Osnovna škola Zapruđe, Meštrovićev trg 8a, 10020 Zagreb

Glavne urednice:

Marija Meklav, 8.b Paula Filipec, 8.b

Naslovnica: Jelena Čumandra, 3.a

Zapruđe nekad i danas- Mateo Ostojić, 7.a i Gabriela Poleto 7.a,

Dnevnik maloga Perice -Marko Kasun , 7.b

Literarni rad:

Dora Hasanec, 7.b

Mentorice: Antoneta Buljan, prof. hrvatskog jezika, Anabela Crnković, prof. hrvatskog

jezika i Dijana Čupić, dipl. knjižničarka ( voditeljica projekta )

Hvala svim suradnicima- učenicima i profesoricama!

Zagreb, svibanj 2015.

Uvod

Imamo sreću, rijetku slučajnost da je nekoliko vrsnih pisaca živjelo i živi u našem naselju

Zapruđu.

Zato je bilo sasvim logično da smo se odlučili u ovoj školskoj godini 2014. / 15. kada

obilježavamo 50. obljetnicu OŠ Zapruđe pokrenemo projekt pod nazivom Pisci iz Zapruđa.

Tako je deset godina u Zapruđu ( Trumbićeva 12 ) živio Vjekoslav Majer autor Dnevnika

malog Perice po kome je snimljen jedan od najgledanijih hrvatskih filmova Tko pjeva zlo ne

misli ( redatelj Krešo Golik, 1970. ). Po njemu je i odjel KGZ u Zapruđu dobio ime

Knižnjižnica Vjekoslava Majera. Za razliku od mnogih drugih knjižnica, ustanova i škola koje

nose imena književnika, znanstvenika ili drugih istaknutih osoba, koje samo nose imena

određenih ličnosti, knjižnicu u Zapruđu osobno je 1965. otključao ključem i otvorio

Vjekoslav Majer. Kako je po naravi bio vedar, druželjubiv, a iznad svega nježan lirik kruži

priča kako se uvijek na neki način u radu te knjižnice osjeća dobri duh Vjekoslava Majera koji

je gornjogradske vedute zamijenio Zapruđem i u njemu se dobro osjećao i živio sve do svoje

smrti 1970.

Nasuprot Majerovom stanu u Trumbićevoj nalazi se park koji nosi njegovo ime Park

Vjekoslava Majera.

Drugi pisac kojeg obrađujemo u projektu je Alojz Majetić lektirni pisac i pisac koji je dobio

dvije najprestižnije hrvatske nagrade za dječju književnost. Za djelo Omiški gusari (povijesni

roman) dobio je književnu nagradu za dječju književnost Grigor Vitez (1981.), te roman

Glavata priča (humoristična pripovijest o odrastanju i obiteljskim i ljubavnim problemima

jednog dječaka) za koji je dobio nagradu Ivana Brlić- Mažuranić (1997.). Sada nakon

umirovljenja živi i piše u Zagrebu. Stanuje u Lojenovom prilazu 10 u neposrednoj blizini

škole. Njegova supruga pok. Štefanija Majetić nastavnica TZK, bila je naša djelatnica od

samog osnutka škole. Tako da smo s Alojzom Majetićem dvostruko povezani- preko njegovih

književnih djela za djecu i rada njegove supruge u našoj školi.

10. veljače 2015. posjetili smo Alojzom Majetića u njegovom stanu. Učenice Marija Meklav,

8. b i Paula Filipec 8. b napravile su intervju s gospodinom Majetićem filmskom kamerom u

obliku vidao uratka. Gospodin Majetić pokazao se kao dobar domaćin i nadasve zanimljiv

sugovornik. Na postavljena učenička pitanja je odgovarao spremno, promišljeno i duhovito.

Sat i nešto vremena druženja s gospodinom Majetićem proletjelo je u trenu i danima nakon

toga susreta držalo nas je neko dobro, pozitivno raspoloženje koje nastaje samo pri susretima

s ljudima koji vas obogaćuju u intelektualnom i ljudskom smislu. Bilo je toliko dobrih

vibracija u našem formalnom razgovoru ( intrervju ) kao i u neformalnom druženju u kome

nismo primijetile ni traga onoga što se naziva jaz generacija.

Kako čitaju i doživljavaju navedene pisce i njihova djela današnje generacije učenika vidite u

našem projektu koji su realizirali učenici 7. a, 7. b ( Antoneta Buljan, prof. hrvatskog jezika ),

filmska grupa ( Anabela Crnković, prof. hrvatskog jezika ) i grupa knjižničara ( Dijana Čupić,

dipl. knjižničarka , voditeljica projekta ).

Zapruđe NEKAD I DANAS

Zapruđe nekad

Zapruđe -nekad je bilo selo, sa seoskim kućama i barakama u kojima su živjeli malobrojni

stanovnici, koji su se bavili isključivo poljoprivredom i prodavali svoje proizvode na

današnjem Dolcu.

Poljoprivredno područje je bilo dijelom močvarno, tako da su ga nekadašnji stanovnici

morali isušivati da bi od njega napravili obradive površine za svoje usjeve.

Zemlja je većinom je bila u vlasništvu Crkve koja ju nije koristila za poljoprivredu, tako da je

veći dio tadašnjeg Novog Zagreba bio poprilično zapušten.

Tadašnje kuće bile su građene u pravom seoskom stilu , u to vrijeme ništa nije moglo

upućivati da će se jednog dana na tome mjestu razviti moderno naselje koje postoji i danas.

Poplava 1964.

1964.g izlila se Sava te poplavila velik dio Zagreba . Sava se 25. 10. počela izlijevati te je do

26. 10. poplavila trećinu. Vodostaj Save je tada bio više od 500 cm. Poplavljeno je više od

15.000 stambenih objekata. Vrbik je najviše stradao - 90% stambenih objekata (uglavnom

prizemnice) je bilo poplavljeno. Tadašnji nasip koji je bio visok do dva metra je popustio i

Sava je prodrla u naselja u blizini. Najviše su pogođena poplavom Trešnjevka, Trnje,

Pešćenica i Novi Zagreb. U poplavi je smrtno stradalo 17 osoba od kojih je najstarija imala 84

g. a najmlađa 2g. Zbog poplave se počelo razmišljati o odteretnom kanalu Sava-Odra kojeg se

već 1965. Počelo graditi, a dovšen je 1971.

Sve je počelo s Karlovčaninom koji je bio najbolji gradonačelnik

Zagreba

Većeslav Holjevac živio je u sasvim drugom vremenu, kao i u sasvim drugom političkom

sistemu. Njegove zasluge svakako su nesporne - prelazak grada preko Save i rođenje Novog

Zagreba, te Velesajam, koji je grad dobio upravo za njegova mandata, dva su njegova

postignuća bez kojih bi život u ovom gradu danas bio potpuno drugačiji.

U tom smislu njegovu slavu ne može dostići nitko, bez obzira na to što će mnogi

novozagrebačka naselja nazvati spavaonicama bez imalo duha."

Povijest gradnje Zapruđa

Zapruđe je jedno od Zagrebačkih naselja. Izgrađeno je poslije Drugog svjetskog rata kao dio

Novog Zagreba.

Stambeni dio naselja gradio se od 1963. do 1968. gotovo simetričnim modelom. Zapruđe je

građeno kao plansko naselje koje bi osim funkcije stanovanja, zadovoljilo i niz drugih potreba

stanovništva, no dio predviđene infrastrukture nije izgrađen. Najveći dio Zapruđa izgrađen je

montažnim načinom građenja »JU-60« i »JU-61« čije je jedno od obilježja aluminijska oplata

pa se te zgrade danas nazivaju »limenkama«. Krajem 1960. - ih, nakon završetka izgradnje

»limenka«, u naselju su sagrađeni neboderi.

Naselje ima oko 8000 stanovnika, a u njemu se nalaze banka, pošta knjižnica, društveni dom,

dva dječja vrtića, škola, ambulanta, dućani, mesnica i ostalo.

Zapruđe Srebrni grad

Srebrni grad

Rijetkima je poznata činjenica da je Zapruđe nastalo kao istočna granica budućeg razvoja

Novog Zagreba i kao takvo je moralo predstavljati napredak kojim se prelazi rijeku.

Svojedobno je gradonačelnik Holjevac naredio postavljanje natpisa Srebrni grad na križanju

današnjih Avenija Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca čime je najavljena nova epoha u

kvaliteti kolektivnog stanovanja u Zagrebu. Isticala je aluminijsku oplatu zgrada kao vrhunac

modernisticke izgradnje i upotrebe novih tehnoloških dosega u stambemoj izgradnji, pritom

koristeći plemenite građevne materijale i efektivne metode rada.

YU-61 naziv je patenta Jugomontove industrijske stabmene izgradnje. Autori patenta su

Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović. Premda zamišljen kao socijalna

izgradnja,YU-61 predstavlja kvalitetnu, učinkovitu i trajnu gradnju s upotrebom snažnih

materijala poput betona, stakla i aluminija. Tako čak i danas, nakon skoro 50 god., može

parirati nekim puno novijim građevinama. Zamjera mu se dotrajalost zbog čega se zgrade

popularno naziva limenkama. Sasvim suprotno toj potrošnoj ambalaži, sistem izgradnje YU-

61 je fleksibilan, lako održiv i isplativ, a u današnje vrijeme najvjerovatnije neizvediv.

Upravo je Zapruđe bio ogledan projekt uske suradnje svih razina upravnjanja sa ciljem

izvođenja visoko kvalitetnog života u socijalnoj stanogradnji.

Zapruđe je postalo reprezentativan urbanistički i arhitektonski projekt izvođača Jugomonta u

Jugoslaviji i svijetu, nova vizura grada Zagreba, te dostignuće jedne epohe, zbog čega bi ono

trebalo zaslužiti naše poštovanje.

NAŠA ŠKOLA

NEKAD I DANAS

Zapruđanske ulice

Ivan Vučetić (Hvar 1858. - Argentina, 1925.) - znastvenik, začetnik daktiloskopije.

Paško Baburica (Koločep, 1875. - Čile, 1914.) - brodograditelj i dobrotvor.

Zlatko Baloković (Zagreb, 1895 .- Venecija, 1965.) - čuveni violinist svjetskog glasa.

Louis Adamić (Grosuplje, 1989. - New Jersey, 1951.) - književnik i prevoditelj. U

slovenskoj wikipediji prezime piše Adamič.

Ivan Meštrović (Vrpolje, 1883. - Indiana, 1962.) - čuveni kipar svjetskog glasa, uz

Balokovića i Majera najpoznatiji "zapruđanac".

Ante Trumbić (Split, 1884. - Zagreb, 1938.) - političar, uz Franu Supila osnivač

Jugoslavenskog odbora.

Maksimilijan Vanka (Zagreb, 1863. - Meksiko, 1963.) - slikar i kipar.

Stjepan Lojen - potpredsjednik Matice iseljenika i autor djela "Uspomene jednog

iseljenika.

Zapruđanski trg

I na kraju što je naselje bez ulice ili trga i parka? Ime našeg "Velikog parka“je u čast

književnika Vjekoslava Majera (Zagreb, 1900. - Zagreb, 1975.) – autora "Dnevnik

malog Perice" koji je iznjedrio gospona Fulira i ostale fantastične likove i po kojem je

Krešo Golik snimio antologijski film "Tko pjeva zlo ne misli".

Knjižnica, jedina kulturna ustanova u kvartu, sasvim logično, isto kao i park nosi

njegovo ime. Osnovna pak škola, nosila je ime Karla Marxa. Vrtić je imenovan po

Kati Pejnović, no srećom, danas se obje ustanove zovu kako i priliči. Jednostavno -

Zapruđe.

Jezero Bundek danas i nekad

NEKAD:

Jezero BUNDEK oduvijek je bilo u neraskidivoj vezi sa naseljem Zapruđe, samim

time što je nastankom jednoga nastajalo i ovo drugo.

Dok dijelove jezera Bundek, nekadašnje šoderice, imamo ugrađene u svoje zgrade i

nebodere, većina Zapruđanaca, ali i stanovnika svih ostalih okolnih zagrebačkih

kvartova, to malo jezero i sjećanje na njegove najsvjetlije dane čuvaju duboko u

svojim srcima.

Iako još nije postajalo pravo jezero, vec je postajalo primamljivo kupalište ( godina-

oko 1955.). Malo po malo, šoderica poprima oblike današnjeg jezera. Kako je raslo

jezero, rasla su i naselja kojima je šljunak bio namijenjen za izgradnju. U nedostatku

kamiona, čak su i kola s konjima dobra za odvoz šljunka. Kada su se strojevi povukli

ostalo je gradsko kupalište.

Zagreb je dobio gradsko kupalište nazvano jednostavno – ” Jezero ” (godina – negdje

u 60-tima). Unatoč brižnim spasiocima u vodama jezera mnogo je ljudi izgubilo

živote, tako da kupalište dobiva ime ” BUNDEK “, po prezimenu dječaka, jedne od

žrtava jezera.

Jezero Bundek danas i nekad

DANAS:

Vrućine i skupoća odmora na moru navela je Zagrepčane da provedu svoje ljeto na

Bundeku. Pošto Bundek postaje turisticko središte grada, dobiva pitku vodu, tuševe,

sunčališta, te razne ugostiteljske i zabavne sadržaje.

I naravno, kao sve što ima svoj uspon ima i svoj pad. Od omiljenog odmarališta i

kupališta u 70. -tima, Bundek u 80. -tima na ovamo, nemarom postaje obična

baruština. Do danas su nestali skoro svi tragovi nekadašnjeg kupališta, osim u

sjećanjima ribica kojima zbog rekreacije

ribolovom, jednima još nešto znači ovo nekada popularno kupalište.

Ipak, nešto se promijenilo u gradskim glavama, pa je kultno zagrebačko jezero iz 60.-

tih i 70.-tih godina ponovo uređeno

2005. godine u ovo prelijepo

jezero i prostor uz njega koje danas

ovako izgleda.

Nije uvijek sve tako bajno kako izgleda

Zapruđe je izgrađeno na mjestu gdje je nekada bio deponij smeća. Problem štakora i

žohara nije u potpunosti riješen ni do danas. Postoje i problemi života u „limenkama”, bez

obzira što je to davne 1963. bio hit moderne gradnje. Zgrade su montažnog tipa s tankim

montažnim pregradnim zidovima, i zbog toga imaju velikog problema sa zvučnom izolacijom.

Ako susjed odluči cijelu noć slušati muziku prisiljeni ste mu se pridružiti željeli to ili ne.

Mateo Ostojić, 7.a

Gabriela Poleto, 7.a

Izvor: Majer, Vjekoslav. 2000. Iz dnevnika maloga Perice. Alfa. Zagreb.

Osvrt na predgovor Vinka Brešića u knjizi Iz dnevnika malog

Perice:

U knjizi Dnevnik malog Perice (izdavač Alfa) Vinko Brešić napisao je predgovor. U

predgovoru V. Brešić naziva Majera pjesnikom našeg grada tj. „najradoznalijim šetačem

grada“. Brešić govori kako je Majeru Zagred bio glavna tema. U Zagrebu je Majer rođen, u

Zagrebu se školovao, u Zagrebu je započeo književnu karijeru, u Zagrebu se afirmirao, u

Zagrebu je živio i u Zagrebu je i umro.

U književnost je Majer ušao pjesmom Dan (1919.), a pet godina kasnije napisao je prvu

zbirku pjesma Lirika, nakon još deset godina napisao je i drugu knjigu „Pjesme zabrinutog

Evropejca“. Majer kaže da pripada prvoj generaciji hrvatskih pjesnika koja, kako kaže,:

„…počela pisati pjesme, dok su na frontama potmulo grmili topovi, a u pustim, bijelo

okrečenim školskim sobama stenjali ranjenici…“ Brešić uspoređuje Majera sa Matošem

kojim, kaže, ima mnogo sličnosti, a Matoš je bio i njegov prethodnik, a Majer je njemu u čast

opjevao zagrebačke gornjogradske ulice, parkove i kavane, opjevao je i samog Matoša te

plinske laterne podno kojih su obojica nekoć šetali…

Plinska laterna na Griču

Tu sam laterna plinska,

već starinska.

Poda mnom je još Matoš stajao

i nad tim gradom zdvajao i kleo.

Snijeg je po njegovom raglanu meo.

Često bi kunić nestao u noći,

a ja bih se tiho smješkala

jer znala sam: on će opet doći

i dugo stajati tu

tako da mu se katkada cipele već

primrzle tlu.

A jutrom kad bih se smreškala

i ugasla -

poda mnom grad bi ležao crven i tih;

tad nisam znala da l’ zora krvari po brijegu

ili je to Matoš izgubio stih po stih

na snijegu. (…)

Književna je kritika Majera proglasila „tipičnim piscem Zagreba“. Majer, poput svakog

pjesnika, zapaža kako moderna tehnika mijenja gradsku panoramu i pozdravlja te promjene,

te ih stvaralački koristi za obogaćenje izražajnih mogućnosti svoje lirike (Ljudi među

metalima). U atmosferi mračnih slutnji nadolazećeg Drugog svjetskog rata „Zabrinuti

Evropejac“ svojim je stihovima očitovao strah nad sudbinom čovječanstva te svijetu slao

poruke mira i humanosti.

Nakon te druge pjesničke zbirke Majer je počeo objavljivati i prozu- romane, pripovijesti i

novele, potom i feljtone.

Najprije je napisao Život puža, a zatim roman Pepić u vremenu i prostoru (u kojem je lik

Pepić idealist i ekscentrik). Njegov drugi važni lik je i naivni Očenašek iz Dnevnika

Očenašeka. Uskoro je napisao i roman Iz dnevnika malog Perice u kojoj se priča o jednoj

običnoj zagrebačkoj obitelji te o liku gospodina Fulira koji „fulira“ pred tetom i tatom

Peričinoj mami.

Na kraju treba reći da je Vjekoslav Majer i jedan od pionira domaćeg „science fictiona“, a

potom mislimo na njegov humoristično- fantastični roman U utrobi Zagrebačke gore. Taj

kratki roman obogaćuje inače slabu tradiciju ove prozne vrste u nas, a isto tako potvrđuje

trajnu Majerovu opčinjenost rodnim mu Zagrebom.

Paula Filipec,8. b

Izvor: Majer, Vjekoslav.1982. I opet je jedna ljubav umrla. Sloboda. Beograd.

Javni i društveni život Vjekoslava Majera

Javni i društveni život Vjekoslava Majera bio je vrlo bogat. Družio se s brojnim uglednim

suvremenicima. Prijeteljevao je s Gustavom Krklecom, Tinom Ujevićem i Franom

Alfirevićem. Uređivao je časopise Ozon, Antena i Literatura. Bio je omiljen u društvu zbog

svoga smisla za humor. Pjesnik grada, „ najradoznaliji šetač Zagreba“ kako su ga odmilja

zvali, Lojzek.

IZ DNEVNIKA MALOGA

PERICE

Vjekoslav Majer

O piscu...

u Zagrebu je pohađao Trgovačku akademiju i

studirao glazbu. Od 1928. do 1937. živio je u Beču

Vjekoslav Majer pripada naraštaju hrvatskih pisaca

koji su se pojavili nakon Prvog svjetskog rata

dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo

1969. godine

prema njegovom djelu "Dnevnik maloga Perice"

snimljen je slavni hrvatski film "Tko pjeva zlo ne

misli" 1970. godine

O dnevniku...

mjesto radnje:

Zagreb

vrijeme radnje:

1935. godina

vrsta dijela: dnevnik

književni rod: epika

način pisanja: prvo lice

Likovi...

Perica - sin jedinac, pše dnevnik i zabavljaju ga zgode njegove

obitelji

Peričina mama - tipična mama 20. stoljeća, svakodnevno kuha

Peričin tata - voli piti vino, pa se često napije i govori gluposti

Gospon Fulir - udvara se Perčinoj majci, stalno se prima za brčić

Teta Mina - uvijek dolazi na ručak kod Perice u kuću

Stilska izražajna sredstva...

epiteti: - fin(čovjek)

- vrlo(zdravo)

- drago(dijete)

- starih(vitezova)

metafora: ,, Meni se čini da on ne zna piti .’’

inverzija: ,, Jedino je prošla pod prozorom teta Mina... ’’

onomatopeja: ,, He, he, heee... ’’

Dnevnik...

PONEDJELJAK

Peričina obitelj odlazi na operu Faust

nakon opere odlaze u pivovaru gdje se Peričin tata i Gospon Fulir

pobratime

UTORAK

Gospon Fulir sve češće navraća kod Peričine majke

majka počinje shvaćati njegovo zanimanje za nju

SRIJEDA

Peričina mama sve češće razmišlja o gosponu Fuliru

Peričini roditelji se svađaju oko gospona Fulira

ČETVRTAK

Teta Mina se žali na trvdi grašak, te se posvađa s Peričinom mamom

Peričin tata i Gospon Fulir se pomire

PETAK

Teta Mina dolazi na ručak, te se ipriča zbog svađe

Gospon Fulir ponovo navraća, te imaju razgovor o snovima

SUBOTA

Peričin tata i Gospon Fulir se potuku nakon što tata shvati da ga je

Peričina mama grlila

na kraju otac odlazi u kuhinju, a mama plače u sobi

NEDJELJA

nakon svađe nastaje tišina u kući

Perica pali svijeću za Gospona Fulira, jer više neće dolaziti

Marko Kasun, 7. b

Izvješće - predavanje o Vjekoslavu Majeru

Dana 16. Travanja u 14:00 sati u knjižnici Vjekoslava Majera, učenici sedmih razreda

OŠ „ Zapruđe “, imali su prezentaciju o radu i djelovanju Vjekoslava Majera.

Prisustvovala je većina učenika i svi su bili zadovoljni prezentacijom. Prezentaciju je

držala knjižničarka koja već duže vrijeme radi u knjižnici. Prezentacija je bila kratka,

zanimljiva i naučili smo mnogo o Vjekoslavu Majeru i njegovu načinu života. Najviše

mi se svidjelo kada je knjižničarka pričala o druženju Vjekoslava Majera i Gustava

Krkleca, te kako je Vjekoslav Majer osobno otvorio knjižnicu u Zapruđu.

Mislim da su ovakve prezentacije jako dobre i da bi ih trebalo biti više. Prezentacija je

završila u 14:30 te su svi učenici otišli svojim kućama.

Nika Horvat, 7.b

Izvor: Leksikon hrvatskih pisaca.

2000. Školska knjiga. Zagreb.

Alojz Majetić, biografija

Alojz Majetić rođen je u Rijeci 30. kolovoza 1938. godine.

Srednju školu pohađao je u Delnicama, a studirao i diplomirao u Zagrebu. Radio je kao

korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Uređivao je i humoristične časopise

„Paradoks“ i „Kerempuh“, a uredio je i Antologiju hrvatskog humora u šest knjiga. U

izdavačkoj kući Mladost uređivao je biblioteke „Svršetak stoljeća“, „Prizma“ i „Pjesnikov

izbor“. Na RTV Zagreb emitirano je 10-tak njegovih radijskih i televizijskih drama (Škola za

frajere, Šuplja kuća, S one strane…) Prvu zbirku pjesama objavio je 1956., a do danas je

objavio šest knjiga poezije. Majetić je napisao i dva djela koja se svrstavaju u dječju

književnost: Omiški gusari (povijesni roman) za koji je dobio književnu nagradu za dječju

književnost Grigor Vitez (1981.), te roman Glavata priča (humoristična pripovijest o

odrastanju i obiteljskim i ljubavnim problemima jednog dječaka) za koji je dobio nagradu

Ivana Brlić- Mažuranić (1997.). Sada nakon umirovljenja živi i piše u Zagrebu.

Nagrada Grigor Vitez dodjeljuje se za tekst i ilustracije odabrane iz jednogodišnje

produkcije.

Alojz Majetić. Omiški gusari. Zagreb : Školska knjiga, 1981. nagrada za tekst

Nagrada Ivana Brlić-Mažuranić od 1971. do 1998. dodjeljuje se za tekst i ilustraciju u

tekućoj godini a od 1999. za neobjavljeni rukopis.

Alojz Majetić. Glavata priča. Zagreb : Školska knjiga, 1996. nagrada za tekst

Izvori:

Bilješke o piscu iz knjige „Omiški gusari“

Leksikon hrvatskih pisaca

Paula Filipec, 8.b

ALOJZ MAJETIĆ

O piscu…

Alojz Majetić je pjesnik, prozaik i dramski pisac.

Rođen je u Rijeci 30. kolovoza 1938. U srednju školu išao je u Delnicama, a studirao je i

diplomirao u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu.

Radio je kao korektor, novinar i urednik. Uređivao je humoristične časopise 'Paradoks' i

'Kerempuh', a uredio je i Antologiju hrvatskog humora u šest knjiga.

Alojz Majetić piše i radijske i televizijske drame, te filmske scenarije.

Djela…

Knjige

Dijete s brkovima priča (pjesme), Zagreb, 1956.

Ponovo će se popeti more (pjesme), Zagreb, 1961.

Čangi (roman), Novi Sad 1963, Zagreb 1985, 2004.

Otimam (pjesme), Zagreb, 1963.

Čangi off Gottoff (roman), Zagreb, 1970, 1980.

Zapovjedni način (pjesme), Čakovec, 1976.

Kako uspjeti u životu (pjesme), Zagreb, 1977.

Omiški gusari (roman za djecu), Zagreb, 1981, 1986, 1991, 1994, 2001. –Nagrada

‘Grigor Vitez’

Daljinsko upravljanje (pjesme), Rijeka, 1987.

Narcis – poližanrovski konceptualistički projekt (proza, poezija, eseji), Zagreb, 1987.

Himna fetusa (pjesničko-grafička mapa; grafike: Tomislav Hrabar), Zagreb, 1987.

Glavata priča (roman za djecu), Zagreb, 1996.- Nagrada ‘Ivana Brlić Mažuranić’

Tkači jedara (pjesme), Zagreb, 1997.- Nagrada grada Zagreba

Vrata iza pučine (pjesme), Zagreb, 1998.

Daljinsko upravljanje (izabrane pjesme), Zagreb, 2002.

Odmicanje pučine (pjesme), Zagreb, 2003.- Nagrada ‘Tin Ujević’

More bačeno u nebo (pripovijetke), Zagreb, 2005.

Bestjelesna (roman), Zagreb, 2007.

Glasovi ispod površine (zajedno s D. Trputec, roman), Zagreb, 2009.

Radijske drame

Kamo brziš, stari, Zagreb, 1972.

Škola za frajere, Zagreb, 1973.

Lopata, Zagreb, 1974.

Šuplja kuća, Zagreb, 1975.

S one strane, Zagreb, 1975.

Bubu, Zagreb, 1976.

Zajamčeno bezbolno, 1977.

Kuća u srcu zemljina sna, Zagreb, 1994.

Sjećanje na zavičaj, Zagreb, 1995.

Zvona za ptice, Zagreb, 1995.

Televizijske drame

Žur u Magdenlandu, TV Zagreb, 1968.

Manekenka, TV Zagreb, 1969.

Libertimento za Dadu i orkestar, TV Zagreb, 1970.

Filmski scenariji

Gravitacija ili život činovnika Horvata, Jadran-film, Zagreb, 1968.

Alojza možete pronaći i na facebooku:

Alojz Majetić | Facebook

https://hr-hr.facebook.com/alojz.majetic

U domu Alojza Majetića….

Jednog sunčanog dana… knjižničari OŠ Zapruđe pošli su u posjet književniku Alojzu Majetiću.

Jako nas je lijepo ugostio, a razgovor s njim bio je zanimljiv.

Prvo smo malo

popili, a onda

smo ga ispitali…

Žustro smo s njim

raspravljali…

Zatim slijedi ozbiljna Marija…koja je

postavljala ozbiljna pitanja…makar su joj keksi

odvlačili pažnju!

Čak ni najbolji novinari ne znaju sva

pitanja napamet.

Vratili smo se u prošlost s portretom

književnikove supruge (naše bivše

profesorice tjelesnog) gospođe Štefanije

Majetić.

A sad knjižničarko, recite:

''Ptičica…!''

Enes Kišević

BILJEŠKE O PISCU:

Enes Kišević je pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. svibnja 1947. god. u Bosanskoj

Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u

Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjoj Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971.

godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u

predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom

teatru ITD. Član je DHK-a, HDDU-a i DHHP-a. Igrao je u više kazališnih, filmskih i

televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski,

italijanski, turski, mađarski. Živi i radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.

Bibliografija

Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled (1976.),

Sve mirim te svijete (1976.),

I ništa te kao ne boli (1980.),

Mačak u trapericama (igra za djecu 1979.),

Na ogledalu lice umij (igra za djecu 1979.),

Due Pozzi Verdi (izbor pjesama na italijanskom 1987.),

Erosa sjeme (1986.),

Lampa u prozoru (1987.),

Sijeda djeca (1992.),

Snijeg u očima (1993.),

Havino preklinjanje (1995.),

Dever ćuprija (1996.),

Svjetlost je Tvoja sjena (2002.)

101 vino od vina (2007.)

Voda je moja mati (2008.)

Zelene piramide (2008.)

Filmografija

"U raljama života" (1984)

"Nepokoreni grad", TV serija (1981)

"Balada o jednoj zastavi" (1976)

Književne nagrade

Nagrada društva književnika Hrvatske,

Nagrada "7 sekretara SKOJ-a",

Nagrada "Zmajev štap" na Zmajevim dečjim igrama u Novom Sadu,

Nagrada Politikinog zabavnika za najbolju dječiju knjigu u bivšoj Jugoslaviji za 1979.

2003. dobitnik nagrade "Zvonimir Golob"

Lampa, pače, mačak

Naslov knjizi Enesa Kiševića Lampa, pače i mačak zapravo je asocijativni niz ključnih riječi u

trima Kiševićevim književnim djelima. Taj bismo asocijativni niz mogli nastaviti i ovako:

priča – igrokaz – pjesma.

1.Tko je dramatizirao prepjevao, što je njegovo izvorno djelo?

Prvim dvama djelima znamo podrijetlo: prastara istočnjačka priča o Aladinu i njegovoj

čarobnoj svjetiljci zabilježena je u Tisuću i jednoj noći, a priču o preobrazbi nelijepa pačeta u

labuda nesvakidašnje ljepote stvorio je Hans Christian Andersen u svojemu Ružnomu pačetu.

Idejom i fabulom ostavši vjeran izvorniku, Kišević je ta dva djela sjajno prepjevao i obukao u

ruho svoje umjetničke tkaonice, prepoznatljive po vrsnoći i filigranskoj ljepoti. Mačak u

trapericama izvorno je Kiševićevo djelo, ali je u ovoj knjizi i ono doživjelo stanovite izmjene.

Dvije spomenute priče Enes je Kišević dramatizirao i prepjevao, upravo onakvim načinom

kako je spjevan i Mačak u trapericama.

2. Čime odišu njegova djela?

Sva tri djela odišu radošću i vedrinom u kojoj se nataložila životna mudrost ovdje prikazana u

plemenitim postupcima nekih likova koji su jasno prepoznatljivi u svijetu dječjemu i svijetu

odraslih. Knjiga je vrlo humoristična, razigrana i jednostavna.

3. VRSTA STIHA

Kiševićev je stih u isti mah i razgovoran i pjevan,čini se da on uspjeva pronaći i stvoriti

čudesan spoj zvuka i značenja riječi,obogačen igrom riječi i značenja. Primjerom se to vidi u

uspjelu prikazivanju Aladinove opčinjenosti prvim novcem koji je dotaknuo njegov dlan.

Šuška, šuška- Novci, novci, novcati novi,

šuška iz snova: kunići, soldi, dinari, pare,

lova do krova, kinta, lova, šušanj, money,

lova do krova! Penezi, milje, papiri, glave...

Izvor: http://www.icv.com.hr/2012/08/citanje-pod-zvijezdama-enesa-kisevica/

Enes Kišević

Gost pjesničke manifestacije “Čitanje pod zvijezdama” ispred Gradske knjižnice i čitaonice u

Virovitici, koja se održala već drugu godinu, sinoć je bio dramski umjetnik i pjesnik Enes

Kišević. Jednako uspješan glumac s nizom zapaženih uloga u kazalištu, na televiziji i filmu i

pjesnik za odrasle i djecu za koju je napisao i nekoliko poetskih igara, za što je dobio i više

nagrada, Kišević se uspješno predstavio i virovitičkoj publici za koju je dio programa održao

ispred knjižnice, ali zbog buke s pozornica, pjesnik i posjetitelji nastavili su druženje u

knjižnici.

Kišević pripada malom broju autora koji nadahnuto govore svoje stihove, a sinoć je govorio

svoju haiku poeziju, pjesme iz svojih zbirki “Buči Bosna”, “101 vino od vina” i drugih, te

najnovije pjesme kao i nekoliko pjesama koje je posvetio svojim prijateljima, poznatim

glazbenicima i pjesnicima.

Čuda i čudesa je zbirka odabranih pjesama za djecu vrhunskog

poljskog pjesnika Juliana Tuwima. Zbirkom Čuda i čudesa ulazimo kroz šest bogato

ilustriranih pjesama, koje je izradila Margareta Peršić, u Tuwimov svijet čuda u kojemu lete

zelene krave i u ljeto pada snijeg. U svijet u kojem je jasno zašto pekar treba zidara i zidar

pekara, što je važno jednoj kozi, i kako se jedan Grga upetljao u laž.

Škola je moj drugi dom

Zimsko, ledeno jutro ponovno je došlo dokazujući svoju prisutnost glasnim vriskom

prestravljene budilice. Eh, da... Svako jutro u sedam sati ista priča: ova vrisne i onda tko ju

drugi, nego ja mora umirivati. I tako se ja, lagano, znajući da moram u školu, krenem spremati

i uređivati sve dok ne pogledamna sat, a ona duga bezobrazna kazaljka, podsmjehujući se,

pokazuje mi sedam minuta do osam.

E, u tom djelu počinje zabava! Tada se moja draga prijateljica kazeljka i ja utrkujemo koja će

biti brža. Ja se svim silama trudim pobijediti ju, a ona me samo onako hladnokrvno gleda

zlobno se smiješeći. Brzo oblačim jaknu, obuvam cipele, stavljam torbu na leđa i trk van iz

stana ponosno plazeći jezik gospodični gubitnici.

Ulazim u školu. Upravo je zvonilo za početak nastave. Počinje prvi sat i baš razmišljam o

onoj poznatoj rečenici „Škola je moj drugi dom.“. Shvatila sam da ustvari i ima nešto istine u

tome: imamo kuhinju i blagovaonicu gdje jedemo, učionice mogu poslužiti za spavanje... Pa

zašto ne! Ali opet, to nije dom, to je više kao ogromna kuća ili stan, dom je nešto drugo. Dom

čine ljudi, u ovom slučaju naši profesori. Osim što nam predaju određene predmete, oni nas

uče životu i životnim vrijednostima. Pokude nas kada napravimo nešto loše, ali nas i pohvale

kada učinimo dobre stvari; ako nešto ne razumijemo rado će nam to objasniti i po nekoliko

puta, bitno je da shvatimo; kada nas nešto muči, njima uvijek možemo reći o čemu se radi te

ćemo zasigurno dobiti par riječi razumijevanja i podrške, baš kao što bi i roditelji učinili!

I zato, koliko god ponekad bilo burno i naporno, ima i puno onih dobrih strana te slobodno

mogu reći da škola zaista jest moj drugi dom.

Dora Hasanec, 7. b

Osim navedenih korišteni su i sljedeći izvori:

https://www. kgz.hr

https://www. nsk.hr

https://www. wikipedia.org

Majer, Vjekoslav.1995. Dnevnik maloga Perice. Divič. Zagreb.

Majetić, Alojz. 2003. Omiški gusari. Školska knjiga. Zagreb.

Hrvatski pravopis. 2013. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb.

SAŽETAK:

Prigodom obilježavanja 50. obljetnicu OŠ Zapruđe realizirali smo projekt pod nazivom Pisci

iz Zapruđa. U njemu obrađujemo pisce koji su živjeli ili žive u naselju Zapruđe: Vjekoslava

Majera, Alojza Majetića i Enesa Kiševića.

Kako čitaju i doživljavaju navedene pisce i njihova djela današnje generacije učenika vidite u

našem projektu koji su realizirali učenici 7. a, 7. b ( Antoneta Buljan, prof. hrvatskog jezika ),

filmska grupa ( Anabela Crnković, prof. hrvatskog jezika ) i grupa knjižničara ( Dijana Čupić,

dipl. knjižničarka , voditeljica projekta ).