Paleografija kao pomoćna historijska disciplina

Naziv paleografija potiče od starogrčke riječi palaios (star) i graphos (pismo). Ova pomoćna

historijska disciplina proučava porijeklo, proces razvoja i pravce širenja starih pisama. Uglavno

ms ebavi starim pismima, pisanima na mekom i polutvrdom materijalu. Pismima na kamenu,

drvetu, metalu, bavi se epigrafika. Postoji praktična i naučna strana učenja paleografije.

Praktična se odnosi na ovladavanje čitanjem starih rukopisa, a naučna se bavi utvrđivanjem

starosti , vrste i mjesta nastanka nekog pisma, što nam služi u otkrivaju falsifikata, što opet,

pomaže u određivanju historijske vrijednosti nekog izvora. Prvi put se ime paleografija pominje

1708. godine u djelu francuskog benediktinca Bernardusa de Montfaucona pod nazivom

„Palaeographia Graeca“. Međutim, kada govorimo o razvoju ove PHD, polazimo od 16. st.

kada počinje njen samostalni razvoj. Tada je u Bolonji osnovana Katedra za paleografiju, sa

ciljem izučavanja starih rukopisa. Sa istim ciljem nastao je i prvi udžbenik paleografije pod

nazivom „Bibliologija“, bolonjskog naučnika Ulissea Aldrovandija, 1580.godine. Temelje

novoj PHD su udarili eruditi u 17. st. Tada je historiografija sebi stavila u zadatak istraživanje

izvora, kritiku izvora i utvrđivanje činjenica, te publikovanje izvora. Erudite se, dakle, počinju

sistematski baviti kritikom izvora i na temelju iskustava pronalaziti pravila za taj postupak.

Značajan poduhvat erudita pokrenuo je, kao kolektivni istraživački rad, isusovac Jean Bolland,

pokretanjem edicije „Acta sanctorum“, s ciljem da životopise svetaca očiste od legendi.

Kritičkom analizom tekstova isusovci su nastojali ustanoviti najstarije izvora, te njihovu

autentičnost i vjerodostojnost. Metoda koju su primjenjivali nije do tada bila poznata. Jedan od

najpoznatijih bolandista Daniel Papebroch je podvrgao kritici brojne povelje merovinških i

karolinških vladara. Benediktinci reaguju, te na osnovu građe koja im je bila na raspolaganju u

samostanu St. Germain, Jean Mabillon pokreće projekat za utvrđivanje tehnike ispitivajna

izvora u djelu “De re diplomatica”. Mabillon je prvi sistematizovao latinsko pismo u prvom

tomu svog djela i razlikovao je dvije vrste latinskog pisma:

1. staro latinsko pismo

2. srednjovjekovna latinska pisma, u koja je ubrajao sljedeća – gotsko, anglosasko,

langobardsko, franačko-galsko, tj. merovinško i karolinško.

Ovo djelo postalo je temelj za istematsko izučavanje latinskog pisma, a temelj za izučavanje

grčke paleografije je djelo Bernardusa de Montfaucona „Palaeographia Graeca“ iz 1708. g.

Prekretnica u razvoju ove PHD je u 18. st. nastala zaslugom Scipiona Maffeia, italijanskog

pjesnika i književnika, koji će svojim djelima doprinijeti razvoju ne samo paleografije, nego i

filologije. Na osnovu brojnih rukopisa koje je našao u kaptolskoj biblioteci u Veroni, Maffei je

istakao tezu genetičkog razvoja latinskog pisma, nasuprot Mabillonu, koji ne samo da odbacuje

njegovu tezu, nego tvrdi da postoji samo jedno latinsko pismo, koje se pojavljuje u tri oblika:

majuskula, minuskula i kursiv. Ovim otkrićem je udario temelj naučnim istraživanjima latinskog

pisma. Za 19. st. karakterističan je razvoj PHD unutar univerziteta u Engleskoj i Njemačkoj

(Jena i Goettingen). Međutim, najzaslužnija za razvoj paleografije u 19. st. smatra se u škola

isprava (diploma), osnovana u Francuskoj 1821. Ova škola je u okviru obrazovanja bibliotekara i

arhivara držala kurseve iz PHD, paleografije, diplomatike, filologije, arheologije, arhivistike i

bibliotekarstva. Iz ove škole potiče i prvi francuski udžbenik paleografije. U Italiji prva škola

paleografije i diplomatike je osnovana u Firenci polovinom 19. st., u Rimu u okviru Univerziteta,

te pri vatikanskom arhivu, vatikanska škola paleografije i diplomatike.

Nastanak i razvoj pisma

Pismo je grafički izraz jezika, a osnovna mu je funkcija da prenosi poruke. Za Đurđeva, pismo je

najvažnije sredstvo koje unutar civilizacije neposredno povezuje vremenski i prostorno vrlo

udaljene civilizacije. Pismo je, dakle, sistem znakova koji vizuelno prenose elemente govornog

jezika. Njegov nastanak je vrlo dug i traje hiljadama godina. Četiri su osnovna stepena u

nastanku i razvoju pisma:

1. najstarije pismo je piktografsko (slikovno) pismo. Piktogram je zapravo slika predmeta,

jednog ili više događaja. To je pismo najjednostavnije i najuniverzalnije, ne može se

dešifrovati, jer piktogram nije predstavljao znakovnu riječ. Koristili su ga brojni narodi

Egipta, Mesopotamije, Fenikije, Španije, Afrike, Jugoistočne Azije i dijelovi Amerike.

2. drugi stepen je ideografsko (pojmovno) pismo. Ideogram je znak koji više nije samo

slika, nego je i pojam. Ubrzo je znak ovog pisma postao grafički znak govorne riječi, pa

je tako stvorena osnova za razvoj fonetskog (glasovnog) pisma. Ovo pismo je bilo najviše

rasprostranjeno na području Sjeverne i Južne Amerike, Afrike i Australije. U historiji

pisma, pored ovih jasno vidjivih faza razvoja, pojalvjuju se i tzv. prelazna pisma, koja se

po nastanku mogu razvrstati između ideografkosg i fonetskog. To su pisma Egipta,

Mesopotamije, Krete.

3. fonetsko pismo u svom razvoju počinje sa trećom fazom u razvoju, a to je slogovno

(silabičko) pismo. U ovom pismu glasovne skupine jednako se izražavaju u svim riječima

gdje se pojavljuju.

4. četvrta faza je alfabetsko pismo, gdje svaki glas ima svoj znak i zbog toga predstavlja

najjednostavniji način pisanja u historiji civilizacije. Nastalo je na Bliskom Istoku i

postaće osnova za razvoj raznih pisama.

U klasičnoj podjeli pisma dijelimo na nealfabetska i alfabetska pisma. Prva pisma su nastala na

području Bliskog Istoka, Kine, Amerike (Inke i Maje). Prvo je nastalo klinasto pismo (Sumer,

oko 3900. pne.), bilo je isprva piktografsko i imalo je oko 900 simbola. U početku se pisalo

odozgo prema dole, a poslije s lijeva nadesno, na kamenu ili glinenim pločicama. Sredinom 3.

milenija ovo su pismo preuzeli Babilonci i Asirci (Hamurabijev zakonik), a od njih su ga

preuzeli mnogi narodi. U Egiptuje nastala posebna vrsta pisma, hijeroglifi (korišteni od sredine

4. milenija do 500. godine naše ere). Grci su ga zvali hieroglifica gramata – „urezana sveta

slova“. Isključivo se koristilo od strane svećenika u hramovima. Od alfabetskih pisama treba

navesti pismo nastalo na pojasu između Sirije i Palestine, između 3. i 2. milenija, kod Feničana,

koji su osnivali gradove-države , među kojima i Biblos, a kao dobri trgovci osnivali su kolonije

(najpoznatija je Kartagina). Vrlo brzo su se upoznali sa dostignućima civlizacija Babilona,

Egipta i Krete, pa su bez prethodnih faza krenuli sa formiranjem alfabeta. Iz ovog feničkog

pisma su se postepeno razvili aramejsko, staro jevrejsko, arapsko i grčko, a iz ovog se razvilo

latinsko pismo. Dakle, Grci su od Feničana preuzeli pismo koje su postepeno dorađivali sa

oznakama za samoglasnike. Pismo je sadržavalo od 22 do 27 slova, u početku se pisalo s desna

nalijevo, a kasnije s lijeva nadesno. Ovisno od upotrebe pisma su se dijelila na više vrsta. U

školi se koristilo tzv. školsko pismo iz kojeg su se razvila sljedeća pisma:

knjižno (krasnopisno) pismo, kojim se pisalo u knjigama

kancelarijsko, koje su pisali visoki činovnici

poslovno, koje se koristilo u ispravama

Iz ovog posljednjeg se razvila minuskula. Svako od ovih pisama imalo je svoj stil i razvijala su

se po vlastitim pravilima koja su se mijenjala vremenom. Grčko stilizovano pismo može se

podijeliti, po vrsti materijala na kojem je pisano, na:

monumentalno (lapidarno)

kapitalno, pisano na svitku ili kodeksu

Još u 4. st. u vrijeme slabljenja Rimskog Carstva i jačanja Bizanta, pod uticajem iz Grčke razvija

se se bizantsko pismo – majuskulno i minuskulno. Prilaogođavajući se tehnici pisanja sa

kalamusom razvila se knjiška unicijala, kojom se pisalo na papirusu i pergameni. Razvoj joj je

išao od mlađe, uglaste, koja se pisala na pergameni, predslavenske unicijale (svečana

pergamena), te minuskulne i liturgijske minuskulne unicijale. Iz knjiške unicijale su se razvili

kursiv, kursivna majuskula, ptolomejsko-ruski majuskulni kursiv, bizantski minuskulni kursiv.

Kursiv se razvija uporedo sa unicijalom od 3. st. da bi u 9. st. potpuno potisnuo majuksulno

pismo. U 9. st. se razvija tzv. stara minuskula kojom su pisani psalmi, ona je mješavina unicijale

i kursiva. Postojala je i grčka tahigrafija, stenografsko pismo, koje će se koristiti i u srednjem

vijeku. Brojni rukopisi nastali tokom razvoja pisma nestali su sa propašću Bizanta, neki su

sačuvani u manastirima i crkvama, posebno u Vatikanu, Veneciji i Rimu.

Materijali za pisanje

Pretpostavlja se da su voštane tablice prvi koristili Grci, a od njih preuzeli Rimljani. To su male

pravougaone tablice, pravilno izdubljene, da bi se mogao ulijevati vosak. Na grčkom su se

nazivale pinaks, a na latinskom tabule, mogle su biti povezane vrpcom (dvje ili više) i tada su

činile kodeks. Dvije spojene tablice su se zvale diptih, tri triptih, više njih poliptih (multiptih).

Pisaljka se zvala stilus ili grafeion. Stilus je mogao biti od metala, kosti ili drveta. S jedne strane

je bio oštar, a s druge pljosnat, sa oštrom se pisalo, a pljosnatom se glačalo. Tablice je raznosio

čovjek koji se nazivao tabelarius. Najstarije pronađene tablice su one iz Pompeja (njih 127), a

sadrže trgovačke ugovore, ugovore o najmu, potvrde plaćenih računa, a datiraju se u 1. st. n.e.

Drugu skupinu čine tablice pronađene u Transilvaniji u zlatnom rudniku, sadrže iste ugovore kao

i one u Pompejima, pisane su rimskom kursivnom minuskulom, a mogu se datirati u 2. st. n.e.

(131-161. g.). Treću skupinu čine fragmenti tablica iz Egipta (2. i 3. st. n.e.). Ima podataka da su

se upotrebljavale čak do 13. i 14. st. Ovaj materijal za pisanje imao je svojih prednosti i mana.

Drugi materijal za pisanje je papirus. Iako su voštane tablice bile jeftine i praktične za upotrebu,

imale su velike nedostatke – zauzimale su puno prostora i bile su slabo čitljive, te su se lako

brisale. Te nedostatke je otklonio papirus. Na njemu su uglavnom napisana sa najznačajnija djela

iz grčke rimske književnosti, pa se stoga smatra da s njim započinje historija knjige. Budući

potiče iz Egipta, pretpostavlja se da mu je naziv „biljka Nila. Na njemu su Egipćani pisali već u

3. mileniju st. e. Herodot ga naziva biblos, a u botanici je poznat kao Cyperus papyrus. Ova

biljka rasla je u močvarnim dijelovima Gornjeg Nila i Delti, trouglaste je strukture, a može

narasti do 4 metra,. Međutim, za izradu materijala za pisanje koristi se samo donji dio stabljike

koji je pod vodom, dužine oko pola metra, a njegova prerada je bila dosta jednostavna, što

znamo iz djela Plinija Starijeg „Historia naturalis“. Izrezane trake od srčike redale su se po

dužini na vlažnu podlogu, premazivale ljepilom od brašna, a zatim se preko njih redao novi sloj

poprčno. Nakon toga se list sušio, glačao slonovom kosti i rezao. Na papirusu se pisalo

cjevčicom od trske koja se naziva calamus. Pisalo se crnilom koje se spravljalo od čađi, smole i

vode. U srednjem vijeku se koristilo crveno, žuto i zeleno mastilo. Glavni centar za proizvodnju

papirusa je bila Aleksandrija, a proizvodio se do 11. stoljeća, kada ga je zamijenio drugi

materijal, najprije pergamena, a zatim papir. Sačuvani su brojni spomenici pisani na pairusu, a

najznačajniji su:

egipatski papirusi, nađeni u mjestu El Fajum u 19. st. u grobovima uz mumije. Pisani su

uglavnom na grčkom ili orijentalnim pismom

eerkulanski papirusi, nađeni u Herkulanumu u jednoj vili, oko 1800 komada, dosta

oštećenih, uglavnom ugljenisanih. Među tim ostacima pronađena su i 24 književna djela

srednjovjekovni papirusi, koje čine uglavnom povelje, diplome, a manji broj je

književnog materijala. Svega je 5 rukopisa sa književnim sadržajem, dok se diplomatički

materijal može podijeliti u 3 skupine:

1. diplome Merovinga

2. privatno-pravne i papske diplome nastale od 5. do 10. st.

3. papske diplome iz 11. st.

Treći materijal za pisanje je pergamena. O proizvodji ovog materijala podatke također nalazimo

kod Plinija Starijeg. Naziva ga membrana. Po legendi koju bilježi, egipatski kralj Ptolomej II

čuvajući prioritet Aleksandrijske biblioteke, zabranio je izvoz papirusa iz Egipta u Pergam, gdje

je kralj Eumenes II nastojao oformiti biblioteku kao pandan Aleksandrijskoj. To je bio razlog za

početak proizvodnje specijalno pripremljene kože za pisanje, koja je po gradu u kom se

proizvodila dobila naziv pergamena. Postoji podatak da je pergamska biblioteka imala 200 000

svitaka od pergamene. U dokumentima ovaj materijal pod nazivom membrana pergamena prvi

put se spominje 301. g. u jednom Dioklecijanovom ediktu, koji govori o cijeni trgovačke robe.

Proces pripreme ovog materijala za pisanje je jedostavan. Koža se prvo par dana namakala u

kiseloj i krečnoj otopini, naon čega su se skidali ostaci mesa i dlaka, a naokn toga je razapinjana

na drveni okvir da se suši. Da bi dobila elastičnost premazivana je uljem. Finoća pergamene

ovisila je od vrste životinje i njene dobi, pa je najfinija pravljena od fetusa životinje (ovce, koze,

teleta i sl.). Imala je velike prednosti u odnosu na papirus jer je bila čvrsta, mogla se lako savijati

i na njoj se lakše pisalo, pa je bila prikladna za svitak i kodeks. Jedina mana je što je bila skuplja

za proizvodnju od papirusa. Ne zna se tačno kada je počela proizvodnja pergamene, svakako u

antici, jer je pronađeno nekoliko fragmenata u Siriji, među kojima i jedan kupoprodajni ugovor

iz 195. g. p.n.e. na grčkom, te jedan popis vojnika na latinskom. Tek u 4. st. n.e. kodeksi

pergamene preuzimaju primat od papirusa, da bi od od 8. do 13. st. pergamena bila dominantan

materijal za pisanje širom Evrope, pa su stoga najvrjedniji srednjovjekovni rukopisi sačuvani

upravo na pergameni. Pergamena je bila materijal na kom su vrlo uspješno iluminirane rukopisne

knjige, čije su iluminacije često bile najvišeg umjetničkog dometa. Najstariji pergamentni kodeks

sa ovih prostora je „Splitski evangelijar“ koji datira između 7. i 9. st. Porijeklo pergamene može

se odrediti po načinu pripreme. Bojala se obično purpurnom i crvenom, a rjeđe plavičastom

bojom, a pisala se zlatnom i srebrenom bojom, pa su se takvi kodeksi nazivali codex aureus i

codex argentum. Tako npr. bizantske povelje su pisane na ljubičastoj pergameni zlatnom bojom.

Purpurni kodeksi su bili karakteristični za period od 5. do 7. st. u Evropi, mada ih ima i kasnije.

Na pergameni se pisalo trskom ili ptičijim perom. Budući je ovo bio veoma skup materijal, sa

pergamene se vrlo često strugao stari, a pisao novi tekst. Takvi kodeksi su nazivani

palimpsestima („opet ostrugan“). Prvi palimpsest otkrio je prefekt Vatikanske biblioteke kardinal

Angelo Mai, i tako otkrio nepoznata djela klasičnih pisaca, među kojima i Ciceronovo djelo „De

re publica“, pisano u 5. st.

Papir je četvrti materijal za pisanje. U njegovom razvoju prepoznatljive su 3 faze: kineska,

arapska i moderna.

Kinezi su kao proizvođači svile prvo korisitli jnu za pisanje, a potom i bambusove pločice. Prvi

materijal je bio skup, a bambusove pločice teške i neprikladne za pisanje. Novi materijal za

pisanje pokrenuo je upravnik carske tvornice oružja Caj Lun 105. g. n.e. On je upotrijebio

samljevene čahure svilene bube s kojih je skinuta svilena nit, zatim vlakna bambusove trske,

stare krpe i ribarske mreže, sve je to samljeo u kamenom mlinu i potopio u gašeni kreč.

Dobivenu masu je izlio u četvrtasto sito od tankog bambusovog pruća i svilenih niti. Nakon

sušenja dobivene listove je presovao u drvenoj presi i glačao slonovom kosti. Tajnu proizvodnje

papira Kinezi su uspjeli sačuvati sve do 751. godine, kada su napali Arape u pograničnom dijelu,

Arapi su zarobili jednog Kineza koji im je otkrio tajnu proizvodnje papira. Arapi su odbili napad

Kineza, prešli u ofanzivu i zauzeli grad Samarkand, gdje je bilo središte proizvodnje papira. Iste

godine Arapi u tom gradu otvaraju radionicu papira, 794. g. u Bagdadu, a potom i u Damasku.

Druga faza u razviju proizvodnje papira je arapska faza, novina koju Arapi uvode jeda kao

sirovinu upotrebljavaju stare lanene krpe koje melju u mlinovima na vodeni pogon, a bambusovo

sito zamjenjuju sa sitom od metalnih žica. Iz Damaska Bizant preuzima proizvodnju papira, pa

prvi dokument pisan na papiru u Bizanti je Hrisovulja cara Konstantina Monomaha iz 1052. g.

Preko Arapa papir je stigao i u Evropu. Prva radionica papira je bila u Španiji u predgrađu

Valensije u prvoj polovini 12. st. Prve tvornice papira su osnovane u Italiji, a među prvima je u

gradu Fabianu kod Peruđe. Inače Italija će vrlo brzo postati vodeća u proizvodnji papira,

pojaviće se tvornice u Bolonji, Parmi, Peruđi, itd. Italijanski papir će se koristiti u Španiji,

Dalmaciji i širom Italije. Prvi evropski dokument pisan na papiru je pismo sicilijanske kneginje

Adelaide iz 1109. g.

Treća faza se naziva modernom fazom, proistekla iz potrebe za sve većom količinom papira kao

materijala za pisanje. To je ponukalo francuskog fizičara Rene Antoine de Reaumura u 18. st.

da upozori da oseprave gnijezda od vlakana trulog drveća i da je površina proizvedene materija

slična papiru. Za utvrđivanje porijekla papira i vremena nastanka indikator su bile veličine

papira, odnosno dimenzije koje su se razlikovale od tvornice do tvornice.

Oblik rukopisa

Papirus koji je bio jako krt i lomljiv, nije bio prikladna za prealmanje u folije, pa se čuvao samo

u obliku svitka. Pergamena je bila prelamana i u folije, koje su se nizale u kodekse. Prema tome

prepoznatljiva su dva oblika rukopisa: svitak i kodeks.

Za svitak se može reći da je karakterističan za antiku, mada ga imamo i u srednjem vijeku.

Pretpostavka je da se prvi put pojavio u Egiptu, odakle su ga preuzeli Grci a od njih Rimljani,

koji ga zovu volumen. U srednjovjekovnoj terminologiji naziva se rotulus. Svitak je mogao biti

različite dužine, jer su se okmadi pergamene lijepili jedan za drugi. Motao se pomoću štapića od

drveta ili slonove kosti, a okji se pričvršćivao na početku ili kraju svitka. U starom vijeku se

pisalo u kolumnama, dok se u srednjem vijeku pisalo po dužini svitka. U antici svitci su se čuvali

u glinenim ćuovima, a u sredjem vijeku u kožnim valjcima.

Kodeks je druga vrsta oblika rukopisa, vezuje se za pergamenu, a potom i za papir, mada sam

naziv potiče još od voštanih tablica. Način sastavljanja kodeksa je bio propisan i smatra se

pretečom štampane knjige. Nalazimo ga u 1. st. n.e. a tek u 4. i 5. st. preuzima primat od svitka,

da bi tek od 9. st potpuno prevladao. Osnovni dio kodeksa činio je list (tabla ili folium), a

pojedine strane folije bile su pagine. Presavijeni list pergamene se nazivao arak (arcus). Sveska

od 4 arka zvala se quaternus, koji su presavijeni činili 8 folija, odnosno 16 pagina. Korice

kodeksa obično su rađene od kože ili drveta obloženog kožom i srebrom na uglovima. Od srebra

su mogle biti biti i kopče za zatvaranje kodeksa.

Filigrani (vodeni znakovi)

U najužoj vezi sa proizvodnjom papira je pojava filigrana ili vodenih znakova, koji su ustvari

zaštitni znakovi proizvođača papira. To su bezbojni likovi na papiru, geometrijski oblici, grbovi,

imena i sl., a naziv su dobili po tome što liče na vodenu mrlju koja ostavlja voda na papiru.

Vodeni znak je dakle otisak lika, slova, imena i sl. od metalne žice, koja se stavljala u kašu dok

je je ona još u situ, pa je drugi naziv, filigran, upravo dobila po toj žici. Znak je bio vidljiv samo

kad se papir osuši. Žičani filigran je bio u upotrebi sve vrijeme ručne izrade papira, pa i u

mašinskoj proizvodnji. Tek krajem 18. st.pojavljuje se novi tip filigrana koji se naziva puni

filigran. Prve znakove na papiru nalazimo u radionici u italijanskom gradu Fabianu u 13. st.

Inače većina poznatih vrsta filigrana potiče iz Italije. U 13. i 14. st. pojavljuju se krst, krug,

trokut, zvijezda i dr. geometrijski likovi. U 14. st. se javljaju grbovi, u 15. imena i inicijali, da bi

u 16. st. prevladali heraldički znakovi. Veliki značaj ovih filigrana pokazuje i čijnenica da se kao

PHD javlja nauka filigranologija. Njeno pojavljivanje se vezuje za Šarla Briketa, vlasnika

tvornice papira u Ženevi, i njegovo djelo u 4 toma „Filigrani - historijski rječnik oznaka na

papiru i njihova pojava od 1282. do 1600. g.“, koje je objavljeno 1907. g. u Ženevi i sadrži

preko 16 000 vodenih znakova.

Latinsko pismo

Klasifikacija i periodizacija latinskog pisma

Postoji više klasifikacija latinskog pisma, a ovise od kriterija. Po kriteriju upotrebe latinsko

pismo se dijeli na: knjižno i dokumentarno. Po kriteriju kojeg je utvrdio još Scipion Maffei, a

koji se odnosi na opći smjer razvoja, latinsko pismo dijelimo na: majuksulu, minuskulu i kursiv.

Po specifičnostima razvja latinsko pismo dijelimo na: općeevropska pisma i nacionalna pisma, a

po hronologiji ga dijelimo na 3 velika razdoblja:

1. rimski period

2. srednjovjekovno pismo

3. moderno pismo

U rimskom periodu se javlja najstariji tip pisma, a to je arhajska ili epigrafska kapitala, iz koje

će se dalje razviti kvadratna kapitala, rustična i kursivna kapitala. Iz epigrafske kapitale razviće

se analogni tipovi knjižne kapitale: elegantna, rustična i kursivna majuskula. Ovom periodu

pripadaju i dva svečana pisma: unicijala i poluunicijala. Na kraju rimskog perioda stoji rimska

kursivna minuskula, pimso iz kojeg će se razviti gotovo sva srednjovjekovna latinska pisma.

U srednjem vijeku latinsko pismo se razvija u 2 pravca; najprije nastaju nacionalna pisma

(vizigotsko, merovinško i beneventana) i općeevropska pisma u koja ubrajamo: predkarolinu,

karolinu, goticu i humanistiku. Među nacionalna pisma ubrajamo i inzularna pisma, koja se od

ostalih razlikuju po tome što ne proizilaze iz rimske kursivne minuskule. U posebnu grupu

spadaju pisma papske kancelarije, starija i mlađa kurijala.

Latinsko pismo rimskog perioda

Arhajska ili epigrafska kapitala najviše se sačuvala na kamenu, mermeru i bronzi, njom se

bavi epigrafika, a najstariji spomenik arhajske kapitale je tzv. Lapis niger (Crni kamen), nađen

na rimskom Forumu u 19. st., a datira se u 6. st. p.n.e. Sadržavao je 21 slovo, a tekst je pisan

jedan red s lijeva nadesno, a drugi obrnuto. Latinska abeceda razlikuje se od grčkog alfabeta u

tome što Grci znaju za glas „E“ i za njega koriste slova Eta (H) ili Epsilon (E). Latini imaju samo

jedno „E“ i za njega su preuzeli grčko slovo Epsilon (E), dok se slovo Eta (H) upotrebljava za

glas „H“. Do kraja rimskog perioda latinska abeceda će imati 23 slova, jer su u 1. st. p.n.e.

Rimljani svm pismu dodali još „Y“ i „Z“. Danas ovo pismo ima 26 slova, u 11. st. uvedeno je

slovo „W“, a u 12. st. je napravljena razlika između slova „I“ i „J“, „U“ i „V“. Najstariji oblik

arhajske kapitale je capitala quadrata. To je najsvečaniji oblik pisma, a manje svečana je

capitala rustica. Slovo prve može se smjestiti u kavdrat, a slovo druge u pravougaonik. Ovim

drugim pismom uglavnom su pisane vojničke diplome.

Kursivnu kapitalu, koju karakteriše brzina i nemar u pisanju, nalazimo na olovnim pločicama i

povoštenim tablicama. Na osnovu ova tri tipa arhajske kapitale razvila su se tri tipa knjižne

kapitale: knjižna elegantna kapitala, knjižna rustična kapitala i kursivna majuskula. Mada

se javlja već u 1. st. p.n.e. knjižnu kapitalu možemo pratiti tek od 4. st. nove ere, jer tada prvi put

nailazimo na najstariji sačuvani fragment književnog djela pod nazivom „Carmen de bello

Actiaco“, pisan je na papirusu, a nađen u ruševinama Herkulanuma. Datira se u okvir između

bitke kod Akacija (31. g. p.n.e.) i godine kada je Herkulanum porušen (79. g. n.e.). U knjižnoj

kapitali razlikujemo ove vrste kapitale, ali se i razlika među ovim tipovima pisama može uočiti

ovisno od vrste materijala i pisaljke koji su korišteni, od čega su ovisili oblici slova. Rimski

kodeksi uglavnom su pisani rustičnom kapitalom. Vatikanska biblioteka ima više kodeksa

Virgilijevih rukopisa pisanih rustičnom kapitalom (Vergilius Vaticanus Medicus Romanus

Palatinus), a dva najpoznatija rukopisa „Vergilius Augustus“ i „Vergilius Sangallensis“ pisani

su elegantnom kapitalom.

Skraćenice susrećemo već kod epigrafske kapitale, a prenijele su se i u knjižnu kapitalu.

Najstarije skraćenice su suspenzije koje podrazumijevaju izostavljanje zadnjeg dijela riječi. U 5.

st. pojavljuju se se rukopisi crkvenog sadržaja sa karakterističnim skraćenicama koje se nazivaju

nomina sacra. Treća vrsta skraćenica su kontrakcije, gdje se dijelovi riječi izostavljaju (npr.

DMS=dominus). Knjižna kapitala dominira do 6. st. n.e. kada se počinje koristiti samo kao

pismo naslova. Treći stupanj razvoja rimske kapitale je kursivna majuksula koju karakteriše

slobodan potez (ductus) i nejednake dimenzije slova. Karakteriše je i nepravilnost slova i

spajanje jednostavnim nastavljanjem na prethodno slovo. Ovo je izrazito poslovno pismo kojim

su pisani ugovori, potvrde, privatna pisma i sl. Sačuvani su brojni spomenici pisani ovim

pismom, to su uglavnom papirusi iz Herkulanuma i Egipta.

Unicijala i poluunicijala

Unicijala je također majuksulno pismo rimskog perioda. Javlja se kao kjižno pismo u 5. st. i

koristi se sve do 9. st. To je knjižno svečano pismo, oko čijeg se naziva i danas vode rasprave,

jer se ne može etimološki objasniti, budući da uncija predstavlja mjeru i za težinu i za dužinu.

Rasprave se vode i oko nastanka ovog pisma, pa je po jednima je nastalo kao modifikovana

kapitala koja nastaje zaobljavanjem slova. Drugi vezuju nastanak ovog pisma za činjenicu da je u

4. st. potpuno preovladavalo pisanje kodeksa na pergameni u odnosu na papirus, što je pomoglo

u boljem zaobljavajnu slova. Osnovna karakteristika ovog pisma jesu potezi oblih formi. Ovim

pismom pisan je je i poznati palimpsest „De re publica“ iz 5. st., te komentari Sv. Augustina „O

pslamima“ iz 6. st., odnosno iz 7. ili čak 8. st. U starijim slova su proporcionalna, ljepša ,

ograničena na dvolinijski sistem i naglašena je razlika između debelih i tankh linija. Skraćenice

su iste kao kod knjižne kapitale. Uz skraćenice u unicijali se pojalvjuju tzv. litere contigue, tj.

spajanje slova, pa tako posljednji potez jednog slova služi kao prvi idućeg.

Drugo svečano pismo rimskog perioda je poluunicijala, minuskulno knjižno pismo oblih oblika.

Upotrebljavalo se u kodeksima od 5. do 9. st. Jedni ga smatraju proizvodom unicijale, drugi ga

smatraju kaligrafskom kursivnom minuskulom, a treći miješanim pismom, jer je postepeno

nastalo pretvaranjem iz majuskule u minuskulu. Ima više tipova ovog pisma, a svima su

karakteristična slova A, G i R. Sistem skraćenica je kao kod unicijale, jedino je primjena

znakova skraćivanja drukčija. Ligature se pojavljuju mnogo više nego u unicijali. Od znakova

interpunkcije se pojavljuje se tačka, nova rečenica počinje uvećanim slovom koje asocira na

unicijalu. Najstariji rukopis pisan ovim pismom je palimpsest, to je popis konzula iz 5. st. nađen

u Kaptolskoj knjižnici u Veroni. Na kraju rimskog perioda u razvoju latinskog pisma pojavljuje

se novi tip poslovnog pisma, koji nastaje iz kursivne majuskule i unicijale na početku 4. st. i

koristi se do 8. st. To je kursivna minuskula. Sva kasnija pisma proizilaze iz kursivne

minuskule i predstavljaju ustvari njenu specifičnu modifikaciju na određenom prostoru i

određenom vremenu. Od kursivne majuksule minuskula je naslijedila neproporcionalnost i

ligature, a od unicijale oblinu slova. Karakteristika ovog pisma je individualnost pisara. Ligature

su specifične kao i kod prethodnih oisama i formiraju se tako da se jedno slovo spaja sa idućim

gornjim dijelom posljednjeg poteza. Skraćenica karakteristične za ovo pismo su suspenzije ( npr.

nom=nomine) i kontrakcije ( npr. eps=episcopus). Kursivna minuskula je pismo dokumenata i

privatnih pisama, ali se njime u 7. i 8. st. počinju pisati kodeksi. Rzavoj ovog pisma moguće je

pratiti kroz stoljeća, počev na primjeu ravenskih papirusa iz 5. st. Vremenom ovo pismo će

dobivati osobenosti, tako da će se već u 7. i 8. st. pojaviti krakteristična pisma koja nazivamo

nacionalnim pismima.

Skraćenice

Radi uštede u vremenu, prostoru i materijalu, vrlo rano se javljaju skraćenice čije poznavanje

ima dvostruku korist: praktičnu, jer pomaže u čitanju starih pisama; i kritičku jer nam pomaže u

datiranju rukopisa. Broj skraćenica ovisi o vremenu nastanka rukopisa, a neke od njih su

karakterstične za određeno vrijeme i prostor. Najstarije skraćenice rimskog perioda su

suspenzije. To je ona vrsta skraćenica koje imaju jedno ili više početnih slova, dok je ostatak

naznačem znakom skraćivanja. Ove skraćenice su se nazivale litere singularis.

Posebnu vrstu skraćenica čine tzv. Tironske note. Smatra se da im je tvorac Tiron, Ciceronov

rob, kasnije slobodnjak. Ove note se sastoje od od glavnog i pomoćnog znaka. Glavni znak

označava prvo slovo, a pomoćni kraj riječi. Mada su skraćenice rimskog perioda, nema

sačuvanih spisa sa tironskim notama iz ovog perioda. Najstarije primjere imamo iz 7. i 8. st.

Iz rimskog perioda potiču i skraćenice kršćanske crkve (skraćenice riječi koje se najčešće

pojavljuju u ovoj vrsti spisa – nomine sacre).

Petu skupinu čine note iuris; jedan ih je paleograf podijelio u 8 grupa:

1. skraćenice pomoću apostrofa

2. suspenzije označene ravnom ili valovitom crtom

3. kontrakcije sa valovitom crtom

4. skraćenice nastale upotrebom natpisanih slova manjih dimenzija

5. skraćenice od samo jednog slova i kose crte

6. relativne zamjenice (qui, que, quod), složenice sa prijedlogom (per, pre, pro)

7. Tironske note

8. specijalne skraćenice, najčešće sa satoje od jednog slova

Srednjovjekovne skraćenice su nastavak rimskih skraćenica. Tačka je najstariji znak skraćivanja,

a potom i apostrof. Crta iznad samoglasnika označavala je ispuštanje slova I ili N. Pojavu

interpunkcija možemo pratiti već od rimskog perioda, a činile su ih tačke koje su se nalazile u

raznim položajima, a koje su imale određenu funkciju. Ako se tačka nalazila na osnovnoj liniji,

onda je označavala današnji zarez; ako je bila na gornjoj liniji, označavala je kraj izrečene misli;

a ako je postavljena na sredini između ove dvije linije, onda je odgovarala tački-zarezu.

Suspenzije su se najprije počeel upotrebljavati na natpisima i novcu, dok su kontrakcije, koje su

nastale izostavljajnem par slova u riječi, mogle biti i čiste ili miješane. Čista je ona u kojoj se

kontrahuje prvo i zadnje slovo u rječi, a miješana je kada ima i poneko slovo iz sredine riječi

( npr. pr=pater; mgr=magister).

Minijature

Još od antike ukrašavaju se rukopisi minijaturama, koje spadaju u likovnu umjetnost. Riječ

minijatura dolazi od latinske riječi minium što znači crvena boja, a pod ovim pojmom

podrazumijevamo sliku ili crtež kojim se ukrašavaju rukopisi, odnosno sliku malog formata

rađenu u akvarelu na pergameni, papiru, metalu i slonovači. Umjetničko ukrašavanje knjiga

pisanih rukom naziva se iluminacija, što potiče od grčke riječi iluminacio – rasvjeta. Pod ovim

pojmom također podrazumijevamo zajednički naziv za ornament, inicijal ili minijature koje su

sastavni dio iluminacije. Knjige mrtvih i stari egipatski rukopisi su već bili ukrašavani

minijaturama, a potom i pairusi Grčke i Rima. Iluminaciju treba razlikovati od ilustracije, koja

predstavlja likovnu interpretaciju teksta na taj način što ga objašnjava. U okviru iluminacije i

ilustracije pojavljuje se inicijal. Naziv potiče od grčke riječi inicium, a označava početno slovo u

riječi, koje je istaknuto tako da svojim oblikom i veličinom ukazuje na početak novog odlomka

teksta.

O minijaturama kodeksa rimskog perioda teško je govoriti, jer nije sačuvan nijedan primjerak

stariji od 4. st. Ipak, o primjeni iluminacije imamo podatke u znatno ranijem periodu kod Plinija

Starijeg. On navodi u svome djelu „Historia naturalis“ da je Marko Terencije Varon u 1. st. p.n.e

napisao oko 700 biografija slavnih Rimljana, koje su sadržavala i njihove portrete. Dva najstarija

iluminirana kodeksa rimskog perioda su kodeksi Virgilijevih djela „Vergilius Vaticanus“ i

„Vergilius Romanus“. „Vergilius Vaticanus“ se sastoji od 76 listova i sadrži oko 50 ukrašenih

slika. Slike su uokvirene crvenom, crnom i bijelom bojom, neke obuhvataju cijelu stranicu, a

neke su obuhvaćene samo tekstom i vjerno ga ilustruju. „Vergilius Romanus“ se sastoji od 309

listova sa 19 minijatura. Upotrijebljeno je više boja, među kojima su zlatna, smeđa, purpurna,

plava i crvena. Ovaj rukopis sadrži i Virgilijev portret.

Iako je ukrašavanje rukopisa antičkog porijekla, ipak je ova umjetnost tipično sredjovjekovna i

predtavlja izdanak srednjovjekovnog slikarstva. Tome je doprinijela upotreba pergamene koja je

omogućavala ukrašavanje tekstova izvanrednom crtežima. Do 7. st. preovladavaju geometrijski

likovi, a u kasnijem periodu zoomorfni i antropomorfni elementi. Upravo u inicijalu unutra

njegovog prostora niče minijatura, da bi se kasnije prenijela na ostale dijelove teksta, kojeg

dopunjuje, posebno na prostoru margine. Skupocjeno iluminirane rukopisne knjige namijenjene

crkvenim obredima do 11. st. nastaju isključivo u manastirima, a u kasnijem periodu i na

univerzitetima, gdje se najprije pojavljuje romanička, a zatim gotička iluminacija. Iako pripada

umjetnosti, iluminacija pomaže paleografu u određivanju starosti rukopisa, te ostalim

elementima kritike izvora koji ukazuju na autentičnost dokumenta.

Najljepši iluminirani rukopisi iz Bosne i Huma su: „Miroslavovo evanđelje“ iz Huma, nastalo

1180. godine, „Evanđelje Divoša Tihorodića“ iz 14.st., a najvrjedniji su svakako „Hvalov

zbornik“ i „Hrvojev misal“. Prvi se nalazi u Bolonji, a drugi u Istambulu. „Hvalov zbornik“ je

najreprezentativniji i najkompletniji predstavnik bosanske srednjovjekovne književnosti koji je

sačuvan u cjelini. On je najljepše i najbogatije ilumnirani rukopis pisan na tankoj pergameni

veličine 17x11 cm. Pisan je bosančicom, odnosno bosanskom ćirilicom, 1404. g. po nalogu

vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bosanskog vojvode i splitskog hercega, po jednima za

njegovu ličnu u potrebu, a po drugima za pripadnike Crkve bosanske. Smatra se da je Hrvoje

Vukčić Hrvatinić bio pripadnik Crkve bosanske, jer ne samo da je kodeks napisao krstjanin Hval,

nego se u uvodu navodi da je pisan u vrijeme djeda Radomira, episkopa crkve bosanske. Rukopis

sadrži 353 lista, sadržajno je vrlo interesantan, jer za razliku od ostalih bosanskih religioznih

kodeksa sadrži i Stari zavjet. Posebno je interesantan jezik ovog kodeksa, kao i pismo koje je

karakteristično po relativno sitnim slovima i veoma lijepoj kaligrafiji. Ukrašen je lijepim slikama

i inicijalima. Njegove minijature i iluminacije predtavljaju sintezu više stilova, pa je tu

objedinjena tradicija ćirilskih iluminiranih rukopisa sa novim gotičkim uticajem, spojenim u

sasvim nova stilska rješenja. Na ovom rukopisu radila su dvojica autora, prvi je bio Hval, a drugi

neponati autor koji pripada kasnogotičkoj bolonjskoj iluminatorskoj školi. Hval je autor

minijatura koje su također pod uticajem italijanskog slikarstva, te djelimično i bizantske tradicije,

dok je drugi autor portreta apostola na palvoj podlozi. Rukopis se danas nalazi u Bolonji i

pretpostavlja se je padom Bodne pod osmansku vlast tamo dospio zahvaljujući Hrvojevim

nasljednicima, koji su emigrirali prvo u Dubrovnik, a potom u Italiju. U svakom slučaju, u

Bolonjsku biblioteku je dospio preko pape Benedikta XIV, koji je rukopis dobio od nekog

italijanskog lingviste.

Hrvojev misal

Po Herti Kuni, „Hrvojev misal“ je katolički glagoljski kodeks koji ne pripada srednjovjekovnoj

bosanskoj književnosti, ne samo po svojoj religijskoj pripadnosti, nego ni po pismu ni jeziku.

Misal je pisan uglastom glagoljicom i pretpostavlja se da je nastao 1403/1404. g. po jednima, a

po drugima 1407. godine. Misal je poklonjen Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću kada je od Ladislava

Napuljskog imenovan za splitskog hercega i namjesnika u Bosni, i to od dvije ličnosti značajne

za katoličku crkvu, jednog nadbiskupa i jednog kardinala. „Hrvojev misal“ sadrži 247 strana

rukopisa, a pisao ga je Butko, anonimni slikar toskanske škole. Jezik je bio blizak narodnom

govoru, a pismo je bilo stilizovana unicijala, vrlo blisko pismu koje više nalikuje armenskom i

koptskom alfabetu nego bilo kojem evropskom pismu. Iluminacija se sastoji od 26 minijatura i

oko 300 raskošnih inicijala. Ilustracije prate tekst Starog i Novog zavjeta, a tu su i portreti

apostola. Njaveći broj minijatura je iz Hristovog života. Tu je i kalendar koji prati svaki mjesec

odgovarajućim ilustracijama. Tekst kalendara obuhvata cijelu stranu, dok se minijature nalaze

uglavnom u gornjem lijevom uglu stranice. Ilustracije se odnose na radove u polju, u kući i uvezi

su sa mjesecima. Završna minijatura predstavlja Hrvojev grb, rađen po uzoru na Ugarsku.

Minijature su rađene uglavnom na plavoj podlozi, osim nekoliko na crvenoj, uokvirene su

zlatnom trakom i crnom crtom. Koloristička rješenja su karakteristčna za gotsko slikarstvo,

likovi su rađeni svijetlim bojama sa pozadinom crvene, zelene i ljubičaste boje. Inicijal je na

početsku svakog poglavlja i svojom veličinom i bojama doprinosi luksuznoj opremi rukopisa.

Razlikujemo figuralni, floralni i geometrijski inicijal.

Sarajevska Hagada

Sarajevska Hagada je ilustrovani jevrejski rukopis, porjeklom iz srednjovjekovne Španije. Na

jevrejskom jeziku „hagada“ znači priču, kazivanje. Za razliku od pripovjedačkog dijela

talmudske književnosti, koji se isto zove hagada, ove vjerske knjige nazivaju se vijekovima

peshalna hagada. Naziv je dobila po Pesahu, koji je hebrejski, odnosno aramejski naziv za

narodni praznik koji se slavi za oslobođenje Jevreja iz egipatskog ropstva. Knjiga je uglavnom

sastavljena od uobičajenih blagoslova, koji se izgovaraju nad vinom, hljebom ili pranjem ruku.

Promjenjivog je ritma kako bi se zadržala pažnja djece, posebno za stolom i kako bi mogli do

duboko u noć da prate povijest izlaska iz ropstva. Sarajevska Hagada spada među najljepše

iluminirane jevrejske sredjnovjekovne knjige. Rukopis je nastao negdje u sjevernoj Španiji u

drugoj polovici 14. st., sigurno poslije 1350. g. U Zemaljski muzej je dospjela putem porodice

Koen krajem 19. st., a iz Španije je iznešena 1492. g. nakon progona Jevreja. Jedno vrijeme se

nalazila u Italiji, odakle je došla u Sarajevo. Sama rukopisna knjiga sadrži 142 prazna ili ispisana

pergamenska lista veličine 16,5x22,8 cm. Na prva 34 lista se nalazi 69 minijatura, odnosno

iluminacija, slikanih po naličju, oivičenih okvirima u boji sa jednostavnim lančanim, odnosno

spiralnim ukrasima. Listovi su pisani sa obje strane kodeksa, hebrejskim, odnosno sefardskim

pismom u 9 ili 10 redova, u mnogo uokvirenih početnih riječi, dok je inicijal vrlo rijedak. Prema

minijaturama i ostalim ukrasnim elementima pretpostavlja se da je nastala početkom 14. st. Tu su

i tri grba, među kojma i zaštitini znak grada Barselone. Dugo se vjerovalo da Jevreji nisu imali

figuralnih predstava u umjetnosti, međutim ovaj rukopis to osporava.

Latinsko pismo srednjeg vijeka

U doba pada Zapadnog Rimskog carstva u upotrebi su bila 4 pisma, a to su: kapitala, unicijala,

poluunicijala i rimska kursivna minuskula. Kvadratna kapitala zadržala se kao pismo naslova,

unicijala i poluunicijala postaju tipično knjižno pismo, a kursivna minuskula postaje pismo

dokumenata. Raspadom Rimskog carstva, u Evropi se formiraju nacionalna kraljevstva – u Galiji

nastaje Franačko, u Španiji Vizigotsko, a u Italiji Langobardsko kraljevstvo. Svima njima jedino

je zajedničko bilo latinsko pismo, koje se postepeno transformiše u nacionala pisma, a na osnovu

kursivne minuskule. Kursivna minuskula bila je pimso vrlo slobodnog poteza – ductusa,

neproporcionalno, teško čitljivo, ali sa specifičnim kaligrafskim tendencijama koje dobiva

postpepeno u novim državnim tvorevinama. Od 7. do 12. st. u Evropi će se formirati tzv.

nacionalna pisma – u južnoj Italiji i Dalmaciji beneventana, u Francuskoj merovinško pismo, a

u Španiji vizigotsko. Nasuprot ovim imamo pojavu općeevropskih pisama, od kojih je prvo

karolina, koja će se nametnuti kao jedinstveno pismo u zapadnoj Evropi. Na prostoru Engleske i

Irske formiraju se tzv. insularna (otočka) pisma, a u papskoj kancelariji specifična starija i

mlađa kurijala. Sva ova pisma, sa izuzetkom insularnih, formiraju se na osnovu rimske

kursivne minuskule. Period nastanka nacionalnih pisama, odnosno period ranog srednjeg vijeka,

karakteriše dominantna uloga crkve, između ostalog i u kulturi i u pismenosti evropskih naroda.

Monasi su ti koji se bave prepisivačkom djelatnošću, i to uglavnom kodeksa potrebnih za

obalvjanje vjeskih obreda, pa tako upravo njima možemo zahvaliti što su se sačuvala brojna djela

antičkih pisaca.

Talijanska predkarolinška minuskula

Ovo je pismo srednje i sjeverne Italije, u kojoj se već u 7. i 8. st. janso zapaža razlika između

kursivnog pisma kodeksa i poslovnih pisama. U kodeksima se sve više vodi računa o kaligrafiji,

tako da će rimska polukursivna minuskula krajem 8. st. postati izrazita minuskula, koja će već

krajem 9. st. biti zamijenjena karolinškom minuskulom. Pismo koje se javlja na ovom prostoru je

je prelaznog oblika, ovo pismo paleografi su nazvali „starotalijanskom langobardskom

minuskulom“ koju će već u 9. st. zamijeniti karolina. Izuzetak je južna Italija u kojoj će se

pojaviti nacionalno pismo – beneventana. Kodeksi pisani talijanskom predkarolinškom

minuskulom slabo su ornamentisani, a slova su široka i lako pisana, ali sa vleikim brojem

ligatura.

Kurijalno pismo – pismo papske kancelarije

Mada je papska kancelarija postojala već krajem 4. st., nije nam poznato koje je pismo bilo u

upotrebi sve do 8. st. Od 8. do 12. st. u upotrebi je posebna vrsta minuskulnogp isma, koje s

eodlikuje svojim specifičnostima. Nedostatak sačuvanih dokumenata iz tog perioda paleografi

obajšjnavaju upotrebom papirusa i njegove krtosti, pa se stoga može pretpostaviti nedostatak

rukopisa i dokumenata tog doba. Iz tih razloga najstariji period papske kancelarije se računa do

kraja 8. st., a nakon toga počinje drugi period razvoja papske kancelarije, u okviru kojeg će se

pojaviti pismo sa specifičnostima kojih ranije nije bilo. I pismo papske kancelarije u svojoj

osnovi ima rimsku kursivnu minuskulu, a dijeli se na stariju i mlađu kurijalu. Upotreba starije

kurijale podudara se uglavnom sa upotrebom papirusa kao materijala za pisanje. Slova ovog

pisma su široka i uspravna, odnosno velika kao i razmaci među njima. Ovo pismo karakteriše

veliki broj ligatura. Kada se u 11. st. u papskoj kancelariji počinje upotrebljavati pergamena,

dolazi i do promjena u pismu, pa se javlja nova kurijala nazvana mlađom kurijalom. Slova

postaju znatno manja, dobivaju ukrase poput zastavica, što će i kasnije postati osobenost pisma

papske kancelarije. Promjene u kurijali nastale su pod uticajem karoline, koja već tada postaje

općeevropsko pismo.

Beneventana

Invazija Langobarda na Italiju koja je počela u drugoj polovini 6. st. blokirala je gotovo svu

kulturnu djelatnost u Italiji. Pobjedom nad Langobardima 774. g. Karlo Veliki je njihovo

kraljevstvo priključio Franačkom kraljevstvu, dok su vojvodstva na jugu Italije, osobito

Benevent, zadržala samostalnost skoro do 11. st. Uključivanjem sjeverne Italije u Franačko

kraljevstvo uvodi se kao pismo karolina, dok na jugu gdje se koristila unicijala, poluunicijala i

kursivna minuskula, od 8. st. kursivna minuskula počinje dobivati specifične oblike. To novo

pismo paleografi će nazvti beneventanom, koja će biti u upotrebi u južnoj Italiji i Dalmaciji sve

do 13. st. Beneventana anstaje u skriptorijima samostana Monte Casino, odakle se proširila na

ostale dijelove južne Italije i Dalmacije. Najstarijim rukopisom pisanim beneventanom smatra se

„Etimologija“ Isidora iz Sevilje, nastala u samostanu Monte Casino, a prema skraćenicama i

obliku pisma rukopis se datira u 8. st. Beneventana je nastala kao knjižno pismo, ali je vrlo brzo

postala diplomatičko pismo. Najstariji rukopis pisan ovim pismom u Dalmaciji je Kartular Sv.

Krševana iz 1223. g., pisan dalmatinskom oblom beneventanom, dok je poluuglastom

benevetanom pisana „Historia Salonitana“ Tome Arhiđakona iz 13. st. Iz ovoga se vidi da se

beneventana pojavljuje u dva oblika – obla u ranoj fazi i uglasta, pod uticajem gotice, u kasnijoj

fazi.

Jasno su vidljiva 4 perioda u nastanku ovog pisma:

1. počeci beneventane, period od druge polovine 8. st. do kraja 9. st. To je period kada su

redovnici iz Monte Casina preselili u Capuu nakon požara u Monte Casinu, pa se taj

period naziva predkapuanski. U ovom periodu beneventana pokazuje svoje porijeklo od

rimske kursivne minuskule, oblici slova nisu ustaljeni, a skraćenice i ligature nisu

dosljedne. Iluminacija je vrlo skromna, uglavnom se upotrebljavaju geometrijski oblici.

2. period razvoja pisma, obuhvata period od kraja 9. st. do kraja 10. st., to je tzv. kapuanski

period. Pismo se ustaljuje sa svojim specifičnostima, od kojih su i ligature i skraćenice

koje se sada ustaljuju. riječi se pišu odvojeno i jasno su vidljive sve osobenosti ovog

pisma. Za razliku od jednobojne iluminacije prvog perioda, sada se pojavljuje višebojna

iluminacija sa upotrebom zoomorfnih oblika isprepletenih u inicijalu. Posebno su lijepo

urađeni likovi lavova i pasa.

3. treći period je razdoblje savršenstva, od 11. do kraja 12. st. To je period kada rukopisi

pisani beneventanom dostižu najveći domet, kako u oblikovanju pisma, tako u

dekoracijama. Iluminacije su raskoćnih boja, a minijature su oslikane preko cijele

stranice. Ovo je period kada se posebno formira uglasti tip beneventane.

4. period opadanja traje od kraja 12. do početka 14. st. kada su potpuno naglašeni uglasti

oblici pisma, nastali pod utivcajem gotice. Slova su zbijena, neujednačena i manja.

Beneventana ima i specifične ligature i sistem interpunkcija. Ligature se dijele na enklitičke,

kada se slovo spoji sa prehodnim slovom i proklitičke, kada se slovo spoji sa narednim slovom.

Brojni kodeksi su napisani ovim pismom, uglavnom liturgijskog i teološkog sadržaja, te poneko

djelo rimskih klasika. Ornamentika beneventane slijedi njen razvojni put od skromnih oblika do

visoke umjetničke kvalitete. U početku ornamentika je skromna, siromašna, sa eventualnom

upotrebom zelene, crvene i žute boje. U drugoj fazi razvoja pisma u dekoracijama se pojavljuje

pleterni inicijal sa floralnim elementima. Pleterni inicijal je ukrašen sa viticama, zmajevima,

psima, pticama i sl. Inicijali su veliki i nekad obuhvataju čitavu stranicu. Pored zlatne

upotrebljava se grimizna i azurna boja. Četvrti period je period opadanja ornamentike, pred kraj

12. st. zoomorfni i fitomorfni inicijali pokazuju romaničke osobine, dok izdužena slova ovog

pisma ukazuju na uticaj gotike.

Merovinško pismo

To je nacionalno pismo koje se pojavljuje u 6. st. u Galiji, nastalo na osnovu riske kursivne

minuskule i koristi se u državi Merovinga od 6. do 8. st. Koristila se kao knjižno i kao pismo

dokumenata. Na ovom prostoru u rimskom periodu bila je u upotrebi rimska kursivna minuskula,

a kao knjižno pismo unicijala i poluunicijala. Posljednjeg rimskog namjesnika pobijedio je

Klodovik koji je utemeljio Franačku državu, najjaču tvorevinu na temeljima Zapadnog Rimskog

carstva. Zbog slabosti kraljevog uticaja jača moć majordoma, pa Pipin Mali, sin Karla Martela,

svrgava posljednjeg merovinškog kralja Hilderika III i proglašava se kraljem. Svoj vrhunac

Franačka država doživljava za vrijeme Karla Velikog. U vrijeme Merovinga kursivna minuskula

u Galiji dobiva osobenosti koje će dovesti do formiranja specifičnog pisma kojeg paleografi

nazivaju merovingika, a Mabillon dodaje i naziv franko-galika. Mnogi smatraju da je ovo

pismo nastalo u kraljevskoj kancelariji, jer su upravo na diplomama merovinških kraljeva

najrpije vidljive njegove osobenosti.

Paleografi razlikuju više tipova merovinškog pisma:

1. kancelarijska merovingika, nastala u kancelarijama merovinških kraljeva, uglavnom se

radi o poveljama od kojih je 37 sačuvano i nalaze se u Nacionalnom arhivu u Parizu.

Opće karakteristike ovog pisma su: neobično duge osi, nagnutost slova ulijevo, zbijenost

slova te mnoštvo ligatura.

2. knjižna merovingika, javlja se u pojedinim skriptorijima, gde pokazuje elemente

kancelarije u kojoj se piše.

Ornamentika merovinškog pisma je vrlo siromašna i svodi se na inicijal sastavljen od ptica i riba

koje se prilagođavaju obliku slova, sa raznim biljnim i geometrijskim motivima. Tek u 8. st.

pojacljuje se ljudski lik. Upotrebljavaju s epastelne boje, žuta, crvena i zelena, a siromaštvo

ornamentike ovog pisma objašnjava se time što su stranice kodeksa obilovale prikazima ubistva,

pljačke i vjerolomstva, što se nije moglo iluminirati.

Vizigotsko pismo

Nastaje na Pirinejskom poluotoku u drugoj polovini 7. st. i u upotrebi je do 12. st. Ovo pismo se

razvilo u dva smjera – kao pismo dokumenata i knjižno pismo. Rimsku provinciju Hispaniju

početkom 5. st. napala su brojna barbarska plemena, od kojih su jedini Vizigoti uspjeli stvoriti

državu, koju će početkom 8. st. uništiti Arapi. Iz tih razloga je Mabillon prvi prozvao ovo pismo

vizigotsko, što je netačno, jer oni nisu imali nikakvog učešća u njegovom nastanku. Ovo pismo

natalo je isključivo španjolskim skriptorijiima, u posljedjim godinama vizigotske vladavine i

prvim godinama arapske vlasti. Uticaj arapske umjetnosti je posebno vidljiv kod ukrašavanja. U

španjolskim poveljama 13. i 14. st. ovo pismo se naziva littera toletana po gradu Toledu, centru

kulturne djelatnosti tog doba, ili litera mozarabica od kovanice mozarab kojom se nazivalo

asimlirano stanovništvo kršćana i Arapa. Drugi kulturni centar je Sevilja, u kojem je djelovao

Isidor iz Sevilje koji piše poznato djelo „Etimologija“ – prvu enciklopediju u kojoj su sabrana

sva do tada poznata djela. Karakteristična slova su S, O i V. Skraćenice su označavane

horizontalnom ili valovitom crtom. Razvoj ovog pisma prati i razvoj ornamnetike, okja je u

početku skromna da bi u usponu pisma, u trećoj fazi došlo do pojave pleternih fitomorfnih

inicijala (10. i 11. st.).

Inzularna (otočka) pisma

To su pisma Engleske i Irske. Ovo je jedino srednjovjekovno pismo koje se nije razvilo iz rimske

kursivne minuskule nego iz poluunicijale. U Engleskoj je u upotrebi od 6. do 11. st., a u Irskoj od

6. do 15. st. Rimska vlast na Britanskom ostrvu trajala je do polovine 5. st., kada na taj prostor

upadaju germanska plemena Angli, Sasi i Juti. Starosjedioci Briti povlače se u Vels, doseljenici

organizuju 7 država, donoseći sa sobom svoju latinsku pismenost koja će u sebe apsorbovati

autohtone elemente keltske kulture, što je posebno vidljivo u dekoraciji kodeksa. Irska nikad nije

došla pod rimsku vlast, ali je ipak i tamo prpdrla rimska civilizacija preko Britanije i Galije.

Razlog što se ovo pismo razvilo iz poluunicijale je taj što su vjerske knjige koje su dolazile iz

Rima bile pisane poluunicijalom i unicijalom.

Insularna pisma razvila su se u dva oblika: obli i uglasti. Obli se upotrebljavao kao pismo

kodeksa, a oštri kao pismo dokumenata. Neki paleografi oblo pismo vezuju za Englesku, a oštro

za Irsku. Najstariji i najljepši kodeksi pisani ovim pismom su evanđelja i druge crkvene knjige.

Ovim pismom pisana je i „Historija anglikanske crkve“ Bede Venerabilis. Osobine ovog pisma

su: majuskula je obla, a minskula ima oštra slova sa vrlo dugim i oštrim potezima. Skraćenice su

uglavnom „note iuris“ i Tironske note, sa velikim brojem ligatura. Posebno je zanimljiva

iluminacija rukopisa, koja predstavlja najveći umjetnički domet, upravo zahvaljujući keltskoj

kulturnoj tradiciji. Osnovni motiv isprepletene spiralne vrpce kombinuje se sa drugim

ornamentom u više sekundarnih spirala – to je tzv. spiralna truba. treći motiv su likovi životinja

isprepleteni u animalni pleter. Boje su pastelne, žuta, crvena, zelena i smeđa. Posebu ljepotu

rukopisima daje zlatna boja.

Karolina

Prvo općeevropsko pismo, tip latinske minuskule koj is eupotrebljava od 8. st. pa sve do 12. st.

Javlja se istovremeno u skriptorijima i u kancelarijama na prostoru Franačkog carstva, koje je

rezultat težnji Karla Velikog da obnovi Zapadno Rimsko Carstvo, kako u teritorijalnom tako i u

kulturnom pogledu. U tom cilju on okuplja brojne umjetnike iz svih krajeva carstva, što je

rezultiralo tzv. karolinškom renesansom. Ona je ustvari podstaknuta antičkom kulturom, jer se u

tom periodu prepisuju brojna antička djela, vodi se računa o estetskom izgledu knjige, što se i

zakonom sankcioniše. Sa ovim periodom počinje novo razdoblje u historiji evropske kulture i

civilizacije, koje se najviše očitovalo u reformi pisma i u iluminaciji rukopisa. Osobenosti ovog

pisma su, prije svega, u jasnom, čitljivom oblikovanju slova, svako slovo se piše samo za sebe,

unutar slova nema nikakvih ukrasa i naglašavanja, izbjegavaju se ukrasne crtice, a ligature se

formiraju tako da ne mijenjaju oblik slova. Skraćenice su vrlo rijetke. Razvoj ovog pisma može

se pratiti u četiri faze: od pojave u prvoj fazi do kvarenja pisma u četvrtoj fazi, kada se javljaju

suvišne crtice, slova postaju uglastija sa dosta skraćenica, što nagovještava goticu.

Ovo pismo prepoznatljivo je u pojedinim državama pa su u Francuskoj i Španiji slova velika i

obla, dok su u Italiji izrazito okrugla, odnosno pravilnija i ljepša od ostalih. U Engleskoj su u isto

vrijeme slova visoka i zbijena. Iluminacije ovih rukopisa su dostigle visok umjetnički domet. Po

nekim mišljenjima ukrasni elementi i ikonografija su mješavina anglo-keltske, bizantske i

sirijske baštine. Rukopisi su pisani vrlo pažljivo, ukrašeni mnogim figuralnim iluminacijama i

uvezani u raskošne korice. U tu svrhu formirane su čak i slikarske škole, posebno je bila

značajna dvorska škola Karla Velikog.

Gotica

Općeevropsko pismo koje će zamijeniti karolinu na širem području zapadne Evrope i biće u

upotrebi od 12. do 15.st. Nastala je direktno iz karoline njenim kvarenjem. Mada se naziva

scriptura gothica, nema ništa zajedničko sa Gotima. Naziv su joj dali italijanski humanisti, koji

su termin gothicus upotrebljavali kao sinonim za barbare. Njih je naime oduševljavala karolina,

koju su nazivali litera antiqua. Gotica je bila teško pismo, opterećeno brojnim suvišnim crtama.

Počinje se istovremeno primjenjivati kao knjižno i diplomatičko pismo, a njena pojava se vezuje

za vleike promejen koje se dešavaju u Evropi u 12. st. Pojava gradova i gradske kulture

uvjetovaće da sveštenici više neće imati privilegiju da budu jedini pismeni ljudi, nego će se ovim

pismom koristiti i svjetovna lica. Ovo je period pojave evropskih univerziteta na kojima se stiču

znanja iz filozofije, tehnologije i drugih nauka. Pored latinskog jezika u upotrebu ulazi i narodni

jezik. U skriptorijima se prepisuju priručnici za studente, knjiga postaje trgovačka roba jer je

upotreba papira pojeftinila njenu proizvodnju. Slova ovog pisma se formiraju prelamanjem

karolinških slova, postaju uža i viša zbjaju se i pri vrhu zašiljuju. Ravne crte se lome, a slova se

počinju vezivati tankim crtama koje vremenom postaju njihov sastavni dio. Vidljiva je stilska

veza između gotičkogstila u umjentosti i gotičkog pisma. Više nego bilo koje srednjovjekovno

pismo, gotica obiluje specifičnim skraćenicama koje su grupisane po naučnim oblastima, pa tako

imamo posebne skraćenice u teološkim, pravnim, filozofskim, medicinskim i drugim rukopisima.

Najčešće u katalozima nailazimo na sljedeće skraćenice:

1. litera formata, u upotrebi su u Francuskoj u 13. i 14.st. u liturgijskim kodeksima

2. textura, skraćenice u kaligrafskom pismu posebno oblikovanom za pravne kodekse u

Engleskoj i Njemačkoj

3. litera rotunda, kojim se naziva kaligrafsko knjižno pismo sjeverne Italije, također kao

pismo pravnih kodeksa iz Bolonje

4. fractura, odlikuje se prelomljenošću slova, pismo knjižno i kancelarijsko u upotrebi u

Njemačkoj u 14. st.

5. litera bastarda, specijalni tip gotice kojim su, pored književnih, pisana i historijska djela

Općenito se može konstatovati da je knjižna gotica u Italiji, Španiji i Dalmaciji obla, dok je u

drugim zemljama uglasta. Kursivna gotica prisutna je u dva osnovna tipa:

u vladarskim ispravama, gdje su slova pažljivo oblikovana, sa manje ligatura i skraćenica

u privatno-pravnim aktima, pismo koje ostavlja dojam brzine i nepažnje. Vidljiva je

individualnost pisara.

Zahvaljujući humanistima, koji su imali odbojnost prema gotici, u 15. st. po uzoru na okrugla

karolinška slova pojaviće se posljednje srednjovjekovno pismo – humanistika. Goticom je

štampana i Biblija Johanna Gutenberga u 200 primjeraka. U Hrvatskoj ovim pismo pisani su

brojni dokumenti, posebno statuti dalamtinskih gradova, a potom tu je i „Historia Salonitana“

Tome Arhiđakona, pisana krajem 14. i početkom 15. st. Iluminacija sa posebno naglašenim

minijaturama gotičkih kodeksa pripada zlatnom dobu zapadnoevropskih iluminiranih rukopisa.

Likovi su prikazani sa dosta živosti, sa puno pejzaža i prizora iz svakodnevnog života.

Humanistika

Javlja se u 15. st. pod uticajem reformi koje su preduzeli humanisti, po uzoru na karolinu koju su

smatrali literom antiquom. U vezi sa istraživajima koja se preduzeli humanisti u bibliotekama i

arhivima, u potrazi za antičkim djelima, ovo pismo se upravo vezuje za tu aktivnost. Središte

humanističkog pokreta i reformi bilo jeu Firenci, u kojoj se osniva jedna od najjačih kaligrafskih

škola.

Humanistika se dijeli na:

1. knjižnu humanistiku koja oponaša razvijeni tip karoline (karolinške minuskule) iz 11. i

12. st., ali sa nekim crtama gotice. Humanisti paze da im pismo bude gramatički i stilski

korektno, skraćenice se malo upotrebljavaju. Poznat rukopis pisan ovim pismom je Statut

i zakonik grada Splita.

2. kursivna humanistika koristi se u kancelarijama i za pisanje svečanih dokumenata. I ovaj

tip je pod uticajem gotice. Ovim pismom pisana je „Historia Salonitana maior“, krajem

16. st.

Minijature su vezane za dvorove talijanskih vojvoda pa su tako mnoge kodekse u Firenci, u doba

Medicija, ukrašavali najpoznatiji slikari renesanse. Tako je Lorenzo Medici naručio od Sandra

Botticellija ilustracije za Danteovu „Božanstvenu komediju“, te iluminacije za Aristotelovu

„Fiziku“. Pored Firence, jako središte minijaturne umjetnosti je i Ferara čiju iluminaciju

karakteriše friz oko teksta nalik čipci, koju prekrivaju medaljoni sa malim prizorima iz života.

Slavenska paleografija

Glagoljica

Ona je izvorno slavensko pismo, koje je dobilo ime po riječi glagoljati, što u crkvenom jeziku

znači „govoriti“. Nastala je iz grčke minuskule i kursiva, sa dopunom za slova za glasove koji su

postojali u slavenskim jezicima, tako da svaki glas ima svoj znak. Osim toga korišten je jevrejski

i koptski alfabet. Kako je nastalo glagoljsko pismo i kakav je njegov odnos prema ćirilici su

pitanja na koja se i danas pokušava dati odgovor. Po jednima je najprije nastala ćirilica, a po

drugima glagoljica, a po trećima da su nastale istovremeno. Jedan od dokaza da je glagoljica

starija je to što nije pronađen nijedan palimpsest gdje je strugana ćirilica pa potom pisana

glagoljica.

Na poziv moravskog kneza Rastislava, bizantske vlasti u Moravsku šalju Ćirila i Metodija. Knez

Rastislav je, dobijajući nezavisnost od Franaka, želio postići i crkvenu samostalnost, stoga je

pozvao Ćirila i Metodija iz Soluna da reformišu crkveno pismo. Ponovnom uspostavom franačke

vlasti, odlaze iz Moravske u 9. st. pa se pretpostavlja da je njihovim dolaskom u prvoj polovini 9.

st. nastalo glagoljsko pismo. U povratku u Carigrad svraćaju u Rim, gdje Konstantin umire kao

Ćirilo, nakon što se zakaluđerio i dobio to ime. Metodije će se ponovno vratiti u Moravsku gdje

ispoštovati slavensko bogosluženje. Glagoljica je unicijalno stilizovano pismo i u zavisnosti od

stilskih karakteristika razlikujemo:

tzv. hrvatsku uglastu glagoljicu

oblu glagoljicu

Razlika između ova dva pisma je u zaobljavanju slova, kao i u tome što su se različito pisali. Na

Bliskom istoku slova su pisana ispod, a na zapadu iznad crte. Uglasta glagoljica se zadržala na

zapadu sve do novijeg vremena, dok je na istoku od 11. st. preovladavala ćirilica. Posebno je

značajna upotreba ovog pisma u Hrvatskoj, njime su pisani mnogi dokumenti i spomenici

(najpoznatiji je Baščanska ploča).

Ćirilica

Nastaje u 10. st. u Bugarskoj i Makedoniji, mada u nekim dijelovima već krajem 9. i početkom

10. st. u crkvenu i državnu upravu ulazi ćirilica, željom cara Simeona da stekne naklonost grčkog

sveštenstva. Po jednima ona je djelo Ćirila i Metodija, a po drugima njihovog učenika Klimenta

Ohridskog, u čijem životopisu postoji podatak da je „iznašao slova jasnija od onih koja je stvorio

Ćirilo“. I ovo je unicijalno pismo, upotpunjeno oznakama za one slavenske glasove kojih nije

bilo kod Grka. Razvija se u 4 faze: unicijala, poluunicijala, brzopis (minuskula) i kursiv.

Najstariji spomenici potiču iz Bugarske iz 10. st., a ovim pismom pisan je i Hvalov zbornik.

Bosančica

U čitavoj dosadašnjoj literaturi koja se odnosi na bosančicu, pod plaštom kakvo je to pismo,

vode se rasprave čije je to pismo. Po jednima to je tip zapdne ćirilice, odnosno hrvatska, a p

odrugima srpska ćirilica. Naziv bosančica dao joj je Ćiro Truhelka, koji je smatrao da je ona

sasvim samostalno pismo, potpuno neovisno o drugim južnoslavenskim pismima i da se

nezavisno razvilo iz grčkog pisma. Međutim, Tomislav Raukar smatra da termin bosančica treba

ograničiti samo na brzopis, tačnije na minuskulnu ćirilicu zapadnog južnoslavenskog prostora,

koja se upotrebljava od 15. do 19. st. Neki ga još nazivaju begovskim pismom. Marko Vego pak

ističe da su tekstovi na stećcima svi pisani bosančicom te da se rasprostranjenost stećaka poklapa

s područjem upotrebe bosančice. Činjenica je da je u srednjovjekovnoj Bosni promjenjiva bila

državna granica i vjerska pripadnost, jedino je stalan bio narod koji je čuvao svoj jezik i pismo

kao osnovni izraz svog nacionalnog bića. Bosančica nastaje u periodu od 12. do 15. st. kao

majuskulno pismo, sa nešto izduženim i više uglastim poluoblim formama. U 13. st. preovladava

majuskula (za vrijeme Stjepana II Kotromanića) da bi za vrijeme kralja Tvrtka u upotrebu ušla

minuskula, koja će postati dominantno pismo bosanske kraljevske kancelarije. Osobenosti ovog

pisma su, prije svega, u pojavi pojedinih slova kojih nema nigdje drugo osim u bosančici.

Posebno je uočljivo postojanje različitih znakova za slova K, Č, V, i Ž. Bitna karakteristika je što

se u srpskoj ćirilici piše crkveno-slavenskim jezikom, a u bosančici narodnim. Od drugih

slavenskih pisama razlikuje se po skraćenicama i ligaturama.

Diplomatika

Naziv diplomatika dolazi od riječi „diploma“ u značenju dvostruke tablice, a odnosi se na

najstariji oblik nekog pravnog akta. U antici je označavala dopuštanje senata ili cara da se neko

koristi državnom poštanskom službom, kao i dekret kojim se veteranima daje ius civitatis. U

srednjem vijeku označavala je carski privilegij, a u humanizmu ispravu datu od vladara ili

feudalca u svečanom obliku. Diploma je pravni akt kojeg izučava diplomatika, kako njen

natsanak tako i značaj. Osim toga proučava se njen pravni i historijski sadržaj jer svaka diploma

sadrži dva teksta: historijski i diplomatički tekst. Diplomatički tekst je cijeli tekst isprave, a

historijski tekst je onaj dio isprave koji nazivamo tekst ili kontekst. Historijski tekst je onaj dio

teksta koji se odnosi na neki historijski podatak.

Zadatak diplomatike je da utvrdi autentičnost i vjerodostojnost svake isprave. Postoje dvije vrste

falsifikata isprava - diplomatički i historijski falsifikat, pa tako povelja može biti autentična, ali

ne i istinita. Iako se diplomatika kao PHD pojavila u 17. st. sa eruditama, ipak utvrđivanje

falsifikata se pojavilo već u ranom srednjem vijeku. Naime, kako je u 12. st. došlo do pojave

velikog broja falsifikata, posebno papskih isprava, to je papa Inocent III izdao čuveni dekret o

zločinu falsifikovanja, u kojem je dao upute kako otkriti falsifikat. Upute su se odnosile na

sastav, pismo, materijal te ostale vanjske elemente povelje. I humanisti su se bavili utvrđivanjem

falsifikata pa je Lorenzo Vala utvrdio da je Konstantinova darovnica, kojom ovaj navodno daruje

papi Silvestru I Zapadno Rimsko Carstvo, falsifikat iz 8. st. U 16. st. pokrenut je kolektivni rad

na čijem čelu je bio Matija Vlačić i objalvjene su „Magdeburške centurije“, u kojima je

podvrgnuta kritici papska vlast i dokazano je da su mnoge povelje katoličke crkve falsifikovane.

U 17. st. sa erudicijom, diplomatika izrasta kao samostalna disciplina, podstaknuta određenim

dešavanjima tog vremena. Prije svega, u Njemačkoj dolazi do sukoba katolika i protestanata u

vezi sa pravom na posjed. Izbija tzv. Tridesetogodišnji rat (1618-1648.) koji s ezavršava

Vestfalskim mirom. Ovim mirom određeno je da se pravo na posjed mora dokazati na osnovu

starih povelja, što je izazavalo poplavu alsifikata. U Francuskoj to je period tzv. diplomatičkog

rata između dva crkvena reda – isusovaca i benediktinaca. Spor je proizišao iz hiperkritike koju

je poduzeo isusovac Daniel Papebroch, nasljednik Jeana Bollanda. On je dokazao da su brojne

povelje dodijeljene benediktincima, kojim se daje vlasništvo nad posjedima, donesene od strane

merovinških i karolinških kraljeva – falsifikati. Reakcija benediktinaca je pojava djela Jeana

Mabillona „De re diplomatica“, u kojem on razrađuje u 6 knjiga postupak utvrđivanja

autentičnosti isprava. Naon toga, u Evropi u 18. st. objavljeno je nekoliko priručnika, od kojih je

najznačajniji „Istorija diplomatike“ Scipiona Maffeia. Posebno treba istaći da je iza Francuske

revolucija diploma dobila drugi značaj. Do tada ona je bila pravna isprava, dokazno sredstvo

koje svjedoči o nekom pravu, dok je poslije Francuske revolucije ona postala historijski

dokument, odnosno arhivski materijal. U dajem razvoju diplomatika se razvijala u dva pravca.

Tako se u 19. st. oslanjajući se na Mabillona razvila opća diplomatika, a poslije se razvila

posebna diplomatika, koja je pratila pojedine pojave u svom razvoju kroz čitav kompleks

isprava.

Diploma, povelja ili isprava

Ocem moderne diplomatike smatra se Theodor Sickel, koji u uvodu svoga djela „Akta kraljeva

i karolinških careva“ daje definiciju isprave: „Isprava je pisano svjedočanstvo o jednom

pravnom činu, sastavljeno u određenom obliku, koji se razlikuje po mjestu, epohi i vrsti samog

pravnog čina.“ Drugu definiciju dao je italijanski diplomatičar Cesare Paolo u svom

diplomatičkom priručniku, koji definiše ispravu kao: „Pisano svjedočanstvo o jednom pravnom

činu, sastavljeno u propisanom obliku, koji ima zadaću da joj zajamči vjerodostojnost i da

dokaznu moć.“

Na osnovu ovih definicija, da se zaključiti da ispravu čine tri elementa:

1. isprava mora biti pisana

2. njen sadržaj mora biti isključivo pravni čin

3. oblik u kojem je isprava sastavljena tačno je propisan (različito od vremena u kojem

nastaje)

Diplomu treba razlikovati od drugog arhivskog materijala kao što su:

1. mandata (odluke) – dokument isključivo administrativnog karaktera, kojeg viša vlast

upućuje nižoj, a koji sadrži naredbe koje treba provesti

2. epistole (pisma) – obuhvataju korespondenciju svih vrsta, primjenjuje se određena forma,

koja varira od mjesta, vremena i sadržaja

3. akta – službeni spisi koji prethode ispravi ili dolaze nakon njenog izdavanja

Moderna diplomatika poznaje javne i privatne isprave. Javne su obično vladarske i svečanije su,

dok su privatne one koje sačinjava notar. Nastanak isprave može se pratiti u tri faze:

prva faza obuhvata poslove koji prethode pravnom činu, sam pravni čin i naredbu da se

isprava sastavi

druga faza čini dokumentovaje pravnog čina, tj. sam čin pisanja isprave

treća faza obuhvata ovjeru isprave i njenu predaju primaocu

Odnos isprave prema pravnom činu može biti dvostruk:

1. isprava može biti deklarativni element pravnog čina onda kada je sastavljena nakon

izvršenog pravnog čina

2. isprava kao konstitutivni dio pravnog čina je ona isprava bez koje pravni čin nije osnažen

Prve isprave su dokazne i ne sudjeluju u pravnom činu, nego samo svjedoče o ranije završenom

pravnom poslu. Druge isprave su dispozicione ili poslovne, one sudjeluju u pravnom poslu i

omogućuju da se on ostvari.

Nastanak isprave

Isprave se pojavljuju u tri oblika: koncept, original i prepis. U velikim kancelarijama prvo se

sastavljao koncept ili prethodna isprava. Koncept su pisali primaoci i slali izdavaču i njegovoj

kancelariji da bi se na osnovu toga izdala konačna isprava. Prije predaje isprave, takoder u

pojedinim velikim kancelarijama, vršila se registracija isprave, potpuno ili u skraćenom obliku, u

knjige tzv. registre. Na taj način, ako zatreba, mogao se uraditi prepis. Dakle, registracija isprave

vršila se u kancelariji izdavača. Zbog veće sigurnosti vlasnika isprave, osobito crkve, isprava se

unosila kao prepis u posebne knjige tzv. kopijalne knjige (kartulare). Tu je unošen prepis, potpun

ili djelimičan, kao i sve ono što se odnosi na prava vezana za crkvenu imovinu i posjed. Dakle,

kartulari su nastajali u skriptorijima primaoca. Stariji kartulari nisu imali nikakvu ovjeru jer je

sama institucija kojoj su pripadali bila jamstvo za njihovu vjerodostojnost. Međutim, sa pojavom

notarijata u 13. i 14. st. kartulare, kao i prepise, morao je ovjeriti pisar.

Privatne isprave izdaje ovlašteno lice, a nastale su zbog potreba svakodnevnog života. Ove

isprave nastaju i notarijatima gradova, na sličan način kao i javne. Pošto su se stranke obratile

notaru, prethodno se dogovorivši da sklope ugovor o pravnom poslu, ovaj im sačijnava

dokument o pravnom činu. Notar prvo sačinjava koncept koji unosi u posebnu knjižicu, a na

osnovu toga sačinjava tekst ugovora koji također unosi u knjigu imbreviatura. Drugu i treću fazu

čine potpis stranki i svjedoka, te potpis notara. Potpis notara sadrži: ime notara, zvanje, ime oca,

mjesto rođenja, mjesto gdje je vršio notarsku službu, njegovu izjavu da je prisustvovao pravnom

činu i da je zamoljen da o tome sačini ispravu. Stoga su notari bili vrlo obrazovani ljudi pa se,

između ostalog, kao splitski notar pojavljuje Toma Arhiđakon. Notarske knjige imbreviatura su

za nas veoma značajne u izučavanju nastanka i razvoja srednjovjekovnih gradova.

Struktura isprave

Unutrašnje i vanjske karakteristike latinskih isprava

Svaka isprava sastoji se iz tri dijela:

1. protokola ili uvodnog dijela koji sadrži:

invocatio - formula kojom počinje protokol, a kojim se priziva ime božije.

Invokacija može biti verbalna ili simbolička (znak križa, inicijali Isusa Krista i sl.)

intitulatio - sadrži ime onog koji izdaje ispravu. Ovaj dio je uveo Karlo Veliki, do

tada su sve kraljevske isprave imale isključivo simboličku invokaciju. Intitulacija

označava formulu koja glasi dei gracia – „po milosti božijoj“.

inscriptio - adresa primaoca izrečena na svečani način

salutatio - pozdrav i glasi salutem in domino

2. teksta ili konteksta povelje koji sadrži 7 dijelova:

arenga – formula kojom počinje teskt isprave i sadrži filozofsku, teološku,

moralnu i pravnu misao, koja pobožnim riječima ili biblijskim citatima iskazuje

zašto je moralno i ispravno da se uradi ono što je rečeno u ispravi, odnosno

arengom se općim razlozima obrazlaže nastanak pravnog čina. Po upotrebi arenge

možemo utvrditi vrijeme nastanka isprave jer je u nekim periodima bila kraća, a u

nekim duža.

promulgatio ili publicatio (nostrificatio) – kratka formula kojom se javnost

upozorava na ispravu. Od arenge je odvojena izrazom „stoga“.

narratio ili expositio – govori o okolnostima koje su prethodile pravnom činu i

njegovom dokumentovaju. Ovo je najznačajniji dio za istraživača jer sadrži

podatke o izdavaču isprave, njegovim zaslugama, odnosno brojne historijske

podatke, pa tako npr. spominju se osobe na čiji zahtjev je došlo do izdavanja

isprave i taj dio se naziva interventio.

dispositio – diplomatički najznačajniji dio isprave, koji sadrži materijalni ili

moralni objekat koji se daje ispravom. On je izraz volje izdavača da se izvrši

pravni čin.

sanctio – formula kojom se izriče kazna onima koji će spriječiti izvršenje pravnog

čina. Ona može biti izražena duhovnim, svjetovnim, materijalnim kaznama.

corroboratio – formula koja ukazuje da je isprava pokazana svjedocima, a njome

autor najavljuje sredstva i način kojim će osigurati izvršenje pravnog čina

clausulae finalis – one štite učinak pravnog čina zakletvom, jamcima itd.

3. eshatokola ili završnog dijela, kojeg čine:

potpisi (znakovi) - koji su pridonosili vjerodostojnosti isprave. Potpisi osoba koje

sudjeluju u sklapanju pravnog čina, a to su ugovarači, svjedoci i dr. S druge stane

tu su i potpisi osoba koje sudjeluju u sastavljanju isprave – notar, pisar. itd.

datatio – mjesto i vrijeme sklapanja pravnog čina. Sastoji se od vremenskog i

zemljopisnog datuma kao mjesta registrovanja isprave.

apercatio – kratka formula koja izražava želju svih sudionika da sadržaj isprave

bude realizovan. Sastoji se obično do jedne riječi – amen. Odgovara invokaciji na

početku jer se upotrebljava po principu da svaki posao treba započeti i završiti

prizivanjem imena božijeg.

Vanjske karakteristike isprava

To su, prije svega, materijal na kojem je isprava napisana, pismo, jezik, stil, te pečati. Kada je

riječ o materijalu, znamo npr. da je do 7. st. na prostoru Rimskog Carstva uporebljavan papirus,

kada ga je zamijenila pergamena. Međutim u Italiji na nekim područjima papirus se koristio do

8. st., a u kancelarijama ravenskih nadbiskupa do 9. st. i u papskoj kancelariji do 11. st. Kada je

riječ o drugim grafičkim znacima, koji su također vanjski znaci povelje, znak križa u invokaciji

zamjenjivan je često monogramom, a sastoji se od slova imena autora isprave, postavljenih u

obliku križa. U vrijeme Karla Velikog monogram se stavljao i u eshatokol.

Pečat je jedna od značajnih karakteristika isprave. On je do vremena Karla Velikog bio sredstvo

valjanosti (vjerodostojnosti) dokumenta. Koliki je značaj pečata, najbolje govori pojava

svragistike. Pečat se pravio na početku isključivo od voska, a kasnije od dodataka vosku. U 11.

st. preovladavao je crveni i zeleni pečat, a u 13. st. smeđi. Pečat je mogao biti od voska ili

metalni. Prvi metalni pečat pojavio se u Bizantu pa se proširio na Italiju i papsku kancelariju. Od

materijala najprije je upotrebljavano olovo, a za svečane povelje zlato. Oblik pečata ovisio je od

materijala. Metalni pečat je mogao biti:

okrugao – karakterističan za carske i kraljevske kancelarije, najstariji oblik

ovalni – prvi su ga koristili Karolinzi

duguljasti ili gotički – upotrebljavan u crkvenim institucijama

pečat u obliku štita – upotrebljavalo ga plemstvo od 13.st.

Dimenzije pečata su varirale – u početku 3 cm, u srednjem vijeku 7 cm, pa sve do 13 cm

veličine. Raspoznajemo više tipova pečata:

vladarski, sa likom vladara koji sjedi na prijestolju

konjanički pečat, sa likom čovjeka na konju, upotrebljavala ga vlastela

pješački pečat, koristi ga niža vlastela

heraldički pečat, upotrebljava se od 12. st., koriste ga vladari i vlastela

hagiografski, sa likom sveca, osnivača neke zadužbine, korsiti se u crkvama, ali ga imaju

i neki gradovi

monumentalni (topografski), sa likom grada, utvrde, crkve, kule i sl.

Način pečaćenja je bio različit i zavisio je od materijala: metalni pečati su obično visili na vrpci,

a pečati od voska su mogli biti i viseći ili su se utiskivali.

Grčko-bizantska diplomatika

Njena nastanak je vezan za period humanizma i renesanse, kada se razvila bizantologija.

Antoljak smatra da se o razvoju ove nauke može govoriti tek u 18. st., jer je u tom periodu živio

Kiril, monah sa Peloponeza, kojeg Stipišić naziva „bizantskim Mabillonom“. Poseban podstrek u

razvoju ove naučne discipline, a posebno bizantske, je pojava udžbenika „Bizantska

diplomatika“ autora Franza Dolgera.

Povelje pisane na grčkom pojavljuju se u dva oblika: hrisovulja i prostagma. Razlikuju se

svojim vanjskim izgledom (materijal za pisanje, format i pismo), ali i sadržajem i formulom.

Hrisovulja je složenija od prostagme. Različito se i datiraju – hrisovulja ima mjesec, indikciju i

godinu, a prostagma samo mjesec i indikciju. U hrisovulji se pojavljuje potpuni svojeručni potpis

vladara, a u prostagmi potpis je zamijenjen datumom, kojeg je vjerovatno vladar sam stavio.

Osnovna karakteristika hrisovulje je da je pisana na pergameni, a prostagma na papiru.

Naziv hrisovulja potiče od grčke riječi hrisobula – „zlatni pečat“. One su povelje dekorativnog

oblika sa zlatnim pečatom koji visi na svilenoj vrpci. Izdavali su ih bizantski i srpski vladari.

Bojene su zlatnim ili purpurnim mastilom, što je druga karakteristika Izdavali su ih obično

vladari kao privilegij, imale su snagu zakona ili su pak sadržavale najviše vladarske odluke,

kojima je dodjeljivan imunitet. Kao i latinske povelje, sastojale su se iz tri dijela:

1. protokol - invokacija sa krstom i intitulacija sa devocionom formulom, zatim inskripcija

uz koju ide salutatio, a prelaz od uvodnog dijela ka tekstu je činila arenga

2. tekst je sadržao je dva dijela: expositio i descriptio

3. eshatokol je imao corroboratio spojenu sa datumom, apercatio i potpis vladara

Izdavale su se u kancelarijama vladara na propisan način.

Prostagme su bile povelje tipične za upravne odredbe ili carske administrativne naredbe.

Jednostavne su forme, sa invokacijom – simbolom križa, iza koje ide ekspozicija i naracija.

Pored ove dvije vrste, u Bizantu su postojale još i:

edikt – posebna svečana carska povelja, koja sadrži carsku naredbu namijenjenu

cijelom stanovništvu carstva

novela – predstavlja posebnu vrstu prostagme, a odnosi se na primjedbu vladara

upisanu na molbama upućenim njemu

bazilikon ili knjiga – inostrano pismo koje vladar upućuje inostranim vladarima,

velikašima, pa i papi. Osobenost ove vrste isprava je u njihovo dvojezičnosti (grčki,

latinski, arapski jezik i sl.)

Hronologija

Hronologija je PHD koja se bavi utvrđivanjem datuma historijskih događaja, prevodeći ranije

izračunavanje vremena na savremene sisteme datiranja. Naziv joj potiče od grčke riječi hronos,

što znači vrijeme. Antoljak naglašava da su hronologija i geografija od davnina nazivane očima i

ušima historijske nauke. Stipišić ih smatra dijelom diplomatike, jer se utvrđivanje datuma

obavlja u okviru diplomatičke analize izvora, kojeg treba smjestiti u vrijeme i mjesto njegovog

nastanka. U svom razvoju hronologija ide u dva pravca:

1. teorijska (matematička ili astronomska) hronologija, koja na osnovu kretanja nebeskih

tijela utvrđuje vremenske jedinice, a osnovne vremenske jedinice su: dan, sedmica,

mjesec i godina. Na osnovu ovog stvoreni su prvi kalendari, prema okjima su se događaji

mogli vremenski odrediti.

2. tehnička (historijska) hronologija, koja se bavi različitim sistemima računanja vremena u

prošlosti, koji su bili veoma različiti.

Podjela vremena na vremenske jedinice nastala je na temelju zapažanja kretanja nebeskih tijela

(Sunca, Zemlje, Mjeseca) i njihovog međusobnog odnosa. Osnovne vremenske jedinice (dan,

mjesec i godina) uvedene su u različitom vremenskom periodu. Označavanje dana u datumu

ustalilo s etek u 12. st. Dane na sate dijelili su prvo Egipćani, od njih su preuzeli Grci, a od Grka

Rimljani. Rimljani su dijelili dan na sate koji nisu bili jednaki, a ovisili su od godišnjeg doba.

Budući da je broj sati u danu uvijek bio isti, ljeti su dani duži, a zimi kraći. Sedmica u datumu se

prvo pojavljuje kod Jevreja, a od njih je preuzimaju kršćani. Najprije su Rimljani poznavali

vremensku jedinicu od 9 dana, unutar koje su dane označavali alfabetom. Kasnije se pojavljuje

sedmica sa dva sistema naziva dana u njoj:

1. nedjelja – feria prima ili domenica

2. ponedjeljak – feria secunda ili dies Lunae

3. utorak – feria tertia ili dies Martis

4. srijeda – feria quarta ili dies Mercurii

5. četvrtak – feria quinta ili dies Iovis

6. petak – feria sexta ili dies Veneris

7. subota – sabbatum ili dies Saturni

Mjeseci su označavani na dva načina prema datiranju dana unutar mjeseca.

Prvi način je rimski ili mos romanus. Po ovom načinu dani u mjesecu se datiraju tako što se

računa koliko su udaljeni od 3 orijentaciona ili kontrolna dana u mjesecu, a to su:

Kalendae – 1. dan u mjesecu

Nonae – 5. ili 7. dan u mjesecu

Idus – 13. ili 15. dan u mjesecu

None padaju 7., a Ide 15. dana u mjesecima: martu, maju, julu i oktobru, a u ostalim mjesecima

5. odnosno 13. dana u mjesecu.

Drugi način je bolonjski ili mos boloniensis, gdje je mjesec podijeljen na dva dijela: prvi dio je

od 1. do 15., a u drugom dijelu datumi su datirani unazad od 15. do 1.

Godin je najznačajnija vremenska jedinica, ali je najteže odrediti, jer je pretprjela najviše

promjena. Problem godine u prošlosti je bio najzamršeniji, je je trebalo odrediti kada treba početi

brojati godine, a potom kada treba da počne nova godina. U vezi sa prvim je pojava raznih era, a

u vezi sa drugim pojava raznih stilova. Počinjanje brojanja godina se obično vezivalo za neki

bitan historijski datum:

1. olimpijska era – počinje sa prvom Olimpijadom, 1. jula 776. g. p.n.e.

2. Ab Urbe Condita – 21. april 753/752. g. p.n.e.

3. konzularna era – počinje sa 1. januarom i bilježeni su datumi imenovanja konzula

4. carska ili Justinijanova era - uvedena 537. g. naredbom da se dokumenti moraju datirati

po godini vladanja cara, počevši od dana krunidbe

5. bizantska ili Carigradska era – od nastanka svijeta, 1. septembra 5509. g. p.n.e.

6. jevrejska era – od stvaranja svijeta, 3760. g. p.n.e.

7. hidžretska era – od 16. maja 622. g.

8. kršćanska era – od 1. januara 754. g.

Stilovi su različiti i bilo ih je više:

Stilus Circumcisionis – godina počinje 1. januara (obrezivanje Kristovo)

Mos Venetus – upotrebljavali su ga Rimljani, godina počinje sa 1. martom

Stilus Inacarnationis (Stilus Mariae) – Blagovijesti, početak godine je 21. marta. Imao je

dva računanja – u Firenzi i Pisi.

Stilus Gallicus – Uskrsni stil, Uskrs je jedan od pomičnih praznika, pa je tako nova

godina mogla početi u periodu od 22. marta do 25. aprila, odnosno od najranijeg do

zadnjeg datuma na koji može pasti Uskrs. Prvi pu se susreće u francuskim poveljama.

Stilus Byzantinus – godina počinje sa 1. septembrom, pa se bizantska godina podudara sa

današjnom u računanju vremena od 1. januara do 31. augusta. Ovom godinom započinje

Bizantska era, pa prva godina te ere počinje 1. septembra 5509. g. p.n.e.

Stilus Nativitatis ili Božićni stil – godina je počinjala 25. decembra

Kontrolni elementi datuma

indikcija – naziv dolazi od lat. indictio - carska odredba ili edikt. To je ciklus od 15

godina, potiče iz Egipta gdje se svakih 15 godina vršila revizija poreskih obaveza. Njen

nastanak je vezan za carsku odluku izdatu u Rimu o raspisu poreza na osnovu procjene

zemljišta. Četiri su indikcije: grčka, rimska, indikcija Bede Venerabilis i Sienska. Postoji

formula za njeno izračunavanje, jer je ona postajala sastavni dio datuma.

epakta je bila jedinica koja je označavala starost Mjeseca na određeni dan, odnosno ona

nam kazuje u kojoj fazi je Mjesec na dan 22. marta, jer je to najraniji dan kad može

nastupiti Uskrs.

konkurente – označavaju koji je dan u mjesecu, odnosno sedmici, bio na 24. mart, pri

tome se dani u sedmici broje od 1 do 7. Npr. ako nađemo da su konkurente te godine br.

7, znači da je te godine 24. mart padao u subotu.

U hronologiji poznajemo tri reforme kalendara:

Rimljani su poznavali civilinu ili Romulovu godinu koja se sastoji od 10 mjeseci (304 dana).

Gaj Julije Cezar je 46. g. p.n.e. reformisao kalendar i dodao 2 mjeseca, tako da je godia imala

365 dana.

Hronologija srednjeg vijeka poznaje tzv. solarnu ili tropsku godinu, koja se razlikovala od

Julijanske, pa je papa Grgur XIII 1576. g. formirao komisiju koja je izvršila reformu kalendara

da bi se izbjegla razlika od 10 dana između solarne i Julijanske godine. Komisija je 5. oktobar

proglasila 15. oktobrom.