Igor KrnjetaERiHP19ST.: 10.4.2015.

Pitanje nacionalne samoidentifikacije magnatskog plemstva u Habsburkoj Monarhiji

O razvoju nacionalizma, posebice one varijante koja je najblia modernom poimanju tog fenomena, moemo govoriti tek sa 19. stoljeem. Dotada je nosioc nacionalnih vrijednosti bio kraljevski legitimitet nad nekim podrujem, o emu nam svjedoe nazivi zemalja koji su ustaljeni jo od srednjeg vijeka, poput sloenice podruja krune sv. Stjepana. Drugim nosiocima svakako moemo smatrati plemstvo, posebice ono koje je posjedovalo veu politiku mo te bilo aktivnije i utjecajnije na politiku scenu neke drave. To plemstvo nazivamo magnatskim, odnosno velikaima. Takva je situacija vladala i u devetnaestostoljetnoj Habsburkoj Monarhiji, koja je u to doba bila jednom od najznaajnijih sila na europskoj pozornici. U to doba poinju stasati europski nacionalistiki pokreti. Jedno od pitanja koje moemo postaviti jest ono u koju nacionalnu kategoriju su dotini austrijski velikai sebe svrstavali. Takoer emo pokuati povezati to pitanje sa primjerom hrvatskih magnata Nikole i Petra Zrinskog koji su u opoj kulturi glorificirani i prikazivani kao borci za hrvatstvo. Oni su, iako prethode periodu koji je tema ovog eseja, vani za razumijevanje nacionalnog samoidentificiranja hrvatskog plemstva u kontekstu Habsburke Monarhije u dugom 19. stoljeu.

Prije nego se krenemo baviti samom temom eseja, moramo razjasniti kontekst u kojemu je magnatsko plemstvo funkcioniralo. Taj kontekst je definiranje nacionalnog samoizjanjavanja meu plemstvom u Habsburkoj Monarhiji. Iz moderne perspektive je teko shvatiti da je onodobna Austrija bila smatrana carevinskom organizacijom, a ne zemljom u modernom shvaanju toga pojma. Drugim rijeima, smatrati se Austrijancem znailo je odrei se vlastite narodnosti. Tako su Austrijanci u onodobnom znaenju bili feudalni aristokrati, odnosno magnati. Oni utjelovljuju apstraktni austrijanizam od doba Tridesetogodinjeg rata sve do doba vladavine Marije Terezije. to se tie magnata iz ne-austrijskog dijela Monarhije poput ekih ili maarskih, niti jedni niti drugi nisu imali posebnih tradicija ili nekog izraenog osjeaja lokalne pripadnosti. U sluaju eha tome je kumovala injenica da su Habsburgovci za vrijeme Tridesetogodinjeg rata stvorili geografsko - politiki koncept eke, dok su Maari svoj legitimitet bazirali na habsburkim darovnicama koje su dobivali nakon osloboenja tih prostora od Turaka. U potonjem sluaju bi bilo naivno zakljuiti da neke od tih darovnica nisu bile plagijati. to se tie samog austrijskog plemstva, ono je bilo zatvorena sredina za bilo koga tko nije pripadao tom staleu, to je znailo da meu-staleke enidbe nisu dolazile u obzir. Glavna distinkcija izmeu njih i ostalog, najee nieg, provincijskog plemstva je ta da su oni poput dvora bili kozmopolitski orijentirani, to su izraavali time da im je sporazumijevanje na njemakom padalo u drugi plan jer je meusobno komuniciranje uglavnom bilo na ondanjim univerzalnim europskim diplomatskim jezicima: talijanskom i francuskom. Ovu premisu moemo smatrati temeljnom za daljnje razvijanje pitanja te e vie rijei o tome biti kasnije. Kao i u svakoj dravi koja je temeljena na feudalnom ustroju tako su i u devetnaestostoljetnoj Habsburkoj Monarhiji odnosi veinski poivali na meuigri aristokracije sa vladarom. Vladar je davao aristokratima pravo na eksploataciju seljatva, dok su aristokrati zauzvrat podravali, odnosno inili samu dravu. Taj se poredak poinje naruavati i mijenjati izdizanjem njemakog gornjeg srednjeg stalea koji poinju initi okosnicu Monarhije u 19. stoljeu. Taj novoformiran poredak poinje nagrizati izdizanje nacionalizma zato to njemaki gornji stale poinje protestirati protiv magnatskog utjecaja na sam Dvor te zahtijeva liberalniju, odnosno nacionalno osvjeteniju dravu. Interesantno je i to da je onodobni naziv za nacionalizam bio liberalizam. To moemo tumaiti tako da je ondanji ovjek zakljuio da eli stvoriti odmak od feudalnog drutvenog ustroja na taj nain da je odluio preuzeti pitanje vlastite nacionalne opredjeljenosti u svoje ruke. Taylor navodi da veleposjednici, koji su veinom tuinci, te koji su u kontaktu sa obinim puanstvom prvi preuzimaju nacionalistika stajalita i time poinju nagrizati nacionalnu neopredjeljenost feudalne aristokracije koja ostaje do samog kraja Monarhije njenom jezgrom. Tada dolazi do prvih sukoba, koji su tumaeni kao sukobi izmeu monarhijskog centralizma i provincija te simboliziraju borbu izmeu njemake prevlasti i nacionalne raznolikosti.

Ve je bilo spomenuto da je priroda carskog Dvora bila kozmopolitska to je logino jer Dvor i svi okupljeni oko njega ine vezivno tkivo neke drave dok jedan prosjean seljak koji je najvjerojatnije nepismen nee razmiljati o politici i pitanju svoje dravnosti ve e biti preokupiran svojom egzistencijom i uzdravanjem svoje obitelji i kuanstva. Na temelju toga moemo zakljuiti da su dvorski magnati svoj nacionalni identitet prilagoavali dravi iz dva mogua razloga. Prvi razlog je klasna distinkcija. Jasno je da su se velikai eljeli izdii i udaljiti od gorespomenutog prosjenog teaka ili gradskih srednjih stalea koji su bili nosioci nacionalnih ideja te na taj nain demonstrirati svoju vrijednost. Vano za napomenuti je to da su takvi ljudi vladaru bili potrebni u njegovom uem krugu te da su oni uvelike doprinosili razvoju same drave. Drugi razlog je malo idealistinije prirode i moemo zakljuiti da su dotini velikai u 19. stoljeu odbacivali svoja etnika podrijetla u svrhu nadilaenja takvih ovozemaljskih i priprostih prepreka kako bi bili diplomatski kompetentniji u zastupanju svoje zemlje u inozemstvu, te su zbog toga uvjebavali prvenstveno francuski. Tim tvrdnjama u prilog ide ve navedena Taylorova tvrdnja sa poetka eseja da je bivanje Austrijancem znailo odbaciti narodnost.

Svakako bi se trebalo baviti i temom naih magnata koji su najee bili vezani uz ugarske. Ugarski plemii su bivanje Maarima smatrali stalekim pojmom, odnosno da je Maar bio zemljoposjednik osloboen zemljinog poreza koji je ujedno bio lan upanijskih skuptina te je sudjelovao na izborima za sabor. Za hrvatsko sitno plemstvo u 19. stoljeu Taylor smatra da nije imalo nacionalnih obiljeja, a sam nacionalizam promatra kao puku obranu klasnih povlastica. U to doba nemamo magnata hrvatskog etniciteta te je veina hrvatskih zemljoposjednika maarsko, a time Taylor tumai injenicu da je to razlog zbog kojega nae plemstvo nije smjelo biti direktnom opozicijom Carevini. Drugi razlog je bio taj to su nai plemii pokazali vjernost Monarhiji dugu nekoliko stoljea u borbama protiv Osmanskog Carstva. Zadnji utjecajniji magnati hrvatskog podrijetla su bili Nikola i Petar Zrinski koji su iako hrvatskog etniciteta, sebe sagledavali kroz kontekst cjelokupne dravne tvorevine koju je obuhvaala kruna sv. Stjepana. Drugim rijeima, sebe su politiki doivljavali kao Maare tako da time mit o rtvi koju su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan podnijeli za Hrvatsku pada u vodu. Naposljetku, oba Zrinska kao i Frankopan ivjeli su u doba prije poimanja nacionalnosti kakvom ju poinju sagledavati Ilirci, koji su najvjerojatnije i plasirali taj mit koji se zadrao i do dana dananjeg u udbenicima.

Zakljuno moemo ustvrditi da su habsburki velikai nesvjesno sudjelovali u procesu stvaranja modernih nacionalnih drava te da su u vremenu u kojemu su njihove privilegije postupno jenjavale pokuavali ouvati feudalni ustroj. Njihova politika usmjerena na nacionalno identificiranje je zanemarivala bilo koje nacionalne vrijednosti koje nisu bile u skladu sa dravnom organizacijom te su se tih principa i sami dosljedno drali.Bibliografija: Taylor, Allan John Percival. Habsburka Monarhija, 1809 1918. Zagreb: Znanje, 1990.

A. J. P. Taylor, Habsburka Monarhija, 1809 1918 (Zagreb: Znanje, 1990.), 30.

Ibid, 30.

Ibid, 31, 34.

Ibid, 31.

Ibid 31.

Ibid, 34, 35.

Ibid, 30.

Ibid, 36.

Ibid, 36, 37.

Ibid, 37.