1) MIMIKA

„Mimika je reflektivno gibanje pojedinih dijelova lica koje prati naš govor te vidljivim znacima odražava naš unutarnji duhovni život, naše misli, osjećaje i htijenja. Mimiku je prvi proučavao Darwin i ustanovio da su njezini glavni pokreti u svih rasa i naroda jednaki. Glavni motorni živac koji inervira (pokreće) mimiku i muskulaturu glave je nervus facialis. Staro je pravilo talijanskih učitelja pjevanja: „Smij se dok pjevaš“ (Bocca ((boka)) ridente) a to znači da izraz lica pri pjevanju nije sporedan već da je u najužoj vezi s tonom. Nije moguće dobiti lijep pjevački ton a da mu se istodobno ne pridruži i odgovarajući izraz lica.“

2) NERVUS FACIALIS

Glavni motorni živac koji inervira (pokreće) mimiku i muskulaturu glave je nervus facialis. O njemu ovisi skladnost između govora i mimike. Nervus facialis nervira i glavni mišić mekog nepca koji je važan za pravilnu impostaciju glasa pri pjevanju.

3) INSPIRACIJA

„Dah i emocije također su nerazdruživo spojeni. Inspirirati=udahnuti. Emisijom daha pjevač daje pjevanoj riječi svoj duh. Dahom prenosimo svoje emocije. Riječ inspirirati dolazi iz latinskog jezika (inspirare = puhati u što). Inspirirati znači i:

1) udah/ udisanje/ uvlačenje zraka2) nadahnuće3) potaknuti, oduševiti

Duboko disanje temelj je ????????? pjevanja. Pjevanje na dubokom dahu bitno je i za sadržajnost tona. Dubok čovjek – misaon, pametan čovjek; plitak čovjek – prazan čovjek. Isto tako, pjevanje na plitkom dahu odražava plitku misao i plitki ton.

4) THORAKS

Glavni inspiratorni mišić je OŠIT ili DIJAFRAGMA a uz nju djeluju još i vanjski međurebreni (interkostalni) mišići. Zbog njihove se kontrakcije (stezanja) prsni koš (thorax) za vrijeme inspiracije (udaha/udisaja) proširuje te tako dolazi do udisanja zraka.

5) INTRAPULMONALNI TLAK

Za vrijeme inspiracije (udaha/udisaja) povećeva se kapacitet prsne šupljine. Zrak u alveolama se razrjeđuje pa intrapulmonalni tlak (tlak unutar pluća) postaje niži od atmosferskog. Stoga zrak iz atmosfere ulazi dišnim putevima u pluća koja su smještena u hermetički zatvorenoj šupljini.

6) DIJAFRAGMA

Glavni inspiratorni mišić je OŠIT ili DIJAFRAGMA. Pri običnom izdisaju/izdahu (ne za vrijeme govora ili pjeva, dakle, bez fonacije) dijafragma i muskulatura rebara nakon izvršenog udisaja pasivno se vraćaju u svoj prvotni položaj. Posve bi bila pogrešna namjera istiskivati zrak iz tijela dijafragmom. Tako se istjeruje zrak iz pluća jedino pri kašlju ili kihanju. Pri pjevanju bi to bilo štetno. Dijafragma je automatski mišić kao i srce s tom razlikom što na rad srca ne možemo utjecati svojom voljom a na dijafragmu možemo. U pjevanju dijafragma uz sudjelovanje međurebrenih trbušnih mišića obavlja sljedeće funkcije:

1) optimalno udisanje zraka (kostoabdominalno disanje)2) trenutno zadržavanje udahnutog zraka prije zapjeva (tada se javlja osjet oslanjanja – appoggio)3) regulacija unošenja zraka za vrijeme fonacije (kontrola daha)4) stezanje dijafragme (kontrakcija) čime se prekida struja daha i tako prestaje ton

Dijafragma (ošit/prepona) je veliki mišić koji odjeljuje prsnu šupljinu od trbušne.

7) ALVEOLE

Za vrijeme inspiracije (udaha/udisaja) povećeva se kapacitet prsne šupljine. Zrak u alveolama se razrjeđuje pa intrapulmonalni tlak (tlak unutar pluća) postaje niži od atmosferskog. Stoga zrak iz atmosfere ulazi dišnim putevima u pluća koja su smještena u hermetički zatvorenoj šupljini.

8) INTERKOSTALNI MIŠIĆI

Glavni inspiratorni mišić je OŠIT ili DIJAFRAGMA a uz nju djeluju još i vanjski međurebreni (interkostalni) mišići. Zbog njihove se kontrakcije (stezanja) prsni koš (thorax) proširuje te tako dolazi do udisanja zraka. Pri običnom izdisaju/izdahu (ne za vrijeme govora ili pjeva, dakle, bez fonacije) dijafragma i muskulatura rebara nakon izvršenog udisaja pasivno se vraćaju u svoj prvotni položaj.

9) KOSTOABDOMINALNO DISANJE

U položaju udaha dijafragma se spušta prema trbušnoj šupljini. Steže se i tako potiskuje organe smještene u trbušnoj šupljini prema dolje i naprijed, tj. prema trbušnoj stijenci koja se zbog toga izbočuje. Istodobno šire se u stranu i donja rebra (lat costa – rebro; lat abdomen – trbuh). Osnovnoj djelatnosti dijafragme pridružuju se djelatnosti pomoćne aspiratorne muskulature, a to su međurebreni i trbušni mišići. Pri ovom disanju uzima se optimalna količina zraka koja nikada pretjerano ne nadimlje psrni koš. To je najveća količina zraka kojom možemo upravljati te je zato ovaj način za pjevanje najbolji.

10) APPOGGIO

Appoggio koji se i nakon zapjeva osjeća kao stalni duboki oslonac na dijafragmi štiti glasnice od ozljeda koje bi na njima mogle nastati zbog grubih udaraca zraka, npr. promuklost. Ako se takve ozljede češće ponavljaju, može doći do trajnih oštećenja i bolesti (čvorovi na glasnicama). Kod klavikularnog i torakalnog disanja aktivnost dijafragme je puno manja. Appoggio se tu ne ostvaruje te stoga nisu pogodni za pjevanje. Dijafragma koja se nakon udaha zadrži u inspiratornom položaju ostavlja dojam oslanjanja (appoggia) ili pritiska prema dolje. Pjevač nema dojam da mu dah struji prema van već suprotno – pričinja mu se da dah silazi. Stari talijanski učitelji su taj osjećaj nazvali „cantare sulfiato“ – pjevanje na dah.

11) ABDOMINALNO DISANJE

Srodno je kostabdominalnom disanju jer je naglašena aktivnost dijafragme i trbušnih mišića te za posljedicuiima appoggio- koriste ga puhači.

12) KLAVIKULARNO DISANJE

Vidljiva je aktivnost (tjelesna manifestacija) podizanja ramena i klavikula (ključne kosti). Kod spuštanja ramena prilikom izdisanja istisne se sav zrak iz pluća a količina zraka koja ostane nije dovoljna za pjevanje.

13) TORAKALNO DISANJE

Srodno je klavikularnom jer također nema osjeta appogiature na dijafragmi. Tjelesna manifestacija je podizanje prsnog koša čijim spuštanjem se zrak istisne na jednak način kao i kod klavikularnog disanja.

14) LARINKS

Prvobitna funkcija grkljana bila je uloga sigurnosnog ventila koji se tijekom čovjekove evolucije razvio u glasne nabore (prave glasnice) i ??? nabore (lažne glasnice). Grkljan svojim zatvaranjem sprječava ulaženje i izlaženje zraka iz organizma. Također sprječava ulaz stranih tijela te tako štiti unutarnje organe od oštećenja. To čini dizanjem i spuštanjem (npr. prilikom dizanja tereta). Pri aktivnim pokretima (pokreti različitih uzbuđenja – smijeh, plač, jecanje, strah, iznenađenje...) javlja se usko povezano reflektorno djelovanje između dišnih organa i grkljana. ???? zbivanja, naime, stavljaju grlo u odgovarajući pokret. Afektivnim pokretom (npr. smijeh) postiže se ne samo reflektorno djelovanje na meko nepce nego i utjecaj na dijafragmu.

1) pri udisaju i izdisaju bez fonacije grkljan miruje2) pri govoru osjetimo blage pokrete3) pri gutanju grkljan se jako podiže4) pri zijevanju grkljan se duboko spušta

Grkljan ili larinks je organ u kojem nastaje glas. Imenom larinks nazivali su stari Grci onaj dio pastirske svirale koji se stavljao u usta pa je po njemu larinks dobio ime.

15) REZONANCIJA

Svako tijelo sposobno za proizvodnju zvuka ima svoj određeni ton. Ako ga dodirnu valovi nekog drugog zvuka približno jednaki tonu tog tijela, počet će i ono samo zvučati. Tu pojavu nazivamo REZONANCIJOM. Ograničeni prostori zraka su osobito dobri rezonatori. Ljudsko ždrijelo i usna šupljina su prostor koji se može mijenjati, tj. može mijenjati svoj volumen. Pri govoru i pjevanju osnovnom se tonu koji nastaje na glasnicama pridružuju nustonovi rezonantnog prostora (alikvotni tonovi). Rezonantni prostori ne služe samo za formiranje glasova, nego o njima ovisi i kvaliteta tona, njegova ljepota, jačina i nosivost. Prava rezonancija postoji samo u ždrijelu u ustima i djelomično u nosu, dakle, u organima koji mogu mijenjati svoj oblik, volumen i napetost te stoga mogu biti ugođeni za razne tonove. Tonovi se ne pojačavaju, ne rezoniraju drugim dijelovima tijela. Toraks i glava titraju pri govoru i pjevanju ali to titranje nije rezonancija već mehanička energija koja se putem mišića prenosi na kosti. GLASNICE su tetive koje su po cijeloj svojoj dužini vezane mišićima i veznim tkivom uz larinks. Zbog toga vibracije glasnica nisu slobodne pa je i zvuk što ga one proizvode same bez REZONATORA nužno slab i prigušen. Ton se potpuno formira onda kad struja daha dospije u prostore iznad grkljana. Tu nastaje splet tonova alikvota od kojih se pod utjecajem rezonancije ističe tonsko područje karakteristično za određeni glas. Posebne osobine rezonatora karakteriziraju glas svakog pojedinca i daju mu njegovu osobitu boju. Ta boja nam omogućuje da prepoznamo glas pojedinih ljudi.

16) ALIKVOTNI NIZ

Pri govoru i pjevanju osnovnom se tonu koji nastaje na glasnicama pridružuju nustonovi rezonantnog prostora (alikvotni tonovi). Na glasnicama koje leže na putu struji daha nastaje samo slabi ton bez osobite boje.

17) FONIČNA BOJA (FORMANT)

Posebne osobine rezonatora karakteriziraju glas svakog pojedinca i daju mu njegovu osobitu boju. Svakom glasu odgovara i određeni položaj FONATORNIH ORGANA u rezonantnom prostoru. Prema tome, svaki glas ima svoju FONIČNU BOJU (formant) koja nam omogućuje razlikovanje pojedinih glasova. Pri pjevanju vokala potrebno je temeljnom tonu pridružiti formant, tj. određeni položaj jezika i usnica što omogućuje oblikovanje vokala. Budući da pjevač može na istoj visini tona pjevati razne vokale, proizlazi da titranje glasa ne utječe na formiranje vokala.

18) JAČINA GLASA

19) BOJA GLASA

Posebne osobine rezonatora karakteriziraju glas svakog pojedinca i daju mu njegovu osobitu boju. Ta boja nam omogućuje da prepoznamo glas pojedinih ljudi.

20) VISINA GLASA

21) GLASNICE

GLASNICE su tetive koje su po cijeloj svojoj dužini vezane mišićima i veznim tkivom uz larinks. Zbog toga vibracije glasnica nisu slobodne pa je i zvuk što ga one proizvode same bez REZONATORA nužno slab i prigušen. Ton se potpuno formira onda kad struja daha dospije u prostore iznad grkljana. Tu nastaje splet tonova alikvota od kojih se pod utjecajem rezonancije ističe tonsko područje karakteristično za određeni glas.

22) GLOTIDA

Za pjevača je važno da udiše kroz široko otvorenu glotidu (razmak između glasnica; glasna pukotina). Širenje grkljana preduvjet je i jakog otvaranja glotide kroz koju ulazi disani zrak. U tom cilju pomaže predodžba da se udiše kao da se miriši cvijet. Tom predodžbom izaziva se širenje dišnih puteva, šire se nosnice, spušta se grkljan a glotida se široko otvara. Glasnice se razmiču jedna od druge horizontalno. Tako među njima nastaje razmak od 8 mm (svaka se glasnica miče po 4 mm) – glotida.

23) LARINGOSKOP

Manuel Garcia (1805. – 1906.) bio je učitelj pjevanja. 1854. izumio je zrcalo koje se naziva laringoskop. Pomoću njega je mogao promatrti grlo za vrijeme fonacije i tada je zaključio da glasnice vibriraju.

24) STROBOSKOP

Stroboskop je omogućio prividno usporenje glasnica tako da se one mogu pratiti prostim okom. Pomoću njega je dokazano da se glasnice ne pomiču u vertikalnom smijeru nego da se razmiču jedna od druge horizontalno. Tako među njima nastaje razmak od 8 mm (svaka se glasnica miče po 4 mm) – glotida.

25) REZONANTNI PROSTOR

...titranje glasa u rezonantnim prostorima ždrijela i usta. Pri pjevanju vokala potrebno je temeljnom tonu pridružiti formant, tj. određeni položaj jezika i usnica što omogućuje oblikovanje vokala. Rezonantni prostori ne služe samo za formiranje glasova, nego o njima ovisi i kvaliteta tona, njegova ljepota, jačina i nosivost. Prava rezonancija postoji samo u ždrijelu, u ustima i djelomično u nosu, dakle, u organima koji mogu mijenjati svoj oblik, volumen i napetost te stoga mogu biti ugođeni za razne tonove. Tonovi se ne pojačavaju, ne rezoniraju drugim dijelovima tijela. Thorax i glava titraju pri govoru i pjevanju ali to titranje nije rezonancija već mehanička energija koja se putem mišića prenosi na kosti.

26) VIBRATORNI OSJETI

Thorax i glava titraju pri govoru i pjevanju ali to titranje nije rezonancija već mehanička energija koja se putem mišića prenosi na kosti. U vokalnoj pedagogiji vibratornim osjetima posvećujemo pažnju. Vibratorni osjeti tonova različitih visina nalaze se na različitim mjestima. Niski su na rubu gornje usne, srednji na tvrdom nepcu, zatim u korijenu nosa, a visoki u tjemenu glave. Naime, pjevač će pamtiti na kojim mjestima na tijelu osjeća titranje za pojedini ton. Uz slušno pamćenje tona postoji još i muskulaturno (razni pokreti) te vibratorno.

27) REGISTRI

Već u 13.st. spominje ih Hieronymus de ??????? . U početku je postojala podjela glasa na glas prsiju i glas glave. Kasnije na prsni registar i registar glave (pojam registar preuzet je iz orguljaške prakse). Neki su registre glave zvali falset. Pri prijelazu iz jednog registra u drugi javljaju se lomovi glasa. Poteškoće na granici registara pojavljuju se na mjestima gdje je potrebno promijeniti aktivnost muskulature. Registar nije jedini koji utječe na boju glasa. Postava visokih tonova može naići na poteškoće. Caruzzo je imao izreku „Treba postaviti ton ispred tona“. To znači da ton koji prethodi visokom treba postaviti na jednak način kao i visoki (odozgo). Prsni tonovi u kretanju prema visini redovito imaju mjesto loma dok visoki tonovi glave u spuštanju prema dubokim tonovima nemaju takve granice (lom).

28) PRSNI REGISTAR

Štetan prsni ton nastaje kada unutarnji mišić glasnih nabora djeluje posve sam. Zbog neaktivnosti njegovih antagonista, ovaj mišić vremenom previše odeblja rubove glasnih nabora. Takvo pjevanje moguće je izvesti samo na dubokim tonovima a trajno isključivo pjevanje je štetno za glas. Ako ima suradnje između vokalisa (unutarnjeg mišića) i antagonista, onda nastaje pjevanje pod nazivom BRUSTTON. Prsni ton u žena karakteristične je tamne boje, dramatski je snažan i vrlo prisutan, osobito u opernom pjevanju. Prsni ton karakterizira poticaj u dramatici. Njime se izražava monumentalnost, dostojanstvenost, svečanost, čast, ozbiljnost... Wagnerovi operni likovi koji najčešće imaju spomenute izražajne kvalitete traže pjevače velikih glasova s naglašenom sposobnošću pjevanja psrnih tonova. Postava visokih tonova može naići na poteškoće. Caruzzo je imao izreku „Treba postaviti ton ispred tona“. To znači da ton koji prethodi visokom treba postaviti na jednak način kao i visoki (odozgo). Prsni tonovi u kretanju prema visini redovito imaju mjesto loma

29) REGISTAR GLAVE

Za njega je važan pokret podizanja mekog nepca, širenje ždrijela, spuštanje larinksa i pokret zijevanja. Prostori oko glasnih nabora snažno se proširuju. Pjevač osjeti tendenciju udisanja (tal. inhalare ili voce – voče), odnosno, zrak na mekom nepcu. Glasnice titraju na rubovima i zbog toga neki autori registar glave nazivaju i rubnim registrom ili rubnim glasom. Neki su registre glave zvali falset. Visoki tonovi glave u spuštanju prema dubokim tonovima nemaju mjesto loma. Karakteristike tona glave su lakoća, ljupkost, nježnost, srdačnost, sjeta, tuga, šarm... Postava visokih tonova može naići na poteškoće. Caruzzo je imao izreku „Treba postaviti ton ispred tona“. To znači da ton koji prethodi visokom treba postaviti na jednak način kao i visoki (odozgo).

30) VOIX MIXTE

(franc. miješani glas – voa miks) Podrazumijeva stapanje svih registara u jedan. S fiziološkog stajališta on znači konstantno zajedničko djelovanje cjelokupne pjevačke muskulature. On nije srednji registar između prsnog i registra glave, nego je registar u jednoj cjelini.

31) FALSET

Neki su registre glave zvali falset. (???????)

32) DIVERGIRANJE REGISTARA

Nezdravo stanje zbog kronične neaktivnosti jednog dijela muskulature – kad se pjevač specijalizira samo za jednu vrstu (opseg) pjevanja. Time se druga skupina vokalne muskulature isključuje iz djelatnosti. (Wagner)

33) ZAPJEV

Zapjev je početak stvaranja tona. Ispravan zapjev je onaj pri kojem ton nastupa brzo, bez šuma i bez traženja intonacije, kada grlo ne pruža nikakav otpor dahu koji nesmetano struji. Pjevač u unutarnjem sluhu treba čuti toh koji želi zapjevati Ne smije se čuti traženje intonacije. Nekada su pedagozi preporučavali zapjev s udarom na glotidu. Grlu, dobro pripremljenom za fonaciju, takav zapjev neće naškoditi, ali početnik treba prvo uvježbati meki zapjev, bez udara na glotidu jer ovaj drugi može biti i štetan.

34) VOKALI

Svi vokali su po načinu izgovaranja otvoreni. Vokali nastaju tako da vibracije proizvedene na glasnicama različito rezoniraju u prostoru usne i ždrijelne šupljine. Dah slobodno struji ali je položaj govornih organa, jezika i usnica za svaki vokal drugačije oblikovan. U različitim jezicima upotrebljava se više od 30 vokala ali,

prema shvaćanju lingvista, svi su ti glasovi samo modifikacija triju temeljnih vokala – i, a, u. U njemačkom jeziku ova skala od svijetlog „i“ do tamnog „u“ ima 17 modifikacija. Sustav naših vokala je jednostavan. Svi naši vokali su umjereno otvoreni.

35) KONSONANTI

Kod njih je karakteristična vibracija koja nastaje na onom mjestu govornog trakta gdje je neki glasovni organ stvorio specifičnu zapreku prolazu struje daha. M – usneL – jezik na tvrdo nepceK – meko nepceC – zubi

36) VOKALNO „R“, POLUVOKAL „ ə “

Taj glas postoji u hrvatskom jeziku a osobito pri pjevanju. Naziva ga se „vokalnim r“ (npr. u riječima trn, smrt, vrt, crn... Tada pjevamo na glasu ə. Svi vokali na kraju riječi, osobito ako nakon njih ne slijedi konsonant, u decrescendu do pianissima gube potkraj artikulacijsku jasnoću i pretvaraju se u poluvokal, glas ə. U svim riječima staroslavenskog jezika koje su završavale na konsonantu čuo se i bilježio poluvokal. Za to su se upotrebljavala 2 znaka: Ъ i Ь

npr. bog Ъ – g se naglasi (bo- g) npr. nož Ь

37) LEGATO PJEVANJE

Legato fraza treba biti oblikovana na mirnoj i neprekinutoj struji daha kao na potezu jedog gudala kod gudača. Specifične zapreke koje nastaju u govornom traktu pri artikulaciji konsonanata ne smiju lomiti cjelovitost muzičke misli. Intenzivni legato odraz je emotivnog zanosa i napetosti kojim vrhunski pjevači postižu najjači dojam kod slušatelja. Legato nije ostvaren ako se zbog nevješta izgovora javljaju lomovi ili šumovi neiskorištenog daha (H). Korisne su upute voditi ton ili struju tona (struja daha/kretanja). Legato je povezan s fiziološkim i psihološkim zbivanjima u pjevača. Tek dobro usklađen rad svih dijelova glasovnog organa omogućuje ispravno muzikalno fraziranje.

38) VISOKI TONOVI

U početnika oni su vrlo često skriveni i postoje u nekom latentnom stanju u kome se samo naslućuju. Razlog je tome što visoki tonovi traže posebnu i složenu djelatnost one vokalne muskulature koja je vrlo slaba. Treba ih pokrenuti opreznim vježbanjem. Carussova je izreka: „Najvažniji je ton ispred tona“. Pogrešno je zabacivanje glave prema natrag i istezanje grla. Visoki tonovi trebaju appoggio. Kad se muzička fraza postupno penje prema visokom tonu, pjevač treba osjećati sve jači oslonac na dijafragmi. Tim osjetom postiže se najveća izjednačenost fraze, homogenost glasa te se sprječava i štetno stiskanje muskulature grla (zijevanje).

39) DUBOKI TONOVI

Pri pjevanju najnižih tonova u opsegu nekog glasa karakteristično je slabljenje njihove jačine. Visoki glasovi (S, T) gotovo uvijek imaju slabe i prazne niske tonove. Tu se ne može pomoći u dobivanju jačine pa ih ne treba ni silom pojačavati. Prsni ton kod žena rješava probleme dubokih tonova ženskih glasova.

40) PIANO

Pjevajući tihe tonove pjevač treba biti u mogućnosti (tj. sposoban) da ih s nepromijenjenom artikulacijom može razviti u jake tonove. Ako to ne može, onda znači da nisu dobro postavljeni. Impostacija (postava) za piano je jednaka kao i za forte, a isto je i za rezonantni prostor. Pri pianu glasnice titraju na rubovima i to tako da se ovo rubno titranje u svakom času može razviti u puno titranje forte – tonova. U pianu je potreban meki zapjev – appoggio i velika kontrola struje daha. Dijafragma treba ostati u položaju udaha. Čini se, naime, da dah ulazi a ne da izlazi iz pjevačevih usta. U tiho pjevanje spada i markiranje. Ispravno je ono kada se pjeva na način kao s punim glasom ali na vrlo smanjenoj struji daha zadržavajući intenzivno vođenje pjevačke linije. Oni pjevači koji markiraju izoliranim tonom štete glasu. Onome tko ne zna markirati bolje je da uvijek pjeva punim glasom.

41) KOLORATURA

Preteča koloraturnoga pjevanja bila su „aleluja – mjesta“ u gegorijanskom crkvenom pjevanju. Na riječi „aleluja“ (hvalite Boga) ustalio se običaj ukrašavanja nizom brzih nota. Riječ koloratura izvedena je iz „kolorirati“ što znači obojati, odnosno ukrasiti. Nekoliko stoljeća pod pojmom umjetnosti pjevanja razumijevala se vještina pjevanja kolorature. Pokretne vježbe koloraturnog karaktera služe da se pomoću njih probudi prava priroda glasa.

42) TRILERI

---------------------------------------- melodijska linija se može ukrasiti i obogatiti ukrasima, mordentima i trilerima. Svi ukrasi izvode se samo tonovima glave pri olabavljenom larinksu s appoggiom te minimalnom strujom daha. Zbog toga ukrasi ne mogu biti u jakim dinamikama ali je potrebno da budu što jasniji. Pjevački triler ostvaruje se ili kao pokret potresanja larinksa (susjedni tonovi) ili kao trilerni udar (pjevanje istog tona). Vještina pjevanja trilera osobito je bila cijenjena u 17. st. Triler kastrata bio je lijep i u ocjeni pjevača imao najveću vrijednost. Danas su najkvalitetniji trileri koloraturnih soprana.

43) MESSA DI VOCE

Taj talijanski izraz znači „stavljanje glasa“. Za istu glasovnu pojavu Nijemci imaju razumljiviji izraz „schwellton“ – bujanje tona. Termin „messa di voce“ znači zapjevati ------------------------------, razvijati ga, bujati polako do forte tona te ga opet postupno stišati do pianissima na jednom dahu. pp < f > pp Messa di voce karakterizira:

1) izmjenjivanje crescenda i decrescenda2) dugo zadržavanje tona na jednom dahu

Svrha vježbanja messa di voce je u istrajajanju složenog koordiniranog rada vokalne muskulature. Kada ovlada s messa di voce, pjevač postaje sposoban ostvariti širok raspon svih emotivnih i sadržajnih nijansiranja koji je potreban u dobroj interpretaciji

44) RECITATIV

U operama i oratorijima starih majstora nailazimo na recitative koji su bili vrsta pripremnog prijelaza na arije. Pratnja je u njima bila vrlo jednostavna i to najčešće samo u akordima (secco recitativi – suhi recitativi). Nešto bogatija pratnja bila je u praćenim recitativima (accompagnato – praćenje). Bitna je značajka recitativa da se on po načinu izvedbe nalazi između pjevanja i govorene riječi.

45) BEL CANTO

Pod tim pojmom podrazumijeva se:1) način pjevanja njegovan u Italiji s vrhuncem u 17. i 18. st. u operi, oratoriju i kantati2) metoda kojom su školovani pjevači tog vremena u talijanskim konzervatorijima

Cilj metode bio je postići ljepotu tona i virtuoznost, tj. najveću pokretljivost glasa, potom povezanost među tonovima (legato), messa di voce te brzinu i okretnost u pjevanju pasaža, kadenci i trilera.

46) RAD RESPIRATORNIH ORGANA

Za vrijeme inspiracije (udaha/udisaja) povećeva se kapacitet prsne šupljine. Zrak u alveolama se razrjeđuje pa intrapulmonalni tlak (tlak unutar pluća) postaje niži od atmosferskog. Stoga zrak iz atmosfere ulazi dišnim putevima u pluća koja su smještena u hermetički zatvorenoj šupljini. Glavni inspiratorni mišić je OŠIT ili DIJAFRAGMA a uz nju djeluju još i vanjski međurebreni (interkostalni) mišići. Zbog njihove se kontrakcije (stezanja) prsni koš (thorax) proširuje te tako dolazi do udisanja zraka.

Pri običnom izdisaju/izdahu (ne za vrijeme govora ili pjeva, dakle, bez fonacije) dijafragma i muskulatura rebara nakon izvršenog udisaja pasivno se vraćaju u svoj prvotni položaj. Posve bi bila pogrešna namjera istiskivati zrak iz tijela dijafragmom. Tako se istjeruje zrak iz pluća jedino pri kašlju ili kihanju. Pri pjevanju bi to bilo štetno. Dijafragma je automatski mišić kao i srce s tom razlikom što na rad srca ne možemo utjecati svojom voljom a na dijafragmu možemo. U pjevanju dijafragma uz sudjelovanje međurebrenih trbušnih mišića obavlja sljedeće funkcije:

1) optimalno udisanje zraka (kostoabdominalno disanje)2) trenutno zadržavanje udahnutog zraka prije zapjeva (tada se javlja osjet oslanjanja – appoggio)3) regulacija unošenja zraka za vrijeme fonacije (kontrola daha)4) stezanje dijafragme (kontrakcija) čime se prekida struja daha i tako prestaje ton

Dijafragma (ošit/prepona) je veliki mišić koji odjeljuje prsnu šupljinu od trbušne.

47) DIJAFRAGMA

Glavni inspiratorni mišić je OŠIT ili DIJAFRAGMA. Pri običnom izdisaju/izdahu (ne za vrijeme govora ili pjeva, dakle, bez fonacije) dijafragma i muskulatura rebara nakon izvršenog udisaja pasivno se vraćaju u svoj prvotni položaj. Posve bi bila pogrešna namjera istiskivati zrak iz tijela dijafragmom. Tako se istjeruje zrak iz pluća jedino pri kašlju ili kihanju. Pri pjevanju bi to bilo štetno. Dijafragma je automatski mišić kao i srce s tom razlikom što na rad srca ne možemo utjecati svojom voljom a na dijafragmu možemo. U pjevanju dijafragma uz sudjelovanje međurebrenih trbušnih mišića obavlja sljedeće funkcije:

1) optimalno udisanje zraka (kostoabdominalno disanje)2) trenutno zadržavanje udahnutog zraka prije zapjeva (tada se javlja osjet oslanjanja – appoggio)3) regulacija unošenja zraka za vrijeme fonacije (kontrola daha)4) stezanje dijafragme (kontrakcija) čime se prekida struja daha i tako prestaje ton

Dijafragma (ošit/prepona) je veliki mišić koji odjeljuje prsnu šupljinu od trbušne.

48) VRSTE DISANJA

1) KLAVIKULARNO – vidljiva je aktivnost (tjelesna manifestacija) podizanja ramena i klavikula (ključne kosti) - kod spuštanja ramena prilikom izdisanja istisne se sav zrak iz pluća a kkikoličina zraka koja ostane nije dovoljna za pjevanje

2) TORAKALNO – srodno je klavikularnom jer također nema osjeta appogiature na dijafragmi - tjelesna manifestacija je podizanje prsnog koša čijim spuštanjem se zrak ššiistisne na jednak način kao i kod klavikularnog disanja

3) TRBUŠNO/ ABDOMINALNO – srodno je kostabdominalnom disanju jer je naglašena iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiaktivnost dijafragme i trbušnih mišića te za posljedicu iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiima appoggio- koriste ga puhači

4) KOSTOABDOMINALNO

U položaju udaha dijafragma se spušta prema trbušnoj šupljini. Kroz dijafragmu prolazi jednjak i niz žila i živaca na putu iz prsne u trbušnu šupljinu. Pri udisanju se steže i tako potiskuje organe smještene u trbušnoj šupljini prema dolje i naprijed, tj. prema trbušnoj stijenci koja se zbog toga izbočuje. Istodobno s kontrakcijom dijafragme šire se u stranu i donja rebra (lat costa – rebro; lat abdomen – trbuh). Pri osnovnoj djelatnosti dijafragme u ovom disanju pridružuju se djelatnosti pomoćne aspiratorne muskulature, a to su međurebreni i trbušni mišići. Pri ovom disanju uzima se optimalna količina zraka koja nikada pretjerano ne nadimlje psrni koš. To je ujedno i najveća količina zraka kojom možemo upravljati te je zato ovaj način za pjevanje najbolji.

Kod 1) i 2) disanja aktivnost dijafragme je puno manja. Appoggio se tu ne ostvaruje te stoga nisu pogodni za pjevanje.

Dijafragma koja se nakon udaha zadrži u inspiratornom položaju ostavlja dojam oslanjanja (appoggia) ili pritiska prema dolje. Pjevač nema dojam da mu dah struji prema van već suprotno – pričinja mu se da dah silazi. Stari talijanski učitelji su taj osjećaj nazvali „cantare sulfiato“ – pjevanje na dah.

49) GRKLJAN Prvobitna funkcija grkljana bila je uloga sigurnosnog ventila koji se tijekom čovjekove evolucije razvio u glasne nabore (prave glasnice) i ??? nabore (lažne glasnice). Grkljan svojim zatvaranjem sprječava ulaženje i izlaženje zraka iz organizma. Također sprječava ulaz stranih tijela te tako štiti unutarnje organe od oštećenja. To čini dizanjem i spuštanjem (npr. prilikom dizanja tereta). Pri aktivnim pokretima (pokreti različitih uzbuđenja – smijeh, plač, jecanje, strah, iznenađenje...) javlja se usko povezano reflektorno djelovanje između dišnih organa i grkljana. ???? zbivanja, naime, stavljaju grlo u odgovarajući pokret. Afektivnim pokretom (npr. smijeh) postiže se ne samo reflektorno djelovanje na meko nepce nego i utjecaj na dijafragmu.

1) pri udisaju i izdisaju bez fonacije grkljan miruje2) pri govoru osjetimo blage pokrete3) pri gutanju grkljan se jako podiže4) pri zijevanju grkljan se duboko spušta

Grkljan ili larinks je organ u kojem nastaje glas. Imenom larinks nazivali su stari Grci onaj dio pastirske svirale koji se stavljao u usta pa je po njemu larinks dobio ime.

50) OSNOVNI AKUSTIČKI POJMOVI

ZVUK nastaje kad elastično tijelo nekim mehaničkim putem ustitra. Titranje se prenosi na zrak koji to tijelo okružuje i tako naizmjeničnim zgušnjavanjem i razrjeđivanjem zraka nastaje talasanje koje u našem uhu stvara dojam zvuka. Periodički pokreti zvučnog tijela izazivaju kod nas dojam tona, a neperiodički stvaraju dojam šuma. Svako tijelo sposobno za proizvodnju zvuka ima svoj određeni ton. Ako ga dodirnu valovi nekog drugog zvuka približno jednaki tonu tog tijela, počet će i ono samo zvučati. Tu pojavu nazivamo REZONANCIJOM. Ograničeni prostori zraka su osobito dobri rezonatori. Ljudsko ždrijelo i usna šupljina su prostor koji se može mijenjati, tj. može mijenjati svoj volumen. Pri govoru i pjevanju osnovnom se tonu koji nastaje na glasnicama pridružuju nustonovi rezonantnog prostora (alikvotni tonovi). Na glasnicama koje leže na putu struji daha nastaje samo slabi ton bez osobite boje. GLASNICE su tetive koje su po cijeloj svojoj dužini vezane mišićima i veznim tkivom uz larinks. Zbog toga vibracije glasnica nisu slobodne pa je i zvuk što ga one proizvode same bez REZONATORA nužno slab i prigušen. Ton se potpuno formira onda kad struja daha dospije u prostore iznad grkljana. Tu nastaje splet tonova alikvota od kojih se pod utjecajem rezonancije ističe tonsko područje karakteristično za određeni glas. Posebne osobine rezonatora karakteriziraju glas svakog pojedinca i daju mu njegovu osobitu boju. Ta boja nam omogućuje da prepoznamo glas pojedinih ljudi. Svakom glasu odgovara i određeni položaj FONATORNIH ORGANA u rezonantnom prostoru. Prema tome, svaki glas ima svoju FONIČNU BOJU (formant) koja nam omogućuje razlikovanje pojedinih glasova.

51) ELEMENTI (OSOBINE) GLASA

(tu treba govoriti o jačini, visini i boji glasa...)

52) ENDOKRINI UTJECAJ NA GLAS

Pjevani opseg djece prije mutacije doseže i do oktave ipol. Najčešće je to opseg od a malog do e2. Pod utjecajem spolnog dozrijevanja u pubertetu dolazi do mutiranja glasa. Kod dječaka larinks naglo poraste uslijed čega se naruše dotadašnji funkcionalni odnosi te glas puca i nekontrolirano skače čas u niske, čas u visoke tonove. Glasni nabori tada su obično upaljeni i ne zatvaraju potpuno glotidu. Nakon dovršene mutacije govorni glas mladića spušta se oktavu a larinks naraste za 1 cm. Glasnice djevojčica također će se produžiti za 3-4 mm a govorni glas će se spustiti za tercu. Nakon mutacije opseg glasa kod muškaraca dobiva se u dubokim tonovima a kod žena u visokim. Nakon dovršene mutacije glas dozrijeva i postaje pravi muški ili ženski glas tek u zrelijim godinama što treba imati u vidu pri školovanju mladih pjevača. Pod starost se glas opet mijenja. Kod žena on se intonativno spušta tako da poprima intonaciju blisku muškom glasu. Kod muškaraca se glas u starosti zbog neelastičnosti larinksa počinje podizati i slabiti. Utjecaj spolnih hormona na glas je višestruk. Oni djeluju na razvoj organa za fonaciju. Potom utječu na klasifikaciju vrste glasa te pomažu ili ometaju dobro pjevanje. Hipofunkcija ????? (manjak spolnih hormona) odražava se kao gubitak vokalne snage dok hiperfunkcija (višak spolnih hormona) olakšava vokalnu emisiju. Vrsta glasa odraz je hormonskih odnosa, tj. hormonskog dualizma koji je kod svakoga različit. Svi imaju i ženske i muške hormone a o njihovom utjecaju ovisi naš glas.

53) VIBRATO I TREMOLO

Vibratom nazivamo blago podrhtavanje glasa koje nastaje pri izražavanju tona neke određene visine. Srodan je vibratu lijeve ruke kod gudača. Pjevački ton kojemu nedostaje vibrato neugodan je i najčešće je posljedica neke ukočenosti. Kako nije dobar ton bez vibrata, jednako nije dobar ni onaj s pretjeranim vibratom gdje je nestao ugodan dojam vibrata i pretvorio se u veliki pjevački nedostatak. Razlozi zbog kojih dolazi do tremoliranja glasa su:

1) nekontrolirana struja daha2) umor i pogrešan rad mišića3) slaba nervna kondicija ili preveliko uzbuđenje4) neelastičnost glasnica u starosti5) sklonost tremoliranju velikih glasova6) zapuštenost (nedovoljna briga za glas)

54) KASTRATI

Bili su na vrhuncu slave u 17. i 18. st. Odigrali su u glazbi odlučujuću ulogu u stilskom, estetskom i vokalno – pedagoškom pogledu. Tradicija kastrata nastala je s prvim crkvenim pjevačkim školama u 8.st. jer se Crkva brinula za napuštenu i siromašnu djecu. Takva sirotišta nazivala su se Conservatorio dei poveri. Tu su postojala i sjemeništa koja su imala svoj zbor. Djeci su odstranjivali spolne žlijezde kako bi im glas uvijek bio visok. Nakon toga djeca bi uglavnom umirala od sepse. Kod onih koji su preživjeli nije bilo ni primarnih ni sekundarnih spolnih osobitosti, glasnice su ostale iste a pluća bi narasla tako da su mogli pjevati na dugi dah (45 – 60 sec.) i veoma visoko (koloraturni soprani). Bili su omiljeni u Italiji a prezreni u Francuskoj. Na prijelazu iz 17. u 18.st. bili su jako traženi. Išli bi od grada do grada kao zvijezde. Često bi pjevali „arije iz kofera“ – usred neke opere ubacivali arije koje su htjeli otpjevati, bez prethodnog dogovora. Time bi se zamjerali skladateljima. Upravo zbog toga je i došlo do reforme opere Ch.W.Glucka (1714. – 1787.) U 18. st. počeli su osvajati uloge u operama kao jedini školovani pjevači. U 19. st. Crkva je zabranila kastriranje (papa Klement) tako da su posljednji kastrati umrli još početkom 20.st. Neki od najpoznatijih kastrata bili su Farinelli, Senesino, Cafarelli...Svakako je najpoznatiji kastrat Giovanni Beluttti (1781. – 1861.). Nakon ukidanja kastriranja, njihove uloge u operama preuzele su žene.

55) PODJELA GLASOVA PREMA FAHOVIMA

Podjela glasova prema opsegu je na S, A, T i B te na među – glasove – ms i bariton. Pri podjeli uloga u opernoj praksi glasovi se ne dijele samo po opsegu nego i po struci (fahu). Pri tome se uzima u obzir karakter glasa, njegov volumen, boja te lik i glumačke sposobnosti pjevača. Fahove dijelimo na:

1) SERIOZNI2) IGRANI za sve vrste glasova3) KARAKTERNI

Glasovi koje svrstavamo u seriozni fah trebaju se oblikovati plemenitom i lijepom kvalitetom glasa kao i besprijekornom sposobnošću vođenja tona (legata). U seriozni fah spadaju lirski i dramski. Igrani i karakterni fah također zahtijevaju visoke pjevačke kvalitete ali i povećanu glumačku nadarenost, smisao za humor i karakterizaciju likova. S obzirom na volumen, igrani fahovi rade se lakim i manjim glasovima, dok se onim težim povjerava karakterni fah.