P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I I • BROJ 14 FEBRUAR 2010 • ISSN 1840-0930 • C IJENA : 3 KM

PORODICAstub društva

Bereketporodice

SuraEt-Tekasur

Edebali iOsman Gazi

Radujte sei obradujte

Blagodat sna i odmora

ŠTA JE

je ljubav, jedan selam prostranoj budućnosti iz historijskih dubina.

je stvorenja voljeti radi Stvoritelja, i to dokazivati hizmetom.

je nada do zadnjeg trenutka, i kada su ti svi leđa okrenuli.

je jedna vijest, jedno jutro, jedno pismo od voljenog.

ne pita i ne sudi, nego prihvata u zagrljaj.

je svjetlosno lice, okrenuto prema Kabi.

je neprijatelj grijehu, a ne griješniku.

je naš hod, prema znanju i ljubavi.

je žar kad gori ljubav u srcima.

je ‘mi smo’, a ne ‘ja sam’.

je oko što vidi istinu.

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I I • BROJ 14 FEBRUAR 2010 • ISSN 1840-0930 • C IJENA : 3 KM

PORODICAstub društva

Bereketporodice

SuraEt-Tekasur

Edebali iOsman Gazi

Radujte sei obradujte

Blagodat sna i odmora

Udruženje SEMERKAND

14. MAJA 92 br. 14

Ilidža / Sarajevo

Tel/Fax: +387 33 624 883

.

ISSN 1840-0930

Za izdavača

MIRZA PAŠIĆ

Glavni i odgovorni urednik

NEDŽAD ĆEMAN

Redakcija

Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆDr. ALMIR FATIĆ

Dr. MERIMA ČAMOMEHMED ĆEMAN

EDIN TOPČIĆ

Tehničko uređenjeMUHAMED MULAOSMANOVIĆ

LektorALDINA ADEMOVIĆ

DistribucijaADIL BEĆIREVIĆ

061 828 342

Cijena:

BiH: 3 KM Turska: 4 YTL Hrvatska: 15 Kn Crna Gora: 2 EUR Srbija: 2 EUR Europa: 3 EUR USA: 5 USD

Štampa: Bemust, Sarajevo www.bemust.ba

Redakcija zadržava pravo dorade objavljenih materijala.

Poslani materijali se ne vraćaju nazad. Magazin ne preuzima odgovornost

za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

SEMERK ANDP O R O D I Č N I M A G A Z I N

UREDNIK

Porodica – stub društvaPoštovani čitatelji, SEMERKAND kojeg držite u svojim rukama je po-

rodični magazin. Redakcija svojim tekstovima nastoji educirati sve čla-nove porodice, pomoći im u razumijevanju i važnosti njihove uloge te ih motivisati na trud i zalaganje. Na skali naših želja sigurno se pri samom vrhu nalazi sreća u porodici. Usvajajući recept Kur’ana i sunneta, to jest takvaluk/bogobojaznost, postiže se istinska sreća. Takvaluk s jedne strane podrazumijeva odbacivanje loših djela i loših osobina, a s druge strane činjenje dobrih djela i usvajanje lijepih osobina. Osjećaj prisnosti, povjerenja, susretljivosti, nježnosti i ljubavi u porodici je vrhunska bla-godat. Sretna porodica je čvrst stub u društvu.

Kur’an nam je ponudio mnogo modela vezanih za porodicu i njene članove. Sjetimo se Musaa, a.s., kao glave porodice i njegove brige za svoju čeljad: ”A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: ‘Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći uputu.’” Baš u toj brizi za porodicu Allah, dž.š., ga je zovnuo i za poslanika odabrao. Prvo što je tada mudri Allah od njega zatražio je da izuje svoju obuću. Dakle, odgoj na prvom mjestu. Abdulhalim Mahmud veli: “Da kažemo nešto i u vezi sa sintagmom “pa izuj obuću svoju”. Radi se o stvarnom izuvanju obuće. Međutim, ova sintagma ukazuje i na izuvanje “onog najnižeg”. Kada god čovjek izuje ono što je najniže, opet će ostati nešto drugo koje je najniže a koje također valja izuti. Na taj način čovjek je u stalnom napredovanju i uzdizanju. Islam proglašava da je svaki čovjek kod koga su dva dana ista obmanjen. Ako svaki dan ne bude bolji od prethodnog, on je na gubitku. Spomenuta sintagma također aludira i na to da se čovjek očisti i od svoje duše koja naređuje zlo (nefsi emmara) i od šejtana koji mu ubacuje loše misli (vesvesa). Sintagma “pa izuj obuću svoju” općenito aludira na: izuj nečist, izuj sve ono što je uprljano pretvaranjem, pa putuj Allahovim pu-tem čist materijalno i moralno. Jer, Allahov put je put čistoće i iskrenosti.

Najuži članovi porodice su otac/suprug, majka/supruga i djeca. Svi oni međusobno trebaju pokazati odgoj. Roditelji djeci daju lijepa imena, lijepo vaspitanje, poučavaju ih Kur’anu i pomažu im oko ženidbe i udaje. Otuđenost roditelja od djece i obrnuto je bolest današnjeg društva. El-Akra’ ibn Habis je vidio kako Vjerovjesnik, a.s., ljubi hazreti Hasana, pa mu je rekao da on ima desetero djece i da nikoga od njih nije poljubio. Na to mu je alejhi’s-selam rekao: “Ko nije milostiv, ni njemu se neće smilovati.” Zbog dobrote i poslušnosti prema roditeljima, Jahja, a.s., je u Kur’anu pohvaljen: “I roditeljima svojima bio je dobar, a nije bio ohol i neposlušan.” Sjetimo se još dva hadisa: “Žena koja klanja pet dnevnih namaza, posti mjesec ramazana, vodi računa o svojim stidnim mje-stima i pokorava se svome mužu neka izabere dženetsku kapiju na koju će ući”, i: “Najpotpuniji iman ima onaj čovjek koji ima najljepše ponašanje prema svojoj supruzi.”

Neka nam Milostvi podari rahmet i bereket da budemo što bolji u našim porodicama!

urednik@semerkand.com.ba

SADRŽAJ SEMERKANDFEBRUAR2010UVODNA RIJEČ PORODICA JE STUB MUSLIMANSKE ZAJEDNICE

Sejjid Mehmed Sāki Erol

TEMA ISLAM - VJERA PORODICEDr. Almir Fatić

BEREKET PORODICEDr. hfz. Džemail Ibranović

IBLIS I NJEGOVA KAZNAImam el-Gazali

HAJATU´S - SAHABEEl-Kandehlevi

VRIJEDNOST IMAMETA Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni

SURA ET - TEKASURIbn Adžibe el-Haseni

FEJDU´L - KADIRAllame el-Munavi

ISLAMSKO UČENJE O UZVIŠENOM BOGURifet Šahinović

HILJADU I JEDNA KAP

STRPLJIVI I STRPLJIVEEmina Ćeman

PISMO PRIJATELJUImam Rabbani, k.s.

GOVOR STANJA

BLAGODAT SNA I ODMORAAlmedina Tulić

MUDROST KADERAAli Tantavi

EBU HANIFE

MUVEKKITOVE ZANIMLjIVOSTI

TEŠKI OČAJIMehmed Ćeman

DRAGULJARI RIJEČIErol Zubčević

HARUN ER-REŠID I SUFJAN ES-SEVRIKemaluddin ed-Damiri

VRIJEMEAida Begić-Zubčević

HAZRETI MERJEM

DOVIŠTE DOBRE VODE Mirza Sinanović

NAUKA I TEHNIKAIsmail Nezirović

DVA DAHAEdin Topčić

BREZADr. Merima Čamo

BOLESTI ORGANA ZA MOKRENJESuad Šendelj

4

6

12

14

16

19

20

22

24

26

28

30

32

34

36

38

40

42

46

48

50

52

54

56

58

6062

Islam- vjera porodice

Islamsko učenjeo Uzvišenom Bogu

Blagodatsna i odmora

Vrijeme

6

24

34

50

Uzvišeni Allah je Onaj Koji sve stvara u parovima (ez-Zarijat, 49), dok On uzviše-

ni nema pâra. On je hazreti Adema i hazreti Havvu, našu majku, stvorio kao ljudski pâr. Ljudski rod je na-stao i namnožio se upravo od ove blagoslovljene porodice.

I danas je postojanje i širenje zajednice vezano za porodicu. Svi narodi su, također, utemeljeni na porodici koja je sastavljena od muža, žene i njihove djece. Insti-tucija porodice zasniva se na bra-ku, zakonski dozvoljenom zajed-ničkom životu jednog muškarca i žene. Podstičući svoj ummet na brak i zasnivanje porodice, Resu-lullah, s.a.v.s., je rekao: “Ženite se, povećavajte vašu brojnost, jer ja ću se na Kijametskom danu ponositi vašom brojnošću!” (Bejheki)

Ciljevi islamskog braka i poro-dice, kao institucije prije svega, su: čuvanje muškarca i žene od zabranjenog načina života, formi-ranje zdrave ćelije društva i odga-janje potomstva u duhu dove nekih Vjerovjesnikā, alejhimus-selam, koji su molili: Daruj mi potomke koji će vjerovati i činiti dobra djela!” Na-ređujući vjernicima brak (el-Bekare, 221), uzvišeni Allah nam ukazuje na osnovni princip bračne zajednice. Naime, muslimanska porodica na-staje zajedničkim življenjem jednog muslimana i muslimanke. Naša vjera jednoj muslimanki strogo zabranjuje brak s nemuslimanom, a zbog činjenice što djeca pripada-ju ocu. Međutim, muslimanka se može udati za nemuslimana pod uvjetom da on prihvati islam. Naj-važniji uvjet (šart) za formiranja bračne zajednice jeste ispunjava-nje islamskih propisa. Sreća jedne

porodice usko je povezana s ispu-njavanjem právā i izvršavanjem obaveza oba supružnika. Samo se pridržavanjem islamskih zapovi-jedi i zabrana u porodičnom životu može sviti sretno gnijezdo i obez-bijediti čvrsti temelji za budućnost.

Nakon što se formira jedna po-rodica, ona se mora i čuvati. To je moguće ispunjavanjem Božije za-povijedi koja glasi: “Reci vjernicima neka čuvaju svoje poglede od ha-rama i neka vode brigu o svojoj čednosti! (...) Reci vjernicama neka čuvaju svoje poglede od harama i neka vode brigu o svojoj čednosti!” (en-Nur, 30–31) To je uvjet za sretnu, sigurnu i dugotrajnu porodi-cu, ali i za cijelu musliman-sku zajednicu. Poslije toga, supružnici trebaju izvrša-vati međusobne obave-ze i dužnosti, a na način

Porodicaje stub

muslimanskezajednice

Sejjid Mehmed Sāki Erol| UVODNA RIJEČ

04

kako je to odredio uzvišeni Allah preko Svog Poslanika, s.a.v.s.

Vladanje koje od nas zahtijeva naša vjera u pogledu porodice ne razlikuje se od vladanja koje smo dužni manifestovati u musliman-skoj zajednici. Nakon što u svom životu usvojimo ahlak propisan Kur’anom i sunnetom, ne postoji nikakav razlog da budemo nesretni u svojoj porodici. Istina je, među-tim, da je u našem vremenu veoma teško živjeti u skladu islama. To je je teže nego držati žeravicu u ruci. Danas nemuslimanske kulture, po-sebno zapadnjački način življenja, nažalost, prijete našoj kulturi i na-činu življenja.

Sve više se umjesto porodičnih vrijednosti i međusobnog pošto-vanja nameće pristup porodici Za-pada koji je usvojio “život zajedno” umjesto braka, odnosno život bez oca, majke, potomstva. Sve više se nastoji raširiti poimanje “života zajedno”, kojim se zadovoljavaju samo tjelesni prohtjevi. Međutim, mi ipak nastojimo da takvom načinu življenja damo d u b o k u s m i -

slenost i mnogobrojne pozitivne dimnezije. Nažalost, usvojili smo to mnogo više nego što nam se servi-ra u porodičnim filmovima, koje po narudžbi proizvodi materijalistički svijet.

Po tom pristupu porodici, koji se kod nas iz dana u dan sve više širi, formiranje braka, prihvatanje bračnih obaveza i odgajanje čistog potomstva smatra se bespotreb-nim teretom. Imati dijete iz “života zajedno”, koji nije definisan brač-nim ugovorom, kao da je postalo stvar prestiža. Dok se Zapad, na koji se mi ugledamo, suočava s teškim posljedicama i problemi-ma “života zajedno” i djece koja su rođena “vanbračno”, naši magazini i časopisi takav način života nude kao rješenje.

Na kraju, posljedica kulturnog poremećaja dosegla je do te grani-ce da je čak i muslimanska omladi-na, koja je prigrlila islam kao vodilju u svom životu, prihvatila “flertova-

nje” kao životno rješenje, iako je to čisti proizvod

zapadnjačkog na-čina života. Čak

se i čistom putu Ehli

sunneta, koji decidno odbacuje privremeni brak, nastoji pripisati mogućnost flertovanja. Međutim, treba znati da naše Ehli sunnetsko vjerovanje, način življenja, kultura i tradicija ne dozvoljavaju vanbračnu vezu i odbacuje privremeni brak. Šta god bio izgovor za vanbračnu vezu ili privremeni brak, ni u kom slučaju oni se ne mogu opravdati, jer bi se time dalo opravdanje za preljubu (zinaluk).

Već duže vrijeme živimo u pe-riodu u kojem muslimani moraju voditi računa o svojim postupcima. Oni koje smo savladali na bojnom polju (to jest zapadni kolonizatori, op.prev.) danas šetaju među nama u ja(g)njećoj koži, obećavajući nam mir i sretan život. Koristeći sve mogućnosti tehnologije oni na-stoje uništiti damare naše kulture i pokvariti sve ono što nas čini onim što jesmo.

Moramo znati da je musliman-ska porodica stub muslimanske zajednice. Ukoliko se taj stub sruši, što je cilj neprijatelja islama, neće biti moguće sačuvati ni naše mu-slimansko društvo. Instituciju po-rodice moramo svim silama čuvati od onih koji žele da svojom tele-vizijom, pozorištem, književnošću, muzikom i drugim uđu u našu nu-trinu i unište nas. Na tom putu se moramo međusobno potpomagati

i slijediti istinske alime koji su nasljednici Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Rješenje ovog problema, kao i za sve drugo, nalazi se u čvrstom slijeđenju Kur’ana i sunneta. Iako je to ravno držanju žeravice u ruci, ipak, drugog rješe-nja nema. Drugog puta

nema!Neka je Allahov se-

lam na sve vas!

05

Islam - vjera porodice

dr. Almir Fatić | TEMA

“O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleci strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.“

(Et-Tahrim, 6)

06

07

Vjerovatno nema riječi u ljudskom rječniku koja pobuđuje viši smisao i tako duboko i veliko zna-čenje i poštovanje u ljudskom životu kao što je

riječ porodica. Koliko je porodica važna i značajna za ljudski život vidimo možda ponajbolje po tome što je ona kao institucija nezamjenljiva. Naime, porodicu kao instituciju i sve ono što ona znači nemoguće je zamije-niti bilo kojom drugom institucijom. Nadalje, porodica kao unikatna institucija ima skoro presudan utjecaj na formiranje ličnosti i njezinih karakternih osobina. Ono što se stekne u porodici umnogome određuje naš budući život u odnosu s drugim ljudima i, zapravo, prati nas čitav život. Porodica razvija ličnost čovjeka i njegove vrednote i ona ostavlja najdublje tragove u njegovom životu. Zato se može kazati da niko više ne obavezuje čovjeka koliko njegova porodica kojoj duguje mnogo toga. Otuda islam kao vjera posveću-je veliku pažnju ovoj instituciji; stavlja je u obavezu svojim sljedbenicima i daje jasne smjernice u svrhu njezina formiranja i očuvanja. Porodični ili obiteljski

život islam vidi kao nešto što u potpunosti odgovara prirodi čovjeka i njegovim predispozicijama.

Nužno je konstatirati da se porodica kao osnovna ćelija muslimanskog društva danas suočava s veli-kim i teškim izazovima u mnogim sferama ljudskoga života, prvenstveno u vjerskom, moralnom, kultur-nom i obrazovanom segmentu. Neslućeni tehnološki i informatički napredak modernog svijeta donio je i brojne dileme koje se nalaze pred muslimanskim po-rodicama ali i društvom u cjelini. Koliko god je naš život olakšan, unaprijeđen ili poboljšan zahvaljujući savremenim tehničkim sredstvima, isto toliko je, ili u znatno višoj mjeri, otvorena mogućnost zloupotrebe i (po)grešnog korištenja tih sredstava. Kako, dakle, u ovom našem vremenu “očuvati sebe i porodice svoje od vatre” – dunjalučke i ahiretske?! Kako se oduprijeti vatri dunjalučkih iskušenja i izazova s kojima se sva-kodnevno susrećemo, a koji su u direktnoj suprotnosti s vjerskim moralom i osnovnim učenjima islama kao vjere i stila života?

Kur’an i sunnet – čuvari porodiceKao što je vjernik zadužen da odgaja i čuva sam

sebe, zadužen je da čuva i odgaja svoju porodicu ili svoju čeljad. Valja jasno kazati da bez uputa Kur’ana i sunneta našeg časnog Poslanika, a.s., mi ne možemo i nećemo uspjeti odgojiti, a tako ni sačuvati, ni sebe ni svoje porodice. Kur’an i sunnet su dva orijentira i sigurna utočišta koja nas jedino mogu zaštiti vatrene stihije moderne civilizacije čiji plamenovi sagorijevaju svaki oblik vjerskog načina života i poimanja svijeta. S ova dva izvora islama muslimani su u stanju da oču-vaju sebe i svoje porodice, pod uvjetom da svaki član porodice uloži svoj trud i ispolji maksimalno zalaganje u tom smislu. Svaki član porodice ima svoj dio odgo-vornosti koji mu je povjeren i za koga će, na koncu, polagati račun.

Od Abdullaha ibn Omera, r.a., prenosi se da je kazao: “Čuo sam Resulullaha, a.s., kada kaže: ‘Svi ste vi pastiri (čuvari) i svi ćete biti odgovorni za svoje stado: vladar je čuvar i bit će odgovoran za ono što mu je povjereno; čovjek je čuvar svoje porodice i bit će odgovoran za ono što mu je povjereno; žena je čuvar u kući svoga muža i bit će odgovorna za ono što joj je povjereno; sluga je čuvar imovine svoga gospodara i bit će odgovoran za ono što mu je povjereno; čovjek je čuvar imovine svoga babe i bit će odgovoran za ono što mu je povjereno!

08

Svi ste vi čuvari i svi ćete biti odgovorni za ono što vam je povjereno!’” (Buhari, 893)

U ovom plemenitom hadisu jasno je naznačena ljudska odgovornost u domenu koji mu je povjeren. Islam kao vjera i objava od Stvoritelja svjetova ništa nije, da tako kažemo, prepustila slučaju. Svako nosi emanet svoje odgovornosti i ima svoje mjesto u po-rodici, u džematu ili široj društvenoj zajednici. Ispu-njavanjem i izvršavanjem svojih obaveza svaki član porodice doprinosi harmoniji, stabilnosti, bereketu i očuvanju svoje porodice na putu islama. Muž i supruga na svoj način – svojim obavezama na poslu, vođenjem računa o halal zaradi i halal ishrani svoje čeljadi, sa-vjetovanjem, odgajanjem i obrazovanjem svoje djece, druženjem i zabavljanjem sa svojom djecom, i tako dalje. Djeca urednim izvršavanjem svojih obaveza i zadataka u mektebu, školi, fakultetu, na kursu, trenin-gu i slično. Ovdje govorimo o porodici u užem smislu te riječi, to jest porodici koju sačinjavaju bračni par i njihova djeca. Porodica u širem smislu riječi podrazu-mijeva i svu njihovu rodbinu.

Kako očuvati porodicuEt-Taberi i Ibn Kesir u svojim komentarima Kur’ana

prenose stavove ranih autoriteta u tumačenju Kur’ana koji Allahov poziv vjernicima: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre”, tumače na više nači-na. Tako ovi komentatori bilježe da hazreti Alija veli da vjernici sebe i svoje porodice od vatre čuvaju odgojem i znanjem. Ibn Abbas je, tumačeći navedene riječi, rekao da one znače: “Pokoravajte se Allahu, čuvajte se grije-šenja i naređujte vašoj porodici zikrullah (sjećanje na Allaha, dž.š.) kako bi vas Allah spasio vatre.” Mudžahid je ove riječi prokomentarisao riječima: “Bojte se Allaha i

oporučujte vašim porodicama bogobojaznost.” Katade i Dahhak su kazali: “Naređujte članovima vaših porodi-ca da budu pokorni uzvišenom Allahu, zabranjujte im griješenje i neka budu istrajni u Allahovim propisima. To im naređujte i pomažite im u tome! Ako zapazite da griješe prema Allahu, odvratite ih od toga!” Komen-tator Mukatil kaže: “Muslimanu je dužnost da svoju porodicu upozna s onime što im uzvišeni Allah nare-đuje i zabranjuje.” (Et-Taberi, Džami‘u’l-bejan, X, 8108)

Ibn Kesir u nastavku svoga komentara veli da o značenju ovoga ajeta govori hadis koga prenose imam Ahmed, Ebu Davud i Et-Tirmizi od Abdu’l-Melika ibn er-Rebi’a ibn Sebrea, on od svoga oca, a on od svoga babe da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: ‘Na-redite djetetu da obavlja namaz kad mu bude sedam godina, a kad navrši deset godina i udarite ga zbog namaza!’” Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen (dobar). Muslimanski pravnici, navodi Ibn Kesir dalje, smatraju da se isto odnosi i na dužnost posta kao vid vježbe ili prakse djetetu kako bi se ono naviklo, kada postane punoljetno, na istrajnost u ibadetu, pokornosti, ostav-ljanju griješenja i napuštanju onoga što je nevaljalo. (Ibn Kesir, Tefsiru’l-Kur’ani’l-‘azim, IV, 502)

Mufessir Eš-Ševkani u svome tefsiru (Fethu’l-kadir, 1507) također navodi da je Mukatil ibn Sulejman u vezi s navedenim ajetom rekao: “Čuvajte sebe i svoje porodice od ahiretske vatre lijepim odgojem!” A Katade i Mudžahid su, prema Eš-Ševkaniju, kazali: “Čuvajte sebe svojim dobrim djelima, a vaše porodice vašim savjetima!” Potom mufessir Eš-Ševkani navodi riječi Ibn Džerira (Et-Taberija) koji je rekao: “Naša je dužnost da svoje evlade poučimo vjeri, dobru i odgoju, kao što je Uzvišeni rekao: ‘Naredi čeljadi svojoj da obavlja namaz i ustraj u tome!’ (Ta Ha, 132), te: ‘I opominji rodbinu svoju najbližu’ (eš-Šu‘ara, 214).

Ismail Hakki u svome komentaru Kur’ana ističe da se porodica čuva odgojem i podučavanjem. Ovaj ko-mentator još tvrdi da ajet: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre” ukazuje i na obavezu naređivanja dobra svojoj rodbini i bližnjima te citira sljedeći hadis u tom smislu: “Smilovao se Allah čovjeku koji kaže: ‘Porodico, čeljadi moja, vaši namazi, vaši ze-kati, vaši siromasi, vaši jetimi i vaše komšije su vaša dužnost! Možda će vas Allah sakupiti zajedno s njima u džennetu.’” Ismail Hakki bilježi i jednu predaju u kojoj se veli da će na Sudnjem danu najžešće biti kažnjen onaj koji zanemari svoju porodicu. (Ruhu’l-bejan, X, 58)

Ukoliko bismo u jednoj rečenici sumirali iznesene komentatorske poglede u vezi s predmetnim ajetom,

09

onda možemo kazati da svoje porodice od vatri du-njaluka i ahireta možemo sačuvati, uz Božiju pomoć i podršku, ibadetom, zikrom, odgojem i znanjem. Rije-čima “sebe i porodice svoje čuvajte od vatre” Uzvišeni je posebno spomenuo ili izdvojio čovjekovu porodicu zato što je čovjek čuvar svoje porodice i prvenstveno će biti pitan za ono što mu je povjereno kao čuvaru ili pastiru. Dakako, tu se ne završava čovjekova misija upućivanja na dobro i odvraćanja od zla, to jest ona se prelijeva i na našu rodbnu, naše komšije, siromahe, i tako dalje. Ako je naša obaveza – a zaista jeste na temelju Kur’ana i sunneta – da vodimo računa o svojoj bližnjoj i daljnjoj rodbini te našim komšijama, onda možemo zamisliti koliko smo to obavezni prema svo-joj porodici, svojoj čeljadi! Upravo u tome vidimo puni smisao riječi “sebe i porodice svoje čuvajte”, u kojima se izdvaja i naglašava porodica kao poseban emanet svakog muslimana. U tom kontekstu promatramo i razumijevamo zaključak Ismaila Hakkija da se u ovom ajetu može čitati i obaveza naređivanja dobra svojoj rodbini i bližnjima, kao i hadis koji citira. Uostalom, i on sam nudi slično objašnjenje u svom komentaru i citira izjavu jednog sufije koji je o ajetu “sebe i porodice svoje čuvajte od vatre” rekao:

Očistite svoje duše od prljavštine ljubavi prema dunjaluku kako bi vaše porodice bile čestite,

slijedeći vaš primjer. Jer, ako vi želite dunjaluk,

i oni će njime biti okupirani. Zaista, greška imama je

i greška onih koji za njima klanjaju.

Porodica – mjesto srećeNema nikakve sumnje u to da ćemo ibadetom, zi-

krom, odgojem i znanjem doći do zdrave islamske po-rodice u kojoj ćemo se osjećati duhovno uravnoteženo i prijatno. Bez ovih vrijednosti nema islamske porodice niti duhovnog mira u domu muslimana. Ove vrijedno-sti su trajne i sigurni znaci koji nas mogu dovesti do željene porodične idile, duhovne ravnoteže i prijatnog osjećanja. Bez ibadeta, zikra i namaza nema stabilne islamske ličnosti, pogotovo mlade osobe kojoj su danas u izobilju ponuđeni mnogi privlačni poroci upakovani u razne forme i oblike. Namaz, post, islamska čednost ili, jednom riječju, islamski koncept i pogled na svijet u kome živimo, jedini su sigurni garanti roditeljima da njihova djece neće krenuti putem droge, alkohola, pro-stitucije, kocke i sličnih zala. A da se to ne bi dogodilo,

valja osmisliti konkretne mjere i svakodnevno bdjeti nad ponašanjem i odgojem naše djece. Doista je svaki roditelj na velikom ispitu kao pastir svoje porodice! Također, međusobno pomoć roditelja i šire zajednice ili džemata ne treba izostajati. Zajednički sastanci rodi-telja u džamiji ili školi trebali bi se češće održavati, kao i javne tribine ili predavanja posvećena toj problema-tici. Jer, izazovi i iskušenja našeg vremena su suviše veliki i razorni i nadilaze moći čovjeka pojedinca te je zato svakome potreban džemat nad kome je, kao što znamo, Allahova Ruka.

Prema tome, samo u porodici protkanoj islamskim moralom i navedenim vrijednostima moći ćemo se osjećati komotno, ugodno, prijatno, sretno. Zapravo osnovna značenjska intencija arapskih riječi za po-rodicu, to jest riječi ehl i al, a koje Kur’an koristi i koje imaju vrlo blisko značenje jeste “osjećati se prijatno, ugodno”. Naime, mi se osjećamo prijatno, ugodno i lijepo sa svojom čeljadi, sa svojom djecom, sinovima, kćerkama, ženom, roditeljima. Osjećamo se ugodno kada sa svojom porodicom zajedno učimo Kur’an, kada čitamo i učimo hadise našeg Vjerovjesnika, a.s.,

10

kada zajednički gledamo televizijski program, kada se zajednički odmaramo, kada uzimamo poklone na-šoj čeljadi, kada se zajednički radujemo porodičnim uspjesima i slično. Naš Poslanik, a.s., podučio nas je da je “najefdalniji dinar onaj koga čovjek potroši na svoju porodicu, pa dinar koga čovjek potroši na svoga konja dok je na Allahovome Putu, pa dinar koga čovjek potroši na svoje ahbabe dok je na Allahovome Putu” (Ibn Hibban: 305/10).

Muž i žena – stubovi porodiceU temelju porodice stoji bračna veza, to jest muž i

žena. Muž i žena su, dakle, stubovi na kojima počiva zgrada porodice. Skladan i harmoničan brak, po pravilu, znači skladan i harmoničan bračni život. Zato je Kur’an bračnim i porodičnim propisima posvetio posebnu pažnju i, za razliku od nekih drugih oblasti ljudskoga života, u vezi s ovim pitanjima donio decidne propise. Komentatori Kur’ana kažu da je to zbog nesvakidašnje

važnosti i specifične težine braka i porodice i njezine uloge u životu pojedinca i zajednice.

Ismail i Izeta Haverić u svojim istraživanjima uvje-ravaju nas da “u pravilu, nema sretnog ni skladnog braka bez djece a, s druge strane, ne može se očekivati ni pravilno ni uspješno podizanje djece bez zdravih i harmoničnih odnosa između bračnih drugova kao dje-čijih roditelja”(Islamski brak i porodica, Sarajevo, 1991, 45). Također, ovi autori ističu “da naš život i sreća u braku i porodici imaju vidnog utjecaja na život i rad van porodice i obrnuto; naš život i naša djelatnost izvan porodice ne ostaje bez utjecaja na naš porodični život, u pozitivnom i negativnom smislu” (Isto, 46).

Potrebno je naglasiti da je posebna uloga u porodici namijenjena majci muslimanki, jer sam otac nije u stanju da zaštiti i očuva svoju porodicu. Neophodni su i otac i majka da vode brigu o svojoj djeci. Zato se puna pažnja mora posvetiti obrazovanju muslimanke kako bi ona mogla podići muslimanski dom jer, kako veli Sejjid Kutb, “ko želi izgradnju muslimanskog doma treba na prvom mjestu tražiti suprugu muslimanku. U protivnom, dugo će kasniti izgradnja muslimanske zajednice. Zgrada će ostati trošnom sa mnogo rupa.” (U okrilju Kur’ana, 28/203)

Muslimanku kao ženu i muslimanku kao majku, ali i muslimanku kao djevojku, društvena zajednica danas posebno izlaže raznoraznim pritiscima i ne-razumijevanju. Zato joj je potrebna izdašna pomoć supruga ili oca, njegove rodbine, te islamske zajednice kao institucije, kako bi svoj časni zadatak podizanja čeljadi i autentičnog muslimanskog doma obavila na što uspješniji i lakši način.

Na osnovi svega rečenog možemo konstatirati da je islam doista vjera porodice ili obitelji. Porodica ili obitelj je svojevrsna tvrđava vjere. Učvršćenju i osiguranju te tvrđave doprinose svi članovi porodice: otac, majka i njihova djeca. Vjernik je zadužen upućivanjem kako sebe i svoga srca tako i svoje porodice. Dakle, nje-gova obaveza je dvostruka, pogotovo u naše vrijeme kada su udvostručeni i izazovi i iskušenja u odnosu na prošla vremena. Uz ženu muslimanku, kao pravu ču-varicu njegova doma i tvrđave, lakše će u duhu Kur’ana i sunneta odgojiti i sačuvati sebe kao i svoju djecu, te tako doprinijeti izgradnji zdravog muslimanskog društva u cjelini.

11

Baš kao što se ljudsko tijelo sastoji od više ra-zličitih dijelova, tako se isto i ljudsko društvo sastoji od više manjih dijelova, to jest porodīcā.

Društvo koje čine porodice u kojima vlada ljubav, iskre-nost, nježnost i međusobno razumijevanje predstav-lja zdravo društvo. Iako najmanja zajednica društva, i porodica zahtijeva odgovornog upravitelja, jer bez njega porodica biva izložena propadanju. Da bi se or-ganizovala zdrava porodica, nužno je primijeniti sve propise koje zahtijevaju od nas Kur’an i sunnet, počev od našeg dolaska na ovaj svijet. U tom kontekstu spo-menut ćemo učenje ezana novorođenčetu na desno a ikameta na lijevo uho, masiranje njegovih desni da-tulom, klanje akike – kurbana, kraćenje kose, dijeljenje sadake, nadijevanje lijepog imena, obrezivanje muškog djeteta i slično. Ovo su sunneti koji predstavljaju uvod u odgajanju osobe koja će poslije zasnivati taj najmanji oblik zajednice koji se zove porodica. Muhammed, a.s., kaže: “Ne može roditelj ostaviti djetetu ništa vrednije od lijepog odgoja”, ili: “Da neko od vas odgoji dijete, bolje mu je nego svaki dan da udjeli pola saa kao sa-daku.” Čovjekov život koji se živi u vjeri može biti lijep i uredan na ovom svijetu samo uz porodicu. Mi dobro znamo da je prva porodica potekla iz dženneta kroz brak hazreti Adema i Have. Stoga, kroz ovaj čin mo-žemo crpiti mudrost kako u braku zasigurno postoji slast dženneta. Allah uzvišeni je robovima naredio osnivanje porodica jer su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo i samo kroz brak oboje mogu postići svoju duhovnu puninu. Institucija braka je emanet – povjerenje, obaveza i sunnet svih poslanika.

Porodični kapitalKroz porodicu čovjekovo srce se usmjerava ka Alla-

hu uzvišenom, jer u porodici čovjek nalazi smirenost i slast. Njegova porodica postaje želja za koju se on bori kroz život. Drugi dobitak porodice je stjecanje potom-stva preko koga se prenose sve naše duhovne i mate-rijalne vrijednosti na ovom i budućem svijetu. U tom smislu Muhammed, a.s., kaže: “Ženite se, povećavajte vašu brojnost, jer ja ću se ponositi vašom brojnošću na ahiretu pred drugim narodima.” U dovi koju mi sva-kodnevno učimo kroz kur’anski ajet: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost očiju naših, i učini da se bogobojazni na nas ugledaju” (el-Furkan, 74) jasno nam se ukazuje na ciljeve porodice: takvaluk – bogobojaznost, odgoj, dobro potomstvo i život u robovanju Allahu uzvišenom.

Dakle, najvažnija dužnost porodice je postizanje Božijeg zadovoljstva te čuvanje sebe i svoje porodice od vatre, jer Allah uzvišeni kaže: “Vjernici, čuvajte sebe i porodice svoje od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” (et-Tahrim, 6)

Brak – Božanska odredbaVjernici na ovom svijetu porodicu trebaju promatrati

kroz kader – Božansku odredbu, bilo to dobro ili loše za njih, shodno onome što Allah uzvišeni kaže: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.” (el-Bekare, 216)

Za sreću jedne porodice važno je zadovoljstvo i vjernost, a to sve podrazumijeva strpljivost, prašta-nje pogreški, činjenje dova bračnih drugova jedno za

Bereket porodice

dr.hfz.Džemail Ibranović

“I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”

(Er-Rum, 21)

12

drugo i slično. Za sve neprijatnosti u životu i kušnje navest ćemo kur’anski ajet u kojem Allah uzvišeni kaže: “S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu od-vratnost osjećate Allah veliko dobro dao.” (en-Nisa 19)

Da bi praktično funkcionisala najmanja jedinka društva – porodica, važno je da bračni drugovi budu spremni na žrtvu, jedno za drugo ili za svoje potom-stvo. Ovdje ćemo se podsjetiti mudrih riječi naših sta-rih alima koji su govorili: “Ko bi želio imati prijatelja (životnog saputnika), na kojeg ne bi ništa želio utrošiti ili žrtvovati, onda neka ide u mezaristan i neka se druži s onima koji su u kaburu, jer oni ništa ne traže.”

Ispunjavanje porodičnih obaveza radi harmonijeZa izdržavanje porodice čovjek će imati nagradu kao

da čini sadaku. Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Zaista, šta god potrošiš na izdržavanje porodice to je kao sa-daka, čak i zalogaj koji staviš u usta svoje supruge”, ili: “Najpotpuniji iman je kod onih koji imaju najljepše ponašanje i najmilostiviji su prema ženama.”

Allahov Poslanik, a.s., također kaže i ovo: “Ljudsku sreću čine dobra i čestita žena, poslušna i čestita djeca, društvo dobrih ljudi i izvor prihoda u mjestu življenja.” Hazreti Omer je uobičavao reći za svoju ženu: “Praštam joj zbog njenih prava koja ima kod mene: prvo, ona je zastor između mene i džehennema i uz nju se moje srce smiruje od harama; drugo, ona mi je rizničar – kada izađem iz kuće ona čuva moj imetak; treće, ona mi je pralja i pere moje rublje i odjeću; četvrto, ona je lavica koja pazi moju djecu; peto, ona mi je kuharica.”

Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., re-kao: “Za četiri troška čovjek neće polagati račun na Danu suđenja: za ono što potroši na svoje roditelje, za ono što potroši za svoj iftar, za ono što potroši za pripremanje sehura i za ono što potroši na svoju porodicu.”

“Dobri pripadaju dobrima”Ovo je princip do kojeg treba posebno držati kod

udaranja temelja buduće porodice na što nas oba-vezuje i Allah uzvišeni kada kaže: “Nevaljale žene su za nevaljale muškarce, a nevaljali muškarci za ne-valjale žene; čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci za čestite žene.” (en-Nur, 26) U jednoj hadiskoj predaji se kaže: “Izbjegavajte lijepo rastinje i cvijeće koje raste pored prljave i zagađene vode.” Poslanik je upitan: “Allahov Poslaniče! Šta je cvijeće pored ustajale bare?” On je odgovorio: “Lijepa žena odgojena u lošoj porodici.”

Bračni drugovi koji ne drže do moralnih i vjerskih normi ne mogu osigurati blagostanje porodice. Iz ta-kvih zajednica izlazit će djeca bez duhovne stabilnosti. Zato islam nastoji osigurati sreću i žene i čovjeka, jer stvarna sreća u braku, porodici, dolazi kroz moralne vri-jednosti i požrtvovanje supružnika. Lijepa riječ, blagost, oprost i žrtva najjači su temelji porodičnog života.

13

Uzvišeni Allah kaže: “A ako oni glave okrenu [od pokornosti prema Allahu i Njegovom Po-slaniku] pa, Allah, zaista, ne voli nevjernike”

(Ali Imran, 32), to jest neće im oprostiti i neće primiti njihovo pokajanje, kao što nije primio ni Iblisovu tevbu zbog njegovog nevjerstva i oholosti. A primio je tevbu Adema, a.s., jer je on priznao svoj grijeh, kajao se zbog njega i sam sebe prekoravao. Iako Ademov grijeh nije bio grijeh u svojoj suštini (“A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio (...)”, Ta Ha, 115), jer su vjerovjesnici sačuvani od griješenja i prije vje-rovjesništva a i poslije njega, i njegov je grijeh bio u formi grijeha.

Zbog toga su Adem, a.s., i Hava kazali: “Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (el-Ea’raf, 23) Adem, a.s., se pokajao, požurio je s tevbom i nije očajavao prema Allahovoj milosti, kao što se u ajetu naređuje: “Robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost!” (ez-Zu-mer, 53) Međutim, Iblis nije priznao svoj grijeh, nije se zbog njega kajao, nije sebe prekoravao i nije požurio s tevbom nego je pao u očaj u odnosu na Allahovu milost, i uzoholio se.

Čije stanje bude kao Iblisovo, njegova tevba neće biti primljena; a čije stanje bude kao Ademovo, a.s.,

njegova tevba će biti primljena. Jer, za grijeh počinjen iz prohtjeva (šehvet) postoji nada za oprost, dok za grijeh počinjen iz oholosti (kibur) nema nade za oprost. Ademov, a.s., grijeh je potekao iz prohtjeva a Iblisov iz oholosti.

Iblis je jednom došao Musau, a.s, i upitao ga: “Je li tebe Allah odabrao Svojom poslanicom? Je li s tobom razgovarao?” “Da”, odgovorio je Musa, a.s., i dodao: “Šta želiš i ko si ti?” Iblis reče: “Musa, reci svom Gospodaru da ima jedan od Njegovih stvorenja koji traži da mu se pokajanje primi!” Pa je Allah objavio Musau, a.s., sljedeće: “Reci da sam mu se odazvao u vezi s onim što traži i naredi mu, Musa, da učini sedždu Ademovom, a.s., kaburu! Pa, ako mu učini sedždu, prihvatit ću nje-govu tevbu i oprostit ću mu grijehe!” Kada ga je Musa, a.s., o ovome obavijestio, Iblis se rasrdio, uzoholio i rekao: “Musa, ja mu nisam učinio sedždu u džennetu, pa zar da mu učinim sedždu sad kad je mrtav?!”

Iblisova kazna u džehennemu će biti jako žesto-ka. Kada mu kazna postane nesnosna bit će upitan: “Kakva je Allahova kazna?” Iblis će odgovoriti: “Najže-šća što može biti!” Pa će mu biti predloženo: “Adem je u dženetskim baščama! Učini mu sedždu i zatraži oprost, bit će ti oprošteno!” Iblis će ponovo odbiti da to učini zbog čega će mu se kazna u vatri povećati

Iblis i njegova

kazna

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

14

još za sedamdeset hiljada puta više od ostalih njenih stanovnika.

U predajama se navodi i to da će uzvišeni Allah izvo-diti Iblisa iz vatre svakih 100.000 godina. Pred njega će dovoditi Adema, a.s., da mu učini sedždu. Međutim, zato što će odbijati da to učini, Iblis će svaki put bivati vraćen u vatru.

Vatrena stolicaBraćo, ukoliko želite biti spašeni od Iblisa, onda se

čvrsto držite svog Gospodara i tražite kod Njega za-štitu. Na Kijametskom danu će biti postavljena stolica od vatre na koju će sjesti prokleti Iblis. Oko njega će se okupiti šejtani i kafiri. Iblis će, revajući poput ma-garca, pitati: “Pripadnici vatre, kakvo je danas Allahovo obećanje?” “Istinito”, odgovorit će. Potom će Iblis reći: “Ovo je dan kada sam izgubio nadu u milost.” Potom će uzvišeni Allah narediti melekima da čekićima od vatre udare njega i one koji ga budu slijedili. Usljed toga će propasti u džehennem u dubini od četrdeset godina, tako da dozvolu o izlasku iz vatre nikada neće čuti. Da nas Allah od toga sačuva!

Također se u predajama navodi da će na Kijamet-skom danu Iblisu biti naređeno da sjedne na stolicu od vatre, a na njegovom vratu će biti okov od prokletstva (la‘net). Potom će Allah narediti melekima Zebanijama da ga odvoje od te stolice i bace u vatru. Dohvatit će ga kako bi ga bacili, ali neće biti u stanju to uraditi. Potom će uzvišeni Allah isti zadatak dati Džibrilu s 80.000 meleka, ali i oni to neće moći izvršiti. Potom će isto narediti i Israfilu, a zatim i Azrailu koji će također biti potpomognuti s 80.000 meleka, ali neće moći to učiniti. Na kraju će im uzvišeni Allah reći: “Kada bi se sastao i dupli broj meleka nego što Sam stvorio, ni oni ne bi bili u stanju da Iblisa pokrenu sve dok je okov prokletstva na njegovom vratu!”

Iblis je na prvom nebu imao ime Pobožni (abid). Na drugom Asketa (zahid). Na trećem Vlasnik spoznaje (arif). Na četvrtom Štićenik (velijj). Na petom Bogobo-jazni (tekijj). Na šestom Čuvar (hâzin). A na sedmom

Dostojanstveni (azâzîl), dok mu je u Levh-i Mahfuzu bilo ime Zli/Opaki (Iblis). On je bio nemaran prema svom završetku. Kada mu je Allah naredio da učini sedždu Ademu, a.s., Iblis je na to, protiveći se, rekao: “Daješ mu prednost nada mnom, a ja sam bolji od njega?! Mene si stvorio od vatre, a njega od zemlje!” Allah je tada rekao: “Ja radim šta hoću!” Međutim, Iblis je vidio da ugled i počast pripadaju njemu, pa je iz oho-losti okrenuo leđa Ademu, a.s.

Iblisov izgledDok su meleki bili Ademu, a.s., na sedždi, Iblis je

stajao po strani. Kada su meleki podigli glave i vidjeli da Iblis nije učinio sedždu, iz zahvale što su od Allaha bili potpomognuti, učinili su još jednu sedždu (sedždu šukra/zahvale). Iblis je i dalje stajao ne pomišljajući na to da učini sedždu i ne kajući se, pa ga je Allah iz lijepog izgleda pretvorio u oblik sličan svinji. Glava mu je poput glave dévca, prsa poput velike devine grbe, a lice poput lica majmuna. Oči su mu izbočene duž njegovog lica, a nozdrve raširene poput otvora na ćupovima. Usne su mu poput gubica vola, a zubi iskeženi kao kljove divljih svinja. U bradi ima sedam dlaka.

Prognan je iz dženneta i s nebesa. Čak je i sa zemlje protjeran na ostrva. Tako na kopno dolazi samo kri-omice. Zbog toga što je postao nezahvalni nevjernik, proklet je sve do Sudnjeg dana.

Pogledaj, Iblis je bio lijepog izgleda, posjednik četiri para krila i velikog znanja. Mnogo je ibadetio pa je no-sio nadimke “Paun meleka”, “Prvak kurûbijjina” i tako dalje. Međutim, to mu ništa nije koristilo. U tome je velika opomena!

Prenešeno je da su se Džibril i Mikail žestoko ra-splakali nakon što se desila ova situacija s Iblisom. Allah ih je pitao: “Šta vas je rasplakalo?” Odgovorili su: “Gospodaru naš, nismo sigurni od Tvoje zamke!” Na to im je uzvišeni Allah rekao: “Tako i ostanite, nemojte biti sigurni od Moje zamke!”

15

Bejheki bilježi od Junusa ibn Bukejra a on od Sele-meta ibn Abdi Jesua a on od svoga oca, a on od svoga oca, za kojeg Junus kaže da je bio kršćanin pa prihvatio islam, da je Poslanik, a.s., napisao pismo stanovnicima Nedžrana, prije nego mu je objavljena sura Neml (kojoj se spominje bismilla): “S imenom Boga Ibrahimovog, Ishakovog, Jakubovog! Od Muhammeda, Allahovog poslanika, episkopu Nedžrana i ostalim stanovnicima. Prihvatite islam. Ja vam hvalim Boga Ibrahimovog, Ishakovog i Jakubovog. Pozivam vas robovanju Allahu, a da napustite robovanje stvorenjima. Pozivam vas Allahovoj zaštiti, a da ostavite zaštitu robova. Ako ne prihvatite, onda ste obavezni džizju; a ako i to odbijete, onda vam objavljujem rat. Selam.”

Kada je episkop primio pismo i pročitao, na smrt se preplašio. Poslao je po jednog Nedžraniju koji se zvao Šurahbil (Šerhabil) ibn Veda’ah i bio porijeklom iz He-medana. Kada bi se pojavio neki problem, ne bi nikoga zvali i pitali za savjet prije njega, niti nekog vojskovo-đu, ni uglednika, ni patrijarha. Episkop mu je pružio Poslanikovo, a.s., pismo i on ga je pročitao. Onda ga je pitao: “Oče Merjemin, šta ti misliš?” Šerhabil mu je rekao: “Poznato ti je šta je Allah obećao Ibrahimu: da će u Ismailovom potomstvu biti Poslanik. Nije isklju-čeno da je to taj, a ja se o tome ne mogu izjasniti. Da se radi o nekoj ovosvjetskoj stvari, rekao bih ti svoje mišljenje i stav.” Onda je episkop rekao: “De odmori i raskomoti se.” Šerhabil je sjeo a episkop je poslao po nekog Nedžraniju koji se zvao Abdullah ibn Šerhabil, a bio je iz Zi Asbeha u Humejri. Dao mu je da pročita pismo i pitao ga za mišljenje. Ovaj mu je rekao slično kao i Šerhabil. I njemu je episkop rekao da sjedne. Ab-dullah je sjeo, a episkop je poslao po sljedećeg čovjeka koji se zvao Džebbar ibn Fejd iz Benu Harisa ibn Ka’ba, jednog od ogranaka plemena Benu Hammasa. I njemu je dao pismo na čitanje i pitao za mišljenje, a i on mu je odgovorio kao i Šerhabil i Abdullah. Episkop mu je rekao da i on ostane i sjedne. Pošto su sva trojica bili

jedinstvenog stava, episkop je naredio da se oglase zvona. Zvona su se oglasila, vatre popalile, oltari us-postavili u bogomoljama. Tako su radili kada bi imali neki dnevni problem, a ako bi problem iskrsao noću, onda bi oglasili zvona i palili vatre u bogomoljama.

Nakon zvonjave, stanovnici doline su se okupili, a dolina je bila dugačka koliko bi jahaču trebalo da prevali za jedan dan; u njoj su bila sedamdeset tri naselja i stotinu dvadeset hiljada ratnika. Kada su se okupili, episkop im je pročitao pismo i pitao ih za mišljenje. Uglednici su iznijeli stav da Šerhabil ibn Veda’a, Abdu-llah ibn Šerhabil i Džebbar ibn Fejd odu u Medinu i ras-pitaju se o Poslaniku, a.s. Ova delegacija je otputovala i, kada su došli u Medinu, skinuli su putnu odjeću i obukli svečana odijela te se nakitili zlatom i srebrom. Onda su otišli Poslaniku, a.s., i nazvali mu selam, ali im on nije odvratio. Čekali su dobar dio dana da im se obrati, ali im se nije obraćaoj jer su imali tu odjeću na sebi. Oni su potražili Osmana ibn Affana i Abdurrahmana ibn Avfa koje su poznavali od prije. Našli su ih među skupinom muhadžira i ensarija, pa su rekli: “Osmane! Abdurrahmane! Vaš Vjerovjesnik nam je poslao pismo i došli smo da mu odgovorimo na njega. Nazvali smo mu selam a on nam nije odvratio. Iščekivali smo dobar dio dana da nam se obrati, ali nam nije ni riječi rekao. Šta nam vi savjetujete? Da li treba da se vratimo?” Njih dvojica su se obratili hazreti Aliji ibn Ebi Talibu koji je bio među prisutnim: “Šta ti misliš, oče Hasanov, o ovim ljudima?” On je rekao Osmanu i Abdurrahmanu: “Sma-tram da trebaju da skinu taj nakit koji imaju na sebi i to prstenje i obuku svoju putnu odjeću, a onda mu odu.”

Oni su tako i uradili i nazvali selam Poslaniku, a.s., i on im je odvratio. Onda je rekao: “Tako mi Onoga Koji me poslao s istinom, prvi put su mi došli i s njima je bio Iblis.” Onda su ga ispitali, a i on njih. Tako je to trajalo dok nisu rekli: “Šta misliš o Isau, a.s.? Mi smo kršćani, vratit ćemo se svom narodu i, ako si ti Vjerovjesnik, voljeli bismo znati šta kažeš o njemu.” Poslanik, a.s.,

Hajatu’s-Sahabe

El-Kandehlevi

Pismo stanovnicima Nedžrana

16

rekao je: “Danas vam ne mogu ništa reći, nego ostanite kod mene dok mi Gospodar ne kaže o Isau.” Sutra-dan je Allah objavio: “Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! A onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!” (Ali Imran, 59–61)

Oni su odbili da takvo što prihvate. Sutradan je Po-slanik, a.s., kako bi prizvao prokletstvo, došao vodeći Hasana i Husejna, a hazreti Fatima je išla iza njega. S njim su došle i neke od njegovih supruga. Šerhabil je rekao svojim prijateljima: “Obojica znate da Dolina, kada bi se svi okupili, ne bi ništa uradili suprotno odre-đenom stavu i znate da me uvažavaju. Allaha mi, mi-slim da je ovo teška stvar. Allaha mi, ako je ovaj čovjek poslan, mi smo najpreči da ga ubijemo i da obezvrije-dimo njegovu vjeru. Ali bi nas zadesila velika nevolja zbog njega i njegovih ashaba, i najbliži smo mu. Ako je ovaj čovjek Vjerovjesnik i prokune nas, onda od nas neće ostati ni dlaka ni nokat a da neće stradati.” Pri-jatelji su ga pitali: “I šta ti misliš?” On je rekao: “Mislim da trebam pričati s njim i mislim da čovjek neće iznijeti ishitren sud.” Oni mu rekoše: “Uradi tako.” Šerhabil se sreo s Poslanikom, a.s., i rekao mu: “Mislim da ima nešto bolje od toga da se proklinjemo.” Poslanik, a.s.,

ga je pitao: “A šta to?” On je rekao: “Razmisli o nama ovaj dan i noć a sutra, šta god da presudiš, prihvata-mo.” Poslanik, a.s., rekao je: “Možda imaš nekog od Jesribljana protiv sebe.” Šerhabil je rekao: “Pitaj moje prijatelje o meni.” Poslanik, a.s., ih je pitao te su rekli: “Nedžranije neće ništa uraditi dok se ne posavjetuju sa Šerhabilom.”

Poslanik, a.s., je odustao od prizivanja kletve do sutra, a onda im je napisao pismo: “S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Ovo je ono što je napisao Muhammed Nedžranijama. Ako prihvataju njegov sud po pitanju plodova, zlata, srebra, ostale imovine i roblja koje im pretekne, a sve ostalo da im ostane, onda su obavezni dvije hiljade, svakog redžeba hiljadu i svakog safera hiljadu. (...)” – a onda i ostale uvjete.

Dalje priča: “Delegacija iz Nedžrana je došla i otišli su kod Rahiba ibn Ebi Šemra koji je bio u svojoj ćeliji i rekli mu: “Pojavio se Vjerovjesnik u Tihami.” Onda su ispričali šta im se desilo i kako im je predložio da za-zovu kletvu i kako su je odbili i kako je Bišr ibn Muavija otišao njemu i prihvatio islam. Rahib je rekao: “Spustite me ili ću skočiti s ove bogomolje.” Oni su ga spustili te je uzeo neke poklone i otišao Poslaniku, a.s. Tu je bio ogrtač koji su nosili halife, štap i drveni pehar. Ostao je neko vrijeme kod Poslanika, a.s., i slušao Objavu, ali mu nije bio određeno da prihvati islam. Vratio se svom narodu uz obećanje da će ponovo doći, ali nije mu se dalo da dođe prije preseljenja poslanikovog, a.s., na bolji svijet.

17

Ebu Haris, episkop, je došao Poslaniku, a.s., s još dva visoka svećenika i drugim uglednicima naroda i ostali su kod njega i slušali objavu. Napisali su episkopu i svim ostalim episkopima Nedžrana ovakvo pismo: “S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Od Muhammeda, vjerovjesnika, episkopu Ebu Harisu i episkopima Nedžrana, njihovim svećenicima i uglednicima i svima koji su pod njihovom vlašću. Allahovu blizinu ne mijenja nikakav episkop, nikakav isposnik niti bilo koji svećenik, niti može promijeniti ijedno od njihovih prava, niti njihovu vlast i ono što su imali. Allahova zaštita i Njegovog Poslanika, a.s., trajna je sve dokle god budu poslušni i dobrohotni i neće im se nanijeti nikakva nepravda.”

Ovo je pisao Mugire ibn Šu’be.

Pismo Bekru ibn VailuAhmed bilježi od Murseda ibn Zabjana, r.a., da je rekao: “Došlo nam je pismo od Poslanika, a.s., ali nismo imali

nikoga ko bi nam ga pročitao do nekog čovjeka iz Dabi’ata. Tu je stajalo: ‘Od Allahova Poslanika, a.s., Bekru ibn Vailu. Prihvatite islam i bit ćete spašeni.’”

Pismo Beni DžuzamiTaberani bilježi od Umejra ibn Mukbila Džuzamije, a on od svoga oca da je rekao: “Zejd ibn Rifa’a Džuzami

je otišao kao član delegacije Poslaniku, a.s., i on mu je napisao pismo u kojem je stajalo: “Od Muhammeda, Allahova poslanika, Rifa’atu ibn Zejdu! Šaljem ga njegovom narodu i onima koji ulaze u njegov narod da bi ih pozivao Allahu i Njegovom Poslaniku. Ko povjeruje, taj je u Allahovoj stranci i stranci Njegova Poslanika; a ko odbije, siguran je dva mjeseca.”

Kada je došao svom narodu, oni su prihvatili (...), pa navodi slučaj do kraja.

18

Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE

Vrijednost imama se ogleda prvenstveno u tome što je on povjerenik lijepog obavljanja namaza. On ljudima čuva njihove namaze, pa ga je zbog

toga Vjerovjesnik, a.s., učinio garantom. Od njegovih vrijednosti je i to što, ukoliko lijepo obavlja svoju ulo-gu, za to ima nagradu svih onih koji klanjaju za njim. Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Ko predvodi ljude neka se boji Allaha i neka zna da je on garant i da je odgovoran za ono što garantuje. Pa ako lijepo obavi svoj zadatak, ima nagradu svih onih koji klanjaju za njim, s tim da se ništa od njihove nagrade ne umanji; a ako bude kakvog nedostatka, vraća se na njega.” (et-Taberani fi’l-Evsat)

Od vrijednosti imama je i to što će on na Kijamet-skom danu biti na dinama od mirisa miska i što se neće prepasti najvećeg užasa, a niti će polagati račun, kako se navodi u hadisu Abdullaha ibn Omera, r.a., da je Resulullah, a.s., rekao: “Trojica su na dinama miska na Kijametskom danu: rob koji je ispunio Allahovo pravo i pravo svojih rođaka; čovjek koji imami ljudima a oni su njime zadovoljni i čovjek koji poziva na pet namaza

svakog dana i noći.” (Ahmed, et-Tirmizi koji kaže da je hadis hasen, et-Taberani fi’s-Sagiri ve’l-Evsat)

Vrijednost riječi “amin”Ovaj naš ummet Allah je odlikovao i izgovaranjem

riječi “amin” (te’min). “Amin” znači: “Moj Allahu, uslišaj”, ili: “Moj Allahu, tako i uradi”, ili: “Moj Allahu, neka bude tako.” Na ovoj odlici se ovom ummetu posebno zavidi. Tako se od sejjide Aiše, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Židovi vam nisu ni na čemu zavidni koli-ko na selamu i izgovaranju riječi ‘amin’ (te’min).” (Ibn Madže sa sahih isnadom i Ibn Huzejme u svom sahihu)

A u drugoj predaji se navodi da su Jevreji bili spome-nuti kod Resulullaha, a.s., pa je rekao: “Oni nam nisu ni na čemu zavidni kao što su nam zavidni na džumi, namazu na koji nas je Allah uputio a oni su od toga zalutali, na kibli na koju nas je Allah uputio a oni su od toga zalutali i na našim riječima iza imama ‘amin’.” (Ahmed u svom Musnedu)

Pečat na straniciPoslanik, a.s., je obećao odziv onome ko kaže “amin”

riječima: “Govorite ‘amin’ i bit će vam odazvano.” Asha-bi su puno vodili računa o tome da svoje dove završa-vaju s riječju “amin”. Vrli ashab Ebu Zuhejr en-Numejri kaže: “Riječ ‘amin’ je kao pečat na stranici.” Tako, kada bi neko od ashaba učio dovu, reklo bi mu se: “Opečati je s ‘amin’.” I ispričali bi: “Izašli smo s Resulullahom, a.s., jedne noći i tako hodajući smo naišli na jednog čovjeka koji je nešto usrdno Allaha molio. Vjerovjesnik, a.s., je zastao, slušajući ga. Zatim je Vjerovjesnik, a.s., rekao: ‘Ako opečati, bit će mu uslišano.’ Neko od prisutnih je upitao: ‘Čime će opečatiti?’ Odgovorio je: ‘S – amin. Ako opečati s ‘amin’ bit će mu odazvano.’ Čovjek koji je pitao Vjerovjesnika, a.s., je prišao do onog što je učio dovu i rekao mu: ‘O ti, opečati s ‘amin’ i raduj se.’” (Ebu Davud)

Vjernik je partner u dovi njegovog brata. Poslanik, a.s., je rekao: “Kada se skupi jedan broj ljudi, pa jedni uče dovu a drugi aminaju, Allah će im se odazvati.” (el-Hakim)

Vrijednost imameta

19

Uzvišeni Hakk kaže:1. Zaokuplja vas nadmetanje

Zaokuplja vas nadmetanje u mnoštvu i brojnosti i hvalisanje u tome. Prenosi se da su se pleme-na Beni Abdi Menaf i Beni Sehm nadmetali u hvalisanju svojim gos-podstvom i plemstvom, pa je svako pleme drugom govorilo: “Mi imamo od vas više prvaka, veći broj ugled-nika i više sinova.” U tom hvalisanju Beni Abdi Menaf su nadvladali svo-je suparnike. Potom su pripadnici Beni Sehma rekli: “Neprijateljstvo nas je u džahilijjetu uništilo, pa prebrojmo i žive i mrtve.” Tako su i postupili. Tada je nadvladalo pleme Benu Sehm. Značenje je: Nadme-ćete se živima;2. sve dok grobove ne posjetite.

To jest, kada ste prebrojali žive, počeli ste s prebrojavanjem mr-tvih. Tako je izrazom “posjećiva-nje kaburova” ukazano na njihovo hvalisanje mrvim, ali u značenju njihovog prijekora. Kaže se da su posjećivali kaburove i govorili: “Ovo je kabur tog i tog”, hvaleći se time.

Također se veli da je značenje: Zaokuplja vas nadmetanje imeci-ma i djecom, sve dok ne umrete i u kabure pokopani ne budete, trošeći živote u traženju dunjaluka a okre-ćući se od onoga što bi vas stvarno trebalo zanimati u vezi s postiza-

njem ahireta. Tako je “posjećivanje kaburova” izraz za smrt.

Abdullah ibn eš-Šehhir je ispri-čao da je Vjerovjesnik, a.s., je pro-učio Elhakumu’t-Tekasur i rekao: “Čovjek kaže: ‘Moj imetak!’, a od svog imetka nema ništa osim tro-ga: onoga što pojede pa uništi, ono-ga što oblači pa iznosa i onoga što podijeli kao sadaku pa to trajnim učini. Sve ostalo odlazi i ostavlja ljudima.”

Pod tekasur – “nadmetanje” i “umnožavanje” se misli na ono što zaokuplja od Allaha. Dakle, ne odnosi se na povećavanje zna-nja, spoznaja, pokornosti i lijepog ahlaka, jer je to ono što se traži i čime se postiže sreća oba svijeta. Izraz elhakum – “zaokuplja vas” je specifičan za ono što zaokuplja od spominjanja Allaha (zikrullah) i spremanja za ahiret. Ako se, pak, dunjaluk koristi za spominjanje Allaha, onda dunjaluk nije poku-đen i tada on nije zabava. Zbog toga je u hadisu rečeno: “Dunjaluk je proklet. Prokleto je sve što je na njemu osim spominjanja Allaha (zikrullah) i onoga što je njemu u službi.” Imam je rekao: “Nije reče-no: ‘Zaokuplja vas nadmetanje u tome i tome’, nego je izraz došao općenit, kako bi se pod njim podra-zumijevalo sve ono što ovaj izraz može označavati, i to je stilogenije (ebleg). Tada misao ide na mnogo

strana, kao naprimjer: ‘Zaokuplja vas od zikrullaha, od razmišljanja o Smaku svijeta (el-Kār‘a) i sprema-nju za taj dan i tako dalje.”

Potom je došao prijekor u vezi s nadmetanjem, pa Uzvišeni veli:3. A ne valja tako!

To jest ne treba se postupati onako kako vi to činite, ili kako ovi naprijed spomenuti misle. Dakle, ovo je odvraćanje i upozorenje da pametan čovjek ne bi trebao imati ambiciju ograničenu na dunjaluk, jer će kraj takvome biti koban – “saznat ćete svakako!” lošu po-sljedicu onoga na čemu ste vi.4. I, još jednom, ne valja tako! Saznat ćete sigurno!

To je dodatno ponavljanje radi pojačanja značenja. “I, još jednom” je ukaz da je drugo upozorenje jače od prvog. Prvo se odnosi na saznavanje posljedice pri smrti ili u kaburu, a drugo na sakupljalištu (mahšer).5. Ne valja tako, da znate pouzdano

Da ste u ono što vam predstoji uvjereni kako ste uvjereni u ono što je kod vas sad, radili biste djela pokornosti (taāt) tako da se to ne bi moglo ni opisati i čija suština se ne bi mogla shvatiti. Zatim je izostav-ljen odgovor radi zastrašivanja.

Fahr er-Razi veli: “Ovaj ajet je veliko upozorenje učenjacima (ule-

Sura et-Tekasur(Nadmetanje)

Ibn Adžibe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

20

ma), jer ih upozorava da bi ostavili nadmetanje (tekasur) i hvalisanje kada bi bili čvrsto uvjereni (jekin) kolika je to mahana. Iz ovoga pro-izilazi da onaj ko nije napustio nadmetanje (tekasur) i hvalisanje nije ni postigao pouzdano i sigurno ubjeđenje (jekin). Pa teško svakom učenjaku (alim) koji ne postupa po svom znanju. I, još jednom, teško njemu.”6. džehennem ćete vidjeti jasno!

Ovo je odgovor izostavljene za-kletve u kome se potvrđuje prijet-nja i pojačava upozorenje.7. I, još jednom,

Ovo ili je ponavljanje pojačanja, ili se prvo viđenje odnosi na ono iz daljine a drugo kada već u vatru budu ušli, ili je pak prvo viđenje sr-cem a drugo okom.doista ćete ga vidjeti očigledno!

Vidjet ćete ga tako da ćete se osvjedočiti, pošto je znanje osvje-dočenja (ilmu’l-mušahede) najveći stupanj pouzdanog znanja (aksa meratibi’l-jekin).8. Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno!

Bit ćete pitani za ugodnost (neîm), sladak život koji vas je od vjere i vjerskih propisa zaokupi-rao. Govor je specifičan za onoga čija je ambicija ograničena na is-punjavanje užitaka, koji živi samo da bi jeo lijepa jela, oblačio lijepu odjeću i provodio svoje vrijeme u zabavi i svirci, ne vodeći računa o znanju (ilm) i postupanju (amel) i ne podvrgavajući svoj nefs teško-

ćama pokornosti (ta‘at). Dok je onaj ko se naslađuje blagodatima uzvi-šenog Allaha i njima se ojačava za pokornost prema Njemu, bivajući zahvalan na blagodatima, udaljen od toga.

U hadisu se navodi: “Uzvišeni Allah veli: ‘Za tri blagodati neću pitati Svog roba da li je na njima zahvaljivao, a za osatalo hoću: kuću u kojoj se sklanja, ono od hrane što njegovu kičmu drži uspravnom i odjeću koja pokriva njegova stid-na mjesta.’” Stvorenja će dakle na Kijametskom danu biti pitana za blagodati u kojima su uživali na du-njaluku. Allah najbolje zna stanja svakog, pa će nevjernik biti pitan s prijekorom i poniženjem za širk prema Onome Koji mu je blagodati davao, a vjernik će biti pitan o tome kako je zahvaljivao na blagodatima.

Svakome ko se pri korištenju blagodati odnosio s uljudnošću (edebom), tako da je time svjedočio Darivaoca blagodati, da je spomi-njao Allaha dok je uzimao nimete i jeo ih, da je pri završetku iskazivao zahvalu (šukr), neće biti upućeno pitanje; ili hoće, ali radi pokaziva-nja njegovog kvaliteta i ugleda. Na takvog se odnose Poslanikove, a.s., riječi: “Ovo je blagodat (neîm) za koju ćete biti pitani.” A Allah naj-bolje zna.

Išaret:Zaokuplja vas mnoštvo imetka i

djece ili mnoštvo oficijelnih nauka od usmjeravanja prema Allahu radi postizanja očigledne spoznaje, sve

dok ne umrete nemarni. Ne valja tako, a saznat ćete posljedicu svo-jih djela na dan kada se posjednici viđenja (ijan) uzdignu s Bogu bli-skim robovima (mukarrebun). A vi, skupine ljudi dokazivanja (ehlu’d-delil), ostanete s pukom iz reda sretnih (ehli’l-jemin). Ne valja tako! Da ste čvrsto uvjereni, vi biste se Njemu okrenuli svakim svojim sta-njem. Vatru ćete vidjeti sigurno, to jest vatru rastanka, a zatim ćete je vidjeti očigledno. A potom ćete toga dana za blagodati biti pitani sigur-no: da li ste na njima zahvalni bili ili ne. A zahvala (šukr) je svjedočenje Darivaoca blagodati u blagodatima.

Usnio sam dvojicu velikih šejho-va, te sam ih pitao: “Šta je suština šukra?” Jedan od njih reče: “Da se uz pomoć Njegovih blagodati ne griješi.” Rekoh: “To je šukr mase, a šta je šukr odličnika?” Oni su šutjeli. Rekao sam im: “Šukr od-ličnika je uronuće u svjedočenju Darivaoca blagodati.” I to je tako, jer negriješenje zbog blagodātī se vezuje za dobre (ebrar), kao što su pobožnjaci i zahidi. Uronuće u svjedočenju Darivaoca blagodātī se razlikuje, jer to svojstvo samo vlasnika spoznaje i postojanosti. U suri el-Mearidž smo već obja-snili razliku između ilmu’l-jeki-na, ajnu’l-jekina i hakku’l-jekina. S Allahom je uputa, ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve ālihi.

21

Petero za peteroPoslanik, a.s., je rekao: “Petero je za petero: ljudi neće poništiti obavezu (ahd), a da im neće biti nametnut njihov neprijatelj; neće

suditi po nečemu drugom osim onom što im je Allah objavio, a da im se neće proširiti siromaštvo i neimaština; neće se među njima pojaviti nemoral, a da se neće proširiti i smrt; neće varati na vagi, a da im neće biti uskra-ćena ljetina i krizne godine; i neće uskratiti zekat, a da im neće biti uskraćena kiša.”

(el-Džamiu’s-Sagir, 3945)Komentar:

Pet osobina ili svojstava uzrokuje drugih pet. Ljudi neće prekršiti ono na što su se obavezali Allahu, ili svoju obavezu spram drugih ljudi, a da im se neće nametnuti njihov neprijatelj kao odmazda za njihovo kršenje obaveze koju su obavezni da ispoštuju. Potom, neće zanemariti ono što je objavljeno u Kur’anu, namjerno ili iz neznanja, a da im se neće pojaviti siromaštvo. Neće se proširiti blud u društvu, da se to prešuti i ne osuđuju počinitelji, a da im se neće proširiti i umiranje. Kao što se desilo s Israelićanima. Neće ljudi varati na vagi, a da im neće biti uskraćen blagoslov u usjevima i da ih neće zadesiti kriza. I, neće uskratiti zekat onom ko ga zaslužuje, a a im neće biti uskraćena kiša.

Obilježja dobraPoslanik, a.s., je rekao:“Šest osobina je obilježje dobra: borba s Allahovim neprijateljem oružjem, post u ljetnom danu, lijep sabur

prilikom gubitka, ostavljanje raspravljanja i ubjeđivanja i kada si u pravu, namaski tekbir u oblačnom danu i upotpunjavanje abdesta u zimskim danima.”

(el-Džamiu’s-Sagir, 4653)Komentar:

Oružana borba protiv nevjernika je jedno od dobara. Spomenuta je sablja jer ona se najčešće koristi. Potom tu spadaju još i post kada je žestoka vrućina, osaburiti u prvom momentu i šoku, ostaviti svađe i rasprave i onda kada si ti u pravu a ne tvoj suparnik, požuriti s namazom nakon što si uložio trud da saznaš kada je nastupilo njegovo vrijeme u oblačnom danu, te upotpuniti abdest u hladnim danima, hladnom vodom.

Uništavanja blagoslovaPoslanik, a.s., je rekao:“Šest osobina je pogano: podmitljivost vođe, i ona je najgora od svega, novac za psa, najamnina za mužjaka

deve radi oplodnje, naknada koju uzima onaj koji pušta krv, naknada za prostitutku i naknada proricatelja.” (el-Džamiu’s-Sagir, 4653)

Komentar:

Ovih šest stvari je zabranjeno jer nište blagoslov: kada vođa uzima mito kako bi potvrdio neistinito ili osporio pravedno – to je najpoganije jer dovodi do rušenja sistema i nepravde u vlasti; potom novac za psa, makar bio i dresiran – prodaja psa je zabranjena zbog toga što je pas nečist ili zato što je zabranjeno da ga se ima i što je naređeno da ga se ubije; naknada koju prostitutka uzima za bludničenje; naknada koja se uzima za puštanje mužjaka životinje da oplodi ženku; naknada koju uzima onaj koji pušta krv jer je to odvratno i prezreno – pokuđeno je da se čovjek koristi time ali nije haram. U protivnom, Poslanik, a.s., ne bi davao naknadu onom ko je puštao krv. Nema razlike između slobodnog i roba. Također je zabranjena naknada koju uzima astrolog i proricatelj za ono što prorekne. Proricatelj je svaki onaj koji tvrdi da poznaje nevidljivo i koji zna budućnost i buduće događaje.

Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

22

Radujte se i obradujte

Poslanik, a.s., je rekao:

“Radujte se i obradujte sve poslije vas da će onaj ko posvjedoči da nema boga osim Allaha, iskreno, ući u džennet.”

(el-Džamiu’s-Sagir, 51)

Komentar:

Kazujem vam ono što će vas razveseliti, a i vi širite tu vijest svima onima koji nisu s vama i generacijama koje će doći. Ovako smatraju komentatori. Iako je ovo tačno samo po sebi, ne odgovara riječima koje slijede: “Pa smo izašli od njega, s.a.v.s., šireći tu vijest.” Prihvatljivije je da se kaže: “Kažite svima koje sretnete nakon ovih riječi.” Većinom se ovaj izraz upotrebljava u značenju vremena, dana ili noći, jer vrijeme dolazi ili ga čovjek prođe, pa mu je za leđima, ili, ako mu teži, onda je pred njim. Može se tumačiti i u značenju: “Kažite svima koji nisu s vama, jer značenje “iza” može biti i “osim”, kao u riječima Uzvišenog:

“A oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.” (el-Mu’minun, 7)

Hadisom se želi reći: “Kažite im ono što će ih obradovati, a to je da će onaj ko svjedoči da nema boga, Onog Kome se robuje, osim Allaha Koji je nužno postojeći, iskreno vjerujući u to, jezikom tvrdeći i srcem vjerujući, ući u džennet, ako umre vjerujući u to što je posvjedočio, makar bio i u džehennemu.

Njegovo konačno boravište je džennet. Umrli grešnik je izložen Svevolji pa, ako hoće, kaznit će ga kako hoće a onda će ga izvesti iz vatre, potamnjelog. Bit će uronjen u Rijeku života i povratit će mu se krasota i čilost. Zatim će ga se uvesti u džennet i dati ono što mu je pripravljeno zbog njegova vjerovanja i dobra koje je počinio. A ako hoće, oprostit će mu, zadovoljit će njegova potraživanja od ljudi, a onda ga uvesti u džennet s onim koji su uspjeli.

Haridžije koji kažu: “Počinitelj velikog grijeha je nevjernik”, Mu’tezile koji kažu: “Vječno će ostati u džehenne-mu i ne može mu se oprostiti, kao što se ne može kazniti pokoran” – to su samo tlapnje i pretpostavke, laži na Allaha. Neka je Allah daleko od onoga što o Njemu kazuju nepravedni.

“Bešaret ili muštuluk je radosna vijest koja odmah po kazivanju izaziva veliku sreću kod čovjeka.” – ovo kazuje Kadi. A Ragib kaže da je to vijest koja će razgaliti i zbog kojeg se ozari lice. To zbog toga što se krv, kada je nefs radostan, razlije kao što se razlije voda po stablu.

Sidk je vijest koja odgovara stvarnosti uz ubjeđenje da je i onaj koji kazuje takav, shodno iskustvu ili nekom znaku. Ograničava se na jedan od dva dijela šehadeta jer su oni obožavali kipove. Time se želi zanijekati bo-žanstvenost bilo čega drugog osim Allaha, a znali su da je on, a.s., Allahov Poslanik. Jasno je njihovo vjerovanje kada su i njihovi uglednici došli pred njega, a.s., kao vjernici.

Bilježi Ahmed u Musnedu, Taberani u Kebiru od Ebu Musaa Eš‘arija da je rekao: “Došao sam Vjerovjesniku, a.s., u društvu nekih ljudi i on je rekao: ‘Radujte se (...)’, te smo izašli od njega da obradujemo ljude. Sreli smo Omera i on nas je vratio Odabraniku, a.s., i rekao: ‘Allahov poslaniče, neka govore’, pa je zašutio (nakon što je Poslanik, a.s., dozvolio).”

Hejsemi kaže: “Prenosioci su pouzdani i ima mnogo predaja.

Iz tog razloga i autor ukazuje na njegovu vjerodostojnost i kaže: ‘Vjerodostojan je.’”

23

Na samom početku moramo dati neke napomene zašto baš ovakav naslov:

Prvo, postoje brojna učenja o Bogu. Neka se mogu identificirati kao religiozna, a neka su, opet, ne-religiozna.

Islamsko učenje o uzvišenom Bogu je bitno različito: u sušti-ni, jednostavnije i razumljivije za ljudski razum. Osnova islamskog učenja koje obilježava vjeru – aki-du jednog muslimana jeste tevhid – učenje o jednom i jedinstvenom uzvišenom Bogu. Razne religi-je, društva imaju svoja učenja i poimanja Boga. Poznata su poli-teistička učenja koja su u biti mi-tološka, zatim dualističko učenje o postojanju dva principa, pa do paganskih učenja. Postoje različi-ta filozofska učenja, zatim učenja koja su antropomorfistička – nešto prikazati u ljudskom liku. Za razliku od ovih učenja, islamsko učenje je jednostavno, prihvatljivije za ljudski razum, shvatljivo: (a) uzvišeni Bog je jedan, (b) On je stvoritelj svijeta i upravlja s njim, (c) On je jedinstven po svojim svojstvima jer ništa nije Njemu slično. Islamsko učenje je čisto monoteističko učenje: ilm et-tevhid – učenje o Božijoj jednoći i

jedinstvenosti. “Allah svjedoči da osim Njega drugi bog ne postoji, i meleki i ljudi učeni svjedoče isto i da pravedno postupa! Nema boga osim Njega, silnoga, mudroga!” (Ali Imran, 18)

Kelima tehlilaUčenje o tevhidu je sadržano u

jednoj rečenici koju najčešće izgo-varaju vjernici: La ilahe illallahu. Ovu rečenicu (u daljnjem tekstu kelima tehlila) su najviše tumači-li islamski učenjaci. Ustvari, to je temeljna kelima u akaidu. U arap-skom jeziku riječ ilah znači onaj koji se obožava. Ustvari, kroz povijest ljudi su uzimali za svoje ilahe ona bića koja su zbog svoje moći i ve-ličine bila obožavana. Pojam ilah uključuje, dakle, posjedovanje bez-granične moći koja može zaprepa-stiti druge. I drugi jezici imaju riječi koje označavaju skoro ista zna-čenja. La na početku kelime znači negaciju. Riječ Allah je vlastito ime za Boga. Stoga, La ilahe illallah pre-vodimo u značenju: nema drugog ilaha osim Vrhovnog Bića, pozna-tog pod imenom Allah. Svako izgo-varanje kelime je naše prisjećanje i potvrđivanje da ništa nije dostojno naše sedžde, klanjanja, našeg ubu-

dijjeta osim Allaha, dž.š. Tehlilom mi potvrđujemo da nema bića u či-tavom svemiru dostojnog da bude obožavano osim Allaha, dž.š. Zato musliman svakodnevno izgovara kelimu tehlila. U ovom smislu tre-bamo razumijevati Poslanikove ri-ječi o fadiletima tehlila, poput onih da je La ilahe illallah teže na tasu mizana od sedam nebesa i zemlje, te da iskreno izgovaranje kelime tehlila vodi čovjeka u džennet.

Tevhid kao potvrda jedinosti Bo-žije jeste središnja istina islama, osovina oko koje se okreće sve što je islamsko. Uzvišeni Allah je iznad svake dvojnosti ili relativnosti, On je iznad razlika spola i iznad svih osobina koje razlikuju bića jedna od drugih na ovom svijetu. Ipak, On je izvor sve egzistencije i svih kosmič-kih i ljudskih osobina. Također, On je Cilj Kojemu se sve stvari vraćaju.

Kako mi shvatamo tevhid ili kakva su dejstva kelime tehlila u našim srcima, samo su neka od pitanja koja trebamo sebi postav-ljati? Ukoliko se vjerovanje osnaži i ojača srcem naziva se jekinom – uvjerenjem. Kapija jekina nije ništa drugo nego tevhid kojeg pojašnja-vaju riječi La ilahe illallahu vahde-hu la šerike lehu – Nema drugog

Islamsko učenje o

Uzvišenom Bogu

Rifet Šahinović | AKAID – VJEROVANJE

24

boga osim Allah, Jedinog, Koji nema ortaka. Ove riječi postaju preovla-đujuće svojstvo u vjerničkom srcu. Na tragu ovoga imam Gazali ubra-ja znanje o tevhidu u znanosti o otkrovenju. U svom Ihjau on će zapisati da tevhid ima četiri ste-pena. Prvi stepen tevhida jeste da čovjek izgovara svojim jezikom ke-limu tehlila a da njegovo srce to ne prihvata ili je, pak, nemarno i bez-brižno prema tome. Takav je tev-hid licemjera. Drugi stepen tevhida jeste da čovjekovo srce potvrđuje riječi kelime. To je vjerovanje obič-nog svijeta. Srce na ovom stepenu vjeruje u Allahovu jednoću po zna-čenju riječi kelime, čisto je od nije-kanja. Treći stepen jeste da čovjek gleda u mnoštvo i raznovrsnost stvari putem srčane spoznaje i da vidi da su sve te stvari tvorevina Jednoga, moćnog Stvoritelja. Ovo je stepen mukarrebina – uzvišenom Allahu bliskih robova. Oni ne vide u stvarnosti drugog stvoritelja, a niti činioca osim uzvišenog Allaha. Ta-kvima se zasigurno razotkrila istina onakva kakva je ona u suštinskom značenju kelime. Na ovom stepenu srce spoznaje da je uzvišeni Allah prvi i jedini kreator stvorenog, živih bića, nafake, života, smrti, bogat-stva, siromaštva i svega drugog. Na četvrtom stepenu čovjek vidi samo Jednoga, to znači da ne vidi ni sebe. To je osvjedočenje iskrenih koji su poništili sebe u tevhidu. Nadalje Gazali naglašava da je prvi ste-pen poput zelene ili vanjske ljuske oraha. Drugi je poput unutrašnje, prave ljuske. Treći je poput jezgre i četvrti je poput orahovog ulja. Ze-lena (vanjska) ljuska nije za jelo jer je gorka, takav je tevhid licemjera. Unutrašnja ljuska je vrednija, osim što štiti jezgru, ima i druge koristi. Jezgra je sama po sebi skupocjenija u odnosu na ljusku, ali orahovo ulje koje se dobiva iz nje je vrednije.

Načela tevhidaSura Ihlas – iskrenost na upe-

čatljiv način govori o načelima tev-hida. Sami naziv sure upućuje nas na zaključak da samo iskreni mogu dohvatiti sva značenja, dakako, i ži-vjeti u okrilju tevhida.

Prvo načelo jeste: On je Allah, jedini Bog. On je jedan – vahid, oduvijek, vječno jedan u iskazu brojevima. On je jedini – ehad. Je-dan jedini. Tevhid stalno naglašava jednoću Božijeg Zata – ehadenij-jet i jedinstvenost Božiju u svijetu mnoštva – vahdanijjet.

Drugo načelo tevhida: On je utočište svakom – es-Samed. Es-Samed označava Gospodara u smislu da sve što postoji potrebu-je Njegovo utočište. Uzvišeni Allah je neprouzročeni Uzrok svega što postoji. Sve što postoji vraća se Njemu kao svome izvoru, zavisno je od Njega za svoj početak i za svoje postojanje. Razlika između stvorenja u čemu oni gospodare i veličine Njegove je da stvorenja dijele od onoga što im je Allah po-dario pa njihova darivanja presah-nu. Onaj koji je es-Samed daje iz riznica Svojih blagodati koja nikada ne presahnu.

Treće načelo: On ne rađa niti je rođen. Uzvišen je On da bi Mu se pripisalo svojstvo rađanja, On je

iznad poimanja da ima porijeklo. Božija Veličina ne može se poredi-ti ljudskim zakonitostima. Čovjek ulazi u ovaj svijet rađanjem i sam rađa, umire a potom biva nasljeđi-van. On je sasvim daleko od svake nesavršenosti i nepotpunosti koju implicira pojam potomstva. Uzvi-šeni Allah postoji oduvijek, vječno. Bespočetan je. Pojmovi kojima označavamo početak, prije, posli-je, vrijeme, prostor ne odnose se na Njega. Kao što je postojao prije toga, postojat će i poslije vremena i prostora.

Četvrto načelo: I niko Mu ravan nije. Činjenica s početka sure da je on Jedan Jedini ima svoju potvrdu u iskazu na samom kraju; ne postoji ništa što bi se moglo usporediti s Njim. Ovim se isključuje moguć-nost da Ga se opiše ili definira. Pre-ma tome, svojstva Njegova Bića su izvan domašaja ljudskog shvatanja ili imaginacija. Dio kur’anskog ajeta “Ne postoji ništa što bi bilo ravno Njemu, i samo On sve čuje i sve vidi.” (eš-Šura,11) potvrđuje nam da je uzvišeni Allah fundamentalno “različit” od bilo čega što postoji ili bi moglo postojati, ili bilo čega što čovjek može pojmiti, ili zamisliti, ili definirati. On je uzvišen, iznad sva-ke sličnosti.

25

HILJADU I JEDNA KAP

Edebalii Osman Gazi

Šejh Edebali iz Karamana (preselio 726/1326 – Biledžik) je svojevremeno bio poglavar Esnafske organizacije. Višu teološku školu završio je u Šamu. Kada se vratio u rodno mjesto Biledžik (ili Sout), otvorio je malu tekiju u kojoj je narod podučavao vjeri. Znao je i dobro tumačiti snove. U to vrijeme je osnivač osmanlijskog carstva Osman Gazi (preselio 724/1324 – Bursa), kao utočište mnogim suvre-menicima i pomagač mnogim siromašnim, često dolazio u posjetu ovoj tekiji i koristio se uputom i savjetima hazreti Edebalija.

Kada je jedne prilike Osman Gazi ostao na konaku u ovoj tekiji, sanjao je ovakav san: Mjesec koji je izašao iz grudi šejha Edebalija je ušao u njegove grudi. Odmah mu je niklo drvo iz stomaka i toliko poraslo da je poklopilo ze-mlju. U njegovom hladu su se vidjele mnoge planine. Ispod tih planina su izvirala vrela i nastajale velike tekućice. Od ovih voda mnogi su zalijevali bašte i vinograde, a mnogi pravili česme. Edebali koji je odmah sutra čuo san ovako je rekao Osman Gaziji: “Osman Gazi, muštuluci tebi! Uzvišeni Allah će tebi i tvom potomstvu dati sultanat u ruke i čitav svijet će biti u hladu zaštite tvojih potomaka. Mubarek olsun! A moja kćer Malhan je tebi halal od sada.” Nakon ovakvog muštuluka, udao je kćer za Osman Gaziju. (Drugo ime njegove kćeri je bilo Rabija ili Bala Hatun) U tom trenu je jedan murid hazreti Edebalija po imenu Turgud situaciju dočekao spreman. Rekao je: “Osman Gazi, uzvišeni Allah ti je dao sultanat, ti nama trebaš dati neki poklon.” Osman Gazi reče: “Kada postanem sultan, poklonit ću ti jedan grad.” Derviš odgovori: “Odustajemo od grada, nama je ovo selo dovoljno.” Osman Gazi je prihvatio ovu želju. Derviš mu reče: “Daj nam sada neki pisani dokument.” Osman Gazi odgovori: “Ja ne znam pisati, ali imam jedan mač i pehar od pradjedova pa uzmi to kao moju riječ”, i ostavi ih tom dervišu.

Hazreti Edebali je živio više od stotinu dvadeset godina; ženio se dva puta, jednom u mladosti, drugi put u starosti. Kćer od prve žene je dao Osman Gaziji. Ašik Pašazade kaže: “Ovo sve sam čuo za vrijeme sultana Mehmeda Če-lebije, oca sultana Murata, od Mahmud Paše sina hazreti Edebalija. Mahmud Paša je živio više od stotinu godina.“

Ašik Pašazade, Historija Osmanovih unuka, uredio Ke-mal Yavuz – Yekta Sarac, Istanbul, 2003, 57–59; Mehmed Nešri, Kitab-i Džihannama, Ankara, 1987, 1/81–85; I. Hakki Uzun Carsili, Osmanlijski historijat, Ankara, 1988, 1/105, 560.

26

Vještine Emir Kulala

Sejjid Emir Kulal (preselio 772/1370), koji je bio muršid hazreti Bahauddin Nakšibenda, je rođen u Buhari, selu Suhari (683/1284) i cijeli život je proveo u tom predjelu. S obzirom na to da se bavio grnčarstvom, bio je poznat pod nadimkom Kulal, koje nosi značenje grnčar. Prema preda-njima, još dok je njegova majka bila trudna s njim, bolio bi je stomak kada bi progutala sumnjiv zalogaj i, zbog redovnog ponavljanja ove stvari, njegova majka je shvatila da je to keramet djeteta iz stomaka te je počela jesti obazrivije i pažljivije i jedva je čekala dolazak djeteta na svijet.

Sejjid Emir Kulal je u mladosti volio vještinu hrvanja. Mnogo ljudi se skupljalo da gleda njegovo hrvanje. Jednog dana između posmatrača, našao se jedan derviš. U tom vremenu u Buhari se hrvanje smatralo novotarijom i nije se moglo zamisliti kod jednog sejjida (potomak Pejgam-bera, a.s). Derviš koji ga je posmatrao pomislio je: “Kako je moguće da jedan sejjid pokazuje snagu kroz hrvanje i tako podržava novotariju?” Tada ga je obuzeo san i sanjao je sljedeće: Smak svijeta je i on se nalazi u nekom blatu do grla, bespomoćno se pokušavajući izvući. Tada dolazi Emir Kulal i svom snagom ga čupa iz blata i spašava ga. Onda se probudio i Emir Kulal mu priđe i reče: “Upravo zbog ovog teškog dana mi pokušavamo ojačati.”

Kada se jednog dana hrvao u selu Ramiten, put ga je tu doveo do jednog velikog muršida Muhammed Baba Se-mmasija. Dok je pažljivo gledao hrvanje, osjetio je nekoga od svojih ljudi da se čudi tome. Okrenuo se i rekao mu: “Na ovom hrvačkom podiju ima neko čija će predavanja mnoge odvesti na pravi put. Ja njega gledam; želim ga uloviti (namamiti).”

U jednom trenu u toku hrvanja sreo mu se pogled s Emir Kulalom i nastavio je put. Istog trena je Emir Kulal napustio hrvanje i pratio Baba Semmasija sve do kuće. Baba Semmasi ga je prihvatio kao sina i podučio edebima tarikata. Od tog dana nije viđeno Emir Kulalovo hrvanje. Nastavio je s predavanjima Baba Semmasija dvadeset go-dina. Dva dana u sedmici je išao iz Suharija u selo Semmas na udaljenosti od pet fersaha (dvadeset pet kilometara).

Mevlana Ali es-Safi, Rešehat, Istanbul, 2005, 103–104; Dijanet, Islam ansiklopedisi, 11/137.

Subki i keramet

Jedan od velikih islamskih alima iz Egipta Tadžuddin Ibnu’s-Subki (preselio 771/1370), je napisao više od dva-deset pet djela o raznim temama. Posebno se istakao u šafijskom fikhu i hadisu. Djela su mu izdata u koricama od šest i deset tomova, a najvažnije je biografsko djelo Tabakatu’š-Šafiijjetu’l-Kubra. U ovoj knjizi mjesto zau-zimaju životi hiljadu četiri stotine i devetnaest šafijskih alima. Knjiga nije samo biografska; djelo na početku daje prostor fikhu, hadisu, historiji, književnosti, govoru, te-savvufu i mnogim drugim važnim tematikama života.

Upravo u tom djelu, nakon opisa nekoliko kerameta, šezdeset osmi po redu, Ebu Turab en-Nahšebija daje in-formacije na tridesetak stranica o istini kerameta, nepro-mišljenosti u poricanju istog, te vrstama kerameta. Između ostalog, navodi i nekoliko kerameta plemenitih ashaba. Navodi i događaj u vezi s hazreti Alijom:

Hazreti Ali, r.a., i njegova dva sina Hasan i Husejn su jed-ne večeri čuli nekog čovjeka kako izgovara sljedeće stihove:

“Ti Koji odgovaraš na molbe molitelja u mraku/ Ti Koji otklanjaš bolesti i nedostatke (...)/ Ako se grešnici ne bi nadali oprostu,/ ko će im darežljivošću dati vrijednost?!”

Hazreti Ali, r.a., je poslao jednog od sinova da zovne tog čovjeka. Čovjek je bio paralizovan, došao je šepajući. Kada ga hazreti Ali upita: “Kakvu imaš brigu?”, čovjek reče: “Jednom sam bio grešnik i zabavljač. Otac me savjetovao i govorio: ‘Allah ima svoje kazne. Ove kazne nisu nimalo daleko od grešnika i nasilnika.’ Kada je navaljivao sa savje-tima, ja sam ga izudarao. On se zakleo da će se žaliti Allahu na mene kada ode u Mekku. I zaista je to i uradio. Zbog njegove dove, desna strana mi je paralizovana. Ja sam se pokajao za to što sam uradio, tražio sam mu oprost i nje-govo zadovoljstvo. Tada mi je obećao da će otići i na istom mjestu činiti dovu za mene. Pripremio sam njegovu devu i pomogao mu. Ali je deva nasred puta pobjegla, bacivši ga između dvije stijene, i moj otac je tu umro!”

Kada ga je hazreti Ali upitao: “Je li tvoj otac zaista bio zadovoljan tobom?”, čovjek se zakleo da jeste. Hazreti Ali je ustao, klanjao namaz i malo potajno dovio. Onda se okrenuo i rekao čovjeku: “Hajde ustani!” Čovjek je ustao i prohodao. Onda mu hazreti Ali reče: “Da se nisi zakleo da je tvoj otac bio zadovoljan tobom, ne bih ti učio dove.”

Tabakatu’š-Šafiijjetu’l-Kubra, 1/516–17.

27

Korijen riječi “sabur” znači “ustezati se”, “zadrža-ti se”, “prestati”. Terminološki, sabur znači “ne paničiti”, “ne očajavati”, “ne jadati se” i “ne tužiti

se”. Kod nas se najčešće prevodi riječju “strpljivost”.

Sabur je najviše spominjana vrlina u Kur’anu, i to na devedeset mjesta. To je dobra osobina, ali isto tako i pozitivan stav prema životu i svemu onome – dobrom i lošem – što život nosi. Ebu Osman je rekao: “Onaj koji ima sabura je onaj koji je sebe naučio kako da se nosi sa poteškoćama.” O istome je hazreti Alija rekao: “Sabur je traženje pomoći od Allaha, dž.š.”

Rečeno je da je sabur pola vjere, a druga njena po-lovica je šukr (zahvalnost). Ove dvije osobine su sestre u svojoj oprečnosti. Naime, vjernik će biti zahvalan u periodu blagostanja i sreće, dok će biti strpljiv u periodu nedaća i tuge.

Vrste saburaTri su vrste sabura:

sabur pri pokornosti Allahu uzvišenom izvr-šavanjem Njegovih naredbi (ova vrsta je naj-vrednija);

sabur pri izbjegavanju griješenja prema Allahu uzvišenom i izbjegavanju Njemu mrskih dijela i

sabur u toku životnih nedaća.U skladu s ove prve dvije vrste sabura čini se prigod-

nim spomenuti govor Ebu Talhe el-Mekkija u kojemu kaže: “Znaj da je sabur sebeb ulaska u džennet i sebeb spasa od vatre, jer se u hadisu kaže: ‘Džennet je zao-djenut poteškoćama, a džehennem slastima i užicima.’ Vjerniku treba sabur u poteškoćama kako bi dospio do dženneta i sabur prema dunjalučkim prohtjevima kako bi izbjegao džehennem.”

Kada se govori o saburu, najčešće se govori o ovoj trećoj vrsti. To je onaj prijeko potrebni sabur u teškim situacijama koji doslovno “spašava glavu da ostane zdrava”. To je svojstvo vjernika koje mu pomaže da lak-še prođe kroz nevolju jer on zna da se radi o iskušenju od Allaha, dž.š., nakon kojeg dolazi nagrada. Brojni su ajeti koji govore o tome da će vjernici biti iskušavani, kako bi imali priliku iskazati se u svome imanu i time

Strpljivi i strpljive

Emina Ćeman | OSOBINE VJERNIKA I VJERNICA

“Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.”

(El-Ahzab, 35)

28

zadobiti počasno mjesto, sukladno predaji koja kaže da je deredža strpljivih najviša deredža. Evo nekoliko takvih ajeta: “Zar oni ne vide da svake godine jedan-put ili dva puta u iskušenje padaju?” (et-Tevbe, 126); “Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’, i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (el-Ankebut, 2–3); “Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.” (ez-Zumer, 10).

Kur’an nas usmjerava na sabur kao rješenje za čo-vjekove nefsanske prohtjeve, pa u četrdeset petom ajetu sure el-Bekare kaže: “Pomozite sebi strpljenjem i namazom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima.” Adžluni u svome tefsiru ovog ajeta kaže: “Pomozite sebi u zadobivanju Moga zadovoljstva, u dobročinstvu i ihsanu tako što ćete biti strpljivi u pokoravanju nared-bama i ostavljanju grijeha. Pomozite se namazom koji je majka ibadeta, u njemu se sjeku nuranski putevi i mejdani tajni. On je miradž vjerničkih duša i munadžat Gospodara svjetova.”

Ebu Lejs es-Semerkandi bilježi da je Jezid Rekkaš rekao: “Kada čovjek uđe u svoj kabur, njegov namaz stane mu s desne strane, dobročinstva nad njim, a sabur se raspravlja i zauzima za njega. Sabur govori: ‘Ostavite onog koji vas je provodio. Ako imate argu-mente i ako ćete se zauzimati za njega, onda uredu; a ako nećete, onda ostavite mene.’”

Primjeri poslanikaOd svih ljudi poslanici su ti koji su najviše imali po-

trebu za saburom. Oni su bili stub pozivanja u vjeru i, dok su pozivali narod na promjenu, stajali su pred njim kao pojedinci izloženi izrugivanju i utjerivanju u laž. Na dvadeset mjesta u Kur’anu Allah, dž.š., usmjerava Muhammeda, a.s., na sabur zbog nevjernika, obeća-vajući njemu i ostalim vjernicima velike nagrade: “A ti se strpi do odredbe svoga Gospodara, ti si zbilja pred Našim Očima, i slavi svoga Gospodara, hvaleći Ga kad ustaješ i noću slavi Ga i kad zvijezde iščezavaju!” (et-Tur, 48–49) U ajetu se spominju oči u množini a ne u dvojini, što bi bilo uobičajeno u arapskom jeziku. To zbog toga da bi se naglasila čvrstoća Božijeg obećanja – a ko je u Allahovim očima, on sigurno neće biti na gubitku. Dalje, u istom ajetu, nakon spomena sabura, Poslaniku se naređuje da Gospodara veliča i hvali, kao da mu se time želi kazati da zikr daje duši olakšanje pa onda ona nalazi slast u gorčini sabura.

Osim iskušenja Muhammedovih, a.s., najpoznati-ja su ona od Ja’kuba i Ejjuba, a.s. Prvi je bio iskušan odvajanjem od voljenog sina Jusufa, a.s., za kojim je patio godinama pa, kada mu ostali sinovi donesoše njegovu košulju natopljenu lažnom krvlju, Ja’kub reče: “Duše vam se na to polahkomiše, a meni samo lijepo strpljenje ostaje! Allah će meni pomoć podariti protiv svega što iznosite vi!”

U ovome je ukaz na mekam strpljivih i njihove na-grade. Kada se Ja’kub, a.s., uhvatio za lijepi sabur, vra-ćen mu je mili sin. A on, Jusuf, a.s., kada je osaburio zbog tuge i nepravde koja mu se dogodila, nagrađen je s velikom počašću – slavom i lijepim spomenom u narednim pokoljenjima.

Ejjub, a.s., je bio iskušan velikim siromaštvom, smr-ću djece, gubitkom prijatelja i strašnom bolešću koja ga je svezala za krevet. Kada ga je vjerna supruga upitala zašto ne zamoli Gospodara za olakšanje, upitao ju je: “Koliko smo godina živjeli u blagostanju?” “Pedeset godina”, odgovorila mu je. “A koliko smo proveli u ne-volji?” “Osamnaest”, rekla je.

“Tako mi Allaha, neću od Njega to moliti sve dok ne prođe isto vremena koliko je prošlo dok smo bili u blagostanju.” I njega je Gospodar obilno nagradio za njegov sabur i rekao u Svojoj knjizi: “Mi smo znali da je on strpljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao.”

Ovakav sabur je Muhammed, a.s., pohvalio riječi-ma: “Lijep je onaj sabur u kojem nema pritužbi pred stvorenjima.” Poznata je i njegova reakcija kada mu je preselio sin Ibrahim, pa je rekao: “Oči plaču i srce tu-guje, ali ne kažemo ništa što bi uvrijedilo Gospodara.”

es-SaburJedno od Allahovih imena je es-Sabur. Ako se sje-

timo hadisa: “Allah ima devedeset devet svojih lijepih imena, pa ko ih dostigne, ući će u džennet”, eto nam dodatne motivacije da se držimo ovog svojstva. Ime es-Sabur znači da je On strpljiv prema Svojim stvo-renjima i svim prilikama. On ih ne kažnjava odmah dok čine grijehe, nego odgađa njihovu kaznu ne bi li se pokajali. On jedva čeka da se čovjek pokaje i tada mu brzo oprašta.

29

Neka nas uzvišeni Allah opskrbi okretanjem od svega mimo Njega i usmjeravanjem Njegovom Ve-ličanstvu, hurmetom prvaka cijelog čovječanstva (sejjidu’l-bešer) koji je oslobođen i čist od iskrivljenog gledanja, alejhi ve alā ālihi’s-salavātu ve’t-teslīmāt.

Znaj da je srce osovina islama. Zato, ako je srce obmanjeno i vezano za nešto mimo uzvišenog Hakka, onda je ono porušeno i ne donosi plodove. Ne postiže se ništa formalnim djelima i oficijelnim ibadetima. Nego, i u djelima i u ibadetima srce mora biti čisto od okretanja prema bilo kome mimo Njega uzvišenog.

Dobra djela (ea‘mal saliha), koja su vezana za tijelo, su ona koja su urađena na način kako to šerijat traži. Tvrdnja da je srce čisto, a da se ne čine dobra djela, je lažna tvrdnja. Kao što čovjek ne može op-stojati s dušom bez tijela, isto tako se ne mogu zamisliti ni srčana stanja bez tijelom učinjenih dobrih djela. Mnogi otpadnici u ovom vremenu tvrde da su im srca čista. Pa neka nas uzvišeni Allah sačuva od njihovih pogrešnih uvjerenja hurmetom Njegovog miljenika, alejhi’s-salātu ve’s-selāmu ve’t-tehijje.

(Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s., Mektubat, tom I, 39. pismo)

Uzvišeni Allah neka Vas učini postojanim na putu vaših plemenitih predaka. Čuo sam da Vas je sultan islama i muslimana, iz njegove privrženosti islamu koja je pohranjena u njegovoj prirodi, zadužio da izaberete četvoricu pobožnih učenjaka koji će stalno biti uz njega, objašnjavajući mu šerijatska pitanja kako se ne bi donosile odluke koje se suprotstavljaju šerijatu.

Neka je Allahu hvala na tome. Koja vijest za muslimane može biti ljepša od ove?! Koja vijest može više utješiti žalosna srca od ove?!

Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU

Srce - osovina islama

Nered u svijetu

(Ovo pismo je napisano šejhu Muhammedu el-Četriju a govori o tome da je osovina islama srce)

(Ovo pismo je poslano sejjidu Feridu el-Buhariju, a objašnjava činjenicu da su pokvareni učenjaci razlog nereda u svijetu)

30

Međutim, ovaj siromah, koji je usmjeren Vašoj izuzetnoj dobroti, zbog ovog velikog cilja, kako što sam i mnogo puta ponovio, ne može se suzdržati niti sebi dozvoliti šutnju i mirovanje. Obavezan sam Vam napisati nešto u vezi s ovim slučajem, pa Vas molim da mi zbog toga oprostite. A i veli se: “Odlučna osoba je poput luđaka.”

Pobožni učenjaciOno što je danas evidentno je da su pobožni učenjaci prava rijetkost, to jest oni učenjaci koji su

prevazišli ljubav prema ugledu i slavi te ih ostavili iza leđa. Oni nemaju drugog cilja izuzev širenja šerijata i jačanja ovog milleta.

Ako među učenjacima (koje izabereš) bude ljubavi prema ugledu, svaki od njih će držati onu stranu koja njemu odgovara. Držat će se toga i dokazivati kako je njegovo mišljenje najvrednije. Tako će, zbog različitosti, nastati razilaženja i po jasnim pitanjima, a sve s ciljem dodvoravanja sultanu. U tom slučaju vrijednosti vjere će ostati osujećene i bez rezultata.

Razilaženja učenjaka su bacila svijet u belaje u proteklom stoljeću. Ako se ova bolest nastavi, odakle se onda može očekivati širenje šerijata i gdje će tad biti prostora za jačanje ovog milleta?! Ta bolest će postati sredstvo za rušenje, a uzvišenom Allahu se utječemo od toga i od smutnje loših učenjaka.

Crveni sumporAko biste za spomenuti veliki cilj izabrali jednog učenjaka, bilo bi korisnije i bolje. Ako taj učenjak

bude jedan od učenjaka ahireta, to je velika sreća, jer je druženje s njim vrijedno kao crveni sumpor.

Ukoliko ne mognete naći takvoga, onda pomno razmotrite i izaberite najvrednijeg iz druge skupine, jer se kaže: “Ono što se ne može potpuno dobiti, ne treba potpuno ni odbaciti.”

Ne znam šta još da Vam napišem. Kao što je spas svijeta vezan za učenjake, također je i propast svijeta vezana za njih. Najvredniji učenjak je najvrednije biće, a najpokvareniji učenjak je najpokvarenije stvorenje. Uputa (hidajet) i zabluda (dalalet) su uvjetovani učenjacima.

Jedna tajnaJedan od naših velikana je vidio prokletog Iblisa kako besposlen sjedi, što nije njegov običaj, pa ga

je, začuđen, pitao o toj tajni. Prokletnik je odgovorio: “Učenjaci ovog vremena su me oslobodili mog posla. Oni, umjesto mene, zavode i u zabludu odvode.”

Cilj mojih riječi je preporuka na obavljanje Vašeg zadatka. Pa počnite, nakon zdravog razmišljanja i istinskog promatranja, jer se propuštene prilike više neće ukazati.

Iako se stidim upućivati ovakve riječi ljudima ispravne inteligencije, činim to potaknut spoznajom da je takav posao sredstvo dostizanja najveće sreće.

(Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s., Mektubat, tom I, 53. pismo)

31

GOVOR STANJA

HadisAllahov Poslanik, a.s., je rekao: “Ključ dženneta je namaz, a ključ namaza je abdest.” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2711)

Briga o abdestuOd Sevbana, r.a., se prenosi da je

Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Budi-te ustrajni – nećete propasti; znajte da je namaz vaše najbolje djelo, a o (stalnom) abdestu se brine samo vjernik.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2713)

Sijaju kao zvijezde

Abdullah ibn Abbas, r.a., je rekao: “Zaista su džamije Allahove kuće na Zemlji. One sijaju stanovnicima Zemlje baš kao što svijezde sijaju stanovnicima nebesa.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2948)

Salavat meleka

‘Ata ibn Saib, r.a., kaže: “Otišao sam do Ebu Abdurrahmana a on je, nakon što je klanjao sabah, ostao sjediti u džamiji.” Upitah ga: “Zašto ne ustaneš i ne odeš u svoju postelju?” , a on mi odgovori da mu je Alija ibn Ebi Talib, r.a., rekao hadis Allahovog Poslanika, a.s.: “Kada čovjek musliman klanja pa ostane sjediti poslije namaza, na njega meleki salavate donose sve dok sjedi na mjestu na kojem je klanjao. Njihov salavat na njega je: ‘Gospodaru naš, oprosti mu, Gospodaru naš, podari mu milost Svoju!’ A ako sjedne pa bude čekao namaz, na njega meleki salavate donose, a njihov salavat na njega je: ‘Gospodaru naš, oprosti mu, Gospodaru naš, smiluj mu se!’” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2961)

Džamijski stubovi

Rekao je Seid ibn Musejjib, rahimehullah: “Zaista svaka džamija ima svoje stubove, a to su ljudi koji u njih dolaze. Džamije imaju i meleke koji u njima sijele. Ako neki čovjek izostane s namaza, meleki se raspituju o njemu. Pa, ako je bolestan, posjete ga; a ako ima neku potrebu, pomognu mu.” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2952)

S čim si me pretekaoAbdullah ibn Burejde, r.a., prenosi od svoga oca sljedeće riječi: “Jednog

dana došao je Allahov Poslanik, a.s., i pozvao Bilala, r.a., a zatim ga upitao: ‘Bilale, s čime si me pretekao u džennetu? Kada sam ušao u džennet, čuo sam tvoje korake ispred mene’, a Bilal odgovori: ‘Allahov Poslaniče, nikad ezan ne proučih, a da iza ezana nisam klanjao dva rekjata, niti sam ostao bez abdesta, a da ga odmah nisam ponovno uzeo.’ Allahov Poslanik, a.s., reče: ‘S time (si me pretekao).’” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2717)

Pa i nije dalekoPripovjeda Alkame ibn

Kajs, r.a.: “Krenuo sam s Ab-dullahom ibn Mes’udom, r.a., na džumu, a on zateče trojicu koji su ga pretekli i prije nje-ga došli u džamiju, pa kaza: ‘Četvrti od četvorice, pa i nije daleko.’ Zatim reče: ‘Čuo sam Resulullaha, a.s., kako govori: ‘Zaista će ljudi na Sudnjem danu sjediti u blizini Allaha, dž.š., shodno njihovim do-lascima u džamiju na džu-mu-namaz. Pa će najbliži biti oni prvi, pa drugi, pa treći, pa četvrti’.’ Zatim doda Abdullah ibn Mes’ud, r.a.: ‘Biti četvrti od četvorice i nije daleko.’”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2995)

Otkup za grijeheOsman, r.a., je rekao: “Sjedio sam s Allahovim Poslanikom, a.s., a on

reče: ‘Nema muslimana koji uzme abdest, lijepo i propisno ga upotpu-njujući, zatim ustane i klanja, a da taj namaz ne bude otkup (keffaret) za prijašnje grijehe.” (el-Bejheki , Šuabu’l-Iman, 2721)

32

Zbog grijehaResulullah, a.s., je rekao: “Tako

mi onog u čijoj je Ruci Muhamme-dova duša, nema ni jedne ogrebo-tine grane, ni posrtaja noge, niti probijanja znoja, a da nije zbog grijeha, a ono što Allah oprašta je mnogobrojnije.”

(Ibn Ebi Hatem)

Priprema

Uzvišeni Allah kaže: ”To je za ono što ste rukama svojim pripremili, jer Allah nije nepravedan robovima Svojim!”

(el-Enfal, 51)

Nije bio od njih

Ubejdullah ibn Muham-med et-Temimi, rahmetulla-hi alejhi, kaže da su mu neki učenjaci spomenuli slučaj jednog čovjeka koji se, kad mu se smrt približila, počeo jako tresti i mnogo plakati. Kada je upitan o svom sta-nju, odgovorio je: “Plačem zbog toga što su postači radi Allahovog zadovoljstva posti-li, a ja nisam bio od njih; što su klanjači namaz obavljali, a ja nisam bio od njih; i što su zakiri Allaha zikir činili, a ja nisam bio od njih. To je ono što me rasplakalo.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3935)

Postačeve odlike

Abdullah ibn ebi Evfa, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Spa-vanje postača je ibadet, njegova šutnja je tespih, njegova (dobra) djela se umnogostručuju, njegova dova je primljena, a njegov grijeh je oprošten.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3937)

Ko zikir čini

Ebu’l-Džehm je rekao da je sjedio Hasan, sin Alijin, r.a., poslije sa-bah-namaza u džamiji pa mu dođe neki čovjek i pozva njega i one koji su s Hasanom sjedili da idu s njim na doručak. Hasan, r.a., se okrenu od njega. Zatim čovjek ode, a nakon nekog vremena se ponovo vrati i pozva Hasana, r.a. Nakon toga Hasan se obrati ljudima koji su s njim sjedili i reče: “Sada ustanite! Prvi put me ništa nije spriječilo da mu se odazovem osim to što sam čuo Allahovog Poslanika, a.s., kako govori: ‘Ko klanja sabah, pa ostane spominjati Allaha uzviše-nog dok sunce ne iziđe, a zatim klanja dva ili četiri rekjata, njegovo tijelo vatra neće dotaći.’” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3957)

Doći će vrijeme

Hasan el-Basri, rahimehullah, prenosi od ashaba da je Allahov Po-slanik, s.s., rekao: “Doći će vrijeme kada će ljudi u džamijama govoriti o dunjalučkim potrebama. S takvima ne sijelite! Oni Allahu nisu potrebni.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2962)

Ko uznemiruje muslimane

Enes ibn Malik, r.a., je rekao: “Jednom, dok je Allahov Poslanik, a.s., držao hutbu, uđe neki čovjek u džamiju i pođe se probijati u prve safove gazeći preko vratova ljudi i ometajući ih. Kada je Allahov Poslanik, a.s., završio namaz reče onom čovjeku: ‘Čovječe, šta te spriječi da se zajedno s nama okupiš?’ Čovjek reče: ‘Allahov Poslaniče, trudio sam se da sjednem na mjesto gdje ćeš me ti moći vidjeti.’ Allahov Poslanik, a.s., mu reče: ‘Vidio sam te kako gaziš preko vratova ljudi i kako ih uznemiruješ. Onaj ko uznemiruje druge muslimane i mene uznemiruje, a onaj koji mene uzne-miruje, Allaha uzvišenog je uznemirio.’” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3001)

33

Vodeći računa o našem zdravlju, islam je uredio i dao pravila koja trebamo

prakticirati kako bismo ga sačuvali. Pamtim, dok smo brat i ja bili mali, najviše smo voljeli odmarati, te za-spati slušajući radio ili majčino tiho učenje sure Ja’sin. Ali, kada niko ne bi pazio, zaspali bismo “potrbuške”, opruženi po podu. No, čim bi utvrdili san, uslijedilo bi nenino ili majčino drmusanje uz kritiku: “Ustajte, kako ste to legli, ne valja tako spavati, šejtan tako spava s vama!” Ta pri-ča se ponavljala iz dana u dan, dok brat i ja nismo usvojili naviku da izbjegavamo spavati na stomaku, vjerujući da ćemo tako otjerati šej-tana i ne dati mu da spava. Tek kad sam odrasla i počela spoznavati, shvatila sam da ta priča ima i svoju drugu stranu, a odnosila se upravo na očuvanje zdravlja. Tako je dragi Bog pored svega ostalog dao nama, ljudima, blagodat sna i odmora, nakon svih obaveza koje imamo izvršiti tokom jednog dana. Božiji Poslanik, a.s., nam je pokazao kako tu blagodat pravilno iskoristiti.

Smjena dana i noći nije uzalud stvorena: Gospodar naš je to uči-nio zakonom Svoje milosti. On je to rasporedio sukladno kretanju i po-trebi života, upravo onako kako je čovjeku podario tajnu sna i počin-ka, jer On najbolje poznaje ljudske mogućnosti, te mu je stoga odredio

noćno i popodnevno spavanje kao odmor koji će mu povratiti snagu i postaći ga na nove aktivnosti. “Iz Milosti Svoje On vam je dao noć i dan, da se u njoj odmarate, a da iz dobara Njegovih privređujete i da zahvalni budete.” Osim tajni sna i noći kao pokrivača, kako to ple-meniti Gospodar opisuje u Svojoj Knjizi, u kojima se tijelo odmori a nervi i duša potpuno smire, postoje i druge tajne koje On pruža čovje-ku. Takav je slučaj s muslimanima na Bedru, kada im je upravo snom učvrstio i ulio samopouzdanje: “Kad je On učinio da se radi sigurnosti svoje u san zavedete.” Ljudi često ne vide važnost ova dva kosmička fenomena, smjenu dana i noći, u kojoj je noć predodređena za od-mor, te se malo ko sjeti da na toj blagodati zahvali Gospodaru svje-tova.

S abdestom u posteljuBožiji Poslanik, a.s., je prilikom

polaska na počinak praktikovao određene adabe, pa neka nam on bude u svemu uzor. Poslanik je uzimao abdest prilikom polaska na počinak; nije nam to dao u obavezu, ali je kazao da je to mendub – lijepo jer, u slučaju smrti, ta osoba odlazi svome Gospodaru pod abdestom, a i snovi te osobe su istinitiji i manja

su šejtanska došaptavanja prili-kom spavanja. Ibn Hadžer navodi predaju Ebu Miraje el-Adželija, a slično navodi i Tavus. U toj predaji se kaže: “Ko ode u postelju čist – s abdestom i zaspi spominjući Allaha uzvišenog, njegova postelja bit će mesdžid, a on će biti u namazu i zikru sve dok se ne probudi.”

Također, preporučivao je, kao što je i sam radio, da se legne na desnu stranu, a to se temelji, kako navode Ibn Hadžer i Ibnu’l-Dževzi, na zdravstvenim razlozima, jer je za tijelo daleko zdravije spavanje na desnoj strani. Naime, mnogi učenjaci tvrde da je mnogo bolje leći, u početku, kako i hadis nalaže, na desnu stranu, a onda kasnije leći na lijevu stranu. Oni to obrazlažu činjenicom da ležanje prvo na de-snoj strani spusti i složi hranu, a nakon toga ležanje na lijevoj strani doprinosi jetri i drugim organima da bolje probave hranu i učine je korisnijom za tijelo.

Zatim, Allahov Poslanik, a.s., je upozoravao one koje je vidio da spavaju na stomaku, kao što je mene i brata upozoravala majka, govoreći im da je to položaj u koji-ma će biti stanovnici džehennema i da Allah uzvišeni ne voli takav po-ložaj prilikom spavanja. Međutim, novija medicina je dokazala da je takav način spavanja uistinu šte-tan po čovjeka i njegovo zdravlje.

Blagodat sna i odmora

Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI

34

Naš Vjerovjesnik, a.s., pored toga što bi legao na desnu stranu, stavio bi i svoju desnu ruku pod glavu, te preporučivao da se uče dove i zikr sve dok nas san ne savlada. Inače, pohvalno je učenje bilo koje sure iz Kur’ana prilikom odlaska u poste-lju, jer ko to učini, kaže Vjerovjesnik, a.s., “Allah odredi jednog meleka koji ne dozvoljava da mu se približi nešto što bi ga uznemirilo”.

Potom, trebamo prije nego le-gnemo pregledati svoju postelju da bi odstranili sve ono što bi nas eventualno moglo uznemiriti. Po-gotovo ako smo spavali pa neko vrijeme izbivali van postelje i zatim se ponovo vratili u nju.

Koliko islam vodi brigu o čovjeku, jasno se nazire iz Vjerovjesnikovih, a.s., predaja u kojima zabranjuje spavanje na krovu ili balkonu bez ograde ili zaštite. A to radi preven-tive od pada s takvih mjesta, ili bilo čega drugog čime bi bila ugrožena čovjekova sigurnost.

Ebu Katade je prilikom spavanja sanjao toliko ružne snove koji su ga uznemiravali i dovodili ga gotovo do bolesti, pa se potužio Vjerovjesniku, a.s., koji mu je na to rekao: “Dobri snovi su od Allaha, a loši od šejta-na. Kada neko od vas sanja dobar san, neka ga ispriča samo onome ko mu je drag. Ako, pak, sanja san koji mu nije drag, neka u lijevu stra-nu pljucne (puhne) tri puta i neka zatraži od Allaha zaštitu od šejtana i njegova zla i neka taj san nikome ne priča – pa mu neće naškoditi.”

Od edeba je, kada se probudimo i završimo sa spavanjem, proučiti dovu i zahvaliti se Bogu dragom što nas je oživio nakon mrtvila sna. Allah uzvišeni je preko svog Posla-nika, a.s., preporučivao čak i dnevni odmor, koji se naziva kajlula a koji je prakticirao i sam Vjerovjesnik, a.s., i sve ranije generacije muslimana. To bi trebalo biti i naša praksa, to jest izbjegavanje spavanja nakon sabah-namaza, a prakticirati po-

podnevno spavanje ili odmor – kao izraz Allahove milosti čovjeku.

Lezi rano, ustaj ranoIslam veoma mnogo vodi brigu o

vremenu i potiče na rano ustajanje. Musliman treba da svoje dnevne obaveze započne čio, odmoran i raspoložen i zbog toga treba da iskoristi blagodati noći, san i od-mor, mada je u posljednje vrijeme sve češća pojava da se noći koriste za “provode” a da se dan provodi u spavanju, što normalno vodi jed-nom drugom nezdravom načinu življenja. Zbog toga sve češće su-srećemo neraspoložene i nezado-voljne ljude.

Od Aiše, r.a., se prenosi sljedeća predaja: “Došao je Poslanik, a.s., kod mene i tu je bila jedna žena iz Benu Eseda.

Ko je ona? – upita.Ta i ta – spomenuh joj ime – ne

spava noću.Ne hvali je! Vi trebate da činite

ona djela koja možete podnijeti!Najdraže mu je bilo ono što je

neko redovno činio.”Ova predaja se odnosi na onu

islamsku oporuku da se djelo ope-tuje, pa makar bilo i malo, a da se izbjegava veliko i neredovno. Od-nosno, islam osuđuje to da čovje-ka podstakne iznenadna želja na obilan i pretjeran rad, a zatim mu to dosadi i prestane, pa makar to bio i cijelonoćni ibadet koji će nakon nekog vremena zbog iscrpljenosti organizma prestati. Zbog toga je potrebno dati duši i tijelu odmor kako bismo istrajavali u svojim do-brim djelima, pa makar ona i bila mala.

35

Jučer nas je bila grupa na sijelu kada uđe naš pri-jatelj i reče: “Kćerka profesora Habiba Zehlavija pala je sa šestog sprata na ulicu!”

Svi smo se trgnuli i pojačali ton razgovora. Znali smo slatku djevojčicu, bila je puna života i ljepote i nismo je mogli zamisliti raskomadanu. Onda smo zašutjeli zamišljeni. Nastao je tajac koji je prekinuo smijehom naš prijatelj koji nam je i donio tu vijest. Tada smo uvidjeli da je to još jedna njegova teška šala i počeli ga grditi i ružiti. Na to je on rekao: “Tako mi Allaha, nisam vam slagao. Pala je sa šestog sprata, ali joj nije ništa bilo. Zdrava je.”

Svi smo povikali: “Zdrava!” Reče: “Da, tako mi Gos-podara! Zar ne vjerujete? Pala je na štrik pričvršćen između dva kruništa na zidu na petom spratu gdje ju je malo zadržalo, a onda na četvrti sprat i tako sve sa štrika na štrik dok nije dospjela na ulicu. Pala je na gomilu pijeska koji je dovezen ujutro tog dana i nije se povrijedila.”

Počeo je da se klete i potvrđuje da je ono što prenosi istina i da se dječak drugog prijatelja, neću spominjati njegovo ime da ga to ne povrijedi, igrao na stolu svoga oca te je ugledao sliku obješenu na zidu. Pokušao je da je dohvati pa je pao na pod sobe koji je bio popločan, te je odmah umro.

Nakon toga je, komentarišući i filozofirajući, rekao: “Zašto onda razmišljamo, smišljamo i pripremamo ako nam ne koristi razmišljanje i pripremanje? Zašto ne prepustimo stvari određenju i ne pustimo ih neka idu svojim tokom onako kako želi onaj koji upravlja tokovima? Ne upravljamo životima i ne znamo naš svršetak, a ovaj kosmos je kao velika radionica pove-zanih mašina, mnogobrojnih pokreta i radnji a mi u njemu smo kao mala nitna, plovimo onako kako nas navodi Stvoritelj i Navođivač najveći...”

Ubaci se jedan od prisutnih, te reče: “Da, ali stvoreni smo radi napora i truda, i postavljeni kao cilj za nedaće i iskušenja, a na dunjaluku su samo boli. Tko se od njih

izliječi danas, zadesit će ga sutra. Čije dijete ne umre od pada, umre od bolesti ili umre zdravo. Od smrti izlaza nema. A nema izlaza prije smrti od teškoća i belaja...”

Progovorio je treći, koji sebe smatra velikanom, te negirao određenje i poricao Procjenitelja. On veli da je život smjesa u tvojoj ruci koju ti dorađuješ i oblikuješ, pa ako od nje načiniš lijepu figuru, ti si načinio da je lijepa; a ako pak načiniš nešto strašno, ti si načinio i tu grozotu... Ako se razboliš, to je od tvoje slabe ishrane i slabog čuvanja; a ako i nastradaš, i to je od tvog ne-opreza. Ako osiromašiš, to je od tvog sjedenja i neak-tivnosti i slično tome.”

Rekao sam mu: “Zašto se neko rodio u kući nauke i odgoja pa naučio i spoznao puteve zaštite i čuva-nja, a neko ponikao u kući neznanja i pokvarenosti pa odrastao kao neznalica i pokvarenjak koji ne zna kako se čuvati bolesti? Zašto je neko nastradao zbog toga što se slabo čuvao, a spasio se onaj koji se manje od njega čuvao i pazio, a bio je u opasnijoj situaciji? Za-što se neko toliko trudi pa ne stekne i ne dostigne ni nešto skromno i malo, a drugome bogatstvo dođe bez truda i traženja? Zašto se nadarenom pruži prilika da pokaže svoju genijalnost toliko da mu ime spominje svaki jezik i svaka knjiga, a ostane nepoznat onaj tko je inteligentniji, darovitiji i spremniji od njega? Zašto? Zašto? I hiljadu zašto koje ću navesti, ako hoćete, a neću odgovoriti ni na jedno od njih. Pa šta si ti na svi-jetu? Da li navodiš kosmos po svojoj volji? Da li uprav-ljaš univerzumom ka svom cilju? Da li si božanstvo? Ti zaista nisi sebe stvorio!

Reče: “Da li misliš da čovjek nema slobodnu volju?”Rekao sam: “Tko je onaj koji nema slobodnu volju?

Tko je onaj koji ima pravo izbora? Šta je ova prazna filozofija? Ljudi su zauzeti njome otkada su počeli razmišljati i razilazili su se i prepirali o njoj. I dalje se razilaze i prepiru. Ni do čega nisu stigli. Zalutali su u pustinju kojoj ni početka ni kraja nema i tumaraju kao ludi tamo-ovamo, brineći se o sumnjivim stvarima bez

Mudrost kadera

Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR

36

nade i očekivanja. Tako neki negiraju kader, misleći da je život u posjedu čovjeka i da su stvari života djelo čovjekovog stvaranja; a drugi odbacuju čovjeka i poriču njegovu dušu, videći ga kao nitnu u mašini kosmosa. Ovi drugi su pesimistični – vide samo ono što padne sa stolice i umre, pa misle da je dunjaluk kuća tegoba; a prvi su uobraženi, umišljeni i vide samo djevojčicu koja je pala sa šestog sprata i nije umrla, pa misle da su sačuvani i spašeni od svakog zla.

Dunjaluk – radosti i tegobe“Mi smo s određenjem (kaderom) ljudi, ne božan-

stva niti kamenje; a dunjaluk nije sav u radosti niti je čitav u tegobama, već je i u radosti i tegobama. Kad god sam razmišljao i sjetio se događaja koje sam vidio svojim očima, postajao sam ubjeđeniji da većina ljudi ne zna tajnu vjere u kader. Jedne prilike ugledao sam tramvaj kojem je volan otkazao. Spuštao se velikom padinom kod mosta u Damasku, a iza zavoja na trač-nicama stajala je žena koja se, kada ga je ugledala kako se približava, prikovala za zemlju od straha. Niko joj nije pritrčao kako bi je spasio jer se svako bojao da će umrijeti s njom, a vremena nije bilo da bi se šta učinilo. Svi su zatvorili oči da ne vide. Kada je tramvaj stigao do zavoja, iskočio je s tračnica i krenuo pravo naprijed te udario u zid kuće od ćerpiča, prošao do stanovnika kuće i usmrtio ih. Drugi put sam ugledao mladiće koji prolaze ispod hotela “Adn Palas” u Damasku. Jedan od njih iznenadno je podigao glavu te ugledao kako nešto leti i pada skoro na njega. Bio je to dječak, dojenče, koji je pao s prozora hotela. Njegova majka sletjela je kao luda, a bila je iz Hame, te ga našla čitavog i zdravog. Mnogi kao i ja vidjeli su događaje slične ovim. U knjizi El feredžu ba‘de šidde (Olakšanje nakon teškoće) Kadi Tenuhija su stotine priča o onima koji su se spasili a bili su u dubinama propasti, dok je u knjizi života hi-ljade predaja o onima koji su propali a bili su na kopnu spasa. Pa šta je tajna ovih čuda? Kako je preživjela žena koja je bila nadomak smrti, hodajući tračnicama tramvaja? Umrli su ljudi koji su imali sve uslove zaštite, ušli u kuću i zatvorili vrata, jer je tramvaj probio zid te došao do njih i usmrtio ih!? Kako je djevojčica pala i nije umrla, a svaki dan umire stotinama djevojčica bez padanja? Zaista je ovo tajna koju niko ne zna, pa ne pokušavajte otkriti tajnu kadera, ali okoristite se mudrošću kadera.” Ovo je bilo ono što sam mu rekao.

Reći ćete: “Šta da radimo? Da li da ostavimo našu djecu da padaju s prozora ne brineći se jer će ih, ako

im je zagarantovan život, Allah spasiti užetima koja će ih zaustaviti ili ljudima koji će ih dočekati? Ili da se ne trudimo jer, ako nam je zagarantovana opskrba, ona će nam doći bez truda?!”

Ne gospodo, nije to put shvatanja kadera niti je to mudrost kadera. (nastavlja se)

S arapskog preveo: Elvedin Muminović

37

Pokajanje HaridžijaHammad, Ebu Hanifin sin, priča: “Kada su Haridžije

čuli da Ebu Hanife ne proglašava nevjernikom niko-ga ko klanja, bez obzira na počinjeni grijeh, spremili su delegaciju od sedamdeset ljudi i otišli kod njega. Kod Ebu Hanife se bilo okupilo mnoštvo svijeta. Svi su ustali i rekli: ‘Ebu Hanife, svi smo jedne vjere, pa naredi okupljenim da se razmaknu kako bismo prošli.’ Ebu Hanife je pozvao ljude da im naprave mjesta i ljudi su se razmakli. Haridžije su došli pred Ebu Hanifu a onda potegli sablje i rekli: ‘Ebu Hanife, neprijatelju ovog um-meta!’ Neki su uzvikivali: ‘Šejtane ovog ummeta! Ubiti tebe je draže svakom od nas nego džihad sedamdeset godina! Međutim, ne želimo da budemo nepravedni prema tebi, nego reci šta imaš!’ Ebu Hanife im je re-kao: ‘Hoćete li biti pravedni prema meni?’ Oni su rekli: ‘Hoćemo!’ Ebu Hanife im je rekao: ‘Onda vratite sablje u korice jer me plaši njihovo sijevanje.’ Oni su pitali: ‘Kako da ih vratimo a nadamo se da ćemo ih obojiti tvojom krvlju?!’ On im je rekao: ‘Onda pričajte šta imate, u ime Allaha!’ Oni rekoše: ‘Imaju dvije dženaze pred džami-jom; jedan je čovjek koji je bio alkoholičar pa je popio toliko da se obeznanio i umro od toga. Druga je žena koja je počinila blud pa kad se uvjerila da je trudna, izvršila je samoubistvo.’ Ebu Hanife ih je pitao: ‘Kojoj su vjeri pripadali, da li su bili židovi?’ Oni su odgovorili: ‘Nisu.’ On ih je pitao: ‘A jesu li bili kršćani?’ Oni su od-govorili: ‘Nisu.’ On ih je pitao: ‘A jesu li vatropoklonici?’ Oni su rekli da nisu. Onda je pitao: ‘A kojoj su vjeri pripadali?’ Oni su rekli: ‘Pripadali su vjeri koja svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik.’ Onda je Ebu Hanife pitao: ‘Recite mi o tom šehadetu, da li je on trećina vjerovanja, četvrtina ili petina?’ Oni su rekli: ‘Iman se ne može cijepati ni na trećinu ni na četvrtinu ni na petinu.’ Onda je Ebu Hanife pitao: ‘A koliko je taj šehadet od vjere?’ Oni su rekli: ‘Kompletno vjerovanje.’ Onda je Ebu Hanife rekao:

‘Kakve svrhe ima vaše pitanje o tim ljudima a sami ste potvrdili da su bili vjernici?!’ Onda su Haridžije rekli: ‘Popusti s tim. Nego, reci ti nama da li su oni dženetlije ili džehenemlije?’ Ebu Hanife im je rekao: ‘Ako već tra-žite, reći ću vam ono što je rekao i Allahov vjerovjesnik Ibrahim, a.s., o ljudima koji su imali veći grijeh od njih: ‘Onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere, a onaj ko bude protiv mene ustajao – pa Ti, uistinu, praštaš i samilostan si.’ (Ibrahim, 36) O njima ću reći ono što je rekao Allahov vjerovjesnik Isa, a.s., o ljudima koji su imali veći prijestup i grijeh od dvoje spomenutih: ‘Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si.’ (el-Maide, 118) Reći ću ono što je rekao Nuh, a.s., Allahov vjerovjesnik, kada su mu rekli: ‘Oni rekoše: ‘Kako da te poslušamo, kad te najniži sloj ljudi slijedi?’’ (eš-Šu’ara, 111) a on rekao: ‘‘Ne znam ja šta oni rade’ – reče on, ‘svi će pred Gospodarom mojim, da znate, račun polagati.’’ (eš-Šu’ara, 112-113) I reći ću ono što je rekao Allahov vjerovjesnik Nuh, a.s., i da je salavat i selam i na našeg vjerovjesnika Muhammeda, a.s.: ‘Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznata budućnost’, niti kažem: ‘Ja sam melek’, a ne govorim ni o onima koje vaše oči s pre-zirom gledaju: ‘Allah im nikakvo dobro neće dati’, ta Allah dobro zna šta je u dušama njihovim – jer bih se tada ogriješio.’ (Hud, 31)” Nakon toga su oni pobacali svoje sablje i rekli: ‘Odreći ćemo se svega i svake ideje koju smo zagovarali i Allahu se vraćamo slijedeći tvoje vjerovanje. Allah ti je dao blagodati, mudrost i znanje.’ Izašli su iz džamije i napustili haridžije te se vratili vjerovanju ehli’s-sunneta.

Lanac fakihaSulejman ibn Šazikuni priča: “Čuo sam Sufjana ibn

Ujejnu da priča da se Ebu Hanife sastao s Evza’ijem u klubu trgovaca pšenicom (daru’l-hannatin), pa je Evza’i

38

Ebu Hanife

Imam Muveffak ibn Ahmed el-Mekki | MENAKIB EBI HANIFE

pitao Ebu Hanifu: ‘Šta misliš o tome što ne podižete ruke u namazu prilikom ruku’a i podizanja s ruku’a?’ Ebu Hanife je rekao: ‘Zato što o tome ne postoji ništa vjerodostojno od Vjerovjesnika, a.s.’ Evza’i je pitao: ‘Kako to možeš reći a meni je pričao Zuhri prenoseći od Salima, a on od svoga oca, a on od Poslanika, a.s., da je podizao ruke kada bi otpočinjao namaz, prilikom ruku’a i povratka s njega?!’ Ebu Hanife mu je rekao: ‘Nama je pričao Hammad, prenoseći od Ibrahima, a on od Alkame i Esveda, a oni od Abdullaha ibn Mesuda, r.a., da je Poslanik, a.s., podizao ruke samo na početku namaza i nije to ponavljao u toku namaza.’ Evza’i je rekao: ‘Ja tebi kazujem nešto što sam čuo od Zuhrija, a on od Salima, a on od svoga oca, a on od Poslanika, a.s., a ti meni govoriš kako ti je kazivao Hammad prenoseći od Ibrahima?’ Ebu Hanife mu je rekao: ‘Hammad ibn Sulejman je fikh i propise poznavao bolje od Zuhrija, a Ibrahim je bio bolji poznavalac od Salima, a Alkame nije nimalo na manjem stepenu od Ibn Omera r.a. (Sa-limovog oca) u poznavanju fikha, makar Ibn Omer bio ashab. On ima prednost toga što je ashab, a i Esved ima veliki ugled. A kada govorimo o Abdullahu... Eh, ko je Abdullah (Ibn Mesud)!?’ Na ove riječi Evza’i nije imao čime uzvratiti.”

Hazreti Aišini mahremiHakkam ibn Selem priča da je neko rekao Ebu Hanifi:

“Arzumi priča da je hazreti Aiša putovala bez mahrema (zabranjene osobe)?” Ebu Hanife je rekao: “Arzumi ne zna šta je tumačenje tog hadisa. Aiša, r.a., bila je Majka vjernika i kao takva svim ljudima je bila zabranjena i svi su joj bili mahremi.”

Spremni odgovorOsman ibn Zaide priča: “Bio sam kod Ebu Hanife i

neki čovjek ga je pitao: ‘‘Šta kažeš o pijenju iz čaše ili posude koja na jednom svom kraju ima srebra?’ Ebu Hanife je rekao: ‘Nema nikakve smetnje u tome.’ Čo-vjek je onda odstupio.” A Osman dalje kaže: “Ja sam ga pitao: ‘Kaži nam neki primjer koji će potvrditi tvoj stav.’ On je rekao: ‘Dobro, šta ti misliš o čovjeku koji prolazi pored rijeke i ožedni. Uz sebe nema nikakve posude kojom bi donio vodu do usta, ali je u stanju da zahvati vode u ruku i da se napije. Na jednom prstu mu je srebrni prsten, da li bi to predstavljalo smetnju da se napije?’ Ja sam rekao da ne bi. Onda je Ebu Ha-nife rekao: ‘To je to.’” Osman još priča: “Nisam vidio čovjeka koji je imao spremniji odgovor nego je to bio Ebu Hanife.”

39

Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit ostavio nam je nemjerljivo blago u svome djelu Povjest Bosne na nekih hiljadu i tri stotine stranica (izdanje el-

Kalema u dvije knjige). Ova vrsta literature ima svoju posebnu težinu danas, u vrijeme afirmacije bošnjač-ke kulture i borbe za njen identitet i državu Bosnu i Hercegovinu.

Kako se radi o obimnom štivu koje zahtijeva puno vremena u iščitavanju, za naše cijenjene čitaoce u nekoliko nastavaka napravit ćemo

kratki izbor najinteresantnijih događaja kroz bogatu povijest Bosne. U ovom tanahnom “skidanju prašine” sa starih ćitaba želimo naše čitaoce navesti na išči-tavanje ove vrste literature jer je “historija učiteljica života”.

Prijepis fermana što ga je izdao fratrima u Bosni sultan

Mehmed-han Fatih kada je osvojio Bosnu.

Ovo je uzvišeni sultanski nišan, svijetla tugra hana, osvajača svijeta ferman koji glasi:

“Ja, sultan Mehmed-han dajem do znanja i puku i plemićima sljedeće:

‘Onima koji posjeduju ovaj carski ferman, bosan-skim svećenicima, iskazujem moju veliku milost i naređu-jem:

Niko ne smije smetati ni uznemiravati ni svećenike ni njihove crkve.

Neka ostanu u mojoj dr-žavi nesmetano gdje žele. I onima što su izbjegli ukazuje se zaštita i sigurnost.

Neka dođu i neka na po-dručju moje moćne države bez straha borave i nastane se u svojim samostanima.

Njih niko, pa ni sa moje časne visoke strane, niti iko od mojih vezira, mojih carskih sluga, bilo ko od mojih podanika, niti bilo ko iz naroda moje države, ne smije uznemiravati niti im se uplitati, ometati ih i vrijeđati.

Tako mi Onoga Koji je stvorio zemlju i nebesa, tako mi Mushafa, tako mi našeg velikog Božijeg Poslanika i svih Božijih poslanika i tako mi ovoga mača koji sam pripasao zaklinjem se da njih, njihove živote, njihovu imovinu i njihove crkve niko ne smije dirati, niti one koji iz tuđine dođu u moju carsku zemlju.

Sve dotle dok se oni budu pokoravali mojim nared-bama i dok budu pokorni, vi ćete se toga pridržavati.’” Napisano 20. maja.

Pogranično mjesto, Milodraž. (knjiga I, 62)

Smijenili svoje očeveDok je bio budimski valija Husein paša, počeo je

kandijski ratni pohod, pa je u mjesecu ša’banu 1055. godine (22. IX–20. X 1645) i on pozvan sa svojom voj-skom. Prema pouzdanim kazivanjima on je tada, idući na taj ratni pohod pokupio timarnike iz Bosne i poveo ih sa sobom. Taj ratni pohod trajao je oko dvadeset i šest godina. Sinovi islamskih boraca iz Bosne, koje su oni ostavili u bešici, dorasli su i postali sposobni za vojsku. Priča se da su neki otišli u taj rat i smijenili svoje očeve. (knjiga I, 325)

Prva bosanska štamparijaSve do tada u Bosanskom vilajetu nije bilo štam-

parije. Kada je u Bosni formiran vilajet, umnožili su se administrativni poslovi i ukazala se potreba za jednom štamparijom, pa je štamparija uspostavljena u Sara-jevu. Sve potrebne mašine i ostali pribor je nabavljen. Dok se nisu nabavila osmanska slova, štampalo se litografijom. Kasnije je austrijski podanik po imenu Sopron donio u Sarajevo ćirilska slova i isposlovao dopuštenje da izdaje neslužbeni list na bosanskom jeziku pod nazivom Bosanski vjestnik. Prvi broj izišao je u četvrtak, 3. zu-l-hidždžeta 1282. godine (17. IV 1866). (knjiga II, 1119)

Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit | TARIH-I BOSNA

Muvekkitove zanimljivosti

40

Prva prijevozna kompanija

Po preporuci vlasti, u Sarajevu je osnovana kompa-nija za kolski prijevoz da uz naknadu prevozi putnike, njihovu trgovačku robu i ostalo. Ta kompanija imala je svoj kapital, a krajem godine dobit od njega dijelila se akcionarima. Jedan dio je iznosio najmanje dvije stotine i pedeset groša, a upisalo se bilo oko hiljadu akcionara. Rasprodano je na bogatije ljude Bosne i tako je novac prikupljen. Iz toga su iznosa nabavljena kola, kočije, konji i ostala sredstva, te radnici. Sastavljeno je uputstvo u vezi sa upravljanjem, koje je sadržava-lo osam tačaka. Sjedište je bilo određeno u Velikom Ćulhanu. Dana 26. ševvala 1282. godine (13. III 1866), otpočela je raditi. (knjiga II, 1121)

Istrošene mjereMjere: aršin i razni dirhemi, koji su bili u upotrebi

među narodom u Bosanskom vilajetu, tokom vremena su se iskvarile. Kod većine natpisi su se izlizali pa je prilikom kupoprodaje narodu nanošena šteta. Zbog toga je iz Istanbula donesen ispravan aršin, i naređeno je da se svi zatečeni dirhemi usklade prema ovima. Da ne bi dolazilo do mijenjanja aršina, s obje strane su stavljeni žigovi s nazivom “Bosna”,kao znak da su ispravni, pa se i danas (1866) u narodu po tom propisu upotrebljavaju. (knjiga II, 1125)

Velika bebaDana 11. redžeba 1283. godine (20. XI 1866) Marija,

žena Petra Anđelkovića, čiftčije Bakir-bega Hamzalaj-begovića, člana vijeća Livanjskog kadiluka, u selu Odža-ku, u kadiluku Livno, u Travničkom sandžaku, teškom mukom rodila je muško dijete, koje nije bilo kao ostala djeca. Znatiželjnici su ga izvagali i ustanovili da je bilo teško oko petnaest oka. (knjiga II, 1126)

Nevrijeme u PrijedoruU utorak 17. rebiu’l-ahira 1283. godine (28. VIII 1866)

u mnogim kadilucima Bosne padala je jaka tuča. Iz-među ostalog, u kadiluku Prijedor gdje je grad padao veličine jajeta, sva je ljetina uništena, a većina grana i ostalog polomljena. (knjiga II, 1124)

Kad su vladari bili vakifi Sandžak-beg, Jahja-paša (1493/4) je u gradu Sa-

rajevu, u mahali u narodu poznatoj kao Ćurčića ma-hala, podigao lijepu džamiju sa kamenom munarom. Za njeno izdržavanje je uvakufio nekoliko dukata. Ta mahala se i danas, u službenim spisima, vodi po tom čuvenom imenu.

Prema pouzdanim kazivanjima, spomenuti Jahja-paša bio je odlučio da pred džamiju, koju je podigao, postavi kao prijeko potrebnu jednu česmu. Međutim, uslijedilo je njegovo smjenjivanje s položaja. Kada je došao u Bosnu Firuz-beg, koji je postavljan na njegovo mjesto, pa kada su se sastali i porazgovarali, Jahja-pa-ša rekao je: “Žao mi je što nisam stigao da uz džamiju, koju sam podigao, postavim i česmu koja je prijeko potrebna i što nisam potpuno dovršio taj moj hajrat.” Firuz-beg mu je odgovorio: “I ja imam namjeru u ovom gradu podići neke hajrate, ako Bog da, od pitke vode, koja će biti provedena do mojih vakufa koje ću podići, jedan rukavac vode dat ću dovesti do tvoje džamije u ime Boga.” Ovim obećanjem mu je ispunio srce. (knjiga I, 94) Uredio i odabrao: dr.hfz. Džemail Ibranović

41

Nakon što je osmansko brodovlje kopnom pre-bačeno u zaljev Zlatni Rog, napetost i svađe među kršćanima u Istanbulu nisu prestajale.

Prigovaranja i međusobna optuživanja su bila sve že-šća i otvorenija. Među Italijanima je vladala posebna netrpeljivost. Đenovljani su prozivali Mlečane da ne-prestano otpravljaju svoje brodove iz Zlatnog Roga u sigurnost Egejskog mora. Naravno, Mlečani su odbacili optužbe i iznijeli argumente da su poskidali krme i jedra s brodova. Kada su upitali Đenovljane zašto i oni to isto ne učine, odgovorili su im da ne žele umanjivati borbenu gotovost mornarice i da moraju neprestano odlaziti u Galatu da provjere šta je s njihovim ženama i djecom. Na to su ih Mlečani optužili da odlaze u Galatu kako bi Osmanlijama isporučivali obavještajne podatke o situaciji u gradu.

Đustinijani i Luka Notaras se također nisu podnosili. Veliki duks, ponosni Bizantijac Luka Notaras, nikako nije podnosio Italijana Đustinijanija. Došao je kao pla-ćenik u njegov grad i sada se usuđuje komandovati cijeloj njegovoj vojsci, pa čak i njemu, najvećem bizan-tijskom generalu.

Naročito je nepodnošljiva bila Đustinijanijeva nad-menost i osorost. Notaras je prigovarao Đustinijani-jevoj odluci da odbranu povuče na snažnije unutarnje bedeme umjesto da se brani na prvim linijama vanjskih bedema. Na to je Đustinijani odgovorio optužbama o izdaji, kukavičluku, profiterstvu i pronevjeri. Umiješao se Konstantin i jedva nekako spriječio otvoreni sukob. Međutim, sjeme nejedinstva je proklijalo, a svoje plo-dove će pokazati u trenucima kad Osmanlije krenu u presudni juriš na grad.

Teški očaji

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO

42

Još jedan napad OsmanlijaArtiljerijska paljba po bedemima je nastavljena ne-

smanjenom žestinom. U gradu je vladalo sve veće beznađe. Jedan od velikih topova je iznenada zaka-zao, ali je ubrzo popravljen, pa je 6. maja artiljerijska paljba znatno pojačana. Branioci grada su očekivali skori napad. Narednog dana, 7. maja, odmah nakon zalaska sunca, Osmanlije su krenuli u napad. Nakon tri sata žestoke borbe na već dobro porušenim bede-mima u području Harisijeve kapije, Osmanlije su se povukli. Odbrana je još uvijek dobro funkcionisala, a manevarski prostor je bio još uvijek uzak. Bilo je nužno dodatno razaranje bedema i otvaranje šire breše, koja je u tom trenutku bila široka samo tri metra, da bi se mogla iskoristiti glavnina osmanlijske vojske i najelit-nije jedinice koje do sada nisu uvođene u borbu. Ovaj posljednji napad je rezultirao žrtvama s obje strane, ali su gubici Osmanlija bili mnogostruko veći.

Narednih dana sultan Fatih je glavninu artiljerijskih oruđa premjestio na područje oko palače Vlaherna i da-nonoćno tukao bedeme. Otvoreno je još nekoliko breša na bedemima, a branioci grada su sve teže poprav-ljali nastale štete. Osmanlije su pokušali s kopanjem tunela ispod bedema, ali je teren bio suviše tvrd za kopanje pa je pronađena bolja lokacija. Za ovaj posao su korišteni srpski rudari iz Novog Brda. Međutim, kršćani su shvatili namjere Osmanlija pa su proko-

pali kontratunel, presreli srpske kopače, poubijali ih i grčkom vatrom spalili podgrade tunela. Nakon toga Osmanlije su odustali od takvih akcija. Po naređenju sultan Fatiha načinjeno je nekoliko pokretnih kula, visine od oko dvadeset metara, postavljenih na drvene točkove i obloženih životinjskim kožama. Opkopi oko bedema su već odavno zatrpani, pa su kule prigura-ne do samih bedema. Na svakoj kuli je bilo desetak najhrabrijih vojnika koji su se pokušali prebaciti na bedeme. Međutim, ubitačna grčka vatra je osujetila ovaj pokušaj. Kule su potpuno izgorjele.

Nevolja za nevoljomVijest o spaljenim osmanskim borbenim kulama je

bila posljednja radosna vijest u gradu. Neko od vojnika je s morskih bedema ugledao jednu malu lađu kako, progonjena osmanlijskim lađama, brzo plovi prema gradu. Bila je to ona mala i brza lađa koja je prije ne-koliko dana upućena da izvidi dokle je dospjela flota zapadne kršćanske braće koja je željno iščekivana. Lanac je spušten i brza lađa je uplovila u Zlatni Rog. Mornari su donijeli poražavajuće vijesti. Nekoliko dana su krstarili otočjima po Egejskom moru, raspitivali se po lukama, ali niko nije ništa znao o famoznoj floti.

Stanovništvo u gradu je tada zapalo u težak očaj. Konačno je jasno da pomoć sa zapada neće doći. Već više od mjesec dana su izloženi svakodnevnim stra-hovima. Zaglušujuće detonacije teške artiljerije te ne-prestani tekbiri i ratni poklici Osmanlija se više nisu mogli slušati. Organizovane su svakodnevne molitve u crkvama i procesije po ulicama. Kako je očaj bivao veći, procesije su bivale sve masovnije. Sada se već izlazilo i na same zidine grada. Narod je nosio ikone raznih svetaca, zazivajući ih sve redom i iščekujući njihovu intervenciju. Ponovo su oživjela stara proročanstva o propasti grada. Prema jednom proročanstvu, grad je trebao propasti onda kad na vlasti bude car istog imena kao i osnivač grada, a to je upravo sada. Osnivač Istanbula je bio Konstantin Veliki, a propast će sada za vrijeme Konstantina Dragaša. Ipak, postojala je neka nada. Drugo proročanstvo je govorilo da grad neće pa-sti u danima dok se mjesec na nebu povećava. Na dan 24. maja bio je pun mjesec. Božije davanje je bilo takvo da je upravo te noći nastupila pomrčina mjeseca. Bila je to moralna katastrofa za praznovjerne Bizantijce.

Neki sveštenici su isticali da ipak nije sve gotovo. Pozvali su narod da se snažnije pouzda u Boga, pa su organizovali opću procesiju ulicama grada. U procesiji će se nositi najsvetija ikona koju je grad imao. Očajni i

43

beznadni, ljudi su se odazvali, a pridružili su se i vojnici koji nisu bili neophodni na linijama odbrane. A onda je nastala još jedna katastrofa: tokom procesije je pre-sveta ikona ispala iz ruku nekolicine nosača i pala na zemlju. Za Bizantijce je to bilo strašno znamenje. Ikona je nekako podignuta sa zemlje i procesija je nastavljena uz molitve, plač i zazivanje svetaca zaštitnika.

Da katastrofa može biti još gora, pokazat će sljedeći trenuci. Iznenada su se navukli crni oblaci iz kojih su se sručili kiša i led istovremeno, a sve je popraćeno straš-nom, zaglušujućom grmljavinom. Konačno, procesija je prekinuta uz teško razočarenje. Sutrašnji dan je donio još teže znakove, jer se niotkuda pojavila gusta magla i obavila cijeli grad. Takva pojava nikada ranije nije za-bilježena u mjesecu maju. U večernjim satima, kad se magla razišla, ukazalo se jasno svjetlo povrh kupole crkve Svete Sofije. Svi ovi znakovi su bili mnogo više nego što su Bizantijci mogli podnijeti. Neki su poludjeli od straha i bezglavo jurcali gradom, dok su drugi prešli zidine, došli u osmanlijski logor i primali islam ubijeđeni da je to prava vjera. Sada su i svećenici bili očajni.

Dok su Bizantijci sva ova znamenja tumačili kao katastrofalna, u osmanlijskom taboru je vladalo opće veselje. Svjetlost iznad kupole crkve je protumačena kao nagovještaj dolaska prave vjere u Istanbul. Koliko god je među kršćanima zavladao strah, očaj i beznađe, toliko je kod Osmanlija borbeni moral porastao.

Da bi u potpunosti ispoštovao odredbe šerijata i običaje ratovanja, sultan Fatih je još jednom poslao emisara u grad i ponudio mirnu predaju. Nastojao je izbjeći nepotrebno krvoproliće i stradanja onih koji su bili protiv daljeg pružanja otpora. Međutim, Konstantin i njegovi saradnici su bili uporni. Istanbul se nipošto neće predati.

Odlučnost za pobjeduPotpuno umiren, sultan Fatih je, u subotu 26. maja,

sazvao ratno vijeće na kome će se raspravljati o da-ljem toku akcije. Veliki vezir Halil-paša bio je uporan u svojim nastojanjima da se opsada prekine i da se sa Konstantinom sklopi primirje pod što povoljnijim uslovima. Kao argumente iznosio je činjenicu da su Mađari poslali svoje poslanstvo koje je izvijestilo da Hunjadi nije više regent Ugarske i da je trogodišnje primirje koje je s njim sklopljeno sada nevažeće. Ta-kođer je govorio o mogućnosti da Mađari pređu Dunav i opasno se približe Osmanlijama i da bi svakog časa mogla stići zapadnjačka flota koja je, naime, već viđe-na u blizini otoka Hiosa. Sumnjao je u povoljan ishod

općeg napada na grad i isticao da bi neuspjeh opasno uzdrmao osmanlijsku državu. Na kraju je istakao da bi plahovitost i neiskustvo mladog sultana moglo biti plaćeno teškom cijenom.

Nakon Halil-pašinog izlaganja ustao je Zaganos-pa-ša i suprotstavio mu se. Prema njegovim procjenama, Zapad je suviše razjedinjen da bi se složio oko pomoći Istanbulu, a ako flota i dođe, osmanlijska flota će joj se suprotstaviti. Na njenom čelu je novi zapovjednik Hamza-beg. Uostalom, ako je Aleksandar Makedonski, neiskusni mladić, mogao osvojiti pola tadašnjeg svije-ta, zašto naš sultan ne bi mogao osvojiti jedan grad? Završavajući svoj istup, Zaganos-paša je predlagao što skoriji opći napad na grad.

Poslije Zaganos-paše ustalo je još nekoliko zapo-vjednika koji su se izjasnili o nužnosti skorog napada. Saslušavši sve govornike, sultan Fatih je naredio da se ispita mišljenje vojske i procijeni njihov borbeni moral. Ubrzo je dobio garancije da svi vojnici s čežnjom oče-kuju finalni napad i da svi žele što prije završiti ovaj časni zadatak. Konačno, i prisutna ulema se izjasnila o nužnosti skorog finalnog napada. Na kraju vijeća-nja sultan Fatih je saopćio svoju neopozivu odluku o odlučujućem napadu na grad. Napad će početi čim se izvrše sve neophodne pripreme.

Pripreme za posljednji napadVijest o odluci sultana Fatiha je odmah stigla u op-

sjednuti grad. U sastavu osmanlijskih trupa bile su i neke kršćanske jedinice, prvenstveno srpske, koje su kršćanski vladari, kao osmanlijski vazali, odaslali na sultanov zahtjev. Često su pisali poruke, privijali ih na strijele i odapinjali preko zidina u grad.

Artiljerci su dobili zadatak da pojačaju dejstvovanje po bedemima na području između Romanove i Harisi-jeve kapije. Kršćani su nadljudskim snagama poprav-ljali oštećenja, ali je artiljerija sultana Fatiha iznova sve rušila. Znajući za predstojeći juriš, Đustinijani je naredio da se izgradi palisada od raspoloživog mate-rijala i iskopa novi opkop u području Harisijeve kapije. Ovu palisadu osmanlijska artiljerija nije mogla tući.

Za to vrijeme sultan Fatih je krenuo u obilazak voj-ske. Obišao je svaku jedinicu ponaosob, razgovarao s vojnicima i pripremao ih za skori juriš. Telali su također obilazili logor osmanlijske vojske i objavljivali sultanovu odluku da sva pokretna imovina u gradu pripada vojsci, a zgrade pripadaju sultanu. Šejhovi i ostali učenjaci

44

su se razišli po cijelom logoru i posebnim dersovima podizali moral osmanlijskih vojnika. Čitava osmanlijska vojska je dodatno živnula. Dok su jedni vršili posljed-nje pripreme terena, drugi su se posvetili ibadetima. Šejh Ak Šemsedin se osamio u svom šatoru, prethod-no naredivši da niko ne smije ulaziti i uznemiravati ga pa makar to bio i sam sultan Fatih. Oko njegovih ibadeta unutar šatora ispričane su razne priče. Tek ćemo spomenuti onu o pronalaženju kabura hazreti Ebu Ejuba Ensarije, ashaba koji je prije više od sedam stotina godina kao šehid pao pod bedemima grada. Pronalaženje mjesta gdje je Ebu Ejub, r.a., ukopan bilo je putem specifičnog otkrovenja. Imajući u vidu da za sve važnije činjenice u ovom djelu podastiremo dokaze iz nama dostupne literature, ne želimo iznositi detalje o tom događaju, jer se otkrovenja ne mogu dokazati. U njih se vjeruje ili ne vjeruje.

Osvjetljavanje bedemaKada je, u januaru mjesecu 630. godine, Allahov

Poslanik, a.s., pokrenuo vojsku s ciljem zauzimanja Mekke, zaustavio se nadomak grada i naredio da se

tu prenoći iako, naizgled, za to nije bilo posebnog ra-zloga. Zatim je naredio da se u muslimanskom logoru zapale mnogobrojne vatre. Smatra se da je cilj paljenja vatri bio davanje doznanja Mekkelijama da je islamska vojska mnogobrojna i da je svaki otpor uzaludan. Pret-hodno je Poslanik, a.s., poslao glasnike u grad koji su obznanili da su bezbjedni svi oni koji ne pruže otpor, koji budu u svojim kućama ili u haremu Kabe. Svrha za-uzimanja Mekke je bila uspostava vladavine islama, a ne želja za ubijanjem i pljačkom. Nakon mirnog ulaska u grad, nije bilo nikakavih akcija prema stanovništvu: zarobljavanja, pljenidbe imovine i sličnih akcija koje bi se dešavale prilikom zauzimanja grada na juriš, nakon odbijanja ponude o mirnoj predaji.

Slijedeći primjer Poslanika, a.s., kako to izvrsnom muslimanu i dolikuje, sultan Fatih je naredio da se u subotu navečer, 26. maja, osvijetli cijela okolina grada. Bio je to veličanstven prizor. Prikupljen je gorivi mate-rijal i zapaljene su ogromne vatre. Hiljade vojnika su u rukama držali upaljene baklje, čak i mornari na brodo-vima. Noć je bila osvijetljena skoro kao dan. Površina mora je bljeskala pod svjetlošću, kao da iz njega udara na hiljade munja. Dok je vojska učila zajednički zikr, artiljerija je žestoko tukla po bedemima. Iz nekoliko desetina hiljada grla razlijegao se zikr: Allahu ekber, La ilahe illellah, Muhammedun resulullah. Svi su uče-stvovali u zikru – vojska, prateće jedinice, zanatlije...

U isto vrijeme svirala je vojna muzika, hiljade bub-njeva je udaralo po istom taktu, razlijegali su se prodor-ni zvukovi zurni i resko udaranje činela. Kršćani unutar bedema su bili toliko prestravljeni da su svakog časa očekivali, u najmanju ruku, otvaranje nebesa. Trajalo je to cijelu noć. Strahovit psihološki pritisak. Bila im je to i posljednja opomena da su Osmanlije odlučni u zauzi-manju grada, da za to imaju potrebne resurse i da će se suočiti s neizvjesnošću ako i dalje budu pružali otpor.

Krvoproliće nije nužno. Odluka o tome je bila u kr-šćanskim, a ne u rukama sultana Fatiha. Svrha zauzi-manja Istanbula je bila slična svrsi zauzimanja Mekke. Rat je tada bio svakodnevna realnost i sasvim uo-bičajeno sredstvo nastavka neuspjelih diplomatskih napora. Bio je to srednji vijek.

45

Sve donedavno pojam književnosti se nije mogao izraziti ni na arapskom ni na nekom drugom islamskom jeziku. Raznovrsnost riječi koje se

obično za to upotrebljavaju zaista sama po sebi pred-stavlja rječit dokaz fragmentarnog pojma književnosti koji se javlja u ovim jezicima.

Ipak, Arapi su u svojoj ranoj fazi priznavali da neke izuzetne ličnosti među njima imaju dar da na izražajan način slože riječi i da čin običnog govora podignu na viši nivo od običnog. Šā’ir (pjesnik) bio je onaj među njima koji je u činu pjesničkog izražavanja sakupljao riječi poput rijetkih dragulja i nizao ih jednu do druge (nazm) s umjetnošću draguljara koji pravi ogrlicu.

Drugi tip je bio hātib, govornik ili zastupnik plemena, koji je također pažljivo birao riječi, ali ih je, tako reći,

prosipao (nesr), ne uvažajući poredak koji pjesniku nameće metrika. Treći je bio kāhin, koji se izražavao rimovanim, tajanstvenim jezikom i od govornika se razlikovao smišljeno zagonetnim prizvukom svojeg kazivanja. Na taj način sve što danas nazivamo knji-ževnošću obilježavalo se u srednjem vijeku izrazom menzūn va mensūr, nanizano i prosuto, ili, kako bi se danas reklo, “stihovi i proza”. Kompletan književnik nazivao se šā’ir-hātib iako je u to vrijeme pisana riječ postala dominantnija od govorne, a umjetnička proza nije više oratorska, već zaista ima književni oblik. Turci su u prošlom vijeku bili primorani da nađu poseban izraz da bi označili književnost onako kako se ona da-nas shvata u Evropi. Obratili su se arapskoj riječi ’adāb. Njoj su dodali prikladan sufiks, također arapski, koji se upotrebljava za stvaranje apstraktnih imenica. Nova riječ, koja se na turskom piše edibiyat, savršeno izra-žava pojam književnosti. Izvorno značenje riječi ’adāb je način držanja, ponašanja prema naslijeđenim nor-mama, kao i dobro vaspitanje, uljudnost i lijepi maniri.

Iznad književnosti; KUR’ANZnamo da su Arapi počeli da se bave prozom još

prije dolaska islama, ali ono što je bitnije je to da je Kur’an prvi i najveći književni spomenik u prozi. Ali za Arape, kao i za sve muslimane svijeta, Kur’an se nikad ne može staviti na istu razinu s djelima koja su napisali ljudi. Kur’an ne može poslužiti piscima kao model, jer ga je nemoguće oponašati, kako po obliku tako i po sadržaju. Jedna od karakteristika rane islamske prozne književnosti je, svakako, čest odjek iz Kur’ana, koji se obavezno javlja u djelima pisaca koji su ga proučavali i zapamtili mnogo ajeta. Navodi iz Kur’ana i njihova tumačenja daju ovim djelima naglašenu islamsku boju.

Draguljari riječi

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

46

Arapska proza i persijska poezijaIzvjestan broj više ili manje originalnih primjera pre-

dislamske proze, koje su sakupili filolozi iz perioda ra-nog islama, sastojao se iz rimovanih rečenica. I Kur’an sadrži mnoge dijelove u čistoj prozi, naročito u surama objavljenim u Medini. Za vrijeme prva tri vijeka islama pisci religioznih, pravnih, historijskih i drugih dijela nisu težili da svojim tekstovima daju umjetnički karakter.

Jedan pisac se može smatrati kreatorom jednog žanra koji je imao svoje korijene u ’adābu i koji je po-stao karakteristična forma arapske prozne književno-sti mekāme ili sjedeljke. Taj pisac Bedi’uz-Zeman el-Hemedani (358–398/968–1008), bio je pjesnik i pisac poslanica kao i drugih proznih oblika. Mekāma je plod mašte, vjerovatno prva u historiji arapske književnosti uvodi dva glavna tipa – junaka i pripovjedača koji priča junakove avanture u formi rimovane proze. Skoro u isto vrijeme data je slika života gradskih stanovnika u običnoj prozi hikāja (prikazivanje stvarnosti), koja je mogla dovesti do rađanja romana kako ga mi danas zamišljamo.

Danas se rimovana proza smatra teškom i suviše ozbiljnom, i pisci su je potpuno napustili. Mada je bila visoko cijenjena u iranskim krugovima, rimovana proza je dugo bila svojstvena arapskom jeziku. U persijskom svjetovna proza je samo donekle predstavljala supar-nika poeziji, jer obično nije imala umjetničko književni karakter.

Kao estetsku vrijednost spomenut ćemo djela Sa-dija (580–691/1184–1291 ), koji se koristio umjetnič-kom prozom za razmatranje etičkih pitanja. Stilistički, njegova su djela vrhunac formalnog savršenstva, dok je njihov sadržaj u duhu nearapskog islama. Njegova najpoznatija djela su Bustan (Voćnjak) i Đulistan (Ru-žićnjak) koji je napisan u stihu i prozi.

U sufizmu su, također, počeli da se koriste prozom te je jedan od najpoznatijih primjera Mantiku’t-Tajr (Govor ptica) od Feriduddina Atara (627/1230), djelo koje govori o alegorijskom putovanju trideset ptica u potrazi za Simurgom, mitskom pticom koja predstavlja boga. U svakom slučaju, upravo je persijska poezija ta koja je uspješno poslužila da se izrazi hazreti Dželalu-din Rumi (672/1273), pir Mevlevijskog tarikata i pisac čuvenog djela Mesnevija:

Kao što se so rastvorila u okeanu,mene je progutalo božansko more,

bez vjere, bez nevjere,

bez sumnje, bez izvjesnosti.

Iznenada, u mojim grudima,

zasja zvijezda jasno i sjajno,

sva sunca nebeska,

u sjaju te zvijezde, iščezoše.

Nema ovdje mjesta da se spomenu svi persijski pjesnici koji su stekli slavu u žanrovima koje njiho-ve arapske kolege nisu ni znale, ili su ih sasvim malo koristile.

Bilo bi, ipak, nemoguće ne spomenuti Nizamija (600/1003), koji je napisao prelijepe romantične po-eme na arapsko-persijske teme kao što je Medžnun i Lejla. Nizami se javlja kao majstor persijkog jezika i retorike u vrijeme kad je arapska književnost počela ozbiljno da opada.

Kao što smo vidjeli, islamska književna baština spa-da u one u kojima poezija zauzima mnogo značajnije mjesto nego proza. To je sasvim prirodno jer su oba glavna jezika, arapski i persijski, izrazito pjesnički i stih je njihovo najkarakterističnije sredstvo književ-nog izražavanja.

47

U predaji koju bilježe imam Gazalija, Ibn Belijan i drugi kaže se da je Harun er-

Rešid zaposjeo prijestolje halife. Posjetili su ga svi učenjaci odreda da mu odaju počast, mubareklejišu i čestitaju na tom visokom položa-ju, osim Sufjana Sevrija. On mu ne dođe. Među njima je prije toga vla-dala iskrena ljubav i prijateljstvo. To teško pade halifi i on mu napisa pismo u kome stajaše sljedeće:

“U ime Allaha, Milostivog, Sami-losnog!

Od Božijeg roba Haruna, Za-povjednika pravovjernih (emiru’l-mu’min) svome bratu u ime Allaha Sufjanu sinu Seidovom es-Sevriju:

‘Na početku, brate moj, ti dobro znaš da je uzvišeni Allah učinio vjernike braćom međusobno, a ja sam te uzeo u ime Allaha svojim pravim bratom pri čemu ne preki-doh našu bratsku vezu, niti raski-doh našu iskrenu bratsku ljubav. Prema tebi, u dubini svoje duše, gajim najljepšu ljubav i naklonost i najpotpuniju žudnju i čežnju. Da mi nije ovih okova – vlasti – kojima me Allah zauzda, došao bih ti na licu puzeći od tolike želje i ljuba-vi koju gajim i nosim u svom srcu prema tebi.

Znaj da nijedan od naše braće nije ostao a da me ne posjeti i ne iskaza čestitke i počasti na ovome što postadoh. Širom otvorih hazne i riznice (bejtu’l-mal) i darovah im dragocjene darove i poklone i to mi dušu moju obradova i razveseli te bijah presretan i pun veselja i rado-

sti. Tebe s nestrpljenjem iščekujem i evo pišem ti ovo pismo u kome iskazujem žestoku čežnju prema tebi. Ti dobro znaš, oče Abdullahov, kolika je vrijednost vjerničkog po-sjećivanja (zijaret) i održavanja me-đusobne ljubavi i kontakta, pa kad ti ovo pismo dođe – požuri, požuri.’”

Potom on preda pismo Ibadu Talikaniju i naredi mu da ga od-nese i preda Sufjanu te da se sav uključi, srcem i umom, kako bi sve zapamtio što će čuti i vidjeti, kako bi ga o tome u potpunosti mogao obavijestiti. Dalje Ibad kazuje: “Ja se tako zaputih u Kufu i nađoh Sufja-na u njegovoj džamiji pa, kad me on izdaleka vidje i opazi, skoči i reče:

‘Utječem se uzvišenom Allahu, onome koji sve čuje i sve najbolje zna od zla prokletog šejtana. Kod Tebe, Allahu moj, tražim zaštitu od svakoga došljaka koji na naša vra-ta pokuca, osim onoga koji dobre, hajirli, vijesti donosi.’”

Potom Ibad nastavi: “Pred dža-mijskim vratima siđoh s konja a on ustade i poče klanjati, a nije bilo vri-jeme namaza. Uđoh i poselamih, ali nijedan od njegovih drugova, onih koji su s njim sjedili, ne diže glavu svoju. Tako jedno vrijeme ostadoh stajati, ali nijedan od njih mi ne ponudi da sjednem i od njihovog izgleda i hejbeta obuze me veliki strah te mi se sledi krv u žilama. Utom bacih ono pismo prema nje-mu a on, kada ga ugleda, strese se i odskoči kao da mu je zmija u mihrab bačena. Potom učini ruku i sedždu pa preda selam. Zatim uvuče svoju ruku u rukav te ono pi-

smo krajevima svog rukava dohvati i baci ga onom iza sebe govoreći: ‘Neka ga neko od vas pročita, a ja tražim oprosta od uzvišenog Alla-ha, bojeći se da dotaknem išta što je silnička ruka doticala.’”

Ibad dalje pripovijeda: “Jedan od njih pruži svoju ruku prema onom pismu drhteći kao da ruku pruža siktećoj zmiji. Zatim ga poče čitati. Za to vrijeme Sufjan se smješkao osmjehom osobe koja je u čuđenju. Kad onaj pismo pročita, Sufjan reče: ‘Okrenite hartiju i pišite silniku (za-lim) na poleđini.’”

“Bilo bi možda bolje”, bi rečeno, “oče Abdullahov, kada bi mu pismo napisao na čistoj bijeloj hartiji, ta on je ipak halifa.”

On reče: “Pišite zalimu na po-leđini pisma njegova. Ako je to s halalom stečeno, bit će nagrađen zbog toga; a ako je pak s haramom stečeno, ponovo će doći do njega, tako da ništa što je silnik (zalim) doticao neće ostati kod nas da nam tako ne upropasti vjeru (din) našu.” Opet bi rečeno: “Šta da mu napiše-mo?” Reče: “Pišite sljedeće:

‘U ime Allaha, Milostivog, Sami-losnog!

Od mrtvog roba Božijega, oho-lom i uobraženom robu, zaslijeplje-nom pustim željama – Harunu iz koga je istrgnuta slatkoća imana i slast učenja Kur’ana.

Na početku, ispisujući ove ret-ke, znaj da sam već prekinuo našu bratsku vezu i raskidoh našu me-đusobnu bratsku ljubav. Ti si me učinio svjedokom protiv sebe, po-

Harun er-Rešid i Sufjan es-Sevri

Kamaluddin Muhammad ed-Damiri | HAJATU’L-HAJVANI’L-KUBRA

48

tvrđujući to u svome pismu kako si navalio na državnu blagajnu musli-mana (bejtu’l-mal), dijeleći onima kojima to ne pripada ili onima koji na nju nemaju prava, nepropisno se razbacujući rasipajući haznu i, što je još gore, s time se nisi za-dovoljio pa si i mene na ovolikoj udaljenosti upoznao s time svjedo-čeći to u svome pismu, sam protiv sebe. Što se mene tiče, ja sam ti svjedok na tome, ja i moja braća koja su prisustvovala čitanju tvo-ga pisma, a posvjedočit ću i sutra kada se sretnemo pred uzvišenim Allahom, najpravednijim sudijom.

Harune, navalio si na državnu blagajnu svih muslimana bez nji-hovog odobrenja i zadovoljstva. Pi-taš li se da li su tvojim postupkom zadovoljni oni čija srca treba pri-dobiti, zatim oni koji su po Božijoj zemlji tu blagodat ukupljali, zatim mudžahidi – borci na Allahovom putu te putnici namjernici? Ili su možda time bili zadovoljni hafizi i časni i iskreni učenjaci, ili pak jetimi i udovice, ili su tvojim postupkom bili zadovoljni tvoji podanici? Do-bro stegni kaiš, Harune, i spremi se za davanje odgovora za sutrašnje pitanje i košulju spremi za belaje, i znaj da ćeš stati pred uzvišenog Allaha, pravednog sudiju. Zato boj’ se Boga za sebe! Ti koji si lišen slatkoće znanja (ilum) i skrušeno-sti (zuhd). Ti iz koga je istrgnuta slast učenja Kur’ana i druženja s izabranicima.

Harune! Zaposjeo si prijestolje, obukao svilene odore – haljine, spu-stio si zastore na svoje kapije i želiš da se zastorima poistovjetiš s Alla-hom uzvišenim. Zatim si pred svoja vrata postavio tlačiteljsku vojsku. Ona je ispred prve pregrade koja tlači narod, tvoje podanike, a u njoj nema pravičnosti i pravde. Opijaju se, a u isti mah kažnjavaju pijanice; zinaluk sami čine a u isti mah spro-

vode kazne nad bludničarima; sami kradu a u isti mah ruke odsijecaju kradljivcima! Ubijaju, a u isti mah smrću kažnjavaju ubice! Zar ova pravila nisu važila i prije, kako za tebe tako i za njih prije nego što su oni sami počeli sprovoditi kažnja-vanje!? Pa, kako ćeš sutra, Harune, kada te glas pozove s Božije strane: “Dovedite, sakupite i saberite sil-nike, zalime i njihove pomagače!?” Kada staneš pred uzvišenog Allaha svezanih ruku i obješenih za vrat koje će moći odvezati samo tvoja pravednost i pravičnost. Oko tebe silnici, a ti pred njima stojiš kao nji-hov predvodnik (imam). Takvog te vode prema džehenemskoj vatri.

Kao da te vidim, Harune, kako si uzet za gušu. Pred tobom svjetina, a ti gledaš kako tvoja dobra djela prelaze drugom na mizan terezi-jama, a tuđa hrđava djela ređaju se i gomilaju na tvoj tas vage s tvojim lošim djelima sve gore od goreg, tama nad tamama, nasilje nad nasiljima.

Boj se Allaha, Harune, zbog svo-jih podanika. Čuvaj Muhammeda, a.s., u njegovom ummetu i znaj da ova stvar kako čeka tebe, čeka i drugoga. Isto tako je s cjelokupnim dunjalukom, svaki čas uništava stanovnike sve jednog iza drugog. Ima onih koji se spreme pa im ono što su spremili pomogne i od koristi bude, a ima i onih koji upropaste i dunjaluk i ahiret. A teško tebi, i opet, teško tebi. Ako mi poslije ovo-ga išta napišeš, odgovoriti ti neću. Selam!”

I pismo bi bačeno, razmotano bez pečata i savijanja. Uzeh ga i krenuh prema gradskoj tržnici u Kufi. Pao sam u tako neopisivo stanje, slušajući njegove riječi koje su me toliko ganule i dirnule posred moga srca tako da u tom stanju, kad dođoh na pijacu, počeh vikati: “Stanovnici Kufe! Ko će kupiti roba

koji je pobjegao Allahu uzvišenom?” Ljudi se oko mene počeše sabirati nudeći dinare i dirheme, a ja rekoh: “Nije mi potreban novac već jedno grubo vuneno džube i kufski vuneni ogrtač.” Ljudi mi to donesoše, a ja svukoh onu odjeću koja je bila na meni u kojoj sam običavao biti dok sam službovao kod halife Haruna. Potom uzeh konja s kojim sam do-putovao za uzde i počeh ga voditi za sobom bosih nogu i idući pješice dok ne dođoh do kapije Harunove.

Kad me straža opazi počeše me podrugljivo gledati, ismijavajući me. Zatim me pustiše da uđem. Kada me halifa vidje u tom stanju u ka-kvom bijah, skoči pa ponovo sjede udarajući se šakama po svome licu, čupajući kosu i poče kukati i jadi-kovati. A potom reče: “Okoristio se izaslanik, a ja, koji ga poslah, total-no sam propao! Šta imam od ovog dunjaluka kad će moja vlast ubrzo propasti i biti uništena!?” Ja mu bacih ono pismo isto onako kako je meni bačeno a on ga uze i poče čitati, dok mu suze niz lice počeše teći, duboko uzdišući i silno plačući.

Neko od njegovih stražara reče: “Sufjan se odvažio, vladaru pravo-vjernih, i ponizio te. Dozvoli nam da ga privedemo i stavimo mu okove te ga u tamnicu bacimo, i da ga tako učinimo primjerom drugima.” Ha-run reče: “Pustite Sufjana na miru, robovi dunjaluka, umišljen i zave-den je onaj koga ste vi obmanuli. Istinska hulja i nitkov je onaj kome vi društvo pravite. Uistinu je Su-fjan velikan i savršen čovjek ovoga ummeta.”

Sufjanovo pismo ostalo je do kraja života kod Haruna, čitao ga je svaki dan poslije svakog nama-za sve dok ne preseli, neka mu se uzvišeni Allah smiluje.

Prijevod s arapskog: Sead Mrahorović

49

U jedan nedavni ponedjeljak na Ahiret je preselila moja majka. Mamina mama.

Zvali smo je majka jer je to, val-jda, zvučalo malo blaže i mlađe od nana ili nena. Ali, tek kad je majka preselila, shvatila sam snagu i zna-čenje tog imena. Ona je bila majka u pravom smislu te riječi sa svim pozitivnim i ponekim negativnim odrednicama tog pojma. Preselila je kao majka. Posljednje riječi koje mi je uputila kad sam odlazila od nje bilo je: “Čuvaj se jalijaša!” Žena je ležala na postelji dvije sedmice i u tom periodu je bila negdje izme-đu svjetova. Spominjala je i dozi-vala svoje umrle: majku, oca, muža, braću. Ali, kad god bi se osvijestila, brinula se o nama. Govorila mi je da ponesem kući “lijepih jabuka i bombona”, raspitivala se o mojoj porodici i govorila kako sam joj li-jepa. Njena profesija i hobi bilo je majčinstvo. Prvo je odgojila svoje troje djece, a onda i nas dvije, nje-ne unuke. Do smrti je žalila što je oslabila pa ne može da odgaja i našu djecu, njenu praunučad. Da je Allah, dž.š., nagradi za svo dobro koje je činila, da joj oprosti i daruje joj džennet.

Priprema za smrtNaš cijeli život je, zapravo, pri-

prema za smrt. Priprema za naj-važniji trenutak u životu, a to je preseljenje na ahiret. Svaki dan i svaki tren je za čovjeka velika bor-ba između dobra i zla. Borba da pobijedi dobro, ili barem od dva zla manje. Allahu, dž. š., je najvredni-je srce vjernika. Vrednije od Kabe. Oko tog dragulja, našeg srca, vode se veliki i stalni, vidljivi i nevidljivi, ratovi. Svi žele doći u posjed istog – od prokletnika, preko raznih isi-sivača životne energije, nasilnika koji žele da nad njim vladaju, raznih ideologija, pa sve do predmeta.

Zvuči nevjerovatno, ali našim srcima vladaju automobili, tašne, cipele, zlatno prstenje, stanovi, šefovi, drugarice, djeca, pa i majke. Kad bi čovjek mogao vidjeti svu silu kumira koji su se udobno smjesti-li u njegovim prsima, prosto bi se prepao. Pomislio bi: “Kako su svi unutra mogli stati?!” Pa i: “Kako koegzistiraju bez problema jedan mercedes, kožni ugao, klavir, pet pari čizama, kolega s posla, Beatl-si, tristo maraka, Ronaldo, kožna jakna, Jelena Karleuša, nadobud-

na komšinica, komšinicina majka, tvoja majka, dvoje djece, zavjese i koješta?!” Tako raznoliko druš-tvance, a niko nikom ne smeta. Toj perfektnoj koaliciji pozavidjela bi i Evropska unija i Arapski Emirati zajedno.

Sve bude u redu dok ne počneš istjerivati jednog po jednog. Ma samo što si dotakao, recimo zavje-se, a ono, iz dubine duše, za njih se zauzimaju i Karleuša i Beatlsi zajedno. I komšinica i komšinicina majka, i tvoje dvoje djece, i čizme i prstenje, svi vuku i čupaju ne bi li zavjese ostale na tvom prozoru, a ne zavihorile kod nekog nevoljnika. A ako, ne daj Bože, dotakneš onih tri stotine maraka, pa nanijetiš da ih daš u sadaku ili utrošiš u neka-kav hajrat, onda tvojim kumirima u pomoć pristiže vojska prokletnika da ti pomognu da shvatiš da ćete i ti i tvoja porodica umrijeti od gladi ako iz prsa izbiješ takozvani “štek” koji si ostavio za crne dane.

Ukoliko i taj napad odbiješ, jer si nešto pročitao i naučio o načinima njihove borbe i jeziku kojim se slu-že, onda će te lahko podsjetiti da si te pare čuvao da odeš na hadždž i tako ispuniš jedan od, nije šala, farzova. Međutim, ukoliko isti taj

Vrijeme

Aida Begić-Zubčević

“Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi. Samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”

(el-‘Asr, 1–3)

50

“štek” naumiš da načneš da bi po-stojećim kumirima pridružio novi, u vidu smeđe tašne od eko kože na sniženju u Benetonu, onda ti svi u glas daju podršku. Ako se dvo-umiš – ipak si te pare odvojio za hadždž! – onda ti citiraju par ha-disa o tome kako musliman treba da lijepo izgleda. Polako ti objasne da treba da držiš do sebe, u inat dušmanima i onoj istoj komšinici i njenoj mami koje su se već odavno nastanile kod tebe u prsima a da ti to i ne znaš.

Trenutak umiranjaPlašim se trenutka umiranja.

U tom momentu tvoje srce pro-govara bez mogućnosti da slaže i da se pretvara. I ne samo u tom trenutku, već i tokom cijele proce-dure koja slijedi nakon što Azrail, a. s., izvadi dušu. Šta ćeš ako te u trenutku umiranja pozove sva sila kauča, cipela i frizura a ti im se pre-pustiš, jer oni su tvoja božanstva. Ili ako umjesto šehadeta otpjevaš refren omiljene pjesme!? A kad te Munkir i Nekir pitaju ko ti je gospo-dar, ti izlistaš cijeli gore navedeni spisak; pa te pitaju za knjigu, a ti

kažeš “Sportska prognoza”!? Zvuči kao karikiranje ali, nažalost, to je tako. Prvi put u životu imala sam priliku da prisustvujem posljed-njim danima jednog ljudskog bića na ovom svijetu. Vidjela sam i, do-nekle, osjetila težinu umiranja: na-petost posljednjih trenutaka borbe za prevlast nad jednim ljudskim srcem. Teška je to borba i nikog neće mimoići. Čini se da svi vidljivi i nevidljivi svjetovi shvataju značaj i položaj čovjeka, osim samog čo-vjeka. Čini se da jedino mi olahko shvatamo sebe i veličanstvenost pozicije kojom nas je Gospodar, dž. š., počastio.

Tužno je da čovjek, u čija prsa staje cijeli kosmos, postaje konte-njer za smeće. Tužno je da se da-nas sloboda za ispoljavanje svakog animalnog poriva smatra borbom za slobodu čovjeka, a govor o Bo-žijem zakonu i vjeri primitivizmom.

Ipak, ne vrijedi gubiti vrijeme na žalopojke, jer Allah, dž.š., kaže: “Tako mi vremena – čovjek, doi-sta, gubi. Samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni dru-gima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (el-‘Asr, 1–3)

51

Jedino vlastito žensko ime koje se spominje u Kur’anu, a.š., jeste Merjemino ime. Devetnae-sta sura nosi ime po ovoj odabranoj ženi – sura

Merjem. Kazivanje o hazreti Merjemi u Kur’anu se spominje na mnogo mjesta i više je činjenica o njoj sadržano u Kur’anu nego u Novom Zavjetu.

Merjemini roditeljiOvo kazivanje je nemoguće početi bez spomena

Merjeminih roditelja, jer priča o njoj izravno je vezana za karakter i moral njenih roditelja. Allah, dž.š., je oda-brao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom – sve porod jedan do drugog. Časni Kur’an kao hazreti Merjemina oca ime-nuje Imrana, potomka Davuda, a.s., koji je bio poglavar svećenstva Benu Israila u svom vremenu i po njemu i njegovoj porodici naziva se jedna među najvećim surama u Kur’anu – sura Ali Imran. Taj ugled i polo-žaj postigao je prvenstveno svojim znanjem, radom, ustrajnošću, skromnošću i potpunom predanošću iba-detima, sve radi Allahovog zadovoljstva.

Prema islamskom učenju njena majka je hazreti Hana, kćerka Fakuda ibn Kubejla, ugledna i pobožna žena. Islamska tradicija navodi da Imran i Hana dugo vremena nisu imali djece i da je Hana bila nerotkinja. Dok je boravila u hladu nekog stabla, vidjela je pticu koja hrani svoje mlade te skrušeno zamolila Gospodara da joj podari dijete koje bi hranila i brinula se o njemu kao ptica o svojim mladima. Kao dokaz svoje pokorno-sti Stvoritelju, Imranova žena Hana se zavjetovala da će svoj porod darovati na hizmet hramu u Bejti’l-Ma-kdisu. Njena ljubav prema uzvišenom Allahu je toliko ispunjavala njenu dušu da je ona još nerođeno dijete posvetila, zavjetovala – nezr učinila uzvišenom Allahu, što je u njihovom zakonu bilo dozvoljeno. Međutim, Hana je dala ovaj zavjet u navali ljubavi, potpuno za-boravljajući da dijete još nije ni rođeno. Još više od toga, mislila je da nosi muško. Po općem uvjerenju, muška djeca su davana u hram jer su snažnija, revnosnija i mogu više doprinijeti u svemu. Ali da li je to tako? Et-Taberi navodi da je tada hazreti Hana bila u poznim

godinama, ali da je ubrzo nakon toga dobila ponovno svoj mjesečni ciklus. Nakon toga se okupala i legla sa svojim mužem. Allahovom, dž.š., odredbom i milošću ostala je trudna. Kad je prepoznala prve znakove trud-noće, saopćila je svome mužu Imranu, ispričavši i za svoj zavjet. Imran joj reče: “A ako bude žensko, šta ćeš raditi?” Hana tada odgovori da je zavjetovala za službu u hramu ono što joj je u utrobi, ne spominjući u dovi da li će to dijete biti muško ili žensko. To su bili toliko veliki i dirljivi momenti da nam Uzvišeni daje prikaz toga kroz Kur’an, a ljubav i predanost o kojoj smo govorili naprosto preplavljuje svaku Haninu riječ i rečenicu.

“Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja za-vjetujem Tebi na službu, pa primi od mene. Ti zaista sve čuješ i znaš!” (Ali Imran, 35)

Postoji mišljenje da je Hana ovo uradila na osnovi inspiracije koju je dobila od Allaha, dž.š., jer, u suprot-nom, ona to ne bi uradila. Allahovom neograničenom mudrošću i odredbom njen porod bijaše jedna pre-krasna curica. Ona će izrasti u ženu koju će generacije samo po dobru spominjati, ženu koja će biti čista od svake dunjalučke prljavštine i koja će opravdano po-nijeti epitet odabrane žene svih svjetova. Iznenađena ishodom svoga dugo očekivanog poroda, Hana puna ibadeta i zahvale svome Gospodaru se obrati:

“Gospodaru moj, rodila sam žensko, a muško nije što i žensko. Dala sam joj ime Merjem. Ja nju i njen porod stavljam pod Tvoju zaštitu od prokletog šejta-na.” (Ali Imran, 36)

Hana joj je nadjenula ime Merjem, što je na njiho-vom jeziku značilo “sluškinja Gospodara” i označavalo pobožnu i bogobojaznu osobu koja je stalno u službi Bogu. Ovim imenom je zamolila Boga da joj kćerku zaštiti od svih manjkavosti i slabosti u vjeri. Dova upu-ćena u stanju iskrenosti i veličine istinskog ibadeta bila je uslišana, a Merjem i njen porod zaštićen od šejtana prokletoga. Rekao je posljednji Allahov Poslanik, a.s.: “Nema nijednog novorođenčeta kojeg, kada se rodi, šejtan ne dodirne prilikom rođenja, te ono zaplače od tog dodira, osim Merjeme i njenog sina.” Imran bijaše umro prije nego što je njegovo dijete bilo rođeno. Hana

Hazreti MerjemODABRANE ŽENE

Majka Isaa, a.s.

52

se brinula o svom djetetu u periodu dojenja i u počet-nom dobu života. Onda jê odnijela u Bejtu’l-Makdis svećenicima da je podučavaju svetim spisima i da se brinu o djetetu.

Briga o MerjemiČim je Hana došla s Imranovom kćerkom, oko nje su

nagrnuli svi svećenici želeći da im pripadne ta nagrada kod Allaha kao i čast skrbništva nad Merjemom. Svako od njih je govorio: “Ja sam najpreči da se brinem o njoj, jer je ona kćerka našeg vođe i moja rodica!” Među njima se nalazio i Zekerijja, a.s., koji je bio već oženjen njenom sestrom Išom i on je rekao: “Prepustite meni da se brinem o njoj, jer je njena sestra kod mene!” O tome njihovom prepiranju svjedoči i ajet: “To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali.” ( Ali-Imran, 44)

Međutim, svećenici su to energično odbili. U toj si-tuaciji je došlo do prepirke te su, da bi našli prihvatljivo rješenje, predložili da svi uzmu svoje pisaljke koje su bile od trske i kojima su pisali Tevrat pa da ih bace u rijeku Jordan. Onda su rekli jednom malodobnom dječaku da uzme i donese samo jedno. Bilo je to pero Zekerijjaa, a.s. Neki se nisu složili pa su tražili da se pera ponovo bace. Pa, čije pero bude plovilo uzvod-no, taj je pobjednik. Sve su pisaljke plovile nizvodno a samo Zekerijjaova, a.s., pisaljka uzvodno. Kako neki nisu bili zadovoljni ni tim ishodom, tražili su da se po-novi bacanje, ali tako da pobjednik bude onaj čije pero bude išlo nizvodno. Ponovo je Zekerijja, a.s., izašao kao pobjednik jer su sva njihova pera plovila uzvodno a samo njegovo nizvodno. Nakon toga su shvatili da Uzvišeni želi da se Zekerijja, a.s., brine o Merjemi: “I učini da se o njoj brine Zekerijja.” (Ali Imran, 37)

Uopće nije bilo potrebe da se protive Zekerijjaovom zahtjevu, jer je on bio njihov vjerovjesnik, ali ovo je još jedan primjer koji pokazuje da se radilo o narodu koji voli raspravljanja i prepirku. Ovo je ujedno i priprema za reakciju tih istih svećenika kada Merjema odraste i dođe im sa svojim djetetom.

Djetinjstvo u hramu“I Gospodar njezin primi je lijepo.” Neki mufesiri

Kur’ana smatraju da se navedeni dio ajeta odnosi na to da je Allah, dž.š., primio Merjemu da bude u službi hramu iako je bila djevojčica.

Neki islamski učenjaci kažu da uglednici i vladari u tom vremenu nisu spominjali imena slobodnih žena na skupovima i javnim mjestima, već su čuvali nji-hova imena, spominjući samo ime njihovih porodica – porodica Imranova. Međutim, kada se jedna od njih posvetila službi u hramu, spomenuli su i njeno ime kao što je spomenuto ime Merjeme. Allah,dž.š., je učinio da hazreti Merjema ima lijep odgoj i moral poput robova s kojima je On zadovoljan.

Unutar islamske tradicije mnogobrojna su mišljenja u vezi s ovim dijelom ajeta:

1. Evidentno je mišljenje da su samo muška no-vorođenčad bila uzimana u službu jer su, zbog svoje jače fizičke konstrukcije, mogla bolje pod-nijeti sve obaveze u hramu.

2. Muškarcu je dozvoljeno da bude u komunikaciji s ljudima, što je neminovno u hramu, dok je to ženi zabranjeno.

3. Žensko nije moglo boraviti u hramu zbog mje-sečnog ciklusa.

Merjem je izrasla u ženu velikog znanja i iskrene vjere u jedinog Allaha. Podučavao ju je poslanik Zeke-rijja, a.s. ispravnom znanju Tevrata i Indžila. Čak su joj i meleci dolazili razveseljavajući je i savjetujući: “Merje-ma, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio! Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i s onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!” (Ali Imran, 42–43)

Merjem je, još kao djevojčica, bila ustrajna u klanja-nju. Njenu pokornost potvrđuje i Mudžahid koji kaže: “Hazreti Merjem bi toliko klanjala da bi joj otjecali članci na nogama. Ona je običavala boraviti u mihrabu, niši za molitvu u hramu; pa, kad god bi Zekerijja, a.s., došao u mihrab gdje je ona boravila, primijetio bi da ima hrane.” O tome i Kur’an kaže: “‘Odakle ti ovo, Merjema?’, on bi upitao, a ona bi odgovorila: ‘Od Allaha! Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.’” (Ali Imran, 37)

Mudžahid, Ikrime, Seid ibn Džubejr i neki drugi kažu: “To znači da bi Zekerijja, a.s., kod nje pronalazio ljetnog voća u vrijeme zime, a zimskog voća u vrijeme ljeta! Bila je Allahov evlija, neka je Allahovo zadovoljstvo s njom na oba svijeta.”

O radosnoj vijesti da će postati majka odabranog poslanika govorit ćemo u narednom broju.

53

Dobre vode nalaze se nedaleko od zaseoka Za-rudina–Kolun u općini Foča, jugoistočno prema mjesnoj zajednici Jabuka. Za vrijeme nedavne

agresije srpski vojnici su spalili sve kuće i više puta palili turbe dvojice šejhova (evlija) na Dobrim Vodama, ali ono nije htjelo gorjeti. Kako se danas priča u ovo-me kraju, donijeli su i benzin i polili turbe pa zapalili, ali se ono opet ugasilo. Na kraju im to dojadilo i tako je turbe dvojice šejhova ostalo netaknuto. Dovište je vezano za dvojicu evlijaha šejha Murata i njegovog sina Saliha, čiji se mezarevi nalaze u turbetu koje je sagra-đeno u zaseoku Zarudina, zapadno prema selu Kolun i džematu Mrežica. Nakon agresije i prvih povrataka u prijeratna mjesta boravka u sela Strganci, Potkolun, Kolun, Mrežicu i ostala okolna mjesta, Bošnjaci ponovo druguju s “dobrima” iz Zarudine. Ponovno im dolaze u zijaret, uče Ja’sin i Fatihu te iz česama piju Dobru vodu, kupaju se njome u kupatilima i nose je svojim kućama u okolna mjesta, ali i u udaljenija sela i gradove, najviše u Sarajevo i Goražde.

Ko su to evlije ili Dobri robovi, kako ih u svome govo-ru naziva Stvoritelj uzvišeni? Sjetih se evlije Ajvaz Dede i Ajvatovice u Pruscu, kako je on iskreno zamolio Uzvi-šenog i On je učinio da stijena raspukne. Eto, to je to.

Potekla iladž-vodaVeć 2000. godine mještani sela Strganci krenuli su

u pohode turbetu dvojice šejhova i Dobrim Vodama, a već 2001. hadži Mustafa Baručija, hadži Selim Popara i Selim Begović sačuvali su turbe od propadanja. Još dalje su otišli braća Karović iz Ustikoline i Muhamed ef. Muratović. I zvanično, 2003. godine Salem ef. Ćemo zatraži da se održi tradicionalna dova kod Dobrih voda, a kao izaslanik reisu’l-uleme dovi prisustvuje Nezim ef. Halilović. On i nekoliko stotina vjernika vraćaju ovom

dovištu ono što mu i pripada, a to je pijetet koji po hafizu Hasi Popari seže od polovine sedamnaestog vijeka, još od vremena šejha Murata.

I ovo su bili počeci. Turbe staro i iznemoglo, oronulo, zub vremena nanio mu mnogobrojne ožiljke, vapilo je za rekonstrukcijom. Sofa na Dobrim Vodama s tri česme iz kojih, podjednako iz svake, vijekovima teče Dobra, u narodu poznata kao iladž-voda (ljekovita), bila su zapuštana.

Dobri BošnjaninI Bošnjaci povratnici odlučili su ove dijelove opći-

ne Foča povezati sa Sarajevom i Federacijom Bosne i Hercegovine kraćim putem preko Grepka i Smječanske Stijene, Duge Njive i Turjaka do Koluna, Zarudine, Do-brih Voda i Strganaca. I poče se govorkati: “Doš’o put ‘Dobrim vodama’”. Kako li će svijet tek sada na dovu dolaziti, a ona je prvi utorak poslije Jurjeva (Đurđev-dana). A ako su na isti dan i Jurjev i utorak, onda je i dova toga dana. Tako bijaše, tako i ostade. U mjesecu ramazanu 2006. godine započela je rekonstrukcija tur-beta šejha Murata. S proljeća 2007. godine urađeni su

Dovište Dobre Vode

Mirza Sinanović

54

završni radovi i ono je bilo spremno primiti vjernike 8. maja 2007. godine. Nekoliko hiljada Bošnjaka tada je u povorkama skrušeno prilazilo turbetu, učilo Fatihu i, po tradiciji i običajima, ostavljalo dobrovoljni prilog – neko u novcu, neko peškir, neko tesbih, neko košulju a neko i čarape.

Novac za obnovu turbeta dao je dobri Bošnjanin koji neće da mu se napiše ime i – nećemo. Neka mu dragi Allah naknadi iz Svoje neizmjerne riznice milosti, nafake, zdravlja i svakog dobra.

Hair-sahibijaU aprilu 2007. godine još jednog potomka ovih kra-

jeva, iz sela podno Koluna a blizu Miljevine, Fadil-bega Budnju prizva dova evlija iz Zarudine da hair Dobre vode obnovi, da ih bijelim kamenom podno Hreše va-đenih okiti, da mermerne česme ugradi, korito da izlije pa da voda onog koji abdest uzima plaho ne prska, da fontanu u obliku Vrgnja napravi i da iladž-vodu u kupa-tila provede. Isti ovaj hair-sahibija ljekovitu vodu za oči u isto odijelo odjenu, pa Kasimovo vrelo, ko novo sada, ponosno poji i oči liječi putniku namjerniku i hiljadama vjernika koji te 2007. godine dođoše.

Spasile ga vileOd naših predaka do nas je došla predaja da je jed-

nog ljeta u vrijeme žetve i vrševine Salih, sin šejha Murata, bio u vojsci tadašnje turske carevine. Šejh Murat je vrh’o požnjeveno žito na guvnu koje se na-lazilo nešto ispod današnjeg turbeta. I kada je ha-man bio u pola vršaja, napusti vršaj, uze vile s kojima je pretresao još neovršeno žito i poče da udara po žari i haptici ponikloj uz ogradu. I to potraja jedno iz-vjesno vrijeme. Kada se Salih vrati s fronta, nakon što su se ispitali za zdravlje, šejh Murat upita sina kako je bilo na toj vojni. Sin Salih odgovori: “Babo, da ne bi tvojih vila onaj dan, svi bismo izginuli.”Pošto su toga dana saznali da obojica uživaju velike deredže kod dragog Allaha i da su oba Allahove evlije, babo reče sinu da je jednom od njih seliti s ovog svijeta. Tako i bi; nedugo zatim Šejh Murat je promijenio svijet i ukopan je u ovom mjestu gdje se i danas nalazi njegov mezar, a i mezar sina mu Saliha koji je preselio kasnije.

Vuk iz NahorevaDošla je do nas predaja kako je šejh Murat živio od

svoga rada u pitomoj Zarudini i, između ostalog, držao je i ovce. Imao je i momka koji mu je pomagao u tim

poslovima i kojem je bilo zadovoljstvo da bude čoban kod šejh Murata. Jedne večeri momak je zatvorio sta-do u toru malo dalje od kuće, a na poziv šejh Murata sišao je kod njega kući na večeru i na muhabet, da šta lijepo od Šejha čuje. Kada je htio da napusti sijelo, tražio je izun od Šejha da ide, a šejh Murat mu savje-tuje da još malo ostane, da se druže, pa on i posluša i ne ode odmah do tora. Nešto kasnije kada je stigao, uvidje odmah da u toru nema najboljeg ovna zvonara – predvodnika. Ujutro onako zabrinut ode da to šejhu Muratu kaže, a šejh mu na to odgovori: “E moj sinak, ja tebe sinoć i zadržah zato malo duže; jer, vuk koji ga je odnio krenuo je iz Nahoreva da večera u Zarudini.”

Načinio zijan komšijiPriča se da je šejh Murat pozvao mještane ovih

krajeva da jednog sušnog ljeta uče kišnu dovu. I svijet se sakupljao na mjesto određeno za dovu. Kada su gotovo pristigli svi koji su otprilike trebali doći, dvojica ljudi su se pomolili i bili blizu da se priključe ostalim vjernicima. Šejh Murat reče nekome da im kažu da se malo udalje dok se dova ne prouči. Kada su završili s dovom, narod upita šejha Murata šta je bio razlog pa ovoj dvojici nije dopustio da se približe, a on im je odgovorio: “Jedan od njih je, spremajući se na dovu, u žurbi pojeo dvije varene ljuske a djeca su mu gledala i nije im dao, a drugi je, žureći na dovu, načinio zijan komšiji, pogazivši mu žito. Eto zato sam se bojao da nam dova neće biti kabul kod Boga.”

55

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

Pet najviše čuvanih lokacija na planeti

1. Mezhgorye, Rusija

Mezhgorye je masivno ru-sko supertajno podzemno po-strojenje koje se nalazi na plani-ni Yamantau. Glasine kruže da je ruska voj-na aktivnost u ovoj oblasti po-vezana s tako-zvanom “Mrtvom rukom”, komandnim i kontrolnim sistemom upravljanja ruskim strateškim projektilima za učinkovitu nuklearnu odmazdu.

2. Area 51 (Zona 51), SAD

Zona 51 je poznata po tajnovitosti koja je okru-žuje i bez ikakve sumnje uključena u američka tajna vazduhoplovna istraživanja, što je zajedno s nekoliko prijava o NLO-ima rezultiralo da Zona 51 dođe u sam centar interesa ufologa i ljubitelja konspiracionih te-orija. Locirana pored jezera Groom, Zona 51 je velika tajna vojna baza u kojoj se razvijaju i testiraju ek-sperimentalni avioni i napredni sistemi naoružanja. Ovaj prostor nije ucrtan u američke civilne navi-gacione mape a štite ga čuvari naoružani auto-matskim oružjem ovla-šteni da protiv uljeza na licu mjesta koriste smr-tonosnu silu.

4. Metro-2, Rusija

Metro-2 je tajni podzemni metro koji je ukopan ispod javnog moskovskog me-troa. Prema glasinama ima četiri linije i u nekim tačkama doseže dubinu od dvije stotine metara povezujući lokacije od ruskog nacionalnog interesa među kojima su i sjedište FSB-a, Kremlin, vladin aerodrom Vnukovo-2 te tajni podzemni grad Ramenki. Ova nevjerovatna podzemna mreža datira još iz kasnih četrdesetih godina prošlog vijeka a dao ju je sagraditi sam Staljin za slučaj nuklearnog napa-da. O Metro-2 se ništa nije znalo sve do 1994. kada je grupa urbanih istraživača kopajući bez saglasnosti moskovskih vlasti sasvim slučajno nabasala na njega.

3. Centar za urgentne operacije Mount Weather, , SAD

Na samo sedamdeset kilometara od Vašingtona nalazi se jedna od najtajnovitijih podzemnih vojnih baza. Locirana duboko u unutrašnjosti planine pored ruralnog gradića Bluemont, Mount Weather je praktično čitav grad

skriven pod zemljom. Prema na-vodima ovo postrojenje između ostalog čine privatni apartma-ni, ulice s trotoarima, kafeterije i bolnice, uredske zgrade, tran-sportacioni sistemi i slično. Baza ima i vlastitu elektrocentralu i jezero u kojem se nakupljaju podzemni izvori pitke vode. U slučaju nuklearnog rata ili slične kataklizme američki Predsjednik će sa svojim kabinetom biti tre-nutno izmješten na ovu lokaciju.

Neka područja se smatraju toliko bitnima da ih štite impresivne mjere sigurnosti koje često daju čuvarima ovlaštenja da protiv uljeza koriste smrtonosnu silu bez upozorenja. Na ovoj listi smo izdvojili nekoliko lokacija koje se smatraju najskrivenijim od očiju javnosti.

56

Alarmantna je činjenica da da-nas više od jedne milijarde ljudi, šestina sveukupne ljudske popula-cije na planeti, nema pristup čistim izvorima vode. Više od polovine te skupine trenutno boluje od zaraza uzrokovanih konzumiranjem prlja-ve vode od čega će ih svakog dana preko 6.000 izgubiti život. Prema ovim pokazateljima jasno je da intervencija koja bi ovoj populaciji omogućila čistu vodu ima poten-cijal da spriječi umiranje miliona.

Izum zvan Slamčice života (Life-Straw) može postati otkriće koje je spasilo najveći broj ljudskih života u cjelokupnoj historiji. Slamčica je duga 25cm, dijametra 29mm i

zapravo je plastična cijev s filte-rom koja košta svega oko 3 USD. Za razliku od dosadašnjih sistema za pročišćavanje vode koji su sku-pi i zahtijevaju struju, održavanje, rezervne dijelove i slično, Slamčica života po prvi put nudi praktičan i realan način spasa desetine milio-na ljudi svake godine.

Slamčica života je dakle jeftini lični filter za vodu s kapacitetom pročišćavanja sedam stotina lita-

ra, što je količina vode za piće koju jedna osoba treba za godinu dana. Izuzetno dobre rezultate pokazuje kod eliminisanja bakterija koje za-ražavaju vodu kao što su Salmone-la, Enterokokus, Stafilokokus, E. koli i druge, čime se suzbijaju epidemije dizenterije, kolere, dijareje i ostalih bolesti istih uzročnika. Slamčica u

sebi sadrži patentirani visokoefek-tivni dezinfikacioni materijal PDR (PuroTech Disinfecting Resin) koji pri kontaktu ubija bakterije i iz vode filtrira sve čestice veće od petna-est mikrona. Ugrađene kompo-nente aktivnog karbona efikasno uništavaju sve poznate parazitske nametnike. Time voda postaje si-gurna za piće jer slamčica uklanja iz vode 99,9999% vodenih bakterija, 99,99% virusa i 99,9% parazita.

Slamčica života ne treba stru-ju niti rezervne dijelove, mogu je koristiti i odrasli i djeca. Ukoliko bi se kontinuirano preko ove slamčice konzumirala morska voda, kapaci-tet trajanja bi se smanjio na tri sto-tine pedeset litara. Slamčica života nema mogućnost da filtrira vodu zagađenu arsenikom, željezom, floridima i teškim metalima.

Pet najviše čuvanih lokacija na planeti

5. RAF Menwith Hill, Velika Britanija

RAF Menwith Hill je prvenstve-no znan kao kolijevka čuvenog Echelon-sistema za elektronsko prisluškivanje. Ova špijunska baza pored mjesta Harrogate u Sjever-nom Jorkširu je zapravo najveća elektronska obavještajna stanica na svijetu. Već nekoliko desetljeća Menwith Hill obezbjeđuje komu-nikacionu i obavještajnu podrš-ku Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama kao ključni element mreže globalnog prisluš-kivanja. Prema nekim izvorima u ovoj bazi se pored sofisticiranog nadzora i analize svih planetarnih komunikacija odvijaju i druge aktiv-nosti kao što je elektronsko dešifri-ranje zaštićenih poruka i hakiranje računarskih kodova.

LifeStaw – slamčica života za treće zemlje

57

Osvanulo je zlaćano jutro. Brda su se već žarila od sunca koje samo što nije izvirilo iza njemu tako dragih i poznatih planina.

Nije više želio ostati tamo gdje su ga poslali. Pogo-tovo ne kad su mu rekli da doktori više ne mogu učiniti ništa. Nazifu je bilo dosta onih nesretnih ljudi i žohara.

Mislio je, u početku, da su oni isti kao i on, to jest da je on isti kao i oni, ali ubrzo je na mnogima od njih primijetio strah i očaj radi onoga što ih očekuje. Njemu bi zbog toga njih bilo žao i on bi se skoro zbog njih rasplakao.

Žohari su mu se, opet, nekako činili najzadovoljniji. Oni su igrali vječnu igru skrivača s medicinskim se-strama koje su ih, uz riječi: “Ih! Bože sačuvaj!”, špricale kojekakvim sprejevima.

Oni su mu djelovali sretno.Sada je očekivao izlazak sunca. Bolest podnosi str-

pljivo i ne žali se na nju.“Pa moje stanje je puno lakše no su to bile Ejubove,

a.s., muke!? Pa, ko sam ja da se žalim. Vidi kako mi je Allah, dž. š., dao puno lijepih stvari kako sam se razbolio!”

Tako je mislio Nazif i sjetio se ovog sabah-namaza sa svojim unukom S.

Kako se razbolio, S. je počeo klanjati i svaku noć provodi s njim. Posebno su mu dragi sabah-namazi,

jer on mahsuz ostaje preko noći i čeka zoru da mu pravi džemat.

Za ovih nekoliko mjeseci nesanica im je omogućila da S. ovlada arapskim pismom i tedžvidom, i sad već dosta dobro uči Kur’an.

“Eh, moj dedo, prvu hatmu koju proučim tebi ću pokloniti!”, rekao mu je jednom S.

“Ne, moj sinko! Prvu pokloni sebi jer takav je adet, a poslije neka bude kako Allah, dž. š., odredi!”, rekao mu je dedo i pomilova ga po kosi.

Kad nisu učili Knjigu, vodili su duge razgovore.“Piše, dedo, u jednoj knjizi da su sve porodice sretne

na isti način, a svaka je nesretna na svoj! Meni to zvuči nekako istinito?”, reče jednom S.

“Nemoj biti tako siguran! Postoje ljudi koji imaju sve, a opet su nesretni i nekako prazni iznutra, ali postoje i oni koji nemaju ništa, ali im je život ispunjen.”

“Jest, moj dedo, ali mnogo sam priča čuo i nijedna nije ista. Svako mi se čini poseban u svojoj nesreći! Čak ovdje čovjek može biti nesretan radi puno sreće”, našali se malo S.

“Sreća je, sine moj, čudna stvar! Izvana se svima čini običnom, ali iznutra je ona posebna. Biti sretan je stanje, hal, rekli bi stari. Sam si rekao da ima ljudi koji imaju sve, ali oni su duboko nesretni, toliko da dižu ruku na sebe.”

Dva daha

Edin Topčić | PRIČA

“Oni sretni – ko su sretni!? (...) I oni prvi – uvijek prvi!” (el-Vakia, 8–10)

58

Dedo se tada malo pridiže, približi se njegovom licu kao da mu želi reći nešto povjerljivo: “Sretnih ljudi je malo, jer su to oni koji imaju samo jednu želju!”

“A koja je to dedo?”“Želja da je Allah s njima zadovoljan!”Dedo se veselio što je zapalio srce svome S. i sad

mu ono gori i svijetli. Kao što nit daje da sijalica svijetli, tako mu sad ono osvjetljava put koji mu je dotad bio mračan i pun prepreka.

Ma i sad mu je takav, samo što je osvijetljen i može da se divi onome što vidi uz taj put – njegovim zna-cima i krajolicima, i licima koja su ozarena radi sreće približavanja Onome Koji, kad Mu mi idemo hodajući, On prema nama trči. Dedo je tako mislio i, dok je sunce izlazilo, on je tonuo u san.

Lagana ugodna toplina na dedinom licu ga je pro-budila. Sanjao je neke ljepotice kako ga miluju po licu i sve je bilo nekako okupano svjetlošću. Na kraju se lagano povlačio iz te svjetlosti i od svega ostadoše samo otvorena vrata iz kojih su se u tmine pružali zraci svjetlosti.

Nazif se smiješio u snu. Smiješio se i dok se budio. Lagano je otvorio oči i vidio da je njegova porodica tu. Tu je bila njegova žena i njegova djeca, tu su bila i unučad ( i S.) i praunučad. Bio je tu još jedan Dedo koji je samo šutke sjedio i smješkao mu se.

On shvati u tome trenutku da ovaj dunja liči na veli-ku bolnicu, s tom razlikom što su zidovi teže dokučivi.

Dunja je pun bolesnika koji u očajanju leže i če-kaju svoj kraj. Tu su i sestre koje one koji su istinski zadovoljni doživljavaju kao žohare, a oni jedini znaju šta hoće i čemu teže. Rijetki su oni koji su zdravi u toj bolnici...

Nazif nazva selam i upita ih jesu li dugo čekali da se probudi. Zapljusnuše ga, kao što obalu zapljusnu laga-ni ugodni valovi, odgovori njegove porodice, a krajičkom oka gledao je i Dedu koji mu je lagano kimnuo glavom.

“Mili moji”, reče im on, “uskoro će čas, osjećam to!” Opet ga zapljusnuše valovi riječi koji ga, tobože, pre-koriše što tako govori jer još uvijek postoji nada da će se oporaviti.

“Ne, slušajte me!”, reče , “To nije uopće važno. Važ-no je ono što vam želim reći.

Ljudi nisu tužni ili sretni radi onoga što im se desi nego radi toga kako to dožive. Allah, dž. š., nam je dao da budemo nezahvalni pa nas ništa ne može zadovolji-ti, a kad nam uzme, obuzima nas očaj. Allah, dž. š., nam je dao i da budemo od onih koji Mu puno zahvaljuju pa nekako pronađemo sreću u svemu što nas snađe, bilo ono dobro ili zlo. Evo, ova moja bolest. Pa ona je bila sebeb da se okupimo i ponovo zbližimo.

Allah nam je poručio da On ne opterećuje preko mjere i neka vas to uvijek vodi i čuva. Spoznaja o tome dat će vam snage da osaburite i da pronađete dobro u onome što se čini da je loše za vas.

A dobro čovjeka čini istinski sretnim.”

Svi u sobi su plakali. Voljeli su svi svoga dedu i on je volio njih. Nisu to bile suze tuge niti sreće nego suze rastanka. Iako su bili i tužni što ih dedo napušta, bili su i sretni jer je njegov život bio njima primjer kako treba živjeti i nositi se sa životom.

Ostaje nada da će se opet sresti lica čistih i bijelih na mjestu koje je obećano vjernicima.

Onaj drugi dedo, Dedo u bijelom, opet nešto naiša-reti Nazifu. To nešto samo on je razumio.

Nazif još jednom pogleda po svojoj porodici koja je njegov život ispunila srećom, zaklopi oči i u dva po-sljednja daha ispusti:

Ešhedu en lā ilahe illallāh, ve ešhedu enne Muha-mmeden resulullāh...

59

Iako o nastanku i razvoju Breze nema dovoljno pisanih tragova, artefakti pronađeni u radijusu od oko pet kilometara od njenog centra upućuju

na važnost ovog planinskog mjesta posebno u antič-kom i srednjovjekovnom periodu. Breza se u literaturi nominira kao ilirsko – plemenski centar Desitijata koji procesom romanizacije dobiva određena municipalna prava. Pri tome dolazi do akulturacijskog previranja u kojem prevalira socijalno-kulturološki korpus rimskog civilizatora. Ostaci rimske bazilike, nadgrobni natpisi, djelići slavenske keramike s češljastim ornamentom, kao i mnogobrojni stećci, umnogome olakšavaju ra-zumijevanje historije Breze.

Njeni ruralni ogranci baštine zadužbine iz osman-skog perioda koje nose epitet najstarijih u Bosni i Her-cegovini. Među njima se izdvaja džamija u Podgori i potkupolna džamija u mjestu Smailbegovići. Proces preobražaja Breze iz naturalnog u predurbani ambijent bio je različitog intenziteta. Ono što se čini izvjesnim, bar po navodima savremenih historiografa, je da Breza u moderno doba ulazi kao sredina s preovladavajućim ruralnim obilježjima, kako po broju stanovnika i funkciji tako i načinu života koji se u njoj vodio.

Brezansko blago – ugljeni majdanUbrzana gradacija ovog naselja,

smještenog u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, datira od 1907. godine kada se na ovom području locira ugljeni majdan

čija eksploatacija postaje najznačajnija privredna ak-tivnost brezanskog kraja. Otvaranje prvih rudokopa i obdjelavanje mrkog uglja inicirali su izgradnju Koloni-je, logističkog kompleksa za realiziranje narastajućih potreba rudnika koja će za nekoliko godina prerasti u Donju i Gornju koloniju.

Kolonije su obuhvatale dvanaest prizemnih zgrada s nekoliko porodičnih stanova, kao i stambene zgrade za činovnike u Jasikama.

Nedugo zatim gradi se rudnička bolnica, pošta, osnovna škola, kasina i zgrada direkcije. Nakon uspješ-nog kaptiranja vrela Banjevac rješava se do tada go-ruće pitanje obezbjeđenja pitke vode. Poznato naselje Trokuće podiže se 1914. godine a čine ga tri stambene zgrade s ukupno deset dvosobnih i dvanaest jedno-sobnih stanova.

U jednom referatu iz 1937. godine razvoj Breze je postavljen u kontekst višedecenijskog postojanja rud-nika čija se prostorna i privredna interakcija odrazila u lokocesiji Breze iz malog mjesta sa šest kuća u varoš, mali gradić sa sedamdeset tri državne i šezdeset jed-nom privatnom kućom u kojima stanuje 1.020 osoba.

U periodu između dva svjetska rata na širem pro-storu Breze se gradi Nova kolonija (Sutješko polje), a gotovo uporedo se šire i prethodne dvije. Mada su ovi podaci donekle osporavani kasnijim izvještajima o građevinskim djelatnostima vezanim za rudnik, či-njenica je da Breza u naznačenom razdoblju poprima karakteristike urbanog naselja.

BrezaDr. Merima Čamo | GRADOVI

“Gradić u srednjoj Bosni sa pet, šest hiljada stanovnika. Priljubljen uz desnu obalu rječice Stavlje, koja se Brezi iza leđa ubrzo ulijeva u Bosnu. Gledano iz ptičije perspektive mjesto kao da je biserjem prosuto na zeleni sag pitomog okoliša. Zaspalu ljepotu ovaj gradić mirišljavog imena breze duguje, čini se, sjaju slikovnica i misteriozne zgode bajki nad kojima bdiju dječija mašta i radoznali duh nevinih.”

(E. Bajtal)

60

Socijalistička etapa razvoja BrezeTokom pedesetih godina prošlog stoljeća socija-

listička doktrina se na različite načine pretvarala u praksu ovladavanja, stapanja, proširivanja i moderni-ziranja postojećih naseljskih cjelina. Ove poratne ra-zvojne tendencije svoju zadovoljštinu dobivaju i u Brezi kroz ambiciozno osmišljen regulaciono-urbanistički plan rudnika koji se odnosio isključivo na stambenu problematiku. U narednih deset godina gotovo u cije-loj regiji bio je primjetan urbanistički progres. Neka-dašnja bosanskohercegovačka varoš postaje bogatija za nekoliko novih stambenih naselja poput onih na Sutješkom polju, na području Mahale, Bulbulušićima, Goruši i tako dalje.

Nadalje, podignuti su novi, renovirani i dograđeni ranije podignuti objekti od društvenog i kulturnog zna-čaja kao što su bolnica, osnovne škole, gradska bibli-oteka, dom fizičke kulture, planinarski dom i bioskop. Dio općinskih sredstava usmjeren je na asfaltiranje i proširivanje ulica, postavljanje gradske rasvjete, iz-gradnju komunalne mreže te na ostalu neophodnu in-frastrukturu za nesmetano funkcionisanje naselja. Sve do početka devedesetih godina okosnicu brezanske privrede kontinuirano je jačao pozitivan poslovni bilans preduzeća iz oblasti rudarstva (“Breza”), metalopri-vrede (“Strojni”), građevinarstva (“Sretno”), zanatstva (“Elektroterma”), tekstilne industrije (“Bretex”), trgovi-ne (“Udarnik”, “Velepromet”) i ugostiteljstva (“Breza”).

Jedna od najvećih džamija na BalkanuAgresija na Bosnu i Hercegovinu je u jednom mahu

destruirala snažan urbani sistem građen gotovo jed-no stoljeće. Postratni razvoj Breza zasniva na građe-vinskoj, metaloprerađivačkoj i tekstilnoj industriji uz permanentan podsticaj turističke djelatnosti koja se sve više orijentira ka promoviranju prirodnih potenci-jala i unapređenju istih kroz razvoj lovnog, ribolovnog, izletničkog i seoskog turizma. Naravno, najznačajniji resurs u rehabilitaciji urbanog tkiva su rezerve mrkog ugalja čija eksploatacija i dalje čini jednu od primarnih privrednih aktivnosti Breze.

Pored toga, Breza je, zahvaljujući namjenskim in-vesticijama i odgovarajućoj prostornoj dispoziciji, pri-skrbila novo počasno obilježje. U središtu ovog naselja situirana je jedna od najvećih džamija na Balkanu čija će svjetla uskoro razasuti zlatan snop preko čitavog brezanskog kraja, zeničko-dobojske regije i dalje, mno-go dalje.

Bilješke:Bajtal, Esad, “Jedna obična priča o običnom bo-

sanskom gradiću: Kad Breza zamiriše mirom”, 1995; dostupno na internet stranici pristuplje-noj 11. 01. 2010. godine: http://209.85.135.132/search?q=cache:JOdD39TeVXMJ:www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199511/51108-003-pubs-sar.htm+www.aimpress.ch/dyn/,+breza&cd=1&hl=bs&ct=clnk&gl=ba&client=firefox-a

Grupa autora, Monografija Rudnik Breza 1907–2007, Rudnik, Breza, 2007.

61

Namjenska funkcija organa za mokrenje je pro-čišćavanje krvi i izlučivanje mokraće. Centralni organ ovog sistema, bubreg, pročišćava krv i

izlučuje mokraću dok ostali služe kao odvodni putevi. U ovaj sistem spadaju: bubrezi, mokraćovod, mokraćni mjehur i mokraćna cijev. Kod muškaraca se u ovaj sistem još ubraja i prostata.

Bubrezi su paran organ težak 120–200 grama, koji svojim oblikom podsjećaju na zrno graha. Razlikuje-mo desni i lijevi, koji su simetrično postavljeni s obje strane kičmenog stuba u slabinskim ložama. Desni bubreg je nešto niže postavljen u odnosu na lijevi. Također, bubrezi kod žena su postavljeni niže nego kod muškaraca. Kroz oba bubrega protječe 0,7–1,2 litra krvi u minuti. Količina krvi koja prođe kroz bu-brege za dvadeset četiri sata je otprilike 1.500 litara a iz te količine za isto vrijeme izluči se prosječno 1.500 ccm mokraće. Ova količina se može povećati na 2.500 ccm ili, u nekim slučajevima, smanjiti na 400–500 ccm. Mokraća o kojoj govorimo je koncentrirani rastvor soli u vodi i ima slabo kiselu do neutralnu reakciju. Zdravi bubrezi ne izlučuju mokraću koja sadrži bjelančevine.

Akutna upala bubregaOvakva upala bubrega obično je posljedica zaraze

uzročnicima gnojenja koji se pojave u bubrezima na-kon drugih bolesti, kao što su upale krajnika, pluća i slično. Bakterija E.Colli isto tako je sve češći uzročnik upale bubrega i ona je postala svakodnevnica, što opet ukazuje na ozbiljan pad jačine imunološkog sistema. Nažalost, nekada i upotreba pojedinih lijekova bude krivac za nastanak bolesti bubrega. Bolest je teška i ozbiljna. Bolesnik je umoran, bez apetita, s glavoboljom

i podmuklim bolom u predjelu bubrega te s temperatu-rom. Mokraća je tamna, ponekad krvava, a njeno izlu-čivanje smanjeno. Javljaju se i otoci zbog nakupljanja tečnosti, koji su isprva vidljivi samo ujutro. Na početku bolesti treba izbjegavati unos vode i hrane. Izbor bilja za liječenje nije veliki, jer malo je takvoga bilja koje ne nadražuje tkivo bubrega. Možda je upotreba ljekovitog bilja u ovom slučaju kontraproduktivna. Obavezan je nadzor ljekara i upotreba lijekova koje on propiše. Za vrijeme trajanja bolesti ne uzimati: bijeli kristalni še-ćer, meso u bilo kojem obliku, jake začine, bijeli hljeb, čokoladu i kiselu hranu.

Hronična upala bubregaHronična upala bubrega je bolest koja ima različit

tok i intenzitet, a nastaje naravno iz akutne upale, što je loš kompromis bolesti i organizma. Znaci (simptomi) bolesti su različiti s obzirom na različit tok bolesti. Od prvih znakova akutne, pa do izrazitih znakova hronič-ne upale, može proći petnaest do dvadeset godina. Najraniji znak poremećene funkcije bubrega je često mokrenje noću koje prekida san. Temperatura se po-vremeno povisi, a prisutni su tupi, neodređeni bolovi u leđima s glavoboljama i povišenim krvnim pritiskom. Bolesnici su žućkasto-blijede boje kože s osjećajem da ih sve boli. Vremenom dolazi do blage, ili izražene anemije (slabokrvnosti) i pada imuniteta organizma. Otjecanje (edemi) je znak daljnjeg slabljenja bubrega. Nema nekog pravila, jer kod nekih nema svih nabro-janih simptoma, ili postoje samo neki od njih i javljaju se povremeno u slabijem obliku. Kod drugih bolest napreduje, simptomi su izraženi i na njima se primijete promjene izazvane bolešću.

Bolesti organa za mokrenje

Doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE

62

Za razliku od akutne upale bubrega, kod hronične upale ljekovito bilje je više nego preporučljivo. Može spriječiti nadolazeće komplikacije i dugoročno odložiti slabljenje funkcije bubrega.

ReceptPredložit ću vam izuzetnu kombinaciju bilja čiji se

pozitivni učinci nekada mogu nazvati pravim malim čudom i koju niko ko ima hroničnu upalu bubrega ne bi trebao zanemariti .

preslica 10 grama kopriva 10 grama troskot 10 grama bokvica 10 grama kantarion 10 grama

Čaj se mora spremati na opisani način zbog dobi-vanja što veće količine kremične kiseline.

Jedan prstohvat mješavine preliti s 125 grama pro-vrele vode i ostaviti da stoji deset minuta. Procijediti u jedan veći sud, a na talog čaja još jednom sipati dvije šolje vruće vode i kuhati deset minuta. Tako skuhan čaj procijediti u isti sud čime će se obje tekućine izmi-ješati. Piti ga hladnog ujutro na prazan stomak, prije ručka i uvečer prije spavanja. Uzima se tri sedmice. Primjenjivati tri do četiri puta u godini, ali s prekidima od najmanje 40 dana.

Kao i kod akutne bolesti bubrega,i kod hronične je oslonac dijeta. Hrana koju unosimo u organizam di-rektno utječe na rad bubrega i njihovo opterećenje. Redukujte unos soli u organizam, smanjite unos mesa i proizvoda od bijelog šećera. Alkoholna pića loše utječu na čitav organizam, pa tako i na bubrege, i najbolje je ne uzimati ih.

Vitamini: E, A i F, kao i Holin, pomoći će u jačanju i odbrani organizma. Od minerala koristan je magnezij.

Kamenac i pijesak bubregaBubrežni pijesak i kamenac česta je anomalija od

koje pate milioni ljudi. Kamenci se stvaraju obično u jednom bubregu i različite su veličine, ali mogu da se stvore u oba bubrega u većem broju. Uistinu, u većini slučajeva se ne zna zašto se stvaraju kamenci. Teorija je dosta, ali nijedna nema dobro uporište. Tvorevine se razlikuju po sastavu: (1) preko polovine kalkulusa (ka-menaca) sastavljeno je od kalcijoksalata ili mješavine kalcij oksalata i fosfata, (2) amonij-magnezij fosfatni kamenci i (3) cistin.

O uzroku nastajanja ne vrijedi polemisati, ali vrijedi spomenuti moguće faktore:

Calciumpreveliki unos mlijeka i mliječnih proizvoda u orga-nizam s mogućnošću poremećenog metabolizma

veliki unos vitamina D (preko 7.000 IU dnevno )

neke od bolesti kao što su: sarkoidoza, bolesti štitne žlijezde i slično

oslabljen rad bubrega

Oksalativeliki unos oksalata (špinat, peršun, orasi)

operativni zahvati na crijevima

Mokraćna kiselinagiht – moguć nastanak kamenca zbog liječenja bo-lesti takozvanim urikozuričnim sredstvima

leukemija, limfomi i tako dalje

Stečene ili urođene anomalije bubregaNa kraju, pored svih iznesenih teorija, ne može se

reći šta je zapravo istinski uzrok nastanka kamenca.

Treba znati da organizam koji jednom stvori kame-nac ima tendenciju konstantnog stvaranja kamena-ca. Nerijetko već formirani kamenac ne daje nikakve simptome, to jest ne stvara probleme. Dok se kamenac ne pokrene i ne zaglavi, kod većine takvih bolesnika javlja se samo tup bol i pritisak u krstima, napet tr-buh, slabost, a rijetko kada povraćanje. Ako kamen izaziva opstrukciju, javljaju se kolike, a mogu se javiti hematurija (krv u mokraći) i infekcija. Da bi se kamenac iz bubrega mogao istisnuti do mjehura, ne smije biti veći od zrna bibera ili četiri milimetra. Sve što prelazi ovu veličinu, zahtijeva ljekarsku intervenciju. Zanimlji-ve su tvrdnje mnogih da imaju sredstva za topljenje kamenaca u bubregu. Šta reći? Istovremeno žalosna i smiješna situacija. Kalkulusi su čudno formirani s bezbroj oštrih vrhova koji zasijecaju kanale. Nikada ne treba dozvoliti pokušaje izbacivanja kamenaca pomoćnim sredstvima ako njegova veličina prelazi četiri milimetra. U protivnom, rizik je veliki (krvarenja, infekcije, hidronefroza). Teorije i lijekovi za topljenje kamenaca ne vrijede spomena, zaboravite.

63

64

00