PODMORNICE

PODMORNICA, plovilo koje može ploviti na površini i ispod površine vode, tj. koje je sposobno da samostalno zaroni, roni, po potrebi sjedne na dno mora, izroni, te da ponavlja te radnje. Dok roni, podmornica se može kretati u svim smjerovima, tj. istodobno ima svih šest sloboda gibanja. Roni zahvaljujući ravnoteži statičkih i dinamičkih sila što na nju djeluju. Prema namjeri podmornica služi za vojne ili ostale svrhe. Način na koji obavlja zadatke određuje dali je podmornica prema svojim svojstvima prava podmornica ili ronilica. Prava podmornica plovi i obavlja zadatke pretežno u zaronjenom stanju, dok ronilica više vremena provodi u površinskoj plovidbi (ili na brodu koji je prijevozi do mjesta rada) , a manje u ronjenju. Podmornice kojima pogon nije pomoću nuklearnog postrojenja zovu se konvencionalne podmornice. I podmornice i ronilice imaju posadu, a zajednički se nazivaju podvodnim plovilima.

Prvi projekt podmornice napravio je 1578. godine engleski oficir W. Bourne, a prvu podmornicu sagradio je 1605. godine P. Magnus. Ni o projektiranoj ni o sagrađenoj podmornici nema podataka , ali su vjerovatno obje bile od drveta obloženog masnom kožom. Nizozemski liječnik Cornelius van Drebbel u službi engleskog kralja Jamesa I sagradio je 1620. godine drvenu podmornicu koja je ronila do dubine od 3-5 metara, a kretala se na vesla.

Američki znanstvenik D.Bushnell izgradio je 1766. podmornicu Turtle (vidi sliku 1.) da bi minama napao Britanske brodove. To je bila prva podmornica sa metalnim trupom, a imala je oblik jajeta. Za pokret su služili ručno pokretani vodoravni i vertikalni brodski vijak. Imala je smjerno kormilo, balatne tankove, dvije pumpe, kompas, dubinomjer, cijevi za

2

ventilaciju i prozorčiće za promatranje. Zbog toga se Bushell zove ocem podmorničarstva.Za Direktorij Francuske sagradio je 1798. godine Amerikanac R. Fulton podmornicu Nautilus. Ta je podmornica bila od metala imala je ručno pokretani vijak za podvodnu vožnju i sklopivo jedro za površinku vožnju, dubinsko kormilo , minsko naoružanje i tri člana posade. Usprkos uspjelim pokusima podmornica nije prihvaćena ni u Francuskoj ni u Engleskoj zbog tadašnjih nazora o ratovanju.

Bavarski artiljerijski podoficir V. Bauer sagradio je 1851. godine čeličnu podmornicu Brandtaucher, pokretanu ručno, koja je imala utege za podešavanje trima (uzdužnog nagiba podmornice prema horizontali), a mogla je roniti do 15 metara dubine. Drugu podmornicu vrlo slične konstrukcije sagradio je 1855. godine u Petrogradu. Ta je podmornica nosila na pramcu minu.

3

Za vrijeme američkoga građanskog rata (1861-1865) južne su države imale dvije podmornice od kojih je poznatija podmornica Hunley, sagrađena prema projektu kapetana McClintocka i H. L. Hunleya . pokretala se ručno i postizala brzinu do 4 čvora, a imala je 8 članova posade. Na pramčanoj motki nosila je minu koja se zabadala u drvenu oplatu broda, pa kad se podmornica udaljila mina se aktivirala žicom.. Podmornica Hunley potopila je 1864. godine korvetu Sjevernih država Housatonic, i pri tom stradala. To je prvi stvarni i sve do prvoga svjetskog rata i jedini ratni uspjeh u podmorničkom ratovanju.

1863. godine dovršena je u Francuskoj podmornica Plongeur istisnine 420/450t (prva brojka znači istisninu u nadvodnoj, a druga u podvodnoj vožnji) prema projektu Ch. Le Brunsa i S. Bourgeoisa. Nosila je minu na pramčanoj motki , za podvodnu vožnju služio je motor na komprimirani zrak i na njoj je prvi put primjenjen sistem za spašavanje.Tokom posljednja tri desetljeća 19.st nastali su brojni novi patenti i konstrukcije podmornica. U tom su razdoblju izmjenjeni torpedo, generator, istosmjerne struje, motori s unutrašnjim izgaranjem i periskop, što je uglavnom riješilo probleme pogona podmornice, njene podvodne plovidbe i njena naoružanja, pa su se postepeno počeli primjenjivati odvojeni pogon za nadvodnu i podvodnu vožnju, periskop, pramčana i krmena dubinska kormila, komprimirani zrak za pražnjenje tankova ronjenja, torpedne cijevi različite izvedbe i rasporeda, konstrukcije sa čvrstim i lakim trupom podmornice, itd. U to su se vrijeme posebno isticale konstrukcije podmornica

4

Engleza G. W. Garetta, Amerikanca J. P. Hollanda i S. Lakea, Francuza G. Zedea i M. Laubeufa i Šveđanina T. Nordenfelta.Na prijelazu u 20. st. podmornica je bila već dovoljno razvijena da se za nju počnu zanimati i ratne mornarice pojedinih zemalja. Mornarica SAD-a prva je preuzela u svoj flotni sastav 1900. godine podmornicu Holland, nazvanu prema njenom konstruktoru J. P. Hollandu. Podmornica Holland imala je pogon na benzinski motor i elektromotor napajan iz akumulatorske baterije, pod vodom je razvijala brzinu do 5 čvorova, a bila je naoružana s jednom torpednom cijevi i dvije cijevi za izbacivanje eksploziva. Taj su tip podmornice naručile 1902. godine ratne mornarice Velike Britanije i Japana. Iste je godine u Rusiji sagrađena prema projektu Bubnova i Beklemiševa podmornica Delfin od 175t istisnine. Njemačka je ratna mornarica 1906. godine dobila prvu podmornicu U1 istisnine 238/283t i podvodne brzine 9-10 čvorova. Vojne sposobnosti podmornice mnogo su se povećale kad su se poslije 1910. godine za pogon počeli primjenjivati Dieselovi motori.

Pred prvi svjetski rat većina ratnih mornarica zaraćenih strana rapolagale su i

5

podmornicama. Već početkom prvoga svjetskog rata Njemačka je ratna podmornica U1 potopila britansku krstaricu Pathfinder, što je bio prvi uspješan torpedni napad u povijesti podmorničanstva. Poslije prvog svjetskog rata Njemačkoj je zabranjeno da gradi podmornice, ali su ih gradili pobjednici. Tako je npr. U Francuskoj (1929) sagrađena podmornica Surcouf istisnine čak 2880/4300t, naoružana sa dva topa od 203mm i podvodne brzine od 10 čvorova. Londonskim ugovorom od 1936. godine potpisnici su se obvezali da neće graditi podmornice veće standardne istisnine od 2000t i da topovsko naoružanje neće biti većeg kalibra od 150mm. Dolaskom Hitlera na vlast (1933) Njemačka se počinje naoružavati i ponovno graditi podmornice.U Drugome svijetskom ratu podmornički je rat poprimio velike razmjere. Njemačke su podmornice brzo počele ugrožavati komunikacije Saveznika i potapati njihove ratne brodove, čak na zaštićenim sidrištima. Prema nizozemskom projektu Nijemci su 1944. uveli na podmornicu šnorkel1 , a iste su godine revolucionirali podmorničko ratovanje gradnjom opasnih, pravih podmornica tipa XXI i XXIII. Te su se podmornice mogle dugo zadržavati pod vodom, imale su oblik trupa projektiran za ronjenje, pa im je podvodne brzina bila veća od površinske. Potkraj rata Japanci su sagradili dotad najveću podmornicu od 5200/6500t istisnine.

Njemačka su dostignuća utjecala da se nakon drugoga svjetskog rata postojeće podmornice rekonstruriraju, ili da se grade nove po uzoru na njemački tip XXIII . u SAD-u se 1953. eksperimentalnom podmornicom Albacore potvrdilo da vretenasti oblik trupa sa samo jednim brodskim vijkom omogućuje konvencionalnim podmornicama brzinu od čak 33 čvora.

1 Uređaj za dobavu atmosferskog zraka pogonskom motoru kad podmornica plovi zaronjena na maloj dubini

6

U SAD-u (1954) izgrađena je prva podmornica na nuklearni pogon Nautilus od 3180t istisnine. Ta je podmornica ploveći ispod arktičkog leda 1.-5.8.1958. izronila na Sjevernom poli. Uvođenjem nuklearnog pogona počinje nova era u gradnji i upotrebi podmornica. U početku su nuklearne podmornice bile naoružane torpedima, a kasnije balističkim raketama. Nuklearne podmornice naoružane raketama s nuklearnom glavom i interkontinentalnim dometom, imaju skoro neograničenu autonomiju, pa postaju strateško oružje i zapravo predstavljaju pokretne podvodne lansirne rampe. Različiti tehnički uređaji i izuzetan komfor omogućuju nuklearnoj podmornici da dugo boravi pod vodom bez izronjavanja. Istisnine malih nuklearnih podmornica rastu i već su 1978. godine bile u izgradnji podmornice od 16600t površinske istisnine. Najavljivane su i nuklearne podmornice tankeri istisnine 170000t..

Pronalaskom taktičkih raketa, koje se u podvodnoj vožnji mogu lansirati iz standardnih torpednih cijevi (prvo uzgonskom kapsulom dospiju na površinu vode, a zatim aktiviraju raketni pogon i samonavođenjem krenu na površinski cilj), te zahvaljujući ostalim tehničkim dostignućima konvencionalne su podmornice zadržale svoju važnost, pa i nadalje ostaju u sastavu ratnih mornarica, najčešće manjih zemalja.

PREHRANA; U klasičnim podmornicama uglavnom se upotrebljava konzervirana hrana, a u nuklearnim podmornicama svježa hrana u smrznutom ili dehidriranom stanju. Konzervirana se hrana pakuje u kartonske kutije kao jedan obrok za nekoliko ljudi (tzv. podmornički obrok). Svježa se hrana čuva u hladnjacima i vakuumiranim

7

spremnicima. Voda za piće čuva se u rezervoarima od nehrđajućeg čelika ili običnog čelika zaštićenog od korozije da se spriječi njeno onečišćenje i promjena organoleptičkih svojstava vode. Voda za pranje čuva se u istim li sličnim spremnicima da bi, kad je potrebno mogla poslužiti i za piće. U nukleranim i suvremenim konvencionalnim podmornicama, umjesto velikih rezervoara za vodu ugrađuju se uređaji za dobivanje pitke vode desalinizacijom morske vode. Desalinizacija se provodi destilacijom , ionskim izmjenjivačima ili protusomotskom filtracijom morske vode.

UNUTRAŠNJOST; Radna mjesta moraju biti dobro osvjetljena, uređaji i instrumenti lako dostupni i pregledni, a sjedala udobna i anatomski pravilno oblikovana. Kuhinje i sanitarni čvorovi u posebnim su prostorijama s direktnim ventilacijskim sistemom. Oprema je najčešće od nehrđajućeg čelika i od keramike. Blagavaonica u kovencionalnim podmornicama obično je u sklopu operative prostorije, a u nuklearnim podmornicama to je zasebna prostorija koja služi i za odmor i rekreaciju posade. Spavaonice su u nuklearnim podmornicama u posebnim kabinama, a u konvencionalnim podmornicama i u kabinama i u slobodnim prostorima. Obično ima toliko kreveta da 2/3 posade može istodobno spavati, jer je 1/3 posade uvijek u službi. Međutim, sve više prevladava pravilo da svaki član posade ima svoj krevet.

8

NAPADAJNE PODMORNICE KLASE LOS ANGELES

Napadne podmornice na nuklearni pogon klase Los Angeles svojom brojnošću i značajkama čine okosnicu američke podmorničke flote. Kada su uvedene u službu sredinom sedamdesetih godina, bile su tehnološki nadmoćnije od bilo koje druge napadane nuklearne podmornice na svijetu, a sve dok sredinom devedesetih godina u službu nisu ušle sovjetske napadane nuklearne podmornice Projekta 971U Bars (NATO oznake Akula II), bile su i najtiše podmornice na svijetu. Ukupno ih je u dvadesetogodišnjem razdoblju od studenoga 1976., kada je u službu ušla prva podmornica iz klase (USS Los Angeles, SNN-688), pa do rujna 1996., kada je u službu ušla posljednja (USS Cheyenne, SSN-773) izgrađeno 62. Danas operativno djeluje 51 podmornica (24 u Tihooceanskoj floti, a 27 u Atlantskoj floti). Podmornice klase Los Angeles služile su u doba Hladnog rata ponajprije kao pratnja borbenim skupinama nosača aviona i američkim nuklearnim podmornicama naoružanima balističkim projektilima te za protupodmorničku borbu i obranu od sovjetskih napadajnih nuklearnih podmornica. Nakon završetka hladnoratovskog razdoblja i smanjenja opasnosti od globalnog sukoba, a zbog povećanja broja regionalnih sukoba i raznih preinaka koju je pretrpio temeljni projekt, namjena im se proširila te ih udaljila od klasičnih zadaća napadajnih nuklearnih podmornica. Tako su danas zadaće podmornica klase Los Angeles više usmjerene za moguće borbeno djelovanje protiv ruskih podmorničkih baza i za napade na ruske nuklearne podmornice naoružane balističkim projektilima. Nadalje, namijenjene su i prikupljanju obaviještajnih podataka, ubacivanje pripadnika specijalnih snaga, zaprečavanje morskih prolaza i luka minama, traženje i spašavanje te sve više za napade na kopnene

9

ciljeve u sklopu borbenih skupina okupljenih oko nosača zrakoplova.Potkraj pedesetih godina u bivšem Sovjetskom Savezu odlučeno je pokrenuti gradnju nove klase napadajnih nuklearnih podmornica Projekt 671R (NATO oznake Victor I). Prva podmornica te klase porinuta je 1965., a kada je na probnoj plovidbi potkraj 1967. pokretana s dva nuklearna reaktora i ukupne snage turbinskog postrojenja 22.000 kW postigla brzinu 33 čvora, Zapadni vojni krugovi bili su neugodno iznenađeni jer su tada najbrže američke podmornice (klasa Sturgeon) mogle postići brzinu do 30 čv. Stoga je na zahtjev admirala Hymana G. Rickovera u Sjedinjenim Američkim Državama pokrenut program razvoja nove klase napadajnih nuklearnih podmornica pod nazivom Program vrlo brze napadajne nuklearne podmornice (High Speed Nuclear Attack Program, HSNAP). Programom HSNAP usporedo su razmatrana dva odvojena projekta napadajnih nuklearnih podmornica: projekt SCB.303 za vrlo brze napadajne protupodmorničke podmornice koji je kasnije doveo do gradnje podmornica klase Los Angeles i projekt vrlo tihe podmornice namijenjene djelovanju duboko u neprijateljskim vodama za operacije visokog rizika.

TRAGEDIJE;

KURSK-Admiral ruske vojske Vladimir Kuroyedov izjavio je da je za potonuće Kurska u kolovozu 2000. kriva pogreška na torpedu. Osim torpeda, istražitelji su uzeli u obzir i mogućnost sudara Kurska s drugom podmornicom ili s podvodnom minom zaostalom iz II. svjetskog rata.

Na konferenciji za novinare u luci Murmansk, ruski istražitelji objavili su rezultate višemjesečne istrage i odbacili svaku mogućnost sudara Kurska s drugim, neidentificiranim plovilom. Ruskim stručnjacima preostaje, nakon otkrivanja uzroka tragedije u kojoj je život izgubilo svih 118 članova posade Kurska, otkriti što je uzrokovalo eksploziju torpeda koja je pokrenula lančanu reakciju te podmornicu poslala na dno mora.

Nakon nesreće, ruski admirali tvrdili su da je eksploziju uzrokovala podmornica NATO-saveza koja je pratila Kursk. Velika Britanija i SAD, koje su u vrijeme nesreće imale podmornice u Barentsovu moru, odbacile su takve tvrdnje te zanijekale bilo kakvu odgovornost i umiješanost. Mnogi neovisni podmornički stručnjaci odmah su naveli kvar torpeda kao mogući uzrok nesreće.

Admiral Kuroyedov priznao je da je ruska mornarica dala previše povjerenja oružju koje kao gorivo koristi lako hlapljivi vodikov peroksid. "Vodikov peroksid je vrlo

10

nestabilan i u slučaju kontakta s nekim metalima može uzrokovati nepredviđene posljedice", kaže Kuroyedov, "Slična torpeda su već povučena s ostalih podmornica."

Spomenuo je nesreću na britanskoj podmornici HMS Sidon 1955., u kojoj je poginulo 13 mornara, a koja je također bila uzrokovana 'curenjem' vodikova peroksida. Nakon toga su NATO-ve podmornice, za razliku od ruskih, prestale upotrebljavati tu kemikaliju.

Istraga je pokazala i mnoge nedostatke u ruskoj Sjevernoj floti kojoj je pripadao Kursk. Nedostatak discipline, loša organizacija i manjkava oprema najveći su nedostaci flote, koji su tijekom istrage izašli na vidjelo. U prosincu prošle godine Putin je smijenio načelnika Sjeverne flote, admirala Vyacheslava Popova, zajedno s drugim visokorangiranim časnicima, u pokušaju da zavede red u ruskoj vojsci koja je već godinama na rubu egzistencije.

K-159 -Ruska nuklearna podmornica K-159 s desetoricom članova posade potonula je u noći s petka na subotu u Barentsovom moru. Zastarjela ruska nuklearna podmornica u trenutku potonuća nalazila se na putu prema rezalištu

Radio postaja Ekho Moskvy objavila je da su najmanje dvojica mornara poginula, a jedan je spašen. Akcija spašavanja je u tijeku. Zastarjela ruska nuklearna podmornica K-159 se u trenutku potonuća, u subotu u Barentsovom moru, nalazila na putu prema rezalištu, objavilo je rusko ministarstvo obrane.

Podmornica K-159, stara 40 godina, povučena je iz aktivne službe još 1989. godine. U petak je to plovilo krenulo prema rezalištu u mornaričkoj bazi Poljarni, ali je potonulo tijekom olujnog nevremena u subotu rano ujutro. Sada se nalazi na dubini od 170 metara, pet kilometara od otoka Kildina u Barentsovom moru. Na podmornici u trenutku potonuća nije bilo nikakvog oružja, a nuklearni reaktor bio je isključen.

11