Platon

Platon je bio trajno obuzet problemom ćudoredno savršena društvenog uređenja. Kako prevladati izrazite nedostatke svih postojećih oblika društva? Kako zasnovati poredak u kojemu bi priroda pojedinca i njegove sposobnosti bile u službi ideala općeg dobra zajednice? U »Državi« razrađuje Platon podrobni nacrt, strukturu i oblike života u idealnoj državi.

Država je nastala iz potrebe ljudi za suradnjom u podjeli rada. Cilj je države sreća svih građana, sreća zajednice. Na osnovi sposobnosti razvrstao je Platon građane idealne države u tri staleža: proizvoditelji, tj. zemljoradnici, zanatlije i drugi koji ostvaruju proizvodna dobra za sve pripadnike društva, 2. vojnici - čuvari brane državu od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, a vladari upravljaju. Pravednost se sastoji u tome da svatko radi svoj posao, odnosno onaj za koji je sposoban, i da ne ometa druge u obavljanju njihova zadatka. Pravednost je dakle sklad, harmonija svih dijelova društvene cjeline. Ideja države jest ideja pravednosti. Ako država ne ostvaruje ideju pravednosti, onda je ona država samo po imenu, a takve su, na žalost, sve postojeće države.

Svoju zamisao idealnog društva gradi Platon na analogiji s prirodom čovjeka. Što je čovjek u malom, to je država u velikom. Prema tome, razlikujemo tri dijela duše: požudni, voljni i umni; a čovjek je pravi čovjek tek onda kada umni dio vodi druga dva. I država će prema tome biti prava država kada je vodi umni dio. Najbolja je država u kojoj vladaju najbolji, tj. najmudriji.

Proizvoditelji kao požudni dio države skloni su u svojoj težnji za ugodom i zaradom poroku gramzljivosti, a primjerena je vrlina razboritost umjerenosti, samosvladavanje, skromnost. Mana čuvara - vojnog dijela države jest težnja za vlašću i častoljublje, a vrlina koja odlikuje vojnika i njegov stalež je hrabrost. Vrlina je vladara mudrost, mudrost prosuđivanja. Zato su vladari filozofi. Platon zagovara aristokraciju - vladavinu onih koji su najbolji (aristoi), a to znači najmudriji. Ako svaki stalež ostvaruje svoju vrlinu, država je u cjelini i svaki stalež i svaki pojedini građanin pravedan. Država je savršeno dobra kada je mudra, hrabra, umjerena i pravedna. Pravednost, umjerenost, hrabrost i mudrost četiri su temeljne vrline

Platonove filozofije politike i etike. Kao što mu je etika, tako mu je i pedagogija socijalna i politična. Glavna je funkcija države odgoj građana. Platon je zato podrobno razradio sustav odgoja, jer upravo odgoj treba ono što se nalazi u svačijoj duši kao dispozicija za određene sposobnosti razviti i oblikovati u potrebna socijalna svojstva: razviti smisao za zajednicu, za pravednost.

Iako se već i na primjeru sofista i Sokrata moglo jasno razabrati kako iza svakog odgojnog nastojanja stoji određena filozofija koja u tom odgojnom nastojanju traži svoj praktički izraz, ipak je to tek na primjeru Platona dobilo svoj puni značaj. Za razliku od sofista koji su se bavili odgojem (ali ne posebno i njegovim promišljanjem), ili od Sokrata koji je bavljenje odgojem istovremeno pokušao promišljati metodički uzimajući po pretpostavci da je svrha odgoja razvoj moralne ličnosti ne dajući međutim naputke o tome što jest, a što nije ispravno (jer on je istinu tražio), Platon je u određenju odgoja otišao mnogo dalje - pokazujući vlastitim primjerom po prvi put - kako pokušaj znanstvenog projektiranja odgoja umjesto njegovog filozofskog (= kritičkog) promišljanja vodi u manipulaciju i indoktrinaciju.

Zaključak

Kao stvaralac (umjetnik i filozof) s jedne strane, i kao znanstvenik (projektant moralnog odgoja i društva) s druge strane, Platon je posebno interesantan za filozofiju odgoja. U njemu su se kao ličnosti sukobili stvaralac i tvrdokorni znanstvenik, ukazujući na bitnu razliku između odgoja i manipulacije. Platon je ukazao ne samo na put istinskog odgoja, nego još i na put njegove potpune negacije. Na njegovom se primjeru razgovjetno razabire razlika između odgoja utemeljenog u filozofiji i stvaralaštvu i manipulacije utemeljene u znanosti, u čijoj se pozadini uvijek krije volja za vlast.