Pavo Živković - Ivana Jakić, Uspostava turske vlasti u sjeveroistočnoj Bosni i velike promjene uvjetovane dolaskom Turaka.pdf

USPOSTAVA TURSKE VLASTI U SJEVEROISTOČNOJ BOSNI I VELIKEPROMJENE UVJETOVANE DOLASKOM TURAKA

«USPOSTAVA TURSKE VLASTI U SJEVEROISTOČNOJ BOSNI I VELIKEPROMJENE UVJETOVANE DOLASKOM TURAKA»

by Pavo Živković; Ivana Jakić

Source:Bosna Franciscana (Bosna Franciscana), issue: 26 / 2007, pages: 181196, on www.ceeol.com.

http://www.ceeol.com

http://www.ceeol.com

USPOSTAVA TURSKE VLASTI U SJEVEROISTOČNOJ BOSNI

I VELIKE PROMJENE UVJETOVANE DOLASKOM TURAKA

Pavo Živković Ivana Jakić

Nakon što su Turci zauzeli prostore sjeveroistočne Bosne 1464. godine, usli-jedila je protuofenziva Ugarske, u čemu sudjeluje i sam ugarski kralj Matijaš Korvin. Prodor Mađara nastupio je dolinom rijeke Drine, u pravcu Zvonika (Zvornika) koji je imao strategijski značaj za obje strane. Taj grad je branili su turski vojskovođe Mineet-oglu i Mehmed-beg. Nakon prvog pokušaja Mađari ga nisu uspjeli povratiti. Saznavši za veliku vojnu pomoć koju je turskim brani-teljima grada uputio sultan, počeli su se povlačiti u velikom neredu. U tim su-kobima nigdje se ne spominje solska oblast, što upućuje na zaključak da Ugri nisu puno brinuli za taj kraj, već su imali namjeru Turke potisnuti s Drine i povezati Mačvansku sa Srebreničkom banovinom. Manjih je sukoba u solskoj oblasti bilo samo oko rudnika. Mađari su spalili Soli s nakanom da na taj način natjeraju Turke da se povuku iz naselja. Nije isključeno da su naselje spalile i turske trupe u povlačenju s tih prostora. Razrušeni i spaljeni grad Soli Turci su uspjeli defi nitivno zaposjesti zajedno s ostalim dijelovima sjeveroistočne Bosne najkasnije u proljeće 1474. Spaljeni i razrušeni grad Turci nisu ob-navljali za duže vrijeme. Taj grad je bio uključen u Zvornički sandžakat, koji je osnovan 1483, kada se prvi puta spominje u povijesnim vrelima.1 Nastao je u između 1478. i 1483. U popisu koji je izvršen 1476/78. ne spominje se Zvornički sandžakat.2 Prema mišljenju uvaženog orijentalista i povjesničara 1 H. Šabanović, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća, Istorijsko pravni

zbornik, br. 2/1949, 177-208, 191.2 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, NDNRBiH, Djela, knj. XIV,

Odjeljenje istorisko-fi loloških nauka, knj. 10, Sarajevo, 1959, str. 52.

bf01-09.indd 181bf01-09.indd 181 6/22/2007 6:59:34 PM6/22/2007 6:59:34 PM

182 Pavo Živković i Ivana Jakić

H. Šabanovića, mogao je on nastati krajem 1480. ili početkom iduće (1481) godine, nakon što je Vuk Grgurović, poznatiji kao Zmaj Ognjeni, napao Sre-brenicu i Sarajevo.3

Nije nam poznato je li solska oblast ušla u sastav novoosnovanoga Zvor-ničkog sandžaka odmah po njegovu utemeljenju, dakle 1480. ili 1481. godine, s obzirom da je on bio prostorno malen. Sastojao se od nekoliko nahija i gra-dova Smederevskog sandžakata u Podrinju, uglavnom na lijevoj obali Drine. U njega su ulazili Srebrenica, Zvornik, Kušlat i Šubin te Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptičar i Rađevina na desnoj obali. U takvom prostranstvu Zvornički sandžakat je ostao sve do pada Srebreničke banovine 1512. Sjedište mu je bio sve do kraja XVII. stoljeća Zvornik, ali se zvornički sandžakbezi nalaze i u Donjoj Tuzli, i ondje duže zadržavaju, no ne može se sa sigurnošću tvrditi da je i to mjesto bilo sjedište Zvorničkog sandžakata.4

Područje Soli bilo je u sastavu Bosanskog sandžakata između 1474. i 1477. Iz popisa koji je izvršen 1512. godine jasno je uočljivo da je ovaj kraj ušao u sastav najsjevernijeg dijela Zvorničkog sandžakata, prema novim vojnim i upravnim promjenama.5 Turci su u tom dijelu Bosne izvršili novu admini-strativnu podjelu. Najkasnije sredinom XVI. stoljeća oformljeno je na tom prostoru osam kadiluka, među kojima su bili i zvornički, bijeljinski i tuzlan-ski. Na području Soli tijekom toga stoljeća navode se i dvije nahije, Gornja i Donja Tuzla s franjevačkim samostanima te većim tragovima katoličanstva i hrvatstva u tom kraju.

Najnovija upravna podjela zaposjednutih područja sjeveroistočne Bosne imala je krupnih posljedica i na etničke i vjerske promjene. Odvojeno se spo-minju crkve i samostani u Gornjoj Tuzli, što bi odgovaralo tadašnjem samo-stanu u Gradovrhu, gdje je podignuta crkva i samostan posvećeni Blaženoj Djevici Mariji, dok su u Donjoj Tuzli djelovali crkva i samostan svetog Petra s franjevcima Bosanske vikarije.6

Područje Soli dijelilo je sudbinu ostalih dijelova sjeveroistočne Bosne, kad je riječ o turskom zaposjedanju. Nije baš sasvim jasno kada je ovaj kraj pao pod tursku vlast. Ima i onih koji govore da je to bilo poslije pada Srebreničke banovine 1512. godine, premda se naselje i oblast Soli u tim događajima nig-dje ne spominju. Sudbina naselja Soli veže se uz sudbinu drugih utvrđenih gradova sjeveroistočne Bosne kakvi su Srebrenica, Srebrenik, Zvornik, Teočak, Bijeljina i drugi. Ako već povezujemo sudbinu Soli sa Srebrenicom, konstatirat ćemo da je naselje Soli kao i Srebrenica palo pod tursku vlast

3 Isto, str. 53.4 Isto, str. 53, nap. 20.5 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI. vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 46.6 P. Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća,

HKD Napredak, Sarajevo – Mostar, 1998, str. 27.


183Uspostava turske vlasti u sjeveroistočnoj Bosni ...

najkasnije 1. travnja 1462.7 Iz nekih turskih izvora saznajemo da su Zvornik, Srebrenica, Kučlat, Soko i Šubin pali pod tursku vlast 1460. godine i bili pri-pojeni Smederevskom sandžakatu, u čijem su sastavu ostali sve do oform-ljenja Zvorničkog sandžakata (1481/82).8

U sjeveroistočnoj Bosni do dolaska Turaka djelovali su franjevački sa-mostani u Srebrenici (bio je to jedan od starijih franjevačkih samostana u srednjovjekovnoj Bosni), Ljuboviji, Teočaku, Bijeljini, Zvorniku, a na njih su se naslanjali samostani u Soli i Usori, te centralnoj Bosni (Olovo). Među mlađe samostane u sjeveroistočnoj Bosni ulazi onaj u Gradovrhu i Soli (Donja Tuzla), kao i samostan u Zvorniku. Oni datiraju iz XVI. ili najranije s kraja XV. stoljeća. Pod kraj XV. stoljeća na ovim prostorima bilo je pokušaja ute-meljenja biskupije pod imenom Srebreničko-visočka. Začuđuje podatak da je u tom dijelu sjeveroistočne Bosne bilo tako puno samostana pod kraj XV. i na početku XVI. stoljeća. Razloge tome treba tražiti u pomicanjima katoličkog puka s juga prema sjeveru, kako su se kretala i turska osvajanja i pomicanja granica. Zamjećuje se tada velik migracijski val – s jedne strane katolika koje bježe od Turaka, a s druge strane Vlaha i muslimana koji dolaze s Turcima. Uspostava Srebreničke banovine usporila je barem za kratko vrijeme novo naseljavanje katoličkog stanovništva na prostorima Srebreničke banovine, u kojoj je bila i solska oblast.

Novo opadanje broja katoličkog stanovništva na tim prostorima započelo je uspostavom vlasti sultana Sulejmana Veličanstvenog i njegova namjesni-ka u Bosni Gazi Husrev-bega u prvoj polovini XVI. stoljeća. Progoni katoličkog stanovništva i uništavanje njihovih bogomolja stvorilo je pravu pustoš i u krajevima sjeveroistočne Bosne. Opustjela sela i gradska naselja popunjavali su Turci i Vlasi – pravoslavci koji su s njima dolazili iz Crne Gore i Hercegovine.

Katoličko stanovništvo u sjeveroistočnoj Bosni, kao i ono na područjima uz Unu i Sanu, bilo je prvo na udaru turskih progona, razaranja i uništavanja. U tim su krajevima za neko vrijeme bili gotovo potpuno iščupani korijeni katoličanstva i hrvatstva. Za razliku od Podrinja i Semberije,9 u solskoj oblasti i Posavini katoličanstvo se još i nekako zadržalo, premda mnogo manje nego pod kraj srednjega vijeka. Najranije je nestao samostan u Zvorniku koji je u srednjem vijeku bio vrlo značajan i utjecajan za širenje i očuvanje katoličanstva u tom dijelu Bosne. Tamošnji samostan (u Zvorniku) nestaje najkasnije 1550. Oko rušenja tamošnjeg franjevačkog samostana postoje nesuglasja među

7 K. Jireček, Historija Srba, knj. I, Beograd, 1952, str. 391; Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI. vijeku, str. 28.

8 Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 50-54; P. Živković, Povijest BiH do konca XVIII. stolje-ća i povijest Hrvata bosanske Posavine do konca XIX. stoljeća, HKD Napredak, Mostar, 1994, 94-96.

9 J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, knj. I, Sarajevo, 1912, str. 126-127.



povjesničarima. Po jednima to se dogodilo 1538. godine, kada je i samostan-ska zgrada bila spaljena, a crkva pretvorena u džamiju. Otuda su franjevci protjerani. Zajedno s čudotvornom slikom Blažene Djevice Marije fratri su se povukli u Gradovrh.10 Batinić iznosi podatak da je samostan u Zvorniku nestao 1533.11 U sazivu provincijskog kapitula provincijal Divojević poziva 1539. i zvorničkoga gvardijana, pa to navodi neke povjesničare da prosude da je još i tada postojao zvornički samostan, premda je moguće da je on tu dužnost i titulu ponio u izbjeglištvo u Gradovrh.12 U najvećem dijelu Podrinja katolici su ostali prisutni kroz topografi ju, što se izvodi iz leksema križ. Slučaj je to s rječicom koja i danas teče kroz Srebrenicu, riječ je o Križevici, a nedaleko je i mjesto Križevac, zatim dio sela Polom, između Srebrenice i Zvornika, koji se zove Križine.13

Turskim zaposjedanjem Bosne i Hercegovine nastali su teški dani za hr vatsko i ostalo katoličko stanovništvo. Nastupile su masovne migraci-je i napuštanja staništa koja su popunjavana islamskim i pravoslavnim stanovništvom, pridošlicama iz južnih dijelova BiH, Crne Gore i zapadne Srbije. Riječ je o Vlasima koji dolaze iz Hercegovine, Crne Gore i Srbije, a nije zanemariv ni broj islamiziranih katolika hrvatskog ili drugih etničkih korpusa. I u sjeveroistočnoj Bosni, tijekom XVI. stoljeća, posebno u vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog i njegova namjesnika u Bosni Gazi Hu-srev-bega, primjetna je islamizacija domaćega katoličkog življa.

Turci su nakon zauzimanja Srebreničke banovine 1512. godine počeli rušiti samostane i crkve, a katoličko se stanovništvo spašavalo bježanjem u sjever-nije krajeve, Slavoniju, Srijem, Bačku, Ugarsku i Hrvatsku. Brojne crkve i sa-mostani, građeni od skromnog materijala (ćerpiča ili pletera), stradali su u tur-skim nadiranjima i pustošenjima, a narod i bosanski fratri iselili su iz krajeva sjeveroistočne Bosne. Tako su u općem metežu stradali i crkva i župna kuća u Gradovrhu, u Teočaku, Zvorniku, Bijeljini, Srebrenici i drugdje. Malo ih je bilo obnovljeno i u njima je oživio vjerski život, no i to na kratko, jer su na njihovim temeljima podignute u najvećem broju džamije. Jedino su barem donekle ostali očuvani crkva i samostan u Gornjoj Tuzli i samostan u Donjoj Tuzli i nakon ne stanka Srebreničke banovine. Ove crkve u Gornjoj i Donjoj Tuzli povijesni izvori spominju kao: Conventus Sancti Mariae Salium sive Salinarum.14

10 P. Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 28, nap. 57.11 M. V. Batinić, Djelovanje franjevaca u BiH za prvih šest viekova njihova boravka, knj. I-IV,

Zagreb 1881, str. 32.12 E. Fermendžin, Cronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis S. Francisci

Seraphici, Starine JAZU, sv. XXII, Zagreb, 1890, str. 27; E. Fermendžin, Acta Bosnae potis-simum ecclesiasticus cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae, 1892, str. 427.

13 P. Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 28.14 D. Mandić, Hercegovački spomenici franjevačkog reda iz turskog doba, knj. I, Mostar,

1934, str. 10.



Nestanak Srebreničke banovine i uspostava turske vlasti u čitavoj sjevero-istočnoj Bosni ostavili su traga i na pastoralni život bosanskih franjevaca. Pokrenuta je ideja da se Bosanska vikarija podijeli. Ta ideja je oživjela na Kapitulu Franjevačkog reda u Akvili 1495. i povjerena je fra Bernardinu de Caymisu, ali je on nije u cijelosti proveo. Donio je samo neke odredbe koje su se odnosile na franjevce koji djeluju pod turskom vlašću, da mogu samostalno držati crkvene sabore bez braće koji žive i djeluju na slobodnim teritorijima, ali i jedni i drugi ostaju ujedinjeni u jednu vikariju. Kako time nije postignut cilj, 1514. godine došlo je do konačne podjele koju je proveo generalni vi-kar Franjevačkog reda fra Kristofor de Forlivio uz suglasje vijeća. Bosanska vikarija podijeljena je na dva dijela: jedan na slobodnim prostorima izvan turske prevlasti (misli se na prostore Jajačke i Srebreničke banovine) i drugi na područjima pod turskom vlašću u BiH, Dalmaciji i Srbiji. Oba su dijela dobila status redodržave. Ovaj drugi pod osmanlijskom vlašću dobio je ime Bosna Srebrena ili Provincija Bosnae Argentinae po glavnom samostanu u Srebrenici, dok je onaj prvi dio dobio naziv Provincia Bosnae-Croatiae.15

Otežani uvjeti življenja i djelovanja bosanskih franjevaca za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog (1521-1566) i njegovog vojskovođe i namjesnika, jednako tako surovog Gazi Husrev-bega, doprinijeli su smanje-nju broja i katolika u sjevero istočnoj Bosni i drugim dijelovima BiH. Uočljivo je to iz izvješća kojeg je načinio biskup Baličević i tajnim ga kanalima prosli-jedio u Rim 1591. U njemu se pored ostaloga spominje da je u samostanu Gornja Tuzla te godine bilo deset franjevaca, dva laika i tri klerika, ukupno 15 braće. U Donjoj Tuzli su po tom izvješću spomenuta četiri franjevca, dva laika i dva klerika, a u srebreničkom samostanu četiri svećenika, jedan laik i jedan klerik. Ukupno su u ovom dijelu sjeveroistočne Bosne djelovala 33 redovnika (uključujući svećenike, laike i klerike).16

Crkvene građevine, posebno samostani, bili su skromnog, da ne kažemo jadnog izgleda, s vrlo lošim uvjetima za život i djelovanje. Za neke se samo-stane kaže da su obične kuće, kakav je slučaj s onim Svetog Ilije u Modriči.17 Zanimljiva je činjenica da se u izvješću biskupa Baličevića nikako ne spo-minje samostan u Gradovrhu. Nije isključeno da je u turskim vojnim akcijama bio srušen, pa kasnije obnovljen. Zbog rušenja većeg broja samostana papa Grgur XIII. je 1581. podigao bosanskim franjevcima četiri nova samostana, ali se nažalost ništa ne kaže gdje su i koji su to samostani.18

Stanje katolika i njihovih franjevaca nije se popravilo ni u idućem, XVII. stoljeću. Štoviše, čini se da je stanje postalo nepodnošljivo i za ono malo sa-mostana u sjeveroistočnoj Bosni koji su preživjeli prva desetljeća turske vlasti.

15 Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, str. 123; Fermendžin, Acta Bosnae, str. 307.16 Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, knj. I, str. 128.17 Istro, str. 129; Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 31.18 Fermendžin, Acta Bosnae, str. 479; Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, knj. I, str. 129.



Tijekom XVII. stoljeća pokušale su turske vlasti novim poreznim sustavom opteretiti i bosanske franjevce. Turski nasilnici sve učestalije provaljuju u sa-mostan u Gradovrhu tražeći od svećenika novac što ga je sa sobom nosio je-dan od domaćih sinova bosanskih franjevaca fra Petar Soljak idući iz Rima u Bugarsku, pa je svratio k svojima u Gradovrh u rodni kraj. U samostanu Sve-tog Petra u Donjoj Tuzli 1630. Turci su ubili tamošnjeg gvardijana, a ostale su fratre strpali u tamnicu. Slično su prošli i fratri iz Poljana fra Mato Jajčanin i fra Gabrijel koje su turske vlasti batinale štapovima po turu, tabanima i ru-kama.19

Za vrijeme austro-turskih ratova srušeni su brojni samostani u ovom kraju, a katolici i njihovi fratri bježe na sjever, preko Save. Ono što je katolika Hr-vata ostalo u sjeveroistočnoj Bosni primilo je islam, a u nešto većem broju gradsko stanovništvo solske oblasti. Ionako loše stanje katolika još se više pogoršalo nakon poraza Turske od Austrije 1532. Tada bijesni turski vojnici, po povratku iz vojne, svoj bijes iskaljuju nad katoličkim stanovništvom. Tada će stradati samostan u Zvorniku koji se do tada uspio kako-tako očuvati unatoč paljevinama i rušenjima: srušen je 1538. i više se nije oporavio niti obnovio. Franjevci su iz toga samostana istjerani i gubi im se trag.20

Zvornički fratri koji su napustili samostan sa sobom su ponijeli najvažnija svetačka znamenja, među kojima je i čudotvornu sliku Blažene Djevice Marije koju su donijeli u Gradovrh (Gornju Tuzlu), gdje je također djelovao samostan i bio posvećen istoj zaštitnici.21 Uz zvorničkom samostanu bilo je pokopano tijelo fra Petra Tuzlaka; pri rušenju samostana i bježanja franjevaca iz njega jedan vlastelin, katolik po imenu Pavao Suić, noću je iskopao grob i zemne ostatke fratra prenio u Gradovrh. Tijelo je bilo oskrnavljeno i iskasapljeno noževima. Fratre koji su bježeći nosili sliku Bl. Djevice Marije presreo je nepoznati Turčin i zatražio da vidi što oni to nose,a kad su mu pokazali sliku on ju je, jašući na konju, proboo kopljem ispod oka. Legenda kaže da je pri-tom potekla krv, a napasnik je tragično završio: pao je s konja u valove mutne Drine. U narodu se priča da se u vrijeme svih većih svetkovina posvećenih Gospi na tom mjestu u valovima rijeke može vidjeti tijelo rodoskrvnika i sveto-grdnika.22

Zvornički su se franjevci preselili u Gradovrh najkasnije 1541. Iz jednog popisa koji datira iz 1576. u Gornjoj Tuzli više ne nalazimo samostan Svete Marije, nego se istoimeni samostan spominje u Gradovrhu, nešto dalje od Donje Tuzle.23 Ova je promjena morala nastati kao posljedica mletačko-tur-

19 Fermendžin, Cronicon Provinciae Bosnae Argentinae, str. 30.20 Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 28, nap. 57.21 Batinić, Djelovanje franjevaca, str. 32-33.22 Philippus ab Occhevia, Epitome vetustatum Provinciae Bosnensis, Anconae, 1776, str.

66-67; Batinić Djelovanje franjevaca, str. 32-33.23 D. Mandić, Acta franciscana Hercegovinae, knj. I, Mostar, 1934, str. 67.



skog rata 1537-1540. Za vrijeme toga rata stradalo je više samostana u BiH, a neki samostani i crkve više se nikada nisu obnovili, kakav je slučaj sa Zvornikom i Teočakom.

Katoličko stanovništvo sjeveroistočne Bosne, pa tako i solske oblasti, za-jedno sa svojim fratrima moralo se seliti prema sjeveru kako su se granice Os-manskog imperija pomicale u tom pravcu. Malo je crkava i samostana ostalo na životu, a i to malo bilo je u jadnom stanju, što najbolje potvrđuje gradovrški samostan, građen od zemlje i pruća.24 Ostaje nejasno što je onda bilo sa sa-mostanom Svete Marije u Gornjoj Tuzli. Neki su skloni tumačenju da su ga Turci srušili, no teško je povjerovati da ti isti Turci dopuštaju podizanje novog samostana. Vjerojatnije je da su dali dozvolu za osnivanje novog samostana izvan gradskog naselja, tj. izvan Tuzle. Postojeći samostan u Gornjoj Tuzli prestao je djelovati najkasnije 1548, kada ga više ne nalazimo u turskim popi-sima. Zabunu i sjenu baca izvješće biskupa Baličevića iz 1591, kao i popis vizitatora Bonifacija iz 1581. I jedan i drugi u svojim izvješćima spominju crkvu u Gornjim Solima.25 Nazive Gornja i Donja Solana doista nalazimo i u turskim vrelima koji su ranije lokalitete pod tim nazivima zamijenili arap-sko-tur sko-perzijskim izrazima Memlehai-bala i Memlehai-zir, što u prijevo-du znači Gornja i Donja Solana.26 U novom upravnom ustroju Turci su u tom naselju stvorili dvije nahije, Gornje i Donje Soli. Prvi njihov spomen javlja se u sumarnom defteru Zvorničkog sandžakata koji je imao status carskog hasa i bio je u sastavu srebreničkog kadiluka. Ovakvo stanje treba tražiti nakon pada Srebreničke banovine, nakon 1512, kada su ti krajevi gotovo potpuno opustje-li jer nije bilo katolika ni franjevaca. Navedeni defter potječe iz 1516, kada su turske vlasti načinile opći popis pučanstva u Bosni i Srbiji.27 Ovaj popis ne spominje naselja Gornje i Donje Soli, ali je sasvim jasno da su Turci zatekli naselje na mjestu današnje Gornje Tuzle, gdje je bilo i selo Izvorište. Naziv je dobilo, po svoj prilici, po slanim izvorima koji su bili aktivni još u srednjem vijeku. Defter nam, nažalost, ništa ne kazuje koliko je tamo bilo katoličkih obitelji. U njemu se samo navodi ukupan prihod upisan u državnu blagajnu, a taj je iznosio 3.520 akči, što nije tako malen iznos.28

Stanje je pak u Donjoj Tuzli bilo takvo da iz navedenog deftera ne nala-zimo nijedno naseljeno mjesto, što upućuje na zaključak da su naselje i crkva posvećena svetom Petru mogli biti podignuti poslije 1516. godine, kada je defter nastao.24 Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, knj. I, str. 126.25 Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema, str. 32, nap. 72.26 R Špionjak, Franjevački samostan u Gradovrhu, sv. 1-2, Nova et vetera, Sarajevo, 1988, str.

167-186, 174; Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 32.27 Basbakanlik Arçvi (Istambul), Tapy defter, br. 171 (BBA, TD);Usp. Živković, Etnička i

vjerska povijest, str. 33, nap. 73.28 A. Handžić, Bosanske solane u XVI i XVII vijeku, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne

Bosne, sv. III, Tuzla, 1959, str. 67-111, 70.



Opustjela mjesta i krajeve sjeveroistočne Bosne Turci su na početku XVI. stoljeća naselili Vlasima, stočarima koji su došli zajedno s njima da im čuvaju odstupnicu. U gradska naselja doseljavani su muslimani, pa su tako i Gornji i Donji Soli bile ispražnjeni od katoličkog stanovništva. Najbolje se to vidi iz novog popisa obavljenog 1533. na području Zvorničkog sandžakata. Prema tom popisu Gornja Tuzla je upisana kao varoš Memlehai-bala sa sjedištem istoimene nahije. U naselju su 144 muslimanske obitelji i samo 10 katoličkih, te četiri inokosne i jedna udovička kuća. Prema tom popisu u Izvorištu je, za koje se smatra da je istovjetno s Gradovrhom, bilo 20 katoličkih, osam mudžereda, četiri udovičke, jedna primićurska i jedna baštinska kuća. Spome-nuta je i crkva kojoj se, nažalost, ime ne spominje.29

Selo Izvorište, naseljeno pretežno hrvatskim katoličkim življem, spomi-nje se i u kasnijem popisu iz 1548. Navedeno se selo u tom popisu navodi kao dio kasabe Memlehai-bala, zapravo kao dio kršćanske varoši spomenute kasabe. Imala je ona čak dvije mahale.30 Već tada se Gornja Tuzla smatrala razvijenijom kasabom s čak pet muslimanskih mahala. Crkva se u tom popisu više ne spominje iako je trebala u detaljnom popisu biti unesena. To rječito govori da ona već izvjesno vrijeme više i nije postojala. Ni u detaljnom po-pisu načinjenom između 1600-1604. crkva se ondje ne spominje.31 Štoviše, ni ime sela Izvorište u popisu iz 1648. se ne spominje. Nije se sačuvalo čak ni u tradiciji naroda. Moglo je ono samo promijeniti naziv u Gradovrh umjesto nekadašnjeg imena Izvorište.

Unatoč svim iznesenim činjenicama, Turci su u tom naselju zatekli crkvu Svete Marije s franjevačkim samostanom. Premda se sama crkva ondje ne spominje, arheolozi nas u svojim nalazima navode na razmišljanja i zaključke da je ona ležala na lokalitetu koje se i danas naziva Crkvište, na lijevoj strani rijeke Jale, otprilike kilometar i pol od današnje Bijele džamije. Složimo li se s tim zaključkom, neminovno se nameće i drugi po kojem bi se naselje Izvorište protezalo visoko uz rijeku Jalu. Ima indicija da se u tom naselju nalazilo i malo trgovište. Na takav zaključak upućuje sama struktura stanovništva koja je prikazana u defteru.

Bilo bi zanimljivo istražiti strukturu stanovništva Gornje i Donje Tuzle prije i na početku turske prevlasti. Gornja i Donja Tuzla u srednjem vijeku bila su naseljena katoličkim življem i krstjanima Crkve bosanske. Tijekom XVII. stoljeća postojanje samostana u Gradovrhu potvrđuje nazočnost katoličkog stanovništva u tom naselju. Popis iz 1533. nedvojbeno nas uvjerava da je u Gornjoj Tuzli bilo za tadašnje prilike dosta katoličkog puka, pa sama ta činjenica dovoljno govori da je ondje morao postojati franjevački samostan (u Gradovrhu) koji je imao snažnu ulogu u očuvanju kršćanstva. Kada i kako

29 BBA, TD, br. 173.: Vidi: Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 35, nap. 79.30 BBA, TD, br. 260.31 Isto, br. 83.



je nestala crkva u Gornjoj Tuzli (Gradovrhu), pitanje je koje nam se nameće, a na koje je zbog pomanjkanja povijesnih vrela teško odgovoriti. To je pi-tanje u dosadašnjoj povijesnoj literaturi izazvalo brojna nagađanja. U nekih se povjesničara iznose podaci da je domaći vlastelin 1541. za šaku dukata ispro-sio od turskih vlasti bujuruldiju (dozvolu) da umjesto porušenog samostana u Zvoniku (Zvorniku) može podići isti takav u Gradovrhu o svome trošku. Po pričanju M. V. Batinića bio je to katolik, izvjesni Pavao Sič.32 Batinić tvr-di da su iste godine u Gradovrh prenesene moći (zemni ostaci) fra Petra So-ljanina, kojega neki poistovjećuju s istoimenim fra Petrom Zlojutrićem. Pri ekshumaciji i prijenosu tjelesnih ostataka navedenog fratra domaće su kro-nike zabilježile da mu je tijelo bilo potpuno očuvano i neraspadnuto, u gotovo prirodnom stanju i obliku. Na drugom po redu obavljenom sprovodu u Gra-dovrhu okupilo se dosta svijeta, među kojima i pripadnika islamske vjere, od kojih su neki doživjeli i čudotvorna djela ovog fratarskog mučenika.33 Zato je to mjesto neko vrijeme bilo hodočasničko, vezano ne samo za njega već i za čudotvornu sliku Blažene Djevice Marije, koja je također bila prenesena u Gradovrh iz Zvonika (Zvornika).

Prema kazivanjima V. Greiderera, franjevci su iz Zvonika (Zvornika) došli najprije u Gornju Tuzlu i tu se naselili, a kada se tu nisu mogli zadržati zbog progona turskih vlasti, onda su se preselili u Gradovrh koji je ležao između Gornje i Donje Tuzle. Tamo je na nenaseljenom mjestu već postojala crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Uz tu crkvu, prema Greidereru, podi-gao je katolik Petar Sič samostan po odobrenju samog sultana Sulejmana Veličanstvenog.

Ranije podignuta crkva u Gradovrhu nestala je po svoj prilici za vrijeme mletačko-turskog rata 1537-1540. Takvo mišljenje dijeli pored ostalih i Jelenić koji navodi da su u tom vremenskom razdoblju brojne crkve i samostani u BiH bili srušeni, ali su nakon rata popravljeni ili podignuti novi. Slučaj je to i s gradovrškom crkvom. Ta je nova crkva napravljena od pruća (šepera) i zemlje nabijače.34 Teško je povjerovati činjenici da su Turci dali da se podigne još jedna franjevačka crkva pored dviju postojećih u Gornjoj i Donjoj Tuzli. Bit će vjerojatnije da su oni izdali dozvolu za podizanje crkve u Gradovrhu nakon što su srušili onu u Gornjoj Tuzli. Zbog toga se ona u detaljnom po-pisu deftera iz 1548. više i ne spominje. Nije isključeno da su i sami tamošnji fratri tako zahtijevali kako bi što više izbjegli neposrednoj turskoj kontroli povlačeći se izvan naselja, a Gornja Tuzla se razvijala kao čista turska kasaba u kojoj katolicima nije bilo moguće živjeti i djelovati. Izvjesnu zabunu u čitav taj problem unosi činjenica da je u Gornjoj Tuzli postojala crkva još i 1581. i 1591. godine, što potvrđuju popisi (izvješća) Bonifacija i biskupa Baličevića,

32 Batinić, Djelovanje franjevaca, str. 32. Autor navodi da se to dogodilo 1533.33 Batinić, Djelovanje franjevaca, knj. II, str. 39-40.34 Handžić, Bosanske solane, str. 71.



koji tih godina spominju crkvu u Gornjoj Tuzli, istina ne spominjući njen na-ziv niti kome je bila posvećena. Ako se uzme u obzir da je u Gradovrhu već ranije postojala crkva koja se u povijesnim-crkvenim vrelima naziva Ecclesia Salinis Superioris, onda spomenuta izvješća Bonifacija i Baličevića i nemaju neku težinu novosti. Kasniji vizitatori, koji su pohodili Tuzlu tijekom XVII. Stoljeća, u svojim izvješćima spominju samo crkve u Gradovrhu i Donjoj Tu-zli, a nigdje onu u Gornjoj Tuzli. Riječ je o izvješću H. Lučića iz 1639. i M. Maravića iz 1655. godine.35

Bilo bi dobro malo više proanalizirati strukturu stanovništva Donje Tuzle tijekom XVI. stoljeća. Onda će biti jasnije zašto je tamo došlo do podizanja nove franjevačke crkve. Naselje Donja Tuzla bilo je 1533. upisano kao varoš s imenom Memlehai-zir. Imala je ona status sjedišta nahije s istim imenom. Ta varoš je imala 53 kuće, od čega čak 46 katoličkih, 18 mudžereda. U defteru za tu godinu (1533) evidentirana je u naselju i crkva.36 U nešto detaljnijem po-pisu iz 1548. spomenuta je ta crkva po imenu kilisa i sveti Petri, tj. crkva sve-tog Petra.37 Selo s najbrojnijim kršćanskim življem u toj nahiji bilo je Tušani. Spomenuto naselje imalo je 22 katoličke obitelji, pet kuća mudžereda, 11 kuća baštinskih, jedna primićura i svega tri muslimanske kuće s dva mudžereda.38 Iz popisa (deftera) datiranog 1548. Tušani su evidentirani kao selo Donjotuz-lanske nahije, a ne više kao mahala kasabe Donje Tuzle. Ista je situacija uočljiva i u popisu iz 1600-1604. Nije posve jasno radi li se o Tušanima koji su identični s nešto kasnije poznatom mahalom Tušanj, koja se prvi puta pod tim imenom spominje 1750.39

Ako malo bolje proanaliziramo stanje mahala prije popisa iz 1548, vidjet ćemo da su bile brojnije one s turskim (muslimanskim) nego s katoličkim stanovništvom. Tako su u Gornjoj Tuzli u navedenom popisu evidentirane svega dvije katoličke mahale: Mala Varoš sa sedam kuća i jednom udovicom, te mahala Izvorište s 18 katoličkih kuća i dvije baštinske. Od navedenih 16 katoličkih kuća jedanaest su starosjedioci, a pet su doseljenici, uglavnom sa sela.40 Podaci nam jasno ukazuju na činjenicu da se broj katoličkih kuća u selu Izvorištu vidno smanjio, za jednu petinu, u odnosu na popis iz 1533. Može se zaključiti da je ova mahala polako nestajala, pa se kasnije više i ne spominje. Za razliku od Donje Tuzle, Gornja je te godine (1548) imala čak 396 musli-manskih kuća i samo 23 katoličke ili kršćanske.

Stanje u Donjoj Tuzli, prema popisu iz 1548. bilo je otprilike sljedeće: bile su dvije kršćanske mahale, no brojnije su po kućama od muslimanskih. Tako

35 Fermendžin, Acta Bosnae, str. 426-429, br. 1328; str. 475-480, br. 1420.36 BBA: Tapy defter, br. 173.37 Isto, br. 260.38 Isto, br. 260.39 Handžić, Bosanske solane, str. 72.40 BBA: Tapy defter, br. 260.



je na primjer mahala Kršćanski kvart imala 44 starosjedilačke kuće, sedam udovica. Na njenom teritoriju nalazila se crkva Svetog Petra. Drugi je katolički kvart bio još brojniji s kućama. U njemu su se nalazile 72 katoličke kuće, ug-lavnom doseljenika sa sela.41 U Donjoj Tuzli je ukupno bilo 116 katoličkih kuća.42 Dovoljan je taj pokazatelj da se katoličko stanovništvo ondje počelo konsolidirati i okupljati oko crkve Svetog Petra. Na drugoj strani počela je odumirati crkva Blažene Djevice Marije u Gornjoj Tuzli, tj. u Gradovrhu.

Djelovanje dvaju samostana u Tuzli, čini se, održalo se do pod kraj XVI. Stoljeća, što se može zaključiti iz popisa učinjenih 1581. i 1591, kada iz njih odlaze izvješća u Rim. Turska proganjanja i ugnjetavanja bosanskih franje-vaca, te brojni pro goni, natjerali su mnoge da se isele i sklone na druga mje-sta. Jedan broj pribježište je našao u franjevačkom samostanu Svetog Ilije u Modriči, no kako se ni tu nisu mogli zadržati, krenuli su na sjever preko Save. Uslijed progona i ugnjetavanja te rušenja i paljenja samostana nestao je i sa-mostan u Donjoj Tuzli. Franjevačke kronike govore da su ga zapalila turska djeca. Vlasti su izdale dozvolu da se izgorjele zgrade i crkva mogu na istom mjestu obnoviti ili podignuti nove, ali ne ni veće ni bolje od starih.43

Među samostanima koji se spominju u izvješćima biskupa Franje Bali-čevića 1595. spomenuta su i dva tuzlanska, onaj u Gradovrhu i samostan u Donjoj Tuzli, među ostalih 14, koliko ih je još ukupno ostalo na pro storu Bosne i Hercegovine.44 Od velikog je značaja za postojanje i djelovanje franjevaca, ne samo u ovom kraju već i na području cijele Provincije Bosne Srebrene, rad domaćeg fratra Petra Zlojutrića koji je između 1590. i 1595. obnašao funkciju provincijala Bosne Srebrene. Po isteku peto godišnjeg mandata upućen je u Bugarsku kao misionar Katoličke crkve.45 Ovog su fratra u rodnom mjestu prema kraju zvali i Soljak. Pripisuje mu se zasluga za podizanje jednog samostana u Čiprovcu, gdje je nešto kasnije otvorio i sjemenište za kandidate redovničkih i svjetovnih svećenika. Papa Klement VIII. imenovao ga je sofi j skim biskupom.46 U Rimu je Zlojutrić uspio kod spomenutog pape isposlovati da se Bugarska kao kustodija odijeli od Bosne Srebrene. Na putu iz Rima u sofi ju svratio je u svoje rodno mjesto, gdje je skrhan bolešću umro 9. listopada 1624.47

Osim velikih poteškoća i neprilika, katolici i njihovi fratri imali su velikih neugodnosti i od pravoslavnih vladika, pa i samog pećkog patrijarha. Pokušali

41 Isto, br. 260.42 Handžić, Bosanske solane, str. 79.43 Batinić, Djelovanje franjevaca, str. 57.44 Isto, knj. II, str. 61; Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, knj. I, str. 128.45 Batinić, Djelovanje franjevaca, knj. II, str. 79.46 M. Nedić, Monumenta privilegiorum etc. Provinciae Bosnae Argentinae, Vukovar, 1886, str.

131; Fermendžin, Acta Bosnae, str. 17.47 Fermendžin, Acta Bosnae, str. 14-15; Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, knj. I, str. 150.



su ih oni podjarmiti, i to ne samo franjevce već i katoličke vjernike, kako bi od njih ubirali poreze. Jedan takav pokušaj zbio se 1527. Bosanski fratri su bili prinuđeni požaliti se na Porti kako bi se oslobodili tih nasrtaja. Više takvih pokušaja dogodilo se tijekom XVII. Stoljeća, a posljednji je zabilježen u Kronici Nikole Lašvanina 1662. te u Fojničkoj kronici 1667. Unatoč svim tim nastojanjima nisu ih uspjeli odvojiti od Rima. Franjevci su i u takvim uvjeti-ma ostali djelovati u solskoj oblasti u samostanima i crkvama sjeveroistočne Bosne, pa tako i samoj Tuzli.

Djelovanje samostana u Gradovrhu i Donjim Solima nastavljeno je i na početku XVII. stoljeća. O tome nam svjedoči izvješće koje su spremili u Rim 1623. fra Pavao Papić i fra Jure Neretljanin. Samostan u Gradovrhu imao je pet župa: Gradovrh, Dragunju, Bijelu, Korjenitu i Brčku.48 Za razliku od gradovrškog, samostan u Donjoj Tuzli imao je tri župe: grad Tuzla, Pojale i Gračanicu.49 Župa Pojale smještena je oko same rijeke Jale, nešto južnije od Tuzle. Ta se župa zadnji puta u vrelima spominje 1638. godine.50 Već u po-pisu M. Maravića nju ne nalazimo, što će reći da je nestala najranije 1638. ili najkasnije 1655. godine.

Popis ovog kraja iz 1533. govori da su Tuzlu činile dvije nahije, Gornja Tuzla sa 26 naselja, tj. varoš Tuzla i sela Grabska, Gornja i Donja Požarnica, Osik, Polom, Dvorište, Konjikovići, Kavčići, Solina, Gornji i Donji Pusti Ko-lovrat, Dobrnja, Popodol, Babina Luka, Kosci, Rogodići, Kolovrat, Rešovići, Pusti Kolovrat, Dokanj, Grabovica, Križohna, Lopare, Hodinići, Zlopavići i Matijevići. U svim navedenim naseljima bile su 593 kršćanske kuće, 122 mudžereda, 7 udovičkih, 130 baštinskih i 12 primićura s dva mudžereda. Bile su i 123 muslimanske kuće s 42 mudžereda i dvije baštinske kuće. U samoj tuzlanskoj gradskoj varoši registrirane su 44 muslimanske kuće i svega 11 katoličkih, od čega jedna udovička i 4 mudžereda (neženje). Cjelokupna na-hija brojala je 867 kuća koje su upisane kao porezni obveznici, od čega 125 muslimanskih.51 U postotcima iskazano, muslimana je u cijeloj nahiji bilo 14,4% , a ostalo su kršćani.

Susjedna nahija Donja Tuzla bila je nešto veća, ali po broju muslimanskih domaćinstava manja. Razloge tome treba tražiti u činjenici da se Donja Tuzla kasnije počela razvijati kao varoš. Ova je nahija imala 56 naselja. Spomenut ćemo samo najvažnije: Donja Tuzla, Tušanj, Donja i Gornja Lipnica, Drago-dol, Brezovik, Čamuš, Pločnik, Gornja i Donja Jošanica, Ljubače, Gornje i Donje Breške, Priluk, Poljice, Dolac, Ričice, Donja Lišnica, Gornja Lišnica, Čaklovići, Paoča, Kalebići, Husino, Petrovići, Pudovići, Gornja, Srednja i

48 B. Pandžić, Relatio de Provincia Bosnae Argentinae O. F. M. anno 1623, Sancti Congrega-tioni de Propaganda Fide exibita, Mandićev zbornik, 1965, str. 211-234.

49 Pandžić, Relatio de Provincia Bosnae Argentinae, str. 222.50 K. Draganović, Katalog katoličkih župa XVII vieka, u: Croatia sacra za 1944, str. 27. 123.51 Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 86.



Donja Toplana, Božići, Bistrica, Grbavac, Šljivica, Gornja i Donja Pogorilica, Stepišaci (dio Dobrnje), Ljepunica, Modran, Gračanica, Miletići i Kojasići. Ukupno je u svim naseljima te nahije bilo 868 domaćinstava s 218 mudžereda (neženja), 11 udovičkih kuća, 219 baštinskih i 21 primićur sa 6 mudžereda. U toj nahiji bilo je 136 muslimanskih domaćinstava, 49 mudžereda i 8 baštinskih. U samom gradskom naselju Donja Tuzla bilo je 46 katoličkih obitelji s 18 mudžereda, 4 udovičke i samo 7 muslimanskih s 4 mudžereda. U cijeloj nahiji popisano je 1.263 domaćinstva poreznih obveznika, od toga samo 144 mu-slimanska.52 U postotcima iskazano, muslimanskog je življa u toj nahiji bilo samo 11,6%, a ostalo su uglavnom katolici i manji broj pravoslavaca.

Sasvim drugačija etnička struktura stanovništva bila je u drugim nahija-ma sjeveroistočne Bosne. Tako je na primjer u nahiji Spreča muslimanskih obitelji mnogo više nego u Donjoj Tuzli. Prema popisu iz 1533. u sprečanskoj je nahiji bilo 836 domaćinstava, od čega je muslimanima pripadalo 235 i 84 mudžereda. Iskazano u postotcima, bilo ih je u toj nahiji 28%, istina još uvijek mnogo manje nego katolika. U nahiji Završ bilo je još više naseljenih mu-slimana, što potvrđuju sljedeći: od ukupno 316 domaćinstava na muslimane otpada 102 kuće i 71 mudžered.53 U postotcima iskazano, bilo je 32,3% mu-slimana, Vlaha-pravoslavnih je bilo 23%, dok su ostali dio pučanstva činili katolici, ponajviše Hrvati. Nahija Visori daje još lošiju sliku za muslimansku populaciju. Prema popisu iz 1533, tamo je bilo svega 55 muslimanskih od ukupno 244 kuće. Izraženo u postotcima: 22,5% muslimana, 22% Vlaha, a ostatak preko 55% činili su katolici.54

U nahiji Jasenica, koja je smještena podno tvrđave Srebrenik, u 16 sela, prema istom popisu bile su 622 kuće sa 183 mudžereda. Od toga je na mu-slimanske obitelji otpadalo 198 domaćinstava sa 87 mudžereda.55 U nahiji Smoluća bilo je 11 sela s 470 domaćinstava i 113 mudžereda, od čega 144 muslimanske kuće i 12 mudžereda.56 Ukupno je muslimana u ove dvije nahije: Jasenica i Smoluća 31,8% i 30,6%. Vlaha je u Jasenici bilo 31%, a u Smolućoj 28%. U obje ove nahije natpolovično je bilo katoličko pučanstvo.

Nakon 1533. širenje islama i islamizacija katoličkog i pravoslavnog sta-novništva posebno su snažni u selima, i to onima koja su bila više udaljena od samostana i crkava u kojima su djelovali bosanski franjevci. Gotovo da se tamo nije moglo naći nijedno naselje u kojem nema muslimanskih obitelji. Najprije su oni naselili varoši Zvornik i Gornju Tuzlu (u ovoj posljednjoj je u samom početku njihova naseljavanja bilo 44 muslimanske kuće). U početku je primanje islama, reklo bi se, imalo samo deklarativan karakter, promjenu

52 BBA: Tapy defter, br. 260, fol. 6-8.53 BBA: Tapy defter, br. 260, fol. 11; 14; 33; 37; 39; 44, 45; 52; 53; 54; 57; 58.54 Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 87.55 BBA: Tapy defter, br. 260, fol. 11; 12; 34; 44; 80; 85; 87-90.56 Tapy defter. br. 173, fol. 13; 28; 37; 41; 70; 81; 83; 84; 86.



imena, što je postalo gotovo opća pojava. Velik broj žena je noću donosio krstiti djecu kod tamošnjih fratra, a imena su ima bila muslimanska. Takvo je stanje potrajalo do prvih kasaba i pojave islamskih vjeroučitelja koji zavode stroži nadzor i podučavanje islamu. Kad su turske vlasti počele ukidati privi-legije takvim ljudima, islam postaje dominantan i obvezujući kult i religija. Tako će muslimana biti sve više i u nekadašnjim gotovo čistim katoličkim na-seljima kakav je slučaj sa Štrepčem (Štrepcima), u podmajevičkom kraju. Taj je slučaj zabilježen u popisu iz 1533. i spominje tamo najprije dvije musliman-ske obitelji i 10 katoličkih, a već idućim popisom iz 1548. ta se slika mijenja u korist muslimanskih obitelji, a na štetu katoličkih. I u susjednom selu Skakavi zabilježene su 1533. dvije muslimanske obitelji s jednim mudžeredom. Nismo sigurni jesu li to islamizirani katolici ili doseljenici. Među većinski katolička naselja prema popisu iz 1533. ubraja se i Čelić koji ima 10 muslimanskih i 14 katoličkih obitelji sa 6 mudžereda. Slična je situacija i u Rahiću koji ima 27 domaćinstava te Dubravama u nahiji Nenavište (Gradačac).57

Osjetan porast muslimanskog pučanstva u navedenim nahijama i naseljima u njima posljedica je doseljavanja islamiziranog domaćeg pučanstva iz dru-gih krajeva BiH, ali nije malen broj islamiziranih i autohtonih stanovnika iz navedenih sela i varoši. Uočljiv je porast muslimanskog stanovništva u razdo-blju između 1533. i 1548. u sljedećim naseljima: Donja i Gornja Tuzla, Soko, Jasenica, Srebrenik, Visori, Zvornik. Čak se pojavljuju i nova, reklo bi se, čisto muslimanska naselja: Gradačac, Koraj. Doseljavanjem muslimanskog stanovništva popunjavana su opustjela katolička naselja tuzlanskog kraja. Razlog odumiranja većeg broja sela u ovom kraju je prelazak islamiziranih stanovnika tih sela u varoš: Gornja i Donja Tuzla. Katolici koji su otišli nisu se vraćali na prvobitna ognjišta. U neka od takvih sela došli su Vlasi. Razvoj gra-dova ubrzao je i islamizaciju u tom dijelu Bosne, bilo da se radi o katoličkom ili pravoslavnom stanovništvu koje prelazi na islam. Na islam su prelaskom u gradove najviše prelazili nekadašnji seoski obrtnici jer su tako stjecali porezne olakšice. Važan razlog za masovniju islamizaciju katoličkog življa u XVI. stoljeću leži i u nestanku samostana i crkava u najvećem broju sela, pa ostav-ljeno seosko stanovništvo bez vjeroučitelja i vjerskih obreda prelazi na islam ili pravoslavlje, što također nisu bili rijetki slučajevi.

Popis iz 1548. ukazuje na porast muslimanskog stanovništva u nahiji Don-ja Tuzla. Tamo je zabilježeno čak 283 muslimanske kuće u pet muslimanskih mahala. Starosjedilačkih katoličkih kuća u varoši je samo 46, a 72 su katoličke obitelji koje su tu doselile iz Podrinja (Zvornika, Srebrenice i drugih mjesta istočne Bosne).

Na kraju bismo mogli čitavo ovo razmatranje performanse kao posljedice turske uspostave vlasti u samoj Tuzli zaključiti s nekoliko primjera islamizacije

57 A. Handžić, Dva popisa zvorničkog sandžakata (1519. i 1533. godine), ANUBiH, Građa, knj. XXVI, Sarajevo 1986, str. 146.



i promjene demografske i vjerske strukture stanovništva. Ako se uzme da je gradsko stanovništvo činilo najmanje polovicu sveukupnog življa u nahiji, zanimljivo bi bilo analizirati iz kojih struktura potječe stanovništvo koje je prešlo na islam. Već smo u radu konstatirali da je na islam prelazilo i katoličko i pravoslavno stanovništvo. Ako bismo pravili analizu tog fenomena u svim seoskim naseljima, to bi nas odvelo daleko. Zato ćemo se zadržati samo na primjeru Gornje i Donje Tuzle za XVI. stoljeće, kada je i bila najmasovnija islamizacija domaćeg stanovništva.

I Gornja i Donja Tuzla bile su pretežno katoličke, o čemu svjedoče i popisi iz 1533. i 1548. Velik broj muslimana ima hrvatsko-katoličko podrijetlo, što se vidi iz imena oca. Na islam je tamošnje stanovništvo prešlo, neki ranije neki kasnije, po uspostavi turske prevlasti, što se i naslućuje kroz isticanje hrvatskog podrijetla koje im u početku nije smetalo za napredovanje i stjeca-nje bilo kakvih službi u turskoj upravi ili vojsci. U novim kasabama, kakve su i Gornja i Donja Tuzla, nalazimo među novim muslimanima vojne činovnike, branitelje tvrđava (hisara), zakupnike carina i rudnika ili ubirače nekih dru-gih državnih prihoda, fi nancijske ili neke druge državne službenike, zanatlije, trgovce, sudske djelatnike i neke druge službenike.

U Gornjoj Tuzli, koja je imala sedam muslimanskih i dvije kršćanske ma-hale, muslimanske su dobile nazive po utemeljiteljima ili prema džamijama koje su ondje podignute. Tako je u najvećoj, Hadži-Iskenderovoj mahali, koja je imala 148 domaćinstava, u čak 43 zabilježeni su novi muslimani kršćanskog podrijetla, a među nekima od tih su čitave obitelji, u kojima su se gotovo svi muški članovi bavili istim obrtom. Posve je sigurno da su turske vlasti te obitelji i njihove obrte ondje zatekli i da su ih postupno islamizirali. Puno je obitelji čiji je otac zabilježen kao Abdulah, što je rijetkost kad se zna da u prvoj polovini XVI. stoljeća prikrivanje očeva imena nije bila karakteristika. Vri-jedno je istaknuti iz prvih godina turske prevlasti i početka islamizacije neke karakteristične primjere za Gornju i Donju Tuzlu i posebno za Iskenderovu mahalu: Balija sin Jurin, Jusuf sin Jurin, Ferhad sin Đurin, Nesuh sin Ivanov, Mustafa sin Ivanov, Iskender sin Matijin, Alija sin Nikolin, Alija sin Pavin, Sadija sin Pavin, Ferhad sin Pavin, Ajdin sin Pavin, Husein sin Pavin, Ferhad sin Damjanov, Murad sin Dujin, Kemal sin Bartolov, Ferhad sin Tomašev, Hu-sein sin Petrov, Džafer sin Petrov, Džafer sin Pavin, Jusuf sin Markov, Jusuf sin Stjepanov i brojni drugi. Svi su oni bili obrtnici i s imenima oca koja su karakteristična za Hrvate katolike. Velik broj iskazao je i svoju etničku osim vjerske pripadnosti, prije i nakon prelaska na islam.58

Na katoličko-kršćansko podrijetlo ukazuje i tuzlanska mahala Emina Hajrudina. Od ukupno 89 domaćinstava najmanje je 10 katoličkog podrijetla, a postale su muslimanske što mogu posvjedočiti očeva imena. Spomenut ćemo i ovom prilikom samo nekoliko primjera: Jusuf sin Ivkin, Mehmed sin Markov,

58 Živković, Etnička i vjerska povijest, str. 102.



Jusuf sin Markov, Behram sin Bartolov i Hasan sin Dobrovilov.59 Svi su nave-deni pripadali staležu obrtnika ili trgovaca, dakle srednjem društvenom sloju. U susjednoj Alijinoj mahali, koja je imala 51 kuću, šest ih je bilo katoličkog podrijetla, što se opet vidi iz imena oca. Na slične se primjere može naići i u susjednim selima: Grabskoj, Gornjoj Požarnici, Doknju, Polomu, Osiku, Konjikovićima, Rogodiću, Babinoj Luci, Hudiniću, Kolovratu i drugdje.

Islamizacija je tekla nešto sporije u Donjoj Tuzli jer je ona bila razvijeni-ja od Gornje Tuzle i u njoj je bila jača tradicija varoškog života s kršćanskim elementima. Mora se ipak konstatirati da je i ovo naselje najkasnije do 1548. postalo muslimansko gradsko naselje koje je brojalo 406 domaćinstava, od čega je katoličkih i pravoslavnih 123 ili u postotcima 30,2. Od pet mahala, koliko je varoš imala, po islamiziranim kršćanima najbrojnija je bila ma-hala subaše Alije, u kojoj je od 41 kuće njih osam bilo muslimanskih, ali opet kršćanskog podrijetla. Više od nje imala je samo mahala Isa-begova, gdje su od 35 domaćinstava njih 9 netom islamizirani kršćani. U staroj ili Džamijskoj mahali, kako su je još zvali, od ukupno 97 kuća njih 27 su islami-ziranog podrijetla.60

U donjotuzlanskim selima islamizacija i osjetno nestajanje katolika i Hr-vata bilo je masovnije u usporedbi s gornjotuzlanskim selima. Prednjačila su sela: Tušanj, Pločnik, Babin Dol, Donja Lipnica, Vrapče, Gornja Lipnica, Gornja Jošanica, Priluka i Konjska Polja. Najmanje po jednu ili dvije musli-manske kuće nalazimo i u gotovo čistim katoličkim ili kršćanskim mjestima: Husino, Gornje Breške, Čaklovići, Šić i Bistrica.

Službeni turski popisi iz XVI. stoljeća daju precizniju sliku islamiziranog stanovništva u nahiji Donja Tuzla. Popis iz 1533. govori da je muslimanskih kuća nastalih kao rezultat islamizacije bilo 12,5%, dok ih je, na primjer, pre-ma popisu iz 1548. bilo 30%, a taj se postotak između 1548. i 1600. godine povećao na 32,5%.

Komparirajući ove podatke s onima iz Gornje Tuzle za iste popise do-lazimo do novih brojčanih pokazatelja za cijelu tuzlansku nahiju. Musliman-sko stanovništvo nakon obavljenog popisa 1548. godine, što islamiziranoga što doseljenoga, bilo je 44,6%, a postotak se 1600. godine popeo na 54,7%. Takvih i sličnih primjera bilo je i u drugim nahijama sjeveroistočne Bosne tijekom XVI. stoljeća.

59 BBA: Tapy defter, br. 260, fol. 57-58.60 A. Handžić, O islamizaciji u sjeveroistočnoj Bosni u 15. i 16. vijeku, Prilozi za orijentalnu fi lologiju (POF), br. 16-17, Sarajevo, 1967-68, str. 5-48, 40.


Documents

Pavo Živković - Ivana Jakić, Uspostava turske vlasti u sjeveroistočnoj Bosni i velike promjene uvjetovane dolaskom Turaka.pdf