SANJA PILIĆ

Fora je biti faca, zar ne?

SUBOTA Moj ţivot je pakao. Doslovno. Imam četrnaest i pol godina. I ništa ne razumijem. Dvije dosadne sestre ţenskog spola gnjave me zajedno s mamom ţenskog spola. Tata je zbrisao kao svaki pravi moderni muškarac, nekoć davno. I sad je bolestan na srce. A mene muči pitanje smisla naše egzistencije. To je tako kad ste rođeni u obitelji intelektualaca. Neprestano nešto razmišljam... Radije bih da sam glup kao panj. Ovako, preda mnom je neizvjesna budućnost, prepuna dvojbi, sumnji i depresije. Već vidim: zaljubit ću se u pametnjakovićku koja čita knjige, boji kosu i traljavo se odijeva. Moj prijatelj Miha jede hamburgere i vozi tatin motor. Njegov tata klopa janjetinu, a djed uzgaja svinje. Miha je sretan i debeo, a ja suh i nervozan, Cure me ne šljive. Nekako mi se čini da nisam neka marka. - Previše si zaokupljen nebitnim stvarima - kaţe Miha dok sjedimo na klupi u parku. On ţvače dok govori i govori dok ţvače. Na ruci ima skupocjeni sat i lančić oko vrata. Kosa mu je crna poput ugljena i bujna. Bucmast je, ali mu dobro stoji. Izgleda kao neki arapski princ. A tako se i ponaša. - Misliš? - Znam - kaţe Miha. - I što bi trebao uraditi? - pitam ga. - Pojednostaviti - kaţe Miha. - Što to znači?

- Ne bih ti znao objasniti. Moţda, ne razmišljati. -Jednog dana ćeš imati problema sa srcem jer ne razmišljaš jedući to smeće. - I tvoj tata ima problema sa srcem, a suh je kao dvopek... Zašutim. Park na Svačićevu trgu dosadan je poput muške čarape. Ali ja imam Flokija, psa kojeg treba njegovati i maziti. Mješanac. Veselo, naporno smeđe biće bijele njuške bez pedigrea. Čak se i ne zna tko su mu roditelji. Siroče nađeno u podnoţju Sljemena. Totalni pseći luzer. Gospođa Zvončić, prastara usidjelica iz prizemlja, prolazi pokraj nas. Miha je ne gleda. On iz nekakvog čudnog razloga uopće nije srdačan s ljudima. Dobro, istina, Miha stanuje u Gundulićevoj, a ja u Hatzovoj. To nije njegova susjeda pa se i ne mora smiješiti. Ali ja ţelim biti simpatičan. I ţelim da svi govore kako sam simpatičan. Kad već nisam lijep. - Dobar dan, Borna. Izveo si Flokija u šetnju. Ti si tako dobar i pristojan dječak.

Pocrvenio sam od sreće. A Miha ravnodušno sjedi, prekriţio ruke preko trbuha i zatvorio oči. - Da - potvrdih. - Mama posprema. - Eh, ti si pravi sin - uzdahne gospođa Zvončić, a ja sam i znao zašto je uzdahnula. Na drugom katu u našoj kući stanuje neki tip s majkom. Kad se napije urla i baca televizor kroz prozor, a ona zove policiju. I tako se to ponavlja, tipa odvedu na psihijatriju, onda ga vrate, pa on ponovno baca televizor kroz prozor... Uopće nisam siguran isplati li se biti pristojan i još pravi sin. Nemam pankersku frizuru, razgovaram koristeći peterosloţne riječi, brišem noge pri ulasku u stan, ali moje ponašanje cijene samo građani rođeni još za Austro-Ugarske. Novije generacije me totalno ignoriraju, da ne kaţem iskorištavaju, pogotovo moja starija sestra Margita i njezin zaručnik Zlatko. Kad god ţele biti sami - izbace me iz stana. Onda lutam ulicama, buljim u izloge i osjećam se poput prolivene juhe. Jer osim što sam dobar po karakteru, još sam i pjesnički nastrojen, što je dodatna oteţavajuća okolnost. Ţivot me mrzi. - Eno, Sonje - Miha me upozorio progutavši posljednji zalogaj. Onda je zazviţdao. Normalne djevojke ne bi se trebale osvrtati na različita zviţdukanja (Floki je naćulio uši, zatim vučjakinja Debra i jazavčar Pupi), ali naravno, pitanje je postoje li normalne djevojke ili su moji kriteriji previsoki za ovo doba. - Haj! - Sonja se doklatarila do nas. Na sebi je imala crne tajice i dugačku crnu majicu. Išla mi je na ţivce, tako odrpana.

- Kaj delate? - upitala je. - Prodajemo zjake - rekao sam bijesno. - Nervozan si? - upitala me. - Miha, prijatelj ti je nervozan. - Aha - potvrdio je Miha - nema curu pa ţivčani. - Budalo! - Evo, vidiš! - Ne znaš sa ţenama - izjavi Sonja. - Ti nisi ţensko... - Ne svađajte se - Miha je štucnuo. Moram popiti kolu. Častim vas u Ĉvenku. Floki se uzvrpoljio. Osjetio je da se nešto događa. Šetnja izvan zatvorskog kruga Svačićeva trga? Super. Vau! - Mogao si nabaviti i boljeg psa. Ovaj nije reprezentativan za šetnju gradom - izjavi Miha kiselo. Namjeravao me totalno uništiti. Razoriti. Baciti hidrogensku bombu na moju ojađenu psihu. Uskrsni praznici su završili, škola je započela, a ništa se posebno nije dogodilo. Opet ću čekati nove praznike... Mislio sam da će prošlogodišnji ljetni praznici promijeniti moj ţivot, da ću doţivjeti avanturu, naučiti skijati na vodi, upoznati posebnu osobu, otkriti kovčeg sa zlatnicima u moru ili nešto slično dok sam se odmarao u Njivicama. Ništa od toga nije se dogodilo. Jedino mi je narastao nos. Zatim uši. I stopala. - Pričekaj da kupim pizzu - rekla je Sonja. - Gladna sam. Jučer sam zatulumarila do ponoći. Sva sreća da je subota...

- Blago tebi što moţeš tako dugo biti vani - nasmijao se Miha. - Ja sam sa starcima posjetio kumove. Ali se isplatilo. Darovali su mi knjigu o motorima. - Još uvijek voziš motor? Tvoj tata je zbilja lud. - Kad god znam da nema policije u blizini. Uostalom, on je sa mnom. Oboţava motore. Vozi ih od dvanaeste. Sonja me je ignorirala. Išla mi je na ţivce. Glupa, površna krava, mislio sam i smiješio se. Ima tetoviranu ruţu na nadlanici, a ponašala se kao da studira kibernetiku. Ni ona mene ne zarezuje pet posto. Sjeli smo na pletene stolice. Sonja je ţvakala pizzu. - Razmišljala sam da stavim piercing na usnicu. Ali mama mi neće dati. I što misliš, bi li mi smetao dok klopam - pogledala je u Mihu. - Radi što hoćeš - odgovorio je ravnodušno. -Ne moţeš u osnovnoj imati piercing. Pričekaj još koji mjesec. - Ideja ti je sasvim glupa - rekao sam. - Tebe nisam ništa pitala - odvratila je Sonja. Floki je zalajao na retrivera koji je prolazio. - Prestanite se svađati - naredio je Miha. - Zar ne vidite da sam u komi zbog svršetka proljetnih praznika. Tko će po ovom lijepom vremenu ponovno sjediti u klupi? Još kad se samo sjetim škole, dosadnog Topića i Mirkovićke... Uzdahnuli smo. Zajednička nesreća nas je zbliţavala. - Što je, inače, s Paulom? Javlja ti se još uvijek? -upitao je Miha Sonju.

- Aha - odgovorila je. - Piše mailove. - Ljetne ljubavi su super! Naćulio sam uši. Sjetih se ljetovanja i mog debakla: svi su imali uspjeha u lovu na komade, samo sam ja ispao gubitnik. Nitko se u mene nije zapiknuo, osim Julijane, gazdaričine kćerke. Ljetovao sam s mamom u nekom šugavom apartmanu. Bilo je prilično dosadno. Mama je bila negativistički raspoloţena - vjerojatno je i ona htjela imati kakvog udvarača. Stalno smo zajedno odlazili na plaţu, tako da sam ja smetao njoj, a ona meni. Ne znam zašto je izabrala Njivice za ljetovanje. Tamo nikoga nismo poznavali. Uglavnom, Julijana mi se nabacivala i objašnjavala mi kako si horoskopski odgovaramo. Ja bik, ona riba. Dobivao sam plikove od alergije. Nema mi groznije stvari od razglabanja o horoskopima, a Julijana još k tome voljela i gledati ljubavne filmove! Uţas! - Da, malo sam uvjeţbala engleski... Vratio sam se u sadašnjost. Pa to je napredak, pomislio sam. Već sam zaboravio koliko mi Sonja ide na ţivce. Prošle godine u prosincu sjedili smo zajedno u klupi i gotovo sam poludio. Stalno je posuđivala kemijsku od mene, prepisivala zadaće i lupkala nogom. Uopće ne kuţim kako je završila polugodište bez ijedne loše ocjene, čak su je i pohvalili. Bio sam uţasnut. Mrzim neuređene, lijene, površne cure koje se »snalaze« u ţivotu. Ali i takve nađu dečka! Nekakvog Paula. Moţda i brţe nego one »normalne«. Meni se Julijana nije sviđala, a jedino me ona zamijetila. Osjećao sam se glupo, ali nikako nisam znao izaći iz tog filma. Druţio sam se s njezinim bratom koji je također bio dosadan. Vozili smo se na biciklu i napokon sam ojačao noge. Bar neka korist od ljetovanja. Više nisam izgledao kao kukac.

- I što ćemo danas? - upitao sam. - Pokušao sam postati konstruktivan. - Ja idem u kino s Anamarijom - rekla je Sonja. - Moţeš sa mnom na flipere - rekao je Miha. Nije mi se dalo ići na flipere. Ali, morao sam se pokrenuti. Pronaći nove izazove, ma pokrenuti se. Osjećao sam se loše u svojoj koţi, kao u premalenom kaputu. Jednom riječju, osim što su mi drugi išli na ţivce, išao sam i sam sebi. Više nisam ţelio biti dobar. Ni pristojan. Mama je poslala poruku: Ručak. Imamo nenadane goste. Pojavi se za desetak minuta. - Stara me zove - rekao sam. - Roditelje treba zadaviti - rekla je Sonja. - Uvijek nas kontroliraju. - Kako koga - rekao sam. - Mene nitko ne kon-irolira. Znam se pobrinuti za sebe. - A ja kao ne znam... - Nisam to mislio. - Ponašaš se kao da si popio napitak za genijalce i sutra dobivaš Nobelovu nagradu. A sve bi dao da nekoj curi staviš ruku na cicku. Eto, toliko o tome. - Prava si prostakuša. Dosadna si sa svojim zaključcima. - Da, ali ono s cickom je istina. - Ne svađajte se - upetljao se Miha. - Vi zbilja ne znate normalno razgovarati. - I tako moram ići. Floki se uzvrpoljio. Bio je sretan što opet odlazimo u šetnju. Pomislio sam kako nikada neću imati curu, jer su sve grozne. Zaredit ću se ili otvoriti hotel za pse. Ipak su oni naši najbolji prijatelji.

- Vidimo se - nasmijao se Miha. VANESA Otključavao sam vrata stana i čuo maminu milozvučnu rečenicu: - Toliko sam vesela da si se pojavila... Nisam imala pojma što se događa s tobom. Ipak smo bile najbolje prijateljice. Upao sam u dnevni boravak. Šiljasta, visoka, mršava osoba sjedila je za ovalnim stolom kupljenim na otplatu u dvadeset četiri rate. A pored nje je zbunjeno i pomalo dosađujući se sjedila djevojka plave kovrčave kose, plavih očiju i sasvim blijedog, prozračnog tena. Na sebi je imala ruţičastu majicu na kojoj je pisalo Girls. I ţuto obojane nokte u skladu sa suknjom. Malo previše boje, pomislio sam. Ups! - Evo Borne i Flokija - mama nas je predstavila. - Sjećaš li se moje prijateljica iz djetinjstva Jasne i njezine kćerke Vanese? - Ne sjećam se. - Kad si imao sedam godina druţili smo se. - Ah, da. Pomalo mi sijeva. Pruţio sam ruku. - Drago mi je. - Vratile su se u Hrvatsku. Iz Los Angelesa. Pokušat će ovdje opet ţivjeti. - Zbilja pokušati - rekla je Jasna. Mama je bolesna, ali bojim se da ipak nećemo tu ostati. U ovih mjesec dana... - Zar si mjesec dana u Zagrebu?

- Da. Vidim, sve je drukčije. Ipak sam se odvikla od takvog ţivota. A i Vanesa. Nama je tu sve ma-lo i sporo. - Zašto se prije nisi javila? - Nisam stigla - odgovori Jasna nehajno. - Nisi stigla? - mamin glas je zadrhtao. - Nisi stigla? - Ne - odgovori Jasna ne primjećujući laganu uvrijeđenost u maminu glasu. Sjeo sam do Vanese. - Haj - nasmiješio sam se. - Sviđa li ti se u Hrvatskoj? - Da - odgovori ona s američkim naglaskom. - Ali nedostaju mi prijatelji. I već smo predugo ovdje. - Znači, ti ne bi rado ţivjela ovdje? - Ne - odgovori Vanesa - ali roditelji bi se rado vratili. Otac, a i mama. Bar tako misle. Ili moţda više ne misle. Sjećam se da imaš sestre. Gdje su? - Margita na izletu sa zaručnikom Zlatkom. A Sanja, pojma nemam... - Ha, zaručnikom? - Da, tako su definirali svoj odnos - rekoh mudro.

Vanesa se nasmiješi. Bila je zgodna, usnice je na-mazala sjajnim ruţem. Izgledala je kao cura iz magazina za djevojke, slatka i skladna. Plavih očiju kojih je sve manje na ovim prostorima. - Imaš li prijatelje, mislim, ovdje? - Da - rekla je Vanesa. - Imam Mirelu, kod bake. Druţimo se. Mami je obavljala poslove u Zagrebu, so, oh, sorry, stalno mi dolazi engleski... - Kako to da si došla sada? Zar nemaš nastavu? - Oh, imam. Ali ja sam dobar stjudent. Malo ću polagati ispite... Dobro učim pa nema veze... Mama je dotle razgovarala s Jasnom. Rukom se naslonila na fotelju. Skuţio sam da je tema ozbiljna. Ţivot, muškarci, vještice iz ureda, zapušteni Zagreb - to su bile mamine glavne točke kad bi postala ozbiljna. Inače je pričala viceve i pjevala kraće operne arije, kupovala haljine u Skandalu i svejedno tvrdila da izgleda babasto. - Hej, moţete se povući u tvoju sobu - rekla je mama. - Ne moraš prisluškivati. - Mama je paranoična - objasnio sam Vanesi. -Je li i tvoja? - Paranoik. Uglavnom - odgovorila je. - Ali to je normalno. O, soba ti je ekslent. Pogledao sam svoju jazbinu davno obojanih zidova sasvim drugim očima. - Nemoj me zafrkavati. - Da, baš je okej. Bila sam u puno soba u Zagrebu. Male su i nemaju svjetla. Osim u novim naselji-ma. Puno smo se druţili s ljudima.

Zar joj se sviđa taj pisaći stol iz prethistorije s debelim slonovskim nogama? I ţuta Ikeina polica prošvercana preko granice, oko koje smo drhturili kao da švercamo oruţje? I plakat Mela Gibsona? On je već i za moju mamu prestar. A ja drţim Hrabro srce na zidu. Nije ni čudo što nemam puno prijatelja. Dobro, kvadrati su presudili. Soba je velika. Dvadeset kvadrata. Ţivjela stara Austrija! A pod je hrastov, ako je to vaţno. Katkad osjećam da ću ţivot završiti kao profesor povijesti, jer uvijek sam u zaostatku, a i divim se starinama. Moram postati moderan. - Hoćeš da u subotu idemo na modnu reviju za mlade u City centar. Bit će zabavno? - izgovorih odjednom se prisjećajući da me Jura pozvao jer njegov ujak, modni kreator, ima prezentaciju kolekcije. - Mejbi - odgovori Vanesa. - Vidjet ću kakvi su nam planovi... Vanesa je sjela na pod, a ja na krevet. Bio sam ponosan jer se nisam oznojio vodeći razgovor. Mo-ram početi oponašati Mihu. On brblja kao navijen, a mobitel mu neprestano zvoni. Moj ne zvoni nikada. Dobro, malo pretjerujem. - Vrlo lijepo govoriš hrvatski... - Ma da... Kod kuće razgovaramo hrvatski. A i druţim se s Hrvatima, puno. Zapravo, mama me gnjavila da ne zaboravim naš jezik. Baš me gnjavila. Morala sam plesati i folklor, zatim čitati knjige... Moja najbolja prijateljica zove se Lucija. Također se rodila u Zagrebu. Idemo u isti razred. - Super. A moj najbolji prijatelj zove se Miha... Nadam se da ćeš ga upoznati. Vanesa mi se sviđala. Ţvakala je ţvakaću i gledala kroz prozor. Učinila mi se baš kao prava cura za mene. Ali Amerika je Amerika. Ne vrijedi pokušavati. Zato sam se skulirao. Znam da sam

jednostavno prepristojan da bih imao uspjeha kod ţena. I ne znam zašto me to toliko muči, ali istina je. Mene cure zanimaju još od petog razreda. Mihu cure ne zanimaju i zato sve skaču oko njega. Sestrin zaručnik Zlatko rekao je da je to uobičajena pojava. I da trebam biti hladan kao led, sladoled, smrznuto pile i boca šampanjca ukoliko se ţelim dočepati kakvog komada. Mama nas je pozvala na ručak. U kuhinji je bila zategnuta situacija. Mama je izgledala pomalo uvrijeđeno, ali se trudila to ne po-kazati. Međutim, poznajem je kao svoj dţep. Valjda je bila uvrijeđena na Jasnu što joj se nije prije javila. Pričali smo o Americi, internetu i filmovima koje smo zajednički gledali. Oceanovih 11, Bradu Pittu i kako je postao tata... Razmišljao sam ţelim li biti kao Brad Pitt jednog dana? Ili... Zapravo, što ţelim biti? Problem je bio što sam stalno nešto razmišljao, a bolje je biti glup. Glupači bolje prolaze. To znači da razmišljanje škodi. Sva sreća da imam Mihu koji me uvijek spušta na zemlju kad otplovim mislima i kad previše pametujem. Ručak je bio za četvorku. Ali dan je, sve u svemu, ipak bio za pet! ŠKOLA U školi je debilana. Mislim, mama me lijepo usosila. Zbog mogućeg fakultetskog obrazovanja već sada patim skupljajući odlične ocjene i bubajući nezanimljive predmete. Poţelio sam biti kuhar i izbjeći štrebanje, ali mama je rekla da sam neuvjerljiv. S obzirom da ne znam ni jaja ispeći, smatra da to nije moja istinska ţelja. Tako da ću se na kraju morati upisati u gimnaziju, a s vremenom ću otkriti svoju istinsku strast.

Inače, danas je Zvonarevićka iz matematike dobila ţivčani slom jer je shvatila da smo u deset dana praznika zaboravili sve što smo ove godine učili... Glupost! Podijelila nam je nekakve informativne testove, a onda se zgraţala nad rezultatima. I cvilila je kako je današnja mladeţ grozna. Čudio sam se takvom raspoloţenju... Što bismo mi morali reći? Čeka nas učenje. Zar je to normalno? Osim svega, iako je poznato da se u svijetu rađa više ţena negoli muškaraca od nas trideset u razredu, dvadeset je dječaka... Grozno. Sa Sonjom, baš sam zloban, nas je dvadeset jedan. Uopće se ne razumijem u cure, ma kakve bile. Ipak, danas sam upoznao još jednu djevojku. Zbunjenu, pa mi je bilo malo lakše. Nosi duge haljine i zove se Monika. Ima mobitel bez fotoaparata. Pitam se samo gdje ga je našla? I pije vodu iz bočice. Vrlo je sretna što će uskoro stupiti na snagu zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. I smatra da je nošenje krzna smrtni grijeh. Oči su joj plave, a kosa tanka i duga, skupljena u pletenicu. Sudarili smo se na izlasku iz škole, kao na filmu. Upisala se na tečaj crtanja koji se odrţava u prostorima naše škole. Ţeli se upisati u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Ispričao sam joj se i krenuli smo u razgovor. Kasnije mi je Miha rekao da se druţim sa samim luzericama i čudakinjama. Ne ţelim zbilja biti glupan, ali nekako ispada da nisam faca. Otišao sam u Namu i kupio si od ušteđevine sek-si bokserice. Ukoliko bokserice u Nami mogu uopće biti seksi?! Ne znam zašto sam pomislio da mi se kupovinom gaća moţe promijeniti ţivot, ali nešto sam morao učiniti. Upisat ću se u teretanu što prije. Došao sam kući, a tamo je sve bilo po starom. Tri ţene u jednoj kuhinji. Prije ili poslije završit ću u ludnici. Ili promijeniti spol.

- Kako je bilo u školi? - upitala me mama. - Ova ti frizura loše stoji - rekla je Margita ničim izazvana. - Mislim da nam je brat neraspoloţen - dodala je Sanja. Sanja ima devetnaest godina, nije se uspjela upisati na Glumačku akademiju i trenutačno radi kao konobarica. Osjeća se odraslo. Mama pati od griţnje savjesti što joj djeca moraju zarađivati za ţivot. Tata šalje neku jadnu alimentaciju i uopće, prilično se zezamo s lovom. Pokušavam se pretvarati da mi to nije vaţno, ali kad god nemam uspjeha kod cura pomislim da je to zbog mog imovinskog stanja. - Dobro - rekao sam - i bio bih bolje da vi niste tako dosadne. Objektivno razmišljajući smatram se zlostavljanom osobom. Susret s tri ţene nakon še-stosatnog obrazovanja je poput horora s vampirima, glistama i izvanzemaljcima. Sjeo sam za stol i počeo jesti kelj. Tuţno. Osjećao sam se poput nekog lika iz Dickensova romana. - Ne seri - rekla je Sanja. - Ne treba nam depre-sivac u stanu. Sanja brije na optimizam. Zapravo, usprkos tome što nije upala na Akademiju, stalno je dobre vo-lje. Dečki joj ostavljaju napojnice i ona se osjeća vrlo samostalno. Pravi se vaţna. Sve ţene se prave vaţne, kad bolje razmislim. Opet sam se sjetio plana da postanem manje pristojan i pronađem svoje pravo ja. U kući ću i dalje biti dobro odgojen jer sam u manjini, ali s curama ću morati nekako drugačije... Za početak ću se dočepati novaca kako bih malo ojačao samopouzdanje. I očito moram promijeniti stil odijevanja. Nemam ni sunčane naočale, a one bi sigurno dale zagonetan izraz mom prilično dosadnom izrazu lica. - Zašto si tako kiseo? - upitala me Sanja. - Daj reci. - Razmišljam...

- Ma nemoj, a o čemu? - O tome kako moram postati faca - izlanuh. Bilo je to jače od mene. Uvijek sam govorio ono što mislim. Greška. - Ti jesi faca - uplela se mama. - Zar misliš da nisi? Pogledao sam je, a komadić krumpira plivao je u ţlici. - Nekako se ne osjećam tako - priznao sam... - A zašto?- upitala me Margita suosjećajno. Joj, sad sam nadrapao. Sad će početi psihologizira-nje. Brbljanje. Razglabanje. Testiranje. Proučavanje. - Ne znam. - Moţda si se previše povukao? - rekla je Margita. - Trebaš izlaziti s dečkima. Igrati nogomet. - Lako je reći - odvratio sam. - A da me pustite na miru. Danas ne stignem voditi Flokija u šetnju, idem nešto obaviti. -Što? - Mogu li biti malo tajanstven i nedokučiv? - upitao sam. - Hm - mama me pogledala skeptično. Osjećao sam se kao da sam ja Floki. PLAN ILI NEMA PLANA Izašao sam. Nazvao Mihu. Zapravo nisam imao nikakav plan u glavi. - Osjećam se bez veze - priznao sam kao kakva curica. - Što ţeliš? Mogu ti pokazati novi PlayStation...

- Ne, htio bih da odemo do Štrosa. Tamo će, moţda, biti kakvo društvo. Neki dečki... Moram više izlaziti... - Upiši se sa mnom na plivanje... -Joj, to ne bi... - Kilav si, to je tvoj problem. A da počneš boksati, he-he? Evo, stiţem. Miha je stigao u novoj majici iz Diesela. Gotovo mi je pozlilo. On je pravi pravcati šminker. Nema majicu kupljenu na trţnici kao ja. Tako je strašno cool. U prodavaonici je kupio Zero kolu. - Ţedan sam. A moram smršaviti, tako kaţu... - Tko kaţe? - Ma, moja susjeda. Nutri... nutricionistkinja. Gotovo sam slomio jezik dok sam naučio kako se to izgovara. Baba je dosadna. Svakog dana kad me ugleda na stubištu počne me daviti zdravom hranom... Zar sam se udebljao? - Moţda malo.,.. - I što mi fali? - Meni je okej... - Sve su to gluposti. A što ti se događa? - Ne mogu više izdrţati kod kuće... Jednostavno. - Sva sreća da imate veliki stan. Previše ţena je oko tebe... Cure su tako glupe. Koji put se pitam zašto toliko razmišljaš o curama? - Lako tebi... Oko tebe trče. - Dosadne su, istinski dosadne. Na Štrosu smo našli Kiflu i Robija. Upravo su se skejtovima uputili prema Mimari. Izgledali su od-lučno.

- Hoćeš da te naučimo skejtati? - upitali su me. - Mislim da bih se raspao - rekao sam iskreno. - Naučit ćemo preskakati prepreke, zidiće, klupe... ili običan flatground za početak. - Ništa ja vas ne razumijem... Mama bi me razbila da se razbijem... - Ma daj, ne zezaj! - nasmijao se Kifla. - Samo gledaj što radimo. - Dobro. I tako nemam pametnijeg posla... - Hoćeš li nam se ti, Miha, pridruţiti? -Jednoga lijepog dana - odgovorio je Miha. -1 ja sam u fazi gledanja. Došli smo do muzeja Mimara. Sjeo sam na klupu kao kakav umirovljenik. I Miha zajedno sa mnom. Dečki su letjeli preko stepenica, a ja sam zijevao od uţasa i zatvarao oči. Onda sam stao i ja na skejt, a to je izgledalo više nego smiješno... Nisam mogao odrţati ravnoteţu. Bilo mi je prvi put. Kad nešto prvi put radite, uvijek je koma. Koma nad komama. A ja sam trebao pomoć. Osjećao sam se loše i gotovo. Nazvao sam oca. To je značilo da sam zbilja loše. Taj lik me više ţivcirao nego što me nije ţivcirao. A opet, trebao sam savjet odrasle osobe koja nije ţena... - Bok, tata. Ja sam. - O ti si, baš mi je drago... - Htio bih razgovarati s tobom... - Kaţi... - Ne ovako preko telefona. Htio bih da se nađemo... - Zar se nešto dogodilo? - Ne, nije. Ali svako malo sam loše volje. Je li to normalno u razvoju muške jedinke?

- To je normalno kako u razvoju, tako i kad se ne razvijaš, he-he... - Kad se moţemo vidjeti? - Petak? Poslije posla. Dođi do mene pa ćemo otići u kafić... - Okej. Odjednom sam se osjećao vaţno. Ipak sam se pokrenuo. Ponovno sam stao na skejt i ovog puta sve je izgledalo bolje. Pojurio sam nekoliko metara... - Moţda te i navučemo na skejtanje - rekao je Kifla. - Glavno da sam se izvukao iz šetnje s Flokijem - rekao sam. PSIHIČKO SAZRIJEVANJE Poludjet ću. Svi gledaju Big Brother i nekakve glupe sapunice. Cure, uglavnom, pa se s njima ne snalazim u običnim razgovorima. Ali zato mi je Vanesa poslala poruku: Mogu ići s tobom na modnu reviju u subotu. Osjećao sam se kao da me probudio pjev ptica (iako zapravo mrzim da me išta probudi). Malo mi je poraslo perje. Zatim sam poslao poruku Julijani: Kako si? Što radiš? Ţelio sam da misli na mene i ne zaboravi me. Naravno da mi i dalje nije stalo do nje, ali shvatio sam da moram biti moderan i traţen. Odlučio sam se pomalo uvaljivati svakoj curi koju upoznam. Postati zavodnik, a ne simpatični klinac. Čak sam i razgovor na stubištu s gospođom Zvončić skratio s prosječne tri minute na jednu. Postat ću cool, kad je to toliko vaţno. Neću više čitati ozbiljne knjige i pokušat ću biti gluplji nego što jesam. Na mamin nagovor proučavam Kafku koji se nalazi u lektiri za srednju školu. Pretvorit ću se u kukca ako tako nastavim. I ukoliko se ne

upišem u teretanu ili ne počnem igrati nogomet, jao meni! Nogice će mi opet oslabjeti. I ovako sam dovoljno čudan za ovaj svijet. Nisam nikada čuo za Nevena Ciganovića ni Modnog Mačka. Dobar odgoj me uništio. Negledanje televizije isto. Još k tome kao rođeni Zagrepčanin navijam za Hajduk. Mislim da mi nisu svi kotačići u glavi dobro posloţeni. Neki cvile i svako malo stanu. Danas smo u školi govorili o psihičkom sazrijevanju tijekom puberteta i trebali smo odgovoriti na neka pitanja. Na primjer: kakve sam promjene raspoloţenja iskusio ovih dana, što ţelim od ţivota, jesam li promijenio svoje ponašanje u posljednje vrijeme, na koji mi način roditelji mogu pomoći u rješavanju raznih problema... Odvratna pitanja. Skuţio sam da mogu uvjeţbati laganje odgovarajući neiskreno pa sam odgovorio kako uopće ne mijenjam raspoloţenje, a s roditeljima prijateljski razgovaram kad imam problema. Lagao sam sto na sat. Kad imam problema zavučem se u mišju rupu. Da sam bar buntovnik, ljutio bih se na sve nepravde ovog svijeta i svi bi mi bili krivi za sve. Tako je puno ugodnije. Julijana mi je odgovorila: Imam dečka i jako sam dobro. To me porazilo. Osjetio sam kako mi mravi ubojice hodaju tijelom. Zar Julijana koju ja nisam ţelio ima dečka? Ovaj svijet je postavljen naopačke! Brţe-bolje sam napisao: I ja imam curu. Zove se Vanesa i živi u Americi. Super! uzvratila je. Kao da me maljem udarila po glavi. I onda još jednom. Samo uživaj, uzvratio sam dok mi se gorčina razlijevala dušom.

J ti, odgovorila je hladno. Nikakvu pusu ili smješka nije poslala. Znači, izvisio sam! Šonja je prošla pokraj mene dok sam tako oša-mućen buljio u mobitel. - Znaš što ima novoga? - upitala je. - Mirela slavi rođendan i pozvala me je... - Dobro se provedi - odgovorio sam. - A tebe nije pozvala... - Očito. - I nisi ţalostan zbog toga? Previše si štreber i onda nemaš prijatelja... - Nisam ja nikakav štreber, naprotiv. A to što sam pristojan i nisam stalno na cesti i ne izgledam kao strašilo je moj izbor. A ti si glupa krava, ako baš ţeliš znati... - Majmune, praviš se vaţan... - Kravo, pusti me na miru. Zašto mi se, uopće, obraćaš? - Odvratan si. - I ti si odvratna. Radije skini tu šminku s lica... Šonja me pogledala prijeteći:

- Zapamtit ćeš me! - Po tome kako si grozna - odgovorio sam, Krv mi je navrla u lice. Bio sam ljutit, ali odjednom sam se osjećao ţivim. Razbjesnio sam se i godilo mi je. Kao da sam pojeo komadić zabranjenog voća ili kolača. Ljutnja je bila slatka. Pretvarao sam se u buntovnika, baš kao što sam poţelio. S Mihom sam išao kući. - Danas sam Sonji rekao da je krava. - Pa što? - odgovorio je Miha. - Cure su dosadne. Zar ne gledaš televiziju? Čitaš li novine? Dosadne su. Uvijek isto pričaju. - Da, ali... - Moj tata kaţe da je sve to zato što su se ţene emancipirale i sad ne znaju što ţele. A trebaju čvrstu ruku... - Ali tvoj tata, bogme, jako sluša tvoju mamu. Ona je gazda u kući. - Čini ti se. On joj samo udovoljava da bi mogao ţivjeti na svoj način... Kupuje joj sve što treba. I ima ljubavnicu. - Ljubavnicu? - Da. Ja znam i mama zna, ali pravimo se da ne znamo - uzvrati Miha. - Ipak, ne kuţim što te tako uzrujava. Ţivot je jednostavan. A lovom se moţe kupiti sve što poţeliš. - Ideš li na Mirelin rođendan? - Da, A ti? -Ne. - Nije te pozvala? -Ne. - Šteta. Bit će mi dosadno bez tebe.

Došao sam kući i odmah upao u svoju sobu. Izbjegao Sanju s njezinim vječnim osmijehom. Upravo se spremala za odlazak na posao. - Burke, kako si? - upitala me. Dignuo sam palac i ubrzao korak. Ah, kako je divno biti sam u kući. Doduše, Floki je već cvilio pred vratima pa sam mu dopustio da mi pravi društvo. Sjeo sam na krevet i razmišljao. Duboko. Moram se pretvoriti u zavodnika. Dosta je bilo zezanja. Promijenit ću stil odijevanja. Sve mora biti modernije. Kad već svi laţu, muljaju i pretvaraju se i ja ću pokušati nešto slično. Onda sam počeo razmišljati o Mihinom tati i njegovoj ljubavnici. Zatim sam razmišljao o mom ocu. I on ima neku ţensku koja se brine za njega, ali kaţe da nije u ozbiljnoj vezi. Jednom mi je priznao (nakon tri piva, omaklo mu se) da je pobjegao iz braka jer više nije mogao izdrţati bračni ţivot. Rekao je da mama nije ništa kriva, ali on više nije mogao igrati ulogu muţa. Objasnio mi je da ću to shvatiti kad narastem. Ja sam pak znao da je zbrisao zbog nas djece. Bilo nas je previše, jednostavno. Dobro je i izdrţao petnaest godina. Za jednog bivšeg rokera bilo je to too much. Preselio se u naslijeđeni bakin stan. Da je baka još poţivjela, moţda bi dulje bio s nama, tko zna? Zatim sam razmišljao o tome kako me Mirela nije pozvala na rođendan. Vratit ću joj milo za drago. Jednom kad postanem faca, ignorirat ću je! Psihičko sazrijevanje? Što je to? I u kojoj godini ţivota prestaje? Čini mi se: nikada! MONIKA Opet sam sreo Moniku. Ovog puta nije išla na tečaj, nego u Botanički vrt. Tamo je, naime, vjeţbala crtanje, također.

- Mogu li ići s tobom? - upitao sam je. - Ako ţeliš - odgovorila je. - Nadam se da ti neće biti dosadno. - Već dugo nisam bio u prirodi - zezao sam se. - Ja često idem na Sljeme - odgovorila je. - Ti zbilja ţiviš zdravim ţivotom. - Moji roditelji bave se prehranom i zdravljem. - Ne misliš li da je to pomalo dosadno? Jesti zdravo. Najbolje stvari nisu zdrave. - Navikla sam se. I mesa jedem malo. - Bez veze, to ti je bez veze. Moţda si zato tako ozbiljna. - Nisam ozbiljna. Samo se ţelim što bolje pripremiti za upis u školu... - Ali u tu školu idu sami luđaci, budući umjetnici. - Kakve gluposti govoriš? -Joj da, govorim gluposti. Vidiš, ono je drvo pogodno za crtanje. - Imaš pravo - rekla je Monika i nasmiješila se. Napokon. Imala je čudesan osmijeh. Sasvim bi joj izmijenio lice. Sjeli smo na klupu. Monika je poloţila blok na koljena i počela crtati. - Zar ţeliš postati slikarica? - upitao sam je. - Aha - kimnula je glavom. - Meni se čini da umjetnici loše ţive. - Svi loše ţivimo - rekla je Monika ozbiljno. Jorgovan je zamirisao. - Što najbolje crtaš? - Mačke, imam mačku doma. - A ja psa - rekao sam.

- Zgodno - odgovorila je Monika. I pogledala me. Malo sam se zakočio, ali svejedno, osjećao sam se ponosno. Naučit ću razgovarati sa ţenama, ma kud puklo da puklo. I neću im samo biti prijatelj. Bogme će one još patiti za mnom. Makar morao naučiti voziti skejt i praviti se vaţan dvadeset četiri sata na dan! Miha je rekao da je kod Mirele bilo super jer je s dečkima igrao PlayStation, a pomalo su i gledali nogometnu utakmicu. - Cure su se druţile s curama, a mi dečki s dečkima, he-he... Baš kao što ja volim. Šonja je plesala i pjevala pjesme Amy Winehouse na svom iskrivljenom engleskom. I najeli smo se ćevapa. Volim kad su roditelji razumni i hrane nas pizzama i ćevapima, a ne nekim glupim sendvičima - nasmijao se. - Imat ću sto kila - dodao je. - Nema veze - utješio sam ga. Zgodan si. Ali trebao bih te upoznati s Monikom, ona klopa uglav-nom travu. - Ne, hvala. A tko je to? - Ona cura za koju si rekao da je čudna. -Joj, sjećam se. Zbilja je opaljena mokrom krpom... - Ali draga je... - Tebi su sve drage... Nemaš kriterije. Ali danas bismo, napokon, mogli u Cinestar. Igraju Gospodari Dogtowna u 18. Treba ga vidjeti na velikom platnu. Prava makljaţa. Gnjave me dečki sa Štrosa, zbilja me pokušavaju navući na skejtanje. A skejteri su sami mršavci. Ne kanim se odreći hrane. I ne ţelim biti kod kuće. Mama ima napadaje migrene, a to je tek pravi horror. - Moţe - odgovorio sam. -1 tako nikamo ne izlazim.

- Barem učiš. I imat ćeš dobre ocjene. - Blago tebi. Tebi ih poklanjaju - rekoh znajući da se Miha neće uvrijediti. - To mi odgovara. Tata je glavni za sve te likove. Moţe ih pojesti za doručak. - Zavidim ti. - Znam. Svi mi zavide. Stari je zapravo okej, a to što mu se svi ulizuju je njihov problem. Meni odgovara... U Cinestaru smo sreli dečke iz Klaićeve. I oni su došli pogledati taj kultni film. U njihovom druš-tvu djelovao sam kao alien. Odjeveni u Vans jakne s kariranim kapama na glavi i razvezanim tenisicama izgledali su kao sloţna braća, a ja sam utrčao u njihov svijet u iznošenim samtericama. (Inače, jedina djevojka koja nije prilikom upoznavanja skenirala kako sam odjeven bila je Monika i zbog toga sam joj bio zahvalan.) Film je bio zanimljiv i zabavan, ali me je definitivno odbio od ikakvih adrenalinskih ludorija. Shvatio sam da je voţnja biciklom najviše što ću ikada riskirati po tom pitanju. Kad sam došao kući upisao sam u organizator: Plan za postati zavodnik i omiljen u društvu: Promijeniti garderobu. Kupovati odjeću u Warehouseu i Urban Republicu. Nabaviti sat. Kupiti MP3 player. Držati se uspravno i kad se šugavo osjećam. Gledati s dečkima nogomet na televiziji. Od starog zahtijevati veći džeparac.

Prestati biti pod uplivom ženskog dijela obitelji. Naučiti Flokija da me posluša od prve. STARI I JA Našao sam se sa starim. Prošao kroz hodnik i upao u njegov ured. Radi u Zavodu za zaštitu priro-de. Htio je biti veterinar, a sad se brine o medvjedima. Barem tako priča. I o nekom rijetkom cvijeću. Nakon rokerske faze upao je činovničku. Katkad svira s privremenim bendom Nesanica. Okupio je grupu starkelja koji slušaju Boba Dylana i Rolling Stonese. Soba mu je mala i zapuštena. Na zidu je obješen poster medvjeda i hrvatske nogometne reprezentacije. Moje fotografije nema. Ni sestrinih. - Došao si - rekao je i uzdahnuo. Vedriji je dok telefonski razgovaramo. - Baš te je lijepo vidjeti. Što se događa? - Ništa posebno... - Sanja i Margita su okej? - Da - uzvratih. - Ali ja se osjećam bez veze. Nisam in. Nekako sam jadan. Ne sad, inače. - Kako jadan? - tata pokupi cigarete sa stola. -Idemo u »Mravca«. - Mislim da sam zastario model... Ne uklapam se dovoljno u svoje društvo. - Pa i ja se ne uklapam - tata će toboţe nehajno. - Ali meni se to ne sviđa. Izašli smo iz grade, prošli park s djecom koja su se njihala na ljuljačkama i sjeli za prvi stol u »Mravcu«. Pokraj ulaza i visoke tegle s nekakvom puzajućom biljkom.

- I u čemu je problem? - upitao me je dok smo sjeli. - Moram ti reći poraţavajuću istinu, a to je da većina ljudi misli da se negdje ne uklapa. Čak i roboti to misle. - Odlučio sam postati drukčiji... - Da? Pustit ćeš kosu? Početi svirati gitaru? Upisati se na manekenski tečaj? Borilački sport? - Ne, htio bih da mi povećaš dţeparac - rekoh -a da ne kaţeš mami. - Ja sam i ovako već švorc - odgovori on i lice mu se smrači na trenutak. Primijetio sam da kad god se spomene novac, ljudima prijeđe sjena preko lica. Uvijek. - Nemam dovoljno dobru garderobu, nemam dovoljno para kad treba izaći van s curama... - Imaš koliko imaš... - Ali sad je to vaţno. Imati, mislim. Više nego u tvoje doba. A uostalom mislim da sam previše pri-stojan. - Molim? - Ti si imao zanimljiviju mladost... - Hm, odmah sam si natovario vas djecu na vrat...

- Ali cure su te htjele. I nosio si koţnata odijela... - Kupio sam ih na trideset šest mjeseci otplate, he-he... - Trebam veći dţeparac - rekao sam odlučno. -Ipak si ti zbrisao od nas... - Plaćam alimentacije, zar ne? - To su smiješni iznosi - izgovorih. Nisam bio ni svjestan da mogu izgovoriti takvu rečenicu. - Opa! - iznenadi se stari. - Ne kuţiš ti još kako je ţivot kompliciran... - Ţao mi je. Ja nisam stvorio ovaj svijet. Tata me pogleda začuđeno. - Hm, da sam znao to što sada znam - prozbori. - Dobro, smislit ćemo nešto. Nemoj dramatizirati. Počet ću svirati po svadbama, promijeniti repertoar - nasmije se kiselo. Pogledah ga. Da, kad se roditelji rastanu, sve se promijeni. Malo-pomalo nestane bliskosti, one prave, istinske... Mihin tata stalno provodi vrijeme s Mihom, upoznaje ga s prijateljima, poslovnim partnerima, vodi ga na pecanje, a Mihi to bude dosadno. Ipak, pravi su kompići, razgovaraju normalno i otvoreno o svemu, a pogotovo o budućnosti... Već je i kupio stan na Mihino ime. Odlaze na skijanje i putuju po inozemstvu. Počeli smo brbljati o nogometu i Biliću, zatim o rukometu, na kraju o psima. Tu ništa pametno nisam mogao reći. Sjetio sam se Flokija kojeg moram preodgojiti tako da prestane gristi moje papuče i počne se odazivati na moje pozive kad ga pustim s lanca. Što mi je to trebalo? Zašto sam si zakomplicirao ţivot? Tko kaţe da moram biti faca? Tko kaţe da se moram natjecati? Nitko.

Ili svi, zapravo? S VANESOM U CITY CENTRU S Vanesom sam se našao na tramvajskoj stanici u Frankopanskoj, a onda smo se nekako dovukli do City centra. Jura je već bio tamo, on je glumio manekena. Njegova ujaka Jozu Sorića reklamirali su kao novog modnog kreatora pred kojim stoji blistava karijera i stalno su mu ime ponavljali preko razglasa. Ja sam na sebi imao nove Diesel kratke hlače s bezbroj dţepova i majicu s mrtvačkom glavom na leđima. Čak sam i Sanjinu koţnu narukvicu navukao na ruku. Vanesa se pojavila u kratkim svijetlim hlačica-ma i bijeloj majici sa zlatnim leptirom. Hm, napokon sam se osjećao kao muškarac, moţda zbog nove odjeće koju sam kupio nakon susreta s ocem. Ugurao mi je u ruke neki novac koji smo izvukli iz bankomata i tuţno me pogledao prije negoli smo se rastali. Tip je, shvatio sam, u depresiji. Nije on nikakav roker, kad bolje razmislim. A ja sam busom iz »Mravca« zapalio u Avenue Mall i tamo lutao po prodavaonicama. Na kraju sam kupio nešto izvan svog pristojno običnog stila i to prokrijumčario u stan. Nisam htio da me cure zapitkuju otkuda mi ta čudnovata garderoba. Mama je otputovala u Zagorje, na vikend. Vanesa je bila odlično raspoloţena: - Okej je ovdje - rekla je s naglaskom. - Danas je pseća vruća - dodala je nespretno. - Ti tramvaji su baš horibl. Nisam stao u obranu Zagrebačkoga električnog tramvaja, nego sam gledao kako da se domognem besplatne Coca-Cole. Uspio sam uletjeti medu narod koji se tiskao oko šanka dok je treštala glazba Tokio Hotela. Hm, barem to prepoznajem, pomislio sam. I sjetio se Šonje.

- Ju ar kjut - rekla je Vanesa slatko kad sam joj dodao kolu. Počela je modna revija. Sjeli smo na šarene jastuke, a ispred nas prolazili su manekeni i manekenke. Osjećao sam se sablasno, a opet cool. Bolje i to nego da čitam Ilustriranu povijest svijeta dok mi sisterice svako malo upadaju u sobu. Dečki su na sebi imali šarenu odjeću, ţute i ruţičaste košulje i nosili su široke hlače. Kombinacija sportsko šlampavog stila i nije bila loša, ali ustanovio sam da se ne mogu zamisliti u ruţičastim bojama. Jedva sam usvojio crnu... Jura je imao izgeliranu kosu, počešljanu sa strane. Razmišljao sam trebam li se pretvoriti u šminkera, repera, rokera ili skinsa po vanjskom obličju. S mrtvačkom glavom na leđima dosegnuo sam određenu zrelost i nisam više izgledao kao pristojan dečko. Vanesa je ispijala kolu na slamku. Jura mi je namignuo dok je prolazio pokraj mene. City centar bio je prepun ljudi koji kupuju. Osjećao sam se kao da nekamo pripadam. Makar među ljude što voze kolica prenatrpana namirnicama. U publici sam ugledao i Prosinečkog s djecom. Doduše, nije sjedio na jastucima, nego je samo tuda prolazio. Fotoreporteri su ga okruţili. Moţda sam ipak trebao trenirati nogomet? - Vraćamo se u Los Angeles. Za dva tjedna - rekla je Vanessa. - Ipak - odgovorio sam. - Nadao sam se da ćeš ostati zauvijek. - Stvarno? - Da - nasmiješio sam se, a manekenka u visokim petama stala je pokraj mene i okrenula se. Curama treba zabraniti da budu lijepe, pametne ili poţeljne. Na manekenke inače ne trzam, ali ova je bila zgodna. Baš prava. S velikim poprsjem.

- Da. Šteta. Mislio sam s tobom uvjeţbati engleski. I moţda još ponešto - osmjelio sam se. I nastavio razmišljati u nogometnim terminima. Kako se zabija gol? Tako što stvoriš priliku i pucaš. A kako se zabijaju poljupci. Isto tako. - A što? - Ne znam. Moţda pravo prijateljstvo - počeo sam se izvlačiti osjećajući kako crvenim. -Hm. - A moţda i... Imaš li dečka? - Da, of kors - rekla je Vanesa. - Uvijek imam dečka. Cure koje nemaju dečke imaju problema... - A dečki koji nemaju cure? -1 oni imaju problema. Ali to ne tako loše za njih. - Znači, imaš ga. -Jes. Dva. Inače bih loše prolazila. Sve cure traţe dečke i samo to rade. - Zbilja? - Prave se kao da ne, ali da... Ti ćeš biti moj dečko iz Hrvatska. Moţe? - Moţe - nasmiješio sam se. - A ja imam curu u Njivicama, na Krku - smislio sam. - Dobro - rekla je Vanesa. - Hoćemo se dopisivati na Faceu? - Aha - kimnuo sam značajno. Što je pak sad Face?- pitao sam se. Već su svi pričali o tom portalu, a ja sam glup i pojma nemam. Ispred nosa ponovno mi je prošla manekenka. Zatim je izašao Jozo Sorić, modni kreator, čovječuljak od metar i šezdeset, s naočalama na nosu i odjeven u najobičnije hlače i majicu. Nisam tako zamišljao Jurina ujaka.

Hm, shvatio sam da, izgleda, nisam baš maštovit. Svako malo se iznenadim kako je sve drukčije od onoga što zamišljam.

- Dobra modna revija - rekla je Vanesa. - Joj, ajmo malo šopingirati. Oznojio sam se kao da odgovaram fiziku, ispred ploče, a hlače mi upravo skliţu niz noge i otkrivaju poderane bokserice. Zar još i to moram preţivjeti da bih se uklopio u sadašnje vrijeme i trendove? - Moţe - rekoh široko se osmjehujući. Postat ću frajer ma koliko me to koštalo. Počet ću gledati i sapunice, ukoliko je to bitna tema razgovora... Jao, baš sam se uvalio! Izvadio sam mobitel. - Hajde da nas fotografiram. Za uspomenu - rekao sam. - Moţe - pristala je Vanesa i napućila usnice. Ispali smo super. I ja sam napokon imao fotku prave cure u mobaču, a ne mame, Flokija i susjede koja zalijeva ruţe u vrtu... RAD NA SEBI (MENI) Počeo sam raditi na sebi. Prvo sam stao na skejt i odvozio se nekoliko metara bez padanja. Onda sam se popiknuo i gotovo završio u grmlju. Zatim sam imitirao Mihu. U sjedenju, na primjer. On sjedi u stolici kao daje cijeli svijet njegov. Jednostavno se uvali. Isto tako - kao da je cijeli svijet njegov - ulazi u prodavaonicu, kino ili slastičarnicu. I kad stoji ispred ploče, djeluje uvjerljivije od profesora - kao da je on ispitivač. Kad me Cvenićka poslala po imenik u zbornicu odlučio sam u hodniku vjeţbati uspješan hod. Uspravio sam se i od usahlog kromanjonca pretvorio se u zgodnog mladića sa zadatkom.

Ogledavao se u staklenim vratima i prozorima. Hodao uspravno. Balićka koja vodi dramsku grupu namignula mi je. Bio sam ponosan. U zbornicu sam ušao dostojanstveno. Nigdje nikog. Otišao sam do pretinaca u kojima stoje imenici i izvukao ga. Jednog dana ja ću biti Bil Gates. Ili Nadal. Ili Nikola Tesla. Ili Slaven Bilić. Baš je ugodno imitirati Mihu. Ponašao sam se kao da sam osvojio Mount Everest i dobio plazmu za rođendan. Poslao sam Julijani Vanesinu fotku. Ovo je moja cura, napisao sam. Lijepa je, odgovorila je, a ja sam se nadao da me, pod jedan, neće otkriti u laţi; pod dva, da joj se suze kotrljaju niz obraze; pod tri, da mi je zavidna. - Kaj se praviš vaţan? - rekla je Margita kad sam došao doma. Otkuda ti ta majica? - upitala me. - Miha mi je poklonio - izvalio sam. Odlučio sam početi lagati. Onako, pod sitno. Kao što laţu svi oko mene, a ja se pravim glup. - To nije njegov stil - rekla je. - Baš zato - odgovorio sam. - Zato mi ju je dao... - Izgledaš kao diler droge... - Hvala - rekao sam. - Malo pretjerujem, bracek. Fora si. Nekako drukčiji. - Ţelim biti drukčiji - odgovorio sam. - Zašto? Sladak si ovako. I pametan. - Hm, ali nekako uvučen u sebe. Ţivim kao kornjača. - Svi ţivimo kao kornjače - rekla je Margita. -Kornjačico moja!

Sanja je upala u kuhinju. - Kak ste, sisavci? Naradila sam se danas. Mislim da ću ipak nastaviti sa studiranjem. Moram ne-što izmisliti... - Popušta te optimizam. - Ništa mene ne popušta - odvratila je. Ali danas me jedan tip iţivcirao tako da sam mu poţeljela izliti kavu u krilo... - Trebaš se bogato udati... - Tko će me? - rekla je Sanja. - Samo su zgubidani oko mene. Nego, kaj si upao u neku sektu? Izgle-daš, hm, mistično. I otkud ti ove hlače?... - Malo mijenjam stil. Mihine su, njemu su premale - zapetljavao sam se. - A da me pustite na miru! Moram razmišljati. Floki je mahao repom. Mislio je kako ću ga izvesti u šetnju. Popustio sam. Floki mi se jedini istinski veselio. Nije gledao ni kako sam odjeven ni što pričam. Volio me svim svojim malim srcem. - Prijavit ću se na telki za pljeskačicu u showovima - rekla je Sanja. - Dosta mi je tog birca. Uništit će moju divnu i dobru narav... - Tu se nema para - odvratila je Margita. - Okej. Nemoj me još i ti deprati... Nazvat ću oca. Moţda on ima kakvu ideju... - On nema nikakvih ideja - rekao sam. - To je samo gubljenje vremena... Nisam ţelio da Sanja nazove oca. On bi izlanuo da sam bio kod njega. Na kraju krajeva, znam da mi je htio pomoći. Znam i to da bi rado njima pomogao. Ali ţivot je takav. Promijeni te... - Vidjet ću - rekla je Sanja. Uzeo sam Flokija i izišao.

Što radiš? napisala je Vanesa. Hoćemo se jos jednom naci prije nego odidem? Može sutra, odgovorio sam. A što ću odjenuti. Ovu majicu s mrtvačkom glavom već sam nosio nekoliko dana. Čak mi je i Šonja rekla da je cool! Što sad? Moram li se vratiti u svoje uobičajeno izdanje? Nazvao sam Mihu... - Dođi, dosadno mi je... - U zadnje vrijeme često ti je dosadno – izjavio je. Dobri Miha, pomislio sam. Što bih da nema njega? Zapravo, što bih bez prijatelja? Miha se pojavio. Nosio je sendvič u ruci i bio opušten. - Evo me. Zar baš moraš stalno hodati s tim cuckom? I zašto se ne izvučeš iz te majice... - Baš sam te htio zamoliti... - Što? Ajmo ispred Mimare... moţda se ukaţe netko od poznatih. - Tamo je zabranjeno puštati psa... -Joj, zabrane su zato da se krše, rekao je moj tata. Inače, u kući mi je panika. Tatina ljubavnica na-zvala je mamu. Napila se kao deva jedan dan kad su se posvađali i izvrijeđala moju staru... -I? - I tata ništa nije priznao. Svi znamo da ima ljubavnicu, ţena je nazvala mamu, ali on i dalje tvrdi da je dotična luđakinja koja ga proganja... Fakat ima dobre ţivce. A što me trebaš zamoliti? - Joj, glupo je. Tebi će to biti zaista glupo. -Što? - Moţeš li, ukoliko te netko od mojih pita, potvrditi da su ove hlače i ova majica na meni zapravo tvoje? - Ti si lud.

- Da si ih dobio i bile su ti pretijesne... Bla, bla... - Ali zašto? - Ma, tata mi kupuje stvari, hoću dobro izgledati, bogatije mislim, a sestre ne znaju... Poludjele bi kad bi skuţile da mi dodaje lovu. A ja moram naučiti nove vještine. Laganje, na primjer. - Zašto? - upita Miha prelazeći raskriţje. Zato-plilo je, znoj mi je klizio niz leđa. - Zato. Zato jer svi laţu. -Hm. - Pogledaj svog oca... -Da. - Sebe. - Kad ja laţem? - Ma, sjeti se samo koliko si izbivao iz škole tvrdeći da si bolestan? I koliko si puta slagao... I svi su ti povjerovali. - He-he... Ali glupo mi je. Okej, ako tako ţeliš... Previše se opterećuješ drugima - rekao je i nami-gnuo. - Eh, da mi je biti na tvom mjestu - uzdahnuo sam zavidno. - Evo Šonje... Moram u videoteku posuditi mami dva filma... U fazi je plakanja. A bilo bi bolje da se svađa. Šonja nam se pribliţila. Nije gledala u mom smjeru, u posljednje vrijeme me ignorirala. Što mogu kad bih je volio vidjeti počešljanu i normalnu. - Haj! - pozdravila nas je veselo i dalje me ne gledajući. - Pustili su te na slobodu? -Tko? - Starci - uzvratio je Miha. One dvije jedinice nisu ti trebale... - Joj, što mogu kad sam se zapila...

- Daj! - Ma da, bila sam u Melinu s jednom frendicom i naručile smo pivo, jedno pa drugo... Svašta. Floki me je gledao. - Hoćemo li se pomaknuti s mjesta? - upitao sam. - Ideš s nama do videoteke? - upitao ju je Miha. Šutio sam. Odlučio sam postati manje konzervativan i dosadan. Čekao sam što će ta nalarfana glupača odgovoriti i imao prijateljski osmijeh na licu. - Moţe - rekla je. Floki je zamahnuo repom. Prolazili smo pokraj Skandala. - Hej, čekaj! Sviđa li ti se ova majica? - upitao sam ugledavši u izlogu majicu s Piratima s Kariba. - Opet je mrtvačka glava na njoj... - nasmijao se Miha. - Ali ovo je drugi dizajn. I ima mačeve po sredini. - Kako to da ne kupuješ više majice s Miki Mausom? - upitala me Šonja. - Ne zezaj - rekao sam pomirljivo. - A i tebi bi bilo bolje da za promjenu katkad odjeneš nešto ţenskasto. Ovako izgledaš kao... -Kao? Kao transvestit, pomislio sam. - Ne ţelim se svađati... - Ni ja... - Čujte, i meni je dosta svađa... - rekao je Miha.

Posudili smo filmove i odšetali do Mimare. Ponovno sam isprobao skejtanje. Išlo mi je sve bolje. Zaključio sam da mi promjena izgleda pomaţe u svemu. Moţda bih se trebao malo obrijati sa strane, a ostaviti više kose na vrhu glave? Ili sam ipak poludio? DRUŢENJE S VANESOM Vanesa me čekala ispred Mozaikove knjiţare. Tamo je kupovala magnetiće s natpisima: Svi imaju pravo na moje mišljenje; Možda uvijek kasnim ali čekanje se isplati, a ja sam došao u novom »looku«. Nakon škole odjurio sam poput glupe šopingholičarke u Skandal i kupio majicu s piratima i mačem. Da bih se dočepao te majice razbio sam plavog praščića koji je godinama sluţio kao ispomoć u kriznim situacijama. Mama bi ga otključala - imao je plastični poklopac s ključanicom na trbuhu - i izvadila lovu kad nam je ustrebalo za nasušne ţivotne potrebe. Inače, praščić je bio moj i novac u njegovoj keramičkoj utrobi pripadao je meni. Ali uglavnom, uvijek bi neka egzistencijalna kriza oduzela moje prirodno pravo na blago. Umjesto novog mobitela mogao sam se hvaliti uplatnicom za struju ili ekološkom perilicom za rublje s 1000 okretaja. - Ovo je za frendove Hrvate - rekla je. - Veselim se što ću putovati. Voljela bih da dođeš jednom... tvoja i moja mama su prijateljice... - Kao da više i nisu... - Ma, vi ne razumijete. Tamo se različito ljudi druţe... Nije kao tu, da ste stalno zajedno... Nema

vremena... Opet imaš majicu s mrtvačka glava... Skupljaš ih? Odmahnuo sam glavom. - Slučajno. Vanesa se nasmiješila. - Kamo idemo? - U Tkalcu. Moţemo prošetati do Kaptol centra... Pogledao sam se u izlog Dallas recordsa i ustanovio da se opet drţim pogrbljeno. Uspravio sam se. Morao sam se stalno iznova usredotočiti na to da ţelim biti faca. Nisam ni znao da je to tako teško. Jednostavnije mi je bilo biti onaj Borna od prije što hoda u običnim hlačama bez dţepova i pušta da ga Floki zaustavlja kod svakog drveta i stubišta. Moje komparativne prednosti u vidu načitanosti i kulturnog ponašanja jednostavno nikoga nisu zanimale... I to što sam volio slušati opere. Ja, čiji je tata bio čisti roker... i još sam smrvio prase... Ako sam htio postati drukčiji, morao sam odnekud početi. - Što je ovo? - upitala me Vanesa ugledavši zlatnu kuglu na sredini Bogovićeve. - Prizemljeno Sunce. Skulptura. - Hm. Sunce kaţeš? Zašto bi Sunce htjelo biti na Zemlji? - Mi ljudi uvijek bismo nešto htjeli zarobiti - rekao sam praveći se pametan. - To je istina. Nešto. Ili nekoga. Pomislio sam kako Vanesa dobro govori hrvatski i kako mi je ţao što će otputovati. Nestati. Ishlapjeti. Prošli smo pored prodavača slika, harmonikaša, brončanog Ljudevita Gaja i došli do trga. Odjednom mi se Zagreb učinio malen poput licitarskog srca.

Sjeli smo u Funk. Iskreno, ţelio sam Vanesu odvesti i pokazati joj park na Opatovini i sjediti s njom na klupi. Moţda je poljubiti u obraz ili u vrat. Nisam baš savladao ljubljenje ni udvaranje, ali činilo bi se da bi to bilo pametno... - Reci mi, Vanesa, onako prijateljski, jesam li ja, ovaj, zanimljiv? - Molim? - Jesam li ja zgodan dečko, onako curama, što misliš... - Kakvo pitanje! Zašto ti ne bi bio zgodan? - Pitam. Jesam li zanimljiv? Kakvi su dečki u Americi? - Oni su veseli i bave se sportom ili samo jedu i gledaju televiziju... - A mi ovdje? - Vi polako hodate. I ne putujete... Jesam to dobro rekla? -Aha. - Ne putujete... Vanesa otpije kolu na slamku. Gledao sam kako joj se usne skupljaju, a lice se svejedno smiješi. Valjda sam ispao glup. Njezine okrugle loptaste grudi nazi-rale su se ispod majice. Na ruci je imala narukvicu sa sličicama svetaca - bio je to posljednji modni hit. I traperice iz kojih su virile crne tange. Crne! Hm, vjerojatno je puno iskusnija od mene, pomislio sam. Kako se postaje iskusan, pitao sam se. Tako što se usudiš biti hrabar, odgovorio je glas u meni. - Vanesa, najradije bih te poljubio - izvalio sam - tako si slatka. - Izjavio sam to, a uopće nisam imao pojma o ljubljenu. Vanesa se uozbiljila.

- Mislim da bi to bilo bez veze - poklopila me. - Mi smo samo prijatelji. I moj dečko iz Hrvatke. Ali ne pravi. - Ipak bih te poljubio. Znam da smo samo prijatelji - izvlačio sam se. Bilo mi je neugodno i sav sam se preznojio iako u kafiću nije bilo osobito toplo. - Već ćeš se poljubiti - rekla je. - Poslat ću ti knjigu iz Amerike How to Get a Girl to Fall in Love with You. Jako je smiješna. Piše da se moraš praviti vaţan. Napisao ju je neki mladić s puno cura. Sve piše o zavođenju. Ja sam tako uhvatila svoja dva dečka. - Dvojicu. - Da, tako je okej. Malo izađem s jednim, malo s drugim. Onda su jako dobri. - To mi zvuči jako emancipirano. - Ne znam. Al' tako ide dobro... Znači, u pravu sam što se moram promijeniti. Pristojne i dobre cure više ne postoje. Bračni parovi ţive u laţima. Roditelji su umorni od djece. Jedno se priča, a drugo se radi... - Sviđaju li ti se ti tvoji dečki? - Pa, Dan mi je draţi... - odgovori Vanesa veselo. - I moji ga roditelji poznaju. Tamo roditelji poznaju mladiće s kojima cure izlaze... - Nisi zaljubljena... - Neee. To isto piše u knjizi. Ako hoćeš imati curu, nemoj se zaljubiti... - Sve je to bulšit. - Bulšit, he-he? Ali tako piše... - Ja sam čitao druge knjige. - To su ih prije pisali.. Zastarjele su...

- Znači, ti mene ne bi voljela čak i kad bi me voljela, na primjer... - Ne razumijem... - Nema veze... Dakle, postoje uspješni ljudi i uspješni klinci. Vanesa je uspješna baš kao i Miha, njoj sve ide po planu. A meni? No, dobro. Tko mi je iz mog društva najsličniji? Nitko. Ali ne smijem tako razmišljati. Kaţu da vlasnici pasa nalikuju na svoje pse. Znači, ja sam Floki. Zaigran, tupav i ne lajem. Simpatičan usidjelicama i maloj djeci. Bez pedigrea. - Ah - uzdahnuo sam. - Moram još puno učiti... - Svi moramo još učiti - rekla je Vanesa. Gledao sam njezin profil i nadao se da će mi stići kakva poruka da ne ispadnem običan tip kojeg nitko ne treba. Ali nikakve poruke nisu stizale. I znao sam da se moram još mnogo truditi... Ţivot je poput skejtanja, treba stalno iznova pokušavati odrţavati se na daski. Mama je ţivčana. Ne znam o čemu se radi, ali ţivčana je. Kaţe daje upala u srednje godine i da ima pravo na svoju ţivčanost. Dosadilo joj je razmišljati o tome jesmo li gladni, siti, sretni, trebamo li izravnati zube i biti samopouzdani. - Nadi si dečka - rekla joj je Margita bezbriţno. Margita je upecala Zlatka i pravi se vaţna. On je oboţava iako ja ne kuţim što je na Margiti za oboţavanje. - S vas troje naći nekoga? - upitala je mama zabezeknuto. - Što mi vrijedi moj dobar izgled jer kad spomenem djecu potencijalni kavaliri razbjeţe se glavom bez obzira... Neki dan mi je udvarao čičica od pedeset godina s brkovima. Meni. Hej! Zar sam na to spala? Na muškarce s brkovima, a bez brade. Zagorske varijante šerifa McClouda! Hoću nekog normalnog. To me je gotovo ubilo.

Upravo sam počeo izlaziti iz krize četrnaestogodišnjaka, upisao se u dramsku sekciju u školi, a mama upada u krizu. I sve je u kriznom stanju. Kao da smo u ratu... TKO JE ČUO ZA SLAVU RAŠKAJ? (EVO, JA!) Sreo sam Moniku nakon sto godina. Hodala je polako svojim smirenim meditativnim korakom, noseći blok za skiciranje u rukama. Ta će zbilja daleko dogurati. - Ideš sa mnom na izloţbu Slave Raškaj? - upitala me. Štreberica. Ja sam naravno znao tko je Slava Raškaj. Shvatio sam da nisam dovoljno oglupavio da bih postao sretan... - U Klovićeve? - Da. Protegni noge. Lijepo je na Gornjem gradu. A i voljela bih da mi praviš društvo... Istoga trenutka pomislio sam na Flokija kojeg bi trebalo prošetati i odustao od potrebe da potrčim kući i uzmem ga sa sobom. Umjesto toga sam uvukao trbuh i isprsio se. - Moţe. I kako ti ide crtanje? - Napredujem. Polazim i instrukcije kod profesora Felera. Jednom tjedno. Vjeţbam crtati stolice da ne lebde. Ne znam što ću ukoliko ne poloţim prijamni. Nemam vezu, a to je bitno. A bitno je i znati dobro crtati. - Baš si zapela za tu školu? - Da. Volim umjetnost. Smiruje me. Pogledao sam Moniku. Duga joj je suknja lepršala oko nogu. Na sebi je imala pamučnu jaknu s izvezenim cvijećem. Kosu je skupila u pletenicu. Izgledala je kao da nije s ovoga svijeta, a vjerojatno i nije bila. Zapravo, skuţio sam da svatko od nas ţivi u svom svijetu. U Babilonskoj kuli. I zato se, uglavnom, ne razumijemo... Obično shvaćamo ljude i umjetnike koje su ţivjeli u prošlim vremenima, ali obične susjede, ne.

Gluhonijema Slava Raškaj sa svojim lopočima nam je bliska (što mogu kad sam iz intelektualne obitelji) jednako kao i Marija Jurić Zagorka (nastavljam i dalje biti načitan), ali da su ţive sigurno ne bi bile toliko cijenjene i morale bi davati intervjue u kojima bi objašnjavale koje kreme za lice upotrebljavaju. Ušli smo u Galeriju i kupili karte s popustom za studente. Neki tip s okruglim naočalama uputio nas je na prvi kat. Iako sam se poprilično trudio postati glup, Slavini akvareli su me dirnuli. Bili su odlično osvijetljeni, izranjali iz tmine kao iz nekog pravog jezera. Zazvonio mi je mobitel. Miha the King, pisalo je. - Gdje si? - upitao me. - U Klovićevim dvorima. - Molim? - Na Gornjem gradu - pojednostavnio sam. - Što tamo radiš? Stara, ovaj mama - ispravio se - imala je infarkt. U bolnici je. -Joj! - Kaţu daje to bio slabi infarkt - neće biti posljedica, ali mora se odmarati... U kući je odmah nastao kaos. - Ţao mi je. -Jedem pizzu na Dolcu. Nije mi ni do čega. Stari šizi. Osjeća se krivim... - Izgleda da vlada neka bolest. Moja mama je također ţivčana... A i Sanja... - Postoji li netko tko nije ţivčan? - upitao me Miha. - Hvala - čuo sam ga kako se obraća konobaru. - Postoji... - rekao sam i nasmiješio se. - Jedna cura. Monika.

Monika me pogledala iznenađeno. - Zaletjet ću se do vas... A što tamo radite? - Razgledavamo slike... - Slike? -Aha. - Zar si poludio? - Čekaj nas ispred... - Čekat ću vas u Ĉvenku... To mi je jednostavnije. Tamo ću si maznut kolu... - Dobro... Baj! - Eh, kad bih ja barem bila ovako talentirana -uzdahnula je Monika gledajući Slavin autoportret. - Moţda i jesi - rekao sam. - A i sličiš na nju... Miha se naslonio na ogradu. Izgledao je zabrinuto i nesretno iako je osmijehom to pokušao sakriti. - E, sad mi je dosta! - uzviknuo je kad smo se pribliţili. - Čega ti je dosta? - Svega - rekao je i pruţio ruku Moniki. - Ti si ona što crta, sjetio sam se... Tata će se morati izjasni-ti. Ne ţelim da mi se mama ţivcira... - Opa! - Što opa? Volim kad je mir u kući. - Mir je jako vaţan - rekla je Monika. - Okej, moţda nisam mislio baš na takav mir... - Na kakav? - Na taj koji si ti mislila... - A koji sam ja mislila?

- Mir. Onaj dosadni. Monika ga pogleda otrovnim pogledom. Gotovo sam se iznenadio. - Oprosti, nisam htio. Ali, znaš, kad ljudi izgledaju tako pristojno kao kuhane pileće noge, pomisliš da čeznu za nekim posebnim mirom... - Nisam nikakva pileća noga... - Tsss, tsss, danas očito nije moj dan... - Nemojte se svađati... Tek ste se upoznali... - A kad se ti nateţeš sa Šonjom... Što je to? - Ona je nemoguća. -Joj, opet smo skrenuli s teme. A u ovom trenutku glavna tema sam ja... I moja mama. I moj otac. I njegova histerična ljubavnica. - Čuj, odrasli su ljudi - rekao sam filozofski. -Neka to riješe među sobom - ukočio sam se od pa-meti i vrline. Oponašao sam sestre izgovarajući ključne rečenice... - Ne. Posjetit ću histerikušu i gotovo. Mislim, ljubavnicu. Imam njezinu adresu. - To je savršeno glupo - Monika je pogledala Mihu sveznajućim pogledom. Zatim je prošla rukom preko čela i otvorila katalog sa Slavinim slikama da bi ga ponovno proučavala. - Otkuda ti ovaj old timer? - upitao ju je Miha pokazujući na mobitel. - Mama mi ga je dala - odgovori Monika udubljena u katalog. - Zar je iz kamenog doma? Nema ni fotoaparat. - Ne - potvrdila je. Ali meni je dobar. Miha pokaţe gestikulacijom: Ova je ţenska ćaknuta? Šutio sam. - I ja mislim da nije pametno posjećivati ljubavnicu. Moţda se veza prekine.

- Ha, hoću biti siguran - Miha se nasmije. - Ne ţelim da mu ta koza prilazi na sto metara, molim li-jepo. Odglumit ću najgoreg i najproblematičnijeg sina na svijetu pa da vidim hoće li baba htjeti ostati... - Tvoj tata je bogat... - Ha, nisam mislio da je to problem... - Mnoge ga ţene proganjaju... - Baš ga ţalim... - ... zbog love... - Sve ja to znam, ali sad je dosta... - Ne moţeš odlučivati za druge - Monika se ponovno vratila u stvarnost. - Tko kaţe? - odgovori Miha. - Nije u redu... - Ja odlučujem ovog puta. Ţelim zdravu mamu. Mi muškarci odlučujemo. Odlučio sam da se ti zaljubiš u mene, evo sad... - Taj film nećeš gledati - reče veselo Monika. -Pravi si prostak! Vjetar zapuhne i šiške joj zalepršaju. Prvi put sam vidio da se zbilja od srca nasmijala. - Vidjet ćemo - Miha joj odgovori zagonetno, a onda podrigne. - Svinjo! - uzvikne Monika. I ja sam se zaprepastio. Od Mihe se svašta moglo očekivati, ali ipak... - Sorry - izgovori on nevino. - Pobjeglo mi je... Hm, rekao je to tako umiljato da sam se iznenadio. Gle kako odjednom moţe biti sladak! A ja? Kakav sam ja? Pomalo letvast. U stvari, poput Pinokija koji još nije oţivio. Kao da sam progutao metlu.

Monika je otpijala limunadu. - Hoćemo pozvati Sonju da nam se pridruţi? -upita me Miha. - Zašto? - Bez veze. Prijateljica nam je, a ja sam ţivčan... - Duboko udahni desetak puta i bit će ti bolje -izjavi Monika. - Zar ti uvijek nekoga ili nešto ispravljaš ? - upita je Miha. Poput Borne si. On je neprestano obuzet raznim slutnjama, dvojbama i moralnim dilemama... - To je u redu - branila me Monika. - Ali je daveţ... - Hej, razgovarate kao da me nema! Jeste li normalni? Kao prvo i prvo, nisam lud za Sonjom, kao drugo, malo sam ipak olabavio... Više nisam onako pristojan kao prije... - Ha, nisam zamijetio. - Kad si budala - rekoh. - Hm, ipak sam zamijetio - odvrati Miha smijući se na budala. - Ti bi se baš trebao druţiti sa Sonjom da te malo pokvari. - Duhovito. - A ja bih se trebao druţiti s Monikom da me malo popravi, zar ne? - upita i namigne mi. Monika ga blago pogleda. - Mislim da si ti izgubljen slučaj. Miha ipak nije nazvao Sonju i tako smo brbljali do devet navečer. Monika je pričala o dupinima, zdravoj prehrani, o vitaminima i skladu uma i tijela. Smijala se na Mihine zezalice kako će je naučiti jesti goleme hamburgere, gledati najgluplje televizijske programe i umakati pomfrit u

majonezu, zatim je podučiti u izleţavanju na kauču presvučenim ţivotinjskim krznom i uopće raznim ţivotnim radostima. Monika se sve više smijala pa sam se pitao ima li pravde na ovome svijetu? Zašto nije bila oduševljenja mojim opservacijama o umjetnosti i socijalnoj pravdi za sve? Baš sam pomislio da sam našao srodnu dušu, a kad tamo preziratelj ţenskog spola uspješno ju je zavodio... Dobro, nisam bio nešto posebno zainteresiran za Moniku, ali ţelio sam imati ţensko biće u blizini, pogotovo jer mi je to pomagalo da ne djelujem luzerski i bezvezno. - Rekao si da su ti cure dosadne - gorko sam podsjetio vraćajući se kući... Ali vidim da se nisi dosađivao... - Monika je okej. Iako je malo opaljena... Uostalom, popravila mi je dan. -Da? - Da. Mislio sam da ću puknuti od bijesa... A, uostalom, moţda bi zbilja bilo dobro da prestanem s preţderavanj em... Ha, znači tako! Miha je također odlučio promijeniti ploču. Nisam jedini. I on će opet bolje proći od mene. Ugrizao sam se za usnicu. Vrlo je teško biti faca, zaključio sam. VANESA JE OTPUTOVALA, A SONJA JE SKRATILA JEZIK Domaje nastao rusvaj zbog prasca. Mama je pronašla dio uha i rep smrskane ţivotinje i shvatila da je ostala bez novaca za kupnju novog neophodno potrebnog ormarića za cipele i vješalica za predsoblje. Narasli su joj očnjaci. - Kako si mogao razbiti prase? - urlikala je po stanu. - Kakav je to način! Ako si trebao novce, mogao si mi to reći. Na što si ih uopće potrošio? - Na majicu s mrtvačkom glavom, sportske naočale za sunce, dvoje hlača i teniske...

- Ti nisi normalan... - Ţelim dobro izgledati. - Ti nisi normalan... - Mislim da mi je dosadašnja garderoba postala neadekvatna... - Ma nemoj. To od tebe nisam očekivala. Da brines o krpama... - Ni ja od sebe nisam to očekivao. Ali postalo mi je vaţno. Ne znam ni sam kako... - Sanja i Margita se muče... svima treba nešto novo... Ali trenutačna je situacija... - Nisam mogao više čekati... uostalom, to je bila moja kašica... - Nominalno. Moţda. U idealnim uvjetima. Zar si se uspoređivao s Vanesom? Njezini imaju para. - Uspoređivao sam se s dečkima i curama iz razreda. - Oh. No dobro. Neću dalje širiti temu. Što je tu je. Ja sam se uspoređivala sa ţenama koje imaju ormariće za cipele u predsoblju - rekla je odjednom pomirljivo. - Ţao mi je zbog prasca. Bilo je dobro dizajnirano. Ali morat ću razgovarati s ocem. Treba više sudjelovati u odgoju. Izvukao se i pravi se glup... I zbilja, zar smatraš da druga djeca ţive puno bolje od tebe? Potvrdio sam. - Moţda ne u Africi, ali u mom razredu sigurno - pokušao sam biti duhovit... - Joj, stara priča koja se svako toliko ponavlja -rekla je mama i zagrlila me. - Znaš - rekla je - jed-nom sam i ja baki ukrala novac iz novčanika da bih kupila pernicu kakvu je imala moja prijateljica... Eto, da znaš. Ali drugi puta mi moraš reći što ti se zbiva u glavi... Iako, iskreno, ne

znam kako da dođemo do više novaca... A sviđa li ti se Vanesa? - upitala me i prešla na novu temu. - Ne razmišljam o njoj jer se vraća u Ameriku. - A imaš li problema u komunikaciji s drugima? Zaljuljao sam se na stolici. Stara je lagano posta-jala nepodnošljiva.

- Ne. Počeo sam brbljati... Sve više govorim. I izvan kuće... - Moţda ti nedostaje otac... - Joj mama, daj prestani! Jednostavno sam fina duša. Nemoj me povlačiti za jezik. Ali sredit ću to... - Ha, i ja sam oduvijek bila pristojna. To mi se osvećuje... - nasmiješila se. - Sad ću napraviti pizzu. Zaboli me glava od ovakvih razgovora... - rekla je i počela petljati po kuhinji. Hvala Bogu, pomislio sam. Na mobitel je stigla Julijanina poruka: Kako si? Što radiš? Menije dosadno. Jedva čekam ljeto. Odgovorio sam: A što ti je s dečkom? Otišao je na natjecanje iz matematike u Zagreb. A što je s tvojom curom? Seli se u Ameriku. I što ćeš sada? Naći si drugu, he-he, odgovorio sam kao pravi frajer. Imaš pravo. I ja bih tako postupila. Ma nemoj, pomislio sam. Prošle godine si me proganjala, a sad se i ti praviš faca! Zar su svi koje poznajem postali face, šminkeri i kuleri u nekoliko posljednjih mjeseci? Vanesa je otputovala. Bio sam ţalostan: uz nju sam se osjećao odraslo, a i mogao sam joj pričati O svemu. Zapravo, s Vanesom sam bio otvoreniji nego s većinom cura koje sam susreo. Moţda i zato što sam znao da će otputovati, ali i da tajne koje joj povjerim neće ići dalje. Bila je otvorena,

vesela i vrlo pozitivna. Baš kao da je izašla iz nekog časopisa za djevojke, samo, he-he, ipak pametnija. - Hoćeš li mi pisati? - upitao sam je. - Of course - nasmijala se - često. I napravi profil na Facebooku pa ću ti slati cvjetiće, medvjediće i dobre vile... - Zbilja? - Da. Moći ćeš vidjeti fotografije mojih prijatelja. I kako se zabavljam, i kako slavim rođendane i budem u kampovima... -1 tvog dečka? - Da, jednog... Dana. Ali i on je samo prijatelj, tako kaţem... Ne ţelim da drugome bude sumnjivo... - Ne razumijem... - Vidim da moraš učiti... Poslat ću ti onu knjigu da čitaš... Ţao mi je što na kraju nisam upoznala tvog Mihu... - I bolje. Onda bih te morao dijeliti s njim... - Smiješan si... - A ti si zabavna. Svakako mi piši. - Okej - rekla je veselo Vanesa. Mirisala je na ljubičice ili se to meni samo činilo (s obzirom na literaturu koju sam pročitao), a nekako sam i postao sjetan. I razmišljao filmski. Izgledali smo kao lijep par koji se rastaje. Na sebi sam imao sive nove Replay hlače, široke s mnoštvom dţepova i djelovao sam svjetski. Mama mi je kupila nove majice, posljedica njezina prosvjetljenja očitovala se u činjenici da je izbjegla majice s Batmanom ili dinosaurima. Iz razbijenog prasca iščitala je, očito, da sam u komi, tj. ranjivo pubertetsko biće čije ţelje izazivaju pozornost. Istina, Sanja je podivljala

kad je doznala da sam lovu potrošio na garderobu kao kakva fifica, a ona se muči u gostionici zarađujući za maškare i ruţeve. Priznajem, nisam postupio lijepo prema uţoj obitelji koja cipele i dalje mora ostavljati na vidnom mjestu u predsoblju i preskakati ih, ali, pitam se, odnose li se oni dobro prema meni? Uostalom, jesam li uopće ţelio doći na ovaj svijet? Tko me pitao? Tata? Mama? Zar im dvije kćerke nisu bile dovoljne? S obzirom na pad nataliteta, odradili su svoju građansku duţnost i mogli su odahnuti. Ali onda sam im se zalomio ja, što je napokon bilo dovoljno za opći financijski bankrot. Istina, stambeno smo bili osigurani zahvaljujući precima koji su trezvenije razmišljali... Sve mi je to pro-lazilo kroz glavu dok sam se rastajao s Vanesom na Trgu bana Jelačića. Vanesa me poljubila ravno u usta (ups, neočekivano!), a onda je ušla u tramvaj broj šest i otišla iz mog ţivota. Mašući. Hm, osjećao sam se prilično slomljeno iako za to, u stvari, nije postojao nikakav pametan razlog. Ali skuţio sam da se prilično slomljeno moţeš osjećati i zato što te čeka test iz matematike ili posjet maminim kumovima. Ili zato što omiljeni film ne moţeš posuditi u videoteci jer je već posuđen... Opterećen takvim crnim mislima, na uglu Gajeve sreo sam Sonju. Zapravo, sudarili smo se. Izlazila je iz ShoeBee-Doo prodavaonice. - Bok - pozdravio sam je. - Jesi li naučila povijest? Znaš da sutra Mezićka ispituje - Aha... - potvrdila je rastreseno. - Kupila sam cipele. S remenčićima... Hoćeš da ti ih pokaţem? Meni su foraste... - Ha - sumnjičavo sam zavrtio glavom. Nisam bio sasvim siguran da će se i meni sviđati. - Ajde - rekao sam nevoljko. Sonja se naslonila na zid i otvorila kutiju. Goleme narančaste cipele debelih peta izronile su iz mraka. S remenčićima koji su se mogli oviti oko ţirafina vrata... - Super su - potvrdio sam. - Ali kako to da nisu crne? Ti voliš nositi crno...

- Ne više. Hm. Upoznala sam Ivanku Mazurkijević i ona je sasvim luda. Otkačena. Bila sam na njezinom koncertu. Ţena se oblači fenomenalno. Kombinira sve boje. I hoda po svijetu u crvenim čarapama i zelenoj haljini. - Sad ćeš i ti tako? - upitao sam. - Baš i ne - odgovorila je. - Ideš li sa mnom do Štrosa? Uzimam instrukcije iz skejtanja. Ma, zezam se. Čekaju me Kifla i Robi. Samo ću se malo prodirati. Razmišljam trebam li kupiti skejt... I jesam li ja iz njihova filma. Ili mi je bolje prebaciti se na bicikl. - Bicikl? Po gradu. Po ovoj guţvi? - Da. Sve je više biciklista, nisi li primijetila? Uostalom, mogu se voziti po pločniku... Ali stara bi šizila... U Biciklu ga moţeš posuditi na sedam dana i onda vidjeti ţeliš li ga voziti ili ne... - Ha, na kraju ćeš postati i sportski tip... - Da, prijavit ću se za mistera škole... - Ma daj! - Zezam se. - Miss ili mister ili jesi ili nisi. Ove godine sigurno će pobijediti Marko. A od ţenskih bi mogla Nives. Ili Dora. One su slatkaste. - Moţda... Ali meni su bezlične. - Ti si kompliciran. - Nisam. - Ili imaš komplekse. Svakoj curi nađeš manu. - Misliš?

- Da, u tome je tvoj problem, he-he... I nemoj mi sad odmah reći da sam glupa krava. Jer onda ću ja tebi reći da si idiot. I onda ćemo se opet posvađati. A sad smo već deset minuta vrlo pristojni jedno s drugim... - Čuj, i ti si danas vrlo fina... - Ne znam što mi je... Moţda zato što sam se posvađala s najboljom prijateljicom, zatim s bratom i tatom... Svi mi idu na ţivce. A opet, nije u redu da mi svi idu na ţivce... - Ali je prirodno... - Misliš? Moram se skulirati. Pokvarila sam neke ocjene bez veze... - Hm, to ti nije pametno... - Nije, znam... Došli smo do Štrosa, ali Kifla se još nije bio pojavio... - Sjednimo na klupu. Ako imaš vremena - predloţio sam. - Pričekat ću ga... - Ma imam. Jedva čekam da završi škola... U stvari, ne znam što čekam. Zbilja nisam pri sebi... - Ni ja baš nisam pri sebi... Cijeli ţivot... - To mi je poznato. Hm, ali zašto si danas tako pitom? - He-he, nemoj da ti moram odgovoriti. Popio sam tablete za smirenje... - Zar zbilja? - Zezam te. I ti si danas mirna. Sasvim nova Sonja... -Joj, da. Moţda me netko začarao. Ili sam se dovoljno nasvađala... Uopće mi mozak ne radi. A ni jezik. Ponašam se kao plavuša, zar ne? Pomislio sam na Vanesu. Moţda bih trebao imati nekoliko cura, nekoliko simpatija... - Hoćeš da idemo u kino?

- Nas dvoje? Zar nas dvoje smrtnih neprijatelja? - upitala je Sonja upirući prstom u mene. - Nasmi-javaš me... - Pa, zakopali smo sjekiru... - Oh, pozlit će mi, pretvaram se u pristojnu djevojku... Uopće ne znam što trebam odgovoriti... Dogovorit ćemo se... Svijet je totalno poludio... U Italiji se organizira izbor za najljepšu časnu sestru... Ako su one prošvikale, mogu i ja... Postat ću umiljata, he-he... Nasmijao sam se. Hm, moţda i Sonja nije toliko antipatična i nadmena kao što mi je izgledala, pomislio sam. Ili se, moţda, samo ţelim dočepati cure... Ili samo ţelim naučiti novu vještinu ophođenja? Ili je sve to normalno? Ili na mene djeluje nova odjeća? Ili? Imam li pravo promijeniti mišljenje o nekome? Jesam li pri sebi? LJUBAVNICA BIBA Miha me nagovorio da posjetimo ljubavnicu njegova tate. Dakle, uopće nisam znao u što se upetljavam. Takav manjak inteligencije posjeduje morski krastavac, kamen i moja malenkost. Ne znam što mi je bilo... Kako me uspio nagovoriti? Jednostavno. U školi pod odmorom obrazloţio mi je plan. - Čuj - zapovjedio je - ideš sa mnom. - Kamo? - Vidjet ćeš! Iznenađenje. - Joj, ne volim iznenađenja - rekao sam.

- Ni ja - odgovorio je. - Baš zato. - O čemu se radi? - O mami - odgovorio je. - Kako je? - upitao sam. - Oporavlja se - pojasnio mi je. - Ali baba je i jučer zvala. Tatina ljubavnica. Javio sam se pa je spu-stila slušalicu. - Kako znaš da je bila ona? - Znam. - A stari? - Stari šuti. Mislim da se preplašio. Velik je on igrač, znaš... Ne ţeli skandal pa se pritajio. Ali uvijek uradi po svom. Njega se mora slušati, kad tako odredi... - Vi ste najbolji prijatelji. Divno je što imaš tatu koji se brine za tebe... - Daaaa..., ali i voli da je po njegovu. Zapaljen je za tu svoju Bibu. Kako se netko moţe zvati Biba? - Što fali tom imenu? - Prostačko je. - A Miha? - To mi je po pradjedu. Mihovil. I nije prostačko. - Dobro. Ni Biba nije prostačko. - Ali baba je vještica... -Joj, reći ću te Moniki... da tako govoriš o ţenskama. - Zezaš me? - Sviđa ti se?

- Poslala mi je poruku. I spomenula nekog slikara. Pa sam morao gledati u enciklopediju... -Još ćeš se i propametiti - izletjelo mi je... - Neću. He-he... Svi značajni i pametni tipovi o kojima učimo u školi završili su u zatvorima, muči-la ih je inkvizicija ili su umirali od gladi... Znači, nije baš pametno biti pametan... - Opa! I ja sam došao do sličnog zaključka, he--he... Ali... Vidim da ipak svašta znaš. - Informiram se o bitnom. Moj tata kaţe da ukoliko ţeliš biti uspješan, samo trebaš biti dobro informiran... Tako se on obogatio. Na dionicama. Uglavnom, po završetku škole odnio sam knjige kući i kao opijen krenuo za Mihom. Sjeli smo u tramvaj i odvezli se na Črnomerec. Izišli smo na posljednjoj postaji; Miha je bio zadihan i crven u licu. - Pozlit će ti. Što se uzrujavaš? - upitao sam. - Malo mi je frka. - Mislim da je ovo glupo - promucao sam. - Moţda - rekao je i usporio korak. Prošli smo trgovinu namirnica i ušli u malu ulicu. Tamnosiva četverokatnica izronila je pred našim očima. Miha je pretraţivao natpise na zvonima. - Jurišić, evo tu je. Tko zna na kojem je katu... Srce mi je počelo ubrzano tući. - Hej, mene se ovo ne tiče! - započeo sam pokušavajući se izvući. - Uostalom, moţda ţenske nema kod kuće... - Onda ništa. Ali isto tako bi i mogla biti... Kad sam već došao, neću odustati... - I što ćeš joj reći? - upitao sam ga dok smo se penjali stubama. - Nemam pojma - odgovorio je tiho. Uspeli smo se na treći kat. - Tu ţivi! - uzviknuo je.

Pogledao sam prema bijelim vratima s dvije brave. Na mjedenoj pločici pisalo je velikim slovima »Jurišić«. Srce mi je počelo luđački kucati. - Što ćeš joj reći? - ponovno sam upitao preznojavajući se. - Nemam pojma - ponovio je Miha i pritisnuo zvono. Jednom, dvaput... - Dolazim - čuo se dječji glas... Zatim su se čuli koraci... Vrata su se otvorila i provirilo je lice dječaka od kojih deset godina. Plava bujna kosa i plave oči. - Koga trebate? Uglavnom, ako tada nisam umro - neću nikada. Uhvatila me teška panika. Shvatio sam koliko mrzim svađe, natezanja i stresne situacije. Doduše, na sebi sam imao majicu s iscerenim facama Iron Maidena (hm, uopće nisu moj omiljeni sastav) koja je sugerirala da se mogu nositi s kriznim situacijama... - Trebam gospođu Jurišić. Bibu - nastavio je Miha. Više nije bio crven u licu. - Mama - dječak se okrenuo prema unutrašnjosti stana i zaviknuo - netko te treba... - Stiţem - čuo se zvonki glas. Na vratima se pojavila ljepotica. Najzgodnija ţena koju sam ikada ugledao. Duga kosa padala joj je do pola leđa i uopće nije izgledala kao nečija mama... Zatreptala je očima... Miha je na trenutak zanijemio. Umjesto debele babe ugledao je Miss svijeta. - Što ţelite? - upitala je ţena smiješeći se. - Ţelim da mog oca ostavite na miru - zagrmio je Miha. Ipak se snašao, iako se vidjelo da je izbezu-mljen. - Ne smijete uništavati tuđe brakove i zdravlje drugih ljudi. Pustite mog tatu i mamu... Ne gnjavite ga... Mama je dobila infarkt, a vi ga proganjate... - Ts, ts, tiše - Biba je spustila glavu - malo tiše govori... Ne viči...

- Vi ste vještica - rekao je Miha. - Što se događa, mama? - upitao ju je dječak. - Kako vas nije sram... - Ma što ti, klinac, mene vrijeđaš! - raţestila se ljepotica. - Tko ti je dao pravo da me vrijeđaš? Zvat ću policiju - snašla se. - Bjeţimo - rekao sam Mihi. Bilo mi je neugodno. - Maknite se iz našeg ţivota - nije prestajao Miha podiţući se na prste. On koji je uvijek bio cool i ravnodušan izvodio je scenu. Učinilo mi se kao da se nalazim u nekom filmu. I shvatio sam da je jednostavno biti super kad je sve po tvom, ali kad nije... - Mali ljigavče, briši! - urliknula je ljepotica malo poruţnjevši... - Što ti znaš! Što ti razumiješ? - Mama, tko su ovi? - Nemam pojma! - razjarena ljepotica povukla se u stan i zalupila vratima. Cijelo stubište se zatreslo. Miha je ponovno pritisnuo zvonce. - Ajmo kući. Rekao si što si htio - zamolio sam ga. Bilo mi je dosta svega. Moji roditelji nisu se sva-đali i sad sam im bio zahvalan. Tata je isplovio iz bračne priče bez scena. Tko zna kako zapravo drugi ljudi ţive? Viđao sam siromahe koji skupljaju boce iz kontejnera, alkoholičare što ispijaju konjake na klupi u parku, susjeda koji baca televizor s drugog kata... Hm. Nisam bio očaran. Ţelio sam se vratiti što prije u svoj stan i pogladiti Flokija... - Baba je lijepa - promucao je Miha dok smo se spuštali niz stube. - Ali nadam se dame je ozbiljno shvatila... - Zar se tata neće ljutiti na tebe?

- Ne znam. Neće. Ipak sam ja njegov sin, he... I sad mi je lakše... Hitno mi treba nekakva hrana. Kupit ću hotdog na uglu. Hoćeš li i ti? Odmahnuo sam glavom. Došao sam kući umoran kao da sam kopao, orao, pljevio, putovao na Mjesec i bio u ratu... Sanja i Margita čudno su me gledale. - Što se s tobom događa? Sanja je ispijala kavu. - Ništa. - Jesi li se zaljubio? - upitala me. - Ma, daj... - Flokija treba izvesti u šetnju. Nakon što pojedeš večeru, bilo bi pametno da se potrudiš oko njegovih uroloških potreba... - Da... Ali kratko. Moram učiti. - Mislim da je to pametno - nasmiješila se. - Ajde, bracek, što te muči? - Ništa - ponovio sam i otišao u svoju sobu. POLJUBAC, I TO PRVI Tri dana proveo sam razmišljajući o ţivotu. Uglavnom. Išlo mi je na ţivce što sam ustanovio da sam osjećajan. Ustanovio sam to po trideset peti put posljednjih sedam mjeseci. Dobro, nije to uvijek ni najveća mana. Sviđam se prodavačicama, maminim prijateljicama i umirovljenicima Doma za lijepu starost. U tom domu ţivi bakina sestra koju redovito posjećujem. I Moniki. Ali njoj se sviđa i Miha. Zar je to moguće? Doduše, i ja sam se spetljao sa Šonjom, ako se to tako moţe reći. S curom za koju sam do jučer mislio da je obična bezveznjača i da ima mozak veličine graška!

Kako u kinu nisu igrali zanimljivi filmovi, otišli smo u Maksimir, u Zoološki vrt, gledati majmune. Nije mi jasno kako nam je uopće takva ideja pala na pamet! Ali ustanovio sam da se sa Šonjom sve više smijem i dobro zabavljam. Ona je, zapravo, vesela... Uglavnom, cupkala je u svojim narančastim cipelama ispred kaveza s majmunima nadijevajući im imena nastavnika. Mršić Franjo, čimpanza. Sudovečki Zlatko, loza mandrila... Hranila je slona Dumbu kockicama šećera. I kreveljila se. - Nisam mislio da si tako djetinjasta... - To je najstroţa tajna... Nemoj nikome reći. - Što ti se dogodilo? - Ne znam. Sutra ću ispraviti sve ocjene. Otkad sam upoznala Ivanku Mazurkijević postala sam dobre volje. I počela sam gledati »Ţutu minutu« na televiziji... Znaš, ono smiješno kad uvale nekom psa na čuvanje i onda nestanu... pa čovjek šeće psa... joj, to mi je vrlo komično... I, uostalom, kod kuće se sve promijenilo... Mama je našla novi posao... dugo je bila nezaposlena... Opet je počela kuhati večere za prijatelje... - Znaš li koliko si mi prije išla na ţivce? - He-he, i ti meni. Bio si mi daleko najantipatičniji stvor na kugli zemaljskoj. Ali nikad ne reci nikad; tu poslovicu stalno ponavlja moja mama... - Da, ima pravo. Sjeli smo na klupu. Majmuni su nas promatrali. Mi smo promatrali majmune. Onda sam ja promatrao Sonju.

Izgledala mi je vrlo zanimljivo. Bila je nekako ista, a opet drukčija. I ja sam bio isti, a drukčiji. Čak sam pomislio kako bih sa Sonjom mogao razgovarati o horoskopima, šminki i letećim tanjurima ukoliko bi ona to htjela. I imao sam osjećaj da bi ona razumjela moj interes za operetu, operu i gospodina Verdija... Iako, moţda pretjerujem. Osjećao sam ţmarce, a i sav sam se oznojio. I htio sam zagrliti Sonju, a bilo me je strah... E, onda sam se sjetio Mihe. Grozno. Taj je bio hrabar! Podrignuo se pred Monikom, izvrijeđao je tatinu ljubavnicu, vozio motor, a opet, bio je simpatičan... Zar i ja ne bih trebao skupiti barem malo hrabrosti? Na tu zastrašujuću pomisao o hrabrosti potrudio sam se i prebacio ruku preko Sonjina ramena. I pričekao. Ništa se nije dogodilo. Sonja je opet počela promatrati majmune. Majmuni su malo skakali po granama drveća, zatim su trijebili buhe, češkali se po glavi i malo promatrali nas. Osjećao sam se kao majmun. Sonja je šutjela. Osjećao sam se kao majmun na kvadrat. Nisam se usudio maknuti ruku sa Sonjina ramena. Što ako sam krivo zaključio da joj se sviđam? Što ako sam joj dosadan? Jedva sam skupio hrabrosti da je zagrlim, a sad nemam hrabrosti da je odgrlim. Osjećao sam se kao majmun na kub. Kao kralj svih majmuna. Malo sam se promeškoljio, a ruka mi je i dalje bila ovijena oko Sonjina vrata. - Nešto te svrbi? - upitala me Sonja. - I hoćeš li me već jednom poljubiti? Ili nećeš?

Umro sam. Znao sam da su današnje cure moćne. Imao sam tri ţene u kući. Tri ţene. Sve zaposle-ne, sve emancipirane i sve izravno... Ali ovome se nisam nadao...

Sonja je okrenula lice prema meni. Napokon je prestala buljiti u majmune. - Ţelim da se poljubimo - rekla je i zatvorila oči. Ja sam svoje širom otvorio. Onda sam pritisnuo usne na Sonjine. I pomaknuo ruku. I uzdahnuo... A Sonjine usnice bile su slatke i vrlo ukusne. Poput jagoda u šećeru. Ili dinje. To je bio moj prvi poljubac. Prvi. I bio sam sav uzbuđen. Nisam ţelio da Sonja to otkrije. Poljubio sam je ponovno. Pravio sam se cool najviše što sam mogao. Znao sam da se Sonja već bila ljubila s dečkima. Jednom je o tome pričala Mihi. A ja sam se toga sjetio baš u ovome vaţnom trenutku. I sva pamet mi je nestala iz glave. Odjednom sam bio glup. Nisam se sjećao tko je napisao Hamleta i gdje se nalazi Kuala Lumpur. A svašta znam. Doduše, proplivao sam tek s deset godina! - Super se ljubiš - rekla je Sonja, a ja sam gotovo pao pod klupu. Podsjetila me na onu prijašnju Sonju i progutao sam knedlu nelagode. - I ti - prošaptao sam kad sam došao k sebi. - I nadam se da si ne kaniš pirsati usnice kao što si na-mjeravala... - rekoh pokušavajući biti duhovit i odrastao muškarac. - Ne - nasmijala se. Ah, kako se sve mijenja! Tko će se na to priviknuti? Ona dojučerašnja prostakuša odjednom me drţala za ruku, a ja sam se rascvao kao poriluk na mjesečini. I taman kad sam mislio postati zločest i faca, pretvorio sam se u janješce. Strašno! Osim što uspravnije hodam i imam majice sa zmijom koja guta krokodila i mrtvačkim glavama ostao sam romantik i pristojno čeljade. Zar mi zbilja nema spasa? NIKAD NE RECI NIKAD, DRUGI PUT

Najgora stvar koju sam morao priznati Mihi je da sam prohodao sa Sonjom. Dakle, mislio sam da ću propasti u zemlju. Prvo sam ga pitao ima li kakvih novosti u vezi tatine ljubavnice i cjelokupne ljubavno-političke situacije i doznao da se po tom pitanju ništa ne događa. Biba očito još nije nazvala tatu i nije nas cinkala, ali sigurno se radi o nekoj strategiji s njezine strane... - Znaš s kim sam jučer bio? - upitao sam ga. - Jučer? Kada? Pa sa mnom. - Ne, poslije... Sa Sonjom. - Što sa Sonjom? Pa bili ste u razredu. I danas ste bili zajedno u razredu. I prije mjesec dana. - I nisi li nešto primijetio? - Ne... prijeđi na stvar.. - Nisi li primijetio da smo danas dugo razgovarali... - Jesam. Pa što. Opet nešto kompliciraš? -Jučer smo se... Jučer smo prohodali... - Vi ste... prohodali? Ti i ona? Ona i ti? Vječni neprijatelji. Ne vjerujem. - Jesmo. - Sutra ćete se potući... Niste prohodali, šališ se? - Jesmo. - Muljaš. Nije 1. april... - Sonja se promijenila... - Moţda si se ti promijenio, tikvane? Ona nikad nije bila loša cura, za razliku od drugih... - Nisam to rekao. - Ali si tako mislio. Joj, sjedimo na ovaj zidić. I ja tebi moram nešto priznati. -Što?

- Nešto zastrašujuće. - Ma nema toga... - Znaš da volim brbljati, znaš da se volim praviti vaţan i znaš da mislim da su cure uglavnom najdosadnija bića na svijetu, a cvijeće, umjetnost i knjige zanimljive su mi samo po tome koliko mi nisu zanimljive... E pa ipak, i ja sam ga nadrljao... - Kako si nadrljao? - Sviđa mi se Monika. Dok si se ti zabavljao u Zoološkom vrtu, ja sam pak sjedio s Monikom u Bo-taničkom vrtu. Obojica smo završili u vrtovima, he-he... Moţeš li to zamisliti? I ne samo da sam sjedio, već sam joj i pozirao za portret. Ukočen kao lopata sjedio sam dva sata da bih na kraju ustanovio kako sam ruţan i kako imam prevelike uši. Bar ih je tako Monika nacrtala. I onda sam jeo njezin sendvič, najneukusniji na svijetu i rekao sam joj da mi je dobar... I jedva sam je pustio da ode kući... - Hm, moţda si zreo za psihijatra... - Zezao sam se kako će se ona zaljubiti u mene, a na kraju... nemam pojma. Sasvim je čudna, a sviđa mi se... Sva je iz prošlosti... A onda opet... Sram me je i priznati. S njom mi nije dosadno iako bi mi trebalo biti... Slušao sam priče o zečevima i zagađenju voda i nisam joj ispričao ni jedan vic... - Ima još dana... A moţda je i bolje. - Još sam i popio čašu čaja iz termosice i listići su mi se zalijepili za zube. - Zbilja nevjerojatno. - Nikad ne bih pomislio da mi se moţe sviđati djevojka koja nosi termosicu u torbi.. - Nikad ne reci nikad.

- Što sad bulazniš? Uglavnom, bio sam smlavljen. Došao sam kući i smazao tri šnicla da bih se povratio. I još sam joj poslao poruku prije spavanja. Eto. - Ha-ha - nasmijao sam se. Drago mi je da nisam jedini luđak u kvartu. - Moţeš biti uvjeren - potvrdio je Miha. Skočili smo sa zida. - Ajmo potraţiti Kiflu i Robija. Htio bih opet vjeţbati skejtanje. Nekako mi se čini da sam sve ma-nje klempav. (Što čini jedan poljubac? Odmah se osjećaš samopouzdanije i bolje. Zato su bajke uvijek završavale poljupcima. I Snjeguljice, Pepeljuge i Trnoruţice su se pretvarale u prave komade. I zato je Margita uvijek dobre volje. Jer se stalno ljubi sa Zlatkom, u kuhinji, u stubištu, u kinu, na balkonu. Moram nagovoriti mamu da se počne cmakati, moţda joj se raspoloţenje popravi. A i Sonja je danas blistala u školi i odjenula je narančastu majicu s leptirima i stalno mi je namigivala. S leptirima! Ona! Doduše, još uvijek ima tri prstena u obliku zmije na desnoj ruci. I sluša rep pod odmorom. Ne znam kako ću joj podvaliti Verdija, ali smislit ću.) FACA NA FACEBOOKU Upisao sam se na Facebook. Super zabavna stvar. I odmah sam našao Vanesu. I sklopio tri prijateljstva. Opisao sam se kao pametnjaković koji voli klasičnu glazbu, a zanima ga i skejtanje. Stavio sam svoju najljepšu fotografiju a la James Bond i Slaven Bilić. Snimila me mama prošle godine u Njivicama na plaţi u leţaljci i ispao sam stariji i zreliji. Onako muški, a ne kao pekmezasti balavac. Iako sam uglavnom većinu svog kratkog boravka na Zemlji proveo u pekmezastom raspoloţenju, volim izgledati kao faca. Pogotovo što sam izabran da najavljujem završni svečani program kojim ćemo se oprostiti od škole. Ne znam koga zanima takva priredba,

ali ja se već osjećam poput Danijele Trbović i Mirka Fodora zajedno. Kaţe ţenska iz dramske da sam talentiran i nije joj jasno gdje sam se prije skrivao. Iskreno, izgleda da sam imao razne komplekse koji mi polako kopne. Je li to zbog toga što se ljubim sa Šonjom (sedam poljubaca) ili zato što mi je tata povećao dţeparac ili zato što sam promijenio način odijevanja (fluorescentno zelene bokserice i majica na kojoj piše Ja sam ja) ili zato što sve bolje skejtam (samo dva pada u grmlje ruţa ispred Mimare i jedno zabubavanje u spomenik J. J. Strossmayera), ne bih znao. U svakom slučaju pekmezastost me polako napušta i moja unutarnje psihička struktura ojačava, tako da sam otporniji na stresove, a i zabavniji. Čak me i glupača Mirela (nisam joj zaboravio što me nije pozvala na rođendan) počela šljiviti. Ali ja ne šljivim nju. Pravim se vaţan baš kao što mi je savjetovala Vanesa. Inače, Vanesa na fotkama koje je stavila na Face izgleda kao kakva kraljica - najljepša i najnasmijanija. Prava američka reklama za sreću. I ima 584 prijatelja. Nemreš bilivit! Mislim da je lakše skupiti 584 neprijatelja, he-he... Stari me je nazvao da se nađemo pa smo se opet vrlo konspirativno našli u Mravcu. Bio je bolje volje. S bendom je ugovorio dvije svadbe Kod Drageca. - Radi se o drugim i trećim brakovima i građanskoj klasi. Sva sreća da još postoji, tako da mogu zaraditi neke pare... A što se s tobom događa? Stil si promijenio, vidim. Malo više me podsjećaš na mene, a to godi... -Da? - Nego što. Jesi siguran da te nikada nije zainteresirala svirka? Odmahnuo sam glavom. - Baš bi bilo dobro da se baciš na gitaru... - Bolje na harmoniku. Svi slušaju narodnjake..

- I to što kaţeš. A kako stojiš s curama? Opa! Tata se trudi ispuniti svoj očinski zadatak. Moţda me kani podučiti seksualnom odgoju ili pravilima samuraja ili smicalicama koje su potrebne da bih napredovao kroz godine školovanja? Teško je biti otvoren kad se s nekim ne viđaš redovito. Nekoć me nosio na ramenima i igrao sa mnom Ĉovječe ne ljuti se... Onda ga je uhvatila kriza. Moţda je izgubio samopouzdanje? Moţda se nije više dovoljno ljubio s mamom? - Dobro. Imam curu. - Zbilja. -Da. - Kako to sada izgleda? - Nemam pojma što pod time misliš... - Drukčije je vrijeme... Drukčije nego prije. A Sanja, je l se ona snašla? - Mogao bi je baš i nazvati... - Ma, hoću... Čekam taj honorar od svirke. Ipak smo mi roditelji obični bankomati... Mislim, lova je najvaţnija... - Ne znam baš... - Zar si promijenio ploču? Prošli put si bio vrlo materijalistički nastrojen... - Da. Ali nakon što sam pokupovao nekoliko majica i malo se redizajnirao, shvatio sam da nije sve baš tako crno... - Hvala Bogu. I s koliko ćeš proći? - Odličnim. Štreber. - Moţda nisam zasluţio tako dobra sina. - Moţda, he-he...

- Ma jesam, jesam... Kako je mama? - Koji put ţivčani. Ali je okej. Upisala se na salsu, ples. - Je li našla nekog tipa? - Ne pada joj na pamet. - Šteta. Bilo bi joj pametno. I ja sam sam. Hm, ova moderna vremena su doista naopaka. Otac mi se ispovijedao umjesto da ja cvilim u njegovu krilu. Zar baš moram znati što i njega muči? Starenje? ćelavljenje? Prostata? Gubljene mišićnog tonusa i nedostatak plavokosih ljepotica u blizini? Ili ga muči, kao i mene, smisao ljudskog postojanja? Iako, otkako ne razmišljam o tako teškim temama, sve mi ide bolje... - Moţda bi mogao uzeti Flokija na nekoliko mjeseci... - Ne mogu se obvezati... Zar vam on predstavlja problem? - Neeee - neuvjerljivo sam odgovorio. - Osim što je još zaigran kao kad je bio mali. Veseo je i voli jesti sladoled. - Kad je to naučio? - Ah, dosta davno. Od vanilije. A ni lubenica mu nije strana... - Moţda misli da je čovjek... Vegetarijanac... - Ta ti je dobra... - Ne, naţalost, nisam još sposoban brinuti se ni za običnog cucka - rekao je. Opraštaš mi? Kimnuo sam glavom. - Htio sam reći, ipak moţeš na mene računati... Ne po pitanju Flokija, doduše... Ako ti mogu što pomoći... Znam da ti nije lako među svim onim ţenama. I znam da nisam bio dobar rastavljeni otac... Glupo je što od tebe traţim da me razumiješ... Ali negdje sam pogubio svoje snove... Ne

razumijem kako se to dogodilo. Ostario sam i umorio se. I pobjegao. Glupo je što to priča netko tko svira / can't get now i nosi uske traperice i čizme s petom - tu se nasmijao - ali istina je... Sjedim u uredu i razmišljam o medvjedima, a onda s dosadnim tipovima poput mene sviram... No, sad sam barem odlučio povećati broj gaţa... Ţelim da ti bude dobro. I da curama bude dobro. To sam htio reći. Mislim na vas. Joj! Dok sam ga slušao stisnulo mi se grlo kao da cuclam limun i gotovo su mi suze navrle na oči. Sva sreća što sam, u međuvremenu, donekle odrastao... Sjetio sam se i Monikina savjeta o dubokom disanju. Pa sam udahnuo... I sjetio sam se da me Sonja čeka ispred Cinestara. A ta mi je spoznaja odmah popravila raspoloţenje. - Ma, sve je u redu... Svi smo okej. Sestre pogotovo. Imaju duge jezike. I uglavnom su super volje. Katkad mislim da su retardirane... A ja sam ispunio neke planove koje sam si zacrtao. Nisam više baš truba. Iako nisam ni Rambo. Stari se nasmijao. - Misliš li da su rastanci korisni? Pogledao sam ga. I bio miran. Nekako zadovoljan. Sviđalo mi se što mi se obraća kao prijatelju čije ga mišljenje zanima. -Jesu. I ponovni sastanci su korisni - rekao sam. Nisam znao trebam li ga zagrliti ili ne. A onda sam ga zagrlio. I on je zagrlio mene. Vjerojatno se sa zagrljajima ne moţe pogriješiti. Iako, ako dobro razmislim, nisu sasvim »facasti« a ni cool. SVI ŢELE NEŠTO

Ljubavnica Biba ipak je uzvratila udarac. Pojavila se na Mihinim vratima. Bez pardona. Sva sreća što mu mama nije bila kod kuće. Otišla je u laganu šetnju s prijateljicom. A ljepotica se pojavila namirisana, sređena i ljutita. Miha joj je otvorio vrata. I odmah zatvorio. Pomislio je da će pasti u nesvijest. Bilo mi je smiješno dok mi je pričao što se događalo. I napeto. Moţda ljudi vole gledati sapunice zato što je ţivot jedna obična sapunica? Pomalo bljutava i gorkasta, puna nesporazuma. Ljubavnica je ponovno pozvonila. Ovog je puta Mihin tata otvorio vrata. - Biba! - uzviknuo je. A onda je dodao: - Jesi li normalna... Biba je ušla u stan. Jednostavno. U štiklama od deset centimetara. Sa srebrnom golemom torbom. (U kojoj je moţda pištolj, pomislio je Miha. Ili noţ.) - Naravno da sam normalna, Milane - prosiktala je. - Neće mene nitko povlačiti za nos. Ni zezati... - Dogovorili smo se... - Ni ti ni tvoj nepristojni klinac... - Koji klinac? - Ovaj! - uzviknula je i pokazala na Mihu koji se naslonio na ormarić s cipelama. (Onakav kakav ţeli moja stara.) - Kakve on veze ima? - Balonja mi je došao na vrata... I napravio scenu... Kao da sam dro... - nije dovršila riječ. - Miha, o čemu se radi?

- Vrijeđao me je... nakon tri godine veze, nisam zasluţila ovakav tretman. - Sve smo se dogovorili, Biba. - Rekao si da ćeš se rastati. Gdje ti je ţena pa da raspravimo? - Ništa ti nisam obećavao... - Molim? - Čula si ono što si ţeljela čuti. Nisam ti obećao nikakvu rastavu. Ali smiri se. - Gdje ti je ţena? Rekao si da je bolesna. - I ti si se usudila doći? - I tvoj klipan je došao do mene... - Nisam imao pojma... - Hoću vidjeti tvoju ţenu... - Otišla je na kontrolu... A ti, Miha, ne moraš sve slušati... Biba, hajdemo u Esplanadu na cugu... Sve ću ti objasniti. Samo se nemoj uzrujavati... - Nećeš me praviti budalom...

- Smiri se... A s tobom ću, Miha, razgovarati... - Zbilja ti nema ţene doma? - Pa vidiš... Sve će biti u redu. Mihin tata uzeo je novčanik i mobitel i izašao na stubište. - Da se nisi maknuo iz stana - naredio je Mihi. - I da nisi zucnuo o ovome mami - prošaptao je pri-jeteći. Mihi je srce sišlo u pete. A onda mu se diglo iz peta, he-he. Bio je ljutit. Na sebe, tatu i Bibu. I nije se osjećao hladnokrvno. Babetina je bila prokleto lijepa. - To mi je zapravo najteţe palo - rekao mi je. -Znao sam da mu je teško odreći se takve ljepotice. Mihina mama nije doznala za Bibin posjet. Tata se vratio kući i pravio se lud, kao da ništa nije bilo. - Ne miješaj se u moje stvari - rekao je Mihi - sve ću srediti kad za to dođe vrijeme. Ako znam voditi poduzeće, onda znam voditi i sve ostalo... Tako su Miha i njegov tata zahladili odnose. Dobro, nije to dugo trajalo, moţda pet dana, ali ipak! Shvatio sam da ništa nije vječno: raspadaju se drţave, bendovi, prijateljstva... I zato mu više baš i nisam zavidan! Svatko nosi svoj kriţ, rekla bi moja baka... SVAKIDAŠNJA STATISTIKA Do sada sam se sa Sonjom poljubio 11 puta. Miha se s Monikom poljubio samo tri puta. Ona je tvrd orah. Uglavnom, vrlo smo ponosni što imamo cure. Pohvalio sam se Julijani. Imam novu curu, napisao sam joj.

Super, odgovorila je. A što je s tvojim dečkom? Dobro je. Je l' te sluša? Pa i ne. I što ćeš onda? Vidjet ću. Moram učiti. Ćao, otkantala me. I opet nije bila ljubomorna. I opet nije patila. Zbilja sam grozan. Zašto ţelim da pati netko do koga mi nije stalo? Zato što sam i ja jedno nesavršeno ljudsko biće baš kao i svi ostali. Inače, Šonja je katkad ona ista Šonja od prije. Uhvati je ţuta minuta i onda se naljuti na mene, ali ja se više ne ţivciram. Zapravo, čak mi se i sviđa to kako zna biti temperamentna. Na njezin nagovor sam se ošišao i sad imam frizuru a la jeţek. Upotrebljavam gel i izgledam kao skejter. Djevojke me zagledaju kad se vozim tramvajem, a meni godi. Počeo sam razmišljati o aparatiću za ispravljanje zuba. Odlično se osjećam u svojoj koţi. Kako je to divno! Izgleda da je promjena moje osobnosti započela kad sam kupio majicu s mrtvačkom glavom... Svako putovanje počinje prvim korakom, kaţe kineska poslovica. Ili japanska. (Moţda zagorska, ha-ha.) Više nisam onako neraspoloţen kao prije, a i stekao sam nove prijatelje. I ja poput Mihe sjedim cijelom straţnjicom na stolici, a naučio sam i hodati kao da je pola svijeta u mojem vlasništvu. Doduše, to djeluje primitivno, ali neka. Iako sam neki dan bio u Glazbenom zavodu i slušao Darka Petrinjaka kako svira gitaru, Ilicom se krećem kao da mi je tata Todorić. Ili Kerum. Skuţio sam da se ljudi uglavnom prave vaţni, pa se i

ja pravim vaţan. Skromnost me je ubijala i ne ţelim više biti skroman. Čak i Floki više ne zastajkuje kod svakog stubišta i drveta i poţuri kad ga pozovem s notom ozbiljnosti u glasu. - Ne pretjeruj s promjenama - kaţe mi Monika. - Sad ideš u drugu krajnost. Budi ono što jesi. - Ali ja ne znam što točno jesam. A postalo mi je ugodno biti faca. - Svi volimo biti face - odgovorila je Monika. -Svatko od nas ţeli biti vaţan. I što je najvaţnije, svi mi jesmo vaţni. - Pozlit će mi... Govoriš kao propovjednik. Velečasni Sudac. Ne vjerujem da su svi ljudi jednako vaţni. Nemoj mi sad kvariti dobro raspoloţenje. Naučio sam se malo biti bahat i nepristojan, a ti me kočiš... Uostalom, kako to da ti se sviđa Miha? - Suprotnosti se privlače. Valjda. Pa i ti si se spetljao sa Sonjom. Miha mi kaţe da je nisi mogao smisliti... - Da. U glavi sam imao idealnu djevojku, neku koja će se diviti svakoj mojoj misli i koja će me vo-ljeti usprkos tome što se ne kuţim u modu i nosim samterice... -I? -I? -1 ništa. - Sonja se divi svakoj tvojoj misli? - Hm, ne. - A ti se diviš svakoj njezinoj misli? - Sigurno ne. - A ipak ste se povezali. -Da.

- Ti si se malo promijenio, a i ona se malo promijenila. A samterice si bacio. Ona je sigurno isto nešto bacila. - Crni dţemper s rupom. I crne isprane tajice. - Eto vidiš. - Joj, a zašto si ti uvijek tako smirena? Ti tvoji roditelji alternativci... - Čuj! Ljudi su različiti. Netko treba mobitel s petsto funkcija da bi se dobro osjećao. Druga je osoba pak sretna kad ga nema. I obje mogu biti zadovoljne sobom, a i face. - Govoriš kao da imaš sto godina. U stvari, kao ja kad sam bio dosadniji... Pardon... Mi smo slični. - Da, mi smo slični... - A opet nismo... - A opet nismo. Zamisli da se svijet sastoji od nepreglednog mnoštva Borni. Samo je atomska bomba stravičnija od te ideje... - Nije baš tako... - Ili da hrpe Monika hodaju gradovima... - Malo bi se dosađivali, zar ne? - Aha - rekao sam i zijevnuo. - Huljo! - nasmijala se Monika. - A baš sam počela uţivati u svom predavanju... - Nije lako Mihi s tobom - zaključio sam. - Mi pametni smo fakat dosadni... Zato ja sad skrivam svoju pamet. I čitam stripove o Mister Nou, he-he... I dječje slikovnice. I igram se autićima... Sanja je našla novi posao. U butiku Hollywood u Gundulićevoj. Meni je pala sjekira u med jer ima popust od trideset posto na odjevne predmete koje tamo kupuje. Inače, u Hollywoodu se prodaju razne krpe iz Turske koje dobro izgledaju. I razne laţne marke. Tako da smo se svi u obitelji

opskrbili novitetima. A Sanja je divna, sprijateljila se s pola ulice, prodavačicama iz okolnih trgovina, prometnikom, studentima Muzičke akademije i vlasnikom pizzerije Tomato. - Kaj, bracek? Si se smiril? - pitala me kad sam svratio do nje. - Ništa mi se više ne povjeravaš. Imaš li curu? Simpatiju? Malo se previše lickaš u posljednje vrijeme. Šutim. Pravim se tajanstven. Hodam s tamnim naočalama. Tankih okvira. Debelih okvira. Nosim ruksak na kojem piše Just do it\ Kupio sam i koţnatu narukvicu, sličnu kakvu nosi pijanist Maksim Mrvica. - Da, slijedim trendove... - Dat ću ti po nosu... Znaš - pogleda me sestra značajno - jučer me zvao stari... - Ma nemoj... - pravim se iznenađen. - I raspitivao se kako smo... - Katkad se čujem s njim... - Mislim da se ţeli vratiti kući... - Ne vjerujem... - Ti bi volio da se vrati? - Više ne... - A mama? - Sumnjam. - Meni bi bilo drago. On nema novu ţensku, a stara samuje. Zar ne bi bilo pametno da se ponovno spoje? - Ne bulazni... Uostalom, dobro nam je i ovako... Sjetio sam se razgovora s Monikom.

- Iako nikad ne znaš što je u nečijoj glavi... Neki se ljudi mijenjaju, neki ne... Ali kad nešto pukne, puknuto je... Uostalom, u stanu nas je već previše... - Majmune! - Znaš što, radije si i ti nađi dečka. Ima pravo Margita. Ljudi kad su sami previše razmišljaju o dru-gima i bave se tuđim ţivotima... - Ti kao nisi sam... - Moţda i nisam. - Znači, imaš komada? Mogla sam si misliti. Sve silne pretvorbe tvog izgleda... - Zar si mi zavidna? - Jesi li se cmoknuo? - Što te briga. - Reci mi... Znaš da vodim antologiju prvih poljubaca... - Zašto me zezaš? - Ma daj... Ne zezam. Sve svoje prijateljice ispitala sam gdje su se prvi puta poljubile i kako je bilo... - I što si doznala? - Najviše prvih poljubaca razmijeni se u stubištu, zatim u parku, potom u nekoj rupi na plesnjaku... Ipak, prvo ljubljenje katkad se odvija u kinu, muzeju, smočnici, šupi, čak i kući strave u Gardalandu, između ulaska raznih kostura na scenu... - He-he... A, molim te, tko se poljubio u muzeju? - Moja prijateljica Marica. Na izloţbi u Etnografskom, he-he... Sakrili su se iza peći. Ona i njezin Pero.

- Ne poznajem Maricu. - Pa ne moraš sve poznavati. A gdje si se ti cmoknuo? Šutio sam. - Ma daj, reci... I dalje sam šutio. -Ja sam se u stubištu... Nimalo romantično mjesto. A ti? Daj mi reci. Shvati to kao istraţivačku ra-doznalost. Hm, kako se praviti vaţan ako se ne pohvalim, zapitao sam se. - Ispred kaveza s majmunima u zoološkom vrtu. Na klupi - priznao sam. Htio sam da se dozna da se sve više pretvaram u facu i muškarca. - Ha-ha - nasmijala se Sanja. - Mogla sam si misliti? A tko je sretnica? - E, to ti neću reći. - Dobro, dobro... - Kavez s majmunima... Baš zgodno. Ma, reci mi... - Nije vaţno. - Poznajem je? - Ne - slagao sam... I tako nisam ništa priznao. Bio sam ponosan na sebe jer sestre me uvijek preveslaju. Previše sam osjetljiv na njih pa im ispričam i što treba i što ne treba. A htio sam imati tajnu. Muškarci s tajnom su zanimljiviji. Makar i ta tajna potrajala samo nekoliko dana. Dok Miha nešto ne izvali ili dok ja nešto ne izvalim.

SVE JE OKEJ, ZAR JE TO TAKO JEDNOSTAVNO? Vanesa mi je poslala knjigu o zavođenju, ali nisam se odmah bacio na čitanje. Nisam imao vremena, a i nije mi se dalo petljati s rječnicima. Ali zato sam joj se odmah pohvalio curom. Iako, prešutio sam da se radi o Sonji. Ne sjećam se, naime, jesam li je Vanesi ogovarao pa ne bi bilo pametno... Imam curu, napisao sam na chatu. Bravo, odgovorila mi je. Je li ti knjiga koristila? Nisam je jos otvorio, objavio sam ponosno. Upotrijebio sam vlastiti sarm. Sto je sarm? upitala me. Osobnost, odgovorio sam. To je dobro. Ali nadji jos neku curu. Bitno je da ih je vise. Možda. Vidjet ces. Da, ali zasad mi je dovoljna jedna. Isključio sam se s interneta. Odjednom sam se udobno osjećao u svojoj koţi. Već dugo nisam bio tako zadovoljan sobom. Pustio sam ariju Zbor Zidova iz opere Nabucco i počeo čitati knjigu Mudre misli. Znao sam da mi više ne mogu naškoditi... »Ako imaš cilj, naći ćeš i put do njega«, pisalo je... Uz najbolju volju još nisam oglupavio. Zapravo, moglo bi se reći da sada jedino skrivam svoju pa-met. Više pričam o nogometu, igricama i sudačkim nepravdama, a manje prigovaram kad me

netko davi groznom glazbom i televizijskim emisijama o manekenkama, dijetama i slavnim osobama. Zapravo, kompleksi su mi se smanjili. Neki dan sam čak ponovno odjenuo stare samterice (ipak ih nisam ih bacio, zlu ne trebalo) - sve šminkerske hlače bile su u pranju, i ništa se posebno nije dogodilo. Sonja me pohvalila, rekla je da izgledam kao hipik, jedino mi kosa treba narasti. Hm, baš i nisam ţelio ići tako daleko u prošlost, iako bi to i Moniki bilo super. Iskreno govoreći, i ona je posebna cura. Jede svoje jezive sendviče s mrkvom i salatom, a Miha s kulenom, i drţi ga u šaci. Mihu, mislim. - Rekao si da su cure dosadne - kaţem Mihi kad ga ţelim zafrkavati. - Da... Još uvijek tako mislim - ne predaje se on. - Čast iznimkama. - A što je s ljubavnicom Bibom? - upitao sam ga, - Nemam pojma - odgovorio je. - Dovoljno sam se zbog nje ţivcirao. A i tata je lukav. Nekako ju je maknuo... Barem mislim. S njim nikada ne znaš. - A mama? - Oporavlja se. Jučer je pekla kolače. Sve će biti u redu. Samo da tata prestane švrljati... - Ali ta Biba je zbilja zgodna... - Da. Tata voli lijepe ţenske. - Mama i tata se neće rastati? - Kod nas nema rastave... Mi smo nazadni po tom pitanju, he-he... Nema rastave i gotovo. - Moţda je to dobro... - Valjda... - Iako ni ovako nije loše. S tatom na drugoj lokaciji... Ali opet...

-Joj, samo nemoj početi filozofirati... Dobro je i tako. Dovoljno je što me Monika gnjavi predugačkim i prepametnim rečenicama... - He-he, baš mi je drago... - Vole jedan, samo zezaj... Sve je na svom mjestu. Ja, sestre, mama, tata, ocjene, Sonja, Botanički vrt, Floki, gospoda Zvončić, čak i tip s drugog kata koji je ponovno bacio televizor kroz prozor. Sve je isto, a opet drukčije. O čemu se radi? Jesam li ja postao drukčiji? Ne znam, moţda malo. Floki je ostao isti, to jedino znam. Još uvijek grize moje papuče i ne shvaća me ozbiljno. Dapače, počeo se ulizivati Sonji ne bi li me razljutio i napravio ljubomornim. A Sonja je kupila zelenu haljinu pa je više ne prepoznajem. Dobro, katkad navuče i kakvu crnu majicu na sebe i zna biti loše volje, ali rijetko. Naučila je skejtati bolje od mene, a Kifla i Robi joj se dive. I ja joj se divim. Ne kuţim kako to da nisam prije vidio njezine dobre strane... Bio sam neraspoloţen, znam... Ali sad je drukčije. Mama je prestala ţivčaniti, a nabavila je i novu kasicu. Opet je to moja kasica, ali ovoga puta je sasvim moja! Mama i dalje sanjari o polici za cipele - jednog dana kad se obogatim kupit ću je... Margita se zabavlja sa zaručnikom i pravi se vaţna, a Sanja je dobre volje kao i uvijek. Takva joj je narav. Sanja ne zna za dramu, poraze, loša raspoloţenja... Vjerojatno nam je neki predak bio veseljak... Nisu svi bili intelektualci, neki su se i veselili, he-he... Tata i dalje svira po svadbama i više nije tako škrt. Opustio se. Zna da ga nećemo previše zagnjaviti obvezama i da ćemo ga pustiti da se i dalje odmara od obitelji i zabavlja s medvjedima. Ţivot ide dalje. I ja idem dalje. Nisam više u komi. Moţda sam postao faca? A moţda sam to oduvijek i bio? I u majicama s Mikijem Mausom i u majicama s mrtvačkom glavom. Tko zna?

SVRŠETAK 18.04.2010.