PHD

Filozofski fakultet Sarajevskog univerzitetaOdsjek za historiju

Predavanja:

Pomoćnehistorijske nauke

Prof. dr. Vesna Mušeta-Aščerić

Sarajevo, 2013. godine

Literatura:

1. Stjepan Antoljak - “Pomoćne historijske nauke”, Kraljevo 1971. Viktor Novak - “Latinska paleografija”, Beograd 1952.2. Josip Stipičić - “Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi”, Zagreb 1972.3. Bartol Smajić - “Heraldika, svragistika i genealogija”, Zagreb 1971.4. Grupa autora - “Priručnik za arhiviste”, Zagreb 1977.

Pitanja:

Paleografija

1. Paleografija - postanak i razvoj?2. Materijali za pisanje?3. Filigrani, ili vodeni znakovi?4. Pojava pisma?5. Grčko pismo?6. Klasifikacija i opšta periodizacija latinskog pisma?7. Latinska pisma rimskog perioda?8. Srednjovjekovna latinska pisma?9. Ćirilsko i glagolsko pismo?10. Bosančica?11. Skraćenice rimskog perioda i srednjeg vijeka?12. Minijatura rimskog perioda i srednjeg vijeka?

Diplomatika

1. Pojam i zadaća?2. Razvoj latinske diplomatike?3. Diploma ili isprava?4. Nastanak isprave i njen odnos prema pravnom činu?5. Unutrašnje karakteristike isprave? ili Strukture isprave?6. Bizantinska diplomatika?7. Hrvatska dvorska kancelarija i kancelarije Raške i Zete?8. Bosanska i humska kancelarija?

Hronologija

1. Pojam i zadaća?2. Osnovne vremenske jedinice?3. Datiranje dana u mjesecu?4. Reforme kalendara?5. Počeci brojanja godina ili počeci era?

Pomoćne historijske nauke 2

6. Počeci godina ili stilovi?7. Kontrolni elementi datuma?

Heraldika

1. Pojam i zadaća?2. Osnovna heraldička pravila?3. Osnovni dijelovi grba?4. Vrste grbova?5. Fojnički grbovnik?

Svragistika ili sigilografija

1. Upotreba pečata?2. Vrsta i tipovi pečata?3. Način pečaćena?4. Osnovni dijelovi pečata?5. Materijali, veličina i oblik pečata?6. Likovne predstave i natpisi na pečatima srednjovjekovne Bosne?

Numizmatika

1. Pojam i zadaća?2. Novac kroz historiju?3. Novac i umjetnost?4. Tipologija novca?5. Novci bosanskih vladara?

Arhivistika

1. Pojam i zadaća arhivistike?2. Razvoj arhivske službe? odnosno Postanak i razvoj arhiva?3. Šta je arhiv? (def. arhiva)4. Spoljna služba arhiva ili registrature?5. Odabiranje i izlučivanje arhivske građe?6. Unutrašnja služba arhiva?7. Sistemi sređivanja arhivske građe?8. Konzervacija i restauracija arhivske građe?9. Mikro filmovanje?10. Publikovnaje arhivske građe?


1. Svragistika ili sigilografija

Potiče od grčke riječi svrago i latinske sigilum. Ova pomoćna nauka razvija se u okvirima diplomatike sve do XVIII sto. kada polako pokušava da se izdvoji.

Pečati se pojavljuju kod Sumerana u III milenijumu pr.n.e., a zatim u Asiriji i Egiptu. A pisci su koristili valjkasti oblik porfira (vulkanskog porijekla). Tu su urezivali mitološke slike, a isto i na glinenim pločicama gdje su urezivali mitološke likove i služile im kao hamajlije ili talismani. Egipćani su urezivali likove i znakove u kamenje svojih zlatnih prstenova, a od njih su to preuzeli Grci i Rimljani. Sa aspekta upotrebe razlikujemo nekoliko faza. Prva faza je rimski period, u kojoj pečat pretežno služi za zatvaranje pisama. Pravnog efekta kao dokaznog sredstva na ispravi nema. (Pečat još uvijek nema pravnu moć, nego samo označava rang (status) onoga čiji je pečat.) Od Rimljana pečatne prstenove preuzeli su Germani, a od njih ostali narodi kao što su Merovinzi koji u VI sto. počinju stavljati svoje pečate na isprave. (Međutim još uvijek nema pravne veze između pečata i isprave, nego je on još uvijek znak zvaničnog položaja vlasnika pečata.) Tek sa Karolinzima mijenja se značenje pečata. Umjesto potpisa na ispravi pečat postaje sredstvo ovjere. Ima pravni efekat, odnosno dokaznu moć na ispravi. U kasnom srednjem vijeku pečat ima posebno značenje i vrijednost jer postaje glavna potvrdna snaga isprave. On je izraz volje izdavača i znači pristanak za izvršenje pravnog čina o kojem se govori u istrazi. (Zašto dobiva takav značaj? Zato što ga je jako teško falsifikovati, jer to je u domenu samo određene grupe zanatlija zlatara koji izrađuju i novac. Postoje naravno i uvjeti kojih se oni moraju pridržavat u izradi pečata u odnosu na naručioca. Svaki pečat ima svoju osobenost onoga ko ga posjeduje i ne može se falsifikovati.)

Osnovni elementi pečata. Pečat sačinjavaju sljedeći dijelovi: pečatnjak ili matica pečata, kalup (uz pomoć kojeg se pravi otisak), otisak sa pečatnom slikom i materijal na kojem je pečat otisnut i sama pečatna slika.

Elementi pečatne slike su simboli, legende, ukrasi. Pečatni simboli mogu biti: monogrami, grbovi, portreti, likovi i čak likovne kompozicije. Amblemi na pečatima su bili: kruna, žezlo, državna jabuka, prijestolje i plašt kao simbol heraldički te zastava i grb. Vladari su imali tri vrste pečata:

1. Svečani (državni) veliki pečat (sigilum maius) veličine 6 do 11cm. Na njemu je obavezan lik kralja na prijestolu, okružen grbovima zemalja kojim on vlada ili je to lik vladara na konju u punoj vojnoj opremi. (Najljepši sačuvani pečat je veliki državni pečat kralja Tvrtka I.)

2. Mali ili tajni pečat (sigilum secretum) od 1,5 cm do 2,5 cm veličine. Služio je uglavnom za privatnu prepisku vladara.

3. Srednji pečat (sigilum mediocre) od 2,5 do 3,5 cm, a negdje i do 5 cm. Koristi se za ovjeru manje važnih dokumenata i nije tako čest.


Pečatno prstenje služi kao matica pečata. Tipovi pečata su se razlikovali po tome šta je na njima ugravirano. (Mogu biti samo slova, portreti, likovi, konjanici itd. zavisno od toga šta je na pečatnoj slici.) Na osnovu toga pečate dijelimo na: vladarski pečat (sa likom vladara koji sjedi na prijestolju) , konjanički (sa likom čovjeka na konju, a upotrebljavaju ga manje važni vladari), pješački pečat (prikazuje čovjeka u stojećem stavu i upotrebljava ga niže plemstvo), heraldički pečat (sa grbom vlasnika pečata koji se javlja u XII sto.), hagiografski pečat (sa likom sveca), patrona (crkveni ili gradski, upotrebljavaju ga učeni ljudi), monumentalni ili topografski pečati (sa likom crkve, utvrđenja, grada i sl.).

1.1 Način pečaćenja

Način pečaćenja zavisi od materijala od kojeg je pečat. Metalni pečat obično visi na vrpci, dok voštani može biti na vrpci viseći ili utisnuti pečat. Pečaćenje se obavlja na slijedeći način: utisnuti pečat se utiskivao tako što se u donjem desnom uglu isprave pravio rez u obliku krsta, (čiji krakovi su se zavrtali, a onda se uzimala određena sprava nalik makazama koja je imala na kraju dvije pločice sa pečatnom slikom, stavljala se ispod papira i zatim se utisnulo tako da je pečatna slika ostala na obje strane papira).

Viteški pečat se pričvršćivao na povelju tako što se zavrtao na desnom uglu kraj isprave, bušile su se dvije rupe i kroz njih se provlačio svileni konac, krajevi se izjednačavaju i opet se izlije vosak u taj kalup koji je u obliku makaza, pritisne se i dobije se pečatna slika i sa jedne i sa druge strane.

Izlijevalo se jako puno pečatne mase da bi se slika sačuvala od oštećenja.

1.2 Materijali za izradu pečata

U početku se isključivo upotrebljavao prirodni vosak bez ikakvih dodataka. U XI sto. on se bojao crvenom ili zelenom bojom, a XIII sto. i smeđom. Metalni pečat se najprije upotrebljavao u Bizantiji odakle je došao u Italiju, južni Francusku i Španiju pa i u papsku kancelariju. Od metala najčešće se upotrebljavalo olovo, a za svečanije pečate zlato. U papskoj kancelariji uglavnom preovladavaju olovni pečati koji se javljaju već krajem VII sto. Za voštani pečat obično se upotrebljavao naziv sigilum, a za metalni bula. Zlatni pečat su mogli koristiti samo vladari. Zlatni pečat Zapadne Evrope i zlatni pečat Bizantije su se razlikovali. Zlatni pečat zapadnoevropskog tipa, sastojao se od


dvije zlatne pločice spojene zlatnim obručem, koji se pričvršćivao za obje pločice.

1.3 Oblici i veličine pečata

Ovisno od materijala pečat je mogao biti okrugao, srcolik, trouglast, kvadratan, u obliku pika, eliptičan i dr. oblika. Različite oblike ima samo voštani pečat dok metalni ima samo oblik kruga. Ovalni pečati su bili karakteristični za kancelariju prvih Karolinga u XIII sto. Duguljasti ili gotički pečat upotrebljava se u crkvenim institucijama od XII sto. Veličina pečata je varirala.

1.4 Upotreba pečata kod Južnih Slavena

Slaveni su koristili pečate i prije seobe jer se u rječniku pronalazi riječ ženskog roda “pečata” kao naziv za pečat. U Sloveniji se može pratiti upotreba pečata od XII sto., a već u XIII sto. Koristi ga plemstvo, sveštenstvo, primorski gradovi dr. U Hrvatskoj dvorskoj kancelariji u doba narodnih vladara najčešće se upotrebljava pečatni prsten, a zatim i viteški pečat od XI sto. od voska ili olova pričvršćen na vrpci od različitog materijala. U Dalmaciji pored vladara su imali i visoki crkveni dostojanstvenici i gradovi tako se polovinom XIII sto. spominje prvi put pečat dubrovačke gradske općine, međutim treba razlikovati period u hrvatskoj historiji, to je period narodnih vladara kada imamo određenu vrstu pečata, i period kada oni postaju dio velike Ugarske monarhije kada se počinju upotrebljavati pečati koji se koriste u dvorskoj kancelariji Ugarskih vladara. Kod Srba pečat se prvi puta spominje kod Stjepana Nemanje, olovni pečat bizantinskog tipa, a prvi nedatirani pečat (vjerovatno 1215.g.) velikog župana Stjepana Nemanjića, a poslije krunisanja i zapadni voštani pečat, dakle ima utjecaja u Srbiji i Bizantije, a i Zapada. Osim vladara u Srbiji pečate imaju kraljice, velikaši, crkveni dostojanstvenici, a zlatna bula se prvi puta spominje na manastirskim poveljama. U Duklji su sačuvani pečati dukljanskih vladara, koristi se srpski, bizantijski pa čak i bugarski pečat. Makedonija nema svoj pečat, oni koriste srpski i bugarski pečat.

Nekoliko desetina sačuvanih pečata srednjovjekovne Bosne i Huma, po mišljenju Pave Anđelića koji je napisao knjigu o pečatima srednjovjekovne Bosne smatra se najljepšom kolekcijom pečata na južnoslavenskim prostorima. U poređenju sa drugim pečatima susjeda ovi pečati imaju svoje osobenosti koje su karakteristične samo za srednjovjekovnu Bosnu. U početku se i ovdje koristi samo pčelinji vosak, najčešće svijetlo smeđe i tamno smeđe boje dok su vladari koristili crveni vosak. Metalni pečat se vrlo rijetko pojavljuje mogao je biti kružnog oblika dok je voštani mogao biti u raznim oblicima. Pečati sa grbovima u Bosni često su bili jedini izvor za heraldiku Bosne. Pečate u Bosni najprije


upotrebljavaju bosanski vladar od polovine XIII sto., a od XIV sto. i bosanski velikaši poput Hrvatinića, Hranjića, Pavlovića i dr. Najpoznatiji i prvi pečat koji nam je poznat je pečat bana Matije Ninoslava iz 1249.g. to je pečatni prsten. Kod Kotromanića pečati se prvo pojavljuju pod uticajem Zapadne Evrope, a kasnije i pod bizantinskim uticajem kada Tvrtko širi svoje granice na istočne oblasti. Veliki prijestolni pečat Kotromanića smatra se najvišim tehničkim dometom i stilskom ljepotom među bosanskim pečatima. Na kasnijim bosanskim pečatima gdje preovladava bizantinski uticaj osobito kada se radi o monogramskim pečatima, pečat koji umjesto slike sadrži monogram. Dok se prikazivanje utvrđenih gradova ili konjanika vezuje za zapadnoevropski uticaj. Osim grbova na bosanskim pečatima susrećemo znakove moći i dostojanstva. Na pečatima se najčešće javlja kruna kao simbol vlasti i susreću se dva tipa krune: kruna Kotromanića i kruna Kosača. Žezlo se pojavljuje samo na pečatu kralja Tvrtka kao i prijestolje. Na vladarskim pečatima se mogu pojavljivati likovi, portreti vladara, a oni su karakteristični samo za vladarske pečate. Pojava likova na pečatima karakteristična je za period Stjepana II Kotromanića i kod kralja Tvrtka. Najstariji prikaz utvrđenja na pečatu imamo kod bana Ninoslava, a toj osnovni simbol moći Pavlovića. Na pečatnim slikama često se pojavljuje vojna oprema i oružje. Zatim imamo heraldički štit, a čest motiv na bosanskim pečatima je koplje, zastava i sl. Pečatne slike često su uokvirene raznim ornamentima počevši od jednostavnih linija i tačkica do vegetativnih elemenata tj. floralnih. Pečatne legende na bosanskim pečatima pojavljuju se u dva pisma latinskom i ćirilskom pismu, a obuhvataju ime vladara i njegovu titulu.

2. Numizmatika

Numizmatika je nauka koja se bavi nastankom, razvojem i upotrebom novca. U najužoj vezi je sa drugim pomoćnim naukama: heraldikom, paleografijom, sfragistikom itd. Numizmatika se dijeli na:

1. tehničku numizmatiku – koja se bavi izučavanjem vrijednosti novca, njegove kupovne moći i pravnim regulisanjem novca

2. primijenjenu numizmatike – koja se bavi numizmatičkim materijalima kao izvorom za izučavanje ekonomije, kulture itd.

Do pojave metalnog novca funkciju novca je imala različita roba: stoka, krzno, metali itd. Kroz historiju novac je imao materijalnu vrijednost (stvarnu vrijednost), odnosno vrijednost materije od koje je napravljen i funkcionalnu vrijednost kao prometnog sredstva. Pravo kovanje novca tokom historije imali su samo vladari.

Novac se sastoji od AVERSA I REVERSA, pa tako već u 6. stoljeću pr. n. e. na novcu (na aversu) se pojavljuju likovne predstave, portreti i grbovi


vladara, a na reversu portreti svetaca, zaštitnika gradova. U antici novac je kovan od zlata i poznat nam je ZLATNI AUREUS i DINARIUS. Za vrijeme Konstantina Velikog kuje se zlatni novac koji se u dokumentima različito naziva (SOLIDUS, SOLIDUS AUREUS, SOLIDUS ROMANUM…). Karolinzi su prvi sproveli novčanu reformu i uveli su srebreni novac poznat pod nazivom KAROLINŠKI FENING. Od 13. stoljeća zlatni novac se kuje u Firenci (FIORINA), dok se u Đenovi kuje ZLATNI CEKIN i DUKAT. U Njemačkoj se kuje zlatni novac pod nazivom GULDEN, a u Austriji se kuje srebreni novac pod nazivom FRIZANTICI, po najznačajnijoj epohi biskupa.

2.1 Upotreba novca na južnoslavenskim prostorima

Prvi metalni novac na ovim prostorima kuju grčke kolonije na Farosu i Issi (Hvar i Vis) po uzoru na grčki novac. U Makedoniji se kuje bakarni novac u Ohridu, a Rimljani sa sobom donose svoj novčani sistem (otvaraju tvornice novca u Sisciji i u Sirmijumu). Za razvoj novca u srednjem vijeku najviše zasluga pripada Mletačkoj republici, Bizantiji i Ugarskoj. U Srbiji, Zeti i Humu se upotrebljava bizantinski novac, dok je u Sloveniji u upotrebi Karolinški i Mletački novac. Salzburški biskupi kovali su novac u Koruškoj. To su poznate srebrene frizantike koje su se koristile i u Hrvatskoj i u Slavoniji. U Hrvatskoj su banovi kovali novac (to su Hrvatske frizantike), a krajem 13. stoljeća u opticaju je i novac pod nazivom BANOVCI, koji se kuje u Pakracu, a i u Zagrebu. U Zagrebu je još u 14. stoljeću kovan i zlatni novac, tzv. KRALJEVSKI NOVAC (ugarski novac). Celjski grofovi imali su pravo da kuju novac po tipu bečkog feninga. Od druge polovine 14. stoljeća u zapadnim dijelovima Hrvatske u upotrebi je novi novac koji se naziva KRAJCER, FORINTA i TALIR. U primorskom dijelu Hrvatske u upotrebi je mletački groš, kovan po uzoru na bizantinski srebreni novac i zlatni dukat.

U Dubrovniku se kuje vlastiti novac od 1337. do 1703. godine. Kovao se bakarni i srebreni novac. Jedinica za bakarni novac je MJED ili NINCA, a za srebreni DINAR i DINARČIĆ. NINCA se kovala od druge polovine 13. do prve polovine 17. stoljeća i zvala se MJED. To je ekvivalent turskoj riječi bakar. Mjed je isprva bila ruda, pa novac koji je kovan od tog metala a na kraju novac općenito. Od 14. stoljeću u Dubrovniku se kuje srebreni novac DINAR, a kasnije, od 17. stoljeća, DINARČIĆ (latinsko ime dinara DENARIUS GROSUS ili samo GROSUS). Od 1370. godine kuje se u pola lakši dinar koji se zove POLUDINAR (to je srebrena moneta poznata kao MEZALIN). U dokumentima se pojavljuje, od srebrenih novaca, i moneta pod nazivom PERPERA u koju je išlo nekoliko dinara, a imala je vrijednost ili 12 dinara ili 360 ninca. Kao efikasan srebreni novac PERPERA se kuje nakon upotrebe bizantinskog zlatnog novca. PERPERA je prvobitno imala značenje bizantinskog ili mletačkog


zlatnika, a kasnije je imala značenje nekoliko komada srebrenog novca, koliko je vrijedio jedan zlatnik. Perpera se mogla dijeliti na polovine i na četvrtine.

U Srbiji kovanje novca započeto je u 13. stoljeću jer se 1277. godine u dokumentima pojavljuje BRSKOVSKI DINAR (srebreni dinar). Kovnice u kojima je kovan ovaj dinar bile su u Srebrenici, Smederevu, Ulcinju itd.

2.2 Srednjovjekovna Bosna

U ranom periodu U Bosni i Hercegovini je upotrebljavan bizantinski novac, zlatni, srebreni i bakreni novac raznih naziva. Do 12. stoljeća pored bizantinskog novca, u Bosni se koriste i salzburški srebreni frizantici, a od početka 13. stoljeća koristi se i mletački novac tzv. SREBRENI GROŠ ILI MATAPAN koji je težio 2,178 grama, zatim sitni novac DINARČIĆ koji je težio 0,4 grama, a potom i dukat težine 3,550 grama.

Kovanje novca u Bosni započinje sa Stjepanom II Kotromanićem, koji kuje 6 vrsta novaca. Ivan Renđeo navodi da je prvi novac koji je kovan za Bosnu bio Pavla Šubića koji se tituliše kao ban Hrvatske i gospodar Bosne. Novci su kovani po uzoru na mletačke MATAPANE.

Stjepan II Kotromanić je svoje prve novce kovao po uzoru na Šubićev novac. To je ujedno najveći i najteži novac veličine 21 mm, a težine 2,10 grama. Kasnije se na njegovom novcu vidi utjecaj Dubrovnika, te Bizantije preko Srbije. U kasnijim serijama težina i veličina ovog novca opada.

Milan Rešeta je iznio mišljenje da su za izradu novca rađeni kalupi u Dubrovniku za vrijeme Tvrtka Kotromanića. Njegova kovnica je izradila oko 20 emisija novca. Na aversu srebrenog dinara, pod utjecajem Bizantije, je lik bana sa insignijama vlasti, lik bana u stojećem položaju sa mačem u desnoj i žezlom u lijevoj ruci. U drugoj emisiji novca na aversu je lik bana u sjedećem položaju sa mačem preko koljena. U jednoj varijanti pojavljuje se i njegov grb, štit sa šestokrakom zvijezdom iznad koga je postavljena kaciga sa plaštom i jastučićem sa rozetom. Na reversu banovih novaca nalazio se lik Isusa (u stojećem ili u sjedećem položaju). Samo na jednom novcu umjesto Isusa pojavljuje se sv. Vlaho, zaštitnik Dubrovnika (pretpostavlja se da je ovo falsifikat). To su najlakši i kovani novci. Posljednje emisije ovog novca su kovane u Fojnici.

Truhelka klasificira njegov novac po težini, pa su bili prvi lakši, a drugi teži. Po njemu je onaj sa likom sv. Vlahe prvi novac koji je kovan, a posljednji je onaj sa banom u stojećem položaju.

Milan Rešeta smatra da su najstariji oni novci sa likom Isusa i banom koji stoji.

Motiv Isusa, bilo da stoji ili da sjedi u bisernoj elipsi je uobičajen motiv u Srednjem vijeku.

Stjepanu II Kotromaniću se spočitava i falsifikovanje novca. Kada je riječ o novcima u vrijeme Tvrtka I, najviše se koristi dubrovački novac, ali Tvrtko


kuje i vlastiti, a to je DINAR I POLUDINAR. Dok na aversu dinara ban stoji, na aversu poludinara on sjedi sa mačem preko koljena. Za Tvrtkovog banovanja izašle su dvije emisije novca. Prva je po uzoru na Stjepana II Kotromanića, a druga se pojavljuje iza 1365. godine. Te godine dubrovačko vijeće donosi odluku da se dozvoli Tvrtku da kuje svoj novac koji će predstavljati jedan od ljepših novaca tog perioda.

Nakon proglašenja kraljem Tvrtko I Kotromanić kuje svoj novac u Kotoru i sa novim predstavama. Srebreni dinar na aversu ima lik okrunjenog kralja kako drži žezlo i jabuku, a na reversu je lik Isusa. Nakon toga, sve do Tvrtka II nije kovan novac.

Od svih južnoslavenskih zemalja jedino je srednjovjekovna Bosna kovala vlastiti zlatni novac tzv. Bosanski četverostruki zlatni dukat velike vrijednosti. U literaturi se pojavljuje podatak da ga je kovao Tvrtko I, a neki misle da ga je kovao Stjepan Tomašević. Ipak, na kraju je dokazano da je taj novac kovao Tvrtko I.

Ovaj novac je bio 4 puta teži od standardne težine i težio je 14,05 grama, promjera 30 mm, debljine 1 mm. Na aversu zlatnika nalazi se grb sa po jednim ljiljanom i sa štitom pri dnu. Iznad štita je kaciga sa plaštom, a nad kacigom je kruna sa ljiljanima i čelenkom. Na reversu je propeti lav. Natpis Latinska gotica glasi: ''Zlatni novac kralja Stefana'', a na reversu: ''Slava tebi Isuse naša nado''

Uz dubrovački novac od 1436. godine, Tvrtko II ponovo počinje kovati novac (GROŠ, DINAR I POLUDINAR). GROŠ spada u najkrupniji srebreni novac promjera 25-27 mm, prosječne težine od 2,77 grama. Veličinom je bio kovan po uzoru na ugarski, a težinom na dubrovački novac. Na aversu se nalazio grb, štit sa ljiljanom, kaciga i kruna sa velom te natpis DNS (Dominus Tvrtko Rex Bosnae). Na reversu je lik Grgura Nazijanskog, zaštitnika Bosne, u stojećem stavu u dugoj haljini sa aureolom oko glave. U lijevoj ruci drži knjigu, a u desnoj štap. Veličina je bila od 23-25 mm, a težina do 2,07 grama. Ovaj groš je vrijedio 2 dinara..

Novci Tvrtka II pokazuju novu tipološku karakteristiku. Dok je na novcima prethodnika često korišten bizantinski način, sada je na aversu kraljevski natpis i grb, sa štitom i monogramom. Nad štitom je kaciga iznad koje se vije koprena, a iznad nje kraljevska kruna sa čelenkom. Na reversu je predstavljen Grgur Nazijanski.. POLUDINAR predstavlja najmanju jedinicu veličine 15,5 mm i težine 0,4 grama. Grb je nepotpun, jer je bez štita. Na aversu stoji natpis RT (Rex Tvrtko), a na reversu ST (Sveti Grgur).

Kralj Stjepan Tomaš kuje novac u nekoliko emisija. Na aversu je natpis Dominu Tomaš Rex Bosnae, a na reversu je Grgur Nazijanski. Pored groša kovao se i DINAR u nekoliko emisija. Na aversu je kraljevski monogram, obavijen ljiljanovom krunom. Na reversu dinara je lik Grgura Nazijanskog, koji stoji sa knjigom u lijevoj ruci, a desnom blagosilje (Sanctus Gregorium). Veličina ovog dinara je 19 mm, a težina iznosi 1,16 grama. POLUDINAR se kuje u dvije emisije. U prvoj emisiji na aversu je kraljev grb sa zvijezdom i


natpisom okolo. Sa lijeve strane je ljiljan, a sa desne petokraka. Na reversu je lik Grgura Nazijanskog sa 3 zvijezde petokrake. Na aversu druge emisije je državni grb, štit sa ljiljanima i sa natpisom: ''Gospodin Tomaš''. Na reversu je ljiljan sa natpisom: '' Rex Bosnae''. Težina ovog poludinara je 16 mm, a težina je do 0,75 grama.

Kralj Stjepan Tomašević kuje DINAR I POLUDINAR. Na aversu dinara je bosanski grb sa četiri sastavna dijela, te natpis ''R'' sa desne, i petokraka sa lijeve strane. Okolo se nalazio natpis: '' Stjepan Kralj''. Na reversu je lik pape Grgura sa mitrom na glavi u dugoj haljini. U lijevoj ruci drži štap, a desnom blagosilje. Na reversu se nalazi i natpis: ''sv. Gregori''. Težina ovog dinara je iznosila 1,22 grama. Kada je riječ o POLUDINARU, na aversu je nepotpun državni grb, a na reversu je lik pape Grgura. Veličina iznosi 15 mm, a težina 0,64 grama. Dugo se raspravljalo gdje je kovnica, da bi se utvrdilo da je to bila Fojnica.

Od bosanske vlastele svoj novac je kovao vojvoda Hrvoje, nakon što je stekao titulu Hercega Splitskog. Kovao je srebreni novac (GROŠ, DINAR I SREBRENI DINAR). GROŠ ima avers sa malim štitom i rukom sa mačem.

3. Arhivistika

3.1 Pojam i zadaća arhivistike

Arhivistika se bavi nastankom arhiva i arhivske građe proučavanjem sadržaja dokumenata klasifikacijom i sistematizacijom arhivske građe, izradom naučno-informativnih sredstava, pitanjem publikovanjem arhivske građe i tehnologijom čuvanja arhivske građe.

Arhivistika je naučna disciplina koja izučava po kakvim se kriterijima arhivska građa najsvrhishodnije oblikuje i organizira da bi postala prikladna za korištenje. Arhivistika nas ustvari uči zašto postoje arhivi i zašto su oni ustvari nastali, zadatak joj je da na naučnim osnovama utvrdi principe i metode praktičnog rada u arhivu, a osnovni joj je zadatak da iznalazi najbolje metode za očuvanje, obradu i prezentiranje arhivske građe. Arhivistika počiva na jedinstvu teorije i prakse. Kao praktična disciplina ona mora da zadovolji dva osnovna principa:

1. da omogući što savršenije i potpunije očuvanje arhivskog materijala2. da omogući najjednostavnije i najbrže pronalaženje traženih

dokumenata

Arhivistika teži da izradi sistem informativnih sredstava i da ga stalno nadopunjuje i usavršava. Arhivistiku dijelimo na:


1. arhivsku tehniku - što podrazumijeva učenje o praktičnom radu u arhivu koji daje naučne osnove za postupak sa arhivalijama, od prijema do konzervacije arhivalija.

2. arhivsku teoriju - tj. metodu unutrašnjeg uređenja arhiva. Arhivska teorija mora da riješi sve probleme vezane za plansko prikupljanje arhivske građe, njeno korištenje, pravnu i materijalnu zaštitu, njeno vrjednovanje i objavljivanje.

3. arhivsko pravo sa historijom o arhivskoj službi - u okviru kojeg se istražuje na koji su način isprave ili akta u raznim vremenima stavljani u istu cjelinu.

Postoji i nezvanična podjela arhivistike na klasičnu i modernu. Klasična arhivistika je obuhvatala prostorno sve evropske zemlje, a vremenski od Antike do stvaranja modernih arhiva u XVIII sto.

Moderna arhivistika teži ka tome da se predmet njenog interesovanja ne ograničava ni prostorno ni vremenski te da se utvrde norme koje bi bile važne za sve arhive.

Danas je općeprihvaćena podjela arhivistike na:

1. arhivsku teoriju2. arhivsku tehniku3. historiju arhiva4. arhivsko zakonodavstvo5. arhivska praksa

1. Arhivska teorija razmatra i proučava principe i metode rada u arhivu, a posebno razmatra slijedeće:

a) pitanje stručne arhivske terminologijeb) odnos arhiva prema drugim stručnim institucijama koje takođe čuvaju i

prikupljaju arhivsku građuc) pitanje same arhivske građe, njenog nastanka i struktured) teorijsku stranu arhivske građe, a s tim u vezi i pitanja odabiranja spisa

trajne vrijednosti, odnosno izlučivanje spisa prolazne vrijednostie) princip i metod rada na sređivanju, sistematizaciji i klasifikaciji

arhivske građe, pitanje izrade informativnih sredstava u arhivu, odnosno princip i metod njene izrade. To obuhvata i problem korištenja arhivske građe za potrebe nauke, kulture, administracije i sl., te pitanje objavljivanja arhivske građe

2. Arhivska tehnika se bavi pitanjima tehničke zaštite arhivske građe od svih štetnih uticaja i s tim u vezi razmatra:

a) projektovanje arhivske zgrade i depoa


b) preduzimanje mjera tehničke zaštite od prašine, vlage, poplava, krađe i sl.

c) radne metode tehničke obrade arhivske građe kao što su restauracija i konzervacija, te mikrofilmovanjem

3. Historija arhiva proučava razvoj arhivske službe kroz historiju.

4. Arhivsko zakonodavstvo se bavi zakonskom zaštitom arhivske građe, pravnom osnovom funkcionisanja arhiva, a s tim u vezi i predlaganje odgovarajućih pravnih normi u obliku zakona ili zakonskih akata. Arhivsko zakonodavstvo treba da reguliše slijedeće:

a) pitanje prava vlasništva nad arhivalijamab) međusobne odnose u poslovanju sa arhivskom građomc) pitanje imaoca i njegovog odnosa prema arhivskoj građid) sva pitanja kojima se određuje položaj arhiva u društvu i

funkcionisanje arhivske službe u cjelini

5. Arhivska praksa se bavi izučavanjem i unapređenjem praktične djelatnosti arhivskih ustanova i radnika u njima. Obuhvata sve mjere i poslove oko zaštite arhivske građe kako u nastajanju tako i prilikom rada na preuzimanju zajedno sa izlučivanjem, rad na obradi i sređivanju preuzete građe, rad informativne službe u arhivu, radi lakšeg korištenja građe. Tu su i poslovi tehničke zaštite, njenog obnavljanja pa je arhivska praksa ustvari oživljena arhivska teorija. Da bi arhivist mogao obavljati posao neophodno je prije svega da zna iz koje i kakve ustanove potiče arhivska građa. Arhivistika ga upućuje kako se vrši sastavljanje inventara i kataloga koja će omogućiti brže i lakše upoznavanje sa arhivskom građom. Praksa daje i upustva kako se arhivska građa najbolje čuva od propadanja.

Kao naučna disciplina arhivistika se bavi:

1. spoljnjim ustrojstvom arhiva - gdje spada položaj arhivske zgrade, prostorija i namještaja za smještaj građe i sve ono što se tiče zaštite i čuvanja arhivalija

2. unutrašnjim ustrojstvom arhiva - podrazumijevamo evidentiranje registraturnog materijala, sakupljanje, sređivanje i inventarisanje i katalogiziranje arhivske građe, načina korištenja i objavljivanja arhivske građe.

3.2 Šta je arhiv?


Sama riječ potiče od grčke riječi arhejon što znači poglavarska zgrada ili poglavarstvo, u latinskom je to magistratura što znači gradska vijećnica pa je, da bi se razlikovala od nje, u latinski arhejon prešao u arhivijum ili arhivum, od arhejona.

Arhivi su stručno-naučne ustanove u kojima se trajno čuvaju stručno obrađuju i daju na korištenje arhivskom materijalu.

Arhiv čine spisi rijetkih pisanih ili štampanih dokumenata od značaja za političke, privredne, društvene i druge odnose, odnosno to je pisana građa o riješenim, javnopravnim, privatnopravnim, sudbenim, upravnim i drugim pravnim poslovima, pod pojmom arhiva podrazumijevamo tri stvari:

1. arhivsku zgradu koja obuhvata u cjelini arhivsku građu, prostorije za njeno korištenje te prostorije zaposlenih

2. dio arhivske građe u kojoj se čuvaju arhivalije, to su magacini i depoi3. arhivski materijal u magacinu ili depou ili samo njegov dio

Dakle, terminom arhiv, označavamo cjelinu dokumentovanog materijala nastalog radom državnih organa, ustanova, porodica, pa i pojedinaca.

Postoje dvije vrste arhiva:

1. arhiv općeg tipa - to je državni ili centralni arhiv2. regionalni ili gradski arhiv3. imaju još i specijalni arhivi, to su vojni, diplomatski, privredni i sl.

Zadaci arhiva su:

1. odabiranje, preuzimanje, sređivanje, čuvanje, izdavanje na korištenje arhivske građe

2. nadziru čuvanje građe koja se nalazi izvan arhiva i određuju mjere zaštite te građe

3. vode evidenciju arhivske i registraturne građe koja se nalazi izvan arhiva ali je na području njegovog djelovanja

4. vrše favorizaciju i katalogizaciju arhivske građe5. provođenje sigurnosnih mjera radi optimalne zaštite u depoima6. vode knjige primljene građe, opći inventar arhivske građe, inventar za

pojedine zbirke i arhivske fondove, te izrađuje vodič kroz arhivsku građu.

7. izradom drugih naučno-informativnih pomagala, čime se arhivi uključuju u nacionalni sistem informatike, daju podatke, izdaju dokumenta, potvrde i uvjerenja na zahtjev ustanova ili organizacija, privatno-pravnih lica. Organizuju izložbe, seminare, radi šireg upoznavanja arhivske građe podstiču naučna istraživanja


objavljivanjem građe u formi regesta ili kompletno datih dokumenata. Arhivi imaju službu za mikrofilmovanje, restauraciju i konzervaciju arhivske građe. Radi ostvarenja svojih zadataka arhivi stručnim i naučnim metodama istražuju i proučavaju pitanja zaštite arhivske građe, razvojem arhivske teorije kao i modernog metoda obrade predmeta.

3.3 Pojam arhivske građe ili arhivalija

Ne postoji zvanična definicija arhivske građe. Njemački arhivist Adolf Brenek daje šta se pod pojmom arhivske građe podrazumijeva. Po njemu to je skup ptica i drugih dokumenata koji su izrasli iz poslovne ili pravne djelatnosti, fizičkog ili pravnog lica, a određeni su da budu trajno čuvani kao izvori i dokumenti prošlosti na nekom određenom mjestu. To je Brenekova formulacija.

Međutim, danas važi slijedeća formulacija:Arhivskom građom smatramo sav izvorni i reprodukovani materijal u koji

spadaju: pisani materijal, crtani, fotografisani, štampani i sl., kao i na drugi način zabilježeni dokumentarni materijal koji ima značenja za historiju i kulturu, a nastao je radom državnih organa, ustanova, privrednih i društvenih organizacija, građansko-pravnih lica, porodica i sl. Najkraće rečeno arhivska građa su dokumenta koja više ne služe tekućem poslovanju ali zaslužuju da se trajno čuvaju zbog svoje dokumentarne i historijske vrijednosti.

Pod pojmom arhivske građe ili arhivalije obuhvatamo:

1. isprave ili liste, povelje, diplome kojima se bavi pomoćna historijska nauka diplomatika, mogu biti originali i prepisi, čuvaju se i jedni i drugi.

2. rukopisne knjige starih kancelarija u koje ubrajamo protokole, registre i sl.

3. odabrani spisi arhivskih nadleštava, ustanova i preduzeća, zajedno sa urudžbenim zapisnicima ili protokolima, zatim azbučnim indeksima ili registrima

4. zbirka arhivalija naučnih i kulturnih institucija te heraldičke, svragističke i genealoške zbirke

5. arhivi crkvenih ustanova, cehova i drugih korporacija6. mape, geografske i katastarske karte crteži, skice, fotografije i sl.7. arhivi značajnih historijskih ličnosti ili porodica u koje ubrajamo prije

svega privatna pisma, memoare, dnevnike i sl.


Porijeklo arhivske građe je najznačajnije pitanje arhivske teorije i prakse. U modernoj registraturi leže ulazni spisi u originalu, a izlazni u konceptu, ujedinjeni na istom mjestu samo ukoliko se odnose na isti predmet. Kod modernih spisa lahko je utvrditi porijeklo, a najteže je utvrditi porijeklo isprava ili diploma koje služe kao dokazno sredstvo pri prodaji posjeda.

Isprave su najvrjedniji arhivski materijal zbog svog sadržaja i određene forme, njima se bavi diplomatika, a sačuvali su se u tri oblika: originali, koncepti i prepisi (kopije). Po vrsti se mogu podijeliti na: papske, kraljevske i privatne.

Akti ili spisi su pisani dokumenti, nastali u sklopu službenog poslovanja nekog državnog organa ili ustanove. Oni pokreću, dopunjavaju, prekidaju ili završavaju neki pravni postupak. Od isprava ili diploma se razlikuju po tome što nemaju pravnu snagu isprave o tome jer je isprava cjelina za sebe dok je spis uvijek u vezi sa nekim drugim spisom i dio je neke cjeline.

Kao i kod isprava i kod spisa postoji neka ustaljena forma. Pomoćne arhivske knjige su interna pomoćna sredstva za pronalaženje i evidentiranje spisa. Gotovo su uvijek pisane rukom i sadrže ustaljene rubrike.

Sastavni dio arhivalija su: protokoli, djelovodni protokoli koji mogu biti: opći, povjerljivi i personalni, zatim registri: imenski i predmetni registri od kojih treba odvojiti sudske koji se posebno vode. Tu su i interne dostavne knjige te zemljišne ili gruntovne knjige i defteri.

3.4 Arhivski fondovi i zbirke

U arhivama se čuvaju arhivski fondovi i zbirke. Arhivski fondovi su povezana cjelina spisa nastalih djelovanjem jednog državnog organa, ustanove, porodice ili pojedinca.

Pod pojmom arhivskog fonda podrazumijevamo:

1. cjelokupna arhivska građa jednog arhiva, građa jedne države i sl.2. spisi nastali djelovanjem nekog državnog organa, ustanove ili

pojedinca

Zbirke arhivske građe su dokumenta koji nisu povezani. To su fragmenti dokumentarnog materijala dospjeli u arhiv na različite načine. Jedan od njih je slučajno uz neki arhivski fond. Mogu biti zbirke nacrta dospjele otkupom i poklonom.

U arhivu postoje sljedeće zbirke: zbirka izoliranih pojedinačnih dokumenata razne provenijencije, zbirka pečata i žigova, zbirka plakata, letaka, oglasa, plakata i nacrta, zbirka geografskih karata, foto i mikro materijala.


3.5 Arhivska zgrada i njeno uređenje

Arhivska zgrada mora biti od čvrstog materijala i strogo odvojena od drugih objekata. Ona mora da odgovara zahtjevima i potrebama u vezi sa zadaćom arhiva. Do II Svjetskog rata strogo su odvajane radne prostorije od spremišta. Ratna iskustva su pokazala da je bilo potrebno izmještati arhivsku građu van grada pa je tako preovladavao tip sa filijalama van grada.

Kada se gradi arhivska zgrada treba voditi računa da prostorije nisu mračne, da nisu pod uticajem prašine i vlage, da nije previše izložena sunčevoj svjetlosti. Pri podjeli prostora unutar zgrade danas se strogo odvajaju poslovne prostorije od depoa. Upravni dio arhivske zgrade sadrži prostorije za upravu, čitaonicu i radionice. Depoi se grade po sistemu sala. Arhivska građa se smješta na police koje su smještene uz zidove, a u sredini su stolovi na kojima arhivisti rade.

Sadašnji način gradnje spremišta je po sistemu magacina u kojima se police nižu jedna za drugom kroz cijeli magacin. Depo treba da bude svijetao i prozračan. Kroz njega ne smiju prolaziti vodene cijevi, a električne instalacije se rade sa posebnom pažnjom da ne bi došlo do požara.

Arhivalije čuvane u drvenim ormarima nisu sigurne od insekata, a u poluormarima od prašine. Danas se koriste rolo-ormari u kojima se čuvaju najvrjednije arhivalije, a i metalne police koje su ekonomičnije od standardnih polica, a to su tzv. elektro-mobilne police, pričvršćene za pod.

Pored spremišta depoa u arhivu moraju postojati i odjeljenja za prijem arhivalija iz registrature, radionice za fotografisanje i mikrofilmovanje, odjeljenje za proučavanje arhivske građe, knjigoveznicu u kojoj se povezuju katalozi, protokoli.

Svaki arhiv treba da ima prikladno spremište gdje privremeno čuvaju arhivalije pri ulasku u arhiv. Jedna od najpotrebnijih radionica je hemijski laboratorij za restauraciju građe. Neki arhivi imaju i sale za predavanja.

3.6 Postanak i razvoj arhiva i arhivističke službe

Kao i svaka druga naučna disciplina i arhivistika je nastala iz praktičnih razloga odnosno potreba da se u postupku sa aktima utvrde principi i metode sistematizacije i klasifikacije, tako da se traženi dokumenti mogu brzo i lahko pronaći. Prvim arhivima se smatraju oni u kojima su se čuvale glinene pločice kao npr. u Asiriji, Fenikiji, Babilonu, Egiptu.


Kod Grka podaci o prvim arhivskim pločicama potiču iz VII. stoljeća stare ere, a kod Rimljana je osnovan prvi arhiv u IV sto. Tu su se čuvali zakoni, akta, protokoli i sl. povezani hronološkim redom.

Kod Rimljana su vremenom nastale tri vrste arhiva:

1. sistematski2. carski3. cenzorski

U srednjem vijeku arhivi su lična svojina vladara feudalaca i crkve i služili su za dokazivanje njihovih stečenih prava u posjedima.

Srednjovjekovni arhivski materijal se dijeli na:

1. crkveni 2. svjetovni (u vladarskim kancelarijama)

Počeci arhivistike povezani su stvaranjem administrativnog aparata u XVI sto. čiji djelokrug premašuje onaj srednjovjekovnih kancelarija. Jačanjem pismenog kontaktiranja dolazi do povećanja akata što je imalo za posljedicu arhiviranje registratura gdje su odlagani spisi koji odgovaraju tekućem obrascu.

Praktičnom upotrebom dokumenata se uvodi red među aktima, te je to dovelo do rasprava vođenih u XVII sto. što predstavlja temelj arhivistike kao naučne discipline.

U XVI sto. se može govoriti o začecima državnih arhiva (Austrija, Napulj), a u XVII sto. koncentrisanje arhivskog materijala u skladišta državnih arhiva.

U Holandiji od XVI sto. se uvodi stalni sistem sređivanja tekuće dokumentacije principom slobodne provenijencije.

U Rusiji za cara Ivana II nastaju posebni arhivi raznih institucija. XVIII sto. je presudno za razvitak arhiva. Najviše uspjeha ima Austrija. 1749.g. carica Marija Terezija u Beču osniva centralno skladište arhiva Habsburške monarhije. Po istom uzoru njen kancelar osniva depo u Budimu za kraljevinu Ugarsku, u Milanu za Langobardsko-mletačku kraljevinu, u Briselu imenuje prvog arhivistu.

Jedino u Francuskoj i Engleskoj nije došlo do osnivanja centralnog depoa arhiva. Tek nakon Francuske revolucije u Francuskoj su se stekli uvjeti za nastanak arhiva. Tada je proglašeno načelo javnosti arhivske građe. Značajna promjena je u pravcu korištenja arhivalija. Od sada su one dostupne svim građanima.


Za razliku od tzv. glavnih arhiva XVIII sto. sada moderni centralni arhiv prima registrature svih državnih nadležstava.

Nacionalni arhiv u Parizu koji je osnovan 1789.g. postoji centralni arhiv za cijelu državnu upravu. Da bi se 1791.g. podjela Francuske na detertmane prouzročila osnivanje tzv. detertmantiskih arhiva, pa je nastao haos te su neki arhivi uništeni.

Da bi se to spriječilo doneseni su zakoni 1794. i 1795.g. po kojima nacionalni arhiv preuzima arhivsku građu ministarstva i centralnih državnih ustanova.

1897.g. u Francuskoj je osnovana direkcija francuskog arhiva. Danas mrežu arhiva u Francuskoj čine: opština, ustanova, departmanski i nacionalni arhiv.

Do XVIII sto. u arhivu se čuvala samo građa koja je imala dokaznu moć u nekom sporu. Tek u XVIII sto. počinje stvaranje arhiva kao samostalnih ustanova.

U XIX sto. nastaju brojni arhivi:

u Belgiji polovinom XIX sto. nastaje glavni kraljevski arhiv u Engleskoj 1838.g. centralni državni arhiv u Londonu mađarski nacionalni arhiv organizovan je 1756.g., a 1875.g. pretvoren je u

centralni državni arhiv u Njemačkoj 1919.g. osnovan je arhiv Potsdamu u Grčkoj 1914.g. osnovan je arhiv u Atini

U Italiji zbog političke rascijepkanosti nije moglo doći do organizovanja arhiva. Polovinom u XIX sto. u Napulju je organizovan generalni arhiv. 1875.g. arhivi su podijeljeni na centralne i provincijske. U Italiji je postojao veliki broj privatnih i crkvenih arhiva od kojih je najznačajniji Vatikanski arhiv. To je jedan od najsavršenijih arhiva i to u prvom arhivu postoje samo __________.

U Turskoj, arhivski materijal se čuvao u vjerskim institucijama i porodičnim arhivima. Tek 1846.g. imamo početak rada centralnog turskog arhiva u Istanbulu, da bi u prvoj polovini XX sto. ovaj arhiv se posvetio sistematskim prikupljanju arhivske građe i njenom sistematizovanju. U Istanbulu postoji arhivski muzej Topkapi Saraj koji sadrži arhivsku građu vezanu za sultanov dvor. Za našu historiju od posebnog značaja je glavna direkcija katastra u Ankari. U SSSR-u tek 1918.g. su postavljeni temelji organizovanja arhiva. Dekretom su ukinuti svi državni arhivi u SSSR-u i objedinjen u jedan fond kojim je rukovodila glavna uprava. Danas centralni državni arhiv je u Moskvi i Lenjingradu gdje se čuva građa državnog arhivskog fonda i starije i novog perioda centralnih, arhivske vlasti uprave i ustanova. U


Moskvi pored centralnog državnog arhiva postoji arhiv Oktobarske revolucije i zatim centralni državni arhiv Crvene armije SSSR-a. Centralni državni arhiv sadrži vojno-historijske dokumente, zatim centralni državni arhiv za umjetnost i kulturu SSSR-a, centralni državni arhiv kino i foto dokumenata. U Lenjingradskom arhivu se nalazi centralni državni historijski arhiv i centralni državni arhiv.

3.7 Arhivi na području bivše Jugoslavije

Najstariji arhivi se nalaze na području Hrvatske. Počeci formiranja arhiva u Hrvatskoj se vežu za XVII sto., prvi arhiv nastaje u Zagrebu 1643.g. Državni sabor 1744.g. izabrao je svog arhivara koji je dobio zadatak da za arhiv sastavi popis i registre za zemaljski arhiv sa upustvima sabora. Ujedno se arhivar morao zakleti saboru da će brižljivo čuvati spise i da nikom neće odati njihov sadržaj. 1745.g. sabor je donio posebno uputstvo za uređenje ovog arhiva, kada je arhivar završio svoj posao ukinuto je to mjesto. Oko 1800.g. ovaj zemaljski arhiv dobiva stalnog arhivara čiji je rad nadzirala komisija. Od 1840.g. arhiv se nalazi u tzv. Banskoj palati. 1870.g. organizovan je kraljevski arhiv Hrvata Slavonije i Dalmacije nad kojim je nadzor imao ban, a njime upravljao arhivar. Hrvatska zemaljska vlada donijela je i niz odredbi i mjera za korištenje arhivske građe, ali i pristup u arhivu državnih arhiva. 1913.g. preseljen je u zgradu sveučilišne biblioteke. Arhiv od 1950.g. to je centralni državni arhiv. Pored ovog u Hrvatskoj postojali su:

biskupski arhivi (Dubrovnik, Đakovo i Split) manastirski arhivi (Sv. Martina u Zadru) arhivi franjevačkog samostana gradski arhivi (arhiv Dubrovačke republike)

Počeci dubrovačkog arhiva sežu u XIII sto. Najprije je bio smješten u kneževom dvoru arhiva, a 1952.g. u palati Spenzo. U Zadru je osnovan državni arhiv 1625.g., više puta je preseljavan, a tek polovinom XX sto. dobio je pravo nad javnim i privatnim fondovima svih arhiva na području Dalmacije. U Rijeci 1949.g. osnovan je arhiv koji pokriva prostor Istre.

U Sloveniji sve do XIX sto. arhivi nisu odvojeni od registara. Kada je u arhivu muzejskih društava za Krajnsku u Ljubljani započeo rad i razvoj arhivske službe ___________ državnu arhivu 1826.g. U početku je bio zajedno sa muzejom.


U Srbiji početak državnog arhiva pada 1846/47 godine ali je zvanično osnovan zakonom iz 1898.g., tada nisu određene obavezne registrature. Arhivska služba je u Srbiji novijeg datuma, tek se obradi arhiva pristupa u novije vrijeme.

U Bosni i Hercegovini državni arhiv je osnovan 1947.g.

3.8 Pojam registratura

U pisarnicama ili registraturama nastaje tzv. registraturna građa koja se pri tome čuva iz praktičnih operativnih razloga i potreba. Pod pismima i registrima podrazumijevamo pravilo odlaganja i zavođenje spisa je veoma bitan jer od toga ovisi kakvu i u kakvom stanju će nadležni arhiv preuzeti građu na trajno čuvanje. Ranije nastajanje građe i rukovanje tom građom bilo prepušteno notarima, arhivarima koji su samo imali optimalnu ulogu.

U formiranju arhiva pravi se jasna granica između registraturne i arhivske građe. Arhiv preuzima iz registrature vrlo staru ali i savremenu građu koja zbog svoje obimnosti nakon 30. do 50. godina dospijeva u arhiv. Građa u nastajanju sadržajno veoma različita, neki spisi gube svoje značenje i vrijednost već nakon pet godina. Postoji tzv. lista kategorija sa svrhom čuvanja spisa. Međutim, novi spisi kada izgube svoj operativan značaj, ne gube značaj za historijsku nauku. Pojedini spisi imaju trajnu vrijednost, a to su projekti i planovi, lični spisi (matične knjige i školske knjige). Arhiv vrši nadzor nad registraturnom građom koja će preći u arhivsku građu, taj proces obavlja vanjska nadzorna služba arhiva. Ona prati formiranje novih registara i otvara karton za svaku registraturu, dnevno ih obilazi i pruža stručnu pomoć jer registarska građa mora biti preuzeta u sređenom stanju uz primopredaju zapisa.

Arhivisti, stručnjaci, radnici moraju poznavati kancelarijsko ____________ da bi mogli nadzirati kako se građa čuva i odlaže. Odlaganjem spisa se održava po principu i historijskom postupku. Dobra arhivska građa temelj je za njenu arhivsku obradu. Stručnost službenika u registru jako je važna jer oni odlučuju koja je klasifikacijska oznaka data kojim aktom. Klasifikacijski broj je sastavni dio signature spisa. Signatura sadrži klasifikacijski broj, broj protokola i godinu pa svaki spis mora da bude složen tamo gdje mu je mjesto u protokolu.

Arhiv može nastati iz jednog ili više registara. Treba znati razliku između registra i arhivske građe iz kojih proizilazi arhiv. Arhivska građa se formira od spisa koji nisu potrebni za tekuće poslovanje. Naime, dok poslovanje ustanova nije završeno, građa se čuva u registru, a arhiv nastaje iz registra. Osnovna razlika između arhiva i registra je u tome što se u arhivima pisana građa čuva i obrađuje, a u registru samo privremeno čuva.


Arhiv treba razlikovati od biblioteke jer on nastaje iz registra arhiva, a ona iz različitih dijelova. Biblioteke, također, mogu posjedovati arhivsku građu, posebnu za onu za koju ne postoji sigurnost da potječe iz registra i čuva se u posebnim odjeljenjima. Arhivski materijal u biblioteci je literatura dok se u muzejima čuvaju kopije tog arhivskog materijala koji se pored sadržine ističe svojim spoljašnjim izgledom. Arhivi, biblioteke i muzeji su ustvari ustanove koje se bave prikupljanjem i čuvanjem prošlosti.

3.9 Vanjska (nazovna) služba arhiva

Zadatak ove službe je da stalno vodi nadzor nad registraturama, da nadgleda i štiti građu koja se tu nalazi, sve do njenog ulaska u arhiv. U tom cilju ova služba evidentira registraturni materijal, prati njegov priraštaj, stanje smještenosti i sređenosti građe, te kontroliše odabiranje i izlučivanje građe i preuzima ga u rokovima predviđenog zakonom. Ova služba je jedina garancija za sistematsko i pravilno priticanje spisa iz registrature u arhiv. Arhivi i registrature su vezani naslijeđivanjem građe, a razdvojeni su ciljevima i metodama rada.

Arhivi su izrasli iz registratura za koje su nadležni. Glavni zadatak arhiva u odnosu na registraturu je nadzor nad čuvanjem i evidencijom , te pripremom preuzimanjem građe. Ovakva djelatnost arhiva naziva se spoljnom službom arhiva.

Arhivsku građu u svom poslovanju stvaraju pravna i privatna lica, ono što u toj građi može da bude od značaja za historijska istraživanja sačinjava potencijalnu arhivsku građu. Svi stvaraoci pisane građe (koja je ujedno i potencijalna arhivska građa) se nazivaju registraturama. Registrature imaju dva osnovna zadatka:

da praktično posluže za uspješno rješavanje državnih i društvenih poslova u toku njihovog procesa. Registrature, dakle, stvaraju i čuvaju građu, najviše za potrebe praktičnog i javnog života.

da služe kao baza za izgradnju historijskog arhiva.

Tako odabrana registraturna građa nastavlja svoj život u historijskim arhivama kao arhivska građa. Naime, arhivist prati odvajanje registraturnog materijala koji ide u arhiv od onog koji ide u biblioteke i neke druge ustanove. U arhivsku ustanovu ulaze:

1. spisi koji potiču iz jedne registrature, ali i oni koji nisu pripadali registraturi, ali imaju registraturnu vrijednost i prepoznavaju se kao arhivski materijal po spoljnim i unutrašnjim znacima.

2. spisi za čije je trajno čuvanje nadležan jedan arhiv


Iz registrature u arhiv ulaze i arhivi gradova, općina, porodica, političkih ličnosti i sl. Pojedinačne isprave koje su izgubile svaku međusobnu vezu uzimaju se u arhiv samo u slučaju da imaju historijsku ili kulturno-historijsku vrijednost. Oni mogu upotpuniti arhivsku građu. U najmlađu arhivsku građu spadaju suvremene historijske zbirke, to je suvremeni materijal koji se kratko pojavljuje u određenim periodima, a tu spadaju: plakati, letci, svečani govori, privatna pisma, dnevnici, štampa ili isjecci iz štampe, slike savremenih događaja, izvještaji očevidaca o događajima (to je tzv. alternativna arhivska građa). Pri odabiranju ovog materijala treba voditi računa o granici nadležnog arhiva i značaj građe za stvaranje vlastite arhivske cjeline. Prvobitno se u arhiv uzimala građa iz tzv. mrtvih registratura (političko-administrativnih tijela, kulturnih i društvenih organizacija, dok se malo pažnje poklanjalo materijalu nastalom u trgovačkim, zanatskim i privrednim cjelinama). Tako su uništene brojne privredne registrature, upravo zbog toga je u Kelnu 1906.g. otvoren privredni arhiv za to područje, a iza toga su se privredne arhive osnovali u Švicarskoj, Belgiji, Holandiji, SAD-u i dr.

Vanjskoj službi arhiva pripada i nadzor nad privatnim arhivima. Prije svega to podrazumijeva njihovo evidentiranje , a potom praćenje smještaja, neotuđivanja građe i posebno nastojanja da se vrijedni dokumenti nađu u arhivu. Posebnu teškoću pri preuzimanju dokumenata pričinjavaju preuzimanje građe, crkvenih ili nekih drugih vjerskih arhiva koji su čuvani u vjerskim ustanovama.

3.10 Odabiranje i izlučivanje građe

To je najteži i najvažniji posao u arhivskoj službi. To je najodgovorniji posao arhiviste koji se obavlja u registraturama tako da suvišna građa ne uđe u arhiv. Odabiranje građe je izbor građe radi trajnog čuvanja onih dijelova registraturne građe od značaja za historiju i kulturu. Odabiranje je ustvari utvrđivanje stepena vrijednosti registraturne građe. To je zajednički posao koji se obavlja i u registraturama i u arhivu. To je zajednički zadatak i jednih i drugih (zaposlenih u arhivu i registraturi). U registraturama se vrši uz stručni nadzor arhivskih radnika nadležnog arhiva, a prema listi kategorija registraturnog materijala sa rokovima čuvanja, lista se donosi uz konsultaciju i saglasnost nadležnog arhiva. U nadležni arhiv preuzima se samo odabrana građa koja ima historijsku vrijednost. U listi se utvrđuje slijedeće: koja vrsta spisa treba da se čuva trajno, a koji se spisi čuvaju privremeno (a to su spisi koji imaju značaj za tekući rad registrature).

Izlučivanje ili škartiranje građe je izlučivanje one građe koja nema značaj arhivske građe kojoj su istekli rokovi do koje je bila upotrebljivana za tekuće poslovanje. Bezvrijedna registraturna građa se mora izlučivati i u registraturama i u arhivu zbog ograničenosti prostora. Od izlučivanja se, također, koristi lista


kategorija registraturnog materijala. Lista kategorija je pomoćno sredstvo koje služi pri vrjednovanju registraturnog materijala, a odobravaju je nadležni arhivi. Lista kategorija, rješenje o izlučivanju (škartiranju) koje izdaje nadležni arhiv, te arhivske knjige su dokumenti koje mora imati svaka registratura. Liste su konstantne, a svaku promjenu treba da odobri nadležni arhiv. Kriteriji su međusobno povezani:

1. vrijeme (ono je apsolutni kriterij za čuvanje građe), tako se stariji spisi, bez obzira na sadržaj često čuvaju. Utvrđivanje rokova za pojedine serije ili tzv. klasifikacijski znaci omogućuju da se utvrde granične godine do kojih se mogu izlučivati spisi. To je različito u pojedinim zemljama, u Engleskoj je to 1660.g., u Francuskoj 1789.g., a kod nas se izdavaju samo duplikati.

2. sadržaj spisa je kriterij o kojem odlučuju arhivist. On u stvari odlučuje da li će neki spis zbog svog sadržaja biti izdvojen za trajno čuvanje ili ne.

U arhivističkom smislu pod izlučivanjem se podrazumijeva izdvajanje i eliminiranje pisanog, štampanog ili na neki drugi način reprodukovanog materijala nastalog djelovanjem jedne ustanove ili organizacije koja nema značaja za politiku, nauku i kulturu. Pravilno shvaćeno izlučivanje oslobađa registraturu balasta spisa, masovnog ili šablonskog karaktera. U svijetu se izlučivanje smatra najsloženijim pitanjem u arhivskoj službi, ključnim problemom arhivistike, s toga se posao izlučivanja povjerava najboljim arhivistima koji pored općeg obrazovanja kao arhivisti imaju i znanje iz oblasti nad kojom se grade odnosi. Postupak odabiranja i izlučivanja se obavlja, dakle po utvrđenim pravilima. Izlučivanje spisa se obavlja po principu vrijednosti, akta koja se smatraju bezvrijednim treba da budu predmet izlučivanja, kod arhiva sa veoma starom građom nema se šta puno izlučivati, po principu da se stari akti moraju čuvati. Međutim, kod nekih je pomjerena ova granica sa XVII, XVIII, pa se čak i XIX sto. ostavlja bez izlučivanja, ako se smatra da je građa vrijedna. Šta je to što se može izlučivati?

1. treba čuvati akta o postojanju neke ustanove, akta koja se odnose na prava države, na nekretnine kao što su zemljišta, šume i sl., akta koja se odnose na prava privatnih lica ili javnog prava treba čuvati samo ako se odnose na materijalne vrijednosti kao što su zemljišna akta, hipotekarne knjige, darovnice i sl.

2. ne treba čuvati akta koja su poslužila svojoj svrsi kao što su biračke liste, birački listići, statistički podaci, razne ankete i sl.

3. sudovi imaju posebne propise o rokovima čuvanja njihovih spisa kojih i u arhivima služe za izlučivanje i odabiranje građe u sudskim fondovima


Sve ovo navodi na zaključak da se izlučivanje ne može vršiti formalno, nego da s mora pratiti iz cjelina. To jest, značaj jednog spisa ne može se ocijenjivati izdvojeno iz cjeline. Pogotovo kod značajnih registratura zbog obimne građe, izlučivanju posvećuje velika pažnja, njegovoj teoriji i praksi pa i u metodologiji. Kao rezultat tog, najprije su 1952.g. donešena uputstva, a potom je Arhivski savjet Jugoslavije 1967.g. donio tzv. načela o odabiranju arhivske građe i registraturnog materijala. Ta načela počivaju na slijedećim principima:

1. arhivska građa se odabire iz registraturnog materijala, izlučivanjem onog materijala koji nije potreban za tekući rad i nema trajnu vrijednost

2. registraturni materijal nastao u određenim historijskim periodima (u svakom slučaju prije 1850.g., to je neka granica koja određuje ova načela) ili radom određenih organa može se izuzeti u cjelini od izlučivanja ako je to određeno propisom nadležnog organa u odabiranju arhivske građe. Kod ostale građe izlučivanje se vrši na osnovu liste koja sadrži kategorije registraturnog materijala sa rokovima njihovog čuvanja. Odabiranje arhivske građe iz registraturnog materijala koji je nastao do 1945.g. mogu da vrše samo arhivi po utvrđenim stručnim mjerilima

3. izlučivanje se vrši iz sređene građe, ali najdalje neposredno pred dostavljanje građe arhivu. O izlučivanju se piše dokument koji se trajno čuva.

3.11 Unutrašnja služba arhiva

Arhivska građa ulazi u arhiv preuzimanjem poklonom ili otkupom, odnosno na više načina. Na osnovu odluke vlasti ili poslije isteka propisanog roka za čuvanje materijala i u registraturama, dobrovoljnom predajom materijala, depozitom i pridržavanje prava vlasnika, zatim otkupom ili zamjenom ili pak pronalaženjem napuštenog materijala. Sav arhivski materijal se smješta i čuva u depoima. Pod nazivom arhivski depo, podrazumijeva se:

1. sva arhivska građa kojom raspolaže jedan arhiv2. mjesto gdje se ta građa smješta

Osnovni dokument o primopredaji arhivskog materijala, tj. o preuzetoj građi je zapisnik. Zapisnik se prilozima uvodi u protokol arhiva, to je tzv. ulazni protokol ili akvizicijska knjiga koja se sastavlja na osnovu zapisnika o primopredaji dokumenata, o preuzimanju arhivalija. Ulazni inventar je, ustvari, knjiga ulaska arhivskog materijala sa brojnim rubrikama, poslije upisivanja


arhivskog materijala u knjigu ulazaka za tu knjigu se izrađuje registar, to je zapravo dvostruki registar na osnovu kojeg se lakše pronalaze pojedini fondovi u knjizi ulaznog inventara. Po potrebi može se sačiniti i ulazni katalog u četiri primjerka, a to je hronološki katalog, katalog po fondovima, katalog po lokaciji i katalog po grupama. Ovaj katalog je pomoćno sredstvo za arhivske radnike. Kada je građa iz registratura ušla u arhiv na bilo koji od rečenih načina ona u njemu treba da postane arhivski fond ili zbirka, međutim prije nego što to postane ona mora biti sređena

3.12 Pitanje sređivanja arhivske građe

Također predstavlja vrlo složen, težak i značajan posao unutrašnje službe arhiva. To je stručni posao kojim se utvrđuje konačno mjesto pojedinih dijelova arhivskog fonda u cjeline. Ako je građa u registraturi odlagana po principu kancelarijskog poslovanja, ako je redovno izlučivan bezvrijedni registraturni materijal onda je sređivanje u arhivu samo provjera poretka spisa. Ako je pak građa u arhiv dospjela nesređena onda je uspostavljanje poretka među spisima komplikovan posao. Sređivanje se vrši po određenim principima. Izbor principa sređivanja građe zavisi od stepena sređenosti i sačuvanosti građe, odnosno od toga da li je jedan arhivski fond sačuvan u cjelini ili fragmentarno. Odnosno da li su sačuvane arhivske knjige, da li je uredno vođena registratura u kojoj je fond nastao i sl. (To su sve kriteriji na osnovu kojih se sređivanje obavlja.)

Do XVIII sto. građa je sređivanja najviše po obliku (da li se radi o knjizi ili aktima), i po sadržaju zavisno o potreba imaoca.

XIX sto. je vrijeme pisanja nacionalnih historija pa su arhivsku građu uglavnom sređivali historičari koji su istraživali u arhivu, bez utvrđenih principa, po obliku ili nekom svom principu. Na taj način došlo je do sukoba principa. Prvi princip govori u prilog zadržavanju prvobitne strukture, a drugi princip, sređivanje spisa prema sadržaju. Kod principa treba imati u vidu da je red dokumenata u arhivskom fondu takav da nikad ne može zadovoljiti sve potrebe, a posebno ne istraživača historičara.

Danas su nam poznata četiri sistema sređivanja arhivske građe:

1. tematski ili logički princip (ovaj je sistem dominirao sve do početka XIX sto.), materijal se sređivao tematski, tj. po sadržaju, a da se pri tome nije vodilo računa o administrativnom jedinstvu građe. U praksi se ovaj princip pokazao neprihvatljivim pa je odbacivan. Odabiranje podataka iz građe po temama ostaje u domenu rada historičara istraživača.

2. fondovski princip, ovaj se sistem najviše primjenjivao u Njemačkoj, a unapređen je u Francuskoj. Kako sam naziv kaže, princip je baziran na


poštivanju cjeline fonda. Ovaj princip je dio značajan ka prelasku trećem sistemu.

3. registraturni princip, primjenjivan najprije u Danskoj i Pruskoj da bi u Holandiji dobio naučno tumačenje. Ovim principom se poštuju pravila registrature, kao što i sam naziv kaže.

4. sistem slobodne provenijencije, ovaj sistem priznaje okvire fonda, ali ne i njegove registraturne oblike. Na međunarodnom kongresu u Haagu, održanom 1910.g. ovaj sistem je zvanično prihvaćen. Sistem provenijencije polazi od činjenice, da dokumenti nastali radom jedne ustanove, preduzeća, porodice, pojedinca predstavlja organsku cjelinu. Poredak u takvoj cjelini nazvanoj fond uspostavlja se pomoću prvobitnih signatura, fondovi se naime sređuju po administrativnoj strukturi koja se uglavnom poklapa sa strukturom ustanove. Ne preporučuje se razbijanje fonda na odjeljenja ako toga nije bilo u administraciji.

3.13 Pravila za sređivanje građe

Pri sređivanju građe postoje neka opća pravila kojih se treba pridržavati, pa tako ni jedan stari spis bez obzira koliko je oštećen, ne smije se uništiti, staru signaturu, također, treba sačuvati i uz nju staviti novu signaturu, a spisi jednog predmeta ako su činili jedan dosje, trebaju taj sistem i zadržati.

Šta izdvajamo? Treba izdvojiti:

1. treba izdvojiti povelje ili diplome od ostalog arhivskog materijala i od njih formirati posebnu zbirku

2. ostala arhivska građa, dijeli se na fondove i zbirke prema svom postanku, tj. vrsti spisa

3. spisi nesređenog fonda, slažu se prema knjigama registrature, tj. prema registraturi fonda ili njegovom načinu arhiviranja koje može biti hronološko ili tematsko arhiviranje

4. ako se unutar fonda pod jednim brojem nađe više spisa onda se oni redaju hronološki ili topografski

5. ako u arhiv uđu spisi koji se ne mogu staviti u fond, od njih se stvara posebna zbirka

3.14 Signiranje ili numerisanje

Kada su arhivalije sređene pristupa se njihovom signiranju ili numerisanju i to je propisano određenim pravilima:


1. brojevi se najprije upisuju drvenom (grafitnom) olovkom pa tek onda mastilom

2. svaka povelja mora imati svoj natpis u kojem stoji odakle potiče, taj natpis ne smije biti dug

3. signatura mora da bude u jednom redu, a ispod nje broj4. na protokole stavlja se naljepnica, a pojedinačni listovi se numerišu5. signature ili brojevi, pišu se metalnim numeratorom tj. pečatom sa

pomičnim slovima, a žig mora biti metalni, ovalnog oblika

3.15 Smještanje građe

Kada je građa sređena i signirana onda se ona sprema u svoje arhivsko spremište.

1. knjige (povezani volumeni ili svesci, protokoli ili registri isprava) smještaju se na police s lijeva na desno

2. isprave na pergameni stavljaju se u kartonske korice, i spremaju u ladice

3. isprave na papiru se stavljaju u kartonske kutije i na police4. u posebnim ormarima čuvaju se karte, planovi, grafike i sl.

Na isti način se postupa i sa ličnim i porodičnim arhivama, te kino, foto i fono materijalom, maksimalno treba sačuvati onaj način uređenja fonda kako ga je uspostavio vlasnik. Lični arhiv treba da bude podijeljen po grupama, koa što su zvanični dokumenti i sl., dok se porodični arhivi grupišu po porodicama, a tek onda po ličnostima. Kino dokumentom se naziva kompleksna slika na traci koja odražava dinamični razvoj događaja. Foto dokument je fotografski snimak stvarnog događaja, a fono dokument je snimljeni govor ili izvođenje nekog umjetničkog djela.

3.16 Osnovni arhivski pojmovi

Volumen ili svezak – označava skup listova zajedno povezanih koji su prije povezivanja ili ukoričavanja ispisivani rukom ili su štampani.

Manuskript – njime se obično naziva kodeks koji sadrži neko literarno ili naučno djelo ili je sastavljen od više manjih dijelova.

Protokol – je skup listova sličan knjizi koji su prije ispisivanja zajedno povezani za službenu upotrebu. On služi za redigovanje zapisnika, npr. Sjednica nekih komisija i drugih spisa u administraciji te za konstitiranje originalnih spisa. U protokolu se prepisuju notarski spisi hronološkim redom.


Registar – je skup listova sličan protokolu i ima manje službeni karakter i služi uglavnom kao podsjetnik ili pomagalo. I u registru se spisi bilježe abecednim redom.

Fascikl – je skup pisama koji se odnose na samo jedan predmet.

3.17 Naučno informativna sredstva ili pomagala

Postoje četiri osnovna pomagala u arhivu. To je: 1. sistematski pregled fondova ili strukturni plan arhiva, ovo je

najosnovnije pomagalo, njime se samo određuje položaj pojedinih fondova ili zbirki u okviru arhivskih depoa

2. registar, pojedinačni ili skupni (potiče od lat. riječi registrare - ...redom). Registar je skup listova sličan protokolu koji služi isključivo kao administrativno pomoćno sredstvo. Upotrebljava se za sistematsko upisivanje pojedinih akata ili pak spisa pokretne ili nepokretne imovine. Pri registrovanju spisa postoje dva sistema, analitički za administraciju i sintetički za personalne poslove. Registar može da bude u obliku knjige ili pak listića koji čine kartoteku.

3. inventar fondova ili zbirki može da bude sumarni ili pojedinačni. Arhivski inventar se sačinjava nakon sređivanja, signiranja i smještaja građe u depoe, a radi se radi utvrđivanju njene vrijednosti. Inventar daje kvalitativni i kvantitativni sastav arhiva. On pomaže u imovinsko pravnim poslovima, tj. može poslužiti kao službeni dokument o pravu vlasništva, ali i istraživačima u njihovom radu. Analitički ili detaljni inventar sadrži kratak sadržaj svakog akta, a sumarni obuhvata ne samo dokumente nego i čitave serije dokumenata. Sastavljanje inventara vrši se tako da se iz njega može sagledati cjelokupan arhiv ali i pojedinačne isprave koje se moraju opširno opisati, izvorni naslovi protokola se moraju zadržati pa se tako unose i stare i nove signature, posebno se mora obratiti pažnja o unošenju podataka u inventar starih diploma gdje se stavlja ime izdavača, primaoca mjesta izdavanja, njen sadržaj i spoljašnji izgled. Inventarisanje se obavlja prema redu ulaska u arhiv, dakle hronološki. Rukopisne knjige nastale prije XVIII sto. upisuju se u inventar abecednim redom pojedinačno ili u serijama ali uvijek pod jednim inventarnim brojem. Kada se opisuje dosje u inventar se stavlja samo njegov sadržaj, predmeti u dosjeu poredani su hronološki. Na kraju inventara treba dati tri vrste regenta: predmetni, imenski i mjesni. Regesta je kratak sadržaj dokumenta sastavljan jednostavno i sažeto, spada u naučno-obavještajno sredstvo koje se obavlja uglavnom za stariju građu radi očuvanja originala. Za istraživača su značajni abecedni i hronološki regesti i značajniji su od


indeksa. Naziv potiče od lat. riječi regenere – ponoviti, ponovo sastaviti. Stariji spisi treba da imaju opširnije regeste, u njima treba naglasiti da li je dokument original ili prijepis, materijal na kojim je pisan, ima li pečat ili ne, upisati datum izdanja isprave ukoliko ga ima, zatim sadržaj isprave, drugim riječima u regesta ulaze: signatura datum i mjesto nastanka isprave, autor ili adresant, kratak sadržaj dokumenta kao i njegove spoljašnje odlike, među koje spada oblik i vrsta dokumenta, pismo, jezik, materijal od kojeg je dokument sačinjen, broj listova i njihova veličina.

4. vodič kroz arhive, koji treba da sadrži uvod, a uvod je ustvari historijat arhiva, zatim pregled svih fondova u koji se unosi historijat fonda, količina građe, granične godine nastanka, stepen sređenosti i dostupnosti arhiva. Uz ovaj vodič kroz arhive postoji i vodič kroz fondove koji sadrži detaljan historijat osnivača fonda sređenost i količinu spisa u fondu, sa naznakom važnijih tema koje bi se mogle izučavati na osnovu tog arhivskog fonda.

3.18 Konzervacija i restauracije arhivske građe

Konzervacija je čuvanje i njegovanje arhivske građe, odnosno ona predstavlja radnju kojom se preduzimaju preventivne mjere kako fizičkim tako i hemijskim metodama koje mogu otkloniti uzroke propadanja i oštećenja dokumenata. Konzervacije može da bude ručna ili mašinska, vrši se i kao restauracija prema vrsti kvalitetu i obimu oštećenja. Posebna se pažnja poklanja oživljavanju slova koja su izblijedila što se, također, postiže hemijskim ili fizičkim putem, s tim da je hemijski način dosta rizičan jer ostavlja mrlje prilikom rada. Fizički se sastoji od čitanja ili fotografisanja teksta, pomoću ultravioletnih zraka.

Restauracija je popravak oštećenih dokumenata odgovarajućim fizičkim ili hemijskim metodama. Prva restauracija dokumenata izvršena je nad egipatskim papirusima. Sve do XVIII sto. restauracija se obavljala po iskustvu bez ikakvih pravila i metoda pa se dešavalo da mnogi dokumenti propadnu u toku njihove restauracije. U XIX sto. utvrđene su dvije metode restauriranja: adhezivna ili iskustvena koja je potekla od arhivista i hemijska-naučna od industrijalaca. Međutim, sve do najnovijeg vremena arhivisti nisu raspolagali sigurnim sredstvom i metodom za restauraciju arhivalija, bez obzira što su im bile na raspolaganju brojne hemikalije za čišćenje, specijalno izrađene mašine koje su se čuvale u restauratorskim odjeljenjima unutar arhiva.

Savremeni postupak je i postupak laminacijom. Laminacija dokumenata sastoji se u tome da se dokument obloži prozirnom folijom acetalne celuloze i tankim papirom dugih vlakana, zaštićen kartonima stavlja se među dvije


zagrijane ploče laminatora koje se griju i dva hladna valjka kojima se postiže pritisak.

Danas su kod nas veliki problemi vezani za restauraciju jer su dokumenta u pojedinim arhivama stradala ili od ratnih dejstava, vlage, požara i sl.

3.19 Mikrofilmovanje i uređenje biblioteke

Mikrofilmovanje je fotografska reprodukcija na filmskoj traci vrlo malog formata spada u domen foto službe sa određenim zadatkom i širokoj primjeni u arhivu. Počeci reprodukovanja dokumenata na malom formatu sežu još iz polovine XIX sto., ali se ovaj metod nametnuo tek u XX sto. i to iza II svjetskog rata. Mikrofilmovanje se vrši iz više razloga. Prvo zbog zamjene arhivske građe, njenog obezbjeđenja, dopune i u naučne svrhe. Dakle četiri razloga. U cilju zamjene arhivske građe, mikrofilmovanje se vrši onih dokumenata ili serija dokumenata koji se nakon okončanog posla u registraturama uništava. Ovaj postupak se vrlo rijetko primjenjuje i podvrgava se strogim pravilima da se ne bi nešto uništilo što ima naučnu vrijednost.

U svrhu obezbjeđenja mikrofilmovanje se vrši na dokumentu ili seriji dokumenata za koje postoji opasnost da bi mogla biti uništena iz raznih razloga (požar, poplava, ratna razaranja i sl.) Mikrofilmovanje u svrhu dopune omogućava da u depo uđu u obliku mikrofilma i oni dokumenti koji nisu sačuvani u originalu. Primjena mikrofilmovanja u nauci je mnogostruka.

U prvom redu mikrofilmovanjem se građa čuva od propadanja, on omogućuje da se umnoženi dokumenti istovremeno čuvaju i koriste na nekoliko mjesta- Priprema građe za mikrofilmovanje je složen i dogovoran posao. Prije svega se mora donijeti odluka o mikrofilmovanju, a zatim da li će se mikrofilmovati cijelokupna ili samo najvažnija arhivska građa. Ovom poslu se prilazi planski i po određenim kriterijima. Mikrofilmovani materijal se vraća u originalne kutije, a zatim s odlaže u metalne ormare ili sanduke. Obrada ili registracija ove građe vrši se pomoću mikro čitača. Registracija obuhvata mjesto gdje je dokument nastao, datum kada je nastao i signaturu u mikroteci, kasnije se sastavlja kartoteka koja se sređuje po godinama, ustanovama, sadržaju ili ličnostima. Filmovi u mikroteci trebaju da budu grupisani prema arhivima gdje su snimljeni, budući da je trajnost mikrofilmova kraća od papira neophodno je nakon određenog vremena izvršiti ponovno snimanje građe.

3.20 Publikovanje arhivske građe

Arhivi nisu samo spremišta arhivske građe nego i naučne ustanove u kojima se ona prikuplja, sređuje, čuva, naučno koristi i publikuje u naučne


svrhe. Arhivi imaju dvostruki značaj, prvo da prikupe, zaštite i srede arhivski materijal i da nakon toga pristupe publikovanju te građe. Također, saradnici objavljuju na osnovu te građe i naučne priloge što je opet u domenu naučne uloge arhiva. Građa se može objaviti na više načina: in extenso (kompletno) u regestama i serijama. Kada je riječ o građi novijeg datuma potrebno je planski utvrditi kojim redom se ona objavljuje imajući prvenstveno u vidu potrebe nauke.

Kritičko izdavanje dokumenata je neophodno iz više razloga prije svega je neophodno izdvojiti dokumenta koja mogu pomoći u razrješenju nekih pitanja u historiji koja do sada nisu razriješena ili revidiranju nekih prevaziđenih gledišta. Kritičko objavljivanje dokumenata predstavlja naučnu djelatnost koja zahtjeva dobro poznavanje materije, obaviještenost u dokumentima, redaktorsko iskustvo i naravno poznavanje jezika kojim je dokument pisan. Rad na objavljivanju dokumenata sastoji se od: prikupljanju izvora i njihovom izboru, utvrđivanju originalnosti, pregledu teksta zbog objašnjenja stilskih i jezičkih nedostataka ili grešaka u razrješenju skraćenica, a vrlo često i u transkripciji na stari i moderni pravopis sa faksimilo dokumenta u prilogu tj. da ima fotografija originalnog dokumenta, a pored njega i transkribovan tekst na savremeni jezik. Ovaj rad obuhvata i razna objašnjenja historijskih pojava, događaja ili ličnosti i njihove uzročne veze, izradu legendi dokumenata, utvrđivanju njihovog naslova u knjizi, izradu indeksa, zatim riječnika i registra sa eventualnim predgovorom redaktorskog karaktera ili izradom općeg uvoda u građu koja se objavljuje. Prilikom sređivanja građe postavljamo sebi slijedeća pitanja:

I pitanje: da li dokument treba objaviti isključivo in extenso ili u izvodima ili regestama?

II pitanje: da li treba vršiti transkripciju dokumenta i prilagoditi ga savremenom pravopisu

III pitanje: da li treba objavljivati dokumente na jeziku originala ili u prijevodu sa faksimilom u prilogu?

Odgovori na ova pitanja zavise u prvom redu od toga u koju svrhu se objavljuju dokumenti s tim što se stariji dokumenti, u principu, objavljuju in extenso sa nekom uvodnom rečenicom koja pojašnjava tekst dokumenta. Zadržavajući stil i jezik kojim su pisani dokumenti, pravopis izvornih dokumenata približavamo dokument savremenom čitaocu. Uobičajeno je da se dokumenti objavljuju na izvornom jeziku sa regestama, na početku ili kraju knjige, na jeziku izdavača. Danas je međutim transkripcija prihvaćena kao metod u objavljivanju dokumenata jer se time proširuje korištenje dokumenta i van kruga naučnih radnika.

Arhivska građa na stranim jezicima kod nas treba da se objavljuje:

1. na jeziku kojim je pisan originalni dokument


2. na jeziku originala sa prijevodom3. na jeziku originala sa prijevodom i faksimilom4. samo u prijevodu5. samo u regestama

Sistematsko objavljivanje historijskih izvora uslovljeno je dobrim poznavanjem arhivskih fondova i zbirki. Regesta su posebno povoljna za objavljivanje dokumenata od drugorazrednog značaja i za informisanje javnosti o sadržaju dokumenta uopšte.

3.21 Naučna uloga i rad arhiva

Pitanje naučne uloge arhiva ima dva aspekta: faktički i pravni, naime jedna ustanova ne mora biti registrovana za bavljenje naučnim radom, ali se ipak ona bavi naučnim radom ili obrnuto. Zakonom o naučnim ustanovama arhivi nisu obuhvaćeni, dakle pravno nisu obuhvaćeni, a faktički oni se bave naučnim radom bez kojega arhivska služba ne bi mogla opstati ni postojati. Dva su vida naučnog rada u arhivama: naučna obrada arhivske metodologije i teorijski rad sa arhivalijama. Naučno-arhivistička metodologija se obrađuje na fakultetima, ali treba imati u vidu da nema teorije bez prakse pa je naučni rad u arhivama vezan za njegov stručni rad jer je to kompleksan posao, oni koji se bave stručnim radom u arhivu treba da doznaju sve zahtjeve naučnog rada, a to ujedno moraju biti lica koja su upoznata sa stručnim ali i naučnim radom koji se sastoji od sagledavanja potreba historijske nauke. Neprihvatljivo je stanovište da rad arhiva treba da se svede samo na stručni dio. Naučni rad u arhivu treba da bude tačno određen i da se odnosi na one grane ili uža područja koja su usko povezana sa stručnim radom. Dakle, jedan zavisi od drugog; naučni od stručnog rada i stručni od naučnog rada.

Kulturno-prosvjetna djelatnost arhivskih ustanova je novijeg datuma, ona je proizašla iz novih koncepcija o arhivima i njihovoj ulozi. Pod ovom djelatnošću arhiva podrazumijeva se postavljanje izložbi, održavanjem javnih predavanja i objavljivanje članaka koji služe opštem kulturnom obrazovanju. Arhivi posebno sarađuju sa kulturnim institucijama koji se bave zaštitom spomenika jer između ostalog u arhivima se nalaze i planovi i projekti tih spomenika.

Rad arhiva pod strankama je još jedna vrsta aktivnosti i jedna od značajnijih djelatnosti arhiva. Naime, zna se da je jedan od glavnih ciljeva svake arhivske ustanove da omogući svestrano korištenje fondova svima onima koji to žele, a prvom redu naučnim radnicima i istraživačima. Rad u arhivu je određen posebnim propisima.


4. Heraldika

Heraldika je pomoćna historijska nauka koja se bavi nastankom, razvojem i umjetničkom izradom grbova. Naziv je dobila po njemačkoj riječi ''herald'' što znači glasnik. Glasnik je u srednjem vijeku bio niži službenik feudalne gospode koji je kao dobar poznavalac grbova plemstva raspoređivao i najavljivao plemiće, kako na turnirima tako i na značajnijim skupovima. Slaveni su riječ grb primili od njemačke riječi ''erbe'' što znači nasljedstvo.

Grbovi se pojavljuju u 11. stoljeću najprije na štitovima vitezova, a potom postaju njihovi trajni simboli, kao i njihovih nasljednika. Do 13. stoljeća pravo na grb imali su vladari i velikaši, a od 13. stoljeća pravo imaju i pripadnici nižeg plemstva, gradovi, cehovi, crkva i dr. Prve grbove na svojim štitovima donijeli su krstaši, učesnici krstaških ratova, međutim njihova upotreba se vezuje za prvu polovinu 12. stoljeća, kada se, istovremeno, pojavljuju u Njemačkoj, Flandriji, Francuskoj i Engleskoj. Uporedo s tim, tada se pojavljuju i prvi pečati.

U primorju se grbovi javljaju pod uticajem Italije, u slovenačkim gradovima iz Austrije, a u sjevernoj Hrvatskoj iz Mađarske. Upotreba grbova u Bosnu je ušla preko Dubrovnika u 14. stoljeću, kada ih počinju upotrebljavati Kotromanići. Grb bosanskog vladara je i državni grb. Kotromanići su imali 3 grba. Kralj Tvrtko I uveo je klinove u svoj grb koji se zadržao sve do propasti Bosne. I bosanski velikaši su imali svoje grbove koji se javljaju u 15. stoljeću kod Kosača. Pravo dodjele grba imao je isključivo vladar, što je ozakonjeno jednom poveljom kojom vladar uz dodjelu plemičke titule dodjeljuje i povelju u kojoj je grb, ne samo opisan nego i oslikan. Takva povelja zove se ARMALI ili grbovnica (lat. Arma, armorum - oružje). Tačnim opisom svih dijelova grba, likova i boja, darovatelj grba (u ovom slučaju vladar) dodjeljuje ga novom plemstvu ili plemiću kojem dodjeljuje viši stupanj plemstva.

4.1 Dijelovi grba

Štit je glavni dio grba. Sve do početka 13. stoljeća grb se sastojao samo od štita koji je mogao biti različitog oblika. Likovi na grbu su bojeni zeleno, plavo, crveno i crno, a pojedini dijelovi srebrenom i zlatnom bojom. Pored geometrijskih linija kojima je štit bio podijeljen, na njemu se pojavljuju likovi životinja ljudi, mitoloških bića, nebeskih tijela i biljaka. Kao heraldički znakovi mogu se pojaviti razni predmeti (oružje, oruđe, nakit, građevine itd.)


Kaciga sa ukrasima je drugi dio grba. Tek u drugoj polovini 13. stoljeća pojavljuju se grbovi na kojima je iznad štita postavljena kaciga sa nakitom, iz koje izlazi kratki plašt. Tako je grb dobio svoje osnovne elemente: štit, kacigu i plašt. Kaciga se uvijek nalazi nad štitom i najčešće se pojavljuje u tri oblika: kablasti, turnijski i na kopču. Kaciga je obično bojena srebrenom, a kopča zlatnom bojom. Kao nakit na kacigi najčešće se pojavljuju pojedinačna pera, perjanice, zastave, krila, grane drveća i sl. Plaštovi su u početku bili kratki, a kasnije su produženi.

Znakovi čina, ranga i dostojanstva u heraldici su: krune (carske i kraljevske), šeširi (vojvodski, duždevi, plemički), te znakovi crkvenog dostojanstva kao što su: mitra, šeširi kardinala, nadbiskupa i biskupa. Tu spadaju i štapovi, ali i žezla vladara. Ovi znakovi su postavljeni nad potpunim grbom i nadomješćuju kacigu sa nakitom i plaštom. U heraldici važe pravila koja se strogo moraju poštovati.

Kada je riječ o gradovima i njihovim grbovima, treba reći da oni moraju isticati lokalne osobnosti kao što su npr. u arhitekturi gradske utvrde, mostovi, vjerski objekti i sl. Likovi osnivača gradova mogu se pojaviti, ili neki značajniji događaji vezani za grad. Sve se ovo nalazi u štitu grba.

U heraldici je dozvoljena upotreba sljedećih boja: crvena, zelena, plava, crvena, crna, srebrena i zlatna. Grb koji nije obojen može se prepoznati po određenim oznakama. Čuvari grba u heraldici su likovi ljudi, životinja ili mitoloških bića koji stoje sa svake strane grba. Pojavljuju se tek u 14., da bi od 15. stoljeća postali sastavni dio grba. Glavni zastor je draperija koja se pojavljuje iznad grba, čiji je unutrašnji dio od hermelina, dok se vanjski vidi kao rub crvene boje. Ovako ustaljen oblik grbovnog zastora javlja se u 16. stoljeću.

Spajanje grbova je pojava u heraldici koja nastaje u slučaju da dolazi do spajanja članova porodica i posjeda. Najčešće je do toga dolazilo kada je žena posljednji nasljednik svoga roda, pa je u svoj miraz nosila i svoj grb.

Zastave se u heraldici javljaju najprije na konjaničkim pečatima u kojima je vladar u viteškoj odori, sa jednom rukom drži štit, a u drugoj zastavu. Tek početkom 14. stoljeća na konjaničkim pečatima se javlja prava zastava koju konjanik drži u desnoj ruci na vrhu dugog koplja.

Najbolji izvor za proučavanje grbova su pečati, jer se na njima nalazi i ime vlasnika. Pored pečata i novci su izvor za heraldiku, pa se grbovi relativno rano javljaju na novcima (u zapadnoj Evropi u 12. stoljeću, a na našim prostorima u 13. stoljeću).

4.2 Bosanski grb

Od svih grbova u Bosni, grbovi bosanskih vladara čine posebnu grupu i pomoću njih je moguće pratiti razvoj bosanskog grba. Glavni izvori su novci, pečati, kameni spomenici, grbovnici itd.


Grb bana Stjepana II Kotromanića je prvi poznati grb iz 14. stoljeća. Predstava banovog grba nalazi se na njegovom novcu, a sastoji se od srcolikog štita i kacige. Na čitavom polju naslikana je petokraka zvijezda, a ukras se sastoji od raširenog vela i rozete iz koje izbija perjanica. Na drugoj varijanti banovog grba nalazi se kaciga na kojoj je daščica štitnica sa ružom kao čelenkom iznad. Na daščici je niz bisera. Ovaj grb se smatra začetkom formiranja bosanskog grba. Grb bana i kralja Tvrtka I nalazimo na novcu. U početku se Tvrtko koristi grbovima njegovih prethodnika. Na aversu velikog pečata na kojem kralj sjedi pojavljuju se 2 grba. Sa desne strane je grb sa štitom, a sa lijeve strane je štit presječen poprečnom prugom koja dijeli tri ljiljana iznad i tri ljiljana ispod. Ovaj grb ostat će simbol Bosne. U Prijepolju je pronađen veliki zlatnik na čijem se aversu nalazi propeti lav okrenut u desno, dok je na reversu novi bosanski grb.

Prvi Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabiša ovaj grb nije mijenjao. Njegov srednji pečat sadrži ovaj grb sa dodatkom imena u natpisu i identičan je Tvrtkovom srednjem pečatu. Kralj Stjepan Ostoja dao je načiniti novi srednji pečat na kojem se vide izmjene u Kotromanićevom grbu. Izmjena se sastoji u heraldičkom ukrasu na štitu gdje se umjesto poprečne pruge i ljiljana nalazi kruna sa tri zupca u obliku ljiljana. Po mišljenju profesora Lovrenovića, spuštanjem krune u štit formirao se novi bosanski grb koji simbolizira cijelu bosansku državu čak i one dijelove koji su nekad pripadali Srbiji, stoga što svi drugi dijelovi bosanske države nisu predstavljeni drugim grbovima.

Kralj Tvrtko II Tvrtković na srednjem svom pečatu vraća poprečnu prugu, ali bez ljiljana i drugih heraldičkih oznaka. Šljem je ukrašen kraljevskom krunom. Njegov protivnik Stjepan Ostojić koristi se velikim pečatom svoga oca. Kad je Tvrtko II zamijenio kralja Ostojića počeo se koristiti istim grbom. Na njegovom grbu nema više kose crte u štitu i umjesto nje je krinova kruna iznad stilizovanog slova T. Ovo T sa krunom se susreće na nekoliko vrsta Tvrtkovog novca, a na jednom pečatnjaku nađeni su fragmenti sa inicijalom ST. Kralj Stjepan Tomaš se koristi velikim pečatom kralja Ostoje dok se na njegovom novcu nalazi kruna bez slova T. Stjepan Tomaš se znao koristiti i grbom sa kosom prugom i ljiljanima. Ovim grbom se koristio i Stjepan Tomašević, posljednji bosanski kralj.

Iz svega izloženog se da zaključiti da postoje 2 varijante bosanskog grba:

1. grb koji se sastoji od štita podijeljenog u 2 polja sa po tri ljiljana. Na njemu se još nalazi šljem, kruna i čelenka

2. grb koji se sastoji od šljema, vela, krune i čelenke, odnosno na čijem štitu se nalazi kruna

4.3 Predstave grba na grbovnicima


Grbovnici su, također, izvor za izučavanje heraldike. To su zbornici grbova neke zemlje, grada i sl. Najpoznatiji je Fojnički grbovnik nastao u 17. stoljeću (po Antoljaku), a po Smajiću u 16. stoljeću za porodicu Ohmuščević. Značajan je po tom jer je jedini sačuvan od 4 grbovnika i što je štampan onako kao i original. Nastao je iz potrebe ove plemičke obitelji da dokaže svoje plemičko porijeklo. Sastoji se od rodoslovlja gospode, srpske i bosanske, čiji se nastanak pripisuje članu stare plemičke porodice Ohmuščević nastanjene u Dubrovniku, Petru Ohmuščeviću. Rodoslovlje je nađeno na poleđini jedne slike u Kraljevoj Sutjesci, napisanoj na pergameni. Na prvom listu grbovnika se nalaze grbovi 11 južnoslavenskih zemalja, a potom slijede pojedinačni grbovi zemalja i vladajućih porodica. Grb Bosne prikazan je na sljedeći način: ''dva poput Andrijinog krsta prekrštena crna ključa završena crnačkim glavama, s crnom krunom na zlatnom koplju u sredini koga povrh prekrštenih ključeva ima manji štit u kojem se na crvenom polju nalazi polumjesec i zvijezda''.

Prvi datirani grbovnik je Korjenić Neorićev iz 1595. godine, koji se sastoji od 157 grbova i slika. Smatra se da je Ilirski grbovnik nastao u Napulju, a da je iz njega prepisan Korjenić Neorićev i tzv. Altanov zbornik 1614. godine nastao u Beču. Značaj ovog zbornika je upravo u tome što on dokazuje da je postojao originalni Ilirski zbornik sa ćirilskim natpisima, dok drugi autori smatraju da on nije prepisan sa originala. Iz Korjenić Neorićevog je prepisan Fojnički grbovnik. Priređivač Fojničkog grbovnika naglašava da autentičnost nekih grbova nije zajamčena pa je tako sastavljač zamijenio dva grba. Grb Kosača pripisao je Kotromanićima, a grb Kotromanića Kosačama. Sa Altanovog zbornika prepisan je Bečki (skorojevički) zbornik sa prelijepom ornamentikom, a posvećen ja Marku Skorojeviću, nadvojvodi Ferdinandu, a prepisan je sa Altanovog zbornika 1636-1639. godine. Po Antoljaku Korjenićev zbornik je kompilacija njemačkog grbovnika iz 1535. godine koji je izdat u Nirnbergu.

4.4 Predstave bosanskih grbova na kamenim spomenicima

Nalazimo ih na kamenim pločama, stećcima, ulaznim kapijama u gradove. Među značajnijim kamenim spomenicima su:

1. grb uklesan na luku u kraljevskom dvorcu u Jajcu (kako je to bilo sjedište Stjepana Tomaševića, pa se vezuje za njega). Sastoji se od krune, šljema iznad štita, sa krunom na kojoj je čelenka sa perjanicom. Ispod krune je plašt. Jedina je razlika u tome što ovaj grb, umjesto da je okrenut desno, okrenut je lijevo

2. nadgrobna ploča kraljice Katarine (koja je nestala), gdje se prepoznaju dva grba


3. pravi grb Bosne pojavljuje se na nadgrobnoj ploči Nikole Iločkog koji se proglasio kraljem Bosne po naslovu, ali ne i po vlasti. Spomenik se nalazi u franjevačkoj crkvi u Iloku.

5. Hronologija

Hronologija je pomoćna historijska nauka koja se bavi utvrđivanjem datuma historijskih događaja prevodeći nekadašnje načina računanja vremena na savremeni sistem datiranja.

Antoljak naglašava da se hronologija pored geografije od davnina nazivala očima historije, te da je upravo zbog toga od XVI do XVIII sto. jedna od najbolje obrađenih pomoćnih historijskih nauka. Jakov Stipišić je međutim, smatra dijelom diplomatike jer se pojedini dokumenti mogu podvrgnuti diplomatičkoj analizi tek kad ih smjestimo u vrijeme i mjesto njihovog nastanka.

U njenom razvoju vidljiva su dva pravca: prvi pravac je teorijska, matematička ili astronomska hronologija koja na osnovu proučavanja kretanja nebeskih tijela utvrđuje veličinu periodičnih vremenskih jedinica kao što su godina mjesec i dan. Na osnovu ovog računanja stvoreni su prvi kalendari, tj. primjenom ovih teorijskih rezultata u praksi su stvoreni sistemi na osnovu kojih se događaji mogu vremenski određivati i utvrđivati. Drugi pravac je tehnička ili historijska hronologija koja se bavi različitim sistemima računanja vremena u prošlosti jer su se oni razlikovali ne samo po zemljama već i po gradovima. Ova hronologija omogućava pravilno datiranje prošlih događaja i njihov redoslijed na osnovu podataka u izvorima. Podjela vremena na određene jedinice nastala je dakle na temelju zapažanja kretanja nebeskih tijela i njihovog međusobnog odnosa, a to su Sunce, Zemlja i Mjesec.

5.1 Osnovne vremenske jedinice

Prvi je dan i on jedan od osnovnih vremenskih jedinica, zatim sedmica, mjesec i godina. Dan se dijeli na sate, još kod Egipćana, a tu su podjelu od njih preuzeli Grci, a od njih Rimljani. Rimljani su dijelili dan na sate koji nisu jednaki što je ovisilo od godišnjeg doba. Budući je broj sati u jednom danu uvijek bio isti, ljeti su sati bili duži, a zimi kraći. Tako su sati ljeti mogli da budu dugi i po sat i po, a zimski po pola sata. Označavanje dana u datumu ustalilo se tek u XII sto., a jednaki sati tek u XIV sto. Sistem od 24. sata počinjao je pola sata nakon zalaska Sunca pa je početak računanja opet ovisio od godišnjeg doba.


Druga osnovna vremenska jedinica datuma je sedmica. Označavanje sedmice u datumu hrišćani su preuzeli od jevreja u srednjem vijeku, Rimljani su poznavali vremensku jedinicu od devet dana, jer se devetog dana održavao sajam. Dani su označavani slovima alfabeta, za nazive dana u sedmici postojala

su dva sistema: po ferijama i po planetama. Dani su nazivani:

5.2 Datiranje dana u mjesecu

Datiranje dana u mjesecu je na dva načina: Prvi je rimski ili mos romanus – po ovom se načinu dani u mjesecu

datiraju računajući koliko su udaljeni od tri kontrolna datuma, koliko su udaljeni od tri odnosno orijentaciona dana u mjesecu, a to su kalende (prvi dan u mjesecu), none (peti ili sedmi dan u mjesecu), i ide (13. ili 15. dan u mjesecu). None padaju sedmog, a ide petnaestog dana u mjesecu martu, maju, julu i oktobru (marma julok), a u ostalim mjesecima none su petog, a ide trinaestog dana u mjesecu. Kako se računalo po ovim orijentacionim datumima, za dan prije kalenda kaže se predi kalendar, a idući dan nakon kalendi računa se tako da se izbroji koliko je dana ostalo do nona. Za none isto važi, samo se računa koliko dana ostaje iza od kalendi i tako ciklično.

Drugi je bolonjski ili mos bonentis koji je dijelio mjesec na dva dijela. Prvih 15. dana datirano je od 1. do 15., a druga polovina unazad. Zove se bolonjski mada nije tu nastao, već se tu najduže zadržao. Ovakav način računanja vremena nalazimo već u VIII i IX sto. na langobardskom području, u Dalmaciji ga nalazimo krajem XII sto. kada su se notari u notarijatima koristili bolonjskim datiranjem. Tadašnje datiranje dana u mjesecu preneseno je u Evropu sa Istoka, a započeo je u VI sto., osim u Njemačkoj u kojoj je tek u XII sto. Na našim područjima započelo je tek u XIII sto.

U srednjem vijeku datiranje dana u mjesecu računalo se od pojedinih praznika, odnosno po danima svetaca. Datiranje po stalnim praznicima ili svetkovinama moglo se lahko utvrditi pomoću opširnog katoličkog liturgijskog


kalendara, a te svetkovine su obično trajale do osam dana. Datiralo se tako da su dani računati prije ili poslije svetkovina. Glavni pomični praznik je Uskrs koji je padao uvijek u prvu nedjelju nakon prvog proljetnog uštapa, pa je mogao padati u period od 22. marta pa do 25. aprila. Prema uštupcu su se raspoređivali ostali pomični praznici.

Godina je najznačajnija vremenska jedinica u datumu koja je pretrpjela najviše promjena. Problem godina u prošlosti bio je najzamršeniji, jer je trebalo najprije utvrditi od kada treba početi brojati godine, a potom i kada treba da započne nova godina. U vezi sa prvim pitanjem nastale su ere, a u vezi sa drugim razni stilovi u određivanju početka novih godina. Zbog nejednakosti u računanju vremena javljaju se elementi datuma koji služe njegovom provjeravanju, to su tzv. kontrolni elementi datuma: indikcije, epakte i konkurente.

5.3 Reforma kalendara

Rimljani su poznavali civilnu godinu koja se sastojala od 10 mjeseci ili 304. dana. Tj. šest mjeseci je bilo po 30. dana, a četiri mjeseca po 31. dan. Zvala se Romulova godina, kasnije su dodana još dva mjeseca, pa je ta godina imala 365. dana. Rimski kalendar reformisao je Gaj Julije Cezar 46.g. pr.n.e., pa je po reformi godina trajala 365. dana i šest sati. Svake četvrte godine dodavan je po jedan dan, pa se za razliku od ostalih godina nazivala prestupnom. Te godine uveden je i kalendar prema tzv. orijentacionim datumom u mjesecu, kasnije prozvan julianskim kalendarom, a godina julianskom godinom.

Hronologija srednjeg vijeka počiva na tzv. solarnoj ili tropskoj godini koja traje 365 dana, a to je vrijeme za koje Zemlja obiđe oko Sunca. Dan se računao po vremenu okretaja Zemlje oko svoje ose. Kako je solarna godina bila kraća od julijanske za 11. minuta i 4. sekunde, vremenom se ta razlika sve više povećavala što je bio povod da papa Grgur XIII 1576.g. oformi komisiju od astronoma i matematičara kojoj je bio zadatak da reformiše julijanski kalendar što je ona i učinila nakon šest godina rada. Papskom bulom 1582.g. najprije je utvrđeno da će prosječni ekvinocij stalno biti 21. marta, a da bi se nastupljena razlika otklonila između kalendara od deset dana, te da bi se solarna ili tropska godina izjednačila sa julijanskom, reformom je 5. oktobar proglašen 15. oktobrom. Dakle dodano je 10. dana. Ova tzv. gregorijanska godina, uvedena je najprije u Italiji, Španiji i Portugalu, a potom i u drugim evropskim zemljama.

5.4 Počeci brojanja godina ili počeci era

Počinjanje brojanja godina, odnosno počeci era, vezivalo se za neka vjerska shvaćanja ili za neki značajni historijski datum, pa je tako kroz historiju


bilo više početaka era. Prva je Olimpijska era, iako potiče iz Grčke, održala se na Istoku i djelimično na Zapadu u srednjem vijeku. Olimpijska era počela se brojati od početka prve olimpijade, tj. 1. jula 776.g. pr.n.e. u ciklusu od četiri godine. Prestankom olimpijskih igara, prestaje i upotreba ove ere. Pretvaranje olimpijske ere u moderni način računanja vrši se tako što se sve olimpijade pomnože sa četiri, dodaju se godine koje su uslijedile poslije poslijednje olimpijade i od toga se oduzme 776.g. stare ere. Drugi način je era „Ab urbe condita“ (Od osnutka grada). Rimljani su počeli računati godine od osnutka svoga grada. Po Marku T. Varonu Rim je osnovan 21. aprila 753.g. pr.n.e., a Marku Porciju Katonu 21. maja 752.g. Ovom erom su se služili samo historičari, nije upotrebljavana u javnom životu.

Rimljani su se u političkom životu koristili i sa tzv. konzularnom erom, nakon 153.g. pr.n.e. konzuli su se mijenjali 1. januara, a popis konzula može se pronaći u raznim hronološkim priručnicima. Posljednji put po ovoj eri datirano je pismom pape Sergija III iz 904.g. Carska era, ovu eru je uveo Justinijan 537.g. naredbom da se dokumenti moraju datirati po godinama vladanja careva, računajući od dana krunidbe, ovom erom služila se i kancelarija ugarskih kraljeva. Nakon toga i pape su uvele datiranje po svojim postavljenjima.

Bizantijska ili Carigradska era, najprije se počela upotrebljavati u Bizantiji u VII sto. po ovoj eri godine se računaju od stvaranja svijeta, a to je 1. septembar 5508.g. stare ere. Preračunavanje Bizantske u hrišćansku eru obavlja se na slijedeći način, ako se preračunava neki datum počevši od 1. septembra do 31. decembra od navedene godine treba odbiti 5509.g. ako se pak preračunava neki datum od 1. januara do 31. augusta od navedene godine treba odbiti 5508.g.

Jevrejska era, također, počinje sa stvaranjem svijeta samo što je to od 3760.g. pr.n.e. Prva godina ove ere počela bi 3761.g. pr.n.e. što je ustvari prva godina hrišćanske ere. Da bi se ova godina pretvorila u godinu hrišćanske ere morao joj se dodati broj 240. i od tog zbira odbiti 4000. godina i obrnuto ako želimo hrišćanku godinu pretvoriti u jevrejsku onda joj samo dodamo 3760. godina.

Hidžretska era se računa po seobi poslanika Muhammeda s.a.w.s. iz Mekke u Medinu. Početak se računa od prvog dana arapske mjesečeve godine tj. od petka 16. maja 622.g. što odgovara hrišćanskom datumu 16. juli 622.g. Islamska lunarna godina kraća je od sunčane i traje 354 dana. Sastoji se od šest neparnih mjeseci koji imaju po 30. dana i šest parnih mjeseci sa po 29. dana. Na taj način za 33. godine razlika naraste za cijelu godinu, pa na 33. godine islamskog kalendara dođu 32. hrišćanskog. Ako bi smo hidžretsku godinu pretvorili u hrišćansku najprije bi smo godinu podijelili sa 33., a rezultat dijeljenja oduzeli od hidžretske godine i na kraju dodajemo 622. Da bi se hidžretska godina približno uskladila sa kretanjem mjeseca u ciklusu od 30. godina uzeto je 11. prestupnih godina sa po 355. dana. I na kraju imamo kršćansku eru, u 30. godina je uzeto 11. prestupnih godina sa po 355 dana.


Kršćanska era računa se po rođenju Krista, njen tvorac je rimski opat Dionizije Mali koji je po nalogu pape 525.g. proširio i dopunio uskrsne tablice. Za početak računanja vremena po ovoj eri uzimao se 1. januar 754.g. po Varonovoj eri, kada se po njegovom računanju rodio Krist. Utvrđeno je da je njegov račun ne tačan i da se Krist rodio 6. ili 7. godina ranije. U Italiji ova se era upotrebljavala već u VI sto., a u njenom širenju posebno je doprinjeo redovnik Beda Venerabilis, koji ju je uveo u Englesku 775.g. Najprije su je upotrebljavali historičari i hroničari, a kasnije širi zahvaljujući karolinškoj kancelariji i na druge.

5.5 Počeci godina ili stilovi

Početak godine je također kroz historiju različito uziman. Ti razni načini početka godine u hronologiji se zovu stilovi. Prvi je stil stilus cirkonsisionis, preuzet je od Rimljana kao početak julijanske, a potom i gregorijanske godine. To je stil po kojem godina i danas počinje sa 1. januarom. Crkva se u početku protivila ovom datiranju ali je kasnije prihvatila taj datum i slavi ga kao cirkucicio domini (obrezanje Kristovo). Ovaj stil se upotrebljava od VII sto. da bi u XVI sto. svugdje preovladao. Službeno je uveden 1691.g. bulom pape Inocentija XII.

Stilus Venetus je drugi stil, njega su upotrebljavali stari Rimljani prije reforme julijanskog kalendara. Ovim stilom godina je započinjala 1. marta. Zadržao se u upotrebi u Francuskoj od VI do VIII sto., u Rusiji do XIII sto., a u Veneciji sve do propasti republike Sv. Marka. Po tome se i zove stilus Venetus. Ovaj stil je bio u upotrebi samo u službenim aktima, dok se u notarskim aktima zadržao stil inkernacije.

Stilus Incarnationis, je vezan za dan kada crkva slavi dan Blagovijesti ili naviještenja, a to je 25. mart, još se zove Stilus Maria. Ovaj stil je imao dva računanja:

Kalkulus Florentinus i Kalkulus Pisanus, nazvani tako po Firenci i Pizi gdje su se prvi put počeli upotrebljavati. U Firenci se počeo upotrebljavati u X sto. i podudarao se sa današnjim računanjem vremena, od 25. marta do 31. decembra, dok broj godine u prva tri mjeseca treba povećati za jedan broj. U Pizi početak godine se računao 9. mjeseci i 7. dana prije pa se sa današnjim računanjem vremena poklapa u prva tri mjeseca, do 25.marta, a od tog dana do 31. decembra se ne poklapa u Pizi.

Stilus Galicus ili Uskrsni stil po kojem nova godina pada na Uskrs. Budući da je Uskrs pomični praznik koji pada u različite dane, početak nove godine pada u prvu nedjelju između 22. marta do 21. aprila. Datiranje po ovom stilu susrećemo u francuskim srednjovjekovnim dokumentima osobito od XI do XVI sto., pa odatle naziv stilus galicus ili Stilus France.


Stilus Bizantinus, počinje sa 1. septembrom, pa tako se bizantinska godina podudara sa današnjim računanjem od 1. januara do 31. augusta, a nakon toga ide ispred našeg računanja. Ovakav način računanja primjenjuje se u Bizantiji već u VII sto., a u Rusiji traje čak do kraja XVII sto. Ovom novom godinom započinje grčka era (sa 1. septembrom), pa je 5509.g. prva godina te ere.

Stilus Navitationis ili Božićni stil, započinje sa 25. decembrom, na Božić, dakle 7. dana prije godine po novom stilu.

5.6 Kontrolni elementi datuma

Za provjeru osnovnih dijelova datuma, najčešće godine u srednjem vijeku su se koristili pomoćni elementi. To su indikcije, epakte i konkurente.

Indikcija je ciklus od 15. godina ali i oznaka za jedno od tih godina unutar ciklusa. Misli se da potiče iz Egipta gdje se svakih 15. godina vršila revizija poreskih obaveza. Njen nastanak je vezan za carsku odredbu ili edikt. U starom Rimu o raspisu poreza na osnovu procjene zemljišta. Od IV sto. taj se porez određivao unaprijed za ciklus od 15. godina. Imamo četiri vrste indikcije:

1. grčka ili bizantska indikcija koja započinje sa 1. septembrom i traje do 31. augusta

2. bedanska ili carska indikcija, nazvana tako po Beda Venerabilis, a počinjala je 24. septembra. Upotrebljava se u doba Karolinga, kao i u njemačkim biskupskim kancelarijama od XII do XIV sto.

3. rimska indikcija započinje sa 25. decembrom4. indictio semenssis upotrebljava se jedino u gradu Sijeni, a započinje

sa 8. septembrom

U srednjem vijeku ovaj ciklus je služio za proučavanje godina, on počinje sa trećom godinom prije nove ere. Indikcija se dobiva pomoću formule:

x je godina za koju tražimo indikciju, a kada se podjeli sa 15. dobije se ostatak koji je indikcija.

Epaktama se određuje starost Mjeseca na neki datum, odnosno epakte nam kazuju u kojoj fazi je Mjesec na dan 22. marta zato što je to najranije mogući datum kad počinje Uskrs. Epakta znači i starost Mjeseca na neki određeni dan, to je ustvari broj dana koji je protekao od posljednjeg mladog


mjeseca do nekog određenog dana. Taj dan može biti od 0. do 28. odnosno epakti je bilo 30. do reforme julijanskog kalendara 1537.g.

Epaktu računamo i tako što zlatnom broju dotične godine dodajemo 11. pa se dobiveni broj podijeli sa 30, a epakta je, također, ostatak dijeljenja, Međutim, da bi smo pronašli epaktu mi prvo moramo pronaći zlatni broj ili numerus aureus, nazvan tako jer je u kalendaru pisan zlatnim slovima. Zlatni broj je pronašao Meton, čuveni antički matematičar, 4. godine 86. Olimpijade tj. 433.g. pr.n.e.

Ovaj broj nije ništa drugo nego period od 19. godina u kojem se Sunce i Mjesec ponovo susreću na istom mjestu zodijaka gdje su se susreli prije tih godina. On označava u koje sve dane pada mladi mjesec. Jedne godine će svi dani, kada pada mladi mjesec, biti označeni sa brojem 1. drugi sa 2., pa sve do broja 19. Nakon 19. sunčevih godina mjesečeve faze se vraćaju u iste dane. Pojedini progresivni broj ovog ciklusa od 1. do 19. je zlatni broj. Stoga zlatno broj izračunavamo tako što određenoj godini dodamo broj 1. i podijelimo sa 19., ostatak dijeljenja je zlatni broj.

Primjer:

Konkurente su određeni dan u sedmici, odnosno označavaju koji je dan u sedmici bio na dan 24. marta. Pri tome se dani u sedmici bilježe brojevima od 1. do 7. Ako nađemo da su određene godine konkurente 7., znači da je te godine 24. mart padao u subotu, jer se posljednji dan u sedmici tako obilježavao, a nedjelja je označavana prvim danom.

6. Diplomatika

6.1 Pojam i zadaća

Riječ diplomatika potiče od grčke riječi diploma (dvostruka tablica), a odnosi se na najstariji oblik nekog pravnog akta. U antici je označavala dopuštanje senata ili cara da se neko služi državnom poštanskom službom za slanje pisama, ili pak označava dekret kojim se veteranima daje IUS CIVITATES (sloboda). U srednjem vijeku označavala je carski privilegij, a u humanizmu diplome ili isprave izdate od vladara (feudalaca) u svečanom obliku. Ovo značenje diplome kao svečane isprave sačuvalo se sve do danas.

Osnovni zadatak diplomatike je proučavanje povelja kako njen pravni tako i historijski sadržaj. Ona ne proučava samo povelje kao gotovu tvorevinu, nego i njen nastanak. Zadatak diplomatike je da ispita autentičnost i


vjerodostojnost originalne isprave, ali i one koja se sačuvala u prepisu. Naziv diplomatika je dao Žan Žak Mabion u djelu ''De re diplomatica''. Diplomatika kao nauka proučava isprave (diplome) vlastitim kritičkom metodom das bi utvrdila vjerodostojnost. Svaka diploma sadrži dva teksta: historijski i diplomatički tekst. Diplomatički tekst je cijeli tekst isprave što će reći protokol, tekst i eshatokol. Historijski tekst je onaj dio teksta koji se odnosi na podatak koji nam može poslužiti za uspostavljanje i pobijanje neke tvrdnje.

U skladu s tim Jakov Stipišić razlikuje povijesnu od diplomatičke autentičnosti. Kada ispitujemo vjerodostojnost isprave najprije moramo utvrditi da li je ona ono za što se izdaje, jer može biti diplomatička autentičnost, ali ne i historijska. Antoljak kaže da postoje dvije vrste falsifikata: historijski i diplomatički, pa tako povelja može biti diplomatički autentična, ali ne i historijski. Diplomatičkom kritikom se dobiva istinita jezgra koju odvajamo od ostalog teksta diplome. Na taj način se dobiva historijski tekst.6.2 Razvoj diplomatike kao pomoćne historijske nauke

Iako se diplomatika, kao pomoćna historijska nauka, pojavila tek u 17. stoljeću, ipak je razlikovanje autentičnih od krivotvorenih isprava počelo još u ranom srednjem vijeku. Falsifikovanje isprava je osobito uzelo maha u 12. stoljeću. Falsifikovanje papskih isprava u doba pape Inočentija XIII je toliko uzelo maha da je ovaj, inače vrstan pravnik, morao izdati 1198. godine čuveni ''Dekret o zločinu falsifikovanja''. Tu on daje uputstva kako se određuju falsifikati. Uputstva su se odnosila na sastav povelje, pisama, materijala, pečata i dr.

Humanisti su u 15. stoljeću podstaknuti, također, velikim brojem falsifikata krenuli u njihovo otkrivanje. Tako je Lorenzo Vala 1440.godine otkrio da je falsifikat Konstantinova darovnica, kojom je ovaj, navodno, darovao papi Silvestru I Zapadno rimsko carstvo. U 16. stoljeću reformacija je uvela kritičko ispitivanje materijala. Tako je Matija Vlačić pokrenuo izdavanje djela Magdemburške centurije, koje su izašle u 13 svezaka. Međutim, tek sa 17. stoljećem (erudicija), može se govoriti o uslovima za nastanak diplomatike kao pomoćne historijske nauke, što je podstaknuto određenim događajima.

Pjer Šoni konstatuje da se 17. stoljeće odvraća od historije iz više razloga (nemiri u Engleskoj, tridesetogodišnji rat u Njemačkoj i dr.). to je vijek kada niko u historičarima na prepoznaje naučnika ili filozofa. Historija se na proučava, jer je poznavanje prošlosti ne korisno. Za razliku od njega Mark Bloh se divi 17. stoljeću, vezano za Mabionovo djelo ''De re diplomatica'' (1681. godine), što je po njemu ''veliki datum u historiji ljudskog roda'', jer se tada rađa historijski metoda.

Sukob katolika i protestanata u Njemačkoj dešavao se u vezi sa pravima na posjed. Tako izbija rat 1618. godine, koji završava Vestvalskim mirom 1648. godine. Odredbama ovog mira određeno je da se sva prava na posjed moraju utvrditi na osnovu starih povelja što je izazvalo poplavu falsifikata. U isto


vrijeme u Francuskoj se vodi tzv. Diplomatički rat izazvan pojavom diplomatičke rasprave isusovca Daniela Papenbruka. Papenbruk je utvrdio da su mnoge merovinške diplome izdate benediktinskom samostanu San Deni falsifikat.

U samostanu San Žermen De Pre u Parizu, djeluje učena grupa benediktinaca mađu kojima je bio Žan Žak Mabion koji je Papenbruku odgovorio djelom ''De re diplomatica libri sex'' (u šest knjiga) 1681. godine. Tu on nije polemizirao sa Papenbrukom, nego je problem stavio na naučnu osnovu o čemu govori sadržaj ovih 6 knjiga.

1. knjiga sadrži vrste isprava, opće pojmove, materijal za pisanje, vrste pisama itd.

2. knjiga (stil isprave, formular, kancelarijsko osoblje, pečat, svjedoci, potpis datiranje)

3. knjiga (pobijanje navoda Papenbruka, noticije, kopijalne knjige)4. knjiga (dvorovi franačkih kraljeva)5. knjiga (uzroci pisama i njihova objašnjenja)6. knjiga sadrži prilog koji se sastoji od preko 200 diploma izdatih u periodu

od 471. godine do kraja 12. stoljeća

Ovim djelom udaren je temelj modernoj diplomatici, da bi dalji razvoj doživjela zahvaljujući dvojici pripadnika istog reda Rene Tastinu i Čarlsu Tustenu, koji su po uzoru na Mabiona izdali opsežno djelo pod nazivom ''Novo bavljenje diplomatikom'' (djelo napisano u 6 svezaka od 1750-1765. godine u Parizu). U tom djelu oni su opširno obradili neka pitanja iz paleografije (tzv. specijalne diplomatike) koja se bavi pojedinim srednjovjekovnim kancelarijama. U Evropi tog doba napisano je nekoliko priručnika od kojih se ističe nedovršeno djelo Scipiona Mafeia ''Historijska diplomatika'' .

Poslije Francuske revolucije isprava dobiva drugi značaj, tačnije, gubi se njeno pravno značenje. Dok je u feudalizmu značila svjedočanstvo o nekom pravu, u građanskom društvu postaje isključen historijski dokument, koji se kao arhivski materijal pohranjuje u arhiv.

Teodor Fonzikl se smatra ocem moderne diplomatike. U svojim djelima on iznosi načela u kojima se utvrđuje autentičnost isprave te objavljuje faksimile srednjovjekovnih isprava. Njegova metoda se sastoji od upoređivanja pisma i stila kojim su pisali pojedini pisari u jednoj kancelariji. On je osnivač instituta u Beču,1854. godine.

U 19. stoljeću diplomatika se razvija u dva pravca:

1. nastavljanjem na Mabiona usavršava se opća diplomatika (pogotovo u Francuskoj)

2. razvoj posebne diplomatike tako što su se pojedine pojave pratile u svom razvoju kroz čitav kompleks isprava


U objavljivanju zbirki faksimila isprava u 19. stoljeću najviše se bavila škola ''Karata'' osnovana u Parizu 1821. godine, a u Njemačkoj ''Društvo za proučavanje starije njemačke historije'' osnovano 1819. godine u Frankfurtu. Ovo društvo je pokrenulo izdavanje serije pod nazivom ''Monumenta Germania historica''. Prvi svezak izašao je 1826. godine, s ciljem objavljivanja srednjovjekovnih izvora što je u vezi sa pojavom romantizma. Serija je podijeljena na:

1. scriptores (prepisi)2. leges (ugovori)3. diplomata (povelje)4. epistole (poslanice i pisma)5. antiquitates (starine)

Zadatak ove serije je bio u objavljivanju regesta svih diploma njemačkih kraljeva i careva.

6.3 Diploma ili isprava (povelje)

Ocem moderne diplomatike smatra se Teodor Fonzikl. U svom djelu pod nazivom ''Acta regnum et imperatorum Karlomanum'' on daje sljedeću definiciju isprave: ''isprava je pisano svjedočanstvo o jednom činu pravne naravi, sastavljeno u određenom obliku koje se razlikuje po mjestu, epohi, osobama, te vrsti samog pravnog akta''.

Talijanski diplomata Čezare Paoli objavio je djelo ''Diplomatica'' u Firenci 1898-1899. godine i također daje definiciju isprave kao ''pisanog svjedočanstva o jednom pravnom činu sastavljeno u propisanom obliku koji ima zadaću da joj zajamči vjerodostojnost i daje dokaznu moć''.

Na osnovu ovih definicija Jakov Stipišić zaključuje da su za ispravu potrebna 3 elementa:

1. isprava mora biti pisana2. njen sadržaj mora biti isključivo pravni čin3. oblik u kojem je isprava sastavljena tačno je prepisan različito od vremena

u kojem nastaje

Pored diploma u arhivima se čuvaju i drugi pisani spomenici koji nemaju formu diplome, ali su ipak s njom u vezi. To su akta koja prethode ispravi u užem smislu, dok u širem smislu on ih dijeli:


1. mandata (odluke) – dokument isključivo administrativnog karaktera koje viša vlast upućuje nižoj, a koji sadrži naredbe koje treba primijeniti

2. epistole (pisma) – obuhvataju korespondenciju svih vrsta, a bliži su narativnim izvorima. Ipak se i u njima primjenjuju određene forme koje variraju od mjesta, do sadržaja. Ako ih piše vladar onda se po svojim vanjskim i unutrašnjim odlikama pisma uvrštavaju u pravne izvore

3. akta – službeni spisi koji prethode ispravi ili dolaze nakon nje. Mogu biti razni izvještaji, zapisnici, iskazi svjedoka i sl. Akta ne moraju imati propisanu formu, niti pravni sadržaj

Isprave ili diplome moderna diplomatika dijeli na javne i privatne isprave. Mada se razlikuju uglavnom po obliku, nekad je teško napraviti granicu između njih. Javne isprave su svečanijeg oblika od notarskih isprava. Javne isprave su one koje izdaje car, kralj ili papa u obliku kojim se služe njihove kancelarije. Nastanak ovih isprava može se pratiti u 3 osnovne faze:

1. faza obuhvata poslove koji prethode pravnom činu, zatim sam pravni čin i naredbu da se isprava sastavi (vladar o tome sam odlučuje, ili je izdaje na molbu nekoga)

2. faza obuhvata dokumentovanje pravnog čina3. faza je završni čin čitavog postupka koji obuhvata ovjeru i predaju

isprave

Odnos isprave prema javnom činu može biti:

1. isprava kao deklarativni element pravnog čina je onda, kada je sastavljena nakon izvršenja pravnog čina. Tada isprava ima svrhu da ovjekovječi pravni čin;

2. isprava kao konstitutivni element pravnog čina je ona isprava bez koje je pravni čin perfektuiran

dokazne isprave ili noticije ne sudjeluju u pravnom činu, nego svjedoče o završenom pravnom poslu. Tada je isprava DEKLARATIVNA

dispozicione (poslovne) isprave su one koje same sudjeluju u pravnom poslu i omogućuju njegovo ostvarenje. Tada je isprava KONSTITUTIVNA

Kada je riječ o javnim ispravama, treba reći da osim sudskih isprava, sve druge javne isprave su dispozitivne. Kod privatnih isprava ova razlika je važnija.


6.4 Nastanak povelje (isprave)

Isprava se kod nas mogla naći kao koncept, original i prepis. U velikim kancelarijama prvo se sastavljao koncept isprave i nazivao se prethodna isprava. Koncept su pisali primaoci isprave i slali izdavaču i njegovoj kancelariji, da bi se na osnovu tog koncepta izdala konačna isprava. Isprave su sastavljane:

1. po formalnom obrascu2. po uzoru na stare povelje3. po konceptu4. diktatu5. na pamet6. po bilješkama

Prije predaje isprave u pojedinim kancelarijama se vršila registracija isprave potpuno ili skraćeno u knjige koje nazivamo registri, da bi se ukoliko zatreba mogao uraditi prepis. Registracija isprave se obavlja u kancelariji izdavača. Zbog veće sigurnosti, vlasnici (osobito crkva), isprave su unosili u posebne kopijalne knjige ili kalkulare. To je unošen prepis potpun ili djelomičan i sva prava koja se odnose na njihovu imovinu i posjede. Kalkulari nastaju u kancelarijama primaoca. Stariji kalkulari nisu imali nikakvu ovjeru jer je sama institucija kojoj su pripadale bila dovoljno jamstvo za njihovu vjerodostojnost. Tek sa pojavom autarijata u XIII i XIV sto. kalkulare je morao ovjeriti notar. Za diplomatiku isprave u kalkularima su imale vrijednost prepisa. U crkvama i manastirima postojale su tzv. tradicionalne knjige u koje su unošeni svi pravni poslovi. One su prethodile urbalijima (katastarske knjige) u XII i XIII sto. U jednom te istom kodeksu, mogle su se naći tradicionalne, kopijalne i urbijalne knjige. To je što se tiče javnih isprava.

Privatne isprave su one koje izdaje ovlaštena osoba u uredima ili kancelarijama u obliku koji se redovno upotrebljava u poslovnim ugovorima. Nastale su zbog potreba svakodnevnog života. Razlikujemo notarske i kaptolske privatne isprave. Privatne isprave notarske, nastaju na sličan način kao i javne isprave, pošto su se stranke dogovorile o sklapanju ugovora o pravnom poslu obraćali su se notaru koji im sačinjava dokument o pravnom činu. On citira koncept ugovora koji unosi u posebnu knjigu, a zatim tek samog ugovora koji unosi u knjigu inbreviatura. Kao treća faza u nastanku isprave su dopisi stranaka i svjedoka i na kraju dopis notara.

Dopis notara sadrži ime, zvanje, ime oca, mjesto rođenja i mjesto gdje je vršio notarsku službu, te njegova izjava da je prisustvovao ispravnom činu i da je zamoljen da o tome napravi ispravi. Notari su bili vrlo obrazovani ljudi pa se tako u Splitu spominje Toma Arhiđakon (pisac historije Salonitane), a u Dubrovniku između ostalih Filip de Diversis (napisao je povijest Dubrovnika). Notarske knjige inbrevijatura su osobiti važne kao izvori za izučavanje nastanka


i razvoja srednjovjekovnih gradova, a zato su značajne i tzv. Kapzolske isprave koje nastaju gradovima gdje nema notarijata, što znači da su neki gradovi u Dalmaciji imali ovlasti za pisanje isprava.

6.5 Struktura latinske povelje

Povelja se sastoji od tri osnovna djela:

I Protokol (uvodni dio), a unutar njega:

1. invokacija – formula kojom započinje protokol, a kojom se zaziva ime Božje na različite načine. Invokacija može biti verbalna ili simbolička. Simbolička je znak krsta ili inicijali Isusa Krista. U Grčkoj verbalna invokacija se javlja već krajem IV sto., a u Bizantiji traje sve do IX sto. Na Zapadu, verbalnu invokaciju uvodi Karlo Veliki, a do tada isprave su imale isključivo simboličku invokaciju.

2. intitulacija – je drugi dio protokola, ona sadrži ime pisca isprave, odnosno onoga koji je izdaje. I nju je uveo Karlo Veliki, a uz intitulaciju on uvodi i tzv. Devocionu formulu “dei Gracia” (s Božijom milošću) kao dodatak uz titulu.

3. inscriptio – je ustvari adresa primaoca izrečena u svečanom formom.4. salutacio – formula pozdrava i glasi “salute in Domino”. Javlja se još

kod starih Grka i Rimljana.

II Tekst (središnji dio)

1. arenga – je prvi dio tekst i započinje sa tekstom koji sadrži filozofsku, teološku, moralnu ili pravnu misao, koja pobožnim riječima ili biblijskim citatima iskazuje zašto je moralno i ispravno da se uradi ono što je rečeno u ispravi. Dakle, arengom se opštim razlozima obrazlaže nastanak pravnog čina. Privatne isprave vrlo rijetko imaju arengu, osim testamenata. Po Stipišiću, arengom se može utvrditi vrijeme kada je isprava nastala jer je u X sto. arenga bila kratka, u XI sto. duga i dosadna, a u polovini XII sto. opet kratka i više je u vezi sa sadržajem isprave

2. promogatio ili publicatio – je drugi dio, to je kratka formula kojom se javnost upozorava na ispravu, od arenge je odvojena izrazom koji redovno znači stoga. Po Antoljaku pak promogatio nije bitan.

3. naratio ili expositio – govori o okolnosti ma koje su prethodile pravnom činu i njegovom dokumentovanju ona govori o motivima za donošenje odluke o pravnom činu. Prije svega, nabrajaju se zasluge destinatora ili izdavača, pa naracija često sadrži zanimljive historijske


podatke. Ovaj dio isprave može da sadrži i ime osobe koja se zauzela za onoga kome se nešto daje ispravom. Pominjanje osobe na čiji zahtjev je učinjeno ono što je navedeno ili na čiju molbu je to urađeno naziva se intervencija ili peticija. Ona dopunjuje dispoziciju i važna je zbog historijskih podataka jer su u njoj naznačena imena uticajnih ljudi sa dvora koji nam pružaju određene podatke.

4. dispozicija – s obzirom na pravni čin ona je najvažniji dio isprave jer sadrži materijalni ili moralni objekt koji se daje ispravom. Ona je izraz volje izdavača da se izvrši taj pravni čin. Dispozicija obuhvata najveći dio isprave, odnosno tekst isprave.

5. sanctio – formula kojom se izriče kazna onima koji bi učinili da se dispozicija ne izvrši, a ponekad, ali vrlo rijetko i nagradu za izvršenje određenog cilja. Kazne mogu biti duhovne (obuhvataju anatemu, ekskomunikaciju te zazivanje srdžbe Božje), ali mogu biti i materijalne, odnosno vremenske i sastoje se od plaćanja novčane kazne državnoj blagajni. Za Antoljaka ovo je jedna od najvažnijih dijelova isprave jer utvrđuje dispoziciju.

6. kolaboratio – znači osnažiti, je formula koja sadrži napomenu da je isprava pokazana svjedocima odnosno formula kojom autor najavljuje sredstva i način na koji će se osigurati izvršenje pravnog čina. Sredstva koja se tu javljaju su: izjava da je isprava po pravnom činu napisana, zatim potpis i pečat i sl. Primjer.: isprava se piše na pergameni u duplikatu, ta dva dijela su odvojena raznim riječima, slovima ili šarama, zatim se isprava rezala ravno, valovito ili zupčastu tako da je rez išao preko ispisane riječi ili slova. Svaka od stranaka dobivala je po jedan primjerak, ako bi došlo do spora autentičnost se dokazivala spajanjem isprave.

7. clausula finalis – sadrži niz manjih formula kojima se štiti učinak pravnog čina, među njima je npr. Clausula obligatina kojom ugovarači zadanom mjerom, zakletvom ili svjedocima ili pak obligiranjem svoje osobe i svojih dobara jamče da će ugovor biti ispunjen

III Eshatokol

1. se sastoji od potpisa ili znakova koji su najviše pridonosili vjerodostojnosti isprave. S jedne strane su potpisi osoba koje sudjeluju u sklapanju pravnog čina, autor, ugovarači, osoba koja daje pristanak i svjedoci, a s druge strane su potpisi osoba koje sudjeluju u pisanju isprave, a to su notari, kancelari ili pisari, ovisi o kakvoj je kancelariji riječ.

2. datatio – je formula kojom se označava mjesto i vrijeme sklapanja pravnog čina, odnosno izdavanje isprave. Obično se sastoji od vremenskog datuma ili datuma mjesta u kojem je registrovana isprava.


Na Zapadu se datiralo po rođenju Isusa Krista (1. januara), a u Bizantiji po godinama od stvaranja svijeta, a to je 5508.g. sa 1. septembrom.

3. aperkatio – je kratka formula koja izražava želju svih sudionika da sadržaj isprave bude uspješan. Obično se sadrži od jedne riječi “amen” ili “in dei nomine felicite” i navodi se na kraju isprave. Odgovara dakle invokaciji sa početka isprave jer se upotrebljava po principu da svaki posao treba započeti i završiti sa prizivanjem imena Božjeg. Od XI sto. ovaj dio isprave se gubi u ispravama, a u XIII se više ne upotrebljava. Osim strukture isprave, unutrašnji elementi ili karakteristike isprave su i stil i jezik kojim je isprava pisana. Narodni jezik u ispravama se pojavljuje različito u zemljama Zapadne Evrope. U Engleskoj u IX sto., u Francuskoj (u južnoj) u X sto., a u sjevernoj Francuskoj tek u XIII sto. kada se pojavio i u drugim dijelovima Evrope pa i u Hrvatskoj.

6.6 Vanjske karakteristike isprave

U vanjske karakteristike isprave ubrajamo: materijal na kojem je isprava pisana, tintu ili mastilo, pismo, osobiti grafički znaci i pečati.

Do VII sto. na prostoru nekadašnjeg Rimskog carstva kao materijal za pisanje koristio se papirus kada ga zamjenjuje pergamena, međutim, ne u svim područjima. U Italiji upotreba papirusa se može pratiti do polovine VIII sto., a u kancelariji različitih biskupa do polovine IX sto., a u papskoj kancelariji sve do XI sto. Papir se počeo upotrebljavati tek u XIII sto.

Posebni grafički znaci su: znak križa u invokaciji ili pak monogram koji se sastoji od slova imena autora isprave postavljenih opet u znaku križa. Od vremena Karla Velikog monogram se stavlja u eshatokolu (završnom dijelu isprave).

Pečat je također vanjska karakteristika isprave, on je sredstvo validnosti dokumenta, osobito u dobu Karla Velikog koji je bio nepismen, pa su se ne samo kraljevski nego i ostali dokumenti ovjeravali pečatom kao glavnim sredstvom vjerodostojnosti. Koliko je pečat značajan u diplomatičkoj analizi najbolje nam govori činjenica da se razvila posebna nauka o pečatima – svragistika ili sigilografija. Pečat se u početku pravio isključivo od prirodnog voska obojen određenom bojom. U XI. Sto. javlja se crveni i zeleni, a u XIII smeđi pečat. Kao matrica pečaćenja pojavljuje se prsten. Metalni pečat, najprije se pojavljuje u Bizantiji odakle dolazi u Italiju, pa u papsku kancelariju. Od metala najprije se upotrebljavalo olovo, a za svečane povelje zlato. Oblik pečata ovisio je od materijala od kojeg je pravljen. Dok je metalni pečat mogao biti okrugao, voštani je morao biti: najstariji okrugao (karakterističan za carske i kraljevske kancelarije), ovalni (u kancelariji prvih Karolinga), duguljasti ili


gotički (koji se upotrebljava od XII sto. u crkvenim institucijama), i imamo pečat u obliku šnita koje upotrebljava plemstvo od XIII sto. Dimenzije pečata su varirale od 3. do 7., pa čak do 15. cm. Poznati su slijedeći tipovi pečata:

vladarski pečat – sa likom vladara koji sjedi na prijestolju konjanički pečat – sa likom čovjeka na konju kojeg upotrebljava manje

značajan vladar u periodu od XI sto. pješački pečat – prikazuje čovjeka kako stoji i upotrebljava ga niže

plemstvo heraldički pečat – sa grbom vlasnika pečata, a pojavljuje se od XII sto. hagiografski pečat – sa likom sveca kojeg upotrebljavaju crkva ali i

pojedini gradovi, kao Dubrovnik npr. monumentalni ili topografski pečat – sa likom crkve, grada, utvrde pečat na kojem se pojavljuje samo natpis

6.7 Bizantinska diplomatika

Kada je riječ o bizantinskoj diplomatici Antoljak kaže da je ona imala također svog maviona u ličnosti Ćirila, monaha sa Peloponeza. Nastanak ove vezan je za period humanizma i renesanse, period u kome se razvija bizantologija, nauka koja se bavi proučavanjem historije i kulture Bizantijskog carstva.

6.8 Povelje pisane na grčkom

Ove povelje možemo podijeliti na dva tipa:

hrisovulje prostagme

Razlikuju se svojim vanjskim izgledom, formatom, materijalom za pisanje i samim pismom, ali i sadržajem i samom formulom.

Hrisovulja je sadržajnija i složenija od prostagme, različito su i datirane. Hrisovulja ima mjesec, indikciju i godinu, a prostagma samo mjesec i indikciju. U hrisovulji stoji potpuni svojeručni potpis vladara, a u prostagmi on je zamijenjen datumom kojeg je sam vladar stavio.

Osnovna razlika jeste što su hrisovulje pisane na pergameni zlatnim ili purpurnim mastilom dok su prostagme pisane na papiru.


Hrisovulja na grčki znači zlatna bula. To su isprave dekorativnog oblika sa zlatnim pečatom koji je visio na svilenoj vrpci, zato se i naziva zlatna bula. Hrisovulje su obično označavale privilegij i imale su snagu zakona pa su služile kao forma za izdavanje zakona državnih ugovora, a najviše odluke kojima je dodjeljivan imunitet. Kao i latinske isprave hrisovulja se sastoji od tri dijela:

1. protokol – (invokacija ispred kojeg obično stoji krst i institulacija često sa devicionom formulom)

2. inskripcija ili adresa – ponekad uz salutaciju adrese. Polazi od uvodnih formula prema pravnoj sadržini, često čini arenga i promungacija. Glavni dio isprave i ovdje je tekst kojeg sačinjavaju dva dijela: ekspozicija i diskripcija kojoj se ponekad dodaje sankcija.

3. eshatokol – tu je kaboracija spojena sa datumom, tu je i aperkacija i potpis vladara. Ponekad se tome doda i bilješka cjenovnika koji je stavljao u povelju.

Uz hrisovulje koje su izašle iz kancelarije na propisan način imamo i tzv. despotske povelje koje su izdavali legitimni despoti, najčešće su to bili sinovi cara ili despoti koji imaju pretenzije da dođu nacarski prijestol. Najstarija despotska povelja je datirana u XIII sto.

Prostagma je tipična forma za upravne odredbe ili carske naredbe odnosno to je čista administrativna naredba koja je po formi jednostavnija od hrisovulja i sadrži samo invokaciju u znaku križa iza koje odmah ide ekspozicija, odnosno naracija.

Pored ove dvije osnovne vrste povelja u Bizantiji postojale su slijedeće:

edikt – posebno svečana, starodnevna forma carske isprave, odnosno zakonska odredba namijenjena cjelokupnom stanovništvu carstva

novela – je posebna vrsta prostagme i predstavlja primjedbu vladara na molbu upućenu njemu

bazilikon ili knjiga – je inostrano pismo koje car upućuje inostranim vladarima pa i papi. Osobenost ove vrste povelja je dvojezičnost: grčki i latinski ili grčki i arapski jezik, zavisi kome je bila upućena.

6.9 Razvoj diplomatike na području bivše Jugoslavije

Na području jugoistočne Evrope diplomatički materijal se može podijeliti u dvije skupine. Prvi je onaj koji nastaje pod uticajem bizantinske diplomatike i druge, latinske isprave koje nastaju pod uticajem zapadno-evropske diplomatike. Pod uticajem bizantinske diplomatike nastaju srpske povelje kojim će se baviti slijedeći broj autora, u redakciji tih povelja. To su: Pucišić, Miklošić, Stojanović, Dimić, Čremošnik, Mošin i dr.


Hrvatskim diplomatskim materijalom prvi se bavio Ivan Lučić. On se smatra prvim hrvatskim diplomatičarem. Prvo djelo mu je bilo “Životopis Sv. Ivana Trogirskog”, a zatim njegova rasprava “De regno Dalmatie et Croatiae libri sex”. A osnivačem moderne hrvatske diplomatike smatra se Ivan Kukuljević Sancinski sa kojim počinje diplomatska obrada hrvatskih povelja, a visoki u visoki stepen metodološke obrade započinje sa Franjom Račkim.

6.10 Hrvatska dvorska kancelarija

Jasno su prepoznatljiva dva perioda u razvoju ove kancelarije. Prvi je u doba narodnih vladara, a drugi kada je na tim područjem vladalo Austro-Ugarsko carstvo. Hrvatsku dvorsku kancelariju u doba narodnih vladara sačinjavali su samo kancelar i notar , a to su bila najčešće sveštena lica. Najstarije su isprave iz IX sto. koje imaju oblik karte. Ovakva forma isprava sadrži dokaznu moć bez obzira na lica koja su u njoj pomenuta. Činjenica je međutim da su sačuvane samo u prijepisu, nijedan nije sačuvan u originalu iz tog perioda, a mnoge su sačuvane i kao falsifikati. Dijele se na javne i privatne, pisane su na latinskom jeziku, mastilom na pergameni, a za neke su pretpostavlja da su imale pečat. Dolaskom Arpadovića na vlast i propasti hrvatske samostalnosti mijenja se i oblik isprave. To su isprave koje izlaze iz Ugarske kancelarije. Uglavnom se radi o privilegijama i darovnicama čiji je protokol sačinjen od invokacije i intitulacije iza čega slijedi tekst koji započinje sa arengom zatim promugacija kao uvod u tekst sa kolaboracijom na kraju. Eshatokol se sadrži od datiranja. Sastoji se od godine koja se računa po hrišćanskoj eri i dana računato po rimskom kalendaru i godine kraljevog vladanja, te ime, zvanje, te dvorski položaj lica koje je upravljalo kod izdavanja same isprave, a ne i sastavljač isprave. Na samom kraju nabrojani su dostojanstvenici koji su savremenici izdanja isprave. Ove povelje su također pisane na pergameni koja je tada bila u opštoj upotrebi u Evropi. Pisane su crnim mastilom i ustaljenim oblikom od kraja XII sto., da su šire nego dulje. Kod ovih isprava pečat je imao osobito značenje i vrijednost. Voštani su mogli biti jednostrani i dvostrani dok su metalni bili samo dvostrani. Najstariji sačuvani pečat potječe od kralja Ladislava s kraja XI sto. dok je zlatna bula prva sačuvana od Bele II iz XII sto. U Dalmaciji još u XI sto. postoje pisari koji su imali pravo izdavanja isprava. Ove isprave su imale su imale javnu vjeru tj. one su pred sudom važile kao dokazno sredstvo i smatrale se autentičnim. Od kraja XII sto. i početkom XIII u dalmatinskim gradovima postoji skoro u svim notarijat, koji je organizovan po uzoru na talijanski. Notara je birala sama komuna u skladu sa statutom dalmatinski gradova. Stranka je dolazila notaru sa molbom da napiše ispravu pa se taj čin nazivao rogatio, a notar rogatorum. Nakon toga notar sastavlja koncept isprave koje unosi u svoju notarsku knjigu liber imbreviatorum, a najkasnije za tri dana mora izdati ispravu na osnovu


teksta koji je unio u notarsku knjigu. Izdanu ispravu notar ovjerava notarskim znakom čime on daje javnu vjeru “fides publica”. U XIII sto. javna vjera je postala ovisna od toga da li je ispravu pregledao ili u izdavanju učestvovao postavljeni gradski činovnik na sjeveru zvan egzaminatore, a na jugu auditore. Oni su bili neka vrsta kontrole notaru, a notari su uglavnom bila sveštena lica porijeklom iz Italije. Kod sastavljanja ugovora notar je to morao učiniti u prisustvu stranaka, svjedoka, egzaminatora što unosi u svoju knjigu. Dvije su vrste ovih isprava. Prva je:

1. isprava o kupovini – koja se sastoji se iz tri dijela: pravnog ugovora o kupovini, ispunjenja kupovine i formule o dužnosti prodavača

2. isprava o darivanju – koja sadrži izjavu, ime darovaoca i kome se izdaje, te šta je predmet darovanja. To su testamenti i oporuke koje notari pišu uz prisustvo darovatelja ili oporučitelja. Tada se čita javno koncept koji je pisar unio u svoju notarsku knjigu. Ukoliko bi notar sačinio lažnu izjavu morao je platiti novčanu kaznu, a ako to nije mogao odsijecala bi mu se desna ruka i bio bi prognan iz grada.

Kasnije u dalmatinskim gradovima pojavljuju se notari koji pišu na narodnom (domaćem) jeziku. Za nas je od posebnog značaja Dubrovnik u kome je dosta rano osnovana državna kancelarija u kojoj je u početku bio jedan kancelar i jedan notar, a od XIV sto. još i pod-kancelar sa četiri notara i to su uglavnom bili Talijani ili domaći koji su se obrazovali u Italiji. Pored latinske kancelarije u Dubrovniku je postojala i ćirilska kancelarija. To je posebno značajno za izučavanje historije srednjovjekovne Bosne.

6.11 Bosanska i humska kancelarija

Bosanska kancelarija je osnovana u 12. stoljeću, pa već krajem tog stoljeća javljaju se i njeni činovnici. Do 1377. godine ona je organizovana po uzoru Dubrovačke kancelarije (talijanski i ugarski uticaj), a od te godine kralj Tvrtko je htio preurediti kancelariju po uzoru na kancelarije srpskih vladara. Na čelu kancelarije nalazio se DIJAK kojeg zamjenjuje naziv LOGOTET. Kancelarija bosanskih vladara nalazila se pri bosanskom dvoru i premještala se je iz mjesta u mjesto idući za vladarom. Pisalo se bosančicom, ali su imali i odjeljenje za latinska pisma. Već krajem 14. stoljeća i bosanska vlastela ima svoje kancelarije. Razlikujemo povelje nastale u bosanskoj kancelariji od onih koje su nastale u dubrovačkoj, ćirilskoj kancelariji, kao i dvije faze u razvoju bosanske kancelarije. U prvoj fazi povelje i akta bosanske kancelarije organizovane su u vrijeme bosanskih banova, a organizovane su po dubrovačkom uzoru. Nakon proglašenja kraljevstva osjeti se srpski uticaj. U prvoj fazi povelje su bez potpisa, a autentičnost je potvrđivao pečat, dok u


drugoj fazi. Po uzoru na srpsku kancelariju, na važnijim poveljama imamo i potpis vladara, dok su manje značajna akta bez potpisa.

Bosanska državna kancelarija uzela je invokaciju sa zapada i prevladavala je verbalna invokacija, dok samo u tri povelje imamo simboličku invokaciju. Intitulacija je po uzoru na ugarsku, u početku kratka, a kasnije nešto šira. Inskripcija je odmah na početku sa zakletvom, dok arenge nije bilo u poveljama sve do Tvrtka. U bosanskim poveljama intervencija je veća nego u dubrovačkim poveljama. Dispozicija je posebno interesantna po svom sadržaju, dok u sankcijama imamo samo duhovne kazne. Pod uticajem sa zapada u poveljama se spominju dijaci, logoteti, pisari, ali i svjedoci. Osobiti se kao svjedoci pojavljuju pripadnici Crkve bosanske. Pečat je imao važnu ulogu u bosanskim ispravama (mali, srednji i veliki pečat), dok je kao pečatnjak često korišten prsten. Povelje su datirane po Hristu i navodi se, ne samo dan, mjesec i godina, nego i neki praznik i indikcija, te mjesto izdavanja povelje (npr. pod gradom, u stolnom mjestu itd.). Samo se u Kulinovoj povelji navodi po čijem nalogu je izdana, a do kraja 14. stoljeća to se ne navodi, pa i iza toga vrlo rijetko. Kulinova povelja iz 1189. godine sastavljena je od sljedećih elemenata: invokacije, intitulacije, inskripcije, zakletve, dispozicije, aperkacije, ime pisara i datum. Po ovom formularu, uglavnom, su rađene sve povelje u 14. i 15. stoljeću uz poneku povelju sastavljenu po srpskom uzoru u kojoj se nalazi arenga i potpis vladara.

U bosanskoj kancelariji upotrebljavali su se razni nazivi za akta, od onog najstarijeg –knjiga-, pa zatim list, zapis, povelja, slovo itd. Za razliku od hrvatskih, čini se da iz ove kancelarije nije izašao niti jedan falsifikat, što nije slučaj sa humskim poveljama.

U Humu je posebna kancelarija osnovana tek u 13. stoljeću, a sve do propasti Hercegovine 1471. godine bila je pod jednakim uticajem istočne i zapadne kancelarije. Kao i u bosanskim poveljama i u humskim poveljama ovjera se vršila pečatom, a nakon proglašenja Stjepana Vukčića za Hercega 1448. godine uz pečat se pojavljuje i potpis. U 13. stoljeću nema navedenog pisara, a tek u 14. stoljeću spominju se dijaci i svjedoci. Do 13. stoljeća humske povelje su nedatirane, a od 14. stoljeća datiraju se po Hristu (1. januara). I kod njih je navedeno mjesto izdavanja. Nazivi za povelju isti su kao i u bosanskoj kancelariji i nazivaju se pisanije, zapisi, povelje itd.

6.12 Kancelarija Zete (Duklje)

Dukljanski vladari koji su vladali potpuno organizovanom državom, po mišljenju Antoljaka, su morali imati kancelariju. On pretpostavlja da je morala biti organizovana po uzoru na kancelariju hrvatskih vladara. Prva javna isprava


sačinjena u ovoj kancelariji je pisana na latinskom jeziku iz 1077. godine, koju je Mihajlo uputio papi Grguru VII, a tu su i povelje iz tzv. Lokrumskih falsifikata. Do polovine 14. stoljeća, sve povelje pisane su po dubrovačkom formularu, a nakon toga se javlja srpski (raški) formular.

6.13 Raška kancelarija

Po Antoljaku, nastala je u 12. stoljeću, ali se o njenom uređenju ništa ne zna. Prva poznata ćirilska isprava potiče sa kraja 12. stoljeća, a nastala je u kancelariji Velikog župana Stefana Nemanje i predstavlja ugovor sa Splitom, kojim se Splićanima garantuje sloboda trgovine. Iza ove imamo povelju Stefana Prvovjenčanog 1215. godine, a sačuvana je u originalu sa visećim pečatom i u latinskom prevodu iz 13. stoljeća. Pisane su ćirilskim pismom, a početkom 13. stoljeća imamo isprave pisane latinskim pismom, a od sredine 14. stoljeća srpski vladari imaju na dvoru grčke pisare. Pojedina vlastela, u početku, ima svoje pisare, a nakon Dušanove smrti formiraju se i kancelarije. Od sredine 14. stoljeća u ovoj kancelariji pojavljuju se i javni notari koji su pisali ugovore i javne isprave i zvali su se nomici. Njihovu pojavu bilježimo u razvijenim rudnicima (Trepča i Novo brdo). Njemački rudari Sasi imali su svoju kancelariju i njemačke pisare.

Prve raške povelje pisane su prema zapadnom formularu, a tek kasnije prema vizantijskom. Do kraja 14. stoljeća u srpskim poveljama nema verbalne invokacije, pa i tada se upotrebljava samo u privatnim ugovorima i aktima. Ona je, uglavnom simbolička i nalazi se na početku akta, ali i uz vladarov potpis. Svjetovne povelje su, često, bez intitulacije. U prvim poveljama nema ni arenge. Najinteresantnija pojava u srpskoj diplomatici je PROMUNGACIJA, a ona predstavlja kratku formulu kojom se javnost upozorava na ispravu. Iako se ne javlja u crkvenim poveljama, ipak je nalazimo u nekoliko njih. U srpskim poveljama, vrlo često, imamo intervenciju. Nešto historijskih podataka možemo pronaći u dispozicijama, dok je sankcija i u jednim i u drugim najopširnije data.

Sve povelje izašle iz srpske kancelarije sadrže potpis. Pisari se u poveljama spominju se tek od kraja 13. stoljeća. Pisari listina koje su izdavala lica sa pravnim položajem zvali su se dijak, arhidijak, logotet, kancelar i gramatik, dok je nazivom nomik nazivao se pisar koji je sastavljao i pisao isprave privatnim licima. Svjedoci su navođeni veoma rijetko, a budući da su sadržavali potpis, rijetko se spominje i pečat. Tek od Dušanovog vremena u poveljama se navodi da su pisane po nalogu vladara ili nekog feudalca. Datiranje je vršeno po uzoru na zapad, ali i na istok. Svjetovne povelje se nazivaju povelja, knjiga i zapisanije, a crkvene hrisovulje. Falsifikata je bilo


dosta i teško ih je bilo utvrditi. Nekoliko povelja je interpolirano, a neke su sastavljane po uzoru na dvije povelje i sačuvane su , uglavnom, u prepisima.

Srpski vladari od 13. do 14. stoljeća izdavali su, ne samo veliki broj svečanih hrisovulja, nego i takvih akata koji odgovaraju bizantinskoj prostagmi, a koje umjesto zlatnog pečata imaju voštani pečat i jednostavnije su. Od bizantinski prostagmi razlikuju se po tome što su potpisane kraljevim imenom, a kasnije monogramom.

7. Paleografija

Paleografija je pomoćna historijska nauka koja se bavi proučavanjem porijekla, procesa, razvoja i pravce širenja starih pisama. Naziv potiče od grčkih riječi palailos-star i grafos-pismo, a prvi put se spominje 1708. godine u djelu francuskog benediktinca Bernardusa De Mondfalkona kada je upotrijebljena riječ paleografi. U širem značenju paleografija se bavi istraživanjem svih starih pisama na raznim vrstama materijala: papirus, pergament, papir itd.

Praktična strana učenja paleografije je ovladavanje čitanja rukopisa starih pisama, a naučna strana u određivanju starosti, vrste i mjesta nastanka nekog pisma, odnosno u utvrđivanju falsifikata kao i u analizi izvora, čime se određuje njegova historijska vrijednost. Paleografija je i pomoćno sredstvo kojim duboko poniremo u vrijeme nastanka nekog pisma i kulturnu sredinu u kojoj je to pismo nastalo i zbog toga je Antoljak smatra sastavnim dijelom opće kulturne historije. Đurđev, također, ističe da upravo zahvaljujući očuvanosti starih tekstova mi smo u stanju da se uživimo u svijet davno izumrlih generacija, da upoznamo njihova htijenja, znanja i njihov idejni svijet.

Sve do 16. stoljeća paleografija nije smatrana posebnom naučnom disciplinom, kada je u Bolonji osnovana prva katedra za paleografiju s ciljem učenja i čitanja starih pisama, a sa istim ciljem je bolonjski naučnik Ulis Aldrobandi 1580. godine napisao prvi udžbenik paleografije pod nazivom ''Bibliografija''. Tek sa 17. stoljećem može se govoriti da su stvoreni uslovi za razvoj paleografije, polemikama oko autentičnosti nekih isprava. To je period kada je historiografija sebi stavila u zadatak istraživanje izvora, kritiku izvora i utvrđivanje činjenica te publikovanje isprava. To nisu više antikvari humanizma koji su skupljali starine, nego su to erudite koji se sistematski bave kritikom izvora i na temelju dotadašnjih iskustava pronalaze pravila za taj postupak. Jedan od značajnijih poduhvata erudita pokrenuo je isusovac Žan Boland po kojem su sljedbenici nazvani Bolandistima. On je sa svojim saradnicima započeo 1643. godine izdavanje edicije ''Acta Sanctorum'' s ciljem da životopise svetaca očisti od legendi i da se na taj način suprotstave napadu humanista na kult svetaca. Kritičkom analizom tekstova nastojali su utvrditi najstarije izvore


te njihovu autentičnost i vjerodostojnost. Naučna metoda kojom su pristupili ovom poslu do tada nije bila primjenjivana.

Najznačajniji sljedbenik Daniel Papenbruk je hiperkritički pristupio proučavanju i analizi povelja posebno onih iz doba merovinga i prvih karolinga koje su izdate francuskim benediktinskim samostanima posebno San Deniju kod Pariza. Svojom hiperkritikom on je utvrdio da su samo neke autentične. To je bio razlog da se francuski benediktinci (Žan Žak Mabion) iz samostana Sen Žermen, koji je imao vrlo bogatu biblioteku i arhivski materijal, što je podstaknuto polemikom koju je vodio sa Papenbrukom o metodi prepoznavanja autentičnosti dokumenta. Mabion je pristupio temeljitom proučavanju ove građe u koju je Papenbruk unio tolike sumnje. Rezultat je djelo ''De re diplomatica libri sex'' (1681. godine) kojim je utemeljena diplomatika kao analiza i redakcija isprava i metoda utvrđivanja njihove autentičnosti. Obrazlaganjem metoda na osnovu kojeg se može razlikovati original od falsifikata, on je dao temelje paleografiji i diplomatici i doprinijeo je razvoju historijskih metoda. Iz samog naziva djela vidi se da on ne raspravlja samo o diplomatici nego i historijskim pravu, arheologiji, svragistici, hronologiji i paleografiji. Zbog toga što je trebao, da između ostalog, riješi i pitanja postanka i upotrebe različitih vrsta pisma, u 11. poglavlju svoje knjige Mabion je prvi sistematizirao latinsko pismo po kojem razlikuje 2 vrste pisama:

1. staro rimsko pismo2. srednjovjekovna latinska pisma u koja ubraja: gotsko, anglo-sasko,

langobardsko, franačko, galsko, merovinško i karolinško pismo

Mabionovo djelo ostalo je osnova za paleografiju, tj. za sistematsko proučavanje razvoja latinskog pisma, ali i nastanak prvog djela grčke paleografije, koje je napisao Bernardus Mondfalkon pod nazivom ''Grčka paleografija''. Ovo djelo predstavlja veliki doprinos u metodološkom pogledu za razvoj paleografije. Međutim, trebalo je da prođe još jedno stoljeće pa da paleografija dobije ono značenje koje je dao Mondfalkon. Prethodnica u njenom razvoju u 18. stoljeću nastaje u Italiji i to zaslugom Scipiona Mafeia, talijanskog pjesnika i književnika, koji je svojim djelima podjednako doprinijeo razvoju paleografije i filologije. Na osnovu brojnih rukopisa koje je našao u biblioteci u Veroni, on ističe tezu o genetičkom razvoju latinskog pisma. Nasuprot Mabionu, koji je zastupao tezu o klasifikaciji pisama, Mafei ne samo da to odbacuje, nego i tvrdi da postoji samo jedno latinsko rimsko pismo koje se pojavljuje u 3 osnovna vida:

1. majuskula2. minuskula


3. kursiv

Sa ovim otkrićem Mafei se smatra prethodnikom moderne paleografije, jer je došao do naučne istine.

Rad benediktinaca je bio poznat u Engleskoj, Španiji, Italiji i posebno u Njemačkoj gdje se pomoćne historijske nauke izučavaju na tadašnjim poznatim univerzitetima u Jeni i Jetingemu. Ipak su Francuzi najzaslužniji za razvoj paleografije koji osnivaju Školu Karata ili isprava. U okviru obrazovanja bibliotekara i arhivista ova škola je imala i kurseve iz pomoćnih historijskih nauka: paleografije, diplomatike, filologije, pravne historije, arheologije, arhivistike i bibliotekarstva. Ova škola postala je i centar za razvoj opće historijske metodologije. Iz ove škole je izašao i prvi udžbenik u 2 svezka.

U Italiji, prva škola paleografije i diplomatike osnovana je u Firenci 1857. godine pri Centralnom državnom arhivu. I ona je dala nekoliko paleografa i doprinijela je razvoju talijanske paleografije. U Rimu je osnovana paleografska škola, pa je pokrenut i arhivski časopis 1882. godine. Na podsticaj pape Leona XIII formirana je u Vatikanu Vatikanska škola paleografije i diplomatike. Uporedo sa ovim može se pratiti i razvoj paleografije u drugim evropskim zemljama.

Prvi školovani paleograf sa ovih prostora je Franjo Rački, koji je prilikom pokretanja inicijative za osnivanje sveučilišta u Zagrebu, zahtijevao da se uz historiju predaju i pomoćne znanosti. Svoje znanje iz paleografije Rački je stekao u Rimu 1857-1860. godine. On je sistematski proučio latinsku, glagoljsku i ćirilsku paleografiju, a potom i diplomatiku. Pored Račkog, značajan je i Tadeuš Smičiklas, koji je nakon osnivanja sveučilišta u Zagrebu 1874. godine, na Filozofskom fakultetu predavao pomoćne nauke (1888-1895). Tu su i studenti Vatikanske škole, među kojima se ističe Viktor Novak, autor udžbenika ''Latinska paleografija'' (Beograd, 1952. godine)


Documents

PHD