PETAR POŽAR

TAJNA POVIJEST RIMSKIH PAPA

Split 2000.

1

PREDGOVOR

I pape su samo — ljudi. Dobri i loši.Ova Tajna povijest rimskih papa samo je publicistički pokušaj prikazivanja onoga što se čvrsto

čuvalo iza zidina Vatikana (Laterana, Avignona...), iako je dobar dio tih tajni davno iscurio i bio objavljen po raznim povijesnim izvorima.

Ideja za ovu knjigu postoji odavno, no neposredni je povod bila izvrsna knjiga Maria Milića, Pape, od Sv. Petra do Ivana Pavla II., u kojoj je dan sustavni pregled svih dosadašnjih papa, ali i —protupapa, što su neki „čistunci” iz crkvenih redova oštro autoru i nakladniku zamjerili. Milićeva knjiga, pisana objektivno, pružila je dovoljno građe i za Tajnu povijest...

Čitajući, dakle, spomenutu povijest papa i papinstva, neminovno se pojavila asocijacija na —Prokopija. Valja znati da je ovaj vrsni povjesničar bizantskog društva i države, a poglavito cara Justinijana, napisao obimno djelo (čini se — šest knjiga) službene povijesti Bizanta i cara Justinijana. Napisano je u tim knjigama sve dobro što se događalo, a i sve je točno i istinito, o caru i njegovoj ženi Teodori, bivšoj glumici i carigradskoj kurtizani.

No, jadnom Prokopiju se ipak zgadila ta lakirana povijest, makar je on sam pisao, pa je, za svoju dušu, priredio i malu knjižicu, naslovivši je jednostavno — Tajna povijest. U njoj je objavio sve ono što nije smio objaviti u službenoj povijesti. Objavio je, dakle, sve gadosti, zločine, intrige, pljačke i ubojstva, sretnog bračnog para Justinijan-Teodora. Ili je umjesnije kazati: Teodora-Justinijan. Hrvatski prijevod ove knjige (Prokopije, Tajna historija) objavljen je u nakladi zagrebačke Stvarnosti, u biblioteci koju je uređivao ovaj autor.

Dakako, nemoguće je doseći Prokopija, ali je vrijedilo ukoričiti, najednom mjestu, sve ono što se zna (ili malo zna) o rimskim papama, a što je razbacano po raznim knjigama, časopisima ili novinama.

Drugi poriv autoru bio je mali incident s bivšim osječkim župnikom koji je, nezadovoljan jednim autorovim feljtonom u „Glasu Slavonije”, uspio naprasno prekinuti tekst u nastavcima, a da uredništvo nije uspjelo niti skinuti ono — nastavlja se — na feljtonu koji nikada nije nastavljen.

Riječ je bila o inkviziciji. Tada je objavljeno, u prvih desetak nastavaka, sve o inkviziciji u Europi (Španjolska, Francuska...), ali kada se u tekstu počelo govoriti o inkviziciji i njezinim zločinima u Hrvatskoj, župnik je tekst, uz pomoć političara, zabranio.

Ovo, što je napisano o papama i inkviziciji nije nikakva zakašnjela osveta, već samo dokaz da ni Crkva nije svemoćna, posebno u odnosu na vrijeme. I istinu. Dobri osječki župnik jako bi se iznenadio, da je doživio, osudu inkvizicije baš od Svete Stolice, što je najavljeno za početak 2000. godine. Teško da bi i to — zabranio.

Treći razlog ovoj knjizi treba potražiti u radovima čuvenog beogradskog feljtonista Dragutina Malovića, dragog autorovog prijatelja, koji je u Hrvatskoj poznatiji kao — Viktor Savinšek (niz feljtona u ondašnjem zagrebačkom Startu), koji se bavio i ovom zanimljivom temom, ostavljajući u amanet autoru raspravljenu ideju o jednoj ovakvoj knjizi.

Sada, nešto o izvorima.O ovoj je temi, obrađujući je na ovaj ili onaj način, objavljeno bezbroj knjiga, od enciklopedija

do brošura i pamfleta. Cijela jedna poveća knjižnica, na raznim jezicima i od raznih autora.Ključna su djela (kojima se i Malović koristio) — Sveta pećina Lea Taxilla, Život svetaca Jeana

Balanda i memoari Johana Burharda Dnevnik Rimske kurije. Ovo bogato i zanimljivo štivo posebno se odnosi na onaj dio papa koji su živjeli od oko 250. godine do XVII. stoljeća.

Ništa manje nije zanimljiva i korisna knjiga Eamona Duffyja Sveci i grešnici, pri čemu se u njoj najviše govori, glede ove teme, o novim papama u posljednja tri-četiri stoljeća.

Slijede poučne knjige: Benny Lai, Tajne Vatikana, zatim, Nino Lo Bello, Vatikanski papiri, te Richard Hamer, Vatikanska veza, koje su prepune zanimljivih detalja i izvješća o životu papa i odnosima u Vatikanu.

2

Posebnu pažnju moralo je privući djelo E. D. Roidisa — Njezina Svetost papisa Ivana VIII., koje predstavlja romansiranu povijest (ne)postojeće papise, jedine žene na prijestolju sv. Petra. Ali za Tajnu povijest nije korišten osnovni tekst, već nadasve zanimljivi dodaci romanu — Pogovor, Primjedbe na historijski dio, te Tumačenja.

Za istinu o inkviziciji i njezinoj povijesti, ulozi papa i dominikanaca, kao glavnih inkvizitora (to su u Dalmaciji, i ovim krajevima, obavljali — franjevci), korištena je brojna dostupna literatura, a posebno čuvena knjiga autorovog profesora Vladimira Bayera — Ugovor s đavolom i, ništa manje važna, knjiga Emila Lučka — Torquemada i inkvizicija u Španjolskoj.

O novijoj povijesti papinstva svjedočila su, i korištena su, djela: Holgena Kerstnera i Elmera Grubera — Urota protiv Isusa, te Carla Bersteina i Marca Polita — Njegova Svetost, kao i: Johna Cornwella — Ratni papa, Davida Yallopa — U Božje ime, i zagrebačko izdanje — Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške „NDH”.

Podršku u provjeravanju činjenica autoru je dala američka Enciklopedija papa grupe autora, kao i Suvremena katolička enciklopedija, autora Michaela Glaziera i Monike K. Hellwig.

Uz to je autor koristio i vlastitu bogatu novinsku dokumentaciju koja obuhvaća (jugoslavenske/hrvatske) listove i revije u posljednjih dvadesetak (i više) godina.

Već je rečeno, knjiga je pisana publicistički, feljtonski, bez ikakvih znanstvenih pretenzija, jer bi to zahtijevalo daleko studioznije istraživanje po tek otvorenom Vatikanskom arhivu, a i po drugim .arhivima u svijetu. Osim toga, želja je bila najednom mjestu objediniti sve ono već objavljeno, u čemu se, neskromno rečeno, i uspjelo.

Dakle, knjiga je namijenjena znatiželjnicima, onima koji vjeruju i ne vjeruju, i nema drugu namjenu, a p onaj manje vrijeđati Crkvu ili vjernike. Ovdje je zapisano samo ono što se stvarno zbivalo, povijesna istina, koja se, to je u povijesti poznato, mnogima ne sviđa, a neki su je u totalitarnim sustavima, pokušavali i mijenjati. Na opće zadovoljstvo, i sreću, bez ikakvog, dugoročno gledano, uspjeha.

Sve ostalo što je autor kanio kazati nalazi se između korica Tajne povijesti rimskih papa.Knjiga je objavljena istodobno i u Beogradu, na srpskom jeziku.Split, studeni 1999.

Petar Požar

TAJNA POVIJEST RIMSKIH PAPA

Riječ papa je grčkog porijekla i znači otac. U prvim godinama kršćanstva bila je to titula koja se priznavala svim biskupima, ali je papa Grgur VII. odredio da to bude isključivo titula rimskih biskupa.

Pape su tradicionalno tvrdile da je sv. Petar prvi rimski biskup i da se njihova vlast nad Crkvom temelji na Isusovoj ovlasti danoj Petru, o čemu govori evanđelist Matej (16, 18-19): „Ti si Petar— Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vatra paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima”. Pravoslavni i protestantski apologeti uvijek su tvrdili da je tumačenje navedenih redaka u prilog papinskog autoriteta pretjerano. Ipak Zapadna Crkva je smatrala, od IV. do XVI. stoljeća kako se ovi reci odnose na papu.

† † †

Sveti Petar (papa oko 64. — oko 67.), pravim imenom Šimun (Simeon), bio je porijeklom ribar. Opisan je kao čovjek živog temperamenta, sa svim ljudskim vrlinama i slabostima. S Isusom ga je upoznao brat Andrija, a ovaj je obojicu uzeo za svoje učenike. O Petru se još znade da je bio — oženjen, a neki raniji dokumenti, nedokazano, tvrde da je imao kćerku Petronilu, koja je prema predaji bila mučenica.

3

Evanđelje navodi da je Petar tri puta zatajio Isusa. Prvo, nije prihvaćao Učiteljevu najavu o smrti na križu, zbog čega mu je Isus rekao: „Idi mi s očiju sotono...”. Drugo, nije prisustvovao razapinjanju, i treće, sumnja u vijest o uskrsnuću...

Umro je mučeničkom smrću, privezan za križ, i to naglavce, kako, po vlastitoj želji, „ne bi previše ličio voljenom Učitelju”. Međutim, ni Pavle, ni djela apostola, nijedno evanđelje ne kazuju izravno ništa o Petrovoj smrti, niti se igdje može naići na bilo kakav nagovještaj o tome da bi posebnu Petrovu ulogu mogao preuzeti neki njegov „nasljednik”. Prema tome, na stranicama Novog zavjeta nema ničega što bi izravno ukazivalo na ideju o papinstvu.

Današnja znanost ne priznaje Petru (i Pavlu) osnivanje crkve u Rimu jer se smatra kako je i prije njih u gradu bilo kršćana, pa i — crkva.

Još u drevnim vremenima pontifikata svetog Petra postojale je sekta nikolaita, ogorčenih ženomrzaca.

Tvrdeći da je žena dijete pakla i da je dovedena na zemlju da sablažnjava muškarca, nikolaiti su smatrali da treba prednost dati pripadnicima svoga spola!

Papa (sv.) Lino (oko 66.oko 78.), rođen u Toscani, donosi odredbu prema kojoj žene u crkvi moraju imati pokrivenu glavu.

Obračunavao je s prvim herezama. Javljaju se prvi „vračevi”, a posebnu su opasnost za Crkvu predstavljali eboniti, sekta koja je tumačila da je „Krist samo jedan od proroka”.

Linov pontifikat obilježen je uspostavom crkvene hijerarhije u Rimskoj crkvi, pa tako biskupi moraju voditi brigu i nadzor nad povjerenim im „stadom”.

(Sv.) Ankelet, porijeklom Grk, treći papa (oko 79. — oko 91.) odredio je biskupima, svećenicima i đakonima da moraju imati kratku kosu, što je početak njihove tonzure, frizure koja se održala dvadeset stoljeća.

Papa (sv.) Klement (Clemente), rođen u Rimu, vladao je Crkvom punih devet godina (91. — oko 101.). Imao je trajne sukobe s rimskim imperatorima, a glave ga je stajao car Trajan koji je kršćanstvo smatrao „mrljom ljudskog roda”. Pozvao je Klementa da prinese žrtvu rimskim bogovima i tako se javno odrekne vjere. Kada je to odbio, uslijedila je kazna. Sa sidrom oko vrata bačen je u Crno more. Neki ga smatraju — trećim papom.

Drugi Židov na mjestu pape bio je (sv.) Evarist (100. — oko 109.) koji se ponegdje spominje i kao Grk, iako mu je nesporno židovsko porijeklo.

Jedan od najmlađih papa je bio (sv.) Aleksandar I. Imao je između dvadeset i trideset godina kada je postao „Petrov nasljednik”. Uveo je u upotrebu blagoslovljenu vodu i propisao da hostije moraju biti od beskvasnog tijesta, što će nekoliko stoljeća kasnije biti jedan od „ključnih” razloga razmimoilaženja rimokatolika i pravoslavaca.

Za vrijeme Sirijca (sv.) Aniceta (papa oko 155. — oko 166.), dvanaestog pape, pojavila se sekta gnostičara koju su vodili Valentin iz Egipta i Marcion. Sekta je pokušavala izvršiti sintezu sa židovstvom i poganskom filozofijom. Oni su otišli u drugu krajnost tvrdeći da „žena treba biti zajednički posjed svih muškaraca”.

Strog prema ženama bio je i papa (sv.) Soter (oko 166. — oko 174.), rođen u Latiji, koji je zabranio ženama da dodiruju obredno posuđe, ali i paljenje tamjana pri liturgijskim obredima.

Zatim su se, za vrijeme četrnaestog pape Eleuterija (oko 174.-189.) pojavili valentinijanci, koji su objedinili učenje nikolaita i gnostičara, tvrdeći da su dozvoljene sve vrste razuzdanosti i perverzije.

Tako je, na primjer za vrijeme, na tom mjestu sedamnaestog Rimljanina, pape Kalistal. (217.-222.) bila izgrađena crkva Sv. Marije na Trastevereu. I kao prva crkva posvećena je Blaženoj Djevici Mariji: Crkva je sagrađena na mjestu na kojem se ranije nalazila — javna kuća.

Međutim, papa Kalisto se suočava s Hipolitom, opasnim protivnikom, koji se proglašava prvim u crkvenoj povijesti — protupapom, zbog papinog ublažavanja propisa koji su se ticali pokore i ženidbe.

4

(Sv.) Hipolit, protupapa (217.-235.) je djelovao u Rimu i bio je vodeći polemičar i pisac onoga doba. Po prirodi veoma tašt i prepreden, bio je jako povrijeđen kada je za papu izabran Kalista. Od jedne grupe šizmatika Hipolit je izabran za — prvog protupapu. Zamjeravao je Kalistu tobožnju popustljivost u teološkim, a još više u pitanjima discipline.

Kasnije zatočen na Sardiniji, i dalje sukobljen s „redovnim” papama, Hipolit je umro raščerečen, privezan za konje u trku.

Protupapa, od (sv.) Hipolita, do XV. stoljeća kada se pojavljuje posljednji, Feliks V., bilo je ukupno — 37, s time da ih je samo 12 bilo tijekom XII. stoljeća. Za vrijeme avignonskih papa i raskola bilo je ukupno — pet protupapa.

Bogatstvo Katoličke crkve začeto je u vrijeme (sv.) Urbana I. (222.-230.) koji je dozvolio Crkvi stjecanje materijalnih dobara. Grabež je počeo!

Papa (sv.) Anter (235.-236.), čiji je pontifikat trajao šezdeset dana, bio je papa za života drugog pape, (sv.) Poncijana, pa je i pokopan prije svoga prethodnika/nasljednika.

Poslije smrti pape (sv.) Fabijana (236.-250.), zbog progona kršćana rimskog cara Decija, nije bilo moguće izabrati novog papu pa je Rimska crkva čitavu godinu dana bila bez poglavara.

Za vrijeme slijedećeg novoizabranog pape (sv.) Kornelija (251.-253.) pojavio se i novi protupapa.

Bio je to Novacijan (251.-258.), vjerojatno iz Frigije, bio je za „papu” izabran od samo tri biskupa i šačice svećenika. Novacijan je bio izabran za prvog biskupa Rima za vrijeme — orgije! Kako bi osigurao sebi glasove visokih crkvenih dostojanstvenika, on ih je prethodno napio i omogućio im da uživaju u „veselom ženskom društvu”.

Tek je Sinod, koji je okupio 60 biskupa i brojno svećenstvo, razriješio dvojbu i priznao Kornelija za pravoga papu.

Papa (sv.) Lucije I. (253.-254.) strogo je zabranio zajednički život muškarca i žene ukoliko nisu u krvnom srodstvu ili u braku.

(Sv.) Stjepan I. (254.-257.) je jedan od brojnih papa za koje se ne zna jesu li umrli prirodnom ili nasilnom smrću. Prema predaji odrubljena mu je glava dok je vršio vjerske obrede u Kalistovim katakombama.

Smatrali su ga arogantnim, nestrpljivim i svojevoljnim.U vrijeme pape (sv.) Siksta II. (257.-258.) brigu oko crkvenih dobara vodio je đakon Lovro.

Prefekt Rima je pozvao Lovru i od njega zahtijevao da mu pokaže crkveno blago. Lovro je bez oklijevanja sakupio sve rimske siromahe i rekao da su oni crkveno blago. Zbog ove „šale” Lovro je uhićen i živ spaljen.

Ali nisu samo pape imali uzbudljiv i zanimljiv život, već su tome bili skloni i visoki katolički prelati.

Primjerice, Grigorije Čudotvorac, biskup aleksandrijski, očigledno je bio častan čovjek, čim je proglašen za sveca! Međutim, taj poštovani prelat nije imao ništa protiv ovozemaljskih zadovoljstava. Čim bi pala noć, on je skidao mantiju i na tajnim mjestima u svojoj biskupiji priređivao prave terevenke i pirove. Na njegove „zabave” dolazile su prostitutke kojima je Grigorije Čudotvorac obećavao „bogate nagrade”, da bi u trenutku kad im je trebalo platiti, nestajao bez traga i glasa!

Za vrijeme već spomenutog (sv.) Kornelija, devetnaestog pape, grupa svećenika bila je osuđena zbog silovanja jedne redovnice!

Papa (sv.) Kajo (283.-296.), rodom iz Salone pored Solina (Hrvatska), laičkog imena Caius ili Gaius, bio je, navodno, u rodu sa samim carem Dioklecijanom koji je podijelio carstvo na Istok i Zapad dodijelivši vlast dvojici careva „Augusta”, a njima su pomagala dvojica „Cezara”, a također je sagradio velebnu palaču (današnji Split), ali uporno proganjao kršćane, između ostaloga i vlastitu ženu i kći. I sam papa je mučen i ubijen, ali ne po nalogu svoga strica Dioklecijana. Druga, verzija, ona službena crkvena, tvrdi da je papa Kajo umro prirodnom smrću.

5

Dvojica papa — (sv.) Marcelin i (sv.) Marcel I. zbog svojih imena nerijetko se poistovjećuju i to unosi zabunu, tim više što su obojica rođeni u Rimu. Prvi (296.-304.) živio je, također, u doba Dioklecijana i navodno je rimskim progoniteljima predao svete knjige koje su potom spaljene. Drugi papa, Marcel (306.-309.), izabran je poslije dvije godine upražnjene papine stolice završio je život u progonstvu.

Legenda, međutim, tvrdi kako Marcelin (pozor: ovo se može odnositi na obojicu, odnosno nije točno utvrđeno na kojega od njih!), dvadeset i osmi i papa, nije bio stvoren za mučenika. Kad su imperatori neznabošci zatražili od njega da se opredijeli: ili da prinese žrtvu Jupiteru ili da bude mučen, on se bez mnogo dvoumljenja odrekao kršćanstva. No i pored tog „malog grijeha” papa Marcelin proglašenje za sveca!

Za vrijeme trideset i drugog pape, (sv.) Silvestra I. (314.-335.), seksualne orgije zahvatile su sve crkvene slojeve tako da je morao biti sazvan Prvi nicejski koncil (325.) kako bi se opomenuli suviše „revnosni” svećenici i njihove ljubavnice. Jedan od biskupa toga vremena pohvalio se javno kako mu jedanaest tisuća svećenika njegove biskupije svake godine daje po jedan zlatnik da bi im odobrio življenje i uživanje s njihovim ljubavnicama!

Valerijanci (pripadnici jedne sekte iz tog vremena) odobravali su svojim svećenicima „spavanje sa ženama i djevojkama, jer je poštenje tih ljudi dovoljno jamstvo da će biti pošteđeni od svih iskušenja”. Sve to je zapisano u analima Nicejskog koncila.

U Cirti, prijestolnici Numidije, održan je sinod radi izbora biskupa afričkih provincija. Biskupski štap pripao je crkvenom velikodostojniku koji je imao najgoru moralnu reputaciju!

Treći protupapa je Srećko, Feliks II. (355.-356.), koji je pokušao zamijeniti dvojicu papa —Liberija i (sv.) Damaza, porijeklom iz Španjolske, koji uz pomoć vojske zauzima Lateran gdje je posvećen. Feliks je, kasnije, kupio imanje na Via Aurelia, sagradio crkvicu i do kraja života — izigravao papu. Sam svoj papa.

I odmah poslije njegove smrti Feliksove pristalice izabrale su novog protupapu Ursina (366.-367., umro 385.) kojega je papa Damaz (366.-384.) ponovno morao svladavati vojskom. I kasnije, kada bi se Ursini vraćao iz progonstva činio je pravom papi neprilike, ali je ovaj imao dovoljno podrške civilnih vlasti (i vojske!) da lako otkloni svaku opasnost.

Povijest tvrdi da su ga čak i obični vjernici odbili priznati za papu. Toliko je Damaz bio ozloglašen! Tada je Damaz, zajedno sa skupinom svojih pristalica, upao nasilno u jednu crkvu u Rimu i poubijao sve žene, starce i djecu koji su se zatekla u crkvi! Ukupno njih — 137.

Vjernici su shvatili Damazovu poruku i pokorili se.Jedan carski dekret iz 370. godine zabranjivao je svećenicima da posjećuju kuće bogatih

udovica ili nasljednica, a sam je Damaz dobio nadimak — „uhoškakljač dama”. Kasnije je papa Damaz, kao i neki njegovi prethodnici, uhvaćen na djelu „prilikom vršenja bludnog čina”!

Ipak, u njegovo vrijeme je njegov tajnik (sv.) Jeronim, porijeklom iz Dalmacije, na „vulgarni latinski” preveo Bibliju, čiji su neki dijelovi do tada bili poznati samo na hebrejskom jeziku. Taj se prijevod, i danas, naziva Vulgata.

Papa Damaz I. uvelike je podigao papinski ugled promijenivši „povijest” odredivši da su utemeljitelji Rima apostoli Petar i Pavao, a ne Romul i Rem. Međutim, uskoro u „kršćanskoj znanosti” kao jedan od „osnivača” otpada i sam Pavao.

U vrijeme pape Siricija (384.-399.) bilo je vrlo burno. Prvo je obračunao s pristalicama protupape Ursinija i to, kažu, vrlo brutalno. Sukobio se s carem Maksimom koji je pogubio nekog plemića Priscilanija, velikog pobornika kršćanskog života punog asketizma i krajnje strogosti, te je osudio na smrt monaha Joviniana koji negira askezu u kršćanskom životu i tvrdi da „ Blažena Djevica Marija nije ostala bezgrešna nakon staje rodila Isusa”. Jovinian bježi u Milano, ali tamošnji biskup Ambrozije izvršava papinu presudu.

Zanimljivo je, čak i za ovu temu, da je Siricije tvrdio kako kada govori službeno, „po njemu govori još uvijek prisutni sv. Petar”!?

6

Papa Siricije se zbog nečega uopće nije dopadao poznatom ljetopiscu Jeronimu koji je napisao puno oštrih riječi protiv Siricija. Jeronim je pisao vrlo oštro i o manama svećenstva.

Jednom prilikom je Jeronim poslao poruku nekoj nevinoj djevojci. Preporučio joj je da čuva svoju nevinost i dao joj je nekoliko mudrih savjeta u svezi s tim. Evo što on veli: „Kćeri moja, ako želiš sačuvati cvijet svoje| nevinosti, čuvaj se kao od kuge tih licemjera u mantijama koji se nastoje dočepati se visokih crkvenih položaja samo da bi imali slobodan pristup ženama!”.

Očigledno je Jeronim dobro poznavao svoje crkvene prijatelje! On dalje piše: „Ti gnusni svećenici nose blistavo prstenje na svojim prstima... Njihovo glavno zanimanje je saznati imena i adrese kuća u kojima žive lijepe žene i djevojke, da bi ih zatim mjesecima uhodili i ispitivali njihove tajne sklonosti...”

Uz biskupa Ambrozija vezano je i čuveno obraćenje sv. Augustina.Naime, Aurelije Augustin (354.-430.), rođen u Africi od oca poganina i majke kršćanke, školuje

se u Kartagi i Tagasti. Proučava Cicerona, Platona i kasnije djela sv. Pavla. U mladosti je imao vjernu ljubavnicu s kojom je dobio i sina. Odjednom odlučuje odbaciti profesuru u Milanu i razvrgnuti „divlji brak”, pa se na Uskrs 387. godine krsti, zajedno sa srnom, u 33. godini života, godinama Isusove smrti. Odlazi u samostan u svoju domovinu, a 391. zarađuje se za svećenika, dok 397. postaje biskup Hippona. Objavio je više djela, od kojih su najznačajnija: Ispovijesti (o vlastitom obraćenju), Božja Država i trojstvo, u petnaest knjiga.

Međutim, istinite su kronike zapisale da Aurelije tijekom cijele svoje mladosti nije volio ništa drugo osim hazardnih igara i „izazovne predstave”. Krao je od oca sve što je imao, zbog čega je njegova majka najzad bila prisiljena otjerati ga od kuće. Kasnije, kad je Augustin izabran za biskupa, pretvorio se u jednog od najrevnosnijih čuvara kršćanstva! Svećenici i prelati su gledali kroz prste na sve njegove mane i grijehe, jer je on bio jedan od „najsavjesnijih zaštitnika vjere”. Čuvena je Augustinova izreka: „Vjerujem jer je tako zapovjeđeno!”.

Prema legendi, iako o tome nema dokaza, ovdje se pojavljuje još jedan papa Siricije koji je ostao posebno zabilježen u „tajnoj povijesti papa”. Ipak, prema povijesnim izvorima sve se to zbivalo još za vrijeme Anastazija I. jer drugog pape imenom Siricije nije bilo.

U to vrijeme crkvom su gospodarile žene. Kršćani tog vremena podijelili su se na dvije grupe, na čijem su se čelu nalazile dvije kurtizane — Marcela i Melanija. Rufina, prefekta iz Aquileje žestoko je mrzila Marcela. Rufin je bio poznati znanstvenik i suvremeni bogoslovi veoma su cijenili njegove radove. Marcela je bila ljubomorna na Rufina i ne jednom je izjavila: „Ni po koju cijenu neću ustupiti Rufina svojoj suparnici!”.

Mučena zavišću, Marcela se obratila Rufinu s prijedlogom koji je bio toliko nereligiozan koliko i nepristojan. Stavila je sve na jednu kartu ne želeći se zaustaviti ni pred čim... ali je izgubila! Očigledno, Rufin je bio veoma privržen Melaniji. Poznato je koliko može biti zavidljiva i osvetoljubiva odbačena kurtizana. Uvrijeđena u svojim osjećanjima, Marcela je pohitala kod pape „razobličiti” Rufina.

Sveta kurtizana (jer je kasnije proglašena za sveticu!) izjavila je ne trepnuvši, da je Rufin heretik! Zašto? Zato što je preveo djela Origena, zagovornika neoplatonizma (prema njemu su materija i tijelo dio je stepenice egzistencije u odnosu na duh, a do prave se spoznaje ne dolazi iskustvom i razumom, nego pomoću mistične ekstaze), što je već samo po sebi hereza!

Papa, ako je vjerovati ljetopiscima, nije bio u stanju ništa odbiti Marceli. Oštro je napao slavnog znanstvenika i isključio ga iz crkve. Međutim, Rufinu to nije smetalo da i dalje živi u bogatstvu i raskoši.

Prvo srodničko nasljeđivanje među papama zbilo se početkom petog stoljeća. Tada je za papu izabran (sv.) Inocent I. (401.-417.), sin pape Anastazija. Za njegovog pontifikata su Goti, vođeni Alarihom, zauzeli i opljačkali Rim. Time je srušen mit o nepobjedivosti Rima.

Kao posebnost ovoga pape uvijek se navodi kako se u pismima biskupima, i drugima, uvijek obraćao i pisao u Petrovo ime, u ime sv. Petra.

7

Za vrijeme ovoga pape svećenstvo se bogatilo, tako reći iz sata u sat, ucjenjujući žene koje su „sablaznili” mladi svećenici!

Na primjer, izvjesna Vestina, miljenica mnogih svećenika, potrošila je svu svoju imovinu na crkvu. Kako bi ugodila papi, ona je usred Rima izgradila baziliku koja je bila bogato ukrašena zlatom i srebrom. Posuda za pričešće na glavnom oltaru, posuta dijamantima, bila je od čistog zlata. Iznad krstionice bio je srebrni jelen iz čijih je usta curila voda; posuda u kojoj se čuva ulje za istjerivanje demona bila je isječena iz ogromnog dragog kamena. Osim toga, u crkvi je bilo trideset i šest bakarnih svijećnjaka, od kojih je svaki bio težak stotinu i šezdeset kilograma.

Prihodi koje je imala ta crkva od kuća i zemljišta koje joj je pripadalo, bili su basnoslovni.Vestina je umrla u najcrnjoj bijedi: cijelu njenu imovinu „progutala” je crkva!Sljedeći papa, (sv.) Zosim (417.-418.), bio je vrlo naprasit i netaktičan pa se zamjerio mnogim

svećenicima koji su zatražili pomoć u carskom dvoru u Raveni. Papa ih je namjeravao sve ekskomunicirati, ali ga je u tome spriječila bolest i smrt.

Poslije njegove smrti izabrana su, istoga dana, dvojica papa — protupapa: Eularije, kojega podržava rimski prefekt, poganin Simmah, i (sv.) Bonifacije I. (418.-422.), kojega konačno za legitimnog papu proglašava car Honorije.

Bonifacije, koji je također proglašen za sveca, provodio je sve svoje slobodno vrijeme s kurtizanom Aglajom, o čemu detaljno pričaju drevni ljetopisci.

Za pape (sv.) Celestina (422.-432.) vodila se zanimljiva prepirka koju je započeo carigradski biskup Nestor. Radilo se o tome da se već neko vrijeme Gospi dodavao naziv Majka Božja. Nestor se suprotstavio tom nazivu jer ga ne spominje Novi Zavjet, pa ističe kako se može govoriti o Kristorodici, a ne o Bogorodici. Konačno, u sve su se uključila i dva cara Teodozije II. (Istok) i Valentijan II. (Zapad), koji su sazvali koncil na kojem je presuđeno — ljudski i božanski element ujedinjuju se i nadopunjuju u Isusu, a Marija je Bogorodica (Theotokos).

Papa (sv.) Siksto III. (432.-440.) je rođen u Rimu i ostao je zabilježen po pomirljivom odnosu naspram Istoka, a sudjelovao je i u proglašenju božanskog Marijinog majčinstva. Ali...

Ali, bio je zaista originalan čovjek; smatrao je da su samostani i haremi jedno te isto!Evo kako je on postupao. Sve redovnice, koje su stupajući u „svetu obitelj”, postajale Kristove

nevjeste, papa je smatrao da su one, zapravo — svojim suprugama!Pošto se Isus Krist nije u stanju spustiti na Zemlju, njegove, „muževe”, obaveze preuzeo je

papa. Zar to nije potpuno logično?Međutim, papa Siksto III. jednom prilikom nije imao sreće. Redovnica Hrizonoga nije htjela

odgovoriti na njegovo udvaranje... Papa je tada odluči uzeti silom. On je prije svega muškarac pa tek zatim papa!

I to nije bilo sve. Papa Siksto III. bio je jednom uhvaćen i u preljubu s rođenom sestrom!Njegova „burna djelatnost” izazvala je uznemirenost među vjernicima. Bio je sazvan posebni

koncil radi suđenja Sikstu III. No, je li koncil imao snage boriti se s takvim bezobzirnim i nemilosrdnim čovjekom? Siksto III. je imao veliki broj vatrenih pristalica među svojim klerom, jer im je dozvoljavao raditi što hoće. I što je zaključio sabor: papa nije kriv ni zajedno djelo za koje su ga „nevjernici” optužili!

Tri mjeseca nakon što je održan koncil, glavni tužitelj protiv pape Siksta III., kardinal Basse, bio je otrovan. Papa je s velikom pompom sahranio svog „brata u Kristu” tvrdeći da je Basse umro od zapaljenja pluća!

Tajnu Basseove smrti otkrio je tek nasljednik Siksta III.U vrijeme (sv.) Lava I. Velikog (440.-461.) osim produbljivanja jaza između zapadne i istočne

crkve (28. kanonom Carigradskom patrijarhu priznaju se ista prava kao i Rimskom biskupu), Rim je napadnut od hunskog vođe Atile („Bič Božji”), a nešto kasnije napadaju ga i Vandali pod vodstvom Genzerika. Lav I. je pošao u Mantovu i izmolio Atilu da poštedi Rim, dok je Vandale uspio nagovoriti neka po Rimu ne pale i ne ubijaju.

8

Međutim, taj se papa proslavio i time što je objavio veoma nemoralnu bulu: u njoj se govorilo da svaki otac ima pravo svoju kćerku prodati kao ljubavnicu svakome tko to hoće!

Za vrijeme njegovog pontifikata neki biskup Celidonije bio je optužen za nasilje i ubojstva, posebno za ubojstvo muža svoje ljubavnice. Navodi optužbe su bili potvrđeni i posebni sud provansanskih biskupa, kojem je predsjedavao (kasnije sveti) Ilarije Arlski, donio je odluku da Celidonije bude uklonjen sa svoga položaja.

Ali Celidonije je odbio napustiti svoj položaj. Čak se odvažio na odluku suda požaliti papi... jer mu je bilo jasno da je „moral Svetog Oca veoma elastičan”.

I zaista, papa Lav I. poništio je odluku suda. „Nekoliko nasilja, nekoliko ubojstava i nije tako strašna stvar” zaključio je Lav I.

Kad je biskup Ilarije Arlski protestirao protiv te odluke, papa je Ilarija Arlskog izbacio iz crkve! Pouka je bila jasna: „Budi svjestan svoga položaja i ne miješaj se u papine poslove!”

Međutim, svi ti događaji nisu smetali da i papa Lav I. i Ilarije Arlski budu proglašeni za svece! Ilarije Arlski se proslavlja petoga svibnja, a sveti Lav jedanaestoga svibnja!

Dodajmo još i ovo: za vrijeme pontifikata Lava I. pojavilo se kršćansko bratstvo adamita. U tu sektu su primani pripadnici oba spola. Crkvene ceremonije obavljali su potpuno goli, a kad su se dolazili pričestiti, orgijali su u samoj crkvi!

I na kraju, za vrijeme ovoga pape (449.) u Efezu je održan koncil koji je izbacio iz crkve i samoga papu, na što ga je Lav proglasio „razbojničkim koncilom”.

Propast Zapadnog Rimskog Carstva (476.) zbila se u vrijeme pape (sv.) Simplicija (468.-483.) kada je svrgnut car Romul Augustus od strane Odoakara, germanskog vojskovođe koji je ubrzo poražen od Gota.

Papa u — paklu! To se dogodilo Anastaziju II. (496.-498.) koji je zapamćen kao vrlo popustljiv naspram Bizanta i tamošnje crkve. Zbog te popustljivosti „i hereze”, čuveni pisac Dante Alighieri papu Anastazija stavlja u Pakao u svojoj Božanskoj komediji.

Poslije Anastazije II. ponovno se javljaju papa i protupapa. Dio klera izabire (sv.) Simaha (498.-514.), a dio Lovru (Laurentije). Simahovi protivnici optužuju papu da je Uskršnje svetkovine slavio po starom običaju, da moralno nije čist i da razbacuje crkveni novac. Teodorik, kralj Italije, pokušava ga pozvati na odgovornost, ali mu papa odgovara kako papi ne može suditi onaj tko mu je podređen. Papa Simah odlučan je protivnik Bizanta, pa je čak i ekskomunicirao bizantskog cara Anastazija I.

Protupapa Lovro ipak je vladao Rimom pune četiri godine, gdje je zaposjeo sve crkve i papinske posjede. Imao je podršku gradske sirotinje i prefekta Simaha.

Sljedeći papa (sv.) Hormizda (514.-523.) bio je prije izbora za papu oženjen i imao sina Silverija koji će 536. godine postati papa Silverije.

Sa starim i nemoćnim papom Ivanom I. (523.-526.) započinje razdoblje nekoliko kratkih pontifikata što je rezultiralo slabljenjem Svete Stolice.

Papa Ivan I. poznat je po tome što je okrunio Justinijana I. za cara Bizanta. Zbog toga ga kralj Teodorik uhićuje i zadržava u Raveni kao zatočenika, a tamo i umire.

Poslije pape (sv.) Feliksa IV. (ili III.), koji je na samrtnoj posljednji imenovao svoga nasljednika, uz papu se ponovo javlja i protupapa. Tako je za papu izabrani Bonifacije II. (530.-532.), za protupapu Dioskur. Obojica su izabrana istoga dana, ali Dioskur umire poslije samo dvadeset i dva dana.

I Bonifacije II. je pokušao imenovati svoga nasljednika, đakona Virgilija, pa je prisilio buduće izbornike da o tome potpišu i posebni dokument. Međutim, rimski kler, potpomognut rimskim Senatom, prisilio ga je da opozove tu svoju odluku pa je papa pred svima morao zapaliti taj dokument.

Prvi papa koji je promijenio ime (osim Šimuna, koji je postao Petar) bio je Merkur, koji je smatrao kako mu ime zvuči poganski, pa je promijenio ime u Ivan II. (533.-535.). Pri izboru ovoga pape nisu se birala sredstva. Bilo je puno kupovanja glasova izbornika. Kako bi se prikupila

9

financijska sredstva, prodavani su čak i posvećeni kaleži. Konačno, pri izboru je odlučujuću ulogu imao sam kralj Atalarik koji je sebi prisvojio pravo izbora novog pape.

Poslije kratkotrajnog pontifikata učenog pape Agapeta L, na Petrovu stolicu postavljenje papa (sv.) Silverije (536.-537.), sin pape Hormizde. Postavio ga je gotski kralj Teodohat. U njegovo vrijeme bizantski vojskovođa Belizar zauzima Rim (536.).

U vjersku politiku se uključuje i bizantska carica Teodora koja podržava đakona Vigilija, kojega je još papa Bonifacije želio za svoga nasljednika, koji joj je obećao razne ustupke i rehabilitiranje Antima kojega je svrgnuo papa Agapet. Međutim, u Rimuje već Silverije na mjestu pape. Belizar optužuje papu Selverija za suradnju s Gotima pa ga šalje u Pataru, u Anadoliju. Car Justinijan ga vraća u Rim, da bude saslušan; ako je kriv bit će svrgnut, a ako dokaže svoju nevinost ostat će papa. Vigilije, koji je u međuvremenu postao papa, uspio je da papu Silverija Belizar internira na otok Palmeria gdje je devet dana živio bez hrane. Desetog dana su ga redovnici, koji su ga čuvali bili nestrpljivi da Silverije umre, zadavili i vratili se u Rim. Tako je njegov pontifikat završio prije smrti.

Poslije mnogih spletki, Belizar, poslušnik carice Teodore, imenuje za papu Vigilija (537.-555.) koji je doživio tolika poniženja i uvrede kakve nijedan papa ni prije, ni poslije, nije doživio.

Justinijanov tajnik Antim je u studenome 545. godine na grub način, za vrijeme služenje svete mise, dao uhititi papu Vigilija i otpremiti ga na Siciliju na kojoj ostaje zatočen godinu dana. Nakon toga je prebačen u Carigrad gdje je bio izvrgnut osam punih godina carevoj hirovitosti, da bi na kraju prihvatio sve careve uvjete.

Vigilije je bio poznat kao sodomit. Pored svega ostalog, ubio je papinim žezlom nekog dječaka koji se usudio oduprijeti njegovim izopačenim seksualnim željama. To ubojstvo dovelo je do pobune. Razjareni narod izvukao je Vigilija iz dvora i vezanog uzetom proveo ga ulicama Rima izloživši ga javnom bičevanju.

Život pape Vigilija je niz najtežih prijestupa. Za vrijeme njegove vladavine svećenici su gotovo neprekidno orgijali, a samostani su se pretvorili u krčme!

Vigilije, izmučen i slomljen fizički i psihički, umire 555. na Siciliji. Otrovao ga je njegov nasljednik biskup Pelagije. Nije ni pokopan u crkvi sv. Petra.

Papu Pelagija I. (556.-561.) imenovao je car Justinijan što je izazvalo veliko nepovjerenje biskupa, osobito na Zapadu.

Za novog papu je potom izabran Rimljanin Catelin koji uzima ime Ivan III. (561.-574.). U njegovo vrijeme gradom Rimom su zavladali kaos, teror i pljačka, što je bila posljedice okrutne uprave Justinijanovog namjesnika i zapovjednika carigradskih odreda u Italiji, u narodu omraženog, Nerzesoma.

U to su vrijeme, za pontifikata Ivana III., dva francuska prelata osuđena za nasilje i ubojstva. Razljućen činjenicom što je presudu donio građanski sud, što se smatralo kao napad na prava crkve, papa Ivan III. je zapovjedio da se oba osuđena prelata vrate na svoje položaje, a kao nagradu za pretrpljene „muke”, dobili su na upravu dvije biskupije!

Za vrijeme vladavine Pelagija II. (579.-590.), Grgur, biskup Antiohije, bio je optužen za preljub sa svojom sestrom. Papa je pozvao Grgura u Rim i zaprijetio mu da će njegov slučaj predati u nadležnost građanskog suda. Umjesto da sasluša izjave svjedoka, papa Pelagije je zahtijevao od Grgura da se zakune kako nije izvršio preljub! Razumije se, sveti čovjek se zakleo pred papom „u sve što mu je sveto” da je nevin „kao janje”!

Tada je papa Pelagije II. donio sljedeću znamenitu odluku: „Služitelj Boga, koga smo mi izabrali, nije zbog samog svog duhovnog zvanja, sposoban dati lažnu zakletvu. On se zakleo — nije kriv. To znači da je bio oklevetan. Zato oni koji su to učinili moraju biti kažnjeni!”.

I zaista, svjedoci prijestupa biskupa Grgura, kojima papa nije dopustio kazati ni riječi, osuđeni su na progonstvo, pošto su ih prethodno bičevali na rimskim ulicama.

1

Papa Pelagije II. objavio je poznatu bulu u kojoj je predložio svećenicima da ne ubijaju djecu svojih ljubavnica, nego neka ih daju u samostane na odgajanje, kako bi od njih postali dobri svećenici.

U njegovo vrijeme, 585. godine održanje u Francuskoj Makonski sinod na kojem se sasvim ozbiljno raspravljalo „je su li žene ljudi”!

Papa Pelagije II. umro je od neke venerične bolesti koju je dobio u jednom od rimskih kupleraja. Službeno, međutim, umro je kada je zbog izlijevanja rijeke Tibra u Rimu zavladala neka zaraza.

Jedan od velikih i značajnih papa svakako je (sv.) Grgur I, nazvan Veliki (590.-604.), rođen u obitelji koja je pripadala visokom senatorskom plemstvu. Bio je gradski prefekt, ali se odrekao svjetovnog života i roditeljsku palaču u Rimu pretvorio u samostan, posvećen sv. Andriji, u kojemu je živio kao obični redovnik.

Kada Bizant više nije mogao braniti Rim, uspio je miroljubivim pregovorima odvratiti Langobarde od zauzimanja Rima. Pomagao je siromašne, a sebe je nazivao „slugom slugu Božjih”, nazivom kojim se i danas služe rimske pape.

U njegovo vrijeme stižu u Rim prve vijesti o pobjedama Rimljana nad Slavenima, vjerojatno u Istri, o čemu piše i salonitanski (Salona, današnji Solin u Hrvatskoj) biskup Maksim. Ostalo je zabilježeno da se papa Grgur I. nije slagao s potonjim salonitskim biskupom Natalom, koji je bio „neuk i slabo načitan... koji je tratio vrijeme gozbama i pijankama..., a blago i crkveno posuđe razdavao rodbini i prijateljima.

Papa Grgur znamenit je i po tome što je izmislio znamenito Čistilište. Bio je to odista originalan pronalazak!

Čistilištem (ignis purgatorium) nazvano je mjesto u kome se „čiste ljudske duše” kako bi čiste dospjele u raj...

Mnogi bogoslovi su još prije Grgura tvrdili da vatra o kojoj je govorio apostol Pavao može gorjeti ne samo kad dođe Strašni sud, nego i u razdoblju između smrti i Strašnog suda. Tako, na primjer, Laktancije kaže: „Neka nitko ne misli da se duše javljaju pred Sudom odmah poslije smrti. Sve duše borave najednom zajedničkom mjestu gdje očekuju da budu ispitane, što ih očekuje na Strašnom sudu. Tada oni koji su živjeli kao pravednici dobivaju besmrtnost; oni kod kojih se utvrdi da su griješili neće uskrsnuti, nego će biti bačeni u tamu i osuđeni na mučenje”.

Papa Grgur se nije upuštao u rasprave na tu temu, nego je jednostavno izjavio: „Dušama mogu donijeti olakšanje molitve koje će izgovarati dok budu boravile u Čistilištu. Duše pokojnika javljaju se živima: pričajući im o svojim mukama, mole ih da im pomognu molitvama, a zatim potvrđuju da su molitve odista olakšale njihovu sudbinu”.

Čistilište, koje se tako pojavilo i na ovom svijetu, donijelo je ubrzo brojne indulgencije (oproštaje grijeha), i to po raznim cijenama u tadašnjem novcu.

Na savjesti pape Grgura bilo je i jedno ubojstvo: on je zbog „hereze” otrovao biskupa Malhusa i isključio ga iz crkve. Malhus je umro na dan svoga isključenja iz crkve, dok je razgovarao sa izaslanikom, koji je donio papinu bulu... Smrt biskupa Malhusa, po riječima samog „trovača”, bila je „veliko čudo” jer se u njegovoj iznenadnoj smrt vidi „prst Božji”!

Za vrijeme pontifikata pape Grgura zbilo se još jedno „čudo” koje se dogodilo za vrijeme popravka bazena u glavnom samostanu vatikanske crkve: kad je ispuštena voda iz bazena, na njegovom dnu pronađena su tijela stotina udavljene novorođenčadi!

Malo će tko povjerovati kako su sva ta mrtva novorođenčad u ženskom samostanu, koji su često posjećivali visoki crkveni dostojanstvenici, nastala po „Duhu svetome”!

U legendi se spominje i „papa Atanasije”, „Veliki pravednik”, koji je kao biskup Aleksandrije izvršio ne mali broj ubojstava za vrijeme svoje vladavine. Osamdeset i sedam prelata, okupljenih na Antiohijskom sinodu, odlučili su Atanasija isključiti iz crkve jer je „obeščastio položaj koji je zauzimao”. Ali „papa Atanasije” se nije predao: bacio je anatemu na sve prelate koji su glasali protiv njega... i ostao je na svom papinskom položaju!

11

Međutim, prema službenim popisima papa Rimske kurije takav papa, tog imena, nije postojao.Šest mjeseci poslije Grgurove smrti bizantski car odobrava izbor pape Sabinijana (604.-606.) iz

Toskane koji nje iznevjerio sve nade koje su bile polagane u njega. Počeo je ukidati redovnicima povlastice koje su stekli. Najveću pogrešku je učinio kada narodu nije razdijelio žito iako su crkvena skladišta bila puna hrane.

Stvarno, papa Sabinijanje bio „rijetko gramziv čovjek”. U svojoj gramzivosti nije se zaustavio čak ni pred golemom narodnom nesrećom. Kada je u Rimu zavladala glad, Sabinijan je, koristeći zalihe žita koje su se nalazile u podrumima Vatikana, počeo prodaju zlata vrijednog žita... i to samo u zamjenu za zlato!

Ljudi su padali po ulicama od iscrpljenosti. Papino ponašanje izazvalo je revolt građana. Uputili su mu jednu delegaciju moleći ga „u ime Krista” da ljudima koji nemaju zlata dodijeli besplatno izvjesnu količinu žita. Razumije se, papa je to energično odbio.

Pod prijetnjom izopćenja, Sabinijan je, između ostaloga, zabranio vjernicima učiti čitati i pisati. Po njegovom mišljenju prosvijećenost je privilegij redovnika i svećenika!

Po njegovoj zapovijedi uništena su mnoga vrijedna umjetnička djela, dok je vatra progutala stotine i tisuće dragocjenih starih rukopisa. Prema riječima povjesničara Morisa Lachatra, ne preostaje ništa drugo osim „žaliti za onim umjetničkim djelima od neprocjenjive vrijednosti, koje je uništio sumanuti Sabinijan”.

Na kraju se ogorčeni narod pobunio i „gnusni papa”, kako su ga nazivali, je bio ubijen u svome dvorcu. Bio je toliko omražen da je pogrebna povorka morala ići dužim, zaobilaznim putem, kako bi se izbjegao susret s razjarenom masom rimskih građana.

Poslije smrti pape Sabinijana prijestolje sv. Petra ostalo je upražnjeno skoro godinu dana. Biskupi su s oružjem u rukama osporavali jedni drugima pravo na papinsko prijestolje. Na kraju je bizantski tiranin Foka, koji je u to vrijeme upravljao imperijem, nametnuo vjernicima Bonifacija III. (607.).

Zanimljiv je propis donio ovaj papa, a glasio je: „Dok je jedan papa živ, nitko drugi ne može biti izabran za papu, bez obzira na tobožnje razloge. Biranje novoga pape može se početi tek trećeg dana nakon smrti prethodnika”. Valjda, da u međuvremenu ovaj ne bi uskrsnuo! Ovo je potvrdio i Sveti sinod.

Sljedeći papa nosi i odgovarajuće ime — (sv.) Bonifacije IV., a poznat je po tome što ustanovljuje svetkovinu Svih svetih.

Bilo je i papa čudotvoraca. Takav je, kažu, bio i (sv.) Deusdedit, ili Adeodat I. (615.-618.), čije je ime znakovito: datus a Deo, Bogom dan. Za njegova pontifikata (816.) Rimom je harala kuga. Papa obilazi, savjetuje i tješi zaražene. Prema legendi, poljupcem je ozdravio jednog gubavca.

U vrijeme pape Bonifacija V. (619.-625.) koji je bio, kako je zapisano na njegovoj nadgrobnoj ploči, „darežljiv, nevin, naobražen, iskren i pravedan” javlja se na Istoku Muhamed (Muhammad, Mahomret, Mohamed) Abdul Kasim ibn Abdulah — osnivač islama („pokornost božjoj volji”), gonič deva u karavanama, a zatim trgovac u rodnom gradu Meki. Počeo je propovijedati novu monoteističku vjeru, zasnovanu na vjerovanje u boga Alaha (Kuran i hadisu). Došavši u sukob s vladajućim ljudima Meke, pobjegao je 622. godine u Jatrib kojeg je nazvao Medinom. Poslije osam godina zauzeo je i Meku koja postaje vjersko i političko središte ujedinjenih Arapa koji počinju svoj „džihad” (sveti rat) protiv nevjernika i vjersku i teritorijalnu ekspanziju. Od 6. srpnja 622. počinje se računati muhamedansko vrijeme (islamski kalendar).

Za vrijeme pape (sv.) Martina I. (649. — svrgnut 653., umro 655.) protuprirodni blud i razvrat postali su sasvim uobičajeni među svećenstvom. Svećenici se više nisu zadovoljavali samo „zavođenjem dječaka”, nego su se upustili i u „grješne radnje” sa životinjama! To je u jednoj poslanici priznao i sam papa Martin. Pišući Amonu, biskupu Maastrihta, on veli: „S velikom žalošću ustanovio sam da gotovo svuda, svećenici, đakoni i ostali klerici padaju u sramotni grijeh razvrata, sodomije i seksualnih veza sa životinjama. One prestupnike koji budu uhvaćeni u tom grijehu, crkva će zbaciti s njihovih položaja bez mogućnosti da ikad na njih budu vraćeni”.

1

Kler, koji je u golemoj većini bio sklon razvratu, nije mogao trpjeti takvog papu. Papa Martin I. je optužen za herezu i uhićen, pa je vezan lancima odveden u Carigrad jer je, između ostaloga, bio u sukobu s carem Konstantinom II. koji je želio zadržati pravo miješanja u vjerski život. Dok su ga vezanog provodili ulicama Carigrada, svjetina mu je s ramena strgnula palij (znak papinstva) i rastrgala odjeću javno ga bičujući. Osuđen je i upućen na Krim, blizu Sevastopolja, gdje je umro.

Ponovno je novi papa, (sv.) Eugen I. (654.-657.), izabran za života svoga prethodnika, Martina, i to po izričitoj želji Bizanta, suprotno ranije spomenutoj odluci pape Bonifacija III.

(Sv.) Vitalijan (657.-672.) spada među one pape koji je pokušao udvorništvom suzbiti antagonizam između Rima i Bizanta. Nijedan papa do tada nije s toliko poniznosti bizantskom caru slao poruke i poklone.

Ali, bez uspjeha. Car Konstantin II. okomio se na rimsko blago. Opljačkao je sve što je mogao. S Panteona su čak skinute skupocjene brončane pokrovne ploče. S opljačkanim blagom se hitro uputio prema Napulju i Sirakuzi, ali je u rujnu 668. godine umro. Bogatog plijena su se dokopali Saraceni koji su gusarili po cijelom Sredozemlju.

Zanimljivo je da je taj papa uveo u upotrebu orgulje pri crkvenim obredima.Nadimkom „Čudotvorac” ponosio se i papa (sv.) Agaton (678.-681.), iako nije nikada

objavljeno čudo koje je napravio. Znade se samo da je davao veliku materijalnu pomoć i bio u osobnim kontaktima s bolesnicima u vrijeme neke velike epidemije u Rimu.

„Sveta vodica”, koja je bila rezervirana isključivo za svećenike tijekom vjerskih obreda od pape (sv.) Lava II. (682.-683.) namijenjena je i puku. Papa je to dopustio odredivši da se „i puk škropi blagoslovljenom vodom u znak blagoslova”.

Papa, koji je posvojio, „posinio”, dva carska sina, Justinijana i Heraklija, zvao se (sv.) Benedikt II. (684.-685.). To je učinio bizantskom caru Konstantinu IV. s kojim je prijateljevao. Ali, istodobno je uspio Crkvu potpuno odvojiti od bizantskog utjecaja. Od tada će papu birati rimski kler i narod, bez utjecaja i odobrenja cara.

Poslije smrti pape, Sirijca, Ivana V. (685.-686.) nastala je zanimljiva situacija. Kler je predlagao prezbitera Petra, a vojska prezbitera Teodora. Kako bi spriječila izbor kandidata suparničke struje, vojska je zauzela lateransku palaču. Pokušavajući izbjeći prolijevanje krvi suparničke strane su se dogovorile i izabrale Konana (686.-687.), sa Sicilije, koji je zbog svoje starosti i bolesti trebao biti „prijelazni papa”.

Ali tada se javlja i arhiđakon Paskal koji nudi, prvi put javno, sramotnu ponudu — obećava sto librica zlata onome tko mu osigura papinstvo.

Uskoro je papa Konan otrovan.I vojska i kler bili su od strane cara Justinijana primorani izabrati za papu Paskala, no on se u

povijesti Rimske kurije smatra samo protupapom. Vojska, međutim, za papu proglašava svoga kandidata Teodora, iako je, u stvari i on samo protupapa.

Ali, pojavio se i pravi papa (sv.) Sergije I. (687.-701.), za kojega povijest tvrdi, da je bio —„rijedak nitkov”.

Lako je zamisliti do kakvih je sukoba došlo. Pristalice Teodora organizirale su premlaćivanje pristalica Paskala u bazilici sv. Julije. Sergije je spretno iskoristio nesuglasice između Teodora i Paskala: okupio je odred „na sve spremnih ljudi” koji su mu za dobru novčanu nagradu osigurali papinsku tijaru!

Paskal i Teodor su bili bačeni u vatikanske podrume. To je rashladilo njihov žar i oni su se svečano zakleli da će „poštovati i slušati papu Sergija I.”

Sergije ih je pustio na slobodu. Teodor nije gubio vrijeme i odmah je javno optužio Sergija za uzurpatorstvo dokazujući da je samo njegov izbor za papu zakonit. Uspio je na svoju stranu privući veći dio svećenika i Sergije je zbačen s papinskog prijestolja!

Međutim, Sergije nije klonuo duhom. Uputio je svog izaslanika u Ravenu u kojoj se tada na vlasti nalazio Ivan Platin, veliki „ljubitelj surovih borbi”. Sergije je Platinu obećao „zlatna brda i doline” ako mu pomogne da se vrati na papinsko prijestolje.

1

Uz pomoć Platinovih vojnika Sergije je ubrzo ponovo zasjeo na stolicu sv. Petra...Za vrijeme svoga pontifikata papa Sergije I. je objavio nekoliko, najblaže rečeno,

„nevjerojatnih bula”. U jednoj od njih dopustio je svećenicima stupanje u brak s prostitutkama... ali samo jednom! Dozvolio je samostanima uzimanje u „službu” dječaka i djevojčica s navršenih deset godina. Može se zamisliti kakva je sudbina očekivala te mališane među ljudima koji su se zakleli da neće stupati u brak. I što je najčudnije, kako kaže jedan ljetopisac „dječaci su stradali mnogo više od djevojčica”!

Na zahtjev Sergija I. koncil je donio odluku da se lopovi, ubojice i prijestupnici, ma kakva bila njihova ranija zlodjela, mogu primati u samostane!

„Predobri otac” Sergije imao je zaista posebno gledište o mnoštvu stvari: smatrao je da je „prikriveni grijeh napola oprošten”; „sve je dozvoljeno ako se obavlja u tajnosti”; „ne može se voditi ljubav na javnim mjestima... posebno ako brak nije ozakonjen...”

Kad su konstantinopoljski, aleksandrijski i antiohijski biskupi poslije niza bučnih skandala, predložili papi Sergiju I. da odlučno zabrani blagoslivljanje brakove između najbližih rođaka, „nepogrješivi gospodar crkve” je kategorički odbio njihov prijedlog!

Jednom je papa Sergije I. bio optužen što je prekršio „zavjet uzdržanja”. Razumije se, papa je odbio tu optužbu. Tužitelji su bili uporni: papa je sablaznio mladu redovnicu, svoju duhovnu kći. Papa je nastavio sve to negirati. Doveli su mu njegovu žrtvu. I Sergije je priznao da je zaista ispovijedao redovnicu, ali je odlučno tvrdio „kako je nije ni prstom taknuo”. Što može biti istina! Tada su papi Sergiju donijeli novorođenče koje je ta redovnica rodila prije nekoliko mjeseci. Dječak je veoma nalikovao na papu. Satjeran u škripac, Sveti Otac se nasmijao, zatim je uzeo dječaka u naručje i, prekriživši ga, rekao zaprepaštenoj gomili okupljenih ljudi: „Bilo kako bilo, ali se rodio kršćanin. Zahvalimo Gospodinu Bogu što je naša vjera dobila još jednog vjernika!”

Vjernici su smatrali taj odgovor vrlo duhovitim i, kleknuvši pred papom, zamolili su ga da im dopusti cjelivanje njegove ruke.

Međutim, ne treba zaboraviti da je papa Sergije raspolagao solidnom vojnom silom. Čak i da je uhvaćen za vrijeme nekog svog „prijestupa”, teško bi ga bilo svrgnuti s papinskog prijestolja! A to dokazuje i slučaj kada je Justinijan II. zapovjedio njegovo uhićenje i prebacivanje u Carigrad. Rimski odredi, kao i oni iz Ravene, pobunili su se i stavili na papinu stranu. Carev je izaslanik jedva izvukao živu glavu. To je bilo prvi put da careva zapovijed o uhićenju nije izvršena!

Papa koji je proglašen „slabim zbog ljudskog straha” bio je Ivan VII. (705.-707.), koji se nije usudio suprotstaviti Justinijanu II. ogrezlom u krvi poslije povratka na prijestolje koje mu je bio prisvojio Leoncije. Justinijan je svoje protivnike dao vezati za konje, gaziti, a zatim pogubiti; neki su, pak, bili obješeni, a patrijarh Kalinik je bio oslijepljen.

Sisnije (708.), porijeklom Sirijac, bio je papa samo dvadeset dana. Patio je od kostobolje koja mu je toliko izmijenila izgled lica da nije mogao otvarati usta pa su ga morali umjetno hraniti.

Drugi papa imenom (sv.) Grgur (715.-731.) suprotstavio se naglo narasloj korupciji, praznovjerju i raznim oblicima magije, te raspadanju obitelji. Zbog svega toga saziva u Rimu sinod koji bi te pojave morao zaustaviti ili barem umanjiti. Zabranjuje „divlje brakove” i proglašava ih nevažećima. Osuđuje i bilo koji oblik praznovjerja.

Langobardski kralj Lutprand, koji pokušava osvojiti Italiju, popušta pred ovim papom i „daruje svetim apostolima Petru i Pavlu” grad Sutri koji je oduzeo Bizantu. To je prvi teritorijalni posjed rimskih biskupa koji predstavlja začetak svjetovne moći Crkve.

„Doktor Crkve”, kako su nazivali papu (sv.) Grgura III. (731.-741.) odredio je da Crkve u Francuskoj, Portugalu, Engleskoj, kao i u drugim državama u Europi, plaćaju Rimskoj Crkvi godišnji danak, „Petrov novčić”, koji će se koristiti u dobrotvorne svrhe. Koliki je taj „novčić” bio velik, na hrpi, teško je zamisliti, a još je teže bilo izbrojiti. A bio je samo — „novčić”!

Za vrijeme pape (sv.) Zaharija (741.-752.), rođenog u Grčkoj ili Kalabriji, šarlatanstvo svećenstva prevršilo je svaku mjeru i došlo je do odsustva bilo kakvog stida. Kardinal Adalbert saopćio je vjernicima sljedeće „otkrivenje”: u jednom od teških trenutaka njegovog života nebeski

1

anđeo se pojavio pred njim i uručio mu je čudotvornu relikviju kao znak da može dobiti i postići sve što poželi. Kardinal Adalbert se zakleo na Evanđelje da mu se ne jednom javljao i sam Isus Krist. Uz pomoć takvih bajki kardinal Adalebert je zadobio povjerenje svoje pastve. U njegovu čast podizani su zvonici. A kardinal Adalbert je istodobno razmišljao kako da u svojoj nadbiskupiji sagradi harem u kome bi bilo na desetine lijepih djevojaka. I uspio je u tome. Mnogo udanih žena se hvalilo kako su njihove mlade kćerke bile „gošće svetog Oca”.

Kardinal je spretno trgovao relikvijama i stekao je ne malo bogatstvo. Došlo je do toga da je zaglupljenim ljudima prodavao komadiće svojih nokata i kose. Slučaj se završio burnim skandalom: građanske vlasti su zahtijevale da papa smijeni tog šarlatana u popovskoj odjeći.

Zaharije je ostao zapamćen po načelu, glede izbora kraljeva među braćom kad se opredijelio za Pipina Malog na franačkom prijestolju: „Poželjnije je da kraljevska titula pripadne onome koji je sposoban, nego onom koji je lišen sposobnosti”. A o nečijoj sposobnosti (podobnosti) odlučivat će, naravno, papa.

Papa koji nije bio papa je Stjepan (II., 752.), starac koji je od izbora do smrti preživio jedva — četiri dana. Bio je to najkraći pontifikat u dugoj povijesti papa. Kako nije primio posvećenje, nije se dugo smatrao papom, ali se od XVI. stoljeća počelo smatrati da je za papinsku čast dovoljan sam izbor za papu.

Utemeljitelj „Papinske Države” je papa Stjepan II. ili III. (752.-757.) koji jednim dokumentom dokazuje da je car Konstantin (306.-337.) darovao papi grad Rim i još neka dobra.

Sljedeći papa, (sv.) Pavao I, (757.-767.), je brat svog prethodnika na papinskom prijestolju. To je jedinstveni slučaj u povijesti papa. Njegov izbor podržalo je rimsko plemstvo, dok je probizantska struja predlagala Teofilakta. Papa se oslanja na kralja Pipina Malog i u jednom pismu ga naziva „rimskim patricijem”, „novim Mojsijem i novim Davidom”.

Ali je svjetovnoj strani dosadila crkvena birokracija pa Todo, vojvoda od Nepia, s braćom Pasqualom i Pasivom, s oružjem, nameće za papu (protupapu) Tiberija Konstantina (767.-768.), svoga četvrtog brata, koji nije bio ni svećenik, ni biskup!

Uskoro se ponovno organizira crkvena stranka koja pod vodstvom Kristofora, a uz pomoć Diziderija, longobardskog kralja, daje pogubiti vojvodu Toda kojega su papinski fanatici nemilosrdno prebili željeznim štapovima, iskopali mu oči i okrvavljenog ga bacili u podrum samostana Sv. Silvestra.

Konstantin, koji je bio miran i krotak čovjek, smatrao je svoj položaj „u najmanju ruku apsurdnim”. On se mirno odrekao papinskog zvanja i otišao je u samostan ostavivši svojim konkurentima neka se bore za prevlast.

Pojavila su se, u međuvremenu, još dva kandidata za prijestolje svetoga Petra: kapelan Filip i đakon Stjepan.

Svećenik Valdipert, koristeći pomoć Deziderija, uspio je skupiti skupinu plaćenika. Nasilnički je upao u samostan Sv. Vita gdje se nalazio kapelan Filip. Uzviknuo je: „Sveti Petar je izabrao Filipa za papu!”, pa je primorao Filipa da ode u Lateran gdje su ga proglasili papom. Protupapa Filip bio je „papa” samo — jedan dan! Starješina notara Kristofor prisilio je Filipa na povratak u njegov samostan.

Kao pobjednik je izišao Sicilijanac Stjepan IV. (768.-772.) koji je odmah zapovjedio uhićenje biskupa Teodor, prijatelja njegovog prethodnika. Biskupu su izvadili oči i odsjekli jezik, poslije čega su ga odveli na neku planinu i bacili u provaliju gdje je umro od gladi.

No, ni to nije zadovoljilo krvožednog Stjepana IV. Zajedno sa svojim pristalicama upao je u samostan gdje se sklonio Tiberije Konstantin. Po Stjepanovoj zapovijedi stavili su mu oko nogu teške utege, vezali ga konju za rep i proveli kroz rimske ulice. Poslije toga mu je krvnik iskopao oči usijanim željezom. Pod prijetnjom vješanja i mučenja papa je zabranio vjernicima ne samo pružanje pomoći nesretniku, nego ni da mu se približe. Narod se uznemirio i dva dana kasnije Konstantin je uklonjen s rimskog trga i prebačen u neki drugi samostan...

1

Na ništa manje sraman i zvjerski način bio je mučen i pristalica pape Filipa — Vatripert. Zavezali su ga na magarca okrenuvši ga licem prema repu i stavili mu u ruke, umjesto uzda, magareći rep. Poslije svih uvreda krvnik mu je iščupao nokte na rukama i nogama i spalio mu oči užarenim željezom. Vatripert nije izdržao sve te muke i umro je tijekom mučenja. No papa još nije bio zadovoljan: zapovjedio je bičevanje i mrcvarenje Vatripertovog mrtvog tijela, poslije čega je bačeno na gradsko smetlište!

Nešto kasnije papa Stjepan je osudio na smrt dvojicu rimskih aristokrata, oca i sina, želeći se dočepati njihovog bogatstva. Stjepan je zapovjedio neka se u njegovoj nazočnosti ocu iskopaju oči. Krvnik je bio suviše revan i starac je umro tri dana kasnije. Sinje bio izdržljiviji od oca i podnio je sva mučenja. Poslije toga su ga bacili u podrum lateranskog dvorca i tamo zadavili.

Najzanimljivije je pri tome što su ta dvojica aristokrata bili najvatrenije i najodaniji pristalice pape Stjepana!

I službena povijest Katoličke crkve zamjera papi Stjepanu da je „bio slab” te da je kraj njegovog pontifikata obilježen intrigama, izmišljotinama, izdajama i krvlju, jer su poslije njegovog izbora „uslijedile tuče, odmazde i ubojstva”. Umro je, kažu, „ne pokazavši nikakvo kajanje zbog činjenog ili neučinjenog”.

Pontifikat pape Hadrijana I. (772.-795.), a njegov pontifikat, dug dvadeset i četiri godine, spada među najduže u povijesti Crkve, obilježava suradnja i prijateljstvo s franačkim carem Karlom Velikim koji upravlja Svetim Rimskim Carstvom. A i papinska država se teritorijalno širi na području Korzike, Ravene, Venecije, Istre, te kneževine Spoleto i Benvento. Carigrad je označio papu i njegovog franačkog zaštitnika kao izdajnike.

Hadrijana je naslijedio papa (sv.) Lav III. (795.-816.) protiv kojega se urotila antifranačka struja koju su predvodila dva Hadrijanova nećaka, koji su i sami pretendirali na papinsko prijestolje. Tijekom jedne svečane procesije ugrabili su papu i odvukli ga u neku sporednu uličicu gdje su ga plaćene ubojice pokušale oslijepiti i iščupati mu jezik. Vjerujući kako su uspješno obavili posao odveli su ga u neki samostan i tamo zatvorili. Tijekom noći su ga oslobodili njegovi pristalice.

Ne znajući za taj „detalj”, naime za papin bijeg, njegovi su suparnici uputili glasnike kralju Karlu optužujući Lava za mnoge zločine, uključujući krivokletstvo i seksualne prijestupe. Međutim Lav je već bio uz kralja tražeći zaštitu, pa ga je Karlo, uz vojnu pratnju, vratio u Rim.

Sljedećeg Božića papa je u Rimu, u crkvi sv. Petra, okrunio Karla Velikog za cara Svetog Rimskog Carstva. Kasnije je, pravdajući se pred Carigradom, Karlo izjavljivao kako je bio „iznenađen papinom odlukom da ga okruni za cara”, pa se stječe dojam da ga je Lav naprosto „zaskočio” i okrunio, iako su bežične svečanosti, i krunjenje, organizirane u crkvi Sv. Petra, a ne kako je do tada bilo uobičajeno (a i kasnije) u bazilici Sante Marie Maggiore.

Kad je jednom car Karlo Veliki posjetio Rim, bio je zaprepašten saznavši za ponašanje i postupke talijanskih svećenika. Posavjetovao je papu da obuzda njihove strasti i rekao je da svećenici takvim svojim ponašanjem sramote kršćanstvo: prodaju robove i lijepe djevojke Saracenima, drže kockarnice i kupleraje u kojima se „i sami odaju svim porocima, kao što su nekada činili stanovnici biblijske Sodome i Gomore”.

Papa je mirno odgovorio kralju: ”Sve su to obične klevete, koje šire neprijatelji naše Crkve...”.Varalica, zlikovac i raspusnik — takav je bio devedeset i šesti papa. Zvao se — (sv.) Paskal I.

(817.-824.).Na Uskrs 823. godine papa Paskal kruni Leotara I., sina Ljudevita „Pobožnog”, Karlovog

nasljednika, za vladara Italije. Prvi put je u obred uvedena predaja mača kao simbola svjetovne moći neophodne „u borbi protiv zla”.

Lotar je ubrzo napravio pogrešku. Samostan u Farfi, blizu Rima, oslobodio je poreza što ga je davao Svetoj Stolici. Time je u Rimu izazvao antifrankistički pokret. Mnogi su se, međutim, udružili i protiv Paskala, smatrajući ga samovoljnim tiraninom.

Po odlasku Leotara iz Rima dvojica njegovih pristaša bili su oslijepljeni i odrubljena im je glava u samom Lateranu. Pronijele su se glasine da je papa Paskal povezan s tim zločinom. Papa

1

Paskal se morao opravdavati pred trideset i četvoricom biskupa, ali je zastupao i dalje stajalište kako su ubijeni pravedno kažnjeni budući da su bili izdajnici.

Vječno oskudijevajući u novcu, on se dosjetio sljedećeg: zapovjedio je da se restaurira crkva svete Cecilije i da se bogato ukrasi. Istodobno je na glavnom oltaru bila postavljena mramorna grobnica za kosti svete Cecilije koje u to vrijeme još nisu bile pronađene!

Pripremivši sve za svoju „veliku predstavu”, Paskal je za vrijeme bogosluženja tobože pao u letargični san.

Otvorivši oči izjavio je da mu se sveta Cecilija javila i rekla: „Nemoralni svećenici i pape grješnici već su tragali za mojim posmrtnim ostacima, ali Bogu je bilo ugodno to tebi prepustiti!”

Poslije toga sv. Cecilija je Paskala uputila neka potraži njezino tijelo na određenom mjestu na groblju Preteksta.

U pratnji mnogih svećenika papa je pošao prema naznačenom mjestu. Uzevši lopatu sam je prekopao grob i zaista su u njemu pronađeni ostaci nečijeg tijela. Na nogama „svete Cecilije” još su se vidjeli tragovi svježe krvi!

Zbog svoga ponašanja papa Paskal je stekao mnogo neprijatelja koji su ga i ubili. Zbog uznemirene mase, koja ga nije voljela, nije pokopan u katedrali sv. Petra.

Poslije smrti pape Paskala I. nastaju sukobi između laika, građana i klera, svećenstva. Kler predlaže za papu Lizina i Eugena. Pobijedio je Eugen II. (824.-827.). Papa sastavlja Constitutio kojim su propisane smrtne kazne za napad na papin ili carev život.

Za vrijeme pontifikata pape Grgura IV. (827.-844.) traje sukob između nasljednika Karla Velikog, Ljudevita „Pobožnog” i njegovih sinova, koji svoga oca uspijevaju zatvoriti u samostan iako ga papa podržava.

Nakon Grgurove smrti rimski puk je izabrao za papu Ivana, koji zauzima Lateran, ali se plemstvo protivi tom izboru i proglašava ga protupapom.

Plemstvo za pravog papu izabire starog i bolesnog Sergija II. (844.-847.) koji pošteđuje Ivanov život, ali ne čeka za svoju posvetu odobrenje franačkog dvora. Kralj Lotar I. šalje sina Ljudevita II. koji iz osvete hara papina imanja.

Zbog bolesti i nemoći papa Sergije je velike ovlasti u upravljanju crkvenim dobrima prepustio svom bratu Benediktu, čovjeku bez skrupula, pohlepnom i nametljivom, sklonom prijevarama i korupciji.

U odnosu na papu (sv.) Lava IV (847.-855.), nasljednika Sergija II, mišljenja su podijeljena. Većina katoličkih autora veliča njegovu velikodušnost i poštenje, drugi, ne manje obaviješteni ljetopisci, tvrde da je Lav IV osnovao ženski samostan u vlastitoj kući i da je vrijeme provodio u najperverznijim orgijama!

U tom razdoblju u Rimu se smatralo kako je prirodno da visoki crkveni dostojanstvenici zavlače ruke u tuđe džepove. Lav IV. je kao pijavica isisavao iz naroda posljednje sokove i trošio goleme sume na svoje bezumne svečanosti!

Narod u Rimu je živio u najcrnjoj bijedi u vrijeme dok je Lav IV. restaurirao crkvu Sv. Petra koju su razrušili Arapi. Naime, uz pomoć velikaša iz Campagne papa se naoružao i krenuo u otvoreni rat protiv muslimana, u ovom slučaju Saracena. To je prvi slučaj da vojna sila papine države, pod vodstvom samog pape, sudjeluje u pobjedonosnom ratu.

Papa je kao kolekcionar skupljao dragocjene tkanine, baldahine, tepihe, goblene; prekrio je zlatom križeve i svijećnjake; na mjestu na kome se tobože nalazila grobnica svetog Petra postavio je zlatnu ploču, ukrašenu dragim kamenjem, ovjekovječivši na njoj svoj lik i likove kraljeva. Oko grobnice je bio lanac od srebra, iznimno umjetnički izrađen. No veća od svega bila je golema škrinja za čuvanje darova, napravljena od nekoliko stotina kilograma čistog srebra!

Biskup Genebrar piše da su tijekom „dva stoljeća papinsko prijestolje zauzimali takvi pokvarenjaci i raspusnici da bi te pape trebalo nazivati apostatičkima, a ne apostolskima; crkvenim poslovima upravljale su žene i prijestolje svetog Petra tijekom svih tih godina nalazilo se u stvari u odajama slavnih kurtizana „.

1

I zaista, dvije poznate kurtizane, Teodora i Marocija, zapravo su gospodarile Rimom kako su htjele: one su dugi niz godina postavljale na papinsko prijestolje svoje ljubavnike ili svoje sinove!

Benedikt III. (855.-858.) došao je na papinsko prijestolje poslije odbijanja biskupa Hadrijana da zauzme to časno mjesto. Njegov izbor ozlojedio je ranije ekskomuniciranog biskupa Anastazija, nećaka moćnog biskupa Arsenija, koji je imao dosta pristalica među prelatima. Častoljubivi suparnik je upao u lateranski dvorac. Zasipljući uvredama Benedikta, skinuo je na silu s njega papinsku odoru, i čak ga je izudarao papinskim nadpastirskim štapom koji je i prelomio na papinim leđima poslije čega ga je „na dalju obradu” predao dvojici svećenika. Oni su vezali Benedikta i, udarajući ga šibama, istjerali iz dvorca!

Uostalom, većina protupapa, kako tvrdi kroničar Baronius, stupala je na prijestolje sv. Petra „preko lešina”. Tko se plašio upotrijebiti surovu silu, domogao se časti lukavštinom ili novcem. Benedikt je bio sretan što je dobio samo batine.

Anastazije se nije dugo naslađivao pobjedom: u Rimu je buknula pobuna, počele su ulične borbe između papista i antipapista i na kraju je Anastazije sramno protjeran. Međutim, stjecajem raznih okolnosti, Anastazije ponovno postaje „čovjek od povjerenja” pa usko surađuje s nekoliko sljedećih papa, a postao je i glavni knjižničar Vatikanske biblioteke.

Tijara je ponovo vraćena Benediktu i on ju je sačuvao do svoje smrti koja je uslijedila tri godine kasnije.

Na prijedlog nadbiskupa iz Reimsa Ginkmara papa Benedikt III. j e okupio crkvene velikodostojnike radi suđenja đakonu Hubertu, bratu Theutberge žene kralja Lotara. Prema službenoj crkvenoj verziji Lotar je otjerao svoju ženu jer mu nije rodila sinove, nasljednike i zaručio se sa svojom ljubavnicom Waldradom. Kako bi ovaj drugi brak ozakonio, sazvao je Lotar u Metzu sinod, ali je papa odbacio zaključke sinoda i izopćio iz crkve Waldradu.

Međutim, postoji i „druga istina”.Naime, uvaženi đakon Hubert je pretvorio ženski manastir u kupleraj, javnu kuću, i zarađivao

je goleme sume novca od tog sramnog zanata!Pored svega ostalog, Ginkmar je optužio Huberta i za prijestupnu vezu s kraljicom, njegovom

sestrom Theutberge!U svezi s tim Ginkmar je poslao papi pismo u kome je podrobno opisao orgijanja ljepotice

Theutberge s njezinim rođenim bratom. Po nadbiskupovim riječima kraljica je priznala da ju je Hubert, ispunjen najnježnijim osjećanjima, sablaznio, uslijed čega je ona ostala trudna. Hubert je, kako bi sačuvao u tajnosti svoj razvratni čin, ubio plod njihove ljubavi.

Na optužbu koju je podigao nadbiskup Ginkmar u vezi preljuba Huberta i Theutberge već su gotovo svi bili zaboravili, ali je Hubert ponovo uhvaćen u nedozvoljenim odnosima sa svojom sestrom! Theutberga je poslana u samostan, da bi tamo sačekala presudu koju će donijeti biskupi. Međutim, Theutberga je, bojeći se osvete svog muža, zajedno s bratom Hubertom pobjegla iz samostana, nadajući se da će zaštitu naći kod kralja Karla Ćelavog. Prema svemu sudeći, taj kralj je, i pored svoje ćele, imao neke veće čari čim je bivša kraljica odlučila postati njegovom ljubavnicom.

Međutim, Theutbergi se bilo teško pomiriti s položajem obične kraljeve ljubavnice i zato se, s drskošću dostojnom njenog ranijeg položaja, uputila kod pape kako bi podnijela žalbu na tužbu koju su protiv nje podigli francuski biskupi.

Kralj Lotar je, bojeći se da njegova nevjerna supruga ne pridobije papu protiv njega, požurio u Rim poslati svoje izaslanike kako bi na vrijeme upozorili, sad već sljedećeg papu (sv.) Nikolu I. Velikog (858.-867.) na kakve je „sve niskosti i podlosti” sposobna njegova supruga.

No, papa je već bio pao pod utjecaj Theutberge, isto kao i svi prelati rimskog dvora nitko od njih nije želio ništa drugo nego da se što prije nađe u Teutberginoj ložnici!

I što se dogodilo? Sinod koji je sazvao papa Nikola I. proglasio je Theutbergu nevinom, a kralju Lotaru je zapovjedio da nastavi s njom bračni život!

Nešto kasnije, pošto je kralj Lotar dobio doživotnu titulu „rogonje”, papa je kanio ponovno sazvati sinod koji je trebalo razmotriti optužbe za preljubu protiv ljepotice Ingertrude, kći hercega

1

Matfrida i supruge hercega Bozona Lombardijskog, od kojeg je pobjegla sa svojim ljubavnikom ukravši od muža zlato i dragocjenosti goleme vrijednosti!

Ovog puta muž je oprostio preljubnici, koja se još nije bila pokajala zbog onoga što je učinila, a koju je on i dalje ludo volio, pa se svim silama trudio vratiti je u bračno gnijezdo. Uslišavši njegove molbe, papa Nikola je stvarno sazvao u Milanu sinod na koji je pozvana i Ingertruda; njezina nazočnost trebalo je spriječiti prisutne da je isključe iz crkve!

Da je u to vrijeme u rječniku postojala riječ „šuti!”, pretpostavlja se da bi drska nevjernica znala kako odgovoriti prvosvećeniku, Svetom Ocu. Međutim, pošto nije raspolagala takvim oružjem, Ingertruda je jednostavno odbila odgovarati na pitanja i nije prihvatila poziv da dođe u Milano.

Sinod ju je osudio, ali ni anatema ni druge prijetnje nisu na Ingeltrudu ostavile nikakav dojam. Dobivši izvještaj o isključenju iz crkve, ona ga je bacila u vatru i natjerala je papine izaslanike da prasnu u smijeh: „Ako vašem Svetom Ocu odgovara sazivanje sinoda kako bi vraćao na pravi put posrnule žene i da bi se miješao u ljubavne avanture, prenesite mu da uzalud troši dragocjeno vrijeme donoseći crkvene ukaze. Neka se više posveti popravljanju svog ovozemaljskog klera: neka zabrani redovnicama rađanje djece i neka protjera sodomite iz vlastite kuće!”

Izvješće, o tome kako je Ingertruda dočekala izaslanike, je razjarilo papu. Odmah je zapovjedio biskupima Lotaringije da protjeraju „raspusnu ženu iz grada, a njoj je zaprijetio dugom anatemom ako se smjesta ne vrati mužu.

Ingeltruda je napustila grad da bi otišla u Köln i tamo odmah postala ljubavnica kölnskog biskupa!

Papa Nikola vodio je tešku borbu s Focijem, carigradskim biskupom, zbog kleveta, otimanja vlasti i posjeda. Zapravo, sve je počelo 858. godine kada je carigradski patrijarh Ignacije odbio pričestiti bizantskog cara Mihajla II. zbog rodoskvrnuća. Car je smijenio patrijarha i na njegovo mjesto postavio Focija, sjajnog i pobožnog mladog laika iz carske civilne službe. Suprotno pravilima, Focije je na brzinu prošao sve svećeničke razine u pet dana te je prema crkvenim propisima postavljen za patrijarha. Međutim, papa Nikola nije htio priznati imenovanje dok sam ne istraži stvar pa su predstavnici Rima, prema važećim propisima, otputovali u Carigrad. Vratili su se uskoro u Rim, složivši se sa svrgnućem Ignacija, ali je papa odbacio stajalište svojih legata i 863. svrgnuo i izopćio Focija. Ova je afera još čitav niz godina potresala odnose Rima i Carigrada, njihove odnose, čak i poslije Nikoline smrti.

Nikola je u Rim pozvao Ćirila i Metoda i odobrio njihovo djelovanje među Slavenima, a uspostavio je i blagdan Uznesenja Marijina — Velike Gospe (15. kolovoza).

Konačno, poslije dva odbijanja, za novog je papu izabran Hadrijan II. (867.-872.) koji je prije izbora bio oženjen i imao kći.

Anastazije, protupapa o kojemu je već bilo riječi kao o ekskomuniciranom pa pomilovanom biskupu, zapovjedio je otmicu papine kći, namjeravajući je udati za svog nećaka Eleuterija. Ovaj je na prijevaru upao u Lateran, oteo Hadrijanovu ženu i kći i dao ih pogubiti. Ubrzo su i njega uhvatili i pogubili carevi vojnici, a Anastazije je ponovno ekskomuniciran, ali ga, usprkos svega što je učinio, papa ipak postavlja za svoga knjižničara.

I prema Lotaru II. je bio popustljiv. Tražio je da se u Monte Cassinu pokaje i odrekne svoje ljubavnice Waldrade. Lotar je umro ne ispunivši papin nalog, a Waldrade i Lotarova zakonita žena Theutberga su se istodobno povukle u neki samostan čime je ta čuvena afera okončana.

U vrijeme pontifikata Ivana VIII. (872.-882.), sto i šestog pape, herceg napuljski Sergije sklopio je ugovor sa Saracenima ne obazirući se na strogu naredbu pape da to ne čini.

Kako bi ga kaznio, razgnjevljeni papa je zapovjedio biskupu Atanaziju, rođenom bratu hercega Sergija, neka brata napadne noću, odsiječe mu glavu i pošalje je u Rim. Biskup Atanazije je bez dvoumljenja izvršio papinu zapovijed jer mu je ubojstvo brata davalo mogućnost da ga naslijedi u Napulju.

1

Papa Ivan VIII. ne samo da je potvrdio nasljedna prava bratoubojici, održavši pri tome govor pun pohvala na račun biskupa Atanazija, nego mu je kao dopunsku nagradu poklonio i četiri tisuće unca srebra!

Kaznivši neposlušnog napuljskog hercega, papa je gotovo istog dana — sklopio ugovor sa Saracenima!

Doduše, s njegove točke gledišta opravdavala ga je jedna okolnost: on je unaprijed znao kako će prekršiti ugovor. Sveti Otac je želio dobiti na vremenu, jer mu je grčka vojska obećala pomoć u ratu protiv Saracena.

Papa Ivan VIII. umro je 882. godine. Anali poznate fuldske opatije kriju zanimljive podatke o njegovoj smrti.

Ivan VIII. iznenada se zaljubio u jednog oženjenog muškarca! Jednom prilikom je čak odlučio oteti svog ljubavnika kako bi se bez ikakvih smetnji predao svome poroku. Supruga papinog ljubavnika odlučila se osvetiti papi pa ga je otrovala.

Njezini suučesnici su, vidjevši da otrov sporo djeluje, prodrli usred noći u papine odaje i teškim čekićem razbili mu glavu...

Kardinal Baronije dodaje toj bilješci kratku primjedbu koja zvuči kao epitaf: „Takvu užasnu smrt potpuno je zaslužio taj gnusni papa!”

Otrovan je i sljedeći papa Marin I. (Martin II., 882.-884.).Još u vrijeme pape Marina, koji je neko vrijeme proveo kao sužanj bizantskog cara Basilija,

pojavile su se dvije suparničke struje: probizantska i progermanska. Kao predstavnik ove druge izabran je za papu (sv.) Hadrijan III. (884.-885.), još jedan rođeni Rimljanin, koji se, tvrde suvremenici, nije ustručavao ni od okrutnosti i zločina kako bi postao papom. Tako je nekog Grgura, iz obitelji pape Marina, dao oslijepiti, a njegovu ženu Mariju, golu, poniženu i izbičevanu, dao je provesti kroz grad.

I ovaj papa je najvjerojatnije ubijen u nekom samostanu u blizini Modene, a tijelo mu nikada nije pokopano u Rimu.

Sljedeći papa, Stjepan V. (885.-891.), zabranio je upotrebu staroslavenskog jeziku u liturgiji u Velikoj Moravskoj poslije smrti Metodija, apostola Slavena. Protjerani svećenici prelaze u Bugarsku i šire staroslavenski jezik, posredstvom Carigrada, na cijelu Rusiju.

Iako je papa Ivan VIII. ekskomunicirao portskog biskupa Formoza, Marin I. ga je rehabilitirao da bi ovaj, na kraju, postao i papa (891.-896). Sudjelovao je u sukobu njemačkog kralja Arnulfa i vojvode iz Spoleta Gvida i njegovog sina Lamerta. Priklonio se Germanima. Ostavši bez germanske zaštite, papa je ostao bez ikakve zaštite.

Umire otrovan. Skromno je pokopan u vatikanskom dvorištu.Ali poslije devet mjeseci su ga iskopali iz groba i započeli sudski proces protiv njega. Suđenje

je predvodio papa Stjepan VI. Formoz je proglašen krivim zbog lažnih prisega.Novi papa, Bonifacije VI. (travanj 896.), bio je, što se povijesnih izvora tiče i papa i protupapa,

ovisno kako ga pojedini povjesničari svrstavaju. Kroničar Baronius s pravom ovoga papu naziva „jezivom nemani”. Proklet zbog razvrata i umorstva,kupio je jednog te istog dana ne samo oproštenje grijeha nego i papinsko prijestolje. Nije se doduše dugo na njemu držao; dok jedan dio izvora tvrdi kako se s njega srušio uslijed pijanstva, drugi govore o otrovu.

U to vrijeme uputio je i engleski kralj Edvard biskupima svoje zemlje svoje poznato pismo: „U Rimu se ne može ništa vidjeti do pijanica, razbijača i ljudi što čak i na ulicama čine najnepristojnije stvari. Najobičnije uličarke stanuju kod duhovnika čije su kuće sjecište najgoreg ološa. Štoviše, i u papinskoj palači slave se orgije kakvih Rim nije vidio od Mesalininih (rimska carica, žena cara Klaudija, na zlu glasu zbog razvrata) vremena. Umjesto pobožnih pjesama i psalama, odasvud se ori požudno podcikivanje i toptanje plesača...”.

Pisci ondašnjih anala tvrde da nijedan prethodnik pape Stjepana VI. (896.-897.), iako ga zbog jednog protupape istog imena ponekad označavaju i kao Stjepana VII., nije bio tako bezgranično tup! On je proglasio sebe „knezom kneževa, vladarom vladara, kraljem biskupa, sucem svih

2

smrtnih”! I ne samo da se nije bunio protiv otvorenog laskanja svojih miljenika, nego je i osobno smatrao kako je „označen Božjom milošću i zato u stanju na zemlji obavljati ulogu Svevišnjeg”. Stjepan VI. je iskreno vjerovao da je svaka njegova želja i prohtjev iznad svakog zakona!

Upravo je za vrijeme njegovog pontifikata proglašeno načelo papinske nepogrješivosti. Ta doktrina službeno je odobrena kasnije, u devetnaestom stoljeću, i to poslije Voltairea i Francuske revolucije! Za vrijeme pape Pija XII. prelati nisu imali dovoljno hrabrosti prihvatiti dogmu koja je omogućavala jednom čovjeku proglasiti sebe „svevidećim i sveznajućim”, i samim tim preuzeti apsolutnu vlast koju su ranije i vjernici i crkveni velikodostojnici priznavali samo Bogu!

U devetom stoljeću, prema riječima povjesničara Platinija „sveto prijestolje je postalo cilj svih častoljubivih intriganata, jazbina svih poroka. Stjecali su ga cijenom zlata i krvi”.

Papa Stjepan VI. je bio tolika neznalica da je s naporom potpisivao svoje ime, a čak nije poznavao ni osnovne pojmove religije! Ali je, kao naknadu za to, bio veoma lukav i strašno razuzdan. U „bijesnim orgijama” on je zasjenio čak i papu Ivana VIII.

Stjepan VI., koji je bio sin svećenika i kurtizane, tijekom cijelog svog života svim svojim postupcima i ponašanjem „potvrđivao je to svoje sveto porijeklo”.

Već je zabilježeno kako je papi Stjepanu VI. na početku njegovog pontifikata pala na um koliko mračna, toliko i zabavna misao: iskopati iz groba tijelo pape Formoza, koje je u zemlji ležalo već osam mjeseci, i „kazniti” bivšeg uzurpatora papinskog prijestolja!

Pred skupom najviših prelata u Rimu se odvijao sljedeći užasavajući prizor: smrdljivi leš pape Formoza su, vukući ga za noge, donijeli do prijestolja i smjestili na njega. Obukli su mu svečano ruho, na glavu stavili tijaru, u ruke papinsko žezlo. Pokojniku su odredili odvjetnika, doduše ne toliko radi obrane, koliko radi „javnog pokajanja nevjernog pape”. Istupajući u ime svog štićenika, koji nije mogao ni potvrditi, niti negirati optužbe, taj zaista neobični odvjetnik je optužio papu Formoza za sve grijehe ovog svijeta. Puno stoljeća kasnije tako su radili odvjetnici u poznatim sudskim procesima koje je organizirala Inkvizicija. Bili su to više tužitelji negoli odvjetnici.

Poslije njegove „obrane” papa Stjepan je izrekao presudu: papa Formoz se isključuje iz crkve, poslije toga ga je jednim udarcem noge oborio sa svetog prijestolja.

No čak ni taj zvjerski čin nije smirio bijes novog pape. Po njegovoj zapovijedi s Formoza je skinuto svečano ruho, odsječena su mu tri prsta desne ruke a kojima je prisezao i blagoslivljao, polomili su mu noge i ruke i pošto mu je krvnik odsjekao glavu, ostatke Formozinog lesa bacili su u rijeku Tiber.

Stjepan VI. nije dugo čekao osvetu za svoje prijestupe. Drugog svibnja 897. godine urotnici, koji su odavno pripremali urotu protiv njega, najzad su ostvarili svoj naum. Papi Stjepanu VI. strgnute su papinske oznake i zatim je bačen u podrum papinske palače i udavljen uzetom napravljenim od njegove odjeće!

Kardinal Baronie, jedan od najautoritativnijih povjesničara Vatikana, je zapisao: „Nikada nikakvi razdori, ni građanski ratovi, ni proganjanje bezbožnika ili heretika i šizmatika, nisu nanijeli toliko stradanja crkvi, kao ta čudovišna osvajanja papinskog prijestolja pomoću zavjera, simonije (trgovanje crkvenim dužnostima) i ubojstava... Rimska crkva se pretvorila u bestidnu djevojku, pokrivenu svilom i dragim kamenjem, koja se javno prostituira za zlato. Lateranski dvorac se pretvorio u gnusnu pećinu, gdje su se duhovna lica svih nacija naprosto natjecala tko će biti razvratniji i razuzdaniji s kurtizanama”.

Papa Roman (897.) je vladao samo četiri mjeseca, ali je rehabilitirao papu Formoza. Prema povijesnim spisima kasnije je „bio redovnik” što upućuje na zaključak kako je bio svrgnut i otjeran u neki samostan. I on je, vjerojatno, otrovan.

No priča o Formoz time nije bila završena. Sljedeći papa, Teodor II. (897.), koji je na stolici sv. Petra proveo samo dvadeset dana, uspio je, u tom kratkom vremenu, održati sinod na kojem su poništeni zaključci „sinoda lešine” na kojem je osuđen Formoz. Papa je dao izvaditi Formozovo tijelo iz Tibera, ponovo ga odjenuti u papinsko ruho i s dužnim počastima položiti u jednostavan grob u crkvi Sv. Petra.

2

O razlozima Teodorove prerane smrti povjesničari lakonski zaključuju: „Uzrok njegove prerane smrti nije dokazan”, što ostavlja sve opcije otvorene.

Poslije („nedokazane”) smrti Teodora II. pristaše pape Stjepana VI. na brzinu su izabrali za papu Sergija, ali Formozove pristaše silom su ga zbacile i na prijestolje postavili Ivana IX. (898.-900.), benediktinca. Ponovno su proglašeni nevažećima svi zaključci i dokumenti „sinoda lešine” i donesen je zanimljiv zaključak — „mrtvima se ne smije suditi”! Kratkotrajni papa Sergije je izopćen iz crkve.

Sljedeći papa, Benedikt IV. (900.-903.), je također ubijen, a nije ostavio nekih posebnih tragova svojim pontifikatom.

Ostalo je, međutim, zabilježeno kako su se svi začudili kada je za papu izabran nepoznati svećenik Lav V. (903., svrgnut iste godine, umro 904.) koji nije ni pripadao rimskom kleru.

Trideset dana poslije njegovog izbora započinje pobuna pod vodstvom prezbitera Kristofora koji svrgava zakonitog papu, baca ga u zatvor, a sebe proglašava papom. Nešto kasnije protjerani papa Sergije III. vraća se u Rim i uz pomoć oružane pratnje ponovno preuzima vlast. Kristofor je zatvoren u isti zatvor u kojem je on zatočio papu Lava V., ali su uskoro obojica — ubijeni. Dakle, izvjesno, kraće, vrijeme bila su — trojica papa!

Na papinsko je prijestolje, konačno, zasjeo papa Sergije III. (904.-911.) koji je dugo čekao na ostvarenje svog najvišeg cilja. Za tako dugo čekanje prvo je nagradio sebe time što je opozvao sve ukaze pape Ivana VIII. i trojice papa prije njega izjavivši da ta „četvorica uzurpatora nisu imala nikakvog prava sjediti na tronu svetog Petra”. Ipak nije prihvatio zahtjev za novim iskapanjem Formozovog tijela i ponovnim suđenju mrtvacu, ali je poništio sve njegove sinode i odluke.

Nastupa razdoblje potpune degradacije papinstva. Osvetoljubivi papa krvavo se osvećivao svojim neprijateljima, a sam je provodio život nedostojan temeljnog kršćanskog morala. Spletke pretvaraju Rim u moralnu pustoš, pravu baruštinu. Imao je podršku uglednih, što je značilo — iskvarenih, rimskih obitelji na čelu s Teoifilaktom, koji bio papin upravitelj i šef policije, i njegovom ženom Teodorom koja je imala veliki utjecaj na papu. Zapravo, Rimom je u to vrijeme upravljala Teodora koja je bila nadasve sumnjiva morala i ljubavnica Adalberta, markgrofa Toskane.

Teodora je imala dvije kćeri koje su svojom razuzdanošću umnogome nadmašile majku. Starija, Marocija, je bila odista rijetko lijepa i, Adalbert joj, pošto je bio osjetljiv na ženske čari, nije mogao odoljeti i postao je njezin ljubavnik.

Ali i papi Sergiju, koji također nije bio ravnodušan naspram ženskih čari, Marocija se veoma sviđala. Razumije se, starija je Teodorina kćerka bila polaskana pažnjom takve visoke ličnosti i počela je zadovoljavati sve papine prohtjeve.

S papom Sergijem je izrodila nekoliko djece (o njima će biti još riječi jer su se smjenjivali jedan za drugim na papinskom prijestolju). Marocija je smatrana dobrom majkom. To potvrđuje i činjenica što ni svojoj „muškoj djeci nije uskraćivala ono što je davala papi”!

Prelijepa Marocija je očigledno raspolagala nekom posebnom „tajnom” jer je tijekom mnogih godina uspjela sačuvati svoju ljepotu. Kroničari (radi se o povjesničarima, a ne o legendi) zapisali su da je taj „čudovišni perverzni blud te kurtizane trajao tijekom triju pokoljenja”.

Teodora je poticala ljubavnu vezu svoje kći s papom Sergijom iako se već dugo vremena i sama nalazila u vezi s njim.

Upravo u tom razdoblju srela je Ivana, crkvenjaka iz Ravene, sina redovnice i svećenika, koji je bio je mlad i izuzetno lijep, i koji ju je, kako se to obično kaže, osvojio na prvi pogled. Dobivši od svojih roditelja veoma površnu predstavu o moralu, a znajući kakav utjecaj u određenim krugovima ima Teodora, Ivan je odmah shvatio koliko mu ta žena sumnjiva morala može pomoći da dostigne neslućene visine u svojoj dotad više nego skromnoj karijeri.

Ljubavnica samog pape! Bogami, izvanredna prilika! I crkvenjak Ivan nije propustio iskoristi tu priliku.

U međuvremenu je umro Sergije III., čiji je grob zametnut, a na prijestolje sv. Petra zasjeli su papa Anastazije II. (911. — oko 911.), koji je ubijen, a potom i Lando (oko 913. — oko 914.) u čije

2

vrijeme na scenu stupaju najgore rimske žene, perfidne i moćne žene, ljubavnice, sestre, kći beskrupuloznih ljudi kao što su Teofilakt ili Alberik (otac i sin). Te žene, i krvavih ruku, imale su svu vlast, pa su odlučivale i o izboru i o sudbini papa.

U to vrijeme, vrijeme pape Ivana, Teodora je bila još veoma moćna u Rimu tako da joj nije bilo teško mladom i lijepom izabraniku svog srca osigurati položaj nadbiskupa u Raveni. Međutim, njegovo izbivanje iz Rima navodilo ju je na nevesela razmišljanja o njegovoj vjernosti i zato je odlučila iskoristiti prazno mjesto na papinskom prijestolju. Teodora je pokrenula sve samo njoj poznate mehanizme i ubrzo je svome ljubavniku donijela na dar papinsku tijaru.

U stvari, Teodora je bila prinuđena na taj korak: morala je skloniti Ivana iz Ravene jer su stanovnici tog grada već počeli gunđati i prijetiti zbog njegovih „nedoličnih postupaka i orgijanja”.

Teodorine sumnje u odnosu na mladog papu uskoro su bile potvrđene.Odmah po stupanju na papinsko prijestolje pod imenom Ivana X. (914., svrgnut 928, umro

929.) papa je, shvativši kako više nema što očekivati od ostarjele ljubavnice, požurio naći zamjenu. Ljubavne avanture i orgije ispunjavale su njegovo vrijeme, dok je malo ili nimalo vremena odvajao za crkvene poslove. Nikad ranije crkva nije bila tako prepuštena sama sebi, svatko je radio kako mu se prohtije. Na očigledne nezakonite postupke papa je bez mnogo razmišljanja i kolebanja davao svoj blagoslov.

Sudjelovao je, ipak, u ratu sa Saracenima koje je udružena kršćanska flota i vojska potukla, a pokušao je obnoviti i veze s Carigradom.

Ipak, Ivan X. je svoj život pretvorio u neprekidno svetkovanje, a crkva je ostala u istom položaju u koji su je dovele prethodni pape. Ivan X. nije slutio da brzo korača prema tragičnom raspletu; u njega se zagledala Marocija i on je postao njezin ljubavnik!

Na Ivanovu nesreću Marociji je pala na pamet misao da potpuno zagospodari mladim papom. A pošto je Sveti Otac dijelio svoje „milosti” između Marocije i njene sestre (njegove službene ljubavnice) i njihove majke, nije uvijek bio u stanju, kao što je i razumljivo, „biti Marociji na usluzi”. Osim tog trojnog saveza (u kojem papa nije vidio ništa loše jer je sve ostajalo u obitelji), Ivan se stizao koristiti uslugama i drugih lijepih i zavodljivih djevojka. To se završilo time što se Marocija, tada već rimska senatorica, istinski razgnjevila. Ne računajući nekoliko ljubavnika, ona je imala i zakonitog muža Guida, markiza Toscane. Taj zaista neobični suprug pristao je na Marocijin nagovor da se zajedno osvete papi!

Pod njegovim vodstvom, a u nazočnosti Marocije koja se željela osobno uvjeriti kako će njezina želja biti točno izvršena, plaćene ubojice su upale u lateranski dvorac i vezale papu Ivana X., prethodno su pred njegovim očima ubili njegovog rođenog brata Petra. Papa je kasnije odveden u podrum lateranskog dvora i poslije izvjesnog vremena, također, ubijen, točnije, ugušen jastukom.

Lav VI. (928.), nasljednik Ivana X., bio je na prijestolju svetog Petra svega nekoliko mjeseci „čuvajući mjesto” Marcoijinom sinu Ivanu. Za to vrijeme nije došlo ni do kakvih skandala, osim što je Lav VI. umro još za života zatočenoga prethodnika Ivana.

Vrijedi, ipak, zabilježiti sljedeću anegdotu koju je zapisao povjesničar Liutiraid, biskup iz Cremone.

Za vrijeme pontifikata Lava VI. Italijom je upravljao kralj Berengar I., koji je vatreno volio svoju suprugu Villu.

Kraljica Villa je imala ljubavnika svećenika. Bio je, zapisuje kroničar, „crn kao krtica, zarastao u kosu i bradu — pravo čudovište”. Pored svega ostalog bio je veoma sklon vinu i pio ga je neumjereno zbog čega je ponekad bio pretjerano grub, kao svi okorjeli pijanci.

Kako bi pored sebe stalno imala tu „iznimnu osobu” kraljica Villa mu je povjerila odgajanje svojih kćeri. Povijest prešućuje čemu ih je mogao podučavati taj neotesanac i bitanga. No, i bez toga je jasno kakav su odgoj mogle dobiti Villine kćeri.

Jedne noći kad je neumorni ljubavnik bosonog pošao prema Villinim odajama, kako ne bi probudio stražu, spotaknuo se o nešto i ispružio na podu u hodniku koliko je dug i širok. Očigledno je te večeri ipak popio nekoliko čaša vina više nego obično.

2

Uplašene sluge su, začuvši buku, pomislile kako je u dvor upao lopov, i uhvatili su nesretnog svećenika ljubavnika. Bojeći se da njena prijestupna veza ne bude otkrivena, Villa je bez oklijevanja, nastojeći spasiti svoj ugled, optužila svećenika da je htio „sablazniti jednu od njenih kćeri”.

Svećenik nije smatrao za potrebnim negirati izjavu svoje ljubavnice i čak je u mislima odobravao njezinu snalažljivost, pa je bez opiranja pošao sa stražarima postoje bio čvrsto uvjeren da će ga kraljica Villa u najkraćem roku osloboditi iz tamnice.

Međutim, Villa se odavno zasitila svog ljubavnika i samo je čekala povoljnu priliku da ga se otarasi. Zato je zatražila da mu se što prije sudi. I pod izgovorom da joj se „taj zlikovac” može pokušati osvetiti i javno je uvrijediti, zatražila je, što su kraljevi suci odmah i prihvatili, da mu se odsiječe jezik kako „ne bi bio u stanju izgovoriti bilo kakve gnusobe protiv kraljice”.

Sud je donio presudu da se prijestupniku odrubi glava. Kazna je izvršena.Za života zatočenog Ivana X. izabran je još jedan papa, Stjepan VII. (928.-931.), koji je opet

bio Marocijin izbor i „prolazni papa” u očekivanju izbora njezinog sina Ivana.Negdje se ovdje, otprilike, javlja priča o jedinoj ženi — papi. Stoljećima se „lome koplja” oko

istinitosti i vjerodostojnosti tog/te najneobičnijeg „pape” iako nema nikakvih stvarnih dokaza, posebno kronološki gledano, da bi se između tolikih papa mogla „umetnuti” i jedna papisa. Priča se pojavila, po prvi put, polovinom XIII. stoljeća, točnije 1240.-1250. godine u Cronica Universalis di Metz. Sporno je i papisino ime jer se uz ono najčešće — Ivana, spominju i imena: Agneza, Gilberti ili Giuti.

S druge pak strane, legenda i mašta, ali i brojni znanstvenici, trude se toj priči dati legimitet tako da neki tvrde kako je i pored energičnih negiranja nekih fanatika, postojanje papise Ivane „neoborivo utvrđeno i dokazano”.

Zanimljivo je da različiti izbori stavljaju papisu Ivanu u različito vremensko razdoblje koje se proteže i stotinjak, do dvije stotine, godina razmaka između početka i kraja njezinog „pontifikata”. Tako je prema nekima naslijedila Lava IV. (oko 855.). Drugi, neki franjevac u Cronicon minor, spominju godinu 915., što bi se poklapalo s pontifikatom pape Ivana X., dok treći, dominikanac Stjepan iz Burbana, kazuje da se to zbilo 1100. godine (u doba pape Paskala II. i trojice protupapa).

Ova čudnovata priča je konačni oblik dobila u Cronaca di papa e imperatori, u kojoj poljski dominikanac Martin iz Trappana tvrdi da je papu Lava IV. naslijedio „neki Ivan koji je vladao dvije godine, sedam mjeseci i četiri dana, a bio je žena”.

Ivan(a) je navodno rođena u Meinzu. Otputovala je u Atenu, sa svojim ljubavnicima. Stekla je veliko obrazovanje. Kako se ne bi primijetio njezin spol, bila je prisiljena u najvećoj tajnosti čuvati svoje ljubavne avanture i zahvaljujući tome stekla je u narodu slavu „bezgrješnog čovjeka”. Njena slava je bila tako duboko ukorijenjena u Rimu da su je jednoglasno izabrali za novog papu.

Razumije se, njena „bezgrješnost” nije bilo ništa drugo nego maska koju je ona licemjerno nosila od najmlađih dana kako bi zadovoljila svoju bezgraničnu taštinu i častoljublje!

Smrt papise Ivane bila je tragična: na Uskrs, jašući u procesiji od Laterana do crkve Sv. Petra, obilazeći rimske ulice, papisa Ivana je u paradnoj odjeći išla na čelu kolone visokih prelata. U blizini katedrale Sv. Petra iznenada su je obuzeli porođajni bolovi, i to s takvom snagom da je pala s konja. Grčeći se i previjajući od bola, ona je ispuštala „gotovo životinjske krikove”. Najzad je, poderavši odjeću, uspjela roditi.

Razjareni najugledniji prelati ne samo što nisu dopustili pružanje bilo kakve pomoći, nego su se kao čvrst zid okupili oko nje kako bi što manje ljudi vidjelo sramotu koja se dogodila. Štoviše, zavezali su je za konjski rep i zasipali je uvredama i kletvama sve dok nije ispustila dušu.

Za vrijeme njene predsmrtne agonije jedan je od nazočnih prelata zadavio tek rođeno dijete.Od tada, zbog te sramote s papisom Ivanom, rimske pape ne prolaze tom Uličicom između

Coloseuma i crkve Sv. Klementa.

2

Kasnije, tijekom vremena, priča je dobila brojne interpretacije i fantastične nadopune. Temu su obradili talijanski književnici Petrarca i Boccaccio, a slikar Luka Kranach ju je prikazao kao magaricu sa svim obilježjima žene.

Ali kada su u katedrali u Sieni, 1400. godine, postavljene biste papa, među njima je bila i Ivanina bista. Poslije dvije stotine godine njezina bista je zamijenjena bistom pape Zaharija.

Protivnici papinstva uvijek su tu zgodu s papisom Ivanom koristili za napad na pape i papinstvo. Tako je učinio i Jan Hus na crkvenom koncilu u Konstanzi 1415. godine (o čemu će još biti riječi), kao i mnogi drugi tijekom povijesti.

Prave izvore i razloge ovoj nevjerojatnoj (istinitoj!?) priči možda treba tražiti u razdoblju pontifikata papa Sergija III., Ivana X. i XI. i drugih, u X. stoljeću, kada su u Rimu, i među papama, odlučujuću riječ imale baš žene, dvije Teodore i Marocija.

No najbizarnije tek slijedi. Brojni posjetitelji Vatikana, ali i drugi, primjerice Platin, kustos vatikanske knjižnice, kardinal Pandolf, biskup Jacobatius, izvještavaju da se, poslije sramote sa ženom papom, dakle „nepostojećom” papisom Ivanom, u papinskoj palači nalazio jedan probušeni stolac od crvenog mramora na koji su morali sjesti svi novoizabrani pape. Na taj je način kardinalima koji su birali papu bilo moguće dodirom ruke uvjeriti se u muškost kandidata za papu. Tek nakon pozitivnog ishoda ove pretrage mogao je Kristov namjesnik preuzeti Petrove rajske ključeve. Ova se jedinstvena ceremonija obavljala sve do XVI. stoljeća i prema svjedočanstvu milanskog kroničara Coriusa (ali i Šveđanina L. Bancka...), ovaj smiješan običaj — dodirivanje njegovih genitalija — nije mimoišao niti jednog papu. Čak je i Aleksandar Borgia morao sjesti na taj stolac prije negoli je postao papa iako je tada imao četiri odrasla sina, i Lukreciju, koja mu je u jednoj osobi bila i kći i ljubavnica.

Poslije Leona X. taj je običaj napušten, kako se po svoj prilici čini, ne zbog neopravdanog izrugivanja heretika, već zbog brojnih ljubavnica i hrpe vanbračne djece koja su okruživala tadašnje pape, što je najbolje potvrđivalo muški spol budućeg pape.

Iz tog vremena postoji i pjesmica:

Za muževnost našeg papeJedan dokaz čvrsto stoji!Pogledajte djece hrpe,Što ih dosad već uzgoji!

S dolaskom na sveto prijestolje Ivana XI. (931.-935. ili 936.) ponovno se pojavljuje na političkoj pozornici u punom sjaju senatorica i rimska plemkinja Marocija. Poslije Stjepanove smrti smatrala je kako je došlo vrijeme da za papu konačno postavi svog sina, dvadesetpetogodišnjeg Ivana, za papu. Ivan je bio sin Marocije i pape Sergija III., a bio je dvostruko drag njenom pokvarenom, nezajažljivom srcu: i kao sin, i kao ljubavnik!

Slab karakter i neodlučnost njezinog sina izazivali su bojazan lijepe Marocije. Želeći steći moćnog pokrovitelja, Marocija je odlučila otrovati svog muža Guida iz Toskane koji ju je ne tako davno „na elegantan način” uspio osloboditi Ivana X.

Zavodljiva udovica ponudila je svoju ruku i utjecajni položaj u Rimu svome djeveru Hugu, kralju Lombardije i cijele Italije. Kralja nije nimalo zbunila činjenica što je Marocija otrovala njegovog rođaka. Hugo je bio dobro obaviješten o svim „djelima” te hetere koja je u punoj mjeri obnovila okruženje antičkog Lezbosa i još drevnije Gomore!

Oženivši se udovicom i ubojicom vlastitog muža, Hugo je, rečeno jezikom praktičnih ljudi napravio dobar posao. Ta veza proširila je njegovu kraljevinu i učvrstila njegovu moć.

Na svoju veliku žalost, kralj Hugo je precijenio svoje mogućnosti i to ga je koštalo života!S markizom Adalbertom (jednim od njenih prvih ljubavnika) Marocija je imala sina Alberika

II. koji je (polu)bratski dijelio s Ivanom XI. perverznu čulnu ljubav njihove majke.

2

Kralj Hugo nije vidio ništa ružno u činjenici što je njegova supruga bila papina ljubavnica. Možda je čak vidio u tome i posebnu čast za sebe. Međutim, prema Alberiku je osjećao najdublju odvratnost.

Kad je njegov položaj ojačao, nije više smatrao kako se mora uzdržavati i pretvarati i, pošto je njegova „vrlina” bila stavljena pod znak pitanja, nagradio je Alberika vrućom pljuskom. Razjareni Alberik je digao pobunu u Rimu i napao zamak Anđeosku tvrđavu. Kralj Hugo, zatečen tim prepadom, morao je navrat-nanos napusti Rim i spašavati glavu. Prema drugoj verziji zatočen je sa svojom ženom, kao i sam papa, koji je kasnije „oslobođen”, ali je zadržan u kućnom pritvoru u Lateranu. Pojavljivao se u javnosti samo prilikom najvažnijih svečanosti. Zato je smrt bila za Ivana XI. pravo izbavljenje (umro je 936. godine od pretjeranog jela i pića). Imao je samo trideset godina.

Kroničar Flodoar, koji je bio papin suvremenik, smatrao je papu Ivana „papom bez moći i slave koji se ograničio na propisivanje vjerskih regula”.

Pobjednik Alberik je sebi dodijelio titulu hercega i „prvaka Rima i senatora svih Rimljana”, što znači da je zapravo postao diktator Rima.

Što se tiče Marocije, Alberik joj nije previše vjerovao, i poslije njezine avanture s kraljem Hugom držao je pod neprestanim nadzorom... u svojoj spavaćoj sobi. Iz njihove prijestupne veze rodio se sin, laičkog imena Oktavijan, koji će se, također, pojaviti na stolici sv. Petra, na papinskom prijestolju pod imenom Ivan XII. On će produžiti tradiciju te gnusne obitelji u trećem pokoljenju!

U međuvremenu, dok je budući papa Ivan poodrastao, izmjenjivale su se pape koji su svi bili pod utjecajem njegovog oca Alberika II.

Tako je Lav VII. (936.-939.) svoju pozornost posvetio kontroliranju djelovanja „vračeva” i „proroka” koji su zavodili narod. Stjepan VIII. (935.-942.) iako poslušnik, ipak se sukobio s Alberikom, kako se kaže, pri kraju života. I to u doslovnom smislu tih riječi jer je ubrzo bio zatvoren, okrutno mučen i u zatvoru je podlegao ranama. Druga dvojica papa su potpuno nezanimljivi za Tajnu povijest, jer su, čak, umrli prirodnom smrću.

Papa Marin II. (Martin III., 946.) kupio je tijaru od grofa Toscanellija kao neku trgovačku robu.Papa Ivan XII., sin svoga brata po majci, bio je u izvjesnom smislu silovan od strane svoje

majke Marocije još mnogo prije negoli je dostigao spolnu zrelost. Upustio se u razvrat i Marocija je uskoro dobila novog vatrenog ljubavnika.

Kasnije je Ivan po svojim orgijama nadmašio sve ranije pape. Nemoguće je nabrojati sve žene koje je taj nezajažljivi papa sablaznio ili jednostavno silovao, jer se nije zaustavljao ni pred nasiljem ako bi mu neka žena usudila odbiti zadovoljavanje njegove želje.

Neke od svojih ljubavnica Ivan XII. okružio je fantastičnom raskoši. Uostalom, gotovo prema svim ženama papa Ivan XII. je bio široke ruke. Udovici jednog od svojih pristaša, Sveti Otac je poklonio nekoliko gradova i samostana.

Drugoj ljubavnici, koja ga je očigledno posebno seksualna zadovoljila, poklonio je zlatne posude i križeve iz crkve Sv. Petra.

Talijanske plemići, koji nisu više htjele trpjeti „bludnika i raspusnika” na svetom prijestolju, obratili su se Otonu, kralju Njemačke. Prvo ga je papa Ivan svečano dočekao u Rimu i okrunio zajedno sa ženom Adalaidom, ali odmah poslije njegovog odlaska kuje zavjeru protiv njega. U poslanici koju je jedan od talijanskih plemića odnio u Njemačku pisali su da papa intrigira protiv njega jer praktično i crkvenim i državnim poslovima ne rukovodi on nego neko od njegovih trenutno omiljenih ljubavnica ili ljubavnika.

Osim primjera vjerolomstva pape Ivana XII., u toj poslanici se navodi i sljedeće: „Jedna od papinih ljubavnica, Stefaneta, poslije dugotrajnih seksualnih odnosa s papom umrla je na naše oči u lateranskom dvorcu rodivši sina čiji je otac, po njenim riječima, bio papa. Obitelj pape postala je mjesto razvrata, utočište javnih žena. Njegova tetka, zajedno s njegovom majkom Marocijom, ogrezla je u grijehu incesta. Rimske žene, isto kao i strankinje, boje se ući u hram Svetih Apostola jer čak i na stepenicama hrama to čudovište pronalazi sebi žrtve među ženama, udovicama i djevojkama!”

2

Vratiti se valja malo unatrag. Nekoje vrijeme kralj Italije Berengar II. stalno je nagovarao princezu Adelaide, udovicu pariškog grofa i francuskog hercega Lotara da se uda za njegovog sina.

Princeza je, smatrajući potomka svrgnutog kralja nedovoljno blistavom partijom za nju, zatražila zaštitu od kralja Otona Saskog. Kralj Oton je pristao ne samo uzeti je pod svoju zaštitu, nego se s njom i oženiti. Oton je znao da je ona, prije negoli je postala Lotarova žena, bila u ljubavnoj vezi s njegovim ocem Gijom. Osim toga, Otonu je bilo poznato da je Adelaide s njoj svojstvenom velikodušnošću poklanjala svoju nježnost i svekru i čak je, kad je ostala udovica, produžila prijestupnu vezu s Gijom bez obzira što je u međuvremenu bračnu ložnicu često „ustupala” na korištenje mnogim mladim i lijepim plemićima (povijest je zabilježila da je Adelaide pedantno vodila popis svojih ljubavnika i da je svaki od njih imao svoj redni broj).

Ukratko, kralj Oton je shvatio da će, ponudivši ruku i srce Adelaidi, postati „Veliki rogonja” svoga vremena. No, treba li obraćati pažnju na takve sitnice?

Princeza Adelaida je donosila u miraz velike i bogate provincije, a to je bilo mnogo važnije od podrugljive titule „rogonja” kojom su ga okrstili njegovi sunarodnjaci.

Zašto ovoliko vremena posvetiti princezi Adelaidi u tajnoj povijesti rimskih papa? Zato što je ona kasnije postala ljubavnica jednog od papa i za svoje „zasluge” proglašena je sveticom.

No, vratiti se valja papi Ivanu XII. Osvojivši sveto prijestolje, nije dugo uživao u ovozemaljskim radostima i slastima. Jedne ga je noći neki rimski plemić zatekao u krevetu sa svojom ženom. Obično se sve završavalo time da su se prevareni muževi pretvarali kako nisu ništa prijetili, da je papa tobože došao blagosloviti njihove supruge. No po svemu sudeći, papa je ovog puta naletio na nekog bezbožnika, ili jednostavno razljućeni suprug nije poznao papu, jer je malo vjerojatno da je u takvom trenutku papa bio u papinskoj odori i s tijarom. Ljubomorni muž je žaračem udario papu Ivana XII. po glavi i on je izgubio svijest.

Povrijeđenog papu su prenijeli u lateranski dvorac gdje je umro osam dana kasnije. Druga, „službena” verzija govori kako je papa tijekom jedne od svojih razuzdanih avantura pogođen moždanim udarom. Uzrok smrti je, dakle, različit, ali su u oba slučaj a u pitanju blud i razvrat. Imao je samo dvadeset i sedam godina.

Službena povijest Crkve detaljno govori o sukobu Ivana XII. i kralja Otona I. prema njoj papa nekoliko puta bježi pred kraljem iz Rima („odnoseći sa sobom dobar dio crkvenog blaga”). Konačno ga Oton na sinodu ekskomunicira i postavlja za papu Lava VIII., ali se Ivan ponovno vraća u Rim, poništava odluke sinoda, uskoro ponovno mora bježati. Konačno umire kako je već opisano.

Povijest, u liku kroničara A. Frenzena, je zabilježila: „Iako je Bog dopustio da papinstvo i Rimska Crkva ostanu duboko u sramoti i krivnji pred Bogom i ljudima, ipak se pokazalo da se u svojoj svemoći brine za svetost Crkve i da zna kako će i zlo dobro iskoristiti. Taj isti Ivan XII. postao je nehotice začetnik boljih vremena...”.

Spomenuti Lav VIII. (963.-965.) postao je, dakle, papa još za života svoga prethodnika, a izabran je budući da je vjerno obavljao dužnost tajnika Otona I. koji očigledno ništa više nije želio prepustiti slučaju. To što je Lav izabran dok je Ivan XII. još bio živ, stavlja ga u položaj običnog uzurpatora, protupape. Tako ga tretira i Ivan za kratkotrajnih vraćanja u Rim, a poslije njegove smrti i Rimljani odbijaju priznati Lava za papu. Oni biraju na to časno mjesto Benedikta V. Kad se Oton I. vratio u Rim, smjenjuje Benedikta i ponovno postavlja Lava VIII. za papu.

Problem razrješava smrt pape Lava VIII.Prijeporno je ostalo: je li Benedikt V (964.) bio papa ili protupapa, a to otvara dilemu što je bio

Lav VIII. — protupapa ili papa? Kako bilo da bilo, sve je to unijelo zbrku u službenu povijest Rimske crkve i redoslijed, kao i redni broj, pored imena pravih papa.

Poslije smrti Lava VIII. za novog papu je, uz pristanak cara Otona, izabran Ivan XIII. Mir je bio kratkotrajan. Rimsko plemstvo nasiljem uhićuje papu i šalje ga u progonstvo.

Evo kako su to opisali ondašnji kroničari koji se zaklinju na istinu i objektivnost.

2

Došavši na sveto prijestolje, papa Ivan XIII. (965.-972.) potpuno je zaboravio sudbinu svojih prethodnika. Pun taštine i oholosti, on je patio od manije veličine i tako se rugao svima, od djece do staraca, da je ubrzo okrenuo protiv sebe sve stanovnike Rima, od istaknutih plemića do običnih obrtnika. I oni su ga prognali iz Vječnog grada.

Na čelu pokreta protiv pape bili su herceg Roffred, prefekt Petar i starješine gradskih cehova.Živeći jedanaest mjeseci u progonstvu, u Capui, papa Ivan XIII. je došao do zaključka kako je

Hanibal očigledno pretjeravao opisujući ljepote tog grada. Stvarno, život u Capui bio je mnogo manje zanimljiv i ugodan od onoga u lateranskom dvorcu.

Najzad je zrak sreće obasjao duge i monotone papine dane. Banditi iz Calabrije, koje je on potkupio, uspjeli su prodrijeti u Roffredov dvorac i tamo ga okrutno ubiti.

Papa je s pravom predviđao da će Roffredova smrt nanijeti koban udar cijelom urotničkom pokretu. Lišeni vođe, Rimljani su u strahu i očajanju čekali povratak Ivanov, a još više ponovni dolazak cara Otona.

Stoga su građani Rima, obuzeti panikom pri pojavi Otonove vojske, zaključili kako im ne preostaje ništa drugo nego papu Ivana XIII. vratiti na tron sv. Petra. Osim toga, nadali su se da će strah pred carskim gnjevom ukrotiti i papinu vrlo neugodnu i opaku narav.

Car Oton I. je stigao u Rim za Božić i cijeli dan se posvetio molitvama i „dobrim djelima”. A sutradan su, po njegovoj zapovijedi, dvanaest istaknutih građana i prefekt Petar predani na papinu milost i nemilost. Više — nemilost!

Izjavivši kako je smrt na vješalima preslaba kazna za prijestupnike, papa je naložio neka se svi uhićeni podvrgnu užasnim mukama. Najstrašnija mučenja bila su određena za prefekta Petra: odsjekli su mu nos, usne, poslije čega su ga privezali za statuu cara Konstantina na konju i namazali mu lice ljudskim izmetom. Zatim su ga, svukavši ga do gole kože, popeli na magarca privezavši mu za glavu i noge zvončiće. Tako unakaženog proveli su ga ulicama Rima, tukući ga neprekidno štapovima i bičevima da bi ga najzad svega okrvavljenog bacili u vlažnu tamnicu.

U svome bezumnom bijesu papa se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da je Roffred izbjegao sve te muke iako je bio okrutno ubijen. Zato je zapovjedio da se Roffredovo tijelo iskopa i uvalja u blato, poslije čega su njegovi posmrtni ostaci bačeni na gradsko smetlište.

Ipak, papa Ivan XIII., uz pomoć Otona I., uspijeva pokrstiti Poljsku i Češku, a Poljska dobiva časni naziv „dostojne i časne kćeri Crkve i latinstva”.

Začudo, na iznenađenje mnogih, Ivan je umro prirodnom smrću. Ali, čini se, to je bilo samo slučajno.

Naime, novoizabrani papa Benedikt VI. (973.-974.), koji je prije izbora bio obični redovnik, ponovno završava nasilnom smrću, u Anđeoskoj tvrđavi gdje je zadavljen. I njegovo je tijelo bačeno u rijeku Tiber. Ubio ga je đakon Frankon. Svećenik Frankon požurio je, dakle, razglasiti zapovijed pobunjenika o ubojstvu pape, ali ne kako bi doprinio pobjedi naroda; taj zlikovac je maštao o zauzimanju mjesta pape Benedikta. Još se na trgu čuo zveket oružja kad je Frankon upao u lateranski dvorac i stavio tijaru na svoju glavu!

Drskost je dovela do uspjeha: narod ga je dočekao s oduševljenjem i Frankon je bio proglašen za papu Bonifacija VII.

Zločinu je prethodila pobuna koju je vodila moćna rimska obitelj Crescendo, koja djeluje protiv njemačkog cara Otona II. Na čelu pobune je Crescencije I., sin Teodore II.

Crescencije je maštao o obnovi drevne rimske republike, ali njegovi planovi su unaprijed bili osuđeni na neuspjeh. Svećenstvo je, gurnuvši narod u mrak i neznanje, gušilo svaku smjeliju misao, sve što je makar malo odstupalo od crkvenih kanona. I zato se zanimljiva Crescencijeva ideja nije mogla pretvoriti u stvarnost.

Bonifacija VII. (974., 984.-985.)je protupapa koji je dva puta zasjeo na papinsko prijestolje. Bio je sin đakona i kurtizane, naslijedio je od roditelja najniže instinkte koji su doprinijeli da njegov život bude niz odvratnih prijestupa. Kada su ga pobunjenici postavili za papu, rečeno je, ubio je svoga prethodnika, ali je pred vojskom Otona II. morao bježati u Bizant. Nijemci posvećuju novog

2

papu Benedikta VII. koji ekskomunicira Bonifacija, ali bez dalekosežnih posljedica. Naime, ovaj se ponovno vraća u Rim.

Ipak, nije stigao iskoristiti plodove svog prvog zločina. Predstavnici moćne feudalne grupe, grofovi Toscanelli, objavili su mu rat na život i smrt i nisu se libili ničega kako bi ostvarili svoj cilj.

Papa Bonifacije je iscrpio svoje snage u borbi s brojnim neprijateljima. Strepeći neprestano od neke urote, udarca nožem u leđa ili otrova, odlučio je pobjeći iz Rima. Razumije se, prije svega se postarao kako ne bi otišao praznih ruku. Opljačkao je crkvu Sv. Petra osiguravši time sebi raskošan život. Bonifacije se u najvećoj tajnosti ukrcao na brod i otplovio za Carigrad.

Ukradene predmete iz crkve Sv. Petra trebalo je pretvoriti u novac. Bonifacije je mogao to učiniti preko posrednika, ali je znao kako je povoljnije da se sam bavi trgovinom. I tako su ga počeli viđati na ulicama Carigrada kako bez i trunke grižnje savjesti prodaje ukradene crkvene stvari.

Poslije četiri godine izbivanja Bonifacije se vraća u Rim iskorištavajući smrt Otona II. i nepopularnost novoga pape Ivana XIV. kojega zatvara i potom ubija.

Rim, koji je bio navikao na krvave prizore, zadrhtat će od užasnih zločina koje je gotovo svakodnevno činio Bonifacije VII!

Bonifacije nije štedio ni neprijatelje, ni prijatelje... jer su svi u njegovim očima bili neprijatelji. Štoviše, s posebnom zlobom se ustremljivao na svoje prijatelje ne zaboravljajući koliko je novca morao potrošiti plaćajući njihove usluge i prijateljstvo.

Užas i očajanje zavladali su Rimom. Svima je prijetila ista sudbina. Ljudi iz svih slojeva svakodnevno su se pitali je li im je došao sudnji čas. Osim običnih krvnika, dakle „zakonitih ubojica”, papa Bonifacije je pod svojim zapovjedništvom imao i bandu najamnika koja se nemilosrdno obračunavala sa svakim prema kojem je bio uperen papin gnjev i — prst.

A Bonifacije? Čime se on bavio za vrijeme tog stravičnog pokolja? Zabavljao se! Vapaji ubijenih ljudi tonuli su u nepristojnim i bestidnim pjesmama njegovih kurtizana i ljubavnika, s kojima je on svetkovao u svojim odajama.

Jedanaest mjeseci poslije dolaska na sveto prijestolje papa Bonifacije je, međutim, i sam smrtno stradao u nekoj dvorskoj uroti i pobuni naroda koji ga je prezirao. Njegovo tijelo, s kojega je skinuta papinska odjeća, golo je povlačeno po rimskim ulicama. Ipak, Crkva je objavila kako je papa dao „Bogu svoju pravednu dušu, a anđeli su trubama oglasili uspjeće nepogrešivog Božjeg namjesnika na nebesa!”

U povijesti, koja ništa ne zaboravlja, ovaj je papa zbog svoje okrutnosti nazvan „monstrumom”.

Već spomenuti Benedikt VII. (974.-983.) ostao je zapamćen jer je, navodno, u Rim, s puta u Jeruzalem, donio komadić od pravog Isusovog križa.

Poslije smrti pape Benedikta VII. car Oton II. želio je postaviti za papu Maida, uglednog redovnika iz Clunya, što je ovaj odbio pa je car izabrao za najvišu crkvenu dužnost svog nadkancelara Petra Canepanova. Ovaj je papa, koji je uzeo ime Ivan XIV (983.-984.), imenovan papom bez suglasnosti rimskog klera i rimskog naroda.

Međutim, Oton II. ubrzo umire pa se, kako je gore opisano, Bonifacije VII. vraća u Rim i papu Ivana zatvara u Anđeosku tvrđavu. Jedina je dilema: je li papa umro od gladi ili je otrovan?

Sljedeći papa, Ivan XV (985.-996.), suočava se s brojnim sukobima u Europi, ali uspijeva zadržati svoj položaj sve do smrti njemačke regentice Teofane, žene Otona II. i skrbnice malodobnog Otona III. Umire i Ivan Crescencije, a njegov brat Crescencije Nomentato II. grabi svu vlast u Rimu i tiranski se ponaša prema papi.

Papa, proganjan od tiranina i omražen od svećenstva zbog nepotizma, bježi iz Rima i traži pomoć Otona III. koji mu kreće u pomoć. Čuvši za dolazak njemačke vojske, Rimljani pozivaju papu u grad, uz sve počasti, ali on ubrzo umire.

Prvi Nijemac na papinom prijestolju bio je Bruno, nećak cara Otona III., koji je imao samo dvadeset i četiri godine, a uzeo je ime Grgur V. (996.-999.).

2

Međutim, njegovo porijeklo nije se dopalo obitelji Crescencija i rimskom puku pa ga ovi protjeruju iz Rima u koji se dva puta bezuspješno, uz pomoć vojske, pokušavao vratiti. Njegovi protivnici postavljaju za novog papu (koji se smatra protupapom) Grka Ivana Filgata koji uzima ime Ivan XVI.

Međutim, papa Grgur, uz Otonovu pomoć, ipak se vraća na prijestolje i održava sinod na kojem je protupapa svrgnut kao uzurpator, da bi potom bio mućen i osakaćen, te protjeran iz Rima. Umro je tri godine kasnije, zatočen u nekom rimskom samostanu. I Crescencije Nomentato je mučen i potom raskomadan, a njegova odsječena glava bila je izložena na zidu njegove tvrđave.

Papa Grgur je umro u tridesetoj godini života, s time što neki tvrde kako je otrovan, dok drugi smatraju da je umro od malarije.

Kraj desetog stoljeća kršćanski svijet je očekivao sa strahom i uzbuđenjem. Mnogobrojna proročanstva povezivala su taj dan s „krajem svijeta i dolaskom strašnog suda”. Svećenstvo je, razumije se, nastojalo da iz tog praznovjerja izvuče što veću korist.

Nalazeći se na „pragu bliskog i neizbježnog kraja”, ljudi su isključivo brinuli o svom zagrobnom životu, o pokajanju kojim mogu umilostiviti Pravednog Suca. Najveće su škrtice poklanjale crkvi svoja bogatstva, a svećenici su sa svoje strane uporno uvjeravali pastvu da se na vrijeme izbavi od tereta ovozemaljskog blaga koje, kao što piše u Evanđelju, „glavna prepreka za put u raj”.

U tom stoljeću ljudi su masovno vjerovali u magiju, vračanje, astrologiju. Svako praznovjerje prihvaćano je kao nešto savršeno stvarno i moguće. Mora se kazati kako ni svećenici nisu zaostajali za svojom „stadom”. Magija je uživala takvu popularnost, a neznanje je bilo tako veliko da su se mnogi svećenici i sami bavili magijom i gatanjem.

Zaplašeni narod je vjerovao da je đavao srušio Boga s njegovog prijestolja i da nastupa carstvo Antikrista.

Za papu Silvestra II. (999.-1003.), pravim imenom Gerbert, francuskog benediktinskog redovnika koji je došao poslije Grgura V., uporno se pronosio glas da je zaključio ugovor sa Sotonom. Papa Silvestar je zapanjivao svoje suvremenike poznavanjem matematike i arapske filozofije, a ta znanja je, tvrdilo se, „dobio od samog đavola”.

Uveo je u upotrebu arapske brojeve.Neki ljetopisci su ozbiljno tvrdili kako je papa Silvestar II. jednom dobio iz Sevilje jednu

„gnusnu knjigu”, u kojoj su se nalazile kabalističke formule, pomoću kojih je bio u stanju prisiliti Lucifera da mu služi. Također se pričalo da je đavo obećao papi kako će ga spasiti od smrti ako odbije održati molitvu u Jeruzalemskom hramu.

„Silvestar se nadao, nastavlja ljetopisac, da će uspjeti produžiti svoj život i zato nije nikad otišao na hodočašće u Svetu Zemlju, nego se nastavio baviti magijom i čaranjem. Međutim, isprobao je na sebi kako su varljiva i lažna Luciferova obećanja. Jednom kad je Sveti Otac obavljao službu Božju u bazilici Svetog Križa, koja se također naziva i Jeruzalemski hram, Lucifer se iznenada pojavio na oltaru pred papom i dograbivši zlatno raspeće, udario je papu takvom snagom da je papa umro poslije nekoliko minuta”.

Međutim, papa Silvestar II. umro je prirodnom smrću malo poslije svog povratka u Rim, nakon što seje izvjesno vrijeme proveo u progonstvu bježeći zajedno s Otonom III., pred razjarenim rimskim pukom.

Dvojbe glede uzroka papine smrti, i ne samo ovoga pape, može, međutim, izazvati podatak da su mnogi od njih umrli baš vrlo kratko po povratku u Rim.

Papa Ivan XVIII. (1003.-1009.) jedan je od onih koji je „na vrijeme” abdicirao i mirno umro u samostanu kao obični redovnik. Ipak, ostalo je nepoznato je li na taj čin odricanja bio prinuđen ili je to bila njegova dobra volja.

Sljedeći papa, Sergije IV. (1009.—1012.), bio je jedan od onih koji su promijenili ime zauzimajući najviši položaj u Katoličkoj crkvi. No on je imao i dobar razlog za takvu odluku. Naime, njegovo pravo ime je bilo Petar Buccaporka, što u prijevodu znači „svinjska usta”.

3

Ako bi se ovdje pokušala „podvući crta” i ustvrditi sudbina papa od 872. do 1012. godine, tada bi trebalo zabilježiti kako je trećina papa umrlo pod vrlo sumnjivim okolnostima. Već je rečeno da je Ivan VIII. zatučen od svojih ljudi, Stjepan VI. je udavljen, Lav V ubijen od svog nasljednika, Ivan X. udavljen, Stjepan VIII. jezivo osakaćen, a sličnu je sudbinu doživio i protupapa Ivan XVI. koji na svoju nesreću nije umro kada su mu protivnici iskopali oči, odrezali nos, usnice, jezik i ruke.

U vrijeme pape Benedikta VIII. (1012.-1024.) ponovno se pojavio jedan protupapa — Grgur VI., ali je „dvovlašće” trajalo veoma kratko jer je presudio njemački car Henrik II..

Kada su papini protivnici u Rimu pokušali organizirati urotu protiv njega, Benedikt postavlja svoga brata Romana za „konzula i senatora Rima”, a svoga oca imenuje admiralom papine mornarice koja je u pomorskoj bici potukla Saracene. Protivnici su, suočivši se s vojnički snažnim papom, odustali od pobune.

Gotovo odmah poslije te velike pobjede nad Saracenima, Rim je pogodio potres. Dogodilo se to u strašni petak, pri čemu je, tvrdilo se, veoma značajno to „da su vjernici osjetili prvo podrhtavanje zemlje u trenutku dok su se klanjali pred križem”.

Zašto se Zemlji prohtjelo protresti, izazivajući užas kod vjernika, i to baš u trenutku kad je narod smjerno i pobožno klečao pred svetim križem?

Na to pitanje Sveti Otac je bez kolebanja dao odgovor. Poslavši takvu nesreću, Gospod je pokazao da se ljuti na ljude koji su ga uvrijedili u tako teškim danima.

Ostalo je samo pronaći krivce. Papa Benedikt je izjavio kako su u trenutku dok su kršćani klečali pred križem, Židovi obavljali svoju religioznu svečanost u sinagogi. Božji gnjev mogli su izazvati samo ti „prokleti antikristi”. Treba ih, dakle, izvesti pred sud i oštro kazniti!

Uostalom, zašto im ne suditi? Zar papa nije nepogrješiv? I Benedikt VIII. je objavio dekret u kojem je naložio da se pobiju svi rimski Židovi.

Odmah su tako, od pape osuđeni, Židovi predani u ruke krvnicima.Poslije ovog brzog i brutalno izvedenog istrebljenja rimskih Židova, potres je prestao. Ako je

netko pomislio kako su crkveni ljetopisci naknadno pokušali pronaći neko opravdanje za ovaj zločin pape Benedikta VIII., ljuto se vara. Oni su veličali prvosvećenika. I s nevjerojatnom hladnokrvnošću i uvjerljivošću su dodali: „Poslije istrebljenja Židova vjetar se stišao i zemlja se više nije tresla, tako da je Sveti Grad ostao pošteđen”.

Benedikt VIII., koji se uopće ne može smatrati uzorom časti i poštenja, odlučio je bar koliko-toliko obuzdati raspojasani i bahati kler. Božji apostol je očigledno zavidio svojim podređenima i htio im je oduzeti sve ljubavnice i ljubavnike. Kako inače objasniti njegovo iznenadno buđenje osjećaja moralnosti?

Godine 1020. papa Benedikt je sazvao sabor u Paviji i, bez obzira na protivljenje mnogih visokih prelata, uspio je nametnuti kanon prema kojem se svi duhovnici, bilo bijele ili crne boje kože, nemaju pravo ženiti ili živjeti sa svojim konkubinama. Uz prijetnju izopćenja, ekskomunikacije. Car Henrih II. je na papinu molbu potvrdio taj zakon.

Papa Benedikt VIII. umro je početkom 1024. godine. Katolički povjesničari sasvim ozbiljno izvještavaju da se papa poslije smrti nekoliko puta javljao raznim osobama s molbom da ga spomenu u svojim molitvama. Kakav li je ugled uživao ovaj papa kod Svevišnjeg kad čak ni njemu nije omogućeno direktan ulazak u raj?

Ljetopisac Platin tvrdi kako je neki prelat vidio papin kostur u papinskoj odori kako žuri nekamo jašući na crnom ždrijepcu. Biskup je upitao Benedikta kamo tako žuri, a umjesto odgovora papa-priviđenje je čvrsto obgrlio biskupa i odnio ga do mjesta na kojem se nalazilo papino tajno skrovište s novcem i blagom. Zapovjedio je biskupu da blago i novac podijeli sirotinji, kako bi mu se olakšala stradanja na koja je zbog svojih prijestupa za života osuđen u zagrobnom svijetu.

Sigibert i Petar Damiani također tvrde da se jednom prilikom umrli papa Benedikt VIII. javio svome nasljedniku i preklinjao ga neka se moli za njega kako bi se umanjio plamen u Čistilištu. O strahotama papinih prijestupa i djela može se suditi po tome što je, navodno, bio osuđen da u Čistilištu ostane punih tisuću godina. Do 2024. godine.

3

Benedikta VIII. je na papinskom prijestolju naslijedio, u doslovnom smislu, Ivan XIX. (1024.-1032.), tj. njegov brat Roman. Najzanimljivije je od svega što Roman uopće nije bio svećenik. To je prvi papa — laik, iako se zaredio odmah poslije izbora za papu, prvog svećenika među svim svećenicima.

Nekako u to isto vrijeme umro je car Henrik II. ostavivši krunu Zapadnog Rimskog Carstva svome sinu Konradu II. Godine 1027. car Konrad je zajedno sa svojom suprugom Gizelom došao u Milano, gdje ga je papa okrunio. Na toj ceremoniji bio je prisutan i Kanud, kralj Engleske i Danske, koji se došao žaliti Svetom Ocu na veliki dažbine koje je rimska kurija uzimala od hodočasnika njegovog kraljevstva, a također moliti papu neka smanji sume koje su biskupi i nadbiskupi unosili u papinsku kasu.

Novčana pitanja bila su Ahilova peta pape Ivana XIX. Neizmjernom gramzivošću i koristoljubljem on je nadmašio sve svoje prethodnike. Za njega nisu postojale nikakve prepreke, ili sumnje u vlastitu ispravnost, kad se radilo o bogaćenju. Da bi se dobila audijencija kod njega, vjernici su morali bogato platiti. Što je veći bio iznos, bolji je bio prijem. Ivan XIX. je bez kolebanja pravio novac od svega: od blagoslova, oproštaja grijeha, pa čak i od ekskomuniciranja iz crkve.

On je bio idejni tvorac „originalnog” pisma Isusa Krista koje je, putovima koji su poznati samo Gospodu, stiglo na Zemlju, dakako papi. Pored ostalog u Isusovom pismu bio je i takozvani „kalendar ljubavi”.

Govoreći preciznije, Bog je dozvoljavao supružnicima obavljanje njihovih bračnih dužnosti samo u točno određene dane.

Ponedjeljak je, na primjer, bio zabranjeni dan za spolne odnose.Osim toga u „kalendaru ljubavi” se zapovijedalo: u petak uzimati samo kruh i vodu, u subotu

se suzdržavati odjela s mesom. Zabranjivalo se s oružjem u rukama svetiti neprijateljima, a također i pljačkati samostansku imovinu. Najzad su se u Kristovom pismu točno određivali odnosi među spolovima: muškarci su se mogli moliti Bogu zajedno sa ženama, ali im se zabranjivalo da ih siluju u crkvi.

Zanimljivo je, razumije se, na koji su način svećenici mogli provjeriti je li se supružnici pridržavaju „kalendara ljubavi”. Jesu li su namjeravali postaviti promatrače u sve spavaće sobe?

Bez pretjerivanja se može kazati kako je Benedikt IX. (1032. — svrgnut 1044, 1045. — abdicira iste godine, 1047.-1048, umire 1055. ili 1056.) tek što se oslobodio iz naručja svoje dadilje, postao nasljednik Ivana XIX. Bio je njegov nećak. Imao je svega dvanaest godina kad je stupio na prijestolje sv. Petra. Kasnije se tvrdilo kako je papa postao tek u tridesetoj godini. Ipak, a to je pouzdani podatak, izabran je za papu prije negoli je bio zaređen za svećenika.

Mladost mu nije smetala da uskoro pokaže sve poroke koje su imali i njegovi prethodnici. Povjesničari se slažu da je bio iznimno razuzdane i nasilničke prirode. Papa Viktor III. je, mnogo godina kasnije, za svog prethodnika tvrdio da je „lopov i ubojica” te da se „stidi što je nasljednik takvog čovjeka”.

Benedikt IX. je na papinsko prijestolje dospio zahvaljujući prijevarama grofova Toscanelli. Ti razbojnici su uspjeli da novi papa bude izabran putem intriga, podmićivanja i otvorenih prijetnji.

Imperator Konrad II. je iz političkih razloga bio blagonaklono raspoložen prema takvom izboru. Na taj način se na novoga papu „rasprostranila njegova neizmjerna imperatorska milost”.

Kad ga je narod, ogorčen papinim nemoralom, najzad uspio protjerati iz Rima, car Konrad mu je pružio energičnu pomoć i vratio mu papinsku tijaru.

Sila je trijumfirala nad zakonom i to nije bilo posljednji put.Papa Benedikt IX. bio je nekoliko puta protjerivan iz Rima te smjenjivan, a jednom je i

abdicirao.U njegovo vrijeme, dok je on boravio u progonstvu, djelovala su još petorica papa: Silvestar III

(1045. — svrgnut iste godine, umro 1063.), Grgur VI. (1045.-1046.), Klement II. (1046.-1047.), Damaz II. (1048.) i Lav IX. (1049.-1054.). Zanimljivo je da su sinodu u Sutriju, koji je sazvao car

3

Henrik III. prisustvovala, istodobno, trojica papa: Benedikt, Silvestar i Grgur, a car postavlja za novog papu četvrtoga — Klementa II.

Povjesničar Grgurius o papi Benediktu IX. kaže: „S papom Benediktom papinstvo je došlo do dna moralne dekadencije. Stanje u Rimuje još gore nego za vrijeme pape Ivana XIII.”

Ukratko samo ponešto o njegovim nasljednicima, ili, točnije rečeno — suvremenicima.Silvestar III. dugo je smatran protupapom, ali se sada smatra legitimnim papom.Grgur VI. sam je priznao da je papinski položaj kupio od nemoralnog Benedikta IX. i to „za

mnogo novca”. Zbog toga traži oproštaj od biskupa i kardinala na sinodu te se u znak pokajanja povlači u samostan.

Čini se da je Klement II, porijeklom Nijemac, bio najčasniji od svih njih. No, to mu nije mnogo pomoglo. Naknadnom analizom (1942.) dokazano je kako je bio otrovan olovom.

Ni papa Damaz II, pravi imenom Poppon, biskup iz Bavarske, nije bio bolje sreće. Umro je poslije dvadeset i tri dana pontifikata prilikom posjeta Palestini. Neki tvrde da je otrovan, dok se drugi opet zadovoljavaju „malarijom”.

Čini se, ipak, najbolji od svih njih bio je papa (sv.) Lav IX. koji se posvetio vjeri i otklanjanju zloupotreba, nemorala i svega što je upropaštavalo Katoličku crkvu.

Krajem pontifikata Lava IX. poznati teolog Petar Damiani uputio mu je poslanicu koja je veoma zanimljiva jer otvoreno govori o „skandaloznom životu većine svećenika”.

Damiani piše: „Naši se prelati otvoreno bave razvratom, varaju, jašu pomamne konje, bestidno žive sa svojim ljubavnicama u biskupskim dvorcima. Te nedostojne Božje sluge guraju vjernike u propast, a obični svećenici došli su do posljednjeg stupnja raspuštenosti i razvrata i zato nam ne preostaje ništa drugo nego ih lišiti prava na obavljanje obreda sakramenata. Zvanje svećenika postalo je tako prezreno da smo prisiljeni buduće Božje sluge tražiti među svakakvim ološem, čak i među ubojicama!

Nekada je apostol izjavio kako zaslužuje smrt ne samo onaj tko izvrši težak prijestup, nego i oni koji to mirno gledaju i podnose. Što bi on kazao da se kojim slučajem vrati na Zemlju i vidi naše današnje svećenstvo! Razvrat svećenika je tako veliki da oni stupaju čak i u nedozvoljene odnose sa svojom vlastitom djecom! Ti nitkovi se pozivaju na raspuštenost i razvrat rimskog dvora, a pošto im na raspolaganju stoje oproštajnice grijeha, sve svoje prijestupe oni vrše potpuno mirne savjesti”.

Damiani navodi nekoliko odlomaka iz papinskog Kodeksa kako bi pokazao da su kazne koje se zapriječene ništavne i beznačajne. On dalje piše: „Svećenik koji nije redovnik, a koji je slučajno pogriješio s nevinom djevojkom, mora živjeti pokajnički dvije godine; mora postiti za vrijeme tri velika posta uzimajući ponedjeljkom, srijedom i petkom samo kruh i vodu. Ako je nevina djevojka redovnica i ako je grijeh obavljan sustavno, višekratno, pokora mora trajati pet godina. Običan svećenik za takav isti prijestup mora podnositi pokoru šest mjeseci, a kanonici dvije godine .

Pošto je naveo još nekoliko takvih primjera, Damiani moli papu da poduzme neophodne mjere kako bi se „dokrajčila razuzdanost svećenika”.

Odgovor pape Lava IX. zvuči kao priznanje: „Grijesi koje ste naveli zaslužuju najstrože kazne. Ako neko izvrši makar jedan od tih grijeha, trebao bi biti smijenjen sa svoga položaja. Međutim, veliki broj svećenika koji čine te grijehe, čini da je primjena takvih kazni potpuno neprihvatljiva, i prisiljava me da u crkvi zadržim čak i okorjele prijestupnike.”

Jedan Lavov suvremenik s tugom je zapisao'. „Nesretan svijet koji nije duže znao sačuvati ovakvog papu”.

Uskoro je Lav IX. proglašen svecem, što znači da je trebalo proći punih 170 godina, i izredati se trideset i sedam papa da netko od njih zaslužio proglašenje za sveca.

Ali, iako svetac, papa Lav je odgovoran za crkveni raskol 1054. godine budući da je njegov legat Humbert de Moyenmoutier izopćio carigradskog patrijarha Mihaela Cerularija. Patrijarsi Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema podržali su svog brata i istomišljenika u Carigradu protiv tvrdnje o općem primatu rimskog pape „kao patrijarha Zapada”.

3

Politički odnosi zaoštrili su se kojih dvije stotine godine kasnije kada su križari, umjesto oslobađanja Jeruzalema od muslimanske vlasti, osvojili pravoslavni Carigrad.

U vrijeme sljedećeg pape, Viktora II. (1055.-1057.), dolazi do raskola između Zapadne i Istočne crkve.

Carigradski patrijarh Mihael Cerularije ponavlja i pooštrava optužbe na račun Rimske Crkve koja je (prema Mihajlu) „uprljala” kršćansku znanost i moral. Već ranije je papa Lav IX. uputio u Carigrad legate koji su u Sv. Sofiji, pred bučnom masom, položili na oltar bulu kojom se ekskomuniciraju patrijarh i njegove pristalice. Patrijarh uzvraća papi Lavu optužujući ga za herezu. Teatralno, pred razjarenom svjetinom, daje spaliti bulu. I ekskomunicira ga iako je papa već mjesecima bio mrtav.

Papa Viktor II. nije mogao spriječiti raskol. Bio je to trenutak definitivnog vjerskog raskola Istoka i Zapada koji traje sve do današnjih dana.

Uz papu Stjepana IX. (1057.-1058.), koji je porijeklom bio, opet, Nijemac, javlja se i protupapa Benedikt X. koji je imao sreću te je samo prognan iz Rima u neki samostan gdje je mirno umro.

Za vrijeme pape Nikole II. (1058.-1061.) na sinodu u Lateranu donosi se vrlo važan dokument o izboru papa pa se određuje da prilikom izbora pravo na sudjelovanje imaju isključivo kardinali, a nikako više svjetovnjaci. Ujedno, svećenicima je (još jednom!) zabranjen brak i priležništvo.

Odluka o ukidanju prava svjetovnjaka, pri čemu se mislilo prvenstveno na plemiće, kraljeve i careve (to je barem jasno) izazvalo je reakciju njemačkih biskupa (opet pod utjecajem njemačkog cara), koji na svom sinodu proglašavaju Nikoline dokumente i odluke nevažećima. Papa umire prije negoli je bilo što mogao poduzeti.

Međutim, spor se nastavlja.Novi papa, Aleksandar II. (1061.-1073.), koji je tek uz pomoć vojske ušao u Rim, nastavlja

Nikoline reforme. To ponovno izaziva reakciju njemačkih biskupa i kardinala koji biraju drugog papu, protupapu Honorija II., iz ugledne njemačke obitelji iz Verone. Ipak, Honorije uskoro popušta i povlači se u Parmu gdje nekoliko godina kasnije umire.

Aleksandar, dakle, pobjeđuje, ali mu i dalje probleme priređuju kler i njemački car Henrik IV. Tako se na sinodu u Mantovi mora braniti od objeda kako je „na Petrovo prijestolje došao pomoću mita i vojske”, a s Henrikom se nadmeće oko postavljanja novih biskupa.

Osvrnuti se valja ovdje i na slučaj fanatizma koji upečatljivo oslikava potpadanje ljudskog razuma pod utjecaj mističnih apsurdnosti ozakonjenih crkvenim dogmama.

Za vrijeme pontifikata Aleksandra II. u nekom samostanu u Umbriji živio je redovnik (kasnije proglašen svetim) Dominik nazvan „okovonosac” jer je stalno na sebi nosi željezne okove. U samostanu je bilo oko osamdeset redovnika, pili su samo vodu, potpuno su se odrekli mesa i ulja, dopuštali su sebi po obrok povrća samo nedjeljom; ostalih dana jeli su samo kruh, i to u vrlo malim količinama. Osim toga, sami sebe su osudili na vječnu šutnju i samo su nedjeljom, između večernje mise i ponoći, tijekom molitve izmjenjivali poneku riječ.

Dominik je smatrao da takav režim nije dovoljno strog i povećao je broj svojih posnih dana izlažući sebe žestokim mučenjima. Zimi je spavao ispred vrata svoje ćelije samo u košulji koja je bila napravljena od željezne žice, a pokrivao se pancirom. Ubadao se u lice i po cijelom tijelu velikim čavlima.

Jednom je došao kod starješine samostana, bacio mu se pred noge i rekao: „Oče moj, teško sam pogriješio, kazni me surovom kaznom!”

U čemu se sastojao njegov „prijestup”? U tome što je pao u iskušenje pa je zajedno s komadićem kruha pojeo nekoliko listova zelene salate.

Nekoliko godina prije smrti Dominik je, uvjerivši se kako su kožni remeni bolniji i žešći od štapova, počeo remenjem bičevati svoje tijelo. Koža mu je postala crna, nalik na kožu nekog Crnca. Nosio je na sebi osam željeznih obruča koji su se utiskivali u njegovo tijelo.

Druga priča kazuje što se zbivalo kada je neki ugledni plemić dospio u vrlo neprijatnu situaciju. Slučaj se zbio, također, za pontifikata Aleksandra II. koji nije oklijevao iskoristiti ga u svoju koristi.

3

Cara Henrika IV. odavno su mučile sumnje u odnosu na vjernost njegove žene. A jednog se lijepog dana osobno, svojim očima, uvjerio da je rogonja.

U početku je Henrik patio i šutio u nadi da će njegova supruga Berta, kad zadovolji svoju pohotu, ponovo doći u bračnu ložnicu. Međutim, poslije prvog ljubavnika uslijedilo je mnoštvo drugih. Očigledno se plemenitoj dami to svidjelo i nije se htjela odreći zadovoljstava koja su joj pružali ti mali, ali sve češći, ljubavni izleti.

Konačno, došlo je do otvorenog skandala. Ljubavne avanture carice Berte prepričavane su po cijeloj zemlji, i najzad na dvoru car Henrik nije mogao naći ni jednog jedinog čovjeka koji, pričajući o carici Berti, nije govorio o njoj kao o „mojoj mačkici”. Razumije se, to se više nije moglo podnositi.

Ne želeći biti predmet podsmijeha, Henrik se odlučio razvesti od lakomislene carice. Obavijestio je biskupa iz Meinza o svojoj namjeri. Biskup je odobrio carevu odluku i obratio se papi s molbom za potvrdu razvoda.

Papin predstavnik u Njemačkoj, Petar Damiani, umjesto da omogući Henriku razvod, poručio je, u ime pape, da brak ne smije raskinuti i čak je smijenio biskupa iz Meinza koji je prethodno odobrio carev razvod, jer „odobrenje glede razvoda okrunjenih osoba može potjecati samo od pape”.

Na sinod u Frankfurtu Petar Damiani je u ime pape Aleksandra II. održao govor u kojem je nazočnom caru Henriku rekao i ovo: „Vaše ponašanje, Veličanstvo, u odnosu na vašu časnu suprugu Bertu nedostojno je ne samo vrhovnog gospodara, nego i kršćanina. Ljudski i crkveni zakoni vas osuđuju! Čuvajte se da ih ne prekršite! Rim ima na raspolaganju oružje koje Vas može lišiti carske vlasti. Zato Vam nalažemo: pokorite se višoj zapovijedi Svetog Oca, inače ćemo biti primorani protiv Vas primijeniti crkvene kanone u svoj svojoj strogosti i oduzeti Vam carsku krunu koje ste svojim dosadašnjim postupcima već postali nedostojni...”.

U odgovoru na taj govor, koji su prisutni prelati dočekali burnim odobravanjem, nesretni je car pokajnički izjavio: „Otrpjet ću svoju sramom i pokorit ću se Svetom Ocu kao primjer mojim narodima!”

Papina moć je bila velika. Okrutnost, ponekad, još veća.Djelovanje pape Aleksandra II. zabilježeno je i hrvatskim krajevima. Naime, u njegovo vrijeme

u Splitu je održan crkveni Sabor na kojem se zabranjuje ređenje u svećenike onih Hrvata koji nisu naučili latinski jezik. Nije poznato je li to bilo u svezi tim, ali je kroničar Toma Arhiđakon zapisao da je na tom saboru svećenik Vulf (Vuk) lišen svećeničkog zvanja, izbatinan, ošišan i na čelo mu je bio utisnut žig vrućim željezom, a zatim je doživotno zatvoren.

Još poslije smrti pape Lava IX. redovnik, potom kapelan, Hildebrand postaje rizničar i opat samostana Sv. Pavla u Rimu. Nekoliko puta je odlazio u posebne misije na dvorove mnogih kneževa i kraljeva.

Imao je šezdeset godina kad je stupio na papinsko prijestolje pod imenom (sv.) Grgur VII. (1073.-1085.). Spadao je među čuvene „reformatore” Crkve onoga doba. Međutim, godine kao da se nisu odrazile ne njemu. Njegova volja bila je kao i nekada „čvrsta kao čelik”. Bio je žestok, lukav, licemjeran političar koji je spokojnim izrazom lica mogao zgaziti čovjeka kao pauka. Maštao je da Crkvu podčini apsolutnoj vlasti pape, da je oslobodi od svjetovnog utjecaja od vlasti careva i kraljeva. Ukratko, Grgur je sanjao apsolutnu crkvenu monarhiju.

To je pokazao već prilikom izbora za papu jer o tom činu uopće nije obavijestio njemačkog cara Henrika IV., što je bilo više nego neuobičajeno. Dapače, proklamirao je načelo prema kojemu jedino papa ima pravo razrješenja nekog vladara.

Suprotstavio se laičkoj investituri, što je konačno izazvalo Henrika na obračun s papom. Car saziva koncil njemačkih biskupa koji razrješava Grgura papinstva i poziva ga na abdikaciju. Papa odgovara silovito, ekskomunicira Henrika IV, što „opamećuje” cara koji u pokorničkom odjelu u Canossi traži oprost od pape.

3

Međutim, kada Grgur umjesto Henrika, smatrajući ga „nepopravljivim”, za njemačkog cara proglašava carevog protivnika Rudolfa, Henrik zaboravlja na papinu milost i oprost i na novom sinodu razvlašćuje ponovno Grgura i za protupapu proglašava Klementa III. Tu svoju odluku ostvaruje ulazeći s vojskom u Rim, pa Grgur bježi na jug, pod zaštitu Normana.

Ništa Grguru nije pomoglo što je ustrajno tvrdio kako „papa može svrgavati vladare” te da „papa može razriješiti podanike od podaničke vjernosti zlim vladarima”. Naime, do tada je svima bilo jasno da papa može postaviti vladara, ali nitko nije pomišljao na to kako iz tog prava proizlazi i pravo da ga može svrgnuti.

Papa Grgur VII. umire u Salernu, u progonstvu, zaključivši svoj život riječima: „Ljubio sam pravednost, mrzio nepravdu i zato umirem u progonstvu”.

No, kako bi se bolje shvatio, po nekima, jedan od najznačajnijih papa, valja navesti nekoliko njegovih „načela” iz obimne papine prepiske koju je vodio s biskupima, carevima i kraljevima, širom Europe: „Bog je duh, On gospodari nad materijom. Isto tako i duhovna vlast mora gospodariti nad svjetovnom vlašću... Papa je nepogrješiv. Samo on može izdavati nove zakone, spajati ili razdvajati biskupije... Papi ne može nitko suditi! Rimska crkva nije nikad pogriješila, niti će ikada pogriješiti... Rimski prvosvećenik ima pravo smjenjivati vladare... Papa može osloboditi podanike od prisege vjernosti date nepravednom vladaru... Papa mora nositi na sebi znake imperatorske vlasti: narodi i carevi mu moraju cjelivati noge. Kršćani moraju bez pogovora prihvatiti njegove zapovijedi. Oni moraju čak ubijati svoje gospodare, svoje očeve i djecu ako to zapovijedi papa. Oni su samo oružje u njegovim rukama!”

Za vrijeme pape Grgura VII. održan je već spomenuti sinod, koji je bio posvećen i problemu celibata. Papa je odlučno istupio protiv braka svećenika izjavivši kako je bolje da svećenici „budu rodoskvrnitelji ili sodomiti”, nego da „pod zaštitom braka održavaju svoje sramne poroke”.

Međutim, sam Grgur je imao, koliko se zna, tri ljubavnice, ne računajući mnoge usputne veze. Sve te tri žene bile su u bliskom srodstvu s carem Henrikom. Jedna od njih je bila Agneza, majka Henrika IV. Druga — Beatrisa, Henrikova tetka, a treća — Matilda, kćerka i suparnica Beatrise i žena Gottfrida Grbavog, hercega Lotaringije.

Zaštitnik celibata najmanje je brinuo o moralu svećenika. Zabranjujući brak, vlastoljubivi papa je želio uništiti veze koje su spajale svećenstvo s običnim građanima, pretvoriti ga u posebni, vladajući stalež. U vezi s tim je pisao: „Crkva se ne može osloboditi ropstva svjetovnjaka (laika) dok se svećenstvo ne oslobodi okova braka”.

Zabranio je svim vjernicima, pod prijetnjom anateme, prisustvovanje svetim misama koje obavljaju oženjeni svećenici, i uputio je dekret o tome crkvama u Francuskoj, Italiji, Engleskoj i Njemačkoj. Francusko svećenstvo je odbilo pokoriti se toj naredbi i obratilo se papi prilično oštrim riječima: „Ti si heretik, Sveti Oče, jer propovijedaš moral besmislen i suprotan Kristovom učenju!”

Biskupi, opati i svećenici, koji su se okupili u Parizu na dogovor, odbili su prihvatiti i izvršiti dekret pape Grgura VII. o celibatu. „To što on hoće — govorili su neki od njih — suprotno je zdravom razumu!” Kad je jedan opat održao govor u kojem je zahtijevao prihvaćenje papin naredbe, nazočni su „uz pomoć kraljevih slugu istjerali božjeg čovjeka vani, tukli su ga, pljuvali ga i vrijeđali na sve moguće načine”.

Crkveni povjesničari, međutim, već je rečeno, smatraju Grgura VII. „jednim od najznačajnih papa” (Leopold van Ranke), pa su se ne malo potrudili opravdavati Grgura pronalazeći bilo kakav njegov pravi podvig pored prijestupa koje je izvršio. Neki su od njih tvrdili kako je papa Grgur bio čudotvorac, ali ne samo zato što je izvodio mnoga čuda, nego jer je tu sposobnost mogao prenositi i na — mrtve stvari, razne predmete. Tim povodom je kanonik Pavao, autor jednog od životopisa Grgura VII., naveo sljedeći, veoma zanimljivi podatak.

Ubald, biskup Mantove, živio je moralno, u skladu s pravilima sodomita. Ali, nesretni prelat se razbolio. Njegova bolest je bila neobična i mučna. Iskusni liječnik, koji je postavio dijagnozu, izjavio je kako nije u stanju izliječiti biskupa. Ipak, tražeći spasa, biskup je obišao sve liječnike u Italiji, organizirao je konzilij liječnika, ali bez obzira na sve njihove napore mučio se sve više i više,

3

zapravo, umirao je. Bio je pobožan čovjek, usrdno se molio Bogu i Bog mu je najzad poslao znamenje i poruku koja je biskupu ulila novu nadu. Pokoravajući se savjetu „odozgo”, biskup je zamolio papu Grgura da mu ovaj samo privremeno posudi tijaru (papinu kapu), koju je potom stavio na oboljelo mjesto. I što se dogodilo? Odmah je osjetio olakšanje, a nekoliko dana kasnije bio je potpuno zdrav čovjek.

Zar samo to „čudo” nije bilo dovoljno da bi se papu Grgura VII. proglasilo svecem?Možda je ipak proglašen svetim čovjekom jer je njegov Koncil u Rimu (1075.) zaključio kako

„opća vlast pripada papi i on njom upravlja. Papa određuje kome pripada pravo krune i kralj stoga sluša papu. Papa je i sudac u sporovima među vladarima. Onaj koji se bude protivio papinim odlukama, gubi prijestolje, a koga papa prokune, prestaje biti kraljem...”

Protupapa Klement III. (1080. — svrgnut 1084., umro 1100.) vladao je kao papa cijelo vrijeme pontifikata (blaženog) Viktora III. i dobrim dijelom pontifikata (bl.) Urbana II. Bio je sjajan govornik i, kao papa, priznat je u mnogim europskim državama onoga doba. Konačno gubi podršku članova moćne obitelji Pierleoni (1098.) koji ga zatvaraju u Anđeosku tvrđavu. Umire u izgnanstvu.

Papa Viktor III. (1086.-1087.) tri puta je sjedao na papinsku stolicu i tri puta je napuštao Rim da bi, na kraju, umro ponižen, izmučen tim čestim putovanjima — do Rima i natrag u Monte Cassino.

(Blaženi)U rbanII. (1088.-1099.) prvi je papa koji nije izabran u Rimu. Ipak, uz pomoć contese Matilde de Canosse (koja je bila vjerna zaštitnica više papa) Urban uspijeva preuzeti vlast i čast pape.

Nešto ranije su Seldžuci zauzeli Jeruzalem i zaprijetili Carigradu. Bizantski car Aleksije I. poziva Zapad u pomoć. Na sinodima 1095. papa Urban poziva zapadni kršćanski svijet u borbu protiv neprijatelja-nevjernika. On patetično uzvikuje: „Ustanite, okrenite svoje oružje, do sada okrvavljeno bratskom krvlju, protiv neprijatelja kršćanske vjere... Bog tako kaže!”

Tako je pokrenut Prvi križarski rat. Vrlo brzo su pape propisali za sve križare „potpuni oprost svih grijeha”.

Pod vodstvom Petra iz Amiensa, zvanoga Pustinjak, kreće prva neorganizirana skupina križara, ali bez ikakvog uspjeha. Prva stvarno organizirana vojska kreće pod vodstvom kneza Raimonda Tuluškog, Gottfrida Buillonskog i njegove braće Balduina i Eustahija, te Normana Bohemunda Tarantskog. Križarske postrojbe, desetkovane i izmučene, ipak 1099. godine osvajaju Jeruzalem. Krvoproliće nad „nevjernicima” zasjenilo je i ukaljalo prvotnu ideju oslobađanja Kristovog groba (u kojem, gle ironije, Krista naravno nije bilo, jer je uskrsnuo). Ubijani su i Židovi i domaći kršćani zbog odjeće i jezika nalik muslimanima.

Križari su, osim toga, stvorili i vlastite države, čak i vjerski neovisne od Bizanta. Time je započeo rat između Bizantinaca i križara, Franaka poglavito.

Oduševljenje križara Jeruzalemom imalo je za posljedicu stvaranja posebnih vojno-crkvenih redova koji su se posvetili redovničkom pozivu, ali i zaštiti puta u Sveti grad. Tako je francuski vitez Hugo od Payense osnovao templar, koji su bili izravno podvrgnuti papi.

U vrijeme pape Paskala II. (1099.-1118.) pojavila su se trojica protupapa, i to redom: Teodorik (Teoderik), Albert i Silvestar IV., s time da je tek Paskal konačno zbacio protupapu Klementa III.

Sukob nastaje između pape i njemačkog cara Henrika V., oko investiture i papinskih posjeda, koji kulminira prekidom krunjenja cara i njegove žene Matilde, što se okončava uhićenjem pape. Paskal je morao popustiti, a toga se iskreno sramio pa je pokušao i abdicirati, ali kardinali i narod nisu prihvatili njegovu odluku.

Ipak, pri kraju pontifikata, zbog pobune u Rimu, mora pobjeći iz grada da bi još dospio, prije smrti, ekskomunicirati protupapu Grgura VIII. koji je neovlašteno okrunio Henrika i njegovu ženu.

Vlast protupape Teodorika trajala je samo pet dana da bi potom bio uhićen i zatvoren. Umro je prirodnom smrću. Slična je sudbina i protupape Alberta. Protupapa Silvestar IV. krvavo se sukobio s papom Paskalom i njegovim pristalicama pa se poražen i povukao se u Tivoli. Ostavši bez

3

Henrikove podrške, priznaje papinstvo Paskala II. i obećava mu poslušnost. Nema izvješća o njegovoj smrti.

Kratki pontifikat pape Gelazije II. (1118.-1119.) bio je, tvrde kroničari, mučan i pun nevolja. Vrlo brzo poslije izbora brutalno je napadnut i uhićen, ali ga narod oslobađa. Međutim, doskora mora bježati pred Henrikom V. koji postavlja novog papu (protupapu) Grgura VIII. na što ih Gelazije obojicu ekskomunicira. Poslije carevog odlaska iz Rima papa se vraća u grad, ali uskoro ponovno mora bježati pa umire u progonstvu.

Protupapu Grgura VIII. (1118.— svrgnut 1121., umro 1140.) dva puta je ekskomuniciran, od Paskala i od Gelazije. Kada ga napušta zaštitnik Henrik V, razvlašćuju ga na ponižavajuće okrutan način — naopako su ga posjeli na devu, a narod ga je ismijavao i bacao kamenje na njega. Ostatak života proveo je po tamnicama.

U vrijeme Honorija II. (1124.-1130.) ponovno se javlja protupapa, Celestin II., kao posljedica sukoba uglednih rimskih obitelji. Zanimljivo je da su pristaše Honorija upale s oružjem u crkvu i teško ranile protupapu koji je i umro od posljedica tih rana.

I sljedeći papa, Inocent II. (1130.-1143.), koji je izabran samo poslije jednodnevnog vijećanja kardinala, imao je za protivnika protupapu, Ankleta II., porijeklom — Židova, a potom još jednog, Viktora IV, čija je „pobuna” trajala samo dva mjeseca da bi potom priznao zakonitost pape Inocenta.

Nasljednik Inocenta II. papa Celestin II. (1143.-1144.) proveo je na papinskom prijestolju svega pet mjeseci. U to vrijeme na Istoku je progonjena sekta bogumila koji su još i ranije, za vrijeme bizantskog cara Aleksandra Komnena, proganjani i osuđivani na lomaču.

Bogumili su tvrdili da je „Bog-otac imao dva sina. Stariji, po imenu Satanail, pobunio se protiv oca koji ga je prognao na Zemlju. Na taj način su bogumili Zemlju pretvorili u mjesto progonstva osuđenih stanovnika raja!”.

Satanail, kako se vidi iz učenja tih okorjelih fanatika, ispunio je slobodno vrijeme time što je stvorio sav vidljivi svijet...

Još su bogumili tvrdili da je „Isus Krist, mlađi sin Boga-oca, došao na Zemlju po zapovijedi svog roditelja kako bi uništio moć Satanaila i protjerao ga u pakao oduzevši mu božanski i anđeoski slog „il”...”.

U biti ta legenda je isto toliko apsurdna koliko i sve ostale priče o stvaranju svijeta i zemaljskom raju. Njena nevolja je bila u tome što je u mnogim detaljima proturječila kanoniziranoj legendi Katoličke crkve.

Bilo kako bilo, učenje bogumila smatrano je za herezu, a s hereticima nema „labavo”. Prema tvrđenju Mateja Edeskog, deset tisuća bogumila bilo je bačeno u more, a među njima i strina Aleksandra Komnena.

Vođa sekte, monah Pifont, bio je osuđen na užasne muke. Iz brade su mu čupali jednu po jednu dlaku (a brada mu je, po tvrđenju ljetopisaca, bila gusta), a zatim mu je na saslušanju krvnik prstima iskopao oči. Na kraju su nesretnog Pifonta spalili na lomači.

Kad je umro Celestin II., kardinali i velikodostojnici rimske Kurije okupili su se u lateranskom dvorcu i u najvećoj tajnosti na papinsko prijestolje izabrali kardinala Gerarda Caccianemicija koji je uzeo ime Lucije II.

Što se tiče morala, Lucije se ničim nije razlikovao od svojih prethodnika. Njegove orgije nisu bile ništa iznimno u povijesti rimske Kurije, čak bi se moglo reći da je papa Lucije bio „umjereni grješnik”.

Glava Zapadne imperije u to vrijeme bio je Konrad III., zvan Pobožni, čiji je karakter potpuno opravdavao njegov nadimak, jer je u svemu, i uvijek, podržavao sve nepodopštine kardinala i ostalog svećenstva.

Ubrzo poslije stupanja Lucija II. na papinsko prijestolje u cijeloj Italiji su izbili ustanci. Grubi i naduti papa nije dopuštao ni najmanje suprotstavljanje svojim željama i odlučno je gušio i najmanji otpora svoje pastve. Goreći od nestrpljenja da što prije pokori Rimljane, Lucije II. nije sačekao vojsku koju mu je u pomoć uputio kralj Sicilije, nego je stupio u otvoren obračun s narodom.

3

Vođa pobunjenika bio je Giordano iz moćne rimske obitelji Pierleoni, brat protupape Anakleta II., a moralni vođa redovnik Arnold iz Brescie, učenik slavnog francuskog znanstvenika Abelarda. On je podigao Rimljane na noge i poveo ih u oružanu borbu, te su silom osvojili one slobode koje im papa nije htio dati. Organizirali su Senat izabravši za gradonačelnika nekog uglednog plemića. Senat se u punom sastavu uputio u lateranski dvorac gdje se u ime naroda objavilo da je papa Lucije II. svrgnut i lišen svih prava koje su pape do tada imale. Senat je zahtijevao od predstavnika Crkve neka se odreknu svih svjetovnih poslova i posjeda te da se isključivo usmjere dušobrižništvu i upravljanju Crkvom.

Sveti Otac je, ohološću tiranina, zaprijetio članovima Senata strašnom kaznom. Međutim Rimljani, ispunjeni revolucionarnim zanosom, nisu popuštali, niti su se uplašili. Nastojeći gradu vratiti njegovu nekadašnju slavu i veličinu, oni su na Kapitolu organizirali novu komunu i izabrali pedeset i šest senatora, po četvoricu iz svakog okruga.

Tada se papa obratio za pomoć caru Konradu Pobožnom. Senat je, saznavši za papine intrige, sa svoje strane poslao izaslanike caru kako bi ga oni obavijestili o pravom stanju stvari.

Konrad Pobožni nije odgovorio ništa rimskim izaslanicima, čak ih nije htio ni primiti, dok je papine legate dočekao veoma blagonaklono i odmah izdao zapovijedi da se okupi vojska koja će krenuti u pomoć papi Luciju II.

Još prije nego što je vojska Konrada Pobožnog stigla pred Rim, papa je zapovjedio juriš na Kapitol. Naoružavši se sjekirom, papa je počeo lomit vrata drevnog zdanja u kojemu su se nekad okupljali senatori i konzuli koji su gospodarili svijetom. Međutim, jedan oveći kamen ga je pogodio u glavu pa je u samostanu Sv. Grgura malo zatim umro od zadobivenih rana.

Drugi križarski rat organizirao je novi papa (bl.) Eugen III. (1145.-1153.), koji je gotovo cijeli pontifikat proveo izvan Rima sukobljen s komunom koja je nastavila borbu protiv papinstva. Ovaj križarski rat je završio katastrofalno. Nedisciplinirane križarske postrojbe pljačkale su bizantski teritorij na Balkanu, a car Manuel I. protjerao ih je u Malu Aziju kako bi spasio svoj glavni grad, Carigrad. Turci su, u međuvremenu, lako porazili slabu njemačko-francusku vojsku koja je, bez podrške francuskog kralja Luja i njemačkog cara Konrada, neuspješno pokušala obraniti Jeruzalem.

Prvi (i jedini) Englez na papinskom prijestolje bio je Nikola Breakspeare koji je uzeo ime Hadrijan IV. (1154.-1159.). On uspijeva slomiti „Demokratski savez” i Komunu u Rimu, a njihovog vođu Arnolda iz Brescie uhićuje, osuđuje kao heretika na vješanje, da bi mu potom tijelo bilo spaljeno, a pepeo prosut u rijeku Tiber.

Kasnije papa daje Fridrichu Barbarossi, ranijem svom zaštitniku, rok od četrdeset dana da se odrekne svojih pretenzija nad srednjom Italijom i Korzikom, jer će ga inače ekskomunicirati. Međutim, papa umire prije isteka toga roka.

Ipak, među svećenstvom stvari se ne mijenjaju.Nepoznati autor, kojega nikako ne možemo nazvati antiklerikalcem jer je bio redovnik, ostavio

je potomcima veoma zanimljivu knjižicu o običajima koji su vladali u samostanima u tom razdoblju.

Prvi dio te zanimljive knjižice posvećen je razmišljanjima o Muhamedovim zabludama. No, mnogo je zanimljiviji drugi dio. Navesti valja nekoliko citata iz takvog „samostanskog statuta” jednog samostana benediktinskog reda:

„Zabranjuje se redovnicima srijedom jesti divlje patke i guske jer one spadaju u ptice iako plivaju... Zabranjuje se redovnicima poslije večere piti razna pića napravljena od šećera, meda ili ljute paprike... Zabranjuje se redovnicima uzimanje hrane više od tri puta dnevno... Zabranjuje se redovnicima nositi ogrlice, narukvice i naušnice, kao i odjeću od skupocjenih tkanina, a također držanje više od dvojice sluga... Zabranjuje se redovnicima ostajati nasamo s mladim djevojkama u noćnim satima... Zabranjuje se redovnicima uzimanje majmuna na dresiranje, a također da ostaju sami u ćelijama s novacima, pod izgovorom da ih uče molitvama...”.

3

Evo još jednog bisera iz navedene knjižice: „Zabranjuje se primanje novih redovnika bez posebnog odobrenja starješine samostana, inače će samostani postati stjecišta skitnica i gnusnih razvratnika...”.

U pogovoru autor knjižice oplakuje sve većupokvarenost redovnika. Zanimljiva je ocjena tog očevica: „Ti benediktinci, koje je pobožni sv. Benedikt osnovao radi moralnog poboljšanja kršćanskog društva, zaboravili su sveti zavjet i pretvorili su se u razvratnike Sodome i Gomore”.

Sljedećeg papu, Aleksandra III. (1159.-1181.), kanonika iz Pise, pratila su kroz pontifikat, ni manje ni više, nego četvorica protupapa.

Vrijeme je to sukoba pronormanske i progermanske struje u vrhovima Katoličke crkve, ali i pokušaja tzv. „unije demokrata” u samom Rimu da ponovno svjetovnjaci nadvladaju klerike.

Vrijeme je to, također, i stalnih međusobnih ekskomunikacija papa i protupapa, kao i još jedne ekskomunikacije Fridricha Barbarosse. Tek pri kraju pontifikata Aleksandar se rješava protupapa, miri se s Barbasrossom i saziva III. Lateranski koncil na kojem jača papinska vlast.

Kao što je poznato, Katolička crkva je hereticima nazivala sve one koji su se usudili povrgnuti sumnji crkvene dogme. Sekta valdensa bila je jedna od onih koje je papa Aleksandar III. nemilosrdno progonio.

Evo šta piše Peren u svojoj Povijesti valdensa: „U slavu Gospodu našem 1160. godine predviđena je smrtna kazna za sve one koji ne vjeruju svetim riječima da Krist prebiva u hostiji pod vidom kruha. Neka se nitko ne usudi posumnjati da hostija, iako je kruh, sadrži u sebi tijelo Kristovo. Pod prijetnjom smrtne kazne zapovijeda se na ulicama postavljati prostirače i tepihe u danima prolaska Križa, a također da se pred ikonama klekne na koljena, prizivajući Boga i udarajući sebe šakama u grudi”.

Osnivač sekte valdensa bio je bogati lionski trgovac Piero Vald koji je podijelio svu svoju imovinu sirotinji, poslije čega je počeo tumarati po zemlji pozivajući narod neka se odrekne praznovjerja koje kvari istinsku vjeru. Potkrepljujući svoje navode besprijekornim ponašanjem, P. Vald je pridobio mnogo pristalica koje su sebe počeli nazivati valdensima.

Valdensi su odbacivali sve crkvene ceremonije, osim propovijedi, sve misterije; tvrdili su da kruh može hraniti samo tijelo, dok je duhovna hrana — milosrđe. Vald je smatrao kako je svaki kršćanin — svećenik. Osuđivao je indulgencije (oproštajnice grijeha) i vanjsku obrednost Katoličke crkve. Sekta se podijelila na „vjernike”, koji su produžili živjeti kao svjetovnjaci, i na „savršene”, koji su davali zavjet vjernosti sekti i držali propovijedi.

Papa Aleksandar III. je sektu valdensa proglasio prijestupničkom, poslao je bujicu prokletstava na njih i objavio je križarski pohod protiv njezinih pristalica. Potaknuti od pape, tisuće fanatika je s oružjem u rukama nagrnulo u Južnu Francusku, u novi križarski rat koji je započeo 1172. godine. U Tuluzu, koja je smatrana središtem hereze, konzul je bio Diran, poznat po svojoj dobroti, poštenju i milosrdnosti.

Ne obazirući se na visoki položaj Dirana i njegove poodmakle godine, papin izaslanik je konfiscirao cjelokupnu Diranovu pokretnu i nepokretnu imovinu i protjerao ga iz Francuske. Istu sudbinu doživjeli su svi Diranovi rođaci i prijatelji, pa čak i građani koji su s njim bili samo u poslovnim odnosima. Mnogi ljudi su bili osumnjičeni za „valdensku herezu” pa su papini izaslanici primjenjivali na njima surova mučenja kako bi iznudili od njih priznanje ili obećanje da će se odreći svoje hereze.

Godine 1179. papa Aleksandar III. sazvao je u Rimu već spomenuti III. Lateranski koncil, navodno s ciljem poboljšanja morala. Na tom koncilu je prihvaćeno dvadeset i sedam kanona. Najzanimljiviji su dijelovi:

„Ako je apostol hranio sebe i svoju obitelj svojim rukama, zašto, pitamo se, apostoli naših dana postupaju drugačije? Zašto im je dano pravo dovesti svoje sluge do potpunog osiromašenja, prisiljavajući ih na prodaju crkvenih stvari, davati samostanske zemlje radi otplate dugova raznih biskupa i nadbiskupa? Istodobno biskupi drže čitave svite lakeja, proždirući goleme količine hrane koje bi mogle čitavu biskupiju hraniti godinu dana...

4

I zato od danas zabranjujemo: nadbiskupi ne smiju imati više od četrdeset konja, kardinali —dvadeset i pet, biskupi — od dvadeset do trideset, arhiđakoni — ne više od sedam, niži svećenici — ne više od dva...

Zabranjuje se: voditi na putovanje pse i lovačke ptice, uzimati strana jela i strana vina...Na isti način se zabranjuje: tražiti naknadu za posvećivanje biskupa i opata, na postavljanje

služitelja, za pogrebe, svadbe i druge obrede jer je to dovelo do mnogih zloupotreba i svetogrđa, jer su mnogi svećenici odbijali pružiti razne usluge onima koji to nisu mogli platiti...”.

Aleksandrovi protupape su imale različite sudbine.Prvi, Viktor IV., koji je uzeo to ime iako je već postojao istoimeni protupapa, bio je odan

Fridrichu Barbarossi, ali je ubrzo bio prognan i umire 1164. Pokopan je u nekom malom, siromašnom samostanu. A kada je dvadesetak godina kasnije tadašnji papa Grgur VIII. posjetio gradić Lucciu, gdje se nalazio grob protupape, zapovjedio je da se grob otvori i Viktorove kosti izbace iz crkve.

Drugi protupapa, Paskal III., također pod zaštitom Barbarosse, ulazi u Rim, gdje ga car proglašava pravim papom, a ovaj ga je, u znak zahvalnosti, još jednom okrunio. Paskal je za sveca proglasio Karla Velikog.

Umire u nekoj utvrdi blizu crkve Sv. Petra, pošto je papa Aleksandar dobio podršku rimskog Senata i vratio se u Rim.

Treći, Kalist III. bio je mnogo mudriji. Iako je i njega postavio Barbarossa, koji je bio vrlo prevrtljiv pa se nerijetko mirio s Aleksandrom protupapa je točno procijenio svoj položaj, pa se pokajao i prišao papi Aleksandru koji ga je „dobronamjerno primio za svoj stol”.

Četvrtog protupapu, Inocenta III., također je podržavala pronjemačka struja u Rimskoj kuriji i rodbina protupape Viktora. Smjestili su ga u jednu tvrđavu u blizini Rima. Ali Aleksandar je za mnogo novaca kupio tu tvrđavu i u njoj Inocenta. Protupapa je protjeran u neki samostan i o njemu se više nikada ništa nije čulo.

Početak inkvizicije, jednog od najkrvavijih poslova u povijesti ljudskog roda uopće, pada u vrijeme već starog i onemoćalog redovnika Ubalda Allucingolija koji je kao papa uzeo ime Lucije III. (1181.-1185.).

U Veroni, valja zapamtiti ovaj datum —1181. — sastaju se papa i njemački car Fridrich Barbarossa i sastavljaju program protiv heretika nazvan Statut inkvizicije, prema kojemu crkva heretike treba izopćiti, ekskomunicirati, a država ih mora osuditi.

One godine kada je započeo pontifikat pape Lucije III. (1181.) rodio se Franjo Bernardone, poznatiji kao sv. Franjo Asiški. Iako se školovao u župnoj crkvi, prednost je dao dobrom životu prema mogućnostima ugledne trgovačke obitelji, a kasnije i viteškom životu. Sam Franjo smatra kako je presudan trenutak za njegovo obraćenje bio njegov razgovor s gubavcem. „Bilo je to Božje djelo”, naveo je u svojoj Oporuci. Od tog će časa Franjo živjeti s gubavcima i izopćenicima iz svijeta i tamo naći Krista, Patnju, raspetoga Spasitelja. Napustivši svoju obitelj i baštinu, Franjo je uzeo Evanđelje kao svoje životno pravilo te postao „glasnik Velikog Kralja”.

Oko 1205. ili 1206. našao je usmjerenje za svoj život u glasu Raspetog koji mu je u razrušenoj crkvi San Damiano progovorio s križa upućujući Franju da ponovno izgradi crkvu koja se raspadala oko njega.

Posvećujući se fizički novoj izgradnji crkve San Damiana zajedno sa služenjem gubavcima, onje svojim jednostavnim životom privukao pozornost i okupio sljedbenike. Četiri godine kasnije Franjina skupina je.narasla na dvanaestoricu braće koji su se zajedno uputili u Rim tražeći odobrenje za svoj jednostavni, evanđeoski način života od pape Inocenta III. Od tada će rasti Franjin pokret.

Zanimljiv je prvi Franjin susret s papom koji se odigrao posredstvom papina nećaka, kardinala Ugolina. Pripovijeda se da je papa bio veoma začuđen Franjinom ekscentričnošću i sirovim izgledom na prvom susretu u Lateranu. Prema riječima Mateja Parisa, papa je rekao Franji neka se „ide baviti svinjama, kamo i pripada”. Na njegovo zaprepaštenje Franjo je to i učinio pa se idućih

4

dana pojavio na papinom dvoru oblijepljen svinjskom balegom. Tada je, kažu, papa žurno udovoljio njegovim zahtjevima.

Od tada se o Franji Asiškom pripovijedaju čuda. Tako je pokušao odvratiti križare od rata s muslimanima 1219. u Siriji, ali bez uspjeha. Poslije križarskog poraza, sam je otišao u muslimanski tabor razgovarati sa sultanom Melekel-Kamelom kojega nije uspio preobratiti na kršćanstvo, ali se živ vratio u Rim.

Godine 1224., dok je molio na brdu La Verna, Franjo je bio obilježen stigmama, ranama raspetog Krista koje su se pojavile na njegovim rukama, stopalima i bokovima.

Umro je 1226. godine.Međutim, postoji njegova druga biografija, koja se vrlo rijetko objavljuje, i koja je prava

legenda.Danas bi se, tvrde znalci, njegovo ponašanje moglo svrstati u parapsihološke pojave. Na

primjer, Franjo Asiški je razumio jezik životinja i vrlo ozbiljno je razgovarao s njima. U napadima egzaltacije njegovo tijelo se treslo kao u groznici, a noge su mu se neprestano grčile i ispružale. Govori koje je držao smatrani su za proročanske jer nitko nije razumio ništa od onoga o čemu je on govorio.

Franjo Asiški je bio pravo i neprocjenjivo blago za crkvu: njegova sposobnost izazivanja ekstaze kod vjernika osigurala mu je blagonaklonost pape koji je dobro znao kako iskoristiti Franjine parapsihološke sposobnosti.

O Franji Asiškom se govorilo da je svetac, pun najljepših i najrjeđih vrlina. Teško je reći koliko je zapravo zaslužena bila ta reputacija. Jedan ljetopisac priča da je Franjo, kako bi „pobijedio demona tijela i spasio se od požara strasti”, skočio kroz otvor na površini u zaleđenu rijeku. Međutim, izgleda da ni ledena voda nije mnogo, ili uvijek, pomogla, jer po riječima istog ljetopisca — „kad je Franjo jednom osjetio snažno uzbuđenje pri pogledu na neku veoma lijepu djevojku koja je došla od njega tražiti blagoslov, skinuo je sa sebe svu odjeću (i to u nazočnosti te djevojke), i do krvi se izudarao bičem, a poslije toga je istrčao u dvorište i počeo se valjati po snijegu vičući da je u njega ušao Sveti duh. Uskoro su svi vidjeli sedam gruda snijega koje je on obojio svojom krvlju. Njegova duša mu je u tom trenutku govorila: 'Najveća gruda snijega je tvoja žena, četiri sljedeće su tvoje ljubavnice, a posljednje dvije — sluškinje. Požuri ih što prije dovesti do svoga praga jer one umiru od hladnoće!'...”.

Legende, dalje, tvrde kako je Franjo bio u mladosti veliki zavodnik koji nije propustio nijednu ženu kod koje je imao makar i najmanju priliku. Jednog lijepog dana on se neočekivano pretvorio u religioznog fanatika. Znači li to da je u njemu došlo do duhovnog i fizičkog preobražaja. Nikako. Njegove strasti su samo promijenile objekt i on je produžio, s ranijim zanosom, prakticirati običaje Sodome.

Evo jedne karakteristične epizode koja je prepisana od Agripe Dobinje: „Ako se neki biskup ili kardinal zaljubi u paža, on ne treba sebe smatrati grješnikom, naprotiv, može se nadati da će jednom biti proglašen svecem — jer slijedi primjer Franje Asiškog koji je svoje spolne odnose s monahom Macejem nazivao 'svetom ljubavlju'. Taj raskalašeni čovjek priča kako je u njemu planuo plamen koji sve uništava, čim je ugledao mladog redovnika Maceja. Odmah je uzviknuo: 'O, Macej, bolje se predaj meni, nego Bogu!'...”

Evo što je dalje zapisao sam Franjo Asiški: „...I mi smo odmah ugasili naš plamen u poljupcima i zagrljajima na stepenicama oltara!”. Danas bi neki novi Franjo Asiški za takav „pothvat” obavezno dospio iza zatvorskih rešetaka.

No, vratiti se treba papama i njihovoj povijesti, posebno onoj tamnoj i zataškavanoj strani te zanimljive povijesti.

Papa Urban III. (1185.-1187.), izabran od kardinala u Veroni, nikada nije stigao do Rima. Iako je bio priznati, legitimni papa, čitav svoj pontifikat proveo je u progonstvu. Ni pokopan nije u Rimu, nego u Ferrari.

4

Sljedeći papa, Grgur VIII. (1187.) čiji je pontifikat trajao nepuna dva mjeseca, također nije vidio Rim. Ali zato u njegovo doba sultan Saladin ponovno zauzima Jeruzalem, a papa bezuspješno pokušava organizirati novu križarsku vojnu.

No, i on se posvetio nekrofiliji. U katedrali u Lucci dao je otvoriti grob kardinala Oktavijana, protupape Viktora IV, i izbaciti njegove posmrtne ostatke izvan gradskih zidina.

Papa koji je organizirao najpoznatiji križarski rat (treći po redu) je Klement III. (1187.-1191.). Ljubiteljima pustolovina dovoljno je kazati kako su u njemu sudjelovali, uz brojne druge, i njemački car Fridrih Barbarossa, francuski kralj Filip II. i Richard Lavljeg Srca, engleski kralj. Ali je i taj križarski pohod bio potpuni promašaj. Barbarossa se utopio u rijeci Salef, a druga dvojica kraljeva nisu oslobodili Jeruzalem iako su od sultana Saladina dobili dopuštenje da hodočasnici mirno pohode Isusov grobi Jeruzalem. Na povratku u Englesku, u kojoj je Ivan bez Zemlje, kraljev brat, provodio teror, Richard Lavljeg Srca dopao je austrijskog sužanjstva.

Celestin III. (1191.-1198.) uzeo je to ime, iako se zvao Hijacint Bobone, kasnije Orsini, u čast pape Celestina II. svog — školskog druga.

Zanimljivo je da je pred smrt ovaj papa poželio postaviti svog nasljednika pa je uvjetovao svoju abdikaciju izborom svog prijatelja i suradnika kardinala Ivana. Ali pošto mu je to odbijeno, nije abdicirao, uskoro je umro.

Sljedeći papa, Inocent III. (1196.-1216.), povezan je s uspostavom reda franjevaca (male braće) Franje Asiškoga, o čemu je prethodno već bilo riječi.

Jedna legenda kaže kako je Inocent u snu vidio kako se ruši crkva, ali stupove pridržava neki nepoznati siromah odjeven u kostrijet. Kasnije je na javi upoznao Franju Asirškog i odobrio njegov red. Dominiku Guzmanu odobrio je borbu protiv albigenza. Kasnije je Dominik osnovao red propovjednika, dominikanaca.

Inocent je porijeklom bio rimski plemić (Giovanni Lotario, grof Segni), pa je i logično da on bude prvi papa s grbom koji je stari obiteljski grb, što je i postalo pravilo, ili su grbovi posebno izrađivani za pojedinog papu. Bilo mu je tek trideset i sedam godina kada je postao papa. Stric mu je bio papa Klement III., naslijedio ga je nećak Grgur IX., dok će mu pranećak postati papa Aleksandar IV.

Četvrti križarski rat, kojega je pokrenuo Inocent III., je iskoristila Venecija i brutalno opustošila Carigrad, prethodno zauzevši, uz pomoć križara, i kršćanski Zadar. Naime, Aleksije IV, svrgnuti bizantski princ u izgnanstvu u Veneciji, zatražio je pomoć križara za povratak na prijestolje, obećavajući im golem iznos novca, pomoć u napadu na muslimanski Egipat, pa čak i spajanje crkava Rima i Carigrada. Križari su uspješno ustoličili Aleksija, ali su se građani Carigrada pobunili i ubili nametnutog cara. Križarima je preostalo jedino da dobiju svoju obećanu nagradu — pljačkajući Carigrad (1204.). Nakon strahovitih orgija, pljačke, ubijanja i silovanja križari su podijelili ratni plijen stvorivši tzv. Latinsko carstvo. Bizant je kao carstvo obnovljen tek 1261. godine.

Inocent III. je izjavio na Lateranskom koncilu, koji je još trajao, kako je „nemoralnost svećenstva kriva za poraz kršćanske vojske i pobjedu Saracena i heretika”.

Na Zapadu se rodila suluda ideja kako će se umilostiviti Boga ako umjesto ratnika u križarski rat pošalju nevinu dječicu i djevice. Tako je došlo 1212. godine, navodno uz protivljenje Crkve, do sramotnog „dječjeg križarskog rata” koji je sakupio djecu iz čitave Europe. Dječji križarski rat je vodio dječak iz Kölna, po imenu Nikola, tvrdeći kako „Bog želi da on oslobodi Jeruzalem”. Taj je pohod završio katastrofalno. Umjesto da preko mora stignu do Jeruzalema, djeca i djevice prodani su u Aleksandriji, i drugdje po Sredozemlju, kao roblje ili za prostituciju.

Godine 1209. započeo je još jedan „križarski rat”, ali, ovoga puta, protiv tzv. heretika, vjerske sekte albigenza koji su osporavali mnoge katoličke dogme, a živjeli su u Južnoj Francuskoj (grad Alba). Brojna papina vojska upućena je u tu pokrajinu, a vodio ju je vitez Simon od Monforta. Taj je francuski vitez jedna od mračnijih pojava onoga fanatičnog vremena, bezuvjetni borac Crkve, koji je već bio u Svetoj zemlji i koji nije znao za oholost i gramzljivost. Bio je to čovjek „od

4

željeza”, za kojega je biti čovjek i biti katolik — bilo istovjetno, i koji je smatrao najvećom zaslugom da se poubijaju svi oni koji su se odmetnuli od „prave vjere”. Pred gradom Beseirom zahtijevao je od građana da mu predaju sve heretike; kad su oni odbili njegov zahtjev, zapalio je i uništio grad, poubijao sve ljude, žene i djecu. Sedam tisuća ljudi, koji su se sklonili u crkve, poubijali su „križari” jer je „među njima mogao biti i koji heretik”.

Strani, neobuzdani ratnici opustošili su Južnu Francusku da bi na kraju i francuski kralj Luj VIII. poduzeo još jedan „križarski rat” protiv juga zemlje, čime su heretici slomljeni i, doslovno, fizički uništeni.

Na papin nagovor njemački car Oton IV. stavio je sve „svoje heretike” izvan zakona (1210.) i zapovjedio zapljenu njihovih imanja i spaljivanje njihovih domova. „Heretike” se moglo nekažnjeno ubijati.

No, najgori je bio Friedrich II. koji se na svom dvoru, kao slobodni mislilac, družio više s muslimanima negoli s katolicima, a držao je harem. Taj je licemjer također poslušao papu iako je bio njegov nepomirljivi neprijatelj i donio je zakon kojim se određuje neka se „svim hereticima odsiječe jezik, i potom, spale”.

Papa je uspio srediti stanje crkve i u Engleskoj gdje je papinim legatima bio zabranjen dolazak još od Vilijema Osvajača. Kako je kralj Richard bio poslije križarskog rata zatvoren u Austriji, njegov brat Ivan (Bez zemlje) pozvao je Inocenta da odredi biskupe i sredi sve kako bi Engleska i Irska zauzele svoje mjesto u kršćanskoj obitelji oko Rima. Na to mu je papa uzvratio u trenutku kada su engleski baruni prisilili Ivana da objavi Magnu Cartu Libertatum, prvu povelju o ograničavanju nekog vlastodršca i vladara. Inocent je Magnu Cartu proglasio „bezvrijednom i ništetnom” iako ju je podržavao i engleski nadbiskup.

Inocenta III. smatraju mnogi jednim od — „najvećih papa” i doveo je papinstvo na vrhunac svjetske moći.

Za ovoga pape IV. Lateranski koncil odredio je da Židovi moraju nositi upadljive oznake i moraju stanovati u određenim dijelovima grada — getoima.

Ovo je važno naglasiti, jer je njegov nasljednik Honorije III. (1216.-1227.) može se kazati „pokvario” sve što je prije njega učinio njegov prethodnik. Ni u njegovo vrijeme novi križarski rat (peti po redu) ne postiže nikakav rezultat. Križari su pokušali zauzeti barem Egipat, ali opet bez ikakvog uspjeha. Svu krivnju za neuspjeh papa baca na njemačkog cara Friedricha II. i kani ga ekskomunicirati, ali ga u tome sprječava smrt.

U vrijeme pape Grgura IX. (1227.-1241.), nećaka pape Inocenta, u Francuskoj jača heretički pokret katara i albigenza. Papa stoga osniva ustanovu Inkvizicije, koju je povjerio dominikancima. Naziv inkvizicija proizišao je iz metode postupaka koji je papa propisao, a čime je pojedini službenik bio zadužen za ispitivanje i suđenje hereticima. Središnji je sud bio u Rimu. Papa Grgur i Friedrich II. donose zakon protiv krivovjeraca. Svjetovna vlast je morala zatvoriti i smaknuti svakog onoga koga je biskup proglasio krivovjernikom. Iz ovoga je uslijedilo mnogo prolivene krvi i mnogo zla za samu Crkvu.

Inkvizitori bi po dolasku u neki grad okupili ljude da poslušaju propovijed koja je objašnjavala nauk vjere. Tada se od njih tražilo da kažu, ako su čuli, bilo koje riječi ili djela koja su suprotna vjeri. Optužene bi tada doveli pred komisiju inkvizicije i ispitivali ih o tim stvarima. Nakon ispitivanja optuženoga inkvizitor bi donio odluku i prenio je mjesnom biskupu. Ako bi se biskup i inkvizitor složili o prikladnosti procesa, sazvala bi se opća skupština u određenu nedjelju a inkvizitor bi izrekao govor koji bi obradio glavne članke vjere, naglašavajući one vjerske istine koje su mjesni heretici napadali. Tada bi se presuda pročitala naglas svima nazočnima, uključujući i one ne koje se odnosila.

Kazne koje su se izricale bile su duhovne i fizičke: duhovne su bile ekskomunikacija, interdikti suspenzija; fizičke su bile pobožna djela, pohod crkvama, hodočašće u različita svetišta, davanje milostinje, prisutnost na crkvenim obredima uz nošenje znaka pokore i podvrgavanje obrednom

4

bičevanju, javno nošenje križeva različitih boja, novčane kazne, konfiskacija, razaranje zgrada i, konačno, zatvor.

Međutim, ako bi se pojedinac koji je ponovno upao u krivovjerje, odbio pokajati, Crkva bi, priznajući svoj neuspjeh, proglasila tu osobu heretikom, povukla svoju podršku i „prepustila” takvog ili takvu, svjetovnim vlastima, koje bi zatim primijenile vlastiti zakon, a koji je u to vrijeme, za takvo zlodjelo, predviđao samo jednu kaznu — spaljivanje na lomači.

Crkva je dopuštala žalbe papi protiv inkvizitora i biskupa , što se mnogo puta koristilo.Na kraju je ipak papa Grgur ekskomunicirao cara Friedricha jer je Nijemac otezao s

organiziranjem V. križarskog rata. Kao izopćenik krenuo je u Svetu Zemlju, ali bez ikakvog uspjeha, osim ponovnog sultanovog dopuštenja da kršćani mogu posjećivati Jeruzalem. Papa ga je zbog toga odriješio od izopćenja.

Godine 1244. muslimani zauvijek osvajaju Jeruzalem, a sukob između Židova i Arapa, oko Svetog grada, traje i danas.

Ali zbog sukoba oko Sicilije Grgur uskoro opet ekskomunicira Friedericha. A kada car nastavlja svojom politikom nasilnog ujedinjenja sa Sicilijom, papa ga ekskomunicira i treći put.

Prvi papa, koji je izabran na konklavi (što je preneseni smisao — zbornice u kojoj se obavlja izbor: konklave), pri čemu je deset kardinala bilo zatvoreno dok nisu izabrali novog papu, bio je Celestin IV. (1241.) koji je vladao samo sedamnaest dana, i, čini se, uopće nije bio posvećen.

Papa Inocent IV. (1243.-1254.), koji je stupio na prijestolje sv. Petra tek poslije dvije godine od smrti prethodnog pape, ostat će zapamćen po nekoliko svojih djela i odluka.

Prvo je definitivno obračunao s carem Friederichom kojega je koncil u Lyonu optužio za „krivokletstvo, povrede mira, bogohulstva, zarobljavanja kardinala i zbog hereze”, pa je donijeta odluka „o svrgavanju cara” i oduzimanju „svih časti i titula”.

Najavio je i organizirao novi križarski rat, pod vodstvom francuskog kralja Luja IX., koji je također završio porazom, a kralj je zarobljen kod Kaira. Uskoro se Luj oslobodio sužanjstva otkupom vrativši Turcima ranije zauzeti grad Demiettu.

Kralj Luj je otpočeo i VII. križarski rat, ali je, nagovarajući tuniskog sultana da mu se pridruži u vojnom pohodu, umro u Tunisu 1270. godine, a da križari nisu ni vidjeli istočni Mediteran.

Papa Inocent IV. donio je i „čuvenu, a zloglasnu” bulu „Ad extripanda” u kojoj se obraća svjetovnim vlastima i zapovijeda im da u procesima protiv heretika upotrebljavaju torturu. Papa u toj buli naziva heretike „ubojicama duša i kradljivcima sakramenata” pa zapovijeda svjetovnim vlastima da ih podvrgnu torturi da bi heretike na taj način prisilili „da svoje zablude izričito priznaju i odaju druge heretike za koje znaju, i one koji ih primaju i brane, kao što se kradljivci i razbojnici vrijednih stvari prisiljavaju da odaju svoje suučesnike i priznaju zločine što su ih počinili”.

Novi papa je nećak pape Grgura IX., Rinaldo, koji uzima ime Aleksandar IV. (1254.-1261.).Izopćuje albigenze, ali se za njegovog pontifikata pojavila i sekta fanatika poznatih pod

imenom flagelanti (bičevaoci, oni koji bičuju sami sebe). Obuzeti religioznom histerijom, muškarci i žene raznih godina (ponekad čak i djeca), išli su potpuno nagi ulicama sela i gradova i bičevali se sve dok im od iznemoglosti bič ne bi ispao iz ruke.

Sekta je ubrzo stekla veliku popularnost. Neki povjesničari tvrde kako su ponekad skupine flagelanata brojale i po desetak tisuća ljudi koji su se na očigled mnogih promatrača odavali svome pobožnom činu. Procesije flagelanata mogle su se vidjeti i danju i noću. Ni najsuroviji mraz nije mogao ohladiti zanos tih bezumnika, koji su koračali selima i gradovima u Evinom i Adamovom kostimu!

U početku je svećenstvo podržavalo flagelante. Svećenici i crkveni prelati, koji su sudjelovali u povorkama flagelanata, išli su na čelu povorke, doduše ne skidajući sa sebe odjeću (osim u rijetkim prilikama) i ne bičujući suviše jako svoje tijelo. Međutim, poslije izvjesnog vremena flagelanti su izgubili podršku svećenstva jer su odstupili od glavnih postulata učenja Katoličke crkve i pokušali su neke stare dogme zamijeniti novim. Na primjer, uveli su uzajamno ispovijedanje i bez obzira na to što nisu bili svećenici, davali su jedni drugima oprost grijeha.

4

Tada su se brzo uvjerili kako Crkva ne trpi ni najmanju reviziju ili neovlaštene promjene svojih utvrđenih dogmi.

Prethodni je papa u spomenutoj buli o inkviziciji i torturi zabranio crkvenim inkvizitorima upotrebu torture jer bi time zapao u — „iregularitet”. Štoviše, crkveni inkvizitor nije smio niti prisustvovati istragama i torturi svjetovnih istražitelja. Ali papa Aleksandar mijenja samo jednu „sitnicu” u odnosu na svog prethodnika: crkveni inkvizitori i njihovi pomoćnici dobili su pravo i ovlaštenje da „jedan drugoga oslobađaju od iregulariteta u koji bi, moguće, zapali obavljajući svoju dužnost”. Tako je zaobilaznim putem definitivno zavedena tortura u svim procesima inkvizicije (i crkvene) protiv heretika, a da niti taj papa ni njegovi nasljednici nikada izričito nisu ukinuli bulu Inocenta IV., niti izričito dopustili — riječju — torturu u crkvenim istragama inkvizicije.

Ovdje se, neminovno, postavlja značajno pitanje — zbog čega je tako brutalno primjenjivana tortura u vrijeme inkvizicije? Odgovor je jednostavan, ali i zapanjujući. Naime, prema pravnoj doktrini ranog srednjeg vijeka koja se zasnivala na „dekadentnom” rimskom pravu, prema kojem je „svatko nevin dok mu se ne dokaže krivica”, trebalo je dokazati krivnju okrivljenika. A dokazati se moglo samo u dva izričito određena slučaja: ako je okrivljenik zločin priznao ili ako je pomoću barem dva besprijekorna svjedoka, očevidaca, dokazano da ga je izvršio. Nije li, prema tome, najbolji dokaz priznanje okrivljenika ili svjedoka, makar iznuđeno torturom, mučenjem do smrti?

No, kada je riječ o stavljanju nekoga na torturu, to je bilo moguće samo ako su za to postojali „teške indicije”, ono što bi se danas nazvalo osnovana sumnja. O tome je odlučivao sud. A sud je, praktičnih razloga radi, tu ocjenu prepustio inkvizitoru koji je bio ovlašten okrivljenika staviti na muke. Iz djela, koje su napisali sami inkvizitori, jasno proizlazi da su oni „sve dokaze” smatrali dostatnim za primjenu torture, bez obzira radi li se o „teškim” ili „lakšim indicijama”, ili, vrlo često, bez obzira što nikakvih „indicija” nije niti bilo.

Aleksandar je inkviziciju stavio (1257.) neposredno pod vlast papa.Blagdan Tijelova ustanovio je papa Urban IV. (1261.-1264.) i to na osnovu „čuda” koji se

dogodio u Bolsanu, gdje je jedan svećenik, tijekom mise, ugledao kako krvari posvećena hostija.Urban je 1262. postavio kardinala Gaetana Orsinija za Glavnog inkvizitora iznad svih

inkvizicijskih sudova u Europi, a kada je Orsini postao papa, na svoje mjesto u inkviziciji imenovao je svog nećaka.

Klement IV. (1265.-1268.) bio je drugi Francuz na papinskom prijestolju. Zvao se ranije Gvido Foulqes, bio je oženjen i imao je dvije kćerke, ali se zaredio za svećenika nakon ženine smrti.

Poslije njegove smrti stolica sv. Petra bila je upražnjena pune tri godine. U narodu se zbog toga širilo nezadovoljstvo pa su kardinali zatvoreni u kraljevsku palaču. Razjareni narod je razrušio krov palače, a kardinalima je počeo smanjivati i uskraćivati obroke dok ne izaberu novog papu.

Konačno je za papu (bl.) Grgura X. (1271.-1276.) izabran Tebald Visconto koji je upravo tada bi u križarskom ratu u Palestini.

Naime, 1271. engleski princ Edvard (kasniji kralj Edvard I.) poveo je IX. križarski rat, ali bez naročitog uspjeha. Kao križar borio se i budući papa!

Grgur X. je bulom Ubi periculum ustanovio način kojim se bira novi papa, koji vrijedi, uz manje preinake, sve do danas: kardinali će se sastati u mjestu gdje je papa umro, najkasnije u roku od deset dana; ostat će zajedno, bez kontakta s vanjskim svijetom ako se izbor bude otezao, životni uvjeti kardinala postajat će sve skromniji; tijekom izbora oduzimaju se kardinalima svi prihodi(!). Razloga, dakle, da „požure” s izborom novog pape bilo je napretek.

Tako je sljedeći papa, (bl.) Inocent V. (1276.), izabran za samo jedanaest dana.No kako bi se izabrao papa Hadrijan V. (1276.), bilo je potrebno da kralj Karlo Anžuvinski

strogo izolira kardinale u Lateranu i znatno im smanji obroke. Tek je tada izabran novi papa, star i nemoćan, nećak pape Inocenta IV.

Dante ga je u Čistilištu optužio za škrtost i pohlepu.

4

Zagovaran od više moćnih kardinala (koji su svi redom kasnije postali pape) izabran je za papu Ivan XXI. (1276.-1277.) koji je preskočio broj pape — XX., tako da nikada u povijesti Crkve nije postojao papa Ivan XX.

Iako je u to vrijeme inkvizicija već uvelike proganjala čarobnjake i čarobnjaštvo, ipak su papu Ivana XXI. nazvali Čarobnjakom, vjerojatno zbog njegove sklonosti prema znanosti jer je bio liječnik i filozof.

Umro je gotovo banalno. Naime, urušio se krov njegove spavaće sobe, zbog loše građevinske izvedbe pa je podlegao zadobivenim ranama. No, kako bi se opravdalo njegovo „čarobnjaštvo”, stvorena je legenda kako je njegovu smrt prouzročio golemi crni vrag, sa crnim plaštem u crnini noći, koji uništava čarobnjakovu odaju i samoga Čarobnjaka.

Suvremenici su ga optuživali za „moralnu nestabilnost” i nezainteresiranost za religiozna i crkvena pitanja, ali ga Dante u Raju stavlja u „sunčano nebo”.

Sasvim drugačiju ocjenu dobio je u Danteovom Paklu sljedeći papa Nikola III. (1277.-1280.) kojega je veliki talijanski pjesnik smjestio u „osmi krug pakla zbog nepotizma”, jer je čak tri svoja nećaka proglasio kardinalima. Drugi razlog za „osmi krug” je i papina pohlepa.

Zašto ga, još, Dante stavlja u pakao?Nije uspio razriješiti sukob u franjevačkom redu koji se podijelio na spiritualiste (siromašne) i

na komunintente (zajedničare) koji su težili bogaćenju. Nije uspio organizirati novi križarski rat, ali je zato prisvojio sredstva prikupljena za rat. Sagradio je vlastitu rezidenciju, što nije učinio ni bogatiji, ni gori papa od njega. Sagradio je i ljetnu rezidenciju.

Još je jedan papa koji ima problema s „rednim brojem” poslije svoga imena. Naime, Francuz Simon de Brie (ili Brion) uzeo je ime Martin, ali je preskočio broj III., pa se prozvao Martin IV. (1281.-1285.).

U njegovo vrijeme organizirani križarski rat pretvorio se, zbog sukoba s grčkim biskupima i bizantskim carem Mihajlom VIII. Paleologom (kojega je papa ekskomunicirao), u pohod na Bizant, u „sveti rat” protiv pravoslavlja.

Poslije njega izabran je još jedan „nećak”, ovoga puta pape Honorija III. — Jakov Savelli —Rimljanin, koji je uzeo ime Honorije IV. (1285.-1287.).

I on je sebi sagradio novu palaču.Izbor novoga pape se odužio punih dvanaest mjeseci. Zbog nesnosnih vrućina i kuge koja je

tada vladala Rimom, šest kardinala je umrlo, a ostali su bolesni ostavili grad. U Rimu je ostao samo jedan kardinal — Jeronim Masci — franjevac. Kada su se preživjeli kardinali vratili u Rim, za papu biraju Jeronima Mascija. Uzeo je ime Nikola IV. (1288.-1292.).

Bio je to prvi papa franjevac. Zaslužio je naziv „papa misionara” jer je podržavao misionarsko širenje vjere pa je u njegovo vrijeme osnovana i prva katolička crkva u Kini.

Poslije smrti Nikole IV na papinsko prijestolje je, poslije dvadeset i šest mjeseci, izabran eremit Petar iz Morrona, koji je živio u jednoj špilji, a koji je uzeo ime (sv.) Celestin V. (1294. — abdicirao iste godine, umro 1296.)

Međutim, „sam svoj kandidat” bio je kardinal Benedetto Caetani. Čak i poslije stupanja Celestina V na papinsko prijestolje, on nije položio oružje i produžio je u najvećoj tajnosti voditi bitku za papinu tijaru.

Gotovo cijeli svoj život redovnik Petar je proveo u samostanskoj ćeliji pjevajući psalme ili se predajući pobožnim razmišljanjima. Raskoš i bljesak papinskog dvora i razgovore s crkvenim velikodostojnicima osjećao je kao teret. Pošto više nije imao vremena ni za molitve, on je sebi dao izgraditi malu kapelu gdje je provodio noći i gdje nitko osim njega nije imao pristupa.

Jednom prilikom provevši svu noć klečeći na koljenima i moleći se pred golemim raspećem koje je zauzimalo čitav zid, papa Celestin je jasno i glasno čuo riječi koje su izlazile iz Kristovih nepomičnih usta: „Celestine ! Zbaci sa sebe breme papinske vlasti! To je teret suviše težak za tebe!”.

4

Koliko su Kristove riječi, smatrao je Celestin, bile točne. Nije li se i on sam, vrlo brzo poslije stupanja na sveto prijestolje, uvjerio u raskalašenost i izopačenost svoje pastve, i ne jednom je postavljao sebi pitanje: treba li ustupiti svoje mjesto nekom snažnijem i energičnijem pastiru koji bi bio sposoban svećenike i vjernike vratiti na put reda i vrline?

Tajanstveni Isusov glas učvrstio je u Celestinu sumnje koje su u njemu već postojale. No, istodobno je pomislio: nema li i nečega nedostojnog u njegovoj namjeri pa ga Krist možda iskušava? Nije li taj glas koji izlazi iz Kristovih usta, ipak, neka đavolova prijevara? Mučne sumnje rastrzale su Celestina i ni na trenutak ga nije napuštao glas Isusa Krista koji je čuo u svojoj kapelici. Što je više razmišljao o onome što se dogodilo, sve teže mu je bilo odlučiti se i donijeti odluku.

Prošlo je nekoliko tjedana i jednog dana je papa Celestin u kapeli ponovo začuo tajanstveni glas. Ovog puta on je prijetio Celestinu vječnim mukama ako se i dalje bude kolebao oko odricanja od papinske časti. Nesretni starac je briznuo u plač. Kroz plač je zavikao: „Gospode, nauči me što moram učiniti? Ako si me i ranije smatrao nedostojnim dužnosti pape, zašto si me doveo na sveti tron koji uopće nisam želio? Nije li najbolje da skinem tijaru i pobjegnem iz razuzdanog Babilona?”.

Neumoljivi Kristov glas je rekao: „Odreci se papinske vlasti, Celestine, i odlazi iz Vatikana!”Sutradan je Celestin pozvao kardinale, među kojima je bio i Benedetto Caetani. Celestin im je

rekao kako nije više u stanju upravljati Crkvom te kako je nedostojan tako visokog položaja na koji su ga oni postavili. Još je kazao: „Uvjeren sam da neću izbjeći osudu na vječne muke ako i dalje ostanem papa. Zato vas molim da tijaru date nekome tko je više zaslužuje od mene!”

Suze koje su se pojavile u njegovim očima, omele su ga da vidi trijumfalni smiješak na usnama kardinala Benedetta Caetanija.

Jasno je da je tajanstveni „Isusov glas”, koji je zapovijedao Celestinu da skine papinsku odjeću i odrekne se stolice sv. Petra, bio u stvari glas lukavog kardinala. On je živio u sobi koja se nalazila točno iznad papine kapele. Caetani je to iskoristio i prosvrdlao je rupu točno iznad glave raspetoga Krista.

Desetog dana pošto je Celestin napustio Vatikan, kardinali su za novog papu izabrali Benedetta Caetanija, koji je i savjetovao Celestina da abdicira!

Kako se Celestin povukao u samački samostanski život, novi papa, bojeći se njegovih pristalica, posebno iz sirotinjskog reda celestinaca kojemu je bivši papa pripadao, te bojeći se stvaranja nove šizme, dao je Celestina zatvoriti u tvrđavu Fumone gdje uskoro u nehigijenskim uvjetima umire od neke infekcije.

Novi papa Caetani uzeo je ime Bonifacija VIII. (1294.-1303.).Bio je to još jedan papa koji je završio u Paklu, svoga suvremenika Dantea kojega je i protjerao

iz Firence.Papa sudjeluje u građanskim sukobima u Italiji otimajući posjede i bogatstvo svojim političkim

protivnicima, i stalno se sukobljava s francuskim kraljem Filipom IV. koji u jedno trenutku čak zabranjuje svećenicima, papi dakle, iznošenje novca iz Francuske, ali ga kasnije papa ekskomunicira.

Pogledati valja na koji načinje papa Bonifacije VIII. uspio steći golemo bogatstvo koje su otkrili francuski vojnici kad su osvojili papinski dvorac. Kroničar Voleingem, engleski redovnik, tvrdi da svi europski kraljevi zajedno nisu imali toliko zlata i dragog kamenja koliko je pronađeno u papinoj riznici

Prije svega, Bonifacije je dobivao velike prihode iz svih krajeva Europe, koji su većim dijelom potjecali od hodočasnika koji su morali platiti Crkvi određeni iznos kako bi dobili pravo posjetiti Jeruzalem. Međutim, pošto je Bonifacije gotovo neprekidno ratovao s raznim kraljevima, nikad mu nije bilo dosta novca.

Mora se priznati da je papa bio pravi stručnjak kad su u pitanju crkveni financijski poslovi. Upravo njemu Crkva duguje za ustanovljavanje tzv. Svetog jubileja. Bonifacije je izdao dekret da se

4

„Sveta godina” proslavlja svakih sto godina (kasnije je taj rok smanjen na pedeset, a za vrijeme pape Pavla II. na dvadeset i pet godina).

„Jubileji” — Svete godine — su predstavljali u stvari hodočašća do grobnice apostola Petra. Hodočasnik je ostavljao svoj poklon na apostolovom grobu, a za uzvrat je dobivao nekoliko indulgencija (oproštajnica grijeha). Vidi se da je Bonifacijev „izum” bio genijalan po svojoj jednostavnosti. Prvi jubilej proslavljen je posljednje godine trinaestog stoljeća (1300. godine). To znači da je slijedeći jubilej mogao biti tek kroz stotinu godina. Mnogi fanatici su, shvativši kako neće imati prilike dočekati 1400. godinu, htjeli i sami sudjelovati u „jubileju”. Vjerojatno se time i objašnjava golemi uspjeh prve „Svete godine” koji je nadmašio čak i papina očekivanja.

Firentinski kroničar Villani tvrdi kako se na prvi jubilej u Rimu okupilo više od dvije stotine tisuća hodočasnika, pa je zapisao: „Živio sam u Rimu kad su se hodočasnici počeli okupljati sa svih strana u velikim masama. Dolazili su sa sve četiri strane svijeta starim rimskim cestama i to je sličilo velikoj seobi naroda. Dva svećenika su danonoćno lopatama skupljali dobrovoljne priloge s groba apostola Petra. Jubilej je učinio od pape Bonifacija jednim od najbogatijih ljudi na svijetu, a i Rimljani su dobro zaradili prodajući raznu robu po dvostruko i trostruko većim cijenama naivnim ljudima koji su došli u Rim kako bi dobili oproštaj grijeha i — ispraznili svoje novčanike”. Tvrdi se da se moralo srušiti dio gradskih zidina, koje je izgradio papa Lav, kako bi svjetina (s novcem) mogla prolaziti.

Dante je u poznatom odlomku u Paklu opisao „jubilej”, kojem je i sam hodočastio, pa je usporedio prometno uređenje za mase u paklu s jednosmjernim sustavom koji se koristio za prolazak hodočasnika preko Anđeoskog mosta tijekom tog prvog jubileja.

Povijest je zapisala: Bonifacije je bio častohlepan, samosvjestan i vrlo energičan. Takvu naprasitu narav nitko nije volio. Svojoj obitelji je priskrbio veliko bogatstvo.

Što se tiče Balkana, važno je spomenuti da je franjevcima dopustio ne samo djelovanje u Dalmaciji, Istri, Raši i Srbiji, nego im je povjerio i inkvizitorsku službu.

Započelo je četrnaesto stoljeće. Ali prije nego se što kaže bilo što drugo valja malo pozornosti obratiti na vladavinu Luja IX. Svetog.

Luj IX. je imao dvanaest godina kad mu je umro otac, kojega je otrovao grof Tibo, ljubavnik pobožne kraljice Blanche.

Postavši punoljetan, Luj IX. je uzeo iz državne kase osam tisuća unci zlata da bi od Venecijanaca kupio trnov vijenac Isusa Krista. Bezgranična naivnost i ograničenost pokazala se kod njega za vrijeme te kupovine. Redovnici Saint Denisa tvrdili su kako se originalni trnov vijenac ne nalazi kod Venecijanaca, nego u samostanu Saint Denis. Pozivali su se na to kako su grane tog vijenca vječno zelene. Ta argumentacija je zbunila kralja i prije nego što će donijeti odluku, pozvao je stručnjake koji su trebali provjeriti je li je trnov vijenac u Saint Denisu originalan.

Obmana je brzo otkrivena: trnov vijenac koji su redovnici samostana Saint Denisa pokazivali vjernicima i koji im je donosio goleme prihode, bio je napravljen od obojenog drveta. Tada je kralj, ponoseći se svojom pronicljivošću, hitno poslao izaslanike u Veneciju zapovjedivši im da Kristov vijenac kupe po bilo kojoj cijeni, jer je taj vijenac, kako je objasnio majci i dvoranima, originalan, pošto je trnov vijenac u manastiru Saint Denis — falsifikat.

Kupovina je izazvala senzaciju. Sitniji kneževi, po pravilu ne suviše bogati, krenuli su primjerom Venecije igrajući na kartu okorjelog kraljevog praznovjerja. Počeli su mu nuditi najnevjerojatnije relikvije i Luj je sve primao i kupovao sa zahvalnošću. Sakupio je u svojoj kolekciji takve „rijetke” stvari kao što su — poprečna greda s križa na kojem je Isus Krist bio razapet, tri čavla s kojima je bilo probodeno Isusovo tijelo, čekić kojim je krvnik zabio te čavle u Isusa... Za sve te „svete stvari” plaćao je velike sume koje je uzimao iz državne blagajne.

Uvidjevši da je trgovina svetim relikvijama unosan posao, tom trgovinom počeli su se baviti mnogi. Široku trgovačku mrežu prodaje svetih relikvija u Francuskoj su organizirali grčki redovnici i talijanski svećenici. Dlake iz kose, dijelovi kostiju, osušeni komadići Kristovog tijela — bili su na velikoj cijeni. Tako je, na primjer, Genova kupila magareći rep plativši za njega desetke tisuću

4

zlatnika. Rep je, navodno, pripadao magarcu na kojem je Isus ujahao u Jeruzalem! Povijest o magarećem repu značajna je i po tome što je prodavač bio jedan od crkvenih visokodostojnika kojemu se nije moglo — ne vjerovati. Drugi visoki prelat prodao je sijeno iz jasala u kojima je ležao mali Isus!

Francuski biskupi, podržavani kraljem Filipom, zatražili su da se papa proglasi „nepodobnim”, optužili su papu Bonifacija za — preljub. Naime, biskupi su smatrali kako se prethodni papa Celestin „vjenčao sa Crkvom”, a da je novi papa zatvorivši ovoga u tamnicu „oteo mladu papi”. Tri mjeseca kasnije biskupi su se pojavili s novom optužbom od dvadeset devet točaka. Optužili su Bonifacija za: herezu, sodomiju, bogohulništvo, krađu crkvene imovine u korist svoje obitelj, otkrivanje ispovjednih tajni te za „tajnu seksualnu vezu s demonom-ljubimcem koji živi u papinom prstenu”.

Papa je ekskomunicirao kralja Filipa, a zaprijetio je Francuskoj interdiktom što je značilo da se u toj zemlji ne mogu obavljati nikakve vjerske službe, pa ni krštenja, vjenčanja, pričesti, kršćanski pogrebi... No, vrlo su brzo Filip i njegovi biskupi organizirali skupinu plaćenika koja je zarobila papu, vrijeđala ga i fizički maltretirala. Bilo je prijedloga da se Bonifacije odmah ubije. No uskoro je papa oslobođen, ali je psihički i fizički bio slomljen pa je uskoro i umro. Postoji „priča” kako se sam ubio „udarajući glavom o kameni zid svoje sobe”. A prema drugoj „priči”, ipak se našao netko tko je „vodio papinu glavu prema zidu”.

Što se Bonifacijevog nasljednika, (bl.) Benedikt XI. (1303.-1304.), tiče povijest je zapisala: „Tada su prilike zahtijevale jednog mudrog i čvrstog papu, a papa Benedikt nije posjedovao te odlike”.

Dugo se smatralo da je papu otrovnim gljivama otrovao franjevac Bernardo Deliziosi (papa je bio — dominikanac i svojedobno general dominikanskog reda), ali u Analima Perugie piše da je „umro prirodnom smrću”.

S papom Klementom V. (1305.-1314.) započinje niz od sedam papa Francuza pod utjecajem francuskog kralja Filipa IV. Lijepog koji je bio lukav i proračunat. Čak, štoviše, Klement je za papu proglašen u Lyonu, a sjedište papinstva je iz Rima (kojega papa nikada više nije posjetio) preneseno u Avignon. I službena vatikanska povijest tvrdi za njega da je bio „besramni nepotist” jer je pet članova svoje obitelji postavio za kardinale. Naime, do tada je (a i kasnije) pristojno bilo postaviti dva do tri nećaka za kardinale.

Papa je popustio kraljevoj osvetoljubivosti i pokrenuo postupak protiv pokojnog pape Bonifacija VIII., poništio je sve njegove odluke koje su se kosile s francuskim interesima. Uništio je templare, viteški red osnovan u Jeruzalemu 1119. godine radi obrane Svete Zemlje, pod optužbama za „krivovjerje i nećudoredni život”. Na to francuski kralj dade ubiti dvije tisuće templara, a njihova dobra prisvoji. Templari, podvrgnuti strašnim mukama sve su „priznavali”. Jakov iz Molaya, njihov Veliki meštar reda, kao krivovjerac spaljen je na lomači.

Tek dvije godine poslije smrti Klementa V. izabran je novi papa Ivan XXI. (1316.-1334.), koji je proganjao franjevce pa ih čak dao spaljivati na lomaču. Svojim svirepim i tvrdoglavim ponašanjem izazvao je pojavu protupape Nikole V. koji, međutim, vrlo brzo traži od pape oproštaj od „zabluda”.

Svojim stavom da „duše pravednika ne uživaju potpuno gledanje Boga odmah nakon smrti, nego tek nakon Općeg suda”, izazvao je Ivan protiv sebe mnoge laike i teologe. Pokušao je zapanjiti čitav svet, iznijevši tu svoju teoriju o tome što vjernici trebaju učiniti kako bi dospjeli direktno u raj. Međutim, kralj Filip je zahtijevao od pape da se javno odrekne svoga „novog učenja” prijeteći mu da će ga spaliti na lomači pred dvorom u Avignonu kao običnog heretika. Papa se odrekao tog svog stava tek na samrtnoj postelji.

Najveća mana ovoga pape, u čemu, međutim, nije bio nikakva iznimka, bio je neograničeni nepotizam. Svojoj obitelji poklanjao je mnogo novca i velika materijalna dobra i postavljao ih na najodgovornije položaje u Crkvi.

5

Uz to, zanimljivo je prepisati nekoliko odlomaka iz papine knjige. U poglavlju koje nosi naslov Takse apostolske kancelarije između ostaloga stoji: „Svećenik koji je kriv za tjelesni grijeh s redovnicama, rodicama ili vlastitim kćerima, oproštaj grijeha dobiva za 67 livri (francuski zlatni novac od karla Velikoga do XVIII. st.) i 12 soua (sitni francuski novac)... Svećenik koji želi dobiti oproštaj za protuprirodno spolno općenje s osobama suprotnog ili istog spola plaća 219 livri i 15 soua... Svećenik koji je oduzeo nevinost nekoj djevojci plaća 2 livre i 8 soua... Redovnica koja je više puta zgriješila u svom samostanu, a također i izvan njega, a namjerava postati nadstojnica samostana mora platiti 131 livru i 15 soua... Svećenik koji želi dobiti odobrenje za zajednički život s nekom svojom rodicom, plaća 76 Hvara i 1 sou...”.

Dakle, oproštaj se nudio ne samo za grijehe koji su već učinjeni, nego i za one koji će tek biti izvršeni.

Dalje: „Oproštaj za preljub običnog vjernika košta 27 livri. Za tjelesni odnos s bliskim rodicama mora se dodati još 4 livre... Žena koja želi dobiti oproštaj grijeha, a istodobno nastavlja svoju grješnu vezu, plaća 87 livri i 3 soua. Ako je za navedeni prijestup kriv i muž, globa se odnosi i na njega...”.

U drugim raznim prijestupima „tarifa” za oprost grijeha je izgledala ovako: „Oproštaj protiv proganjanja za pljačku, krađu, podmetnuti požar košta 15 livri i 4 soua... Za povredu žene muž mora platiti 3 livre i 4 soua. U slučaju da muž ubije ženu, plaća 17 livri i 15 soua. Ako je ubojstvo izvršeno kako bi se zaključio drugi brak, plaća se 32 livre i 9 soua... Za ubojstvo brata, sestre, oca ili majke, 17 livri i 4 soua... Za ubojstvo biskupa ili prelata, 131 livra i 14 soua... Ako je ubojica ubio nekoliko svećenika u razno vrijeme, plaća 137 livri i 6 soua za prvog ubijenog, a polovinu od te sume za svakog sijedećeg... Svećenik koji nije u stanju platiti svoje dugove i želi izbjeći progon svojih vjerovnika, plaća 17 livri i 3 soua, čime se smatra da je njegov dug izmiren... Za krijumčarenje se plaća globa od 87 livri i 3 soua...”

Sve je predviđeno, papine oči sokolove nisu propustile nijednu sitnicu. Sve je dozvoljeno, sve je moguće, samo treba popuniti papinu blagajnu.

Evo što je pisao slavni talijanski književnik Petrarca o Avignonu i njegovom gospodaru: „U tom gradu ne postoji ni žalost, ni milosrđe, u njemu nema ničega svetog, ničega ljudskog. Zrak, zemlja, dvorci, kuće, ulice, trgovi, tržnice, hramovi, sudovi, papinsko prijestolje i oltari — sve je oskrnavljeno lažju, sve je uprljano prijevarama. U paklenom labirintu njegovog kamenog podzemlja gospodari grebljivi Minos... Samo je zlato u stanju obuzdati to čudovište, izazvati osmijeh na njegovom licu... U Avignonu zlato daje pravo na silovanje vlastite sestre, ubijanje roditelja; za zlato se kupuju anđeli, sveci, pa čak i sam Isus Krist. Papa je spreman prodati sve, osim svoje tijare...”

Za vrijeme pontifikata Ivana XXII. skandali avignonskog papinstva, uz „sablažnjivu povijest pojedinih papa” (prema Suvremenoj katoličkoj enciklopediji) navela su četiri istaknuta filozofa i teologa toga doba da napisu anonimne napade na način kako je institucionalna Crkva njihova vremena shvaćala pojam Crkve. Bili su to: Marsiglio iz Padove, John iz Janduna, Wiliam iz Ochama i Michael iz Cesena. Osobito su iznosili razloge za nepostojanje bilo koje svjetovne moći u rukama crkvenih poglavara. Ti su dokazi snažno utjecali na znanstvenike i vladare, ali ne i na pape. Štoviše, „četvorica” su predložili da najviša vlast u cijeloj Crkvi bude „opći sabor laika i svećenika koji će određivati pravovjernost znanosti kao i donositi praktične odluke”.

U sukobu s franjevcima koji su zagovarali siromaštvo, papa Ivan je, odjednom, zanijekao da je „Isus bio siromašan”.

Protupapa Nikola V., pravim imenom Petar, poslije pet godina braka napustio je ženu i ušao u franjevački red. U Pisi (1329.), u katedrali, Nikola i kralj Ljudevit (Luj) spaljuju slamnatu lutku u liku pape Ivana XXII. Time su, tobože razvlastili papu.

Kada se pokorio Ivanu, protupapa Nikola je tri posljednje godine života proveo u kućnom zatvoru.

5

Sljedeći papa, Benedikt XII. (1334.-1342.), odlučuje definitivno ostati u Avignonu gdje gradi palaču u obliku neosvojive tvrđave. Obračunao je s brojnim biskupima koje šalje „na rad” u njihove biskupije i uskraćuje im prihode prilikom njihovog izbivanja s područja „zadužene” biskupije.

Udarac mu zadaje Ljudevit Bavarski koji donosi zakon, Licet iuris, kojim ustvrđuje: dignitet i vlast kraljeva dolazi direktno od Boga pa ako je kralj zakonito izabran, nema potrebe da mu papa daje svoj pristanak i dozvolu.

Petrarca, talijanski književnik, je ovog papu opisao kao „kormilara Crkve, u svemu nesposobnog, ali odanog vinu.”

Novi papa, Klement VI. (1342.-1352.), je već s deset godina postao benediktinac. Bio je učen, ali sklon simoniji i vrlo rastrošan. Goleme sume novca trošio je na slavlja i gozbe.

Petrarca je zapisao: „...grešni Babilon u kojem nema ni srama ni dobrote, to je dvorac boli i majka pogrešaka; ja bježim (iz Avignona) da bih produžio život...”

Sličnih, ali malo blažih, stavova o papi bile su i (sv.) Brigita od Vadstena i (sv.) Katarina Sijenska u pismima kasnijem papi Grguru XI. Sjaj u Avignonu bio je primjereniji nekom carskom dvoru nego papinom domu. Bio je, kažu, „ludo ekstravagantan”, bonvivan i galantan zabavljač. Na banketima je Klement znao izjavljivati „kako njegovi prethodnici nisu znali uživati u papinstvu”.

Peti je avignonski papa Inocent VI. (1352.-1362.) kojega je trebao naslijediti njegov brat, ali je ovaj odbio papinsku čast na stolicu sv. Petra. Stoga kardinali za papu biraju benediktinca Vilima, kao papu (bl.) Urbana V. (1362.-1370.), koji se privremeno vraća iz Avignona u Rim, u Vatikan, koji je prethodno obnovio. Taj se papa i konačno vratio u Rim, ostvarujući ideju o tome kako je papa „rimski biskup”.

Grgur XI. (1370.-1378.), nećak pape Klementa VI, bio je slaba zdravlja, vrlo osjetljiv i podložan tuđem utjecaju, jako vezan za svoju obitelj i Francusku. Ipak donosi dalekosežnu odluku koja je izazvala brojne sukobe u katoličkom vrhu, a to je — povratak papa u Rim. Papinska flota kreće iz Francuske i u siječnju 1377. stiže nadomak Rima, a papa uskoro stiže u „vječni grad”.

Jedna Grgurova bula zaslužuje posebnu pažnju jer se njome postavlja inkvizicija kao „nova sila pokraj Crkve i države”.

Borba između Rima i Avignona započela je odmah poslije smrti Grgura XI. Od tog trenutka počeo je „veliki raskol” kršćanske crkve. Katolički vjernici su se podijelili na dva dijela, od kojih je svaki dio priznavao svoga papu. Suparnici su vodili među sobom žestoku borbu koja je Europu stajala mnoge desetine tisuća poginulih i ubijenih.

Francuske i talijanske pape kao da su se natjecale tko će od njih učiniti više prijestupa i nedjela. Isusovac Mambur tim povodom piše: „Tijekom trinaest stoljeća ni jedna šizma nije bila užasnija od ove. Raskol je bio strašan ne samo zato što tijekom četrdesetak godina Crkva nije imala zakonitog papu, nego i zbog surovosti i zločina koji su vršeni s obje strane”.

Za nasljednika Grgura XI., izabran je Urban VI. (1378-1389.), konačno Talijan, pod pritiskom naoružane mase rimskih građana koja je upala na konklavu vičući: „Hoćemo Rimljanina, hoćemo Talijana!” Izbor je pao na Napuljca Bartolomea Prignania.

Prevladava mišljenje da je novi papa iznenadnim izborom za papu izgubio sposobnost rasuđivanja. Tvrdi se da je kao papa bio „nasilan, arogantan i vjerojatno je bolovao od paranoje”. Pokazao se nesposobnim i nepouzdanim. Francuski kardinali napuštaju Rim i povlače se u Avignon tvrdeći da Urbanov „izbor nije valjan”, jer je učinjen „pod prisilom i u strahu”. Kako papa nije uopće slušao savjete kardinala, ovi ga odluče svrgnuti. Tim više što je jednom udario na muke čak šest kardinala, od kojih je pet, na kraju, jednostavno nestalo

Dva mjeseca po njegovom stupanju na papinsko prijestolje, saznalo se da su francuski kardinali izabrali drugog papu. Uspjeli su potkupiti jednog od Urbanovih bliskih suradnika i on je krišom iznio iz Rima tijaru, ključ svetog Petra, pastirski prsten i druge znakove papinog dostojanstva. Razjareni papa Urban na brzinu je prikupio vojsku i krenuo u Anani nadajući se da će bez mnogo napora smiriti francuske kardinale. No, pogriješio je: morao se boriti s vojnicima, dok je on računao kako će imati posla samo sa svećenicima.

5

Vrativši se u Rim, saznao je da je u Francuskoj dobio suparnika čije je ime Kliment VII. (1378.-1394.). Izbezumljen od mržnje, a sve više neubrojiv, papa Urban zapovjedio je neka se pobiju svi Francuzi koji su živjeli u Rimu, ne štedeći ni žene, djecu, starce.

Francuska, Bologna, Savoja, Napulj i Škotska se stavljaju na stranu Klementa, a Engleska, Njemačka, veći dio Italije i države Srednje Europe su uz papu Urbana. Dvojica se papa međusobno ekskomuniciraju. U travnju 1379. godine sudaraju se, kod mjesta Marina, dvije vojske dvaju papa. Pobjeđuje Urban i ulazi u Rim, a Kliment odlazi u Napulj i, konačno, u Avignon.

Kliment VII. je bio dostojan protivnik pape Urbana. Evo što o njemu piše isusovac Mambur: „Robert Ženevski (to je bilo papino građansko ime) izabran je na papinsko prijestolje u svojoj trideset i šestoj godini. Imao je imperatorske sklonosti i ponašanje. Nije žalio nikakva novčana sredstva kako bi što bolje ugostio razne hercege, poslanike i plemiće. Bio je savršeno nesposoban ozbiljno se baviti bilo kakvim poslom. Njegov glavni porok bilo je bezgranično sladostrašće: ljubavnice i miljenike birao je među svojom rodbinom zasipljući ih počastima i poklonima...”.

Čim se Kliment VII. smjestio u Avignonu, među vrhovima rimskog svećenstva došlo je do velike uznemirenosti. Biskupi i kardinali počeli su prelaziti na stranu mladog i raskalašenog pape Klimenta koji je namjeravao obnoviti dvorske običaje Klimenta VI. Uskoro je Vatikan postao gotovo pust. Među Kristovim namjesnicima došlo je do žestokih sukoba u kojima su sudjelovali i mnogi najamnici i plaćenici, pa čak i čitave razbojničke bande.

Glavna Urbanova preokupacija je Napulj kojega je želio osigurati za jednog svog nedostojnog nećaka.

Kralj napuljski Karlo Drački, uviđajući kamo vodi ponašanje rastrojenog pape Urbana, u dogovoru s nekim kardinalima pokušava papu proglasiti nesposobnim i podvrgnuti ga namjesništvu jednog savjetodavnog tijela. Ali bez uspjeha jer papa uhićuje kardinale. Karlo zatvara papu u Noceru, ali ovaj bježi i sklanja se u Genovu.

Kasnije pokušava vojskom zauzeti Napulj, ali ga je i u tome pretekao Klement VII.U vrijeme Klementa VII. po prvi put je javno izložen čuveni „Pokrov iz Torina”, ili „Sveti

pokrov”, na kojemu je, navodno, otisak ranjenog Isusovog tijela netom skinutog s križa. Prvotno je bilo vlasništvo izvjesnog Geoffroya de Charnaya, povratnika iz Prvog križarskog rata, navodno templara. Klement VII. je pokrov i službeno oglasio svetom relikvijom. Pokrov je neko vrijeme bio u posjedu posljednjeg talijanskog kralja Umberta, a sada je u vlasništvu Torinske katedrale.

Najnovija laboratorijska istraživanja pokazala su na fotografskoj ploči „usko plemenito lice Isusa Krista, ranjeno tijelo i duge mršave ruke”. Iako su mnogi tvrdili kako se, zapravo, radi o srednjovjekovnoj krivotvorini, da nova istraživanja izazvala su još veće nedoumice i znatiželju. Ipak, neovisni stručnjaci, između ostaloga i iz Cambridgea, ustvrdili se kako se radi o krivotvorini iz XIV. stoljeća, što je Crkva, uglavnom, prihvatila kao pravi odgovor na brojna pitanja o pokrovu. Ali mnogi, a među njima i autori knjige „Urota protiv Isusa”, smatraju da je Torinska katedrala svjetskim laboratorijima poslala „lažno platno”, doista iz srednjeg vijeka, dok je pokrov original koji potječe iz Isusovog doba.

Štoviše, autori knjige tvrde kako su na platnu, pokrivaču, otisci — živog čovjeka! Po njima, naime, Krist je preživio raspeće; u dubokoj nesvijesti skinut je s križa, premazan ljekovitim melemima i prekriven tim platnom. Na kraju je izliječen. Nikakvo se čudo uskrsnuća nije dogodilo. To po njima (svećeniku Kerstenu i Grubera, drugom autoru) dokazuje „Torinsko platno”.

Međutim, samo u Italiji postoji — 135 predmeta za koje se tvrdi da su autentični Kristovi pokrovi, s Kristovim likom u „trenutku uskrsnuća”!

Opet o papama.Kada je Urban, konačno umro ostavio je potpunu anarhiju i praznu blagajnu.I Klement čini isto, umire od moždanog udara ostavljajući i u Avignonu praznu blagajnu.Kardinali u Rimu biraju za papu Petra Tomacellia, Bonifacija IX., a on nije potpuna suprotnost

svojem (svojim!) prethodniku kako su ga neki suvremenici opisivali. Mnogi tvrde da je Bonifacije bio „izraziti nepotist i neskrupulozni rastrošnik”. Optuživali su ga radi pohlepe i škrtosti.

5

Nastavljen je i raskol između pape i protupapa, prvo Klementa, a potom i novog protupape Benedikta XIII. (1394.— svrgnut 1417., umro 1423.).

Benedikt, želeći pomirenje, ali i potpunu ravnopravnost s papom Bonifacijom, šalje u Rim izaslanstvo koje je trebalo ugovoriti sastanak papinskih suparnika. Međutim, Bonifacije uskoro umire u četrdeset i petoj godini, a Rimljani za njegovu smrt optužuju avignonsko izaslanstvo pa ih zatvaraju. Pušteni su iz zatvora uz veliku otkupninu.

Novi papa, Inocent VII. (1404.-1406.), još prije izbora zakleo se (valjda Bogom?) kako će učiniti sve za prevladavanje raskola. Kada je postao papa, zaboravio je na svoju zakletvu.

Umjesto pomirenja s Avignonom, posvetio se razrješavanju problema u Rimu mireći zavađene obitelji Colonna i Savelli. Okupio je sedamnaestero delegata rimskoga puka i dok je s njima pregovarao, u dvoranu je upao njegov nećak Ludovik Migliorati s naoružanim ljudima i pobio jedanaestoricu delegata, a njihova tijela dao baciti na ulicu. Građani, razjareni tim zločinom, zauzimaju Vatikan, a papa bježi u Viterbo.

Stvari postaju sve zamršenije.Izabran je novi papa, poslije Inocentijeve smrti, i to u Rimu, Grgur XII. (1406.— svrgnut

1415., umire 1417.).Usprkos dogovoru, Grgur i Benedikt se ne uspijevaju sastati pa kardinali, na sastanku u Pisi

(1409.) smjenjuju obojicu i za novog papu biraju milanskog nadbiskupa Petra, koji uzima ime Aleksandar V. (1409.-1410.). Ali ni Grgur ni Benedikt ne odustaju i ne odstupaju, a Aleksandar umire za godinu dana. Neki smatraju kako ga je otrovao Baltazar Cossa, nešto kasnije izabrani protupapa Ivan XXIII. (1410. — svrgnut 1415., umro 1419.).

Međutim, kako Crkva priznaje samo one pape koji su izabrani u Rimu, Aleksandar i Ivan ostaju protupape. U ovom slučaju sva se trojica, po vlastitom stajalištu, smatraju papama.

Stoga car Sigismund Njemački saziva koncil u Konstanzi, na Bodenskom jezeru (1413.-1418.) koji razvlašćuje svu trojicu papa i bira novoga — Martina V. (1417.-1431.).

Grgur, poštujući zaključak koncila, se povlači i uskoro umire, prije izbora novog pape. Benedikt se nije pokorio. Pokopan je u rodnom mjestu, ali njegov grob skrnave francuski vojnici (1811.) razbacujući kosti, sačuvavši jedino lubanju.

Jedini koji se zaključcima stvarno (ali naknadno) podvrgnuo bio je Ivan, koji priznaje papu Martina i kasnije ostaje u kardinalskom zboru sjedeći na nešto povišenoj stolici kao expapa. Smatraju ga, dok je bio protupapom, za čovjeka „lišenog skrupula, pohlepnog i ambicioznog, sklonog prijetnjama i potkupljivog”.

To se i potvrđuje. Ivan pod svaku cijenu u početku pokušava osujetiti koncil pa bježi u Friburg. Međutim, uhvaćen je, zatvoren i osuđen zbog simonije i nesposobnosti, te poslan u zatočeništvo u Njemačku. Uspijeva otkupiti svoju slobodu i tek tada priznaje Martina V. za papu.

Kroničari, koji su bilježili tajnu povijest rimskih papa, mnogo su detaljnije zapisali ponešto o životu protupape Ivana XXIII. za kojeg se smatra da je i među najgorim papama, jedan od najgorih. Nema nijednog prijestupa kojim nije obeščastio svoje ime. Baltazar Cossa bio je, kako se priča, prije nego što je postao papa, običan gusar. Službena biografija, međutim, tvrdi da je bio pravnik, stručnjak za kanonsko pravo i blagajnik Bonifacija IX.

Narod je odmah omrznuo protupapu Ivana, a stanovnici Napulja su ubrzo organizirali urotu protiv njega. Međutim, pošto je bio na vrijeme upozoren, Ivan se spasio bjegstvom u Bolognu odakle se obratio za pomoć caru Sigismundu. Tada je sazvan spomenuti koncil u Konstanzi. Papu je plašilo što je za održavanje koncila izabran carski grad, ali se ipak pouzdavao usvoje sposobnosti intriganta i u podmitljivost sudionika koncila, brojnih kardinala i biskupa.

Prva zasjedanja probudila su nadu protupape Ivana: bio je uvjeren kako je, podijelivši krišom mnogo skupocjenih poklona, titula i beneficija, samim time privukao na svoju stranu najutjecajnije sudionike koncila. Ali car Sigismund, koji je pozorno pratio sve Ivanove postupke, iznenada je na dnevni red koncila postavio pitanje smjenjivanja Ivana, ali i ostala dva njegova suparnika . Prijedlog je prihvaćen velikom većinom glasova.

5

Tada je protupapa Ivan skočio sa svoga mjesta i prišavši caru Sigismundu, rekao da će odmah napustiti Konstanzu i da neće dozvoliti takvo poniženje. Sigismund je zapovjedio svojim časnicima da pojačaju straže na gradskim vratima i zatražio je od Ivana neka se odmah odrekne svoga položaja. Pošto je ovaj i dalje bjesnio i prijetio, car je zapovjedio da ga odvedu u njegovu sobu i budno motre na svaki njegov pokret. No nekoliko dana kasnije Ivan je, napivši stražare, uspio pobjeći presvučen u redovnika kakvih je bio pun grad, dakako, zbog održavanja koncila.

Pokušavajući se dočepati Avignona, skrivao se neko vrijeme, kao što je već rečeno, u Friburgu. U svojoj poruci koncilu iznio je uvjete pod kojima pristaje odreći se „položaja pape”, zapravo —protupape: želi sačuvati titulu stalnog legata u Italiji, dobiti mirovinu od trideset tisuća zlatnih florina, te želi na upravljanje dobiti Bolognu, Avignon i još nekoliko gradova.

Sudionici koncila su, uvidjevši kako su daljnji pregovori besmisleni, najzad odlučili objaviti odluku o njegovom svrgavanju.

U toj odluci nabrojeni su Ivanovi glavni prijestupi. Na osnovu prikupljenih činjenica utvrđeno je kako se Ivan domogao papinskog položaja — poslao je svog čovjeka koji je otrovao prethodnog papu, da bi kasnije sam Ivan otrovao papinog ubojicu. Zatim je dokazano da je silovao oko tri stotine redovnica; živio je u grješnoj vezi sa ženom svoga brata; beskrupulozno je trgovao biskupskim zvanjima, pa čak i ekskomuniciranjem; zlostavljao je tisuće nevinih ljudi u Bologni i Rimu.

Zbog svih tih prijestupa koncil je smijenio i razvlastio protupapu Ivana i predao ga građanskom sudu kao „okorjelog zločinca i grješnika, nemoralnog prijestupnika, piromana, izdajnika, ubojicu, zavodnika i napasnika”.

U odluci koncila bilo je ukupno sedamdeset i četiri optužujuće točke protiv Ivana, od kojih dvadeset nije bilo priopćeno javnosti — toliko su užasni bili Ivanovi zločini.

Koncil u Konstanzi osudio je kao krivovjerje i učenje češkog teologa Jana Husa (oko 1370.-1415.). Roidis je zapisao: „Hus, taj revni vjernik, propovijedao je u Češkoj, da je papa doduše svet ali ne zato, što je bogat vladar, nego zato ako se i tada kada se po propisima našega Otkupitelja odlikuje blagošću i milosrđem. Iznad pape stoji još uvijek Bog. Njegova je milostiva ljubav još uvijek dovoljno jaka da spasi i one nesretnike koje je prokleo papa. Nadalje, svaki onaj koji povjereno mu stado tlači i izrabljuje, nije dostojan, što je posvećen za pastira tog stada. Zbog ovih i mnogo drugih bogohuljenja bio je Hus doveden pred koncil, osuđen i spaljen..”.

Tijekom istrage su pročitane pozorno njegove knjige. Tu se našla i njegova tvrdnja kako bi „Krist mogao upravljati svojom crkvom pomoću svojih istinskih, po cijelom svijetu rasutih pristaša, a bez zemaljskog zastupstva”. Dakle, pape. Kad su Husa pitali, kako se usudio pisati tako bogohulno, on je odgovorio: „Zar nije Crkva bila bez glave i gospodara kad je žena Ivana dvije godine i pet mjeseci sjedila na papinskoj stolici?” Ponovno upitan zašto je izjavio da izbor za papu još nije dovoljan da izabrani doista bude poglavar i nadpastir crkve, on je objasnio: „Rekao sam to zato da se nijedan kršćanin ne bi dao zavarati pa da ovu papisu smatra pravim i istinskim glavarom svete Božje crkve”.

Nitko od nazočnih nije protestirao zbog ovih njegovih riječi. Nije zbog toga osuđen, kao ni zbog sljedećih redaka zapisanih u njegovoj knjizi O crkvi: „Katolička crkva, koja će nadvladati vrata paklena, mora biti besprijekorna, neukaljana i bez mane. Međutim pape, njihovi savjetnici i kardinali nisu ni izdaleka bili uvijek bez prigovora. I suviše često su griješili i upadali u sramotne zablude, kao i kod izbora pape Ivana, koji je bio žena. Tko će smatrati neumrljanu i bez grijeha ženu koja je rodila na otvorenoj cesti?”

O tome da Hus izmišlja ili laže pred koncilom, ispred „dvadeset i dva kardinala, četrdeset i devet biskupa, dvije stotine dvadeset i sedam teologa” nije bilo moguće jer se niti jedan od onih koji su ga slušali nije pobunio i porekao njegovu tvrdnju. Zapisnik s tog koncila, što ga je redigiralo osamnaest papinih pisara, ne dopušta nikakvu sumnju ili primjedbu.

5

Konačno, Jan Hus nije zbog toga osuđen i spaljen, već zbog toga što se suprotstavio dogmi o nepogrješivosti pape. Osuđen je od onih istih koji su osudili, ali ne na lomaču, i prokleli papu Ivana XXIII.kao „brakolomca, trovača, simonita i rodoskvrnitelja”, itd., itd.

No, treba se vratiti na ostale pape.Pontifikat pape Martina V. (1417.-1431.) označava početak kraja velikog raskola u Crkvi.Zanimljivo je da se ovaj papa, jedan od rijetkih, pokušavao suprotstaviti progonu Židova u

Europi. A pokušao je, opet bez uspjeha, spasiti i Ivanu Orleansku od lomače, ali ga je u tome spriječila nagla smrt.

Ali u njegovo doba, na koncilu u Konstanzi (1418.) donesena je odluka da se svaki sljedbenik Jana Husa („husit”) mora spaliti. I odmah je obećan oprost grijeha svakome tko donese drva za lomaču.

Prema tadašnjim propisima i mrtvi heretik morao je biti kažnjen i ekskomuniciran. Protiv njega bio bi proveden proces, iskopali bi ga iz groba („posvećene zemlje” groblja) i spalili njegovu sliku i kosti. Njegovo bi bilo imanje zaplijenjeno, oduzeto nasljednicima. Pokopati heretika bio je grijeh i hereza i tko bi počinio takav grijeh morao bi golim rukama iskopati sahranjene ostatke iz groba.

Vrativši se u Rim, papa Martin je zatekao grad „tako ruševan i pust da je jedva i sličio gradu... zanemaren i pritisnut glađu i siromaštvom”. Pri obnovi svoje napuštene katedrale sv. Ivana Lateranskog, Martin je i sam jednostavno opljačkao oštećene gradske crkve, te njihov porfirij, mramor i mozaike upotrijebio za raskošno uređenje njezinog poda.

Protupapa Benedikt XIII., koji je do smrti živio u Španjolskoj, obvezao je svoja četiri kardinala, koji su mu ostali vjerni, da mu izaberu nasljednika. Oni su to i učinili izabravši za protupapu Klementa VIII. Međutim ovaj protupapa vrlo brzo priznaje zakonitog papu Martina, pa ga ovaj imenuje biskupom Mallorce.

Ali peti Benediktov kardinal, koji nije bio nazočan Klementovom izboru, ne priznaje taj izbor i za protupapu proglašava sebe predstavljajući se za Benedikta XIV. Ujedno je to i jedini poznati podatak o ovom protupapi.

I papa Eugen IV. (1431.-1447.) ima svoga protupapu, Feliksa V, koji se još kao Amadeo Savojski, duboko potresen smrću svoje žene i prvorođenog sina, povlači u samostan. Iako se nećkao, prihvaća papinsku vlast, ali ubrzo se dogovorio s papom Nikolom V koji ga imenuje biskupom i bogato nagrađuje.

U vrijeme Nikole V (1447.-1455.) Turci pod sultanom Muhamedom II. zauzimaju Konstantinopol (Carigrad) i nazivaju ga Istambul. Pokušaji da se kršćanska Europa pokrene u opći rat protiv „nevjernika” ostali su bez ikakvog uspjeha, što se mnogima u Europi uskoro krvavo osvetilo.

Za vrijeme još jednog „jubileja”, Svete godine, u doba ovoga pape bilo je velikih nesreća. Na kraju ljeta izbila je kuga, groblja su se napunila, a hodočasnički put u Italiju bijaše popločen leševima. Konačno je bolest obuzdana, prestala je kositi ljude, pa je rijeka hodočasnika navirala u Rim. Međutim, 19. prosinca 1450. godine, upravo u zadnjem tjednu „jubilarne godine”, kasno poslije podne jedna je mazga svojim propinjanjem izazvala neopisivu gužvu na Anđeoskom mostu među mnoštvom koje se vraćalo kućama i konačištima. Oko 200 ljudi je izgubilo život u toj gužvi, pravom stampedu, ili se utopilo u nabujalom Tiberu.

Na posljednje godine vladavine Nikole V.nadvila se sjena žalosti zbog pada Carigrada u turske ruke (1453.), a iste je godine otkrivena i urota rimskih republikanaca koji su htjeli ubiti papu.

Zatim na papino prijestolje dolazi prvi Borgia, porijeklom Španjolac, iz poznate (kasnije) talijanske obitelji koja je desetljećima bitno utjecala na talijansku, ali i vatikansku politiku. Bio je to papa Kalist III. (1455.-1458.) koji je, služeći se spletkama, ne bježeći ni od zločina i ubojstava, svojim nepotizmom osigurao svojoj obitelji veliku moć.

Papa Pio II. (1458.-1464.) pokušao je osobno voditi vojsku protiv Turaka, ali je umro prije polaska vojske iz talijanskih luka.

Zanimljivo je da mu je srce pokopano u Anconi, a tijelo u Rimu.

5

Papinstvo renesanse podsjeća na prizore iz holivudskih spektakala (Sveci i grešnici): „sama izrođenost i raskalašenost”.

Poslije Pija je, dakle, za novog papu izabran Petar Barbo, nećak pape Eugena IV., koji je sa samo dvadeset i tri godine postao kardinalom. Nije, dakako, teško pogoditi razlog.

Za tog papu, Pavla II. (1464.-1471.), tvrde da se umišljen u svoju ljepotu, intelektualno nedorastao, volio razmetati raskošnim „igrama” radi zabave puka. Papin biograf Platina Pavla opisuje uglavnom negativno.

Franjo Albeskolo della (od) Rovere — tako se zvao kardinal koji je na tron svetog Petra stupio poslije smrti pape Pavla II. Bio je sin siromašnog ribara, a u djetinjstvu se i sam bavio ribolovom. Razumije se, nikad ne bi vidio Vatikan da nije imao sreću susresti gospodina della Rovera. Moćni plemić je uzeo mladića u svoju službu i kasnije je uporno osvajao jedan za drugim visoke crkvene položaje za svoga ljubimca, kojega je i posinio.

Postavši papa pod imenom Siksto IV. (1471.-1484.), Franjo je svoj dolazak na prijestolje popratio bulom u kojoj je proglasio: vanbračna djeca, kako sadašnjeg tako i budućih papa, imaju pravo koristiti privilegije rimskih kneževa. Sramnost tog dekreta nije nikoga iznenadila jer se Sveti Otac i prije svoga izbora za papu nije mnogo trudio sakriti svoju pokvarenost i nemoralnost.

I papa Siksto se pokazao velikim nepotistom. Odmah postavlja svoja dva nećaka za kardinale: Julija della Roveru (kasniji papa Julije II) i razvratnog i poročnog Petra Riaria kojega će naslijediti Girolamo Riario, papin „zloduh”.

Međutim, postoji i druga istina. Navodni „nećak” Petar Riario bio je Sikstov vanbračni sin. Pored kneževskog zvanja Siksto je, dakle, podario svome vanbračnom sinu zvanje kardinala i godišnju plaću od milijun i po dukata (što je u ono doba bila golema suma). Ali bezgranični prohtjevi kurtizane Tereze Fulgora, ljubavnice Petra Riaria, nisu ni time bili zadovoljeni. Kako bi pomogla svome ljubavniku, Tereza nije odbijala „pružiti utjehu ni jednom od kardinala, tako da je cijeli Vatikan prošao kroz njezinu ložnicu”. Na nesreću, Tereza se zarazila sifilisom koji je prenijela i Petru Riariju te je on umro poslije dvije godine teških patnji i muka.

Siksto IV. je postavio mnoge svoje najbliže rođake (šest je svojih nećaka postavio za kardinale) na istaknute državne položaje, poklanjajući i njima i svojim ljubimcima poklone basnoslovne vrijednosti. Trudeći se osigurati titule kneževa i hercega svojim mnogobrojnim sinovima, izazvao je rat u Italiji.

Konačno su kardinali protestirali zbog takvog neskrivenog nepotizma, ali je papa smatrao kako mu je ispod časti obraćati pozornost na njihove proteste i nezadovoljstvo. Ne zadovoljavajući se prihodima papinske blagajne, Siksto je ustremio svoj pogled na bogatu Firencu i druge kneževine koje su graničile s Rimom. Trudio se da te kneževine preda svome vanbračnom sinu Girolamu, na kojega je, poslije smrti Petra Riarija, prenio svu svoju očinsku ljubav. Shvaćajući da se gospodari Firence, moćni Medici, neće obradovati takvom planu, a ne odlučujući se objaviti otvoreni rat Medicijima, Siksto je zajedno sa svojim omiljenim sinom skovao zavjeru protiv dvojice unuka Cosme Medicija: Lorenza i Julijana.

Zavjera je samo djelomično uspjela, jer su urotnici ubili samo Julijana, a to se zbilo u firentinskoj katedrali, dok je Lorenco, iako ranjen, uspio pobjeći. Poslije toga je Siksto privremeno odgodio ostvarenje svojih planova u vezi s Firencom, ali nije zaboravio udariti interdiktom na grad.

Goleme sume koje je Siksto prikupio za vrijeme Svetog jubileja 1475. godine, rastopile su se vrlo brzo. Tada je razvratnik s tijarom došao na ideju da stvori nove crkvene dužnosti i da ih prodaje na licitaciji. Na primjer, upravu nad crkvom u Aragoniji prodao je jednom šestogodišnjem dječaku — sinu napuljskog kralja. Međutim, pošto nije bilo mnogo onih koji su željeli kupiti ta zvanja, ideja nije donijela rezultate koje je papa očekivao. Morao se zadovoljiti financijskim transakcijama koje su slučajno dospijevale u njegov vidokrug.

Tako se godinu dana poslije jubileja portugalski kralj Alfons V., čovjeku dubokoj starosti, zaljubio u mladu princezu, na nesreću svoju blisku rođakinju. Spekulirajući sa staračkim, zaslijepljenim strastima kralja, papa mu je odobrio ženidbu s princezom, a za što mu je Alfons V.

5

morao platiti veliku sumu novca u zlatu. Siksto još nije stigao ni poslati u Portugal bulu u kojoj odobrava sklapanje tog braka, kad mu je napuljski kralj Ferdinand ponudio dvostruko veću sumu da bulu opozove. Razumije se, Siksto je odmah povukao bulu upućenu kralju Alfonsu V., ali nije nikada vratio novac koji je portugalski kralj brzopleto uplatio u papinu blagajnu.

Papa Siksto je bio, kako povijest zapisuje, spreman na bilo kakve prljave poslove samo da poveća svoje bogatstvo. Često je ponavljao riječi imperatora Vespazijana: „Novac nema mirisa!”

O gramzljivosti i nemoralu Siksta IV. svjedoči i epizoda s uglednim dominikancem iz hrvatskog Nina, Andrijom Jamometićem, koji oštro istupa protiv pape Siksta IV. otvoreno govoreći o političkim skandalima u vrhu Crkve. Posebno oštro napada njegovog sina („nećaka”) Girolama Riarija okrivljujući papu zbog nemoralnog života i nepotizma. Siksto ga 1481. godine zbog tih napada zatvara u Anđeosku tvrđavu, ali se za njega zauzima car Friedrich III.

Kasnije car uskraćuje Jamometiću potporu i zaštitu pa ovaj bježi u Basel koji ga odbija izručiti papi, ali ga zbog Sikstovog pritiska Gradsko vijeće zatvara u tamnicu gdje buntovnik, navodno, izvršava samoubojstvo.

Siksto IV. je pristao na zahtjev španjolskog kralja Ferdinanda kojim je on zatražio uspostavljanje španjolske inkvizicije, a 1483. godine odobrio je postavljanje Velikog inkvizitora kojeg je imenovala Vlada, a crkvenu jurisdikciju primio je iz Rima. Prvi Veliki inkvizitor bio je dominikanac Tomas de Torquemada koji je zbog fanatične (i krvožedne) revnosti osigurao sebi mjesto u povijesti. Za vrijeme njegovog upravljanja inkvizicijom, na lomači je spaljeno preko dvije tisuće osoba. Ediktom od 1492. godine svi Židovi su bili postavljeni pred izbor: obraćenje ili progon. Veliki broj Židova, koji su pripadali Sefardima, pobjegao je u Tursko carstvo, koje je poštovalo toleranciju vjera, naselivši se u velikom broju i u Bosni. Druga skupina koja je bila izložena ispitivanju inkvizitora bili su pokatoličeni Mauri, Arapi poznati pod imenom Moriscos.

Zanimljivo je da su pod udar inkvizicije dolazili i ugledni katolici pa je i sam Ignacije Loyola, general Družbe isusovaca, dva puta uhićivan pod sumnjom da je heretik, a nadbiskup Toleda, dominikanac Carranza, sedamnaest je godina ležao u zatvoru.

Poslije Sikstove smrti, i poslije sukoba dviju strana (na jednoj strani Medici i Orsini, a na drugoj Julije della Rovere), izabran je za papu Giovanni Batisto Cyboa, pod imenom Inocent VIII. (1484.-1492.). Bio je biskup u Molfetti, a potom kardinal, ali je poznato da je do svih tih položaja, kao i do stolice sv. Petra, došao otvorenim potkupljivanjem kardinala.

U trenutku stupanja na papinsko prijestolje papa Inocent je imao — šesnaestoro vanbračne djece. Sljedeći primjer svojih prethodnika, čim se smjestio u Vatikanu, požurio je svoje brojno potomstvo osigurati visokim položajima i beneficijima, biskupskim i kneževskim položajima. Čak je pokušao zauzeti dio Napuljske kraljevine za svog sina Franju, ali je kralj Ferdinand I. Napuljski to u početku spriječio diplomatskim potezima, a potom i uz pomoć oružja. Sveti Otac je nadmeno izjavio kraljevim izaslanicima da se Ferdinand „mora pokoriti papi koji na zemlji predstavlja — Božju vlast!”

Rat je od pape zahtijevao velika sredstva. Upotrijebio je sve metode kojima su se koristili i njegovi prethodnici. Bio je čak toliko nesavjestan da je počeo sakupljati novac za navodni pohod protiv Turaka, mamac koji je već nekoliko puta unio znatne sume novca u papinu blagajnu.

Kolika je bila njegova „odlučnost” da zarati s Turcima, pokazuje i to što je u međuvremenu sklopio pogodbu s turskim sultanom Bajazitom II. koji mu je platio četrdeset tisuća dukata da u zarobljeništvu, daleko od Istambula, drži njegovog brata Džemu, pretendenta na prijestolje.

Usmjeravajući sve svoje snage za borbu s napuljskim kraljem, koji je bio opasan protivnik, papa Inocent je prije svega odlučio obračunati se s vojvodom Bucolinijem koji se utvrdio u Osimu, blizu Ancone, neprestano napadajući papine teritorije. Pričalo se kako je vojvoda Bucolini u tajnoj vezi sa sultanom Bajazitom, kojem je obećao da će mu otvoriti put u Italiju, ako Bajazit iskrca deset tisuća svojih vojnika na obali Romagne. A zna se tko je paktirao s Bajazitom.

5

Papa Inocent je na silu pokušao zarobiti vojvodu Bucolinija. Uputio je u Osim dvanaest tisuća konjanika i osam tisuća pješaka. Međutim, gradska vojarna, s relativno malobrojnom posadom, hrabro je odbila sve napade papine vojske.

Tada je papa napisao pismo kardinalu Julijaniju, koji je zapovijedao papinskom konjicom, neka pokuša potkupiti vojvodu Bucolinija kad ga već nije u stanju pobijediti na bojnom polju.

Bucolini je bio neoprezan i pristao na taj prijedlog, ustupivši papi Osim za sedam tisuća dukata, poslije čega je raspustio svoju vojsku. Dva dana pošto je došao u Milanu, vojvodu Bucolinija su našli udavljenog u njegovoj spavaćoj sobi: noću je neka potplaćena kurtizana ugušila „heretika” kako bi nadoknadila Njegovoj Svetosti trošak od sedam tisuća dukata.

U vrijeme pape Inocenta (1487.) pojavila se prva opća odredba o cenzuri knjiga koja se protezala na cijelu Crkvu, a kasniji pape i biskupi podržali su prethodnu cenzuru knjiga, osobito onih koje su govorile o Svetom pismu, dogmatskom nauku, kršćanskom moralu, duhovnosti i crkvenoj povijesti. S nekim promjenama i izmjenama, taje praksa trajala do veće preinake 1975. godine (papa Pavao VI.) kada su te odredbe usmjerene na biblijske i liturgijske tekstove, te ograničene samo na njih.

Papa Inocent umro je poslije transfuzije krvi, prve takve operacije u svijetu, što je i razumljivo jer ondašnja medicinska „znanost”, uništena razarajućim djelovanjem inkvizicije, nije ništa znala o krvnim grupama i RH-faktoru.

Tako se u povijesti Crkve, pojavljuje jedno od najsramotnijih i najpogubnjih doba — doba Borgie. Borgia! Ime koje je postalo sinonim svih poroka i zala. Međutim, samo su malom broju ljudi poznati svi zločini tog „đavola na zemlji”.

Roderigo de Borgia (Borja), kako mu je pravo ime, bio je nećak pape Kalista III., ali poznata je i njegova tajna povijest.

Njegova majka, Ivana Borgia (za koju neki tvrde da vodi porijeklo od aragonskih kraljeva), supruga Gotfrida Lenzola, nalazila se dugo vremena u intimnim odnosima sa svojim rođenim bratom Alfonsom Borgiom, koji je stupio na papinsko prijestolje pod imenom Kalisto III.

Roderigo Borgia je bio dijete njihove grješne veze. Ta činjenica bila je toliko očigledna da se Gotfrid Lenzola razveo od žene pa je tako Roderigo naslijedio ime svoje majke i svog pravog, biološkog oca.

Već se u ranoj mladosti isticao mnogim sposobnostima i neobuzdanim karakterom. Izučivši pravne znanosti, on je ubrzo stekao reputaciju odličnog odvjetnika koji se posebno potvrđivao prihvaćajući parnice o mutnim i prijavim poslovima. No, ubrzo mu je posao odvjetnika dosadio, jer ga je ipak primoravao na obuzdavanje neobuzdanog karaktera i poštivanje pravnih normi. I zato je jednog lijepog dana ostavio odvjetništvo i obukao vojničku odoru. Sada ga više ništa nije sprječavalo da slobodno pokaže sve svoje najniže instinkte.

U to je vrijeme bio je u vezi s jednom Španjolkom. Ta udovica, izuzetno lijepa žena, bila je doduše malo starija od njega i imala je dvije kći. Pošto je zaveo majku, Roderigo se okrenuo njezinim kćerima probudivši u njima neobuzdanu želju za čulnim uživanjima. Kad je majka umrla, Roderigo je stariju kći poslao u samostan ostavivši pored sebe njenu mlađu i ljepšu sestru. Ona mu je rodila petoro djece, od kojih je u životu ostalo četvoro: Francesco, Cesar, Lukrecija i Juan.

Tijekom sedam godina o Rodrigovom veselom i raspusnom životu pričalo se po cijeloj Španjolskoj što je ne malo doprinijelo da njegov otac Alfonso Borgia bude izabran za papu.

Alfonso je jako volio Roderiga. Čim je stavio tijaru na glavu, odmah je Roderiga pozvao k sebi. Na njegov nagovor Roderigo je zbacio vojničku odoru i obukao mantiju. Razumije se, pored tako visokog pokrovitelja Roderigo Borgia je brzo napravio briljantnu crkvenu karijeru. Samo godinu dana kasnije postao je nadbiskup Valencije. Poslije njegovog dolaska u Rim, papa ga je zasuo pogodnostima i zvanjima koja su mu donosile godišnji prihod od dvanaest tisuća dukata. Ta suma, zajedno s trideset tisuća dukata rente od obiteljskih imanja, Roderigu je omogućila život na visokoj nozi.

5

Smatrajući kako je pridržavanje elementarne vanjske pristojnosti i morala neophodno za ostvarivanje njegovih častoljubivih zamisli, Roderigo nije doveo u Rim svoju ljubavnicu, nego ju je poslao u Veneciju gdje ju je povremeno posjećivao.

Dobivši položaj nadbiskupa u Valenciji, Roderigo je bio oslobođen od svakodnevnih napora i poprilične gnjavaže neposrednog upravljanja svojom biskupijom. Kalist III. ga je neprestano držao pored sebe jer ljubav koju je papa osjećao prema svom nezakonitom sinu nije bila samo očinska. No, i pored svega toga tobožnja strogost u ponašanju i licemjerna maska pobožnosti brzo su stvorili Roderigu ugled pravog svetog čovjeka. Samo je mali broj ljudi naslućivao pravi karakter Rodrigove i papine veze. Ubrzo je Kalist III. imenovao Roderiga za kancelara Crkve i za kardinala — đakona svetog Nikole s dohotkom od dvadeset i osam tisuća zlatnih dukata godišnje.

Od tog trenutka sve Roderigove pomisli bile su usmjerene prema jednom jedinom cilju: kako prokrčiti put do apostolskog prijestolja.

Počeo je živjeti životom pravog pustinjaka, o čemu Moris Laschatr piše: „Među ljudima se uvijek pojavljivao sa skrštenim rukama na grudima, pogleda uprtog u zemlju; govorio je tiho i odmjereno, usrdno je posjećivao crkve, bolnice, dobrotvorne ustanove, velikodušno je dijelio milostinju, objavio je kako kani svu svoju veliku imovinu ostaviti sirotinji. Na sve je moguće načine pokazivao javno, i svima, svoju navodnu odvratnost naspram bogatstva, dok je u svakoj prilici ustrajavao na svoj neograničenoj ljubavi prema religiji i moralu. I rimski narod, mada su ga stotinama godina obmanjivali pokvareni i prijevarni prvosvećenici, i ovog puta je dozvolio da bude izigran. Roderiga su zbog njegove mudrosti dali nadimak — Salomon, zbog trpeljivosti — pravedni Job i zbog vjernosti zakonu božjem — Mojsije”.

Praveći budale od lakovjernih, stvarno pobožnih i prostodušnih ljudi, Roderigo je istodobno vodio prepisku sa svojom ljubavnicom u pismima je otkrivao motive koji su ga nagnali za igranje opisane komedije: „Rosa, ljubljena moja, slijedi moj primjer: živi pobožno i časno, u očekivanju onog dana kad će nam se ponovno pružiti prilika da stalno budemo zajedno, da ja budem s tobom u beskonačnom blaženstvu. Neka ničija usta ne oskrnave tvoju ljepotu, neka se nijedna ruka ne drzne skinuti odjeću s tvoga tijela koje pripada samo meni. Još malo strpljenja i onaj koga svi smatraju mojim ujakom, ostavit će mi u nasljedstvo prijestolje svetog Petra. Sve će doći vremenom i svojim redom. A zasad brižljivo čuvaj i odgajaj našu djecu jer im predstoji upravljanje narodima i kraljevinama...”

Međutim, Roderigo je tog časa, pravio račun bez krčmara!Kad je za papu proglašen Siksto IV., Roderigo je uvrijeđen i bijesan, pomislivši kako se

godinama uzaludno trudio, kupio zvanje legata Aragonije i Kastilje i otputovao u Španjolsku gdje su njegove razvratničke orgije dobile takve razmjere da ga je kralj Henrich Slabi bio prisiljen protjerati.

Roderigo se tada vratio u Rim. Nije više imao više što izgubiti i smjestio je Rosu i njihovu djecu u zamku u udaljenom dijelu Rima. Rosa je dobila titulu grofice Kastilijanske što je bilo ime upravitelja zamka, s kojim je Rosa stupila u formalni brak. Pod izgovorom kako posjećuje svog prijatelja, kardinal Borgia je svaku večer posjećivao svoju ljubavnicu provodeći noći u pomamnim orgijama, koje je organizirao zajedno s Rosom, s već odraslom kći Lukrecijom i sa sinovima Francescom i Cezarom.

Poslije smrti pape Inocenta VIII., Roderigo se više nije htio „igrati” s kardinalima, a još manje biti u neizvjesnosti, pa je jednostavno kupio njihove glasove. To je bilo najsigurniji način da mu ključeve svetog Petra opet neko ne otme ispred nosa!

Kardinal Orsini mu je prodao svoj glas za dva zamka, Monticheli i Sariani, kardinal Sforca je dobio položaj vicekancelara rimske crkve; kardinal Colona je za svoj glas tražio samostan svetog Benedikta, sa svim njegovim imanjima; kardinal svetog Anđela, dobio je biskupiju u Portu, a također i zamak i podrume pune vina. Jedan prestarjeli kardinal iz Venecije prodao je svoj glas za pet tisuća dukata i obećanje da će Lukrecija provesti jednu noć s njim. Kupivši cijeli Sveti kolegij Roderigo je bio proglašen za papu pod imenom Aleksandar VI. (1492.-1503.).

6

Neodoljivo privlačan ženama, imao je niz ljubavnica s kojima je živio sasvim otvoreno, čak i kad je postao papa u svojim šezdesetim godinama.

Najzad se Borgia mogao u potpunosti predati svojim prirodnim instinktima i strastima i smjelo je svima počeo pripovijedati o svojim prijestupnim vezama. Taj gramzivi čovjek nije se zaustavljao ni pred kakvim grijehom, ili prijestupom, nastojeći što više obogatiti svoju djecu. Benediktinski redovnik, Borgijin suvremenik, tvrdi kako se za vrijeme pontifikata Aleksandra VI. „…Rim pretvorio u pravu klaonicu”

Različit je broj (vanbračne) djece koji se pripisuje Aleksandru — od četiri do devet, ali samo dok nije postao papa. Ipak, uobičajilo se prišiti mu, što je on i priznavao četvoro.

Cesara, koji je imao tek devetnaest godina, papa postavlja za biskupa i dodjeljuje mu najbogatije biskupije, među ostalima i Valenciju, a samo godinu dana potom, proglašava ga kardinalom. Kardinal s dvadeset godina.

Juana ženi nekom španjolskom princezom i dodjeljuje mu vojvodstvo Gandie, a zatim i Beneventa.

Ubrzo je papa Aleksandar udao kćerku Lukreciju za Ivana Sforcu. Međutim, pošto je Lukrecija već od ranije bila zaručena za nekog aragonskog plemića, papa ju je oslobodio tog zavjeta.

Povodom vjenčanja sa Sforcom, piše kroničar Infesura, bila je priređena svadba dostojna Lukrecije Borgie. Navečer su kardinal Cesare Borgia, njegov brat Francesco, kurtizane i plemenite dame prisustvovale na svečanosti na kojoj su, na veliko zadovoljstvo nazočnih, glumci igrali nepristojne, skaradne scene (neka vrsta kolektivnog strip-teasa). Ujutro je papa Aleksandar VI. osobno odveo supružnike u njihovu spavaću sobu nasred koje je bio veliki krevet bez baldahina. Tu su se, prema riječima kroničara, „događale takve izopačene stvari koje je gotovo nemoguće riječima opisati”. Sveti otac je pored kreveta svoje kćeri vršio ulogu dadilje. Lukrecija, koja je već u svojoj ranoj mladosti bila sudionica u bakanalijama svoga oca i brata, izigravala je nevinu djevojku, što je cijelu komediju činilo još nepristojnijom, da bi na kraju njen intimni odnos s mužem bio obavljen pred očima cijele sretne obitelji.

Kasnije je Aleksandar Lukreciju više puta udavao, čime je želio ostvariti još veće bogatstvo i svoje trenutačne političke ciljeve. Ovlastio ju je da, u njegovoj odsutnosti, ona vodi službene poslove Rimske kurije.

Papu je jako potresla iznenadna smrt voljenog sina Juana čiji je ubojica, opravdano se smatra, bio njegov brat Cesare.

Aleksandar je bio pristao na prvi brak Lukrecijin jer ga je u to vrijeme obuzela nova strast. Zaljubio se u Juliu Farneze, sestru nekog Aleksandra Farnezea optuženog za niz prijevara i krivotvorina. Papa mu je oprostio sve njegove prijestupe, i ne samo to: Aleksandar Farneze je dobio titulu kardinala, pripremivši tim samim osnove za moguće kasnije stupanje na papinsko prijestolje.

Johan Burhard, biskup Citta di Castelo, koji je bio papin ceremonijal-majstor, zapisao je u svom dnevniku: „Danas je Njegova Svjetlost, da bi razonodio gospođu Lukreciju, zapovjedio neka se u dvorište dvorca izvede nekoliko mladih kobila i ždrijebaca. S glasnim rzanjem i batom kopita pastusi su počeli juriti po dvorištu nasrćući na kobile i oplođavajući ih. Papa i gospođa Lukrecija su burno pljeskali uživajući s prozora spavaće sobe u tom prizoru. Poslije toga papa i njegova kći su se povukli u jednu od unutrašnjih odaja gdje su ostali više od jednog sata”.

Kardinali su pokazivali potpunu pokornost papi Aleksandru i gotovo su pljeskali svim nemoralnim i čudovišnim „podvizima” Svetog Oca i njegove djece. Duboko su se klanjali Cesaru čim bi se pojavio u njihovoj blizini, jer su savršeno dobro znali da on vrši prijestupe i zločine ne samo kako bi se oslobodio neprijatelja svoga doma, nego i da bi se dočepao njihovog bogatstva.

Već spomenuti Johan Burhad je zapisao: „On je grozničavom gramzivošću pljačkao i žive i mrtve. Njegovo najveće zadovoljstvo bilo je pogled na ljudsku krv. Isto onako kao nekada imperator Komod, on je žudio za sve novim i novim ubojstvima kako bi zadovoljio svoju krvoločnu, tigrovsku prirodu. Jednom je zapovjedio neka se ogradi Trg sv. Petra te da se na njega dovede velika grupa zarobljenika muškaraca, žena, djece. Jašući na bijesnom pastuhu, jurio je po

6

trgu i sjekao sabljom sve što mu je dospjelo do ruke, dok su gospođa Lukrecija i Sveti Otac to sa zadovoljstvom promatrali s balkona...”.

Dok je Cesare zadovoljavao svoju zločinačku strast, Lukrecija je zadovoljavala svoju glad za muškarcima. Treći brak sklopila je s Alfonsom Desteom, nasljednikom hercega od Ferrare.

Lukrecijina svadba proslavljena je 1501. godine. Kroničar Johan Burhard je ponovno morao zapisati: „Svega je osam godina prošlo od kako se Lukrecija udala za svog prvog muža Ivana Sforcu.

Nova svadba je proslavljena u takvoj raskoši kakvu nisu poznavala čak ni poganska vremena. Ručku su prisustvovali svi kardinali i viši svećenici iz Vatikana, pri čemu su pored svakoga od njih sjedile po dvije bludnice čija se čitava odjeća sastojala od vijenaca napravljenih od cvijeća. Poslije ručka pedeset bludnica je plesalo, a pristojnost nam ne dozvoljava opisivati podrobnije taj prizor. Prvo su plesale same, a potom i s kardinalima. Najzad su bludnice na Lukrecijin znak bacile sve sa sebe i ples je nastavljen uz aplauz Svetoga Oca.

Zatim se prešlo na druge zabave. Papa je dao znak i u svečanoj dvorani su postavljene goleme ulične svjetiljke, kandelabri, na svakih desetak metara po jedan. Papa, Lukrecija i kardinali su bacali pečeno kestenje koje su bludnice skupljale pokazujući na taj način svoje stidne dijelove tijela. Bludnice koje su bile brže i spretnije i koje su sakupile više kestenja, dobile su od pape skupocjene poklone. Najzad je papa dao znak za natjecanje i počelo je nevjerojatno orgijanje: gosti su radili s bludnicama sve što im je padalo na pamet. Lukrecija je sjedila na visokom podiju zajedno s papom držeći u rukama skupocjenu nagradu namijenjenu najspretnijem, najmaštovitijem i najizdržljivijem ljubavniku...”.

Papa je u potpunosti podržavao ideje i djelovanje svoga miljenika, Cesara, koji uz pomoć Francuza (novog kralja Luja XIII.) osvaja Romagnu i uskoro postaje vojvodom te najveće pokrajine u papinoj državi. Nezasitne želje obitelji Borgia išle su i dalje, željeli su pod svoju vlast podvrgnuti središnju Italiju. Velike svote novca za taj pothvat nabavljali su ubojstvima, otimanjem dobara i prodajom položaja nezasitnim biskupima, koji su bili spremni na sve kako bi se dočepali kardinalskih položaja i pripadajućih privilegija.

Veoma je poučan spisak odredaba, bula i dekreta koje je donio papa Aleksandar VI. Borgia je sebi dozvolio gotovo nevjerojatnu stvar: odobrio je bludni odnos oca sa sinom. Taj prezreni otac, u sasvim konkretnom slučaju, bio je kardinal Mendola, nadbiskup Valencije, koji je zatražio od pape odobrenje da za ljubavnika uzme jednog od svojih vanbračnih sinova, nekog Zanetu.

„Treba biti dobar gospodar, izjavio je cinično papa povodom donošenja tog dekreta, i zato ne možemo našim podanicima uskratiti ono što dozvoljavamo sami sebi.”

No, nastupio je trenutak kad je čak i bezgranična papina fantazija bila iscrpljena. Nije više bilo baruna i vitezova koji se mogu ubiti i opljačkati, nitko više nije tražio oproštajnice grijeha. Također je bilo jasno da se više nitko neće namamiti na udicu križarskog pohoda.

Tada je papa smislio novu gadost i zločin. Odlučio je potro vati sve svoje kardinale, kako bi oteo i prisvojio sva njihova bogatstva i kako bi formirao novi kardinalski kolegij sastavljen od svojih miljenika. Međutim, nije bilo lako pozvati na ručak toliko broj prelata koji su, kao što je i razumljivo, sa sumnjom gledali na taj papin potez. Papa je shvatio da će većina njih pronaći neki izgovor kako bi izbjegli poziv i ne bi došli na ručak ako ih pozove u svoj dvor. Tada je zamolio kardinala Corneta neka mu na jedan dan ustupi svoj dvorac kako bi u njemu priredio još jednu svadbu. Znajući za Lukrecijinu sklonost udaji kardinali su prihvatili poziv; i papina je prijevara uspjela.

To se događalo u kolovozu i vladale su neopisive vrućine. Papa Aleksandar i njegov sin Cesar došli su na „svadbu” pješke i, žaleći se na vrućinu, zatražili su neko osvježavajuće piće. Jedan je od slugu pohitao ispuniti papinu želju i zapovijed. Papa je po običaju svoj pehar iskapio u jednom dahu, dok je Cesar razblažio vino bokalom vode.

Ispraznivši svoje pehare, papa i Cesar su odmah osjetili jake bolove u želucu. Sluga, koji ni o čemu nije imao pojma, dao im je otrovano vino koje je u kuhinju krišom stavio jedan od kardinala.

6

Kod Svetog Oca su počeli užasni grčevi i bolovi. Prenijeli su ga u njegov dvor gdje je i umro tijekom noći. Liječnici nisu uspijevali čak ni ublažiti njegove bolove, toliko je jak bio otrov kojim su papa i njegov sin otro vani.

Cesar se nalazio između života i smrti, ali je otrov razblažen vodom izgubio svoje smrtonosno djelovanje i Cesarov je snažni organizam izašao kao pobjednik. Cesar je ostao živ iako se mučio punih deset mjeseci. No iako se nalazio gotovo u komi nije izgubio moć rasuđivanja. Čim je saznao da je papa Aleksandar umro, naredio je neka se zaključaju vatikanska vrata i s nožem u ruci je prisilio okupljene kardinale da mu daju ključeve od papine blagajne.

Druga verzija iste priče o trovanju glasi nešto drugačije, i s obzirom na glavnog aktera, samog Cesara, vjerojatno je točnija. Dakle, Cesar, a ne papa, organizirao je raskošnu večeru za papu i sve kardinale, na koju je bio pozvan i, već spomenuti, kardinal Hadrijan di Cornreto čija su golema bogatstva zapela za oko Borgijama. Kako je bilo uobičajeno da imanje pojedinog kardinala nakon njegove smrti prijeđe u vlasništvo pape, pretpostavlja se da je Hadrijanu bio namijenjen otrov koji je zabunom serviran papi i Cesaru. Kraj priče se poklapa s onim iz prve verzije.

Treća verzija spominje mogućnost da je papa umro od moždanog udara, ali ne objašnjava zašto je Cesar bio nekoliko mjeseci u komi.

Suvremena katolička enciklopedija o papi Aleksandru piše: „Svoj je pontifikat ubrzo podložio traganju za ženama, bogatstvom, umjetničkim djelima i interesima svoje obitelji, osobito darivajući svoju djecu prilikom sklapanja braka, zatim davajući im lena i biskupije...”.

No najveće kritike pape Aleksandra VI. izrekao je prior dominikanskog samostana Sv. Marka u Firenzi, Girolamo Savonarola. Savonarola je najavljivao apokalipsu, a pod njegovim utjecajem Firenza je „utonula u izniman eksperiment teokratskog republikanstva. Većina javnih zabava bila je zabranjena, članstvo dominikanskog samostana naglo se od 50 popelo na 238 redovnika, udane žene su napuštale svoje muževe i zaređivale se, ispred Palazzo Vecchio gorjele su lomače taštine: uništavali su se dragulji, nećudoredne knjige, neskromna odjeća...”.

Savonarola je poistovjetio Aleksandrov Rim sa silama Antikrista, čiji je pad predvidio riječima: „U viziji vidjeh crni križ nad Babilonom, to jest Rimom, na kojem bijaše napisano Ira Domini (Gnjev Gospodinov)... Kažem ti, Crkva Gospodinova mora biti obnovljena i to će se dogoditi uskoro...”. Aludirao je na papu, što je svima bilo jasno, kad je žalosno rekao: „Nekoć su pomazani svećenici nazivali svoje sinove 'nećacima', a sad ne govore o nećacima, već uvijek i svugdje o svojim sinovima... O prostituirana Crkvo”.

Aleksandar je izopćio Savonarolu 1497. godine, uzaludno ga pokušavajući smiriti i ušutkati. Konačno, ne mogavši više trpjeti kritike i otvorene uvrede, papa je Savonarolu dao spaliti kao heretika, dakako. Možda je pravi razlog za konačni obračun bila Savonarolina tvrdnja kako „Aleksandar nije pravi papa jer je nemoralni ateist”, pa je zatražio sazivanje općeg koncila kako bi se reformirala Crkva, ali i papinstvo.

Kako bilo da bilo, u odsutnosti Cesara, na brzinu je izabran novi papa Pio III. (1503.), koji nije vladao niti mjesec dana. Začudo, povijest tvrdi kako je ovaj papa bio posve neobičan papa. Naime, čini se da nije imao mana.

Nakon samo nekoliko sati vijećanja izabran je novi papa, građanskog imena Julije della Rovere, koji je i kao papa zadržao svoje ime — Julije II. (1503.-1513.) nećak pape Siksta IV. pa je zbog toga brzo napredovao u vatikanskoj hijerarhiji.

Za njega suvremenici tvrde da je bio „najokrutniji papa tog razdoblja — arogantan, nagao, manijački aktivan... Bio je poznat kao il terrible, što je neprevediva riječ koja sugerira više žestoku narav nego osobnost...”. Jednom je prilikom štapom izudarao kardinale koji su oklijevali slijediti ga kroz snježne namete visoke do prsa.

Della Rovere se, još kao kardinal, suprotstavljao Borgijama pa se morao skrivati zbog njihovih zavjera. Zbog toga je, kao papa, odmah zauzimao njihove posjede što ne znači da na čelu vojske nije obračunavao i s drugim tiranima po talijanskim gradovima.

6

U bitci pod Ravenom (1512.) Francuzi su pobijedili papinu vojsku, ali ovome u pomoć priskače osamnaest tisuća Švicaraca. Oni preživjeli vojnici iz Švicarske odlaze potom u Vatikan i do danas Švicarci obavljaju dužnosti papine straže.

Papa Julije je bio tvrd, razdražljiv i senzualan, da se ne kaže kako je i on bio nemoralan. Kao kardinal je imao tri kćeri, a postavši papa postao je navodno neporočan, u što je teško povjerovati jer mnogi tvrde kako, zbog njegovih ratničkih poriva, nije imao ničega svetačkog u sebi, osim odjeće i titule. Konačno, zbog njegovog vladanja i karakternih crta pripisuju mu, ono što je gotovo nemoguće prevesti, atribut „nesnosan”.

Poslije Julija za papu je izabran Giovanni Medici, Lorencov sin, koji je uzeo ime Lav X. (1513.-1521.). Sa sedam godina je ušao među svećenike, a već u trinaestoj godini postaje kardinal.

S dolaskom na papinsko prijestolje Lava X. u Rimskoj kuriji je došlo do bitnih promjena. Ne može se kazati da je papa Lav bio manje razuzdan i raskalašen od svojih prethodnika, ali je njegovo bludničenje imalo otmjeniji karakter i bilo je mnogo bolje skriveno od očiju javnosti. I njegova vladavina praćena je sjajem i raskoši i svim ludostima koje može smisliti um kome je stalo samo do uživanja i ni do čega dragog.

Papa, koga su veličali zbog njegove sklonosti i velikodušnosti naspram umjetnika, trošio je pored toga goleme sume novca i na razonodu. Žene su ga veoma skupo stajale; osim običnih poklona, on je priređivao i raskošne svečanosti i gozbe. Držao je u vatikanskom dvorcu lakrdijaše, komedijaše, plesače i glazbenike, nagrađujući ih vrlo izdašno. Za papinu razonodu su priređivane i trke konja ili bivola. Strastan lovac, on bi od odlazaka u lov napravio pravo slavlje. Ako bi lov bio uspješan, nagrađivao je sve koji su bili u njegovoj blizini. U suprotnom slučaju ti nesretnici su se izlagali riziku ne samo da budu izgrđeni i pretučeni, nego čak i da izgube glavu.

Takav bezbrižan i raskalašen život odrazio se na poslove rimske Crkve. Već u vrijeme Julija II., kada je bio sazvan Lateranski koncil (1512.), papina blagajna je bila opustošena. Lav je samo nastavio Koncil trošeći i dalje novac. Obrušivši se žestokom bulom na tiskanje knjiga, Lav X. je na samom koncilu objavio bulu u korist zelenaša i zelenašenja. Razumije se, njegova blagonaklonost prema toj djelatnosti nije bila bez koristi. U to vrijeme Crkva je i sama bila veliki zelenaš i bula je olakšala njezine financijske operacije. Povećavajući kamate u korist zelenaša, taj ukaz je zahtijevao da se polovina kamate uplaćuje u papinu blagajnu. Bio je to svojevrsni — porez na kamate!

Lav X. je zarađivao na nevoljama i siromaštvu svojih podanika. Natjerao je sirotinju da plaća njegovu raskoš prisiljavajući je da se za „pomoć” obraća zelenašima.

Ali papa nije zapostavlja ni svoj osobni užitak.Marija Goden, koja je osvojila papino srce, bila je žena zaista rijetke ljepote. Njezinim je

čarima bilo teško odoljeti. Ona je sjajno iskoristila papinu ljubav gotovo ispraznivši vatikansku blagajnu. Kroničar zapisuje: „Vrativši se u Francusku s francuskim kraljem Franjom I, ta kršćanka je odnijela sa sobom više novaca nego odred nevjernika. A prije odlaska papa joj je za uspomenu poklonio prsten basnoslovne vrijednosti, nazvan Briljant Marije Goden...”.

Kao što se vidi, papa je novac, prikupljen širom Europe, trošio na isti način kao i njegovi prethodnici.

Poslije odlaska kralja Franje I. papi Lavu X. nije ostalo gotovo ništa nakon njegove ljubavne pustolovine. Bojeći se da svoju blagajnu ponovo vidi praznom, odlučio je od kardinala uzeti ne samo njihovo blago, nego i dvorce i imanja.

Kardinali su se morali pokoriti jer ne kaže se uzalud: sila Boga ne moli. No, bili su duboko uvrijeđeni; onima koji sami kradu i pljačkaju teško je kada se nađu u ulozi opljačkanih. Kardinale je posebno ogorčilo što je papa položaj vojvode od Urbina želio, u najboljoj tradiciji papinskog nepotizma, dodijeliti svome nećaku Lorenzu. To ih je definitivno okrenulo protiv pape.

Trojica među njima: Alfonso Petrucci i dva njegova brata, kojima je papa oteo bogatu Sienu, organizirali su atentat na papu. Ostali su se kardinali spremno uključili u urotu. Odlučeno je potkupiti papinog kirurga kako bi otrovao Lava X.

6

Nije poznato zbog čega i kojih sve razloga, ali papa je iznenada promijenio svog kirurga. Uplašeni kardinali su odustali od sudjelovanja u zavjeri, a neki od njih su, kako bi bili sigurniji, i napustili Rim. Poslije izvjesnog vremena Petrucci je, uvjerivši se da papa nije ništa znao, niti je naslućivao bilo kakvu urotu protiv sebe i svoga života, odlučio osobno ga ubiti. Međutim, bio je neoprezan pa je svoje namjere povjerio nekim svojim prijateljima, ali i „prijateljima”. Ovog je puta papa bio na vrijeme upozoren. Petruccijeva pisma u kojima je izlagao kako će ubiti papu, našla su se na papinom stolu!

Bez obzira na to što kardinali nisu sudjelovali u ovoj novoj Petruccijevoj uroti i što su odavno od straha napustili Rim, Lav X. je odlučio obračunati se s njima. Napisao im je prijateljsko pismo u kojem je svim kardinalima jamčio sigurnost ukoliko se vrate u Rim.

Većina njih je bila toliko naivna i lakovjerna da je povjerovala papinim riječima.Odmah po dolasku u Rim svi su bili uhićeni. Nekoliko njih je zadavljeno zajedno s

Petruccijem, ostali su otrovani. Papa je hladnokrvno imenovao trideset i jednog novog kardinala.U to vrijeme do krajnjih se granica rascvjetala trgovina indulgencijama, oprostima grijeha. Bio

je to jedan od najboljih crkvenih poslova svih vremena.Tekstovi, sljedećeg sadržaja, preplavili su katolički svijet, svaki njegov pobožni kutak: „Neka

vam oprosti Gospod naš, Isus Krist, koji je prihvatio smrt na križu za vaše grijehe. Ja vas, vlašću Isusa Krista, blaženih apostola svetog Petra i svetog Pavla i vlašću našeg Svetog Oca, oslobađam od crkvenih prekršaja koje ste počinili, od svih grijeha i prijestupa, kako bivših, tako i budućih, ma kako oni bili veliki. Neka vrata pakla za vas budu zatvorena, a neka vam se poslije smrti otvore rajska vrata vječitog blaženstva. Amen”.

Zanimljiva je reklamna poruka jednog prodavača indulgencija u Saksoniji. To je poznati Johan Tecel. Kako bi privukao kupce, taj šarlatan je, navodeći dugačak spisak grijeha koje „oprašta”, završio svoj poziv kupcima sljedećim riječima: „Da, braćo moja, Njegovo Svetost (misli se: papa) mi je dao veliku vlast, pa je dovoljan samo moj glas da se otvore nebeska vrata čak i pred takvim grješnicima koji su došli u iskušenje poželjeti tjelesni dodir s Djevom Marijom kako bije oplodili”.

Kupci su sa svih strana dolazili kod Johana Tecela. Svoje oproštajnice grijeha on je prodavao po raznim cijenama, u zavisnosti od vrste grijeha. Neke od tih indulgencija, nazvane „osobne”, davale su njihovom vlasniku pravo da tijekom samo jedne godine, po vlastitom zboru, oprosti grijehe devedeset i devetorici ljudi.

Tecel je, također, prodavao pravo na oslobođenje duša iz Čistilišta. Po veoma pristupačnim cijenama skraćivao je boravak grješnika u čistilištu s četrdeset i osam tisuća godina na „svega” četiri tisuće godina, pod uvjetom da u određeno doba godine posjete neku crkvu posvećenu Majci Božjoj.

Najzad — i to je odista genijalan pronalazak! — Tecel je za ne malu sumu prodavao obećanja kupcima da će nagovoriti Majku Božju da se osobno javi dobrom kršćaninu prije nego što ovaj ispusti dušu, kako bi je ona osobno odnijela direktno u raj... zaobišavši sve neugodnosti i muke Čistilišta.

Još za vrijeme pontifikata pape Julija II. redovnik augustinskog reda Martin Luther (1483.-1546.) bio je upućen u Rim kako bi prenio papi neku poruku svoga biskupa. O svom boravku u Rim Luther je zabilježio: „Bio sam svjedok takvih gadosti da sam od tog trenutka donio odluku da svoj život posvetim uništenju papinstva, iskorjenjivanju laži koja je oskrnavila religiju zbog koristoljublja svećenika i nemoralnosti papa...”.

Godine 1517., u vrijeme pape Lava X., Luther je odlučno istupio sa svojih devedeset i pet teza, posebno protiv navodne papine nepogrješivosti: „Narodi, slušajte! Hoću vam pokazati pravo lice vašeg ugnjetavača — rimskog pape. Dolazim u ime Isusa Krista i pozivam vas: ne pokoravajte se papi, zarijte nož u njegovo srce, smatrajte sve njegove pristalice razbojnicima, bilo da se radi o kraljevima ili carevima. Kada bih bio kralj ili car, vezao bih jednim uzetom i papu i sve njegove kardinale i bacio ih u Tiber. Neka se dobro okupaju! Voda bi izliječila te svinje, koristila bi njihovim

6

tjelesinama, izjedenim zaraznim boleštinama. Kunem vam se u to, i neka Spasitelj bude moj svjedok!”

Luther, profesor filozofije i teologije, smatra se utemeljiteljem protestantizma, a zastupao je potpunu reformaciju crkve.

Papa Lav zapovijeda generalu augustinskog reda neka ušutka Luthera. Bulom Exurage Domine, tri godine kasnije, papa osuđuje četrdeset i jednu Lutherovu tezu. Luther ne odstupa pa ga papa ekskomunicira. Odgađanje problema koji su se stoljećima nagomilavali u Crkvi bilo je posljedica ne samo nesposobnosti mnogih papa, već i nesagledavanje društvenih pojava i svih opasnosti koje su Luther i njegove „teze”nagovještavale.

Posljednji papa ne-Talijan, sve do pape Poljaka — Ivana Pavla II., bio je Hadrijan Florensz Dedal, iz Utrehta, od oca kolara, koji je zadržao svoje ime — Hadrijan IV (1522.-1523.).

Hadrijan je prije izbora za papu bio neko vrijeme i inkvizitor u Španjolskoj, u Aragonu i Navari.

Rimljani su ga smatrali „papom — barbarom sa sjevera”, a rimski studenti su ga nazivali pijanicom.

Poslije njega novi papa je postao Julije Medici nezakoniti sin Guliana de' Medicija, a odgojio ga je Lorenzo „Veličanstveni” koji ga je priznao za unuka. Za kardinala ga je imenovao njegov stric Lav X. Kao papa uzima ime Klement VII. (1523.-1534.).

Klement je bio beskrajno radišan i djelotvoran, pobožan i lišen seksualnih skandala. Ali mnogi s pravom tvrde da je kao papa bio prava katastrofa.

Rimski puk je novom papi poručivao: „Sakupio si sve moći i izazvao sva zla. Hoćeš li da ih nabrojimo? Otimačina, požar, poplave i epidemija kuge. Za sve ćeš biti vječno odgovoran!” Naime, zbog sukoba pape s Karlom V, ovaj zauzima Rim, poslije čega su uslijedili tjedni pljačke, ubojstava i pustošenja grada. Papa je pobjegao u Anđeosku tvrđavu, a potom i u Viterbo. Uskoro se, međutim, papa i kralj mire i Klement VII. kruni Karla V za cara. To je zadnje krunjenje koje je obavio neki papa.

Odbijajući dati dopuštenje engleskom kralju Henriku VIII. da se razvede od žene Katarine, papa izaziva novi raskol u Katoličkoj crkvi. Henrik ne poštuje papinu volju i ženi se Anom Boleyn, ali odmah Aktom o supremaciji određuje da kralj bude i glave engleske Crkve. To je početak odvajanja crkve u Engleskoj od papinstva i katoličanstva.

Aleksandar Farnnese, prije negoli je postao svećenikom, bio je oženjen i imao je četvero djece. Ali tek kada ga je papa Julije II. imenovao biskupom u Parmi, raskida odnose sa ženom i djecom.

Tada najstariji od svih kardinala, Aleksandar Farneze je, ne čekajući smrt Klementa VII., blagovremeno poduzeo sve kako bi bio izabran za papu. Zahvaljujući svom golemom bogatstvu bez napora je kupio sve glasove Svetog kolegija i kad je započela izborna konklava, bio je uvjeren da njegova kandidatura neće izazvati ničije protivljenje. No, pogriješio je. Petorica su se kardinala ponadala da će im car Karlo V platiti više nego Farneze pa su počeli raditi protiv Farnezea i njegovog izbora za papu. Mora se priznati da su (i) ovog puta optužbe protiv budućeg papa odgovarale istini. Farnezea su optužili za prijestupe koje je izvršio zajedno sa sinom: za pomamno orgijanje, bavljenje magijom, neskrivanje svoje naklonosti prema astrologiji i nekromantiji, kako ne vjeruje u Boga i svece, pa se čak i hvali svojim ateizmom.

No, sve to nije imalo uspjeha i Farneze je najzad izabran za papu. Uzeo je ime Pavao III. (1534.-1549.).

Za njega kroničar zapisuje da je bio „jedan od najrazvratnijih i najraskalašenijih papa”. U rimskim krugovima je bio poznat pod zajedljivim nadimkom „kardinal Podsuknja”. Držao je bandu plaćenih ubojica koji su izvršavali njegove zlikovačke zapovijedi. Za papu, i njegovog sina Petra Luigija Farnezea, posebni su „nabavljači” silom ili na prijevaru dovlačili u Vatikan najljepše djevojke i mladiće koje su zatim seksualno iskorištavani, ubijani i bacani u Tiber.

U krugu najbližih pristaša i prijatelja papa se hvalio svojim ateizmom pokazujući time svoje neizmjerno licemjerje. Međutim, odričući postojanje Boga, papa je slijepo vjerovao astrolozima.

6

Čak ni ostvarivanje najjednostavnijih odluka nije započinjao prije nego što bi utvrdio je li mu raspored zvijezda naklonjen.

Isto, kao i mnogi pape prije njega, Pavao III. se brinuo o dobrobiti svoje obitelji; dijelio je djeci i rođacima goleme sume novca, davao im skupocjene darove, a posebnu velikodušnost je pokazao prema sinu Petru.

Drugi njegov sin, Gvido, bio je istodobno i njegov unuk (rodila ga je papina kći Konstanza). Postao je kardinal već u svojoj šesnaestoj godini. Zatim je postao ljubavnik svoje majke koja je ujedno bila i njegova sestra. Dva je nećaka imenovao kardinalima.

Nježnu naklonost gajio je Pavao III. i prema unuku Aleksandru, sinu Petra Luigia, već kao četrnaestogodišnjaku papa mu je dao važna crkvena zvanja i velika dobra.

Takav nakaradni papin nepotizam izazvao je proteste članova Svetog kolegija. Na primjedbe nekih kardinala kako su njegovi sinovi, nećaci i unuci suviše mladi a da bi obavljali tako odgovorne dužnosti, papa je cinično odgovorio: „Ja sam dovoljno iskusan da im prenesem sve ono što zasad ne znaju”.

Ne mali broj drugih crkvenih postavljenja izvršen je po želji i nalogu kćeri (i ljubavnice) Konstanze koja je tako nagrađivala svoje ljubavnike.

Za svoju obitelj papa je izgradio u Rimu veličanstvenu — palaču Fernese.Papa Pavao III. izdao je 1540. godine bulu Regimini militantis ecclesiac kojom je kanonski

utemeljio Družbu Isusovu, isusovački red (isusovce), a Ignacije Lojola izabran je za prvog „generala”.

Možda je među najzanimljivijim odlukama nekog koncila Dekret o istočnom grijehu, usvojen na Tridentskom koncilu 1546. godine. Poučno, posebno za mnoge pape, kako dokazuju brojni dijelovi ove tajne povijesti rimskih papa, zvuči definiranje požude koja se utvrđuje kao „sklonost na grijeh”, te se tvrdi sjedne strane kako je požuda stvarna i sveopća, ali s druge strane da požuda nikoga ne prisiljava na grijeh jer ljudska priroda nije iznutra pokvarena. Čini se, pape su sebe, i druge, vidjeli mnogo boljima negoli su to ljudi (i pape) mogli biti.

Kardinal Giovanni Mara Ciocchi del Monte, jedan od miljenika pape Pavla III., izabran je poslije njegove smrti za papu. Uzeo je ime Julije III. (1550.-1555.). Rođen u Rimu, Giovanni del Monte je potjecao iz ugledne plemićke obitelji. Svoj uspjeh, kako piše Beill, „najviše duguje svojoj ljepoti i privlačnosti. Žene su naprosto ludovale za njim pa nije teško pretpostaviti kolikog su udjela imale u njegovom životu, a ponajviše u njegovom napredovanju”.

Julije III. je bio isto toliko ciničan koliko i razbludan. Nije skrivao svoju izopačenu naklonost naspram dječacima koji su ga služili. Nekoliko puta su ga uhvatili u trenutku protuprirodnog čina, mada on od toga nije pravio nikakvu tajnu, shvaćajući da su ga upravo te i takve „kvalitete” dovele do velikog cilja. I u tome nije griješio!

Beill je prikupio zanimljivu korespondenciju Julija III.: njegovu prepisku s jednom rimskom kurtizanom, koja je bila ljubavnica Julija III. i jednog kardinala. Oba ljubavnika nikad nisu bili suparnici, nego su ostali najprisniji prijatelji sudjelujući zajedno u orgijama s tom kurtizanom. Čak su zajedno pazili i odgajali njezinu djecu, a također ih kasnije zajedno pozivali na svoje orgije. Beill dodaje: „Nikad nikakve nesuglasice nisu pomračile taj dirljivi trojni savez”.

Pisma Julija III, koja je objavio Beill, svjedoče o razvratu koji je umnogome nadmašio svu do tada poznatu skaradnost i razvrat ranijih papa.

Drugi je kroničar zabilježio: „Na dvoru pape Julija III. i dani i noći su prolazili u svečanostima i razvratnim igrama. Vrlo često je papa za vrijeme raznih proslava i svečanosti, a zapravo pravih orgija, okružen kurtizanama i kardinalima, skidao sa sebe odjeću pozivajući nazočne neka učine to isto. Zatim je, stavljajući na lice masku, na čelu te raskalašene rulje počinjao trčati po vatikanskim vrtovima plešući i pjevajući nepristojne pjesmice...”.

Još u vrijeme dok je Julije III. bio samo biskup u Bologni, doveo je na biskupski dvor nekog mladića kojega je u šali prozvao Inocent (što znači — nevini). Mladić je bio njegov miljenik i glavna mu je dužnost bila čuvanje majmuna. Svojom predanošću gospodaru i nježnom naklonošću

6

Inocent je pokorio srce svog biskupa i uskoro mu je Julije dao pravo da se ponaša kao gospodar u kući. Inocent bi ponekad u tome pretjerivao, ali kad bi majmuni, koje je odlično dresirao, počeli skakati na kardinale i izvoditi s njima svakakve vragolije, biskup del Morite se izvrsno zabavljao smijući se bez prestanka.

Prema tvrđenju nekih ljetopisaca Inocent je bio biskupov vanbračni sin.Posle Julijevog stupanja na papino prijestolje, Inocent je ostao živjeti u Bologni. Na sve papine

molbe da dođe u Rim, odgovarao je: „Doći ću kad me postavite za kardinala. Pošaljite mi crvenu kapu, inače ostajem u Bologni.”

U početku se Julije III. nije usuđivao pitanje o postavljenju novog kardinala staviti na dnevni red Svetog kolegija. Čekao je za to povoljan trenutak. Jedne noći kad su svi nazočni članovi Svetog kolegija bili omamljeni orgijanjem i pićem, Julije je iznenada predložio da Inocent bude postavljen za kardinala.

Međutim, jedan je od kardinala izjavio kako bi bila prava sramota kada bi među njima bio jedan bivši čuvar majmuna. Dodao je: „I zar zaista Sveti Otac ne smatra da Inocentijevi poroci nisu dovoljna prepreka za tu odgovornu dužnost?”

Razjareni papa je uzviknuo: „Kunem se Majkom Božjom da će Inocent biti kardinal! On je časniji i pošteniji i od mene i od svih vas ovdje!”

Sutradan je Julije III. poslao svom ljubimcu u Bolognu kardinalsku kapu i dvanaest tisuća dukata iz apostolske blagajne.

Novoimenovani prelat odmah je krenuo za Rim.Marcel Cervini je posljednji papa koji je zadržao svoje krsno ime i postao — Marcel II.

(1555.), ali je njegov pontifikat trajao samo 21 dan.Još je jednom nećak vodio politiku Vatikana. Bilo je to za pontifikata Pavla IV. (1555.-1559.)

kada je papin nećak Carlo Carafa izazvao rat sa Španjolcima u kojemu je papina vojska, u savezu s Francuzima, razbijena i potučena. Tek mnogo kasnije, kada se i sam uvjerio kako je Carlo nemoralan i nečasan, smjenjuje ga s položaja kardinala i svog političkog savjetnika i protjeruje iz Rima. Ali — prekasno. Papin je ugled poljuljan i ugrožen, stječe nepopravljivu nepopularnost i cijeli je njegov pontifikat negativno ocijenjen, zapravo kao „razočaravajući”. Mržnja naroda došla je do izražaja poslije njegove smrti, kada svjetina provaljuje i oslobađa sve papine (inkvizicije) zatvorenike i uništava papin kip. Papa je tajno pokopan u kripti Sv. Petra.

Pavao IV. donio je sramotnu odluku koja je svoju zločinačku primjenu posebno doživjela u Hitlerovo doba njemačkog nacizma. Naime, papa je bio, tko zna zašto, uvjeren kako Židovi podržavaju protestantizam, pa uvodi represalije prema njima. Među ostalim nametnutim odredbama, Židovi su morali na odjeći nositi vidljivo žutu kapu kao obilježje svoje rasne pripadnosti. Pronađeni primjerci Talmuda bili su spaljeni.

Još jedan Medici, ali nikakav rođak poznatih fiorentinskih Medicija, postao je papa, i to Pio IV. (1559.-1565.). Studirao je pravo i medicinu u Bologni gdje je imao troje nezakonite djece. Kažu za njega kako je „svojim životom često davao povoda ogovaranju”.

Osudio je i zatvorio dvojicu nećaka svoga prethodnika Pavla IV, već spominjanog kardinala Carla Carafa i Giovannia, vojvodu od Paliansa, zbog „izazivanja rata sa Španjolskom, ubojstava i ostalih zlodjela”.

Ipak, nije mogao odoljeti a da svog mlađahnog nećaka Karla Borromea ne unaprijedi za kardinala i ne postavi za svoga glavnog savjetnika u pitanjima crkvene reforme.

Pio IV. objavio je 1564. godine deset „pravila za indeks”, a 1571. Pio V. je osnovao Kongregaciju indeksa. Više od četiri stotine godina katolicima je bilo zabranjeno, pod prijetnjom izopćenja, čitati knjige koje je navodio Index librorum prohibitorum.

A zabranjivanje knjiga, sprječavanje svakog pristupa k njima, ima dugačku svjetovnu i religijsku prošlost. Tome su povremeno pristupali prvi pape i koncili. Tako je koncil u Niceji zabranio Arijeva djela, a papa Anastazije zabranio je djela Origenova. Nakon reformacije takva su

6

zabranjivanja knjiga postala redovita praksa i kod katolika i kod protestanata. Index je, kao što će se vidjeti, ukinut tek 1966. godine.

Novi papa postaje (sv.) Pio V. (1566.-1572.), bivši čobanin iz siromašne obitelji, Antonio Ghislieri, kasnije povjerenik rimske inkvizicije, kardinal i, još kasnije, Veliki inkvizitor.

Tijekom šest godina svog pontifikata papa Pio se bavio mučenjima i izvođenjem ljudi na gubilište. Kroničar je zapisao: „Pogled na krv bio mu je isto tako neophodan kao običnom smrtniku zrak za disanje”.

Neku mladu ženu rijetke ljepote doušnici inkvizicije optužili su da je omogućila bijeg jedne od svojih sestara koja je postala kalvinistica. Kad su nesretnu ženu uhitili, bila je u posljednjem mjesecu trudnoće. Bacili su je u kameni podrum gdje je rodila prije vremena. Nesretna majka je, zaboravljajući na strah i na svoje patnje, mislila samo na svoje dijete. Cijele noći ga nije ispuštala iz naručja. Ujutro je papa Pio V zapovjedio neka je dovedu pred sud mada se nesretnica jedva držala na nogama. Papa se nije nimalo sažalio nad njom. Uzalud je mlada žena klečala pored njegovih nogu i zaklinjala se kako ništa nije znala o nakanama, i bijegu, svoje sestre. Ni molbe, ni zaklinjanje nisu omekšale papino kameno srce.

Zapovjedio je svoji krvnicima: „Obavite svoju dužnost!”Trojica dominikanaca su se odmah bacili na mladu ženu, svukli je nagu i privezali na spravu za

mučenje. Ruke i noge su joj verigama pričvrstili za zid tako da joj se oštro željezo urezalo u tijelo gotovo do kostiju. Zatim su počeli mučenje vodom. No nisu stigli natjerati je na pijenje ni osmog krčaga vode kada joj je liznula krv iz usta i ona se onesvijestila.

Papa, oduševljen tim prizorom, zapovjedio je neka se odmah žrtva vrati svijesti i da joj se rastaljeno olovo stavi na najosjetljivija mjesta na tijelu, a noge neka joj se stave iznad vatre. Nesretnica je urlala i ječala, a papa je sve to spokojno promatrao.

Kroničar je zabilježio: „Mučenje mlade i lijepe žene pružala je tom sadistu veliko zadovoljstvo. Pazeći da žrtva ne umre odmah, Sveti Otac je zapovjedio neka se žena prenese u podzemnu tamnicu. Nije pokazivala nikakve znakove života, samo je ponekad tiho ječala. No čim su se pred njom otvorila teška tamnička vrata, ona je živnula sjetivši se svog djeteta.

Pokušala se pridignuti na okrvavljenim, poluizgorenim nogama, ali se srušila. Morala je dugo vikati prije nego li je tamničar došao. Prošaptala je na kraju snage: „Dajte mi moje dijete” pokazujući prema uglu ćelije u kome je ostavila tek rođenog mališana. Tamničar se sagnuo i trenutak kasnije pružio joj mrtvo dijete. Ona je stravičnim glasom vrisnula i istog trenutka ispustila svoju namučenu materinsku dušu”.

Sutradan ujutro papa Pio je zapovjedio neka se produži s mučenjem, ali je na svoje veliko razočaranje i ogorčenje saznao da je mlada žena umrla.

Istog su dana papini predstavnici saznali da je optužena žena bila oklevetana i lažno optužena. Ali se papa nije potrudio kazniti klevetnike, nego ih je pohvalio za ustrajnost i savjesnost u borbi protiv „kalvinističke hereze”.

Papa Pio V. j e bio čvrsto uvjeren kako njegova volja mora gospodariti nad cijelim svijetom, slično volji Božjoj. Nije trpio nikakve primjedbe ni prigovore. Teško onome to bi se usudio ne poslušati ga odmah.

Njegovi zločini su izazvali burne proteste Rimljana i papa bi sigurno bio zbačen s prijestolja svetog Petra da ga nisu spasili iskusni kardinali političari.

Sve se ovako odvijalo. Papa je dobio izvješće prema kojem se nekoliko kalvinistica, kako bi izbjegle inkviziciju, prijavilo kao javne žene, mada se uopće nisu kanile baviti tim ponižavajućim poslom. Papi nisu pruženi nikakvi dokazi, uhode nisu mogle navesti ni jedan dokazani primjer, ali njemu je bilo dovoljno i sumnja. Stoga je Pio V. objavio dekret koji je obavezivao sve javne žene u Rimu da se u tijekom mjeseca udaju ili neka napuste Rim pod prijetnjom javnog bičevanja.

Rimski duhovnici, glavna korisnici usluga rimskih prostitutki, odmah su se počeli buniti. Uvjerivši se da Sveti Otac ne namjerava odustati od svoje nakane, svećenici su počeli otvoreno izražavati svoje nezadovoljstvo. Kardinali su, imajući sve to u vidu, i shvaćajući opasnost, koja je

6

mogla završiti pobunom, objasnili papi da zbog uhićenja nekoliko „opasnih” kalvinistica ne vrijedi izgubiti prijestolje.

Skrenuli su mu pažnju da četrdeset i pet tisuća rimskih prostitutki, „broj koji i nije tako veliki za Rim”, ne uspijeva uvijek uslužiti i zadovoljiti sve potencijalne korisnike njihovih neophodnih usluga. Brojčano smanjenje te „vojske kurtizana” može dovesti do otvorene pobune svećenstva i prouzročiti krajnje neugodne i nepredvidljive posljedice.

U odgovoru na te važne, iako nemoralne argumente, papa Pio V. je izjavio kako neće nikome dozvoliti raspravljanje o njegovim odlukama i zato zahtijeva hitno izvršavanje svojih odluka i zapovijedi. Papinu tvrdoglavost i oholost bilo bi nemoguće slomiti da kardinali nisu upotrijebili i posljednji argument: podsjetili su Svetog Oca kako bi zatvaranje velikog broja javnih kuća i sumnjivih krčmi, kao posljedice njegove nerazumne odluke, nanijelo veliku štetu — papinoj blagajni.

Izgubiti tako značajnu stavku prihoda nije bilo poželjno i papa je najzad popustio i povukao svoj dekret ograničivši se na ukaz kojim se svim rimskim prostitutkama zapovijeda da žive u samo jednoj, posebno za to određenoj gradskoj četvrti Rima, bez prava da iz nje izlaze, bilo danju, bilo noću.

Dakako, papa Pio V. imao je vremena i za brojne državničke poslove i druge djelatnosti Crkve koju je toliko zadužio da ga je jedan od njegovih nasljednika, papa Klement X. proglasio svecem.

I papa Grgur XIII. (1572.-1585.)je imao sina iz vremena kada je „provodio prilično slobodan život”, što prevedeno na „laički” jezik znači, dok se odavao bludu i razvratu iako je bio svećenik. Kasnije je sina Giacoma postavio za upravitelja Anđeoske tvrđave, ali ga nije „gurao” kako su to ostale pape radile sa svojom djecom i „nećacima”.

Pomagao je Francuze u borbi protiv hugenota. Masakr hugenota (1572.), na dan sv. Bartolomeja (poznat kao „Bartolomejska noć”), smatrao je „pobjedom katoličanstva”.

Najpoznatiji je u povijesti zbog uvođenja Gregorijanskog kalendara, čime je ukinut kalendar Julija Cezara. Time je sasvim netočan kalendar zamijenjen novim što su pozdravili i neki protestanti (zvjezdoznanac Johann Kepler).

Ali novi kalendar je izazvao općenito ljutnju i strah među protestantima, od kojih su mnogi i njemu vidjeli „Antikristov plan za podređivanje svijeta vragu”. Na Grgurovom se grbu, međutim, nalazio zmaj. Njega su protivnici kalendara shvatili kao koban znak. Papa, tvrdilo se, pokušava pobrkati izračunavanje neizbježnog kraja svijeta tako da bi ga kršćani dočekali nespremni. Te promjene nisu ništa drugo do upletanje u božansko ustrojstvo svemira i one će uvući Europu u krvoproliće. Tvrdilo se: „Lukavošću zmije i smjelošću vuka” Grgur pokušava prokrijumčariti idolatrijske običaje u svijet pod izlikom djelotvornijeg izračunavanja. Sveučilište u Tübingenu izdalo je dekret po kojem se „svatko tko prihvaća novi kalendar miri s Antikristom”. Kalendar je zabranjen u Danskoj, Nizozemskoj i u protestantskim kantonima Švicarske, a u mnogim njemačkim protestantskim državama civilne vlasti su spriječile katolički kler da ga koristi. Tek naknadno su kalendar prihvatile Engleska i Švedska, a njemački car Rudolf II. uspio je „progurati” kalendar u svojoj zemlji jer je zatajio bilo kakvu vezu između kalendara i pape.

Novi papa, Siksto V. (1565.-1590.), poznat je po svom nadimku „Željezni papa” kojega je stekao svojim bezobzirnim postupanjem prema prekršiteljima zakona. Na dan svoga ustoličenja u čast rimskoga pape zapovjedio je da objese dva razbojnika pred vratima Anđeoske tvrđave. Porijeklom je iz Dalmacije i proglašavaju ga Hrvatom.

Iako je smatran „velikim papom”, masa ga nije voljela i poslije njegove smrti razrušen je njegov spomenik u Rimu.

Iako neokrunjen, i iako je umro poslije samo trinaest dana pontifikata, papa Urban VII. (1590.) ostao je zabilježen kao „dobri papa”, jer je sastavio popis bogatih rimskih obitelji od kojih je tražio pomoć za gradsku sirotinju, a dobar dio svoga nasljedstva namijenio je siromašnim djevojkama za miraz. Ovaj je „papa — Robin Hood” ipak bio iznimka.

7

I slijedeći papa, Grgur XIV (1590.-1591.), imao je kratki pontifikat (deset mjeseci). Bio je fizički slab i bezvoljan što je iskoristio njegov nećak Paolo Emilio kojega je papa postavio za kardinala i državnog tajnika. Ovaj dvadesetdevetogodišnjak to je iskoristio za niz zloupotreba pokazujući sav svoj egoizam i nepoštovanje prema ujaku. Kardinali su sve više pokazivali svoje nezadovoljstvo koje se pretvorilo u veliko negodovanje kada se pojavila opća nestašica i glad u vrijeme epidemije kuge u Rimu. Paolo Emilio nije ni trudio na vrijeme pribaviti dovoljno hrane.

Samo dva mjeseca Crkvom je vladao Inocent IX. (1591.).Sljedeći papa, Klement VIII. (1592.-1605.), bio je prema ocjeni službene povijesti papinstva

„jako sklon raskoši”. Iako bolestan, ili baš zbog toga, često je mijenjao obitavališta, raskošne rezidencije, a bio je sklon i nepotizmu pa je svoja dva nećaka (ili „nećaka”) imenovao kardinalima i povjerio im važne poslove u Kuriji.

Ipak, imao je vremena, i volje, za pooštrenje inkvizicije pa je u njegovo doba spaljen na lomači i Giordano Bruno (1548.-1600.), talijanski filozof, dominikanac. Osumnjičen zbog hereze napušta samostan i luta Europom. Ali, inkvizicija ga uhićuje i drži zatvorenim punih sedam godina pod istragom. Osuđen je kao heretik i spaljen.

Poslije pape Lava XI. (1605.), koji je vladao dvadeset i sedam dana i poznat je jedino kao nećak Lava X., izabran je za papu Camillo Borghese te je postao papa Pavao V.

Ranije je u Španjolskoj postao kardinal i Glavni inkvizitor. Kao papa sukobio se s Venecijom, a neodlučan je u početku „tridesetogodišnjeg rata” u Njemačkoj između katolika i protestanata.

Kroničar je zapisao: „Papa Pavao V. je tako nemilosrdno potkradao vjernike da je bio u stanju potrošiti četiri milijuna dukata na kupovinu imanja svome rođaku. Za tristo i pedeset tisuća dukata kupio je imanje blizu Rima, a osam stotina tisuća dukata je potrošio na vodoskoke i vrtove u svome zamku. Njegova radna soba bila je prepuna najrjeđih i najskupocjenijih umjetničkih predmeta.”

Iz kojih izvora je nabavljao novčana sredstva? Svima je bilo poznato kako je prije nego što je izabran za papu obitelj Borghese došla gotovo do prosjačkog štapa. Sad se sve odjednom promijenilo, kao u bajci, i članovi obitelji Borghese su postali najbogatiji ljudi u Italiji. Uglavnom zahvaljujući papinim darovima.

Kardinal Scipione, papin nećak, postao je toliko bogat da je dao sagraditi veličanstvenu palaču, skromno nazvanu Villa Borghese.

Kakve je kardinale okupio Pavao V. oko sebe? Kardinali Capone, Lotreck i Spinola jedva su se znali potpisati. Jedan novopostavljeni kardinal je nekada bio orguljaš koji je svirao za malu plaću po crkvama; drugi je čuvao kužne bolesnike, treći je bio ono što bi se danas kazalo podvodač (makro), a jedan se čak nalazio na čelu lopovske bande i lako je mogao zaglaviti na vješalima radi svojih noćnih prepade i razbojništava.

I Grgur XV. (1621.-1623.) se oslanjao na pomoć svoga dvadeset i petogodišnjeg nećaka kardinala Ludovica Ludovista. Razlika je samo u tome što je ovaj nećak bio, za razliku od ostalih papinih nećaka u vatikanskoj povijesti energičan i pošten.

Čim su papu Grgura spustili u raku, razbuktale su se burne strasti: nekoliko klika unutar Vatikana nastojalo je osigurati pobjedu svom štićeniku i kandidatu.

Među pretendentima na papino prijestolje posebno se svojom drskošću i žestinom isticao kardinal Maffeo Barberino čiju su kandidaturu odbili gotovo svi kardinali članovi konklave. Odlučivši, međutim, da po svaku cijenu dobije papinu tijaru, Barberino je počeo terorizirati ostale kardinale.

O tome Laschatre zapisuje: „Prema njegovoj zapovijedi, njegova braća i rođaci su organizirali odred bandita prisilivši kardinale da se sklone u Vatikan, pod zaštitu mušketa i topova. Kad su se kardinali okupili na konklavi, Barberino je zauzeo mjesto između svojih kolega kao da se ništa nije dogodilo. U početku je veoma strpljivo slušao govore raznih pretendenata na papino prijestolje, a zatim je uzeo riječ i počeo uvjeravati nazočne kako konklava treba izabrati za papu energičnog čovjeka koji će biti u stanju presjeći i suzbiti nemire i bunt među rimskim stanovništvom koje je, što nije nevažno, on sam započeo. On čak, pri tome, nije ni skrivao kako ima izvjestan utjecaj na vođe

7

pobune i cinično je izjavio da će u vječnom gradu zavladati mir i sigurnost čim kardinali na njegovu glavu stave svetu tijaru.”

Ovakva neskromna izjava ne samo da nije doprinijela opredjeljenju kardinala za njega, već je izazvala jednodušni protest nazočnih i opći otpor takvom rješenju. Nimalo obeshrabren time, Barberino je počeo djelovati odlučnije i bezobzirnije poslavši banditima tajne naloge o nastavljanju s ubojstvima, pljačkama i paljevinama po Rimu. Njegovo zapovijed je bila ostvarena i doslovno ispunjena, i Rim se pretvorio u arenu užasnih zločina i zvjerstava.

Barberinove pristaše, ta skupina zlikovaca, davili su starce i djecu, silovali žene i djevojke vršeći svakakve gadosti nad njihovim leševima. Zatim su se okupili ispred zamka Svetog anđela i počeli gromoglasno vikati: „Ili smrt i požari ili Barberina za papu!”

Te su prijetnje doprle do ušiju kardinala i izazvale njihov strah. Biranje je nastavljeno, ali se ime Barberini nijednom nije pojavilo iz urne u kojoj su bili glavni pretendenti. Tada su kardinali s užasom primijetili kako se iz dana u dan smanjuje njihov broj, sve je bio manji broj članova konklave. Uzrok tome su bile iznenadne smrti kardinala i njihova teška bolest koja ih je prisiljavala na izbivanje iz konklave. Ali još je užasnije bilo što su na taj način nestali najuporniji protivnici Barberinija. Svima je postalo jasno da se ovaj okrutno i nemilosrdno oslobađa svojih suparnika i neprijatelja pomoću otrova. Od tog trenutka svaki otpor je prestao i kardinal Barberino je bio proglašen za papu pod imenom Urban VIII. (1623-1644.).

Novi papa je potjecao iz ugledne fiorentinske trgovačke obitelji. Prošao je uobičajene hijerarhijske položaje u crkvi završivši isusovačke škole. U trenutku kad je stupio na papinsko prijestolje imao je pedeset i pet godina i bio je izuzetno zdrav, čvrst, gotovo atletski građen.

Oponašajući primjer pape Pavla V., i mnogih drugih papa, čim je učvrstio položaj, postavio je svoga brata i dva nećaka za kardinale i na najistaknutije crkvene položaje. Zatim je detaljno razradio probleme koji su se ticali kulta svetaca. Namjeravao je produžiti crkvenu propagandu koju je započeo njegov častoljubivi prethodnik. No, prije toga se Urban VIII., po prirodi isto toliko sumnjičav koliko i žestok, odlučio osigurati od svih svojih mogućih neprijatelja, kako „unutrašnjih”, tako i vanjskih, pa je Rim pretvorio u pravi vojni logor.

Obuzet manijom veličine, papa nije podnosio ni primjedbe ni savjete. Sveti kolegij se vrlo rijetko sastajao. Kardinali su imali dužnost samo aplaudirati papinim riječima i slijepo izvršavati njegove zapovijedi.

Isto se tako se Urban VIII. ponašao i prema stranim izaslanicima. Jednom prilikom kad se veleposlanik nekog stranog monarha počeo pozivati na neke ranije donijete papine odluke i njihove posljedice po njegovoj stvari, Urban VIII. je osorno uzvratio: „Moja odluka ima veću težinu, nego zakoni dvije stotine mrtvih papa!”

Papa je bio prijatelj s čuvenim Galileom Galilejem (1564.-1642.) zastupnikom heliocentričnog svemirskog sustava, koje je bilo suprotno službenom naučavanju Crkve je Zemlja središte svega. Ali ni to prijateljstvo nije spasilo Galileja od dvije osude Inkvizicije, a od doživotnog zatvora, koje je zamijenjeno izolacijom, spašava ga papa Grgur XV. Mnogo kasnije, čak ni priznanje pape Ivana Pavla II. iz 1979. i 1989. godine „o lošem postupanju teologa prema Galileju” ne pokazuje koje su teološke pogrješke bile tada učinjene, nit ih se opoziva, a ne razjašnjava se ni uloga dvojice papa u postupku službene Crkve protiv genijalnog znanstvenika-vjernika.

Urban VIII. je zapamćen i kao graditelj, a ojačao je Anđeosku tvrđavu topovima od bronce koja je skinuta s krova Pantheona. Ista je bronca korištena za izradu stupova na papinom oltaru u crkvi Sv. Petra. Međutim, uskoro je na stupovima osvanuo natpis: „Ono što nisu uspjeli barbari, učinili su Barberini!”.

Kako bi osigurao dovoljno novaca za svoje pothvate, a još više i za obitelj, stalno je nametao nove poreze i dažbine pa je od naroda prozvan „papa poreznik”. Narod je stoga, ali i zbog nepotizma i rastrošnosti, s radošću dočekao njegovu smrt. Čini se, i kardinali su odahnuli.

I papa Urban, kao i nekolicina drugih, potjecao je iz isusovačkog reda koji je bio jedan od stupova Katoličke crkve. Bili su to pripadnici Reda Isusa Krista (zvani i jezuitima).

7

Vrlo je zanimljivo pogledati nekoliko obrazaca njihovog shvaćanja života, religije i morala: „U ime svoga spasenja ne mora se uvijek obavezno vjerovati religioznim dogmama ili tajnama: dovoljno je samo jednom jednu sekundu vjerovati u to pa će to biti dovoljno vjere za čitav život... Da bi se slušala misa, dovoljno je prisustvovati bogoslužju. Rasijanost, lakomisleno raspoloženje, žudnja ili promatranje lijepih djevojaka i žena uopće ne lišava svetu misu njene vrijednosti... U nekim slučajevima za djevojku nije veliki grijeh ako se predaje tjelesnoj ljubavi prije braka, isto kao što za udanu ženu nije veliki grijeh spolno općenje s drugim muškarcima i varanje muža. Pobožna Suzana iz Svetog pisma nije bila u pravu kad je uzvikivala: 'Ako iziđem u susret nepristojnim željama staraca, gotova sam!'. Pošto joj je sjedne strane prijetila sramota, a s druge smrt, bila je u pravu kazati: 'Ne pristajem na preljub, ali ću to podnijeti i nikome neću ništa reći o tome kako bih sačuvala i život i čast'... Neiskusne mlade žene pretpostavljaju kako bi radi očuvanja morala i pobožnosti trebale zvati u pomoć i odupirati se sablaznima. Nikako! One će ostati isto toliko neporočne ako šute i odupiru se. Grijeh je samo ako se nešto radi s namjerom, s predumišljajem. Da je Suzana zadovoljila žudnju staraca, unutrašnje ne sudjelujući u tome, na njoj ne bi bilo nikakvog grijeha...”.

Zadržavajući se još na istoj temi, isusovci su tvrdili: „Mlada žena može, ne čineći nikakav grijeh, stavljati na sebe ukrase kako bi izazvala tjelesnu žudnju muškaraca. Može stavljati rumenilo, ruž, nositi nakit, odijevati se u tanke, prozirne haljine kroz koje se naziru konture tijela, pa čak i Venerin brijeg, ako je to u skladu s trenutnom modom... Muškarac ne čini grijeh, čak i ako je redovnik ili svećenik, ako uđe u kuću razvrata kako bi zabludjelim dušama propovijedao vrlinu, jer je vrlo vjerojatno da će biti izložen kušnji i dozvoliti da ga sablazne svećenice ljubavi. Namjera zbog koje je došao u hram bluda, čuva ga od grijeha... Javna ženska može tražiti na zakonskoj osnovi novac za svoj trud pod uvjetom da cijena nije previsoka. To se odnosi i na svaku djevojku koja se tajno bavi prostitucijom...”.

O krađi: „U nekim slučajevima krađa nije grijeh. Žena može krišom od muža uzimati iz zajedničke kase onoliko novca koliko smatra da joj je neophodno za njene svakodnevne potrebe. Ona ga može potkradati koristeći novac za igre na sreću, za svoju garderobu ili čak kako bi plaćala svoje ljubavnike, ali pod uvjetom da polovinu tog novca poklanja crkvi. To isto važi i za djecu i njihove roditelje. Posluga može potkradati gospodara, nadoknađujući na taj način malu plaću, ali ukradeni novac mora dijeliti sa svećenikom. Svatko tko potkrada bogataša ne nanoseći mu veliku štetu, stječe pravo da se ukradeni novac smatra kao svoj. Ako dio prisvojenog novca troši na svete stvari, može smjelo izjaviti pred sudom da nikome ništa nije ukrao…”.

O ubojstvima bližnjih: „Sin može poželjeti smrt oca kako bi se koristio nasljedstvom, majka može željeti smrt kćeri, kako je ne bi hranila ili joj ne bi morala osigurati miraz. Svećenik može željeti smrt svoga biskupa u nadi da će postati njegov nasljednik, zato što mi snažnije želimo sreću i zadovoljstvo sebi nego drugima. Sin koji je ubio pijanog oca, može se radovati bogatstvu koje će mu ostati i njegova radost nije ni za kakvu osudu. Sin također može ubiti oca ako je crkva bacila na njega anatemu ili ako je izdao državu ili vjeru...”.

Ono što se događalo za vrijeme njemačkog nacizma u Njemačkoj bilo je, također, od isusovaca propisano: „Djeca-katolici obavezna su prijavljivati svoje roditelje — heretike iako znaju da hereza povlači za sobom smrtnu kaznu. Ako djeca-katolici žive u protestantskoj zemlji, mogu bez straha i prijekora zadaviti svoje roditelje.

Više nego zanimljivo štivo, zar ne?Poslije Urbana VIII. na papinsko prijestolje je stupio Inocent X. (1644.-1655.). Tijekom cijelog

svog pontifikata bio je poslušni izvršitelj volje i hirova svojih ljubavnica i miljenika.Kad je postao papa, njegova ljubavnica bila je Olimpija Maidalchini, žena iznimne ljepote i

veoma inteligentna i snalažljiva. Ona je odmah u svoje ruke uzela uzde upravljanja Crkvom, a Inocent je bio sretan što se oslobodio svih briga, kako bi bez ikakvih smetaj i uživao u radostima razbludnog života.

7

Olimpija je bila udovica jednog od papine braće. Njeni odnosi s papom ni za koga nisu bili tajna: svi su znali da je Inocent samo poslušni izvršitelj njezine volje. Stoga nije čudo što su je nazivali — papica. Olimpija se uopće nije vrijeđala ili ljutila na mnoštvo karikatura, kupleta i šala koje su prepričavane po Rimu.

Dolazeći u Rim strani veleposlanici su prvo tražili prijem kod Olimpije; u znak poštovanja i uvažavanja u mnogim radnim sobama kardinala, dužnosnika Vatikana, stajao je pored papinog i Olimpijin portret.

Tijekom izvjesnog vremena ništa nije narušavalo idilu ovakve papine „obitelji”. Baveći se crkvenim i državnim poslovima „papica” je nalazila vremena i za priređivanje zabava i orgija Svetom Ocu. Nabavljala mu je lake žene i mladiće, nastavljajući ga i sama darivati svojim ne malim tjelesnim čarima.

Olimpija je točno shvatila da Inocentove prolazne veze i „aferice” ne mogu ugroziti njezin utjecaj. Tako je i bilo do određenog trenutka. I odjednom, papa je upoznao novu ljubavnicu koja je ugrozila Olimpijin položaj i primat.

Evo kako se to dogodilo.Inocent X. je imao nekoliko djece sa svojim ljubavnicama. On se kao i njegovi prethodnici

skrbio materijalno osigurati svoju obitelj: svoje vanbračne kćeri poudavao je za bogate plemiće, dok je sina Camila još ranije odredio za crkvene dužnosti. Camilo je vrlo brzo uznapredovao do kardinalskog položaja. To je bio i u ono vrijeme vrlo značajan položaj, ali ga papa nije smatrao dovoljno dobrim za svoga sina-miljenika. Čim se ukazala mogućnost sklapanja povoljnog braka, papa je oslobodio Camila od svećeničkog zavjeta i oženio ga mladom udovicom koja je bila jedna od najbogatijih žena u Rimu.

Olimpija Rossano, tako se zvala udovica koja je postala papinom snahom, bila je veoma zgodna, veoma oštroumna i ne manje vlastoljubiva. Imala je sve kvalitete kako bi u zasjenak bacila Olimpiju I. koja je bila već ponešto u godinama. Preselivši se u papin dvorac, upotrijebila je sva sredstva ženskog koketiranja i zaludila je razvratnog starca. A Inocent je u to vrijeme imao oko sedamdeset godina!

Uspjeh Olimpije II. bio je munjevit, ali ne i potpun. Postavši njezin rob, Inocent je nastavio izvršavati i želje svoje starije ljubavnice. Utjecaj obje žene bio je gotovo podjednak i one su poduzimale sve kako bijedna drugu nadmašile i odnijele prevagu u papinoj kući, i nadmašile svoju suparnicu. Njihova međusobna mržnja počela je ubrzo pokazivati u takvim burnim oblicima da je Sveti Otac bio prinuđen riješiti se jedne od njih. Ne bez gorkog kajanja i žalosti zamolio je sina da se sa svojom ženom odseli iz vatikanskog dvorca.

Olimpija I. je trijumfirala.No, nije prošao ni mjesec dana da se papa rastao s očaravajućom mladom suprugom svog

popustljivog sina, kad ga je obuzelo kajanje zbog svog postupka. Bojeći se da se Olimpija II. može ponovo pojaviti na papinom dvoru, Olimpija I. je činila sve kako bi to zauvijek spriječila.

Počela je priređivati burne zabave za papu. Točnije rečeno, još burnije i razvratnije. Noću su se u parkovima Vatikana pojavljivale djevojčice i dječaci u kostimima koje su po biblijskoj predaji nosili Adam i Eva. Inocent ih je hvatao i odmah, tu na licu mjesta, iskorištavao. To ga je izvjesno vrijeme zabavljalo i privlačilo njegovu pažnju, ali je i dalje mislio na svoju (i sinovljevu) Olimpiju II.

Najzad se jednog lijepog dana Olimpija II. ponovno pojavila na papinom dvoru.I opet je, tijekom dužeg vremenskog razdoblja papa bio potpuno u vlasti obje ljepotice, slijepo

se pokoravajući čas jednoj, čas drugoj. Čak se jednom pohvalio pred kardinalima kako je bio dovoljno odlučan i spretan sačuvati obje ljubavnice.

Događalo se, na primjer, da na nagovor Olimpije I. papa donese neku važnu odluku, a već sutradan, na molbu Olimpije II., donese drugu, sasvim suprotnu onoj svojoj je prvoj odluci. Sve je to unosilo zbrku i potpunu nesigurnost u Rimu i Vatikanu.

7

O običajima na papinom dvoru može se suditi i po tome što je papa informacije o ponašanju svojih ljubavnica dobivao od njih samih. Obje Olimpije su mu detaljno pričale o svojim ljubavnim pustolovima i te su ga priče veoma zabavljale, i uzbuđivale. Kad su tražile da papa učini nešto za nekog njihovog miljenika, obje su pribjegavale istom odlučujućem argumentu: „Ne možete mi odbiti tu malu uslugu, on je, naime, moj ljubavnik!”. Upravo je na taj način Olimpija II. dobila jedno unosno i važno mjesto za nekog mladog kardinala.

Olimpija I. se konačno domislila kako da učvrsti svoj položaj: ubacit će u Sveti kolegij svoga ljubavnika — kardinala Astalija. U početku se papa tome protivio, ali čim je ugledao Astalija odmah je promijenio mišljenje: mladi kardinal je zaista bio veoma lijep i muževan što je odmah raspalilo razvratnu fantaziju starog pape.

Oduševljena tim svojim uspjehom, Olimpija I. nije ni slutila kako će se ova njezina laka pobjeda uskoro pretvoriti u njezin težak i žalostan poraz. Uvodeći kardinala Astalija u Sveti kolegij ona je u njemu vidjela oslonac u borbi s Olimpijom II. Nije znala kako vlastitim planom, zapravo, stvara svog najopasnijeg protivnika. I neprijatelja. Od trenutka kad mu je Astali predstavljen, papa je zapovjedio da mladog čovjeka smjesta presele, radom i stanovanjem, u Vatikan i da mu osiguraju odaje pored njegovih odaja. Već sutradan se kod nasljednika sv. Petra pojavio još jedan miljenik i ljubavnik. U povodu postavljenja novog kardinala bila je priređena veličanstvena svečanost: pucali su topovi, sirotinji je dijeljena milostinja. Od tog trenutka Astali je počeo voditi sve poslove i dvorjani-poltroni su se ubrzo okrenuli od obje Olimpije.

Olimpija I. je bila bijesna i razočarana: posljednji pokušaj ovladavanja papom je pretrpio sraman krah. Biti toliko godina glavna gospodarica i najzad sramno biti izigrana, u toj mjeri da je bila prinuđena napustiti papine dvore! Ustupiti svoje, do tada neprikosnoveno mjesto izdajniku, koji je umjesto vječne zahvalnosti za milovanja, kao i za položaj u Kuriji, odvratio osvajanjem — papinog srca. Kakvo poniženje i bruka. Kakva katastrofa.

Kako ne bi pružila svojim, sve brojnijim, neprijateljima zadovoljstvo vidjeti je poraženu i poniženu, Olimpija I. je tajno, noću napustila papini dvorac. I odmah, počela smišljati osvetu.

Uzdržanija i opreznija Olimpija II. se tiho i skromno povukla pred kardinalom Astalijem.Na nesreću, njezin suprug, papin sin, nije bio toliko razuman. Camilo se ponosio intimnim

odnosima pape sa svojom ženom. Bio je veoma ljut i priređivao je kardinalu Astaliju prave ljubomorne scene. Računajući na roditeljska osjećanja, on se čak usudio prekoriti papu (i oca) Inocenta X. Ali očinski osjećaj nije bio toliko jak kod pape. Jedini razlog koji je mogao stišati papinu ljutnju prema sinu, bilo je to što nije želio potpuno prekinuti s očaravajućom Olimpijom II. jer je s vremena na vrijeme ponekad želio njezinu blizinu. U početku je papa strpljivo saslušao prijekore svoga sina koji je bio uvjeren kako je uspio nagovoriti i utjecati na oca. Umislivši se da je iz sukoba s kardinalom (i papom) izašao kao pobjednik, Camilo se počeo ponašati bahato izazivajući papu svojim sve nerazumnijim ponašanjem.

Papin dvorac je opet postao arena bučnih skandala, ali ovog puta u glavnim ulogama nisu bile žene nego muškarci. Na kraju krajeva, papinog strpljenje je nestalo i on je učinio definitivni izbor između ljubavnice i kardinala Astalija odlučivši da se rastane s Olimpijom I. i njenim nemoguće svadljivim i naprasnim mužem.

Tada se starija Olimpija, koja je iz prikrajka pažljivo pratila sve što se zbiva na papinom dvoru, odlučila vratiti. Postala je ponizna i krotka onoliko koliko je nekad bila gorda i ohola. Preuzevši ponovo na sebe brigu o papinim zadovoljstvima, ona je pokazala toliko spretnosti i ustrajnosti da je ponovo zadobila veliki utjecaj na papu.

Obična spletkarica bi požurila uživati u plodovima svoje pobjede. Olimpija se bojala sve upropastiti bilo kakvom brzopletošću. Njezin plan je bio razrađen na točnom proračunu zbog čega je udvostručila svoju skromnost i nježnost, kao da nije imala nikakvu drugu namjeru osim biti u papinoj blizini. Postupno i neumoljivo išla je prema svome konačnom cilju: svrgavanju omrznutog joj kardinala Astalija.

7

Jednog dana je predstavila papi nekog mladića koji je bio još mlađi, ljepši i privlačniji od Astalija. Papa je bio očaran. S pritajenom radošću promatrala je Olimpija kako rastu papine simpatije prema novom izabraniku, i kako se papa polako hladi prema Astaliju. I usprkos Astalijevog protivljenja mladić je uskoro bio postavljen na važan položaj državnog tajnika i tajnika papinog ureda. Slušajući bez pogovora svoju zaštitnicu, on je iz dana u dan jačao svoje pozicije. Bio je to ambiciozni Fabio Chigia, kasniji papa Aleksandar VII.

Shvativši svu besmislenost i jalovost nastavljanje borbe protiv novog miljenika i Olimpije, a točno naslućujući kako će uskoro pasti u papinu nemilost, kardinal Astali se odlučio na urotu vrbujući i nagovarajući za borbu protiv pape Fiorentince i Španjolce. Ali, sve je bilo uzalud. I obavljeno vrlo neoprezno. Olimpija je budno motrila na svoga bivšeg ljubavnika i uhvatila ga je na djelu. Astali je odmah bio lišen purpurne kardinalske mantije i protjeran iz Vatikana. Sve mu je oduzeto: novac, dužnosti, prihodi. Neumoljiva Olimpija je zahtijevala neka mu se oduzme i onih šest tisuća dukata, koji su kod njega pronađeni prilikom napuštanja papinog dvora.

Poslije progonstva kardinala Astalija, papa je vođenje svih poslova ponovno predao Olimpiji. Ona je ponovo postala „papica”, vrhovni upravljač svih papinih prihoda. Dakako, u suradnji s Fabiom Chigijem. A papa Inocent, potpuno obuzet svojim novim ljubavnikom, nije se trudio pokazivati da je i dalje on gospodar Vatikana. Svima koji su tražili prijem kod njega ili njegovu odluku o bilo čemu, papa je odgovarao: „Ja se ne bavim nikakvim poslovima, obratite se mojoj dragoj Olimpiji”

Nikada i nijedna častoljubiva žena nije mogla sanjati o tako blistavoj pobjedi i revanšu. Neograničeno raspolažući papinom blagajnom, ona je bogato nagrađivala svoje miljenike i ljubavnike okupivši oko sebe veliku gomilu ljudi. To je trajalo sve do smrti pape Inocenta X.

„Papica” Olimpija je tako bestidno opustošila i opljačkala papinu blagajnu da se u škrinjama Vatikana nije našlo čak ni toliko novca kako bi se platio papin pogreb!

Tri dana je tijelo Svetog Oca ostalo na samrtnom odru, jer se nitko nije postarao pokopati papu. Zamolili su Olimpiju neka preuzme na sebe troškove oko pogreba, ali je ona to kategorički odbila. Povodeći se njezinim primjerom, nitko od kardinala i prelata, koji su činili dvor pape Inocenta, nije htio za njegov pogreb odvojiti ni novčića.

Najzad je neki stari kanonik pristao sahraniti papu Inocenta X. o svom trošku pa je u drvenom sanduku privremeno pokopan u kripti crkve Sv. Petra. Tek je mnogo kasnije dostojno pokopan, uz sve počasti primjerene papi.

U vremenima koja su došla poslije smrti pape Inocenta X., počele su se burno pojavljivati i razmnožavati brojne sekte. Dovoljno je bilo da neki prevarant ili neka sumanuta osoba izjavi kako osobno prima savjete i upute direktno od Boga, pa da se odmah oko njega (ili nje) okupi čitava skupina, a ponekad i mala vojska pristaša i sljedbenika.

Jednu od takvih sekti osnovala je Antoaneta rođena u francuskom gradu Lilleu. U ranom djetinjstvu majka je zamrzila svoju kćerku i zatvorila je na tavan, gdje je Antoaneta provela nekoliko godina u potpunoj samoći ne videći ni jedno ljudsko biće osim neke starice koja joj je donosila hranu, ali koja s njom nikad nije progovorila ni riječi.

Na fantaziju jadne djevojke snažno je utjecalo nekoliko knjiga mističnog sadržaja, koje su se slučajno našle na tavanu, i na kraju je njena religiozna zanesenost dostigla takav stupanj da je počela halucinirati uvjerena kako je posjećuje osobno — Bog. Spremala se pobjeći u samostan kad joj se javio Krist i rekao kako su „redovnici i redovnice isto tako odvratni kao i svećenici i da njihova gnusnost zahtijeva osvetu. Doći će vrijeme kad će ti izrodi nestati, žderući jedni druge”. Tada je Antoaneta odlučila ostati u svojoj kućnoj tamnici.

Roditelji, kojima je nazočnost sumanute kćeri u kući sve teže padala, odlučili su je udati. Pošto su bili prilično imućni, bilo je dosta kandidata-ženika. Međutim, Antoaneta je osjećala neizmjernu odvratnost prema muškim dodirima pa je više voljela pobjeći od kuće nego se udati, iako nije imala nikakvih sredstava za život.

7

Na nekoliko kilometara od kuće naišla je na vojnu postrojbu. I pored prljave i pohabane haljine, njena vitka figura izazvala je uzbuđenje među vojnicima. Nesretna Antoaneta, koja se bjegstvom spašavala od jednog muškarca, bila je silovana od cijelog odreda vojnika. Ako je vjerovati njezinom biografu, nijedan vojnik je nije poštedio, a u odredu je bilo oko četiri stotine ljudi!

Obična žena bi umrla od takve torture, ali Antoaneta je bila sveta, jer joj je Gospod darivao posebnu milost. Samo što su se vojnici udaljili nekoliko stotina metara, ona je skočila na noge i nastavila dalje kao da se ništa naročito nije dogodilo. Njezin biograf čak tvrdi da nije izgubila nevinost.

Poslije mnogih iskušenja Antoanetaje najzad stigla u Amsterdam, „gdje ju je Bog obdario prvim djetetom, isto kao što se dogodilo i Djevici Mariji”. Moglo bi se otvoreno posumnjati u to da blagorodni i pobožni svećenik Bord, koji se već nekoliko godina nije odvajao od nje nijednog trenutka, nije svojom časnom riječi potvrdio kako se to zaista tako dogodilo.

Mada je bilo očito da se radi o histeričnoj osobi, Antoaneta je stvorila brojnu sektu „Božjih žena”, koje su je smatrale gotovo za sveticu...

No, vratiti se valja papama i njihovim tajnim životopisima.Inocenta X. naslijedio je Fabio Chigi, papa Aleksandar VII. (1655.-1667.), koji je, kako

kroničari bilježe, „ubrzo pokazao sve svoje slabosti jer je počeo bogato darivati svoju brojnu rodbinu i još brojnije prijatelje, te ih postavljati na odgovorne crkvene dužnosti i položaje”.

Poslije Klementa IX. (1667.-1667.) na papino prijestolje dolazi Emilio Altieri, pod imenom Klement X. (1670.-1676.), koji za svog najbližeg suradnika i pomoćnika postavlja Paluzzia koji je s papom bio u nekom dalekom srodstvu. Bio je to pogrešan izbor.

Paluzzi je bio samoljubljiv, častohlepan i samovoljan. Kako bi osigurao još veću moć i nasljedstvo, svojem imenu dodaje papino građansko prezime Altieri, bez, rečeno je, ikakve osnove, osim koristoljublja. Osim toga, Paluzzi je prigrabio svu vlast i kontrolu u Kuriji, sudjelujući u svim važnijim odlukama. Posebno se brinuo za svoju obitelj čijim je članovima dijelio značajne položaje i posjede.

(Bl.) Inocent XI. (1676.-1689.) zbog svoje strogosti nije bio obljubljen u narodu i vodio je odlučnu borbu protiv nemoralnih zloupotreba crkve, a još više se suprotstavljao nepotizmu. Pokušao je „popraviti” svećenike zahtijevajući češće ispovijedanje, što ne znači, automatski, i manji broj grijeha.

No, već sljedeći papa, Aleksandar VIII. (1689.-1691.), nastavlja s nepotizmom pa za kardinala postavlja nekog svog nećaka, a svojoj obitelji priskrbljuje veliko bogatstvo.

Konačno se događa nešto čudno. Papa Inocent XII. (1691.-1700.) donosi dekret Romanum decet pontificem kojim onemogućava nepotizam i određuje da „papa ne može svojoj obitelji darivati ni teritorije ni novac”. Štoviše, papa je natjerao sve kardinale, koji su se tome, inače, protivili, da potpišu spomenuti dokument i obavežu se, u budućnosti, na njegovo pridržavanje i poštivanje. Ali, već peti papa, poslije njega, krši taj dekret.

Pontifikat pape Klementa XI. (1700.-1721.), dug dvadeset i jednu godinu, mnogi su kritizirali i ocijenili negativnom ocjenom tvrdeći, kao jedan povjesničar, kako razloge za to treba tražiti u „strašljivoj i neodlučnoj Klementovoj prirodi i njegovoj nesposobnosti da presudnim odlukama dade probojnu moć...”.

Papa Inocent XIII. (1721.-1724.) nije ostavio posebnog traga u povijesti, iako se oštro sukobio s isusovcima prijeteći im i ukidanjem reda. Bio je to početak obračuna s ovim vrlo važnim svećeničkim redom.

Novi papa, Benedikt XIII. (1724.-1730.), dominikanac, filozofi asket, načinio je samo jednu, ali veliku pogrešku. Naime, kako bi se osobno mogao u potpunosti posvetiti duhovnom životu, za vođenje svakodnevnih, poglavito političkih poslova, izabrao je Niccolu Coscija koji je bio vrlo pohlepan i bez ikakvih skrupula i morala, ukratko — „do srži pokvaren”. Mnoge je poslove podijelio svojim sunarodnjacima s kojima je dijelio njihove tako stečene beneficije. Osim toga, uspio je potpuno odvojiti papu od ostaloga svijeta i samostalno voditi poslove u njegovo ime.

7

Kao vrhunac papine pogrešne kadrovske politike bio je izbor i imenovanje, pod Coscijevim utjecajem, Lercarija za državnog tajnika. Taj dvojac, Cosci i Lercarij, lošom upravom financijski su upropastili papu i Crkvenu Državu. Rimski puk, zbog svega toga, nije ni volio ni poštovao papu Benedikta.

Sljedeći papa, Klement XII. (1730.-1740.) nije poštovao dekret kojim se zabranjuje nepotizam pa je, star i gotovo potpuno slijep, za pomoćnika uzeo svog nećaka Neria Corsinia, kojega je imenovao kardinalom unatoč njegove općepoznate nesposobnosti.

Pozitivno je jedino to što je uhitio i osudio na deset godina zatvora samovoljnog zlikovca Nicolu Coscia, „zloduha” pape Benedikta.

Dekretom In eminenti (1738.) po prvi put je javno osudio djelovanje masona i njihovih loža, i to osuđujući njihove „naturalističke stavove, tajno organiziranje, njihove zakletve i ceremonije, kao i otvoreno nepoštovanje vjere i Crkve”. Sve je to smatrao „opasnošću za Crkvu i papinsku državu”.

Naredna konklava je trajala punih šest mjeseci. Tada je kardinal Priospero Lorenzo Lambertini poručio svojim kolegama kardinalima: „Želite li sveca — izaberite Gottia; želite li političara — izaberite Aldobrandia; želite li čovjeka — izaberite mene!”. Kardinali su, očigledno, željeli čovjeka i on je postao papa Benedikt XIV. (1740.-1758.).

Bio je obrazovan i vrlo uspješan papa. I protestanti su ga cijenili, opisujući ga kao „svećenika bez drskosti i osobnih interesa i papu bez nećaka”. Kasnije su mu neki zamjerili „preveliko popuštanje prema suvremenicima”.

Novi papa Klement XIII. (1758.-1769.) također je bio blag i dobronamjeran, ali suviše ovisan o ljudima iz svoje najbliže sredine, prvenstveno o svom tajniku Luigiju Trigianiju. Uzaludno pokušava braniti isusovce koji su za njegova pontifikata protjerani iz Portugala, Španjolske, Napulja i sa Sicilije, a uskoro i iz Parme. Naknadno ih iz Francuske protjeruje i Luj XV., uz podršku svoje ljubavnice, madame Pompadour.

U posebnoj enciklici (1766.) osuđuje Klement sve knjige suprotne katoličkom nauku pa i djela francuskog filozofa Helvetiusa, svih francuskih enciklopedista i Russeauova Emila.

Poslije njegove smrti kardinali traže onoga, između sebe, koji će imati toliko odvažnosti ukinuti isusovački red. Izbor pada na franjevca, konventualca Giovannia Ganganellija, papu Klementa XIV. (1769.-1774.).

Već u prvoj godini pontifikata papa se suočava s odlučnim zahtjevom Francuske i Španjolske da se ukinu isusovci. Iako su isusovci djelovali širom Europe i ostavili vidnog traga u općoj kulturi i prosvjeti, za mnoge svjetovne vladare neprihvatljiv je bio njihov „četvrti zavjet” koji je određivao „neupitnu poslušnost papi”. Ne mogavši se više odupirati Klement XIV. je donio dekret o ukinuću isusovačkog reda, s pogubnim posljedicama za mnoge njegove pripadnike, a general reda Lorenzo Ricci zatvoren je u Anđeosku tvrđavu. Imanja isusovaca pripadaju državama u kojima se nalaze. Jedino se Prusija i Rusija protive ovakvoj papinoj odluci budući da su isusovci u tim, ali i drugim zemljama, bili nositelji europskog školstva i obrazovanja.

Ukinuće isusovačkog reda povjesničari Crkve smatraju „trenutkom najveće sramote za papinstvo”.

Klement je živio u stalnom strahu od otrova. Umro je u teškoj duševnoj depresiji, a mnogi su povjerovali kako je i stvarno otrovan.

Naslijedio ga je — ljepotan („visok, zgodan i tašt, gord na svoje elegantne noge i bujnu sijedu kosu”), kako je i sam smatrao, papa Pio VI. (1775.-1799.), koji je djelovao pod stalnim pritiskom talijanskog nacionalističkog, oslobodilačkog i ujediniteljskog pokreta.

Iako je u znak poštovanja uzeo ime prema svom nadasve ozbiljnom i pobožnom prethodniku Piju V., novi papa je trošio novac, koji nije imao, za besmisleno podizanje egipatskih obeliska po Rimu, za stvaranje modernog Vatikana... Kao nepotist u velikom renesansnom stilu, obogatio je svoje nećake (nećake?) na račun Crkve. Zapanjio je Rim svojom upletenošću u oštru spornu parnicu za neku baštinu koju je želio prenijeti na jednog nećaka. Postiglo se kompromisno rješenje i nećak

7

je dobio neki novac, ali se papa pokazao gramzljivim te je tako, još jednom, ugroženo dostojanstvo i poštenje papinstva.

Prije toga papa se suočio s najvećim izazovima u posljednjih nekoliko stoljeća, s Francuskom revolucijom i s Napoleonom I. Bonaparteom. U Francuskoj se ukidaju sve kongregacije i samostani, a svećenici ostaju na državnoj plaći, što ih baca u siromaštvo i još veći očaj. Papa osuđuje takav stav francuskih revolucionarnih vlasti, a usput i Deklaraciju o ljudskim pravima.

Ali, još kao „građanin” kardinal, budući papa, „udvarajući” se revoluciji i revolucionarnom puku, koristio je službeni papir sa zaglavljem koje je glasilo: „Sloboda, jednakost i mir u našem Gospodinu Isusu Kristu”.

U atmosferi neizvjesnosti, posebno po budućnost Rima i papinstva, jedna je skupina rimskih republikanaca odlučila zasaditi, kao provokaciju, oko Rima niz tzv. Stabala slobode. Došlo je do provale gnjeva, izbila je pobuna kojom je prilikom ubijen mladi francuski, Napoleonov general. Joseph Bonaparte, francuski veleposlanik u Vatikanu, i Napoleonov mlađi brat, odmah napušta Rim, a u Parizu je uhićen papin nuncij (veleposlanik Vatikana) te Napoleon zapovijeda da se proglasi Rimska Republika. Francuske postrojbe ulaze u Rim, a kardinali su uhićeni. Papi je zapovjeđeno da „u roku od tri dana napusti grad”. Kada je zamolio neka mu dopuste umrijeti u Rimu, francuski zapovjednik, general Berthier, prezirno je uzvratio: „Umrijeti se može svugdje.” Zatim je, smrtno bolestan, „građanin papa” uguran u kočiju i odveden na sjever u Toskanu.

Smješten je prvo u ženski samostan u Sieni, a potom u samostan pored Firenze, gdje se malo oporavio, ali su ga se Francuzi i dalje bojali pa su ga kanili prebaciti na Sardiniju, no bio je previše bolestan. U ožujku 1799. godine, iako je bio teško bolestan, prebacili su ga preko Alpa u Francusku gdje je umro pet mjeseci kasnije. Mjesni „ustavni kler”, crkve koju je osnovala Revolucija, odbio mu je kršćanski ukop te je gradski prefekt u matične knjige samo zabilježio smrt „građanina Braschija koji je obavljao dužnost pape”.

Papa Pio VI. nije bio dobar papa, kažu povjesničari, jer je bio tašt, slab i posebno, neodlučan, iako je živio u vremenu koje je baš odlučnost zahtijevalo.

Sljedeća konklava je održana u Veneciji, pod zaštitom Austrijanaca. Izabran je Pio VII. (1800.-1823.) koji se uspijeva nagoditi s Napoleonom, tada prvim konzulom Francuske, i uskoro ga kruni za francuskog cara što izaziva negodovanje brojnih kardinala. Ali Napoleon pravi posebni skandal ne dozvoljavajući nikome, pa ni papi, da dodirne njegovu krunu, pa je sam stavlja na glavu govoreći: „Bog mi ju je dao, jao onome tko je takne!”. Prethodno se odbija ispovjediti i pričestiti. Ali, na nagovor nevjenčane žene budućeg cara Josephine, papa, u najvećoj tajnosti, uspijeva natjerati Napoleona na vjenčanje, koje obavlja Napoleonov ujak kardinal Fresch, čak i bez svjedoka. Na kraju dolazi ono „najbolje”: dijamantna tijara koju je Napoleon poklonio papi predstavlja, također, prikrivenu uvredu jer je bila ukrašena dijamantima prethodno opljačkanim u Vatikanu.

Napoleon je za Pija izjavljivao kako je to „čovjek koji obavlja jednu od najznačajnijih službi u svijetu” pa je papa Napoleonu bio „uporište mišljenja”, a njegov moralni autoritet jednak „vojnoj postrojbi od 200.000 ljudi”. A, poznato je, Napoleon je bio izraziti antiklerikalac. Usprkos tome Napoleon je, još kao konzul Republike, rečeno je, sa Svetom Stolicom sklopio konkordat. Stoga su europski vladari papu posprdno nazivali „Napoleonovim kapelanom”.

Međutim, Napoleon se na vrhuncu svoje moći ponovno „zaratio” s Rimom i papom. Ponovno je jedan francuski general uhitio jednog papu i odveo ga iz Rima istim putem kao i njegovog prethodnika. Kako su na putu bili bez hrane, papa i njegov državni tajnik, koji je interniran zajedno s njim, pokušali su „izvrnuti džepove” i naći novac. Imali su, međutim, samo dvadesetak soua, što je bilo bezvrijedno. Zatočen je u Savoni, na talijanskoj rivijeri, ne zanimajući se za politiku, postavši ponovno „redovnikom”, perući i krpajući sam svoju odjeću i prepuštajući se molitvama.

U međuvremenu je Napoleon anketirao Rim i proglasio ga „drugim gradom Carstva”. Kada se ponovno oženio, austrijskom princezom, kćerkom austrijskog cara, natjerao je dio kardinala da

7

sudjeluju u ceremoniji, ali dio kardinali usprkos prijetnji, odbio je doći u Pariz. Ni papa se s vjenčanjem nije slagao.

Vrativši se poražen iz Rusije, a da papa to nije znao, Napoleon ga je natjerao na potpisivanje novog, sramnog „konkordata” kojim se razvlašćuje papa, a papinstvo seli u Francusku. Uskoro je papa to požalio, odbio priznati svoj potpis pravdajući se kako je to potpisao zbog „ljudske slabosti”, objašnjavajući da je i on „tek sam prah i pepeo”.

Ali, papa je doživio i Napoleonov pad i njegovo progonstvo na Sv. Helenu. Ipak pruža utočište obitelji protjeranog cara.

Na Bečkom kongresu, 1815. godine, obnovljena je Papinska Država, dok je papa obnovio isusovački red te ponovno pozvao na obračun s masonima.

Poslije ovoga snošljivog pape (rado je sam uređivao svoj krevet), na prijestolje sv. Petra dolazi Lav XII. (1823.-1829.) koji obnavlja sustav policije i doušnika, proganja Židove, koji su ponovno stjerani u geta. Crkvena država postala je jednom od najnazadnijih europskih država. Zbog svojih uskih, konzervativnih pogleda, i još više postupaka, nije uživao podršku u narodu pa njegova smrt nije primljena s velikim žaljenjem.

Čovjek kojem je na grobu zapisano: „Rodio se, plakao je i umro”, bio je papa Pio VIII. (1829.-1830.) koji se uglavnom suprotstavljao, i to: mješovitim brakovima, naknadno ih prihvaćajući ukoliko djeca dobiju kršćanski odgoj, protestantima, masonima i navodnom liberalizmu.

Zatvorske kazne uvedene su za one koji su uhvaćeni u igri nedjeljom i blagdanom. Ženama je zabranjeno nošenje odjeće priljubljene uz tijelo. U kazalištima je zabranjeno vikanje „još”. U rimskim je krčmama zabranjeno točenje alkohola.

Židovi, oslobođeni tijekom revolucionarnih promjena, bili su posebno na meti pape i reakcije. Zapovjeđeno im je da se vrate u geta koja su opasana visokim zidovima i opskrbljena vratima koja su se noću zaključavala, a zabranjeno im je posjedovanje nekretnina (čak i u getima). Poslovanje između Židova i kršćana bilo je zabranjeno, što je natjeralo bogate rimske Židove na napuštanje Papinske Države, koju je to gospodarski znatno pogodilo.

Papa Grgur XVI. (1831 .-1846.) je bio odlučni protivnik svih suvremenih i naprednih ideja, a posebno ujediniteljskog talijanskog nacionalizma. Osuđuje liberalizam u znanosti, slobodu tiska i nastojanje da se država odvoji od crkve i vjere. Sumnjičav prema svim inovacijama, osuđivao je čak i željeznicu, proglasivši je „paklenim strojem”.

Desetljeća lošeg upravljanja papinskom državom dovela su do pobuna, između ostalih i talijanskih karbonara, koje su počele neposredno poslije Grgurovog izbora i trajale bez prekida tijekom čitavog njegovog papinstva.

Opredjeljuje se za proaustrijsku politiku, što izaziva nezadovoljstvo Rimljana, pa papa nastoji sačuvati vlast uz pomoć okrutnih plaćeničkih postrojbi, što skupo stoji papinu blagajnu. Iako je Grgur upotrijebio svu svoju energiju kako bi „odbacio varavu filozofiju Francuske revolucije” i drugih koje su slijedile, njegovi su podanici zavidno promatrali bolje upravljanje koje su donosile te revolucije. Objavio je encikliku u kojoj je odbacio „otrovni izvor ravnodušnosti koji izvire iz apsurdne i neispravne doktrine po kojoj treba zahtijevati i štititi slobodu svijesti za sve ljude”. On je osudio „neukusnu i uvredljivu zlonamjernost” onih koji „rovare protiv vladara i osporavaju njihova prava” i koji teže da zatim „porobe narode pod krinkom slobode”.

Zanimljivo je, pak, daje papa Grgur osudio ropstvo i trgovinu robljem u Sjevernoj i Južnoj Americi.

I o papi Piju IX. (1846.-1878.) postoje dvije istine. Ona koja se koristi u službenoj vatikanskoj povijesti, kao i ona koja pripada ovakvoj tajnoj povijesti rimskih papa.

Prvo, treba zapisati: novi je papa u mladosti bolovao od epilepsije. Bio je padavičar pa nitko ne zna kakve je posljedice ta bolest ostavila na papu, fizički, i još više psihički.

Prema prvoj „istini” izbor Giovannija Ferettija za papu dočekan je s oduševljenjem jer su ga smatrali pristašom liberalizma i talijanskih nacionalista. Odmah je amnestirao političke osuđenike. Ali, u uvjetima teške gospodarske krize i sve jačih zahtjeva za ujedinjenje Italije, ubijen je papin

8

prvi ministar Rossi, a Pio bježi iz Rima.Rim je 9. veljače 1849. proglašen republikom, a uskoro je Viktor Emanuel II. proglašen kraljem

Kraljevine Italije...Međutim, kada bi se pokušala zabilježiti prava povijest (druga „istina”) ovoga Pija, sve

gnusobe koje su pratile život i djelo ovoga pape, neki smatraju da bi bile potrebne stranice i stranice jedne ovakve knjige. Kako to nije moguće, valja navesti samo najznačajnije datume i događaje iz njegovog života.

Pio IX. (Pio Nono, „djed”, kako su ga nazivali) je stupio na papinsko prijestolje 16. lipnja 1846. godine. Ceremonija krunjenja, svjedoče, bila je veoma raskošna. Postoje budući papa obavio svetu misu, kastrati iz Sikstinske kapele počeli su pjevati himne, jedan je kardinal prišao papi i postoje tri puta kleknuo pred njim, skinuo je s njegove glave mitru. Zatim je na isti način na njegovu glavu stavio tijaru koju je poklonio Napoleon I., a koja je stajala pola milijuna ondašnjih franaka. Tijara je bila sva optočena briljantima, smaragdima, safirima i biserima, ali i ukrašena briljantnim križem neprocjenjive vrijednosti. Slobodno se može reći kako je ta skupa tijara po malo čemu podsjeća na trnov vijenac koji je bio stavljen na Isusovu glavu.

Navečer su vatikanski i rimski dvorci bili blještavo osvijetljeni, a katedrala Sv. Petra bila je obasjana s dvadeset tisuća svijećnjaka.

Rimljani su se nadali da će novi papa biti liberalniji od svojih prethodnika, ali su se ubrzo uvjerili kako su se grdno prevarili.

Vladavina pape Pija IX. započela je dekretom koji je sadržavao sljedeće paragrafe: „Zatvaraju se svi kružoci i raspuštaju se sva politička udruženja. Zabranjuje se okupljanje više od pet ljudi najednom mjesto, naročito navečer... Ako se neko bez ozbiljnog razloga zatekne na ulici poslije jedanaest sati navečer, bit će priveden u policiju i osuđen na petnaest dana zatvora; u slučaju ponovljenog prijestupa bit će kažnjen s mjesec dana zatvora...

Ukida se sloboda tiska. Za manje prekršaje određuju se kazne od 25, 50 i 100 zlatnika. Ako tiskar bude kažnjen tri puta, tiskara će biti zatvorena, a nakladnik zauvijek lišen prava na obavljanje tiskarske djelatnosti...

Sve knjige, domaće ili strane, ne smiju se prodavati, bez odobrenja crkvenih vlasti ili policije. Knjige se mogu prodavati samo u posebnim prodavaonicama uz pismeno odobrenje; prodaja knjiga na ulici se strogo zabranjuje. Ta pravila važe i za gravire i litografije...”.

Papa Pio IX. je smatrao da će učvrstiti svoju vlast ukoliko utvrdi dvije nesporne dogme: o bezgrješnom začeću B. D. M. i o papinoj nepogrješivosti. Zapravo, ti dekreti, spisi i enciklike izazvali su još veće negodovanje istinskih vjernika. Njegova enciklika Syllabus („Popis zabluda”) označila je otvoreni rat protiv svih naprednih ideja i dovela do potpuno suprotnog rezultata od onog koji je papa očekivao. Syllabus je francuska Vlada zabranila, u Napulju je dokument javno spaljen, Austrija je razmišljala o zabrani (ali bi ugrozila konkordat)...

Došlo je do otvorenog rata, u kojem su se posebno proslavili Garibaldi i Mazzini. Napad na Vatikan izvršen je 20. rujna 1870. godine. Poslije četverosatne topovske kanonade na jednoj od gradskih zidina probijena je breša i general Cadorna je ušao u grad sa svojom vojskom.

Gotovo istodobno su zauzete i gradska vrata. Od tog trenutka je vojnički otpor u Vatikanu prestao. Papini vojnici su predali oružje, a na ulicama se narod bratimio i grlio s pobjednicima.

Napad na Vatikan i pobjeda generala Cadorne označili su kraj svjetovne vlasti rimskih papa. Od tada je papa bio samo vrhovni poglavar Katoličke crkve.

U vrijeme ovoga pape dogodilo se još jedno „čudo” — četrnaestogodišnjoj djevojčici Bernardici Soubirous ukazala se, u Lourdesu, Gospa osamnaest puta od 11. veljače do 16. srpnja 1862. godine. Gospine su prve riječi bile: „Ja sam Bezgrešno Začeće!” Slučajno, ili ne, tada su još trajale rasprave o „bezgrešnom začeću” koje je papa, rečeno je, kao dogmu, bio upravo proglasio. Očigledno, i Nebo, kao i Gospa, potpuno su se slagali s papom.

Biskup-ordinarij msgr. B. S. Laurence objavio je svoj glasoviti „Mandement”, četiri godine kasnije, u kojem tvrdi kako „Bernardičino svjedočanstvo pruža sva jamstva koja mi možemo

8

željeti... zato možemo temeljito vjerovati da je to ukazanje nadnaravno”. Poslije još dvije godine, mjesni biskup osobno je vodio prvu procesiju do mjesta ukazanja i blagoslovio Gospin kip koji je postavljen u špilji. Samo osam godina poslije ukazanja Lourdes funkcionira u svim elementima koji tvore svetište i to inicijativom mjerodavne crkvene vlasti.

Ovaj je papa, Pio IX., organizirao Prvi vatikanski koncil na kojemu su biskupi i kardinali pokušali tvrditi da su „biskupi svjedoci tradicije”, na što je Pio Nono uzvratio: „Tradicija, to sam ja!”

Koncil, međutim, nikada nije završen, zbog francusko-pruskog rata, pa je poslije kojih stotinu godina, otpočinjući Drugi vatikanski kongres, tadašnji papa prvo „zaključio Prvi vatikanski koncil”.

A kada je tijelo Pija Nona noću odneseno na svoje zadnje počivalište u crkvu San Lorenzo fuori le Mura, protuklerikalna svjetina gotovo je uspjela baciti lijes u rijeku.

Pio IX. imao je najduži pontifikat u povijesti, pune 32 godine.Sljedeći papa Lav XIII. (1878.-1903.), kako i priliči Svetom Ocu koji je zakoračio u novo

stoljeće, pokazuje više smisla za politiku i svakako je bolji političar od svoga prethodnika. Miri se s gubitkom države, ali nastoji papinski položaj izdignuti na razinu duhovnog i moralnog autoriteta u cijelome svijetu. Uspijeva se pomiriti sa svim europskim vladarima i vlastima, osim s Francuskom. Po prvi put jedan papa naziva protestante i pravoslavce „odvojenom braćom”.

Talijanski časopis Riforma je objavio: „Novi papa ne proklinje... ne prijeti... Forma je slatka, ali je bit apsolutna, tvrda, nepopustljiva.

Papa Lav je 1884. godine izdao okružnicu Humanum genus, kojom je poveo odlučujuću bitku protiv masonstva — De secta Massonum. Slobodno zidarstvo (masoni) je „osuđena sljedba”, a iste godine je izdan Naputak Svetog rimskog i sveopćeg zbora za istraživanje vjerskih stvari svim katoličkim biskupima u svijetu. Naputak se temelji na spomenutoj papinoj okružnici protiv masonerije, a upozorava na raniju osudu ove „sljedbe” i poziva „one koji su se upisali u sljedbu slobodnih zidara” da „očiste svoju dušu od svakog gnjusa te se povrate u krilo Božjeg milosrđa”. Naputak ističe „da je prokletstvo unaprijed bačeno na sljedbu slobodnih zidara”.

Papa Lav XIII. je u socijalizmu vidio sveobuhvatni sustav koji pojedincu oduzima pravo posjedovanja što mu ga je dao Bog i koji opće vlasništvo stavlja u ruke države. On je smatrao da će tako presahnuti izvori bogatstva, da neće biti iskorištena marljivost i talenti i da će čitavo čovječanstvo zapasti u bijedu. Socijalizam je osuđen zbog toga što je protivan prirodnom zakonu. To tvrdi papa i Crkva.

Lav je prvi papa snimljen filmskom kamerom.Na slijedećoj konklavi izabran je (sv.) Pio X. (1903.-1914.), prvi papa seljačkog porijekla u

zadnjih tri stotine godina, sušta suprotnost svome prethodniku. Živio je u vremenima uoči Prvog svjetskog rata, a kada ga je austrougarski car Franjo Josip zamolio neka blagoslovi njegovu vojsku odgovorio je: „Blagoslovit ću samo mir!”.

Sukobio se s mnogim zemljama braneći vjeru i Crkvu, ali i njezina prava i beneficije. Podržavao je katoličke manjine u Irskoj i Poljskoj. Veliko nezadovoljstvo izazvao je u Americi kada je odbio primiti bivšeg američkog predsjednika T. Roosevelta samo zato jer se ovaj pomolio u rimskoj metodističkoj crkvi. Bio je, naime, metodist.

Znanost smatra kako je Pio X. bio prije svega krut svećenik skromnih intelektualnih sposobnosti koji je uporno vodio antimodernističku crkvenu vojnu.

Umro je siromašan tako da su njegove sestre ostale nezbrinute. Brigu o njima preuzeo je njegov nasljednik.

A taj je nasljednik bio Giacomo della Chiesa, papa Benedikt XV. (1914.-1922.), koji bijaše sitan čovjek s jedni uzdignutim ramenom u sjemeništu su ga zvali, „Piccoletto” (Maleni), pa je imao velikih problema, zbog svog malenog rasta, tražeći odgovarajuću odjeću za ustoličenje, poslije izbora za papu.

Rat će dominirati Benediktovim pontifikatom i biti njegova zla kob. Papa je kroz čitav rat, koji je bjesnio svijetom, a prvenstveno u Europi, propovijedao neutralnost, ne osuđujući nijednu stranu u

8

sukobu. Kako mu je bilo zabranjeno sudjelovanje u mirovnom rješenju tajnim sporazumima između Italije i saveznika (Londonski pakt) jer se protivio potpunom poniženju Njemačke (što je, zapravo, omogućilo pojavu njemačkog nacizma), Benedikt je pozivao na međunarodno pomirenje.

Pri kraju rata se i aktivno umiješao među zaraćene strane, pokušavajući izmiriti sile Antante s Austro-Ugarskom Monarhijom i tako spasiti carevinu. Time je nastojao pomoći i Njemačkoj. Predložio je sklapanje tzv. „bijelog mira”, što je značilo uspostavu poljske katoličke države koja bi krunu ponudila austrijskom caru. Zamislio je potpuno odstranjenje pravoslavlja s Balkana. Austrija bi dale manje teritorijalne koncesije Italiji. Ostala bi stara Njemačka i stara Austro-Ugarska. Sasvim, dakle, na liniji tradicionalnih papinskih interesa. Ali, papa nije imao sreće jer Antanti nije bilo u interesu spašavanje Berlina i Beča. Zbog toga su mu nadjenuli i nadimak Švaba.

Zanimljivo je da ovome papi, još za života, podižu spomenik Turci. U Istambulu gdje je spomenik postavljen je pisalo: „Velikom papi svjetske tragedije... dobročinitelju naroda bez obzira na narodnost i vjeru”.

U vrijeme ovoga pape dogodilo se „čudo u Fatimi”, u Portugalu, gdje su 1915. godine djeca (Lucia dos Santos, Francisco i Jacinta Maerto) od osam, sedam i šest godina, vidjeli „lik s plaštem”. Tijekom sljedeće godine vidjeli su, u tri različite prilike, anđela koji se sam nazivao Anđelom mira (trajao je rat) i koji ih je poticao na molitvu zazivajući svaki put Srce Isusovo i Srce Marijino. Godine 1917. djeca su imala Gospino ukazanje svakog 13. u mjesecu, od svibnja do listopada, osim u kolovozu kada je bilo petnaestoga.

Za vrijeme tih šest susreta „Gospođa” koja će se u posljednjem ukazanju predstaviti kao „Gospođa od Krunice”, vodila je s djecom bliski i ljudski razgovor. Nekoliko ideja su se stalno ponavljale i isticale: dnevna krunica, Bezgrješno Srce Marijino, mir na svijetu. Jedan je dan bio pun značenja — 13. lipnja. Gospa je toga dana pokazala vidiocima Pakao i rekla im da Bog želi širenje pobožnosti prema Bezgrješnom Srcu Marijinu kako bi spašavala duše. Ako smrtnici ne prestanu vrijeđati Boga, izbit će još jedan i to strasniji rat. Gospa je željela „posvećenje Rusije njezinom Bezgrješnom srcu”. Ako joj se želja usliša, bit će mira. Ako ne, Rusija će svoje zablude proširiti po cijelom svijetu, uz ratove, proganjanje Crkve, mučeništva dobrih i patnju Svetoga oca. Pored viđenja Pakla i poticanja na pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinom, u Fatimi je bila povjerena treća tajna. Iako je poznata papama od Ivana XXIII., ona nije obznanjena. Navodno se radi o točnom datumu Sudnjega dana.

Riječi o Rusiji izgovorene su u tom udaljenom mjestu četiri mjeseca prije oktobarske revolucije. Gospa je 1929. godine ponovno došla k Luciji, koja je tada bila redovnica u Španjolskoj, i tražila posvetu.

Tri su pape počastile Fatimu Pio XII., Pavao VI. i Ivan Pavao II.Papa Benedikt XV umro je, u šezdesetim godinama, iznenada i nakon kratkog bolovanja.

Budući da se radilo o XX. stoljeću nitko više nije govorio o otrovu. Je li netko pogriješio?Sljedeći papa Achille Ratti, pod imenom Pio XI. (1922.-1939.), suočava se s komunizmom,

nacizmom i fašizmom.Između ostaloga, bio je prvi nuncij u obnovljenoj Poljskoj, poslije oslobođenja od carske

Rusije, a tamo su mnogi poljski biskupi bili kivni na njega i sumnjičili ga za špijuniranje u korist njemačkog cara. Drugo, susreo se zarana s ruskim komunizmom, u susjedstvu, što ga je uvjerilo kako je „komunizam najveći neprijatelj kršćanske Europe”.

Izborom za papu prva mu je briga bila riješiti državno-politički status papinske države, Vatikana, u odnosu naspram fašističke Italije. To rješava 1929. godine Lateranskim ugovorom (drugi je potpisnik —Benito Mussolini), koji određuje granice Vatikana (zidine iz 852. godine koje je izgradio papa Lav IV. radi obrane od Saracena) koji postaje samostalna i neovisna država. Tada je Italija platila papi i kompenzaciju, odštetu za odustajanje od prava na bivše papinske teritorije u novoj talijanskoj državi, ali je ona bila daleko manja od one koja je svojedobno bila ponuđena, očigledno nerazumnom i tvrdoglavom papi Piju IX.

8

Papa je, rečeno je, komunizam držao „glavnim neprijateljem kršćanstva”, a ne imajući valjanih procjena i informacija iz Njemačke (tamo je boravio Eugenio Pacelli, kasniji papa Pio XII.), sklapa konkordat s Njemačkom iako su Hitlerovi nacional-socijalisti već bili na vlasti. Uskoro se pokazalo da zaista Hitler ne poštuje nikakve dogovore i međunarodne ugovore, što se demonstriralo stalnim proganjanjem katolika. Stoga papa Pio svojom posebnom enciklikom nacizam proglašava „u svojoj biti potpuno antikršćanskim”.

U Španjolskoj papa, nezadovoljan odlukom republikanske Narodne vlade o odvajanju Crkve od države, podržava generala Franca.

Tek kada se Mussolini otvoreno stavlja na stranu Hitlera i sklapa s njim „Čelični pakt”, i pošto je zabranio pokret kršćanske mladeži, papa Pio XI. zauzima neprijateljski stav naspram talijanskog fašizma. Iako je sam papa svojedobno tvrdio da „nam je tog čovjeka sama Providnost poslala”. Sada je općenito napao fašističku idolatriju, to „pogansko obožavanje države”. Istaknuo je kako se fašistička prisega u osnovi protivi Božjem zakonu. Ali kad je Italija, uz zvjerstva, okupirala Abesiniju, papa nije osudio tu fašističku pustolovinu.

Prilikom posjeta Rimu visokog njemačko-nacističkog izaslanstva, u siječnju 1937. godine, papa je u Njemačku prokrijumčario encikliku Mit brennender Sorge (Teško zabrinut) u kojoj je osuđeno djelovanje njemačkih vlasti naspram Crkve i općenito njemačka rasna politika. Posebno i namjerno naglašena je trajna vrijednost židovskih svetih knjiga, a papa je osudio „idolatrijski kult” kojim se vjera u pravog Boga zamjenjuje „nacionalnom religijom”, kao i „mitom o rasi i krvi”. A kada je sljedeće godine Rim posjetio osobno Hitler, papa je privremeno napustio grad.

Odlučnost enciklike zapanjila je javnost, ali papa ne bi bio papa, da za pet dana sve nije ublažio novom enciklikom, ovoga puta protiv komunizma, izjednačavajući ova dva svjetonazora i ideologije. Jezik ove druge enciklike bio je još žešći i još više osuđujući.

Prihvaćajući tehničke novotarije, organizira u Vatikanu posebnu radio-postaju — Radio Vatikan (najjača kratkovalna stanica na svijetu) koji postaje moćno propagandno sredstvo papa i Katoličke crkve.

Zanimljivo je da ovaj papa otvara prozor prema Trgu sv. Petra, dakle „prema Italiji”, koji je pedeset i dvije godine bio zatvoren, i s njega započinje podjeljivati svoj blagoslov urbi et orbi (gradu i svijetu).

Kada je papa Pio XI. preminuo, Mussolini je izjavio: „Konačno je taj tvrdoglavi starac umro.”Novi papa, već spomenuti E. Pacelli, koji uzima ime Pio XII. (1939.-1958.), jedan je od

najkontraverznijih Svetih Otaca novijega doba. Izabran je poslije jednodnevne konklave.Potječe iz ugledne pravničke obitelji, a i sam se posvećuje pravu. Obavlja, što će se poslije

pokazati vrlo važnim, posao nuncija u Münchenu, a 1920. postaje nuncij u novoosnovanoj njemačkoj republici — Trećem Reichu. Imenovan je kardinalom 1929., a već sljedeće godine postaje papin državni tajnik. Potpisuje konkordate s Austrijom i Njemačkom (srpanj 1933.).

Prema papinoj službenoj biografiji Pio XII. želio je biti „papa mira”. Pokušavao je čak (1939.) organizirati jednu veliku međunarodnu konferenciju, tražeći putove mira, ali bez uspjeha. Nastoji Crkvu održati potpuno neutralnom, ali ne osuđuje Hitlerov napad na SSSR smatrajući „komunizam pogubnijim i od samog nacizma”.

Mnogi još i danas optužuju Pija zbog „šutnje”, zamjeravajući mu što nije odrješito osudio nacistička zlodjela, posebno naspram Židova, dok ga drugi brane i njegovo ponašanje opravdavaju željom da „ne dosipa ulje na vatru”. Ipak, ali vrlo općenito i neuvjerljivo, osudio je „rasno istrebljenje” (1942. i 1943.), ali nije zaboravio dodati kako „bi otvoreni prosvjedi i osude mogle izazvati još pogubnije i drastičnije progone”.

Smrt Pija XII. unovčio je njegov liječnik dr. Giuseppe Galeazzi Liši koji je tajno snimio papu u agoniji i dan ranije, prije službene smrti, prodao fotografije tisku.

Međutim, postoji i druga istina o ovom papi, koja ide tako daleko da ga optužuju za dogovore s Hitlerom o holokaustu.

8

Osim toga, John Cornwell, engleski povjesničar, tvrdi da je papa Pio odlučno utjecao na dolazak Hitlera na vlast, a sada će takav čovjek biti, najvjerojatnije, proglašen za sveca.

Spomenuti Cornwell bio je pred završetkom svoje knjige u kojoj bi „ratnog papu” oslobodio optužbi za antisemitizam i suradnju s nacistima. Međutim, šokantno saopćenje iz Rima, točnije od strane zapovjednika Društva Isusovog, njemačkog prelata Petera Gumpela, natjeralo je autora da u potpunosti promijeni pristup svojoj knjizi. Gumpel, vodeća ličnost obavještajne službe Vatikana Opus Dei, kratko je upozorio: „Ne smijete upotrijebiti ništa od materijala koji sam vam prošle godine stavio na uvid. Tužit ćemo vas sudu ako to učinite. Ne smijete koristiti ni citate niti odlomke. Ništa!”.

Vatikan se, dakle, svim silama trudi sakriti istinu o papi koji je bio na čelu Rimske crkve u danima uoči i tijekom Drugog svjetskog rata.

Cornwell je zapisao: „Papa Pio XII. je bio antisemit, izuzetno naklonjen nacističkom režimu u Njemačkoj, slijep i gluh za zločine nacista širom Europe, pa i za zločine njihovih kvislinga, ustaša, u Hrvatskoj tijekom ratnih godina. Ovaj svećenik je svojim perfidnim djelovanjem razorio demokratski orijentiranu elitu njemačke katoličke zajednice i time olakšao uspon Hitlera...”.

Pio XII., dok još nije postao papa, inicirao je čuveni konkordat — savez Vatikana i Kraljevine Srbije. Tako je, slažu se brojni povjesničari, doprinio izbijanju Prvog svjetskog rata.

Gumpel je Cornwellu stavio na uvid arhivsku građu koja nikome prije toga nije bila dostupna, a nije to ni sada. Riječ je o 76 dokumenata, obimnih priloga za i protiv kanonizacije Pija XII. Bilo je tu poznatih stvari, ali i eksplozivnih saznanja. Šef jedne od najmoćnijih obavještajnih agentura u svijetu bio je susretljiv prema Cornwellu jer je u njemu vidio dogmatski odanog apologeta, a previdio je profesionalnog novinara koji će objaviti istinu, volio je ili ne.

Gumpel je ponudio 650 stranica svjedočenja ključnih osoba iz Piovog okruženja tijekom četrdeset godina. Tu je Cornwell našao ključ koji ga je natjerao da promijeni pristup knjizi i izazvao toliki Gumpelov bijes. To je jedna kratka bilješka Piove sestre, iz njenog dnevnika, pisanog u Berlinu 1940. godine. „Moj brat se upravo vratio iz Reichkancelarije gdje je s Hitlerom usuglasio konačno rješenje za Židove i ostale!”.

„Dakle, ne samo što je ostao slijep i gluh za stradanje Židova, već je doprinio svojim hladnim, racionalnim intelektom da Hitlerova industrija smrti proradi punom parom”, zaključuje Cornwell.

Pio, prije nego što je postao papa, bio je profesionalni diplomat i pravnik. Cornwellu su bili dostupni njegovi službeni dosjei iz razdoblja 1920.-1930. Složene aktivnosti ovog vrhunskog diplomata i njemačke administracije povezale su Rimsku crkvu s najmračnijim užasima XX. stoljeća.

„Kao odgovor na prijetnje prelata Gumpela, riješio sam preraditi knjigu i staviti javnosti na uvid pravu istinu o djelovanju, motivima i namjerama ratnog pape Pija XII. Ali i da razotkrijem namjere sadašnjeg pape Ivana Pavla II. koji želi Rimsku crkvu transformirati u tvrđavu reakcionarnog katoličkog apsolutizma. Uvod u to bilo bi proglašenje Pija XII. za sveca”, izjavljuje novinarima J. Cornwell. Samo koji tjedan poslije ove odluke, autoru buduće knjige američki nakladnici otkazuju suradnju i obavještavaju ga kako je persona non grata. Iako već petnaest godina njegova obitelj ljetuje u Italiji, ove jeseni je talijanska vlada uskratila gostoprimstvo obitelji Johna Cornwella.

Svjedočanstva iz Cornwelllove još neobjavljene knjige odnose se i na povijest Balkana: „Iza strogo zatvorenih vrata, ujesen 1912. godine, diplomat Pacelli počeo je tajne pregovore s Vladom Kraljevine Srbije o konkordatu. Cilj je bio da Srbija svojevoljno preda Vatikanu kao sferu utjecaja teritorije na kojima žive Srbi katoličke vjeroispovijesti, do tada pod vlašću Austrougarske monarhije. Zauzvrat, Srbija bi bila pomognuta u slučaju izbijanja ratnih sukoba poslije kojih bi nestalo Austrougarske”. Nedugo zatim Pacelli zadovoljno zaključuje: „Nađeni su i dobrovoljci za atentat na nekog člana carske austrougarske obitelji. Nadvojvoda Ferdinand je time osuđen na smrt i ubijen. Tako je budući papa doprinio izbijanju Prvog svjetskog rata”.

8

Od 1917. godine on kao papinski nuncij putuje u München. Putovao je privatnim vagonom, a kuhar mu je uvijek spremao najmanje 60 jela, da bi zadovoljio „istančani ukus budućeg pape”. Smjestivši se u luksuznoj vili u Münchenu, kao domaćicu kuće dovodi prelijepu Pasqualinu Lenert. Glasine o njegovom pustolovnom ljubavnom životu prate ga cijelo vrijeme boravka u Nemačkoj.

Što se zatim događalo i kako je nuncij Pacelli postao antisemit i pronacista dalje zapisuje Cornwell: „Godine 1919. München su zauzeli boljševički orijentirani revolucionari i borbe su vođene za svaku gradsku četvrt i ulicu. Ranjenici su sklonjeni u Pacellijevu vilu. Vođa revolucionara, legendarni Eugen Levin, osobno ga je molio da se pobrine za ranjenike. Prema najstrože čuvanom dnevniku Pacellijeve sestre, on je prihvatio obavezu da skloni ranjenike. Čim je policija savladala žarišta otpora, predao joj je sve ranjenike koji su strijeljani u dvorištu njegove vile. Na molbu časnika koji je zapovijedao streljanjem da se pomoli za njihove duše Pacelli histerično odbija, uzvikujući: 'Svi su boljševici, neljudi, masoni, Židovi...'. Od tog dana za Pacellija đavo ima samo jedan lik, zlo se zove jednim imenom, a to je — komunizam”.

Pred dolazak Hitlera na vlast 1933. godine, Pacelli uništava moćni demokratski pokret njemačkih katolika i tako Hitleru osigurava glasove tri milijuna njemačkih katolika.

Kao zaključak ove zanimljive knjige autor John Cornwell zapisuje: „Stvaranje svetaca postao je politički motiviran čin bez mnogo religioznog osjećanja. Papa Ivan Pavao II. proizveo je posljednjih decenija više svetaca nego njegovi prethodnici od srednjeg vijeka do danas. Opus Dei preuzima kormilo Vatikana. Prelat Gumpel, čiji je to samo pseudonim, inače direktan potomak engleske kraljevske kuće i njemačke plemićke obitelji Hanover, kani postati sljedeći papa... Tko zna? Odmjeravajući težinu mučnih saznanja iz pregledanih dokumenata, zaključio bih da je papa Pio XII. bio duboko neurotičan, narcisoidan i arogantan čovjek čije diplomatsko i političko djelovanje nikako ne služi na čast crkvi kojoj je pripadao”.

Papa Pio XII. Imao je „bliske susrete” i s ustašom Antom Pavelićem. Povjesničari Gaetano Salvemini i Giorgio La Plana zapisuju u povodu takvog susreta u svibnju 1941. godine ovo: „Od najvećeg je značenja držanje Vatikana prema novom Kraljevstvu Hrvatske. Kruna je bila ponuđena Viktoru Emanuelu koji je već imao dovoljan broj efemernih kruna pa je tu krunu prebacio svom nećaku Vojvodi od Spoleta. U Rim je došla jedna delegacija, na čelu s onim istim Antom Pavelićem koji je pet godina ranije bio osuđen 'u odsutnosti' na smrt od jednog francuskog suda kao začetnik umorstva kralja Aleksandra od Srbije (Jugoslavije), a koji je sada postao kvisling Hrvatske. Tu je 18. svibnja 1941. priređena ceremonija primanja krune od strane novog (hrvatskog) vladara. Plan, da se otkine katolička Hrvatska od pravoslavne Srbije, nije mogao biti nepovoljan Vatikanu, a ako se uzme privrženost koju je papa pokazivao prema savojskoj kući, morao je izbor Vojvode od Spoleta naići na odobravanje pape. Međutim, dati potpuno službeno priznanje novoj marionetskoj državi, kreaciji Osovine, neprijatelji Njemačke i Italije bi s pravom smatrali kao kršenje neutralnosti Vatikana. Vatikan je riješio taj problem pomoću onog od svojih kompromisa, u kojem diplomatska hipokrizija, skolastička kazuistika i suptilne mentalne rezervacije idu ruku pod ruku. Vojvodu od Spoleta primio je papa dan prije ceremonije (što znači prije negoli je službeno postao kraljem Hrvatske), a Ante Pavelić, njegov prvi ministar, te čitava hrvatska delegacija bila je primljena kao običan skup 'katoličkih individua' istoga dana kada je obavljena ceremonija na kojoj je proglašena Kraljevina Hrvatska. Međutim, nažalost, Osservatore Romano je nekoliko redaka prije takvog izvješća, objavio, da Pavelić, primljen kao skromni 'katolički individuum', nije došao papi sam, nego u pratnji jednog stenografa koji je sigurno zapisao cijeli razgovor, a poslije toga je Pavelić predstavio papi, prema ceremonijalu službene audijencije, čitavu hrvatsku delegaciju.

Godine 1942. papa Pio XII. osnovao je jednu banku, koja je mnogo godina kasnije bila nerijetko u središtu brojnih afera, a neki je povezuju i s iznenadnom smrću pape Ivana Pavla I, Radi se o Institutu za religijske poslove, iza čije se vjerske fasade krije Vatikanska banka. Prvotno je osnovana s namjerom „staranja o kapitalu namijenjenom religijskim djelima”, no ubrzo djeluje kao i svaka druga banka, s računima, tajnim dakako, brojnih diplomata i poslovnih ljudi bliskih Vatikanu, ali ne baš i toliko pobožnih. Banka ima niz prednosti: neopterećenost porezima,

8

neograničene mogućnosti transfera kapitala širom svijeta, kao i neosporni ugled banke. Zanimljiva je, međutim odredba banke kako u slučaju smrti nekog vlasnika računa „10 posto njegovog uloga pripada religioznim organizacijama”. Kasnije se banka „proslavila” nizom financijskih skandala i malverzacija, o čemu će još biti riječi.

O ulozi pape Pija XII. i Vatikana neposredno poslije završetka rata polemika se rasplamsala osamdesetih godina kad se počelo govorkati o tome kako je Vatikan organizirao, raznim kanalima, bijeg nacističkih (i drugih) ratnih zločinaca prema Latinskoj Americi (Argentina, Paragvaj, Urugvaj...). Danas se tvrdi kako su za to bili odgovorni pronacistički austrijski i hrvatski klerici i desničarski francuski katolički krugovi, a da službeni Vatikan nije podržavao takve akcije, u što je teško povjerovati

Povremeno se još i danas (studeni 1999.) pojavljuju vijesti i optužbe na račun Hrvatskog papinskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu, pa i na račun samog Vatikana o navodnoj umiješanosti u prebacivanju tzv. ustaškog blaga iz Hrvatske u Italiju, Argentinu i drugamo. Radi se, kruži priča još od završetka rata, o količini koja nije manja od 200 kg zlata, pa do nekoliko — tona zlata i drugi državnih dragocjenosti Nezavisne Države Hrvatske. Isto tako kao što je Zavod opovrgavao i opovrgava takve glasine, i Ured za tisak Svete Stolice upozorava na svoje prijašnje izjave. Jednom u srpnju 1977. godine te u prosincu 1998. Ured za tisak Svete Stolice opovrgavao je razna pisanja o ustaškom i nacističkom blagu koje je, navodno, prošlo kroz Vatikansku banku.

Glasnogovornik Ureda za tisak Vatikana Joaquin Navarro Vallis je izjavio kako „istraživanja u vatikanskim arhivima potvrđuju nepostojanje dokumenata i stoga opovrgavaju bilo kakvu pretpostavljenu transakciju pripisanu Vatikanu”. Dakako, to što nema dokumenata, ne znači da nije bilo i zlata. Činjenice međutim govore o izvjesnoj (većoj) količini zlata s kojom je raspolagala ustaška organizacija, pod Pavelićevim vodstvom, poslije okupljanja u Južnoj Americi, prvenstveno Peronovoj Argentini, iako je većina nacističko-ustaških zločinaca tada spašavalo — goli život. Istina s krivotvorenim (ili pravim) putovnicama, od kojih su mnoge bile baš — vatikanske. Uz to, bjegunci sami nisu mogli prenijeti, preko brojnih granica i Atlantika nekoliko stotine kilograma zlata.

Druga se priča odnosi na Opus Dei. Vatikan, znači papa, priznao je Opus Dei kao „laički svjetovni institut”. Što je, zapravo Opus Dei? Multinacionalna organizacija, poznata pod tim nazivom, a u prijevodu znači — Božje djelo, a utemeljio ju je 1928. godine u Madridu, u Španjolskoj, msgr. Joseé María Escerivade Balaguar y Albas. On je okupio i inspirirao malenu skupinu svećenika i laika koji su se, kao članovi organizacije Opus Dei, obvezali da će živjeti asketskim i primjerenim životom kojem će središte biti Krist. Njihov je broj neprestano rastao, kao i utjecaj, pa ih je priznao i Vatikan. Iako njegovim članom može postati svaki katolik, bez obzira na zvanje, većinom su članovi obrazovani stručnjaci, pripadnici srednje klase.

Opus Dei danas broji oko 75.000 laika, 1300 svećenika i preko 350 sjemeništaraca, dok neki tvrde da ih ima daleko više, u 87 zemalja svijeta, s time da su uglavnom iz europskih zemalja, a četrdesetak posto iz Španjolske.

Posljednjih godina Opus Dei je s mnogo strana kritiziran kao „konzervativna, elitistička i prepredena rimokatolička organizacija”, s time da je neki smatraju i tajnom papinom obavještajnom organizacijom. Većina kritika dolazi od bivših, a upućenih, članova same organizacije. Posebnu pažnju organizaciji Opus Dei posvetio je papa Ivan Pavao II. uzdignuvši je na čast Prelature Svetoga Križa.

Povodom smrti pape Pija XII. Radio-Moskva je objavio i ovo: „...On (papa) prihvatio je podjelu svijeta na dva suparnička tabora i u ime nepomirljivosti katoličke ideologije s marksističko-lenjinističkom ideologijom odbacio je svaku konstruktivnu suradnju na izgradnji mira i društvenog napretka u skladu s načelom miroljubive koegzistencije. Time je ojačan utjecaj onih koji se protive miroljubivoj suradnji između država.

Papa Pavao VI. je 1965. godine započeo proces beatifikacije pape Pija XII. koji je još u tijeku.

8

Prema knjizi Sveci i grešnici poslije 1954. „papino se zdravlje stalno pogoršavalo. Od nekakvog biljnog lijeka koji mu je trebao spriječiti olakšavanje desni, očvrsnulo mu je nepce i ždrijelo poput kože pa je neprestano nekontrolirano štucao. Kako je slabio, liječnici su ga nastojali održavati na životu dajući mu injekcije pripravljene od praha samljevenog tkiva zaklanog janjeta. Kružile su glasine o ukazanju papi Djevice i o Kristovim mukama koje ga čekaju, a on je i dalje njegovao svoju ulogu proroka.

Učenje je iz njega izviralo neprestance. Svaki je dan morao biti zanimljiv. I sam je Pio vjerovao da ima nešto pametno reći o svakoj temi, bez obzira o kojoj se struci radilo. Okružio se enciklopedijama i monografijama. Po cijele dane kopao je po njima i pripremao naredni govor. Primalje su dobivale suvremenu poduku o najnovijim ginekološkim metodama, astronomi lekcije o sunčanim pjegama... Jedan se član njegovog osoblja sjeća kako ga je jednoga dana, u ljeto 1958., našao okružena brdom knjiga. 'Sve su ovo knjige o plinu', objasnio mu je Pio. Namjeravao je u rujnu održati kongres o proizvodnji plina. Vizija papinstva kao univerzalnog učitelja izmicala je kontroli...”.

Sljedeći papa, sin siromašnog seljaka, kardinal Angelo Giuseppe Roncalli, Ivan XXIII. (1958.-1963.), uzeo je ime protupape B. Cose, iz XV. stoljeća. Bio je potpuna suprotnost svome prethodniku, zapamćen kao „Ivan dobri” i kao „Otac siromašnih”.

Kardinal Giovanni Battista Montini, sin siromašnih ratara iz Bergama, postao je papa Pavao VI. (1963.-1978.) poslije pet glasovanja u konklavi. Bio je to prvi papa koji je obilazio svijet pa je nazvan „papa hodočasnik”.

Objavio je 1965. godine povijesni čin ukidanja međusobnog izopćenja Rima i Bizanta koje je trajalo od — 1054. godine. Isto tako, u njegovo doba, Vatikan je objavio tzv. Instrukciju iz godine 1975. u kojoj je „potvrđena osuda antisemitizma” riječima: „Duhovne spone i povijesne veze koje povezuju Crkvu sa židovskom vjerom osuđuju (kao protivne samom duhu kršćanstva) sve oblike antisemitizma”. Drugi crkveni dokumenti proglasili su antisemitizam grijehom. Tek od tada Židovi nisu krivi za Isusovu smrt na križu.

Pozdravio je nastajanje „socijalne države” pa ga je američka CIA sumnjičila da „podržava komuniste”. Na Filipinima u Manili 1970. godine na papu je pokušan atentat.

Međutim, njegova najsporniji akt je enciklika Humanae vitae (1968.), kojem je zabranio umjetnu kontrolu rađanja, dakle kontracepciju, o čemu rasprave, negiranje i podržavanje, traju još i danas.

Prvi papa koji je potjecao iz radničke obitelji bio je Ivan Pavao I. (1978.), pravim imenom Albino Luciani, venecijanski patrijarh koji je vladao samo trideset i tri dana.

Pronijele su se glasine o tome da je otrovan. Razlog njegove navodne iznenadne smrti treba tražiti u njegovoj najavi, i odlučnosti da raščisti odnose u vatikanskom bankarstvu i u samoj Kuriji.

Povjesničar David Yallop pokušava dokazati „kratko i jasno: papa Luciani otrovan je, a zločin su organizirali Ličio Gelli, šef kvazimasonske lože 'P2' i njegovi prijatelji — bankar Roberto Calvi (kasnije nađen navodno samoobješen ispod jednog londonskom mosta), te drugi bankar Umberto Ortolani (živi u Argentini, u bijegu pred talijanskom policijom), zatim u bezbroj afera umiješani bivši šef Vatikanske banke (IOR) biskup Paul Marcinkus, američki kardinal John Cody i kao vrhunac svega, ondašnji vatikanski državni tajnik kardinal Jean Villot...”.

Mjesto, vrijeme i način izvođenja navodnog umorstva: papina spavaonica u noći između 28. i 29. rujna 1978. Papi je navodno netko u čašu s lijekom usuo veću količinu digitalisa koji izaziva infarkt, sa svim njegovim simptomima.

Yallop tvrdi da je kardinal Villot iz ruku mrtvog pape uzeo svežanj papira s papinim odlukama o tome koga sve treba smijeniti i tutnuo mu knjigu Nasljeduj Krista. Uklonio je s noćnog ormarića i papin lijek protiv niskog tlaka. Villot je također zapovjedio, tvrdi Yallop, da se u službeno izvješće o smrti stavi kako je papa umro u 23 sata 28. rujna, a ne znatno kasnije — između pet i šest sati u zoru 29. rujna.

8

Dokazi? Prvo, papino tijelo u trenutku kada su se oko šest sati pojavili mrtvozornici još nije pokazivalo karakterističnu mrtvačku ukočenost, što znači da je smrt nastupila mnogo kasnije nego što se tvrdi. Drugo, nije izvršena propisana obdukcija iako su mnogi posumnjali da je od infarkta umro čovjek koji je do tada uživao u dobrom zdravlju.

Villot je naprotiv dao nalog da se na brzinu izvede balzamiranje kako bi se onemogućila kasnija obdukcija, a čemu se usprotivio kardinal Benelli. Oni koji su obavljali balzamiranje (braća Signoracci), tvrde kako krv nije ispuštena iz tijela, što je usporavalo balzamiranje, ali bi i kap krvi bila dovoljna za naknadnu laboratorijsko ispitivanje uzroka papine smrti. U Vatikanu su, osim toga, službeno tvrdili kako je „zahtjev da se izvede obdukcija protivan vatikanskim zakonima, i to Apostolskom ustavu iz 1974. godine”. To je bila još jedna laž.

Treće, iz papine spavaonice nestali su, i nikada kasnije nisu pronađeni, svi njegovi osobni predmeti, uključujući već spomenuti lijek i ondje pohranjenu njegovu oporuku koja je bila osobne prirode i nije se uopće odnosila na djelovanje pape i na Svetu Stolicu. Nestale su čak papine papuče i naočale!

Četvrto, „službene dezinformacije” o tome što je papa držao u rukama kad ga je u četiri sata i 45 minuta pronašla mrtvog časna sestra Vincenza. Ovdje treba zabilježiti kako se u početku tajilo da je mrtvog papu našla žena, a da je on ležao u pidžami (vrlo brzo nestala je i sestra Vincenza). Papa, navodno, nije imao u rukama spomenutu knjigu, nego one odluke o smjenjivanju, te jedno izvješće o vatikanskoj financijskoj situaciji.

Zašto? Villot je navodni sudionik u umorstvu zato što ga je papa htio maknuti s visokog položaja i na nj dovesti kardinala Benellija. Marcinkusa je također htio otjerati s mjesta šefa Vatikanske banke, jer je utvrdio brojne financijske malverzacije tog biskupa. Marcinkusovi suurotnici bili su njegovi prijatelji bankari i kardinal Cody.

Iz svih tih okolnosti rodila se zamisao o ubojstvu pape i to baš digitalisom, sredstvom koje su morali uvijek uz sebe imati članovi lože „P2”, prema naputku Gellijevom, kako bi mogli, u potrebnom trenutku izvršiti samoubojstvo dobivši „infarkt”.

U Vatikanu su službeni organi odmah demantirali „Yallopove konstrukcije” proglasivši ih „apsurdnim izmišljotinama” zasnovanim na „naklapanjima još iz 1978.”. Osim toga, objašnjava se kako je papa bio teško bolestan, nije imao namjere nikoga smjenjivati, te uopće nije balzamiran, što „potvrđuje i činjenica što se u Crkvi sv. Vincenca i Anastazija ne nalazi urna s utrobom pape Ivana Pavla I.”. Naime, običaj je da se prije balzamiranja pokojniku izvadi utroba i pobrani u urni u spomenutoj crkvi gdje se nalaze takve urne svih u povijesti balzamiranih papa.

Ukratko, zaključeno je kako „Yallop širi senzacionalističke laži”, ali nikada nisu saslušani glavni osumnjičeni u ovoj, nikada potpuno razjašnjenoj, vatikanskoj smrti.

No, nije naodmet ustvrditi kako su protivnici mrtvog pape bili njime duboko razočarani jer je, navodno, najavio preispitivanje stajališta Crkve o politici prema kontracepciji, možda i odobravajući famoznu „pilulu” koja svakako ima značajnu ulogu na ovom prenapučenom i siromašnom svijetu. Kardinali, gotovo svi, bili su šokirani takvom mogućnošću. Je li to bilo dovoljno da se odstrani takav „nezgodan” papa?

Poslije 456 godina za papu je izabran jedan ne-Talijan, ovoga puta Poljak Karol Wojtyla, Ivan Pavao II. (1978.- ). Prethodni ne-Talijan je bio Nizozemac Hadrijan VI. (XVI. stoljeće). Novi papa dobio je 103 od ukupno 109 glasova na konklavi. Njegovi drugovi, radnici iz kemijske tvornice gdje je nekada radio nazivali su ga, od milja, „Lolek”.

Zaredio se s 26 godina, 1946. godine, a kardinal postao 1967. godine.U svom životu Karol Wojtyla je imao „četiri anđela čuvara”. Bili su to nadbiskupi Sapieha i

Baziak, papa Pavao VI. i austrijski kardinal Franz Köenig. Mnogi se pitaju kako to da se za kardinala Wojtylu nije zauzimao moćni varšavski kardinal Stefan Wyszynski? I kakvi su odnosi bili među njima?

8

Njih dvojica bili su u tihoj svađi. Stari kardinal bio je pojam trpeće crkve u Poljskoj, na udaru komunističkih vlasti. On sam nije predložio Karola za krakovskog pomoćnog biskupa, već je o tome došao dekret direktno iz Vatikana.

Za izbora novoga pape, poslije smrti Ivana Pavla I., kardinal Köenig pokušao je pridobiti kardinala Wyszynskog za Wojtylinu kandidaturu. Kada ga je pitao ima li možda Poljska kandidata za novog papu, on je rekao kako „nijednog ne vidi” i dodao da kada bi on napustio Poljsku, bio bi to trijumf za komuniste. A kada ga je zapitao ima li neki drugi kandidat iz Poljske, kratko je odvratio: „Ne, izvan diskusije je!”.

Kada je bilo na vidiku da će biti izabran za papu, kardinal Wojtyla pohrlio je starom Wyszynskom uznemiren i sa suzama u očima. Stari kardinal ga je primio u zagrljaj i rekao mu: „Ako te izaberu, molim te, ne odbij, trebaš prihvatiti. Za Poljsku!”.

Ivan Pavao II. preživio je dva atentata, od kojih je onaj 1981. (atentator Turčin Mehmet Ali Agça) u Rimu bio posebno opasan.

O ovom atentatu postoji niz verzija, no mnogi smatraju kako je najvjerojatnija ona koja tvrdi kako iza atentata stoji onda moćna sovjetska obavještajna služba i tajna policija — KGB. Štoviše, dvojica francuskih obavještajaca javno su optužili svoje sovjetske kolege, koji su izabrali „metodu indirektne strategije”, angažirajući Bugare da se obrate turskom desničaru Agçi. Bugarska obavještajna služba, opskrbivši atentatora lažnom turskom putovnicom, i važećom bugarskom vizom, kao i revolverom, ponudila mu je za papin život — tri milijuna DEM. Agça je već ranije u Turskoj osuđen na smrt zbog dva ubojstva. Tražeći, kasnije, odgovornost sigurnosnih službi, otkriveno je kako je za atentat koji se dogodio na Trgu sv. Petra, na njegovom dijelu koji je pod policijskom ingerencijom talijanske policije, ona odgovorna za propuste, a ne vatikanske policijske službe.

Zanimljivo je da je ova afera „prešla i Atlantik”, pa je optužena i CIA da pokušava zataškati pravu istinu o „bugarskoj vezi” štiteći neke svoje interese na špijunskom tržištu u Europi, veze s nekim talijanskim moćnicima, ali i prikrivajući svoju umiješanost u trgovinu oružjem i drogom između Europe i Bliskog istoka, a preko Bugarske.

Međutim, gotovo istu takvu senzaciju izazvao je kasniji papin posjet zatvoru i ćeliji u kojoj je doživotnu kaznu služio atentator. Nikada se, zapravo, nije točno doznalo o čemu su njih dvojica nasamo razgovarali, iako je bio angažiran i vrstan čitač s usana, ali je talijanski list Corriere della sera uspio, zahvaljujući suvremenoj tehnici elektronskih TV-kamera koje snimaju i zvuk, rekonstruirati ono što se moglo čuti.

Objavljeni tekst u talijanskom listu glasi ovako: „Na početku je Agça rekao da mu je žao što je počinio atentat, ali o tome nije dulje govorio. Potom se papa zanimao kako je Agçi u zatvoru. 'Evo, ovdje ste. Kako se osjećate? Osjećate li se dobro?'. Onda je papa malo dulje govorio, a Agça je, uglavnom, slušao, kimao glavom, smješkao se. S vremena na vrijeme i papa i Agça stali bi, zbunili se, zato što je snažni vjetar tresao visoki prozor u ćeliji. Čule su se riječi: 'Možda jednog dana...', 'Mogu pričekati...', 'Sjetit ćemo se toga...'. U jednom trenutku Agça je upitao papu kako se sada osjeća, a prema glasovima koji su ostali zapisani na magnetofonskoj vrpci papa je odgovorio: 'Uglavnom dobro... Raznoliko... Mogu raditi'. Potom je Agça više pričao, ali isto tako obične stvari. Napokon se čulo kako Agça spominje majku. Papa ga je, na kraju, blagoslovio i dao mu mali dar...”

Godinu dana kasnije, na papu je ponovno pokušan atentat, ovoga puta bajunetom, i to u Gospinom svetištu u Fatimi. Atentator je bio svećenik, privržen kultu Gospe, Juan Maria Fernadez Cron. Uspio je doprijeti nekoliko metara od Ivana Pavla II., vičući: „Za sadašnju krizu Crkve krivi su Papa i Drugi vatikanski koncil”. Papino osiguranje i portugalska policija onemogućili su atentatora u njegovoj zloj nakani.

Kasnije je Ivan Pavao II. spas pripisao zaštiti Majke Božje fatimske, na što mu je atentator Cron uzvratio ironično: „Nije mu Djevica Marija spasila život u Fatimi, kao što on misli, nego pripadnici Nacionalne republikanske garde u civilu koji su se na mene bacili kao tigrovi kada sam napravio konačni skok”.

9

Tko, zapravo, čuva papu? Rimske pape su dugi niz stoljeća (VIII.-XIX.) bili istodobno i vrhovni poglavari Rimske crkve i suvereni jedne prave, međunarodno priznate države, koja je obuhvaćala dobar dio srednje Italije, s nekoliko milijuna stanovnika. Kao šefovi države, držali su i regularnu (najamničku) vojsku i policiju primjerenu vremenu. Tako je bilo sve do 1870. godine kada su papama talijanski nacionalni revolucionari „oduzeli” državu i priključili je ujedinjenoj Italiji. Već je rečeno, Pio XI. izborio se 1929. za stvaranje nove papinske države — Države Vatikanskog Grada (Stato della Cita del Vaticano).

Sve do prije petnaestak godina, pape su raspolagale s nekoliko vrsta vojnih i redarstvenih formacija. Postojala je tzv. Počasna (ili Plemićka) straža Njegove Svetosti, zatim Počasna palatinska straža, Papina žandarmerija i poznata Švicarska straža. Iako malobrojne, te su postrojbe imale vrlo razgrananu hijerarhiju s činovima skoro svih mogućih vrsta. Primjerice, zapovjednik Počasne straže Njegove Svetosti nosio je čin general-lajtnanta, njegovi su pomoćnici bili u rangu brigadnih generala a među nižim činovima bilo je čak deset pukovnika. Vrhovni zapovjednici drugih postrojbi nosili su činove pukovnika, uz već broj nižih časnika. Uz ove postrojbe postojali su još „komornici od mača i plašta” — slikovita oružana straža na svečanostima uz nazočnost pape, zatim „čuvari svete tijare”, „tajni trpezari” (koji su kušali papinu hranu)...

Velike reforme je izvršio papa Pavao V. ukinuvši mnoge ceremonijalne postrojbe, da bi od rujna 1970. postojala samo Švicarska garda kao jedina oružana postrojba u Vatikanu.

Međutim, ubrzo se pokazalo da je ovaj papa pretjerao, jer su Švicarci bili suviše malobrojni za staranje o bilo kakvom sigurnosnom sustavu u državi i okolini Svetoga Oca. Čak i onda kada je broj gardista povećan od 75 na 90 vojnika i časnika, te kad su se uz tradicionalne helebarde, oboružali modernim puškama i plinskim bombama.

Zbog toga je pri Središnjem nadzornom Uredu Vatikanske države osnovana još jedna redarstvena služba — Nadzorni korpus, koji broji osamdesetak policajaca naoružanih pištoljima. I direktno je, kao i Švicarska garda, odgovoran za sigurnost Svetoga Oca.

Još jedno iznenađenje vjernicima i međunarodnoj javnosti priredio je ovaj papa. Na raskošnoj svečanosti 22. siječnja 1998. godine bavarski kardinal, Joseph Ratzinger, blizak papi, otvorio je dio Vatikanskog tajnog arhiva o inkviziciji, dakle dio arhiva pod nazivom — Arhiv rimske inkvizicije. Naime, papa je nekoliko mjeseci prije toga najavio mogućnost da se „Crkva ispriča čovječanstvu za zločine počinjene u ime Boga”. Bio bi to nastavak „nove politike” Ivana Pavla II. koji se iste godine ispričao Židovima zbog odnosa katolika i Katoličke crkve prema njima i njihovoj sudbini tijekom stoljeća. Ipak, Židove je razljutila činjenica da se zaboravio ispričati za šutnju pape Pija XII. tijekom Drugog svjetskog rata.

Inače, različite su procjene koliko je ljudi ubijeno tijekom provođenja terora inkvizicije. Brojevi, ponekad, vrtoglavo rastu tako da se spominje brojka od jednog milijuna, ali i deset milijuna, a oni koji smatraju da su najbolje obaviješteni, spominju i stravičnu brojku od 30 milijuna žrtava inkvizicije. Treba pri tome imati u vidu da se žrtve inkvizicije moraju zbrajati tijekom više od — 400 godina! Isto tako ne treba smetnuti s uma da je inkvizicija progonila, a sudovi sudili na smrt ne samo heretike, već i razne „čarobnjake” i „vještice”, ali i — Židove, Maore, muslimane, brojne nevjernike...

Papa je najavio da će „proces pokajanja” biti okončan velikom „procesijom pokajanja”, koja će 8. ožujka 2000. godine krenuti od bazilike Sv. Sabine do Circusa maximusa, kada će zatražiti oprost od grijeha Crkve.

Dva autora, Carl Berstein i Marco Politi, pišu o „najvećem tajnom savezu našeg vremena”, o suradnji američkog predsjednika R. Reagana i pape Ivana Pavla II. Naime, vrlo brzo poslije izbora za papu, Wojtyla se susreo u Rimu s američkim predsjednikom i njegovim suradnikom, Williamom Caseyjem, šefom CIA. Tada je ostvaren vrlo visoki stupanj slaganja u geopolitičkoj strategiji između SADa i Vatikana. Savezništvo je išlo toliko daleko da je Vatikan dobivao sve informacije koje trebao iz SAD-a, ali je i obratno išlo mnogo povjerljivih informacija. U lipnju 1982. papa i

9

Reagan su nasamo razgovarali 50 minuta, ne samo o međusobnim odnosima dviju država, već i o Poljskoj, SSSR-u i Latinskoj Americi, te kako se zajednički boriti protiv komunizma.

Osobito su bili bliski susreti pape i šefa CIA-e Caseyja. Susretali su se, uvijek u strogoj tajnosti, šest-sedam puta. Casey je bio iskreni katolik pa je s papom govorio o vjeri, pa potom o politici, a najviše tome kako razbiti komunizam. Razgovori su bili strogo povjerljivi, a Caseyjevi suradnici su govorili kako nikome od njih ništa nije govorio, već je sve priopćavao Reaganu u strogo povjerljivim pismima. Prije i poslije susreta s Ivanom Pavlom II., Casey se sastajao s najutjecajnijim ljudima Kurije. Ova i kasnija suradnja (predsjednik Bush i, opet, vodeći ljudi CIA-e), zajedno s papom i Vatikanom, ali i uz pomoć Gorbačova, posljednjeg predsjednika SSSR-a, uspjeli su srušiti komunizam u Europi, počevši od „Berlinskog zida” do krvavog rata u Jugoslaviji.

Papa je, međutim, odbacio ideju „o ređenju žena” za svećenike, a odbio je osloboditi zakletve celibata one svećenike koji su napustili crkvenu službu i oženili se.

No, Vatikan i dalje ne može bez skandala. Tako je krajem 1999. godine, podnaslovom „Vatikan tajno naoružavao Hrvatsku”, londonski Guardian objavio da je Vatikan tajno darovao Hrvatskoj 40 milijuna dolara za naoružanje. Ured za tisak Svete Stolice, dakako, odbacio je „ove insinuacije iz tiska”.

Druga afera odnosi se na napuljskog nadbiskupa, kardinala Giordana, koji je optužen da je, s bratom i nećakom, „zelenašio” uz podršku Napuljske banke. Još prije tri godine, kada je istraga započela, Vatikan je izrazio solidarnost s Giordanom, ali uz očitu nelagodu.

Ivan Pavao II. svakako je papa koji je najviše putovao od svih namjesnika sv. Petra u povijesti.

† † †

Ovo nije kraj priči o papama, niti je kraj Tajne povijesti rimskih papa. Vrijeme koje dolazi, s otvaranjem vatikanskih, ali i drugih, arhiva otkrivat će, i otkriti će, brojne druge tajne papa i Vatikana, koje usprkos svemu još nisu ugledale svjetlo dana. No, kako ono lijepo kažu — „zaklela se zemlja raju...” sve će se tajne jednom doznati. Samo ih treba pročitati, probrati i objaviti. U nekoj novoj Tajnoj povijesti, ili nekoj još tajnovitijoj povijesti rimskih papa...

O AUTORU

Petar Požar (1944.), diplomirani pravnik dugogodišnji je novinar i publicista, koji je surađivao u brojnim hrvatskim i jugoslavenskim novinama i revijama. Bio je glavni urednik zagrebačkog Studentskog lista, urednik Komunista, zamjenik glavnog urednika Slobodne Dalmacije te direktor i glavni urednik Glasa Slavonije. Uređivao je i druge listove.

Objavio je brojne tekstove, posebno povijesne feljtone iz hrvatske i jugoslavenske prošlosti, te brojne aktualne članke, komentare, intervjue i reportaže...

Kao urednik u nakladničkim kućama (Informator, Logos, Stvarnost, Zagrebačka stvarnost, Glas Slavonije, Laus) priredio je i objavio više stotina knjiga.

Objavio je više knjiga s područja povijesne publicistike i znanosti: Tito o liku komuniste (Beograd, 1972., u nekoliko izdanja na hrvatskom, slovenskom i makedonskom jeziku), Crvena tvrđava komunizma, povijest tvornice Ventilator (Zagreb, 1982.), Svi Mošini listovi (Zagreb, 1985.), Sporazum Hitler-Staljin (Zagreb, 1986.), Rezolucija Informbiroa, prije i poslije (Zagreb, 1988.), Jugoslaveni — žrtve staljinskih čistki (Beograd, 1989.), Hrvatske pravice (Split-Zagreb, 1990.), USTAŠE — dokumenti o ustaškom pokretu (Zagreb, 1995.), Hrvatska pravoslavna crkva (Zagreb, 1996.). Priredio je knjigu A. Moškova, Pavelićevo doba (Split, 1999.) i Robiju (suautor, Novi Sad, 1999.). Bio je suradnik u Spomenici Sveučilišta u Zagrebu 1696.-1969. (Zagreb, 1969.).

Objavljivao je stručne članke u časopisima Pravnik i Naša zakonitost.Pod pseudonimom Sergije Luca preveo je i priredio klasično djelo engleske književnosti M. i

C. Lamb Shakespeare u pričama, a posebno je školskom uzrastu prilagodio Ilijadu i Don Quijota.

9

Preveo je i priredio Alicu u zemlji čudesa, Pinocchia, Pripovijest o doktoru Dollitlu, Oca Goriota i druge. Priredio za školsku lektiru više zbirki pjesama i pripovjedaka, romane i drame.

Pripremio je (sa suradnicima) i objavio Englesko-hrvatski, hrvatsko-engleski rječnik (Split, 1999.), Talijansko-hrvatski, hrvatsko-talijanski rječnik (Split, 1999.), te Hrvatsko-španjolski, španjolsko-hrvatski rječnik (u tisku).

9