POMOĆNE POVIJESNE ZNANOSTI

LATINSKA PALEOGRAFIJA

Pojam, cilj i metoda latinske paleografije

Paleografija – znanost koja se bavi proučavanjem postanka i razvoja pisma

- ima onoliko paleografija koliko ima pisama (latinska, glagoljička…)

- latinska paleografija proučava postanak i razvoj latinskog pisma (pismo kojim su

pisane knjige i ono kojim su pisani službeni spisi)

Postanak i razvoj latinske paleografije

-u svezi je s postankom diplomatike; vezan je uz jedan incident:

Jezuit Daniel von Papenbrock je 1675.g. napisao studiju posvećenu kritičkoj

metodi analize izvora te je ustvrdio da su merovinške i karolinške diplome izdane u

francuskim benediktinskim samostanima falsifikati. Benediktinac Jean Mabilon je

kao odgovor na optužbe napisao “De rei diplomatica libri sex” (1861.). U djelu se

trebalo rješiti pitanje postanka i upotrebe različitih vrsta pisama u ispravama pa je u

11. poglavlju 1. knjige prvi sistematizirao latinsko pismo. To je ujedno bilo rođenje

latinske paleografije.

-naziv nove znanosti nalazimo kod drugog benediktinca Bernarda de Monffaicona

1708. Objavljuje “Paleographia graeca sive de ortu et progressu litterarum”

-novi doprinos dao je Scipione Maffei koji je 1713.g. ustvrdio da postoji samo jedno

latinsko pismo koje se javlja u 3 različita oblika:

a) majuskuli

b) minuskuli

c) kurzivi

-veći procvat paleografije nastaje kada joj sveučilišta počinju otvarati vrata i uvoditi

je kao povijesnu disciplinu

-profesor Karl T.G. Schönemann je odvojio paleografiju od diplomatike tretirajući je

kao povijesnu znanost.

-on dopunjuje Maffeijevu teoriju o podjeli pisma: pismo se dijeli na majuskulu i

minuskulu; majuskula se dijeli na kapitalu i uncijalu, a minuskula na uspravnu i

kurzivnu.

-1821.g., u jeku romantizma, u Parizu se osniva Ecole des chartes prva

paleografska škola

1

-drugo značajno središte paleografskih istraživanja: Ecole pratique deshaunates

epudes osnovana 1868. u Parizu

-u Firenzi se 1857.g. osniva Scuola di paleografia e diplomatica, a pri Vatikanskoj

knjižnici se osniva Scuola Vaticana di paleografia e diplomatica.

(u ta dva talijanska središta u prvo se vrijeme njegovala paleografija i diplomatika)

-u 2.pol. XIX.st. središte paleografske znanosti u Njemačkoj postaje Sveučilište u

Münchenu.

-razvoj paleografske i diplomatičke zannosti u Austriji vezan je za Teodora Sickela

koji je bio učenik Ecole des chartes (djelovao na Institutu za proučavanja austrijske

povijesti pri Bečkom sveučilištu)

-razvoj latinske paleografije kao znanosti u Hrvatskoj je novijeg datuma

VIKTORNovak je najviše pridonio napretku te zanaosti mnoštvom rasprava o toj

problematici

-smatra se jednim od najvećih paleografa u svijetu

MATERIJA RUKOPISA

Opći materijali

-arheologija nam pruža mnoštvo materijala koji je služio pisanju

-od najstarijih vremena glinene pločice (Babilonci i Asirci); jednako je i kamen

bio u uporabi kod svih naroda u sva vremena

-metal su za pisanje upotrebljavali Rimljani (bronca); takvim diplomama se izravno

bavi arheologija (grana: epigrafika)

-zlato, srebro, olovo se također koriste; tu treba spomenuti novac (domena

numizmatike)

-olovo se upotrebljavalo za tzv. tablice kletve i za pečate (pečatima se bavi

sfragistika)

-drvo, kao jeftini i vrlo pristupačni materijal, oduvijek se upotrebljavalo kao materija

vrlo pogodna za pisanje (srednjovjekovni kalendari često pisani na drvu)

-pisalo se i na palminom lišću i liku nekih biljaka.

-slabo obrađene volunjske i jareće kože upotrebljavali su kao materijal za pisanje

Perzijanci, Židovi i Grci

-zbog neotpornosti na vanjske utjecaje platno se rijetko upotrebljavalo

-ožbukani zidovi bili su prikladna mjesta za natpise

Povoštene tablice

-povoštena tablica se sastoji od drvene kvadratne ploče s izdignutim rubom

2

-tekućim voskom ispunio se obrubljeni prostor – pošto se vosak ohladio, tablica je

postala prikladna za pisanje

-na povoštenoj tablici pisalo se pisaljkom zvanom stylus ili graphium koji je s jedne

strane bio sasvim oštar, a s druge plosnat plosnatim se dijelom tekst mogao

mijenjati i ispravljati

-od tih tablica su se pravile čitave knjige – više spojenih tablica naziva se

multiplices, takva knjiga zove se caudex ili code

-na vanjskoj nepovoštenoj strani tablice često se nalazi skraćen sadržaj unutarnjeg

dokumenta ispisan tintom

-smatra se da su Grci otkrili povoštene tablice, a od njih su ih preuzeli Rimljani

Papirus

-domovina papirusa je Egipat (pravili su ih već u 3. tisućljeću pr.Kr.)

-materija na kojoj se pisalo radila se od srčike biljke koja se u botanici naziva

Cyperus papyrus. -ta je biljka rasla u močvarama gornjeg Nila u nilskoj Delti

(Egipćani su ga kasnije uzgajali)

-za pisanje na papirusu upotrebljavala se pisaljka od trstike stoga se latinski zove

calamus

-tinta se pravila od čađe

-najčešće se pisalo samo s jedne strane

-o proizvidnji papirusa opširne podatke nalazimo u djelu Naturalis historia Plinija

Starijeg

-Rimljani nisu proizvodili papirus, ali su ga dorađivali i dotjerivali

-čini se da uzgajanje biljak papirusa prestaje nakon katastrofalne suše polovicom

XI.st.

Tru su kategorije papirusnih spomenika:

1. egipatski papirusi u prvom redu se misli na nekoliko tisuća komada papirusa

nađenih 1877.g. pokraj današnjeg mjesta El-Faiyum

2. herkulanski papirus nađeno 1806 komada papirusa u jednoj vili grada

Herkulanuma, najveći dio je krboniziran

3. srednjovjekovni papirusi – ta se skupina sastoji od diplomatičkog i književnog

materijala

Pergamena

-ima velike prednosti pred papirusom: može se savijati, čvršća je, kompaktnija, lakše

i jasnije se po njoj piše, lakše se reže, prikladnija je za svitak i za kodeks (mnogo je

skuplja od papirusa)

3

-za prepariranje kože bilo je raznihj recepata (usput zapisani na raznim

srednjevjekovnim kodeksima)

Kožu je najprije trebalo namakati nekoliko dana u kiselinama i vapnenoj otopini;

nakon toga trebalo je skinuti ostatke mesa i dlake; najvažniji čin bio je razapinjanje

kože na drveni okvir da bi se osušila; tako osušena koža bila je suviše kruta pa ju je

trebalo namazati uljem da bi se postigao elasticitet; kada se ulje osušilo, koža se

glačala i obrezivala zavisno o veličini lista kodeksa ili isprave

-debljina i finoća pergamene ovisila je o životinji i njeznoj dobi

-najfinija i najskupocjenija pergamena pravila se od kože fetusa.

-pergamena se dobivala od kože raznih životinja, najčešće od teleta, koze i ovce.

-nekoliko pergamskih fragmenata nađeno je u Siriji (jedan kupoprodajni ugovor iz

195.g.pr.Kr. na grčkom i jedan popis vojnjika na latinskom jeziku)

-golemo blago pergamenskih rukopisa sabralo se u zbirci rukopisa Arhiva HAZU u

Zagrebu

-najstariji i nadasve vrijedni pergamneski kodeksi nalaze se u arhivu splitskog

kaptola.

-najstariji pergamenski kodeks izvanredno dobre kvalitete jest u svijetu poznat

Evangeliarium Spalatense iz VII. – IX.st.

-u kancelarijama se još mnogo stoljeća zadržala pergamena unatoč proizvodnji papira

-iznimno vrijedni kodeksi bili su obojeni purpurnom ili crvenom rjeđe plavičastom

bojom.

-na takvim se kodeksima pisalo zlatnom ili srebrnom bojom pa nose naziv codex

aureus odnosno codex argenieus

-bizantske carske povelje, osobito one koje imaju svečaniji karakter, bile su katkada

pisane zlatom (u tom je slučaju pergamena bila obojena ljubičasto)

-zbog skupoće pergamene u iznimnim se slučajevima posebnom procedurom

uništavao tekst straijeg kodeksa da bi se na istoj pergameni napisao novi

(palimpsest ili na latinskom codex rescriptus)

Postupak skidanja teksta: namazao se u mlijeku i zatim su se spužvom brisali pojedini

listovi. Kamenom plovučcem su se brisali poslijednji tragovi.

-sa starijih se rukopisa tinta nešto lakše skidala pa nije bilo potrbno strugati tekst

plovućcem – zbog toga se mogao oživjeti prvobitni tekst, što kod ostruganih rukopisa

nije moguće.

4

Papir

-historijat proizvodnje papira možemo podijeliti u 3 faze:

1. Kineska faza proizvodnje papira

-upravitelj carske tvornice oružja Caj-Lun 105.g.pr.Kr. proizveo je papir za koji je

upotrijebop samljevene čahure svilene bube s kojih je prije skinuo svileno predivo,

zatim vlakna bambusove trske, stare krpe i stare ribarske mreže.

-sve je to samljeo u kamenom mlinu, a masu namočio u gašeno vapno

-dobivenu kašu stavio je da se suši na četverouglastom situ od tankog bambusova

pruća i svilenih niti – sito se potresalo i kaša se podjednako rasprostirala po situ

-pošto se voda ocijedila, na situ je ostao list papira koji se pažljivo skinup i ostavio da

se suši na suncu

-zatim se više listova složilou svežanj i tijestilo drvenom prešom, glačalo slonovom

kosti i konačno, po potrebi, obrezivalo

-Kinezu su tajnu proizvodnje papira ljubomorno čuvali nekoliko stoljeća

2. Arapska faza proizvodnje papira

-kada su Arapi odbili kineski napad i zauzeli grad Samarkand u Uzbekistanu, od nekih

su zarobljenika saznali tajnu proizvodnje papira.

-751.g. Arapi u Samarkandu otvaraju radionicu i unose neke novosti u proizvodnju

(kao sirovinu upotrebljavaju strae lanene krpe, a umijesto bambusova sita

upotrebljavaju sito od metalnih žica).

-Arapi su vojnom i političkom ekspanzijom unosili sva svoja kulturna, znanstvena i

tehnička dostignuća.

-najstariji europski dokument pisan na papiru je pismo sicilske kneginje Adelaide iz

1109.g. na grčkom i arapskom jeziku

-iz Španjolske proizvosnja papira prodire u Francusku (XII.st.)

-najstariji pisani spomenik na papiru u nas je Trogirski evangeliar iz 1259.g.

3. Moderna faza proizvodnje papira

-sve veće potrebe za papirom i nedostatak potrebnih količina straih krpa iziskivale su

da se pronađu jeftinije sirovine za proizvodnju papira.

-francuski fizičar i biolog de Reaumur upozorio je već 1719.g. na to da ose prave

gnijezda od vlakana trulog drveća i da je površina proizvedene materije od tih

vlakana vrlo nalik papiru.

-J.C. Schaffer je prvi to dokazai empirijski i teoretski

-problem kako da se usitni drvo od kojeg se pravi kaša za papir riješio je Friedrich

Keller u polovici XIX.st.

5

Filigrani ili vodeni znakovi

-ako list papira nešto bolje vrste okrenemo prema svjetlu opazit ćemo na njemu neke

bezbojne likove ti se znakovi zovu filigrani ili vodeni znakovi

-oni su zaštitni znak tvornice odnosno radionice koja je proizvela dotični papir

-filigranologija priža niz primjera utvrđenih falsifikata upravo s pomoću vodenih

znakova

-filigranološka metoda može se primijeniti samo ako je vodeni znak dokumenta već

konstatiran na nekom drugom dokumentu koji nosi isti vodeni znak

-prvi se vodeni znakovi nalaze na papiru proizvedenom u radionici talijanskog

grada Fabriana 1271. (križ je najstraiji poznati znak)

-vodeni znak je otisak lika, slova, imena ili čitavog zapisa oblikovanog od metalne

žice koji se stavlja u kašu kada se ona nalazi u situ

metalni znak leži izravno na žici sita

-katkad se osim glavnog na istom papiru javlja i sporedni znak koji se naziva

kontramarka

-filigrani se stavljaju kao zaštitni znak proizvođača i kao garancija kupcu za kvalitetu

-u XIII. i poč XIV.st. kao znakovi javljaju se: križ, krug, trokut, zvijezda i još neki

geometrijski znakovi; zatim inicijali imena proizvođača, čovječja ili volunjska glava,

orao, mač, trolist…

-sredinom XIV.st. u talijanskim se radionicama javljaju filigrani u obliku grbova što

je zapravo karakteristično za XVI.st.

-u XV.st. osim inicijala nalazimo čitava imena proizvođača, au XVI.st. nalazimo

uporabu heraldičkih znakova za filigrane (grbovi zemaljskog gospodara na čijem je

teritoriju radionica)

-u XVII.st. filigrani su na neki način odraz vremena, stoga su veći i barokno

komplicirani

-u XVIII.st. kao filigrani često služe svetačke figure i alegorijske kompozicije

-vodeni znakovi počeli su se ispitivati i sakupljati krajem XVII.st. prvu takvu zbirku

od 1000 listova papira skupio je Englez Humphry Wanley 1699.g.; Lihačev u Rusiji

– 4258 znakova)

Oblik rukopisa

-postoje samo 2 oblika rukopisa: svitak iili smotak (papirus) i kodeks (pergamena se

prelama u folije koje čine kodeks)

6

Svitak

-najprije se javlja u Egiptu (3000.g.pr.Kr.), preuzimaju ga Grci u VII.st.pr.Kr., a

Rimljani ga zovu volumen

-u srednjem vijeku ga zovu rotulus

-upotrebljava se do IV.st.

-dužine su različite – ako djelo nije stalo na jedan, pisalo se na više svitaka (svezak ili

volumen)

-svitak se odmotava pomoću štapića koji se zove umbilicus, pričvršćivao se na

početku ili na kraju svitka i na njemu je vrpca na kojoj je ispisan naslov (titulus ili

index)

-svici su najčešće ispisivani na jednoj strani, a ako su ispisani na obje strane onda se

zovu opislografi

-u starom se vijeku pisalo u stupcima (columnae) dok se u srednjem vijeku pisalo po

duljini svitka (mogli su se proužiti prišivavanjem jednog ili više komada pergamene

iste širine)

-u srednjem vijeku istočna i zapadna crkva upotrebljavale su svitak u liturgijske

svrhe

-u antici su se čuvali u glinenim loncima, dok se u srednjem vijeku čuvaju u

kožnim valjcima (capsa ili theca)

Kodeks

-u srednjem vijeku pod nazivom kodeks se misli na knjigu pisanu rukom u prvom

redu na pergameni, a zatim i na papiru

-načazimo ga u I.st., malog formata namijenjen školskoj upotrebi

-od V.st. postaje sredstvo širenja kršćanstva (mnogobrojni prijepisi biblije)

-kodeks se sastoji od listova ili folija (četiri dvostruka lista tvore quaternio (8 listova

ili 16 stranica) + 3,5,6

-obliježavanje stranica je vrlo kasnog datuma

-kako je pergamena na jednoj strani glađa i svjetlija, a na drugoj hrapavija i tamnija

uvijek se nastojalo da , uvijek se nastojalo da lijeva i desna strana budu jednake

-prednja stranica je recto, a stražnja verso

-korice su tvrde i to od kože ili od drveta obloženog kožom ili srebrom

-uglovi vrijednih kodeksa bili su zaštičeni metalnim štitnikom (neki kodeksi imaju

kopče za zatvaranje)

-pojam kodeksa označava zbirku pravnih propisa

-upute pisane crvenilom nazivaju se rubricae

-prve su iluminacije kodeksa u neposrednoj vezi sa sadržajem, a nazivamo ih

ilustracijama

7

-najstariji ilustrirani kodeks je tzv. Sirijsko evanđelje monaha Rabule iz 586.g.

-inicijali su potenciranje arhitekture kapitalnog slova koje se sastoji od pravca i luka

– obojeni geometrijski inicijal

-u merovinško doba su se razvili ornitomorfni i ihtiomorfni inicijali u kojima su

likovi ptica ili riba obuhvaćeni zamršenim pleterom (zoomorfni inicijali) – katkada i

antropomorfni.

-karolinški se rukopisi ističu inicijalima ukrašenima zaltom ili srebrom

-vrhunac iluminacije rukopisa dosegao je i najslavniji minijaturist Julije Klović (1498.

– 1578.) koji ima nadimak Croata ili Illyricus (poslanica sv. Pavla i Horae Beatae

Mariae Virginis)

Sredstva za pisanje

-slova se u kamen urezuju dlijetom i čekićem

-u glinene pločice slova se utiskuju zašiljanim metalnim, drvenim ili koštanim

štapićem

-za pisanje na povoštenim tablicama upotrebljava se stylus ili graphium od metala

ili slonove kosti (pisalo se zaoštrenim vrhom dok su se suprotnom spljoštenom

stranom brisala slova)

-pronalazak papirusa bio je povod pronalasku sredstva za pisanje koje bi ostavljalo

obojeni trag na materiji za pisanje

-nilsku trsku trebalo je samo malo zaoštriti i pisaljka je bila gotova (calamus – trska)

-tvrdi se da su već Rimljani upotrebljavali metalna pera (od bronce i srebra)

-po svemu se čini da su Kinezi poznavali tintu već u polovici 3.tis.pr.Kr. (pravili su je

od čađe, smole i vode)

-kasnije su dodavali još prah od drvenog ugljena

-tinta pravljana na bazi čađe vrlo je crna, postojana na svjetlu i otporna na kemijske

reagense za izbjeljivanje (nedostatak: može se isprati vodom)

-čini se da su već Rimljani poznavali tintu na bazi metalnih soli

-tinta se odavna pravi od ekstrakta hrastovih šišarica kojemu se dodaju sulfati

željeza ili bakra

-do XVIII.st. proizvodnja tinte zasnivala se na empiriji zato varira njena boja i kvaliteta

-najraniji kodeksi pisani su tamnom tintom

-u karolinškom periodu tinta je blijeda, smeđa i crvenkasta

-u XII. i XIII.st. opet postaje tamnija, a u XIV.st. nešto je zelenkasta što pokazuje da u

njoj ima bakra

8

OD POJAVE PISMA DO LATINSKE ABECEDE

Opći pregled

-najednostavniji i najstariji sustav pisma tzv. piktografski sustav, tj. sustav

slikovnog pisma

-piktogram je zapravo slika predmeta jednog ili više događaja

-piktogram nikada ne oponaša zvukovnu riječ

-drugi stupanj u razvoju pisma jest tzv. ideografsko ili pojmovno pismo (ideogram

nije više samo slika predmeta, nego negova ideja ili pojam ili čak i simbol)

-u ideografskom pismu znak-simbol ubrzo je postao grafički znak govorne riječi – na

taj način je stvorena osnova za razvoj pravog glasovnog pisma

-treći stupanj u razvoju prvih oblika pisma je slogovno odnosno silabičko pismo

u tom se sustavu ista glasovna skupina jednako izražava u svim riječima koje tu

skupinu imaju

9

-poslijednji i konačan stupanj pisma jest alfabetsko pismo u kojem svaki glas ima

svoj znak

-piktografsko pismo su razvili Sumerani oko 3900.g.pr.Kr. – to je vrlo ograničen broj

piktograma iz kojih se razvilo klinasto pismo oko 3100.g.pr.Kr.

-kada su oko 1800.g.pr.Kr. Babilonci prodrli u Sumer i uništili ovu prastaru državu,

preuzeli su pismo i dali mu svoje semitske značajke (Asirci su također preuzeli to

pismo)

-sredinom 4.tis. u Egiptu nastaje hijeroglifsko pismo koje se u svojoj hijeratskoj i

demotskoj varijanti neprestano kretalo prema jednostavnijim oblicima

-egejska civilizacija imala je kretsko pismo pripadalo je skupini linearnih

pisama (varijanta A i B).

-Feničani koji su tijekom povijeti trgovali sa svim do tada razvijenim civilizacijama su

oko 1500.g.pr.Kr. razvili alfabetsko pismo.

-jednostavnost tog pisma ubrzo je pokazala sve prednosti nad ostalim pismima – iz

njega se izravno razvilo grčko pismo, a iz ovoga latinsko.

-u zemljama Dalekog Istoka Indiji, Indoneziji, Indokini, Kini i Japanu formirao drugi

sustav pisma koji se razvijao u protivnom smijeru tj. od jednostavnog prema

složenom. Jedna od vrsta piktografskog pisma upotrebljavala se u zemljama Srednje

i Južne Amerike.

LATINSKO PISMO RIMSKOG RAZDOBLJA

Klasifikacija i opća periodizacija latinskog pisma

-na temelju upotreba pismo se dijeli na knjižno i dokumentarno

-s obzirom na opći smijer razvoja S. Maffei dijeli latinska pisma na majuskulu

(velika), minuskulu (mala) i kurziv (nagnuta slova).

-talijanski paleograf C. Paloi razlikuje tri razdoblja latinskog pisma od V. do XII.st., od

XII. do XV.st. i od XV. Do danas

-razdioba na tri velika razdoblja: rimsko, srednje i moderno

1. oni tipovi latinskog pisma koji su nastali u doba Rimskog Carstva

-arhajska kapitala iz koje se razvijaju epigrafski tipovi:

a) kvadratna kapitala

b) rustična kapitala

c) kurzivna kapitala

-iz navedenih epigrafskih tipova razvijaju se analogni tipovi knjižen kapitale:

a) elegantna kapitala

10

b) rustična kapitala

c) kurzivna majuskula

-ovom razdoblju pripadaju tipovi latinskog knjižnog pisma svečanog izgleda: unicijala

i poluunicijala

2. latinska pisma srednjeg vijeka na europskom kontinentu: prekarolina, karolina,

karolino-gotica, gotica i humanistika

-tu spadaju i pisma papinske kancelarije starija i mlađa kurijala

3. derivati humanistike ili moderna pisma (bullatica – izvještačen tip pisma

papinske kancelarije)

arhajska kapitala

-spomenik Lapis niger je primjerak te kapitale – pisan je bustrofedonom (slijeva na

desno, sdesna na lijevo)

-arhajska kapitala ima 21 neproporcionalno slovo

-zlatna kopča Fibula paenestina je pisana zdesna na lijevo

-kasnije su dodana slova y, z, a do 8.st. w, j, v (ukupno 26 slova)

-u Hrvatskoj – vojnička diploma iz Siska

knjižna kapitala

-možemo ju pratitit prije 4.st.

-njome je pisan Carmen de bello Actiaco – papirus nađen u ruševinama Herkulanuma

-postoje dva tipa (razlika u odnosu visine prema širini slova):

a) knjižna elegantna kapitala

b) knjižna rustična kapitala

-rustična kapitala ima izdužena slova dok su kod elegantne knjižne kapitale slova

jednake visine i širine

-to se osobito vidi kod slova C, D, G, M, N, O ,Q

-više kodeksa je ispisano rustičnom kapitalom

-javljaju se kratice – izostavljanje pojedinih dijelova riječi (suspenzija)

kurzivna majuskula

-obilježja: nejednake dimenzije slova, slova su povezana ligaturama

-slova A, B, E, R, S najčešće imaju ligature

-dva su tipa: onaj pisan calamusom na papirusu i stilusom na povoštenim slovnim

tablicama

-služilo je kao poslovno pismo (ugovori, pisma, računi)

11

-kurzivnom majuskulom su pisani papirusi iz Herkulanuma i Egipta

-datiranje tih spomenika otežano je velikim brojem kurzivnih alfabeta i individualnim

osobinama pisara

-upotrebljavala se od 1. do 4.st.; opaža se već u fragmentu epa Carmen de bello

Actiaco

-povoštene tablice iz Erdelja, olovna pločica iz Siska

uncijala

-njom se pišu kodeksi od 4. do 9.st.

-na kamenim spomenicima se javlja u 3., a u knjižnim spomenicima tek u 5.st.

-pojava uncijale se dovodi u vezu s prijevodima Biblije s grčkog na latinski – Vulgata

je revidirana Biblija (ovim se pismom širi kršćanstvo pa se naziva i kršćansko pismo)

-naglašene su oble forme – ta je ovalnost najviše naglašena kod slova koja su

ujedno i karakteristična – A, H, M, Q, U, E

-u tekstovima vjerskog sadržaja obično se krate nomina sacra (DS – Deus, DNS i

DMS – Dominus, HIS i IHC – Iesus…)

-osim kratica nalazimo i spajanje slova (tzv. litterae contiguae)

-stariji uncijalni kodeksi ne poznaju rastavljanje riječi ni rečenica – riječi su kasnije

rastavljanje točkom ili međuprostorom

-primjeri uncijale: Itala sangallensisi, De re publica i Evangeliarum cividalense

-Splitski evangeliar sadrži nešto malo uncijale

poluuncijala

-pretežno minuskulno knjižno pismo oblih oblika koje se upotrebljava u kodeksima od

5. do 9.st.

-poluuncijala je miješano pismo (scriptura mixla) – kapitala, uncijala i kurziv

-primjeri: Fasti consulares, Didascalia apostolorum, Pismo Hilarija i Chronica

-primjer u nas je Splitski evangelijar nastao poč. 9.st., a sadrži evanđelja koja se

čitaju tijekom liturgijske godine

-karakteristična su slova A, G, R

-u tekstovima vjerskog sadržaja obično se krate nomina sacra

kurzivna minuskula

-nastala je u 4.st. – temelj je svih srednjovjekovnih tipova latinskog pisma

-od kurzivne majuskule ima razbijenu formu slova, neproporcionalnost i ligature, a od

uncijale oblinu nekih slova

12

-vrlo ju je teško čitati

-primjeri: De pretiis rerum venalium, Antiquitates judicae i Trogirska olovna pločica

(ona pripada skupu tzv. pločica sa zapisima protiv uroka)

-specifičnost Trogirske pločice jest da je kršćanskog sadržaja

-tokom 7. i 8.st. poprima lokalna obilježja što će dovesti do pojave nacionalnih

pisama.

Minijatura kodeksa rimskog razdoblja

-nije sačuvan ni jedan primjerak stariji od 4.st.

-podatke o iluminacijama nam pružaju djela Plinija Starijeg i Marcijal

-dva najstarija kodeksa rimske baštine su kodeksi Vergilijevih djela: Vergilius

Vaticanus i Vergilius Romanus (oba se čuvaju u Vatikanskoj knjižnici)

-iluminacije kršćanskih kodeksa iz rimskog razdoblja zaista su rijetke (odlomak Itale

(Biblije) iz Quedlinburga) datiran 4.st.

Kratice

-pri čitanju srednjevjekovnih orginala posebnu teškoću predstavljaju kratice

-broj kratica varira ovisno o vremenu postanka rukopisa, a njihova se specifičnost

ogleda u tome što su neke od njih karakteristilne za određeno vrijeme i područje

-paleografi dijele kratice u dvije skupine

a) kratice rimskog razdoblja

-najstarije nalazimo na natpisima i pripadaju u tzv. suspenzije tj. onu vrstu kratica

koje imaju jedno ili više početnih slova, a ostatak je naznačen nekim znakom

kraćenja

-posebna velika skupina kratica u rukopisima jesu tzv. notae tironianae koje se

pripisuju Ciceronovom robu Tironu

-svaka se tironska kratica sastoji od glavnog i pomoćnog znaka (pomoćni znak je

manji od glavnog)

-najstarije primjerke nalazimo u merovinškim kraljevskim diplomama 7. i 8.st.

-u kršćanskom periodu rimskog doba javljaju se kratice kršćanske crkvene

terminologije (nazivaju se nomina sacra)

-notae iuris ili pravne kratice su se upotrebljavale u spisima pravnog sadržaja

zadavale teškoće u pravnim pitanjima jer su se tekstovi mogli krivo interpretirati)

b) kratice u srednjem vijeku

-u najranijem razdoblju srednjeg vijeka kratice nisu tako brojne

13

-za upotrebe gotice njihov je broj najveći, a u doba humanistike polako nestaju

-najčešće su ove kratice

suspenzije koje krate poslijednji dio riječi

kontrakcije koje nastaju izostavljanjem nekoliko slova u riječi

kratice koje nastaju upotrebom znakova koji imaju stalno značenje

kratice koje nastaju upotrebom znakova s relativnim značenjem

kratice koje nastaju upotrebom napisanih slova redovito krate R ili N

malo kratica nastaje upotrebom tzv. konvencionalnih znakova

-kratice imaju dvojak cilj:

1. praktički da možemo točno čitati pisane tekstove

2. kritički da prema vrsti kratica odredimo vrijeme i mjesto postanka rukopisa

Brojevi

-brojevi su u određenom smislu kratice jer se češće označuju brojkama nego slovima

-u srednjem vijeu se upotrebljavaju 3 načina pisanja brojeva: grčki, rimski i arapski

a) grčki sustav se sastoji u tome da se jednim dijelom grčkog alfabeta označuju

jedinice, drugim desetice, trećim stotice (tisućice se označuju također slovima, ali

se ispod njih stavlja mali zarez)

b) rimske brojke prihvatio je srednji vijek i zadržao ih do kraja

c) arapske brojke se u srednjem vijeku upotrebljavaju vrlo ograničeno (one su

zapravo indijskog podrijetla, a li su ih Arapi donijeli u Europu).

LATINSKO PISMO U SREDNJEM VIJEKU

Razvoj pisma od 7. do 12.st.

-kontinuitet latinskog pisma očituje se u tome što je ostalo jedino dominantno pismo

na području nekadašnjeg Rimskog Carstva, a li s druge strane, na tom istom prostoru

nastale su pojave koje su razbijale taj kontinuitet time što su se na osnovama

kurzivne minuskule u novim državama počeli izgrađivati novi tipovi latinskog pisma,

specifični za sasvim određena područja.

-od 7. do 12.st. formiraju se s jedne strane tzv. nacionalna pisma: talijanska,

prekarolinška, minuskulna, benventana, merovingika i vitigotika, a s druge strane

karolina kao jedinstveno pismo zapadne Europe.

14

-u tom je razdoblju dominantna uloga crkve u oblikovanju kulture Benedikt iz

Nursije je 629.g. osnovao glasoviti samostan Montecassino koji je postao matični

samostan zapadnog redovništva.

-molitva, meditacija, fizički rad na polju i u samostanskim radionicama, zatim pisanje

i prepisivanje u skriptoriju – ispunjavaju radno vrijeme redovnika.

-benediktinski samostani na našoj obali: Sv Krševana i Sv. Marije u Zadru

-migracijom redovnika dolazi do migracije kodeksa

-osim tzv. nacionalnih pisama i karolinške minuskule u to doba u Irskoj i Engleskoj

nalazimo tzv. inzularna pisma

-u papinskoj kancelariji javljaju se starija i mlađa kurijala također izgrađena na

osnovi rimske kurzivne minuskule.

Talijanska preklarolinška minuskula (2.pol.8.st.)

-razvila se iz polukurzive pod utjecajem uncijale i poluuncijale (prijelazno pismo) u

drugoj polovini 8.st.

-u sjevernoj Italiji to je pismo u 9.st. zamijenjeno karolinškom minuskulom, a na

jugu postupno beneventanom.

-ornamentacija kodeksa vrlo je siromašna invencijom i umjetničkim ukusom (možda

zbog teških privrednih, političkih i kulturnih prilika)

Kurijalno pismo (8. – 12.st.)

-kurijalno pismo je specijalno minuskulno pismo koje koristi papinska kancelarija

-razvilo se iz kurzivne minuskule

-ima stariju (slova su široka i velika, papirus) i mlađu fazu (manja slova, ukrasi u

obliku zastavica, pergamena)

-karakteristična slova su A, E, Q, T

-primjer kurijalnog pisma je Privilegij pape Benedikta VIII. Iz 1022. dubrovačkom

nadbiskupu Vitalisu

-broj kratica je veoma mali

Beneventana (9. – 12./13.st.)

-u 7. i 8. st. osim uncijale i poluuncijale u južnoj se Italiji upotrebljavala i kurzivna

minuskula koja u montekasinskom skriptoriju potkraj 8.st. počinje dobivati svoje

specifične oblike, a koji pokazuju izrazito kaligrafsku tendenciju

-potkraj 8.st. ta su morfološka obilježja tako izrazita da daju novu kvalitetu pismu

koje paleografi nazivaju beneventana.

15

-razvoj prolazi kroz 4 razdoblja:

1. počeci beneventane – od druge polovine 8.st. do kraja 9.st., pokazuje očito

kurzivno podrijetlo; oblici slova nisu ustaljeni, upotreba kratica i ligatura nije

dosljedna

2. razdoblje formiranja – od kraja 9. do kraja 10.st. (kapuansko razdoblje);

morfološke osobine, ligature i kratice postaju konstantne; riječi se pišu odvojeno i

počinje se upotrebljavati interpunkcija

3. razdoblje savršenstva – od 11. do 12.st., vrijeme opata Teobalda i Deziderija;

ističe se osobito uglati tio montekasinske beneventane; pismo je vrlo pravilno i

precizno, minijature pokazuju još veći bizantski utjecaj

4. razdoblje opadanja – od kraja 12. do kraja 13.st.; previše se naglašavaju

uglaste komponente; visina slova nije izjednačena, slova su manja i zbijenija; pad

redovničke discipline i pojava gotice u 13.st.

-ističu se i Salerno, Cava Napulj, Kapua, Bari (Osor, Rab, Zadar, Šibenik, Trogir, Split,

Dubrovnik)

-nastala je kaligrafiranjem knjižne kurzivne minuskule koja se u 8.st.

upotrebljavala u južnoj Italiji.

-u prvom redu je knjižno pismo: osvojila je južnu Italiju i Dalmaciju

-primjeri u Hrvatskoj

Evanđeljar opatice Vekenege iz 11.st. iz samostana Sv. Marije u Zadru

Kartular Sv. Krševana

Kartular Sv. Petra u Selu

Historia Salonitana

Osorski evanđelistar

Rapski evanđelistar (fragment)

Trogirski evanđelistar

-u početku je obla, u kasnijim razdobljima uglata

-karakteristična slova: a (dvostruko zbijeno c – na prvi pogled se prepoznaje

beneventana), e, r, t (vrlo nalik a); vrlo je često spajanje slova

-razlikuju se enklitičke ligature (jedno se slovo spoji s prethodnim) i proklitičke

ligature (slovo se spoji s idućim)

-do 11.st. nema posebnog interpunkcijskog znaka za upitnik

-ornamentacija beneventanskih kodeksa pokazuje razvojni put od skromnih početaka

do vrlo visoke umjetničke razine

16

Merovingika

-nastala je na osnovi kurzivne minuskule, a upotrebljavala se u državi Merovinga od

6. do 8.st.

-upotrebljavala se u knjigama i diplomatičkim dokumentima

-karakteristične su duge osi slova, obilje ligatura, zbijena slova najčešće nagnuta

ulijevo

-postoji više tipova merovingike:

1. kancelarijska merovingika – Diploma Klotara iz 625.g. je prototip svih kasnijih

diploma kraljevske kancelarije

2. tip skriptorija opatije u Luxeuilu (ili a tip zbog karakterističnog slova A)

3. tip skriptorija samostana u Laonu (a-z- tip zbog karakterističnih slova A i Z)

4. tip skriptorija samostana Corbie – kaligrafski elementi više su naglašeni

5. tip L – izrazito knjižno pismo

6. tip H ili burgunski tip – slovo H je nagnuto ulijevo

7. prekarolinška minuskula u dijelu Njemačke i Švicarske

-primjeri merovingike su:

Homilije sv. Augustina

Galikanski lekcionar

Missale gothicum

Hieronyimi epistolae

Historia francorum

-ornament merovinških rukopisa prilično je siromašan – svodi se na inicijal sastavljen

od ptica ili riba koje se prilagođuju obliku slova

-svi se ukrasi izvode u pastelnoj crvenoj, zelenoj i žutoj boji

Vizigotika

-razvila se iz kurzivne minuskule i upotrebljavala se na Pirinejskom poluotoku od

druge polovice 7. Do kraja 12.st.

-centar kulturne djelatnosti je Sevilla

-Izidor Seviljski je napisao Chronicu i Etymologiarum seu originum libri sex XX.

enciklopedija

-razvijala se u dva smjera kao dokumentarna i kao knjižna vizigotika

-knjižna vizigotika pokazuje utjecaje uncijale i poluuncijale

-većina paleografa drži da je i arapsko pismo donekle utjecalo na opći oblik slova

-paleografi razlikuju 4 razdoblja u razvoju vizigotike:

1. razdoblje formiranja (8./9.st.) – potezi su teški, slova široka, riječi se uglavnom

ne rastavljaju

17

2. razdoblje usavršavanja (9./10.st.) – rastavljanje riječi se dosljednije provodi,

slova nisu zbijena, javlja se i znak pitanja

3. razdoblje najvećeg uspona (10./11.st.) – slova se oblikuju na dovoljnom

prostoru

4. razdoblje opadanja (12.st.) – pokazuje utjecaj karolinške minuskule

-karakteristična slova su: A, G, T / slovo O je srcoliko

Irska i anglosaska srednjevjekovna pisma (scripturae

insulares)

-pod tim pismima (otočka pisma) razumiju se pisma koja su se razvila iz poluuncijale i

upotrebljavala se od 6.st. do kraja srednjeg vijeka u Irskoj, a u engleskoj do

normanske invazije 1066.g.

-rimska kurzivna minuskula ondje nije uhvatila korijena

-vjerke knjige koje su dolazile iz Rima bile su pisane uncijalom i poluuncijalom pa

je to bila osnova na kojoj su se razvijala njihova srednjevjekovna pisma.

-najranije specifične pojave inzularnog pisma opažamo u rukopisima 2.pol. 6.st.

-to pismo ima dva oblika: obli i oštri oblo pismo je svečanije i upotrebljava se u

svečanim kodeksima; oštro pismo najčešće se upotrebljava u manje svečanim

kodeksima

-općenito se drži da je oštri tip derivat oblog

-inzularna pisma se dijela na inzularnu majuskulu i inzularnu minuskulu

-postoji i prijelazni tip pisma koji je u sredini između majuskule i minuskule

-u irskim dokumentima se upotrebljava i specijalna kurzivna minuskula

-najstariji kodeksi pisani inzularnim pismima su evangelijari, psaltiri i sl.

Book of Durrow ili Codex Durmachensis (najstariji)

Lindisfarne gospels

Book of kells

Echternach gospels

-psaltiri:

Cathac of S. Columcille

Benedictional of S. Aethewold

-djelo Bede Venerabilisa: Historia ecclesiastica gentis anglorum

-sustav kratica sasvim je osobit jer se temelji na sustavu iz rimskog doba (notae iuris,

notae tironianae)

-značajke inzularne minuskule su na prvi pogled oštri oblici slova

-kao karakteristična slova smatraju se A, R, S

18

-broj ligatura prilično je velik

-osnovni ukrasni motivi su isprepletene spiralne vrpce

-posebna vrsta iluminacije su pojedinačne slike evanđelista i njihovih simbola;

iluminirane su čitave stranice figuralnim prikazima iz Kristova života

-boje su pastelne: žuta, zelena, crvena i smeđa (+upotreba zlata daje poseban

sjaj)

Karolina

-pod karolinom razumijemo tip latinske minuskule koja se upotrebljava od dolaska na

vlast Karla Velikog (768.g.) do kraja 12.st. u najvećem dijelu skriptorija i kancelarija

zapadnog dijela europskog kontinenta.

-karolinska renesansa traje od dolaska na vlast Karla Velikog do smrti Karla

Ćelavog (887.g.)

-prepisuju djela grčkih i rimskih pisaca

-nastala je reformom iz više središta, a oblikovala se pod utjecajem poluuncijale i

kurzive i raznih tipova prekarolinške minuskule.

-javlja se u Francuskoj, sjevernoj i srednjoj Italiji, Njemačkoj i Švicarskoj, Dalmaciji,

Kataloniji, Engleskoj i papinskoj kancelariji te u ostalim dijelovima Španjolske.

-osvojila je skriptorije, a zatim postala pismom javnih i privatnih isprava

-opće značajke karoline: pravilna, jasno, čitljivo i pomno oblikovana slova

-svako slovo se piše za sebe, ništa se u slovu pretjerano ne naglašava

-riječi se u najranijim tekstovima ne rastavljaju

Četiri razdoblja razvoja:

1. od pojave do kraja 9.st. – naglašeni elementi kurzivne minuskule

2. razdoblje 10.st. – oprema rukopisa je siromašnija, oblikovanje slova pokazuje

manju pravilnost i ljepotu, elementi kurzivne minuskule postaju rjeđi

3. razdoblje 11.st. – renesansna pisma: slova su veća i uspravna; riječi se u

tekstovima redovito odvajaju; javljaju se razni tipovi karoline sa značajkama

pojedinih zemalja; slova su više zaobljenija

4. razdoblje 12.st. – slova su sada viša nego šira i zbijenija; redovito počinju

početnom crticom; javljaju se razne suvišne crtice koje čine da slova budu nešto

uglatija, što će dovesti do tipa karoline koji ima neke elemente gotice, pa takav

tip zovemo karolino-goticom

-talijanska karolina je velika i iznimno okrugla

-humanisti su upravo nju preuzeli kao model za reformu pisma, pa je njihova zasluga

da su karolinška slova ušla u tiskarstvo kao poseban tip

-u Engleskoj je visoka i zbijena, u Francuskoj velika i okrugla

19

-španjolska karolina također je okrugla kao i u Francuskoj

-najstariji primjer u Dalmaciji je Splitski evangelijar, zatim Kartular sv. Petra na Selu,

Korčulanski kodeks

-posebnu skupinu karolinških kodeksa čine rukopisi zagrebačke Metroploitane

-njoj je pripadala glasovita Radonova Biblija s početka 9.st. (danas u Nacionalnoj

knjižnici u Beču)

-izvanredan je izvor za stariju hrvatsku povijest Registar pape Grgura VII. pisan je

karolinom 12.st., a sadrži pisma suvremenim vladarima, knezovima i biskupima

-Mletačka kronika ivana Đakona s početka 11.st. također je pisana karolinom

-otonska renesansa traje od poč.10.st. do sredine 11.st. – korisit se sustav

interpunkcije s mnogo većim brojem znakova nego u starije vrijeme.

Gotica

-gotica je latinsko pismo knjižnog i dokumentarnog karaktera koje se u više

regionalnih varijanata upotrebljava u skriptorijima i u kancelarijama zemalja zapadne

Europe od kraja 12. do polovice 15.st.

-osim latinskog sve se više upotrebljavaju i narodni jezici

-pismenost više nije privilegija klera

-osnivaju se sveučilišta: Padova, Bologna, Pariz, Oxford, Cambridge i knjižnice

-sada knjiga postaje trgovačkom robom

-gotica je izravan derivat karoline

-među opće značajke ubrajamo potpuno napuštanje oznake za diftong

-sustav kratica razvijen je u gotici kao ni u jednom drugom srednjevjekovnom pismu

-gotički rukopisi obliju specifičnim kraticama koje se grupiraju i prema granama

znanosti, pa imamo posebne kratice u teološkim, filozofskim, pravnim i medicinskim

rukopisima

-postoji nekoliko tipova gotice:

1. littera formata – u Francuskoj u 13. i 14.st. – knjižna gotica liturgijsog kodeksa

2. textus textura – u Engleskoj i Njemačkoj – kaligrafsko pismo teksta, osobito

pravnih kodeksa

3. littera rotunda – kaligrafsko pismo sjeverne Italije

4. fractura – tip prelomljenih slova kod kojeg se itiče prelomljenost duktusa i

kancelarijsko pismo; u 14.st. u Njemačkoj se koristi svečano knjižno pismo

5. bastarda – upotrebljava se u djelima knjižnog i povijesnog značaja; bastarda je

sredina između kurzivne i knjižne gotice

-u Italiji, Španjolskoj i Dalmaciji je obla dok je u ostalim zemljama uglasta

-Guttenberg je goticom štampao prvu knjigu – Bibliju u 200 primjeraka

20

-goticom su pisani statuti dalmatinskih gradova

-primjeri:

Biblia Sollemnis

Misal Jurja Topuskog

Decretum Gratian

Historia ragussi

Šibenska molitva

Red i zakon

Korčulanski lekcionar

Zadarski lekcionar

Vatikanski hrvatski molitvenik

-minijature gotičkih kodeksa pripadaju u zlatno doba iluminacije rukopisa

-u Italiji su naglasu bolonjska, firentinska i lombardijska škola

Humanistika

-nastala je pod utjecajem humanista u 15.st. po uzoru na karolinu

-središte humanističke reforme pisma je Firenza

-humanistika se dijeli na:

1. knjižnu – oponaša razvijenu karolinu + ostaci gotice

2. kurzivnu – više primjesa gotice; često u svečanim dokumentima

-u tisku se knjižna humanistika naziva antiqua, a kurzivna humanistika se naziva

italique

-primjer knjižne humanisitke je Statua et leges civitatis Spalati

-primjer kurzivne humanistike su Historia Salonitana maior i Historia obsidionis

Jadrensis

-minijatura kodeksa 15.st. vezana je za dvorove talijanskih vojvoda

Scriptura bullatica

-poslijednji pokušaj da se stvori novi tip latinskog pisma jest tzv. bullatica ili littera

sancti Petri

-u papinsku je kancelariju također prodrla humanistika

do kraja 16.st. u papinskoj se kancelariji rađa novo, do krajnosti izvještačeno pismo

-to je pravo pismo hijeratskog toka određeno za papinske bule

-bilo je tako nečitljivo da je uz orginal redovito bio priložen i prijepis pisna

humanistikom

-to je pismo očito uvedeno da se onemogući izdavanje falsificiranih papinskih bula

-ukinuo ga je tek papa Lav XIII. 1878.g.

21

-u našim se crkvenim arhivima nalazi mnogo papinskih bula pisanih tim pismom

DIPLOMATIKA

Definicije i zadaća

Dvije su osnovne skupine svjedočanstava o prošlosti:

22

1. narativni slobodni stil s više ili manje autorove mašte, nadugo i naširoko

pričanje o širem vremenskom razdoblju i nizu povijesnih događaja

2. diplomatički suhoparno i stereotipno govori o jednom činu pravnog karaktera

ili još o okolnostima koje su u neposrednoj svezi s njim

Kod narativnih izvora moramo utvrditi stupanj povijesne istinitosti događaja koji

se u njima navode provjeravajući ličnosti, sredinu i redosljed zbivanja, a kod

diplomatičkih izvora moramo utvrditi njihovu autentičnost (zadaća diplomatike)

Diplomatika pomoćna povijesna znanost koja proučava isprave (diplome)

vlastitom kritičnom metodom da utvrdi njihovu vrijednost kao povijesnog

svjedočanstva

-isprava pisano svjedočanstvo o jednom činu pravne naravi sastavljeno u

određenom obliku koji se razlikuje po mjestu, epohi, osobama i vrsti samog pravnog

čina

-isprava je pisano svejdočanstvo o jednom pravnom činu sastavljeno u propisanom

obliku koji ima zadaću da joj zajamči vjerodostojnost i dade dokaznu moć (C. Paoli)

-osnovne karakteristike isprave su da je to zapisani pravni čin po pravilima pisanja

-sudionici isprave su:

auktor (izvršitelj)

destinatar (kome se daje)

pisar (onaj tko piše)

-isprave se klasificiraju kao javne (izdaje ih nezavisna javna vlast: car, kralj, papa) i

privatne

-naziv diplomatica uveo je u znanost Jean Mabillon, davši svom djelu naziv de re

diplomatica libri sex (1681)

-riječ diploma potječe iz Grčke i prvotno znači dvostruku tablicu (diptih) koja je

sadržavala

1. dopuštenje cara ili senata da se netko može služiti državnom poštanskom

službom

2. dekret kojim se veteranima daje ius civitatis ili ius conubii

-u srednjem vijeku riječ diploma se jedva poznaje, a označava carski privilegij

-ponovno se javlja u doba humanizma i njome se označuju u prvom redu isprave

izdane u svečanom obliku koje izdaju visoki feudalci i vladari

-razlikujemo ispravu u užem smislu i ispravu u širem smislu

-isprave u širem smislu dijelimo u 3 skupine:

a) mandata – dokumenti isključivo administrativnog karaktera koje viša vlast

upućuje nižoj, a sadrže naredbu koju trebaprimijeniti

23

b) – obuhvaćaju korespondenciju svih vrsta (familijarna pisma ne pripadaju

užoj domeni diplomatike)

c) acta – službeni spisi koji prethode ispravi ili dolaze nakon nje (molbe, izvještaji,

bilješke, koncepti ili pak registracije samog dokumenta)

-treba razlikovati povijesnu od diplomatičke autentičnosti – neka diploma može

biti izdana u kraljevskoj kancelariji i s kraljevskim znanjem i potvrdom, a unatoč tome

biti povijesno neistinita, ali diplomatski autentična

-papa Inocent III. (12./13.st.) izdaje Decretum de crimine falsi u kojem se iznosi

postupak koji se ima primjenjivati prilikom analize sumnjivih isprava

-diplomatika je kao posebna grana znanosti nastala tek u 18.st.

Povijesni pregled razvoja diplomatike

-humanizam je dao poticaj da se razvije kritika diploma

-tome su mnogo doprinjeli neki očiti falsifikati

-Petrarca je ustanovio falsifikat diplome kojim su tobože Cezar i Neron dali neke

privilegije Habsburgovcima

-Lorenzo Valla i Nicolaus Cusanus otkrili su falsifikat darovnice kojom car

Konstantin na samrti poklanja papi Silvestru I. Zapadno Rimsko Carstvo

-Matija Vlačić Ilirik zajedno sa suradnicima u djelu Ecclesiastica historia je dokazao

da su tzv. Pseudoizidorove dekretalije falsifikat (to je kronološka zbirka raznih dekreta

i zaključaka koncila nastala u 9.st.)

-reformacija je još više potaknula kritičko ispitivanje

-izum tiska je velikom broju učenjaka stavio na raspolaganje arhivske materijale kojih

su orginali dotada bili ljubomorno čuvani

-razvoj diplomatike u 17.st. potakla su dva važna događaja: budući da su u

Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.) nestale mnoge povelje kojima su i

katolici i protestanti temlejili razna prava vestfalskim je mirom određeno da se do

1. siječnja 1648.g. na temelju starih isprava moraju urediti sva sporna posjedovna

pitanja – povod da se konstruiraju falsifikati

-u sporu ženskog samostana i grada Lindau je posredovao prof. Conring koji je

povodom toga 1672. napisao raspravu pod nazivom Censura diplomatis quod

Ludovico imperatori fert acceptum coenobium lindaviense, u kojoj je prvi put dao

pravila za utvrđivanje autentičnosti diploma – loš jezik nije znak da je diploma

falsifikat, nego ako njezin jezik i ortografija ne odgovaraju jeziku kancelarije onda

je to znak falsifikata

24

-u Francuskoj se javlja drugi tip diplomatičkih ratova – izazvao ih je isusovac Daniel

Papebroch koji je napisao da su falsifikati mnoge merovinške diplome izdane u

samostanu Saint Denis

-u samostanu St. Germain des Pres u Parizu je djelovala benediktinska

kongregacija Sv. Maura (Maurinci) u kojoj je djelovao i Jean Mabillon (17./18.st.)

svojim djelom De re diplomatica libri sex čitav je problem postavio na znanstvenu

osnovu – temelj moderne diplomatike

Karakteristike isprave

-karakteristike isprave su unutarnje (struktura, jezik, stil) i vanjske (pismo,

materijal, tinta, pečat, razni znakovi)

-struktura isprave: protokol (uvod) / korpus (tekst) / eshatokol (zaključak)

Protokol

Invokacija (simbol za zazivanje imena Božjeg) – može se zazivati riječima ili simbolom (križ)

Intitulacija (ime pisca isprave) – osim krsnog imena

Inskripcija (ime i naslov destinatara - kome se piše)

Salutacija (formula pozdrava)

Korpus

Arenga (moralna sentencija)

Promulgacija (sadržaj)

Naracija (što je prethodilo, zasluge)

Dispozicije (što se daje)

Finalne klauzule (formule kojima se štiti učinak pravnog čina – mora se, zabranjuje se, zakletva, kazna, prijetnja)

Eshatokol

Potpisi i znakovi (pridonose vjerodostojnosti isprave)

Datacija (mjesto i vrijeme)

Aprekacija (feliciter amen – želja svih sudionika da sadržaj isprave bude uspješan)

Diplomatika razlikuje 3 skupine finalnih klauzula:

25

1. niz manjih formula kojima se štiti pravni čin od svih iznimaka ili kojima

se posebno osigurava

2. sanctio

3. corroboratio

Manje finalne klauzule su:

a) clausula praeceptiva kojom se posebno naglašava da se dispozitivni dio isprave

mora izvršiti

b) clausula prohibitiva kojom se zabranjuje da se bilo što učini što bi spriječilo

izvršenje dispozicije

c) clausula derogativa kojom se oduzima pravo pozivanja na neki suprotni

prethodni akt

d) clausula reservativa – kojom se u nekom ugovoru štite eventualna prava trećih

lica

e) clausula obligativa kojom kontrahenti zadani vjerom, zakletvom, jamcima ili

obligiranjem svoje osobe, svojih dobara i dobara svojih nasljednika jamče da će

ugovor ispuniti onako kako je ispravom utvrđeno

f) clausula renuntitativa kojom se netko odriče prava poziva na neke zakone,

statute ili običaje koji bi mu dopustili da učini protivno od onoga što je

dispozicijom određeno

Sanctio formula kojom se izriče kazna onima koji bi učinili da se dispozicija ne

izvrši ili pak nagrada onima koji izvrše ono što se dispozicijom predviđa

-nagrada se rijetko izriče, mnogo je češća prijetnja kaznom koja može biti duhovna i

vremenska

-pod duhovnom kaznom razumije se anatema, ekskomunikacija, zazivanje izljeva

srdžbe Božje na sve koji bi pokušali učiniti nešto što bi spriječilo da se izvrši autorova

volja.

-vremenska se kazna sastoji u plaćanju određene svote novca državnoj blagajni

Corroboratio formula kojom autor najavljuje sredstva i način kojima pravnom

činu osigurava pravni učinak, trajnost i svjedočanstvo

-sredstva koja se tu javljaju su izjava da je isprava o pravnom činu napisana,

pečat, potpis, razni znakovi i birograf

Jezik i stil isprave

-na području Zapadnog Rimskog Carstva isprave su pisane latinskim jezikom

26

-narodni jezik u ispravama najprije se javlja u Engleskoj (9.st.), južnoj Francuskoj

(10.st.) u sjevernoj Francuskoj (13.st.), u Italiji u 10. i 11.st., u Španjolskoj 13.st.

-narodni jezik je postupno prodirao u isprave ovih zemalja pa je latinski jezik

prevladavao sve do 16.st.

-u nas je hrvatski jezik ušao u ispravu Kartular opatije sv. Ivana Krstitelja u Povljima

na otoku Braču već 1184.g., ali je latinski jezik dominirao sve do 1847.g.

-barbarski narodi prihvatili su latinski kao jezik svoje administracije, ali su ga

iskvarili da je u njemu bilo malo toga zajedničkog s klasičnim jezikom.

-čitajući srednjevjekovne isprave lako u njima možemo zapaziti poseban stil i

ritam

-cursus – ustaljen način završavanja rečenice u određenom ritmu

Vanjske karakteristike isprave

-u vanjske karakteristike isprave diplomatičari ubrajaju materiju na kojoj je

pisana, zatim tintu, pismo, osobite grafičke znakove i pečate.

-do kraja 7.st. piše se na papirusu kojeg onda zamjenjuje pergamena

-papir se počeo upotrebljavati u 13.st. u kancelarijama za pisanje registara,

protokola i pisama

Posebni grafički znakovi

1. u invokaciji nalazimo simboličku invokaciju izraženu znakom križa,

kristogramom ili tzv. Konstantinovim znakom i krizmonom koji se stavlja na

početku isprave, a sastoji se od početnog slova imena Iesus Christus

2. monogram – on se sastoji od slova imena auktora isprave postavljenih najčešće

u obliku križa

3. sredinom 11. st. papinska je kancelarija počela upotrebljavati znak zvan rota –

nastao je od znaka križa, a postavljao se pred papin potpis ili prije Bene valete

(monogram papinskih isprava)

4. notarski znak – najvidljiviji znak notarskog akta; katkada se nalazi u lijevom

gornjem kutu, međutim obično je u lijevom donjem kutu notarskog akta (svaki

notar ima svoj znak – ime ili inicijali)

Pečat također dio vanjske karakteristike isprave koji pri diplomatičkoj analizi treba

proučiti.

-sigilografija ili sfragistika odijelila se kao posebna ppz

-na početku se pravio isključivo od prirodnog voska

-u 11.st. javlja se crveni i zeleni pečat, a u 13.st. smeđi

-kao matica pri pečačenju upotrebljavao se prsten ili metalna matica zvana

typartum

27

-u 16.st. prevladava tzv. španjolski vosak

-metalni se pečat najprije upotrebljavao u Bizantiji, a zatim je došao u papinsku

kancelariju – od metala se najprije upotrebljavalo olovo, a za svečane povelje zlato

-oblik pečata ovisi o materiji / voštani pečat može biti okrugli, ovalni, duguljasti ili

gotički i pečat u obliku štita (geometrijski oblici vrlo rijetki)

Tipovi pečata su:

1. vladarski tip – prikazuje vladara kako sjedi na prijestolju

2. konjanički tip – prikazuje čovjeka na konju

3. pješački tip – prikazuje čovjeka kao stoji

4. heraldički tip – prikazuje grb vlasnika pečata

5. hagiografski tip – prikazuje nekog sveca

6. monumentalni tip (topografski) – prikazuje crkvu, grad ili utvrdu

7. tip na kojemu je samo natpis

-legenda okružuje lik pečata i sadrži ime i naslov vlasnika pečata

-način pečačenja ovisi o materiji

-metalni pečat visi na vrpci / voštani pečat može biti viseći ili utisnut / treći način –

vosak prodre kroz perforiranu pergamenu na drugu stranu

-isprave najčešće imaju samo jedan pečat

Glavni sudionici isprave

-isprava obuhvaća dvije bitne stvari pravni čin i njegovu dokumentaciju

-diplomatička znanost ima ove izraze:

1. auktor – osoba koja vrši pravnu radnju. To je u javnoj ispravi vladar koji ispravom

daje benificij ili privilegij, a u privatnoj ispravi oporučitelj koji oporukom

nasljednicima raspoređuje svoja dobra, osoba koaj prodaje kupcu pokretno ili

nepokretno dobro, darovatelj koji nekoj osobi poklanja neko dobro

2. destinatar – osoba kojoj je namijenjen pravni čin – uvijek se razlikuje od auktora

pravnog čina

3. scriptor (pisar) isprave – osoba koja po svome zvanju ili kao javni službenik

piše ispravu na molbu prije navedenih stranaka ili na molbu jedne stranke

Javna i privatna isprava

-moderna diolomatika zadržala je osnovnu klasifikaciju isprava podijelivši ih na javne

i privatne

-javna isprava je ona koju izdaje nezavisna vlat (car, kralj, papa), sve su druge

privatne

28

Postanak javne isprave

-isprave nastaju određenim procesom kojega etape ovise o vrsti isprave

-prvi dio ima ove faze:

1. prethodni poslovi – ovise o tome izdaje li auktor ispravu vlastitom pobudom ili

na poticaj destinatara. Ako izdaje na poticaj destinatara onda destinatar najprije

molbom (petitio) moli auktora za ono što će biti predmet pravnog čina

2. pravni čin – sastoji se u izricanju volje jedne ili više osoba da se ostvari određeni

pravni učinak odnosno da se dovede do kraja odluka auktora

3. pošto se pefektuira pravni čin, auktor daje naredbu da se o njemu sastavi

isprava

-drugi dio čine faze koje se odnose na čin pisanja isprave

1. izrada teksta

2. pisanje orginala

3. rekongicija – priznanje da je isprava sastavljena po propisima kancelarije i da

odgovara auktorovoj volji

4. konvalidacija – potvrda vjerodostojnosti; vrši ju sam auktor vlastitim potpisom ili

pečatom kojim se isprava pečati po njegovoj naredbi ili pak to čini više svjedoka

svojim potpisom

5. taksiranje – se obavljalo samo u velikim kancelarijema; destinatar je morao

platiit određenu svotu novca

6. registriranje – prepisivanje cijelog teksta u posebne knjige (registrum) obavljali

su službenici kancelarije da bi ako ustreba mogli izdati prijepis

7. predavanje isprave destinataru što je često bilo popraćeno prigodnom

ceremonijom

Postanak privatne isprave

Notarska isprava

-privatna isprava nastala je zbog potreba svakodnevnog poslovnog života

-postanak notarskog akta sličan je postanku javne isprave

-pošto bi stranke dogovorile da će sklopiti ugovor o pravnom poslu, obratile bi se

notaru s molbom da im redigira potreban akt

1. faza – skiciranje ili koncept ugovora

2. faza – notar unosi tekst ugovora u knjigu imbrevijatura

3. faza – redigiranje orginala

-slijedio je potpis stranaka, svjedoka i notara

-potpis stranaka je rijetkos jer je pismenost bila ograničena

29

Kaptolska isprava

-pod vjerodostojnim mjestima razumijemo one kaptole i samostane koji su imali

pravo redigiranja privatnih isprava

-Zagrebački je kaptol tu funkciju obavljao već 1229.g.

-kaptolsku ispravu piše anonimni pisar, a izdaje ju kanonik lektor, koji u ispravi

također ostaje anoniman

-pečat daje kaptolskoj ispravi javnu vjeru

-čuva ga kanonik (custos) u posebnoj škrinji zatvorenoj pod pečatom sedmorice

kanonika

-pouzdanje u kaptolsku ispravu osigurava stroga kazna za onoga koji bi pokušao

zloupotrijebiti pečat i falsificirati ispravu (njemu bi se u oba obraza utisnuo užareni

pečat)

-loca credibila u Dalmaciji: kaptoli zadarski, ninski, skradinski, kninski, trogirski i

splitski te samostan ivanovaca u Vrani

-zagrebački kaptol djelovao je do 1855. kada je uveden javni notarijat

-isprave počinju intitulacijom s formulom pozdrava

Formulari

-srednjevjekovni je pisar sastavljao ispravu modificirajući je prema sadržaju neke

druge isprave ili prema modelima koje nalazimo u zbirkama

-stari formulari su sadržavali potrebnu pravnu terminologiju pa su u jednu ruku

bili garancija da će isprava zadovoljiti s formalne strane

-jedan od najpoznatijih autora notarskih formulara bio je Rolandinus Passagerii koji

je 1234. obavljao notarsku službu u Bologni

Tradicija isprave

-isprava je mogla doći do nas na 3 načina: kao koncept, kao orginal, kao kopija

a) koncept pisana skica isprave bez ikakava pravnog učinka

b) original isprava koja je nastala voljom autora s svim unutarnjim i vanjskim

svojstvima pa kao takva ima potpunu pravnu moć

c) kopija prijepis isprave nastao nakon originala

-s obzirom na pravnu vrijednost kopije se dijele na jednostavne i autentične

-jednostavne nemaju nikakva znaka potvrde pa predstavljaju poseban problem

prilikom proučavanja jer je potrebno povijesnom kritikom dokazati istinitost njihova

sadržaja

30

-ovoj skupini pripadaju i tzv. imitativne kopije – kopije koej potpino imitiraju sve

unutarnje i vanjske karakteristike originala

-autentične i ovjerene kopije one koje vidljivo posjeduju dokaznu moć i

nadomiještaju original u potpunoj mjeri

-destinatar često traži ovjerenu kopiju zbog toga što je original isprave oštećen i

prijeti opasnost da će postati nečitljiv

-diplomatika razlikuje dvije vrste autentične kopije:

1. vidimus ili transumpt – prijepis neke isprave umetnut u novu ispravu i

potrvrđen autentičnim pečatom

2. notarski prijepis – razlikuje se po obliku; vrlo je nalik imitativnoj kopiji: notar bez

uvodnih formula prepisuje tekst i potvrđuje ga svojim znakom i potpisom

-posebnu skupinu kopija čine prijepisi isprava koji se unose u rukopisne knjige, a to

su:

a) registri knjige u koje se unose ipsrave po volji autora

b) kartular knjige u koje fizička ili pravna osoba unosi prijepise isprava izdanih u

njihovu korist

-najstariji prijepisi su iz južne Njemačke iz 9.st. (kopijalne knjige)

-naši kartulari su dragocijen izvor za proučavanje hrvatske srednjevjekovne povijeti

-Povljanski kartular opatije sv. Ivana Krsititelja u Povljima na Braču pisan je ćirilicom i

hrvatskim jezikom

-nastao je 1184., a prijepis 1250.

-Kartular Sv. Petra u Selu korinika je o postanku benediktinskog samostana koji je u

Poljicama osnovao hrvatski velikaš Petra Crni

-pisan je poč. 12.st. karolinškom minuskulom osim poslijednjeg lista koji je pisan

beneventanom

-Kartular benediktinskog samostana sv. Stjepana pod borovima nije sačuvan u

originalu nego u talijanskom prijevodu iz druge polovine 17.st.

-Kartular crkve sv. Dujma u Splitu nije sačuvan u originalu

-Kartular nekadašnje opatije sv. Ivana Evanđelista u Rogovu kod Biograda osim svojih

sadržaja sadrži još i povelje i popis posjeda samostana sv. Kuzme i Damjana u Tkonu

na otoku Pašmanu

-Kartular sv. Krševana u Zadru poznajemo po Šišićevu opisu i iz sačuvanih kopija

(nestao 1919.)

-Kartular samostana bednediktinskih redovnica sv. Marije u Zadru čuva se u arhivu

istog samostana

31

Falsifikati

-falsifikatom se može smatrati svaki dokument koji po namjeni svog tvorca treba da

bude ono što zapravo nije

-potpuni falsifikati su tzv. fiktivni originali za koje se po vanjskim i unutarnjim

karakteristikama čini da su original, a zapravo su potpuno izmišljeni

-tri su osnovna uzroka falsifikatima

prijevara radi nezakonitog stjecanja dobara ili privilegija

zaštita nedokumentiranog, ali valano stečenog

taština

Egdotika diplomatičkih izvora

Egdotika znanost koja se bavi teorijom i praksom izdavanja povijesnih izvora

-praksa egdotike svodi se na pitanje kako prezentirati istraživaču izvorni tekst i kako

ga učiniti jasnim i razumljivim

-budući da u jednom povijesnom dokumentu pstoje dvije vrste problema, problem

izvornosti teksta i problem njegove povijesne istinitosti razvile su se dvije

vrste kritike

1. vanjska ili eruditivna kritika – terba utvrditi prvotni oblik, vrijeme i mjesto

postanka rukopisa, njegova autora itd.

2. unutrašnja ili literarna – bavi se izvorom u cjelini, a ponajprije pitanjem

provjeravanja istinitosti povijesnih činjenica, interpretacija sadržaja i posebno

pitanjem koliko autor može biti izravan svjedok navedenih činjenica

32

KRONOLOGIJA

Kronologija ppz koja objašnjava sustave računanja vremena u prošlosti

-dio diplomatike jer se pojedini element može podvrći diplomatičkoj kritici tek kada

ga smjestimo u vrijeme i mjesto njegova postanka

-osnovne vremenske jedinice su dan, tjedan, mjesec, godina

Dan

-označavanje dana u datumu ustalilo se tek u 12.st.

-postoje tri vrste dana

1. dies naturalis (naravni dan) – vrijeme od izlaska do zalaska sunca

2. dies artificalis (umjetni dan) – puni dan, dan i noć zajedno

3. dies civilis (građanski dan) – vrijeme od ponoći do ponoći

-diplomatički izvori u srednjem vijeku gotovo da i ne poznaju podjelu dana

-Rimljani su dijelili dan na satove koji nisu bili jednaki, a to je ovisilo o godišnjem

dobu

-jednaki su se satovi uveli u 14.st. kada je pronađen mehanizam odbijanja satova i

to najprije 2 puta po 12, a kasnije 24

-sustav od 24 sata bio je u upotrebi u Italiji i Dalmaciji

Tjedan (sedmica)

-tjedan ili sedmica je židovskog podrijetla

-Rimljani imaju vremensku jedinicu od 9 dana

-za nazive dana u sedmici postoje 2 sustava: jedan po tzv. ferijama, drugi po

planetama

33

Nedjelja Dominica Dies dominica

Ponedjeljak Feria secunda Dies Lunae

Utorak Feria tertia Dies Martis

Srijeda Feria qurta Dies Mercurii

Četvrtak Feria quinta Dies Iovis

Petak Feria sexta Dies Veneris

Subota Sabathum Dies Saturni

Mjesec

-postoje dva načina datiranja dana u mjesecu: rimski (mos Romanus) i bolonjski

(mos Bononiensis)

-u rimskom načinu dani u mjesecu se datiraju računajući koliko su udaljeni od jednog

od tri orijentaciona dana u mjesecu

-to su: Kalendae (1. dan u mjesecu), Nonae (5. Ili 7. dan u mjesecu) i Idus (13. Ili

15. dan u mjesecu)

-dani nakon Kalenda broje se retrogradno računajući koliko dana preostaje do Nona;

dan prije naona datira se pridjevom Nonas, nakon Nona dani se opet broje

retrogradno do Ida …

-bolonjskom načinu se mjesec dijeli na 2 polovice: prvih 15 dana (odnosno 16) se

datira prema progresivnim brojevima od 1 do 15 (16); druga se polovica broji

ovako: trećeg dana do kraja mjeseca, četvrtog dana do kraja mjeseca…

Godina

-u diplomatičkim se dokumentima obilježava na dva načina:

1. po kršćanskoj eri

2. po carskoj (vladalačkoj) eri

-u crkvenim, a posebno u papinskim ispravama nalazimo i godinu vladanja pape

-ostali komplementarni podaci kao što su imena suca, biskupa, gradskog kneza

ili neki događaj samo potvrđuju istinitost datuma koji se može provjeriti pomoću

drugih suvremenih podataka

Datiranje po svetkovinama

-u srednjem vijeku se često datira prema svetkovinama ili po danima svetaca

34

-po stalnim svetkovinama se datira na dan svetkovine, uoči blagdana i sutradan po

blagdanu

-glavna je pomična svetkovina Uskrs (Pasha) i prema njemu se ravnaju sve ostale

pomične svetkovine (Uzašašće, Duhovi, Trojstvo)

-Uskrs se slavi prve nedjelje nakon prvog proljetnog uštapa (između 22. ožujka i

25. travnja)

Reforma kalendara

-Romulova ili civilna godina imala je 304 dana (6 mjseci po 30 i 4 mjeseca po 31

dan)

-kralj Numa dodaje siječanj i veljaču (365 dana)

-46.g.pr.Kr. Julije Cezar reformira kalendar i dodaje šest sati na 365 dana

-kako se nagomilala velika razlika između civilne i sunčane godine Cezar je 46.g.

umetnuo 67 dana (ukupno 445)

-kalendar se bazira na orijentacijskim danima u mjesecu

-konačnu reformu 1582.g. provodi papa Grgur XIII. (365 dana, 5 sati, 48 minuta i

46 sekundi)

Ere ili počeci brojenja godina

-Era Olimpijada svečanost Olimpijada počinjala je prvog uštapa nakon ljetnog

solsticija

-Olimpijada se sastoji od ciklusa od 4 godine

-prva Olimpijada bila je 1. srpnja 776.g.pr.Kr.

-s prestankom Olimpijskih igara 393.g. prestaje upotreba Era ab urbe condita (od

osnutka grada Rima Varon 12.travanj 753.pr.Kr.) – njome se služe samo

povjesničari

-Era konzula nakon 153.g.; konzuli su se mijenjali 1. siječnja

-poslijednji konzul na Zapadu bio je Paulinus 534.g.; poslijednji je put datirano po

konzulima

pismo pape Sergija III. 904.g.

-car Justinijan 537.g. uvodi carsku eru

-Carigradska ili bizantska era u Bizantiji u 7.st. – datira od stvorenja svijeta (ab

orbe condito) – početak 1. rujna 5508.g.pr.Kr.

-židovska era također ab orbe condito počela je 3760.g.pr.Kr.

-era hidžre ili muhamedska era koja obilježava seobu Muhameda iz Meke u

Medinu (16.srpnja 622.g.)

35

-kršćanska era obilježava Kristovo rođenje (Dionizije Mali – 1.siječnja 756.g.

Varonove ere –6 ili –7 godina)

Početak godine

-razni načini računanja početka godine u kronologiji se nazivaju stilovi:

1. stylus byzantinus – godina počinje 1. rujna, a završava 31. kolovoza

2. stylus nativitatis – 25. prosinca (na Božić)

3. stylus incarnationis – 25. ožujka (blagdan Navještenja)

4. mos Venetus – 1. ožujka (u Veneciji do sloma Republike)

5. stylus circumcisionis – 1. siječnja (preuzet iz julijanskog kalendara, službeno

uveden 1691. bulom pape Inocenta XII.)

6. stylus gallicus – prema Uskrsu

Kontrolni elementi datuma

-kontrolni elementi datuma su indikcije, epakte, konkurente

Indikcije ciklus od 15 godina (indictio Roma, Graeca, Bedana, Senensis)

-broje se od 1. do 15. i svakoj godini odgovara određena indikcija

Epakte pokazuju u kojoj je fazi mjesec na dan 22. ožujka (broj epakti može biti

od 0 do 28)

-da bismo pronašli epakte moramo najprije pronaći tzv. zlatni broj – svi dani u godini

kada pada mlad mjesec

Konkurente obilježavaju koji je dan u tjednu 24. ožujka ( bilježe se brojkama od

1 do 7)

-ako nađemo da su određene godine konkurente 7. znači da je te godine 27. ožujak

pao u subotu (poslijednji dan u tjednu)

-već u drugoj polovici 12.st. njihova upotreba iščezava

36