo social no Brasil, Rio de Janeiro, 1967., str. 187.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

4

svjesne te činjenice da se instinktivno koriste svim sredstvima, uključujući i fizičko

nasilje, kako bi spriječile da ljudi razmišljaju. Ljudi intuitivno osjećaju da se dijalogom

razvija sposobnost za kritiku. Neke revolucionarne vođe smatraju dijalog s ljudima

"buržujskom i reakcionarnom" aktivnošću, no građanska klasa dijalog između

obespravljenih i revolucionarnih vođa smatra itekako stvarnom opasnošću koju valja

izbjeći.

Jedna je od metoda manipulacije i usađivanje pojedincima buržujskog apetita za

osobnim uspjehom. Tu manipulaciju ponekad izravno provode elite, a ponekad se

provodi neizravno, uz pomoć populističkih vođa. Kao što je Weffert istaknuo, te vođe

služe kao posrednici između oligarhije i naroda. Pojava populizma kao stila političkog

djelovanja obično se podudara s pojavom obespravljenih. Populistički vođa koji se tada

pojavi sumnjiva je osoba, "vodozemac" koji živi u dva elementa. Kako se kreće između

naroda i oligarhije, nosi oznake i jednih i drugih.

Budući da populistički vođa jednostavno manipulira, umjesto da se bori za autentičnu

organizaciju naroda, taj tip vođe koristi revoluciji malo ili nikako. Jedino ako odbaci svoj

dvojni karakter i prestane djelovati na objema stranama, opredjeljivanjem za narod

(čime prestaje biti populist), može se takav vođa odreći manipulacije i posvetiti se

revolucionarnom zadatku organiziranja. Tada prestaje biti posrednik između naroda i

elita i postaje suprotnost elitama; stoga se elite odmah udružuju da ga onemoguće.

Obratite pozornost na dramatične i nedvosmislene izraze koje Getulio Vargas127

upućuje radnicima na proslavi 1. svibnja kad je drugi i zadnji put došao na čelo države:

Želim vam reći da se divovski posao obnove koji moja vlada počinje

provoditi ne može uspješno ostvariti bez podrške i svakodnevne, stalne,

suradnje s radnicima.128

Vargas je zatim govorio o prvih devedeset dana na vlasti, što je nazvao "procjena

teškoća i prepreka koje su se, tu i tamo, pojavile kao izraz protivljenja Vladinim

namjerama djelovanja". Govorio je izravno narodu o tomu kako duboko osjeća

"bespomoćnost, siromaštvo, visoke troškove života, niske plaće... beznađe nesretnih

i zahtjeve većine koja živi s nadom u bolje dane."

Njegovo obraćanje narodu poprimilo je zatim objektivnije tonove:

Došao sam reći da u ovom trenutku Vlada još nema zakone ili konkretne

instrumente za brze poteze u obranu narodnog gospodarstva. Stoga je

nužno da se narod organizira - ne samo radi obrane svojih interesa već i

da bi Vladi dao osnovnu podršku potrebnu za ostvarenje tih ciljeva...

Trebam vaše jedinstvo. Zbog vas trebam solidarno organiziranje u

sindikate. Zbog vas trebam jak i čvrst blok koji će stajati uz bok Vladi da

127 Getulio Vargas predvodio je revoluciju koja je 1930. g. zbacila brazilskog predsjednika Washingtona Luisa. Ostao je na vlasti kao diktator do 1945. g. Godine 1950. ponovno se vratio na vlast kao izabrani predsjednik. Ubio se u kolovozu 1954. kad ga je opozicija htjela srušiti. 128 Govor na stadionu Vasco da Gama 1. svibnja 1950. g. (O Governo Trabalhista no Brasil, Rio de Janeiro, str. 322-324.)

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

5

bi ona imala svu potrebnu snagu za rješavanje problema. Trebam vaše

jedinstvo, da se možete boriti protiv sabotera, da ne postanete plijen

špekulanata i grabežljivih lopova, a na štetu narodnih interesa... Stigao

je čas obraćanja radnicima: ujedinite se u sindikate kao slobodne i

organizirane snage... U ovom trenutku nijedna administracija ne može

preživjeti ili raspolagati dovoljnom snagom za postizanje društvenih

ciljeva ako nema podršku radničkih organizacija.129

Ukratko, u tom je govoru Vargas strastveno pozvao narod da se organizira i ujedini u

obrani svojih prava. Kao poglavar države govorio mu je o preprekama, smetnjama i

brojnim teškoćama vladanja skupa s njim. Od tog se trenutka njegova administracija

susretala sa sve većim teškoćama, sve do tragičnog vrhunca u kolovozu 1954. g. Da

Vargas u svom posljednjem razdoblju na vlasti nije dao tako otvorenu podršku

organiziranju naroda, što je dovelo do donošenja niza mjera za obranu nacionalnog

interesa, možda reakcionarna elita ne bi bila poduzela krajnje korake koje je poduzela.

Svakog će populističkog vođu koji se okrene (čak i diskretno) prema narodu bilo kako

osim kao posrednik oligarhije, ta oligarhija ukrotiti - ako ima dovoljno snage da ga

zaustavi. No sve dok se vođa ograničava na paternalizam i djelovanje socijalnog

milosrđa - premda se povremeno mogu pojaviti neslaganja između njega i oligarhije u

čije je interese dirnuo - rijetko će se između njega i oligarhije pojaviti duboke razlike.

To je tako jer programi društvene dobrobiti, kao instrumenti manipulacije, na kraju ipak

služe osvajačkim ciljevima. Oni djeluju kao anestetik, odvlačeći pozornost

obespravljenih od pravih uzroka njihovih problema i od konkretnih rješenja tih

problema. Razbijaju obespravljene na skupine pojedinaca koji se nadaju izvući još koju

povlasticu za sebe. Ali u tom ima i pozitivnih elemenata. Pojedinci koji primaju neku

pomoć uvijek žele više. Oni koji je ne primaju, a vide one koji pomoć dobivaju, postaju

zavidni i također žele pomoć. Budući da vladajuće elite ne mogu "pomoći" svakome,

rastu nemiri među obespravljenima.

Da bi ih organizirali, revolucionarne bi vođe morale iskoristiti proturječnosti

manipuliranja i predočiti obespravljenima problem manipulacije.

Kulturna invazija

Teorija antidijaloškog djelovanja ima jednu temeljnu karakteristiku: kulturno

zaposjedanje (invaziju), koja kao i taktika dijeljenja i manipulacije služi osvajačkim

ciljevima. U toj sferi osvajači prodiru u kulturni kontekst druge skupine, ne mareći za

njezine potencijale. Pripadnicima te skupine nameću svoje viđenje svijeta i potiskuju

njihovo stvaralaštvo ograničavajući im mogućnost da se izraze na svoj način.

Profinjena ili gruba, kulturna je invazija uvijek čin nasilja nad osobama na čiju je kulturu

invazija izvršena. One gubi svoju originalnost i suočavaju se s prijetnjom da izgube i

svoju kulturu. U kulturnoj invaziji (kao i u svim modalitetima antidijaloškog djelovanja)

129 Ibid. Označene riječi istaknuo P. Freire.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

6

osvajači su i tvorci i provoditelji procesa – a zaposjednuti su objekti. Osvajači oblikuju

one koje osvajaju. Osvajači odabiru, osvojeni slijede taj izbor - ili se to od njih očekuje.

Osvajači djeluju, osvojeni imaju samo privid da djeluju preko djelovanja osvajača.

Svaka dominacija uključuje zaposjedanje - povremeno fizičko i otvoreno, povremeno

prikriveno - i osvajača koji preuzima ulogu prijatelja što pomaže. Konačna spoznaja

govori da je zaposjedanje oblik ekonomske i kulturne dominacije. Zaposjedati može

kolonijalna sila društvo koje je osvojila, ali je zaposjedanje i dominacija jedne klase nad

drugom unutar istog društva.

Kulturno zaposjedanje vodi gubljenju kulturne autentičnosti osvojenih - oni počinju

usvajati vrijednosti, standarde i ciljeve osvajača. U svojoj strasti za dominacijom, za

oblikovanjem drugih prema svojim obrascima i načinu života, osvajači žele saznati

kako osvojeni poimaju stvarnost - no samo zato da bi mogli uspješnije nad njima

dominirati.130 U kulturnoj invaziji bitno je da zaposjednuti stvarnost vide kroz prizmu

osvajača, a ne kroz svoju, jer što više osvajače oponašaju to je položaj osvajača

sigurniji.

Da bi kulturna invazija uspjela, bitno je da se zaposjednuti uvjere u svoju urođenu

inferiornost. Budući da sve ima svoju suprotnost, ako osvojeni sebe smatraju manje

vrijednima, osvajače moraju prepoznati kao više vrijedne. Vrijednosti osvajača postaju

vrijednosti osvojenih. Što je invazija snažnija, a osvojeni udaljeniji od duha vlastite

kulture i sebe, to će više željeti biti poput osvajača - hodati poput njih, oblačiti se poput

njih, govoriti poput njih.

Društveno ja zaposjednute osobe, kao i svako društveno ja, oblikuje se unutar

sociokulturnih odnosa društvene strukture i stoga odražava podvojenost zaposjednute

kulture. Ta podvojenost (koju smo već opisali) objašnjava zašto se zaposjednuti

pojedinci i pojedinke, oni nad kojima se dominira, u određenom trenutku, gotovo

"prilijepe" za ugnjetavačko ti. Obespravljeno ja mora prekinuti s tim i udaljiti se od

ugnjetavačkog ti, kako bi ono to ti moglo objektivnije vidjeti i tada kritički spoznati sebe

u sukobu s tlačiteljem. Čineći to, ja počinje "shvaćati" da je struktura u kojoj živi kao

obespravljeno biće struktura dehumanizirajuće stvarnosti. Ta kvalitativna promjena u

percepciji svijeta može se postići jedino praksom.

Kulturna je invazija s jedne strane instrument dominacije, a s druge rezultat dominacije.

Stoga je kulturno djelovanje koje ima karakter dominacije (kao i drugi oblici

antidijaloškog djelovanja), osim što je namjerno i planirano, u izvjesnom smislu

jednostavno proizvod ugnjetavačke stvarnosti.

Primjerice, kruta i ugnjetavačka društvena struktura nužno utječe na institucije odgoja

i obrazovanja djece unutar te strukture. Te institucije svojim djelovanjem oponašaju

ugnjetavačku strukturu i prenose njezine mitove. Domovi i škole (od jaslica do

130130 Za postizanje tog cilja i da bi unaprijedili svoje djelovanje, osvajači se sve više koriste društvenim znanostima i tehnologijom, a do neke mjere i prirodnim znanostima. Osvajači moraju poznavati prošlost i sadašnjost osvojenih da bi mogli predvidjeti njihovu drugačiju budućnost i tako razvoj te budućnosti usmjeriti u svoju korist.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

7

fakulteta) ne postoje u apstrakciji, već u vremenu i prostoru. Unutar strukture

dominacije funkcioniraju uvelike kao agencije koje pripremaju buduće osvajače.

Kod kuće odnos roditelj - dijete obično odražava objektivne kulturne prilike u društvenoj

strukturi koja ih okružuje. Ako u dom prodiru kruti, autoritarni obrasci i obrasci

dominacije, dom će osnažiti klimu ugnjetavanja.131 Jačanje autoritarnog odnosa

između djece i roditelja čini da djeca već u djetinjstvu duboko usvajaju roditeljski

autoritet.

Prikazujući (svojom uobičajenom jasnoćom) problem nekrofilije i biofilije, Fromm

analizira objektivne uvjete koji stvaraju svako stanje, neovisno o tome je li riječ o domu

(odnos roditelj - dijete u ozračju nezainteresiranosti i tlačenja ili ljubavi i slobode) ili

sociokulturnom kontekstu. Ako djeca koja odrastaju u represivnom okruženju bez

ljubavi i čije su sposobnosti potisnute, tijekom mladosti ne uspiju krenuti putem

autentične pobune, završit će ili u potpunoj nezainteresiranosti, kao bića otuđena od

stvarnosti, kakvim su ih učinili autoriteti i mitovi kojima su se tlačitelji koristili da bi ih

"oblikovali", ili će se prikloniti destruktivnom djelovanju.

Okruženje se iz doma proteže na školu, gdje učenici brzo otkrivaju da se (kao i kod

kuće), žele li dobiti neko priznanje, moraju prilagoditi pravilima koje je odozgo

nametnuo netko drugi. Jedno je od tih pravila: ne razmišljati.

Prihvaćajući očinski autoritet preko krute strukture odnosa koju nameće škola, ti mladi

ljudi, kad steknu zvanje (zbog straha od slobode koji su im usadili ti odnosi), teže da

ponove stroge obrasce iskrivljenog školovanja. To, i njihov klasni položaj, možda

objašnjava zašto su toliki profesionalci skloni antidijaloškom djelovanju.132 Bez obzira

na to u kojem zanimanju ostvaruju susret s ljudima, gotovo su uvijek nepokolebljivo

uvjereni da je njihova misija "podariti" svoje znanje i vještine narodu. Sebe vide kao

"promicatelje" naroda. Njihovi programi djelovanja (koje može propisati bilo koji dobar

teoretičar ugnjetavačkog djelovanja) sadrže njihove vlastite ciljeve, uvjerenja i

preokupacije. Oni ne slušaju narod, već planiraju kako ga naučiti "da se kloni lijenosti

koja je odgovorna za nerazvijenost". Pomisao da je poštovati "pogled na svijet" koji

ima narod nužnost tim stručnjacima djeluje kao apsurd. Stručnjaci su oni koji imaju

"svjetski pogled". Podjednako apsurdnom čini im se potreba da se konzultiraju s

narodom pri izradi obrazovnog programa. Oni smatraju kako je neznanje naroda toliko

da on nije sposoban ni za što osim za primanje pouke koju mu nude profesionalci.

131 Mladi ljudi sve više doživljavaju autoritet roditelja i učitelja kao prijetnju svojoj slobodi. Zato se sve više suprotstavljaju djelovanju koji im smanjuje mogućnost da se izraze na svoj način i sprečava njihovo samopotvrđivanje. Ta pozitivna pojava nije slučajna. Ona je zapravo simptom povijesne klime koja (kao što je spomenuto u prvom poglavlju) karakterizira našu epohu kao antropološku. Stoga se (osim ako nije riječ o osobnim interesima) pobuna mladih ne može smatrati samo primjerom tradicionalne razlike među naraštajima. Riječ je o nečemu mnogo dubljem. Mladi ljudi svojim pobunama razotkrivaju i osuđuju nepravedan model društva dominacije. Ali ta je pobuna, sa svojom posebnom dimenzijom, tek novijeg datuma; društvo nastavlja biti u suštini autoritarno. 132 Možda to objašnjava i antidijaloško ponašanje osoba koje, premda uvjerene u svoju revolucionarnu predanost, nemaju povjerenja u narod i boje se zajedništva s njim. Takve osobe nesvjesno zadržavaju tlačitelja u sebi, a budući da "udomljuju" gospodara, boje se slobode.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

8

No kad u određenom trenutku osvojeni ipak na neki način počnu odbacivati stanje

zaposjednutosti (koje su ranije možda prihvaćali), stručnjaci ih tada, da bi opravdali

svoj neuspjeh, označavaju kao "inferiorne", jer su "nezahvalni", "nespretni", "tromi",

"bolesni" ili "mješanci".

Dobronamjerni stručnjaci (kod kojih je "invazija" izraz njihova odgoja, a ne namjerna

ideologija) na kraju ipak otkriju da se neuspjesi u obrazovanju ne mogu pripisati

urođenoj inferiornosti "priprostog pûka", već da su ti neuspjesi posljedica nasilnosti

njihove obrazovne invazije. Oni koji dođu do tog otkrića suočavaju se s teškom

alternativom: osjećaju potrebu da odbace osvajanje, no obrasci dominacije toliko su

usađeni u njih da bi to odricanje postalo prijetnja njihovu identitetu. Odreći se osvajanja

značilo bi okončati dvojni status dominatora i onih nad kojima se dominira. To znači

napustiti sve mitove koji osnažuju osvajanje i započeti dijaloški djelovati. To bi značilo

i prestati biti iznad ili unutar (kao stranac), kako bi se bilo sa (kao drugovi). I tako te

ljude obuzme strah od slobode. Tijekom tog traumatskog procesa prirodno teže

racionalizaciji svog straha bijegom i izbjegavanjem.

Strah od slobode još je veći kod stručnjaka koji još nisu otkrili invazivnu prirodu svoga

djelovanja, a rečeno im je da je ono dehumanizirajuće. Često, osobito pri dekodiranju

konkretnih situacija, sudionici treninga iznervirano pitaju voditelja: "U kojem nas

zapravo smjeru vodite?" A voditelj ih uopće ne pokušava "usmjeriti". Riječ je o tome

da, suočavajući se s konkretnom situacijom kao problemom, sudionici počinju shvaćati

kako će se, ako se analiza situacije produbi, morati ili odreći svojih mitova ili ih potpuno

prihvatiti. Odricanje od mitova u tom trenutku bilo bi nasilje nad sobom. Jedini izlaz

(koji funkcionira kao obrambeni mehanizam) nalaze u tome da svoju uobičajenu

praksu projiciraju na voditeljicu obrazovanja: upravljanje, osvajanje i zaposjedanje.133

Isto se događa, premda u manjoj mjeri, i među pojedincima koje je prizemljila

konkretna situacija ugnjetavanja, a ukrotilo milosrđe. Jedan od učitelja "Punog

kruga"134, institucije koja je provodila vrijedne obrazovne programe u gradu New Yorku

pod ravnanjem Roberta Foxa, navodi sljedeći događaj. Skupini u newyorškom getu

prikazan je prizor (kodirana situacija) velike hrpe smeća na uglu ulice - iste ulice u kojoj

se skupina sastajala. Jedan od sudionika odmah je rekao: "Vidim ulicu u Africi ili

Latinskoj Americi." "A zašto ne u New Yorku", upitao je učitelj. "Jer smo u SAD-u, a to

se tu ne može dogoditi". Taj čovjek i njegovi drugovi očito su bježali od stvarnosti koja

je do te mjere bila uvredljiva da im je čak i suočavanje s njom djelovalo kao prijetnja.

Za otuđenu osobu, stasalu u kulturi postignuća i osobnog uspjeha, prepoznavanje

svoje situacije kao objektivno nepovoljne djeluje kao uništavanje vlastite mogućnosti

za uspjeh.

U navedenom je slučaju, kao i u slučaju stručnjaka, očita odlučujuća snaga kulture što

razvija mitove koje ljudi zatim internaliziraju. U oba slučaja kultura vladajuće klase

sprečava da ljudi sebe potvrde kao bića koja donose odluke. Ni stručnjaci ni sudionici

133 Vidjeti Extensão ou comunicação?, objavljeno u Introducción a la Acción Cultural, Santiago, 1969. 134 O djelovanju te institucije vidjeti Mary Cole, Summer in the City (Ljeto u gradu), New York, 1968.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 9

9

rasprave iz newyorškog predgrađa ne govore i ne djeluju kao aktivni Subjekti

povijesnog procesa. Oni nisu ni teoretičari ni ideolozi dominacije. Upravo suprotno, oni

su rezultat koji postaje uzrok dominacije. To je jedan od najozbiljnijih problema s kojima

se revolucija mora susresti kad dođe na vlast. Takva situacija od vođa zahtijeva

maksimalnu političku mudrost, odlučnost i hrabrost; usto oni moraju imati i dovoljnu

sposobnost prosudbe da ne upadnu u iracionalno sektaštvo.

Stručnjaci, muškarci i žene, bilo kojeg profila, s diplomom ili bez nje, pojedinci su

"određeni odozgo"135 kulturom dominacije koja ih čini podvojenim bićima. (Da su došli

iz nižih klasa, to bi pogrešno obrazovanje djelovalo jednako, ako ne i gore). Ali ti su

stručnjaci prijeko potrebni za reorganizaciju novog društva. Budući da su mnogi među

njima - čak i kad se "boje slobode" i nevoljko uključuju u djelovanje koje vodi

humanizaciji - zapravo zavedeni, revolucija ne samo da ih može nego ih i mora vratiti

pravom djelovanju.

Taj povratak zahtijeva od revolucionarnih vođa da iz onog što je najprije bilo dijaloško

kulturno djelovanje pokrenu "kulturnu revoluciju." U tom trenutku revolucionarna snaga

nadilazi svoju zadaću da sve koji žele zanijekati humanost nužno smatra preprekom

kojoj se treba suprotstaviti i preuzima novu i hrabriju ulogu: upućuje jasan poziv svima

koji žele sudjelovati u rekonstrukciji društva. U tom je smislu "kulturna revolucija"

nuždan nastavak dijaloškog kulturnog djelovanja koje treba provesti prije dolaska

revolucije na vlast.

"Kulturna revolucija" rekonstruira cjelokupno društvo, obuhvaćajući sve ljudsko

djelovanje, i shvaća to društvo kao predmet svojeg preoblikujućeg djelovanja. Društvo

se ne može rekonstruirati na mehanicistički način. Kultura koja se stvara revolucijom

temeljni je instrument te rekonstrukcije. "Kulturna revolucija" maksimalni je napor

revolucionarnog režima na osvješćivanju i trebala bi doseći svakoga, bez obzira na

životni put.

Taj napor na osvješćivanju ne može se zadovoljiti tehničkim ili znanstvenim

osposobljavanjem određenih specijalista. Novo se društvo u cjelini kvalitativno

razlikuje od starog.136 Revolucionarno društvo ne može tehnologiji pripisati iste ciljeve

koje joj je pripisivalo prethodno društvo. U skladu s tim, i obrazovanje naroda u tim

dvama društvima mora biti različito. Tehničko i znanstveno obrazovanje ne smiju se

neprijateljski odnositi prema humanističkom obrazovanju, sve dok znanost i tehnologija

u revolucionarnom društvu služe trajnom oslobođenju, humanizaciji.

S tog stajališta obrazovanje pojedinaca za bilo koje zvanje (s obzirom na to da se sva

zvanja pojavljuju u vremenu i prostoru) zahtijeva: a) razumijevanje kulture kao

nadstrukture koja "ostatke" prošlosti137 održava na životu u podstrukturi što prolazi

revolucionarnu promjenu i b) zvanje kao sredstvo preobrazbe kulture. Budući da

135 Vidjeti Louis Althusser, Pour Marx, Pariz, 1967., gdje se cijelo poglavlje posvećuje "la dialectique de la surdétermination". 136 Taj se proces međutim ne događa iznenada, kao što mehanicistički usmjerni mislioci naivno pretpostavljaju. 137 Althusser, op.cit.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

00

kulturna revolucija produbljuje osvješćivanje u svaralačkoj praksi novog društva, narod

će početi uočavati zašto ostaci mitova starog društva žive u novom. Tada će se moći

osloboditi tih duhova mnogo brže, što je za svaku revoluciju bio ozbiljan problem, jer

su oni nagrizali temelje novog društva. Tim kulturnim ostacima ugnjetavačko društvo

nastavlja osvajati - ovaj put revolucionarno društvo.

Tu vrstu zaposjedanja smatram osobito strašnom, jer ga ne provodi reorganizirana

vladajuća elita, već oni koji su sudjelovali u revoluciji. Kao "udomitelji" tlačitelja, poput

njih se opiru daljnjim temeljnim koracima koje revolucija mora poduzeti. Kao podvojena

bića prihvaćaju (zahvaljujući ostacima) moć koja se birokratizira i žestoko ih tlači. S

druge strane, ta se žestoko represivna birokratska moć može objasniti onim što

Althusser naziva "reaktivacija starih elemenata"138 u novom društvu, svaki put kad

okolnosti to dopuste.

Zbog svih navedenih razloga revolucionarni proces tumačim kao dijaloško kulturno

djelovanje koje se, nakon preuzimanja vlasti, nastavlja u "kulturnu revoluciju". Na

obama stupnjevima nuždan je ozbiljan i dubok napor na konscijentizaciji – s pomoću

koje narod, u istinskoj praksi, napušta stanje objekta i postaje Subjekt.

Na kraju kulturna revolucija razvija praksu trajnog dijaloga između vođa i naroda te

učvršćuje sudjelovanje naroda u vlasti. Tako će se, dok vođe i narod nastavljaju svoje

kritičko djelovanje, revolucija mnogo lakše obraniti od birokratskih tendencija (koje

vode novim oblicima ugnjetavanja) i od "invazije" (koja je uvijek ista). Osvajač -

svejedno u građanskom ili revolucionarnom društvu - može biti agronom ili sociolog,

ekonomist ili liječnik, svećenik ili pastor, pedagog ili socijalni radnik - ili revolucionar.

Kulturna invazija, koja služi ciljevima osvajanja i očuvanju ugnjetavanja, uvijek

uključuje parohijski pogled na stvarnost, statičnu percepciju svijeta i nadmoć jednog

pogleda na svijet nad drugim. Ona implicira "superiornost" osvajača i "inferiornost"

zaposjednutih, kao i nametanje vrijednosti osvajača koji osvojene posjeduju i boje se

da ih ne izgube.

Nadalje, kulturna invazija znači da odluke o svom načinu djelovanja u konačnici ne

donose osvojeni, već osvajači. Kad se moć odlučivanja nalazi umjesto među onima

koji bi trebali odlučivati izvan njih, njima se onda samo čini da odlučuju. Zato u

dvojnom, osvojenom društvu "odraza" ne može doći do socijalno-ekonomskog razvoja.

Da bi došlo do razvoja nužno je: a) da postoji pokret traženja i stvaralaštva kojemu je

sjedište među istražiteljima i b) da taj pokret nije samo u prostoru već i u vremenu u

kojem se ta svjesna potraga odvija.

Dakle, svaki je razvoj preobrazba, no nije svaka preobrazba razvoj. Preobrazba koja

se odvija u sjemenci što klija i raste pod povoljnim uvjetima nije razvoj. Isto tako,

preobrazba životinje nije razvoj. Preobrazba biljaka i životinja predodređena je vrstom

138 O tome Althusser kaže:"Cette reactivation serait proprement inconcevable dans une dialectique dépourvue de surdétermination." Althusser, op. cit., str. 116.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

01

kojoj pripadaju i zbiva se u vremenu, koje im ne pripada jer vrijeme pripada ljudskoj

vrsti.

Među nepotpunim bićima jedini koji se razvijaju jesu muškarci i žene. Oni su povijesna,

autobiografska, "bića za sebe" i njihova preobrazba (razvoj) zbiva se u njihovu

vlastitom vremenu postojanja, nikad izvan njega. Ljudi koji su podvrgnuti konkretnim

uvjetima ugnjetavanja, pod kojima postaju otuđena "bića za druge", ovisna o lažnim

"bićima za sebe", nisu sposobni autentično se razviti. Lišeni moći odlučivanja, koja

pripada tlačitelju, slijede njegove upute. Obespravljeni se počinju razvijati tek kad,

nadvladavši proturječja u koja su uhvaćeni, postanu "bića za sebe".

Ako društvo smatramo bićem, očito je da će sposobnost razvoja imati jedino društvo

koje je "biće za sebe". Društva koja su dvojna, "odraz", zaposjednuta i ovisna o

povlaštenim društvima ne mogu se razvijati jer su otuđena. Moć donošenja političkih,

ekonomskih i kulturnih odluka izvan je njih, u osvajačkom društvu. Osvajačko društvo

odlučuje o sudbini zaposjednutih društava, koja se mogu transformirati, ali ne i razvijati,

jer je to u interesu kolonijalnog društva.

Važno je ne brkati modernizaciju s razvojem. Prva, premda može utjecati na izvjesne

skupine u "satelitskom društvu", gotovo uvijek dolazi izvana, a pravu korist izvlači

društvo koje kolonizira. Društvo koje je modernizirano, a ne razvija se, nastavit će -

čak i ako mu se dade minimalna moć odlučivanja - ovisiti o drugoj zemlji. To je sudbina

svakog ovisnog društva, tako dugo dok je ovisno.

Da bi se ustanovilo razvija li se neko društvo, valja zaobići kriterije indeksa "per capita"

(koji, izražen statistički, navodi na krive zaključke) i one usmjerene na proučavanje

brutoprihoda. Temeljni, elementarni, kriterij jest da li je društvo "biće za sebe". Ako nije,

drugi kriteriji pokazuju modernizaciju, a ne razvoj.

Glavno je proturječje dvojnih društava odnos između njih i metropole, odnos ovisnosti.

Kad se ta suprotnost prevlada, preobrazba ostvarena uz "pomoć", od koje je najveću

korist izvukla metropola, postaje pravi razvoj koji koristi "biću za sebe".

Iz navedenih razloga puke reforme koje pokušavaju ostvariti ta društva (premda neke

mogu uplašiti reakcionarne članove elite ili čak izazvati paniku među njima) neće

razriješiti unutarnja i vanjska proturječja tih društava. Metropola gotovo uvijek potiče

reformska rješenja kao odgovor na zahtjeve povijesnog procesa i kao nov način

očuvanja hegemonije. Čini se kao da metropola kaže: "Provedimo reforme prije nego

što narod provede revoluciju". Da bi postigla cilj, metropola nema drugih mogućnosti

osim osvajanja, manipulacije, ekonomske i kulturne (ponekad i vojne) invazije na

ovisno društvo - invazije u kojoj elitne vođe podčinjenog društva u velikoj mjeri djeluju

kao posrednici vođa metropolskog društva.

Na kraju ove analize teorije antidijaloškog djelovanja, kao zaključak, želio bih ponoviti

da se revolucionarne vođe ne smiju koristiti istim antidijaloškim postupcima kojima i

tlačitelji - upravo suprotno, revolucionarne vođe moraju slijediti put dijaloga i

komunikacije.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

02

Prije analize teorije dijaloškog djelovanja bitno je da ukratko raspravimo kako se stvara

skupina revolucionarnih vođa te neke povijesne i sociološke posljedice

revolucionarnog procesa. Obično se takva skupina sastoji od ljudi koji su na neki način

pripadali društvenom sloju vladajućih. U određenom trenutku, pod određenim

povijesnim uvjetima, te se vođe odriču klase kojoj pripadaju i pridružuju se

obespravljenima, u činu istinske solidarnosti (ili se barem tome nadamo). Neovisno o

tome je li to pridruženje rezultat znanstvene analize stvarnosti, ono je (kad je

autentično) čin ljubavi i istinske predanosti.139 Pridružiti se obespravljenima zahtijeva

odlazak među njih i druženje s njima. Narod se mora prepoznati u novim vođama, a

vođe se moraju pronaći u narodu.

Nove vođe, zahvaljujući obespravljenima, nužno prepoznaju proturječja vladajućih

elita, dok obespravljeni još ne vide jasno svoje stanje obespravljenosti ili ne prepoznaju

kritički svoj antagonistički odnos prema tlačiteljima.140 Oni još uvijek mogu biti u

položaju koji smo prije nazvali "prilijepljenost za" tlačitelja. S druge strane, moguće je

da su zbog određenih povijesnih uvjeta već počeli relativno jasno razumijevati svoje

stanje obespravljenosti.

U prvom slučaju, prilijepljenost - ili djelomična prilijepljenost – naroda za tlačitelja ne

omogućava mu (da ponovimo Fanonovu tvrdnju) da tlačitelja locira izvan sebe. U

drugom slučaju narod može locirati tlačitelja i tako kritički prepoznati svoj antagonistički

odnos prema njemu.

U prvom je slučaju tlačitelj "udomljen" u ljudima i podvojenost koja iz tog izlazi rezultira

strahom od slobode. Ljudi (poticani tlačiteljem) traže utočište u magijskim

objašnjenjima ili lažnom shvaćanju Boga, na kojega fatalistički prenose odgovornost

za svoje stanje potlačenosti.141 Prilično je nevjerojatno da bi se ti poniženi ljudi bez

nade, bez povjerenja u sebe, pokušali izboriti za svoje oslobođenje, što je čin pobune

koji njima može izgledati kao kršenje Božje volje, neovlašteno suočavanje sa

sudbinom. (Otuda često naglašavana potreba da se mitovi kojima tlačitelji hrane narod

prikažu kao problemi.) U drugom slučaju, kad ljudi razviju relativno jasnu sliku

ugnjetavanja, koja ih vodi do toga da tlačitelja lokaliziraju izvan sebe, započinju borbu

za prevladavanje proturječja u koja su uhvaćeni. U tom trenutku narod prevladava

udaljenost između "klasne nužnosti" i "klasne svijesti".

U prvom slučaju revolucionarne vođe, nažalost i mimo svoje volje, otuđuju se od

naroda. U drugom slučaju narod suosjeća s novim vođama i odmah im daje podršku,

koja se povećava tijekom revolucionarnog djelovanja. Tada se između naroda i vođa

rađa empatija: oni postaju neraskidivo odani jedni drugima. Djelujući zajednički, u

139 Guevarine misli o tome navedene su u prethodnom poglavlju. German Guzman rekao je za Camila Torresa: "...dao je sve. Ostao je vjeran svom ključnom stavu: predanosti narodu - kao svećenik, kršćanin i revolucionar." German Guzman, Camilo - El Cura Guerrillero, Bogatá, 1967., str. 5. 140 "Nužnost klase" je jedno; "klasna svijest" je drugo. 141 Čileanski svećenik visokih intelektualnih i moralnih kvaliteta rekao mi je prilikom posjeta Recifeu 1966. g.: "Kad smo kolega iz Pernambucana i ja posjetili nekoliko obitelji u neopisivo siromašnim kolibama [mocambos], upitao sam ih kako mogu podnijeti takav život. Odgovor je uvijek bio isti: "Što možemo učiniti? To je Božja volja i moramo je prihvatiti."

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

03

sukobu s vladajućim elitama smatraju se jednakima. Tako utvrđena praksa dijaloga

između naroda i vođa gotovo je neuništiva. Taj će se dijalog nastaviti i kad se domognu

vlasti, a narod će znati da je on došao na vlast.

Ovo su-djelovanje ni na koji način ne umanjuje borbeni duh, hrabrost, sposobnost za

ljubav ili odvažnost što se traže od revolucionarnih vođa. Fidel Castro i njegovi drugovi

(koje su nazivali "neodgovornim pustolovima") ugledna su skupina dijaloških vođa,

koja se poistovjetila s narodom što je iskusio grubo nasilje Batistine diktature. Do tog

zajedništva nije se došlo lako: zahtijevalo je to dovoljno ljubavi vođa prema narodu da

bi se za njega žrtvovali. Zahtijevalo je to od vođa i da budu hrabri svjedoci koji će nakon

svakog neuspjeha početi iznova, pokretani neuništivom vjerom naroda u pobjedu što

(jer je iskovana s narodom) neće pripadati samo vođama već vođama i narodu - ili

narodu, uključujući vođe.

Fidel je postupno pridobivao kubanski narod, koji je, zbog svog povijesnog iskustva,

već bio započeo odvajanje od tlačitelja. To "odvajanje" dovelo je narod do toga da

objektivizira tlačitelja i da sebe vidi kao njegovu suprotnost. Dakle Fidel nikad nije

došao u sukob s narodom. (Povremeni bjegovi i izdaje, koje je Guevara zabilježio u

svojem djelu Relato de la Guerra Revolucionaria – gdje spominje i mnoge pristalice -

mogli su se očekivati).

Stoga je, zbog specifičnih povijesnih uvjeta, pokret revolucionarnih vođa s obzirom na

narod ili horizontalan: vođe i narod jedno su tijelo suprotstavljeno tlačitelju, ili trostran:

revolucionarne vođe na vrhu su trokuta, suprotstavljene i tlačiteljima i potlačenima. Kao

što smo vidjeli, na tu su drugu situaciju vođe prisiljene ako narod još nije dosegao

kritičku percepciju ugnjetavačke stvarnosti.

Međutim revolucionarno vodstvo rijetko, gotovo nikad, ne primjećuje da je

suprotstavljeno narodu. Doista, bolno je to uvidjeti, a otpor tada može služiti kao

obrambeni mehanizam. Na kraju krajeva, nije lako vođama, koji su to postali pristavši

uz obespravljene, prepoznati sebe kao one koji sada proturječe onima uz koje su

pristali. Važno je to prepoznati kad se analiziraju određeni oblici ponašanja

revolucionarnih vođa koje su se, ne svojom voljom, našle u položaju da proturječe

narodu (premda nisu neprijatelji).

Da bi se revolucija provela, revolucionarne vođe moraju nesumnjivo zahtijevati

pristanak od naroda. Kad vođe koje su suprotstavljene narodu traže taj pristanak i

nailaze na izvjesno nepovjerenje i distancu, često takvu reakciju smatraju urođenim

nedostatakom naroda. One svijest naroda u određenom povijesnom trenutku tumače

kao dokaz tog urođenog nedostatka. Budući da vođe trebaju pristanak naroda da bi se

revolucija provela (a istovremeno ne vjeruju nepovjerljivom narodu), dovedene su u

kušnju da posegnu za istim postupcima kojima se služila vladajuća elita kako bi mogla

ugnjetavati. Racionalizirajući svoj nedostatak povjerenja u ljude, vođe kažu da je s

narodom nemoguće razgovarati prije preuzimanja vlasti, čime se odlučuju za

antidijalošku teoriju djelovanja. Tako - upravo kao i vladajuće elite - pokušavaju pokoriti

narod. Postaju mesije, koriste se manipulacijom i provode kulturnu invaziju. Krećući se

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

04

tim putovima, putovima ugnjetavanja, neće ostvariti revoluciju, a čak ako je i ostvare,

to neće biti autentična revolucija.

Uloga je revolucionarnog vodstva (pod bilo kojim okolnostima, ali posebno pod

opisanima) da ozbiljno razmotri, čak i tijekom djelovanja, razloge svakog nepovjerenja

što ga narod ispoljava i da traži istinski put zajedništva, načine na koje mogu pomoći

narodu da kritički počne percipirati stvarnost koja ga ugnjetava.

Pokorena je svijest podvojena, smušena, puna straha i nepovjerenja.142 U svom

dnevniku o borbi u Boliviji Guevara se nekoliko puta vraća na seljake i nedostatak

suradnje:

Nema mobilizacije seljaka, već nam samo dostavljaju obavijesti, što

nam pomalo ide na živce. Seljaci nisu ni brzi ni djelotvorni i lako ih je

neutralizirati... Potpuno je izostalo njihovo uključivanje, premda nas se

više ne boje i uspijevamo izazvati njihovo divljenje. To je spor zadatak

koji zahtijeva strpljenje.143

Pokorena svijest seljaka internalizira tlačitelja, a to objašnjava njihov strah i

nedjelotvornost.

Ponašanje i reakcije potlačenih, koje tlačiteljima omogućuju kulturnu invaziju, trebali bi

revolucionare dovesti do stvaranja drugačije teorije djelovanja. Ono što razlikuje

revolucionarne vođe od vladajuće elite nisu samo ciljevi već i postupci kojima se cilj

postiže. Ako djeluju na isti način, i ciljevi postaju jednaki. Za vladajuće elite samo je po

sebi proturječno postavljati pred narod odnos čovjek - svijet kao problem, kao što je

proturječno ako revolucionarne vođe to ne rade.

Analizirajmo sad teoriju dijaloškog kulturnog djelovanja i pokušajmo shvatiti njezine

konstitutivne elemente.

Suradnja

U teoriji antidijaloškog djelovanja osvajanje (kao primarna karakteristika) uključuje

Subjekt koji osvaja drugu osobu i preoblikuje ju u "stvar". U teoriji dijaloškog djelovanja

Subjekti se udružuju da bi promijenili svijet. Antidijaloško, dominantno ja preobražava

osvojeno ti nad kojim se dominira u puko ono.144 Međutim dijaloško ja točno zna da je

upravo ti (kao ne ja) ono koje je stvorilo njegovo ili njeno postojanje. Također zna da

ti, koje stvara njegovo postojanje, istodobno tvori ja, koje u sebi sadrži i svoje ti. Ja i ti

tako, u dijalektici tog odnosa, postaju dva ti koja postaju dva ja.

142 Vidjeti Erich Fromm, "The Application of Humanist Psychoanalysis to Marxist Theory" (Primjena humanističke psihoanalize na marksističku teoriju), objavljeno u Socialist Humanism, New York, 1966. i Reuben Osborn, Marxism and Psychoanalysis (Marksizam i psihoanaliza), London, 1965. 143 Che Guevara,The Secret Papers of a Revolutionary: The Diary of Che Guevara (Tajni zapisi o revoluciji: dnevnik Che Guevare), The Ramparts Edition, 1968., str. 105-106, 120. 144 Vidjeti Martin Buber, I and Thou, New York, 1958.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

05

Teorija dijaloškog djelovanja ne uključuje Subjekt koji dominira tako što osvaja i objekt

nad kojim se dominira. Umjesto toga sastaju se Subjekti koji imenuju svijet da bi ga

mogli preobraziti. Ako potlačeni, u određenom povijesnom trenutku, zbog navedenih

razloga, ne mogu ostvariti svoj poziv kao Subjekti, postaviti njihovu obespravljenost

kao problem (što uvijek uključuje neki oblik djelovanja) pomaže im da taj poziv ostvare.

Gore navedeno ne znači da u dijaloškom zadatku nema uloge za revolucionarno

vodstvo. To samo znači da vođe - unatoč svojoj važnoj, temeljnoj i nezaobilaznoj ulozi

- ne posjeduju ljude i nemaju ih pravo slijepo voditi prema oslobođenju. Takvo bi

spasenje bilo poklon vođa narodu - prekidanje dijaloške veze među njima i svođenje

naroda s koautora oslobađajućeg djelovanja na objekt tog djelovanja.

Suradnja, kao karakteristika dijaloškog djelovanja - koja se javlja samo među

Subjektima (a oni obavljaju različite funkcije pa stoga imaju i različite odgovornosti) -

može se postići samo komunikacijom. Dijalog, kao bît komunikacije, mora biti u temelju

bilo koje suradnje. U teoriji dijaloškog djelovanja nema mjesta za osvajanje ljudi u ime

revolucije, ima ga samo za njihov pristanak. Dijalog ne nameće, ne manipulira, ne

prilagođava sebi, ne osvaja sloganima. To međutim ne znači da teorija dijaloškog

djelovanja nikamo ne vodi niti to znači da dijaloški čovjek nema jasnu ideju o onome

što želi ili o ciljevima kojima je odan.

Predanost revolucionarnih vođa obespravljenima istovremeno je i predanost slobodi.

Zbog te predanosti vođe ne smiju pokušavati osvojiti obespravljene, već trebaju dobiti

njihov pristanak za oslobođenje. Silom dobiven pristanak nije pristanak; to je

"pripajanje" pobijeđenih osvajaču, koji određuje koje će se mogućnosti otvoriti za

pobijeđene. Autentično je pristajanje slobodna istovremenost izbora, ono što nije

odvojeno od stvarnošću posredovane komunikacije među ljudima.

Stoga suradnja usredotočuje pozornost dijaloških Subjekata na stvarnost koja

posreduje u njihovoj komunikaciji i koja im je - postavljena kao problem - izazov.

Odgovor na taj izazov djelovanje je dijaloških Subjekata na stvarnost radi njene

preobrazbe. Ponovno naglašavam da prikazivanje stvarnosti kao problema ne znači

njeno pretvaranje u slogane - to znači kritičku analizu problematizirane stvarnosti.

U suprotnosti s "mistificirajućim" praksama vladajućih elita, dijaloška teorija zahtijeva

otkrivanje svijeta. Ali nitko ne može svijet otkriti za nekog drugog. Premda jedan

Subjekt može potaknuti otkrivanje u ime drugih, drugi sami moraju postati Subjektima

otkrivanja. Pristanak naroda može se zadobiti otkrivanjem svijeta i sebe, u autentičnoj

praksi.

Taj se pristanak zadobiva povjerenjem koje narod počinje razvijati u sebe i

revolucionarne vođe kad primijeti posvećenost i autentičnost vođa. Povjerenje naroda

u vođe odražava povjerenje vođa u narod.

Međutim to povjerenje ne smije biti naivno. Vođe moraju vjerovati u potencijale naroda,

koji ne mogu tretirati kao objekt svoga djelovanja, moraju vjerovati da je narod

sposoban sudjelovati u potrazi za oslobođenjem. No uvijek moraju ostati sumnjičavi

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

06

prema podvojenosti potlačenih, prema tlačitelju "udomljenom" u njima. Pa kad

Guevara upozorava revolucionare da uvijek budu nepovjerljivi,145 on ne zanemaruje

temeljni uvjet teorije dijaloškog djelovanja. On je samo realist.

Premda je povjerenje temelj dijaloga, ono nije uvjet a priori. Dijalog je rezultat susreta

u kojem su osobe Subjekti koji zajedno razotkrivaju svijet, a to je razotkrivanje dio

preobrazbe svijeta. No sve dok je tlačitelj "unutar" potlačenih jači od njih, njihov prirodni

strah od slobode može ih dovesti do toga da umjesto tlačitelja izdaju revolucionarne

vođe! Vođe ne mogu biti lakomislene, ali moraju biti svjesne te mogućnosti. Guevarine

Epizode potvrđuju taj rizik - ne samo od dezerterstva već i od izdaje stvari za koju se

bore. U tim zapisima Guevara priznaje potrebu da se dezerteri kazne kako bi se

očuvala kohezija i disciplina grupe, ali istodobno prepoznaje neke čimbenike koji

dezerterstvo objašnjavaju. Jedan od njih, možda najvažniji, jest podvojenost dezertera.

Drugi dio Guevarinih zapisa, koji govori o njegovu boravku (ne samo kao gerilca već i

kao liječnika) u seljačkoj zajednici na Sierra Maestri, odnosi se na našu raspravu o

suradnji i prilično je dojmljiv:

Rezultat svakodnevnih kontakta s tim ljudima i njihovim problemima naše

je čvrsto uvjerenje da treba potpuno promijeniti život našeg naroda. Ideja

agrarne reforme postala je kristalno jasna. Zajedništvo s narodom prestalo

je biti puka teorija i postalo je dijelom nas samih.

Gerilci i seljaci počeli su se spajati u čvrstu masu. Nitko ne može točno

reći kada su, u tom dugom procesu, ideje postale stvarnost, a mi dijelom

seljaštva. Što se mene tiče, kontakt s pacijentima na Sierra Maestri

pretvorio je spontanu i ponešto liričnu odluku u mirniju snagu, snagu

potpuno drugačije vrijednosti. Ti siromašni, lojalni patnici na Maestri nisu

nikad mogli ni zamisliti koliko su pridonijeli stvaranju naše revolucionarne

ideologije.146

Obratite pozornost na Guevarin naglasak da je zajednica s narodom bila odlučujuća

za preobrazbu "spontane i ponešto lirske odluke u mirniju snagu, snagu potpuno

drugačije vrijednosti". Dakle, u dijalogu sa seljacima Guevarina revolucionarna praksa

postala je potpuna. Ono što Guevara nije spomenuo, možda zbog skromnosti,

činjenica je da su mu njegova skromnost i sposobnost za ljubav omogućili zajednicu

s narodom. Takva neosporno dijaloška zajednica postala je suradnja. Obratite

pozornost da Guevara (koji se nije na Sierra Maestru popeo s Fidelom i njegovim

drugovima kao frustrirani mladić u potrazi za pustolovinom) prepoznaje kako njegovo

"zajedništvo s narodom nije više pûka teorija, već postaje integralnim dijelom [njega

145 Evo što je Guevara rekao El Patoji, mladom Gvatemalcu koji je napustio Kubu da bi se uključio u gerilsku aktivnost u vlastitoj zemlji: "Na početku ne vjeruj ni svojoj sjeni, nikad ne vjeruj prijateljskim seljacima, doušnicima, vodičima ili osobama za kontakt. Ne vjeruj ničemu i nikome tako dugo dok zona ne bude potpuno oslobođena." Che Guevara, Episodes of the Revolutionary War (Epizode iz revolucionarnog rata), New York, 1968., str. 102. 146 Ibid., str. 56-57. Označene riječi istaknuo P. Freire.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

07

samoga]". On ističe kako su od trenutka kad se to zajedništvo stvorilo seljaci postali

"kovači" njegove gerilske "revolucionarne ideologije".

Čak i Guevarin nepogrešiv stil prepričavanja vlastitih iskustava i iskustava njegovih

prijatelja, opisivanje kontakata sa "siromašnim, lojalnim" seljacima gotovo

evangelističkim jezikom otkriva veliku sposobnost za ljubav i komunikaciju ovog

izvanrednog čovjeka. Otuda izbija snaga njegova gorljivog svjedočenja o radu drugog

čovjeka punog ljubavi: Camila Torresa, "svećenika gerile".

Bez zajedništva koje stvara istinsku suradnju Kubanci bi bili samo objekti revolucije

muževa sa Sierra Maestre i bilo bi nemoguće da kao takvi uz nju pristanu. U najgorem

slučaju došlo bi do "pripojenja", no to je sastavnica dominacije, a ne revolucije.

U dijaloškoj teoriji revolucionarno djelovanje ne može ni na kojem stupnju odustati od

zajedništva s narodom. Zajedništvo zauzvrat stvara suradnju koja ujedinjuje vođe i

narod, kako je to opisao Guevara. Tog ujedinjenja ima jedino ako je revolucionarno

djelovanje doista ljudsko, suosjećajno, ispunjeno ljubavlju, komunikativno i ponizno;

tek tada može biti i oslobađajuće.

Revolucija voli i stvara život, a da bi stvorila život, mora spriječiti neke ljude da život

ograničavaju. Osim ciklusa života i smrti, koji je u temeljima prirode, postoji i gotovo

neprirodna živuća smrt, život kojem je uskraćena njegova punoća.147

Nije nužno navoditi ovdje statističke podatke da bismo pokazali koliko ima Brazilaca (i

stanovnika Latinske Amerike uopće) "živih mrtvaca", "sjena" ljudskih bića, muškaraca,

žena i djece bez nade, žrtava beskrajnog "nevidljivog rata"148 u kojem sve njih proždire

tuberkuloza, bolest uzrokovana metiljem, dijareja... bezbrojne bolesti siromašnih

(većina se, prema terminologiji tlačitelja, naziva "tropskim bolestima").

Evo što govori otac Chenu o mogućim reakcijama na ekstremne situacije:

I među svećenicima koji prisustvuju Vijeću i među obaviještenim laicima

mnogi se boje da bismo, suočivši se s potrebama i patnjama svijeta,

mogli pribjeći emocionalnom protestu i prihvatiti se ublažavanja pojavnih

oblika i simptoma siromaštva i nepravde, umjesto da analiziramo njihove

uzroke i raskrinkavamo režim koji u sebi nosi nepravdu i stvara to

siromaštvo.149

147 O čovjekovoj obrani od vlastite smrti, s obzirom na "smrt Boga" u suvremenoj misli vidjeti Mikel Dufrenne, Pour L'Homme, Pariz, 1968. 148 "Mnogi [seljaci] prodaju sebe ili članove svoje obitelji u roblje da bi izbjegli [gladovanje]. Novine iz mjesta Belo Horizonte otkrile su čak 50 000 žrtava (prodanih za 1 500 000 $), a jedan je novinar, da bi to dokazao, kupio muškarca i njegovu ženu za 30 $. "Vidio sam mnoge dobre ljude kako umiru od gladi", objasnio je jedan rob, "zato mi nije smetalo da me prodaju." Kad su 1959. g. jednog trgovca robovima uhitili u Sao Paulu, priznao je da za prodaju svoje robe kontaktira s rančerima iz Sao Paula, plantažerima kave i građevinskim projektantima – dok je tinejdžerke prodavao u bordele." John Gerassi, The Great Fear (Veliki strah), New York, 1963. 149 M.-D. Chenu, Temoignage Chrétien, travanj 1964., prema navodu Andréa Moinea u Christianos y Marxistas después del Concilio, Buenos Aires, 1965., str. 167.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

08

Jedinstvo za oslobođenje

Dok su u teoriji antidijaloškog djelovanja dominatori nužno prisiljeni razjediniti

potlačene da bi što lakše očuvali stanje obespravljenosti, u dijaloškoj teoriji vođe se

neumorno moraju posvetiti ujedinjenju potlačenih - i jedinstvu vođa s potlačenima - da

bi postigli oslobođenje.

Teškoća je u tomu što se ta kategorija dijaloškog djelovanja (kao i druge) ne može

provesti bez prakse. Tlačiteljska je praksa za vladajuću elitu jednostavna (ili joj barem

ne pada teško), ali revolucionarnim vođama nije lako provesti praksu oslobađanja. Elita

se može osloniti na instrumente moći. Revolucionarne vođe suočene su s upotrebom

tih instrumenata protiv sebe. Elita se može slobodno organizirati i premda može doći

do povremenih i neočekivanih podjela, brzo se ujedinjuje pred bilo kakvom prijetnjom

svojim temeljnim interesima.

Revolucionarnih vođa nema bez naroda i sama ta okolnost prva je prepreka naporima

da se organiziraju.

Bilo bi sasvim nedosljedno od vladajućih elita da dopuste revolucionarnim vođama

organiziranje. Unutarnje jedinstvo vladajuće elite, koje jača i organizira njenu moć,

zahtijeva da narod bude razjedinjen. Jedinstva revolucionarnih vođa ima samo u

jedinstvu naroda i s narodom. Jedinstvo elite izlazi iz njena antagonizma prema

narodu, a jedinstvo revolucionarnog vodstva izrasta iz zajedništva s (jedinstvenim)

narodom. Konkretna situacija ugnjetavanja - koja podvaja ja potlačenih, čineći time

potlačenu osobu i podvojenom i emocionalno nestabilnom te osobom što živi u strahu

od slobode - olakšava razorno djelovanje vladajućih, a ono dalje onemogućava

ujedinjavanje koje je nužno za oslobođenje.

Nadalje, dominacija sama po sebi objektivno razdvaja. Ona održava obespravljeno ja

u položaju "pridruženosti" stvarnosti koja se čini sveobuhvatnom i svemoćnom i potom

ga otuđuje nudeći misteriozna objašnjenja svoje moći. Dio je obespravljenog ja u

stvarnosti kojoj je "pridruženo". Dio je izvan njega, u misterioznim silama koje se

smatraju odgovornim za stvarnost s kojom se ništa ne može učiniti. Pojedinac je

podijeljen između identične prošlosti i sadašnjosti te beznadne budućnosti. Čovjek ne

vidi sebe u postajanju; stoga i ne može imati budućnost koju će graditi s ostalima. No

prekidanjem te "pridruženosti" i objektiviziranjem stvarnosti iz koje počinje izranjati,

čovjek se počinje integrirati kao Subjekt (ja) koji se suočava s objektom (stvarnošću).

Razbijajući tako lažno jedinstvo svoje podijeljenosti, on postaje istinski individuum.

Da bi se obespravljeni podijelili, prijeko je potrebna ideologija ugnjetavanja. Suprotno

tomu, njihovo ujedinjavanje zahtijeva oblik kulturnog djelovanja s pomoću kojeg će

spoznati zašto i kako su pridruženi stvarnosti – a to zahtijeva poništavanje ideologije.

Stoga za ujedinjavanje obespravljenih nije dovoljno samo puko ideološko

"sloganiziranje" koje, iskrivljavanjem autentičnog odnosa između Subjekta i objektivne

stvarnosti, istodobno razdvaja spoznajne, emocionalne i voljne aspekte cjelokupne,

nedjeljive osobnosti.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

09

Predmet dijaloško-oslobađajućeg djelovanja nije "izbaciti" obespravljene iz mitološke

stvarnosti da bi ih se "vezalo" za drugu stvarnost. Upravo suprotno, predmet je

dijaloškog djelovanja omogućiti obespravljenima da se, uočivši svoju pridruženost,

odluče za preobrazbu nepravedne stvarnosti.

Kako jedinstvo obespravljenih uključuje njihovu međusobnu solidarnost, bez obzira na

njihov status, jedinstvo neupitno zahtijeva klasnu svijest. Međutim stvarnost

karakteristična za seljake Latinske Amerike takva je da najprije (ili barem istovremeno)

valja postići svijest o potlačenosti pojedinaca, da bi oni onda mogli postati svjesni kako

pripadaju obespravljenoj klasi.150

Prikazati kao problem činjenicu da su oni osobe moglo bi se europskom seljaku činiti

čudnim. No sigurno ne latinskoameričkom, čiji svijet obično završava na granicama

latifundije, a čiji pokreti do neke mjere oponašaju pokrete biljaka i životinja, s kojima se

često poistovjećuje.

Ljudi koji su uz prirodu i tlačitelja vezani na taj način moraju sebe početi shvaćati kao

osobe kojima je uskraćeno postojanje. Otkriti sebe u prvom redu znači otkriti sebe kao

Pedra, Antonija ili Josefu. To otkriće uključuje drugačije shvaćanje značenja pojmova:

riječi "svijet", "ljudi", "kultura", "drvo", "rad", "životinja" ponovno poprimaju svoja prava

značenja. Seljaci sada sebe vide kao osobe koje mogu promijeniti stvarnost (raniji

misteriozni entitet) svojim stvaralačkim radom. Oni otkrivaju da - kao ljudi - više ne

mogu biti "stvari" koje posjeduju drugi i da mogu, počevši od svijesti o sebi kao

potlačenim pojedincima, napredovati prema svijesti o obespravljenoj klasi.

Svaki pokušaj ujedinjavanja seljaka što se temelji na aktivističkim metodama koje se

oslanjanju na "slogane" i ne bave se tim bitnim aspektima dovodi do pukog usporednog

nizanja pojedinaca i otkriva mehanicistički karakter aktivizma. Jedinstvo obespravljenih

javlja se na ljudskoj razini, ne na razini stvari. Javlja se u stvarnosti koja je autentično

obuhvaćena u dijalektici između podstrukture i nadstrukture.

Da bi se obespravljeni ujedinili, najprije moraju prerezati pupčanu vrpcu magije i mita

koja ih veže za svijet ugnjetavanja. Jedinstvo koje ih međusobno povezuje mora biti

drugačije prirode. Kako bi se to nužno jedinstvo postiglo, revolucionarni proces mora

od samog početka biti kulturna akcija. Metode za postizanje jedinstva obespravljenih

ovisit će o njihovu povijesnom i životnom iskustvu unutar društvene strukture.

Seljaci žive u "zatvorenoj" stvarnosti s jednim, čvrstim, središtem ugnjetavačkog

odlučivanja. Potlačeni građani žive u širem kontekstu, u kojem je ugnjetavačko

zapovjedno središte pluralno i složeno. Seljaci su pod nadzorom jednog dominantnog

pojedinca koji utjelovljuje ugnjetavački sustav; u urbanim područjima potlačeni su

podvrgnuti "impersonalnoj opresiji". U obama je slučajevima ugnjetavačka moć do

150 Da bi netko razvio kritičku svijest o svom potlačenom položaju, mora najprije spoznati da je njegova stvarnost ugnjetavačka. Iz istog razloga valja doseći "compréhension de l'essence de la societé," što je za Lukácsa "un facteur de puissance de tout premier ordre, pourquoi c'est même sans doute l'arme purement et simplement dévisive... " Georg Lukács, Histoire et Conscience de Classe , Pariz, 1960., str. 93.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

10

izvjesne mjere "nevidljiva". U ruralnim područjima zato što je blizu potlačenih, u

gradovima zbog disperzije.

Oblici kulturnog djelovanja u tako različitim situacijama ipak imaju isti cilj: rasvijetliti

potlačenima objektivnu situaciju koja ih veže za tlačitelja, vidljivog ili nevidljivog. Jedino

se oni oblici djelovanja koji izbjegavaju puko držanje govora i nedjelotvorno blebetanje

s jedne strane te mehanicističku aktivnost s druge mogu suprotstaviti podjelama koje

provodi vladajuća elita i potlačene pomaknuti prema jedinstvu.

Organiziranje

U teoriji antidijaloškog djelovanja manipulacija je potrebna radi osvajanja i dominacije;

u teoriji dijaloškog djelovanja organiziranje naroda nepomirljiva je suprotnost toj

manipulaciji. Organiziranje nije u izravnoj vezi s jedinstvom, ali jest prirodan razvoj tog

jedinstva. U skladu s tim, nužno je da vođe ustraju na jedinstvu i da pokušavaju

organizirati narod, koji traži dokaze da je borba za oslobođenje zajednički zadatak. To

stalno, ponizno i hrabro dokazivanje, svjedočenje, koje izranja iz suradnje na

zajedničkom naporu – oslobođenju ljudi - izbjegava opasnost od antidijaloškog

nadzora. Oblik svjedočenja može varirati, ovisno o povijesnim društvenim uvjetima.

Međutim samo svjedočenje nezaobilazan je element revolucionarne aktivnosti.

Da bi se odredilo što i kako dokazivati, svjedočiti, bitno je imati kritičko znanje o

trenutačnom povijesnom kontekstu, o pogledu na svijet naroda, o glavnom društvenom

proturječju i glavnim aspektima tog proturječja. Budući da su te dimenzije svjedočenja

povijesne, dijaloške i stoga dijalektičke, ono ih ne može jednostavno uzeti iz drugog

konteksta bez prethodne analize svog vlastitog. Učiniti drugačije značilo bi

apsolutizirati i stvarati mit iz relativnog. Otuđenje je tada neizbježno. Svjedočenje, u

dijaloškoj teoriji djelovanja, jedan je od glavnih izraza kulturnog i obrazovnog karaktera

revolucije.

Bitni su elementi svjedočenja koji se ne mijenjaju kroz povijest dosljednost između

riječi i djela, odvažnost koja tjera svjedoke da se suprotstave postojanju kao trajnom

riziku, radikalnost (ne sektaštvo) koja i svjedoke i one koji primaju svjedočanstvo vodi

prema pojačanom djelovanju. To su i hrabrost za ljubav (koja ni u kom slučaju nije

prilagodba nepravednom svijetu, već je preobrazba tog svijeta u ime sve većeg

oslobođenja ljudskog roda) i vjera u ljude, jer ljudi su ti kojima se dokazuje - premda

svjedočanstvo dano njima, zbog njegova dijalektičkog odnosa s vladajućim elitama,

utječe i na te elite (a one na to svjedočenje odgovaraju na svoj uobičajeni način).

Svako autentično (znači kritičko) svjedočenje uključuje izazov da se preuzme rizik, a

to opet uključuje mogućnost da vođe neće uvijek pridobiti narod.

Svjedočenje koje nije donijelo ploda u određenom trenutku i pod određenim

okolnostima ne znači da neće biti plodonosno sutra. Budući da ono nije nešto

apstraktno, već je djelovanje - suočavanje sa svijetom i narodom - ono nije statično.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

11

Ono je dinamičan element koji postaje dijelom društvenog konteksta u kojem se

pojavilo i od tog trenutka ne prestaje utjecati na taj kontekst.151

U antidijaloškom djelovanju manipulacija umrtvljuje ljude i olakšava dominaciju nad

njima. U dijaloškom djelovanju manipulaciju zamjenjuje autentična organizacija. U

antidijaloškom djelovanju manipulacija služi ciljevima osvajanja, dok u dijaloškom

djelovanju odvažno svjedočenje puno ljubavi služi ciljevima organizacije.

Za vladajuće elite organizacija znači organiziranje sebe samih. Za revolucionarne vođe

organizacija znači organizirati sebe skupa s narodom. U prvom slučaj elita pojačano

strukturira svoju moć da bi mogla djelotvornije dominirati i depersonalizirati. U drugom

organizacija odgovara prirodi i ciljevima ako je sama po sebi prakticiranje slobode. U

skladu s tim, disciplina nužna za svako organiziranje ne smije se zamijeniti

discipliniranjem. Istina je da bez vodstva, discipline, odlučnosti i ciljeva - bez zadataka

koje valja izvršiti i računa koje valja položiti - organizacija ne može preživjeti, a

revolucionarno se djelovanje razvodnjava. Međutim ta činjenica nikad ne može

opravdati tretiranje ljudi kao stvari, kako bi se oni iskoristili. Narod je već

depersonaliziran ugnjetavanjem - ako revolucionarne vođe njime manipuliraju, umjesto

da rade na njegovu osvješćivanju, poriču sam cilj organiziranja (a to je oslobođenje).

Organiziranje naroda proces je u kojem revolucionarne vođe, i same onemogućene u

izricanju svojih stavova,152 potiču učenje o imenovanju svijeta. To je istinsko iskustvo

učenja i stoga je dijaloško. Dakle, vođe se ne mogu izraziti sami, već s narodom. Vođe

koje ne djeluju dijaloški, već ustraju na nametanju svojih odluka ne organiziraju narod

- one njime manipuliraju. One ne oslobađaju niti su oslobođene - one ugnjetavaju.

Činjenica da vođe koji organiziraju narod nemaju pravo svojevoljno nametati svoje

stavove ne znači da zato moraju zauzeti liberalističku poziciju koja bi ohrabrila

razuzdanost naroda naviklog na ugnjetavanje. Dijaloška teorija djelovanja

suprotstavlja se i autoritarnosti i razuzdanosti te stoga potvrđuje autoritet i slobodu.

Nema slobode bez autoriteta, no nema ni autoriteta bez slobode. Svaka sloboda može,

pod određenim okolnostima (i na različitim razinama), postati autoritet. Sloboda i

autoritet ne mogu se razdvojiti, već se moraju promatrati u međusobnom odnosu.153

Autentičan autoritet ne potvrđuje se samim prijenosom moći, već delegiranjem ili

dobrovoljnim pristupanjem. Ako se autoritet samo prebacuje s jedne skupine na drugu

ili se nameće većini, degenerira u autoritarnost. Autoritet može izbjeći sukob sa

slobodom jedino ako je "sloboda koja postaje autoritet". Hipertrofija jednog izaziva

151 Promatrano kao proces, svjedočenje koje ne donosi rezultate odmah ne može se smatrati promašajem. Ljudi koji su ubili Tiradentesa mogli su raščetvoriti njegovo tijelo, no nisu mogli izbrisati njegovo svjedočenje. 152 Dr. Orlando Aguirre Ortiz, direktor Medicinske škole na jednom kubanskom sveučilištu, rekao mi je: "Revolucija uključuje tri P: palavra, povo e pólvora [riječ, narod i barut]. Eksplozija baruta čini percepciju naroda o njegovoj konkretnoj situaciji potrage, djelovanjem za oslobođenje, jasnijom." Zanimljivo je primijetiti kako je taj revolucionarni liječnik naglasio pojam riječ u smislu u kojem se rabi u ovom djelu: kao aktivnost i razmišljanje, kao praksa. 153 Taj će odnos izazivati sukobe ako je objektivna situacija ona koja obespravljuje ili ako zloupotrebljava slobodu.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

12

atrofiju drugog. Kao što nema autoriteta bez slobode i obratno, nema ni autoritarnosti

bez nijekanja slobode ni slobode bez nijekanja autoriteta.

U teoriji dijaloškog djelovanja organiziranje zahtijeva autoritet, dakle ne može biti

autoritarno; ono zahtijeva slobodu, dakle ne može biti razuzdano. Organiziranje je

visoko obrazovan proces u kojem vođe i narod zajedno stječu iskustvo istinskog

autoriteta i slobode, da bi zatim mijenjajući stvarnost koja ih uvjetuje nastojali tu

slobodu i autoritet uspostaviti u društvu.

Kulturna sinteza

Kulturno djelovanje uvijek je sustavan i namjeran oblik djelovanja koji utječe na

društvenu strukturu, bilo radi očuvanja bilo radi mijenjanja te strukture. Kao oblik

namjernog i sustavnog djelovanja svako kulturno djelovanje ima svoju teoriju koja

određuje njegove ciljeve i metode. Kulturno djelovanje služi ili dominaciji (svjesno ili

nesvjesno) ili oslobođenju ljudi. Kako ti dijalektički suprotstavljeni oblici kulturnog

djelovanja utječu i na društvenu strukturu, oni stvaraju dijalektičke odnose trajnosti i

promjene.

Društvena struktura, da bi bila, mora postati; drugim riječima, nastajanje je način na

koji društvena struktura izražava "trajanje", u Bergsonovu smislu termina.154

Cilj dijaloškog kulturnog djelovanja nije nestajanje dijalektike trajnost - promjena (što

bi bio nemoguć cilj, budući da bi nestanak dijalektike zahtijevao nestanak same

društvene strukture, a time i ljudi). Njezin je cilj prevladavanje nepomirljivih proturječja

društvene strukture, čime se postiže oslobođenje ljudskih bića.

Antidijaloško kulturno djelovanje, s druge strane, teži stvaranju mita od takvih

proturječja, nadajući se da će tako izbjeći (ili spriječiti, koliko je moguće) radikalnu

preobrazbu stvarnosti. Antidijaloško djelovanje eksplicitno ili implicitno teži da unutar

društvene strukture očuva situacije koje štite one koji tu strukturu stvaraju. Takvi nikad

neće prihvatiti dovoljno radikalnu preobrazbu strukture, koja bi prevladala nepomirljiva

proturječja, ali bi mogli prihvatiti reforme koje ne utječu na moć odlučivanja što je imaju

nad obespravljenima. Stoga taj modalitet djelovanja uključuje osvajanje naroda,

njegovu podjelu, manipuliranje i kulturnu invaziju. To je nužno i u temelju nametnuto

djelovanje. Obilježje je dijaloškog djelovanja međutim da može zamijeniti bilo koji oblik

nametanja. To što antidijaloško kulturno djelovanje nije sposobno prevladati svoj

karakter nametanja izlazi iz njegova cilja, a to je dominacija. Sposobnost dijaloškog

kulturnog djelovanja da to učini izlazi iz njegova cilja - oslobođenja.

U kulturnoj invaziji tematski sadržaj djelovanja izvire iz osvajačevih vrijednosti i

ideologije. Osvajačevo je polazište njegov svijet, iz kojeg ulazi u svijet onih koje osvaja.

U kulturnoj sintezi akteri koji dolaze iz "drugog svijeta" u svijet naroda ne dolaze kao

154 Ono što strukturu čini društvenom strukturom (pa tako i povijesno-kulturnom) nije ni trajnost ni promjena, u apsolutnom smislu, već njihov dijalektički odnos. Ono što traje u društvenoj strukturi nije ni trajanje ni promjena, već sama dijalektika trajanje - promjena.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

13

osvajači. Ne dolaze da bi podučavali ili prenosili ili bilo što davali, već prije svega da

bi učili, s narodom, o svijetu tog naroda.

U kulturnoj se invaziji akteri (koji čak ne moraju osobno ući u osvojenu kulturu jer sve

više njihovu aktivnost provode tehnološka sredstva) nameću narodu, kojemu je

dodijeljena uloga promatrača, objekta. U kulturnoj sintezi akteri se integriraju s

narodom, koji je autor djelovanja što ga jedni i drugi provode prema svijetu.

U kulturnoj invaziji i promatrači i stvarnost koju valja očuvati predmeti su osvajačeva

djelovanja. U kulturnoj sintezi nema promatrača. Objekt djelovanja aktera jest

stvarnost koju valja promijeniti da bi se ljudi oslobodili.

Kulturna sinteza stoga je oblik sukobljavanja s kulturom samom, kao čuvarem onih

struktura koje tu kulturu čine. Kulturno djelovanje, kao povijesno djelovanje, instrument

je prevladavanja dominantne, otuđene i otuđujuće kulture. U tom smislu svaka je

autentična revolucija kulturna revolucija.

Istraživanje generativnih tema naroda ili bitne tematike, opisano u trećem poglavlju,

polazište je u procesu djelovanja kao kulturne sinteze. Doista, ne može se proces

razdvojiti na odvojene korake - prvi: tematsko istraživanje, a potom drugi: aktivnost kao

kulturna sinteza. Takvo razdvajanje pretpostavlja da bi u početnoj fazi istraživači

proučavali, analizirali i istraživali ljude kao pasivne objekte - postupak sukladan

antidijaloškom djelovanju. Takva bi podjela dovela do naivnog zaključka da djelovanje

kao sinteza izlazi iz djelovanja kao invazije.

U dijaloškoj teoriji ta se podjela ne može dogoditi. Subjekti tematskog istraživanja nisu

samo profesionalni istraživači već i ljudi, pripadnici naroda za čijim se tematskim

univerzumom traga. Istraživanje – sam početak djelovanja kao kulturne sinteze –

uspostavlja stvaralačko ozračje koje teži razvoju u sljedećim fazama aktivnosti. Takvog

ozračja nema u kulturnoj invaziji, koja otuđenjem ubija stvaralački zanos osvojenih,

ostavljajući ih u beznađu i strahu od rizičnog eksperimentiranja, bez kojeg nema

istinskog stvaranja.

Osvojeni, na bilo kojoj razini, rijetko zaobilaze modele koje su osvajači za njih

predvidjeli. U kulturnoj sintezi nema osvajača; stoga nema nametnutih modela.

Umjesto toga tu su akteri koji kritički analiziraju stvarnost (nikad ne odvajajući tu analizu

od djelovanja) i interveniraju u povijesni proces kao Subjekti.

Umjesto da slijede unaprijed određene planove, vođe i narod, koji su se međusobno

prepoznali, zajedno stvaraju smjernice svojeg djelovanja. U toj se sintezi vođe i narod

na neki način ponovno rađaju u novom znanju i novom djelovanju. Znanje o otuđenosti

kulture vodi djelovanju na njenoj preobrazbi, što rezultira kulturom oslobođenom od

otuđenja. U iskustvenom znanju naroda obnavlja se kompleksno znanje vođa, a znanje

vođa usavršava znanje naroda.

U kulturnoj sintezi - i jedino u kulturnoj sintezi - može se riješiti proturječje između

pogleda na svijet vođa i pogleda na svijet naroda, na dobrobit jednih i drugih. Kulturna

sinteza ne poriče razliku između tih dvaju pogleda; doista, ona se temelji na toj razlici.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

14

Ona poriče invaziju jednog na drugog, ali potvrđuje neospornu potporu koju si narod i

vođe pružaju.

Revolucionarne vođe moraju izbjegavati organiziranje bez naroda. Svaka suprotnost,

koja se može slučajno pojaviti zbog izvjesnih povijesnih uvjeta, mora se riješiti - a ne

povećati kulturnom invazijom nametnutog odnosa. Kulturna sinteza jedini je put do

toga.

Revolucionarne vođe u mnogo čemu će pogriješiti i štošta loše procijeniti ne uzimu li u

obzir nešto tako stvarno kao što je pogled na svijet koji ima narod: pogled koji

eksplicitno i implicitno sadrži njegove brige, sumnje, nade, način na koji doživljava

vođe, percepciju sebe i tlačitelja, vjerska uvjerenja (gotovo uvijek sinkretička), njegov

fatalizam, njegove buntovničke reakcije. Ni jedan od tih elemenata ne može se

promatrati odvojeno, jer svi u interakciji čine cjelinu. Tlačitelj želi upoznati tu cjelinu

jedino da bi mu pomogla u invaziji, kako bi uspostavio ili očuvao dominaciju. Za

revolucionarne je vođe poznavanje cjelovitosti nužno da bi mogli djelovati u duhu

kulturne sinteze.

Kulturna sinteza (upravo stoga što jest sinteza) ne znači da ciljeve revolucionarnog

djelovanja treba ograničiti težnjama izraženim u pogledu naroda na svijet. Ako se to

dogodi (zavijeno u poštovanje prema tom pogledu), revolucionarne vođe pasivno će

se vezati za tu viziju. Ne može se prihvatiti ni da vođe napadaju pogled naroda na

svijet ni da se prilagođavaju težnjama naroda (često naivnim).

Budimo konkretni, ako u određenom povijesnom trenutku temeljna težnja naroda ne

ide dalje od zahtjeva za povećanje plaće, vođe mogu načiniti jednu od dviju pogrešaka.

Mogu svoju aktivnost ograničiti na poticanje tog zahtjeva155 ili odbaciti takvu široko

rasprostranjenu težnju i zamijeniti je nečim dalekosežnijim - no nečim što narodu još

nije u prvom planu. U prvom slučaju revolucionarne vođe slijede put prilagođavanja

zahtjevima naroda. U drugom, nepoštovanjem njihovih aspiracija, upadaju u zamku

kulturne invazije.

Rješenje leži u sintezi - vođe moraju, s jedne strane, prepoznati zahtjev naroda za

povećanje plaće, a s druge taj zahtjev postaviti kao problem. Tako vođe kao problem

postavljaju stvarnu, konkretnu, povijesnu situaciju u kojoj je zahtjev za povećanje plaće

tek jedna dimenzija. Ujedno će postati jasno da samo taj zahtjev ne može biti konačno

rješenje. Bit rješenja može se pronaći u ranije navedenoj izjavi biskupa iz Trećeg

svijeta da će "ako radnici nekako ne postanu vlasnici svojeg rada, svaka strukturalna

reforma biti nedjelotvorna... oni [moraju] biti vlasnici, a ne prodavači svog rada... [jer]

je svaka kupovina ili prodaja rada vrsta ropstva."

Postići kritičku svijest o tome da je prijeko potrebno biti "vlasnik vlastitog rada", da je

rad "dio osobe" i da "ljudsko biće ne može biti prodano niti može sebe prodavati" znači

155 Lenjin je oštro napao tendenciju Ruske socijalnodemokratske partije da ekonomske zahtjeve radništva ističe kao instrument revolucionarne borbe; takvu praksu nazvao je "ekonomskim spontanitetom". What is to be Done? (Što učiniti?), objavljeno u On Politics and Revolution, Selected Writings (O politici i revoluciji, izabrana djela), New York, 1968.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

15

prestati se obmanjivati palijativnim rješenjima. To znači uključiti se u autentičnu

preobrazbu stvarnosti da bi se, humaniziranjem stvarnosti, humanizirali i ljudi.

U antidijaloškoj teoriji djelovanja kulturna invazija služi ciljevima manipulacije, koja pak

služi ciljevima osvajanja, a osvajanje ciljevima dominacije. Kulturna sinteza služi

ciljevima organiziranja. Organiziranje služi ciljevima oslobođenja.

Ovo se djelo bavi vrlo očitom istinom: kao što tlačitelj, da bi ugnjetavao, treba teoriju

ugnjetavačkog djelovanja, tako i obespravljeni, da bi se oslobodili, trebaju teoriju

djelovanja.

Tlačitelj razrađuje svoju teoriju djelovanja bez naroda, jer mu je suprotstavljen. Ni

narod - sve dok je slomljen i obespravljen, s internaliziranom slikom tlačitelja - ne može

sam izgraditi teoriju djelovanja za oslobođenje. Ta se teorija može izgraditi jedino u

susretu naroda i revolucionarnih vođa - u njihovu zajedništvu i praksi.

PED

AG

OG

IJA

OB

ESP

RA

VLJ

ENIH

/ 1

16

Izrazito me veseli pomisao da ćemo ovo vrijedno djelo imati prevedeno

na hrvatski jezik. Radi se knjizi koja je prvi puta objavljena 1970.

godine, a imala je velik utjecaj na razvoj obrazovanja i nacionalni razvoj

uopće u zemljama Trećeg svijeta. O njezinu utjecaju i aktualnosti

govori i činjenica da je dopunjeno izdanje objavljeno 2001. godine u

SAD-u te da je do sada prodana u preko 750.000 primjeraka.

Ne dvojim da će ova knjiga naći svoju brojnu publiku, i kod studenata

društvenih i humanističkih znanosti, i kod zainteresirane javnosti, a

osobito u institucijama civilnog društva.

Prof. dr. sc. Jasminka Ledić, Filozofski fakultet u Rijeci

Knjiga Paula Freire “Pedagogija obespravljenih” danas je već klasično

djelo. Ona donosi koncept osnaživanja i nezaobilazna je za sve one

koji žele razumjeti i bolje raditi s potlačenima i obespravljenima. Za

socijalne radnike njezina velika vrijednost leži u značenju koje autor

pridaje dijalogu. On opravdano naglašava da dijalog nije samo običan

razgovor, već označava epistemološki odnos, to je način spoznavanja.

S obzirom na značenje razgovora u socijalnom radu ideje P. Freira,

iako stare više od 30 godina, još uvijek su vrlo aktualne.

Prof. dr. sc. Marina Ajduković, Pravni fakultet u Zagrebu, Studij

socijalnog rada

Pedagozi, treneri, studenti i svi oni koji se bave obrazovanjem odraslih

trebali bi se upoznati sa sadržajem knjige koja je odavno zadobila

status “klasika” u sferi odgoja i obrazovanja.

Knjiga je u svijetu doživjela stotine izdanja i prevedena je na gotovo

sve jezike. Za svakog pedagoga ili trenera koji obrazovanje povezuje

sa socijalnim promjenama knjiga je postala obvezna, takoreći priručnik,

jer govori o obrazovanju koje se sastoji od spoznavanja, uvida i

razumijevanja, a ne tek pukog prijenosa informacija ili podučavanja ex

cathedra. Takav je pristup nadasve važan u radu s marginalnim

skupinama u društvu, ali i u obrazovanju studenata koji bi tijekom

školovanja trebali naučiti razmišljati, analizirati, propitkivati i

zaključivati, a ne samo pasivno pohranjivati činjenice.

Freireova pedagogija naročito je dragocjena u sredinama poput naše

gdje su nedostatak demokratske kulture i tradicije te historijske naslage

autoritarnosti, skučenosti i isključivanja ostavili traga i u odgojno-

obrazovnom sustavu i na pojedincima i pojedinkama koji se još uvijek

ne usuđuju ili ne znaju misliti i djelovati kao slobodni i samostalni

građani i građanke.

Vesna Kesić, publicistkinja

Tis

ka

nje

ove

kn

jige o

mog

ućili

su

: // U

red z

a u

dru

ge V

lade

RH

i M

inis

tars

tvo

ra

da i s

ocija

lne s

krb

i R

H /

/ In

stitu

t O

tvo

ren

o d

ruštv

o -

Hrv

ats

ka i N

ext

Pa

ge

Fou

nd

atio

n,

Sofia

u o

kviru

pro

gra

ma

˝T

ran

sla

tio

n P

roje

ct˝

//