Pepeo na vjetru

Pepeo na vjetru

kathleen e. woodiwiss


Pepe

o na v

jetru

ISBN 978-953-14-0855-4

w w w.moz aikknjiga.hr

179,00 kn

S više od trideset i šest milijuna tiskanih primjeraka,

Kathleen E. Woodwiss bez sumnje jedna je od najpoznatijih i najčitanijih američkih spisateljica, čiji zanosni ljubavni romani također plijene pažnju čitatelja diljem svijeta.

Alaina MacGaren, ponosna mlada južnjakinja koja je u vri-jeme američkog građanskog rata ostala bez voljene braće i ro-ditelja, napušta svoj razoreni dom prerušena u momka - da bi pronašla utočište u zagrljaju neprijatelja.Časnik Cole Latimer, Jenki plemenita srca koji obavlja dužnost kirurga u vojnoj bolnici, iskreno se trudi pomoći ‘momku’ da prevlada nevolje u koje je upao, ne znajući da se pod krinkom malog odrpanca krije prelijepa djevojka. Ipak, njezina maškara-da uskoro će biti otkrivena.Iako nepravedno optužena za teške zločine, djevojka se hrabro i odvažno suočava s najtežim izazovima, a uz Coleovu pomoć, koju cijelo vrijeme tvrdoglavo odbija smatrajući ga svojim za-kletim neprijateljem, uspijeva ih naposljetku i prevladati. Alai-na i Cole, nakon mnoštva nevolja napokon će otkriti da je jed-nini put koji im preostaje slijediti onaj na kojem će zauvijek ostati zajedno i u dobru i u zlu izgraditi budućnost na zgari-štu prošlosti.

pepeo na vjetru cs3.indd 6 16.12.2010 12:47:46


Pepeo na vjetru



Pepeo na vjetru

S engleskoga prevela

SILVIJA ČOLIĆ

naslov izvornikaAshes in the WindCopyright: © 1979 by Kathleen E. WoodiwissCopyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2010.

urednikZoran Maljković

nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb

za nakladnika Bojan Vidmar

oblikovanje naslovnice Marija Morić

fotografija na naslovnici Trevillion Images

tisakDenona d.o.o., Zagreb, prosinac 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru gačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 9789531408554CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 752403.



Pepeo na vjetru

S engleskoga prevela

SILVIJA ČOLIĆ


Djelo je plod autoričine mašte. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima, mjestima i događajima je slučajna.


U sjećanje na moje roditelje, Gladys i Charlesa.

S ljubavlju, KEW



Prvi dio


Tužaljka

O, dome!Moj sunčani, voljeni dome. Nema te više! Nestao si u raljama rata. Pregažen čizmom tisuća i tisućabezumnika. Gazili su mojom zemljom,mojim poljima,mojim livadama. Ostavivši za sobom samo,nebrojena beživotna tijela.Uzalud izgubljene živote!

Sama. Bez tebe sam sama. Sama i u koroti.Život me nosi poput lista na vjetru.Gdje god zastenem vidim samo očaj.Pustoš i beznađe. Srce mi je iščupano. Duša mi je slomljena. Kamo god krenem, gazim preko pepela. U što god pogledam, vidim samo pepeo. Pepeo! Pepeo!Pepeo na vjetru.


9

1. poglavlje

New Orleans, 23. rujna 1863.

Mutna rijeka naizgled lijeno vukla se svojim širokim koritom dok se pretovareni parobrod pokušavao probiti kroz jato ratnih brodova

Unije. Dvjestotinjak metara od obale, nasuprot gradu i njegovim neprijateljski nastrojenim žiteljima ukotvila se f lota nezgrapnih topovnjača. Po načinu na koji su se valjale u rijeci, bile su neodoljivo nalik krmačama, za razliku od njihovih lijepih, visokih i vitkih sestara koje su plovile morskim prostranstvima. Svako malo para iz njihovih dimnjaka prijeteći bi suknula visoko u zrak, kao upozorenje kako su posve spremne za napad, bude li potrebno.

Prljavosmeđa izmaglica lebdjela je nad gradom, a težak zrak poput šešira natopljena vlagom visio je nad glavama odreda Unijinih vojnika koji su strpljivo čekali da parobrod, ako se tako uopće mogao nazvati taj glomazni komad starudije koji se približavao luci, napokon pristane. Kašljucajući oblake dima, grdosija je bila više nalik mrzovoljnoj rogatoj nemani posivjeloj od starosti. Nesigurno se ljuljajući oprezno se primicala luci nastojeći se što je moguće polaganije priljubiti uz nizak mol. Malo zatim, debeli konopac s treskom je pao na dok.

Dočekavši kraj putovanja putnici, većinom lopovi, bludnice i propalice željne brza bogaćenja, hitro su posegnuli za prtljagom i nagrnuli prema izlazu, kao da žude što prije stići do nekog, samo njima poznatog cilja. Dakako, u gradu poput New Orleansa vidjeli su priliku da iz već osiromašenog i opelješenog stanovništva iscijede što se još može, a bili su tu i Jenkiji. Stoga, čim je most spušten na mol počeli su se laktima probijati prema izlazu, no samo do trenutka kada se nekoliko Unijinih vojnika izdvojlo iz odreda na pristaništu i pohitalo na brod, pa uperilo bajunete u njih, primoravši ih da se zaustave. Zvuci negodovanja nezadovoljnih putnika brzo su se pretvorili u glasno ruganje popraćeno oštrim zvižducima, čim su vidjeli kako je odred stupio na palubu pa iz teretnog prostora paro


10 Kathleen E. Woodiwiss

broda, izveo skupinu konfederacijskih zarobljenika, čije su ruke i noge bile okovane teškim lancima.

Našavši se nasred nekoć otmjene brodske šetnice, mršavo momče, strpljivo je čekalo da vojnici otvore prolaz. Ispod njegova pohabana šešira duboko nabijena preko ušiju naziralo se musavo lice opreznih sivih očiju. U prevelikoj odjeći izgledao je još sitniji nego što je uistinu bio. Široka košulja bila je ugurana u vrećaste hlače, konopcem svezane oko tankog struka. Rukavi njegova pamučna kaputića bili su toliko dugi, da su čak i podvijeni plesali oko tankih zapešća. Do njegovih nogu, obuvenih u nekoliko brojeva prevelike čizme, stajao je kovčeg od pruća. Budući da mu je lice bilo čađavo a dugi tanki nos pocrvenio od sunca i vjetra, bilo je očito da je putovanje proveo stojeći uz ogradu parobroda. Sudeći po krhkoj tjelesnoj građi, nije mu moglo biti više od dvanaest ili trinaest godina. Ipak, miran i suzdržan izraz njegova lica bio je u neskladu s njegovom mladošću. Za razliku od ostalih putnika, dugim zamišljenim pogledom bez riječi je promatrao kako vojnici odvode zarobljenike s broda.

Na kopnu, nekoliko Unijinih časnika, poput odbora za doček, mirno je stajalo po strani, čekajući da vojnici iskrcaju zarobljenike i uguraju ih u kola koja su stajala na pristaništu. Malo zatim, vojnici koji su putnicima spriječavali izlaz, napokon su spustili bajunete i požurili za svojim odredom. Istog trenutka gomila ljudi ponovo je nahrupila prema izlazu. Duboko uzdahnuvši, momak je podigao kovčeg i više ga vukući nego noseći počeo se probijati prema stubama kojima se silazilo s brodske šetnice. Ipak, u hodu se neprestano sapletao o njega i zalijetao u ljude koji su mu se našli na putu. Ne obazirući se na ljutite poglede pune upozorenja, polako je napredovao prema izlazu, pokušavajući izaći na kraj sa svojim teretom kako je znao i umio. Iza njega, muškarac, u društvu gizdavo odjevene i pretjerano našminkane žene, koja ga je čvrsto držala ispod ruke, počeo se živcirati zbog momkova spora koraka i zahtijevati da ubrza. Trudeći se udovoljiti mu, mladac se spotaknuo i pritom ga svojom teškom čizmom nehotice udario u potkoljenicu. Ljutito opsovavši, čovjek je naglo posegnuo u unutrašnji džep kaputa, i trenutak potom zamahnuo nožem ispred momkova zaprepaštena lica.

– Gauche cou rouge!1

1 Gauche cou rouge (franc.) – nespretni, (trapavi) klipane crvenog vrata. Cou rouge (crveni vrat) istoznačnica je engl. izrazu redneck kojim se pogrdno nazivaju siromašni bijeli Južnjaci koji rade u polju, uslijed čega su im vratovi izgorjeli od sunca. (prim.prev.)


Pepeo na vjetru 11

U muškarčevu grlenom francuskom naslućivao se prizvuk Cajunskog naglaska2, no jedno je bilo sigurno – glas mu je bio promukao od srdžbe. Crne, nemirne oči prijeteći su zabljesnule na njegovu suncem opaljenom licu dok je polako prilazio momku, primoravši ga da ustukne i rukama se uhvati za ogradu. Trenutak potom, srdžba u njegovom očima polako se ugasila. Očito je zaključio kako mu od prestravljena momčića ne prijeti nikakva opasnost. Prezirno se nacerivši, naglo je gurnuo nož u unutarnji džep kaputa, pa s neskrivenim prezirom odmjerio momka. – Pazi što radiš, buisson poulan. Zamalo si mi slomio nogu.

Momkove bistre sive oči nakratko su ljutito sijevnule. Dugi trenutak bez riječi se zagledao u muškarca. I predobro je razumio uvredu, no oklijevao je uzvratiti mu. Umjesto toga, čvrsto je zgrabio ručku kovčega pa drsko odmjerio par. Na prvi pogled moglo se vidjeti da je ona žena od zanata, a po kaputu od skupa brokata, prsluku s uskim bijelim prugama i crvenoj marami kicoški svezanoj oko vrata, muškarac je nedvojbeno pripadao šljamu čija se prisutnost u gradu u pravilu povezuje s čudesnom srećom u poslovima. Dakako, najčešće mutnim.

Našavši se povrijeđena momkovim očitim nedostatkom krotkosti i pokajanja, bludnica se široko rastvorenih očiju zagledala u svog kompanjona. – Trebao si ćušnuti malog balavca, Jack – u dahu je izgovorila, pa položila dlan na svoje bujno poprsje. – Tek toliko da se mala propalica nauči lijepu ponašanju.

Muškarac je nestrpljivo odmahnuo rukom i ošinuo je pogledom, davši joj do znanja da prestane glumiti uvrijeđeno nevinašce. – Ime mi je Jacques! Jacques DuBonné! Zapamti to! – promrsio je. – Jednog dana posjedovat ću ovaj grad. I zato, ništa od ćuškanja, ma douceur. Ljudi gledaju – objasnio je, mahnuvši rukom prema gornjoj palubi gdje je kapetan stajao uz ogradu. – I pamte – dodao je. – Ne želimo naljutiti naše domaćine, cherè. Da je stariji, rado bih ga naučio pameti, no mali se tek odbio od sise. Nije vrijedan da se njime zamaramo. Idemo li?

Ne skrivajući gađenje, momak je promatrao kako par silazi na kopno. Po njemu, taj šljam bio je gori od Jenkija. Obične prodane duše. Izdajice bez i mrvice karaktera.

Svjestan kapetanova pozorna pogleda, kratko je podigao oči prema gornjoj palubi. Vidjevši kako ga sjedokosi muškarac promatra s više suosjećanja 2 Cajuni, etnička skupina Francuza koji pretežno žive u Lousianni, podrijetlom od francuskih

Kanađana iz Nove Škotske (koju su naselili 1604. godine i nazvali je Acadia); poznati po izrazitom francuskom naglasku, ljutoj hrani, specifičnoj glazbi i vrlo slobodnom načinu života. (prim.prev.)



nego što bi očekivao od jednog Jenkija, nakratko se zbunio, no unatoč tomu, nije se mogao primorati da mu uzvrati osmjeh. Jenki na komandnom mostu parobroda bio je samo još jedan mrski podsjetnik na poraz koji je Konfederacija pretrpjela u delti. Shvativši kako se ni trenutak dulje neće moći nositi s težinom njegova sućutna pogleda, odlučno je zgrabio kovčeg i žurno se uputio prema donjoj palubi.

Pristanište je bilo prilagođeno visini niskih riječnih parobroda. Nekoliko metara iza prostora za utovar i istovar, nalazila su se skladišta, a iza njih rampa koja se po potrebi dizala i spuštala, propuštajući ljude i vozila. Polako joj se približavajući, momak je ugledao kako se kola, u kojima je sjedilo desetak Unijinih vojnika uz glasan štropot zaustavljaju pred njom. Na oštru komandu časnika znojava lica, vojnici su hitro iskočili iz kola i uputili se prema parobrodu.

Zaprepašten, mladac je dugi trenutak napeto promatrao kako mu prilaze, pa naglo spustio pogled i primorao se nastaviti mirno koračati. Ipak, kako su mu se približavali, njegova uznemirenost sve je više rasla. Činilo se da idu ravno prema njemu. Što ako ga zaustave?

Grla stisnuta od straha zadržao je dah sve do trenutka kada je prvi vojnik prošao pokraj njega i produžio prema parobrodu. Ostali su ga šutke slijedili. Kriomice se osvrnuvši, vidio je kako prilaze hrpi vreća naslaganih na palubi. Prebacivši ih preko ramena, uputili su se nazad prema kolima.

Svejedno, pomislio je, bolje da im se što prije maknem s vidika. Našavši se iza rampe ugledao je gomilu bačvi naslaganih jedna na dru

gu i požurio se sakriti iza njih pa hitro produžio potražiti zaklon iza lučkih skladišta. Unatoč žurbi nije mu promaklo kako su kameni oblutci na pristaništu pocrnjeli od čađe. Tragovi požara također su bili vidljivi i na skladištima. Iako su daske na nekolicini njih po svemu sudeći nedavno zamijenjene novima, prizor pred njegovim očima bio je tužan podsjetnik na tisuće bala pamuka i buradi melase koje su žitelji New Orleansa zapalili u nastojanju da uljeze u plavim odorama liše ratnog plijena. Više od godinu dana prošlo je od pada New Orleansa, a pomisao da će ubuduće biti primoran živjeti uz svoje neprijatelje, bila mu je gotovo neizdržljiva.

Glasan razuzdan smijeh skrenuo je njegovu pozornost na Jacquesa DuBonnéa i njegovu krasoticu koji su upravo sjedali u unajmljenu kočiju. Gledajući kako odlaze, preplavila ga je zavist. Nije imao novca za prijevoz do kuće svojih rođaka, a da stvar bude gora, stanovali su bogu iza nogu i samo nebo zna koliko će još mrskih Jenkija morati usput zaobići.


Pepeo na vjetru 13

Činilo se da ih ima posvuda. Kamo god bi pogledao, vidio bi plave odore. Bilo je to doista deprimirajuće. Budući da nije bio u New Orleansu nakon što su ga Jenkiji preuzeli, osjećao se poput stranca. Gužva je bila jeziva i zacijelo veća nego ikad prije. Vojnici su se neprestano muvali amotamo, a s lica skupine crnaca, najamnih radnika koji su robu s brodova prenašali u skladišta, znoj se pod težinom tereta cijedio u potocima. Začuvši glasnu kletvu, hitro je odskočio u stranu, upravo na vrijeme da se makne s puta konjskoj zaprezi. Kočijaš je naglo zaustavio kola, pa ponovo glasno opsovao i bičem snažno raspalio konje po leđima, tjerajući ih da se pokrenu, što nije bilo lako, budući da su kola bila pretovarena bačvama baruta.

Momkova namjera da se drži podalje od Unijinih vojnika neslavno je propala kad se, zahvaljujući vlastitoj nesmotrenosti, nastavio povlačiti unazad, sve dok se nije našao usred skupine danguba u plavim odorama. Tek kad je iza leđa začuo njihove nerazgovjetne glasove, postao je svjestan u što se uvalio.

– Vidi tko nam je došao! Mali južnjački kopilan! Hitro se okrenuvši momak se, napola znatiželjno a napola srdito, zagle

dao u četvoricu vojnika od kojih se najstariji mogao jedva nazvati muškarcem. Vojnik koji je govorio proslijedio je gotovo praznu bocu najbližem do sebe pa se, zatakavši palčeve za pojas, ustobočio pred prestrašenim momkom.

– Što radiš ovdje, seljačiću? – drsko je upitao. – Došao si vidjeti velike zločeste Jenkije?

– Nne, gospodine – jedva čujno promucao je momak pokušavajući progutati knedlu koja mu je zapela u grlu. Užasnut pomišlju na sukob, nesigurno je svrnuo pogled na ostale vojnike. Bili su toliko pijani da su jedva stajali na nogama. Odore su im bile u jadnom stanju, a po svemu sudeći, beskrajno su se dosađivali i sve što su željeli bilo je malo zabave. Njihova bahatost bila je samo odraz njihove mladosti i ludosti. Ipak, neće biti naodmet ostane li oprezan. Posljednje što je želio bilo je pobuditi njihovu sumnju.

– Trebao bih se naći sa svojim ujakom – lagao je, trudeći se zvučati uvjerljivo. – Sigurno je tu negdje – dodao je, napeto promatrajući prolaznike, kao da svakog trenutka očekuje među nepoznatim licima ugledati svog ujaka.

– Hej! – nacerio se Jenki, kratko pogledavši svoje prijatelje. – Mali mulac traži svog ujaka. Evo ga, klipane – rekao je, uperivši prst u mulu koja je cestom sporo vukla kola natovarena vrećama. – Je li to tvoj ujak?



Začuvši kako su vojnici prasnuli u smijeh, momčić se nakostriješio pa vrhovima prstiju podigao obod svog pohabanog šešira. – Zbogom, momci – rekao je i okrenuo se u namjeri da se udalji. Posljednje što je želio bilo je postati metom ismijavanja pijanih Jenkija.

Tek što je zakoračio, netko od vojnika skinuo mu je šešir s glave i bacio ga u zrak. Ugledavši njegovu neravno podšišanu kosu, ponovo su prasnuli u smijeh. Pokušavajući prikriti sramotu, momak je rukama naglo pokrio glavu. Malo je nedostajalo da ih obaspe bujicom pogrda, no jezik mu, srećom, nije bio brži od pameti. U posljednji trenutak zatvorio je usta pa duboko udahnuo trudeći se potisnuti srdžbu. Zakoračio je prema šeširu i sagnuo se da ga podigne, no drugi vojnik bio je brži. Zgrabivši šešir, zavitlao ga je visoko u zrak.

– Čovječe! – glasno se nasmijao vojnik. – Vidi kako leti!Drugi vojnik uhvatio ga je prije no što je pao na zemlju i pozorno se

zagledao u njega. – Hej, mislim da sam vidio bolje pokrivalo za glavu na jednoj od mula koje pasu nizvodno. Možda je mali i s njom u rodu.

Odlučivši pod bilo koju cijenu dokopati se šešira zakoračio je prema vojniku, no uzalud. Čim mu je prišao, vojnik je dobacio šešir drugom vojniku. Ljutito stisnuvši pesnice, dugi trenutak bez riječi promatrao je njihovu okrutnu igru.

– Glupani! – napokon se proderao. – Vratite mi šešir!Prvi vojnik glasno se nacerio pa zgrabio njegov kovčeg i zajahao ga. Pod

njegovom težinom pruće se napelo kao da će se raspuknuti. No njegovo glasno cerekanje u tili čas pretvorilo se u bolan, srdit jauk kad ga je momak snažno udario nogom u potkoljenicu. Prije nego što se snašao, dobio je udarac i u koljeno. Zarežavši poput bijesna psa, skočio je na noge, zgrabio momka za mršava ramena i počeo ga tresti.

– Slušaj balavče – ljutito je promrsio unijevši mu se u lice. Od smrada viskija iz njegovih usta, momak je zamalo povratio. – Kada završim s tobom…

– Attenthut!Vojnik je toliko naglo maknuo ruke s momkovih ramena da se mali, osje

tivši kako je oslobođen, zamalo srušio pokušavajući uspostaviti ravnotežu. Trenutak zatim, hitro je zgrabio šešir sa zemlje i nabio ga na glavu.

Kada se napokon pribrao, ostao je zaprepašten onim što je vidio. Usta su mu se razjapila od iznenađenja dok je promatrao četvoricu vojnika kako mirno stoje ukočeni od straha. Boca viskija polako je kliznula iz ruke


Pepeo na vjetru 15

jednog od njih i razbila se u stotinu komadića. Nastupila je mrtva tišina. Polako je skrenuo pogled na visoki muški lik odjeven u plave hlače sa žutom prugom duž svake nogavice, te jaknu s gumbima od mjedi i pleterom na orukvicama. Na njegovim širokim ramenima isticale su se zlatne epolete s činom satnika, a uzak struk bio mu je stegnut crveno bijelim pojasom. Obod šešira bio je nisko spušten na njegovo namršteno čelo.

– Ti! – oštro je rekao časnik zagledavši se u vojnika koji se okomio na momka. – Siguran sam da pozornik poput tebe tijekom dana ima pametnija posla od zlostavljanja djece u gradu. Vratite se u svoju jedinicu. Odmah – naredio je, polako ih odmjerivši od glave do pete. Bilo je očito da su toliko pijani da jedva stoje na nogama. – Otpust!

Dugim pogledom ispratio je kvartet veseljaka koji se, obzirom na situaciju prilično brzo, iako ne osobito dostojanstveno udaljio s poprišta, a zatim se polako okrenuo prema momku.

Našavši se oči u oči sa satnikom, momčić je osjetio kako ga preplavljuje nelagoda. Izrazito plave oči okružene tamnim trepavicama isticale su se na brončanu, suncem opaljenu licu, a uredno podšišani svijetlo smeđi zalisci naglašavali su njegovo koščato lice visokih jagodica i čvrste, četvrtaste čeljusti. Lijepo oblikovana, pomalo orlovska nosa i plemenitih, tog trenutka nenasmijanih usnica, zračio je neprikosnovenim autoritetom, odlikom profesionalnih vojnika. Besprijekorno odjeven, asketske vanjštine i stroga, ali suzdržana izraza lica izgledao je poput nekog kraljevića svjesnog svoje moći i položaja. Pogled mu je bio toliko prodoran da se momak nije mogao oteti dojmu kako je njime sposoban prodrijeti do dna njegove duše i otkriti sve njegove tajne. Osjetivši kako mu srce preplavljuje val studeni, brzo je spustio kapke i zagledao se u vrhove svojih čizama.

Shvativši koliko je mali odrpanac prestravljen, satnik je odlučio malo popustiti. – Žao mi je, mladiću. Imaj u vidu da su momci daleko od kuće – rekao je, kratko se osmjehnuvši. – Bojim se da to nije osobito opravdanje za njihove postupke, no nemoj im prestrogo suditi.

Momak je bio toliko zaprepašten blagim tonom kojim mu se časnik obratio, da nije uspio smisliti odgovor. Podigavši pogled bez riječi zurio je u njega, usta rastvorenih od čuđenja. Dugi trenutak prošao je u tišini. Satnik je tada polako spustio pogled na njegove čizme. – Reci mi, mladiću – polako je prozborio. – Zašto se motaš po luci? Čekaš li koga? Ili bježiš od kuće?

Momak se nelagodno premjestio s noge na nogu i zagledao se u daljinu, odlučivši zanemariti satnikovo pitanje. No njegova odrpana odjeća i



zapušten izgled, govorili su više od riječi. Nije imao novca. To je, barem, bilo i više nego očito.

– Ako slučajno tražiš posao, dobro bi nam došla pomoć u bolnici.Momak je obrisao nos rubom prljava rukava pa pogledom punim pre

zira odmjerio satnikovu plavu odoru. – Nije mi ni na kraj pameti služiti Jenkijima. Nisam izdajica.

Satnik se ležerno nasmijao. – Nećemo zahtijevati da nosiš pušku. Bistre sive oči nakratko su ljutito sijevnule. – Također mi nije ni na kraj

pameti laštiti vam čizme. Pronađite nekog drugog slugu, gospodine.– Kako želiš – mirno je odvratio satnik pa izvadio dugu cigaru i polako

je pripalio. – No, pitam se, hoće li ti ponos napuniti trbuh?Momčić je hitro spustio pogled, previše svjestan kako mu crijeva zavi

jaju od gladi. – Kada si zadnji put jeo? – upitao je satnik.– To vas se ni najmanje ne tiče – drsko je odvratio mladić. – Radije gle

dajte svoja posla, gospodine – dodao je, prostrijelivši ga pogledom.– Znaju li roditelji gdje si?– Okrenuli bi se u grobu kad bi znali – odbrusio je momak.Časnik je šutke kimnuo, s više razumijevanja nego što je momak očeki

vao, pa polako svrnuo pogled na zalogajnicu nedaleko pristaništa. – Krenuo sam nešto prezalogajiti. Bi li mi se pridružio?

– Ne trebam vašu milostinju, gospodine – ledenim glasom odvratio je momak, gledajući ga ravno u oči.

Satnik je ležerno slegnuo ramenima. – Gledaj na to kao na pozajmicu. Možeš mi vratiti kada ti se novčano stanje poboljša.

– Majka me je učila da ne pričam sa strancima, osobito Jenkijima.Časnik se kratko nasmijao. – U pravu si, momče. Propustio sam se pred

staviti. Satnik Cole Latimer, kirurg u vojnoj bolnici.Bistre sive oči odjednom su se ispunile nevjericom. – Nikada nisam vidio

kirurga mlađeg od pedeset godina. To mi smrdi na laž, gospodine.– Ipak, istina je. Dovoljno sam star da bih ti mogao biti otac. – Srećom, niste mi otac – ljutito je odbrusio momak. – Kao ni bilo koji

drugi prokleti Jenki.– Slušaj me dobro, sinko – naglo je odvratio satnik, uperivši u njega svoj

dugi tanki prst. – Ovdje postoje ljudi kojima se neće osobito svidjeti tvoj izbor riječi. Možeš se kladiti da neće biti nježni s tobom kada te odluče naučiti pameti. Jednom sam te spasio od nevolje, no nemam namjeru izi


Pepeo na vjetru 17

gravati dadilju drskom balavcu poput tebe. Stoga, ubuduće radije pripazi na jezik.

– Znam se brinuti o sebi – odbrusio je momak, lica rumena od srdžbe.– Doista? – odvratio je satnik, glasa ispunjena porugom. – Sudeći po tome

kako izgledaš, nisam stekao takav dojam. Kada si se posljednji put oprao?– Što vas se tiče? – povikao je momak. – Vi ste najdosadniji i najgluplji

Jenki kojeg sam ikada vidio.– Zloban mali šmrkavac – promrmljao je satnik. – Uzmi kovčeg i pođi

sa mnom – dodao je i dugim korakom uputio se prema zalogajnici ostavivši ga da širom otvorenih usta zuri za njim. – Požuri – malo zatim je viknuo, bez da se okrenuo. – I zatvori usta da ti muha ne uleti u njih.

Mali nevaljalac brzo je nabio šešir dublje na čelo, uzeo kovčeg i uputio se za časnikom. Pred vatima zalogajnice Cole Latimer naglo se zaustavio i okrenuo. Vidjevši kako ga momak slijedi u stopu, blago se osmjehnuo. Pričekao je da mu priđe i podigne pogled. – Kako se zoveš? – upitao je, ozbiljno se zagledavši u njegove bistre sive oči.

Momak se nelagodno premjestio s noge na nogu i pogledao u stranu. – Pretpostavljam da imaš neko ime, zar ne? – ironično je zaključio Cole

Latimer.Momak je kratko kimnuo. – Da, uh… zo… zovem se A… Al, gospodine

– promucao je, pa ponovo kimnuo, ovoga puta znatno odlučnije.Odbacivši cigaru satnik je začuđeno podigao obrve i stisnutih očiju po

zorno se zagledao u njega. – Nešto nije u redu s tvojim jezikom?– Ne, gos… gospodine. Sve je u naj… boljem redu. Cole je sumnjičavo odmjerio njegov pohabani šešir pa odlučno otvorio

vrata. – Kada uđemo, prisjeti se lijepa ponašanja, Al, i pronađi mjesto na koje ćeš odložiti tu stvar koju nosiš na glavi – rekao je i ušao u zalogajnicu.

Momak se slabašno osmjehnuo i krenuo za njim.Gazdarica, punašna žena srednjih godina načas je prekinula posao i šutke

se zagledala u njih. Naizgled ravnodušno promatrala je kako Jenki u besprijekornoj odori i mali odrpanac sjedaju za stol uz prozor, no kada je spustila pogled i nastavila sjeckati povrće, lice joj je poprimilo mrk izraz.

Oponašajući satnika Al je skinuo šešir pa sjeo. S izrazom nevjerice na licu Cole se zagledao u njegovu jezivu frizuru, pa polako odmahnuo glavom.

– Nebesa, čijih je to ruku djelo? – upitao je. Momak je snažno zagrizao donju usnicu i naglo oborio pogled. – Mojih

– jedva čujno je prošaputao.



– Ostavi se škara. Nadam se da imaš dara za nešto drugo – nasmijao se satnik.

Tišina je bila jedini odgovor na njegovu šalu. Usko lice naglo se okrenulo k prozoru, očiju punih suza.

Ne osvrćući se na njegovu nelagodu, Cole je pokretom ruke pozvao gazdaricu. Polako se dogegala do njihova stola pa stala i drsko se zagledala u satnika, ruku oslonjenih o široke kukove.

– Imamo svježe škampe, čorbu i ribu na kreolski. Od pića, pivu, kavu, čaj i mlijeko. Što ćete? – osorno je upitala.

Cole je zanemario prizvuk poruge u njezinu glasu. Dosad se već navikao na prezir s kojim su se mještani odnosili prema bilo kojem vojniku u plavoj odori. U New Orleans stigao je u vrijeme kada je general Butler već preuzeo upravljanje gradom, a sam bog zna da je to činio kao da zapovijeda garnizonom, neprestano izdavajući gomile suludih zapovjedi koje su po kratkom postupku trebale riješiti svaki pa i najmanji problem. Vojničini poput njega bilo je nemoguće shvatiti, a još manje nositi se s tvrdoglavim otporom kojim su se ponosni žitelji borili protiv takva postupanja. Napokon je bio primoran neslavno se povući, nažalost prekasno, jer grad je u vrijeme njegova opoziva bio na rubu pobune. Ipak, general Butler bio je jednako nemilosrdan prema vlastitim vojnicima. Bez i trunke krzmanja dao je objesiti nekoliko prijestupnika koji su ulovljeni kako kradu od civila. New Orleans nije bio grad kojim bi bilo lako upravljati, a njegovi žitelji bili su prilično svojeglavi. Budući da je bio toliko nepopustljiv, Butler je postao dvostruko nepopularan, no južnjaci bi svejedno mrzili bilo kojeg Jenkija na njegovu mjestu. Kako bilo, stvari se otada nisu osobito popravile. Žitelji su se prema Jenkijima i dalje odnosili s prezirom, otvoreno pokazujući netrpeljivost.

– Ja ću porciju čorbe i hladno pivo – rekao je Cole. – Momku donesite što želi, osim piva.

Kada su ponovo ostali sami, satnik se zagledao u svog mladog prijatelja. – New Oreleans ne izgleda kao najpoželjnije odredište za nekoga tko mrzi Jenkije kao što ih ti mrziš. Imaš li rođake ovdje ili nekog kod koga bi boravio?

– Idem k ujaku.– Kakvog li olakšanja. Uplašio sam se da ću morati podijeliti krevet s

tobom.Al se naglo zagrcnuo pa nakašljao da pročisti grlo. – Nema tog Jenkija

s kojim bih dijelio krevet, to je barem sigurno.


Pepeo na vjetru 19

Satnik je nestrpljivo uzdahnuo i vratio se razgovoru o poslu. – Pretpostavljam da si u potrazi za poslom, no većina žitelja jedva se prehranjuje. Ovog trenutka jedini izvor prihoda možeš pronaći u vojsci, a bolnica se čini dobrim mjestom za nekog poput tebe. Dakako, osim ako se ne odlučiš pridružiti sanitarnoj jedinici i prati ulice.

Al je šutke zurio u njega.– Znaš li čitati i računati?– Recimo da znam. – Što bi to trebalo značiti? Znaš li se potpisati ili više od toga?Momak je i dalje zurio u njega, srdita izraza lica. – Više od toga – od

brusio je. – Imali smo nekoliko crnaca za pomoćne poslove u bolnici, no prijavili

su se u vojsku i tako smo ostali bez njih – nastavio je Cole. Nemamo puno ranjenika u bolnici. Većinom se radi o lakšim slučajevima pa se vojnici brzo vraćaju u svoje postrojbe. Pojedine šaljemo kućama na oporavak.

– Nemam namjeru pomagati ranjenim Jenkijima – naglo je izgovorio momak. Oči su mu se ponovo ispunile suzama. – Ubili ste mi oca i brata, a mojoj majci nakon toga puklo je srce od tuge. Da nije vas, prokletnika, svi bi još bili živi.

Cole se sažalio nad malim odrpancem. – Žao mi je, Al – suosjećajno je rekao. – Moj zadatak je spašavanje života i krpanje ljudi bez obzira na boju njihove odore.

– Doista? Još nisam vidio Jenkija koji ne bi radije palio i pljačkao – posprdno je rekao momak.

– Doista me zanima na temelju čega si stekao tako lijepo mišljenje o nama? Odakle si? – otresito je upitao satnik.

– Živio sam uzvodno. – Živio si uzvodno? – ironično je ponovio satnik. – Misliš li slučajno na

Chancellorsville? Ili na Gettysburg? Znaš što se tamo dogodilo, zar ne? – dodao je. Vidio je kako je momak naglo spustio pogled i zagrizao donju usnicu, no to ga nije spriječilo da nastavi. – Po svemu sudeći, mladiću, tvoji nisu bili ništa bolji od mojih. Gdje god je Johnny Rebel prošao, ostala je pustoš. To ti zacijelo nije promaklo, zar ne? Što točno misliš pod time da si živio uzvodno, mladiću? Misliš li možda na Baton Rouge? Vicksburg? Ili na Minnesotu?

Bistre sive oči naglo su poprimile olujni izraz. – Samo šupci žive u Minnesoti.


Pepeo na vjetru



Pepe

o na v

jetru

ISBN 978-953-14-0855-4

w w w.moz aikknjiga.hr

179,00 kn

S više od trideset i šest milijuna tiskanih primjeraka,

Kathleen E. Woodwiss bez sumnje jedna je od najpoznatijih i najčitanijih američkih spisateljica, čiji zanosni ljubavni romani također plijene pažnju čitatelja diljem svijeta.

Alaina MacGaren, ponosna mlada južnjakinja koja je u vri-jeme američkog građanskog rata ostala bez voljene braće i ro-ditelja, napušta svoj razoreni dom prerušena u momka - da bi pronašla utočište u zagrljaju neprijatelja.Časnik Cole Latimer, Jenki plemenita srca koji obavlja dužnost kirurga u vojnoj bolnici, iskreno se trudi pomoći ‘momku’ da prevlada nevolje u koje je upao, ne znajući da se pod krinkom malog odrpanca krije prelijepa djevojka. Ipak, njezina maškara-da uskoro će biti otkrivena.Iako nepravedno optužena za teške zločine, djevojka se hrabro i odvažno suočava s najtežim izazovima, a uz Coleovu pomoć, koju cijelo vrijeme tvrdoglavo odbija smatrajući ga svojim za-kletim neprijateljem, uspijeva ih naposljetku i prevladati. Alai-na i Cole, nakon mnoštva nevolja napokon će otkriti da je jed-nini put koji im preostaje slijediti onaj na kojem će zauvijek ostati zajedno i u dobru i u zlu izgraditi budućnost na zgari-štu prošlosti.

Documents

Pepeo na vjetru