1

2

Naslov izvornika: The Last Letter from Your Lover

Copyright ©Jojo Moyes 2010

3

žena muškarcu u pismu

4

U V O D

Poslije

Ellie Haworth uočava svoje prijatelje u mnoštvu i krivudajući prolazi kroz kafić. Torbu spušta kraj nogu, a mobitel stavlja na stol ispred njih. Već su dobrano podmazani - otkrivaju to njihovi visoki glasovi, neobični pokreti ruku, glasan smijeh, prazne boce na stolu.

- Kasniš. - Nicky gleda na sat i maše prstom prema njoj. - Samo nemoj reći: Morala sam završit i jedan č lanak.

- Intervju sa ženom jednog parlamentarca kojoj je učinjena nepravda. Sorry. Bilo je to za sutrašnje izdanje - objašnjava, zavaljujući za slobodan stolac i ulijevajući si ostatke sadržaja iz jedne boce. Gura mobitel preko stola. - Dakle, neugodna riječ za današnju raspravu: posl i je.

- Poslije? - Kao pozdrav. Znači li to sutra ili kasnije tijekom dana? Ili je to samo stravično tinejdžersko

prenemaganje bez ikakva značenja? Nicky baca pogled na ekran, koji svijetli. - Piše posl i je i nakon toga slovo x. To je kao laku

noć . Mislim da znači sutra. - Sigurno sutra - kaže Corinne. - Posl i je uvijek znači sutra. -Stanka. - Čak bi moglo značiti i

prekosutra. - To je vrlo uobičajeno. - Uobičajeno? - Kao nešto što kažeš poštaru. -Poslala bi poljubac poštaru? Nicky se ceri. - Mogla bih. Divan je. Corinne proučava poruku. - Mislim da to nije pošteno. Moglo bi samo značiti da se žurio zbog

nečeg drugog. - Da, zbog žene, na primjer. Ellie upućuje Douglasu pogled upozorenja. - Što? - pita on. - Samo kažem, ne misliš li da si već trebala svladati značenje SMS-poruka? Ellie ispija velik gutljaj vina, zatim se naginje preko stola. - U redu. Ako moram slušati bukvicu, treba mi još jedno piće. - Ako si s nekim dovoljno intimna da vodite ljubav u njegovu uredu, mislim da bi trebala biti u

stanju tražiti od njega da ti objasni kada biste se mogli naći na kavi. - Kako ide ostatak poruke? I molim te, nemoj mi reći da ima ikakve veze sa seksom u njegovu

uredu. Ellie gleda u telefon i pregledava poruke. - Nezgodno mi je zvati od kuće. Sl jedeć i t jedan Dublin, al i još ne znam točan plan.

Posl i je. - Drži sve opcije otvorene - kaže Douglas. - Osim ako... znate... ne zna koji mu je točan plan. - Onda bi napisao: Nazvat ću iz Dubl ina. Ili čak: Vodim te u Dubl in. - Vodi li ženu? - Nikada. To je poslovno putovanje. - Možda vodi nekog drugog - Douglas si mrmlja u bradu. Nicky zamišljeno kima glavom. - Bože, nije li život bio jednostavniji kada te morao nazvati i

razgovarati s tobom? Tada si barem iz tona njegova glasa mogla shvatiti da te odbija. - Da - dobaci Corinne. - A ti si satima mogla sjediti kod kuće kraj telefona čekajući da nazove. - Ah, noći koje sam provela...

5

- ...provjeravajući je li sve u redu s linijom... - ...i brzo spuštajući slušalicu da ne bi nazvao upravo u tom trenutku. Slušajući njihov smijeh, Ellie prepoznaje istinu u njihovu humoru, ali jedan sićušni dio nje još

se nada da će maleni zaslon iznenada zasvijetliti i najaviti poziv. Poziv koji, zbog doba dana i toga što je nezgodno zvati od kuće, neće doći.

Douglas je prati kući. On jedini od njih četvero živi s partnericom, no Lena, njegova djevojka, na visokom je položaju u odnosima s javnošću i često ostaje u uredu do deset ili jedanaest navečer. Lena nema ništa protiv njegova izlaženja sa starim prijateljicama - nekoliko mu se puta pridružila, no teško hvata njihove stare šale i poznate aluzije stvarane tijekom petnaest godina druženja; uglavnom ga pušta da izlazi sam.

- Što ima kod tebe, stari moj? - Ellie ga gurka dok zaobilaze trgovačka kolica koja je netko ostavio na pločniku. - Ništa nisi rekao o sebi dok smo bili unutra. Osim ako nisam sve propustila.

- Ništa osobito - kaže, oklijevajući. Gura ruke u džepove. -Zapravo, to nije istina. Pa... Lena želi dijete.

Ellie se zagleda u njega. - Ma nemoj. - Ma, želim i ja - užurbano dodaje. - Puno smo pričali o tome, no zaključili smo da nikada neće

biti „pravi trenutak" pa bismo to mogli učiniti i sada. - Ti stari romantiče. - Ja sam... Ne znam... stvarno sretan zbog toga, doista. Lena će zadržati posao, a ja ću se brinuti

za bebu. Naravno, bude li sve išlo kako treba i... Ellie pokušava zvučati neutralno. - I to je ono što ti želiš? - Da, ionako ne volim svoj posao već godinama. Ona odlično zarađuje. Mislim da ću uživati

ljenčareći s djetetom po cijele dane. - Roditeljstvo je malo više od ljenčarenja... - počinje ona. - Znam to. Pazi... - Nježno joj pomaže da zaobiđe nešto na pločniku. - Ali spreman sam. Ne

moram svaku večer provesti u pubu. Želim sljedeći stadij. To ne znači da ne volim izlaziti s vama, no ponekad se pitam ne bismo li svi već trebali... pa znaš... pomalo odrasti.

- O, ne! - Ellie ga hvata za ruku. - Prešao si na tamnu stranu. - Pa, ja svoj posao ne doživljavam na isti način kao i ti. Za tebe je on sve, zar ne? - Gotovo sve - priznaje. Kroz nekoliko ulica prolaze u tišini, slušajući daleke sirene, zatvaranje automobilskih vrata,

prigušeno rogoborenje grada. Ellie voli taj dio večeri, zaogrnut prijateljstvom, privremeno oslobođen neizvjesnosti koja okružuje ostatak njezina života. Dobro se provela u pubu, na putuje prema svojemu udobnom stanu. Zdrava je. Na kreditnoj kartici ima još dovoljno neiskorištenog kredita, skovala je planove za vikend i za razliku od svojih prijateljica na glavi nije pronašla još ni jednu sijedu. Život je dobar.

- Misliš li ikada na nju? - pita je Douglas. - Na koga? - Na Johnovu ženu. Misliš li da zna? Na njezin spomen Ellieina se sreća rasplinjuje. - Ne znam. - A budući da Douglas šuti, dodaje: -

Da sam na njezinu mjestu, ja bih sigurno znala. On kaže da nju više zanimaju djeca. Ponekad si kažem da je jednim malenim dijelom možda i sretna što se ne mora brinuti za njega. Mislim, da bude sretan.

- To se zove samozavaravanje. - Možda. No da budem posve iskrena, odgovor je 'ne'. Ne mislim na nju i ne osjećam se

krivom. Zato što ne mislim da bi se to dogodilo da su bili sretni ili... ma znaš, povezani. - Žene totalno pogrešno doživljavaju muškarce. - Misliš da je sretan s njom? - Proučava njegovo lice. - Nemam pojma. Samo ne mislim da mora biti nesretan sa svojom ženom da bi spavao s tobom.

6

Došlo je do blage promjene raspoloženja i možda zato što je to osjetila, ona ispušta njegovu ruku i popravlja šal oko vrata. - Ti misliš da sam ja loša osoba. Ili da je on loša osoba.

Izrečeno je. Činjenica da je to došlo od Douglasa, njezina najobazrivijeg prijatelja, boli. - Ne mislim da je itko loša osoba. Samo mislim na Lenu i što bi njoj značilo da nosi moje dijete,

i o ideji da se kurvam naokolo samo zato što je odlučila mom djetetu darovati pažnju za koju osjećam da pripada meni...

- Dakle, ti zapravo misliš da je on loša osoba. Douglas trese glavom. - Ja samo... - zastaje, gleda u nebo prije nego što oblikuje odgovor -

mislim da bi trebala biti oprezna, Ellie. Svi ti pokušaji da otkriješ što on misli, što on želi, sve je to sranje. Gubiš vrijeme na njega. U mojoj glavi stvari su uglavnom prilično jasne. Nekome se sviđaš, netko se sviđa tebi, povežete se i to je manje-više to.

- Krasan je taj svemir u kojemu živiš, Doug. Šteta što ne podsjeća na stvarnost. - U redu, promijenimo temu. Ovu nije bilo dobro potezati nakon nekoliko pića. - Ne - glas joj se zaoštrava. - In vino Veritas, znaš što kažu. U redu je. Barem znam što osjećaš.

Dalje mogu i sama. Pozdravi Lenu. - Posljednje dvije ulice do svoje kuće pretrčava, ne okrećući se da pogleda starog prijatelja.

Nation je spakiran, kutiju po kutiju, za preseljenje u svoj novi dom s fasadom od sepa na sjajnu, iskrčenu keju istočno od grada. Ured se iz tjedna u tjedan smanjivao: ondje gdje su nekada stajale hrpe priopćenja za tisak, dokumentacije i arhiviranih isječaka, prazni stolovi i neočekivane duge sjajne površine laminata izloženi su oštrom blještavilu neonske rasvjete. Uspomene na stare priče otkrivene su, poput nalaza s arheoloških iskopavanja, zastavica s kraljevskih proslava, ulupljenih metalnih šljemova iz davnih ratova i uokvirenih potvrda o davno osvojenim i zaboravljenim nagradama. Gomila kabela leži otkrivena, kocaka koje su činile tepih nema, a na stropovima su se pojavile velike rupe, izazivajući dramatične posjete stručnjaka zaštite na radu i beskrajno mnogo posjetitelja s podlogama za pisanje. Oglasi, Povjerljivo i Sport već su se preselili na Compass Quay. Subotnji magazin, Posao i Osobne financije pripremaju se za preseljenje u sljedećim tjednima. Zatim slijede Posebni prilozi, Elliein odjel, i konačno Vijesti, seleći se u pažljivo koreografiranom mađioničarskom triku zahvaljujući kojemu će subotnje izdanje izići iz starih ureda na Ulici Turner, a u ponedjeljak će novine, kao nekom čarolijom, nastati na novoj adresi.

Zgrada, sjedište novina posljednjih gotovo stotinu godina, više ne zadovoljava uvjete, da se poslužimo tom ružnom frazom. Prema mišljenju uprave ne odražava dinamičnu, moderniziranu prirodu suvremenog novinarstva. Previše je mjesta za skrivanje, mrzovoljno primjećuju piskarala dok ih miču s njihovih položaja, poput priljepaka čvrsto pričvršćenih za izbušen brodski trup.

- Moramo proslaviti - govori Melissa, urednica Posebnih priloga, iz gotovo ispražnjena uredničkog ureda. Odjevena je u svilenu haljinu boje vina. Ellie bi ta haljina stajala kao spavaćica njezine bake; na Melissi izgleda onako kako i treba - kao prava visoka moda.

- Preseljenje? - Ellie baca pogled na mobitel kraj sebe, namješten na bezvučno. Ostali novinari iz Posebnih priloga u tišini sjede oko nje s blokovima za bilješke na koljenima.

- Da. Neku sam večer razgovarala s jednim od knjižničara. Rekao mi je da imamo mnogo starih kartoteka koje već godinama nitko nije pogledao. Želim nešto od prije pedeset godina na stranicama posvećenim ženama. Kako su se promijenila shvaćanja, moda, ženske preokupacije. Analize pojedinih slučajeva, jedne uz druge, onda i sada. -Melissa otvara kartoteku i izvlači nekoliko preslika A3 formata. Govori jednostavnom samouvjerenošću osobe koja je navikla da ju se sluša. -Primjerice, iz rubrike pitanja čitatelja: Postoj i l i išta što bih mogao uč ini t i da natjeram svoju ženu da se počne l jepše oblač i t i i dot jerivat i? Godišnje zarađujem t isuću i petsto funta i poč injem napredovati u tvrtki koja se bavi prodajom. Vrlo često dobivam pozive od kupaca, no posl jednj ih t jedana morao sam ih izbjegavati zato što moja žena, iskreno, izgleda grozno.

U prostoriji se čuje prigušeno smijuljenje.

7

- To sam joj nježno pokušao dati do znanja, a ona kaže da je moda, nakit i šminkanje ne zanimaju. Iskreno, ona ne izgleda kao žena uspješnog muškarca, a to je ono što žel im od nje.

John je jednom rekao Ellie da se njegova žena nakon porođaja prestala truditi oko svojega izgleda. Temu je promijenio čim je to izrekao, i nikada je više nije spomenuo kao da je osjećao da je to što je rekao veća izdaja i od spavanja s drugom ženom. Ellie se ta naznaka džentlmenske lojalnosti nije svidjela, iako mu se jednim dijelom zbog toga i divila.

No, zagolicao je njezinu maštu. Zamislila je njegovu ženu: neurednu u zamrljanoj spavaćici kako mu s bebom u naručju prigovara zbog nekakva navodnog nedostatka. Željela mu je reći da mu ona to nikada ne bi učinila.

- Mogli bismo ta pitanja proslijediti suvremenim savjetnicima iz rubrike za pomoć. - Phillip, urednik subotnjeg izdanja, naginje se naprijed da bi zavirio u druge preslikane stranice.

- Mislim da nema potrebe. Slušajte odgovor: Moguće je da Vaša supruga nikada ni je pomisl i la da će služit i za pokazivanje. Mogla bi misl i t i , ako uopće o tome razmišl ja, da je udana, zbrinuta, sretna, pa zašto bi se zamarala?

- Ah - kaže Derek. - Duboki, duboki mir bračnog kreveta. - Vidjela sam da se to iznimno brzo događa i djevojkama koje se zal jube i ženama

koje su se omotale ukrasnim papirom dugog braka. U jednome trenutku prekrasno izgledaju i junački se nose s opsegom struka, ravnim trbuhom, zabrinuto natopl jene parfemom. Pojavi se muškarac koj i kaže: Volim te i sl jedećeg trenutka ta se prekrasna djevojka pretvara u pr l javu, neurednu ženu. Sretnu prl javu i neurednu ženu.

Prostoriju nakratko ispunjava pristojan, odobravajući smijeh. - Što birate, cure? Junačku borbu s opsegom struka ili sretnu prljavu i neurednu ženu? - Mislim da sam nedavno gledao film tog naslova - kaže Derek. Njegov osmijeh nestane kada

shvati da je smijeh zamro. - Mnogo je toga što možemo učiniti s tim materijalom. - Melissa rukom pokazuje prema

kartoteci. - Ellie, možeš li poslijepodne malo istraživati? Vidi hoćeš li još nešto naći. Zanima nas razdoblje prije četrdeset, pedeset godina. Stotinu je predaleko. Urednik želi da preseljenje istaknemo tako da za sobom povučemo i čitatelje.

- Želiš da pregledam arhivu? - Je l' to problem? Ne ako volite sjediti u mračnim podrumima punim pljesnivih papira kojima upravljaju

disfunkcionalni muškarci staljinističkog svjetonazora koji svjetlo dana zasigurno nisu vidjeli trideset godina. - Ne, uopće - vedro odgovara. - Sigurna sam da ću nešto pronaći.

- Ako hoćeš, uzmi nekoliko pomoćnika, čula sam da ih se nekoliko slobodnih skriva u modnom ormaru.

Ellie ne primjećuje zlurado zadovoljstvo koje obasjava lice njezine urednice na pomisao o slanju najnovije čete oponašatelja Anne Wintour1 duboko u utrobu novina. Ubrzano misli: Čovječe, u podrumu nema signala za mobitel.

- Usput, Ellie, gdje si bila jutros? - Molim? - Jutros. Htjela sam da ispraviš onaj članak o djeci i teškim gubicima. Da? Činilo se da nitko ne

zna gdje si. - Imala sam intervju. - S kim? Stručnjak za govor tijela, misli Ellie, ispravno bi shvatio da Melissin bezizražajan osmijeh više

podsjeća na iskešenost. - S odvjetnikom. Prokazivačem. Htjela sam napisati nešto o seksizmu u odvjetničkim uredima. -

Izrekla je to i prije nego što je shvatila što govori.

1 Modna urednica američkog izdanja časopisa Vogue, nap. prev.

8

- Seksizam u Cityju. Ne zvuči baš inovativno. Pobrini se da sutra u pravo vrijeme budeš na svom radnom mjestu. Sumnjive intervjue obavljaj u slobodno vrijeme. Dobro?

- Dobro. - U redu. Želim članak na dvije stranice za prvo izdanje s Compass Quaya. Nešto u skladu s

dosadašnjom tradicijom. - Švrlja po notesu kožnatih korica. - Preokupacije, oglasi, problemi... Tijekom popodneva donesi mi nekoliko stranica da vidimo što imaš.

- Hoću. - Ellieino lice obasjava najsjajniji osmijeh predane radnice dok, slijedeći druge, napušta ured.

Provela dan u suvremenoj inač ic i č ist i l išta, tipka, zastavši da ispije gutljaj vina. Novinski arhiv. Žel iš hit i zahvalan što samo izmišl jaš priče.

Javio joj se sa svojega Hotmail-računa. Sam si je dao nadimak -Piskaralo; njihova interna šala. Podvija noge pod sebe na stolcu i čeka, nagovarajući stroj da signalizira njegov odgovor.

Ti si strašna nevjernica. Obožavam arhive, odgovorio je zaslon. Podsjet i me da te na sl jedećem vrućem spoju odvedem u Knj ižnicu bri tanskih novina.

Ona se ceri.

Znaš kako zabavit i djevojku. Trudim se najbol je što mogu.

Jedini knj ižničar u l judskom obl ič ju dao mi je vel iku hrpu raznoraznih papira. Ni je baš najuzbudl j ivi je št ivo za večer.

Pobojavši se da zvuči sarkastično, rečenici dodaje smješka, a zatim opsuje kada se sjeti da je jednom napisao esej za Literary Review o tome da je znak smješka simbol svega pogrešnog u suvremenoj komunikaciji.

Bio je to ironični smaj l ić , dodaje, i u usta gura šaku. Čekaj. Telefon. Zaslon miruje. Telefon? Njegova žena? Bio je u hotelskoj sobi u Dublinu. S pogledom na vodu, rekao joj je.

Svidjelo bi t i se. Što je na to trebala reći? Onda me sl jedeć i put povedi sa sobom? Prezahtjevno. Sigurna sam da bi? Zvučalo je gotovo sarkastično. Da, na kraju je odgovorila i ispustila dug uzdah koji je samo ona mogla čuti.

Sve je to njezina pogreška, govore joj prijatelji. Netipično za nju, ne može se ne složiti. Upoznala ga je na sajmu knjiga u Suffolku, na koji je bila poslana zbog intervjua s tim piscem

trilera koji se obogatio nakon što je odustao od zahtjevnije književnosti. Zove se John Armour, a njegov junak Dan Hobson gotovo je karikirana mješavina staromodnih muževnih osobina. Intervjuirala ga je za vrijeme ručka, očekujući razdražljivu obranu žanra, možda nekoliko uzdaha na račun izdavačke industrije - oduvijek joj je bilo zamorno intervjuirati pisce. Očekivala je nekoga punašnog, sredovječnog i salastog nakon toliko godina provedenih za stolom. No visok, preplanuo muškarac koji je ustao da joj pruži ruku bio je vitak i pjegav te nalikovao farmeru iz Južnoafričke Republike. Bio je zabavan, šarmantan, skroman i pozoran. Razgovor je usmjerio na nju postavljajući joj osobna pitanja, a zatim je iznio svoje teorije o postanku jezika i govorio joj o svojemu vjerovanju da se komunikacija pretvara u nešto opasno omlitavljeno i ružno.

Kada je stigla kava, shvatila je da gorovo četrdeset minuta nije ništa zapisala. - Ne sviđa li ti se ipak njihov zvuk? - rekla je dok su napuštali restoran, vraćajući se na

književni sajam. Godina je bila na samom izmaku i zimsko se sunce spustilo ispod niskih građevina sve tiše glavne ulice. Previše je popila i bila u stanju u kojemu bi njezine usne drsko izrekle nešto prije nego što bi promislila o tome što treba reći. Nije željela napustiti restoran.

- Čiji zvuk? - Zvuk španjolskih riječi. Zapravo talijanskih. Sigurna sam da zbog toga volim talijansku operu,

a mrzim opere na njemačkom. Svi ti tvrdi, grleni glasovi. - Razmislio je o tome, a njegova ju je šutnja razdraživala. Počela je mucati: - Znam da je to strašno staromodno, ali obožavam Puccinija. Volim te povišene emocije. Obožavam to r koje se uvija, stakato-riječi... - Ušutjela je, shvativši da zvuči smiješno pretenciozno.

9

Zaustavio se u veži, nakratko bacio pogled na ulicu iza njih, a zatim se okrenuo prema njoj. - Ne volim operu. - Otvoreno ju je gledao dok je to govorio. Kao da je izaziva. Osjetila je da je nešto steže duboko u utrobi. O, Bože, pomislila je.

- Ellie - rekao je nakon što su ondje stajali gotovo minutu. Prvi ju je put nazvao imenom. - Ellie, moram nešto uzeti iz hotela prije nego što se vratim na sajam. Hoćeš li sa mnom?

Čak i prije nego što je zatvorio vrata spavaće sobe, bili su jedno na drugome, pripijenih tijela, proždirući se usnama, priljubljeni jedno uz drugo dok su rukama izvodili bezumnu, pomahnitalu koreografiju razodijevanja.

Poslije se prisjećala svojega ponašanja i čudila se svemu kao svojevrsnom zastranjenju gledanom izdaleka. U tih stotinu puta koliko je prevrtjela film, izbrisala je važnost, neodoljivu emociju, a zadržala samo detalje. Njezino donje rublje, svakodnevno, neprikladno, odletjelo je na stalak za ravnanje hlača; način na koji su se poslije suludo cerekali na podu ispod šarenoga sintetičkog hotelskog popluna; kako je on veselo, s nepriličnim šarmom, poslije recepcionaru predao ključ svoje sobe.

Nazvao je dva dana poslije, dok je euforični šok toga dana prelazio u nešto razočaravajuće. - Znaš da sam oženjen - rekao joj je. - Pročitala si novinske izreske o meni. - Proguglala sam sve što sam mogla naći o tebi - tiho mu je odgovorila. - Nikada prije... nisam bio nevjeran. Još mi nije jasno što se dogodilo. - Okrivljujem pitu s nadjevom - dosjetljivo je rekla, drhteći. - Neobično djeluješ na mene, Ellie Haworth. Četrdeset osam sati nisam napisao ni jednu riječ. -

Napravio je stanku. - Zbog tebe zaboravljam što želim reći. - Onda sam osuđena na propast, pomislila je, jer čim je osjetila njegovu težinu na sebi, njegove

usne na svojima, znala je - unatoč svemu što je ikada svojim prijateljima rekla o oženjenim muškarcima, unatoč svemu u što je vjerovala - da će joj biti dovoljno njegovo najbljeđe priznanje o onome što se dogodilo da bude izgubljena.

Godinu dana poslije još nije počela tražiti izlaz. On je ponovno onl ine gotovo četrdeset pet minuta poslije. U međuvremenu se ona udaljila od

računala, natočila si još jedno piće, besciljno hodala stanom, promotrila svoju kožu u kupaonskom zrcalu, a zatim skupila razbacane čarape i bacila ih u košaru za prljavo rublje. Čula je zvuk dolaska poruke i bacila se na stolac.

Oprosti . Nisam misl io tako dugo. Nadam se da se čujemo sutra. Nema poziva na mobitel, rekao je. Računi za mobitel imaju specifikaciju poziva. Jesi l i sada u hotelu? Brzo piše. Mogla bih te nazvati u sobu. Izgovorena riječ bila je

luksuz, rijetka prilika. Bože, ali samo joj je trebalo da čuje njegov glas. Moram na večeru, draga. Oprost i - već kasnim. Posl i je.

I nema ga. Ona zuri u prazan zaslon. On će sada krupnim koracima proći kroz predvorje hotela, šarmirati

osoblje na recepciji i ući u automobil koji je sajam organizirao za njega. Večeras će održati domišljat improvizirani govor za večerom, zatim će se onima koji će biti dovoljno sretni da sjede za njegovim stolom predstaviti u svojem uobičajenom zabavnom i pomalo sjetnom izdanju. Bit će ondje, živeći svoj život u potpunosti, dok se čini da je ona svoj trajno stavila na čekanje.

Dovraga, što to čini? - Dovraga, što činim? - kaže glasno odjavljujući se. Svoju frustraciju dovikuje stropu u spavaćoj

sobi, pada na svoj golemi, prazni krevet. Ne može nazvati prijatelje: previše su puta pretrpjeli te razgovore i može pretpostaviti kako bi reagirali - kako bi jedino mogli reagirati. Ono što joj je Doug rekao bilo je bolno. No isto bi to i ona rekla svakome od njih.

Sjeda na kauč, pali televizor. Konačno, gledajući hrpu papira sa strane, stavlja ih na krilo, proklinjući Melissu. Raznorodna hrpa, rekao je knjižničar, novinski izresci bez datuma i neke očite kategorije -Nisam ih stigao sve pregledati. Pronalazimo mnogo takvih hrpa. - On je dolje bio jedini knjižničar mlađi od pedeset. Nakratko se zapitala zašto ga nikada prije nije primijetila.

10

- Pregledaj ih i vidi hoće li ti što poslužiti. - Zavjerenički se nagnuo naprijed. - Baci što god želiš, ali nemoj ništa reći mom šefu. Sada smo u fazi u kojoj si ne možemo priuštiti pregledavanje svakog lista papira.

Uskoro shvaća i zašto: nekoliko kazališnih osvrta, popis putnika za neko krstarenje, nekoliko jelovnika sa slavljeničkih novinskih večera. Naglo ih prelistava, povremeno bacajući pogled na televizor. Nema mnogo toga što će oduševiti Melissu.

Sada prelistava istrošeni fascikl pun nečega što podsjeća na medicinske nalaze. Samo bolesti pluća, odsutno primjećuje. Nešto povezano s rudarstvom. Sprema se cijelu hrpu baciti u koš za smeće kada krajičkom oka spazi rub svijetloplavog papira. Hvata ga palcem i kažiprstom i izvlači omotnicu s rukom ispisanom adresom. Otvorena je, a pismo je datirano 4. listopada 1960.

11

Ellie čita pismo drugi put i shvaća da joj se oči neobjašnjivo pune suzama. Ne može odvojiti oči od krupnih, rukom pisanih slova s velikim petljama; neposrednost riječi dotiče je četrdeset i više godina nakon što su bile skrivene. Okreće pismo, ključ zagonetke traži na omotnici. Naslovljeno je na poštanski pretinac 13, London. Moglo je biti upućeno muškarcu ili ženi. „Što si odluč io, poštanski pret inče 13?" pita tiho.

Zatim ustaje, pažljivo vraća pismo u omotnicu i odlazi do računala. Otvara pretinac dolazne pošte i klikne na „osvježi". Ništa nakon poruke koju je primila u devetnaest i četrdeset pet.

Moram na večeru, draga. Oprost i - već kasnim. Posl i je.

12

PRVI DIO

13

muškarac ženi u pismu

14

1.

1960.

- Budi se. Čuo se šuštav zvuk, povlačenje stolca, a zatim oštar kvrcaj kada su se koluti zastora dodirnuli.

Mrmljanje dvaju glasova. - Otići ću po gospodina Hargreavesa. Slijedila je kratka tišina tijekom koje je polako postala svjesna različitih razina buke - glasovi,

prigušeni udaljenošću, prolazak automobila: na neki čudan način činilo se kao da dolaze odnekud ispod nje. Ležala je i upijala te zvuke, puštajući da se kristaliziraju, dopuštajući si da ih prati dok ih je prepoznavala.

U tom je trenutku osvijestila bol. Uzdizao se u profinjenim valovima: najprije ruka, oštar, gorući osjećaj od lakta do ramena, zatim glava: tup i nepopustljiv osjećaj. Ostatak tijela bolio ju je kao i onda kada je...

Kada je...? - Dolazi odmah. Kaže da zatvorimo zavjese. Usta su joj bila vrlo suha. Zatvorila ih je i bolno progutala slinu. Htjela je zatražiti čašu vode, no

riječi nisu dolazile. Malo je otvorila oči. Dva nejasna oblika kretala su se oko nje. Svaki put kada bi pomislila da ih je uspjela prepoznati, pomaknuli bi se. Plavi. Bil i su plavi.

- Znate tko je upravo stigao dolje? Jedan od glasova se stišao. - Djevojka Eddieja Cochranea. Ona koja je preživjela prometnu

nesreću. Ona mu je pisala pjesme. Odsada će to činiti u sjećanje na njega. - Kladim se da neće biti tako dobra kao on. - Cijelo je jutro posjećuju novinari. Glavna sestra ne zna što da učini. Nije mogla razumjeti što govore. Bol u njezinoj glavi pretvorio se u bubnjajući, nagli zvuk koji

je postajao sve intenzivniji i glasniji i jedino što je mogla učiniti bilo je ponovo zatvoriti oči i čekati da ode. Zatim se opet pojavila bjelina, poput plime, i obavila je. Sa zahvalnošću je tiho izdahnula i dopustila si da ponovno utone u njezin zagrljaj.

- Draga, jeste li budni? Imate posjetitelja. Ugledala je iznad sebe treperav odraz, optičku varku koja se brzo kretala, najprije u jednu, a

zatim i u drugu stranu. Iznenada joj se u glavi pojavila slika njezina prvog ručnog sata, kako se kroz njegovu staklenu oplatu odražavala sunčeva svjetlost koju je usmjeravala na strop sobe za igranje pomičući sat naprijed-natrag, izazivajući lavež svojega psića.

Ponovno je ugledala plavo. Vidjela je da se miče uz pratnju šuštanja, zatim je nečija ruka bila na njezinu zapešću i osjetila je iskru bola zbog koje je jauknula.

- Malo nježnije s tom stranom, sestro - glas je prekorio. - Osjetila je to. - Strašno mi je žao, gospodine Hargreaves. - Ruku će trebati još operirati. Imobilizirali smo je na nekoliko mjesta, no još nije sve sjelo kako

treba. Tamni se oblik krzmao oko njezinih nogu. Željela je da se zgusne ali, poput plavih oblika,

odbijao je to učiniti pa je svojim očima dopustila da se sklope. - Možete sjesti uz nju ako želite. Pričajte joj. Može vas čuti. - Što je s njezinim... drugim ozljedama? - Bojim se da će neki ožiljci ostati. Osobito na toj ruci. I dobila je priličan udarac u glavu, stoga

će možda proći neko vrijeme prije nego što dođe k sebi. No, uzme li se u obzir ozbiljnost nesreće, mislim da možemo reći da se prilično dobro izvukla.

15

Nastala je kratka stanka. - U redu. Netko je kraj nje stavio posudu s voćem. Ponovno je otvorila oči i usmjerila pogled prema njoj,

dopuštajući da se oblik i boja zgusnu sve dok, s osjećajem zadovoljstva, nije spustila pogled jer je uspjela prepoznati što je bilo u njoj. Grožđe, rekla je. I zatim ponovila, bešumno u glavi kotrljajući tu riječ: grožđe. Činilo joj se da je to važno, kao da tako stječe uporište u toj novoj stvarnosti.

A zatim, brzo kao što je i došlo, više ga nije bilo, izbrisano tamnoplavom masom koja se smjestila uz nju. Dok joj se približavala, uspjela je prepoznati samo blagi miris duhana. Glas koji je čula bio je nesiguran, možda pomalo posramljen. - Jennifer? Jennifer? Čuješ li me?

Riječi su bile iznimno glasne; zbunjujuće nametljive. - Jenny, dušo, to sam ja. Pitala se hoće li joj dopustiti da još jedanput vidi grožđe. Činilo se nužnim da to učini; zrelo,

ljubičasto, čvrsto. Poznato. -Jeste li sigurni da me može čuti? - Prilično, no možda joj je zasad komuniciranje vrlo naporno. Čula je mrmljanje koje nije uspjela

razumjeti. Ili se jednostavno prestala truditi. Ništa se nije činilo jasnim. - Možete... li... - šapnula je. - Mozak joj nije oštećen? U nesreći? Sigurni ste da neće biti... trajnih... ? - Kao što sam rekao, dobila je snažan udarac u glavu, no nema medicinskih znakova za

uzbunu. - Zvuk miješanja papira. - Nema prijeloma. Nema oticanja mozga. No takve je stvari uvijek pomalo teško predvidjeti i svaki pacijent drugačije reagira. Stoga, morat ćete biti malo...

- Molim vas... - njezin je glas bio jedva čujno mrmljanje. - Gospodine Hargreaves! Čini mi se da pokušava govoriti. - .. .želim vidjeti... Nečije joj lice se približilo. - Da? - .. .želim vidjeti... - Grožđe, počela je. Samo još jedanput žel im vidjet i ono grožđe. - Želi vidjeti svog muža! - Sestra se naglo uspravila i pobjedonosno objavila. - Mislim da želi

vidjeti svog muža. Nastala je stanka, a zatim se netko nagnuo nad nju. - Ovdje sam, draga. Sve je... sve je u redu. Tijelo se povuklo, a ona je začula zvuk tapšanja po leđima. - Vidite? Već dolazi k sebi. Sve u

svoje vrijeme, zar ne? - Ponovno muški glas. - Bolničarko? Zamolite glavnu sestru da pripremi hranu za večeras. Ništa preteško. Nešto jednostavno i što se lagano guta... Možda biste nam mogli donijeti šalicu čaja? - Čula je korake, tihe glasove koji su nastavili razgovarati kraj nje. Njezina posljednja misao dok se svjetlost ponovno gasila bila je - Muž?

Poslije, kada su joj rekli koliko je dugo u bolnici, jedva je povjerovala. Vrijeme je postalo razlomljeno, neukrotivo, dolazilo je i odlazilo u kaotičnim nakupinama sati. Bio je utorak i vrijeme doručka. Sada je bila srijeda u vrijeme ručka. Očito je spavala osamnaest sati - to je bilo izrečeno s određenim neodobravanjem, kao da je tolika odsutnost podrazumijevala neuljudnost. A zatim je bio petak. Opet.

Ponekad kada se budila bio je mrak i ona bi pridigla glavu, oslonivši se na uštirkani bijeli jastuk i promatrala umirujuće pokrete noćnog čuvara; zvuk hoda bolničarki koje su se naokolo kretale, povremeni žamor razgovora između bolničarke i bolesnika. Bolničarke su joj rekle da bi navečer mogla gledati televizor. Njezin je suprug plaćao za privatno liječenje - mogla je imati gotovo sve što je željela. Uvijek bi odbila, zahvalivši se: bila je dovoljno zbunjena uznemirujućom bujicom informacija i bez beskonačnog brbljanja kutije u kutu.

Dok su razdoblja budnosti postajala sve duža i učestalija, priviknula se na lica ostalih žena u malenoj bolničkoj sobi. Starija žena s njezine desne strane, čija je kosa, crna poput ugljena, bila savršeno pričvršćena u krutu, lakiranu skulpturu, imala je crte lica koje kao da su neprekidno izražavale blago, iznenađeno razočaranje. Bilo je očito da je dok je bila mlada snimala filmove i milostivo je o tome pripovijedala svakoj novoj bolničarki. Imala je zapovjedan glas, i nekoliko posjetitelja. Na suprotnoj strani sobe nalazila se jedra mlada žena koja je u ranojutarnjim satima

16

tiho plakala. Živahna, starija žena - možda dadilja? - svake joj je večeri na sat vremena dovodila malu djecu. Dva bi se dječaka penjala na krevet i vješala po njoj sve dok im dadilja ne bi rekla da se maknu zbog straha da će ozl i jedit i svoju majku.

Bolničarke su joj rekle imena drugih žena, a s vremena na vrijeme i svoja, no ona ih nije mogla zapamtiti. Činilo joj se da ih je razočarala.

„Vaš muž", kako su ga svi nazivali, dolazio je gotovo svake večeri. Nosio je dobro skrojeno odijelo, od tamnoplavog ili sivog serža, površno bi je poljubio u obraz i uglavnom sjeo na podnožje kreveta. Brižno je govorio o svakodnevnim sitnicama, raspitujući se kakva je bila hrana, treba li joj još što. Povremeno bi jednostavno čitao novine.

Bio je to šarmantan muškarac, možda deset godina stariji od nje, visoka čela i ozbiljnih očiju debelih kapaka. Znala je, negdje duboko u sebi, da je on zasigurno onaj za kojeg se izdaje, da je udana za njega, no zbunjivalo ju je što nije osjećala ništa kada su očito svi očekivali drugačiju reakciju. Ponekad bi ga promatrala kada je nije gledao, čekajući da se pojavi kakav znak prepoznavanja. Ponekad, kada bi se probudila, ugledala bi da ondje sjedi, spuštenih novina, zureći u nju kao da se i on osjeća slično.

Gospodin Hargreaves, savjetnik, dolazio je svakodnevno, provjeravao njezine nalaze i raspitivao se može li mu reći koji je dan, koliko je sati, kako se zove. Na ta je pitanja uvijek točno odgovarala. Čak mu je uspjela reći da se premijer zove gospodin Macmillan i znala je svoje godine, dvadeset sedam. No mučila se s novinskim naslovima, s događajima koji su se zbili prije njezina dolaska u bolnicu. - Vratit će se to - ponavljao je, milujući je po ruci. - Nemojte pokušavati na silu, to je dobra djevojčica.

A tu je bila i njezina majka, koja je donosila malene darove, sapune, divan šampon, časopise, kao da će je te stvari podsjetiti na ono što je očito nekada bila. - Svi smo se strašno zabrinuli, draga moja Jenny - rekla bi, stavljajući svoju hladnu ruku na njezino čelo. To je bilo ugodno. Ne poznato, ali ugodno. Povremeno bi zaustila da nešto kaže, a onda bi promrmljala: - Ne smijem te zamarati pitanjima. Sve će se vratiti. To kažu liječnici. Stoga se ne trebaš zabrinjavati.

Nije se zabrinjavala, željela joj je reći. Osjećala se spokojno u svojem mjehuriću. Samo je osjećala neodređenu tugu zbog toga što nije mogla biti ono što su očito svi od nje očekivali. U takvim je trenucima, kada su misli postajale previše zbunjujuće, redovito tonula u san.

* * *

Konačno su joj jednog jutra, toliko svježeg da su tragovi dima preko vedrog zimskog neba iznad prijestolnice prelazili poput vretena-ste šume, rekli da ide kući. Dotada je povremeno već mogla hodati sobicom, razmjenjujući časopise s drugim pacijenticama koje su brbljale s bolničarkama, povremeno slušajući radio ako su bile raspoložene. Ruka joj je bila i drugi put operirana i dobro se oporavljala, tako su joj rekli, iako je dugi, crveni ožiljak na mjestu na kojemu je bila ubačena pločica u njoj izazivao drhtaj, stoga ga je nastojala držati ispod dugog rukava. Pregledali su joj vid, provjerili sluh; koža joj je zacijeljela od bezbrojnih rana izazvanih komadićima stakla. Modrice su izblijedjele, a slomljeno rebro i ključna kost dovoljno zarasli da može ležati u različitim položajima i pritom ne osjećati bol.

Zapravo, izgledala je kao „ona stara", tvrdili su, ponavljajući to toliko često kao da bi joj moglo pomoći da se sjeti kakva je bila. Njezina je majka u međuvremenu provela sate pregledavajući hrpe crno-bijelih fotografija u nadi da će time podsjetiti Jennifer na njezin život.

Doznala je da je u braku četiri godine. Nije imala djece - iz majčina stišana glasa pretpostavila je da su zbog toga svi bili nezadovoljni. Živjela je u prekrasnoj kući u dobrom predgrađu Londona, s domaćicom i vozačem, i mnoge bi mlade žene učinile sve da dobiju i polovinu onoga što je ona imala. Njezin je suprug bio važna osoba u rudarskoj industriji i često je izbivao iako je bio toliko predan da je nakon nesreće odgodio nekoliko iznimno važnih putovanja. Iz poštovanja s kojim mu se obraćalo medicinsko osoblje pretpostavila je da je doista bio prilično moćan i da u skladu s tim i ona može očekivati određeno poštovanje iako joj se to činilo besmislenim.

17

Nitko nije mnogo rekao o tome kako je dospjela u bolnicu, ali je zavirila u liječnikove bilješke i doznala da je doživjela prometnu nesreću. Jednom je prilikom pokušala natjerati majku da joj kaže što se dogodilo, no ona se zacrvenjela i, stavljajući svoju malenu punašnu ruku na njezinu, rekla: - Dušo, ne razmišljaj o tome. Sve je to bilo... strašno uznemiravajuće. - Oči su joj se napunile suzama i, ne želeći je uznemiravati, Jennifer je odustala.

Razgovorljiva djevojka sjajne guste narančaste kose došla je iz drugog dijela bolnice da ošiša i sredi Jenniferinu kosu. Od toga će se, mlada joj je žena rekla, osjećati mnogo bolje. Jennifer je na zatiljku izgubila malo kose - obrijali su je da bi mogli zašiti ranu - a djevojka je obznanila da je postizala čuda u skrivanju takvih rana.

Nakon nešto više od sat vremena dramatičnim joj je pokretom pružila zrcalo. Jennifer je zurila u djevojku koja ju je gledala iz zrcala. Vrlo lijepa, pomislila je, s određenim rezerviranim zadovoljstvom. Puno modrica, pomalo blijedo, ali ugodno lice. Moje lice, ispravila se.

- Je li vam vaša šminka pri ruci? - pitala ju je frizerka. - Mogla bih vas i našminkati ako vas ruka još uvijek boli. Malo ruža podiglo bi svako lice, gospođo. To i malo palačinki.

Jennifer je i dalje zurila u zrcalo. - Mislite li da bih se trebala našminkati? - Svakako. Lijepa djevojka kao što ste vi. Mogu to napraviti vrlo profinjeno, no obrazi će vam

zasjati. Pričekajte, skočit ću dolje po svoj pribor. Imam neke divne nijanse iz Pariza, i ruž Charles of the Ritz koji će vam savršeno pristajati.

- Ne izgledate li divno? Lijepo je vidjeti našminkanu damu. Iz toga vidimo da ste još malo napredovali - obratio joj se gospodin Hargreaves tijekom vizite, nedugo nakon šminkanja.

- Veselite se odlasku kući, zar ne? - Da, hvala na pitanju - ljubazno je odgovorila. Nije znala kako da mu objasni da ne zna što je

ondje čeka. Na trenutak je proučavao njezino lice, možda procjenjujući koliko je nesigurna. Zatim je sjeo na

rub kreveta i položio joj ruku na rame. - Jasno mi je da vam se zasigurno sve čini pomalo zbunjujućim, da se još ne osjećate posve dobro, no nemojte se previše zabrinjavati bude li vam mnogo toga nejasno. Gubitak pamćenja često prati ozljede glave.

Vaša vas obitelj iznimno podržava i siguran sam da ćete, kada jedanput budete okruženi poznatim stvarima, starim navikama, prijateljima, odlascima u kupnju i sličnom, otkriti da sve sjeda na svoje mjesto.

Poslušno je kimnula glavom. Prilično je brzo shvatila da su svi sretniji kada to čini. - Dakle, volio bih da se vratite za tjedan dana da provjerim u kakvom vam je stanju ruka.

Trebat će vam i fizioterapija da se u potpunosti njome počnete služiti. No najvažnije je da se odmarate i da se općenito previše ne zabrinjavate. Razumijete li? Već se pripremao za odlazak. Što je još mogla reći?

Suprug je došao po nju ubrzo nakon poslijepodnevnog čaja. Bolničarke, sjajeći se kao igle na njihovim uškrobljenim pregačama, okupile su se oko recepcije u prizemlju da je pozdrave. Još se osjećala neobično slabo i nestabilno na nogama i bila je zahvalna na ruci koju joj je pružio.

- Zahvaljujem vam na brizi koju ste pružili mojoj supruzi. Molim vas da račun pošaljete na moj ured - obratio se glavnoj sestri.

- Nema na čemu - rekla je, rukujući se s njim i gledajući Jennifer. - Lijepo je vidjeti da je opet dobro. Izgledate prekrasno, gospođo Stirling.

- Osjećam se... puno bolje. Hvala vam. - Nosila je dugi kaput od kašmira i odgovarajući šešir. Po njegovim su joj uputama poslali tri kostima. Izabrala je najneupadljiviji; nije željela privlačiti pozornost.

Digli su pogled kada je glava gospodina Hargreavesa izvirila iz ureda. - Moja tajnica kaže da su vani neki novinari, žele vidjeti Cochraneovu djevojku. Želite li izbjeći gužvu, mogli biste se poslužiti stražnjim izlazom.

18

- To bi bilo bolje. Hoćete li biti toliko ljubazni da mog vozača pošaljete okolo? Nakon tjedana provedenih u toplini bolničke sobe, vanjski je zrak bio zastrašujuće hladan.

Trudila se održati korak s njim, dišući plitko, a zatim se našla u stražnjem dijelu golema crnog automobila, okružena velikim kožnatim sjedalima, a vrata su se zatvorila uz skupocjen prigušeni zvuk. Automobil se, tiho predući, uključio u londonski promet.

Provirila je kroz prozor, promatrajući novinare koji su se vidjeli samo na prednjim stubama i zabundane fotografe koji su mijenjali objektive. Ulice središnjeg Londona iza njih bile su pune ljudi koji su užurbano hodali s uzdignutim ovratnicima zbog vjetra, muškarci sa šeširima nabijenima na obrve.

- Tko je Cochraneova djevojka? - upitala je, okrećući se prema njemu. Nešto je mrmljao vozaču. - Tko? - Cochraneova djevojka. Gospodin Hargreaves ju je spominjao. - Mislim da je to djevojka onog popularnog pjevača. Doživjeli su nesreću malo prije... - Svi su govorili o njoj. Bolničarke, u bolnici. Činilo se da ga to više nije zanimalo. - Odvest ćemo gospođu Stirling kući, a nakon što je

smjestimo idem u ured-govorio je vozaču. - Što mu se dogodilo? - Kome? - Cochraneu. Pjevaču. Suprug ju je pogledao kao da nešto važe. - Umro je - rekao je. Zatim se okrenuo vozaču.

* * *

Polagano se uspela stubama kuće ukrašene štukaturama. Kada je stigla na vrh, vrata su se sama otvorila kao da su začarana. Vozač je njezinu putnu torbu pozorno odložio u hodnik, a zatim se povukao. Njezin suprug, koji je bio iza nje, kimnuo je glavom ženi koja je stajala na hodniku, očito čekajući da ih pozdravi. Bila je u kasnim srednjim godinama, tamna joj je kosa bila svezana u čvrstu punđu, a bila je odjevena u komplet mornarsko plave boje. - Dobro došli kući, madam - pozdravila je pružajući joj ruku. Osmijeh joj je bio iskren i imala je snažan naglasak. - Iznimno nam je drago što ste se oporavili.

- Hvala vam - odgovorila joj je. Željela je upotrijebiti njezino ime, ali joj je bilo neugodno pitati je kako se zove.

Žena je čekala da joj daju svoje kapute, a zatim je nestala niz hodnik. - Jesi li umorna? - Spustio je glavu da prouči njezino lice. - Ne. Nisam, dobro sam. - Osvrnula se oko sebe po kući, želeći prikriti užas jer joj se činilo da je

prvi put vidi. - Moram se vratiti u ured. Hoće li sve biti u redu ako te ostavim s gospodom Cordoza? Cordoza. Nije bilo posve nepoznato. Osjećala je blagu zahvalnost. Gospođa Cordoza. - Bit

ću u redu, hvala ti. Molim te, nemoj se brinuti zbog mene. - Vratit ću se u sedam... ako si sigurna da si dobro... - Bilo je jasno da je odlučio otići. Pognuo se,

poljubio je u obraz i, nakon kratkog oklijevanja, više ga nije bilo. Stajala je u hodniku, slušajući sve slabiji odjek njegovih koraka po vanjskim stubama i zatim

tiho brujanje motora njegova prekrasnog automobila, koji se udaljavao. Iznenada, kuća joj se učinila golemom.

Dodirnula je tapete meke poput svile, razgledala ulašteni parket, vrtoglavo visok strop. Skinula je rukavice preciznim, promišljenim pokretom zatim se nagnula naprijed da bolje promotri fotografije koje su stajale na stolu u hodniku. Najveća je bila s vjenčanja, uokvirena u bogato ukrašen i iznimno ulašten srebrni okvir. Ugledala je sebe u bijeloj haljini koja joj je pristajala, lice joj je bilo napola zastrto bijelim čipkastim velom, a njezin suprug, koji je stajao kraj nje, široko se smiješio. Doista sam se udala za njega, pomislila je. I zatim: izgledam tako sretno.

Skočila je. Gospođa Cordoza približila joj se s leđa i zastala sa sklopljenim rukama. - Želite li da vam donesem čaj? Možda biste ga željeli popiti u salonu? Naložila sam vatru.

19

- To bi bilo... - Jennifer se zagledala niz hodnik prema različitim vratima. Zatim je ponovno pogledala fotografiju. Prošlo je neko vrijeme nakon što je progovorila. - Gospođo Cordoza... biste li mi dopustili da se oslonim na vas? Samo dok ne sjednem. Osjećam se pomalo nesigurno na nogama.

Poslije nije bila sigurna zašto nije željela da ta žena shvati koliko se slabo sjećala rasporeda prostorija u vlastitoj kući.

Jednostavno joj se činilo da bi se, ako bi se mogla pretvarati i ako bi svi drugi u to pretvaranje mogli povjerovati, ono što je bilo gluma moglo pretvoriti u stvarnost.

Domaćica je pripremila večeru: složenac od krumpira i ukusnih mahuna. Hranu je ostavila u donjoj pećnici, rekla joj je. Jennifer je morala čekati da joj se suprug vrati da bi bilo što mogla staviti na stol: desna joj je ruka još bila slaba, a bojala se da će ispustiti tešku posudu od lijevanog željeza.

Kada je ostala sama, sat je vremena provela razgledavajući golemu kuću i navikavajući se na nju, otvarajući ladice i proučavajući fotografije. Moja kuća, stalno je ponavljala. Moje stvari. Moj suprug. Jedanput ili dvaput dopustila je svojim mislima da se isprazne i da je noge odvedu onamo gdje je mislila da bi se kupaonica ili radna soba mogle nalaziti, i bila je zadovoljna otkrićem da je neki dio nje još uvijek poznavao to mjesto. Proučila je knjige u salonu, primjećujući s blagim zadovoljstvom da je, iako joj je toliko toga bilo nepoznato, još u mislima mogla ponoviti sadržaj mnogih od njih.

Najduže se zadržala u spavaćoj sobi. Gospođa Cordoza raspakirala je njezinu putnu torbu i sve složila. Dva ugradbena ormara skrivala su mnoštvo besprijekorno složene odjeće. Sve joj je savršeno pristajalo, čak i najiznošenije cipele. Njezina četka za kosu, parfemi i puderi bili su uredno složeni na toaletnom stoliću. Mirisi parfema na koži izazvali su poznat, ugodan osjećaj. Nijanse šminke odgovarale su joj: Coty, Chanel, El izabeth Arden, Dorothy Gray - njezino je zrcalo bilo okruženo mnoštvom skupocjenih krema i melema.

Otvorila je ladicu u kojoj su bili redovi šifona, grudnjaka, korzeta i haltera izrađenih od svile i čipke. Ja sam žena kojoj je izgled važan, primijetila je. Sjedila je i gledala svoj odraz u trostranom zrcalu, a zatim dugim, postojanim pokretima počela češljati kosu. To je ono što činim, ponovila si je nekoliko puta.

Tijekom onih nekoliko trenutaka kada je osjetila da je preplavljuje osjećaj neprepoznavanja, zabavila se sitnim zadacima: preslagivanjem ručnika u zahodu u prizemlju, preslagivanjem tanjura i čaša.

On je stigao malo prije sedam. Čekala ga je u hodniku, svježe našminkana, s laganim parfemom na vratu i ramenima. Mogla je vidjeti da mu se to svidjelo, taj privid normalnosti. Uzela je njegov kaput, objesila ga u ormar i pitala želi li piće.

- To bi bilo divno. Hvala - rekao je. Oklijevala je, s jednom rukom na staklenci za piće. Okrenuvši se, shvatio je da oklijeva. - Da, to je to, draga. Viski. Dva prsta, s ledom. Hvala ti. Večerali su za velikim ulaštenim stolom od mahagonija koji je svojim najvećim dijelom bio

prazan i neukrašen, a on je sjedio s njezine desne strane. Vreli složenac kutlačom je poslužila na tanjure koje je on stavio na podloške. To je moj život, uhvatila se u razmišljanju dok je promatrala pokrete njegovih ruku. To je ono što činimo navečer.

- Mislio sam da bismo u subotu navečeru mogli pozvati Moncrieffove. Hoćeš li to moći podnijeti?

Pojela je mali komad hrane sa svoje vilice. - Mislim da hoću. - Dobro. - Kimnuo je glavom. - Naši se prijatelji raspituju za tebe. Voljeli bi vidjeti da si se...

oporavila. Nasmiješila se. - To bi bilo... lijepo. - Mislio sam da tjedan-dva ne bismo trebali pretjerivati s aktivnostima. Dok ne dođeš k sebi. - U redu. - Ovo je vrlo ukusno. Jesi li ti to skuhala?

20

- Ne, gospođa Cordoza. - Aha. Jeli su u tišini. Ona je pila vodu - gospodin Hargreaves preporučio je da ne pije ništa žešće - no

zavidjela je svojemu suprugu na čaši koja je stajala ispred njega. Voljela bi izbrisati zbunjujuću smetenost, smanjiti je.

- I kako je u... tvom uredu? Glava mu je bila spuštena. - Sve je u redu. U sljedećim tjednima morat ću obići rudnike, no

želim biti siguran da si se oporavila prije nego što odem. Naravno, pomagat će ti i gospođa Cordoza.

Na pomisao da će ostati sama osjetila je jedva primjetno olakšanje. - Sigurna sam da će sve biti u redu.

- A kad se vratim, mislio sam da bismo na nekoliko tjedana mogli posjetiti Rivijeru. Ondje imam nekog posla, a tebi bi sunce moglo goditi. Gospodin Hargreaves rekao je da bi to moglo pomoći tvojim... ožiljcima... - glas mu se izgubio.

- Rivijera - ponovila je za njim. Iznenadan prizor mjesečinom obasjane luke. Smijeh. Kucanje čašama. Zatvorila je oči u želji da se nejasni prizor razbistri.

- Mislio sam da bismo ovaj put mogli putovati autom, samo nas dvoje. Nestalo je. U ušima je mogla čuti svoje bilo. Ostani mirna, rekla je sama sebi. Sve će se vratiti,

tako je rekao gospodin Hargreaves. - Ondje se uvijek doimaš sretnom. Možda malo sretnijom nego u Londonu. - Pogledao ju je, a

zatim odvratio pogled. Opet je to osjetila, da je provjerava. Natjerala se da žvače i guta hranu. - Što god ti smatraš

najboljim - tiho je odgovorila. Prostorija je bila tiha, čulo se samo sporo struganje njegova jedaćeg pribora po tanjuru. Bio je to

nesnosan zvuk. Hrana joj se iznenada učinila nejestivom. - Zapravo, umornija sam nego što mi se činilo. Bi li mi strašno zamjerio ako odem gore?

Ustao je kada se ona pridigla. - Trebao sam gospođi Cordoza reći da bi jednostavna večera u kuhinji bila dovoljna. Želiš li da ti pomognem do gore?

- Molim te, nemoj se opterećivati. - Rukom je odbila njegovu pomoć. - Samo sam malo umorna. Sigurna sam da ću ujutro biti mnogo bolje.

U četvrt do deset čula je da je ušao u sobu. Ležala je na krevetu, bolno svjesna plahti, mjesečine koja se provlačila kroz duge zastore, udaljenih zvukova prometa na trgu, taksija koji su polako razvozili svoje putnike, ljubaznog pozdrava nekoga tko je bio u šetnji sa psom. Bila je vrlo mirna, čekala je da se dogodi nešto što će sve postaviti na mjesto, da lakoća s kojom se vratila u svoje materijalno okružje osvoji i njezin um.

A onda su se otvorila vrata. Nije upalio svjetlo. Čula je tihi zvuk drvene vješalice dok je na nju stavljao sako, zvuk koji je

proizveo dok se izuvao. A zatim se, iznenada, ukočila. Njezin suprug - taj muškarac, taj stranac - pripremao se zavući u njezin krevet. Toliko je bila usredotočena da preživi svaki pojedini trenutak da uopće nije stigla pomisliti na to. Očekivala je da će spavati u spavaćoj sobi za goste.

Ugrizla se za usnicu, čvrsto stisnula oči i natjerala se da i dalje sporo diše ne bi li ostavila dojam da spava. Čula je da je nestao u kupaonici, čuo se zvuk puštanja vode, energično pranje zubi i kratko grgljanje. Njegove su noge meko prešle preko poda prekrivena tepihom, a zatim se uvlačio između pokrivača, zbog čega se madrac uleknuo, a okvir kreveta zaškripao prosvjedujući. Neko je vrijeme ležao mirno, a ona se borila da i dalje ravnomjerno diše. O, molim te, ne još, molila ga je. Jedva te poznajem.

- Jenny? - pozvao ju je. Osjetila je njegovu ruku na svojem boku, tjerajući se da ne ustukne. Nježno ju je prodrmao. -

Jenny?

21

Natjerala se da ispusti dugi uzdah izražavajući time nedužnu prepuštenost duboku snu. Osjetila je da se zaustavio - ruka mu je bila mirna, a zatim se, i sam uzdahnuvši, spustio svom težinom na jastuke.

22

muškarac ženi u pismu

23

2.

Moira Parker primijetila je sumorno stisnutu čeljust svojega šefa, odlučnost s kojom je dugim koracima prošao kroz njezin ured da bi došao do svojega i pomislila kako je vjerojatno dobro što gospodin Arbuthnot, u četrnaest trideset, kasni. Bilo je očito da posljednji sastanak nije dobro prošao.

Ustala je, poravnavajući suknju, i uzela njegov kaput, koji je poprskan kapima kiše za vrijeme kratke šetnje od automobila do ureda. Njegov je kišobran stavila u stalak pa, posvetivši se tomu trenutak duže nego inače, pažljivo mu na vješalicu objesila kaput. Dovoljno je dugo radila za njega da zna procijeniti kada mu treba malo samoće.

U šalicu mu je ulila čaj - uvijek je poslijepodne pio šalicu čaja, dvije šalice kave ujutro - skupila svoje papire brzinom koju je razvila tijekom godina prakse, pokucala na njegova vrata i ušla.

- Pretpostavljam da gospodin Arbuthnot kasni zbog prometa. Vjerojatno je nastao veliki zastoj na Marylebone Roadu.

On je čitao pisma što ih je trebao potpisati a koja mu je bila ostavila na stolu. Očito zadovoljan, iz džepa na grudima izvadio je olovku i potpisao se kratkim, isprekidanim potezima. Čaj je stavila na stol, a pisma dodala svojoj hrpi. - Preuzela sam karte za vaš let u Južnoafričku Republiku i dogovorila da vas pokupe u zračnoj luci.

- To je petnaestog. - Da. Donijet ću ih želite li provjeriti dokumentaciju. Ovdje su podaci o prodaji za prošli tjedan.

Kompletne plaće nalaze se u ovom fasciklu. Budući da nisam bila sigurna hoćete li imati vremena za ručak nakon sastanka s proizvođačima automobila, bila sam slobodna i naručila vam sendviče. Nadam se da je to prihvatljivo.

- Vrlo ljubazno od vas, Moira. Zahvaljujem. - Želite li ih pojesti sada? S čajem? Kimnuo je i nakratko joj se nasmiješio. Učinila je sve u svojoj moći da se ne zacrveni. Znala je

da joj se druge tajnice rugaju zbog onoga što su smatrale pretjeranom brigom za šefa, da ne spominjemo njezinu preozbiljnu odjeću i pomalo uštogljeno ponašanje. No on je bio muškarac koji je volio da se stvari obave kako treba i ona je to oduvijek razumjela. Te smiješne djevojke, koje su uvijek čitale časopise i neprekidno u ženskome zahodu nekoga ogovarale, nisu razumjele unutarnje zadovoljstvo koje je donosio dobro obavljen posao. Nisu razumjele zadovoljstvo koje je donosio osjećaj da si nezamjenj iva.

Nakratko je oklijevala, a zatim je iz fascikla izvukla posljednje pismo. - Stigla je poslijepodnevna pošta. Mislim da biste ovo trebali vidjeti. To je još jedno od onih pisama o ljudima iz Rochdalea.

Namrštio se, zbog čega je nestao smiješak koji mu je obasjavao lice. Dvaput je pročitao pismo. - Je li ga itko drugi vidio?

- Ne, gospodine. - Pohranite ga s drugima. - Gurnuo ga je prema njoj. - Sve je to nezgodno. A iza toga što je

sindikati. Ne želim s njima imati nikakva posla. Saslušala ga je bez riječi. Krenula je kao da će otići, a zatim se okrenula. - I, mogu li pitati... kako

je vaša supruga? Sretna što se vratila kući, pretpostavljam. - Dobro je, hvala. Prilično je... prilično je došla k sebi - rekao je. - Mnogo joj pomaže što se

vratila kući. Progutala je slinu. - To mi je iznimno drago čuti. Njegova je pozornost već bila na nečemu drugom - pregledavao je podatke o prodaji koje mu je

ostavila. Sa smiješkom koji joj se još uvijek ocrtavao na licu Moira Parker prislonila je papire na grudi i vratila se za svoj stol.

24

Stari prijatelji, rekao je. Ništa prenaporno. Dvije su joj bile poznate jer su je jedanput posjetile u bolnici i jedanput kada je došla kući. Yvonne Moncrieff, visoka, tamnokosa žena na početku tridesetih, bila je njezina prijateljica od kada su postale bliske susjede na trgu Medway. Bila je zajedljiva i cinična i potpuna suprotnost drugoj prijateljici, Violet, koju je Yvonne upoznala u školi i koja je, činilo se, prihvaćala njezin zajedljiv humor i šaljiva podbadanja.

Jennifer se isprva mučila da pohvata sve zajedničke aluzije, ocijeni važnost imena koja su međusobno razmjenjivale, no u njihovu se društvu ugodno osjećala. Učila je vjerovati svojoj nagonskoj reakciji na ljude: sjećanja mogu biti pohranjena i na drugim mjestima, ne samo u glavi.

- Voljela bih da mogu izgubiti pamćenje - komentirala je Yvonne kada joj je Jennifer otkrila koliko se čudno osjećala kada se probudila u bolnici. - Odšetala bih u sumrak i najprije zaboravila da sam se ikada udala za Francisa. - Svratila je samo nakratko da uvjeri Jennifer da će sve proteći u najboljem redu. To je trebala biti „mirna" večera, no kako je poslijepodne prolazilo, nervoza je gotovo paralizirala Jennifer.

- Ne znam zašto se uzbuđuješ, draga. Tvoja primanja su legendarna. - Sjela je na krevet dok je Jennifer isprobavala haljine.

- Da. Ali zbog čega? - Pokušala je postići da joj haljina stoji na poprsju. Čini se da je posljednjih tjedana omršavjela i haljina se na prednjem dijelu neprivlačno nabrala.

Yvonne se nasmijala. - Ma, opusti se. Ti ne moraš ništa činiti, Jenny. Možeš biti ponosna na čudesnu gospođu C. Kuća izgleda prekrasno. Ti izgledaš divno. Ili, barem, izgledat ćeš ako se konačno obučeš. - Zbacila je s nogu cipele i svoje duge, elegantne noge podigla na krevet. - Nikada nisam razumjela tvoje oduševljenje zabavama. Nemoj me pogrešno shvatiti, volim ja ići na zabave, ali sva ta organizaci ja. - Proučavala je svoje nokte. - Na zabave treba ići, a ne ih organizirati. To je govorila moja majka i iskreno, mislim da je bila u pravu. Kupit ću si nekoliko novih haljina, ali kanapei i raspored sjedenja? Uf.

Jennifer je namještala izrez haljine oko vrata i ogledala se u zrcalu, okrećući se na lijevu pa na desnu stranu. Ispružila je ruku. Ožiljak je bio natečen i još uvijek žarko ružičast.

- Misliš li da bih trebala odjenuti haljinu dugih rukava? Yvonne je sjela na krevet i zagledala se u nju. - Boli li te?

- Cijela me ruka boli, liječnik mi je dao neke tablete. Zanimalo me samo je li ožiljak pomalo... - Napadan? - Yvonne je namreškala nos. - Vjerojatno bi bilo bolje da obučeš duge rukave,

draga. Barem dok malo ne izblijedi. A i hladno je. Jennifer je bila zapanjena prijateljičinom neobzirnošću, ali ne i uvrijeđena. Bila je to prva

izravna rečenica koju je čula otkada se vratila kući. Iskoračila je iz haljine, otišla do ormara i tražila po njemu sve dok nije pronašla usku haljinu od

sirove svile. Skinula ju je s vješalice. Bila je tako napadna. Otkada se vratila kući, htjela se samo skrivati u tvidu, u nježnim sivim i smeđim nijansama, no ipak su joj te haljine ukrašene šljokicama i perlicama neprekidno bole oči. - Je li to ta vrsta haljine? - pitala je.

- Kakva vrsta haljine? Jennifer je duboko uzdahnula. - Kakve sam prije nosila? Jesam li tako prije izgledala? -

prislonila je haljinu uz tijelo. Yvonne je iz torbe izvadila cigaretu i zapalila je, proučavajući Jenniferino lice. - Je 1' ti to meni

govoriš da se zaista ničega ne sjećaš? Jennifer je ispred toaletnog stolića sjela na stolac bez naslona. -Prilično - priznala je. - Znam da

te poznajem. Kao što poznajem njega. To ovdje osjećam. - Potapšala se po grudima. - No to je... Postoje velike praznine. Ne sjećam se što sam mislila o svom životu. Ne znam kako se prema bilo kome trebam ponašati. Ne znam... - Zagrizla je jednu stranu usnice. - Ne znam tko sam. - Iznenada su joj se oči napunile suzama. Otvorila je jednu ladicu, a zatim i drugu u potrazi za rupčićem.

Yvonne je pričekala trenutak. Zatim je ustala, došetala do nje i zgurala se s njom na uski stolac. - U redu, draga, ispunit ću ti praznine. Ti si divna i zabavna i puna životne strasti. Imaš savršen život, bogatog i šarmantnog muža, koji te obožava i ormar za koji bi svaka žena ubila. Frizura ti je uvijek savršena. Imaš iznimno uzak struk. Uvijek si u središtu svih društvenih zbivanja i svi su naši muževi potajno zaljubljeni u tebe.

25

- Ah, nemoj biti smiješna. - Nisam. Francis te obožava. Kad god vidi tvoj mali drski osmijeh i tu tvoju plavu kosu, vidim

da se pita zašto se, za boga miloga, oženio ovom štrkastom i mušičavom starom Židovkom. A što se Billa tiče...

- Bill? - Violetin muž. Prije nego što ste oboje bili vjenčani, doslovce te pratio kao luksuzni psić. Dobro

je što se toliko boji tvog muža jer bi te već davno ukrao. Jennifer je rupčićem obrisala oči. - Vrlo si ljubazna prema meni. - Nisam uopće. Da nisi tako krasna, već bih te dala ubiti. No imaš sreće. Sviđaš mi se. Nekoliko su minuta zajedno sjedile. Jennifer je nožnim palcem prelazila preko jedne točke na

tepihu. - Zašto nemamo djece? Yvonne je povukla dug dim. Pogledala je Jennifer i podigla obrve. -Posljednji put kada smo o

tome razgovarale, rekla si da je preporučljivo da muž i žena neko vrijeme budu na istom kontinentu ako žele djecu. On je iznimno često na putu, tvoj muž. - Nasmiješila se i izdahnula savršen krug dima. - Na tome sam ti uvijek užasno zavidjela.

Dok se Jennifer preko volje hihotala, Yvonne je nastavila. - Draga, sve će biti u redu. Radi ono što ti je taj nemoguće skupi liječnik rekao i prestani se brinuti. Vjerojatno ćeš za nekoliko tjedana doživjeti prosvjetljenje i svega se prisjetiti: odvratnog muža koji hrče, ekonomskog stanja, golemog računa koji imaš kod Harveyja Nicholsa. U međuvremenu uživaj u svojoj nevinosti dok traje.

- Pretpostavljam da si u pravu. - A nakon što sam to rekla, mislim da trebaš odjenuti onu ružičastu haljinu. Imaš i ogrlicu od

kvarca koja izvrsno pristaje uz nju. Ta smaragdno zelena nije za tebe. U njoj tvoje poprsje podsjeća na dva ispražnjena balona.

- O, pa ti jesi prijateljica! - uskliknula je Jennifer i obje su se nasmijale.

Vrata su se zalupila, a on je torbu spustio na pod u hodniku, donijevši na koži i ogrtaču hladnoću vanjskoga zraka. Skinuo je šal, poljubio Yvonne i ispričao se zbog kašnjenja. - Sastanak računovođa. Znate kako oni ne znaju stati.

- Ah, Larry, trebao bi ih vidjeti kada su zajedno. Strahovito dosadno. Mi smo u braku pet godina, a ja još uvijek ne znam razliku između dugovanja i potražnje. - Yvonne je pogledala na svoj sat. - Uskoro bi trebao doći. Zasigurno ga je zaustavio neizbježni stupac brojki nad kojima treba zamahnuti svojim čarobnim štapićem.

Okrenuo se prema svojoj supruzi. - Izgledaš prekrasno, Jenny. - Zar ne? Tvoja je žena uvijek vrhunski dotjerana. - Da, da, doista. Istina je. Rukom je pogladio donju čeljust. -Molim vas da me ispričate, idem se

osvježiti prije nego što stignu ostali gosti. Opet će padati snijeg, čuo sam prognozu na radiju. - Čekat ćemo te s pićem - doviknula je Yvonne za njim. Do trenutka kada su se vrata drugi put otvorila, Jenniferini su živci bili omamljeni opojnim

koktelima. Sve će bit i u redu, neprekidno si je ponavljala. Yvonne bi zasigurno brzo reagirala da se počne glupo ponašati. To su bili njezini prijatelji. Oni ne bi dopustili da se osramoti. Bili su tu da joj pomognu da dođe k sebi.

- Jenny, puno ti hvala što si nas pozvala. - Violet Fairclough, čije lice gotovo da se nije vidjelo od turbana koji je imala na glavi, zagrlila ju je. Skinula je turban i predala ga zajedno s kaputom. Bila je odjevena u svilenu haljinu velikog okruglog izreza koja je poput vjetrom napunjena padobrana bila nategnuta oko njezinih bogatih oblina. Da bi se Violetin struk obuhvatio, kao što će Yvonne poslije primijetiti, bilo bi potrebno spojiti ruke male pješadijske čete.

- Jennifer. Prelijepa kao i uvijek. - Visok, crvenokos muškarac sagnuo se da je poljubi. Jennifer je bila iznenađena nevjerojatnošću tog spoja. Muškarca se uopće nije sjećala i bilo joj je

gotovo smiješno što je on suprug malene Violete. - Molim vas, uđite - rekla je pribravši se i odvajajući oči od njega. - Moj će suprug sići za koji tren. Dajte da vam u međuvremenu poslužim piće.

- Moj suprug, ha? Nismo li večeras strašno službeni? - Bill se nasmijao.

26

- Pa... - Jennifer je počela mucati - budući da sve vas tako dugo nisam vidjela... - Čudovište jedno. Moraš biti ljubazan prema Jenny. - Yvonne ga je poljubila. - Još je uvijek

iznimno osjetljiva. Trebala bi gore mirno počivati dok bi mi birali jednog po jednog muškarca da joj guli bobice grožđa. No ona bi inzistirala na martinijima.

- Eh, to bi bila Jenny koju poznajemo i volimo. - Billov osmijeh uvažavanja bio je toliko čeznutljiv da je Jennifer dvaput pogledala Violet da bude sigurna da se nije uvrijedila. Činilo se pak da ona njegovim riječima ne pridaje veliku pozornost; nešto je tražila po torbi. -Ostavila sam tvoj broj novoj dadilji - obratila joj se, podižući pogled. - Nadam se da nemaš ništa protiv. Ta je žena nezamislivo nesposobna. Posve sam sigurna da će uskoro nazvati da mi kaže da ne može Fredericku obući donji dio pidžame ili nešto slično.

Jennifer je primijetila da Bill prevrće očima i, s iznenadnim osjećajem užasa, shvatila da joj je ta gesta poznata.

Za stolom je sjedilo osmero ljudi, njezin suprug i Francis na svakome kraju. Yvonne, Dominic, koji je bio na prilično visokom položaju u Konjičkoj gardi, i Jennifer sjedili su uz prozor, a Violet, Bill i Anne, Dominicova supruga, nasuprot njima. Anne je bila vesela žena koja se na muške šale grohotom smijala s dobroćudnim sjajem u očima koji je odavao ženu koja se ugodno osjeća u svojoj koži.

Jennifer je shvatila da ih promatra dok jedu, analizirajući s forenzičnom preciznošću i ispitujući sve što su jedni drugima govorili tražeći poveznice s prošlim životom. Bill je, primijetila je, rijetko gledao u svoju suprugu, a još joj se rjeđe obraćao. Činilo se da Violet toga nije bila svjesna i Jennifer se pitala je li nesvjesna njegove ravnodušnosti ili je samo stoički skrivala svoju zbunjenost.

Yvonne, koliko god se u šali na njega žalila, neprekidno je promatrala Francisa. Zbijala je šale na njegov račun, izazovno mu se smješkajući - takvi su oni zajedno, pomislila je Jennifer. Ne želi mu pokazati koliko joj znači.

- Da sam barem novac uložio u hladnjake - govorio je Francis. -Jutros sam u novinama pročitao da bi se u Britaniji ove godine trebalo prodati milijun komada. Milijun! Prije pet godina to je bilo... stotinu sedamdeset tisuća.

- U Americi se proda barem deset puta više. Čula sam da ih ondje mijenjaju svakih nekoliko godina. - Violet je probola komad ribe. - I golemi su - dvostruko veći od naših. Možete li zamisliti?

- U Americi je sve veće. Ili nam barem tako vole govoriti. - Uključujući i ego, sudeći prema onima s kojima sam se ja sreo. -Dominic je povisio glas. -

Niste upoznali nesnosnu sveznalicu sve dok ne upoznate američkog generala. Anne se smijala. - Jadni stari Dom bio je uvrijeđen kada mu je jedan od njih pokušao objasniti

kako da vozi vlastiti auto. - Na primjer, vaši su stanovi pri l ično maleni. Ta su vozi la pri l ično malena.

Racioniranje je kod vas znatno manje... - oponašao je Dominic. - Trebali su vidjeti što znači manje racioniranje. Naravno, oni nemaju pojma... - Dom je mislio da će se malo zabaviti s njim i od moje je majke posudio njezin Morris Minor.

Pokupio ga je u njemu. Da ste vidjeli taj izraz lica. - Standardni model, pr i jatel ju - rekao sam mu. - Za posjeć ivanje dostojanstvenika

služimo se Vauxhal l Veloxom. Dobi je se dodatnih osam centimetara prostora za noge. Doslovce se morao presaviti da stane unutra.

- Umirala sam od smijeha - rekla je Anne. - Ne znam kako se Dom spasio goleme nevolje. - Kako posao, Larry? Čujem da za približno tjedan dana ponovno ideš u Afriku? Jennifer je promatrala kako se njezin suprug namješta i naslanja na stolac. - Dobro. Zapravo, vrlo dobro. Upravo sam potpisao ugovor o proizvodnji oplata za kočnice s

jednom tvrtkom za proizvodnju motora. - Istodobno je na tanjur spustio vilicu i nož. - Čime se ti ono točno baviš? Nikada nisam posve sigurna s kojim to pomodnim mineralom

radiš.

27

- Violet, nemoj se pretvarati da te zanima - dobacio je Bill s druge strane stola. - Violet uglavnom ne zanima ništa što nije ružičasto ili plavo ili ne počinje rečenicu s mama.

- Možda to, dragi moj Bille, jednostavno znači da za nju kod kuće nema dovoljno stimulacije - dobacila je Yvonne, a muškarci su zaigrano zazviždali.

Laurence Stirling okrenuo se prema Violet. - To zapravo uopće nije novi mineral - izjavio je. - Za njega se zna još od rimskih vremena. Jesi li u školi učila o Rimljanima?

- Zasigurno jesam. Ali sada se, naravno, ničega ne sjećam. - Njezin je smijeh bio prodoran. Laurence je spustio glas, a društvo za stolom stišalo se da bi ga bolje čulo. - Pa, Plinije Stariji

pisao je o tome kako je bio prisutan kada je u dvorani za gozbe u vatru bio bačen komad platna koji je nakon nekoliko minuta iz nje izvađen neoštećen. Neki su mislili da se radi o čaroliji, no on je znao da je to bilo nešto neobično. - Iz džepa je izvadio olovku, nagnuo se naprijed i nešto napisao na svoj ubrus od damasta. Okrenuo ga je da Violet bolje vidi. - Naziv krizolita, njegova najčešćeg oblika, dolazi od grčkih riječi chrysos, što znači zlato i t i los, vlakno. Čak su i u ono vrijeme znali da je izvanredno vrijedan. Sve što ja radim -mislim, moja tvrtka - jest da ga iskopamo i preradimo u različite svrhe.

- Gasiš vatru? - Da. - Zamišljeno se zagledao u svoje ruke. - Ili se brinem o tome da uopće ne izbije. - U kratkoj

tišini koja je nastupila raspoloženje za stolom splasnulo je. Pogledao je Jennifer, zatim se zagledao u točku iza nje.

- Pa gdje se onda skriva veliki novac, prijatelju? Sigurno ne u vatrootpornim stolnjacima. - U autodijelovima. - Ponovno se spustio na naslon stolca i činilo se da se cijela prostorija

opustila s njim. - Kažu da će u sljedećih deset godina najveći dio britanskih kućanstava imati automobil. To je iznimno mnogo oplata za kočnice. A započeli smo i pregovore sa željeznicom i zrakoplovnim tvrtkama. No uporaba bijeloga azbesta zapravo je neograničena. Proširili smo je na izradu krovnih žljebova, gospodarskih građevina, limenih obloga, izolaciju. Uskoro će biti posvuda.

- Doista čudesan mineral. Dok je s prijateljima razgovarao o svojemu poslu, bio je opušten onako kako nije bio kada su

bili sami, pomislila je Jennifer. I njemu je sigurno bilo čudno što je ona bila teško ozlijeđena i što se još nije potpuno oporavila. Pomislila je na to kako ju je Yvonne tog poslijepodneva opisala: veličanstvena, sigurna u nastupu, drska. Nedostaje li mu ta žena? Možda svjestan da ga gleda, okrenuo je glavu i uhvatio njezin pogled. Nasmiješila mu se, a on joj je za koji trenutak uzvratio osmijehom.

-Vidio sam to! Ma hajde, Larry, nije dopušteno zaljubljeno gledati svoju ženu. - Bill je počeo puniti čaše.

- Njemu je dopušteno da zaljubljeno gleda svoju ženu - pobunio se Francis - nakon svega što joj se dogodilo. Jenny kako se osjećaš? Izgledaš prekrasno.

- Dobro sam, hvala. - Trebao bih misliti da je izvrsno uzme li se u obzir da je organizirala večeru nakon - koliko? -

dva tjedna nakon što je izišla iz bolnice. - Da Jenny nije pripremila večeru, mislio bih da nešto silno nije u redu, ne samo s njom nego i s

cijelim prokletim svijetom. - Bill je ispio dug gutljaj vina. - Grozno je to. Lijepo je vidjeti da si se oporavila. - Bili smo strašno zabrinuti. Nadam se da si dobila cvijeće - dodala je Anne. Dominic je na stol stavio ubrus. - Jenny, sjećaš li se bilo čega vezanog uz samu nesreću? - Ona vjerojatno radije ne bi mislila na to, ako nemaš ništa protiv. - Laurence je ustao da bi iz ormarića uzeo još jednu bocu vina. - Naravno da nemam. - Dominic je u znak isprike podigao ruku. - Nepromišljeno od mene. Jennifer je počela skupljati tanjure. - Dobro sam. Doista. Jednostavno se radi o tome da ti ne

mogu mnogo reći jer se gotovo ničega ne sjećam. - Nema veze - dodao je Dominic.

28

Yvonne je zapalila cigaretu. - Larry, dušo, što prije postaneš odgovoran za oplate kočnica na svim automobilima, prije ćemo svi biti sigurniji.

- A on će biti bogatiji. - Francis se nasmijao. - Francis, dušo, mora li doista svaki razgovor završiti na novcu? - Da - on i Bill jednoglasno su odgovorili. Jennifer je čula njihov smijeh dok je uzimala hrpu prljavog porculana i nosila ga u kuhinju.

- Pa, to je dobro prošlo, zar ne? Sjedila je za toaletnim stolićem i pažljivo skidala naušnice. Vidjela je njegov odraz u zrcalu

kada je ušao u spavaću sobu, razvezujući kravatu. Skinuo je cipele i otišao u kupaonicu, ostavivši otvorena vrata.

- Da - rekla je. - Mislim da je. - Hrana je bila izvrsna. - Ah, za to mi ne pripadaju nikakve zasluge - rekla je. - Sve je organizirala gospođa Cordoza. - No ti si isplanirala jelovnik. Bilo je jednostavnije ne ući u raspravu. Pažljivo je spremila naušnice u njihovu kutijicu. Mogla

je čuti da se umivaonik puni vodom. -Drago mi je da ti je hrana bila ukusna. - Ustala je i s naporom se izvukla iz haljine, objesila je i počela svlačiti čarape. Skinula je jednu kada je podigla pogled i ugledala ga na vratima. Gledao joj je u noge. - Bila si prelijepa večeras - tiho je rekao.

Čvrsto je zatvorila oči dok je skidala drugu čarapu. Stavila je ruke iza leđa da otkopča steznik, bolno nesigurna. Lijeva joj je ruka još uvijek bila posve beskorisna, preslaba da bi je mogla saviti na leđima. Glava joj je bila spuštena. Čula je da joj se približava. Prsa su mu bila gola, no još je na sebi imao hlače od odijela. Stao je iza nje, maknuo njezine ruke i sam je otkopčao. Bio je toliko blizu da je na vratu mogla osjetiti njegov dah dok je svaku kukicu izvlačio iz ušice.

- Prelijepa - ponovio je. Zatvorila je oči. To je moj suprug, objasnila si je. Obožava me. To svi kažu. Sretni smo. Na

svojem desnom ramenu osjetila je nježan dodir njegovih prstiju, na stražnjem dijelu vrata dodir njegovih usana. - Jesi li jako umorna? - promrmljao je.

Znala je da joj je to prilika. On je bio džentlmen. Da kaže da jest, povukao bi se, ostavio je na miru. No oni su vjenčani. Vjenčani. U jednome trenutku morat će to prihvatiti. A, tko zna? Postane li joj manje stran, možda joj se vrati malen dio nje same.

Okrenula se u njegovu zagrljaju. Nije ga mogla pogledati u lice, nije ga mogla poljubiti. - Nisam ako... nisam ako nisi ni ti - šapnula je u njegove grudi.

Na svome je tijelu osjetila njegovu kožu i zatvorila oči, čekajući da se pojavi osjećaj prepoznavanja, možda čak i žudnje. Četiri su godine bili u braku. Koliko su to puta već ponovili? A bio je i tako strpljiv otkada se vratila.

Na svom je tijelu osjetila njegove ruke, sada hrabrije, dok joj je skidao grudnjak. Oči je i dalje držala zatvorenima, svjesna svojega izgleda. - Možemo li ugasiti svjetlo? - upitala ga je. - Ne želim... razmišljati o svojoj ruci. O tome kako izgleda.

- Naravno. Trebao sam se toga i sam sjetiti. Čula je zvuk gašenja svjetla u spavaćoj sobi. No nije je mučila njezina ruka: njega nije željela

gledati. Nije željela biti toliko razotkrivena, ranjiva, izložena njegovu pogledu. Zatim su se našli na krevetu i on ju je ljubio po vratu, a njegove ruke i dah bili su ubrzani. Ležao je na njoj, prikliještio je, a ona je rukama obuhvatila njegov vrat, nesigurna u to što bi trebala činiti u nedostatku bilo kakvih osjećaja koje je očekivala. Što mi se dogodilo? mislila je. Što sam prije činila?

- Je li sve u redu? - promrmljao joj je u uho. - Ne boli te? - Ne - rekla je - uopće ne. Poljubio ju je u grudi, ispustivši tihi uzdah zadovoljstva. - Skini ih - rekao je, povlačeći njezine gaćice. Svoju je težinu skinuo s nje da bi ih mogla spustiti

do koljena, a zatim i skinuti. I bila je obnažena. Možda da.. . željela je reći, no on joj je već nježno razdvajao noge nespretno pokušavši penetrirati. Nisam spremna - no nije to mogla reći: sada bi to bilo pogrešno. On je bio izgubljen negdje drugdje, očajan, gladan.

29

Iskrivila je lice, privukla koljena, pokušala ostati opuštena. Ušao je u nju, a ona se u mraku ugrizla za obraz, pokušavajući zanemariti bol i to što nije osjećala ništa osim očajničke želje da završi i odvoji se od nje. Njegovi su pokreti postajali sve brži i hitniji, njegova ju je težina drobila, a njegovo vruće i vlažno lice bilo je na njezinu ramenu. A zatim je, uz slab krik, znak ranjivosti koji nije pokazivao ni u jednom drugom dijelu svojega života, sve bilo gotovo i one je stvari nestalo, a zamijenila ju je ljepljiva vlažnost između bedara.

Toliko se snažno ugrizla za obraz da je osjećala krv. Otkotrljao se s nje, i dalje teško dišući. - Hvala ti - rekao je u mrak. Bilo joj je drago što je ne može vidjeti dok leži, zureći u prazninu, s prekrivačem navučenim do

grla. - To je sasvim u redu - rekla je tiho. Otkrila je da sjećanja doista mogu biti pohranjena i drugdje, a ne samo u glavi.

30

muškarac ženi na razglednici

31

3.

- Profil. Industrijalca. - Trbuh Dona Franklina prijetio je iskakanjem preko ruba hlača. Dugmad je bila nategnuta, otkrivajući iznad pojasa trokut blijede, dlakave kože. Naslonio se na naslon stolca i naočale digao na vrh glave. - To je urednikova „naredba", O'Hare. Želi reklamni članak o čudesnom mineralu na četiri stranice.

- Dovraga, što ja znam o rudnicima i tvornicama? Ja sam, pobogu, strani izvjestitelj. - Bio si - ispravio ga je Don. - Anthony, ne možemo te ponovno poslati u inozemstvo, to znaš i

sam, a ja trebam nekoga tko može dobro obaviti posao. Ne možeš samo sjediti ovdje i zagađivati prostor.

Anthony se bacio na stolac s druge strane stola i izvadio cigaretu. Iza urednika novosti, kojega se vidjelo kroz stakleni zid njegova ureda, mladi je izvjestitelj

Phipps, s frustriranim izrazom na licu, istrgnuo tri lista papira iz pisaćeg stroja, zamijenio ih s nova tri i umetnuo između njih indigo-papir.

- Već sam vidio da to činiš. Posluži se šarmom. - Dakle, čak ne mora biti ni profil. Reklamni tekst. Veličanstveno reklamiranje. - Baza mu je djelomično u Kongu. Poznata ti je ta zemlja. - Poznata mi je vrsta ljudi koja posjeduje rudnike u Kongu. Don je ispružio ruku da uzme

cigaretu. Anthony mu je dao jednu i zapalio je. - Nije sve loše. - Nije? - Intervjuirat ćeš tog tipa u njegovu ljetnikovcu u južnoj Francuskoj. Na Rivijeri. Nekoliko dana

na suncu, nekoliko jastoga na naš račun, možda i pogled na Brigitte Bardot... Trebao bi mi zahvaljivati.

- Pošalji Petersona. On sve to obožava. - Peterson radi na priči o djecoubojici iz Norwicha. - Murfetta. On je puzavac. - Murfett je u Gani i izvještava o nemirima u Ashantiju. - On? - Anthony se zapanjio. - Nije bio u stanju izvijestiti o tučnjavi dvojice školaraca u

telefonskoj govornici. Kako je njega dopalo da pokriva Ganu? - Stišao je glas. - Pošalji me natrag, Don.

- Ne. - Mogu biti napola lud, pijan i spreman za ludnicu i još ću uvijek posao obaviti bolje od

Murfetta i ti to znaš. - O'Hare, tvoj je problem što ne znaš procijeniti kada si dobro prošao. - Don se nagnuo naprijed

i stišao glas. - Slušaj me, prestani gunđati i slušaj. Kada si se vratio iz Afrike, gore se mnogo razgovaralo - pokazuje prema urednikovu uredu - o tome treba li te pustiti. Cijeli onaj slučaj... Čovječe, zabrinuli su se za tebe. Kako god, samo bog zna kako, ali ovdje imaš mnogo prijatelja, a neki su na prilično važnim položajima. Oni su u obzir uzeli sve kroz što si prošao i ostavili te na platnoj listi. Čak i kad si bio u... - čudno je pokazao iza sebe - .. .znaš već.

Anthony ga je smireno gledao. - Kako god. Ne žele da se baviš ičim što je previše... stresno. Stoga se priberi, idi u Francusku i

budi zahvalan što si dobio posao koji povremeno uključuje obroke u podnožju prokletog Monte Carla. Tko zna? Možda dok si ondje, uloviš i koju starletu.

Slijedila je duga stanka. Kada Anthony nije pokazao očekivano oduševljenje, Don je zgnječio cigaretu. - Ti doista ne

želiš ići.

32

- Ne želim, Don. Znaš da ne želim. Počnem li se baviti time, uskoro ću prijeći na rođenja, brakove i osmrtnice.

- Isuse, O'Hare. Ti si pravi davež. - Posegnuo je za komadom papira koji je bio ispisan pisaćim strojem i povukao ga s čavla na stolu. -Dobro, onda uzmi ovo. Vivien Leigh leti preko Atlantika. Kampirat će ispred kazališta u kojemu glumi Olivier. Očito je da on ne želi razgovarati s njom, a ona novinarima tračerskih rubrika govori da ne zna zbog čega. Što misliš o tome da otkriješ hoće li se razvesti? I dok si ondje, mogao bi detaljno opisati njezine odjevne kombinacije.

Nastupila je još jedna duga stanka. Izvan ureda Phipps je iz stroja izvukao tri nova lista, udario se po čelu i opsovao.

Anthony je zgnječio cigaretu i svojemu šefu uputio mračan pogled. - Idem se spakirati - rekao je.

Ima nešto u iznimno bogatim ljudima, pomislio je Anthony dok se oblačio za večeru, zbog čega ih je uvijek želio malo bolje proučiti. Možda je riječ o stečenoj sigurnosti muškaraca koji su rijetko doživljavali da im se tko usprotivi; o pompoznosti onih čije su i najprozaičnije stavove svi shvaćali prokleto ozbiljno.

Isprva mu se Laurence Stirling učinio manje uvredljivim nego što je očekivao; čovjek je bio ljubazan, odgovori su mu bili promišljeni, pogledi na zaposlenike prilično prosvijećeni. No kako je dan prolazio,

Anthony je otkrio da je to muškarac kojemu je najvažnija kontrola. On se obraćao ljudima, umjesto da od njih traži informacije. Gotovo da ga ništa izvan njegova kruga nije zanimalo. Bio je dovoljno dosadan, bogat i uspješan da ne mora pokušavati biti bilo što drugo.

Anthony je rukom prešao preko sakoa, i dalje ne shvaćajući zašto je prihvatio poziv na večeru. Stirling ga je pozvao na kraju intervjua i budući da ga je uhvatio nespremna, morao mu je priznati da na Antibima ne poznaje nikoga i da nema nikakvih planova osim da nešto na brzinu pojede u hotelu. Naknadno je posumnjao da ga je Stirling pozvao u nadi da će napisati nešto laskavo. Čak i kada je uz oklijevanje prihvatio poziv, Stirling je svojemu vozaču dao uputu da ga u devetnaest i trideset pokupi ispred hotela Cap. - Nećete pronaći kuću - objasnio mu je. - Prilično ju je teško vidjeti s ceste.

Nisam ni sumnjao, pomislio je Anthony. Stirling nije ostavljao dojam čovjeka koji bi se srdačno upustio u običnu ljudsku interakciju.

Recepcionarova spremnost na djelovanje prilično se promijenila nakon što je ispred hotela ugledao limuzinu. Iznenada je trčao da mu otvori vrata, a osmijeh s kojim ga nije dočekao protezao mu se od uha do uha.

Anthony nije obraćao pozornost na njega. Pozdravio je vozača i sjeo kraj njega na suvozačko mjesto zbog čega je, shvatio je poslije, vozaču bilo malo nelagodno, no da je sjeo iza, osjećao bi se kao varalica. Spustio je prozor da na koži osjeti milovanje toplog mediteranskog povjetarca dok je dugo i nisko vozilo pronalazilo put duž priobalnih cesta uz koje su rasli ružmarin i majčina dušica. Pogled se pružao do ljubičastih brežuljaka u pozadini. Naviknuvši se na egzotičniji afrički krajobraz, zaboravio je koliko su prelijepi neki dijelovi Europe.

Vodio je uobičajen razgovor s vozačem - raspitao se o području, za koga je još radio, kako u tom dijelu svijeta žive obični ljudi. Nije mogao odoljeti - znanje je bilo sve. Do nekih od svojih najboljih tragova došao je preko vozača i drugih sluga moćnih ljudi.

- Je li gospodin Stirling dobar šef? - upitao ga je. Vozač ga je ošinuo pogledom i postao oprezan. - Jest - odgovorio je na način koji je dao naslutiti da je razgovor završen. - To mi je drago čuti - odgovorio mu je Anthony i ostavio mu bogatu napojnicu kada su stigli

ispred goleme bijele kuće. Dok je promatrao automobil koji je nestajao u nečemu iza kuće što je vjerojatno bila garaža, osjetio je nejasnu čežnju. Šutljiv kakav je bio, radije bi s vozačem podijelio sendvič i odigrao partiju karata nego ljubazno razgovarao s dosadnim bogatašima s Rivijere.

Osamnaestostoljetna kuća izgledala je kao kuća bilo kojeg bogataša, prevelika i savršena, a njezina je fasada otkrivala beskonačnu brigu nekoliko članova posluge. Dug kolni prilaz bio je širok i uređen, omeđen uzdignutim stazama od pločastog kamena kroz koji se nikakav korov nije

33

usuđivao rasti. Kroz obojene kapke elegantnih prozora probijala je svjetlost. Široke kamene stube vodile su posjetitelje u golem hodnik kojim je već odjekivao razgovor pristiglih gostiju a bio je ukrašen potpornjima na kojima su se nalazili golemi cvjetni aranžmani. Stubama se uspinjao polako, osjećajući da su još vrele od nesnosne žege koja je vladala tog dana.

Za večerom je bilo još sedmero gostiju: bili su tu Moncrieffovi, prijatelji Stirlingovih iz Londona - žena ga je otvoreno odmjerila; lokalni gradonačelnik, gospodin Lafayette, sa suprugom i kćeri, sitnom brinetom jako našminkanih očiju, zasigurno vragolasta duha; i vremešni gospodin i gospođa Demarcier, koji su živjeli u susjednoj vili. Stirlingova supruga bila je lijepa plavuša otvorena lica koja je podsjećala na Grace Kelly; takve žene uglavnom nisu bile zanimljive sugovornice jer su ih čitava života obožavali zbog izgleda. Nadao se da će ga posjesti kraj gospođe Moncrieff. Nije joj zamjerio što ga je odmjerila. Smatrao ju je izazovom.

- A vi radite za novine, gospodine O'Hare? - starija Francuskinja zagledala se u njega. - Da. U Engleskoj. - Sluga se s pladnjem pića pojavio uz njegov lakat. - Imate li što

bezalkoholno? Tonik, možda? Čovjek je kimnuo i nestao. - Kako se nazivaju? - upitala je. - Nation. - Nation - ponovila je, očito zbunjena. - Nisam čula za njih. Čula sam za The Times. To su

najbolje novine, zar ne? - Čuo sam da ih smatraju takvima. - O, Bože, pomislio je. Neka hrana bude ukusna. Uz njegov se lakat pojavio srebrni pladanj s visokom čašom ohlađenog tonika. Anthony je

izbjegavao gledati u čaše s pjenušavim pićem koje su ispijali ostali gosti. Umjesto toga, na gradonačelnikovoj je kćeri iskušao ono malo francuskoga što ga je učio u školi, a ona mu je odgovorila na savršenom engleskom, sa šarmantnim francuskim naglaskom. Premlada je, pomislio je, primjećujući gradonačelnikovo mrgođenje.

Bio je zadovoljan kada je otkrio da će sjediti kraj Yvonne Moncrieff kada su konačno sjeli za stol. Bila je ljubazna, zabavna - i potpuno otporna na njega. Proklet i sretno vjenčani. Jennifer Stirling sjedila je s njegove lijeve strane i bila mu okrenuta leđima jer je razgovarala s nekim drugim.

- Provodite li ovdje mnogo vremena, gospodine O'Hare? - Francis Moncrieff bio je visok, mršav muškarac, nalik na svoju suprugu.

- Ne. - Uglavnom ste više vezani za grad London? - Ne. Uopće ga ne pokrivam. - Vi niste financijski izvjestitelj? - Ja sam strani izvjestitelj. Izvješćujem... o nemirima u inozemstvu. - Dok ih Larry izaziva. - Moncrieff se nasmijao. - O čemu pišete? - Ah, o ratu, gladi, bolestima. O veselim temama. - Ne vidim što je veselo u tome. - Starija francuska gospođa otpila je malo vina. - Posljednjih godinu dana izvješćivao sam o krizi u Kongu. - Lumumba samo stvara nevolje - ubacio se Stirling - a Belgijci su kukavičke budale misle li da

će bez njih zemlja uspjeti bilo što drugo osim propasti. - Vjerujete da se Afrikancima ne može prepustiti da se sami brinu o sebi? - Lumumba je do prije pet minuta bio bosonogi poštar u džungli. U cijelome Kongu nema ni

jednog obojenog s kvalitetnim obrazovanjem. - Zapalio je cigaru i izdahnuo oblačak dima. - Jednom kad Belgijci odu, kako će upravljati bankama ili bolnicama? Mjesto će postati ratna zona. Moji su rudnici na rodezijsko-konžanskoj granici i već sam morao angažirati dodatno osiguranje. Rodezijsko osiguranje, Konžanima se više ne može vjerovati.

Nastala je kratka stanka. Anthony je osjećao intenzivno žiganje mišića u čeljusti. Stirling je otresao cigaretu. - Dakle, gospodine O'Hare, u kojem ste dijelu Konga bili? - Leopoldville, uglavnom. Brazzaville. - Onda znate da je nemoguće kontrolirati konžansku vojsku.

34

- Znam da je vrijeme stjecanja neovisnosti kamen kušnje za svaku zemlju, a da je general potpukovnik Janssens bio diplomatičniji, mnogi su životi mogli biti spašeni.

Stirling ga je gledao preko dima cigare. Anthony je imao osjećaj da ga ponovo procjenjuje. - Dakle i vi ste uvučeni u Lumumbin kult. Još jedan naivni liberal? - Osmijeh mu je bio leden.

- Teško je vjerovati da bi životni uvjeti brojnih Afrikanaca mogli postati gori. - Onda su naša mišljenja suprotstavljena - izjavio je Stirling. - Ja mislim da postoje ljudi za koje

sloboda može biti opasan dar. Soba se ispunila tišinom. Nekakav je motor u daljini cvileći vozio uzbrdo. Gospođa Lafayette

tjeskobno je zagladila kosu. - Pa, ne mogu reći da išta znam o tome - primijetila je Jennifer Stirling, uredno stavljajući ubrus

na krilo. - Previše depresivno - složila se Yvonne Moncrieff. - U neka jutra ne mogu ni pogledati novine.

Francis čita o sportu i zbivanjima u gradu, a ja se držim svojih časopisa. Često se dogodi da i ne pogledam vijesti.

- Moja žena smatra da se ništa osim onoga što se nalazi na stranicama Voguea uopće ne može smatrati pravim vijestima - nadovezao se Moncrieff.

Napetost se smanjila. Razgovor je ponovo potekao, a konobari su napunili čaše. Muškarci su raspravljali o tržištu dionica i događajima na Rivijeri - o navali kampista, što je stariji par navelo da se požali na „gubitak atmosfere", beskonačne građevinske radove te na užasne pridošlice koji su se pridružili Britanskome klubu za bridž.

- Ne bih se trebao previše zabrinjavati - rekao je Moncrieff. -Kolibe na plaži kod Monte Carla ove godine što je pedeset funta tjedno. Mislim da neće biti previše Butlinovih2 pristalica koji će si to moći priuštiti.

- Čula sam da je Elsa Maxwell predložila da se obluci prekriju pjenastom gumom da plaža ne bi bila neugodna za hodanje.

- Sa strašnim se tegobama čovjek susreće na ovome mjestu - tiho je primijetio Anthony. Htio je otići, no bili su usred večere i nije to mogao učiniti. Osjećao je daje predaleko od mjesta na kojemu se nalazio. Kao da je bio spušten u paralelni svemir. Kako su mogli biti toliko neosjetljivi na kaos i užas Afrike, kada je bilo toliko očito da su njihovi životi bili izgrađeni na njezinu bogatstvu?

Na trenutak je oklijevao, a zatim je mahnuo konobaru da mu donese vino. Činilo se da nitko za stolom to nije primijetio.

- Dakle... vi ćete napisati prekrasan članak o mom suprugu, zar ne? - Gospođa Stirling gledala je u njegove manšete. Posluženo mu je drugo jelo, pladanj sa svježim plodovima mora, a ona se okrenula prema njemu. Namjestio je ubrus. - Ne znam. Trebam li? Je li on prekrasan?

- On je svjetionik zdrave komercijalne prakse, tako misli naš dragi prijatelj gospodin Moncrieff. Njegove su tvornice izgrađene u skladu s najvišim standardima. Njegov se profit iz godine u godinu povećava.

- Nisam vas to pitao. - Niste? - Pitao sam vas je li prekrasan. - Znao je da cjepidlači, no alkohol ga je razbudio, izazvao

peckanje na koži. - Mislim da to ne trebate pitati mene, gospodine O'Hare. Supruga teško može biti nepristrana

u takvim stvarima. - Ah, moje iskustvo pokazuje da nitko ne može biti brutalnije nepristran od žene. - Nastavite. - Tko drugi nekoliko tjedana nakon vjenčanja zna sve mane svog muža i može ih istaknuti,

redovito i pozivajući se na prošlost, s forenzičnom točnošću? - Čini se da je vaša supruga strašno okrutna žena. Radije bih čula nju.

2 Sir William Heygate Edmund Colborne ("Billy") Butlin (1899. - 1980.) bio je britanski poduzetnik rođen u Južnoafričkoj Republici, čije je ime u Britaniji sinonim za turističke kampove. Iako su takvi kampovi postojali i prije nego što je Butlin 1936.

35

- Zapravo, ona je iznimno pametna žena. - Gledao je Jennifer Stirling kako u usta ubacuje škampa.

- Doista? - Da. Dovoljno pametna i zato me ostavila prije mnogo godina. Pružila mu je majonezu, a kada

je nije prihvatio, istresla mu ju je žlicom na rub tanjura. - Znači li to da niste bili osobito prekrasni, gosodine O'Hare?

- U braku? Da, mislim da nisam. U svim drugim područjima ja sam, naravno, bez premca. I, molim vas, zovite me Anthony. - Činilo se kao da je prihvatio njihov stil, njihov nemarno arogantan način izražavanja.

- Dobro, Anthony, sigurna sam da biste se vi i moj suprug izvrsno slagali. Vjerujem da i on ima slično mišljenje o sebi. - Pogled joj se zaustavio na Stirlingu, zatim je ponovno pogledala njega i dovoljno ga dugo gledala da zaključi da i nije toliko zamorna koliko mu se isprva učinila.

Tijekom glavnog jela - goveđih rolica s vrhnjem i divljim gljivama - otkrio je da je Jennifer Stirling, rođena Verrinder, u braku četiri godine. Uglavnom je živjela u Londonu, a njezin je suprug često putovao u inozemstvo, u obilazak rudnika. Na Rivijeri su provodili zimske mjesece, dio ljeta i ostale blagdane kada se londonsko društvo činilo dosadnim. Ovdje je bilo prilično naseljeno, rekla mu je, promatrajući gradonačelnikovu suprugu, koja joj je sjedila nasuprot. Ne biste poželjeli živjeti ovdje cijelo vrijeme, u akvariju za zlatne ribice.

O takvim mu je stvarima govorila, stvarima koje su je trebale označiti kao još jednu pretjerano razmaženu bogataševu suprugu. No on je primijetio i druge stvari: da je Jennifer Stirling najvjerojatnije bila pomalo zanemarena, pametnija nego što je to njezin položaj zahtijevao, te da nije shvaćala što joj za godinu-dvije ta kombinacija može učiniti. Zasada je samo slutnja tuge u njezinim očima odavala tu nesigurnost. Bila je uhvaćena u beskonačan i besmislen društveni vrtlog.

Nisu imali djece. - Čula sam da bi dvoje ljudi neko vrijeme trebalo provesti u istoj zemlji da bi se to dogodilo. - Kada je to rekla, pitao se šalje li mu poruku. No izgledala je bezazleno: zabavljena, a ne razočarana svojom situacijom. - Imate li vi djece, Anthony? - upitala ga je.

- Ja... čini se da sam jedno zagubio. Živi s mojom bivšom ženom, koja ga svim silama nastoji zaštititi od mog lošeg utjecaja. - Čim je to rekao, znao je da je pijan. Trijezan nikada ne bi spomenuo Phillipa.

Sada je iza njezina osmijeha vidio nešto ozbiljno, kao da se pitala treba li suosjećati s njim. Nemoj, nijemo ju je molio. Da bi skrio posramljenost, u čašu je dolio vino. - Dobro je. On...

- Na koji vas se način može smatrati lošim utjecajem, gospodine O'Hare? - s druge strane stola upitala je Mariette, gradonačelnikova kći.

- Mislim, gospođice, da se više radi o tome da sam sklon kvarenju - rekao je. - Da nisam gospodina Stirlinga već prije odlučio prikazati u najboljem svjetlu, mislim da bih popustio pod utjecajem hrane i društva za njegovim stolom. - Napravio je stanku. - Kako bi se vas dalo pokvariti, gospođo Moncrieff? - upitao ju je. Ona se činila najsigurnijim izborom za to pitanje.

- Ah, ja sam iznimno jeftina. Samo što se nitko nije dovoljno potrudio - odgovorila mu je. - Kakva besmislica - nježno se nadovezao njezin suprug. - Trebali su mi mjeseci da te

pokvarim. - Zapravo, dušo, morao si me kupiti. Za razliku od gospodina O'Harea koji to sve ima, tebi su u

potpunosti nedostajali dobar izgled i šarm. - Poslala mu je poljubac. - Dok je s druge strane Jenny posve nepotkupljiva. Ne mislite li da zrači najstrašnijom dobrotom?

- Ponudi li se prava cijena, nema te duše na zemlji koja nije potkupljiva - dodao je Moncrieff. - Čak i slatka Jenny.

- Ne, Francis. Gospodin Lafayette naš je istinski svjetionik čestitosti - uplela se Jennifer, a usne su joj se u kutovima vragolasto trzale.

Počela je izgledati pomalo nepromišljeno. - U konačnici, u francuskoj politici nema takve stvari kao što je korupcija.

- Dušo, mislim da nisi dovoljno informirana da bi mogla raspravljati o francuskoj politici - ubacio se Laurence Stirling.

36

Anthony je vidio da su joj se obrazi blago zarumenjeli. - Samo sam govorila... - Pa, nemoj - rekao je blago. Trepnula je i pogled spustila na tanjur. Nastupila je kratkotrajna

šutnja. - Vjerujem da ste u pravu, madam - gospodin Lafayette, skidajući naočale, galantno se obratio

Jennifer. - Ipak, mogu vam reći da je moj suparnik u gradskoj vijećnici neiskren nitkov... za pravu cijenu, naravno.

Zamor smijeha razlegao se stolom. Ispod stola Marietteino je stopalo bilo priljubljeno uz Anthonyjevo. Jennifer Stirling, s njegove druge strane, tiho je objašnjavala posluzi da odnese tanjure. Moncrieffovi, između kojih je stajao gospodin Demarcier, razgovarali su.

Isuse, pomislio je. Što ja radim s ovim ljudima? To nije moj svijet. Laurence Stirling suosjećajno je razgovarao sa svojim susjedom. Budala, pomislio je Anthony, svjestan i dok je to mislio da bi on sam - sa svojom izgubljenom obitelji, karijerom koja propada i nedostatkom bogatstva, bolje odgovarao tom opisu. Spominjanje sina, poniženje Jennifer Stirling i alkohol pridonijeli su njegovu mračnom raspoloženju. Za to je postojao samo jedan lijek: mahnuo je konobaru da mu natoči još vina.

Bračni par Demarcier otišao je nedugo nakon jedanaest, a Lafayettovi nekoliko minuta poslije - jutarnji poslovi u gradskome vijeću, objasnio je gradonačelnik. - Mi počinjemo ranije nego vi Englezi. - Rukovao se s ostalima na golemoj verandi, kamo su se povukli na kavu i konjak. - Rado bih pročitao vaš članak, gospodine O'Hare. Bilo mi je drago.

- I meni. Vjerujte - Anthony se ljuljao dok se prigibao. - Nikada me dosad politika gradskoga vijeća nije toliko očarala. - Sada je već bio jako pijan. Riječi su mu izletjele prije nego što je shvatio što je htio reći i počeo je snažno treptati, svjestan da vrlo teško može utjecati na njihovu recepciju. Gotovo da nije ni znao o čemu su posljednjih sat vremena raspravljali. Gradonačelnikove su se oči na trenutak susrele s Anthonyjevima. Zatim je povukao ruku i okrenuo se.

- Tata, ja ću ostati ako nemaš ništa protiv. Sigurna sam da će me netko od ove ljubazne gospode uskoro dopratiti do kuće. - Mariette je značajno gledala Anthonyja koji je presnažno kimnuo glavom.

- Ja bih mogao zatrebati vašu pomoć, gospođice. Nemam blagog pojma gdje se nalazim - komentirao je.

Jennifer Stirling ljubila se s Lafayettovima. - Pobrinut ću se da se sigurno vrati kući - rekla im je. - Puno vam hvala što ste došli. -Zatim je rekla nešto na francuskom što nije uspio razumjeti.

Noć je postala hladnija, ali Anthony to jedva da je osjetio. Bio je svjestan valova koji su oplakivali obalu koja se pružala duboko dolje, kucanja čaša, ulomaka razgovora između Moncrieffa i Stirlinga, koji su raspravljali o tržištu dionicama i mogućnostima ulaganja u inozemstvu, no na sve to nije obraćao veliku pozornost dok je ispijao izvrstan konjak koji mu je netko stavio u ruku. Naučio se biti sam u stranoj zemlji i ugodno se osjećati u vlastitu društvu, no noćas se osjećao neuravnoteženo i razdražljivo.

Bacio je pogled na tri žene, dvije brinete i plavušu. Jennifer Stirling ispružila je ruku, možda ponosno pokazujući neki novi komad nakita. Druge dvije žene mrmljale su, a razgovor su prekidale smijehom. S vremena na vrijeme Mariette bi ga pogledala i nasmiješila mu se. Je li u tome bilo trunke urote? Sedamnaest, upozorio je sam sebe. Premlada.

Čuo je zrikavce, ženski smijeh i džez-glazbu iz dubine kuće. Zatvorio je oči, zatim ih otvorio i pogledao na ručni sat. Nekako je prošlo sat vremena. Imao je uznemiravajući osjećaj da je možda zaspao. Kako god, bilo je vrijeme da se krene. - Mislim - obratio se muškarcima dok se izvlačio iz stolca - da bih se trebao vratiti u hotel.

Laurence Stirling je ustao. Pušio je preveliku cigaru. - Pozvat ću vozača. - Okrenuo se prema kući.

- Ne, ne - pobunio se Anthony. - Godit će mi svježi zrak. Puno vam hvala na... vrlo zanimljivoj večeri.

37

- Nazovite moj ured ujutro zatreba li vam još koja informacija. Ondje ću biti do ručka. Zatim letim za Afriku. Osim ako ne želite doći i sami vidjeti rudnike? Čovjek s bogatim afričkim iskustvom uvijek je dobrodošao...

- Neki drugi put - odgovorio mu je Anthony. Stirling se s njim rukovao, kratko i čvrsto. Moncrieff je slijedio njegov primjer, a zatim je

prstom dotaknuo čelo u nijemom pozdravu. Anthony se okrenuo i krenuo prema vrtnim vratima. Staza je bila osvijetljena malenim

svjetiljkama koje su bile smještene između gredica cvijeća. Ispred sebe je mogao vidjeti svjetla plovila u crnom ništavim mora. Povjetarac je do njega donio prigušene glasove s verande.

- Zanimljiv lik - govorio je Moncrieff, glasom koji je sugerirao da misli suprotno. - Bolji od samozadovoljnog snoba - promrmljao je Anthony tiho. - Gospodine O'Hare? Mogu li vam se pridružiti? Nesigurno se okrenuo. Mariette je stajala iza njega, držeći u rukama torbicu, a preko ramena joj

je bila prebačena vesta. - Znam put do grada, postoji stjenovita staza kojom možemo poći. Čini mi se da ćete se sami prilično izgubiti.

Spotaknuo se na neravnoj stazi. Djevojka je svoju mršavu preplanulu ruku provukla ispod njegove. - Srećom ima mjesečine. Barem ćemo nešto vidjeti - dodala je.

Neko su vrijeme hodali u tišini; Anthony je čuo zvuk svojih cipela po zemlji, neobičan uzdah koji mu se oteo dok je zaobilazio grmove divlje lavande. Unatoč umirujućoj večeri i djevojci ispod ruke, nedostajalo mu je nešto što nije mogao definirati.

- Vrlo ste tihi, gospodine O'Hare. Jeste li sigurni da nećete opet zaspati? Do njih je iz kuće dopro zvuk provale smijeha. - Recite mi nešto - progovorio je. - Uživate li u ovakvim večerima? Slegnula je ramenima. - To je

krasna kuća. - Krasna kuća. To je vaš temeljni kriterij za ugodnu večer, gospođice? Podigla je obrvu, očito neuznemirena oštrinom u njegovu glasu. -Mariette. Molim vas.

Shvaćam li ja dobro da vama nije bilo ugodno? Zbog ljudi poput njih - izgovorio je, svjestan da je pijan i svadljiv -poželim u usta staviti pištolj i povući okidač.

Ona se počela hihotati a on je, osjetivši da ga podržava, odlučio nastaviti u tom tonu. - Muškarci ne govore ni o čemu drugom osim o tome tko što posjeduje. Žene ne mogu vidjeti dalje od svog prokletog nakita. Oni imaju novac, mogućnost da učine i vide što god žele, no nitko nema mišljenje ni o čemu što se nalazi izvan njihova skučenog malog svijeta. - Ponovno se spotaknuo, a Mariette ga je čvršće stisnula ispod ruke.

- Bilo bi mi draže da sam noć proveo razgovarajući s prosjacima ispred hotela Cap. Iako bi ih, bez sumnje, ljudi poput Stirlinga maknuli i preselili na manje uvredljivo mjesto...

- Mislila sam da vam se sviđa gospođa Stirling - progunđala je. -Polovina muškaraca na Rivijeri zaljubljena je u nju. Očito.

- Razmažena mala tai- tai. Naći ćete ih u svakom gradu, gospođ... Mariette. Prelijepa i bez ijedne originalne misli u glavi.

Neko je vrijeme nastavio tiradu prije nego što je postao svjestan da se djevojka zaustavila. Osjećajući promjenu u zraku, pogledao je iza sebe i, kada mu se pogled razbistrio, ugledao Jennifer Stirling na stazi, nekoliko koraka iza njih. U rukama je stiskala njegovu lanenu jaknu, a njezina plava kosa sjajila se na mjesečini.

- Ovo ste zaboravili - rekla je, ispruživši ruku. Donja joj je čeljust bila stisnuta, a oči sjajne pod plavom svjetlošću.

Približio se i uzeo je. Njezin je glas presjekao zrak. - Žao mi je što smo vas toliko razočarali, gospodine O'Hare, i što

vas naš način života toliko vrijeđa. Možda bismo vaše priznanje dobili da imamo tamnu kožu i da smo siromašni.

- Isuse - rekao je i progutao slinu. - Žao mi je. Ja sam... jako pijan.

38

- Očito. Možda bih vas samo mogla zamoliti da se unatoč svojim osobnim stavovima o meni i mom razmaženom životu u novinama ne obrušite na Laurencea. - Okrenula se i počela hodati uz brijeg.

Dok je drhtao i tiho psovao, povjetarac je donio njezine posljednje riječi: - Možda bi vam, sljedeći put kada se suočite s mogućnošću trpljenja društva takvih dosadnjakovića, bilo lakše da se jednostavno zahvalite.

39

muškarac ženi u pismu

40

4.

- Madam, počet ću usisavati ako nemate ništa protiv. Čula je korake u prizemlju i ponovno sjela na pete.

Gospođa Cordoza, s usisavačem u ruci, zastala je na vratima. - O! Sve vaše stvari... nisam znala da sređujete ovu sobu. Želite li da vam pomognem?

Jennifer je obrisala čelo, prelazeći pogledom preko sadržaja svojega ormara koji je bio rasprostrt po podu spavaće sobe. - Hvala gospođo Cordoza, ne treba. Samo vi usisavajte. Preslagujem stvari da ih mogu pronaći.

Domaćica se ushodala oko nje. - U redu, ako ste sigurni u to. Nakon što usisam, idem u trgovinu. Hladni su odresci u hladnjaku. Rekli ste da ne želite ništa preteško za ručak.

- To će biti posve dovoljno. Hvala vam. Zatim je opet ostala sama, a prigušeni zvuk usisavača nestajao je u hodniku. Jennifer je

ispravila leđa i otvorila još jednu kutiju s cipelama. Time se bavila već danima, proljetnim čišćenjem usred zime, a ostale je sobe pospremila uz pomoć gospođe Cordoza. Izvukla je sadržaj s polica i iz ormara, proučavajući, preslagujući i čisteći sa zastrašujućom učinkovitošću, ostavljajući pečat na svojim stvarima, utiskujući svoj način obavljanja stvari na kuću koja je još uvijek odlučno odbijala da je osjeća svojom.

Počela je spremati da bi si odvratila pozornost, da ne bi morala previše misliti na to kako se osjeća: da glumi ulogu za koju se činilo da su joj je svi drugi dodijelili. No sada je pospremanje postalo načinom da se poveže s tom kućom i da otkrije tko je, tko je bila. Pronašla je pisma, fotografije, albume s nalijepljenim izrescima i uspomenama iz djetinjstva koji su je otkrivali kao namršteno dijete s konjskim repom na debelom bijelom poniju. Odgonetnula je brižne črčkarije iz školskih dana, neozbiljne šale iz prepiske i s olakšanjem shvatila da se mogla prisjetiti brojnih detalja. Počela je procjenjivati jaz između onoga što je bila - vedro, obožavano, možda čak i razmaženo stvorenje, i žene koju je sada nastanjivala.

Znala je gotovo sve što je bilo moguće doznati o sebi, no to joj nije pomoglo da se oslobodi stalno prisutnog osjećaja dislociranosti, osjećaja da je vraćena u pogrešan život.

- Oh, dušo, svi se tako osjećaju. - Yvonne ju je suosjećajno gladila po ramenu kada joj je prošle večeri otkrila svoje osjećaje nakon dva martinija. - Ne mogu ti ni reći koliko sam se puta probudila, zagledala u nepatvorenu ljupkost u obliku mog pijanog muža koji hrče i smrdi te pomislila - kako mi se samo ovo dogodi lo?

Jennifer se pokušala nasmijati. Nitko nije htio čuti njezine riječi. Nije imala drugog izbora nego nastaviti. Dan nakon one zabave, tjeskobna i uznemirena, sama se zaputila u bolnicu i zatražila razgovor s gospodinom Hargreavesom. Odmah ju je uveo u svoj ured - ne toliko zbog savjesti, posumnjala je, koliko zbog profesionalne uljudnosti prema supruzi iznimno bogata klijenta. Njegov odgovor, manje neozbiljan nego Yvonnein, zapravo joj je prenio istu poruku. - Udarac u glavu može izazvati različite posljedice - počeo joj je objašnjavati, gaseći cigaretu. - Neki se teško usredotočuju, neki se rasplaču u neprikladnim situacijama ili se dugo ljute. Imao sam muške pacijente koji su postajali nesvakidašnje nasilni. Ni depresija nije neočekivana reakcija na ono što ste prošli.

- Nije samo to, gospodine Hargreaves. Doista sam mislila da ću već posve doći k sebi. - A ne osjećate se tako? - Sve se čini pogrešno. Na pogrešnom mjestu. - Kratko se i nesigurno nasmijala. - Znalo mi se

dogoditi da pomislim da sam poludjela. Kimnuo je glavom kao da je to dosada već mnogo puta čuo. -Vrijeme je doista najbolji lijek,

Jennifer. Znam da zvuči strašno otrcano, ali zaista jest. Nemojte si sve to još otežavati razmišljanjem da se trebate osjećati na određen način. Kod ozljeda glave doista je teško predviđati.

41

Neko se vrijeme možete osjećati neobično; dislocirano, kako ste se izrazili. U međuvremenu ću vam dati tablete koje će vam pomoći. Pokušajte ne razmišljati previše.

Već je nešto pisao. Pričekala je trenutak, uzela recept, zatim ustala da krene. Pokušajte ne razmišl jat i previše.

Sat vremena nakon što se vratila u kuću, počela je pospremati. Njezin je ormar bio pun odjeće. Imala je kutiju za nakit koja je bila izrađena od orahovine u kojoj su se nalazila četiri krasna prstena s dragim kamenjem i još jednu kutiju u kojoj je bilo mnoštvo bižuterije. Imala je dvanaest šešira, devet pari rukavica i osamnaest pari cipela, zaključila je kada je složila posljednju kutiju. Na rubu svake kutije napisala je kratak opis sadržaja: niske salonke, grimizne i večernje, zelene, svi lene. Svaku je cipelu držala u ruci, pokušavajući iz nje izvući sjećanje na neki prošli događaj. Nekoliko puta zabljesnula su je kratkotrajna sjećanja: njezine noge, u zelenim svilenim cipelama, izlaze iz taksija - na putu prema kazalištu? - no ta su sjećanja bila frustrirajuće kratkotrajna i nestala bi prije nego što bi ih uspjela prizvati do kraja. Pokušajte ne razmišl jat i previše.

Upravo je posljednji par cipela vraćala u kutiju kada je ugledala knjigu mekih korica. Bio je to jeftin povijesni ljubavni roman, uguran između papirnatog ubrusa i ruba kutije. Zagledala se u naslovnicu, pitajući se zašto se nije mogla sjetiti radnje tog romana kao što se mogla sjetiti zapleta brojnih knjiga koje je imala na policama.

Možda sam je kupila i onda se predomislila, pomislila je, prelistavajući prvih nekoliko stranica. Činila se prilično melodramatično. Malo će je pregledati večeras i, ne svidi li joj se, možda je da gospođi Cordoza. Stavila ju je na noćni ormarić i sa suknje obrisala prašinu. Sada je imala važnijih stvari kojima se morala posvetiti, primjerice čišćenje tog nereda i smišljanje što će obući navečer.

S drugom su poštom stigla dva. Izgledala su gotovo identično, pomislila je Moira dok ih je čitala; isti simptomi, iste pritužbe. Radili su u istoj tvornici, i obojica su u njoj počela raditi prije gotovo dva desetljeća. Možda je to doista bi lo povezano sa sindikatima, kao što joj je rekao šef, no postalo je pomalo zastrašujuće što se njihovo rijetko pristizanje do prije nekoliko godina sada pretvorilo u redovito kapanje, kapanje, kapanje.

Podižući pogled, vidjela je da se vraća s ručka i pitala se što da mu kaže. Rukovao se s gospodinom Welfordom i lica su im bila razvučena u zadovoljan osmijeh koji je otkrivao da je sastanak bio uspješan. Nakon kraćeg oklijevanja, oba je pisma spremila u gornju ladicu svojega stola. Stavit će ih s drugima. Nije imalo smisla uznemiravati ga. Na koncu, znala je što će joj reći.

Dopustila si je da ga kratko promatra dok je gospodina Welforda iz sobe za sastanke ispraćao do dizala, prisjećajući se njihova jutrošnjeg razgovora. U uredu su bili samo njih dvoje. Ostale tajnice rijetko su kad dolazile prije devet, no ona je redovito dolazila sat vremena ranije da uključi aparat za kavu, složi njegove dokumente, provjeri je li noću stigao koji brzojav te da se pobrine da ured glatko funkcionira prije nego što on stupi u njega. To je bio njezin posao. Osim toga, voljela je doručkovati za svojim stolom: osjećala se manje usamljeno nego kod kuće, sada kada više nije bilo majke.

Rukom ju je pozvao da dođe u njegov ured, stojeći i napola dižući jednu ruku. Znao je da će primijetiti pokret: uvijek ga je jednim okom budno pratila. Zagladila je suknju i brzim korakom ušla u ured, očekujući da će joj nešto izdiktirati ili zatražiti neke informacije, no on je prešao preko sobe i tiho za njom zatvorio vrata. Pokušala je suzbiti drhtaj oduševljenja. Nikada prije nije tako zatvorio vrata, nikada u pet godina. Nesvjesno je rukom popravila kosu.

Stišao je glas dok joj se približavao. - Moira, radi se o onome o čemu smo razgovarali prije nekoliko tjedana.

Zagledala se u njega, paralizirana njegovom blizinom, neočekivanim razvojem događaja. Kimnula je glavom - pomalo naivno, poslije joj se činilo.

- Ono o čemu smo razgovarali - u glasu mu se osjećala blaga nestrpljivost - nakon nesreće moje supruge. Pomislio sam da bih trebao provjeriti. Nikada nije bilo ničega...

Oporavila se, rukom prelazeći preko ovratnika. - Oh. O, ne gospodine. Dvaput sam otišla, kao što ste tražili. I ništa. Nije bilo ničega - na trenutak je zastala, a zatim dodala - doista ničega. Prilično sam sigurna.

42

Kimnuo je glavom kao da ga je to uvjerilo. Zatim joj se nasmiješio, bio je to jedan od njegovih rijetkih, ljubaznih osmijeha. - Hvala vam, Moira. Znate koliko vas cijenim, zar ne?

Osjećala je da gori od ugode. Krenuo je prema vratima i ponovno ih otvorio. - Diskrecija je oduvijek bila jedna od vaših

najvećih vrlina. Morala je progutati mnogo sline prije nego što je uspjela išta izgovoriti. - Ja... na mene se uvijek

možete osloniti. To znate. - Što ti je, Moira? - upitala ju je poslije u ženskom toaletu jedna od daktilografkinja. Shvatila je

da pjevuši. Pažljivo je popravila ruž i vrlo se blago namirisala. - Izgledaš kao mačka koja je upravo uhvatila miša.

- Možda joj se Mario iz odjela za poštu konačno uspio zavući u gaćice. - Neugodni se komentar začuo iza pregrade.

- Phyllis, kada bi polovinu pozornosti koju posvećuješ beskorisnom kokodakanju posvetila svojemu poslu, zapravo bi uspjela napredovati dalje od daktilografkinje početnice - odbrusila joj je i otišla. No čak ni podrugljivo dobacivanje koje joj je bilo upućeno dok je odlazila prema uredu nije moglo pokvariti njezino zadovoljstvo.

Cijeli je trg bio ukrašen božićnom rasvjetom, golemim bijelim žaruljama u obliku tulipana. Rasvjeta je bila postavljena između viktorijanskih rasvjetnih stupova i omotana u zupčaste spirale oko stabala na rubu lokalnog parka.

- Svake godine sve ranije - primijetila je gospođa Cordoza, okrećući se od velikog udubljenog prozora prema Jennifer koja je ulazila u salon. Upravo je htjela navući zastore. - Još nije ni prosinac.

- Ali je jako lijepo. - Jennifer je stavljala naušnicu. - Gospođo Cordoza, biste li mi htjeli pomoći s ovim dugmetom na vratu? Čini se da ga ne mogu dohvatiti. - Ruka joj je prizdravila, no još nije bila dovoljno pokretljiva da se sama može odjenuti.

Starija je žena spojila krajeve ovratnika, zakopčala tamnoplavo dugme presvučeno svilom i ostala iza Jennifer, čekajući da se okrene. -Ta vam je haljina uvijek krasno stajala - primijetila je.

Jennifer se priviknula na takve trenutke, trenutke kada se morala suzdržati da ne kaže: „Je li? Kada?" Izvještila se u skrivanju te reakcije, u uvjeravanju svijeta koji ju je okruživao da je sigurna u svoj položaj u njemu.

- Čini se da se ne mogu sjetiti kada sam je posljednji put nosila -zamišljeno je rekla. - Bilo je to za vašu rođendansku večeru. Išli ste u restoran u Chelseaju. Jennifer se ponadala da bi to moglo probuditi uspomenu. No ništa se nije dogodilo. - Jesam, da

- rekla je i brzo se nasmiješila - bila je to krasna večer. - Je li večeras neka posebna prigoda, madam? Provjerila je svoj odraz u zrcalu iznad police kamina. Njezina plava kosa bila je blago valovita,

a oči vješto naglašene olovkom. - O, ne, ne vjerujem. Moncrieffovi su nas pozvali van. Večera i ples. Uobičajeno društvo.

- Ako nemate ništa protiv, ostala bih jedan sat duže. Ostalo je rublja koje treba uštirkati. - Plaćamo li vam prekovremeni rad? - izrekla je to bez razmišljanja. - O, da - odgovorila je gospođa Cordoza. - Vi i vaš suprug uvijek ste velikodušni. Laurence je - još uvijek nije mogla misliti na njega kao na Larryja iako su ga svi drugi tako zvali

- izjavio da neće moći ranije otići s posla, stoga je ona predložila da se taksijem doveze do njegova ureda i da otamo krenu zajedno. Činilo se da oklijeva, no ona je inzistirala. Posljednjih nekoliko tjedana, u želji da postane samostalnija, nastojala je češće izlaziti iz kuće. Otišla je u kupnju, jedanput s gospođom Cordoza, a jedanput sama, polako obilazeći glavnu ulicu Kensington pokušavajući ne dopustiti velikom broju ljudi, neprekidnoj buci i naguravanju da je preplave. Dva dana prije u robnoj je kući kupila šal, ne zato što joj je osobito trebao ili zato što ga je silno željela, nego da se može vratiti kući s ostvarenim ciljem.

- Mogu li vam pomoći, madam?

43

Domaćica je u rukama držala zvonast kaput od brokata boje plavog safira. Držala ga je tako da omogući Jennifer da najprije obuče jedan rukav, a onda i drugi. Podstava je bila svilena, a brokat je bio ugodno težak. Okrenula se kad ga je obukla, popravljajući ovratnik. - Čime se bavite? Nakon što odete odavde?

Domaćica je nekoliko puta trepnula, pomalo zatečena. - Čime se bavim? - Mislim, gdje idete? - Kući - odgovorila je. - Svojoj... obitelji? - Toliko vremena provodim s ovom ženom, pomislila je, a ništa ne znam o

njoj. - Moja je obitelj u Južnoafričkoj Republici. Moje su kćeri odrasle. Imam dvoje unučadi. - Naravno. Molim vas da mi oprostite, no još se uvijek ne mogu svega dobro sjetiti. Ne sjećam

se da ste spominjali supruga. Žena je gledala u pod. - Umro je prije gotovo osam godina, madam. - Kada Jennifer nije ništa rekla, dodala je: - Bio je upravitelj rudnika u Transvaalu. Vaš mi je

suprug dao ovaj posao da bih mogla uzdržavati obitelj. Jennifer je imala osjećaj kao da je uhvaćena u špijuniranju. - Jako mi je žao. Kao što sam rekla,

moje pamćenje trenutačno nije posve pouzdano. Molim vas da ne mislite da je ono odraz... Gospođa Cordoza zatresla je glavom. Jennifer se duboko zacrvenjela. - Sigurna sam da bih u uobičajenim okolnostima... - Molim vas, madam. Vidim da... - rekla je domaćica pažljivo - ... još niste posve došli k sebi. Stajale su ondje, gledajući jedna u drugu, starija žena očigledno povrijeđena njezinom

pretjeranom familijarnošću. No Jennifer to nije tako doživjela. - Gospođo Cordoza - nastavila je - čini li vam se da sam se

nakon nesreće jako promijenila? - Vidjela je da je žena očima pretražila njezino lice prije nego što je odgovorila.

- Gospođo Cordoza? - Možda malo. - Možete li mi reći kako? Domaćica je izgledala zbunjeno i Jennifer je vidjela da se boji iskreno odgovoriti. No nije mogla

stati. - Molim vas. Nema točnog i pogrešnog odgovora, vjerujte mi. Samo sam... Stvari su pomalo čudne nakon... Željela bih bolje shvatiti kako je bilo prije.

Ženine su ruke bile čvrsto stisnute. - Možda ste tiši. Malo manje... društveni. - Biste li rekli da sam prije bila sretnija? - Madam, molim vas... - Starija je žena prstima vrtjela ogrlicu na svom vratu. - Ne znam...

doista bih morala ići. Mogla bih ostaviti rublje za sutra ako nemate ništa protiv. I prije nego što je Jennifer mogla progovoriti, domaćica je nestala.

Restoran Beachcomber u hotelu Mayfair bio je jedan od najpopularnijih gradskih restorana. Kada je Jennifer, iza koje je išao njezin suprug, ušla unutra, mogla je shvatiti i zašto: našla se na rajskoj plaži udaljenoj samo nekoliko metara od hladne londonske ulice. Kružni je bar, kao i strop, bio obložen bambusovinom. Parket je također bio od bambusa, a s krovnih greda visjele su mreže i bove. Iz zvučnika skrivenih iza umjetnih stijena čula se havajska glazba, blago nadglasavajući žamor gostiju koji su se tu okupili u petak navečer. Freska koja je prikazivala plavo nebo i beskonačne pješčane plaže zauzimala je gotovo cijeli jedan zid, a preveliko poprsje žene, uzeto s pramca nekog broda, bilo je postavljeno nasred šanka. Ondje su ugledali Billa, koji je pokušavao zakvačiti šešir na izrezbarenu bradavicu poprsja.

- O, Jennifer... Yvonne... Jeste li vidjele Ethel Merman ovdje? -Pokupio je šešir i mahnuo im njime.

- Pazi - promrmljala je Yvonne dok se dizala da ih pozdravi -Violet je morala ostati kod kuće, a Bill je već prilično pijan.

Kada su im pokazali njihova mjesta, Laurence je pustio Jenniferinu ruku. Yvonne je sjela nasuprot njoj, zatim je svojom elegantnom rukom mahnula Anne i Dominicu, koji su upravo ušli u

44

restoran. Bill, koji se nalazio s druge strane stola, uhvatio je Jenniferinu ruku i poljubio je u prolazu.

- Joj, Bill, baš si bezveznjak. - Francis je zatresao glavom. - Poslat ću auto po Violet ne pripaziš li na ponašanje.

- Gdje je Violet? - Jennifer je dopustila konobaru da joj izvuče stolac. - Jedno od djece je bolesno, a ona nije mogla ostaviti dadilju da sama s tim iziđe na kraj. - Sve

što je mislila o toj odluci Yvonne je uspjela izraziti podizanjem jedne prekrasno oblikovane obrve. - Zato što djeca uvijek moraju bit i na prvom mjestu - izgovorio je Bill pjevušeći. Namignuo

je Jennifer. - Moje dame, najbolje bi bilo da nemate djece. Nama muškarcima potrebna je iznenađujuća količina brige.

- Hoćemo li naručiti neko piće? Što je ovdje ukusno? - Ja ću mai tai - rekla je Anne. - Ja ću royal pineapple3 - rekla je Yvonne, gledajući u cjenik na čijim se koricama nalazila

slika žene u suknjici od lišća i na kojemu je pisalo „Cjenik groga4". - Što ćeš ti piti, Larry? Čekaj da pogodim. Bali hai scorpion. Nešto sa žalcem u repu? - Bill je

zgrabio cjenik pića. - Zvuči odvratno. Uzet ću viski. - Onda dopustite da ja izaberem za divnu Jennifer. Draga Jenny, što misliš o hidden pearlu5?

Ili o hula gir l downfal lu6? Sviđa li ti se to? Jennifer se nasmijala. - Kako ti kažeš, Bill. - A ja ću naručiti suffering bastarda7 jer sam to ja - veselo je zaključio. - Dobro. Kad

počinjemo plesati? Stigli su kokteli i hrana: polinezijska svinjetina, škampi s bademima i začinjeni odrezak.

Jennifer, koju su snažni kokteli ubrzo opili, jedva je uspijevala grabiti hranu. Prostorija oko nje postala je bučnija; glazbeni je sastav svirao u kutu, parovi su odlazili na plesni podij, a gosti za stolovima vikali su da bi se čuli. Svjetla su bila prigušena, stolne svjetiljke od obojenog stakla naizmjence su svijetlile zlatno i crveno. Pogledala je svoje prijatelje. Bill ju je i dalje pogledavao kao da traži njezinu suglasnost. Yvonneina je ruka bila prebačena preko Francisova ramena dok mu je nešto prepričavala. Anne je prestala kroz slamku srkati svoje šareno piće i urnebesno se smijala. Onaj se osjećaj ponovno javio, uporan kao plima: trebala bi biti negdje drugdje. Činilo joj se kao da je u staklenom mjehuriću - odvojena od onih koji je okružuju - i puna čežnje za domom, shvatila je i trgnula se. Previše sam popila, prekorila je samu sebe. Glupa djevojko. Susrela je pogled svojega supruga i nasmiješila mu se, nadajući se da se ne vidi koliko joj je neugodno. Nije joj uzvratio osmijeh. Previše sam prozirna, pomislila je žalosno.

- Dakle, što je ovo? - upitao je Laurence, okrećući se Francisu. -Što točno slavimo? - Treba li nam razlog za dobar provod? - ubacio se Bill. Upravo je kroz dugu prugastu slamku

ispijao Yvonnein koktel. Činilo se da ona to ne primjećuje. - Imamo neke vijesti za vas, zar ne, dušo? - rekao je Francis. Yvonne se naslonila na stolac,

zavukla ruku u torbu i zapalila cigaretu. - Naravno da imamo. - Željeli smo noćas ovdje okupiti vas, naše najbolje prijatelje, da vam kažemo prije nego što bilo

tko drugi sazna... - Francis je pogledao svoju ženu - ...da ćemo za približno šest mjeseci imati malog Moncrieffa.

Nastala je kratka šutnja. Anne je raskolačila oči. - Čekate bebu? - Pa, zasigurno je ne kupujemo. - Yvonne je svojim jako našminkanim usnama napravila

zabavnu grimasu. Anne se već digla sa stolca i obilazila stol da je zagrli. - O, pa to su divne vijesti. Pametno moje.

Francis se nasmijao. - Vjeruj mi, nije to ništa.

3 Eng. - kraljevski ananas, nap. prev. 4 Piće od ruma ili konjaka s vrućom vodom i šećerom, nap. prev. 5 Eng. - skriveni biser, nap. prev. 6 Eng. - pad Havajke, nap. prev. 7 Eng. - gad koji pati, nap. prev.

45

- Kao ništa sam se i osjećala - nadovezala se Yvonne, a on ju je blago gurnuo. Jennifer je osjetila da ustaje i da hoda oko stola kao da je na to tjera kakav automatski impuls.

Sagnula se i jedva protisnula: - To su apsolutno prekrasne vijesti - rekla je, ne znajući zašto je iznenada osjetila još veću nesigurnost. - Čestitam.

- Htjela sam ti već prije reći - Yvonne je svoju ruku položila na njezine - no pomislila sam da trebam pričekati dok još malo ne dođeš...

- K sebi. Da. - Jennifer se ispravila. - No to su doista krasne vijesti. Tako sam sretna zbog vas. - Vi ste sljedeći. - Bill je pokazivao na Laurencea i nju. Ovratnik mu je bio raskopčan, a kravata

razvezana. - Još ste ostali samo vas dvoje. Hajde, Larry, počni raditi na tome. Ne smiješ nas razočarati.

Jennifer je, vraćajući se na mjesto, osjetila da su joj se obrazi zarumenjeli i nadala se da se to zbog rasvjete ne vidi.

- Sve u svoje vrijeme, Bill - ubacio se Francis glatko. - Nama su trebale godine da se odlučimo na taj korak. Najprije treba odustati od sve druge zabave.

- Što? To bi trebalo biti zabavno? - dobacila je Yvonne. Čula se provala smijeha. - Naravno. Nema žurbe. Jennifer je gledala Laurencea dok je iz unutrašnjeg džepa izvlačio cigaru i s velikom joj

pozornošću odrezao vrh. - Nema nikakve žurbe - ponovila je za njim. Bill su u taksiju i vozili se prema kući. Yvonne je stajala na smrznutom pločniku i mahala im, a

Francis ju je zaštitnički obgrlio oko ramena. Dominic i Anne otišli su nekoliko minuta prije njih, a činilo se da Bill nekim prolaznicima pjeva serenadu.

- To je bila prekrasna vijest, zar ne? - obratila mu se. - Misliš? - Da, zašto? Ti ne misliš? Bio je zagledan kroz prozor. Gradskim je ulicama vladao gotovo mrkli mrak, koji je tu i tamo

rasvjetljivala poneka ulična svjetiljka. -Da - rekao je - beba je prekrasna vijest. - Bill je bio strahovito pijan, zar ne? - Iz torbe je izvukla pudrijeru i provjerila kako izgleda.

Konačno se uspjela naviknuti na svoj izgled. - Bill je - njezin je suprug rekao, još uvijek gledajući na ulicu - budala. Iz daljine se čuo zvuk alarma. Zatvorila je torbu i položila ruke na krilo, pokušavajući smisliti

što bi još mogla reći. - Jesi li... Što si pomislio kada si čuo? Okrenuo se prema njoj. Jedna strana njegova lica bila je osvijetljena uličnom rasvjetom, druga u

tami. - O Yvonne, mislim. Nisi mnogo govorio. U restoranu. - Pomislio sam - rekao je, a ona je u njegovu glasu prepoznala neizmjernu tugu - da je Francis

Moncrieff sretni gad. Ništa više nisu rekli tijekom te kratke vožnje kući. Kada su stigli, on je platio vozaču, a ona se

pažljivo uspela uz izbrušene kamene stube. Svjetla su bila upaljena i bacala blijedu žutu svjetlost na snijegom prekriven pločnik. To je bila jedina kuća na tihome trgu koja je još uvijek bila osvijetljena. Pijan je, shvatila je iz njegova teškog i neravnomjernog uspinjanja uza stube. Nakratko se pokušala prisjetiti koliko je viskija popio, ali nije uspjela. Bila je zaokupljena vlastitim mislima pitajući se kako su je drugi doživjeli. Njezin mozak kao da je proključao od nastojanja da bude normalna.

- Želiš li da ti donesem piće? - pitala ga je dok je otvarala vrata. Hodnik je odzvanjao od njihovih koraka. - Mogla bih skuhati čaj ako želiš.

- Ne - rekao je, stavljajući ogrtač na stolac u hodniku. - Volio bih otići u krevet. - Aha, mislim da ću ja... - I volio bih da ti pođeš sa mnom. To je dakle bilo to. Uredno je svoj kaput objesila u ormarić u hodniku i slijedila ga uza stube do

spavaće sobe. Iznenada je zažalila što nije više popila. Da su barem bezbrižniji, poput Dominica i Anne, koji su se na ulici cerekali i grlili. No njezin suprug, sada je to znala, nije bio od onih koji se cerekaju.

46

Budilica je pokazivala četvrt do dva. Sa sebe je svukao odjeću i ostavio je u gomili na podu. Iznenada je izgledao strahovito umorno, pomislila je, i u njoj se pojavila sićušna nada da bi jednostavno mogao zaspati. Skinula je cipele i shvatila da neće moći sama otkopčati dugme na ovratniku svoje haljine.

- Laurence? - Što je? - Bi li htio raskopčati...? - Leđima se okrenula prema njemu i pokušala ostati opuštenom dok su

njegovi prsti nespretno kidali tkaninu. U dahu mu se osjećao miris viskija i gorkog dima cigara. Povlačio ga je, počupavši joj pritom nekoliko puta kosu na zatiljku zbog čega je ustuknula. - Vrag jedan - na kraju je rekao. - Otkinuo sam ga.

Pustila je da joj haljina sklizne niz tijelo, a on joj je dugme presvučeno svilom položio na dlan. - Sve je u redu - izgovorila je, pokušavajući se ne naljutiti. - Sigurna sam da će gospođa Cordoza to uspjeti popraviti.

Upravo kada je htjela objesiti haljinu, uhvatio ju je za ruku. -Ostavi to - rekao joj je. Gledao ju je, blago kimajući glavom, s napola spuštenim kapcima. Spustio je lice, svojim dlanovima obuhvatio njezino i počeo je ljubiti. Zatvorila je oči, a njegove su se ruke počele spuštati niz njezin vrat, niz njezina ramena, pri čemu su se oboje spoticali jer je on gubio ravnotežu. Zatim ju je povukao na krevet, svojim velikim rukama milujući njezine grudi i prebacujući težinu na nju. Njegove je poljupce dočekala ljubazno, pokušavajući sakriti koliko joj se njegov dah gadio. - Jenny - mrmljao je, brže dišući. - Jenny... -Možda barem neće predugo trajati.

Postala je svjesna da se zaustavio. Otvorila je oči i vidjela da je gleda. - Što nije u redu? - pitao ju je muklo.

- Ništa. - Izgledaš kao da ti činim nešto odvratno. Je 1' se tako i osjećaš? Bio je pijan, no u njegovu

izrazu lica bilo je još nečega, neke ogorčenosti kojoj nije znala uzrok. - Žao mi je, dragi. Nisam htjela ostaviti taj dojam. - Oslonila se na laktove. - Samo sam umorna,

pretpostavljam. - Pružila mu je ruku. - Aha, umorna. Sjedili su jedno kraj drugoga. Prošao je rukom kroz kosu, ostavljajući dojam da je razočaran.

Bila je preplavljena osjećajem krivnje ali, na svoju sramotu, i osjećajem olakšanja. Kada je tišina postala nepodnošljiva, uhvatila ga je za ruku. - Laurence... misliš li da je sa mnom sve u redu?

- U redu? Što bi to trebalo značiti? Osjetila je da joj se grlo steže. On je bio njezin suprug: zasigurno bi mu se trebala moći povjeriti.

Nakratko je pomislila na Yvonne omotanu oko Francisa, na poglede koje su stalno razmjenjivali i koji su govorili o stotinama drugih intimnih razgovora. Pomislila je na Dominica i Anne koji su, smijući se, ušli u taksi. - Laurence...

- Larry! - eksplodirao je. - Zovi me Larry! Nije mi jasno zašto se toga ne možeš sjetiti. Ruke su joj poletjele prema licu. - Larry. Žao mi je. Jednostavno... još uvijek se osjećam strašno

čudno. - Čudno? Zgrčila se. - Kao da nešto nedostaje. Imam osjećaj da postoji neka slagalica, a da ja nemam sve

dijelove. Zvuči li to strašno glupo? - Molim te, utješi me, preklinjala ga je. Zagrli me. Reci mi da sam smiješna, da ću se svega sjetiti. Reci mi da je Hargreaves imao pravo i da će ovaj strašni osjećaj nestati. Voli me malo. Drži me blizu sebe sve dok ne osjet im da je to upravo ono što trebaš č ini t i . Samo imaj razumijevanja za mene.

No kada je digla pogled, on je gledao u svoje cipele na tepihu, nekoliko koraka udaljene od kreveta. Njegova šutnja, postupno je shvatila, nije značila da razmišlja. Nije govorila o onome što je nastojao riješiti. Ta je užasavajuća šutnja govorila o nečem mračnijem: o jedva suspregnutu bijesu.

Njegov je glas bio tih i leden kada je progovorio: - Što ti misliš da nedostaje u tvom životu, Jennifer?

47

- Ništa - brzo je rekla. - Baš ništa. Savršeno sam sretna. Ja... -Ustala je i krenula u kupaonicu. - Nije to ništa. Kao što je gospodin Hargreaves rekao, uskoro će proći. Uskoro ću u potpunosti doći k sebi.

Kada se probudila, on je već bio otišao, a gospođa Cordoza tiho je kucala na vrata. Otvorila je oči, osjetivši zlokobnu bol pri pomicanju glave.

- Madam, želite li da vam donesem šalicu kave? - Hvala, to bi bilo vrlo ljubazno od vas - zakriještala je. Polako se podigla, škiljeći u jarku svjetlost. Bilo je petnaest do deset. Izvana je čula zvuk

automobilskog motora, tupi zvuk lopate kojom je netko s pločnika čistio snijeg te svađu vrabaca na stablima. Odjeća koja je prošle noći bila razbacana po cijeloj spavaćoj sobi sada je bila pospremljena. Ležala je podbočena jastucima, dopuštajući da joj događaji prošle noći dođu u svijest.

On se, nakon što se vratila u krevet, okrenuo od nje, a njegova široka, snažna leđa izgledala su kao nepremostiva zapreka. Osjetila je olakšanje, ali i nešto što ju je još više zbunjivalo. Obuzeo ju je melankolični zamor. Morat ću se više potruditi, pomislila je. Prestat ću govoriti o svojim osjećajima. Prema njemu ću biti ljubaznija. Bit ću velikodušna. Prošle sam ga večeri povrijedila i zato se to dogodilo.

Pokušajte ne razmišl jat i previše. Gospođa Cordoza ponovno je pokucala. Na pladnju je donijela kavu i dvije tanke kriške tosta. -

Pomislila sam da ste možda ogladnjeli. - O, vrlo ste ljubazni. Žao mi je, trebala sam se mnogo ranije probuditi. - Ostavit ću to ovdje. - Pažljivo je pladanj položila na prekrivač pa šalicu kave prebacila na

Jenniferin noćni ormarić. - Bit ću u prizemlju da vam ne smetam. - Nakratko je pogledala Jenniferinu golu ruku, ožiljak

koji se živo vidio na dnevnom svjetlu, a zatim skrenula pogled. Napustila je sobu kada je Jennifer primijetila knjigu, ljubavni roman koji je planirala pročitati ili

darovati. Najprije će popiti kavu, pomislila je, a zatim je odnijeti dolje. Bilo bi dobro ponovno uspostaviti odnos s gospođom Cordoza nakon onog nelagodnog jučerašnjeg razgovora.

Srknula je kavu i u ruke uzela knjigu mekih korica. Oči su je jutros toliko boljele da je jedva prepoznavala slova. Iz nje je ispao list papira. Odložila je knjigu na noćni ormarić i podigla ga. Polako ga je rastvorila i počela čitati.

48

Jennifer je sjedila na svojem krevetu, zureći u riječ koja joj je bola oči. Laurence. Laurence. Što je moglo značiti samo jedno. Pismo je bilo upućeno njoj.

49

Ne želim da se osjećaš loše, no izuzetno se sramim zbog onoga što se dogodilo između nas. Nije trebalo. Da budemo pošteni prema svima kojih se to tiče, mislim da se više ne bismo trebali viđati.

(oženjen) muškarac ženi u e-mailu

50

5.

Anthony O'Hare probudio se u Brazzavilleu. Zagledao se u ventilator koji se lijeno okretao iznad njegove glave, mutno svjestan sunčeve svjetlosti koja je prodirala kroz kapke i nakratko se zapitao hoće li ovaj put umrijeti. U glavi je osjećao strahovit pritisak, između sljepoočnica bolno pulsiranje. Bubrezi su ga boljeli kao da mu je tko najveći dio prošle večeri snažno čekićem lupao po njima. Usta su mu bila suha i smrdljiva i osjećao je blagu mučninu. Osjetio je neodređen osjećaj panike. Je li bio ustrijeljen? Pretučen u neredima? Zatvorio je oči, čekajući prodiranje zvuka s ulice, viku uličnih prodavača, uvijek prisutno zujanje radija oko kojih su se ljudi okupljali, čučeći, pokušavajući čuti gdje će izbiti novi sukobi. Nije bila riječ o metku. Bila je to žuta groznica. Ovaj će ga put zasigurno ubiti. No čak i dok mu se ta misao oblikovala u glavi, shvatio je da ne čuje konžanske zvuke: nije bilo urlanja kroz otvorene prozore, nije se čula glazba iz kafića, nije bilo mirisa kwangi koji se kuhaju u listovima banane. Nije bilo hitaca. Nije bilo dernjave na lingaliju ili svahiliju. Tišina. Galebovi u daljini.

Nije bila riječ o Kongu. Francuska. Bio je u Francuskoj. Osjetio je kratkotrajnu zahvalnost, sve dok bol nije postao izrazito snažan. Liječnik ga je

upozorio da će biti sve gore bude li opet pio, primijetio je nekim udaljenim dijelom mozga kojim je još uvijek mogao racionalno misliti. Gospodin Robertson bio bi zadovoljan da je mogao znati koliko je njegovo predviđanje bilo točno.

Kada se uvjerio da će to moći učiniti, a da se pritom ne osramoti, podigao se i uspravio. Noge je prebacio preko ruba kreveta i nesigurno odšetao do prozora, svjestan ustajalog smrada znoja i praznih boca na stolu koje su mu govorile o tome da je prethodna noć dugo trajala. Odmaknuvši malo zastor, vidio je zaljev koji se u dubini presijavao, obasjan blagom zlatnom svjetlošću. Krovovi na okolnim obroncima bili su prekriveni crvenim crepovima od terakote, a ne zahrđalim limom kao konžanski bungalovi, a ispod njih stanovali su zdravi, sretni ljudi koji su stvarali vrevu u luci brbljajući, hodajući, trčeći. Bijeli ljudi. Bogati ljudi.

Zaškiljio je. Prizor je bio savršen, idiličan. Pustio je zastor da padne, oteturao u kupaonicu i povratio, držeći se za umivaonik, pljujući i jadno se osjećajući. Kada je ponovo mogao ustati, ušao je pod tuš posrćući te je klonuo na zid. Dvadeset se minuta prepustio toploj vodi, razmišljajući kako bi bilo divno kada bi mogla isprati i ono što je u njemu.

Hajde, priberi se. Odjenuo se, naručio kavu i, osjećajući se stabilnije, sjeo za stol. Bilo je gotovo četvrt do

jedanaest. Morao je poslati članak za novine, profil na kojemu je radio prethodnog poslijepodneva. Zagledao se u svoje nažvrljane bilješke, prisjećajući se kraja večeri. Sjećanje mu se postupno vratilo: Mariette, njezino lice zagledano u njegovo ispred hotela, zahtijevajući da je poljubi. Njegovo odlučno odbijanje, čak i dok je mrmljao da je glup: djevojka je bila privlačna i mogao ju je imati. No želio je osjećati barem malo zadovoljstva zbog jedine stvari koju je te večeri ispravno učinio.

O, Bože. Jennifer Stirling, krhka i povrijeđena, koja mu pruža jaknu. Čula je njegove sulude i neljubazne izjave o svima njima. Što je rekao o njoj? Razmažena mala tai-tai... bez i jedne originalne misl i u glavi. Sklopio je oči. Ratne zone, pomislio je, bile su lakše. Sigurnije. U ratnim si zonama uvijek znao tko je neprijatelj.

Stigla je kava. Duboko je udahnuo, a zatim si natočio u šalicu. Podigao je telefonsku slušalicu i umornim glasom zamolio telefonista da ga spoji s Londonom.

51

Anthony je pismo stavio u omotnicu, zatvorio ga i preokrenuo. Bilo je moguće da je još bio pomalo pijan: nije se mogao sjetiti da je ikada prije napisao tako iskreno pismo.

U tom se trenutku sjetio da nema adresu na koju bi ga poslao. Blago je opsovao vlastitu glupost. Prethodne ga je večeri pokupio Stirlingov vozač, a puta natrag slabo se sjećao, osim različitih poniženja koja su se tijekom njega dogodila.

Na hotelskoj recepciji nisu mnogo pomogli. Stirl ing? Recepcionar je zatresao glavom. - Poznajete ga? Bogat čovjek. Važan - rekao je. Usta su mu još uvijek bila suha. - Gospodine - umorno mu je odgovorio recepcionar - ovdje su svi bogati i važni. Poslijepodne je bilo miomirisno, zrak pod vedrim nebom bijel, gotovo fosforan. Počeo je hodati,

vraćajući se istim putem kojim se prošle večeri provezao automobilom. Vožnja je trajala kraće od deset minuta: koliko je teško moralo biti ponovo pronaći kuću? Ostavio bi pismo na vratima i otišao. Nije želio razmišljati o tome što će činiti kada se vrati u grad: još od jutra njegovo tijelo, podsjećeno na svoju dugu vezu s alkoholom, počelo je tihi, perverzni pjev žudnje. Pivo, tražilo je. Vino. Viski. Bubrezi su ga boljeli i još je pomalo drhtao. Šetnja, rekao je sam sebi, kimajući u znak pozdrava dvjema ženama koje su mu se smiješile ispod šešira, dobro će mu doći.

Nebo iznad Antiba bilo je užareno i modro, a plaže prepune turista koji su se pržili na bijelom pijesku. Sjetio se da su na ovom kružnom toku skrenuli lijevo i vidio je da cesta, uz koju su se nalazile vile prekrivene glinenim crepovima, vodi među brežuljke. To je bio put kojim je došao. Sunce mu je pržilo zatiljak i tuklo ravno kroz šešir. Skinuo je jaknu i objesio je o rame dok je hodao.

Kada je došao do brežuljaka koji su se uzdizali iznad grada, stvari su krenule po zlu. Skrenuo je lijevo kod crkve koja mu se učinila poznatom i počeo se uspinjati uzbrdo. Stabla borova i palmi prorijedila su se pa posve nestala, ostavljajući ga nezaštićenog bez sjene dok se vrućina odbijala od svijetlih stijena i asfalta posutog šljunkom. Osjećao je da mu se koža izložena suncu steže i znao je da će do večeri biti crvena i bolna.

52

Povremeno bi prošao automobil, gurajući sitne kamenčiće s ceste niz sve veću strminu. Put se prošle večeri činio posve kratak, ubrzan mirisom divljeg bilja, ugodnog sutonskog povjetarca. Sada su se ispred njega nalazili samo miljokazi, a njegovo je samopouzdanje kopnilo dok je bio prisiljen u obzir uzeti mogućnost da se izgubio.

To bi se svidjelo Donu Franklinu, pomislio je, zastavši da rupcem obriše glavu. Anthony je mogao prijeći s jednog kraja Afrike na drugi, progurati se preko granice, no sada je bio ovdje, izgubljen u desetominutnoj šetnji preko milijunaševa igrališta. Pomaknuo se da propusti još jedan automobil pa je počeo žmirkati prema svjetlu kada se on, uz zvuk kočenja, zaustavio. Zatim je uz cviljenje guma krenuo unatrag.

Yvonne Moncrieff, sa sunčanim naočalama dignutima iznad čela, provirila je iz Daimlera SP250. - Jeste li poludjeli? - veselo ga je upitala. - Ispržit ćete se ovdje gore.

Digao je pogled i za volanom ugledao Jennifer Stirling. Gledala ga je iza prevelikih tamnih sunčanih naočala, svezane kose, neprozirna izraza lica.

- Dobar dan - pozdravio ih je skidajući šešir. Iznenada je postao svjestan znoja koji mu se cijedio niz majicu i svojega lica koje se od njega sjalo.

- Što, zaboga, radite tako daleko od grada, gospodine O'Hare? -upitala ga je Jennifer. - Jurite za kakvom vrućom pričom?

S ramena je skinuo lanenu jaknu, zavukao ruku u džep i pružio joj pismo. - Zapravo... htio sam vam ovo dati.

- Što je to? - Isprika. - Isprika? - Za moje neljubazno ponašanje prošle večeri. Nije učinila ni jedan pokret da bi se nagnula preko prijateljice i uzela ga. - Jennifer, da ga uzmem? - Yvonne Moncrieff ju je pogledala, očito uznemirena. - Ne. Možete li ga pročitati, gospodine O'Hare? - rekla je. - Jennifer! - Ako ga je gospodin O'Hare napisao, posve sam sigurna da je savršeno sposoban i naglas ga

pročitati. - Lice ispod naočala bilo je mirno. Stajao je ondje jedan trenutak, bacio pogled na praznu cestu iza sebe i selo koje se dolje u

udolini kupalo u suncu. - Ja bih doista radije... - Onda to i nije neka isprika, zar ne, gospodine O'Hare? - slatko je rekla. - Svatko može

naškrabati nekoliko riječi. Yvonne Moncrieff gledala je u svoje ruke i kimala glavom. Jenniferine bezizražajne naočale i

dalje su bile usmjerene prema njemu, njegov obris vidljiv na njihovim tamnim staklima. Otvorio je omotnicu, izvukao list papira i nakon nekog vremena pročitao sadržaj glasom koji se

među brežuljcima činio neprirodno glasnim. Završio je i gurnuo ga natrag u džep. Osjećao se neobično posramljeno u tišini koju je prekidao samo tihi zvuk motora.

- Moj je suprug - konačno je rekla - otputovao u Afriku. Jutros. - Onda bi mi bilo drago ako biste mi dopustili da vas i gospođu Moncrieff počastim ručkom. -

Pogledao je na sat. - Sada već kasnim ručkom. - Na mene ne računajte. Francis želi da pogledam jednu jahtu poslijepodne. Rekla sam mu da

može samo sanjati. - Odvest ćemo vas do grada, gospodine O'Hare - rekla je Jennifer, pokazujući glavom prema

malenom sjedalu u stražnjem dijelu automobila. - Ne želim biti odgovorna za to da jednog od najčasni j ih dopisnika Nationa uhvati sunčanica ili da se otruje alkoholom.

Pričekala je da se Yvonne izvuče iz svojega sjedala i gurne ga naprijed da Anthony uđe, a zatim je nešto potražila u pretincu za rukavice. - Izvolite - rekla je dobacujući mu rupčić. - I, jasno vam je da ste hodali u posve pogrešnom smjeru? Mi živimo ondje. - Pokazala je prema udaljenu, stablima obraslu brežuljku. Usta su joj se iskrivila u kutovima, upravo toliko da pomisli da mu je oprošteno, i dvije su žene prasnule u smijeh. Osjetivši duboko olakšanje, Anthony O'Hare navukao je šešir na glavu, a automobil je krenuo, spuštajući se uskom cestom prema gradu.

53

* * * Našli su se u prometnom zastoju gotovo odmah nakon što su ispred hotela St Georges iskrcali

Yvonne. - Budite pristojni - dobacila im je dok ih je mahanjem pozdravljala. Rekla je to bezbrižno, primijetio je, kao netko tko zna da druga mogućnost ne dolazi u obzir.

Sada, kada su ostali sami, raspoloženje se promijenilo. Jennifer Stirling postala je tiha, naizgled posvećena vožnji onako kako to nije bila prije dvadesetak minuta. Potajno je pogledavao njezine blago preplanule ruke i profil dok je ona gledala u dugačak niz stražnjih svjetala. Zapitao se, nakratko, je li bila i ljuća nego što je željela priznati.

- Koliko će dugo vaš suprug ostati u Africi? - upitao je da razbije tišinu. - Tjedan dana, najvjerojatnije. Rijetko kad ostaje duže. - Nakratko je provirila preko vrata, očito

da pokuša otkriti što je izazvalo zastoj. - Prilično putovanje za tako kratak boravak. - Vi biste trebali znati, gospodine O'Hare. - Ja? Podigla je obrvu. - Vi znate sve o Africi. To ste rekli sinoć. - Sve? - Znali ste da su muškarci koji ondje posluju uglavnom hulje. - To sam rekao? - Gospodinu Lafayetteu. Anthony se malo spustio na svojemu sjedalu. - Gospođo Stirling... - počeo je. - Oh, nemojte se zabrinjavati. Laurence vas nije čuo. Francis jest, no on ondje ima samo mali

posao pa to nije doživio previše osobno. Automobili su se počeli kretati. - Dopustite mi da vas počastim ručkom - rekao je. - Molim vas. Volio bih dobiti priliku, na pola

sata barem, da vam pokažem da nisam potpuna budala. - Mislite da me tako brzo možete natjerati da promijenim mišljenje? - Ponovno onaj osmijeh. - Pokušao bih ako mi pružite priliku. Pokažite mi gdje trebamo ići.

Konobar joj je donio limunadu u visokoj čaši. Ispila je gutljaj, a zatim se naslonila na stolac i proučavala luku.

- Lijep pogled - rekao je. - Da - složila se. Kosa joj je padala niz glavu kao što bi se boja slijevala niz vrč, u tankom sloju svilenih plavih

uvojaka koji su završavali neposredno iznad njezinih ramena. Nije bila njegov tip. Više su mu se sviđale klasično manje lijepe žene, one koje su u sebi nosile dašak nečeg mračnijeg, čija je privlačnost vizualno bila manje upadljiva. - Vi ne pijete?

Pogledao je u svoju čašu. - Zapravo ne bih smio. - Ženina naredba? - Nemam je, razveden sam - ispravio ju je. - Liječnikova. - Pa vama je prošla večer doista bila nepodnošljiva. Slegnuo je ramenima. - Ne provodim mnogo vremena u društvu. - Slučajni turist. - Priznajem. Oružani sukobi manje me zastrašuju. Njezin je osmijeh sada bio sporiji i vragolastiji. - Pa vi ste, znači, William Boot8 - uskliknula je. -

Izgubljen u ratnoj zoni društva na Rivijeri. - Boot... - Na spomen Waughova nesretnog izmišljenog lika prvi se put toga dana iskreno

nasmijao. - Pretpostavljam da ste s pravom mogli reći nešto mnogo gore. Jedna je žena ušla u restoran, na svoje goleme grudi prislonila je psa dugmastih očiju. Prošetala

je između stolova s nekom vrstom zamorne odlučnosti, kao da si je mogla dopustiti da se

8 Lik novinara iz komičnog romana Scoop Evelyna Waugha, nap. prev.

54

usredotoči samo na smjer kretanja. Kada je sjela za prazan stol nekoliko mjesta dalje od njih, učinila je to s blagim uzdahom olakšanja. Spustila je psa na pod, a on je podvio rep i tresao se.

- Dakle, gospođo Stirling... - Jennifer. - Jennifer, recite mi nešto o sebi - rekao je, naginjući se preko stola. - Vi biste trebali govoriti meni. Zapravo, pokazati mi. - Što? - Da niste potpuni idiot. Čini mi se da ste si za to odredili pola sata. - Aha. Koliko mi je još ostalo? Pogledala je na sat. - Oko devet minuta. - I, kako mi ide zasada? - Ne možete očekivati od mene da tako brzo donesem odluku. Ušutjeli su, on zato što nije znao što bi rekao, što nije bilo uobičajeno za njega, ona možda jer je

žalila zbog izbora riječi. Anthony O'Hare mislio je na posljednju ženu s kojom se spetljao, suprugu svoga zubara, crvenokosu s kožom toliko prozirnom da ju je oklijevao intenzivno gledati iz straha da će vidjeti što je ispod nje. Bila je potištena zbog muževljeve dugotrajne ravnodušnosti prema njoj. Anthony je bio prilično siguran da je njezino prihvaćanje njegova udvaranja između ostalog bilo i čin osvete.

- Kako provodite dane, Jennifer? - Strah me reći. Podigao je obrvu. - Činim toliko malo toga što bi bilo vrijedno spomena da me strah da ćete me strašno osuđivati.

- Iz načina na koji je to rekla znao je da se uopće ne boji. - Vodite brigu o dvije kuće. - Ne vodim. Imamo privremeno osoblje. A gospođa Cordoza koja se brine o kući u Londonu u

tome je mnogo spretnija od mene. - Čime se onda bavite? - Priređujem koktel-zabave, večere. Uljepšavam stvari. Dotjerujem se. - U tome ste jako dobri. - Oh, stručnjakinja. To je posebna vještina, znate. Mogao ju je gledati cijeli dan. Bilo je nečega u načinu na koji joj se gornja usnica izvijala

spajajući se s mekom kožom ispod nosa. Postojao je poseban naziv za taj dio lica i bio je siguran da će se, bude li dovoljno dugo gledao u njega, sjetiti kako se zove.

- Činim ono za što sam stvorena. Ulovila sam bogatog muža i činim ga sretnim. Osmijeh se pokolebao. Možda bi muškarcu bez njegova iskustva promaknulo to blago boranje

oko očiju, sumnja u nešto složenije od onoga što se moglo vidjeti na površini. - Zapravo, popit ću nešto - rekla je. - Hoćete li mi strašno zamjeriti? - Bezuvjetno morate nešto popiti. Posredno ću u tome uživati. - Posredno - ponovila je, mašući konobaru. Naručila je martini s puno leda. Piće za opuštanje, pomislio je; ne želi ništa skrivati, izgubiti se u alkoholu. Bio je pomalo

razočaran. - Ako ćete se zbog toga osjećati bolje - blago je rekao - ja ne znam ništa drugo osim raditi.

- Da, mislim da ste u pravu - nadovezala se. - Muškarcima je lakše raditi nego izlaziti na kraj s drugim stvarima.

- S drugim stvarima? - S neredom svakodnevnog života. S ljudima koji se ne ponašaju onako kako bi oni htjeli i s

osjećajima koje radije ne bi osjećali. Na poslu možete biti uspješni, možete biti gospodari na svom terenu. Možete postići da vas drugi slušaju.

- U tom svijetu ja ne živim. - Nasmijao se. - Ali vi možete napisati priču i sljedećeg je dana vidjeti na novinskom štandu. Ne čini li vas to

ponosnim? - Nekada jest. No nakon nekog vremena taj se osjećaj izgubio. Mislim da već neko vrijeme

nisam učinio ništa na što bih mogao biti ponosan. Sve što napišem, brzo pada u zaborav, a sutradan se u to zamotavaju pržena riba i pomfrit.

- Doista? Zašto onda teško radite?

55

Progutao je slinu, tjerajući iz misli sliku svoga sina. Iznenada je osjetio silnu želju za pićem. Nasilu se nasmiješio. - Zbog svih razloga koje ste naveli. To je mnogo jednostavnije nego baviti se svim ostalim.

Pogledi su im se sreli i, u tom trenutku nepažnje, njezin je osmijeh nestao. Malo se zarumenjela i štapićem za koktele polako promiješala piće. - Posredno - polako je izgovorila tu riječ. - Morat ćete mi objasniti što to znači, Anthony.

Način na koji je izgovorila njegovo ime stvorio je svojevrsnu intimnost. Obećavao je nešto, ponavljanje u skoroj budućnosti.

- To znači... - Anthonyjeva su se usta osušila - ...znači zadovoljstvo stečeno zadovoljstvom nekog drugog.

Nakon što ga je iskrcala ispred njegova hotela, ležao je na krevetu i gotovo sat vremena buljio u strop. Zatim se spustio do recepcije, zatražio razglednicu i napisao poruku sinu, pitajući se hoće li mu je Clarissa proslijediti.

Kada se vratio u sobu, ispod vrata je pronašao poruku:

Dvaput je pročitao poruku, a zatim odjurio do recepcije i Donu poslao brzojav:

ZANEMARI POSLJEDNJI BRZOJAV STOP OSTAJEM RADITI NA NIZU ČLANAKA O RIVIJERSKOM VISOKOM DRUŠTVU STOP UKLJUČUJUĆI MODNE SAVJETE STOP

Nacerio se, presavio ga i predao na slanje, zamišljajući lice svojega urednika dok ga bude čitao, a zatim se pokušao domisliti kako da prije večere odijelo dovede u red.

Te je večeri Anthony O'Hare bio neodoljivo šarmantan. Bio je onakav kakav je trebao biti prethodne večeri. Onakav kakav je možda trebao biti dok je bio oženjen. Bio je duhovit, zabavan, plemenit. Ona nikada nije bila u Kongu - njezin je suprug izjavio da to nije mjesto „za takve kao što je ona" - i možda zato što je sada osjećao silnu potrebu da se suprotstavi Stirlingu, Anthony ju je odlučio natjerati da zavoli tu zemlju. Govorio joj je o elegantnim i stablima zasađenim ulicama Leopoldvillea, o belgijskim doseljenicima koji su uvozili svu svoju hranu, konzerviranu i smrznutu, po užasno visokim cijenama, umjesto da uživaju u jednom od najvećih obilja hrane na svijetu. Ispričao joj je o šoku koji su doživjeli Europljani koji su živjeli u gradu kada je ustanak u leopoldvillskom garnizonu završio njihovim progonom i bijegom u razmjerno sigurniji Stanleyville.

Htio joj se pokazati u najboljem svjetlu, htio je da ga gleda s divljenjem umjesto sa sažaljenjem i razdraženošću koje je vidio u njezinim očima. I nešto se čudno dogodilo: dok se pretvarao da je

56

šarmantan i vedar stranac, shvatio je da se nakratko u njega i pretvorio. Pomislio je na svoju majku. - Smiješi se - govorila mu je dok je bio dječak, to će te učiniti sretnijim. Nije joj vjerovao.

Jennifer je s druge strane bila bezbrižna. Više je slušala nego što je govorila, kao što se i očekivalo od društveno inteligentnih žena, a kada bi se nasmijala na nešto što je rekao, otkrio je da ga to čini još srdačnijim i da u njemu budi želju da je ponovo nasmije. Shvatio je, sa zadovoljstvom, da su privlačili poglede pune divljenja - onaj iznimno vesel i par za stolom šesnaest. Ona je bila neobično drska zbog toga što je vide s muškarcem koji nije njezin suprug. Možda je društvo na Rivijeri tako funkcioniralo, pomislio je, beskonačan društveni duet s muževima i ženama drugih ljudi. Nije mu se sviđalo razmišljati o drugoj mogućnosti: da muškarac njegova statusa i njegove društvene pripadnosti nije mogao biti doživljen kao prijetnja.

Nedugo nakon glavnoga jela, visoki muškarac u savršeno krojenu odijelu pojavio se za njihovim stolom. Poljubio je Jennifer u oba obraza, a zatim pričekao da bude predstavljen nakon što su razmijenili šaljive pozdrave. - Dragi Richarde, ovo je gospodin Boot - rekla je, ozbiljna izraza lica. - On piše članak o Larryju za jedne londonske novine, a ja nadopunjujem profil i pokušavam mu pokazati da industrijalci i njihove žene nisu posve dosadni.

- Jenny mislim da tebe nitko ne bi mogao optužiti da si dosadna. - Pružio je Anthonyju ruku. - Richard Case.

- Anthony... ah... Boot. Koliko mogu vidjeti, društvo na Rivijeri uopće nije dosadno. Gospodin i gospođa Stirling bili su predivni domaćini - dodao je. Odlučio je biti diplomatičan.

- Možda će gospodin Boot napisati nešto i o tebi. Richard posjeduje hotel na vrhu brežuljka. Onaj s prekrasnim pogledom. On se nalazi točno u epicentru zbivanja na Rivijeri.

- Možda bismo vas mogli ugostiti sljedeći put kada dođete, gospodine Boot - pozvao ga je. - To bi mi se jako svidjelo, ali pričekat ću reakciju gospodina Stirlinga na ono što sam sada

napisao prije nego što procijenim hoće li mi biti dopušteno da se vratim ovamo - odgovorio mu je. Oboje su pozorno nastojali neprekidno spominjati Laurencea, pomislio je poslije, nastojeći ga nevidljivog zadržati između sebe.

Te je večeri blistala. Odisala je energijom za koju mu se činilo da je samo on osjeća. Jesam li ja uzrok tomu? pitao se dok ju je gledao kako jede. Ili je to samo olakšanje zbog toga što nije pod budnim okom onog svog odurnog muža? Sjećajući se kako ju je Stirling prethodne večeri ponizio, htio je doznati njezino mišljenje o situaciji na burzi, o premijeru Macmillanu, o kraljevskom vjenčanju, ne dopuštajući joj da se prikloni njegovu mišljenju. Ona nije bila osobito svjesna svijeta izvan kojeg je živjela, ali je imala pronicav uvid u ljudsku prirodu i bila dovoljno zainteresirana za ono što joj je govorio da bude laskavo društvo. Nakratko je pomislio na Clarissu, na njezine ogorčene prosudbe o ljudima koji je okružuju, na njezinu spremnost da vidi prezir u najpovršnijim gestama. Već godinama nije toliko uživao u večeri.

- Uskoro bih trebala krenuti - rekla je nakon što je pogledala na sat. Stigla je kava, a s njom i malen srebrni pladanj sa savršeno složenim minjonima.

Odložio je ubrus na stol, osjećajući razočaranje. - Ne možeš -rekao je pa ubrzo dodao - još nisam siguran jesam li uspio promijeniti tvoje mišljenje o meni.

- Doista? Aha, to je valjda to. - Okrenula je glavu i ugledala Richarda Casea za šankom s prijateljima. Hitro je svrnuo pogled, kao da ih je gledao.

Proučavala je Anthonyjevo lice. Ako ga je provjeravala, čini se da je prošao. Nagnula se naprijed i stišala glas: - Znaš li veslati?

- Znam li veslat i?

Prošetali su se do pristaništa. Kada su stigli, ona se zagledala u vodu kao da nije bila sigurna hoće li prepoznati čamac ne provjeri li dvaput njegovo ime, a onda je konačno ispružila ruku prema malenom gumenom čamcu. Spustio se u njega, pružio joj ruku i pomogao da sjedne na sjedalo nasuprot njegovu. Puhao je topli vjetrić, a svjetla brodova za lov na jastoge miroljubivo su treperila u dubokoj tami.

- Kamo ćemo? - Skinuo je jaknu, odložio je na sjedalo kraj sebe i uhvatio vesla.

57

- Ah, samo veslaj u onome smjeru. Pokazat ću ti kada dođemo. Polako je veslao, osluškujući pljuskanje valova po bokovima čamca.

Ona je sjedila nasuprot njemu, sa šalom nemarno prebačenim preko ramena. Bila mu je okrenuta leđima da bi vidjela kamo ga vodi.

Anthony je blokirao misli. U uobičajenim bi okolnostima razmišljao o strategiji kada da napravi prvi potez, uzbuđen onim što je večer mogla donijeti. No, iako je bio sam s ovom ženom, iako ga je pozvala na brod usred crnog mora, nije bio uvjeren da zna u kojem će smjeru ta večer otići.

- Ondje - rekla je, pokazujući. - Onaj tamo. - Brod, rekla si. - Zurio je u golemu, uređenu bijelu jahtu. - Ovelik brod - priznala je. - Zapravo nisam od onih koji obožavaju jahte. Navratim na nju

nekoliko puta godišnje. Usidrili su gumeni čamac i popeli se na jahtu. Rekla mu je da sjedne na klupu obloženu jastucima i nekoliko minuta poslije izronila iz kabine.

Skinula je cipele, primijetio je, trudeći se da ne gleda u njezina nemoguće malena stopala. - Napravila sam ti bezalkoholni koktel - rekla je, pružajući mu čašu. - Nisam bila sigurna hoćeš li moći podnijeti još jedan tonik.

Bilo je toplo, čak i tako daleko od luke, a valovi su bili toliko blagi da se jahta jedva micala. Iza njezinih je leđa mogao vidjeti svjetla luke, automobile koji bi se s vremena na vrijeme uspinjali priobalnom cestom. Razmišljao je o Kongu i osjećao se poput nekoga tko je iz pakla zračnim putem bio prebačen u raj o kojemu je mogao samo maštati.

Natočila si je još jedan martini i sjela na klupu nasuprot njemu, podvivši noge ispod sebe. - Dakle - rekao je - kako ste se ti i tvoj muž upoznali? - Moj muž? Je l' još uvijek radimo? - Ne, samo me zanima. - Što? - Kako je on... - Zaustavio se. - Zanima me kako ljudi završavaju zajedno. - Susreli smo se na balu. On je donirao novac ranjenim pripadnicima oružanih snaga. Sjedio je

za mojim stolom, pozvao me na večeru i to je bilo to. - To je bilo to? - Sve je bilo prilično izravno. Nakon nekoliko mjeseci zaprosio me i ja sam pristala. - Bila si vrlo mlada. - Imala sam dvadeset dvije. Moji su roditelji bili oduševljeni. - Zato što je bogat? - Zato što su mislili da je prikladna partija. Ostavljao je dojam pouzdanosti i bio na dobrom

glasu. - A tebi je to važno? - Nije li to svima važno? - Igrala se rubom suknje izravnavajući i gladeći ga. - Sada ja

postavljam pitanja. Koliko dugo si bio oženjen, Boot? - Tri godine. - To nije bilo dugo. - Prilično sam brzo shvatio da smo pogriješili. - Ona nije imala ništa protiv toga što si se razveo od nje? - Ona se razvela od mene. - Gledala ga je i mogao je vidjeti da razmišlja o svim načinima na

koje je to mogao zaslužiti. - Nisam bio vjeran muž - dodao je i dok je govorio, nije bio siguran zašto joj je to rekao.

- Sigurno ti nedostaje sin. - Nedostaje mi, da - složio se. - Ponekad se pitam bih li učinio to što sam učinio da sam znao

koliko će mi nedostajati. -Je 1' to razlog zbog kojeg piješ? Uputio joj je iskrivljen osmijeh. - Nemojte me pokušavati popraviti, gospođo Stirl. Mnoge su

dobronamjerne žene to pokušale. Spustila je pogled na piće. - Tko kaže da te hoću popraviti? - Zračiš tom... dobrotvornošću. To me čini nervoznim. - Ne možeš sakriti tugu.

58

- A ti znaš nešto o tome? - Nisam glupa. Nitko nema sve. Znam to podjednako dobro kao i ti. - Tvoj muž ima. - Lijepo od tebe što to kažeš. - Nisam to lijepo mislio. Pogledi su im se sreli, a zatim je ona skrenula pogled prema obali. Raspoloženje je postalo

gotovo borbeno, kao da su potiho bili ljuti jedno na drugo. Daleko od ograničenja stvarnoga života na obali, nešto se među njima opustilo. Želim je, pomislio je, gotovo utješen time što može osjećati nešto toliko uobičajeno.

- S koliko si udanih žena spavao? - Njezin je glas presjekao miran zrak. Gotovo se zagrcnuo. - Vjerojatno je jednostavnije reći da sam spavao s nekoliko koje nisu bile

udane. Malo je razmislila o tome. - Jesmo li mi dostupnije? - Da. - A zašto te žene spavaju s tobom? - Ne znam. Možda zato što su nesretne. - A ti ih usrećuješ. - Nakratko, pretpostavljam. - Ne čini li te to žigolom? - Opet onaj osmijeh, zaigran u kutovima usana. - Ne, samo nekim tko voli spavati s udanim ženama. Ovaj put tišina kao da mu je ušla u kosti. Prekinuo bi je da je znao što reći. - Gospodine O'Hare, ja neću spavati s vama. Dvaput je u glavi prevrtio njezine riječi prije nego što je bio siguran da je shvatio što je rekla.

Ispio je još jedan gutljaj, dolazeći k sebi. - To je u redu. - Doista? - Ne - nasilu se nasmiješio - nije. No morat će biti. - Nisam dovoljno nesretna da bih spavala s tobom. Bože, kada ga je pogledala, kao da je sve mogla vidjeti. Nije bio siguran da mu se to sviđa. - Nisam čak ni poljubila drugog muškarca otkad sam se udala. Nijednog. - To je vrijedno divljenja. - Ne vjeruješ mi. - Vjerujem, ali se rijetko događa. - Sada misliš da sam užasno dosadna. - Ustala je i prošetala uz rub jahte, okrenuvši se prema

njemu kada je došla do mosta. - Zaljubljuju li se te tvoje udane žene u tebe? - Pomalo. - Budu li tužne kad ih napustiš? - Kako znaš da one ne ostavljaju mene? Pričekala je. - A što se tiče zaljubljivanja - na kraju je dodao - uglavnom poslije s njima ne razgovaram. - Zanemaruješ ih? - Ne, često sam u inozemstvu. Uglavnom ne provodim mnogo vremena na jednom mjestu. A,

osim toga, one imaju svoje muževe, svoje živote... Ne vjerujem da je ijedna od njih ikada namjeravala napustiti svoga muža. Bilo je to samo... odvraćanje pozornosti.

- Jesi li ti volio neku od njih? - Nisam. - Jesi li volio svoju ženu? - Mislio sam da je volim. Sada nisam siguran. - Jesi li ikada ikoga volio? - Svog sina. - Koliko ima godina? - Osam. Ti bi bila dobra novinarka. - Tebi doista ide na živce to što se ne bavim ničim korisnim, zar ne? - Prasnula je u smijeh. - Mislim da bi se mogla izgubiti u tom životu kojim živiš.

59

- Je li? A što misliš da bih trebala činiti umjesto toga? - Približila mu se nekoliko koraka. Mogao je vidjeti odraz mjesečine na njezinoj blijedoj koži i plave sjene u udubinama na njezinu vratu. Približila se još jedan korak i stišala glas iako u blizini nije bilo nikoga. - Što si mi ono rekao, Anthony? Ne pokušavaj me popravit i .

- Zašto bih? Rekla si mi da nisi nesretna. - Dah mu je zastao na dnu grla. Sada je bila tako blizu, njezine su oči tražile njegove. Osjećao se pijano, osjetila su mu bila izoštrena, kao da se svakim svojim dijelom nemilosrdno utiskivala u njegovu svijest. Udahnuo je njezin miris, nešto cvjetno, orijentalno.

- Mislim - rekla je polako - da bi sve što si mi noćas rekao, rekao svakoj od tih svojih udanih žena.

- Nisi u pravu - usprotivio se, no znao je da govori istinu. Bilo je to sve što je mogao učiniti da ne zdrobi te usne, da ih ne prekrije svojima. Činilo mu se da nikada u životu nije bio toliko uzbuđen.

- Mislim - nastavila je - da bismo ti i ja jedno drugo mogli učiniti strašno nesretnima. I dok je govorila, nešto duboko u njemu malo se zaprepastilo, kao u obrani. - Mislim - rekao je

polako - da bi mi se to jako svidjelo.

60

muškarac ženi na razglednici

61

6.

Žene su ponovo kuckale. Mogla ih je samo vidjeti kroz prozor spavaće sobe: jedna tamna, a jedna s nemoguće crvenom kosom, stajale su s unutrašnje strane prozora stana na uglu, na prvom katu. Tko god da je prošao, počele bi kuckati po staklu, mašući i smijući mu se ako bi slučajno pogledao gore.

Ljutile su Laurencea. Sudac Visokog suda u jednom je slučaju te godine upozorio žene da to ne čine. Laurence je rekao da njihovo moljakanje, koliko god diskretno bilo, umanjuje ugled cijele četvrti. Nije mogao shvatiti zašto nitko ništa nije poduzimao ako su time kršile zakon.

Jennifer one nisu smetale. Činilo joj se da su iza stakla utamničene. Jednom im je čak i mahnula, no samo su je pogledale pa je ubrzala korak.

To je bio jedini otklon od nove kolotečine u koju su ušli njezini dani. Ustajala je kad i Laurence, kuhala mu kavu i pravila tost te donosila novine iz hodnika dok bi se on brijao i oblačio. Često je ustajala prije njega, uređivala frizuru i šminkala se da bi, dok se kuhinjom kretala u kućnoj haljini, izgledala lijepo i dotjerano tijekom onih nekoliko trenutaka kada bi on podigao pogled s novina. Nekako je bilo lakše početi dan bez njegova razdraženog uzdisanja.

Ustao bi od stola, dopustio joj da mu pomogne odjenuti ogrtač i, uglavnom nakon osam, njegov bi vozač diskretno pokucao na ulazna vrata. Mahala bi sve dok automobil ne bi nestao iza ugla.

Desetak minuta poslije pozdravila bi gospođu Cordoza i, dok bi im ona pripremala čaj usput komentirajući hladnoću, pregledala bi popis koji je pripremila i koji je detaljno objašnjavao što bi toga dana trebalo učiniti. Osim uobičajenih poslova - usisavanja, brisanja prašine i pranja - na popisu bi se često našlo i malo šivanja: možda je dugme palo s manšete na Laurenceovoj košulji ili je neke cipele trebalo očistiti. Gospođa Cordoza trebala bi možda složiti ormar s posteljinom, provjeriti i presložiti njegov sadržaj ili je trebalo ulaštiti kutiju sa srebrnim jedaćim priborom, što je obavljala sjedeći za kuhinjskim stolom prekrivenim novinskim papirom, slušajući radio.

Jennifer bi se u međuvremenu okupala i odjenula. Mogla je pokucati na susjedna vrata i svratiti na kavu k Yvonne, izvesti majku na lagani ručak ili pozvati taksi i otići u središte grada i obaviti sitnu božićnu kupnju. Uvijek je pazila da se vrati do ranog poslijepodneva. Tada bi za gospođu Cordoza pronašla nove zadatke: poslala bi je na autobus da kupi materijal za zastore; u potragu za određenom vrstom ribe za koju je Laurence rekao da bi je volio jesti. Jednom je domaćici dala slobodno cijelo poslijepodne - bilo što da si omogući sat ili dva nasamo u kući, da osigura vrijeme za traženje novih pisama.

U dva tjedna, koliko je prošlo od pronalaska prvoga pisma, pronašla je još dva. I ona su bila naslovljena na poštanski pretinac, no bilo je očito da su upućena njoj. Isti rukopis, isti strastven, izravan način obraćanja. Riječi kao da su budile dubok odjek u njezinoj duši. Opisivale su događaje koji su joj, iako ih se nije mogla sjetiti, bili duboko poznati, poput vibracije golema zvona koja se zadržala još dugo nakon što je ono prestalo zvoniti.

Svako je bilo potpisano s ,,B". Čitala ih je ponovo i ponovo, sve dok joj se riječi nisu utisnule u dušu.

62

63

Kada je čitala posljednje retke, oči bi joj se napunile suzama. Nemoj ga vol jet i . Mol im te, nemoj ga vol jet i . Sada joj je sve postalo malo jasnije: nije izmislila distancu koju je osjećala između sebe i Laurencea. Ona je bila posljedica toga što se zaljubila u nekog drugog. To su bila strastvena pisma: taj joj se muškarac otvorio onako kako se Laurence nikada ne bi mogao. Kada je čitala njegova pisma, koža bi joj se zažarila, srce ubrzalo. Prepoznala je te r i ječ i . No koliko god da su joj bile poznate, još joj je uvijek velik dio nedostajao.

Glava joj je bila puna pitanja. Jesu li dugo bili u vezi? Je li to bilo nedavno? Je li vodila ljubav s tim čovjekom? Je li zato bila toliko ukočena sa svojim suprugom?

I ono što joj je bilo najneshvatljivije: tko je bio taj ljubavnik? Tri je pisma pročitala s forenzičnom preciznošću, tražeći odgovore. Nije se mogla sjetiti nikoga

koga je poznavala, a čije je ime počinjalo slovom b, osim računovođe svojega supruga, koji se zvao Bernard. Bila je posve sigurna da u njega nikada nije bila zaljubljena. Je li ju B. posjetio u bolnici, u danima kada nije bila pri sebi, kada nikoga oko sebe nije mogla prepoznati? Je li ju sada promatrao s udaljenosti? Čekajući da ona ostvari kontakt? Negdje je postojao. U svojim je rukama držao ključ zagonetke.

Iz dana u dan pokušavala je zamisliti da je onakva kakva je bila: ta žena puna tajni. Gdje bi stara Jennifer skrila pisma? Gdje su bili odgovori na njezino drugo, tajno postojanje? Dva je pisma otkrila u knjigama, jedno uredno zamotano u čarapu. Sva su bila na mjestima na kojima ih njezin suprug nikada ne bi tražio. Bila sam pametna, pomislila je. A zatim, s malo većom nelagodom: bila sam licemjerna.

- Majko - počela je za vrijeme jednog ručka dok je jela sendvič na najvišem katu robne kuće John Lewis - tko je vozio kada sam doživjela nesreću?

Majka je podigla pogled i oštro je pogledala. Restoran oko njih bio je prepun gostiju natovarenih vrećicama i teškim kaputima, a blagovaonica odzvanjala od razgovora i premještanja porculanskog posuđa.

Pogledala je uokolo prije nego što je pogled vratila na Jennifer, kao da je to pitanje bilo podrivačko. - Dušo, moramo li se doista toga prisjećati?

Jennifer je ispila gutljaj čaja. - Tako malo znam o tome što se dogodilo. Možda bi mi pomoglo kada bih sve dijelove mogla povezati u cjelinu.

- Skoro si umrla. Doista ne želim misliti na to. - Ali, što se dogodilo? Jesam li ja vozila? Njezina je majka proučavala tanjur. - Ne sjećam se. - Ako nisam ja, što se dogodilo s vozačem? Ako sam ja bila ozlijeđena, morao je biti i on. - Ne znam. A kako i bih? Laurence se uvijek brine o svom osoblju, zar ne? Pretpostavljam da

nije bio jako ozlijeđen. Ako mu je trebalo liječenje, usuđujem se reći da bi Laurence platio za to. Jennifer je pomislila na vozača koji ih je dočekao kada je napustila bolnicu: šezdesetogodišnjak

umorna izgleda, urednih brkova i proćelave glave. Nije izgledao kao da je proživio neku veću traumu - ili kao da je bio njezin ljubavnik.

Njezina je majka gurnula ustranu ostatke sendviča. - Zašto ga ne pitaš? - Pitat ću. - No znala je da neće. - On ne želi da previše razmišljam o tome. - Dušo draga, sigurna sam mi je prilično u pravu. Možda da prihvatiš njegov savjet. - Znaš li kamo sam išla? Majka je bila uzbuđena i pomalo iscrpljena tim ispitivanjem. -Ne znam, vjerojatno u kupnju.

Čuj, to se dogodilo negdje u blizini Marylebone Roada. Mislim da je auto udario u autobus ili se autobus zabio u auto. To je sve bilo prestrašno. Jenny, dušo, mogli smo misliti samo na tvoj oporavak. - Usne su joj oblikovale ravnu crtu, iz čega je Jennifer zaključila da je razgovor završen.

U kutu restorana jedna je žena, umotana u tamnozeleni kaput, gledala u oči muškarca koji je prstom pratio njezin profil. Dok je Jennifer gledala, žena je zubima uhvatila vrh njegova prsta i lagano ga zagrizla. Ležerna intimnost geste izazvala je u njoj mali električni šok. Činilo se da nitko drugi nije primijetio taj par.

64

Gospođa Verrinder ubrusom je obrisala usta. - Dušo, zašto je to zapravo važno? Automobilske se nesreće događaju. Što je više automobila, čini se da će biti opasnije. Mislim da polovina ljudi na cesti ne zna voziti. Ne kao što je vozio tvoj otac. On je vozio pažljivo.

Jennifer ju nije gledala. - Kako god, sada si dobro, zar ne? Sve ide nabolje? - Dobro sam - Jennifer je majci uputila prekrasan osmijeh. -Sasvim dobro.

Kada bi ona i Laurence izlazili navečer, na večeru ili piće, primijetila je da je počela njihov širi krug prijatelja i poznanika gledati drugim očima. Kada bi joj neki muškarac darovao više pažnje nego što je bilo potrebno, otkrila je da ne može s njega svrnuti pogled. Je li to on? Je li njegov ljubazni pozdrav imao kakvo skriveno značenje? Je li to bio značajan osmijeh?

Tri su muškarca dolazila u obzir, ako bi se B. zanemarilo kao nadimak. Jack Amory, direktor tvrtke za proizvodnju rezervnih automobilskih dijelova, bio je neoženjen i svaki put kada bi se sreli razmetljivo bi joj ljubio ruku. No on je to činio naočigled Laurenceu pa nije mogla procijeniti je li dvostruko blefirao.

Tu je zatim bio Reggie Carpenter, Yvonnein rođak, koji je ponekad za večerom izmišljao stihove. Tamnokos, umornih i šaljivih očiju, bio je mlađi od dobi za koju joj se činilo da ima njezin pismopisac, ali bio je šarmantan i zabavan i činilo se da uvijek sjedi kraj nje kad god Laurencea nije u blizini.

Tu je onda bio i Bill, naravno. Bill, koji je pripovijedao šale kao da su samo njoj namijenjene, koji je smijući se potvrđivao da je obožava, čak i pred Violet. Zasigurno je prema njoj nešto osjećao. No je li moguće da je i ona prema njemu nešto osjećala?

Više je pozornosti počela pridavati svom izgledu. Redovito je posjećivala frizera, kupila nekoliko novih haljina, postala razgovorljivija, „više nalik na sebe", kao što je Yvonne s odobravanjem primijetila. U tjednima nakon nesreće skrivala se iza svojih prijateljica, no sada je počela postavljati pitanja i ljubazno ih ispitivati, s određenom odlučnošću, tražeći u oklopu pukotinu koja bi je mogla dovesti do nekih odgovora. Povremeno je u razgovoru postavljala zamke, raspitujući se bi li tko htio viski, a zatim bi gledala muška lica ne bi li ugledala iskru prepoznavanja. No Laurence nikada nije bio daleko i činilo joj se da bi joj taj netko, čak i da je shvatio njezine znakove, teško to mogao dati do znanja.

Ako je njezin suprug primijetio osobit žar s kojim se upuštala u razgovore s njihovim prijateljima, nije ništa spominjao. Općenito nije mnogo komentirao. Nakon one noći kada su se posvađali, nijedanput joj nije prišao, seksualno. Bio je ljubazan, ali distanciran. Dokasna je radio u svojoj radnoj sobi i često bi ustao i ot išao iz kuće prije nego što bi se probudila. Nekoliko je puta prošla pokraj gostinske spavaće sobe i vidjela nespremljenu posteljinu koja joj je govorila da je još jednu noć proveo sam; bio je to tihi ukor. Znala je da bi se zbog toga trebala osjećati lošije nego što se osjećala, no sve je više željela slobodu koja bi joj omogućila da se povuče u svoj privatni paralelni svijet u kojemu bi mogla ponovo proživljavati svoju mitsku, strastvenu ljubav i vidjeti sebe očima muškarca koji ju je obožavao.

Negdje, rekla je sama sebi, B. je još uvijek tamo negdje vani. I čeka je.

* * * - Ove treba potpisati, a na vrhu police nalazi se nekoliko darova koji su jutros stigli. Butelja

šampanjca od Citroëna, pletena košara od proizvođača cementa iz Peterborougha i kutija čokolade od vaših računovođa. Znam da ne volite čokolade s tekućim punjenjem pa sam pomislila da bi ih, ako nemate ništa protiv, mogla podijeliti po uredu. Znam da Elsie Machzynski osobito voli šećerni preljev.

Jedva da je podigao pogled. - To će biti u redu. - Moira je primijetila da su misli gospodina Stirlinga bile daleko od božićnih darova.

65

- Također se nadam da nemate ništa protiv, ali mislila sam unaprijed i organizirala dostavu za božićnu zabavu. Vi ste odlučili da bi bilo bolje zabavu organizirati ovdje, a ne u restoranu, sada kada je tvrtka puno veća, stoga sam zamolila dostavljače da postave mali bife.

- Dobro. Kada je to? - Dvadeset trećeg. Nakon radnog vremena. To je onaj petak prije blagdana. - Aha. Zbog čega je toliko opterećen? Toliko jadan? Posao nikada nije išao bolje. Njihovi su se

proizvodi tražili. Čak i unatoč ograničenju izdavanja kredita koje su novine najavljivale, Acme Mineral and Mining bila je jedna od najstabilnijih tvrtki u zemlji. Više nije bilo onih problematičnih pisama, a ona koja je primila prošlog mjeseca još su uvijek stajala u njezinoj gornjoj ladici i njezin ih šef nije vidio.

- Također sam pomislila da biste željeli... Iznenada je digao pogled reagirajući na zvuk izvana i Moira se zbunjeno okrenula da vidi u što

se on to zagledao. A ondje je bila ona, hodala je kroz ured, savršeno valovite kose, s crvenim šeširićem na glavi, u cipelama u istoj nijansi. Što je radila ovdje? Ogledala se oko sebe kao da nekoga traži, na što joj je gospodin Stevens iz računovodstva pristupio i pružio ruku. Rukovali su se i nakratko porazgovarali prije nego što su pogledali preko ureda prema mjestu na kojemu su ona i gospodin Stirling stajali. Gospođa Stirling mahnula im je na pozdrav.

Moirina je ruka krenula prema kosi. Neke su žene uvijek uspijevale izgledati kao da su upravo sišle sa stranica modnog časopisa i Jennifer Stirling bila je jedna od njih. Moiri to nije smetalo: ona je oduvijek svoju energiju usmjeravala na posao, na sadržajnija postignuća. No bilo je teško, kada takva žena ušeta u ured, obraza rumenih od vanjske hladnoće, s dva blještava dijamanta na ušima, ne osjetiti se barem malo beznačajno u usporedbi s njom. Podsjećala je na savršeno umotan božićni dar, na sjajni ukras.

- Gospođo Stirling - Moira je ljubazno pozdravila. - Dobar dan - Jennifer joj je odzdravila. - Ovo je neočekivano zadovoljstvo. - Gospođa Stirling zastala je da je pozdravi, a ona, iako se

čudno osjećala, bila je potajno zadovoljna. Poput nevoljenog studenta kojemu priđe njegova simpatija.

- Želite li da odem? - Moira se čudno osjećala stojeći između njih. - Imam nekog posla... - O ne, ne zbog mene. Ostat ću samo na tren. - Okrenula se svojemu suprugu. - Bila sam u

blizini i pomislila da ću provjeriti hoćeš li večeras dugo ostati u uredu. Ako ostaješ, možda skočim do Harrisonovih. Kuhat će vino.

- Ja... idi k njima. Vratim li se ranije, naći ćemo se kod njih. - To bi bilo lijepo - rekla je. Osjećao se blagi miris parfema Nine Ricci. Moira ga je probala

prošlog tjedna u D. H. Evansu, no učinio joj se preskupim. Sada je požalila što ga nije kupila. - Nastojat ću ranije završiti. Nije se činilo da se gospođi Stirling bilo kamo žuri. Stajala je ispred svojega supruga, no činilo

se da je više zanima razgledavanje ureda i ljudi koji su sjedili za stolovima. Sve ih je pogledala vrlo pozorno. Činilo se kao da nikada nije bila ondje.

- Prošlo je neko vrijeme od tvojeg posljednjeg posjeta - rekao joj je. - Da - rekla je. - Pretpostavljam da jest. Nastala je kratka stanka. - Oh! - iznenada je uskliknula. - Kako se zovu tvoji vozači? Namrgodio se. - Moji vozači? Blago je slegnula ramenima. - Pomislila sam da bi volio da kupim božićni dar za svakoga od

njih. To ga nije zbunilo. - Božićni dar? Pa, Eric je kod mene najduže. Najčešće mu kupujem bocu

konjaka. To činim posljednjih dvadeset godina, mislim. Simon uskače u neprilikama. On ne pije, stoga uz posljednju plaću dobije mali dodatak. Mislim da to doista nije nešto o čemu se t i trebaš brinuti.

Gospođa Stirling činila se neobično razočarana. - Pa, voljela bih pomoći. Kupit ću konjak - konačno je rekla, stišćući torbu koju je držala ispred sebe.

66

- To je vrlo... pažljivo od tebe - komentirao je. Pogledom je preletjela preko ureda, a zatim ih ponovno pogledala. - Kako god, pretpostavljam

da si strašno zaposlen. Kao što sam rekla, došla sam samo nakratko. Drago mi je da smo se srele... m-m-m... -osmijeh joj se smanjio.

Moiru je zaboljelo ženino nemarno neuvažavanje. Koliko su se puta srele u proteklih pet godina, a nije se mogla potruditi ni da zapamti njezino ime.

- Moira - gospodin Stirling spremno je dodao kada je šutnja postala neugodna. - Da, Moira. Naravno. Drago mi što smo se ponovno srele. - Odmah se vraćam. - Gospodin Stirling otpratio je suprugu do vrata. Moira je gledala dok su

razmjenjivali još nekoliko rečenica, a zatim je, uz malen zamah ruke u rukavici, nestala. Tajnica je duboko udahnula nastojeći sve zaboraviti. Gospodin Stirling nepomično je stajao dok

je njegova supruga napuštala zgradu. Gotovo i prije nego što je shvatila što čini, Moira je brzo izišla iz njegova ureda i odšetala do

svojega stola. Iz džepa je izvukla ključ i otključala ladicu, pregledavajući različita pisma sve dok nije pronašla ono koje je tražila. U ured gospodina Stirlinga vratila se prije njega.

On je za sobom zatvorio vrata, pogledavajući kroz stakleni zid kao da očekuje da mu se supruga vrati. Činio se mekšim, malo opuštenijim. - Dakle - rekao je sjedajući - spominjali ste uredsku zabavu. Nešto ste planirali. - U kutovima usana titrao mu je osmijeh.

Njoj je zrak zastao u plućima. Morala je progutati slinu prije nego što je mogla normalno progovoriti. - Zapravo, gospodine Stirling, ima još nešto.

Izvukao je pismo, spreman da ga potpiše. - Dobro, aha. O čemu se radi? - Ovo je stiglo prije dva dana. - Pružila mu je rukom ispisanu omotnicu. - U poštanski pretinac

koji ste spomenuli. - Kada ništa nije rekao, dodala je: - Pratila sam što se ondje zbiva, kao što ste me zamolili.

On se zagledao u omotnicu, a zatim je digao pogled prema njoj. Tolikom je brzinom gubio boju da se uplašila da će se onesvijestiti. -Jeste li sigurni? To ne može biti.

- Ali... - Zasigurno ste dobili pogrešan broj. - Uvjeravam vas da je to pravi poštanski pretinac. Broj trinaest. Poslužila sam se imenom

gospođe Stirling kao što ste... predložili. Razderao je omotnicu i nagnuo se naprijed dok je čitao tih nekoliko redova. Ona je stajala s

druge strane ne želeći ispasti radoznala, svjesna da je atmosfera u prostoriji postala napeta. Već se uplašila zbog onoga što je učinila.

Kada je digao pogled, izgledao je nekoliko godina stariji. Pročistio je grlo, zatim jednom rukom zgnječio list papira i s određenom ga silinom bacio u koš za smeće koji se nalazio ispod stola. Izgledao je bijesno. - Vjerojatno se bilo zagubilo na pošti. Nitko za njega ne smije znati. Je 1' vam to jasno?

Koraknula je unazad. - Da, gospodine Stirling. Naravno. - Zatvorite poštanski pretinac. - Sada? Moram napraviti izvješće o obračunu... - Danas poslijepodne. Učinite što god budete morali. Samo ga zatvorite. Razumijete li? - Da, gospodine Stirling. - Spremila je fascikl ispod ruke i izišla iz njegova ureda. Uzela je torbu

i kaput i pripremila se da ode do poštanskog ureda.

Jennifer je planirala otići kući. Bila je umorna, posjet uredu nije urodio plodom, a počela je padati i kiša, tjerajući pješake da ubrzaju korak, podignu ovratnike i spuste glave. No stojeći na stubama ispred ureda svojeg supruga, znala je da se ne može vratiti u onu praznu kuću.

Sišla je s ruba pločnika i počela rukom pozivati taksi, mašući sve dok nije primijetila da joj se žuto svjetlo približava. Ušla je u taksi, otresajući kapi kiše sa svojega crvenog kaputa. - Znate li gdje se nalazi mjesto zvano Kod Alberta? - upitala je dok se vozač naslanjao prema staklenoj pregradi s prozorčićem koja ih je razdvajala.

67

- U kojem dijelu Londona se nalazi? - upitao je. - Žao mi je, doista ne znam. Pomislila sam da biste vi mogli znati. Namrštio se. - Postoji klub

Kod Alberta u Mayfairu. Mogu vas ondje odvesti, ali nisam siguran je li otvoren. - Dobro - rekla je i naslonila se na sjedalo. Trebalo im je samo petnaest minuta da stignu onamo. Taksi se zaustavio, a vozač joj je pokazao

na drugu stranu ulice. - To je jedini klub s tim imenom za koji znam - objasnio joj je. - Nisam siguran da je to mjesto za gospođu poput vas.

Rukavom je prebrisala prozor i zagledala se van. Podrumski je ulaz bio zaštićen metalnim rešetkama, stube su nestajale u dubini. Na trošnom je znaku stajalo ime, a dvije mokre i prljave tise stajale su u golemim posudama sa svake strane ulaza. - To je to?

- Mislite da je to pravo mjesto? Uspjela se nasmiješiti. - Pa, uskoro ću saznati. Platila mu je i ostala stajati na pločniku dok je padala sitna kiša. Vrata su bila napola otvorena,

zaglavljena kantom za smeće. Dok je ulazila, zapuhnuo ju je miris alkohola, ustajali dim cigareta, miris znoja i parfema. Pričekala je da joj se oči priviknu na prigušenu rasvjetu. Garderoba s njezine lijeve strane bila je prazna i bez nadzora, a na pultu ispred nje stajala je boca piva i svežanj ključeva. Hodala je duž uskog hodnika i prošla kroz dvokrilna vrata te se našla u golemoj praznoj prostoriji s malom pozornicom ispred koje su stajali okrugli stolovi na kojima su bili stolci, okrenuti naopako. Krivudajući između njih, jedna je stara žena vukla usisavač, mrmljajući si u bradu u očiglednom neodobravanju. Šank je bio postavljen uza zid. Jedna je žena iza njega pušila i razgovarala s muškarcem koji je slagao boce na osvijetljene police. - Pričekaj - rekla mu je žena, spazivši je. - Dušo, mogu li ti pomoći?

Jennifer je osjetila ženin ispitivački pogled. Nije bio posve prijateljski. - Je li otvoreno? - Izgleda li kao da je? Uz trbuh je stisnula torbu, iznenada osjećajući nesigurnost. - Žao mi je. Doći ću drugi put. - Koga tražite, gospođo? - upitao je muškarac, uspravljajući se. Imao je tamnu, zalizanu kosu i

onu vrstu blijede i podbuhle kože koja je govorila o previše alkohola i premalo svježeg zraka. Zagledala se u njega pokušavajući shvatiti je li to što je osjetila bio plamsaj prepoznavanja. -

Jeste li me... jeste li me ovdje već vidjeli? -upitala je. Izgledao je kao da mu je zabavno. - Nisam ako kažete da nisam. Žena je zabacila glavu. - Ovdje jako loše pamtimo lica. Jennifer se za nekoliko koraka približila

šanku. - Znate li nekoga po imenu Felipe? - Tko ste vi? - strogo je upitala žena. - Ja... nije važno. - Što će vam Felipe? Lica su im postala tvrđa. - Imamo zajedničkog prijatelja - objasnila je. - Onda vam je taj prijatelj trebao reći da je do Felipea malo teže doći. Zagrizla je usnu, pitajući se koliko toga može objasniti, a da ne pretjera. - To nije netko s kim

sam jako... - Mrtav je, gospođo. -Što? - Felipe. Mrtav je. Mjesto ima novu upravu. Raznorazni likovi dolazili su ovamo da me

obavijeste da im duguje ovo i ono, no ja ću vam reći da od mene nećete ništa dobiti. - Nisam ovamo došla po... - Osim ako mi ne pokažete Felipeov potpis na zadužnici, ništa nećete dobiti. - Žena je sada

pozorno proučavala njezinu odjeću, nakit, podmuklo se smješkajući kao da je bila sigurna da zna što je Jennifer dovelo na to mjesto. - Posjed će dobiti njegova obitelj. Ono što je od njega ostalo. To bi uključivalo i njegovu ženu - zločesto je rekla.

- Osobno nisam imala ništa s gospodinom Felipeom. Moja sućut -rekla je Jennifer ukočeno. Izišla je iz kluba što je brže mogla i stubama se uspela na sivu svjetlost dana.

68

Moira je prekapala po kutijama s ukrasima sve dok nije pronašla ono što je tražila, zatim je sve to razvrstala i složila. Oko svakih vrata pričvrstila je dvije srebrne girlande. Za svojim je stolom provela gotovo pola sata, popravila papirnate lance koji su se tijekom godine raspali i zatim ih u vijencima zalijepila iznad stolova. Na zid je pričvrstila nekoliko vrpci i na njih zakvačila čestitke koje su dobili od poslovnih partnera. Iznad lampi objesila je svjetlucave ukrase od folije, pazeći da budu dovoljno udaljeni od žarulja da izbjegne rizik od požara.

Nebo se vani zamračilo, ulične lampe osvjetljivale su ulicu. Postupno, manje-više istim redoslijedom kao i uvijek, osoblje londonskog ureda tvrtke Acme Mineral and Mining napustilo je zgradu. Najprije Phyllis i Elsie, daktilografkinje koje su uvijek odlazile točno u pet iako se nije činilo da toliku preciznost posvećuju i točnom dolasku na posao. Zatim David Moreton iz računovodstva i nedugo nakon njega Stevens, koji bi prije odlaska kući svratio u pub na uglu na nekoliko okrepljujućih čašica viskija. Ostali su odlazili u malenim skupinama, zamotavajući se u šalove i kapute, muškarci uzimajući svoje sa stalaka koji su stajali u kutu. Neki bi joj mahnuli dok bi prolazili pokraj ureda gospodina Stirlinga. Felicity Harewood, zadužena za platne liste, živjela je samo jednu stanicu dalje od Moire u Streathamu, ali nijedanput nije predložila da zajedno pričekaju autobus. Kada im se Felicity pridružila u svibnju, Moira je pomislila da bi bilo krasno imati nekoga za razgovor na putu kući, ženu s kojom bi mogla razmjenjivati recepte ili komentirati dnevne događaje u zagušljivoj 274. No Felicity bi svake večeri otišla, a da se ne bi ni okrenula. Jednom su prilikom ona i Moira ušle u isti autobus, a ona najveći dio vožnje nije dizala pogled s mekoukoričenog romana iako je Moira bila gotovo sigurna da zna da se nalazi samo dva sjedala iza nje.

Gospodin Stirling otišao je petnaest minuta prije sedam. Bio je rastresen i nestrpljiv najveći dio poslijepodneva, telefonirao je upravitelju tvornice i psovao ga zbog broja bolovanja, a otkazao je i sastanak koji je dogovorio u četiri. Kada se vratila iz poštanskog ureda, letimično ju je pogledao kao da želi potvrditi da je učinila ono što ju je zamolio, a zatim se ponovo posvetio poslu.

Moira je dva slobodna stola odvukla do zida prostorije uz računovodstvo. Prekrila ih je blagdanskim stolnjacima, a na rubove pričvrstila nekoliko ukrasa. Za deset dana tu će biti poslužena hrana i piće, a u međuvremenu je korisno imati mjesto na koje može odložiti darove koji su stigli od dobavljača i na koje može staviti božićni poštanski ormarić, koji će služiti da zaposlenici jedni drugima šalju čestitke.

Sve je bilo gotovo do osam sati. Moira je pregledala prazan ured, blistav i blagdanski uređen zahvaljujući njezinu trudu, zagladila suknju i dopustila si da zamisli izraze zadovoljstva na licima onih koji će ujutro proći kroz uredska vrata.

To joj neće biti plaćeno, no važne su bile malene geste, dodatan trud. Ostale tajnice nisu shvaćale da se posao osobnog asistenta ne sastoji samo od tipkanja osobnih pisama i osiguravanja da svi dokumenti budu uredno složeni. Posao je zahtijevao mnogo više od toga. Trebalo se potruditi ne samo da sve u uredu teče glatko nego da se svi u njemu osjećaju kao dio... obitelji. Božićni poštanski ormarić i veseli ukrasi bili su ono što je u konačnici povezivalo ured i činilo ga mjestom na koje su ljudi željeli doći.

Maleno božićno drvce koje je postavila u kut ondje je izgledalo ljepše. Nije imalo previše smisla držati ga kod kuće, sada kada više nije bilo nikoga tko bi ga gledao osim nje. Ovdje u njemu može uživati mnoštvo ljudi. A dogodi li se da tko primijeti zgodnog anđela na vrhu ili srebrom i zlatom posute kuglice, možda im kaže, onako usput, kao da joj je tek tad to palo napamet, da su to bile majčine najdraže.

Moira je obukla kaput. Pokupila je svoje stvari, zavezala šal i uredno na stol odložila običnu i kemijsku olovku. S ključevima u rukama ušla je u ured gospodina Stirlinga da zaključa vrata i tada je, bacivši pogled na vrata, brzo ušla u njegov ured i sagnula se ispod stola da dođe do koša za smeće.

Trebao joj je trenutak da pronađe rukom napisano pismo. Malo je oklijevala prije nego što ga je uzela i, pogledavši još jedanput kroz staklo da bude sigurna da je sama, izravnala ga na stolu i počela čitati.

69

Stajala je vrlo, vrlo mirno. Zatim ga je još jednom pročitala. Zvono koje se začulo izvana odzvonilo je osam sati. Prestrašena zvukom, Moira je napustila

ured gospodina Stirlinga, stavila koš ispred vrata da ga čistačice isprazne i zaključala vrata. Pismo je stavila na dno svoje ladice, zaključala je i spustila ključ u džep.

Konačno se dogodilo da joj je vožnja autobusom do Streathama proletjela u trenu. Moira Parker imala je o čemu razmišljati.

70

muškarac ženi u pismu

71

7.

Sastajali su se svakoga dana - na otvorenim kavanskim terasama koje su se kupale u sunčevoj svjetlosti ili su u njezinu malenom Daimleru odlazili na piknike na brežuljke spaljene suncem, na mjesta koja su birali bezbrižno i nepromišljeno. Pričala mu je o svojemu odrastanju u Hampshireu i Eaton Placeu, o ponijima i internatu, o skučenu i ugodnu svijetu koji je činio njezin život do udaje. Ispričala mu je da se čak i s dvanaest godina osjećala skučeno znajući da će joj trebati više prostora i kako nikada nije pomislila da će i velika prostranstva Rivijere činiti društveni krug podjednako strukturiran i ograničen kao i onaj koji je ostavila iza sebe.

Ispričala mu je o dječaku iz sela u kojega se zaljubila s petnaest godina i kako ju je otac, kada je otkrio taj odnos, odveo u garažu i istukao remenom.

- Zato što si se zaljubila? - Ona je to vedro prepričala, a on je pokušao prikriti koliko ga je to uznemirilo.

- Zato što sam se zaljubila u pogrešnu vrstu mladića. Mislim da sam bila i pomalo divlja. Rekli su mi da ću cijelu obitelj dovesti na loš glas. Rekli su da sam izgubila moralni kompas i da me, ne budem li se čuvala, ni jedan častan muškarac neće htjeti oženiti. - Nasmijala se bez radosti. - Naravno, činjenica da je moj otac godinama imao ljubavnicu, bila je nešto posve drugo.

- A onda je došao Laurence. Prepredeno mu se nasmiješila. - Da. Nisam li sretnica? Razgovarao je s njom onako kako ljudi suputnicima u željezničkom vagonu otkrivaju dugo

skrivane tajne: s opuštenom intimnošću koja je počivala na prešutnom sporazumu da se više nikada neće sresti. Govorio joj je o svojem trogodišnjem mandatu stranog dopisnika Nationa za Srednju Afriku, kako je isprva s dobrodošlicom dočekao mogućnost da pobjegne iz braka koji je propadao, ali da nije razvio obrambene mehanizme potrebne za suočavanje s grozotama kojima je svjedočio: konžanski put do neovisnosti značio je smrt tisuća ljudi. Shvatio je da je iz noći u noć posjećivao Klub stranih izvjestitelja u Leopoldsvilleu, umrtvljujući se viskijem ili, što je bilo još gore, palminim vinom, sve dok ga užasi koje je vidio i djelovanje žute groznice nisu gotovo ubili. - Doživio sam nešto poput živčanog sloma - rekao je, pokušavajući oponašati njezin bezbrižan ton - iako nitko nije toliko neljubazan da ti to kaže, naravno. Za sve su okrivili žutu groznicu i traže od mene da se ne vraćam onamo.

- Jadni Boot. - Da, jadan ja. Osobito zato što je to mojoj bivšoj ženi dalo još jedan dobar razlog da mi ne

dopusti da viđam sina. - A ja sam mislila da je problem bio samo u nečemu tako bezazlenom kao što je serijska nevjera.

- Svoju je ruku stavila na njegovu. - Žao mi je. Šalim se. Ne želim zvučati banalno. - Dosađujem li ti? - Naprotiv. Ne događa se često da se nađem u društvu muškarca koji zapravo želi razgovarati

sa mnom. U njezinu društvu nije pio i alkohol mu nije nedostajao. Izazov koji je postavila bio je dovoljna

zamjena za alkohol i sviđalo mu se da se može kontrolirati kada je s njom. Budući da je nakon posljednjih mjeseci u Africi malo govorio, iz straha da ne otkrije nešto što ne bi smio ili da ne pokaže slabost, sada je shvatio da želi govoriti. Sviđalo mu se kako ga je gledala dok je pričao, kao da ništa što bi mogao reći neće promijeniti njezino temeljno mišljenje o njemu, kao da ništa od onoga što joj povjeri naknadno neće biti iskorišteno protiv njega.

- Što se događa s bivšim ratnim izvjestiteljima kada se zasite nevolja? - pitala ga je. - Umirove ih u mračne kutove redakcije za vijesti i svima dosađuju pričama o svojim slavnim

danima - odgovorio je. - Ili ostanu na terenu dok ih ne ubiju. - A kojoj vrsti ti pripadaš?

72

- Ne znam. - Digao je pogled prema njoj. - Još se nisam zasitio nevolja. S lakoćom je prihvatio lagane ritmove Rivijere: duge ručkove, vrijeme provedeno vani,

beskonačne razgovore s ljudima koje je tek upoznao. U rano je jutro odlazio na duge šetnje, nesvjestan svijeta oko sebe, uživajući u morskome zraku i prijateljskom razmjenjivanju pozdrava s ljudima neopterećenima triježnjenjem i nedostatkom sna. Osjećao se ugodno, onako kako se već dugi niz godina nije. Nije se obazirao na Donove brzojave u kojima mu je prijetio strašnim posljedicama ne pošalje li mu nešto korisno.

- Nije ti se svidio profil? - pitao ga je. - Bio je u redu, no objavljen je u poslovnom prilogu prošlog četvrtka, a računovodstvo želi znati

zašto stvaraš troškove četiri dana nakon što si ga napisao. Odvela ga je u Monte Carlo brzo vozeći po vrtoglavim zavojima brdskih cesta dok je on

promatrao njezine snažne i vitke ruke za volanom i zamišljao da svaki od tih prstiju pobožno stavlja u usta. Odvela ga je u kasino i učinila da se osjeća božanski kada je s nekoliko funta osvojio priličan ulog na ruletu. Jela je dagnje u lučkoj kavani, otvarajući ih nježno i nemilosrdno, zbog čega je izgubio moć govora. Uvukla se u njegovu svijest toliko duboko, utiskujući se u svaku lucidnu misao, da ne samo što nije mogao misliti ni na što drugo nego to nije ni htio. U satima kada je bio sam, zamišljao je bezbroj mogućih ishoda i čudio se koliko je vremena prošlo otkada je posljednji put bio toliko posvećen nekoj ženi.

Bilo je to zato što je ona bila ona istinska rijetkost - bila je doista nedostižna. Davno je trebao odustati. No njegovo bi se bilo ubrzalo svaki put kada bi novo pisamce osvanulo ispod vrata, pitajući ga želi li s njom popiti piće na Piazzi ili se možda na brzinu odvesti do Mentona.

Kakvu je to štetu moglo izazvati? Imao je trideset godina i nije se mogao sjetiti kada se posljednji put toliko smijao. Zašto ne bi nakratko uživao u veselju koje drugi uzimaju zdravo za gotovo? Sve je to bilo toliko udaljeno od njegova uobičajenog načina života da se činilo nestvarnim.

U petak poslijepodne primio je brzojav u kojemu je stajalo ono što je već danima očekivao: karta za vlak bila mu je rezervirana za sutra, a u redakciji Nationa očekivali su ga u ponedjeljak ujutro. Kada je pročitao brzojav, doživio je svojevrsno olakšanje: na neobičan se način izgubio u cijeloj toj priči s Jennifer Stirling. U normalnim okolnostima nikada ne bi toliko vremena i energije posvetio ženi za koju unaprijed nije znao hoće li s njim podijeliti strast. Pomisao da je više neće vidjeti uznemiravala ga je, no jedan dio njega htio se vratiti starim navikama, ponovo otkriti sebe.

Izvukao je kovčeg s police i položio ga na krevet. Spakirat će se i onda će joj poslati poruku u kojoj će joj zahvaliti na druženju i predložiti da ga nazove poželi li ikada otići s njim na ručak u Londonu. Odluči li s njim kontaktirati ondje, daleko od čarolije ovoga mjesta, možda postane kao i sve druge: ugodna tjelesna razonoda.

Dogodilo se da su ga, dok je cipele stavljao u kutiju, nazvali s recepcije: ondje ga je čekala neka žena.

- Plavokosa? - Da, gospodine. - Biste li htjeli biti toliko ljubazni i zamoliti je da se javi na telefon? Čuo je nešto na francuskom,

zatim njezin glas, pomalo zadihan, nesiguran. - Jennifer ovdje. Samo me zanimalo... hoćemo li na brzinu popiti piće?

- S veseljem, ali nisam posve spreman. Želiš li doći gore i pričekati me? Na brzinu je pospremio sobu bacajući ispod kreveta stvari koje su mu smetale. Promijenio je

list papira u pisaćem stroju da izgleda kao da radi na članku koji je prije sat vremena brzojavom poslao u redakciju. Navukao je čistu košulju iako je nije stigao zakopčati. Kada je začuo nježno kucanje, otvorio je vrata. - Koje divno iznenađenje - pozdravio ju je. - Upravo sam nešto završavao, ali izvoli ući.

Zbunjeno je stajala na hodniku. Kada je ugledala njegova gola prsa, skrenula je pogled. - Želiš li ipak da te pričekam dolje?

- Ne, molim te. Trebat će mi samo nekoliko minuta.

73

Ušla je i odšetala do sredine sobe. Bila je odjevena u haljinu blijedozlatne boje bez rukava s ovratnikom boje mandarine. Ramena su joj bila blago ružičasta na mjestima koja su u vožnji bila izložena suncu. Raspuštena kosa, blago razbarušena vjetrom, padala joj je po ramenima kao da se dovezla u žurbi.

Pogled joj je pao na krevet po kojemu su bili razbacani blokovi za zabilješke i gotovo spakiran kovčeg. Blizina ih je oboje nakratko ušutkala. Ona se prva oporavila. - Nećeš me ponuditi pićem?

- Oprosti, strašno neobazrivo od mene. - Nazvao je dolje i naručio džin-tonik, koji je stigao za nekoliko minuta. - Kamo ćemo?

- Kamo? - Imamo li dovoljno vremena da se obrijem? - Otišao je u kupaonicu. - Naravno, samo se obrij. Učinio je to namjerno, poslije je shvatio, želeći joj nametnuti intimnost. Izgledao je bolje:

žućkasto bljedilo bolesnog čovjeka na njegovoj se koži više nije vidjelo, a nestale su i bore oko očiju. Pustio je toplu vodu i gledao je u kupaonskom zrcalu dok je na bradu nanosio pjenu.

Bila je rastresena, zaokupljena mislima. Dok je britvom prelazio preko kože, gledao ju je kako korača sobom kao nemirna životinja. - Je 1' sve u redu? - upitao ju je, ispirući vodom britvu.

- Dobro sam. - Već je dopola ispila svoj džin-tonik i ulila si još jedan. Obrijao se, obrisao ručnikom i na lice nanio malo losiona poslije brijanja koji je kupio u

drogeriji. Imao je oštar miris, s notom agruma i ružmarina. Zakopčao je košulju i u zrcalu ispravio ovratnik. Volio je taj trenutak, stapanje žudnje i mogućnosti. Osjećao se neobično pobjedonosno. Izišao je iz kupaonice i pronašao je kraj balkona. Nebo je tamnjelo, a spuštanjem sumraka svjetla u luci postajala su sve sjajnija. U jednoj je ruci držala piće, a drugu je, pomalo obrambeno, ovila oko struka. Učinio je korak i približio joj se.

- Zaboravio sam ti reći da izgledaš prekrasno - rekao je. - Volim tu boju na tebi. To je... - Larry se sutra vraća. Odmaknula se od balkona i okrenula prema njemu. - Poslijepodne sam dobila brzojav. U

utorak letimo za London. - Aha - rekao je. Na ruci je imala malene plave dlačice. Morski ih je povjetarac dizao i spuštao. Kada je digao pogled, pogledi su im se spojili. - Nisam nesretna -rekla je. - To znam. Proučavala ga je, njezina prelijepa usta bila su ozbiljna. Ugrizla se za usnicu, a zatim mu je

okrenula leđa. Stajala je vrlo mirno. - Gornje dugme - rekla je. - Molim? - Ne mogu ga sama otkopčati. U njemu se nešto zapalilo. Doživio je to gotovo kao olakšanje - da će se i to dogoditi, da će žena

o kojoj je sanjao noću sklupčan u krevetu konačno biti njegova. Njezino hladno držanje, njezino suzdržavanje u njemu su gotovo ubili svu nadu. Želio je odušak koji donosi pražnjenje, želio se osjećati potrošeno, da bol neprekidne, nezadovoljene žudnje bude ublažena.

Uzeo joj je čašu, a ona je ruku prinijela kosi, dižući je sa zatiljka. Poslušao je neizgovorenu uputu i rukama joj dodirnuo kosu. Uglavnom posve mirni, njegovi su prsti postali petljavi, teški i nespretni. Gledao ih je kao s kakve distance, boreći se s dugmetom obloženim svilom i dok ga je otkopčavao, vidio je da mu se ruke tresu. Zaustavio se i zagledao u njezin vrat: otkriven, bio je blago savijen prema naprijed, kao da preklinje. Želio je na njega spustiti usne, već je osjećao okus te blijede, blago pjegave kože. Palac mu je počivao na njezinu vratu, nježno, uživajući u onome što slijedi. Kada ju je dodirnuo, lagano je izdahnula. Toliko blago da je njezin izdah više osjetio nego što ga je čuo. I tada se u njemu nešto zakočilo.

Zagledao se u mjesto na kojemu se njezina zlatna kosa spajala s kožom, u tanke prste koji su tu kosu još uvijek pridržavali. I tada je sa zastrašujućom sigurnošću shvatio što će se dogoditi.

Anthony O'Hare vrlo je čvrsto zatvorio oči pa iznimno sporo, ponovno zakopčao ono dugme. Malo se odmaknuo od nje.

Ona je oklijevala, kao da pokušava shvatiti što je učinio, vjerojatno osjećajući da je njegova dodira s njezine kože nestalo.

74

Zatim se okrenula, posegnula rukom prema stražnjem dijelu vrata i shvatila što se dogodilo. Pogledala ga je, a zatim se njezino lice, isprva s upitnim izrazom, oblilo rumenilom.

- Žao mi je - počeo je - ali ja, ja ne mogu. - Oh... - ustuknula je. Ruku je stavila na usta, a vrat joj se osuo dubokim crvenilom. - O, Bože. - Ne. Ne razumiješ, Jennifer. Nije to ništa što bi... Projurila je pokraj njega, zgrabivši torbu. A zatim, prije nešto što je uspio progovoriti, borila se

s ručkom na vratima i trčala niz hodnik. - Jennifer! - vikao je. - Jennifer! Daj da ti objasnim! - No dok je stigao do vrata, nje više nije bilo.

Vlak se kroz Francusku isušenim krajem vukao do Lyona kao da je odlučio da će mu darovati previše vremena za razmišljanje o svemu što je pogrešno učinio i o svemu onome što nije mogao promijeniti čak i da je htio. Nekoliko je puta u jednome satu pomišljao na to da naruči dupli viski iz vagon-restorana; promatrao je konobare kako vješto prolaze s jednog kraja vagona na drugi i na srebrnim pladnjevima nose čaše, u koreografiranom plesu prigibanja i hodanja, i znao je da je dovoljno da samo podigne prst da i sebi priušti tu utjehu. Poslije jedva da je bio siguran što ga je u tome spriječilo.

Noću je bio na ležaju što mu ga je stjuard izvukao. Dok je vlak tutnjao kroz mrak, upalio je noćnu svjetiljku i počeo čitati knjigu mekih korica koju je pronašao u hotelu u kojemu ju je ostavio neki prijašnji putnik. Istu je stranicu čitao nekoliko puta, ništa nije shvaćao i na kraju ju je ostavio s gađenjem. Imao je francuske novine, no bilo je premalo mjesta da ih rastvori do kraja, a slova su bila presitna za prigušenu rasvjetu. Odrijemao je, probudio se i dok se Engleska približavala, budućnost mu se činila poput golema, tamna oblaka.

Konačno je, dok je svitalo, pronašao papir i olovku. Nikada nije napisao pismo nekoj ženi, osim kratkih zahvala majci za svaki maleni dar koji bi mu poslala, poruka Clarissi vezanih uz financije te kratke isprike Jennifer nakon one prve večeri. No sada je, preplavljen bolnom melankolijom, proganjan poniženjem iz Jenniferina pogleda, uvjeren da je više nikada neće vidjeti, pisao neoprezno, želeći joj samo objasniti svoj postupak.

75

Pažljivo ga je smjestio u džep na grudima i zatim, konačno, zaspao.

Don je ugasio cigaretu i proučavao strojem ispisanu stranicu dok se mladić koji je zbunjeno stajao uz rub stola prebacivao s jedne noge na drugu. - Ne znaš napisati bigamija: piše se s g, a ne s k. - Ratoborno je olovkom podcrtao tri reda. - A ovaj uvod je grozan. Imaš muškarca koji se oženio trima ženama koje se zovu Hilda i sve žive nekoliko kilometara jedna od druge. To je odlična priča. Kako si je ti napisao, radije bih čitao službeni izvještaj o zasjedanju parlamenta na temu javne kanalizacije.

- Žao mi je, gospodine Franklin. - Zaboravi ispričavanje. Sredi to. Ovo je trebalo biti za jutarnje izdanje, a već je dvadeset do

četiri. Koji ti je vrag? Bikamija! Hoćeš lekciju od O'Harea? On toliko vremena provodi u Africi da nismo sigurni kako se sva ta imena uopće pišu. - Bacio je list papira prema mladiću koji ga je zgrabio i na brzinu napustio Donov ured.

- Dakle - Don je zapucketao jezikom - gdje je moj prokleti članak, a? Tajne bogatih i slavnih s Rivi jere?

- Stiže uskoro - slagao je Anthony. - Bilo bi ti bolje da ga što prije dovršiš. Ostavio sam pola stranice subotnjeg izdanja za taj tekst.

Jesi li se dobro proveo? - Bilo je dobro. Don je iskrivio glavu. - Da, izgledaš tako. Dakle. Kako god. Imam dobre vijesti. Prozori njegova ureda bili su toliko prekriveni nikotinom da bi svatko tko bi se nevino očešao o

njih otkrio da su mu rukavi požutjeli. Anthony je gledao van kroz zadimljeni zrak redakcije za vijesti. Već je dva dana hodao naokolo s pismom u džepu, pokušavajući smisliti kako će joj ga predati. Neprekidno je vidio njezino lice, crveno od užasa kada je shvatila ono za što je mislila da je njezina pogreška.

- Tony? - Molim? - Imam dobre vijesti za tebe. - Dobro. U redu. - Razgovarao sam s redakcijom za inozemne vijesti i oni žele da netko ode u Bagdad. Baci

pogled na ovog čovjeka iz poljskog veleposlanstva koji tvrdi da je neka vrsta superšpijuna. Ozbiljne vijesti, sinko. Idealno za tebe. Izići ćeš iz redakcije na tjedan-dva.

- Ne mogu sada ići. - Trebaš dan-dva? - Moram riješiti neke osobne stvari. - Da kažem Alžircima da obustave vatru da ne poremete tvoje privatne poslove? O'Hare, je 1' se

ti to šališ sa mnom? - Onda pošalji nekog drugog. Žao mi je, Don. Donovo mehaničko pritiskanje vrha kemijske olovke postajalo je sve nervoznije. - Ne

razumijem. Provodiš sve svoje vrijeme vukući se po redakciji, psujući da želiš raditi „prave" vijesti, a kad ti dam priču za koju bi Peterson dao svoju desnu ruku, ti iznenada ne želiš nikamo.

- Kao što sam rekao, žao mi je. Donova su se usta otvorila. Zatvorio ih je, teško ustao, prešao preko ureda i zatvorio vrata.

Zatim se vratio na svoje mjesto. - Tony, to je dobra priča. Trebao bi se baciti na nju. Štoviše, t rebaš tu priču. Trebaš im pokazati da se mogu osloniti na tebe. - Zagledao se u njega. - Izgubio si apetit? Želiš mi reći da te zanimaju mlake priče?

- Ne. Ja samo... Samo mi daj dan ili dva. Don se zavalio u stolac, zapalio cigaretu i glasno udahnuo. - Dobri Bože - rekao je - radi se o

ženi. Anthony nije ništa komentirao. - To je to. Upoznao si neku ženu. Što je? Ne možeš nikamo otputovati dok je ne povališ? - Udana je. - Kada te je to prije moglo spriječiti?

76

- Ona je... njegova žena. Stirlingova žena. - I? - Predobra je. - Za njega? Ma nemoj? - Za mene. Ne znam što da radim. Don je pogled digao prema stropu. - Napad savjesti, ha? Pitao sam se zašto tako jadno izgledaš. -Kimao je glavom, govoreći kao

da je još netko u prostoriji. - Ne vjerujem. O'Hare, od svih ljudi. - Svojom debelom rukom položio je kemijsku na stol. - Dobro. Evo što ćeš učiniti. Posjeti je, učini što moraš, izbaci je iz sustava, a onda budi na avionu koji polijeće sutra u vrijeme ručka. U redakciji ću reći da si otišao večeras. Kako ti to zvuči? I napiši mi neke proklete, pristojne priče.

- Izbaci je iz sustava? Ti stari romantiče. - Imaš li neki bolji izraz? Anthony je u džepu osjetio pismo. - Tvoj sam dužnik - rekao je. - Da samo znaš koliki - progunđao je Don.

Nije bilo teško pronaći Stirlingovu adresu. Prelistao je uredski primjerak publikacije Tko je tko i našao je ondje, na dnu njegove natuknice, pod „djevojačko ime: Jennifer Louisa Verrinder, rođena 1934." U utorak navečer nakon posla odvezao se do Fitzrovije i parkirao na trgu nekoliko vrata dalje od bijele kuće ukrašene štukaturama.

Vila u Nashovu stilu iz razdoblja regentstva sa stupovima na prednjem ulazu podsjećala je na skupi savjetnički ured iz Ulice Harley. Sjedio je u automobilu i pitao se što ona radi iza tih prozirnih zastora. Zamišljao je da drži časopis, možda zagledana u prazno dok razmišlja o izgubljenom trenutku u hotelskoj sobi u Francuskoj. Oko pola šest sredovječna je žena napustila kuću, omotavajući se u kaput i gledajući u nebo kao da provjerava hoće li pasti kiša. Zavezala je maramu protiv kiše i požurila niz ulicu. Zastore je navukla neka nevidljiva ruka, umirujuća večer svoje je mjesto prepustila noći, a on je sjedio u svojem Hil lmanu, buljeći u broj trideset dva.

Već je počeo tonuti u san kada su se ulazna vrata konačno otvorila. Dok se uspravljao na sjedalu, ona je izišla van. Bilo je gotovo devet sati. Bila je odjevena u bijelu haljinu bez rukava s tankom maramom oko vrata i pažljivo se počela spuštati niza stube kao da nije posve sigurna u svoje noge. Zatim se iza nje pojavio Stirling, govoreći joj nešto što Anthony nije mogao čuti, na što je ona kimnula. Potom su ušli u veliki crni automobil. Kada su se počeli uključivati u promet, Anthony je upalio motor svog automobila. Krenuo je za njima slijedeći ih iza jednog vozila.

Nisu se dugo vozili. Vozač se zaustavio ispred vrata kasina Mayfair i pustio ih da iziđu. Ona je poravnala haljinu, a zatim ušla, skidajući maramu.

Anthony je čekao dok nije bio siguran da je i Stirling ušao, a zatim se parkirao iza njihova crnog automobila. - Parkirajte umjesto mene, hoćete li? - doviknuo je skeptičnom vrataru, dobacio mu ključeve i u ruku stavio novčanicu od deset šilinga.

- Gospodine? Mogu li vidjeti vašu člansku iskaznicu? - Žurio je kroz predvorje kada ga je čovjek u odori kasina zaustavio. - Gospodine? Vaša članska iskaznica?

Stirlingovi su upravo ulazili u dizalo. Kroz gužvu je mogao vidjeti samo nju. - Moram s nekim razgovarati. Gotov sam za dvije minute.

- Gospodine, bojim se da vas ne mogu pustiti unutra bez... Anthony je ruku zavukao u džep, iz njega izvukao sve što je imao novčanik, ključeve od kuće, putovnicu - i spustio na čovjekove otvorene dlanove. - Uzmite, sve uzmite. Obećavam, samo dvije minute. - I dok ga je čovjek gledao, otvorenih usta, progurao se kroz gomilu i uletio u dizalo dok su se vrata zatvarala.

Stirling mu je bio s desne strane, stoga je Anthony obod svojega šešira navukao na čelo, zaobišao ga i, uvjeren da je ostao neprimijećen, počeo se povlačiti unatrag sve dok leđima nije dodirnuo stijenku dizala.

Svi su gledali prema vratima. Stirling, koji je stajao ispred njega, razgovarao je s nekim koga, činilo se, poznaje. Anthony je čuo da mrmlja nešto o burzi, krizi kreditiranja, a drugi se muškarac mrmljajući slagao. Vlastito mu je bilo bubnjalo u ušima, znoj se slijevao niz leđa. Ona je torbu držala ispred sebe, na rukama je imala rukavice i izgledala smireno, jedino joj se jedan plavi pramen izvukao iz umetka potvrđujući da je i ona samo ljudsko biće, a ne neka rajska utvara.

77

- Drugi kat. Vrata su se otvorila, omogućavajući dvjema osobama da iziđu van, a jednome muškarcu da

uđe. Ostali putnici ljubazno su se pomaknuli oslobađajući mjesto za nove pridošlice. Stirling je i dalje govorio tihim i zvonkim glasom. Večer je bila topla i u uskom prostoru dizala Anthony je bolno bio svjestan tijela oko sebe, mirisa parfema, losiona i voska za kosu koji se osjećao u ljepljivom zraku ili u blagom lahoru kada bi se vrata zatvorila.

Malo je podigao glavu i zagledao se u Jennifer. Bila je udaljena manje od trideset centimetara. Bila je toliko blizu da je mogao osjetiti njezin parfem i vidjeti svaku, čak i najmanju pjegu na njezinim ramenima. Nastavio ju je gledati sve dok nije malo okrenula glavu - i ugledala ga. Oči su joj se raširile, obrazi zarumenjeli. Njezin je suprug i dalje bio usredotočen na razgovor.

Pogledala je u pod, zatim su joj se oči susrele s Anthonyjevima, a podizanje i spuštanje njezinih grudi otkrilo mu je koliko ju je šokirao. Oči su im se srele i u tih nekoliko tihih trenutaka sve joj je rekao. Rekao joj je da je ona nešto najnevjerojatnije što mu se u životu dogodilo. Rekao joj je da je cijelo vrijeme mislio na nju te da je svaki osjećaj, svako iskustvo koje je dotada u životu imao bilo površno i nevažno uusporedbi s onim koliko mu je ona značila.

Rekao joj je da je voli. - Treći kat. Trepnula je i razdvojili su se jer se čovjek koji je stajao iza ispričao, prošao između njih i

napustio dizalo. Kada se praznina za njim zatvorila, Anthony je zavukao ruku u džep i izvukao pismo. Koraknuo je nadesno i pružio joj ga iza večernjeg sakoa muškarca koji se nakašljao, zbog čega se dizalo zatreslo. Njezin je suprug glavom potvrđivao nešto što je njegov sugovornik rekao. Oba su se muškarca veselo smijala. Na trenutak se Anthonyju učinilo da ga neće uzeti, ali onda je skrovito pružila ruku u rukavici i, dok je još ondje stajao, omotnica je nestala u njezinoj torbi.

- Četvrti kat - rekao je livrirani poslužnik. - Restoran. Svi osim Anthonyja krenuli su naprijed. Stirling je pogledao nadesno, očito se prisjećajući

prisutnosti svoje supruge i ispružio je ruku prema njoj, ali ne s ljubavlju, nego da bi je pogurao naprijed, primijetio je Anthony. Vrata su se za njom zatvorila i ostao je sam, a kada je livrirani poslužnik izgovorio - prizemlje - dizalo se počelo spuštati. Anthony se nije nadao odgovoru. Nije se čak ni trudio provjeriti poštu sve dok, gotovo kasneći, nije krenuo iz kuće kada je na otiraču pronašao dva pisma. Napola je hodao, napola trčao po vrelom pločniku punom ljudi, izbjegavajući i zaobilazeći bolničarke i pacijente koji su napuštali golemu bolnicu Sv. Bartolomea dok mu je kovčeg udarao o nogu. Na Heathrowu9 je morao biti u pola tri, a čak ni sada nije bio siguran hoće li stići na vrijeme. Pogled na njezin rukopis izazvao je u njemu svojevrstan šok, popraćen panikom kada je shvatio da je već deset do dvanaest, a on je na pogrešnom kraju Londona.

Naravno da nije bilo ni jednog taksija. Dio puta prevezao se podzemnom željeznicom, dio pretrčao. Njegova košulja, uredno izglačana, slijepila mu se za kožu; kosa mu je padala na znojno čelo. - Oprostite - promrmljao je, a žena u sandalama na visoku petu negodovala je jer je bila prisiljena skloniti mu se s puta. - Ispričavam se. - Autobus se zaustavio, izbacujući ljubičasti dim, i čuo je da kondukter zvonom najavljuje ponovno kretanje. Oklijevao je dok su se putnici razmilili po pločniku, pokušavajući uhvatiti smjer i provjerivši koliko je sati. Već je bilo dvanaest i petnaest. Bilo je posve vjerojatno da je odustala od njega.

Što je, dovraga, činio? Promaši li taj let, Don će se osobno pobrinuti da sljedećih deset godina radi samo na obljetnicama vjenčanja i drugim proslavama. To bi bilo doživljeno kao još jedan

9 Londonska zračna luka, nap. prev.

78

dokaz njegove nesposobnosti da iziđe na kraj s poteškoćama, još jedan razlog da sljedeću dobru priču daju Murfettu ili Phippsu.

Brzao je niz Ulicu kralja Edwarda, dašćući, a onda se našao u malenoj oazi mira usred Cityja. Poštarski je park bio maleni vrt koji je stvorio viktorijanski filantrop želeći obilježiti živote običnih heroja. Koračao je, teško dišući, prema njegovu središtu.

Vidio je plavu, roj plave koji se sporo kretao. Dok mu se pogled razbistrivao, ugledao je poštare u njihovim plavim odorama - neki su hodali, neki ležali na travi, a nekoliko ih se poslagalo uz klupu ispred emajliranih Doultonovih ploča na kojima su bila opisana pojedinačna herojska djela. Londonski poštari oslobođeni svojih ruta i torba uživali su u podnevnom suncu u kratkim rukavima, s kutijama za sendviče, brbljajući, razmjenjujući hranu i opuštajući se na travi ispod šarene hladovine stabala.

Disanje mu se smirilo. Spustio je kovčeg i počeo tražiti rubac, obrisao čelo pa se sporo okrenuo oko sebe, pokušavajući pogledom proniknuti iza velikih paprati, crkvenog zida, u zasjenjenje enklave poslovnih zgrada. Pregledao je park, tražeći zelenu haljinu sa šljokicama, bljesak svijetloplave zlatne kose koji bi je razotkrio.

Nije bila ondje. Pogledao je na sat. Dvanaest i dvadeset. Došla je i otišla. Možda se predomislila. Možda je

Stirling pronašao prokleto pismo. U tom se trenutku sjetio drugog pisma, Clarissina koje je gurnuo u džep kada je napuštao kuću. Sada ga je izvukao i na brzinu pročitao. Nikada nije mogao vidjeti njezin rukopis, a da istodobno ne čuje i njezin napet i razočaran glas ili da ne vidi njezine uredne košulje, uvijek zakopčane do grla kada bi ga vidjela, kao da bi mu letimičan pogled na njezinu kožu mogao dati kakvu prednost.

Ideja da bi Clarissa mogla pronaći sreću s nekim drugim u njemu je izazvala svojevrstan šok gubitka vlasništva. Smatrao je da ona to ni s kim nije sposobna doživjeti.

79

Dvaput ga je pročitao, ali tek je nakon trećeg čitanja shvatio što Clarissa predlaže: Phillipa, njegova sina, trebao je odgajati neki čestiti trgovac zavjesama i dječaka je trebalo osloboditi njegova daljnjeg „stalnog i kaotičnog" utjecaja. Pao mu je mrak na oči. Iznenada je osjetio snažnu želju za alkoholom, a učinilo mu se da je kroz vrata parka s druge strane ceste vidio gostionicu.

- O, Isuse - rekao je naglas, spuštajući ruke na koljena, a glavu dolje. Ostao je tako, dvostruko presavijen, jednu minutu, pokušavajući se pribrati, dopustiti bilu da ponovo počne normalno kucati. A zatim se uz uzdah uspravio.

Ona je stajala ispred njega. Nosila je bijelu haljinu s golemim crvenim ružama i imala prevelike sunčane naočale. Digla ih je iznad čela. Sam pogled na nju iz grudi mu je izmamio dubok uzdah.

- Ne mogu ostati - počeo je kada mu se vratila moć govora. -Moram letjeti za Bagdad. Avion mi polijeće... Nemam pojma kako...

Bila je prekrasna, ljepša od cvjetova u urednim gredicama, svojom je ljepotom zabljesnula i poštare koji su prestali razgovarati da bi je gledali.

- Ja ne... - Stresao je glavu. - Sve to mogu izreći u pismima. A kada te vidim... - Anthony - rekla je kao da ga prisvaja. - Vratit ću se otprilike za tjedan dana - nastavio je. - Ako se tada budeš htjela naći sa mnom,

moći ću ti objasniti. Ima toliko toga... No ona mu se približila i, obujmivši njegovo lice rukama na kojima je nosila rukavice, povukla

ga prema sebi. Slijedilo je vrlo kratko oklijevanje, zatim su njezine usne dodirnule njegove. Usta su joj bila topla, podatna i iznenađujuće zahtjevna. Anthony je zaboravio let. Zaboravio je park, svojega izgubljenog sina i bivšu suprugu. Zaboravio je priču za koju je njegov šef vjerovao da će ga obuzeti. Zaboravio je da su osjećaji, barem prema njegovu iskustvu, opasniji od metaka. Dopustio si je da učini ono što je Jennifer od njega tražila: da joj se preda i da to učini dobrovoljno.

- Anthony - rekla je i tom jednom riječju dala mu je ne samo sebe nego i novu, bolju inačicu njegove budućnosti.

80

Agnes von Kurowsky Ernestu Hemingwayu

81

8.

Opet nije razgovarao s njom. Za jednog tako odmjerenog čovjeka Laurence Stirling mogao je perverznom brzinom mijenjati raspoloženja. Jennifer je šutke promatrala svojega supruga dok je za doručkom čitao novine. Iako se u prizemlje spustila prije njega, postavila doručak onako kako je volio, on u trideset tri minute otkada ju je tog jutra prvi put ugledao nije izgovorio ni jednu jedinu riječ.

Spustila je pogled na svoj kućni ogrtač, provjerila frizuru. Sve je bilo na svom mjestu. Njezin ožiljak, za koji je znala da u njemu izaziva gađenje, bio je skriven ispod rukava. Što je učinila? Je li ga trebala dočekati budna? Prethodne se večeri vratio toliko kasno da ju je nakratko probudio zvuk otvaranja prednjih vrata. Je li rekla nešto u snu?

Sat se melankoličnim kucanjem približavao brojci osam, ometan samo Laurenceovim isprekidanim šuškanjem novinama dok ih je otvarao i presavijao. S ulice su se čuli koraci na prednjim stubama, kratkotrajna buka kada je poštar gurnuo poštu kroz poštanski ormarić, a zatim i povišen svadljiv glas nekog djeteta koje je prolazilo ispod prozora.

Pokušala je razgovor započeti spominjanjem snijega, zatim naslova o sve većoj cijeni goriva, ali Laurence je samo uzdahnuo, kao da ga živcira, i ona više ništa nije rekla.

Moj se ljubavnik prema meni ne bi tako ponašao, rekla mu je šutke, mažući tost maslacem. On bi se nasmiješio, obgrlio me oko struka dok bi prolazio pokraj mene u kuhinji. Zapravo, vjerojatno uopće ne bi doručkovali u kuhinji: pladanj s ukusnom hranom donio bi u krevet, pružajući joj kavu nakon što bi se probudila, kada bi razmijenili radosne poljupce usta punih mrvica. U jednome od pisama napisao joj je:

Laurenceov je glas prekinuo njezine maštarije. - Večeras smo pozvani na piće kod Moncrieffovih, prije božićne zabave u tvrtki. To si zapamtila?

- Da. - Nije digla pogled. - Vratit ću se oko pola sedam. Tada nas Francis očekuje. - Osjetila je da se njegov pogled

zadržao na njoj kao da očekuje odgovor, no ona je osjećala prevelik prkos da bi to učinila. Zatim je otišao, ostavljajući je praznoj kući i snovima o zamišljenom doručku, njoj mnogo privlačnijem.

82

Dosada je u različitim skrovištima u kući otkrila sedam pisama; sedam pisama koja su joj otkrivala ljubav koju je poznavala, osobu kakva je postala zahvaljujući njoj. U tim rukom pisanim riječima vidjela je svoj odraz na bezbroj načina: vidjela se kao impulzivnu i strastvenu, kao osobu koja se brzo razljuti, ali i brzo oprosti.

On se činio kao potpuna suprotnost. Izazivao je, proglašavao, obećavao. On je bio pronicljivi promatrač: nje, onoga što ga je okruživalo. Ništa nije tajio. Činilo se da je ona bila prva žena koju je ikada istinski zavolio. Pitala se, kada je ponovo čitala njegove riječi, je li on bio prvi muškarac kojega je ona iskreno voljela zauzvrat.

Iako pisma nisu uvijek bila datirana, na određeni ih je način bilo moguće kronološki složiti: prvo je došlo nedugo nakon što su se upoznali, drugo nakon neke svađe, treće nakon ponovnog strastvenog susreta. Htio je da napusti Laurencea. Tražio je to od nje u nekoliko pisama. Očito je da se od toga suzdržavala. Zašto? Razmišljala je o sadašnjem hladnom muškarcu iz kuhinje, o okrutnoj tišini njezina doma. Zašto nisam otišla?

Opsjednuto je iščitavala sedam pisama, tražeći odgovore, pokušavajući otkriti njegov identitet. Posljednje je bilo datirano u rujnu, nekoliko tjedana prije nesreće. Zašto nije kontaktirao s njom? Očito nikada nisu jedno drugo nazvali telefonom ili imali neko mjesto na kojemu su se sastajali. Kada je primijetila da su neka pisma bila poslana na isti poštanski pretinac, otišla je u poštanski ured da otkrije ima li ih još. No poštanski je pretinac bio dodijeljen nekom drugom i nije bilo pisama za nju.

Postala je uvjerena da bi joj se on javio. Kako bi muškarac koji je napisao ta pisma, muškarac čije su emocije bile toliko prožete hitnošću, mogao samo sjediti i čekati? Više nije vjerovala da je riječ o Billu; mogla je povjerovati da je osjećala nešto prema njemu, ali ideja da bi mogla prevariti Violet njoj se, ako ne i njemu, činila neprihvatljivom. Zbog toga su u užem krugu ostali Jack Amory i Reggie Carpenter. No Jack Amory upravo je objavio zaruke s gospođicom Victorijom Nelson iz Camberleyja u Surreyju.

Gospođa Cordoza ušla je u sobu kada je Jennifer dovršavala uređivanje kose. - Možete li mi, molim vas, do večeras izglačati tamnoplavu svilenu haljinu? - zamolila ju je. Dijamantnu je ogrlicu prislonila uza svoj bijeli vrat. On je volio njezin vrat:

83

- Položila sam je na krevet. Gospođa Cordoza prošla je pokraj nje da je uzme. - Učinit ću to sada, gospođo Stirling - rekla

je.

Reggie Carpenter ju je zavodio. To se nikako drugačije nije moglo opisati. Yvonnein rođak naslanjao se na Jenniferin stolac, oči su mu bile usredotočene na njezina usta koja su se vragolasto izvijala kao da su razmijenili samo njima razumljivu šalu.

Yvonne ih je gledala dok je Francisu koji je sjedio nosila piće, nekoliko metara dalje. Sagnula se da bi svojem suprugu šapnula na uho: - Ne možeš li Reggieja odvesti među muškarce? Doslovce se ne odvaja od Jennifer otkada je došla.

- Pokušao sam, draga, ali budući da ga ne mogu fizički odvući, nije mi mnogo toga ostalo. - Onda zgrabi Maureen. Izgleda kao da će se rasplakati. Od trenutka kada je Stirlingovima otvorila vrata - Jennifer je bila u bundi od nerca i bilo je očito

da je malo pripita, a on je imao kiseo izraz lica - koža ju je svrbjela kao da najavljuje neku nevolju. Među njima je vladala napetost, a onda su se Jennifer i Reggie bacili jedno na drugo na način koji iskreno ogorčuje.

- Doista bih voljela kada bi ljudi svoje privatne probleme ostavljali kod kuće - promrmljala je. - Dat ću Larryju dupli viski. Na kraju će se opustiti. Vjerojatno loš dan u uredu. - Francis je

ustao, dotaknuo njezin lakat i nestao. Koktel-hrenovke gotovo da nitko nije probao. Uzdahnuvši, Yvonne je podigla pladanj s mini

kukuruzom i krenula unaokolo. - Maureen, posluži se. Reggiejeva dvadesetjednogodišnja djevojka gotovo da nije ni doživjela njezine riječi.

Besprijekorna u svojoj vunenoj haljini boje hrđe, ukočeno je sjedila na stolcu s naslonom, bacajući mračne poglede nadesno, na dvoje ljudi od kojih ni jedno kao da nije bilo svjesno njezina postojanja. Jennifer se zavalila u fotelju na čiji se naslon za ruke smjestio Reggie. Nešto joj je šapnuo i oboje su prasnuli u smijeh.

- Reggie? - zazvala ga je Maureen. - Nisi li rekao da ćemo skočiti do grada da se nađemo s ostalima?

- Oni mogu čekati - odgovorio joj je s negodovanjem. - Trebali smo se s njima naći u klubu Green Room, Brundo. Rekao si u pola sedam. - Brundo? - Jenny, koja se prestala smijati, gledala je u Reggieja. - Njegov nadimak - ubacila se Yvonne, nudeći joj pladanj. - Bio je strašno dlakava beba. Moja je

teta rekla da je isprva mislila da je doista rodila medvjeda. - Brundo - Jenny je ponovila. - Da, ja sam neodoljiv. Nježan. I nikad sretniji nego kada me ušuškaju u krevet... - Podigao je

obrvu i približio joj se. - Reggie, možemo li nakratko porazgovarati? - Ne dok imaš takav izraz lica, draga rođakinjo. Jenny, Yvonne misli da te zavodim. - Pa nije da samo misli - dodala je Maureen hladno. - Ah, Mo, nemoj biti dosadna. - Njegov glas, iako se još uvijek šalio, odavao je dozu ljutnje. -

Predugo nisam imao priliku razgovarati s Jenny. Samo nadoknađujemo propušteno. - Je li doista prošlo toliko vremena? - upitala je Jennifer nevino. - Oh, cijela vječnost... - odgovorio joj je gorljivo. Yvonne je vidjela tugu na djevojčinu licu. - Maureen, dušo, bi li mi htjela pomoći da napravim

još koktela? Samo bog zna kamo je nestao moj beskorisni muž. - Eno ga ondje. On... - Hajde, Maureen. Ovuda. Djevojka ju je slijedila u blagovaonicu i uzela bocu likera od metvice koju joj je Yvonne pružila.

Zračila je nemoćnom srdžbom. - Što ta žena misli da čini? Udana je, zar ne? - Jennifer samo... Oh, ona tome ne pridaje veliko značenje. - Navalila je na njega! Pogledaj je! Bi li se njoj svidjelo da ja tako zavodim njezina muža?

84

Yvonne je bacila pogled na dnevnu sobu u kojoj je s krinkom suzdržanog neodobravanja na licu sada sjedio Larry, samo napola slušajući što mu Francis govori. Vjerojatno ne bi ni primijetila, pomislila je.

- Znam da je ona tvoja prijateljica, Yvonne, no što se mene tiče, ona je apsolutna kučka. - Maureen, znam da se Reggie ponaša zločesto, ali ne možeš tako govoriti o mojoj prijateljici.

Ne znaš što je u posljednje vrijeme prošla. Hoćeš li mi, molim te, dodati tu bocu? - A kako se ja osjećam zbog toga? To je ponižavajuće. Svi znaju da sam s Reggiejem, a ona ga

vrti oko malog prsta. - Jennifer je doživjela užasnu prometnu nesreću. Nije prošlo mnogo otkada je izišla iz bolnice.

Kao što sam rekla, malo se opušta i zabavlja. - I pritom svlači gaćice. - Mo... - Pijana je. I prastara je. Koliko može imati godina? Dvadeset sedam? Dvadeset osam? Moj je

Reggie barem tri godine mlađi od nje. Yvonne je duboko uzdahnula. Zapalila je cigaretu, drugu dodala djevojci i za njom zatvorila

dvokrilna vrata. - Mo... - Ona je lopov. Pokušava mi ga preoteti. Iako ti to ne možeš vidjeti, meni je to posve jasno. Yvonne je stišala glas. - Mo, dušo, moraš razumjeti da postoje različite vrste koketiranja. Reggie

i Jenny ludo se provode u ime starih vremena, ali ni jedno ni drugo nikada ne bi pomislilo na preljub. Koketiraju, da, no to čine u sobi prepunoj ljudi i ne pokušavaju to sakriti. Kada bi u tome bilo imalo ozbiljnosti, misliš li da bi se ona tako ponašala pred Larryjem? - Zvučalo je uvjerljivo, čak i njoj. - Draga djevojko, s vremenom ćeš otkriti da je malo verbalnog koketiranja sastavni dio života. - U usta je ubacila indijski oraščić. - To donosi veliku utjehu kad znaš da ćeš godinama morati biti u braku s istim muškarcem.

Djevojka se namrgodila, ali se malo i opustila. - Pretpostavljam da si u pravu - zaključila je. - No još uvijek ne mislim da se dama treba tako ponašati. - Otvorila je vrata i vratila se u dnevnu sobu. Yvonne je duboko udahnula i krenula za njom.

Kokteli su se ispijali dok je razgovor postajao sve življi i glasniji. Francis se vratio u blagovaonicu i pripremio još koktela snowball10, a Yvonne je vješto nabadala trešnje na koktel-štapiće da bi ih ukrasila. Otkrila je da joj u trudnoći strašno pozli popije li više od dva alkoholna pića, stoga je popila jedno koje je sadržavalo plavi curagao11, a zatim se ograničila na sok od naranče. Ispijale su se goleme količine šampanjca. Francis je isključio glazbu nadajući se da će gosti shvatiti mig i početi odlaziti, no Bill i Reggie ponovno su je uključili i pokušali sve natjerati da plešu. U jednom trenutku oba muškarca uhvatila su Jennifer za ruke dok su plesala oko nje. Budući da je Francis bio zaposlen oko pića, Yvonne je odšetala do mjesta na kojemu je sjedio Laurence i sjela kraj njega. Obećala je sama sebi da će iz njega izmamiti osmijeh.

Ništa nije rekao, ali je ispio veliki gutljaj pića, pogledao svoju suprugu i zatim ponovno skrenuo pogled. Nezadovoljstvo je isijavalo iz njega. - Pravi budalu od sebe - promrmljao je kada je tišina između njih postala neugodna.

Pravi budalu od tebe, pomislila je Yvonne. - Samo se dobro osjeća, Larry. Ovo je čudno razdoblje za nju. Ona... pokušava uživati.

Kada ga je pogledala, shvatila je da je napeto gleda. Malo joj je bilo neugodno. - Nisi li mi ti rekao da je liječnik rekao da bi mogla biti izvan sebe? - dodala je. To joj je rekao dok je Jennifer bila u bolnici, kada je još uvijek razgovarao s drugima.

Ispio je još jedan gutljaj i dalje zagledan u nju. - Znala si, zar ne? Pozorno ju je gledao tražeći odgovor. - Znala što, Larry? Francis je pustio rumbu. Iza njih je Bill preklinjao Jennifer da pleše s njim, a ona ga je molila da

je pusti na miru.

10 Eng. - gruda, nap. prev. 11 Liker s okusom kore gorke naranče, nap. prev.

85

Laurence je ispraznio čašu. - Ništa. Nagnula se prema njemu i na njegovu ruku stavila svoju. - Oboma vam je teško. Sigurna sam

da ti treba malo vremena da... - Prekinuo ju je gromoglasan Jenniferin smijeh. Reggie je jedan cvijet stavio među zube i htio da s njim zapleše improvizirani tango.

Laurence se na njezine riječi nije previše obazirao kada se Bill, zadihan, spustio kraj njih. - Taj Reggie pretjeruje, zar ne? Yvonne, ne bi li mu trebala nešto reći?

Nije se usudila pogledati u Laurencea, ali njegov je glasio bio miran. - Ne brini se, Yvonne - rekao je, zagledan u neku daleku točku. - Sredit ću to.

Malo prije pola devet pronašla je Jennifer u kupaonici. Naginjala se iznad mramornog umivaonika i popravljala šminku. Dok je Yvonne ulazila, skrenula je pogled prema njoj, a zatim ga ponovno usmjerila na zrcalo. Bila je rumena, primijetila je Yvonne. Gotovo smušena. -Želiš li kavu? - pitala ju je.

- Kavu? - Prije nego što odeš na Larryjevu uredsku zabavu. - Mislim - odgovorila joj je Jennifer, ocrtavajući usne neuobičajeno sigurnom rukom - da će mi

za tu zabavu najvjerojatnije trebati još jedno žestoko piće. - Što to radiš? - Stavljam ruž. Što misliš da... - S mojim rođakom. Jako mu se nabacuješ. - Rekla je to oštrije nego što je namjeravala. No činilo

se da Jennifer to nije primijetila. - Kada smo posljednji put izišli s Reggiejem? - Molim? - Kada smo posljednji put izišli s Reggiejem? - Ne sjećam se. Možda kada je s nama ljetos došao u Francusku. - Što on pije kad ne pije koktele? Yvonne je duboko udahnula da se smiri. - Jenny, dušo, ne misliš li da bi to trebala smanjiti? -

Što? - To s Reggiejem. Ljutiš Larryja. - O, njega uopće ne zanima što ja radim - rekla je s negodovanjem. - Što Reggie pije? Moraš mi reći. Iznimno je važno. - Ne znam. Viski. Jenny, je li sve u redu kod kuće? S tobom i Larryjem? - Ne razumijem na što misliš. - Ovo vjerojatno ne bih trebala reći, ali Larry doista izgleda strašno nesretno. - Larry? - Da. Ja se, dušo, ne bih previše nonšalantno odnosila prema njegovim osjećajima. Jenny se okrenula prema njoj. - Njegovim osjećajima? Misliš da je ikoga briga kroz što ja

prolazim? -Jenny ja... - Nikomu ne može biti manje stalo. Od mene se samo očekuje da nastavim s tim, da šutim i

glumim ženu koja obožava svog muža. Samo da Larry ne izgleda tužno. - Ako želiš moje mišljenje... - Ne, ne želim. Brini se za sebe, Yvonne. Ozbiljno to mislim. Obje su žene vrlo mirno stajale.

Zrak oko njih vibrirao je kao da je došlo do tjelesnog obračuna. Yvonne je osjetila da joj se nešto steže u grudima. - Znaš, Jennifer, samo zato što možeš imati

bilo kojeg muškarca u ovoj kući, ne znači da ga i moraš imati. - Glas joj je bio čeličan. - Molim? Yvonne je presložila ručnike na stalku. - Oh, to glumljenje malene bespomoćne princeze nije

uvijek zabavno. Jennifer, znamo da si lijepa, da? Znamo da te svi naši muževi obožavaju. No za promjenu bi mogla početi misliti i na osjećaje drugih ljudi.

Netremice su se gledale. - Je 1' to ono što misliš o meni? Da se ponašam kao princeza? - Ne. Mislim da se ponašaš kao kučka.

86

Jennifer je razrogačila oči. Otvorila je usta kao da će nešto reći, a zatim ih zatvorila, stavila poklopac na ruž, ispravila ramena i bijesno pogledala Yvonne. Zatim je izišla.

Yvonne je teško sjela na poklopac zahoda i ispuhala nos. Zagledala se u zahodska vrata, nadajući se da bi se ponovno mogla otvoriti, a kada se to nije dogodilo, glava joj je potonula među dlanove.

Nekoliko trenutaka poslije čula je Francisov glas. - Hej, stara moja, jesi li dobro? Pitao sam se gdje si. Dušo?

Kada je podigla pogled, vidio je izraz u njezinim očima i brzo kleknuo, uhvativši je za ruke. - Jesi li dobro? Je li beba? Želiš li da što učinim?

Zadrhtala je i dopustila mu da svojim rukama obujmi njezine. Nekoliko minuta nisu se micali, slušajući glazbu i razgovor u prizemlju, a zatim Jenniferin pištavi smijeh. Francis je zavukao ruku u džep i supruzi zapalio cigaretu.

- Hvala ti. - Uzela ju je i duboko povukla dim. Konačno ga je pogledala, njezine tamne oči bile su ozbiljne. - Dragi moj Franny, obećaj mi da ćemo biti sretni i nakon što dođe beba.

- Što... - Samo mi obećaj. - Pa, znaš da to ne mogu učiniti - rekao je, stavljajući ruku na njezin obraz. - Oduvijek sam se

ponosio time što si se sa mnom osjećala potlačeno i jadno. Morala se nasmiješiti. - Gade. - Trudim se. - Ustao je i izravnao nabore na hlačama. - Gle, mogu zamisliti da si iscrpljena.

Izbacit ću goste, a onda se nas dvoje možemo zavući u krevet. Kako ti to zvuči? - Ponekad shvatim - rekla je s ljubavlju kada joj je pružio ruku i kada je ustala - da ipak nisam

uludo potrošila skupocjen vjenčani prsten.

Zrak je bio hladan, a pločnik na trgu gotovo prazan. Alkohol ju je ugrijao; osjećala se buntovno, opijeno.

- Čini mi se da ovdje nećemo uhvatiti taksi - rekao je Reggie veselo, podižući ovratnik. - Što ćete vas dvoje učiniti? - Dah mu se maglio na noćnom zraku.

- Larry ima vozača. - Njezin je suprug stajao na obližnjem rubnjaku, gledajući niz ulicu. - Jedino što se čini da je nestao. - To joj se iznenada učinilo iznimno smiješnim i pokušala se prestati hihotati.

- Dao sam mu slobodnu večer - Larry je promrmljao. - Ja ću voziti. Pričekaj me ovdje i donijet ću ključeve od auta. - Stubama se popeo do njihove kuće.

Jennifer se čvrsto umotala u bundu. Nije mogla prestati gledati u Reggieja. To je bio on. Brundo. Morao je biti. Cijele večeri gotovo da se nije odvajao od nje. Bila je uvjerena da su mnoge njegove primjedbe u sebi imale skrivene poruke. Predugo nisam imao pri l iku razgovarat i s Jenny. Bilo je nešto u načinu na koji je to rekao. Bila je sigurna da to nije umislila. Pio je viski. Brundo. Vrtjelo joj se u glavi. Previše je popila, ali to ju nije brinulo. Morala se dokraja uvjeriti.

- Strašno ćemo zakasniti - žalosno je rekla Reggiejeva djevojka, a Reggie je Jennifer uputio zavjerenički pogled.

Pogledao je na sat. - O, zasigurno ih više nećemo naći. Vjerojatno su već otišli na večeru. - I što ćemo onda? - Ne znam. - Slegnuo je ramenima. - Jesi li ikada bio u klubu Kod Alberta? - upitala je Jennifer iznenada. Reggiejev je osmijeh bio spor, čak pomalo prepreden. - Znate da jesam, gospodo Stirling. - Znam? - Srce joj je strašno lupalo. Čudila se da to nitko drugi ne može čuti. - Vjerujem da sam vas vidio Kod Alberta upravo posljednji put kada sam bio ondje. - Izraz na

licu bio mu je nestašan, gotovo vragolast. - Pa, to se dogodilo pri jednom izlasku - rekla je Maureen mrzovoljno, a ruke su joj bile zabijene

duboko u džepove kaputa. Pogledavala je Jennifer kao da je za to nju trebalo okriviti. O, kad barem ti ne bi bila ovdje, pomislila je Jennifer, dok joj je bilo udaralo kao ludo. - Pođite s

nama - iznenada je rekla. - Što?

87

- Na Laurenceovu zabavu. Vjerojatno će biti strašno dosadno, no sigurna sam da ćeš je ti oživjeti. Oboje. Bit će mnogo pića.

Reggie je izgledao oduševljeno. - Može - rekao je. - Pita li se i mene što mislim? - Maureenino lice odavalo je nezadovoljstvo koje je osjećala. - Hajde, Mo. Bit će zabavno. Inače će se večer svesti na nas dvoje u nekom groznom restoranu. U Maureeninim očima vidio se očaj i Jennifer je osjetila ubod krivnje, ali ga je odlučila

zanemariti. Moram doznati . — Laurence - zazvala je. - Laurence, dušo? Reggie i Maureen idu s nama. Neće li to biti zabavno?

Laurence je oklijevao na najvišoj stubi, s ključevima u ruci, prelazeći pogledom po njima. - Izvrsno - rekao je, mirno se spustio niza stube i otvorio stražnja vrata velikog crnog automobila.

Činilo se da je Jennifer podcijenila potencijal za buntovničko ponašanje na božićnoj proslavi u tvrtki Acme Mineral and Mining. Možda su uzrok bili ukrasi ili obilne količine jela i pića ili duži izostanak šefa, no kada su stigli, uredska je zabava bila u punom zamahu. Netko je donio prijenosni gramofon, svjetla su bila prigušena, a stolovi preseljeni uza zid da bi se stvorio plesni podij na kojemu je mnoštvo ljudi skvičalo i plesalo uz glazbu Connie Francis.

- Larry! Nikada nam nisi rekao da su tvoji zaposlenici takvi ljubitelji džeza! - uskliknuo je Reggie.

Jennifer ga je ostavila da stoji ispod dovratka i pridružila se plesačima. Osjećaji su mu bili ispisani na licu: nije mogao prepoznati svoje radno mjesto, svoju domenu, svoje utočište; zaposlenici više nisu bili pod njegovim nadzorom i mrzio je to. Vidjela je da je njegova tajnica ustala sa stolca na kojemu je najvjerojatnije i provela cijelu večer i nešto mu rekla. Kimnuo je glavom, pokušavši se nasmiješiti.

- Piće! - viknula je Jennifer u želji da se što dalje makne od njega. - Izbori se za prolaz, Reggie! Hajdemo se napiti!

Jedva da je bila svjesna nekoliko iznenađenih pogleda zaposlenika njezina supruga pokraj kojih je prošla, od kojih su mnogi razvezali kravate, rumeni od pića i plesa. Gledali su malo u nju, malo u Laurencea.

- Večer, gospođo Stirling. Prepoznala je računovođu s kojim je prije nekoliko tjedana razgovarala u uredu i nasmiješila

mu se. Lice mu je bilo sjajno od znoja, a rukom je obgrlio djevojku koja se hihotala i na glavi imala šareni slavljenički šešir. - Oh, večer! Biste li nam htjeli pokazati gdje se nalazi piće?

- Tamo. Kod daktilobiroa. Ondje se nalazila golema posuda punča. Papirnate čaše punile su se i slale dalje preko glava.

Reggie joj je dodao jednu i ona ju je nadušak iskapila, smijući se kada ju je neočekivana jakost punča natjerala da se zagrcne i zakašlje. Zatim je plesala, izgubljena u moru tijela, gotovo nesvjesna Reggiejeva osmijeha, njegovih ruku kojima ju je povremeno hvatao oko struka. Vidjela je da je Laurence, koji je stajao uza zid, ravnodušno gleda, a zatim da se, očito s oklijevanjem, upustio u razgovor s jednim od starijih i trjeznijih muškaraca. Željela je biti što dalje od njega. Nadala se da će otići kući i ostaviti je ondje da pleše. Nije više vidjela Maureen. Bilo je moguće da je djevojka otišla. Predmeti su se rasplinuli, vrijeme usporilo, postalo rastezljivo. Zabavljala se. Bilo joj je vruće, digla je ruke iznad glave, prepustila se glazbi, ne obazirući se na radoznalost žena oko sebe. Reggie ju je zavrtio i glasno se nasmijala. Bože, osjećala se živom! To je bio njezin svijet. Prvi se put nije osjećala strano u svijetu za koji su svi tvrdili da mu pripada.

Reggiejeva ruka dodirnula je njezine, dodir je bio šokantan i pun naboja. Pogledi koje joj je upućivao postali su značajni, a njegov osmijeh znalački. Brundo. Usnama je oblikovao neke riječi.

- Što? - S lica je maknula znojni uvojak. - Vruće je. Treba mi još jedno piće. Ruke su mu gorjele na njezinu struku. Slijedila ga je na vrlo maloj udaljenosti, skrivena tijelima

koja su ih okruživala. Kada se osvrnula da vidi gdje je Laurence, njega više nije bilo. Vjerojatno je u svom uredu, pomislila je. Ondje je gorjelo svjetlo. Laurenceu ovo strašno ide na živce. Mrzio je bilo kakvu zabavu, taj njezin suprug. Ponekad, tih posljednjih tjedana, pitala se mrzi li čak i nju.

88

Reggie joj je u ruku gurao još jednu papirnatu čašu. - Zraka - viknuo je. - Treba mi zraka. I onda su, sami, izišli na glavni hodnik na kojemu je bilo svježe i tiho. Zvuci zabave postali su

tiši kada su se za njima zatvorila vrata. - Ovdje - rekao je, gurajući je pokraj dizala prema požarnim stubama. - Idemo stepenicama. -

Borio se s vratima, a zatim su se našli na hladnom noćnom zraku koji je Jennifer gutala kao da pokušava utažiti strašnu žeđ. Dolje je mogla vidjeti ulicu i svjetla kočnica osamljenih automobila.

- Skroz sam mokar! - Odlijepio je košulju od tijela. - I nemam pojma gdje sam ostavio sako. Shvatila je da gleda njegovo tijelo koje se jasno ocrtavalo ispod vlažne tkanine i skrenula je

pogled. - Ipak, bilo je zabavno - promrmljala je. - Slažem se. Nisam vidio starog Larryja da pleše. - On ne pleše - rekla je, čudeći se što je to izgovorila s takvom sigurnošću. - Nikada. Na trenutak su oboje ušutjeli zagledani u tamu grada. Iz daljine su mogli čuti promet, a iza

sebe prigušene zvuke zabave. Osjećala je naboj i bila bez daha od iščekivanja. - Evo. - Reggie je iz džepa izvadio kutiju cigareta i jednu zapalio za nju. - Ja ne... - Zaustavila se. Otkud je znala? Možda ih je popušila na stotine. - Hvala - rekla je.

Oprezno ju je uzela u ruku, između dva prsta, povukla i nakašljala se. Reggie se nasmijao. - Žao mi je - rekla je, smiješeći se. - Čini se da sam u tome posve nevjesta. - Samo nastavi. Razbistrit će ti se u glavi. - Već mi se razbistrilo. - Osjetila je da se blago zarumenjela. - Zbog moje blizine, kladim se - rekao je, smješkajući se, malo joj se približivši. - Pitao sam se

kada ću te dobiti nasamo. Dodirnuo je unutrašnjost njezina zapešća. - Prilično je teško govoriti u šiframa, sa svim tim

ljudima unaokolo. Nije bila sigurna da ga je dobro čula. - Da - rekla je, kada je uspjela progovoriti, glasom punim

olakšanja. - O, Bože, htjela sam i prije nešto reći. Bilo je iznimno teško. Objasnit ću ti poslije, no bilo je vrijeme kada... O, zagrli me. Zagrli me, Brundo. Zagrli.

- Rado. Približio joj se za još jedan korak i zagrlio je, privlačeći je k sebi. Nije ništa rekla, jednostavno

pokušavajući osjetiti što znači biti u njegovu zagrljaju. Svoje je lice približio njezinu, a ona je zatvorila oči, spremna, udišući snažan miris njegova znoja, osjećajući da mu je torzo iznenađujuće uzak, želeći da bude prenesena u drugi svijet. Tako sam te dugo čekala, nijemo mu je rekla, podižući lice prema njemu.

Njegove su usne dotaknute njezine i samo je na trenutak protrnula od njihova dodira. No poljubac je postao nespretan, bahat. Njegovi su zubi udarali o njezine, njegov se jezik nasilu probijao u njezina usta, toliko da je morala ustuknuti.

On se nije činio uznemirenim. Ruke su mu skliznule do njezine stražnjice i toliko ju je snažno pritisnuo uza se da je mogla osjetiti njegov ud. Gledao ju je, očiju zamućenih od strasti. - Hoćeš da pronađemo hotelsku sobu? Ili... ovdje?

Zagledala se u njega. To mora biti on, objasnila si je. Sve je upućivalo na to. No kako je u stvarnosti mogao biti toliko drugačiji od dojma koji je o njemu stekla iz pisama?

- U čemu je problem? - upitao ju je, uočivši neke od tih misli na njezinu licu. - Prehladno ti je? Ili ne želiš hotel - prerizično?

- Ja... To je bilo pogrešno. Udaljila se iz njegova zagrljaja. - Žao mi je. Ne mislim... - Podigla je ruku

do glave. - Ne želiš to učiniti ovdje? Namrštila se. Zatim ga je pogledala. - Reggie, znaš li ti što znači delikvescencija? - Deli... što? Zatvorila je oči pa ih opet otvorila. - Moram ići - promrmljala je. Iznenada se osjećala

užasavajuće otriježnjenom. - Ali ti se voliš igrati. Voliš kad se nešto događa.

89

- Volim što? - Pa, teško da sam prvi, zar ne? Trepnula je. - Ne razumijem. - Ah, Jennifer, nemoj se praviti nevinom. Vidio sam te, sjećaš se? S onim tvojim drugim

ljubavnikom. U Kod Alberta. Bila si priljubljena uz njega. Znao sam na što misliš kada si to spomenula pred svima.

- Moj ljubavnik? Povukao je dim iz cigarete koju je zatim oštro zgazio petom. - Tako se hoćeš igrati, ha? O čemu se radi? Nisam dovoljno dobar jer ne znam što znači neka

glupa riječ? - Koji muškarac? - Uhvatila ga je za rukav košulje, ne mogavši si pomoći. - O kome govoriš? Ljutito ju je otresao. - Je 1' ti to od mene praviš budalu? Ne - pobunila se. - Samo želim znati s

kim si me to vidio. - Isuse. Znao sam da sam trebao otići s Mo kada sam imao priliku. Ona barem cijeni muškarca.

Ne izaziva ga uzalud - frknuo je. Iznenada je njegovo lice, crveno i ljutito, bilo preplavljeno svjetlošću. Jennifer se okrenula oko

sebe i ugledala Laurencea koji je stajao na otvorenim protupožarnim vratima. Bio je zagledan u osvijetljene likove svoje supruge i muškarca koji se od nje udaljavao. Reggie, spuštene glave, projurio je pokraj Laurencea i ušao u zgradu, ne rekavši ni riječi, brišući usta.

Stajala je, smrznuta. - Laurence, nije to što... - Ulazi unutra - rekao je. - Samo sam... - Ulazi unutra. Odmah. - Glas mu je bio tih, prividno smiren. Nakon vrlo kratka oklijevanja,

koraknula je naprijed i ušla u stubište. Krenula je prema vratima, pripremajući se za povratak na zabavu, još uvijek drhteći od zbunjenosti i šoka, no dok su prolazili pokraj dizala, uhvatio ju je za zapešće i okrenuo.

Spustila je pogled na ruku kojom ju je uhvatio, a zatim ga digla prema njegovu licu. - Jennifer, nemoj misliti da me možeš ponižavati - tiho je rekao. - Pusti me! - Mislim to ozbiljno. Ja nisam neka budala koju možeš... - Pusti me! Boli me! - Povlačila je ruku prema sebi. - Slušaj me. - U donjoj mu je čeljusti pulsiralo. - Neću to trpjet i . Razumiješ li? Neću to

trpjet i . - Zubi su mu škrgutali. Glas mu je bio prepun bijesa. - Laurence! - Larry! Zovi me Larry! - viknuo je, podižući slobodnu šaku. Vrata su se otvorila i kroz njih je

prošao onaj muškarac iz računovodstva. Smijao se, a ruka mu je bila prebačena preko ramena djevojke s kojom ga je prije vidjela. Primijetio ih je i osmijeh mu je nestao s lica. - Ah... Ma treba nam malo svježeg zraka, gospodine - zbunjeno je rekao.

U tom je trenutku Laurence pustio Jenniferino zapešće, a ona je iskoristila priliku i projurila pokraj ono dvoje i počela trčati niza stube.

90

muškarac ženi u pismu

91

9.

Anthony je sjedio na barskom stolcu, u jednoj ruci držeći praznu šalicu za kavu, i promatrao stube koje su vodile na ulicu, tražeći bilo kakav znak da se niz njih spušta par vitkih nogu. Povremeno bi se kakav par spustio niza stube Kod Alberta, žaleći se na vrućinu i strašnu žeđ, te prošao pokraj Sherrie, garderobijerke koja se dosađivala naslonjena na stolac s knjigom u ruci. Promotrio bi lice koje mu je pripadalo i okrenuo se prema šanku.

Bilo je sedam i petnaest. Šest i trideset, napisala je u pismu. Ponovno ga je izvukao iz džepa, rastvorio i proučavao velika slova s petljama koja su potvrđivala da će doći.

Pet su tjedana razmjenjivali pisma. On je svoja slao u otpremni ured u Ulici Langley u kojemu je ona unajmila poštanski pretinac 13 - onaj koji, povjerila joj se upraviteljica pošte, nitko nikada nije htio. Vidjeli su se samo pet ili šest puta i ti su susreti uglavnom bili kratki - prekratki - ograničeni na nekoliko prigoda koje su bile uvjetovane njegovim ili Laurenceovim poslovnim rasporedom.

No ono što joj nije uvijek mogao osobno reći, rekao bi joj u pismima. Pisao je gotovo svakoga dana i sve joj je rekao, bez stida. Imao je osjećaj da su sve njegove brane popustile. Rekao joj je koliko mu nedostaje, pisao joj o životu u inozemstvu, kako je dosada uvijek osjećao nemir kao da je neprekidno slušao razgovor koji se vodio negdje drugdje.

Otkrio joj je svoje slabosti, napisao da je sebičan, tvrdoglav, često bezosjećajan i da se zbog nje odlučio promijeniti. Rekao joj je da je voli, neprekidno je to ponavljao, uvijek iznova uživajući u izgledu riječi na papiru.

Nasuprot tomu, njezina su pisma bila kratka i jasna. Nađ imo se ondje, pisalo je u njima. Ili Ne u to vri jeme, neka bude pola sata kasni je. Ili jednostavno I ja tebe. Isprva se bojao da ta kratkoća znači da ga nije osobito voljela i bilo mu je teško poistovjetiti osobu kakva je bila kada su bili zajedno - intimna, privržena, vrckava, suosjećajna - s riječima koje je pisala.

Jedne noći kada je jako zakasnila - Laurence se, doznao je, rano vratio kući i bila je prisiljena izmisliti bolesnu prijateljicu da uopće uspije izići iz kuće - pronašla ga je u baru, pijanog i grubog.

- Lijepo da si svratila - rekao je sarkastično, nazdravljajući joj. Tijekom dva sata koliko ju je čekao popio je četiri dupla viskija.

Skinula je maramu s glave, naručila martini od kojeg je, sekundu poslije, odustala. - Nećeš ostati? - Ne želim te gledati takvog. Optužio ju je zbog nedostatka svega onoga što je htio - zbog nedostatka vremena, zbog šturih

pisama u kojima ne bi ništa napisala - zanemarujući ruku koju je Felipe, konobar, stavio na njegovo rame pokušavajući ga obuzdati. To što je osjećao užasavalo ga je i zbog toga ju je želio povrijediti. - U čemu je stvar? Bojiš se na papir staviti bilo što bi se moglo iskoristiti kao dokaz protiv tebe?

Mrzio je samog sebe dok je izgovarao te riječi i znao je da je postao ružan pretvorivši se u objekt sažaljenja što je očajnički pokušavao izbjeći.

Jennifer se okrenula na petama i brzo se uspela stubama, ne obraćajući pozornost na ispriku koju joj je vičući uputio, na njegov zahtjev da se vrati.

Sljedećeg joj je jutra u poštanskom pretincu ostavio poruku koja se sastojala od jedne riječi, a nakon dva duga, krivnjom ispunjena dana, dobio je pismo.

92

Kada ga je dobio, plakao je od stida i olakšanja. Poslije je pretpostavio da je jedan od razloga, razlog koji nije spominjala, bilo i to što je još uvijek osjećala poniženje iz hotelske sobe, bez obzira na to koliko joj je uporno pokušavao objasniti zašto nije s njom vodio ljubav. Što god rekao, sumnjao je da još uvijek nije bila uvjerena da mu znači više i da nije samo još jedna u nizu njegovih udanih ljubavnica.

- Tvoja djevojka ne dolazi? - Felipe je sjeo kraj njega. Klub se napunio. Stolovi su odzvanjali od razgovora, pijanist je svirao u kutu, i još je ostalo pola sata prije nego što će Felipe početi svirati trubu. Odozgo je lijeno zujao ventilator, jedva pomičući gusti zrak. - Ovaj se put nećeš upropastiti?

- To je kava. - Tony, moraš pripaziti. - Rekao sam ti, to je kava. - Ne mislim na piće. Jednog od ovih dana, spetljat ćeš se s pogrešnom ženom. Jednog će te dana

nečiji muž ubiti. Anthony je ispružio šalicu tražeći još kave. - Felipe, polaskan sam što se toliko ozbiljno brineš

za mene ali, kao prvo, oduvijek sam pažljivo birao partnerice. - Iscerio se. - Vjeruj mi, moraš osjećati određeno samopouzdanje u svoju moć diskrecije da dopustiš zubaru da ti bušilicom kopa po ustima manje od sat vremena nakon što si... hm, zabavio njegovu ženu.

Felipe se morao nasmijati. - Čovječe, besraman si. - Nisam uopće. I zato što, kao drugo, više neće biti udanih žena. - Samo slobodnih, ha? - Ne. Nema više žena. Ova je ona prava. - Stotinu i prva, misliš. - Felipe je prasnuo u smijeh. - Još ćeš mi reći da si se posvetio

proučavanju Biblije. Postojala je u svemu tome ironija: što joj je više pisao i što ju je jače želio uvjeriti u svoje osjećaje,

činilo se da ona sve više sumnja da te riječi nemaju težinu i da ih piše s previše lakoće. Nekoliko mu je puta to spomenula - a on je u tome prepoznao gorak okus istine.

Ona i Felipe vidjeli su isto: osobu nesposobnu za pravu ljubav. Nekoga tko žudi za nedostižnim samo dok ga ne dobije.

- Jednoga dana, prijatelju Felipe, jednostavno bih te mogao iznenaditi.

93

- Tony dovoljno dugo sjediš na ovome mjestu, nema više iznenađenja. Ah, kad već pričamo o vuku, evo stiže tvoj rođendanski poklon. Čak i krasno zapakiran.

Anthony je podigao pogled i ugledao par svilenih zelenih cipela kako se spuštaju niza stube. Hodala je polako, s jednom rukom na rukohvatu, kao što je učinila i prvi put kada ju je promatrao dok se spuštala niza stube svoje kuće, otkrivajući se centimetar po centimetar, sve dok se njezino lice, rumeno i pomalo vlažno, nije našlo ispred njega. Kada ju je ugledao, nakratko je ostao bez daha.

- Strašno mi je žao - rekla je dok ga je ljubila u obraz. Zapuhnuo ga je topao dašak parfema, mogao je osjetiti kako mu se obrazi vlaže kada je svoje lice prislonila uz njegovo. Njezini su prsti blago stisnuli njegove. - Bilo je... jedva sam stigla. Možemo li negdje sjesti?

Felipe im je pokazao separe, a ona je pokušala zagladiti kosu. - Mislio sam da nećeš doći - rekao je nakon što joj je Felipe donio martini. - Laurenceova je majka došla u jedan od svojih nenajavljenih posjeta. Nije prestajala govoriti.

Neprekidno sam dolijevala čaj i mislila da ću početi vrištati. - Gdje je on? - Ispružio je ruku ispod stola i njome obuhvatio njezine ruke. Bože, obožavao je taj

osjećaj. - Put u Pariz. Sastaje se s nekim iz Citroëna zbog navlaka za kočnice ili tako nešto. - Da si moja - rekao je Anthony - ne bih te ni na trenutak ostavio samu. - Kladim se da to kažeš svakoj. - Nemoj - rekao je. - Mrzim to. - Oh, ne možeš se pretvarati da svoje najbolje rečenice nisi već isprobao na drugim ženama.

Znam te, Boot. Rekao si mi, sjećaš se? Uzdahnuo je. - Eto, što iskrenost može učiniti. Nije ni čudo što nikada prije nisam pokušao biti

iskren. - Osjetio je da se vrpolji na stolcu da bude bliže njemu, osjetio je njezine noge koje su se obavile oko njegovih i nešto se u njemu opustilo. Popila je jedan martini, a zatim i drugi, a on je, u udobnom separeu, imajući je kraj sebe, uživao u kratkotrajnom osjećaju vlasništva. Bend je počeo svirati, Felipe je zasvirao trubu i dok je ona gledala izvođače, lica obasjana svjetlošću svijeće i zadovoljstvom, potajno ju je promatrao, znajući s nedokučivom sigurnošću da će ona biti jedina žena zbog koje će se ikada tako osjećati.

- Jesi za ples? Na podiju su već bili neki parovi koji su se u tami njihali u ritmu glazbe. Držao ju je u zagrljaju,

udišući miris njezine kose, osjećajući njezino tijelo uz svoje, dopuštajući si da vjeruje da postoje samo njih dvoje, glazba i mekoća njezine kože.

- Jenny? - Molim? - Poljubi me. Svaki poljubac nakon onoga u Poštarskom parku bio je tajan; u njegovu automobilu, u tihoj

prigradskoj ulici, u stražnjem dijelu restorana. Mogao je vidjeti oblikovanje negodovanja na njezinim usnama: Ovdje? Pred svim t im l judima? Čekao je da mu kaže da je prerizično. No možda ju je nešto u njegovu izrazu lica dirnulo, lice joj se smekšalo kao i svaki put kada je bilo samo nekoliko milimetara udaljeno od njegova, pa je podigla ruku do njegova obraza i poljubila ga; bio je to nježan i strastven poljubac.

- Ti me činiš sretnom, znaš - tiho je rekla, priznajući mu da se prije nije tako osjećala. Njezini su se prsti isprepleli s njegovima; posesivno, sigurno. - Ne mogu se pretvarati da me ovo čini sretnom, ali ti me usrećuješ.

- Pa ostavi ga. Dođi živjeti sa mnom. Ponuđen mi je premještaj. Mogli bismo jednostavno nestati.

- Nemoj. - Nemoj što? - Tako govoriti. Znaš da je to nemoguće. - Zašto? - pitao je. U svojemu je glasu mogao čuti zahtijevanje. -Zašto je to nemoguće? - Mi... mi se zapravo uopće ne poznajemo.

94

- Naravno da se poznajemo. Znaš da se poznajemo. Spustio je glavu i opet je poljubio. Osjetio je da se manje opire i privukao ju je bliže sebi,

stavljajući joj ruku na križa, osjećajući da se stapa s njim. Glazba je utihnula. Jednom joj je rukom sa zatiljka podigao kosu, osjećajući vlažnost s unutrašnje strane, i zaustavio se. Oči su joj bile zatvorene, glava blago nagnuta na jednu stranu, usne blago razdvojene.

Njezine su se plave oči otvorile, zagledane u njegove, a zatim se nasmiješila, nesmotrenim osmijehom koji je otkrio njezinu žudnju. Koliko često muškarac vidi takav osmijeh? Osmijeh koji ne izražava snošljivost, privrženost ili dužnost. U redu, dragi, ako baš žel iš. Jennifer Stirling ga je željela. Željela ga je kao što je on želio nju. - Užasno mi je vruće - rekla je, ne sklanjajući pogled.

- Onda nam treba malo svježeg zraka. - Uzeo ju je za ruku i poveo između parova koji su plesali. Mogao je osjetiti da se smije, hvatajući ga za košulju na leđima. Došli su do razmjerne privatnosti hodnika u kojemu je poljupcima prigušio njezin smijeh, prolazeći rukama kroz njezinu kosu, osjećajući pod svojim usnama njezina topla usta. Uzvratila mu je poljubac sa sve jačom gorljivošću, ne oklijevajući čak ni kada su čuli korake u prolazu. Osjetio je da rukama poseže ispod njegove košulje, a dodir njezinih prstiju bio je toliko intenzivno ugodan da je gotovo izgubio sposobnost razmišljanja. Što da učini? Što da učini? Poljupci su im postajali sve dublji, sve užurbaniji. Znao je da će eksplodirati ne bude li vodio ljubav s njom. Odvojio se od nje, s rukama na njezinu licu, prepoznajući požudu u njezinim očima. Njezino rumeno lice dalo mu je odgovor.

Pogledao je nadesno. Sherrie je i dalje bila udubljena u knjigu, garderoba suvišna po teškoj kolovoskoj vrućini. Nije ih ni primijetila zahvaljujući godinama svjedočenja ljubavničkim nespretnostima. -Sherrie - zazvao ju je, vadeći iz novčanika novčanicu od deset šilinga — što misliš o pauzi za čaj?

Podigla je obrvu, a zatim uzela novac i skliznula sa stolca. - Deset minuta - rekla je bezbojno. A zatim je Jennifer, smijuljeći se, ušla za njim u garderobu i ostala bez daha dok je on, koliko god je bilo moguće, preko ulaza u malenu prostoriju navlačio tamni zastor.

Ondje je tama bila meka i potpuna, a miris tisuću odbačenih kaputa osjećao se u zraku. Ovijeni jedno oko drugoga, oteturali su do kraja stalka za kapute dok su im se vješalice sudarale oko glava, poput zvuka činela. Nije ju mogao vidjeti, no njezino je lice bilo ispred njegova, njezina leđa oslonjena na zid, njezine usne na njegovima, još željnije, mrmljajući njegovo ime.

Jedan dio njega znao je, čak i tada, da će ga ona upropastiti. - Reci mi da stanem - šapnuo je, s rukom na njezinoj dojci, brzo dišući, znajući da je to jedino što ga može zaustaviti. - Reci mi da stanem. -Odmahivanje njezine glave bilo je nijemo odbijanje. - O, Bože - promrmljao je. A zatim su posve pomahnitali, ona je ubrzano disala i ovila nogu oko njegove. Zavukao je ruke ispod njezine haljine, dlanovima prelazeći preko svile i čipke njezina donjeg rublja. Osjetio je njezine prste u svojoj kosi, jednu ruku na svojim hlačama i jedan dio njega bio je blago šokiran, kao da je očekivao da će njezin prirodni osjećaj za pristojnost isključivati takvu glad.

Vrijeme je usporilo, zrak oko njih pretvorio se u vakuum, a dahovi pomiješali. Skinuli su odjeću. Noge su postale vlažne, njegove napete od napora da podupru njezinu težinu. A zatim je - dragi Bože - bio u njoj i samo na trenutak sve se zaustavilo: njezino disanje, pokreti, njegovo srce. Možda i svijet. Osjećao je njezina otvorena usta, čuo njezino disanje, a zatim su se pokrenuli i on je bio samo jedno, mogao je osjećati samo jedno, gluh za vješalice koje su se sudarale, za prigušenu glazbu s druge strane zida, za nijemi usklik nekoga tko je u hodniku pozdravljao prijatelja. Postojali su on i Jennifer, pokrećući se sporo, zatim brže, njezin stisak jači, prestanak smijeha, njegove usne na njezinoj koži, njezin dah u njegovu uhu. Osjećao je sve veću silovitost njezinih pokreta i da je nestala u nekom udaljenom dijelu sebe. Znao je, nekim svojim, još uvijek racionalnim dijelom, da ona ne smije proizvesti zvuk. I kada je čuo nastajanje krika u njezinu grlu, kada je zabacila glavu, zaustavio ga je svojim usnama, upijajući zvuk, njezino zadovoljstvo, toliko sigurno da je postalo njegovo vlastito. Posredno.

A onda su se počeli spoticati, osjetio je grčeve dok ju je spuštao i bili su priljubljeni jedno uz drugo, u zagrljaju, on osjećajući suze na njezinim obrazima dok je drhtala, podatna u njegovim rukama. Poslije se nije mogao sjetiti što joj je tada rekao. Volim te. Vol im te. Nemoj me nikada

95

napusti t i . Prel i jepa si. Sjećao se da joj je nježno brisao suze iz očiju, da ga je šapćući umirivala, da se napola smješkala, sjećao se njezinih poljubaca, njezinih poljubaca.

A onda, kao na kraju dalekog tunela, čuli su Sherrieino zavjereničko kašljanje. Jennifer je popravila odjeću, dopuštajući mu da joj izravna suknju, a on je osjećao pritisak njezine ruke dok ga je vodila nekoliko koraka natrag u svjetlost, u stvarni svijet. Još je uvijek osjećao slabost u nogama, disanje mu se još uvijek nije smirilo i već je žalio zbog napuštanja mračnog raja koji su ostavljali iza sebe.

- Petnaest minuta - Sherrie je promrmljala u knjigu dok je Jennifer izlazila na hodnik. Haljina joj je bila uredna, ulegnuta kosa na zatiljku jedini izdajnički znak onoga što se dogodilo.

- Ako ti kažeš. - Dao je djevojci još jednu novčanicu. Jennifer se okrenula prema njemu, još uvijek crvena u licu. - Moja cipela! - uskliknula je, dižući

jednu nogu u čarapi. Počela se smijati i rukom je prekrila usta. Želio se veseliti njezinu vragolastom izrazu lica - bojao se da će iznenada postati sjetna ili da će zažaliti.

- Donijet ću ti je - rekao je, uvlačeći se natrag. - Tko kaže da je kavalirština izumrla? - promrmljala je Sherrie. U mraku je pipajući tražio smaragdno zelenu svilenu cipelu, slobodnu ruku dižući do kose, ne

želeći da i on bude toliko očit. Zamišljao je da može udahnuti ustajao miris seksa koji se sada miješao s tragovima parfema. Oh, ali on nikada prije nije osjetio nešto poput toga što je sada doživio. Na trenutak je zatvorio oči, zamišljajući nju, zamišljajući...

- Pa, dobra večer, gospođo Stirling! Pronašao je cipelu ispod prevrnutog stolca i začuo Jenniferin glas, kratki žamor razgovora. Dok se izvlačio van, jedan se mladi čovjek zaustavio kod garderobe. U kutu usana imao je

cigaretu, a rukom je obgrlio tamnokosu djevojku koja je veselo pljeskala u smjeru glazbe. - Kako si Reggie? - Jennifer je pružila ruku koju je muškarac nakratko prihvatio. Anthony je primijetio da su oči mladog čovjeka skrenule prema njemu. - Dobro sam. Gospodin

u pratnji? Jedva da je zastala. - Laurencea nema zbog posla. Ovo je Anthony, naš prijatelj. Ljubazno me

ove večeri izveo van. Jedna se ruka ispružila prema njemu. - Drago mi je. Anthonyju se učinilo da njegov osmijeh podsjeća na grimasu. Reggie je stajao, pogledom odmjerio Jenniferinu kosu i blago rumenilo na licu, i nešto

neugodno poznato moglo se vidjeti u njegovu pogledu. Kimnuo je prema njezinoj nozi. - Čini se da ti... nedostaje cipela.

- Moje plesne cipele. Ostavila sam ih na garderobi i dobila pogrešno sparene natrag. Blesavo od mene. - Njezin je glas bio smiren, jednoličan.

Anthony joj je pružio cipelu. - Pronašao sam je - rekao je. - Tvoje cipele za van stavio sam ispod kaputa. - Sherrie je nepokretno sjedila kraj njega, lica zabijena u knjigu.

Reggie se iscerio, očito uživajući u pomutnji koju je izazvao. Anthony se na trenutak zapitao čeka li on da mu ponude piće ili da ga pozovu da im se pridruži, no neka bude proklet učini li bilo što od toga.

Srećom, Reggieja je njegova pratilja povukla za ruku. - Idemo, Reggie. Vidi, i Mel je ondje. - Dužnost zove. - Reggie je mahnuo i nestao, provlačeći se između stolova. - Uživajte u... plesu. - Prokletstvo - rekla je sebi u bradu. - Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. Usmjerio ju je prema glavnoj prostoriji. - Naručimo piće. Uvuldi su se u svoj separe, davno zaboravivši na ushit koji su osjećali još prije deset minuta.

Anthonyju se mladić na prvi pogled nije svidio - no zbog toga što je učinio trebao ga je udariti. U jednom je gutljaju ispila martini. U drugim okolnostima to bi mu bilo zabavno. Sada je pak

otkrivalo njezinu tjeskobu. - Prestani bjesnjeti - rekao je. - Ništa ne možeš učiniti. - Ali što ako kaže... - Napusti Laurencea. Jednostavno. - Anthony...

96

- Ne možeš mu se vratiti, Jenny. Ne nakon ovoga. To znaš i sama. Izvadila je pudrijeru i obrisala maskaru ispod očiju. Očito nezadovoljna, ljutito ju je zatvorila.

- Jenny? - Razmisli što tražiš od mene. Sve bih izgubila. Svoju obitelj... sve što čini moj život. Bila bih

osramoćena. - No dobila bi mene. Ja bih te usrećio. Sama si to rekla. - Drugačije je kad si žena... Bila bih... - Pa udaj se. - Ti doista misliš da bi se Laurence ikada razveo od mene? Misliš da bi me pustio? - Lice joj se

smračilo. - Znam da on nije pravi za tebe. Ja sam taj. - Kada mu nije ništa odgovorila, nastavio je. - Jesi li

sretna s njim? Je li to život koji želiš? Biti zatvorenicom u pozlaćenom kavezu? - Ja nisam zatvorenica. Nemoj biti smiješan. - Ti to jednostavno ne možeš vidjeti. - Ne. To t i tako želiš vidjeti. Larry nije loš čovjek. - Ne možeš to još vidjeti, Jenny, no s njim ćeš biti sve nesretnija i nesretnija. - Sada si i prorok i novinsko piskaralo? Još je uvijek bio povrijeđen i stoga nepromišljen. - On će te zdrobiti, uništiti ono što te čini time

što jesi. Jennifer, taj je čovjek budala, opasna budala, a ti si posve zaslijepljena i to ne vidiš. Izraz lica joj se promijenio. - Kako se usuđuješ? Kako se usuđuješ? Vidio je suze u njezinim

očima i bijes koji je osjećao rasplinuo se. Zavukao je ruku u džep u potrazi za rupčićem, želeći joj njome obrisati suze, ali ona je zaustavila njegov pokret. - Nemoj - promrmljala je. - Reggie možda gleda.

- Žao mi je. Nisam te htio rasplakati. Molim te nemoj plakati. Sjedili su u tužnoj tišini i gledali u plesni podij.

- Samo je preteško - promrmljala je. - Mislila sam da sam sretna. Mislila sam da je s mojim životom sve u redu. A onda si došao ti i ništa... više ništa nema smisla. Sve ono što sam planirala, kuće, djecu, praznike, sada ne želim. Ne spavam. Ne jedem. Čitavo vrijeme mislim na tebe. Znam da neću moći prestati misliti na ono. - Pokazala je prema garderobi. - Ali pomisao o stvarnom odlasku - šmrcnula je -podsjeća na gledanje u bezdan.

- Bezdan? Ispuhala je nos. - Voljeti tebe strašno bi me koštalo. Roditelji bi me se odrekli. Ne bih imala

ništa što bih mogla ponijeti sa sobom. I Anthony, ništa ne znam raditi. Ne znam činiti ništa osim živjeti onako kako živim. Što ako se

ne bih znala brinuti o tvojoj kući? - Misliš da mi je to važno? - Postalo bi, na kraju. Mala razmažena tai- tai . To je ono što si najprije pomislio o meni i bio si

u pravu. Mogu postići da se sviđam muškarcima, ali ne znam činiti ništa drugo. Donja joj se usnica tresla. Poželio je, ljut na samog sebe, da nikada nije taj izraz upotrijebio

protiv nje. Sjedili su u tišini, naizgled promatrajući Felipea da svira, izgubljeni u vlastitim mislima. - Ponuđen mi je posao - rekao je na kraju. - U New Yorku, izvještavanje za Ujedinjene narode. Okrenula se prema njemu. - Odlaziš? - Slušaj me. Godinama sam već u rasulu. Kada sam bio u Africi, raspao sam se. Kada sam bio

kod kuće, nisam mogao dočekati da se vratim. Nikada se nisam mogao smiriti, nikako se nisam uspijevao osloboditi osjećaja da trebam biti negdje drugdje čineći nešto drugo. -Uhvatio ju je za ruku. - A onda sam sreo tebe. Iznenada mogu vidjeti budućnost. Mogu vidjeti točku mirovanja, građenja života na jednome mjestu. Posao za UN bit će zadovoljavajući. Samo želim biti s tobom.

- Ne mogu. Ne razumiješ. - Što? - Strah me. - Onoga što bi on mogao učiniti? - Bijes je u njemu počeo rasti. -Misliš da ga se bojim? Misliš da

te ne bih mogao zaštititi? - Ne, ne njega. Molim te, stišaj glas.

97

- Onih smiješnih ljudi s kojima provodiš vrijeme? Doista ti je stalo do njihova mišljenja? To su isprazni, priglupi ljudi koji...

- Prekini! Ne radi se ni o njima. - Čega onda? Čega se bojiš? - Bojim se tebe. Pokušavao je shvatiti. - Ali ja ne bih... - Bojim se svojih osjećaja prema tebi. Strah me toliko nekoga voljeti. - Glas joj je pukao.

Presavila je salvetu koja je stajala ispod koktela i svojim je tankim prstima počela savijati. - Volim ga, ali ne ovako. Drag mi je i prezirem ga, i najveći dio vremena prilično dobro funkcioniramo zajedno, prilagodila sam se i znam da tako mogu živjeti. Razumiješ li? Znam da tako mogu živjeti do kraja života i da neće biti tako loše. Mnogim je ženama gore.

- A sa mnom? Toliko dugo nije odgovarala da je zamalo ponovio pitanje. -Prepustim li se ljubavi prema tebi,

to će me uništiti. Neće postojati ništa osim tebe. Stalno ću strahovati da bi se mogao predomisliti. A ja bih umrla da to učiniš.

Obujmio je njezine ruke i prinio ih usnama, ne obraćajući pozornost na njezino tiho negodovanje. Poljubio je vrhove njezinih prstiju. Želio ju je u potpunosti upiti. Htio se omotati oko nje i nikada je ne pustiti. - Jennifer, volim te - rekao je. - Nikada te neću prestati voljeti. Nikada prije tebe nikoga nisam volio i nikada poslije tebe nikoga neću voljeti.

- To sada kažeš - rekla je. - Zato što je istina. - Pretresao je glavom. - Ne znam što bi drugo voljela da kažem. - Ništa. Sve si rekao. Sve to imam na papiru, tvoje prekrasne riječi. - Izvukla je ruku iz njegove i posegnula za martinijem. Kada je ponovno progovorila, činilo se

da razgovara sama sa sobom. - Ali to ništa ne olakšava. Svoju je nogu udaljila od njegove. To ga je zaboljelo. - Što želiš reći? - Pokušavao je obuzdati

glas. - Voliš me, ali za nas nema nade? Njezino se lice blago zgrčilo. - Anthony, mislim da oboje znamo... - Nije završila.

Nije ni morala.

98

Arthur James na profilu više nema bilješku da je ,,u vezi".

muškarac ženi na Facebook-profilu - promjena imena?

99

10.

Vidjela je kada je gospođa Stirling nestala s uredske zabave i kako je gospodin Stirling postajao nervoznijim sve dok ljutito nije ugasio svjetlo u svojem uredu i krenuo niz hodnik za njima. Gotovo trepereći od uzbuđenja, poželjela ga je slijediti da vidi što će se dogoditi, no Moira Parker imala je dovoljno vlasti nad sobom da se ne pomakne s mjesta. Činilo se da nitko drugi nije primijetio njegov odlazak.

Konačno se vratio na zabavu. Promatrala ga je preko glava ljudi koje su se podizale i spuštale, posve izoliranog. Njegovo je lice otkrivalo malo osjećaja, pa ipak, vidjela je crtu koju čak ni ona nije poznavala.

Što se ondje dogodi lo? Što je Jennifer St ir l ing radi la s onim mladim čovjekom? Gotovo nepristojna iskra zadovoljstva oživjela je u njoj, do usijanja hraneći njezinu maštu.

Možda je morao uvidjeti koliko je njegova žena sebična. Moira je znala da će, kada se ured ponovno otvori, nekoliko riječi biti dovoljno da njezino ponašanje postane predmetom razgovora. No, s iznenadnom je tugom pomislila da bi to značilo da će ogovarati i gospodina Stirlinga, a od pomisli da bi taj hrabri, dostojanstveni muškarac stoičkog karaktera postao predmetom neozbiljnih tajničkih govorkanja, srce joj se stisnulo. Zar bi ga mogla poniziti na jedinom mjestu na kojemu je trebao biti iznad svih?

Moira je bespomoćno stajala na drugom kraju prostorije, bojeći se pokušati utješiti svojega šefa, ali toliko daleko od bučne pijanke svojih kolega da joj se činilo da je u drugom prostoru. Gledala ga je dok je išao prema improviziranom baru i, napravivši grimasu, prihvatio čašu nečega što je izgledalo kao viski. Nadušak ju je iskapio i zatražio drugu. Nakon treće čaše, kimnuo je glavom onima oko sebe i otišao u svoj ured.

Moira se probila kroz vrevu. Bilo je petnaest do jedanaest. Glazba je utihnula, a ljudi su polako krenuli kući. Bilo je očito da se oni koji nisu odlazili spremaju ići negdje drugdje, daleko od očiju ostalih kolega. Iza stalka za kapute Stevens je ljubio onu crvenokosu daktilografkinju kao da oko njih nema nikoga. Suknja joj se podigla do pola bedra, a njegovi debeli prsti grabili su njezine, sada vidljive, haltere bež boje. Primijetila je da se pismonoša nije vratio nakon što je otišao Elsie Machzynski pomoći da dozove taksi, i pitala se što bi poslije mogla reći Elsie da joj da do znanja da je toga svjesna, čak i ako nitko drugi to nije primijetio. Jesu li svi osim nje bili opsjednuti karnalnim? Jesu li pristojni pozdravi i svakodnevni ugodni razgovori samo prikrivali bakantsku prirodu koja je njoj nedostajala?

- Idemo u klub Mačje oko. Moira, ideš s nama? Malo se opustiti i uživati? - Ah, neće ona ići - rekla je Felicity Harewood s toliko omalovažavanja da je, samo na trenutak,

Moira pomislila da bi ih sve mogla iznenaditi i reći: - Zapravo da. Rado bih pošla s vama. - No u uredu gospodina Stirlinga bilo je upaljeno svjetlo. Moira je učinila ono što bi učinio svaki odgovoran osobni pomoćnik izvršnog direktora. Ostala je da počisti.

Kada je završila, bilo je gotovo jedan ujutro. Nije sve učinila sama: nova djevojka iz računovodstva pridržavala joj je vreću u koju je bacala prazne boce, a šef prodaje, visoki muškarac iz Južnoafričke Republike, pomogao joj je pokupiti papirnate čaše, glasno pjevajući sa svojega mjesta u ženskoj garderobi. Na kraju je ostala samo Moira, trljajući mrlje na linoleumu koje su se još mogle ukloniti, metlom i lopaticom skupljajući čips i kikiriki koji su bili zalijepljeni za pločice. Muškarci bi mogli vratiti stolove na mjesto kada se vrate u ured. Izuzme li se nekoliko lepršajućih ukrasa od folije, mjesto je izgledalo gotovo uobičajeno.

Pogledala je pohabano božićno drvce čiji su ukrasi nestali ili bili uništeni te maleni poštanski sandučić koji je izgledao prilično zdrobljeno jer je netko sjeo na njega, a krep-papir kojim je bio obložen tužno se odljepljivao sa strane. Bilo joj je drago što majka nije živa da vidi svoje dragocjene ukrase bezobzirno bačene sa strane.

Pakirala je posljednje ukrase kada je primijetila gospodina Stirlinga. Sjedio je u svojemu kožnatom stolcu, s glavom među rukama. Na stolu nedaleko od vrata nalazili su se ostaci pića i,

100

gotovo nagonski, u čašu je natočila dva prsta viskija. Prešla je preko ureda i pokucala. Još je imao kravatu. Služben, čak i u taj sat.

- Čistila sam - rekla je kada se zagledao u nju. Iznenada se osjećala posramljeno. Pogledao je kroz prozor, a ona je shvatila da nije bio svjestan da je ostala u uredu. - Vrlo ljubazno od vas, Moira - tiho je rekao. - Hvala vam. - Uzeo joj je viski iz ruke i ispio ga,

ovaj put polako. Moira je primijetila utučeno lice svojega šefa, podrhtavanje njegovih ruku. Stajala je blizu ruba

njegova stola, sigurna da je u redu da samo tako stoji. Na njegovu stolu u urednim hrpama stajala su pisma koja mu je prije tog dana donijela na potpisivanje. Činilo joj se da je to bilo prije stotinu godina.

- Želite li još jedan viski? - upitala ga je kada je iskapio piće. - Još ga je malo ostalo u boci. - Mislim da sam sasvim dovoljno popio. - Nastala je duga stanka. - Što da radim, Moira? - Pretresao je glavom, kao da se svađa sam sa sobom, što ona nije mogla

čuti. - Sve sam joj dao. Sve. Nikada joj ništa nije nedostajalo. Glas mu je bio isprekidan, slomljen. - Kažu da se sve mijenja. Žene žele nešto novo... tko zna što. Zašto se sve mora mijenjati? - Ne sve žene - tiho je rekla. - Strašno mnogo žena vjeruje da bi bilo divno imati muža koji bi se

brinuo za njih i za kojega bi se one mogle brinuti, stvoriti mu dom. - Mislite? - Oči su mu bile crvene od iscrpljenosti. - Ma znam. Muškarac kojemu možeš napraviti piće kad dođe kući, za kojeg možeš kuhati i s

njim se malo zabaviti; to bi bilo posve savršeno. - Zarumenjela se. - A zašto onda... - Uzdahnuo je. - Gospodine Stirling - iznenada je rekla - vi ste divan šef. Divan čovjek. Zaista. - S mukom je

nastavila. - Ona je iznimno sretna što vas ima. Toga mora biti svjesna. A vi ne zaslužujete... niste zaslužili... - Zaustavila se, znajući čak i dok je govorila, da krši neko nepisano pravilo. - Strašno mi je žao - rekla je, kada je tišina postala neugodna.

- Gospodine Stirling, nisam željela pretpostaviti... - Je li pogrešno - rekao je, toliko tiho da isprva nije bila sigurna što govori - da muškarac želi

biti zagrljen? Je li zbog toga manje muško? Osjetila je da je u očima peku suze... i nešto ispod njih, oštrije i žešće. Malo mu se približila i

blago položila ruku na njegova ramena. Ah, osjećati ga! Visokom i širokih ramena, sako mu je divno pristajao. Znala je da će se do kraja života često prisjećati tog trenutka. Osjetiti ga, slobodno ga dodirnuti... gotovo se onesvijestila od ugode.

Kada on nije učinio ništa da je zaustavi, malo se nagnula naprijed i, zadržavajući dah, spustila glavu na njegovo rame. Bila je to utješna, solidarna gesta. Takve bi to osjećaje budilo, ushićeno je mislila. Poželjela je, samo na trenutak, da ih netko u tom intimnom trenutku fotografira. Zatim je on podigao glavu, a ona je iznenada osjetila uzbunu.. . i sram.

- Žao mi je... Donijet ću... - Uspravila se, gušeći se. No njegova je ruka bila na njezinoj. Topla. Blizu. - Moira - rekao je, a oči su mu bile napola zatvorene, glas prepun očaja i žudnje. Rukama je uhvatio njezino lice, naginjući ga ustranu, povlačeći ga prema svojim usnama koje su očajnički i odlučno tražile njezine. Ispustila je zvuk, uzdah šoka i naslade, a zatim mu uzvratila poljubac. On je bio tek drugi muškarac kojega je poljubila, a ovo što se sada događalo bilo je neusporedivo s onim prije, uljepšano godinama neuzvraćene čežnje. U njoj su se događale malene erupcije dok joj je krv divlje kolala žilama, a srce pokušavalo iskočiti iz grudi.

Osjetila je da je spušta na stol, čula njegovo promuklo i užurbano stenjanje, osjetila njegove ruke na ovratniku, na grudima, njegov topli dah na svojoj ključnoj kosti. Neiskusna, nije znala gdje da stavi svoje ruke, svoje udove, no shvatila je da ga privlači k sebi, želeći ga zadovoljiti, izgubljena u novim osjećajima. Obožavam te, nijemo mu je rekla. Uzmi to što žel iš od mene.

No iako se predala zadovoljstvu, Moira je jednim svojim dijelom znala da mora biti dovoljno svjesna da zapamti sve što se zbivalo. Čak i kada se nadvio nad nju, ušao u nju, kada joj je suknja bila dignuta iznad bokova, a bočica za tintu iz njegova džepa neugodno je udarala u rame, znala je da nije nikakva prijetnja Jennifer Stirling. Jennifer i njoj slične uvijek će biti glavni trofej onako

101

kako žena poput nje nikada ne bi mogla biti. Ali Moira Parker imala je jednu prednost: bila je zahvalna na onaj način na koji Jennifer Stirling i oni koji su bili naučeni da dobiju sve što požele, nikada nisu bili. A znala je i da jedna kratka noć može biti najdragocjenija od svih dragocjenosti i da, ako se pokaže da je to bio ključni događaj njezina ljubavnog života, jedan dio nje još uvijek treba biti dovoljno svjestan da ga negdje pohrani na sigurno. A onda, kada bude gotovo, moći će ga se sjećati u onim beskonačnim večerima kada opet bude sama.

Kada se vratio kući, sjedila je u velikom salonu u prednjem dijelu kuće. Bila je u pelerini od tvida boje maline, sa šeširom na glavi, a na krilu je držala crnu lakiranu torbu i odgovarajuće rukavice. Čula je približavanje njegova automobila, vidjela da se svjetla vani gase i ustala. Malo je razmaknula zastor i promatrala ga dok je sjedio za volanom i puštao svojim mislima da se roje nad motorom koji se gasio.

Osvrnula se iza sebe i bacila pogled na kovčege, a zatim se udaljila od prozora. On je ušao i spustio mantil na stolac u hodniku. Čula je kada je spustio ključeve u posudu koju

su u tu svrhu držali na stolu i zvuk nečega što je palo. Fotografija s vjenčanja? Na trenutak je oklijevao ispred vrata salona, a zatim ih je otvorio i ugledao nju.

- Mislim da bih trebala otići. - Vidjela je da je pogled usmjerio prema kovčegu koji joj je stajao uz nogu, onaj koji je imala kada je prije mnogo tjedana napustila bolnicu.

- Misliš da bi trebala otići. Duboko je udahnula. Izgovorila riječi koje je uvježbavala posljednja dva sata. - Ova situacija

nijedno od nas osobito ne usrećuje. Oboje to znamo. Prošao je pokraj nje do ormarića s pićem i ulio si tri prsta viskija. Zbog načina na koji je držao

bocu, zapitala se koliko je popio otkada se vratila kući. Kristalnu je čašu odnio do stolca i teško se na nj spustio. Podigao je pogled prema njoj i gledao je nekoliko minuta. Ona je smirivala osjećaj nervoze.

- Dakle... - rekao je. - Imaš li nešto drugo na umu? Nešto što će te učiniti sretnijom? - Ton mu je bio sarkastičan, neugodan; alkohol je u njemu nešto pokrenuo. No ona se nije bojala. Bila je slobodna jer je znala da on nije njezina budućnost.

Gledali su jedno u drugo, protivnici uhvaćeni u neugodnoj bitci. - Znaš, zar ne? - pitala ga je. Ispio je još malo viskija, ne skrećući pogled s njezina lica. - Što znam, Jennifer? Udahnula je. - Da volim nekoga drugog. I da to nije Reggie Carpenter. Nikada se i nije radilo o

njemu. - Igrala se torbom dok je to govorila. - Večeras sam to shvatila. Reggie je bio pogreška, otklon od istine. A ti si čitavo vrijeme strašno ljut na mene. Ljut si otkada sam izišla iz bolnice. Zato što znaš, kao i ja, da me netko drugi voli i da ga nije strah to mi i reći. Zato nisi htio da postavljam previše pitanja. Zato su se moja majka i svi ostali toliko trudili da jednostavno samo nastavim živjeti. Nisi htio da se sjetim. Nikada nisi.

Napola je očekivala da će eksplodirati od ljutnje. No umjesto toga, kimnuo je glavom. Zatim, dok je zadržavala dah, nazdravio joj je. -Pa... taj tvoj ljubavnik kada će biti ovdje? - Pogledao je na sat, a zatim u njezine kovčege. - Pretpostavljam da će doći po tebe?

- On... - Progutala je slinu. - To... to nije tako. - Onda ćeš se s njim negdje naći? Bio je tako miran. Gotovo kao da uživa u tome. - Na koncu. Da. - Na koncu - ponovio je. - Čemu odgađanje? - Ja... ne znam gdje je on. - Ne znaš gdje je on. - Laurence je iskapio viski. Tromo je ustao i još si natočio. - Ne mogu se sjetiti, znaš da ne mogu. Sjećanje mi se vraća, ali nije mi još uvijek sve jasno u

glavi, ali sada znam da ovo - pokazala je na salon - s razlogom osjećam pogrešnim. Osjećam to zato što sam zaljubljena u nekog drugog. Stoga mi je jako žao, ali moram ići. To je ispravno. Za nas oboje.

Kimnuo je glavom. - Mogu li pitati što taj gospodin, tvoj ljubavnik, ima, a ja nemam? Ulična je rasvjeta zatreperila.

102

- Ne znam - priznala je. - Samo znam da ga volim. I da on voli mene. - Voliš ga, doista? A što još znaš? Gdje živi? Što radi? Kako će te uzdržavati, s tim tvojim

ekstravagantnim ukusom? Hoće li ti kupovati novu odjeću? Plaćati domaćicu? Nakit? - Ništa mi od toga nije važno. - Zasigurno ti je sve to bilo važno. - Sada sam drugačija. Samo znam da me voli i to je jedino bitno. Laurence, možeš me ismijavati

koliko hoćeš, ali ti ne znaš... Naglo je ustao sa stolca i ona je koraknula unatrag. - O, Jenny, znam sve o tvom ljubavniku -

proderao se iz sveg glasa. Iz unutrašnjeg je džepa izvukao zgužvanu omotnicu, prijeteći joj njome. - Doista želiš znati što ti se dogodilo? Doista želiš znati gdje ti je ljubavnik? -Zapljuvao se, a pogled mu je bio ubilački.

Smrznula se, dah joj je zastao u grudima. - Ovo nije prvi put da me ostavljaš. O, ne. Znam to, kao što znam i za njega, zato što sam u

tvojoj torbi nakon nesreće pronašao njegovo pismo. Na omotnici je ugledala poznat rukopis i nije mogla pogled otrgnuti s nje. - To je od njega. U pismu te moli da se nađeš s njim. Želi pobjeći s tobom. Samo vas dvoje.

Daleko od mene. Da zajedno počnete novi život. - Napravio je grimasu, napola ljutito, napola tužno. - Sjećaš li se sada, draga? - Gurnuo je pismo prema njoj, ona ga je uzela, a prsti su joj se tresli. Otvorila ga je i pročitala:

- Zvuči poznato, zar ne, Jenny? - Da - šapnula je. U glavi je vidjela slike. Tamna kosa. Zgužvana lanena jakna. Maleni park,

pun muškaraca u plavom. Boot. - Poznaješ ga? Sve ti se vraća? - Da, vraća mi se... - Gotovo da ga je mogla vidjeti. Bio je tako blizu. - Ali očito ne sve. - Što hoćeš... - Mrtav je, Jennifer. Umro je u autu. Ti si preživjela nesreću, a tvoj je ljubavnik poginuo.

Preminuo na mjestu nesreće, tako je barem izjavila policija. Stoga te ondje vani nitko ne čeka. Nema nikoga na stanici Paddington. Nema nikoga koga bi se, dovraga, mogla prisjetiti.

Soba se počela okretati oko nje. Čula je da joj nešto govori, no riječi su odbijale zvučati smisleno, logično. - Ne - rekla je i počela se tresti.

- O, bojim se da je istina. Vjerojatno bih mogao pronaći novinska izvješća ako doista želiš dokaz. Mi - tvoji roditelji i ja - skrili smo tvoje ime od očiju javnosti zbog očitih razloga. No, o njegovoj su smrti pisali.

- Ne. - Udarila gaje po torzu, ritmično ponavljajući taj pokret. Ne ne ne. Nije željela čuti što joj je govorio.

103

- Preminuo je na mjestu nesreće. - Prestani! Prestani to ponavljati! - Sada se bacila na njega, divlje i nekontrolirano vrišteći. Čula

je svoj glas kao iz daljine, mutno svjesna svojih šaka koje su dolazile u dodir s njegovim licem i grudima, i zatim njegovih snažnijih ruku koje su je zgrabile za zapešća i držale sve dok nije postala nepokretna.

On je bio nepomičan. Ono što je rekao bilo je nepromjenjivo. Mrtav. Potonula je na stolac, a on ju je na kraju pustio. Činilo joj se da se smanjila, kao da se soba

povećala i progutala je. Glava joj se spustila tako da je mogla vidjeti samo pod, a suze su joj se slijevale niz nos i zatim padale na skupocjeni sag.

Mnogo poslije digla je pogled prema njemu. Oči su mu bile zatvorene, kao da je scena bila previše neugodna da bi je mogao gledati. - Ako si znao - počela je - ako si vidio da se počinjem prisjećati, zašto... zašto mi nisi rekao istinu?

Nije više bio ljut. Sjeo je na stolac nasuprot njoj, iznenada poražen. - Zato što sam se nadao... kada sam shvatio da se ničega ne sjećaš, da bismo to mogli ostaviti iza nas. Nadao sam se da bismo jednostavno mogli nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.

Nije imala kamo otići. Boot je bio mrtav. Cijelo je to vrijeme bio mrtav. Osjećala se glupo, očajno, kao da je sve to izmislila u naletu djevojačkog hira.

- I - Laurenceov je glas prekinuo tišinu - nisam želio da osjećaš krivnju znajuć i da bi taj muškarac možda još uvijek bio živ da nije bilo tebe.

I onda se dogodilo. Bol toliko snažna kao da su je nabili na kolac. - Što god mislila o meni, vjerovao sam da bi ovako bila sretnija. Vrijeme je prolazilo. Poslije nije mogla reći jesu li prošli sati ili minute. Nakon nekog vremena

Laurence je ustao. Ulio si je još jednu čašu viskija i ispio je s takvom lakoćom, kao da je voda. A zatim je kristalnu čašu uredno odložio na srebrni pladanj.

- I, što će biti sada? - upitala ga je tupo. - Ja idem u krevet. Doista sam strašno umoran. - Okrenuo se i krenuo prema vratima. -

Predlažem da i ti učiniš isto. Nakon što je otišao, neko je vrijeme ostala sjediti. Mogla je čuti njegov teški korak na katu,

njegove umorne i pijane korake, škripu krevetnog okvira kada je legao u krevet. Bio je u glavnoj spavaćoj sobi. Njezinoj spavaćoj sobi.

Ponovo je pročitala pismo. Čitala je o budućnosti koju neće imati. O ljubavi bez koje neće moći živjeti. Čitala je riječi muškarca koji ju je volio više nego što joj je to mogao i reći, muškarca za čiju je smrt nesvjesno bila odgovorna. Konačno je ugledala njegovo lice: u pokretu, puno nade, puno ljubavi.

Jennifer Stirling pala je na pod, sklupčala se s pismom pritisnutim uz grudi i počela tiho plakati.

104

žena muškarcu u pismu

105

11.

Vidio ih je kroz prozor kavane koji je bio zamagljen čak i u tu kasnoljetnu večer. Njegov je sin sjedio na stolcu najbližem prozoru i mahao nogama dok je čitao jelovnik. Zastao je na pločniku, zamjećujući duže udove dječaka, gubitak mekih obrisa koji su ga činili djetetom. Jednostavno je mogao zamisliti u kakvog će se muškarca pretvoriti. Anthony je osjetio da mu se srce steže. Smotuljak je još jače gurnuo pod ruku i ušao unutra.

Kavanu je izabrala Clarissa. Bilo je to veliko, užurbano mjesto na kojemu su konobarice nosile staromodne odore i bijele pregače. Ona ju je nazvala čajanom, kao da je bila posramljena riječju „kavana".

- Phillipe? - Tata? Zaustavio se kraj stola, s veseljem primjećujući dječakov osmijeh kada ga je ugledao. - Clarissa - dodao je. Bila je manje ljutita, odmah je pomislio. Posljednjih nekoliko godina lice joj je uvijek bilo napeto

zbog čega je on osjećao krivnju svaki put kad bi se sreli. Sada ga je pogledala s određenom vrstom radoznalosti, kao kada proučavamo nešto što se može okrenuti i ugristi: ispitivački i izdaleka.

- Jako dobro izgledaš - rekao joj je. - Hvala - odgovorila je. - A ti si narastao - obratio se sinu. - Bože, čini mi se da si u dva mjeseca izrastao petnaest

centimetara. - Tri mjeseca. U toj dobi tako rastu. - Clarissa je ustima napravila grimasu blagog

neodobravanja koja mu je bila dobro poznata. To ga je natjeralo da na trenutak pomisli na Jenniferine usne. Nije mu se činilo da će ona ikada napraviti takvu grimasu.

- A ti si... dobro? - upitala ga je, točeći mu čaj u šalicu i gurajući je prema njemu. - Jako dobro, hvala na pitanju. Mnogo sam radio. - Kao i uvijek. - Da. A ti, Phillipe? Sve u redu u školi? Lice njegova sina bilo je zagnjureno u jelovnik. - Odgovori ocu. - U redu je. - Dobro. Imaš dobre ocjene? - Ponijela sam njegovu školsku svjedodžbu. Učinilo mi se da bi je volio vidjeti. - Tražila ju je po

torbi pa mu je pružila. Anthony je kimnuo glavom, osjećajući neočekivani ponos na ponovljeno spominjanje

Phillipova „pristojnog ponašanja" i njegova „iskrenog truda". - On je vođa nogometne momčadi. - Nije mogla posve prikriti ponos u glasu. - Lijepo si uspio. - Pomilovao je sina po ramenu. - Svake večeri piše domaću zadaću. Pazim na to. Phillip ga više nije gledao. Je li Edgar već popunio očinsku prazninu za koju se bojao da postoji

u Phillipovu životu? Je li s njim igrao kriket? Čitao mu priče? Anthony je osjetio da se nešto u njemu natmurilo i ispio je gutljaj čaja, pokušavajući se pribrati. Pozvao je konobaricu i naručio pladanj kolača. - Najveći koji imate. Prijevremena proslava - dodao je.

- Pokvarit će si večeru - rekla je Clarissa. - To je samo jedan dan. Okrenula se ustranu kao da pokušava suspregnuti riječi. Činilo se da se žamor u kavani povećao. Kolači su stigli na srebrnom pladnju na katove. Vidio

je da je Phillip pogledao prema njima pa mu je pokretom pokazao da se posluži. - Ponuđen mi je novi posao - rekao je kada je tišina postala preteška.

106

- U Nationu? - Da, ali u New Yorku. Njihov tamošnji čovjek iz UN-a odlazi u mirovinu i pitali su me bih li

preuzeo to mjesto na godinu dana. Dobit ću i stan, u samom središtu. - Jedva da je povjerovao Donu kada mu je to rekao. To pokazuje njihovo povjerenje u njega, rekao je Don. Uspije li to obaviti kako treba, tko zna? U to doba sljedeće godine mogao bi ponovno putovati.

- Krasno. - Uzela je kremasti kolačić i stavila ga na tanjur ispred sebe. - Došlo je pomalo neočekivano, no to je dobra prilika. - Da. Dobro. Oduvijek si volio putovati. - Neću putovati. Radit ću u gradu. Gotovo da je osjetio olakšanje kada mu je Don to rekao. To bi utjecalo na neke stvari. Dobio bi

bolji posao, a značilo je i da bi Jennifer mogla doći, početi s njim novi život... i, iako je pokušavao ne misliti na to, znao je da će mu to, odbije li ga, značiti mogućnost bijega. London je ionako postao nerazmrsivo povezan s njom - na svim su smjerokazima bila otisnuta njihova imena.

- Kako god, dolazit ću nekoliko puta godišnje. Znam što si rekla, ali volio bih slati pisma. - Nisam sigurna... - Volio bih da Phillip zna malo više o mom tamošnjem životu. Možda bi me čak mogao i

posjetiti kad bude malo stariji. - Edgar misli da bi bilo bolje kada bi sve bilo jednostavno. On ne voli... da se poremeti red. - Edgar nije Phillipov otac. - To može biti podjednako kao i ti. Gledali su se. Phillipov je kolač stajao nasred tanjura, a ruke su mu bile podmetnute ispod bedara. - Nemojmo više o tome. Ipak je Phillipov rođendan - progovorio je vedrijim glasom. -

Pretpostavljam da bi volio vidjeti što si dobio, zar ne? Phillip je šutio. Isuse, pomislio je Anthony. Što mu to činimo? Sagnuo se ispod stola i izvukao

veliki, pravokutni paket. - Možeš pričekati do velikog dana, želiš li, ali tvoja mi je majka rekla da svi... svi idete sutra van, pa sam pomislio da bi ga možda želio otvoriti sad.

Pružio mu je dar. Phillip ga je uzeo i oprezno pogledao majku. - Mislim da ga možeš otvoriti jer sutra nećeš imati mnogo vremena - rekla je, pokušavši se

nasmijati. - Molim vas da me ispričate, idem popraviti šminku. - Ustala je, a on ju je gledao dok je prolazila između stolova, pitajući se je li ju taj razgovor obeshrabrivao koliko i njega. Možda je odlučila potražiti telefonsku govornicu iz koje će nazvati Edgara i požaliti mu se na nerazboritost bivšeg supruga.

- Hajde - rekao je dječaku. - Otvori ga. Oslobođen budnog majčina oka, Phillip je malo živnuo. Strgao je smeđi papir i zastao sa

strahopoštovanjem kada je ugledao sadržaj. - To je Hornbyjev vlak u dijelovima - rekao mu je Anthony. -Najbolji koji se može kupiti. A to je

Leteć i Škot. Jesi li čuo za njega? Phillip je kimnuo glavom. - S njim dobiješ prilično mnogo tračnica, a ja sam zamolio prodavača da doda malu postaju i

neke ljudske figurice. Oni se nalaze u ovoj vrećici. Misliš da ćeš ga znati sastaviti? - Zamolit ću Edgara da mi pomogne. Bilo je to poput oštrog udarca u rebra. Anthony se natjerao da suzbije bol. Na koncu, nije dječak

bio kriv. - Da - procijedio je kroz zube. - Siguran sam da će ti pomoći. Nekoliko su trenutaka šutjeli.

Zatim se Phillipova ruka pojavila ispod stola, zgrabila kolač i gurnula ga u usta. Bio je to nepromišljen pokret izveden s

pohlepnim zadovoljstvom. Zatim je izabrao drugi kolač, kremasti čokoladni i zavjerenički namignuo ocu prije nego što je i njega progutao.

-Je 1' ti onda još uvijek drago što vidiš svog starog oca? Phillip se ispružio prema njemu i glavu naslonio na Anthonyjeva prsa. Anthony ga je obgrlio,

čvrsto stisnuo, udišući miris njegove kose, osjećajući neki iskonski nagon koji je silno nastojao sakriti.

107

- Jesi li sad bolje? - upitao ga je dječak kada se izvukao iz zagrljaja. Ispao mu je jedan prednji zub.

- Molim? - Phillip je počeo izvlačiti lokomotivu iz kutije. - Mama mi je rekla da nisi bio dobro i da zato

nisi pisao. - Bolje sam, da. - Što se dogodilo? - Kada sam bio u Africi, događale su se neke ružne stvari. Stvari koje su me uznemirile.

Razbolio sam se, a onda sam bio prilično glup i previše pio. - To je bi lo prilično glupo. - Da, bilo je. Neću to više ponoviti. Clarissa se vratila za stol. Vidio je da su joj oči i nos crveni i to ga je potreslo. Pokušao se

nasmiješiti na što je ona slabašno uzvratila. - Sviđa mu se poklon - rekao je Anthony. - Dragi Bože, pa to je doista krasan poklon. -Zagledala se u blještavu lokomotivu, uočila koliko

joj sin uživa i dodala: - Phillipe, nadam se da si zahvalio. - Anthony je na tanjurić stavio kolač i pružio joj ga, a zatim je i sam uzeo jedan, nakon čega su nastavili sjediti prividno oponašajući obiteljski život.

- Dopusti da pišem - rekao je Anthony nakon nekog vremena. - Anthony, pokušavam započeti novi život - šapnula je. - Pokušavam početi ispočetka. - Gotovo

da ga je preklinjala. - To su samo pisma. Gledali su se preko ultrapasa. Njihov je sin okretao kotače svojeg novog vlaka, zadovoljno

pjevušeći. - Pismo. Koliko pismo može biti razorno? Jennifer je otvorila novine koje je Laurence ostavio, rastvorila ih na kuhinjskom stolu i okrenula

stranicu. Mogla ga je vidjeti kroz otvorena vrata dok je provjeravao svoj odraz u hodničkom zrcalu, popravljajući kravatu.

- Nemoj zaboraviti na večeru u Henleyju večeras. I supruge su pozvane, stoga možda želiš početi razmišljati o tome što ćeš odjenuti.

Kada nije odgovorila, rekao je provjeravajući: - Jennifer? To je večeras. I održat će se u velikom šatoru.

- Sigurna sam da je cijeli dan sasvim dovoljno vremena da izaberem haljinu - odgovorila je. Sada je stajao na ulaznim vratima. Namrštio se kada je vidio što radi. - Zašto se time zamaraš? - Čitam novine. - Pa to nije nešto za tebe, zar ne? Zar tvoji časopisi nisu stigli? - Samo sam... pomislila da bih pokušala malo čitati. Vidjeti što se događa u svijetu. - Ne razumijem što bi te se od toga moglo ticati. Pogledala je gospođu Cordoza, koja se pretvarala da ne sluša dok je u sudoperu prala posuđe. - Čitala sam - rekla je polako, razmišljajući - o suđenju Ljubavniku lady Chatterley. Čini mi

se prilično fascinantno. Njegovu je neugodu više osjetila nego što ju je vidjela - pogled joj je još počivao na novinama. -

Doista mi nije jasno zašto se svi oko toga uzbuđuju. Pa to je samo knjiga. Koliko sam shvatila to je samo ljubavna priča između dvoje ljudi.

- Pa, ti očito to ne razumiješ najbolje, zar ne? To je prljavo. Moncrieff ju je pročitao i rekao da je subverzivna.

Gospođa Cordoza snažno je ribala tavu. Tiho je počela pjevušiti. Vani je vjetar zapuhao, kovitlajući nekoliko crvenkastih listova ispred kuhinjskog prozora.

- Trebalo bi nam biti dopušteno da takve stvari prosuđujemo sami. Svi smo mi odrasli. Oni koji misle da bi ih uvrijedilo ne bi to trebali čitati.

- Da. Dobro. Molim te da na večeri ne iznosiš svoje neozbiljno mišljenje o takvim temama. Ondje neće biti ljudi koji žele slušati pametovanje žene o stvarima o kojima ništa ne zna.

108

Jennifer je udahnula prije nego što je odgovorila. - Pa, možda zamolim Francisa da mi posudi svoj primjerak. Onda možda doznam o čemu govorim. Što misliš o tome? - Čeljust joj je izražavala odlučnost, a na obrazu joj se trzao jedan maleni mišić.

Laurenceov ton bio je isključiv. Posegnuo je za aktovkom. -Posljednjih nekoliko jutara loše si raspoložena. Nadam se da ćeš do večeri postati ljubaznija. Ako si takva postala čitajući novine, mogao bih zatražiti da ih šalju u ured.

Nije ustala sa stolca da ga poljubi u obraz kao što bi možda nekoć učinila. Ugrizla se za usnu i nastavila gledati u novine sve dok joj zvuk zatvaranja ulaznih vrata nije rekao da je njezin suprug otišao u ured.

Tri dana jedva da je jela i spavala. Većinu je noći budna preležala do ranih jutarnjih sati, čekajući da se iz mraka pojavi nešto biblijskih razmjera. Cijelo je vrijeme potiho bila ljuta na Laurencea; iznenada bi ga vidjela Anthonyjevim očima i shvatila da se slaže s njegovim optužujućim tvrdnjama. Zatim bi mrzila Anthonyja zato što je tako utjecao na njezine osjećaje prema suprugu i postala bi još ljućom jer mu to nije mogla reći. Noću bi se prisjećala Anthonyjevih ruku na svom tijelu, njegovih usana, zamišljajući da čini ono zbog čega bi se pod jutarnjim svjetlom sramila. Jednom prilikom, očajnički želeći razriješiti svoju zbunjenost i ponovno zauzeti stranu svog supruga, probudila ga je, prebacila preko njega svoju bijelu nogu i poljupcima ga razbudila. No on se zapanjio, upitao je što ju je to, zaboga, spopalo i odgurnuo od sebe. Okrenuo joj je leđa, ostavivši je da u jastuk nečujno lije suze poniženja.

Zahvaljujući tim besanim noćima, potpomognutima otrovnom vatrom želje i krivnje, po glavi je premetala bezbrojne mogućnosti: mogla bi otići, nekako preživjeti krivnju, gubitak novca i patnju svoje obitelji. Mogla bi imati ljubavnika, pronaći neki način postojanja za sebe i Anthonyja, paralelno s njihovim uobičajenim životom. Lady Chatterley zasigurno nije bila jedina koja je to učinila. Njihov društveni krug bio je prepun priča o tome tko se s kim spetljao. Mogla bi to raskinuti i biti dobra supruga. Nije li njezin brak bio uspješan? Ona je bila odgovorna jer se nije dovoljno trudila. A to se moglo popraviti: o tome su pisali svi ženski časopisi. Mogla bi biti ljubaznija, više ga voljeti, ljepše izgledati. Mogla bi prestati, kao što je njezina majka uobičavala govoriti, sanjati o zelenijoj travi u susjedovu vrtu.

Došla je na početak reda. - Hoće li ovo otići s poslijepodnevnom pošiljkom? I možete li provjeriti moj poštanski pretinac? Na prezime Stirling, pretinac trinaest.

Nije došla ovamo od one noći u Kod Alberta, uvjeravajući se da je tako najbolje. Stvar je - nije se o tome usuđivala razmišljati kao o ljubavnoj aferi - postala prevruća. Trebalo ju je pustiti da se malo rashladi da bi mogli misliti hladnijom glavom. No nakon neugodne rasprave s mužem tog jutra njezina je odlučnost popustila. Na brzinu je napisala pismo, na sigurnom, za svojim malenim pisaćim stolom u salonu dok je gospođa Cordoza usisavala. Preklinjala ga je da je razumije. Nije znala što da učini: nije ga željela povrijediti... a nije mogla podnijeti da bude bez njega:

Bilo je zbrkano, nabacano, njezin rukopis zbrčkan i neujednačen. Službenica je uzela pismo i vratila se s drugim.

109

Srce joj je još uvijek treperilo kada bi ugledala njegov rukopis. Njegove su riječi bile toliko prekrasno međusobno istkane da ih je noću, poput poezije, sama sebi mogla ponavljati jer je znala napamet cijele rečenice. Nestrpljivo ga je otvorila, još uvijek stojeći ispred šaltera, pomičući se ustranu da omogući sljedećoj osobi da bude uslužena. Ipak, sada su riječi bile malo drugačije.

Ako je itko i primijetio nepomičnost plavokose žene u plavom kaputu, način na koji se uhvatila za pult da se smiri nakon čitanja pisma, vjerojatno je bio previše zauzet vlastitim pošiljkama i obrascima da bi tomu posvetio više pozornosti. No promjena u njezinu ponašanju bila je zapanjujuća. Ostala je stajati ondje još nekoliko trenutaka, ruka joj se tresla dok je pismo gurala u torbu, zatim je polako, pa čak i pomalo nesigurno, izišla na dnevnu svjetlost.

Cijelo je poslijepodne lutala ulicama središnjeg Londona promatrajući izloge prividno usredotočena. Nesposobna vratiti se kući, čekala je da joj se na pločniku punom ljudi razbistre misli. Nakon nekoliko sati lutanja, kada je prošla kroz ulazna vrata, gospođa Cordoza stajala je u hodniku s dvjema haljinama preko ruke.

- Niste mi rekli koju haljinu želite za večerašnju zabavu, gospođo Stirling. Izglačala sam ove učini li vam se da bi jedna mogla odgovarati. - Dok je Jennifer stajala na ulazu, hodnik je preplavila rumena i meka svjetlost kasnoga ljeta. Sivilo se vratilo kada je za sobom zatvorila vrata.

- Hvala vam. - Prošla je pokraj domaćice i otišla u kuhinju. Sat joj je rekao da je gotovo pet. Pakira li se on sada?

Jennifer je rukom poklopila pismo u svojemu džepu. Tri ga je puta pročitala. Provjerila je datum: doista je mislio na današnju večer. Kako je tako brzo mogao donijeti takvu odluku? Kako je to uopće mogao učiniti? Proklela se što pismo nije prije podigla i što nije imala vremena nagovoriti ga da razmisli.

U jednome je trenutku bila ljuta na njega što ju je tako iznenada pokušao prisiliti da donese odluku. U drugome bi osjetila užasan strah zbog toga što odlazi. Kako bi se osjećala da zna da ga više nikada neće vidjeti? Kako može nastaviti ovaj život nakon što joj je pokazao kakav bi život mogao biti?

110

Bila je previše iskrena s njim. Nije smjela priznati zbunjenost, besane noći. Da je mislio da je manje uzrujana, ne bi osjećao potrebu da se tako ponaša.

A onda to: ta golema nježnost. Anthony, koji nije mogao podnijeti misao da je ponizi, koji ju je želio zaštititi od njezinih najstrašnijih osjećaja, ponudio joj je dva najlakša načina da se izvuče: da pođe s njim ili da bez krivnje ostane ondje gdje jest, znajući da je voljena. Što je više mogao učiniti?

Kako je takvu golemu odluku mogla donijeti u tako malo vremena? Pomislila je da ga posjeti u njegovoj kući, ali nije mogla biti sigurna da će biti ondje. Palo joj je na pamet da ode u novinsku redakciju, no uplašila se da bi je mogao vidjeti koji novinar trač-rubrike te da će postati objektom radoznalosti ili, još gore, da će ga osramotiti. Osim toga, što bi mu mogla reći da se predomisli? Sve što je rekao bilo je na mjestu. Nije bilo drugog mogućeg načina da se to riješi. Nije bilo načina da se to učini ispravnim.

- Oh, gospodin Stirling je nazvao da javi da će vas pokupiti oko petnaest do sedam. Morat će dulje ostati u uredu. Poslao je vozača po večernje odijelo.

- U redu - rekla je odsutno. Iznenada joj se učinilo da ima groznicu i rukom se uhvatila za ogradu.

- Gospođo Stirling, je li vam dobro? - Dobro sam. - Izgledate kao da vam treba malo odmora. - Gospođa Cordoza pažljivo je položila haljine na

naslon hodničkog stolca i uzela Jenniferin kaput. - Želite li da vam kadu napunim vodom? Mogla bih vam skuhati i šalicu čaja dok se kada puni ako želite.

Okrenula se prema domaćici. - Da. Može. Petnaest do sedam, rekli ste? - Počela se uspinjati stubama.

- Gospođo Stirling? A haljine? Koju želite? - Ah, ne znam. Vi izaberite.

111

Ležala je u kadi, gotovo nesvjesna vruće vode, obamrla zbog onoga što će se dogoditi. Ja sam dobra supruga, ponavljala je sama sebi. Otići ću večeras na večeru i bit ću zabavna i vesela i neću pametovati o stvarima o kojima ništa ne znam.

Što joj je ono jedanput Anthony napisao? Da biti časnom osobom donosi užitak. Čak iako to sada ne osjećaš.

Izišla je iz kade. Nije se mogla opustiti. Trebalo joj je nešto što bi joj odvuklo pozornost. Iznenada je poželjela omamiti se i sljedeća dva sata prespavati. Čak i sljedeća dva mjeseca, pomislila je žalosno, uzimajući ručnik.

Otvorila je kupaonska vrata i ugledala dvije haljine koje je gospođa Cordoza ostavila na krevetu: slijeva je bila haljina ponoćno plave boje koju je nosila na Laurenceov rođendan. Bila je to živahna noć u kasinu. Bill je na ruletu osvojio mnogo novaca i uporno je zahtijevao da ih sve počasti šampanjcem. Ona je previše popila, vrtjelo joj se u glavi, nije mogla jesti. Sada, u tišini sobe, prisjetila se ostalih dijelova večeri koje je poslušno zaobilazila u prepričavanju. Prisjetila se da ju je Laurence kritizirao zbog toga što je na žetone potrošila previše novca. Sjetila se da je mrmljao da ga sramoti - sve dok mu Yvonne nije šarmantno objasnila da prestane gunđati. On će te zdrobit i , uništ i t i ono što te č ini t ime što jesi. Sjetila ga se dok je tog jutra stajao na kuhinjskim vratima. Zašto se t ime zamaraš? Nadam se da ćeš do večeri postat i l jubazni ja.

Pogledala je drugu haljinu na krevetu: svijetlozlatni brokat bez rukava, s ovratnikom boje mandarine. Tu je haljinu nosila one večeri kada je Anthony O'Hare odbio voditi ljubav s njom.

Kao da je u tom trenutku gusta magla nestala. Ispustila je ručnik i na brzinu nešto obukla. Zatim je počela bacati stvari na krevet. Donje rublje. Cipele. Čarape. Što, zaboga, treba spakirati kada se odlazi zauvijek?

Ruke su joj se tresle. Gotovo i ne znajući što čini, skinula je kovčeg s vrha ormara i otvorila ga. Bacala je stvari u njega s određenom vrstom prepuštanja, bojeći se da će, prestane li misliti na ono što čini, prestati to činiti.

- Idete li nekamo, madam? Želite li da vam pomognem u pakiranju? - Gospođa Cordoza pojavila se na vratima iza nje, sa šalicom čaja u ruci.

Jennifer je osjetila da diže ruku na vrat. Okrenula se, napola tijelom skrivajući kovčeg. - Ne, ne. Samo nosim neku odjeću gospođi Moncrieff. Za njezinu nećakinju. Stvari koje su mi dosadile.

- U praonici rublja nalaze se neke stvari za koje ste rekli da vam više ne pristaju. Želite li da ih donesem?

- Ne, mogu i sama. Gospođa Cordoza zagledala se iza nje. - Ali to je vaša omiljena zlatna haljina. - Gospođo Cordoza, hoćete li mi, molim vas, dopustiti da sama razvrstam svoju garderobu? -

prasnula je. Domaćica je ustuknula. - Oprostite mi, gospođo Stirling - rekla je i povrijeđeno se povukla. Jennifer je počela plakati, jecaji su joj se otimali u ružnim naletima. Skvrčila se na presvlaci od

kreveta, s rukama na glavi, i jaukala, ne znajući što da čini, a znajući samo to da sa svakom sekundom neodlučnosti smjer njezina života ostaje neizvjestan. Čula je glas svoje majke, vidjela njezino užasnuto lice kad dozna kako je zaprljala obiteljsku čast, radosno i iznenađeno šaputanje u crkvi. Vidjela je život koji je planirala, djecu koja bi zasigurno ublažila Laurenceovu hladnoću i natjerala ga da se malo opusti. Vidjela je niz neukusno uređenih iznajmljenih soba, Anthonyja koji po cijele dane radi i sebe preplašenu u stranoj zemlji dok njega nema. Vidjela je kako mu u jednoličnoj odjeći postaje zamorna i kako ga ubrzo počinje privlačiti neka druga udana žena.

112

Kada je ustala, gospođa Cordoza stajala je uz podnožje kreveta. Obrisala je suze, ispuhala nos i pripremila da se ispriča što se na nju istresla, kada je vidjela da domaćica pakira njezin kovčeg.

- Stavila sam unutra vaše ravne cipele i široke smeđe hlače. Njih ne treba toliko glačati. - Jennifer ju je gledala, još uvijek štucajući. - Spakirala sam donje rublje i spavaćicu. -Ja.. . ne.. . Gospođa Cordoza nastavila je pakirati. Izvadila je stvari iz kovčega, presložila ih umećući

između njih svileni papir i zatim ih vratila natrag s pobožnošću i pažnjom kakva bi se mogla podariti novorođenčetu. Jennifer je bila hipnotizirana prizorom tih ruku koje poravnavaju, preslaguju.

- Gospođo Stirling - rekla je gospođa Cordoza, ne podižući pogled. - Nikada vam to nisam rekla. U dijelu Južnoafričke Republike u kojemu sam živjela običaj je da se kada muškarac umre prozori pospu pepelom. Kada je moj suprug umro, nisam zaprljala prozore. Zapravo, toliko sam ih očistila da su blistali.

Sigurna da je privukla Jenniferinu pozornost, nastavila je slagati. Na red su došle cipele, stavljene đon uz đon u tanku pamučnu vrećicu i uredno složene na dno, zatim par bijelih tenisica, četka za kosu.

- Voljela sam svog supruga dok smo bili mladi, ali on nije bio dobar čovjek. Što smo bili stariji, sve je manje pazio kako se ponaša prema meni. Kada je iznenada umro, Bože mi oprosti, osjećala sam kao da me netko oslobodio. - Oklijevala je, gledajući u napola spakiran kovčeg. - Da mi se pružila prilika da odem prije mnogo godina, otišla bih. Mislim da bih živjela drugačijim životom.

Na vrh je stavila posljednje komade složene odjeće i zatvorila kovčeg zatvarajući kopče sa svake strane ručke.

- Sada je pola sedam. Gospodin Stirling rekao je da će doći kući do petnaest do sedam, ako ste slučajno zaboravili. - Bez i jedne druge riječi ispravila se i napustila sobu.

Jennifer je pogledala na sat i odlučila zaboraviti na ostatak odjeće. Pretrčala je preko sobe i obula najbliži par cipela. Otišla je do noćnog ormarića i nespretno pretražila stražnji dio ladice tražeći novac za kupnju koji je ondje spremila za hitne slučajeve i koji je uvijek držala umotan u čarapu te ugurala novčanice u džep, zajedno sa šakom prstenja i ogrlica iz kutije za nakit. Zatim je zgrabila kovčeg i gurnula ga niza stube.

Gospođa Cordoza pružala joj je kišni ogrtač. - Mislim da ćete taksi najlakše uhvatiti na Ulici New Cavendish. Predložila bih Portland Place, ali mislim da onuda vozi vozač gospodina Stirlinga.

- Ulica New Cavendish. Obje su žene stajale nepomično, možda zapanjene onime što su učinile. Zatim je Jennifer

koraknula naprijed i impulzivno zagrlila gospođu Cordoza. - Hvala vam, ja... - Reći ću gospodinu Stirlingu da ste, koliko ja znam, u kupnji. - Da. Da, hvala vam. Bila je vani na noćnome zraku koji se iznenada činio nabijen mogućnostima. Pozorno se

spustila niza stube, gledajući po trgu i tražeći poznato žuto svjetlo taksija. Kada se spustila na pločnik, uputila se u gradsku tamu.

Osjetila je golemo olakšanje - više nije morala biti gospođa Stirling, nije se morala odijevati, ponašati, voljeti na određen način. Shvatila je, smušeno, da ne zna ni kakva će biti ni gdje će biti za godinu dana i na tu se misao gotovo nasmijala.

Ulice su bile pune pješaka, a ulične lampe oživljavale su u sve gušćoj tami. Jennifer je trčala, kovčeg joj je udarao o noge, srce glasno tuklo. Bilo je gotovo četvrt do sedam. Zamišljala je Laurencea da stiže kući, doziva je ljutitim glasom, gospođu Cordoza kako veže maramu na glavu i primjećuje da se gospođa najvjerojatnije duže zadržala u kupnji. Proći će još pola sata dok se ozbiljno ne zabrine, a dotada će ona biti na peronu.

Anthony, st ižem, poručila mu je nijemo, a balon koji je osjetila u grudima mogao je biti uzbuđenje ili strah ili opojna mješavina i jednog i drugog.

Beskonačno kretanje ljudi na peronu učinilo je gledanje nemogućim. Plivali su ispred njega, ispreplećući se i rasplećući da više nije znao što gleda. Anthony je stajao kraj klupe od lijevanog

113

željeza, kovčezi su mu stajali uz nogu i po tisućiti je put pogledao na sat. Bilo je gotovo sedam. Da je odlučila doći, već bi zasigurno bila ovdje, zar ne?

Pogledao je prema oglasnoj ploči, a zatim prema vlaku koji će ga odvesti do Heathrowa. Zbroji se, čovječe, rekao je sam sebi. Doći će.

- Gospodine, vi ste za vlak u sedam i četrdeset pet? Uz svoje je rame ugledao čuvara. - Vlak kreće za nekoliko trenutaka. Ako je to vaš, predlažem

da se ukrcate. - Čekam nekoga. Zagledao se niz peron do uređaja za kontrolu karata kroz koji su prolazili putnici. Ondje je

stajala jedna starica i tražila davno izgubljenu kartu. Kimala je glavom na način koji je otkrivao da to nije bilo prvi put da je njezina torbica prividno progutala kakav važan dokument. Dva nosača stajala su i razgovarala. Nitko drugi nije prošao.

- Vlak neće čekati, gospodine. Ako išta pomaže, sljedeći ide u dvadeset jedan četrdeset pet. Počeo je hodati između dviju željeznih klupa, pokušavajući ne gledati na sat. Pomislio je na

njezino lice one noći u Kod Alberta kada mu je rekla da ga voli. U tome nije bilo nimalo krivnje, samo iskrenost. Nije znala lagati. Nije se usuđivao pomisliti kako bi bilo buditi se kraj nje svakoga jutra, osjećati čisti zanos zbog toga što ga voli i imati slobodu voljeti je zauzvrat.

Bilo je to pomalo rizično, to pismo koje joj je poslao, ultimatum koji je sadržavalo, no te je noći shvatio da je bila u pravu: onako više nisu mogli nastaviti. Sama silina njihovih osjećaja pretvorila bi se u nešto otrovno. Postali bi netrpeljivi jedno prema drugome zbog nesposobnosti da učine ono što su toliko silno željeli. Ako dođe do najgorega, ponavljao je sam sebi, ponovo i ponovo, barem se časno ponio. Ali nekako nije vjerovao da će se najgore dogoditi. Doći će. Sve što je znao o njoj upućivalo je na to.

Ponovno je pogledao na sat, prošao prstima kroz kosu, prelazeći pogledom preko onih nekoliko putnika koji su prolazili kroz uređaj za kontrolu karata.

- To je dobro za tebe - rekao mu je Don. - Sačuvat će te od nevolja. - Pitao se osjeća li potajno njegov urednik olakšanje što ga šalje na drugi kraj svijeta.

Moglo bi bi t i , odgovorio mu je, izmičući se skupini užurbanih poslovnih ljudi koji su prošli pokraj njega i ukrcali se na vlak. Imam petnaest minuta da otkri jem je l i to ist ina.

Nije mogla vjerovati. Počelo je kišiti nedugo nakon što je stigla do Ulice New Cavendish. Nebo je najprije postalo mutno narančasto, a zatim crno. Kao da je po nekoj nečujnoj naredbi svaki taksi bio zauzet. Svaki crni obris koji je vidjela imao je prigušeno žuto svjetlo; neki sjenoviti putnik već je putovao onamo kamo je trebao. Bez obzira na to mahala je rukom. - Ne shvaćate li koliko je ovo hitno? - željela im je viknuti. - Moj život ovisi o ovom putovanju.

Kiša se pretvorila u pljusak lijevajući kao iz kabla, poput tropske oluje. Oko nje su se otvorili kišobrani, bockajući je svojim vrhovima dok je stajala na pločniku i prebacivala težinu s jedne noge na drugu. Smočila se, a onda postala potpuno mokra.

Dok se mala kazaljka na njezinu satu sve više približavala brojci sedam, nejasno uzbuđenje pretvorilo se u nešto poput straha. Neće stići na vrijeme. Laurence samo što nije krenuo u potragu za njom. Ne bi stigla pješice, čak ni da odbaci kovčeg.

Tjeskoba je, poput plime, u njoj sve više rasla, a promet je pljuskao oko nje bacajući velike mlazove vode na noge neopreznih.

Pomislila je na to kada je vidjela muškarca u crvenoj košulji. Počela je trčati, gurajući ljude koji bi joj se našli na putu, konačno se jednom ne brinući o dojmu koji će ostaviti. Trčala je poznatim ulicama sve dok nije pronašla onu koju je tražila. Kovčeg je ostavila na vrhu stuba i sjurila se u zamračeni klub dok joj je kosa vijorila.

Felipe je bio kod šanka i glancao čaše. Nikoga drugog nije bilo osim Sherrie, garderobijerke. Činilo se da se na bar spustilo ozračje potpunog mira iako je u pozadini svirala tiha glazba.

- Nema ga ovdje, gospođo. - Felipe nije čak ni podigao pogled.

114

- Znam. - Toliko je ostala bez daha da je jedva govorila. - Ali ovo je strašno važno. Imate li auto?

Pogled koji joj je uputio nije bio prijateljski. - Možda. - Biste li me mogli odvesti do kolodvora? Na Paddington? - Hoćete da vas odvezem? - Primijetio je njezinu mokru odjeću, kosu slijepljenu uz glavu. - Da. Da! Imam samo petnaest minuta. Molim vas. Proučavao ju je. Primijetila je veliku, napola

praznu čašu viskija koja je stajala ispred njega. - Molim vas! Ne bih vas molila da nije strašno važno. - Nagnula se naprijed. - Trebam se naći s

Tonyjem. Gledajte, imam novac... -Zarila je ruke u džepove tražeći novčanice. Kad ih je izvukla, bile su mokre.

Zavukao je ruku kroz vrata iza sebe i izvukao svežanj ključeva. -Ne želim vaš novac. - Hvala vam, o, hvala vam - rekla je bez daha. - Požurite, imamo manje od petnaest minuta. Njegov je automobil bio u blizini, ali dok su stigli do njega, i on je pokisnuo. Nije joj otvorio

vrata, pa ih je ona grubo otvorila i, gunđajući, svoj mokri kovčeg bacila na stražnje sjedalo. - Molim vas, idemo! - rekla je, sklanjajući s lica mokre pramenove kose, no on je nepokretno sjedio za volanom, očito razmišljajući. O, Bože, nemoj biti pijan, nijemo mu je rekla. Molim te, nemoj mi sada reći da ne možeš voziti, da nemaš goriva, da si se predomislio. - Molim vas, nemamo vremena.

- Pokušala je skriti bol u glasu. - Gospođo Stirling? Prije nego što vas odvezem? - Molim? - Trebam znati... Tony, on je dobar čovjek, ali... - Znam da je bio oženjen. Znam za njegova sina. Sve znam - rekla je nestrpljivo. - On je krhkiji nego što se čini. - Što? - Nemojte mu slomiti srce. Nikada ga prije nisam vidio da se tako ponaša zbog neke žene. Ako

niste sigurni, ako mislite da postoji i najmanja mogućnost da se vratite mužu, molim vas, nemojte ovo učiniti.

Kiša je udarala po krovu malenog automobila. Ispružila je ruku, stavila je na njegovo rame. - Ja nisam... ja nisam ono što mislite da jesam. Doista.

Postrance ju je pogledao. - Ja... samo želim biti s njim. Sve ostavljam zbog njega. Postoji samo on. Anthony - rekla je, i

zbog tih se riječi željela nasmijati od straha i tjeskobe. - A sada krenite, molim vas! - Dobro - rekao je, krenuvši tako naglo da su gume zacviljele. -Kamo? - Krenuo je prema

Euston Roadu, udarajući po prekidaču pokušavajući natjerati brisače da se pokrenu. Odsutno je pomislila na prozore gospođe Cordoza, prane sve dok nisu zasjali, zatim je iz džepa izvukla pismo.

- Četvrti peron - vikala je. - Imamo jedanaest minuta. Mislite li da...

115

DRUGI DIO

116

NISI POŽELJNA NE DOLAZI

muškarac ženi, ratnoj nevjesti, u brzojavu

117

12.

Ljeto 1964.

Bolničarka se polako kretala bolničkom sobom gurajući kolica na kojima su uredno bili nanizani redovi papirnatih čaša u kojima su se nalazile živo obojene tablete. Žena u krevetu 16 c promrmljala je: - O, Bože, ne opet...

- Nećemo praviti nered, zar ne? - Bolničarka je na stolić kraj kreveta stavila čašu vode. - Budem li morala uzeti još koju, počet ću klopotati. - Da, ali moramo nekako sniziti taj krvni tlak, zar ne? - Moramo li? Nisam shvatila da je povezan... Jennifer je, sjedeći na stolcu kraj kreveta, podigla čašu i pružila je Yvonne Moncrieff, čiji se

natečeni trbuh poput kupole dizao ispod pokrivača, na neobičan način odvojen od ostatka njezina tijela.

Yvonne je uzdahnula. Stavila je tablete u usta, poslušno ih progutala te se sarkastično nasmiješila mladoj bolničarki, koja je svoja kolica gurala trudničkom sobom do sljedeće pacijentice. - Draga Jenny, organiziraj mi bijeg odavde. Mislim da neću izdržati još jednu noć. Sve to jaukanje i stenjanje, da ne povjeruješ.

- Mislila sam da će te Francis staviti u privatno rodilište. - Neće jer misle da ću ovdje biti tjednima. A znaš kako je on oprezan s novcem. Zašto bismo to

č ini l i , dušo, kad znamo da savršeno dobru brigu možemo dobit i i besplatno? Osim toga, imat ćeš s kim razgovarat i . - Frknula je nosom, pokazujući glavom na veliku, pjegavu ženu u susjednom krevetu. - Da, jer imam toliko zajednočkog s onom Lilo Lil12 ondje. Trinaestero djece. Trinaestero! Meni se činilo da smo mi bili grozni s troje u četiri godine, ali ne, ja sam amaterka.

- Kupila sam ti još časopisa. - Jennifer ih je izvukla iz torbe. - O, Vogue. Divna si, no zamolit ću te da ga odneseš kući. Proći će mjeseci prije nego što se

budem mogla uvući u bilo što s njihovih stranica, pa ću se samo htjeti rasplakati. Rezervirat ću termin za isprobavanje novog steznika sljedećeg dana nakon što se ovo malo konačno rodi... Ispričaj mi nešto uzbudljivo.

- Uzbudljivo? - Što ćeš raditi do kraja tjedna? Nemaš pojma kako je to biti zaglavljen ovdje danima, velik

poput kita, nasilu jesti mliječni puding i pitati se što se zapravo događa u svijetu. - O, pa prilično je dosadno. Večeras idemo na piće u neko veleposlanstvo. Ja bih radije ostala

kod kuće, no Larry inzistira da pođem s njim. U New Yorku se održava konferencija o ljudima koji se razbolijevaju zbog azbesta i on želi onamo otići i reći im da misli da je taj čovjek, Selikoff, koji je na neki način sa svim tim povezan, podrivač.

- Ali kokteli, lijepe haljine... - Zapravo, više sam se veselila čitanju Avengersa13. Prevruće je za dotjerivanje. - Uf, meni govoriš. Čini mi se kao da sam zarobljena s vlastitom pećicom. - Pogladila se po

trbuhu. - Ah! Znala sam da ti nešto moram reći. Jučer je svratila Mary Odin. Rekla mi je da se Katherine i Tommy Houghton razvode. I nikad nećeš pogoditi što je razlog?

Jennifer je odmahnula glavom. - Rastava u hotelu. Očito je pristao biti „uhvaćen" u hotelu s nekom ženom da bi dobili presudu

bez uobičajenog odgađanja. No to nije sve. - Ne?

12 Lik iz BBC-ove televizijske serije Bread, nap. prev. 13 Strip, nap. prev.

118

- Mary kaže da je žena koja je pristala biti uhvaćena s njim zapravo njegova ljubavnica. Ona koja je slala ona pisma. Jadna stara Katherine misli da on nekome plaća za to. Ona se već jednim od tih ljubavnih pisama služi kao dokazom. Očito je rekao Katherine da je zamolio prijateljicu da ga napiše i učini vjerodostojnim. Nije li to najužasnija stvar koju si ikada čula?

- Užasno. - Molim se da mi Katherine ne dođe u posjet. Znam da bih joj na kraju sve rekla. Jadna žena. I

svi znaju osim nje. Jennifer je podigla časopis i listala ga, druželjubivo komentirajući recepte ili kroj neke haljine.

Primijetila je da je prijateljica ne sluša. - Je li sve u redu? - Stavila je ruku na pokrivač. - Hoćeš da ti nešto donesem?

- Pazi umjesto mene, molim te. - Yvonnein glas bio je smiren, no njezini natečeni prsti nemirno su tapkali po plahti.

- Što hoćeš reći? - Francis. Pazi na neočekivane posjetitelje. Posjetiteljice. -Odlučno je gledala prema prozoru. - O, sigurna sam da Francis... - Jenny? Učini to za mene, dobro? Kratka stanka. Jennifer je proučavala zalutali konac na svojoj suknji. - Naravno. - Kako god - Yvonne je promijenila temu - javi mi što ćeš odjenuti večeras. Kao što sam rekla, ne

mogu dočekati da se vratim u civilnu odjeću. Jesam li ti rekla da mi se stopalo povećalo za dva broja? Nastavi li to tako, otići ću odavde u gumenim čizmama.

Jennifer je ustala i posegnula za torbom koju je objesila na naslon stolca. - Gotovo sam zaboravila. Violet je rekla da će te posjetiti poslije čaja.

- O, Bože. Nove vijesti o kakici malog Fredericka. - Uspijem li, doći ću i sutra. - Uživaj, draga. Sve bih dala da budem na koktel-zabavi umjesto da čamim ovdje i slušam

Violetino brbljanje. - Yvonne je uzdahnula. - I dodaj mi onaj primjerak Queena prije nego što odeš, molim te. Što misliš o kosi Jean Shrimpton? Pomalo podsjeća na onu tvoju frizuru na onoj užasnoj večeri u Kod Maisie Barton-Hulmea.

Jennifer je ušla u kupaonicu i za sobom zaključala vrata, dopuštajući da joj haljina sklizne niz tijelo. Pripremila je odjeću koju će nositi večeras: trapez-haljinu od sirove svile okruglog ovratnika, boje crvenog vina, sa svilenim šalom. Mislila je podići kosu i staviti naušnice od rubina koje joj je Laurence kupio za trideseti rođendan. Prigovarao je da ih rijetko nosi. Kad je već trošio novac na nju, smatrao je da bi se ona barem mogla potruditi da se to i vidi.

Nakon što je to učinila, mislila je ostati u kadi sve dok ne bude morala nanijeti lak na nokte. Zatim bi se odjenula i do trenutka kada se Laurence vrati, dovršavala bi šminkanje. Zavrnula je slavinu i pogledala svoj odraz u zrcalu ormarića s lijekovima, brišući staklo kada se zamaglilo od pare. Gledala je u svoj odraz sve dok se opet nije zamaglilo, zatim je otvorila ormarić i pregledavala smeđe bočice na gornjoj polici sve dok nije pronašla ono što je tražila. Progutala je dva val iuma s vodom iz čaše za pranje zubi. Promatrala je i bočicu s pentobarbitalima, ali je odlučila da bi to moglo biti previše misli li piti alkohol. A to je svakako željela.

Ušla je u kadu kada je čula zatvaranje ulaznih vrata, što je značilo da se gospođa Cordoza vratila iz parka i uronila u siguran zagrljaj vode.

Laurence je nazvao da javi da će opet kasniti. Sjedila je na stražnjem sjedalu automobila dok je Eric, vozač, vozio kroz vruće i suhe ulice, konačno se zaustavivši ispred ureda njezina supruga. - Gospođo Stirling, hoćete li pričekati u automobilu?

- Hoću. Gledala je tog mladog čovjeka dok se žustro uspinjao stubama i nestao u predvorju. Nije joj

više bilo bitno da uđe u muževljev ured. Povremeno se pojavljivala službenim povodom i da službenicima na njegovo inzistiranje poželi sretan Božić, no ondje se osjećala neugodno. Njegova

119

tajnica odnosila se prema njoj sa svojevrsnim čudnim prezirom, kao da joj je nanijela nepravdu. Možda i jest. Tih je dana često bilo teško reći što je bilo pogrešno.

Vrata su se otvorila i kroz njih je prošao Laurence u svojemu tamnosivom odijelu od tvida, a za njim je išao vozač. Bez obzira na to što je bilo dvadesetak stupnjeva, Laurence Stirling odjenuo bi ono što bi smatrao prikladnim. Njemu su novi trendovi u muškom odijevanju bili nepojmljivi.

- Aha, tu si. - Uvukao se na stražnje sjedalo kraj nje, donoseći za sobom oblak toplog zraka. - Da. - Kod kuće je sve u redu? - Sve je u redu. - Je li nazvao mladić koji je trebao oprati stube? - Čim si ti otišao. - Htio sam otići do šest; prokleti prekoatlantski pozivi. Uvijek nazovu kasnije nego što kažu. Kimnula je glavom. Znala je da se ne očekuje da odgovori. Uključili su se u večernji promet. Preko Marylebone Roada mogla je zamisliti zeleni privid

Regentova parka i gledala je djevojke koje su mu se u skupinama lijeno približavale, smijući se, hodajući svjetlucavim pločnikom, zaustavljajući se da jedna drugoj nešto doviknu. Odnedavno se počela osjećati ozbiljnom i starom u usporedbi s tim slobodnim i privlačnim mladim ženama koje su bile upadljivo našminkane i odjevene u kratke suknjice. Činilo se da ih uopće ne zanima što drugi misle o njima. Vjerojatno nas dijeli samo deset godina, pomislila je Jennifer, no ona kao da je pripadala naraštaju svoje majke.

- Oh, odjenula si tu haljinu. - Glas mu je bio pun nezadovoljstva. - Nisam shvatila da ti se ne sviđa. - Nije da ona u meni budi bilo kakve emocije, jedino sam mislio da bi možda voljela nositi nešto

u čemu izgledaš manje... koščato. Tomu nije bilo kraja. Iako je mislila da je uspjela srce prekriti trajnom porculanskom ljuskom,

još mu je uvijek uspijevalo pronaći pukotinu u njoj. Progutala je slinu. - Koščato. Hvala ti. Mislim da sada, što se toga tiče, ne mogu mnogo toga

učiniti. - Nemoj se sada zbog toga uzrujavati. No mogla bi voditi više računa o tome kako izgledaš u

javnosti. - Nakratko se okrenuo prema njoj. - I mogla bi malo više toga što već stavljaš na lice staviti ovdje. -Pokazao je ispod svojih očiju. - Izgledaš prilično umorno. - Naslonio se na naslon i zapalio cigaretu. - U redu, Eric. Ubrzajte malo. Želim biti ondje prije sedam.

Poslušno brujeći, automobil je ubrzao. Jennifer se zagledala u ulice pune ljudi i nije ništa rekla.

Elegantna. Blaga. Mirna. Tim su je riječima opisivali njezini prijatelji, Laurenceovi prijatelji i poslovni suradnici. Gospođa Stirling, primjer ženske uzoritosti, uvijek savršeno dotjerana, nikada se ne uzbuđuje i ne histerizira poput drugih, običnih žena. Povremeno, kada bi to bilo izgovoreno tako da i on čuje, Laurence bi rekao: - Savršena žena? Eh, kad bi samo znali, zar ne, dušo? - Prisutni muškarci poslušno bi se nasmijali, a i ona bi se nasmiješila. Često su takve večeri loše završavale. Povremeno, kada bi uhvatila poglede koje su Yvonne i Francis razmjenjivali na neke od Laurenceovih oštrijih komentara ili kada bi primijetila Billovo rumenjenje, posumnjala bi da su njihovi prijatelji razgovarali o njima. No, na nju nitko nije vršio pritisak. Obiteljski život ipak se smatrao intimom. Oni su bili dobri prijatelji, predobri da bi se miješali.

- A evo i lijepe gospođe Stirling. Izgledate prekrasno. - Ataše Južnoafričke Republike primio ju je za ruke i poljubio u obraze.

- Nisam previše koščata? - nevino je upitala. - Što? - Ništa. - Nasmiješila se. - Izvrsno izgledate, Sebastiane. Ženidba je očito dobro utjecala na vas. Laurence je mladog čovjeka potapšao po leđima. - Unatoč svim mojim upozorenjima, ha? Dvojica muškaraca su se nasmijala, a Sebastian Thorne, koji je još uvijek blistao sjajem iskreno

zaljubljena muškarca, ponosno se nasmiješio. - Jennifer, Pauline je ondje, ako je želiš pozdraviti. Znam da se veseli što će te vidjeti.

- Idem k njoj - rekla je, puna zahvalnosti zbog prilike za brzi bijeg. - Ispričajte me.

120

Četiri su godine prošle od nesreće. Četiri godine tijekom kojih se Jennifer borila s tugom, krivnjom, gubitkom ljubavne afere, koje se samo napola uspjela sjetiti, i pokušajima da spasi brak u kojemu se nalazila.

U onih nekoliko prilika kada si je dopustila razmišljati o tomu, zaključila je da ju je, nakon što je našla ona prva pisma, uhvatila svojevrsna ludost. Sjećala se svojih bezumnih pokušaja da otkrije Bootov identitet, pogrešnog prepoznavanja i bezumnog trčanja za Reggiejem, i gotovo joj se činilo da se to dogodilo nekom drugom. Sada nije mogla zamisliti da bi osjećala takvu strast. Nije mogla zamisliti takvu žudnju. Dugo se kajala. Izdala je Laurencea i jedino što je željela bilo je da mu se oduži. To je bilo najmanje što je od nje mogao očekivati. Držala se toga i odbijala misliti na bilo koga drugog. Pisma, ona koja su ostala, davno je spremila u kutiju za cipele i skrila na dno ormara.

Voljela bi da je znala da će Laurenceova ljutnja biti tako pogubna i trajna. Zamolila ga je za razumijevanje, za još jednu priliku, a on je gotovo perverzno uživao u tome da je podsjeća na koje ga je sve načine uvrijedila. Njezinu izdaju nikada nije volio izravno spominjati - to je za njega značilo gubitak kontrole, a ona je sada znala da Laurence voli da ga se doživljava kao osobu koja upravlja svim dijelovima svojega života - no na bezbrojne je načine svakodnevno isticao njezine nedostatke. Njezin stil odijevanja. Njezinu brigu o kući. Njezinu nesposobnost da ga usreći. Ponekad je mislila da će dug plaćati do kraja života.

Posljednjih godinu dana bio je manje hirovit. Sumnjala je da ima ljubavnicu. Ta je spoznaja nije zaboljela; zapravo, odahnula je. Njegovi su se zahtjevi prema njoj smanjili, postali su manje nepodnošljivima. Njegovi verbalni udarci činili su se gotovo površnima, poput navike koje se nije trudio osloboditi.

Tablete su pomogle, kao što je gospodin Hargreaves i rekao da hoće. Ako je zbog njih i osjećala čudnu ravnodušnost, činilo joj se da se isplatilo. Da, kao što je Laurence često govorio, mogla je biti tupa. Da, možda više nije iskrila za stolom tijekom večere, no tablete su značile da više ne plače u neprikladnim trenucima ili da se jedva izvlači iz kreveta. Više se nije bojala njegovih raspoloženja i manje se brinula zbog njegovih noćnih posjeta. Najvažnije, više nije umirala od boli zbog svega što je izgubila ili za što je bila odgovorna.

Ne. Jennifer Stirling dostojanstveno je prolazila kroz dane, sa savršenom frizurom i šminkom, s ljupkim osmijehom na licu. Elegantna, staložena Jennifer, koja je priređivala najbolje večere, divno se brinula za kuću, znala sve najvažnije ljude. Savršena žena za muškarca njegova položaja.

A za to je postojala i naknada kojom se smjela služiti. - Apsolutno obožavam to što imamo svoju kuću. Nisi li se i ti tako osjećala kada ste se ti i

gospodin Stirling vjenčali? - Ne sjećam se više. - Skrenula je pogled prema Laurenceu. Razgovarao je sa Sebastianom, koji

je jednu ruku digao do usta jer je odbijao dimove iz cigare. Ventilatori na stropu lijeno su se okretali, a žene ukrašene draguljima stajale su ispod njih u skupinama, povremeno brišući vrat krasnim tankim rupcima.

Pauline Thorne izvukla je malen novčanik u kojemu je držala fotografije njihove nove kuće. - Odlučili smo se za moderno pokućstvo. Sebastian je rekao da mogu izabrati što god želim.

Jennifer je pomislila na svoju kuću, na teški namještaj od mahagonija, zloslutan dekor. Divila se čistim bijelim stolcima na fotografijama, toliko glatkima da su mogli biti ljuska jajeta, blistavim sagovima, modernim slikama na zidovima. Laurence je vjerovao da njegova kuća treba biti njegovim odrazom. Doživljavao ju je veličanstvenom, ispunjenom osjećajem za povijest. Gledajući te fotografije, Jennifer je shvatila da ju ona doživljava pompoznom i hladnom. Zagušljivom. Podsjetila se da ne bude neljubazna. Mnogi bi vol jel i živjet i u takvoj kuć i .

- Pisat će o njoj u Vašoj kuć i sljedećeg tjedna. Sebova je mama totalno mrzi. Svaki put kad uđe u našu dnevnu sobu, kaže da misli da će je oteti vanzemaljci. - Djevojka se nasmijala, a Jennifer nasmiješila. - Kada sam rekla da bih jednu od spavaćih soba mogla pretvoriti u dječju sobu, rekla je da bih, sudeći prema ostatku dekora, dijete mogla izvaditi iz plastičnog jajeta.

- Nadate li se djeci? - Ne još. Još dugo... - Stavila je ruku na Jenniferino rame. -Nadam se da mi nećeš zamjeriti što

ću ti to reći, no upravo smo se vratili s medenog mjeseca. Prije nego što smo otišli, majka mi je

121

održala predavanje. Znaš ono: kako se trebam podčiniti Sebu, kako bi moglo biti „pomalo neugodno".

Jennifer je trepnula. - Doista je mislila da ću biti traumatizirana, ali uopće nije bilo tako, zar ne? Jennifer je ispila gutljaj pića. - Oh, jesam li užasno indiskretna? - Uopće ne - ljubazno je rekla. Posumnjala je da joj se na licu vidi užasavajuća zaprepaštenost. -

Pauline, želiš li još jedno piće? - rekla je kada je ponovo uspjela progovoriti. - Čaša mi je prazna.

Otišla je u ženski zahod i otvorila torbicu. Otvorila je smeđu bočicu i uzela još jedan val ium. Još samo jedan i možda još samo jedno piće. Sjedila je na poklopcu zahodske školjke, čekajući da joj se ritam srca ustali i otvorila pudrijeru da napudra lice iako to nije bilo potrebno.

Činilo se da je Pauline bila gotovo povrijeđena time što je otišla, kao da je njezino povjeravanje bilo pogrešno shvaćeno. Ponašala se kao djevojčica, bila je uzbuđena, oduševljena time što su joj dopustili da uđe u taj novi svijet odraslih.

Je li ikada išta slično osjećala prema Laurenceu? Pitala se tupo. Ponekad je prolazila hodnikom pokraj njihove fotografije s vjenčanja i činilo joj se kao da gleda strance. Najveći dio vremena nastojala ju je ignorirati. Ako je bila neraspoložena kao što je Laurence često ponavljao, htjela se izderati na tu bezazlenu djevojku punu povjerenja, reći joj da se uopće ne udaje. Mnoge suvremene žene to više nisu činile. Gradile su karijeru i imale vlastiti novac, i nisu smatrale da trebaju paziti na svaku svoju riječ i postupak da ne bi uvrijedile onog jednog muškarca čije je mišljenje očito bilo bitno.

Nije željela zamišljati Pauline Thorne za deset godina kada će Sebastianove riječi divljenja davno biti zaboravljene, kada će poslovni zahtjevi, briga za djecu, zabrinutost zbog novca ili samo jednoličnost svakodnevne rutine ugasiti njezin sjaj. Ne smije biti ogorčena. Neka djevojka uživa u svojem danu. Njezina priča možda ima drugačiji kraj.

Duboko je udahnula i popravila ruž. Kada se vratila na zabavu, Laurence se prebacio u novo društvo. Stajala je na vratima, gledajući

ga dok se saginjao da pozdravi mladu ženu koju nije poznavala. Pozorno ju je slušao i kimao glavom. Ona je još nešto dodala i svi su se muškarci nasmijali. Laurence je svoje usne približio njezinu uhu i nešto promrmljao, a žena je kimnula, smiješeći se. Vjerojatno misli da je iznimno šarmantan, pomislila je Jennifer.

Bilo je četvrt do deset. Ona bi voljela krenuti, ali znala je da nema smisla vršiti pritisak na Laurencea. Ići će kad on bude spreman.

Konobar joj se približavao. Ponudio joj je srebrni pladanj, pun čaša sa šampanjcem. - Gospođo? - Kuća se iznenada učinila nemoguće dalekom. - Hvala - rekla je i uzela čašu.

Tada ga je ugledala, napola skrivena palmama. Isprva ga je odsutno gledala, a neki udaljeni dio njezina mozga primijetio je da je nekoć poznavala nekoga čija se kosa spuštala na ovratnik kao i kosa tog muškarca. Postojalo je vrijeme - možda prije godinu dana i više - kada ga je vidjela posvuda kao sablast, njegov torzo, njegovu kosu, njegov smijeh, prenesene na druge muškarce.

Njegov sugovornik grohotom se smijao, kimajući glavom kao da ga moli da prestane. Nazdravili su jedan drugome. A zatim se okrenuo.

Jenniferino je srce stalo. Soba je utihnula, zatim se iskrivila. Nije osjetila da joj je čaša iskliznula iz ruke, tek je mutno bila svjesna lomljave koja je odjeknula širokim predvorjem, kratke stanke u razgovorima, žustrih koraka konobara koji je brzao prema njoj da očisti pod. Čula je da je Laurence, koji je stajao nedaleko od nje, rekao nešto, negodujući. Nije se mogla pomaknuti s mjesta, sve dok joj konobar nije položio ruku na rame, moleći je da se makne - Gospođo, pomaknite se, molim vas.

Soba se ponovo ispunila razgovorom. Glazba je nastavila svirati. I dok je zurila, muškarac tamne kose uzvratio joj je pogled.

122

žena muškarcu na razglednici

123

13.

- Ne znam. Mislio sam da si završio s tim dijelom svijeta. Zašto bi se htio ondje vraćati? - To je velika priča i ja sam najbolji za taj posao. - Radiš dobar posao za UN. Gore su zadovoljni. - Ali prava je priča u Kongu, Don, znaš i sam. Unatoč seizmičkim promjenama koje su se dogodile, unatoč tome što je iz odjela novosti

unaprijeđen u pomoćnog urednika, ured Dona Franklina i on sam nisu se mnogo promijenili otkada je Anthony O'Hare napustio Englesku. Svake se godine Anthony vraćao da bi posjetio sina i svaki bi put zavirio u redakciju vijesti da bi vidio da su prozori sve žući od nikotina i da se divovske gomile novinskih isječaka malo kaotičnije ljuljaju. - Meni se sviđa tako - rekao bi Don ako bi ga tko pitao. - Zašto bih, kvragu, želio jasan pogled na taj jad i bijedu?

No Donov zapušten ured, zakrčen papirima, bio je izuzetak. Nation se mijenjao. Njegove stranice bile su hrabrije i svjetlije, obraćale su se mlađem čitateljstvu. Uvedeni su posebni prilozi sa kozmetičkim savjetima i raspravama o najnovijim glazbenim trendovima, pisma o kontracepciji i žuta rubrika u kojoj se pisalo o izvanbračnim aferama. U novinskim uredima, među muškarcima s podvrnutim rukavima, nalazile su se i djevojke u kratkim suknjama koje su radile za fotokopirnim strojem i u velikom se broju okupljale na hodnicima. Dok je prolazio, prekidale bi razgovor i radoznalo ga odmjeravale. Londonske su djevojke postale smionije. Rijetko je bio sam tijekom posjeta gradu.

- Znaš kao i ja da nitko nema više iskustva s Afrikom od mene. I za taoce ne uzimaju više samo osoblje američkog konzulata, sada se radi o svim bijelcima. Strašne priče dolaze iz zemlje. Vođe Simbe ne zanimaju aktivnosti pobunjenika. Hajde, Don. Želiš li mi reći da je Phipps bolji za taj posao? MacDonald?

- Ne znam, Tony. - Vjeruj mi, Amerikancima se ne sviđa što se s njihovim misionarom, Carlsonom, paradira

naokolo kao sa sredstvom za nagodbu. - Nagnuo se naprijed. - Priča se o oslobodilačkoj akciji... priča se da će se zvati Crveni zmaj. - Tony, mislim da urednik sada ondje ne želi nikoga. Ti pobunjenici su luđaci. - Tko ima bolje kontakte od mene? Tko zna više o Kongu, o UN-u? Proveo sam četiri godine u

onoj zečjoj rupi, Don, četiri proklete godine. Trebaš me ondje. Moram biti ondje. - Vidio je da se Donova odlučnost koleba. Godine koje je Anthony proveo izvan redakcije i njegova uglađena vanjština davali su težinu njegovim riječima. Četiri je godine vjerno izvještavao o političkim zbivanjima u labirintu Ujedinjenih naroda.

Tijekom prve godine malo je mislio na bilo što drugo osim na to da se ujutro digne iz kreveta i da obavi posao. No otada se borio sa stalnim uvjerenjem da se prava priča, pa čak i njegov život, zbivaju negdje daleko od mjesta na kojemu se nalazio. Sada je Kongo, koji je bio na rubu nakon Lumumbina ubojstva, prijetio unutrašnjom eksplozijom, a njegov sirenski pjev, koji je nekoć bio udaljeno pjevušenje, uporno ga je dozivao.

- Sada je to druga igra - rekao je Don. - Ne sviđa mi se. Nisam siguran da bismo ikoga trebali slati onamo dok se sve malo ne smiri.

No Don je znao, kao i Anthony, da je to bilo prokletstvo izvješćivanja o sukobima: bilo je jasno tko je u pravu, a tko u krivu; adrenalin je rastao, a čovjek bio ispunjen duhovitošću, očajem i drugarstvom. To je moglo i uništiti, no tko god je to doživio, teško je mogao uživati u svjetovnom klipsanju „uobičajenog" života.

Svakoga je jutra Anthony telefonirao, pregledavao novine zbog nekoliko rečenica, tumačeći što se zbiva. Bit će to nešto veliko: osjećao je u kostima. Morao je biti ondje da to okusi i stavi na papir. Četiri je godine bio napola mrtav. To mu je trebalo da osjeti da je živ.

124

Anthony se nagnuo iznad stola. - Čuj, Philmore mi je rekao da je urednik tražio baš mene. Želiš li ga razočarati?

Don je zapalio još jednu cigaretu. - Naravno da ne. No on nije bio ovdje kad si ti... - Ugasio je cigaretu na rubu prepune pepeljare.

- O tome se radi? Bojiš se da ću opet puknuti? Donovo posramljeno smijuljenje otkrilo mu je sve što je trebao znati. - Već godinama nisam

ništa popio. Bio sam čist. Cijepit ću se protiv žute groznice, ako te to brine. - Samo se brinem za tebe, Tony. Opasno je. Shvati. A tvoj sin? - On nije čimbenik. - Dva pisma godišnje ako je imao sreće. Clarissa je samo mislila na Phillipa,

naravno: za njega je bilo bolje da ne doživi razdor izazvan prečestim izravnim kontaktom. - Pusti me na tri mjeseca. Sve će biti gotovo do kraja godine. To svi kažu.

- Ne znam... - Jesam li ikad promašio rok? Nisam li napisao neke dobre priče? Zaboga, Don, t rebaš me

ondje. Novine me trebaju ondje. To mora biti netko tko poznaje situaciju. Netko s vezama. Zamisli ovo - prošao je rukom preko izmišljenog naslova - Naš čovjek u Kongu t i jekom spašavanja bi jel ih talaca. Gle, Don, učini mi to, a onda ćemo razgovarati.

- Još uvijek nemaš mira, ha? - Znam gdje trebam biti. Don je napuhao obraze, poput ljudskog hrčka, a zatim je glasno izdahnuo. - U redu.

Razgovarat ću s Onim gore. Ne mogu ništa obećati, ali razgovarat ću s njim. - Hvala ti. - Tony je ustao da krene. - Tony. - Što je? - Dobro izgledaš. - Hvala. - Ozbiljan sam. Hoćeš na piće večeras? Ti, ja i neki iz stare ekipe? Miller je u gradu. Mogli bismo

popiti nekoliko piva; hladne vode, coca-cole, što god. - Obećao sam Douglasu Gardineru da ću ići s njim. - O? - U veleposlanstvo Južnoafričke Republike. Moram održavati kontakte. Don je ravnodušno kimnuo glavom. - S Gardinerom? Poruči mu da ne zna pisati. Cheryl, tajnica redakcije za novosti, stajala je kraj ormara s uredskim materijalom i namignula

mu kada je na odlasku prošao pokraj nje. Doista mu je namignula. Anthony O'Hare pitao se nije li se mnogo više toga promijenilo dok ga nije bilo nego što je primijetio.

- Namignula ti je? Tony, stari moj, imao si sreće što te nije odvukla u prokleti ormar. - Nije me bilo samo nekoliko godina, Dougie. To je još uvijek ista zemlja. - Nije. - Douglas je pogledom prelazio po prostoriji. - Ne, nije, stari moj. London je sada

središte svemira. Sada se sve zbiva ovdje. Jednakost između žena i muškaraca samo je dio toga. Morao je priznati da je bilo istine u Douglasovim riječima. Čak se i izgled grada promijenio:

nestale su brojne jednolične ulice, elegantna, zapuštena pročelja i odjeci poslijeratne neimaštine. Zamijenjeni su osvijetljenim reklamama, ženskim buticima s nazivima kao što su Party Gir l i Jet Set, stranim restoranima i visokim tornjevima. Svaki put kada bi se vratio u London sve se više osjećao strancem: poznate prepoznatljive znamenitosti nestale su, a one koje su ostale bile su zasjenjene Poštanskim tornjem ili drugim primjerima arhitektonskog futurističkog umijeća. Zgrada u kojoj se nalazio njegov stari stan srušena je i zamijenjena nečim brutalno modernističkim. Džez-klub Kod Alberta sada je postao rock-klub . Čak je i odjeća bila sjajnija. Pripadnici starijeg naraštaja, zaglavljeni u smeđe i tamnoplave nijanse, izgledali su starije i staromodnije nego što su doista bili.

- I.... nedostaje li ti to što nisi na terenu? - Ne. Svi jednoga dana moramo skinuti limeni šljem, zar ne? Zgodnije žene u poslu,

definitivno. Kako je u New Yorku? Što misliš o Johnsonu? - Zasigurno nije Kennedy... Čime se sada baviš? Pronalaziš svoje mjesto u visokom društvu?

125

- Stvari su se promijenile otkad si otišao, Tony. Ne zanimaju ih više žene veleposlanika i naklapanja o indiskreciji. Sada su glavne pop-zvi jezde - Beatlesi i Cilla Black. Nitko s pedigreom. Sve se temelji na ravnopravnosti, društvena kolumna.

Zvuk razbijenog stakla odjeknuo je prostranom dvoranom. Dvojica muškaraca prestala su razgovarati.

- Uh, netko je popio jednu previše - primijetio je Douglas. - Neke se stvari ne mijenjaju. Žene još uvijek nisu naučile podnositi alkohol.

- Hm, čini mi se da bi neke djevojke iz novinske redakcije mogle popiti više od mene - Anthony je zgroženo rekao.

- Još uvijek ne piješ? - Sada više od tri godine. - Ne bi dugo izdržao u ovom poslu. Zar ti ne nedostaje? - Svakog prokletog dana. Douglas se prestao smijati i zagledao u nešto iza njega. Pogledao je preko ramena. - Trebaš

razgovarati s nekim? - Ljubazno se pomaknuo ustranu. - Ne. - Douglas je škiljio. - Učinilo mi se da me netko gleda, ali mislim da gleda tebe. Poznaješ

je? Anthony se okrenuo - i smračilo mu se, zatim ga pogodilo okrutnom neizbježnošću razarajućeg

hica. Naravno da je bila ovdje. Jedina osoba na koju je nastojao ne misliti. Jedina osoba za koju se nadao da je više nikada neće vidjeti. Došao je u Englesku na manje od tjedan dana i naletio na nju. Prve večeri kada je izišao van.

Primijetio je tamnocrvenu haljinu i gotovo savršeno držanje po kojemu se isticala među svim drugim ženama u prostoriji. Kada su im se oči srele, kao da se zaljuljala.

- Ne, ne može se raditi o tebi - primijetio je Douglas. - Gle, krenula je prema balkonu. Znam tko je to. To je... - Pucnuo je prstima. - Stirling. Stirlingova žena. Žena onog azbestnog magnata. - Nakrivio je glavu. - Imaš li nešto protiv da joj priđemo? To bi mogao biti kratak članak. Prije nekoliko godina priređivala je popularne društvene događaje. Vjerojatno će umjesto toga ubaciti neki članak o Elvisu Presleyju, no nikad se ne zna...

Anthony je progutao slinu. - Može. - Izravnao je ovratnik, duboko udahnuo i kroz gužvu krenuo za prijateljem prema balkonu.

- Gospođo Stirling. Gledala je dolje prema prometnim londonskim ulicama, leđima okrenuta prema njemu. Uredila

je svoje velike sjajne kovrče, a oko vrata su joj visjeli rubini. Sporo se okrenula i ruku podigla prema ustima.

Moralo se dogoditi, rekao je sam sebi. Možda to što ju je sreo, što ju je morao sresti, znači da će je konačno moći otpustiti. Čak i dok je to mislio, nije znao što bi joj mogao reći. Hoće li voditi kakav ljubazan, površan razgovor? Možda će se ispričati i proći pokraj njega. Je li se stidjela onoga što se dogodilo? Je li se osjećala krivom? Je li se zaljubila u nekog drugog? Misli su mu mahnito prolazile glavom.

Douglas joj je pružio ruku i ona ju je prihvatila, no oči su joj bile uprte u Anthonyja. Lice joj je posve problijedjelo.

- Gospođo Stirling? Douglas Gardiner iz Expressa. Sreli smo se u Ascotu, ljetos mislim? - O, da - rekla je. Glas joj je drhtao. - Žao mi je - šapnula je. -Ja... ja... - Jeste li dobro? Izuzetno ste blijedi. - Ja... zapravo osjećam blagu vrtoglavicu. - Želite li da dovedem vašeg supruga? - Douglas ju je uhvatio za lakat. - Ne! - rekla je. - Ne. - Udahnula je. - Treba mi samo čaša vode. Ako biste bili toliko ljubazni... Douglas mu je uputio brz pogled. Što se to zbiva? - Tony... hoćeš li na trenutak ostati s

gospođom Stirling? Odmah se vraćam. - Douglas se vratio na zabavu i dok su se vrata za njim zatvarala, prigušujući glazbu, ostali su sami. Njezine su oči bile razrogačene i užasnute. Činilo se da nije sposobna govoriti.

126

- Je li tako strašno? Vidjeti me, mislim? - U glasu mu se osjećala blaga zajedljivost, ali nije si mogao pomoći.

Trepnula je, pogledala ustranu, ponovo pogledala u njega kao da provjerava da je doista ondje. - Jennifer? Želiš li da odem? Žao mi je. Nisam ti htio smetati, ali Dougie je... - Rekli su... rekli su da si. Mrtav - izgovorila je to kašljući nakon gotovo svake riječi. - Mrtav? - Stradao u prometnoj nesreći. - Znojila se, a koža joj je bila blijeda i voštana. Nakratko se

zapitao hoće li se doista onesvijestiti. Koraknuo je naprijed i okrenuo je prema izbojku balkona, skidajući sako da bi ona mogla sjesti na njega. Glava joj je klonula među dlanove i tiho je zastenjala. - Ne možeš biti ovdje. - Činilo se kao da razgovara sama sa sobom.

- Što? Ne razumijem. - Na trenutak se zapitao je li poludjela. Podigla je pogled. - Bili smo u autu. Dogodio se sudar... To ne

možeš biti ti! To je nemoguće. - Oči su joj se spustile do njegovih ruku kao da je očekivala da ispare.

- Sudar? - Kleknuo je kraj nje. - Jennifer, posljednji put sam te vidio u klubu, a ne u autu. Kimala je glavom, očito ne shvaćajući što joj govori. - Napisao sam ti pismo... - Da. - ...u kojem sam te pozvao da pođeš sa mnom. - Kimnula je. - I čekao sam te na stanici. Nisi se pojavila. Zaključio sam da ne želiš poći sa mnom. Zatim sam

primio tvoje pismo, koje mi je bilo proslijeđeno, u kojemu si neprekidno ponavljala da si udana žena.

Mogao je to izgovoriti tako mirno kao da mu nije značilo više od čekanja starog prijatelja. Kao da njezin nedolazak nije obilježio njegov život, njegovu sreću, tijekom četiri godine.

- Ali išla sam k tebi. Gledali su jedno u drugo. Glava joj je ponovno klonula u dlanove, a ramena se tresla. Ustao je, gledajući iza nje u

osvijetljenu dvoranu i stavio ruku na njezino rame. Ustuknula je kao da ju je nešto opeklo. Bio je svjestan obrisa njezinih leđa kroz haljinu i zastao mu je dah. Nije mogao jasno misliti. Uopće nije mogao misliti.

- Sve to vrijeme - pogledala ga je sa suzama u očima - sve to vrijeme... a t i si živ. - Pretpostavio sam... da jednostavno nisi htjela poći sa mnom. - Pogledaj! - Podigla je rukav, pokazujući mu nepravilnu i izbočenu srebrnu crtu na ruci. -

Ničeg se nisam sjećala. Mjesecima. Još uvijek se malo toga sjećam iz onog vremena. Rekao mi je da si mrtav. Rekao mi je...

- Pa zar nisi vidjela moje ime u novinama? Moji se članci objavljuju gotovo svakodnevno. - Ne čitam novine. Ne više. Zašto bih? Shvaćajući posljedice onoga što je rekla, Anthony je počeo osjećati blagu nesigurnost u nogama.

Ona se okrenula prema balkonskim vratima, koja su bila napola zamagljena, a zatim prstima obrisala oči. Ponudio joj je rupčić koji je ona, oklijevajući, uzela, kao da ga se još uvijek bojala dodirnuti.

- Ne mogu ostati ovdje - rekla je kada se pribrala. Ispod oka joj je ostao crni trag od maskare, a on se odupro nagonu da ga obriše. -Pitat će se gdje sam. - Oko očiju je imala nove bore; mekoću njezine kože zamijenilo je nešto napetije. Djevojački je izraz nestao, zamijenjen novim profinjenim znanjem. Nije ju mogao prestati gledati. -Kako mogu doći do tebe? - upitao ju je.

- Ne možeš. - Malo je protresla glavom kao da je pokušava razbistriti. - Odsjeo sam u Regentu - rekao je. - Sutra me nazovi. Zavukao je ruku u džep i nešto napisao

na posjetnicu. Uzela ju je i zagledala se u nju kao da pokušava zapamtiti sve detalje. - Evo me. - Douglas se pojavio između njih. Pružio joj je čašu s vodom. - Vaš suprug priča s

nekim ljudima odmah ispred vrata. Mogu ga dovesti ako želite. - Ne, ne treba. Dobro sam. - Ispila je gutljaj vode. - Puno vam hvala. Anthony, moram ići.

127

Način na koji je izgovorila njegovo ime. Anthony. Shvatio je da se smiješi. Bila je ondje, nekoliko centimetara udaljena od njega. Voljela ga je, žalila za njim. One mu je noći pokušala doći. Činilo mu se kao da je nevolja duga četiri godine nestala.

- Vas se dvoje, dakle, poznajete? Anthony je kao iz daljine čuo da Douglas priča i vidio je da pokazuje prema vratima. Jennifer je

ispijala vodu, ne skidajući pogled s njega. Znao je da će u satima koji dolaze proklinjati sve bogove kojima se učinilo zabavnim razdvojiti ih i žaliti za vremenom koje su izgubili. No zasada je mogao osjećati samo sve veću sreću zbog toga što mu se vratilo ono što je mislio da je zauvijek izgubio.

Bilo je vrijeme da ode. Ustala je, zagladila kosu. - Izgledam li... u redu? - Izgledaš... - Izgledate prekrasno, gospođo Stirling. Kao i uvijek. - Douglas je otvorio vrata. Tako malen osmijeh, dirljiv zbog svega što mu je otkrio. Kada je prošla pokraj njega, ispružila je

svoju mršavu ruku i dotaknula ga neposredno iznad lakta. Zatim je zakoračila u zakrčenu dvoranu.

Dok su se vrata za njom zatvarala, Douglas je podigao obrvu. -Nemoj mi reći - rekao je. - Još jedan od tvojih uspjeha? Ti stari konju. Uvijek si dobivao ono što si htio.

Anthonyjeve su oči počivale na vratima. - Ne - rekao je tiho. - Nisam.

Jennifer je tijekom kratke vožnje do kuće bila tiha. Laurence je nekom kolegi kojega nije poznavala ponudio vožnju kući, što je značilo da može tiho sjediti dok muškarci razgovaraju.

- Naravno, Pip Marchant izveo je svoje stare trikove, sav svoj kapital vezao je za jedan projekt. - On je talac bogatstva. Njegov je otac bio isti takav. - Ne bi me čudilo da bi se, kada bi se njihovo obiteljsko stablo dovoljno detaljno proučilo,

otkrila kakva varka u stilu South Sea Bubblea14. - Mislim da bi ih se našlo nekoliko. I sve bi bile vrlo škakljive. Unutrašnjost velikog crnog

automobila bila je ispunjena gustim dimom cigara. Laurence je mnogo govorio i bio dogmatičan onako kako je to činio kada je bio

okružen poslovnim ljudima ili kada je bio pripit. Jedva ga je čula, preplavljena tim novim znanjem. Gledala je kroz prozor u mirne ulice kojima je automobil prolazio, i nije vidjela ni ljepotu okruženja, ni rijetke prolaznike koji su sporo išli kući, već Anthonyjevo lice. Njegove smeđe oči, zagledane u njezine, njegovo lice prošaranije borama, ali zato muževnije, opuštenije. Još je uvijek na svojim leđima mogla osjetiti toplinu njegove ruke. Kako mogu doć i do tebe?

Živ, te protekle četiri godine. Bio je živ, disao je, ispijao kavu i tipkao. Živ. Mogla mu je pisati, razgovarati s njim. Mogla je otići s njim.

Progutala je slinu, pokušavajući zadržati burne osjećaje koji su prijetili eksplozijom. Bit će vremena za razmišljanje o svemu što je moralo dovesti do ovoga, do toga da je ovdje, sada, u ovom automobilu s muškarcem koji više nije smatrao nužnim ni primijetiti njezinu prisutnost. No to vrijeme nije bilo sada. Krv joj je uzavrela. Živ, pjevala je.

Automobil se zaustavio na Ulici Upper Wimpole. Martin je napustio vozačko mjesto i otvorio vrata. Poslovni je čovjek napustio automobil, pušeći cigaru. - Tvoj sam dužnik, Larry. Jesi u klubu ovoga tjedna? Dugujem ti večeru.

- Veselim se. - Muškarac se teškim korakom približio ulaznim vratima kuće, a ona su se otvorila kao da ga je s druge strane netko čekao. Laurence je promatrao odlazak svojega kolege, zatim se okrenuo naprijed. - Prema kući, Eric, molim vas. - Pomaknuo se na svojem sjedalu.

Osjetila je da je gleda. - Vrlo si tiha. - To je uvijek izgovarao s neodobravanjem. - Jesam li? Nije mi se činilo da mogu išta dodati vašem razgovoru. - Da, valjda. Sve u svemu, bila je to ugodna večer. - Naslonio se, sam sebi kimajući. - Da - rekla je tiho. - Posve ugodna večer.

14 Financijska špekulacija koja je 1720. uništila mnoge britanske investitore, nap. prev.

128

Žao mi je, al i moram prekinuti s tobom. Nemoj se osjećati kr ivom, ni je tvoja pogreška. Dave je rekao da bi vol io pokušati , ako ti je to u redu. Molim te, nemoj to učinit i jer bih te još uvi jek morao viđati .

muškarac ženi u SMS-poruci

129

14.

Anthony je buljio u pismo koje se sastojalo od jednog retka. - Osobno dostavljeno jutros. - Cheryl, tajnica redakcije za novosti, stajala je ispred njega s

olovkom između kažiprsta i srednjeg prsta. Njezina kratka, nevjerojatno plava kosa bila je toliko gusta da se nakratko zapitao nosi li periku. - Nisam bila sigurna trebam li te nazvati, no Don mi je rekao da dolaziš.

- Da, hvala. - Pažljivo je presavio poruku i stavio je u džep. - Šarmantno. - Tko? Ja? - Tvoja nova djevojka. - Jako smiješno. - Ozbiljna sam. Iako mi se učinilo da je prefina za tebe. - Sjela je na rub njegova stola, gledajući

ga kroz nemoguće zacrnjene trepavice. - Ona je totalno prefina za mene. I nije moja djevojka. - Ah, da, zaboravila sam. Jednu takvu imaš u New Yorku. Ova je udana, zar ne? - To je stara prijateljica. - Aha! I ja imam takve stare prijatelje. Hoćeš li je povesti u Afriku? - Nisam znao da idem u Afriku. - Naslonio se na naslon stolca i isprepleo prste iza glave. - A ti

si nevjerojatno radoznala. - Ovo su novine, ako nisi primijetio. Radoznalost je naš posao. Jedva je spavao i pretjerano je

reagirao na sve oko sebe. Odustao je od pokušaja da usne u tri ujutro i umjesto toga sjedio je u hotelskom baru, ispijajući šalice kave,

prisjećajući se njihova razgovora, pokušavajući shvatiti što je bilo rečeno. Borio se s potrebom da se u ranojutarnje sate taksijem odveze do trga i sjedi ispred njezine kuće samo zbog zadovoljstva spoznaje da je ona unutra, udaljena samo nekoliko koraka.

Ali išla sam k tebi . Cheryl ga je još uvijek promatrala. Prstima je lupkao po stolu. - Da - rekao je. - Pa, meni se čini da sve previše zanima intima drugih ljudi. - Intima, aha. Dakle, ipak tu ima nešto. Znaš da su u odjelu za pretplatu počeli skupljati oklade. - Cheryl... - Pa, u ovo doba dana nema mnogo toga za kopiranje. I? Što je u pismu? Gdje ćete se naći? Na

nekom lijepom mjestu? Da 1' ona plaća sve s obzirom na to da je očigledno bogata? - Dragi Bože! - Pa, vjerojatno nema baš iskustva u aferama. Reci joj da sljedeći put kad ostavi ljubavnu

poruku najprije skine vjenčani prsten. Anthony je uzdahnuo. - Vi, mlada damo, tratite vrijeme kao tajnica. Stišala je glas do šapta. - Kažeš li mi njezino ime, podijelit ću novce od oklade s tobom. Radi se

o lijepoj svoti. - Pošaljite me u Afriku, zaboga! Konžanska vojna jedinica za ispitivanje nije ništa u usporedbi s

tobom. Grleno se nasmijala i vratila do svojeg pisaćeg stroja. Rastvorio je poruku. Sâm pogled na taj rukopis s petljama prenio ga je u Francusku, donio

sjećanja na poruke gurnute ispod njegovih vrata u idiličnom tjednu prije milijun godina. Jedan dio njega znao je da će mu se javiti. Skočio je kada je shvatio da je došao Don.

- Tony. Urednik želi razgovarati. Gore. - Sada?

130

- Ne, u utorak za tri tjedna. Sada, naravno. Želi s tobom razgovarati o budućnosti. I ne, nisi za otpis, nažalost. Mislim da pokušava otkriti da li da te pošalje natrag u Afriku. - Don ga je udario po ramenu.

- Halo? Jesi gluh? Trebao bi izgledati kao da znaš što radiš. Anthony ga je jedva čuo. Već je bilo jedanaest i petnaest. Urednik nije bio čovjek koji je išta

volio obavljati na brzinu i bilo je posve moguće da će s njim ostati dobrih sat vremena. Dok je ustajao, okrenuo se prema Cheryl.

- Plavušo, učini mi uslugu. Nazovi moj hotel. Reci im da će Jennifer Stirling doći oko dvanaest da se nađe sa mnom i zamoli da nađu nekoga tko će joj reći da ću kasniti, ali da me pričeka. Doći ću. Ne smije otići.

U Cherylinu osmijehu vidjelo se zadovoljstvo. - Gospođa Jennifer Stirling? - Kao što sam rekao, ona je stara prijateljica. Anthony je primijetio da Don nosi jučerašnju košulju. Uvijek je nosio jučerašnju košulju.

Također je i odmahivao glavom. - Isuse, opet ona Stirlingova? Ti baš ne možeš bez nevolje. - Ona je samo pri jatel j ica. - A ja sam Twiggy. Hajde. Idi i objasni Velikom Bijelom Poglavici zašto bi ti se trebalo dopustiti

da se žrtvuješ u pobuni Simba.

Još je ondje, utvrdio je s olakšanjem. Prošlo je više od pola sata od dogovorenog vremena. Sjedila je za malim stolom u raskošno nakićenu salonu čije su štukature podsjećale na šećernu glazuru pretjerano ukrašene božićne torte, a za većinom ostalih stolova sjedile su uglavnom ostarjele udovice koje su se šokiranim i prigušenim glasovima čudile pokvarenosti modernog svijeta.

- Naručila sam čaj - rekla mu je kada je sjeo nasuprot njoj, ispričavajući se po peti put. - Nadam se da nemaš ništa protiv.

Kosa joj je bila raspuštena. Nosila je crni pulover i žućkastosmeđe hlače šivane po mjeri. Bila je mršavija. Pretpostavio je da je to moderno.

Pokušao je pravilno disati. Toliko je puta zamišljao taj trenutak, zagrljaj, njihovo strastveno sjedinjenje. Sada je osjećao nejasan stid zbog njezine hladnoće, formalnosti okruženja.

Stigla je konobarica gurajući kolica s kojih je uzela čajnik, posudu s mlijekom, sendviče od bijelog kruha izrezane na uske kvadre, tanjuriće i tanjure. Shvatio je da bi odjedanput u usta vjerojatno mogao staviti četiri komada.

- Hvala. - Ti... ne dodaješ šećer. - Namrštila se kao da se pokušava sjetiti. - Ne. Ispijali su čaj. Nekoliko je puta otvorio usta, ali nije ništa izgovorio. Kradom ju je gledao,

primjećujući sitne detalje. Poznat oblik njezinih noktiju. Njezina zapešća. Način na koji se s vremena na vrijeme uspravljala, kao da joj neki daleki glas govori da to učini.

- Jučer sam doživjela veliki šok - konačno je rekla, stavljajući šalicu na tanjurić. - Moram se... ispričati za svoje ponašanje. Vjerojatno si mislio da se čudno ponašam.

- Posve razumljivo. Ne događa se svaki dan da se ljudi ustanu iz mrtvih. Malen osmijeh. - Tako je. Pogledi su im se sreli i razdvojili. Nagnula se naprijed i ulila još čaja. - Gdje sada živiš? - Bio sam u New Yorku. - Sve ovo vrijeme? - Nije zapravo postojao razlog zbog kojeg bi se vratio. Još jedno neugodno razdoblje tišine koje je ona prekinula. - Dobro izgledaš. Jako dobro. Imala je pravo. Bilo je teško živjeti u središtu Manhattana i biti zapušten. Ove se godine u

Englesku vratio s kolekcijom dobrih odijela i čitavim nizom novih navika: brijanje toplom vodom, laštenje cipela, potpuna apstinencija od alkohola. - Lijepo izgledaš, Jennifer.

- Hvala. Ostaješ li dugo u Engleskoj?

131

- Vjerojatno ne. Ponovno bih mogao ići daleko. - Promatrao je njezino lice da vidi kakav bi učinak ta vijest mogla imati na nju. No ona je samo posegnula za mlijekom. - Ne - rekao je, podižući ruku. - Hvala ti.

Zaustavila je ruku kao da je razočarana zato što je zaboravila. - Što novine imaju u planu s tobom? - Stavila je sendvič na tanjur i stavila ga ispred njega. - Voljeli bi da ostanem ovdje, no ja se želim vratiti u Afriku. U Kongu se situacija

zakomplicirala. - Nije li ondje vrlo opasno? - Nije u tome stvar. - Hoćeš biti ondje gdje je najžešće? - Da. To je važna priča. Osim toga, užasavam se rada u redakciji. Tih nekoliko posljednjih

godina bilo je... - Pokušava smisliti prikladan izraz. Te su me godine u New Yorku spasi le da ne poludim? Omoguć i le mi da postoj im daleko od tebe? Spri ječ i le me da nagazim na minu u minskom pol ju? ...korisno - rekao je na kraju - u smislu da je uredniku vjerojatno trebalo da me doživi u drugačijem svjetlu. Ali sada želim krenuti dalje. Vratiti se onomu što činim najbolje.

- I nema sigurnijih mjesta na kojima bi zadovoljio tu potrebu? - Izgledam li kao netko tko želi prebirati po spajalicama ili voditi kartoteku? Malo se osmjehnula. - A što je s tvojim sinom? - Vrlo ga rijetko viđam. Njegova bi majka voljela da se držim po strani. - Ispio je gutljaj čaja. -

Premještaj u Kongo ne bi izazvao veliki poremećaj jer ionako komuniciramo samo pismima. - To mora da je teško. - Da, teško je. Gudački kvartet u kutu počeo je svirati. Nakratko se osvrnula iza sebe, što mu je omogućilo da

je na trenutak otvoreno pogleda, njezin profil, maleno iskrivljenje na njezinoj gornjoj usni. Nešto se u njemu stegnulo i, osjetivši bol, shvatio je da nikada više nikoga neće voljeti tako kao što je volio Jennifer Stirling. Četiri ga godine nisu oslobodile, a to najvjerojatnije neće učiniti ni sljedećih deset. Kada se okrenula natrag, bio je svjestan da ne može govoriti jer da će joj, progovori li, otkriti sve, da će razotkriti dušu kao smrtno ranjena osoba.

- Je li ti se New York svidio? - pitala ga je. - Bio je vjerojatno bolji za mene nego da sam ostao ovdje. - Gdje si živio? - Na Manhattanu. Poznaješ li New York? - Ne dovoljno da bih doista znala o kojem dijelu govoriš - priznala je. - I jesi li se... ponovno

oženio? - Ne. - Imaš li djevojku? - Izlazim s nekim. - S Amerikankom? - Da. - Je li udana? - Ne, zamisli. Njezin izraz lica nije se promijenio. - Je li ozbiljno? - Nisam još odlučio. Dopustila si je da se nasmije. - Nisi se promijenio. - Nisi ni ti. - Jesam - rekla je tiho. Htio ju je dodirnuti. Htio je s prokletog stola sve gurnuti, nagnuti se preko njega i zagrliti je.

Iznenada je osjetio ljutnju, ograničen tim glupim mjestom, njegovom formalnošću. Prethodne se večeri čudno ponašala, no burne su emocije barem bile iskrene. - A ti? Jesi li zadovoljna svojim životom? - upitao ju je kada je shvatio da neće progovoriti.

Ispila je gutljaj čaja. Činila se gotovo letargičnom. - Jesam li zadovoljna svojim životom? - Razmislila je o pitanju. - I da i ne. Sigurna sam da se ne razlikujem od ostalih.

132

- Još uvijek provodiš vrijeme na Rivijeri? - Ne ako ne moram. Htio je pitati - Zbog mene? - Činilo se da će sve morati izvlačiti iz nje. Gdje je nestala

duhovitost? Strast? Onaj osjećaj ključanja koji je nosila u sebi, kao da će iz nje nešto eksplodirati, neočekivan smijeh ili pregršt poljubaca? Činila se ravnodušna, pokopana ispod ledenih naslaga pristojnog ponašanja.

Gudački kvartet u kutu napravio je stanku između stavaka. Anthony je osjetio ljutnju. - Jennifer, zašto si me pozvala ovamo?

Izgledala je umorno, shvatio je, ali i grozničavo, obrazi su joj se žarili. - Žao mi je - nastavio je - ali ne želim sendvič. Ne želim sjediti na ovom mjestu i slušati

prokletu gudačku glazbu. Ako sam svojom četverogodišnjom smrti zaslužio nešto, to mora biti pravo da ne sjedim na čaju i ne vodim pristojne razgovore.

- Ja... samo sam te htjela vidjeti. - Znaš, kad sam te jučer vidio na drugom kraju dvorane, još sam uvijek bio strašno ljut na tebe.

Sve ovo vrijeme pretpostavljao sam da si izabrala njega, njegov način života, umjesto mene. Svađao sam se s tobom u sebi, psovao te jer nisi odgovorila na moja posljednja pisma...

- Nemoj, molim te. - Digla je ruku, prekinuvši ga. - A onda te ugledam, i ti mi kažeš da si pokušala poći sa mnom. I ja moram ponovo razmisliti o

svemu u što sam vjerovao posljednje četiri godine, o svemu što sam smatrao istinitim. - Anthony, nemojmo govoriti o tome, o tome što je moglo biti... -Položila je ruke na stol ispred

sebe kao netko tko stavlja karte na stol. - Ja... jednostavno ne mogu. Sjedili su jedno nasuprot drugome, savršeno dotjerana žena i napet muškarac. Pala mu je na

pamet misao - kratka i vrlo sarkastična - da bi se promatračima mogli učiniti dovoljno jadnima da pomisle da su u braku.

- Reci mi nešto - rekao je. - Zašto si mu toliko vjerna? Zašto si ostala s nekim tko te toliko očigledno ne može usrećiti?

Podigla je pogled prema njemu. - Zato što sam bila toliko nevjerna, pretpostavljam. - Misliš li da bi on tebi bio vjeran? Na trenutak ga je pogledala, a onda je spustila pogled na sat. -Moram ići. Zadrhtao je. - Žao mi je. Neću više ništa reći. Samo moram znati... - Nema veze s tobom. Doista. Moram stići na jedno mjesto. Zaustavio se. - Naravno. Žao mi je.

Ja sam onaj koji je kasnio. Žao mi je što sam protratio tvoje vrijeme. - Nije mogao suzbiti ljutnju u glasu. Prokleo je svojega urednika zato što mu je oduzeo dragocjenih pola sata, prokleo sebe zbog onoga za što je znao da su propuštene prilike i zato što si je dopustio da se približi nečemu što je još uvijek imalo moć da ga uništi.

Ustala je, spremajući se otići, i pojavio se konobar da joj pomogne odjenuti kaput. Uvijek će postojati netko tko će joj pomoći, odsutno je pomislio. Pripadala je toj vrsti žena. Bio je nepokretan, zaglavljen za stolom.

Je li pogrešno shvatio? Je li pogrešno zapamtio koliko je ono kratko vrijeme koje su proveli zajedno bilo snažno? Rastužila ga je pomisao da je to bilo sve. Je li bilo strasnije sjećanje na nešto savršeno ukaljati i zamijeniti nečim neobjašnjivim i razočaravajućim?

Konobar joj je pridržavao kaput. Uvukla je ruke u rukave, jednu po jednu, pognute glave. - To je to? - Žao mi je, Anthony. Doista moram ići. Ustao je. - Nećemo ni o čemu razgovarati? Nakon svega toga? Jesi li uopće misl i la na mene? Prije nego što je išta više mogao reći, okrenula se i otišla.

Jennifer je po petnaesti put svoje crvene, natečene oči isplahnula hladnom vodom. Njezin odraz u kupaonskom zrcalu pokazivao je ženu koju je život porazio. Ženu toliko daleku od tai- tai , koja je bila prije pet godina, da je možda bila riječ o dvjema različitim vrstama, a kamoli o dvjema različitim osobama. Prstima je prešla preko podočnjaka, novih bora na čelu i pitala se što je vidio kad ju je gledao.

133

On će te zdrobit i , uništ i t i ono što te č ini t ime što jesi. Otvorila je ormarić s lijekovima i zagledala se u uredan niz smeđih bočica. Nije mu mogla reći

da se toliko bojala da je prije susreta s njim popila dvostruko veću dozu val iuma od preporučene. Nije mu mogla reći da ga je čula kao kroz maglu, da je toliko bila odvojena od onoga što čini da je jedva držala šalicu čaja. Nije mu mogla reći da ju je njegova blizina, zbog koje je mogla vidjeti svaku crtu na njegovim rukama i udisati miris njegove kolonjske vode, paralizirala.

Jennifer je otvorila slavinu s toplom vodom i voda je potekla niz ispusni otvor, ispirući keramiku i ostavljajući tamne mrlje na njezinim svijetlim hlačama. Uzela je valium s najviše police i odvrnula poklopac.

Snaga pripada tebi jer t i možeš živjet i s mogućnošću ovakve l jubavi i s č injenicom da nam nikada neće bit i dopuštena.

Nisam toliko pronicava kao što si mislio, Boot. Čula je glas gospođe Cordoza u prizemlju i zaključala vrata kupaonice. Stavila je obje ruke na

rub umivaonika. Mogu l i ja to? Podigla je bočicu i njezin sadržaj istresla niz slivnik i gledala kako voda odnosi malene bijele

tablete. Odvrnula je sljedeću, jedva zastavši da provjeri njezin sadržaj. Njezini „mali pomagači". „Svi ih uzimaju", rekla je Yvonne bezbrižno prvi put kad je Jennifer sjedila u njezinoj kuhinji i shvatila da ne može prestati plakati. Liječnici su ih s veseljem propisivali. Malo će je smiriti. Toliko sam smirena da ništa nije ostalo, pomislila je i dohvatila sljedeću bočicu.

Zatim su sve nestale, polica je ostala prazna. Gledala je u svoj odraz u zrcalu kada je, uz klokot, i posljednja tableta nestala u slivniku.

U Stanleyvilleu je došlo do neprilika. Anthony je iz redakcije za vanjsku politiku Nationa dobio obavijest da su konžanski pobunjenici, samozvana vojska Simbe, počeli dovoditi više bijelih talaca u hotel Victoria osvećujući se snagama konžanske vlade i njihovim bjelačkim plaćenicima. - Pripremi kofere. Pokrećemo priču - stajalo je u poruci.

- Urednik ti je dao posebno dopuštenje da ideš. Sa zahtjevom da ne dopustiš da te ubiju/uhvate.

Prvi put Anthony nije žurio u redakciju da provjeri najnovije brzojave s vijestima. Nije telefonirao svojim kontaktima u UN-u ili u vojsci. Ležao je na hotelskom krevetu, misleći na ženu koja ga je dovoljno voljela da zbog njega ostavi supruga i onda, u razdoblju od četiri godine, nestala.

Prenulo ga je kucanje na vratima. Činilo se da čistačica želi čistiti sobu svakih pola sata. Imala je neugodan običaj zviždati dok radi, stoga nikada nije mogao u potpunosti zanemariti njezinu prisutnost.

- Vratite se poslije - viknuo je i okrenuo se na bok. Je li jednostavno šok otkrića da je živ učinio da doslovce pred njim treperi? Je li danas shvatila

da su osjećaji koje je nekoć osjećala prema njemu nestali? Je li samo bila službena, zabavljajući ga kao što bi svatko zabavljao starog prijatelja? Ona se uvijek besprijekorno ponašala.

Još jedno kucanje, nesigurno. Bilo je gotovo iritantnije nego da je djevojka jednostavno otvorila vrata i ušla. Tada bi se barem mogao izderati na nju. Ustao je i otišao do vrata. - Doista bih radije da...

Ispred njega je stajala Jennifer, čvrsto stegnutog pojasa oko struka, sjajnih očiju. - Svakoga dana - rekla je.

- Što? - Svakoga mjeseca. Svakoga dana. Svakoga sata. - Zastala je, a zatim dodala. - Barem svakog

sata. Četiri godine. Hodnikom je vladala tišina. - Anthony, mislila sam da si mrtav. Tugovala za tobom. Žalila za životom za koji sam se nadala

da bih imala s tobom. Čitala sam i čitala tvoja pisma sve dok se nisu raspala. Kada sam mislila da sam bila odgovorna za tvoju smrt, mrzila sam samu sebe toliko da sam jedva preživljavala iz dana u dan. Da nije bilo... - Ispravila se. - A zatim, na koktel-zabavi na koju čak nisam željela ni otići,

134

ugledam tebe. Tebe. I ti me pitaš zašto sam te željela vidjeti? - Duboko je udahnula kao da se želi primiriti.

Na drugom kraju hodnika čuli su se koraci. Ispružio je ruku. – Uđi - rekao je. - Nisam mogla sjediti kod kuće. Morala sam nešto reći prije nego što ponovno nestaneš. Morala

sam ti reći. Napravio je korak unatrag, a ona je prošla pokraj njega i ušla u veliku spavaću sobu s bračnim

krevetom koja je svojom veličinom i doličnim položajem svjedočila o njegovu poboljšanu ugledu u novinama. Bilo mu je drago što je sobu barem jedanput ostavio urednom; izglačana košulja bila je prebačena preko naslona stolca, a skupocjene cipele složene uza zid. Prozor je bio otvoren i kroza nj je ulazila ulična buka, pa ga je otišao zatvoriti. Ona je svoju torbu stavila na stolac i preko nje prebacila kaput.

- To je napredak - rekao je s nelagodom. - Kad sam se vratio prvi put, dobio sam hostel na Bayswater Roadu. Želiš li piće? - Osjetio je čudnu nesigurnost kada je sjela za maleni stol. - Hoćeš da nešto naručim? Kavu, možda? - nastavio je.

Bože, htio ju je dotaknuti. - Nisam spavala - rekla je, snuždeno trljajući lice. - Nisam mogla jasno govoriti kada sam te

ugledala. Pokušavala sam sve shvatiti. Ništa nema smisla. - Tog poslijepodneva, prije četiri godine, jesi li bila u autu s Felipeom? - Felipeom? - Izgledala je smeteno. - Moj prijatelj iz Kod Alberta. Umro je približno u ono vrijeme kada sam otputovao, u

automobilskoj nesreći. Jutros sam provjerio isječke. Postoji referenca o neimenovanoj ženi koja je bila u autu. To je jedini način na koji to mogu objasniti.

- Ne znam. Kao što sam ti jučer rekla, još uvijek postoje dijelovi kojih se ne mogu sjetiti. Da nisam pronašla tvoja pisma, možda te se nikada ne bih sjetila. Možda nikada ne bih znala...

- A tko ti je rekao da sam mrtav? - Laurence. Nemoj me tako gledati. Nije on okrutan. Mislim da je u to doista bio uvjeren. -

Pričekala je trenutak. - Znao je da... netko postoji, znaš. Pročitao je tvoje posljednje pismo. Vjerojatno je nakon nesreće zbrojio dva i dva...

- Moje posljednje pismo? - Ono u kojemu me pozivaš da se nađemo na stanici. Nosila sam ga kada se dogodila nesreća. - Ne razumijem; to nije bilo moje posljednje pismo... - Oh, nemojmo - prekinula ga je. - Molim te, previše mi je... - A što onda? Napeto ga je gledala. - Jennifer, ja... Toliko mu se približila da je čak i pod prigušenom rasvjetom mogao vidjeti i najmanju pjegu na

njezinu licu, svaku trepavicu koja je završavala u crnoj točki dovoljno oštroj da probode muškarčevo srce. Bila je s njim, a ipak daleko, kao da donosi neku odluku.

- Boot - rekla je nježno - jesi li ljut na mene? Još uvijek? Boot. Progutao je slinu. - Kako bih mogao biti? Podigla je ruke i njima pratila obrise njegova lica. Prsti su joj bili toliko lagani da su ga jedva

dodirivali. - Jesmo li to činili? Zagledao se u nju. - Prije? - Trepnula je. - Ne sjećam se. Poznajem samo tvoje riječi. - Da. - Glas mu je pukao. - Da, činili smo to. - Na koži je osjetio njezine hladne prste i sjetio se

njezina mirisa. - Anthony - promrmljala je i u načinu na koji je izgovorila njegovo ime bilo je slatkoće,

nepodnošljive nježnosti koja je govorila o svoj ljubavi i gubitku koje je i on osjećao. Njezino se tijelo oslonilo na njegovo i čuo je uzdah koji joj je prošao tijelom, a zatim je osjetio

njezin dah na svojim usnama. Zrak oko njih se smirio. Njezine su usne bile na njegovima i osjetio je da mu je u grudima nešto puklo. Sam je sebe čuo da teško diše i s užasom je shvatio da su mu oči pune suza. - Žao mi je - šapnuo je, prestravljen. - Žao mi je, ne znam... zašto...

- Znam - rekla je. - Znam. - Rukama ga je obgrlila oko vrata, ljubeći suze što su tekle niz njegove obraze, šapćući mu. Prilijepili su se jedno uz drugo, ushićeni, očajni, nesposobni do kraja

135

povjerovati u obrat situacije. Vrijeme je postalo nejasno, poljupci žurniji, suze se osušile. Povukao je pulover preko njezine glave i stajao, gotovo bespomoćno, dok je ona otkopčavala dugmad na njegovoj košulji. I, uz veseli trzaj, košulja je pala s njegova tijela, njegova je koža bila uz njezinu i bili su na krevetu, omotani jedno oko drugoga, divljih tijela, gotovo nespretnih od žurbe.

Poljubio ju je i znao da joj pokušava prenijeti dubinu svojih osjećaja. Čak i kad se izgubio u njoj, osjećajući njezinu kosu na svojemu licu i grudima, osjećajući na svojoj koži njezine usne i prste, shvatio je da postoje ljudi koji jedni druge savršeno nadopunjuju.

Bila je živa pod njim i zapalila oganj u njemu. Ljubio je ožiljak koji se protezao do njezina ramena, zanemarujući njezine pokušaje da povuče ruku sve dok nije prihvatila ono što joj je govorio: ta mu je srebrna brazda bila prekrasna; govorila mu je da ga je voljela. Rekla mu je da je htjela poći s njim. Poljubio ju je jer nije bilo dijela njezina tijela koji je želio učiniti boljim, dijela koji nije obožavao.

Gledao je kako se njezina žudnja povećava kao da je to bio dar koji su dijelili, vidio je bezbroj izraza koji su joj prešli preko lica, vidio ju je nezaštićenu, uhvaćenu u nekoj osobnoj borbi, a kada je otvorila oči, osjećao se blagoslovljenim.

Kada je doživio orgazam, ponovno je zaplakao zato što je jedan dio njega oduvijek znao, iako je odlučio da u to neće vjerovati, da mora postojati nešto što je moglo učiniti da se tako osjeća. A to što je to dobio natrag bilo je više nego što se mogao nadati.

- Poznajem te - šaptala je, oznojene kože slijepljene uz njegovu, vlažeći suzama njegov vrat. - Doista te poznajem.

Na trenutak nije mogao govoriti, samo se zagledao u strop, osjećajući da se zrak oko njega hladi, osjećajući njezine vlažne udove na svojima. - O, Jenny - rekao je. - Hvala Bogu.

Kada joj se disanje smirilo, oslonila se na lakat i pogledala ga. Nešto se u njoj promijenilo: crte lica podigle su se, napetost oko očiju nestala. Zagrlio ju je privlačeći je k sebi toliko čvrsto da su imali osjećaj da su im tijela zalemljena. Osjetio je da se ponovno ukrućuje, a ona se nasmiješila.

- Želim nešto reći - dodao je - ali ništa se ne čini... dovoljno značajno. Njezin je osmijeh bio veličanstven: zadovoljen, pun ljubavi, ispunjen ironičnim iznenađenjem. -

Nikada se u životu nisam tako osjećala - rekla je. Pogledali su se. - Jesam li? - upitala je. Kimnuo je. Zagledala se u daljinu. - Onda... hvala ti. Nasmijao se, a ona se, smijuljeći se, spustila na njegovo rame. Četiri godine raspršile su se i nestale. Vidio je, s novom jasnoćom, stazu svog budućeg života.

Ostat će u Londonu. Prekinut će vezu s Evom, djevojkom iz New Yorka. Ona je bila slatka, vrckava i vesela, no sada je znao da je svaka žena s kojom je u protekle četiri godine izlazio bila samo blijeda kopija žene koja je ležala uz njega. Jennifer će ostaviti svog muža. On će se brinuti za nju. Neće po drugi put propustiti priliku. Iznenada ju je vidio sa svojim sinom, njih troje na nekom obiteljskom izletu, i budućnost je svijetlila puna neočekivane nade.

Misli su mu prekinuli njezini poljupci - po grudima, ramenu, vratu, iznimno usredotočeni. - Jasno ti je - rekao je, okrećući je tako da su joj noge bile isprepletene s njegovima, a usta na nekoliko centimetara od njegovih - da ćemo to morati ponoviti. Da budemo sigurni da ćeš zapamtiti.

Nije ništa rekla, samo je zatvorila oči. Ovaj su put ljubav vodili iznimno sporo. Svojim je tijelom govorio njezinu. Osjetio je da njezini

strahovi nestaju, osjetio je otkucaje njezina srca uz svoje, vidio zrcaljenje te blijede tetovaže. Milijun je puta ponovio njezino ime, uživajući u čistom luksuzu što to može. Šapćući, rekao joj je sve što je ikada osjećao prema njoj.

Kada mu je rekla da ga voli, učinila je to s tolikom intenzivnošću da mu se zaustavio dah. Ostatak je svijeta usporio i zatvorio se, sve dok nisu ostali samo njih dvoje, klupko plahta i udova, kose i nježnih uzdaha.

136

- Ti si najprofinjenija... - Gledao ju je dok je otvarala oči, sramežljivo se prisjećajući onoga što se dogodilo. - Ponovio bih to s tobom stotinu puta samo da mogu uživati u izrazima tvog lica. - Nije ništa rekla, a on je počeo osjećati pohlepu. - Posredno - iznenada je rekao.

- Sjećaš se? Poslije, nije bio siguran koliko su ondje ležali, zajedno, kao da su oboje jedno drugo željeli upiti

kroz kožu. Čuo je zvuke ulice, sporadične korake niz hodnik ispred sobe, udaljen glas. Na svojim je grudima osjećao ritam njezina disanja. Poljubio ju je u tjeme, držao prste u njezinoj zamršenoj kosi. Na njega se spustio savršen mir, prodirući mu do kostiju. Kod kuće sam, pomislio je. To je to.

Promeškoljila se u njegovu zagrljaju. - Naručimo neko piće - rekao je, ljubeći je u ključnu kost, bradu, po koži na mjestu na kojemu joj se čeljust spajala s uhom. - Proslava. Čaj za mene, šampanjac za tebe. Što kažeš na to?

Tada ju je ugledao, neželjenu sjenku, njezine misli koje se sele nekamo izvan te sobe. - Oh - rekla je, sjedajući. - Koliko je sati? Pogledao je na sat. - Četiri i dvadeset. Zašto? - O, ne! Moram biti dolje u pola pet. - Skočila je s kreveta, pognuvši se da pokupi odjeću. - Čekaj! Zašto moraš biti dolje? - Gospođa Cordoza. - Tko? - Moja će me domaćica čekati. Trebam ići u kupnju. - Pa neka te čeka. Je li kupnja doista toliko važna? Jennifer, moramo razgovarati; smisliti što

ćemo dalje. Moram reći svom uredniku da ne idem u Kongo. Nespretno je navlačila odjeću, kao da ništa nije bitno osim brzine - grudnjak, hlače, pulover.

Tijelo koje je uzeo, učinio svojim, više se nije vidjelo. - Jennifer? - Skliznuo je s kreveta, posegnuo za hlačama, stegnuo pojas oko struka. - Ne možeš

samo otići. Bila mu je okrenuta leđima. - Moramo razgovarati o tome kako ćemo sve riješiti. - Nemamo što rješavati. - Otvorila je torbu, izvukla četku i kratkim, divljim pokretima počela

se češljati. - Ne razumijem. Kada se okrenula prema njemu, lice joj je bilo neprozirno kao da je preko njega bio prevučen

kakav mentalni zaslon. - Anthony, žao mi je, ali mi... ne možemo se više vidjeti. - Što? Iz torbe je izvukla pudrijeru i počela brisati maskaru koja joj se razmazala ispod očiju. - Ne možeš to reći nakon onoga što smo upravo učinili. Ne možeš samo sve isključiti. Dovraga,

što se događa? Bila je nepokolebljiva. - Bit ćeš dobro. Uvijek si dobro. Čuj, ja... ja moram ići. Strašno mi je žao. Zgrabila je torbu i kaput. Vrata su se za njom zatvorila uz odlučan tresak. Anthony je krenuo za njom, naglo ih otvarajući. - Jennifer, nemoj to činiti. Nemoj mi to

ponovno činiti! - Glas mu je odjekivao već praznim hodnikom, odbijajući se o bijela vrata ostalih soba. - Ovo nije igra! Neću te čekati nove četiri godine!

Bio je sleđen od šoka sve dok, psujući, nije došao k sebi i otrčao natrag u sobu te upinjući se obukao majicu i cipele.

Zgrabio je jaknu i otrčao u hodnik, a srce mu je tuklo. Preskačući dvije po dvije stube, sjurio se u predvorje. Vidio je da se vrata dizala otvaraju i ugledao je dok je zvuk njezinih potpetica odzvanjao mramornim podom, dotjeranu, pribranu, milijunima kilometara udaljenu od mjesta na kojemu je bila samo nekoliko minuta prije. Upravo kada se spremao uzviknuti njezino ime, čuo je povik: - Mamice!

Jennifer se prignula s već ispruženim rukama. Prema njoj je hodala sredovječna žena, a iz ruku joj se otimalo dijete. Malena se djevojčica bacila u Jenniferin zagrljaj i ona ju je podignula dok joj je glas odzvanjao predvorjem. - Idemo li u Hamleys? Gospođa Cordoza mi je rekla da idemo.

- Da, dušo. Odmah ćemo krenuti. Samo da nešto obavim na recepciji. Spustila je djevojčicu i uhvatila je za ruku. Možda zbog siline njegova pogleda, no nešto ju je,

dok je hodala prema recepciji, natjeralo da se okrene. Vidjela ga je. Oči su im se susrele, a u njima je vidio trag isprike - i krivnje.

137

Skrenula je pogled, nešto našvrljala na papir, a zatim se okrenula recepcionaru dok joj je torba stajala na pultu. Razmijenili su nekoliko riječi i onda je nestala, izišla na poslijepodnevno sunce kroz staklena vrata s malenom djevojčicom koja joj je nešto govorila.

Smisao onoga što je vidio počeo je prodirati u Anthonyjevu svijest, brzinom kojom se tone u živi pijesak. Pričekao je dok nije nestala, a zatim, poput čovjeka koji se budi iz sna, prebacio jaknu preko ramena.

Upravo se spremao izići kada je recepcionar požurio prema njemu. - Gospodine Boot? Ona me dama zamolila da vam predam ovo. -Gurnuo mu je poruku u ruku.

Rastvorio je malen komad hotelskog papira za pisanje.

138

Kraljica Elizabeta I. princu Eriku od Švedske

139

15.

Moira Parker došetala se do daktilobiroa i ugasila tranzistor koji je bio postavljen na hrpu telefonskih imenika.

- Hej - pobunila se Annie Jessop. - Ja sam to slušala. - Nije prikladno da moderna glazba glasno svira u uredu - rekla je Moira odlučno. - Gospodin

Stirling ne želi da ga dekoncentrira takva buka. Ovo je mjesto na kojemu se radi. - Bilo je to četvrti put tog tjedna.

- Više nalikuje na pogrebni salon. Ma hajde, Moira. Neka barem bude stišano. Pomaže da brže prođe vrijeme.

- Marljivost pomaže da vrijeme brže prođe. Čula je preziran smijeh i malo izbacila bradu. - Dobro bi vam došlo da naučite da je

profesionalizam jedini način da napredujete u tvrtki Acme Mineral and Mining. - Kao i skidanje gaćica - promrmljao je netko iza nje. - Molim? - Ništa, gospođice Parker. Želite li da prebacilo na Omil jene t i jekom rata? Hoće li vas to

usrećiti? Danas ćemo objesit i rubl je na Siegfr iedovoj crt i . . . - Čula se još jedna erupcija smijeha.

- Stavit ću tranzistor u ured gospodina Stirlinga!. Možda biste njega mogle pitati što mu se sviđa.

Čula je žamor negodovanja dok je prolazila uredom i odlučila se oglušiti. Proporcionalno rastu tvrtke, snizila su se mjerila ponašanja osoblja. Danas nitko više nije poštivao nadređene, radnu etiku ili postignuća gospodina Stirlinga. Vrlo se često hvatala u torn lošem raspoloženju na putu kući pa bi se na stanici Elephant and Castle našla i prije nego što bi se stigla posvetiti kukičanju da joj vrijeme brže prođe. Ponekad joj se činilo da su se samo ona i gospodin Stirling - i možda gospođa Kingston iz računovodstva - znali ponašati.

A odjeća! Same sebe nazivale su „kaćiperkama" i to je doista bio prikladan naziv. Lickajući i šepureći se, isprazne i djetinjaste, djevojke iz daktilobiroa znatno su više vremena provodile razmišljajući o tome kako izgledaju, u kratkim suknjama s besmislenom šminkom na očima, umjesto o pismima koja je trebalo natipkati. Jučer poslijepodne morala je vratiti tri pisma. Pogrešno natipkane riječi, ispušteni datumi, čak i „Srdačno" umjesto ,,S poštovanjem" kao što je jasno napisala. Kada ju je upozorila na to, Sandra je zakolutala očima, ne mareći što ju je Moira vidjela.

Moira je uzdahnula, stavila tranzistor ispod ruke i, učas primijetivši da su vrata ureda gospodina Stirlinga bila zatvorena u vrijeme stanke za ručak, što se rijetko događalo, uhvatila kvaku i ušla unutra.

Marie Driscoll sjedila je nasuprot njemu - ali ne na stolcu kojim se služila Moira kada joj je nešto diktirao, nego na njegovu stolu. Bio je to toliko neobičan prizor da joj je trebao trenutak da shvati da je on naglo zakoračio unatrag kada je ona ušla.

- Ah, Moira. - Oprostite, gospodine Stirling. Nisam znala da je još netko unutra. - Ošinula je djevojku

pogledom. Što je, za boga miloga, mislila da čini? Jesu li svi poludjeli? - Ja sam... donijela ovaj tranzistor. Djevojke su ga slušale nemoguće glasno. Pomislila sam da će se, budu li to vama morale objašnjavati, zamisliti.

- Shvaćam. - Sjeo je na stolac. - Brinula sam se da vas možda ne uznemiravaju. Nastala je duga stanka. Marie se nije potrudila krenuti, samo je skidala nešto s hlača. Moira je

čekala da ode.

140

No gospodin Stirling je progovorio. - Drago mi je da ste došli. Htio sam s vama razgovarati u četiri oka. Gospođice Driscoll, hoćete li nas ostaviti na trenutak?

S očitim oklijevanjem djevojka je spustila noge na pod i ponosno prošla pokraj nje, gledajući je. Stavljala je previše parfema, pomislila je Moira. Vrata su se za njom zatvorila i ostali su samo njih dvoje. Kao što je i voljela.

Gospodin Stirling je, u mjesecima koji su slijedili nakon prvog puta, još dvaput vodio ljubav s njom. Možda je „vodio ljubav" bilo blago preuveličavanje: u oba slučaja bio je iznimno pijan, bilo je kraće i službenije nego prvi put, i sljedećeg dana to uopće nije spominjao.

Unatoč njezinim nastojanjima da mu da do znanja da neće biti odbijen - domaćim sendvičima koje je ostavila na njegovu stolu i osobito krasnom načinu na koji se češljala - to se više nije dogodilo. Ipak, znala je da je za njega posebna, uživala je u svojoj maloj tajni kada su njezini kolege ogovarali šefa u kuhinji. Razumjela je poteškoće koje bi mu takva dvoličnost stvorila i, čak iako je željela da bude drugačije, poštivala je njegovo divljenja vrijedno suzdržavanje. U onim rijetkim slučajevima kada bi Jennifer Stirling navratila, nije više osjećala da je njezina glamuroznost straši. Da si mu dovol jno bi la ženom, ne bi se nikada morao obrat i t i meni. Gospođa Stirling nikada nije bila sposobna cijeniti ono što ima.

- Sjednite, Moira. Spustila se mnogo živopisnije nego ona Driscoll, pozorno namještajući noge, iznenada žaleći

što nije obukla crvenu suknju. Sviđala mu se u njoj, rekao joj je to nekoliko puta. Izvan ureda čula je smijeh i odsutno se pitala jesu li djevojke nekako došle do drugog tranzistora. -Reći ću tim djevojkama da se priberu - promrmljala je. - Sigurna sam da su strašno bučne.

Činilo se da je nije čuo. Prelistavao je papire koji su stajali na stolu. Kada je digao pogled, nije ju pogledao izravno u oči. - Promaknut ću Marie, što će imati neposredan učinak...

- O, mislim da je to jako dobro... - ...u svoju osobnu tajnicu. Nastala je kratka stanka. Moira je pokušala ne pokazati koliko ju je to pogodilo. Posao je postao

zahtjevniji, rekla je sebi. Bilo je razumljivo da je pomislio da trebaju još jedan par ruku. - Ali, gdje će sjediti? - upitala ga je. - U vanjskom uredu ima dovoljno mjesta samo za jedan stol.

- Svjestan sam toga. - Pretpostavljam da biste mogli preseliti Maisie... - To neće biti potrebno. Odlučio sam vama olakšati posao. Preselit ćete se u... daktilobiro. Zasigurno nije dobro čula. - Daktilobiro? - Obavijestio sam računovodstvo da će vam plaća ostati ista, stoga bi to zapravo trebalo biti

dobro za vas, Moira. Možda ćete imati više vremena za život izvan ureda. Malo više vremena za sebe.

- Ali ja ne želim više vremena za sebe. - Nemojmo sada dizati nepotrebnu galamu. Kao što sam rekao, primat ćete istu plaću i bit ćete

na najvišem položaju među djevojkama u birou. To ću svima jasno dati do znanja. Kao što ste rekli, netko sposoban treba se brinuti za njih.

- Ali, ne razumijem... - Ustala je, prsti su joj pobijelili od stiskanja tranzistora. U grudima je osjetila paniku. - U čemu sam pogriješila? Zašto mi želite oduzeti posao?

Izgledao je Ijutito. - Ni u čemu niste pogriješili. U svakoj organizaciji s vremena na vrijeme dolazi do rotacije djelatnika. Vremena se mijenjaju i želim neke stvari osvježiti.

- Neke stvari osvježiti? - Marie je savršeno sposobna. - Marie Driscoll će obavljati moj posao? Ali ona ništa ne zna o funkcioniranju ureda. Ne zna

ništa o sustavu plaća u Rodeziji, telefonskim brojevima ili kako rezervirati vaše avionske karte. Ne zna voditi kartoteku. Pola radnog vremena provodi u toaletu šminkajući se. I kasni! Cijelo vrijeme! Ovaj sam je tjedan već dvaput morala ukoriti. Jeste li vidjeli vrijeme dolaska na njezinim karticama? - Riječi su izletjele iz nje.

- Siguran sam da može naučiti. Moira, to je ipak samo tajnički posao. - Ali...

141

- Doista nemam više vremena za ovu raspravu. Molim vas da danas poslijepodne ispraznite stol i od sutra radimo po novom rasporedu.

Zavukao je ruku u kutiju za cigare, dajući joj do znanja da je razgovor završen. Moira je ustala, oslanjajući se rukom o rub njegova stola da ne izgubi ravnotežu. U grlu je osjećala gorčinu, krv joj je šumjela u ušima. Imala je osjećaj kao da se ured ruši na nju, opeku po opeku.

U usta je stavio cigaru i čula je oštri zvuk rezača kojim joj je odrezao kraj. Polako je došetala do vrata i otvorila ih, začuvši iznenadno stišavanje žamora u vanjskom

uredu, iz čega je shvatila da su drugi i prije nje znali da će se to dogoditi. Vidjela je noge Marie Driscoll, ispružene prema njezinu stolu. Duge, vretenaste noge u grozno

obojenim uskim hlačama. Tko bi normalan na posao odjenuo uske hlače kraljevsko plave boje i očekivao da ga ozbiljno shvate?

Zgrabila je torbicu sa svojega stola i nesigurno krenula prema toaletu, osjećajući da je po plavom vunenom džemperu peku pogledi znatiželjnika i glupo smijuljenje onih manje suosjećajnih.

- Moira, sviraju tvoju pjesmu: „Ne mogu se naviknuti na to da te gubim..." - Oh, Sandra, nemoj biti zlobna. - Čula se još jedna glasna provala smijeha, a onda su se za

njom zatvorila vrata toaleta. Jennifer je stajala usred pusta i malena parka za igranje, promatrala smrznute dadilje koje su

razgovarale preko dječjih kolica i slušala viku malene djece koja su se sudarala i spoticala, padajući na zemlju.

Gospođa Cordoza ponudila se da izvede Esmé, no Jennifer je rekla da joj treba svježeg zraka. Četrdeset osam sati nije znala što bi sa sobom. Na tijelu je još osjećala njegov dodir, u glavi joj se još vrtjelo od onoga što je učinila. Gotovo ju je zgromila veličina onoga što je izgubila. Suočavanje s tim nije mogla ublažiti val iumom; morala je izdržati. Kći će joj biti podsjetnik da je dobro postupila. Toliko mu je toga željela reći. Iako je sama sebi rekla da ga nije otišla posjetiti da bi ga zavela, znala je da laže. Željela je jedan mali dio njega, jedno prekrasno, dragocjeno sjećanje koje će ponijeti sa sobom. Kako je mogla znati da će otvoriti Pandorinu kutiju? Još gore, kako je mogla znati da će ga to toliko uništiti?

One večeri u veleposlanstvu izgledao je tako pribrano. Nije mogao patiti jednako kao i ona; nije mogao osjećati ono što je ona osjećala. Bio je jači, vjerovala je. No sada nije mogla prestati misliti na njega, na njegovu ranjivost, na njegove radosne planove za njihovu budućnost. I na način na koji ju je gledao dok je hotelskim predvorjem hodala prema svojem djetetu.

Čula je njegov glas, izmučen i zbunjen, dok je iza nje odjekivao hodnikom: Nemoj to uč ini t i , Jennifer! Neću te čekati nove četir i godine!

Oprosti mi, rekla mu je tiho, tisuću puta na dan. Ali Laurence mi nikada ne bi dopustio da je odvedem. A ti, od svih ljudi, ne bi od mene mogao tražiti da je ostavim. Ti bi, više od svih drugih, trebao razumjeti.

S vremena na vrijeme obrisala bi kutove očiju, okrivljujući snažan vjetar ili još jednu trunku prašine koja joj je na neki misteriozan način upala u oko. Bila je emocionalno ranjiva, bolno svjesna najmanje promjene u temperaturi, mučena emocionalnim promjenama.

Laurence nije loš čovjek, neprekidno si je ponavljala. Dobar je otac na svoj način. Ako mu je bilo teško biti ljubazan prema njoj, tko ga je mogao kriviti? Koliko bi muškaraca ženi uspjelo oprostiti što se zaljubila u drugog? Ponekad se pitala bi li mu, da nije tako brzo zatrudnjela, dosadila i ne bi li je se odlučio riješiti? No nije u to vjerovala: Laurence je možda više nije volio, ali nikada ne bi u obzir uzeo mogućnost da ona živi negdje drugdje bez njega.

A ona je moja utjeha. Gurnula je kći na ljuljački, promatrajući kako joj noge lete u zrak i kako joj kovrče lepršaju na vjetru. To je neusporedivo više nego što mnoge žene imaju. Kao što joj je jedanput Anthony rekao, spoznaja da si učinio nešto dobro donosila je utjehu.

- Mama! Dorothy Moncrieff odletio je šešir i Jennifer je potraga za njim nakratko prekinula u

razmišljanju dok su dvije malene djevojčice hodale s njom oko ljuljački, vrtuljka, zavirujući ispod klupa sve dok ga nisu pronašle na glavi drugog djeteta.

142

- Nije lijepo krasti - svečano je objavila Dorothy dok su se vraćale preko igrališta. - Tako je - rekla je Jennifer - ali meni se ne čini da je taj mali dječak htio krasti. Vjerojatno nije

znao da je šešir tvoj. - Ako ne znaš što je dobro, a što loše, onda si vjerojatno glup - izjavila je Dorothy. - Glup - ponovila je Esmé razdragano. - Pa, to je moguće - odgovorila je Jennifer. Stegnula je šal svoje kćeri i ponovno ih poslala da se

igraju, ovaj put u pješčanik, upozorivši ih da nikako jedna na drugu ne smiju bacati pijesak. Najdraži Boot, napisala je, u još jednom od tisuću zamišljenih pisama koja je sastavila u

protekla dva dana. Molim te, nemoj se l jut i t i na mene. Moraš znati da kad bi postojao bi lo koj i nač in da pođem s tobom, ja bih to uč ini la...

Neće poslati pismo. Što je još mogla reći osim onoga što je već izgovorila? S vremenom će mi oprostiti, rekla je sama sebi. Imat će dobar život.

Pokušala je ne misliti na očito pitanje: kako će ona živjeti? Kako će nastaviti dalje, znajući ono što je sada znala? Oči su joj se opet zacrvenjele. Iz džepa je izvukla rupčić i ponovno ih obrisala, okrenuvši se da ne privuče pozornost. Možda da na brzinu posjeti liječnika, na kraju krajeva. Da zatraži samo malu dozu koja će joj pomoći da prebrodi nekoliko sljedećih dana.

Pozornost joj je privukla osoba u kaputu od tvida koja je preko trave hodala prema igralištu. Ženine su se noge odlučno kretale naprijed, gotovo mehaničkim ritmom, unatoč tome što je trava bila blatnjava. Iznenadila se kad je shvatila da je to tajnica njezina supruga.

Moira Parker došla je upravo do nje i zaustavila se toliko blizu da je Jennifer morala ustuknuti. - Gospođice Parker?

Usne su joj bile čvrsto stisnute, u očima se vidjela odlučnost. - Vaša mi je domaćica rekla gdje ću vas naći. Možemo li nakratko porazgovarati?

- Mm... da. Naravno. - Na brzinu se okrenula. - Dječice? Dottie? Esmé? Bit ću ondje. Djeca su podigla pogled pa nastavila kopati. Učinile su nekoliko koraka, pri čemu je Jennifer stala tako da na oku može držati malene

djevojčice. Obećala je dadilji Moncrieffovih da će Dorothy dovesti kući do četiri, a sad je bilo već gotovo četvrt do četiri. Namjestila je osmijeh. - O čemu se radi, gospođice Parker?

Moira je zavukla ruku u svoju pohabanu torbu i iz nje izvukla debeli fascikl. - Ovo je za vas - rekla je otresito. Jennifer ga je prihvatila. Otvorila ga je i odmah stavila ruku na vrh jer je vjetar prijetio da će

otpuhati papire. - Nemojte ništa od toga izgubiti. - To je bila naredba. - Žao mi je... Ne razumijem. Što je to? - To su ljudi koje je isplatio. Kada ju je Jennifer blijedo pogledala, Moira je nastavila. -Mesothel ioma. Plućna bolest. To su

radnici koje je isplatio jer je htio sakriti činjenicu da su smrtno oboljeli radeći za njega. Jennifer je digla ruku do glave. - Što? - Vaš suprug. Oni koji su već umrli nalaze se na dnu. Njihove su obitelji morale potpisati

pravno odreknuće zbog kojeg ništa nisu smjeli reći ako su željeli dobiti novac. - Jennifer je s naporom pokušavala pratiti ono što je ta žena govorila. - Umrli? Odreknuće? - Natjerao ih je da izjave da on nije odgovoran. Sve ih je isplatio. Ljudi iz Južnoafričke

Republike nisu dobili gotovo ništa. Ovdašnji tvornički radnici bili su skuplji. - Ali azbest nikome ne šteti. To ga samo podrivači iz New Yorka pokušavaju ocrniti. Laurence

mi je rekao. Nije se činilo da je Moira sluša. Rukom je prešla preko popisa na papiru koji se nalazio na vrhu.

- Svi su složeni po abecednom redu. Možete razgovarati i s obiteljima, ako želite. Većina njihovih adresa nalazi se na vrhu. On je prestravljen mogućnošću da bi se novine svega toga mogle dočepati.

- Ali samo sindikati... Rekao mi je... - Druge tvrtke imaju isti problem. Čula sam nekoliko telefonskih razgovora koje je obavio s

Goodasbestom iz Amerike. Oni financiraju istraživanje koje pokazuje da je azbest neopasan.

143

Ta je žena toliko brzo govorila da se Jennifer zavrtjelo u glavi. Bacila je pogled na dvije djevojčice, koje su se sada gađale pijeskom.

Moira Parker oštro je rekla: - Shvaćate da bi ga uništilo da itko dozna što je učinio? Na kraju će se to ionako doznati. Morat će. Sve se dozna.

Jennifer je fascikl držala oprezno, kao da bi i on mogao biti zaražen. - Zašto to meni dajete? Zašto, za ime božje, mislite da bih htjela na bilo koji način nauditi svom suprugu?

Izraz lica Moire Parker promijenio se i izgledala je kao da se osjeća krivom. Usne su joj se stisnule u tanku crvenu crtu. - Zbog ovoga. -Izvukla je zgužvan list papira i gurnula joj ga u ruku. - Ovo je došlo nekoliko tjedana nakon nesreće. Prije svih tih godina. Ne zna da sam ga sačuvala.

Jennifer ga je rastvorila, a vjetar je šibao po njemu dok ga je držala. Poznavala je rukopis.

Jennifer je buljila u pismo dok joj je krv nestajala iz lica. Pogledala je datum. Prije gotovo četiri godine. Neposredno nakon nesreće. -Jeste li rekli da je ovo bilo kod Laurencea?

Moira Parker gledala je u zemlju. - Natjerao me da zatvorim poštanski pretinac. - Znao je da je Anthony živ? - Tresla se. - O tome ništa ne znam. - Moira Parker podigla je ovratnik. Izgledala je kao da to ne odobrava. Jenniferina utroba pretvorila se u hladan kamen. Moira Parker zatvorila je torbicu. - Kako god, učinite s tim što god želite. Što se mene tiče,

mogu ga i objesiti. Mrmljajući si i dalje nešto u bradu, počela se vraćati istim putem kojim je i došla. Jennifer je

potonula na klupu, potpuno zaboravivši dvije djevojčice koje su veselo jedna drugoj utrljavale pijesak u kosu. Ponovno je pročitala pismo.

Dorothy Moncrieff odvela je kući k njezinoj dadilji, a gospođu Cordoza zamolila da Esmé odvede do trgovine sa slatkišima. - Kupite joj lizalicu i oko deset deka voćnih bombona. - Stajala je

144

kraj prozora i gledala ih dok su odlazile niz ulicu, svaki korak njezine kćeri maleni je skok iščekivanja. Kada su skrenule iza ugla, otvorila je vrata Laurenceove radne sobe, prostorije u koju je rijetko ulazila i u koju Esmé nije smjela ulaziti da se ne bi svojim radoznalim prstićima usudila premjestiti neku od brojnih dragocjenosti koje su se nalazile u njoj.

Poslije nije bila sigurna zašto je uopće onamo ušla. Oduvijek ju je mrzila: njezine sumorne police od mahagonija pune knjiga koje nikada nije čitao, ustajao miris cigara, trofeji i priznanja za uspjehe koje takvima nije mogla doživjeti - Poslovni čovjek godine okruglog stola, Najbol j i pogodak, Sl i jeđenje jelena u Cowbridgeu 1959., Trofej u golfu 1962. Rijetko se njome služio: taje soba odisala prenemaganjem, to je bilo mjesto na koje je vodio muške goste da bi „pobjegli" od žena, zaklon u koji je odlazio da nađe mir.

Dvije udobne fotelje stajale su sa svake strane kamina, i rijetko se na njima sjedilo. U osam godina vatra iza rešetke na kaminu nikada nije bila zapaljena. Kristalne čaše koje su stajale na ormariću s pićem nikada nisu bile napunjene skupocjenim viskijem iz boce koja je također ondje stajala. Po zidovima su bile obješene fotografije na kojima se Laurence rukovao s drugim poslovnim ljudima, posjećivao dostojanstvenike, a na njima se mogao vidjeti i ministar trgovine Južnoafričke Republike te vojvoda od Edinburgha. Bilo je to mjesto za pokazivanje drugim ljudima i još jedan razlog da mu se drugi muškarci dive. Laurence Stir l ing, srećković .

Jennifer je stajala na vratima, kraj torbe u kojoj su stajale skupe golfske palice, a palica za udaranje stajala je u kutu. Čvor, čvrst i neprobojan, stvorio joj se u grudima, upravo ondje gdje se nalazio dušnik, na mjestu na kojemu je zrak trebao ući u njezina pluća. Shvatila je da ne može disati. Uzela je palicu za udaranje i odšetala do sredine sobe. Ispustila je tih zvuk koji je podsjećao na izdisaj nekoga tko okončava dugu utrku. Podigla je palicu iznad glave, kao da oponaša savršeni zamah, i spustila je punom silinom na ormarić s pićem. Staklo se razletjelo po sobi, zatim je zamahnula još jedanput i počela udarati po zidovima zbog čega su uokvirene fotografije počele podrhtavati, a uleknuti trofeji odletjeli sa svojih postolja. Zamahnula je i na knjige kožnatih korica, pepeljare od debelog stakla. Udarala je silovito, sustavno, njezina vitka figura bila je pokretana bijesom koji se još i sada skupljao u njoj.

Udarala je po knjigama i izbijala ih iz korica, a okviri su letjeli s police iznad kamina. Spuštala je palicu poput sjekire cijepajući teški georgijanski stol koji se, uz zvižduk, prepolovio. Zamahivala je sve dok je ruke nisu zaboljele, a cijelo tijelo bilo obliveno znojem, ubrzano i plitko dišući. Na kraju, kad više nije ostalo ništa što bi mogla razbiti, stala je usred sobe, cipelama gazila po razbijenom staklu, mičući mokre šiške s čela dok je gledala što je učinila. Divna gospođa Stir l ing, gospođa Stir l ing ugodne naravi. Uravnotežena, blaga, smirena. Bez strast i .

Jennifer Stirling iskrivljenu je palicu spustila do svojih nogu. Zatim je ruke obrisala o suknju, izvukla iz nje malenu krhotinu stakla koju je uredno spustila na pod i napustila sobu, zatvarajući vrata za sobom.

Gospođa Cordoza sjedila je u kuhinji s Esmé kada je Jennifer objavila da ponovno idu van. - Ne želi li dijete svoj čaj? Bit će gladna.

- Ne želim ići van - dodala je Esmé. - Nećemo ostati dugo, dušo - rekla je mirno. - Gospođo Cordoza, ostatak dana ste slobodni. - Ali ja... - Doista, tako je najbolje. Uhvatila je i podigla kćer, uzela kovčeg koji je upravo spakirala i smeđu papirnatu vrećicu s

bombonima, ne obraćajući pozornost na domaćičinu zbunjenost. Trenutak poslije bila je vani, spustila se niza stube i pozvala taksi.

Vidjela ga je čim je otvorila dvokrilna vrata. Stajao je ispred svojega ureda i razgovarao s mladom ženom za radnim stolom. Čula je pozdrav, čula svoj odmjereni odzdrav, iznenadivši samu sebe jer nije očekivala da će biti u stanju normalno komunicirati.

Kako je narasla!

145

Jennifer je pogledala prema svojoj kćeri, koja je gladila svoju bisernu ogrlicu, a zatim u ženu koja je izrekla te riječi. - Sandra, zar ne? - upitala je.

- Da, gospođo Stirling. - Biste li bili toliko ljubazni i dopustili Esmé da se malo poigra na vašem pisaćem stroju dok ja

porazgovaram sa svojim suprugom? Esmé je time bila oduševljena, a žene su joj tepale i tetošile je, oduševljene što su dobile

opravdan razlog da zapostave posao. Zatim je sklonila kosu s lica i ušla u njegov ured. Došetala je do tajničkog dijela, gdje je stajao.

- Jennifer. - Podigao je obrvu. - Nisam te očekivao. - Možemo li razgovarati? - upitala je. - Moram izići u pet. - Neće dugo trajati. Uveo ju je u svoj ured, zatvarajući vrata za sobom i pokazao joj prema stolcu. Izgledao je blago

ljutit što je odbila sjesti i teško se spustio u svoj kožnati stolac. - Izvoli? - Što sam ti učinila da me toliko mrziš? - Molim? - Znam za pismo. - Kakvo pismo? - Ono koje si podigao u poštanskom uredu prije četiri godine. - A, to - rekao je s neodobravanjem. Imao je izraz kao da su ga podsjetili da je nešto zaboravio

kupiti u trgovini. - Znao si i pustio si me da mislim da je mrtav. Pustio si me da mislim da sam ja odgovorna za

to. - Mislio sam da je vjerojatno mrtav. I to je sve prošlost. Ne razumijem zašto ponovno pričamo

o tome. - Nagnuo se naprijed i iz srebrne kutije na stolu izvukao cigaru. Nakratko je pomislila na onu uništenu u njegovoj radnoj sobi, treperavu od razbijenog stakla. -

Pričamo, Laurence, zato što si me iz dana u dan kažnjavao i puštao da samu sebe kažnjavam. Što sam ti učinila da me toliko mrziš?

Bacio je šibicu u pepeljaru. - Jako dobro znaš što si učinila. - Pustio si me da mislim da sam ga ubi la. - Što si ti mislila nema nikakve veze sa mnom. Kako god, kao što sam rekao, to je prošlost.

Doista ne vidim zašto... - To nije prošlost zato što se vratio. To je privuklo njegovu pozornost. Imala je blagi predosjećaj da bi tajnica mogla stajati ispred

vrata i prisluškivati, pa je tiho govorila. -Tako je. I odlazim da bih bila s njim. Esmé ide sa mnom, naravno.

- Nemoj biti smiješna. - Ozbiljna sam. - Jennifer, ni jedan sud u zemlji ne bi dopustio majci preljubnici da zadrži dijete, majci koja ne

može preživjeti dan, a da ne popije hrpu tableta. Gospodin Hargreaves posvjedočio bi koliko si ih popila.

- Nema ih više. Bacila sam ih. - Doista? - Ponovo je pogledao na sat. - Čestitam. Dakle, preživjela si cijela dvadeset četiri sata

bez pomoći tableta? Siguran sam da će se to sudu jako svidjeti. - Nasmijao se, zadovoljan svojim odgovorom.

- Misliš li da će mu se svidjeti i fascikl s podacima o plućnoj bolesti? Primijetila je iznenadnu ukočenost njegove čeljusti, trag nesigurnosti.

- Molim? - Dala mi ga je tvoja stara tajnica. Imam imena svih tvojih zaposlenika koji su oboljeli i umrli u

posljednjih deset godina. Kako je ono išlo? - Pažljivo je izgovorila riječ, ističući njezinu neuobičajenost. - Me-so-the-l i -o-ma.

146

Toliko je brzo poblijedio da je pomislila da će se onesvijestiti. Ustao je i prošao pokraj nje do vrata. Otvorio ih je, provirio van, a zatim ih opet čvrsto zatvorio. - O čemu ti to govoriš?

- Imam sve informacije, Laurence. Imam čak i bankovne odreske za iznose koje si im platio. Naglo je otvorio ladicu i pregledao njezin sadržaj. Kada se uspravio, izgledao je potreseno.

Približio joj se tako da ga je morala pogledati. - Uništiš li me, Jennifer, uništit ćeš i sebe. - Misliš da mi je doista stalo? - Nikada se neću rastati od tebe. - Dobro - rekla je, a njezinu je odlučnost pojačala njegova uznemirenost. - Ovako će biti. Esmé i

ja smjestit ćemo se u blizini i moći ćeš je posjećivati. Ti i ja ćemo samo službeno biti muž i žena. Davat ćeš mi razuman iznos da je mogu uzdržavati, a zauzvrat ću se pobrinuti da ti papiri nikada ne stignu u javnost.

- Pokušavaš li ti to mene ucijeniti? - O, ja sam preglupa za tako što, zar ne, Laurence? Kao što si mi tijekom godina to bezbroj puta

ponovio. Ne, samo ti govorim kako će moj život izgledati. Možeš zadržati ljubavnicu, kuću, bogatstvo i... svoj ugled. Nitko od tvojih poslovnih kolega ne mora znati, ali ja više nikada neću kročiti u istu kuću u kojoj se i ti budeš nalazio.

Nije ni slutio da ona zna za ljubavnicu. Vidjela je da mu se licem širi nemoćan bijes i divlji strah. A zatim je sve to bilo ublaženo pokušajem pomirbenog smiješka. - Jennifer, ti si uzrujana. Ponovno pojavljivanje tog tipa mora da te šokiralo. Zašto ne odeš kući i onda ćemo o svemu porazgovarati?

- Dokumente sam pohranila na sigurno. Dogodi li mi se bilo što, ta je osoba dobila upute što treba činiti.

Nikada je prije nije pogledao s takvom zlobom. Jače je stisnula torbicu. - Ti si kurva - rekao joj je. - S tobom sam bila - tiho mu je rekla. - Morala sam biti, jer zasigurno to nisam činila iz ljubavi. Netko je pokucao na vrata i u ured je ušla njegova nova tajnica. Sve je bilo jasno iz načina na

koji je djevojčin pogled prešao preko njih. To je pojačalo Jenniferinu hrabrost. - Eto, dragi, mislim da je to sve što sam ti trebala reći. - Otišla je do njega i poljubila ga u obraz. - Čut ćemo se. Doviđenja, gospođice... - pričekala je.

- Driscoll - dodala je djevojka. - Driscoll - Gledala ju je s osmijehom. - Naravno. Prošla je pokraj djevojke, pokupila kćer i, dok joj je srce tuklo, otvorila dvokrilna vrata,

očekujući da čuje njegov glas, njegove korake iza sebe. Spustila se niz dva niza stuba do mjesta na kojemu ju je čekao taksi.

- Kamo idemo? - upitala je Esmé dok ju je Jennifer stavljala na sjedalo kraj sebe. Pažljivo je birala koji će bombon uzeti iz pregršti slatkiša što ih je dobila od čete tajnica.

Jennifer se nagnula naprijed i otvorila maleni prozor, vičući vozaču u pokušaju da nadglasa buku gustog prometa. Iznenada se osjetila lakom, kao da je pobijedila. - U hotel Regent, molim vas. Što brže možete.

Poslije, kada je mislila na tu dvadesetominutnu vožnju, shvatila je da je napučene ulice i šarolike izloge gledala očima turista, stranog dopisnika, nekoga tko ih nikada prije nije vidio. Primijetila je samo nekoliko detalja, upijajući opći dojam, znajući da ih možda više neće vidjeti. Njezin život kakav je dotada poznavala bio je gotov i htjela je zapjevati.

Jennifer Stirling tako se oprostila od svojega starog života, od dana kada je hodala tim ulicama s vrećicama u rukama, punima stvari koje bi joj postale nevažne čim bi se vratila kući. Na tom je mjestu, nedaleko od Marylebone Roada, svakodnevno osjećala da se u njoj nešto grči čim bi se počela približavati kući, koju više nije osjećala svojim domom, nego nekom vrstom pokore.

Prošli su pokraj trga na kojemu je stajala njezina tiha kuća, svijet u kojemu je živjela u sebi, znajući da nema misli koju bi mogla izraziti, ničega što bi mogla učiniti, a da to ne izazove prigovaranje muškarca kojega je učinila toliko nesretnim da se jedino mogao baviti mišlju kako da

147

je kazni, tišinom, nemilosrdnim prezirom i ozračjem zbog kojeg joj je uvijek bilo hladno, čak i usred ljeta.

Dijete ju je moglo zaštititi od toga, ali samo djelomično. I dok je ovo što je činila značilo da će najvjerojatnije biti osramoćena u očima onih koji su je dotad okruživali, ona je svojoj kćeri mogla pokazati da se živjeti može i na drugi način. Na način koji nije uključivao umrtvljivanje same sebe. Na način koji nije značio da se cijeli život živi kao isprika zbog onoga što jesi.

Vidjela je prozor u kojemu su stajale prostitutke; djevojke koje su kuckale po staklu preselile su se na drugo mjesto. Nadam se da živite bolje, nijemo im je poručila. Nadam se da ste se oslobodile onoga što vas je držalo ovdje. Svatko zaslužuje tu priliku.

Esmé je i dalje jela svoje slatkiše, gledajući napučene ulice kroz drugi prozor. Jennifer je rukom obgrlila malu djevojčicu i privukla je k sebi. Odmotala je još jedan bombon i stavila joj ga u usta. - Mamice, kamo idemo?

- Naći se s prijateljem, a zatim u avanturu, dušo - odgovorila joj je, iznenada osjećajući veliko uzbuđenje. Nema ništa, pomislila je. Ništa.

- Avanturu? - Da, avanturu na koju smo trebale odavno krenuti.

Priča s četvrte stranice o pregovorima o razoružanju neće proći, pomislio je Don Franklin dok je njegov pomoćnik predlagao druga rješenja. Žalio je što mu je supruga u sendviče s jetrenom kobasicom stavila svježi crveni luk. On mu je uvijek izazivao žgaravicu. - Prebacimo li oglas za zubnu pastu na drugu stranu, prostor bismo mogli ispuniti rasplesanim svećenikom? - predložio je pomoćnik.

- Mrzim tu priču. - A što misliš o kazališnoj kritici? - Već je na stranici osamnaest. - Šefe, pogledajte na zapad-jugozapad. Trljajući trbuh, Franklin je podigao pogled i ugledao ženu koja je žurila kroz novinsku

redakciju. Bila je odjevena u kratku crnu kabanicu, a pokraj nje je bilo plavokoso dijete. Pogled na dijete u novinskoj redakciji izazvao je nelagodu u Donu, kao da je vidio vojnika u podsuknji. Sve je bilo pogrešno. Žena je zastala da nešto upita Cheryl, a ona je pokazala prema njemu.

Kada mu je prišla, u kutu usana imao je olovku. - Ispričavam se zbog smetnje, ali moram razgovarati s Anthonyjem O'Hareom - rekla je.

- A vi ste? - Jennifer Stirling. Ja sam njegova prijateljica. Upravo dolazim iz njegova hotela, ali rekli su mi

da se odjavio. - Oči su joj bile zabrinute. - Donijeli ste poruku prije nekoliko dana - prisjetila se Cheryl. - Da - rekla je žena. - Jesam. Primijetio je način na koji ju je Cheryl odmjerila. Dijete je držalo napola pojedenu lizalicu koja je

ostavila ljepljiv trag na majčinu rukavu. - Otišao je u Afriku - rekao je. - Molim? - Otišao je u Afriku. Posve je utihnula, dijete također. - Ne. - Glas joj je pukao. - To nije moguće. Još nije bio ni

odlučio hoće li ići. Don je iz usta izvadio olovku i slegnuo ramenima. - Vijesti brzo putuju. Jučer je otputovao,

prvim letom. Putovat će sljedećih nekoliko dana. - Ali ja moram razgovarati s njim. - S njim se ne može stupiti u kontakt. - Vidio je da ga Cheryl gleda. Ostale dvije tajnice

međusobno su se došaptavale. Žena je problijedjela. - Zasigurno mora postojati neki način na koji se s njim može kontaktirati.

Nije mogao daleko odmaknuti. - Može biti bilo gdje. To je Kongo. Ondje nema telefona. Poslat će telegram kad mu se pruži

prilika.

148

- Kongo? Ali zašto je, pobogu, tako brzo otputovao? - Glas joj se pretvorio u šapat. - Tko bi znao? - značajno ju je pogledao. - Možda je htio otići. -Bio je svjestan da Cheryl ništa ne

radi, pretvarajući se da slaže obližnju hrpu papira. Činilo se kao da je žena izgubila moć razmišljanja. Stavila je ruku na lice. U jednom

užasavajućem trenutku pomislio je da će se rasplakati. Ako je postojalo nešto što je bilo još gore od djeteta u redakciji, bila je to rasplakana žena s djetetom u redakciji.

Duboko je udahnula pokušavajući se pribrati. - Čujete li se s njim, hoćete li ga zamoliti da me nazove? - Gurnula je ruku u torbu i iz nje izvukla fascikl pun dokumenata, a zatim i nekoliko pohabanih omotnica. Oklijevala je, zatim ih gurnula prema njemu. - I dajte mu ovo. Znat će što to znači. - Na brzinu je napisala poruku, istrgnula je iz bloka i gurnula u fascikl koji je stavila na stol ispred sebe.

- U redu. Držala ga je za ruku. Nosila je prsten s dijamantom koji je podsjećao na Koh-I-Nur. - Potrudit

ćete se da to dođe do njega? Stvarno je važno. Strahovito važno. - Shvatio sam. A sada molim vas da me ispričate, moram raditi. U ovo vrijeme imamo najviše

posla. Ovdje smo svi ograničeni rokovima. Lice joj se snuždilo. - Žao mi je. Molim vas, potrudite se da to dobije. Molim vas. Don je kimnuo glavom. Čekala je, pozorno ga gledajući, možda pokušavajući samu sebe uvjeriti da je ozbiljno mislio to

što je rekao. Zatim je, bacivši posljednji pogled na ured kao da provjerava da O'Hare doista nije ondje, uhvatila kćer za ruku. - Ispričavam se na smetnji.

Čineći se manjom nego što je bila kada je ušla, polako je hodala prema vratima, kao da ne zna kamo će. Nekoliko ljudi okupljenih oko stola pomoćnog urednika gledalo ju je dok je odlazila.

- Kongo - rekla je Cheryl, nakon kratkog vremena. - Moram srediti četvrtu stranicu. - Don se zagledao u stol. -Stavimo rasplesanog svećenika.

Prošla su gotovo tri tjedna kada je nekome palo na pamet da pospremi stol pomoćnog urednika. Među starim špaltama i indigo-papirima nalazio se pohaban fascikl.

- Tko je B.? - Dora, tajnica na zamjeni, otvorila ga je. - Je li to nešto za Bentincka? Nije li on otišao prije dva mjeseca?

Cheryl, koja se na telefonu svađala oko putnih troškova, nije se ni okrenula, samo je slegnula ramenima i slušalicu poklopila dlanom. -Ne možeš li otkriti kome to pripada, pošalji u knjižnicu. Ondje ja šaljem sve što se čini da nikome ne pripada, pa se Don ne može derati na tebe. - Razmislila je na trenutak. - Pa, može, ali ne zato što si pogrešno složila fascikle.

Fascikl je završio na kolicima s materijalima predodređenima za arhiv, sa starim izdanjima publikacija Hansard i Tko je tko, duboko u utrobi zgrade.

Ondje će ostati zaboravljen gotovo četrdeset godina.

149

TREĆI DIO

150

Ti i ja smo završili

muškarac ženi u SMS-poruci

151

16.

2003.

Ona čeka dvadeset minuta prije nego što se on pojavi, obavijen hladnim zrakom i pun isprika. Radijski intervju potrajao je duže nego što je očekivao. Naletio je na inženjera zvuka kojega je poznavao na fakultetu, koji je predložio da odu na kavu. Bilo bi neuljudno požurivati susret.

Ali nije neuljudno ostaviti mene da sjedim u pubu, odgovara mu u sebi, no ne želi pokvariti atmosferu pa mu se smiješi.

- Lijepo izgledaš - kaže, dodirujući joj obraz. - Jesi li bila kod frizera? - Ne. - Aha, uobičajeno lijepo, dakle. - I, s tom jednom rečenicom, kašnjenje pada u zaborav. Nosi tamnoplavu košulju i jaknu kaki boje; jednom se našalila s njim da je to spisateljska odora.

Suzdržana, prigušena, skupocjena. To je kostim u kojemu ga zamišlja kada nije s njom. - Kako je bilo u Dublinu?

- Užurbano. Stresno. - Skida šal s vrata. - Imam novu izdavačku, Ros, koja kao da misli da svaka petnaestominutna pauza mora biti popunjena. Doslovce mi je odredila pauze za zahod.

Ona se smije. - Piješ li što? - Maše konobaru nakon što je primijetio da joj je čaša prazna. - Bijelo vino. - Nije planirala više piti: pokušava smanjiti, ali on je sada ovdje, a ona u trbuhu

osjeća čvor koji samo alkohol može ublažiti. On ne prestaje pripovijedati o putovanju, o prodanim knjigama, o promjenama u dablinskoj

luci. Dok on priča, ona ga gleda. Negdje je pročitala da drugu osobu istinski vidimo samo u prvih nekoliko minuta poznanstva jer je sve što dolazi poslije samo dojam, obojen onim što mislimo o njoj. To ju je tješilo onih jutara kada se budila sva podbuhla

od previše alkohola ili s umornim očima zbog manjka sna. Meni ćeš uvijek biti lijep, kaže mu u sebi.

- Dakle, danas ne radiš? Ponovo se usredotočuje na razgovor. - Danas sam slobodna. Radila sam prošlu nedjelju, sjećaš

se? No planiram otići u redakciju. - Na čemu radiš? - Ah, ništa osobito uzbudljivo. Pronašla sam zanimljivo pismo i htjela sam malo pretražiti

arhivu, možda nađem još koje. - Pismo? - Da. On podiže obrvu. - Nemam ti što reći, doista. - Sliježe ramenima. - Staro je. Iz 1960. - Ne zna zašto je suzdržana,

no osjećala bi se čudno da mu pokaže gole emocije na papiru. Strah ju je da ne pomisli da mu to pokazuje s nekim skrivenim motivom.

- Ah. Ograničenja su tada bila znatno čvršća. Volim pisati o tom razdoblju. Mnogo je učinkovitije za postizanje napetosti.

- Napetosti? - Između onoga što želimo i onoga što smijemo. Ona gleda u svoje ruke. - Da. Znam sve o

tome. - Borba protiv ograničenja... sva ta stroga pravila ponašanja. - Ponovi to. - Njezine oči susreću njegove.

152

- Nemoj - mrmlja, cereći se. - Ne u restoranu. Zločesta djevojko. Moć riječi. Svaki ga put sredi. Osjeća njegovu nogu na svojoj. Nakon ovoga će otići u njezin stan i bit će njezin barem sat

vremena. To nije dovoljno, nikada nije, ali pomisao na to, na njegovo tijelo uz njezino, čini da osjeća vrtoglavicu.

- Želiš li... još uvijek jesti? - polako ga pita. - Ovisi o... Pogledi im se sreću. Za nju u tom baru nema ničeg drugog osim njega. On se meškolji na stolcu. - Ah, prije nego što zaboravim, neće me biti od sedamnaestog. - Još jedno putovanje? - Njegove noge ispod stola obavijaju njezine. Ona se pokušava

usredotočiti na ono što će reći. - Ti te izdavači stvarno tjeraju da radiš. - Ne - kaže neutralnim glasom. - Godišnji odmor. Vrlo kratka stanka. I onda se pojavljuje. Fizički bol, nešto poput udarca, odmah ispod rebara.

Uvijek ondje gdje je najosjetljivija. - Super za tebe. - Povlači noge k sebi. - Kamo ideš? - Barbados. - Barbados. - Ne uspijeva suzbiti čuđenje u glasu. Na Barbados. A ne na kampiranje u

Bretanju. Ne u neku kolibu dalekog rođaka u kišnom Devonu. Barbados ne zvuči kao dosadan i naporan obiteljski odmor. Zvuči kao raskoš, bijeli pijesak, žena u bikiniju. Barbados zvuči kao veliko uživanje, kao destinacija koja podrazumijeva da im brak još funkcionira. Zvuči kao da bi moglo biti i seksa.

- Mislim da neću imati pristup internetu i bit će teško telefonirati. Samo da znaš. - Tišina u eteru. - Tako nekako. Ne zna što da kaže. Ljuta je na njega iako je svjesna da nema pravo na to. Što joj je, na kraju

krajeva, ikada obećao? - Ipak. Kad si s malom djecom, nema tu zapravo odmora - kaže, ispijajući gutljaj pića. - Samo

promjena mjesta. - Stvarno? - Ne bi vjerovala što sve moraš vući sa sobom. Prokleta kolica, visoke stolice, pelene... - Ne bih znala. Sjede u tišini dok ne stigne vino. Toči joj vino i pruža čašu. Tišina se širi, postaje nadmoćna,

katastrofična. - Ne mogu poreći činjenicu da sam oženjen, Ellie - govori na kraju. - Žao mi je što te to boli, ali

ne mogu ne otići na odmor zato što... - ...sam ja ljubomorna - završava ona. Mrzi zvuk tih riječi. Mrzi sebe zato što ondje sjedi poput

neke zlovoljne tinejdžerice. No i dalje razmišlja o važnosti Barbadosa, o spoznaji da će se dva tjedna truditi da ga ne zamišlja da vodi ljubav sa svojom ženom.

Ovo je trenutak kada bih trebala ustati i otići, kaže sebi, dižući čašu. Ovo je trenutak u kojemu bi svaka razumna osoba prikupila ostatke svojeg samopoštovanja, izjavila da zaslužuje više i otišla pronaći nekoga tko joj može dati cijelog sebe, a ne ukradene ručkove i sablasne, prazne večeri.

- Želiš li još uvijek da idem s tobom? Pozorno je promatra, čitavo mu je lice isprika koja govori da razumije što joj čini. Taj muškarac.

To minsko polje. - Da - odgovara mu.

U novinarskom poslu postoji hijerarhija i knjižničari su negdje blizu dna. Ne toliko nisko kao osoblje kantine ili zaštitari, ali ni blizu kolumnistima, urednicima i izvjestiteljima, koji čine pokretački dio, prepoznatljivo lice publikacije. Oni su prateće osoblje, nevidljivi, podcijenjeni, ondje da bi izvršavali zahtjeve onih koji su važniji od njih.

No čini se da to ovom muškarcu u majici dugih rukava nitko nije objasnio. - Danas ne primamo zahtjeve. - Pokazuje prema rukom napisanoj poruci zalijepljenoj za ono što je nekada bio pult.

Ispričavamo se - do ponedjel jka nema pristupa arhivi . Na već inu upita odgovore možete dobit i online - molimo da najpri je pokušate toko, a u slučaju hitnost i zovite 3223.

153

Kada podigne pogled, njega nema. Možda bi se bila i uvrijedila, ali još uvijek misli na Johna, kako je pretresao glavom kada je prije

sat vremena navlačio majicu preko glave. - Vau - rekao je, umećući je za pojas. - Ovo mi je prvi ljutiti seks u životu.

- Ne budi zajedljiv - odgovorila mu je, postavši drska zbog privremenog olakšanja. Ležala je na poplunu i kroz prozor gledala sivi listopadski oblak. - Bolje i ljutiti no nikakav seks.

- Meni se svidjelo. - Nagnuo se nad nju i poljubio je. - Prilično mi se sviđa ideja da me iskorištavaš. Da služim samo da te zadovoljim.

Bacila je jastuk na njega. Imao je onaj izraz lica, omekšan, još posvećen njoj, kao da je još mislio na ono što su upravo učinili. Kao da je njezin.

- Misliš li da bi bilo lakše da seks nije bio tako dobar? - upitala ga je, mičući kosu iz očiju. - Da. I ne. Zato što t i ne bi bio ovdje da ni je r i ječ o seksu? Rukama se pridigla u sjedeći položaj i iznenada se počela čudno osjećati. - Dobro - rekla je

živahno. Poljubila ga je u obraz pa u uho. - Moram ići u redakciju. - Zaključaj vrata kada budeš izlazio. - Tiho je otišla u kupaonicu.

Svjesna njegova iznenađenja, za sobom je zatvorila vrata i pustila hladnu vodu koja je glasno otjecala niz slivnik. Spustila se na rub kade i slušala ga dok je hodao dnevnom sobom, vjerojatno tražeći cipele, a zatim se ispred vrata čuo zvuk koraka.

- Ellie? Ellie? Nije odgovarala. - Ellie, idem sad. Čekala je. - Čujemo se uskoro, ljepotice. Dvaput je kucnuo po vratima, a onda ga više nije bilo. Sjedila je ondje gotovo deset minuta nakon što je čula tresak ulaznih vrata. Kada je odlučila krenuti, onaj se čovjek ponovno pojavio. Nosi dvije kutije pune dokumenata

koje se njišu i upravo se sprema leđima otvoriti vrata i ponovno nestati. - Još ste ovdje? - Pogrešno ste napisali „tako". - Pokazuje na obavijest. On baca pogled na to. - Ovih je dana jednostavno teško doći do ljudi, zar ne? - Okreće se prema

vratima. - Nemojte ići! Molim vas! - Naginje se iznad pulta, zamahujući fasciklom koji joj je dao. -

Moram pregledati neka izdanja iz 1960-ih. I htjela sam vas nešto pitati. Možete li se sjetiti gdje ste pronašli ono što ste mi dali?

- Otprilike. Zašto? - Ja... unutra je bilo nešto. Pismo. Pomislila sam da bih mogla imati dobru priču kad bih došla

do još kojeg podatka. On kima glavom. - Ne mogu to sada učiniti. Žao mi je. Zbog preseljenja imamo strahovito puno

posla. - Molim vas, molim vas, molim vas! Do kraja tjedna moram nešto napisati. Znam da ste strašno

zaposleni, ali molim vas samo da mi pokažete. Ostalo ću učiniti sama. Kosa mu je neuredna, a majica dugih rukava prekrivena prašinom. Nije tipičan knjižničar -

izgleda kao da bi trebao pretraživati knjige, a ne slagati ih. Ispuhuje zrak iz usta, spušta kutije na kraj pulta. - U redu. Kakvo pismo? - Ovo. - Ona iz džepa vadi omotnicu. - Nema baš puno za početak - kaže, bacajući pogled na njega. -Poštanski pretinac i inicijal. Precizan je. Sad joj je žao što je spomenula onu pravopisnu pogrešku. - Znam. Samo sam

pomislila ako bi još koje bilo unutra, mogla bih... - Nemam vremena da... - Pročitajte ga - moli ga. - Hajde, pročitajte ga... - Stišava se jer shvaća da ne zna njegovo ime.

Radi tu dvije godine, a ne zna ime ni jednog knjižničara. - Rory. - Ja sam Ellie. - Znam tko si. Upitno ga gleda.

154

- Ovdje dolje volimo moći povezati lice s imenom autora članka. Vjerovala ili ne, čak međusobno i razgovaramo. - Gleda u pismo. -Imam puno posla, a osobna korespondencija nije nešto što čuvamo. Čak mi nije jasno ni kako je to pismo ovdje završilo.

Gura ga natrag prema njoj, gleda je u oči. - To je t-a-k-o. - Dvije minute. - Gura ga prema njemu. - Molim te, Rory. Uzima joj omotnicu iz ruke, izvlači

pismo i čita ga, oklijevajući. Završava i diže pogled prema njoj. - Reci mi da te ne zanima. On sliježe ramenima. - Zanima te. - Smješka mu se. - Zanima. On otvara pult i pušta je da prođe dok mu se na licu ocrtava izraz pomirenja sa sudbinom. - Za

deset minuta donijet ću ti novine koje želiš. Sve nepovezane materijale stavljao sam u vreće za smeće i htio ih baciti, ali dobro, pregledaj ih. Prođi kroz to, možda nađeš još nešto. Ali nemoj reći mom šefu. I ne očekuj pomoć od mene.

Ondje je tri sata. Zaboravlja na fascikl s novinama iz 1960. i sjedi u kutu prašnjava podruma, gotovo ne primjećujući muškarce koji prolaze pokraj nje noseći kutije na kojima piše Izbori '67., Željezničke nesreće ili Lipanj - srpanj 1982. Pregledava sadržaj vreća za smeće odvajajući arke prašnjava papira, a pozornost joj odvlače i oglasi za lijekove protiv prehlade, tonike i davno zaboravljene vrste cigareta. Prsti su joj crni od prašine i stare boje za tisak. Sjedi na preokrenutoj gajbi i gomila papire u kaotičnim hrpama, tražeći nešto manje od formata A3, nešto pisano rukom. Toliko je izgubljena u tome da zaboravlja provjeriti je li dobila SMS-poruku. Čak zaboravlja, nakratko, sat koji je provela s Johnom na što bi inače mislila još nekoliko dana poslije.

Iznad nje, u onome što je ostalo od redakcije za vijesti, bruji od pripremanja i stvaranja dnevnih vijesti. Nove vijesti stižu nekoliko puta svakih sat vremena, a cijele priče bivaju napisane i odbačene, ovisno o posljednjim digitalnim ispravcima izvještajne novinske agencije. U mračnim hodnicima podruma sve se to čini toliko dalekim da bi se jednako tako moglo zbivati i na drugom kontinentu.

Približno u pola šest pojavljuje se Rory noseći dvije plastične čaše s čajem. Jednu pruža njoj, pušući u vlastitu dok se naslanja na prazan ormarić za kartoteke. - Kako ide?

- Nikako. Mnoštvo inovativnih ljekovitih tonika, mnoštvo rezultata kriketskih utakmica iz nepoznatih oksfordskih koledža, ali nikakvih veličanstvenih ljubavnih pisama.

- Otpočetka je bila mala vjerojatnost. - Znam. Samo se radilo o jednom o onih.... - Podiže čašu do usana. - Ne znam. Pročitala sam ga

i dojmilo me se. Htjela sam znati što se dogodilo. Kako ide pakiranje? On sjeda na gajbu nekoliko koraka dalje od nje. Ruke su mu prekrivene prašinom, a čelo mu je

zamrljano. - Još malo. Ne mogu vjerovati da šef to ne želi prepustiti profesionalcima. Glavni knjižničar u novinama je od davnina i na legendarnom je glasu po tome što je sposoban

locirati datum i primjerak bilo kojih novina na temelju vrlo općenitog opisa. - Zašto ne želi? Rory uzdiše. - Brinulo ga je da bi nešto moglo završiti na pogrešnom mjestu ili da bi se neka

kutija mogla izgubiti. Stalno mu ponavljam da će sve ionako biti digitalizirano, no znaš kakav je kad se radi o papirima...

- Koliko je to godišta? - Mislim osamdeset što se tiče arhiviranih novina i nešto oko šezdeset što se tiče isječaka i s

njima povezanih dokumenata. A zastrašujuće je to što zna kamo svi oni pripadaju. Ellie neke papire počinje vraćati u vreću za smeće. - Možda bih mu trebala reći za to pismo.

Vjerojatno bi mi mogao reći tko ga je napisao. Rory zviždi. - Samo ako nemaš ništa protiv toga da ga vratiš natrag. Ne može podnijeti

pomisao da izgubi i jedan list. Dečki su potajice bacali pravo smeće nakon što bi on otišao kući, inače bismo materijalom mogli napuniti još nekoliko prostorija. Da zna da sam ti dao taj fascikl sa starim papirima, vjerojatno bi me otpustio.

155

Ona pravi grimasu. - Onda nikada neću saznati - kaže teatralno. - Saznati što? - Što se dogodilo s mojim zlosretnim ljubavnicima. Rory razmišlja o tome. - Odbila ga je. - O, ti stari romantiče. - Previše je toga gubila. Nagnula je glavu prema njemu. - Kako znaš da je pismo bilo poslano ženi? - U ono vrijeme žene se nisu zapošljavale, zar ne? - Datirano je 1960. Teško da se radi o prokletim sufražetkinjama. - Da vidimo. Daj mi ga. - Pruža ruku prema pismu. - U redu, možda je imala posao, ali siguran

sam da se spominjao odlazak na vlak. Mislim da bih trebao smatrati da je mnogo manja vjerojatnost da bi žena izjavila da odlazi zbog novog posla. - Ponovo čita pismo, prstom upirući u pojedine redove. - On je moli da ga slijedi. Žena ne bi tražila od muškarca da je slijedi. Ne u ono vrijeme.

- Vrlo stereotipno razmišljaš o ženama i muškarcima. - Nije istina. Samo mnogo vremena provodim ovdje, uronjen u prošlost. - Pokazuje prostor oko

njih. - I to je druga zemlja. - Možda uopće nije naslovljeno na ženu - izaziva ga. - Možda je poslano drugom muškarcu. - Ne. U ono je vrijeme homoseksualnost još bila ilegalna. Spominjalo bi se nešto što bi

upućivalo na skrivanje ili na nešto slično. - Ali upućuje se na skrivanje. - To je bila samo afera - kaže on. - Očito. - Što je to? Glas iskustva? - Ha, ha. Nisam ja taj. - Pruža joj natrag pismo i ispija nekoliko gutljaja čaja. On ima duge, četvrtaste prste. Radničke ruke, a ne knjižničarske, misli odsutno. No kakve bi

ruke knjižničar uopće trebao imati? - Dakle, nikada nisi bio u vezi s nekim tko je u braku? - Baca pogled na njegov prst. - Ili si oženjen i nikada nisi imao izvanbračnu aferu?

- Ne. I ne. Nikad nisam imao nikakvu aferu. S nekim tko je u vezi, mislim. Volim da mi je život u tom smislu jednostavan. - Glavom pokazuje prema pismu koje ona ponovno sprema u torbu. - Takve stvari nikada ne završavaju dobro.

- Što? Sve što ima veze s ljubavlju a nije jednostavno i izravno mora tragično završiti? - Čuje obrambeni stav u svom glasu.

- To nije ono što sam rekao. - Jest. Maloprije si rekao da misliš da ga je odbila. On ispija čaj do kraja, gnječi čašu i baca je u vreću za smeće. -Završit ćemo za deset minuta.

Bolje ti je da zgrabiš ono što želiš. Pokaži mi što još nisi uspjela pregledati i pokušat ću ti to ostaviti sa strane.

Dok ona skuplja svoje stvari, on kaže: - Ne znam koliku to težinu ima, ali ja mislim da ga je vjerojatno odbila. - Izraz lica mu je zagonetan. - No zašto to mora biti najstrašnije što se moglo dogoditi?

156

Zelda Scottu Fitzgeraldu u pismu

157

17.

Ellie Haworth živi životom iz snova. Često si to ponavlja kada se budi mamurna od previše bijelog vina, osjećajući melankoliju, u svojem savršenom malom stanu u kojemu nitko nikada ne pravi nered dok nje nema. (Potajno želi macu, no boji se da će se pretvoriti u klišej.) Radi kao autorica posebnih priloga u nacionalnim novinama, kosa joj je podatna, ima tijelo koje je zapravo popunjeno i vitko na pravim mjestima i dovoljno je lijepa da privlači pozornost za koju se još uvijek pretvara da je vrijeđa. Ima oštar jezik - preoštar, barem prema mišljenju njezine majke - dosjetljiva je i posjeduje nekoliko kreditnih kartica te malen automobil o kojemu se uspijeva brinuti bez muške pomoći. Kada susretne ljude s kojima je išla u školu, može osjetiti njihovu zavist dok opisuje svoj život; još nije došla u dob u kojoj se nemanje supruga ili djece treba smatrati neuspjehom. Kada upoznaje muškarce, može vidjeti da nabrajaju njezine prednosti - krasan posao, lijepo tijelo, smisao za humor - kao da je kakva nagrada koju treba osvojiti.

Ako je, odnedavno, postala svjesna da se san malo zamutio, da ju je oštrina po kojoj je u redakciji nekoć bila poznata napustila otkada se pojavio John, da se odnos koji ju je nekada uzbuđivao počeo pretvarati u nešto na čemu se teško može zavidjeti, odlučuje da neće previše razmišljati o tome. Konačno, lako je kada si okružen ljudima koji su ti slični, novinarima i piscima koji puno piju, mnogo izlaze, imaju traljave i pogubne afere i nesretne partnere koji će, umorni od zanemarivanja, na kraju i sami završiti u preljubu. Ona je jedna od nj ih, ista su vrsta, žive životom s blještavih stranica žurnala, životom koji je željela otkada je prvi put shvatila da želi pisati. Ona je uspješna, neudana, sebična. Ellie Haworth sretna je koliko može biti. Koliko bilo tko može biti, uostalom.

A nitko ne dobiva sve, tako Ellie sebi ponavlja kada se povremeno probudi, pokušavajući se sjetiti čiji san treba živjeti.

- Sretan rođendan, ti stara kozo! - Corinne i Nicky čekaju je u kavani, mašući joj i gladeći sjedalo dok ona ulijeće unutra, a torba joj leti kroz zrak. - Požuri, požuri! Straaaaašno kasniš. Dosad smo već trebale biti na poslu.

- Oprostite, nešto me zadržalo. One razmjenjuju pogled i ona može vidjeti da sumnjaju da je bila s Johnom. Odlučuje da im

neće reći da je zapravo čekala poštu. Htjela je vidjeti je li joj nešto poslao. Sada se osjeća glupo jer je pustila da je prijateljice čekaju dvadeset minuta.

- Kako je to osjećati se prastarom? - Nicky je skratila kosu. Još je plava, ali je kratka i razbarušena. Podsjeća na anđela. - Naručila sam ti nezaslađenu kavu s mlijekom. Pretpostavljam da ćeš odsada morati paziti na težinu.

- Trideset dvije teško možeš nazvati prastarim, barem ja to sebi ponavljam. - Ja se toga užasavam - kaže Corinne. - Trideset jedna još i zvuči kao da si tek prešla tridesetu,

tehnički si još uvijek u dvadesetima. Trideset dvije zvuče zlokobno blizu trideset petoj. - A trideset peta je očito strašno blizu četrdesetima. - Nicky baca pogled na svoju frizuru u

zrcalu nasuprot. - Sretan rođendan i tebi - kaže Ellie. - Ah! Voljet ćemo te i kad budeš naborana i sama u velikim gaćama bež boje. - Stavljaju dvije

vrećice na stol. - Ovo su pokloni za tebe. I ne, ne možeš ih zamijeniti. Savršeno su izabrale, kao što to mogu samo dugogodišnje prijateljice. Corinne joj je kupila

golublji sive čarape od kašmira, toliko meke da se Ellie jedva suzdržava da ih odmah ne obuče. Nicky joj je darovala kupon za užasavajuće skup salon za uljepšavanje. - To je tretman za lice protiv starenja - kaže zločesto. - Mogla sam izabrati to ili botoks.

- A znamo što ti misliš o injekcijama.

158

Prema prijateljicama osjeća ljubav i zahvalnost. Bilo je mnogo večeri kada su si rekle da su članice nove obitelji, kada su razgovarale o svojim strahovima da će ostale prije njih pronaći partnera i ostaviti ih same i usamljene. Nicky ima novog muškarca koji, što je neobično, obećava. Bogat je, ljubazan i dovoljno intrigantan da joj bude zanimljiv. Nicky je deset godina provela bježeći od muškaraca koji su prema njoj bili dobri. Corinne je upravo prekinula jednogodišnju vezu. On je bio krasan, kaže, ali postali su kao brat i sestra - a ja sam očekivala brak i nekoliko klinaca prije nego što se to dogodi.

Ne razgovaraju ozbiljno o prijetnji da su možda propustile vlak koji njihove tete i majke rado spominju. Ne spominju da je većina njihovih muških prijatelja u vezi sa ženama koje su dobrih pet do deset godina mlade od njih. Sale se na račun sramotnog starenja. Skupljaju gay prijatelje koji obećavaju da će s njima imati djecu za „deset godina" ako oboje ostanu sami, iako ni jedna strana ne vjeruje da će se to doista i dogoditi.

- Što ti je poklonio? - Tko? - Ellie pita nevino. - Pisac mekoukoričenih knjiga. Ili je to što ti je poklonio bilo uzrokom tvog kašnjenja? - Već je dobila injekciju - ulijeće Corinne. - Obje ste grozne. - Pijucka kavu, mlaku. - Ja... nisam ga još vidjela. - Ali, izvest će te van? - kaže Nicky. - Mislim da hoće - odgovara. Iznenada se počinje ljutiti na njih jer je tako gledaju, jer su već sve

prozrele. Ljuti se i na sebe zato što nije smislila izgovor da ga opravda. Ljuti se i na njega zato što mu uopće treba izgovor.

- El, jeste li se uopće čuli? - Nismo, ali tek je osam i trideset... o, Bože, moram biti na sastanku Posebnih priloga u deset, a

nemam ni jednu dobru ideju. - Pošalji ga kvragu. - Nicky se naginje naprijed i grli je. - Kupit ćemo ti malenu rođendansku

tortu, zar ne, Corinne? Ne miči se, idem po jedan od onih muff ina s preljevom. Imat ćemo prijevremenu rođendansku proslavu.

U tom trenutku čuje prigušeni zvuk svog preklopnog mobilnog telefona. Otvara ga.

S r e t a n r o đ e n d a n , l j e p o t i c e . P o k l o n ć e š d o b i t i k a s n i j e . x

- On je? - pita Corinne. - Da. - Smiješi se. - Moj poklon oč i to st iže kasni je. - U njegovu stilu. - Nicky frkće, vrativši se za stol noseći muff in s preljevom. - Kamo te vodi? - Hm... ne piše. - Daj da vidim. - Nicky grabi telefon. - Što bi to, dovraga, trebalo značiti? - Nicky... - U Corinneinu glasu osjeća se upozorenje. - Pa, Poklon ćeš dobit i kasni je. Pusa. To je prilično nejasno, zar ne? - Rođendan joj je. - Upravo tako. I to je razlog zašto ne bi trebala pokušavati dešifrirati usputne i jadne poruke

nekog nezrelog dječarca. Ellie... dušo... što to radiš? Ellie se smrznula. Nicky je prekršila nepisano pravilo koje je glasilo da jedna drugoj neće

prigovarati bez obzira na to koliko neki odnos bio nerazuman: bit će pune podrške; izražavat će zabrinutost onim što ne izgovore; neće izgovoriti riječi poput što to radiš?

- U redu je - kaže. - Doista. Nicky je gleda. - Imaš trideset dvije godine. S tim si muškarcem u vezi, i u njega si zaljubljena,

već više od godinu dana i ono što doista zaslužuješ za rođendan neka je jadna poruka koja može, ali i ne mora značiti da ćete se vidjeti nekog neodređenog datuma u budućnosti? Ne bi li ljubavnica trebala dobiti barem skupocjeno donje rublje? Neobičan vikend u Parizu?

Corinne drhti. - Žao mi j e , Corinne, ali za promjenu govorim istinu. Ellie, dušo, beskrajno te volim. Ali

stvarno, što imaš od toga?

159

Ellie gleda u kavu. Užitak rođendana polako nestaje. - Volim ga -kaže jednostavno. - A voli li on tebe? Iznenada osjeća mržnju prema Nicky. - Zna li on da ga voliš? Možeš li mu to uopće reći? Diže pogled. - Sada prestajem - kaže Nicky. U kavani oko njih postaje tiho. Ili se samo tako čini. Ellie se meškolji u stolcu. Corinne još uvijek gleda u Nicky koja sliježe ramenima i diže muff in. - Bez obzira na sve.

Sretan rođendan, ha? Hoće netko još jednu kavu?

Uvlači se za stol na kojemu je njezino računalo. Na stolu nema ničega. Nikakve poruke da j e na recepciji čeka cvijeće. Nema čokolade ni šampanjca. U pretincu elektroničke pošte čeka je osamnaest poruka, ne uključujući smeće. Njezina majka - koja je prošle godine kupila računalo i koja još nakon svake elektroničke rečenice stavlja uskličnik - poslala joj je poruku da joj poželi sretan rođendan! i da joj kaže d a j e - pas dobro nakon š to su mu ugradi l i umje tn i kuk! I d a j e o p e r a c i j a b i l a s k u p l j a o d o n e b a k e H a w o r t h ! ! ! - Tajnica urednice posebnih priloga poslala joj je podsjetnik na jutrošnji sastanak. A Rory knjižničar, poslao joj je poruku da poslije svrati dolje, ali ne prije četiri jer će do tada biti u novoj zgradi. John joj nije poslao ništa. Čak ni dvosmislenu poruku. Raspoloženje joj malo splašnjava i osjeća grč u želucu kad ugleda da se Melissa, koju u stopu prati Rupert, brzo približava svojem uredu.

U nevolji je, shvaća, prekapajući po stolu. Dopustila si je toliku zaokupljenost pismom da nema gotovo ništa što bi mogla spomenuti za izdanje vezano uz I960., ništa od onih usporednih primjera koje je tražila Melissa. Proklinje samu sebe što je tako dugo ostala u kavani, gladi kosu, grabi najbliži fascikl s papirima - da barem izgleda kao da sve konce drži u rukama - i trči na sastanak.

- Dakle, savjeti o zdravlju uglavnom su sređeni i pročišćeni, zar ne? I, imamo li članak o artritisu? Htjela sam rubni stupac s alternativnim lijekovima. Neke poznate osobe s artritisom? To bi malo osvježilo fotografije. Ove su prilično nezanimljive.

Ellie se igra svojim papirima. Gotovo je jedanaest. Što bi ga koštalo da joj pošalje neko cvijeće? U cvjećarnici je mogao platiti gotovinom ako se doista boji da će se na kreditnoj kartici nešto vidjeti; i prije je to činio.

Možda se udaljava od nje, možda put na Barbados znači da se pokušava povezati sa ženom. Možda je to što joj je rekao da ide na put bio njegov kukavički način da joj kaže da mu je postala manje važna. Pregledava spremljene poruke na mobitelu, pokušavajući otkriti postoji li primjetno zahladnjenje u načinu na koji komunicira s njom.

O d l i č a n č l a n a k o r a t n i m v e t e r a n i m a . X

S l o b o d n a z a r u č a k ? B i t ć u u b l i z i n i o k o 1 2 : 3 0 . J .

T i s i n e š t o d r u g o . N e m o g u p r i č a t i v e č e r a s . Š a l j e m p o r u k u č i m b u d em m o g a o . X

Gotovo je nemoguće reći postoji li promjena u tonu; premalo je toga na što se može osloniti. Ellie uzdiše i postaje malodušna zbog smjera svojih misli, zbog pretjerano iskrenih komentara svojih prijateljica. Kog to vraga radi? Traži tako malo. Zašto? Zato što se boji da će se on, zatraži li više, osjećati stjerano u kut i da će se tada sve srušiti. Oduvijek je znala koji je dogovor. Ne može tvrditi da ju je zavarao. No koliko malo bi se razumno moglo očekivati da uzme? Jedno je kad znaš da si strasno ljubljen i da vas samo okolnosti razdvajaju. No kada toga nema da cijelu stvar drži...

- Ellie? - Hm? - Diže pogled i otkriva da je promatra deset pari očiju. - Trebaš nam iznijeti svoje ideje za sljedeće izdanje u ponedjeljak. - Melissin pogled istodobno

je neproziran i svevideći. - O prilozima za Onda i sada?

160

- Da - kaže i traži nešto među papirima na krilu da prikrije rumenilo. - Da... pa, pomislila sam da bi bilo zabavno stara izdanja izravno prepisati. U ono je vrijeme postojala rubrika psihološkog savjetovanja pa sam pomislila da bismo mogli usporediti kako se to činilo onda i danas.

- Da - kaže Melissa. - To sam tražila da učiniš prošlog tjedna. Trebala bi mi pokazati što si našla.

- O, žao mi je. Novine su još uvijek u arhivu. Knjižničari su malo paranoični oko toga da moraju znati gdje se što nalazi, zbog preseljenja - zamuckuje.

- Zašto ih nisi fotokopirala? - Ja... - Ellie, prilično kasniš. Mislila sam da si to već davno dovršila. -Melissin je glas leden. Ostali u

prostoriji gledaju dolje, ne želeći svjedočiti neizbježnom smaknuću. - Hoćeš li da posao dam nekom drugom? Nekoj iskusnijoj kolegici, možda?

Ona vidi, misli Ellie, da mi je posao već mjesecima na sporednom mjestu. Zna da sam u mislima drugdje - u zgužvanom hotelskom krevetu ili u obiteljskoj kući i da neprekidno vodim razgovor s muškarcem kojeg ondje nema. Ništa ne postoji osim njega i ona me prozrela.

Melissa gleda u strop. Ellie iznenada postaje jasno koliko je njezin položaj neizvjestan. - Uf, imam nešto bolje - iznenada kaže. - Pomislila sam da će ti se to više svidjeti. - Omotnica se

zavukla među papire i ona je gura prema svojoj šefici. - Pokušala sam pronaći neke tragove vezane uz ovo.

Melissa čita kratko pismo i mršti se. - Znamo li tko je to? - Još ne, no radim na tome. Učinilo mi se da bi to bio izvrstan članak kad bih uspjela otkriti što

im se dogodilo. Jesu li završili zajedno. Melissa kima glavom. - Da, to zvuči kao izvanbračna afera. Skandal u šezdesetima, ha? Mogli

bismo to iskoristiti za procjenu koliko se moral promijenio. Koliko ti još treba da otkriješ o komu se radi?

- Ispipavam teren. - Saznaj što se dogodilo, jesu li bili prognani. - Ako su ostali u braku, moguće je da neće željeti publicitet -primjećuje Rupert. - U ono vrijeme

te su stvari imale mnogo veće značenje. - Budeš li morala, ponudi im anonimnost - kaže Melissa - no idealno bi bilo da dobijemo

fotografije, barem iz razdoblja kada je pismo napisano. To bi trebalo otežati njihovu identifikaciju. - Još ih nisam našla. - Zatezanje kože koje osjeća govori Ellie da je to bila loša ideja. - Ali hoćeš. Neka ti jedan od novinara iz Novosti pomogne, ako je potrebno. Oni su dobri kad

nešto treba istražiti. I da, voljela bih to imati za sljedeći tjedan. No najprije sredi taj tekst sa psihološkim savjetima. Hoću primjere koje mogu složiti na duplericu do kraja dana, dobro? Sutra ćemo se ponovno naći, u isto vrijeme. - Već brza prema vratima, a njezina savršeno njegovana kosa leprša kao u reklami za šampon.

- O, evo gospodične lektorice. Pronalazi ga u kantini. Izvlači slušalice iz ušiju dok ona sjeda nasuprot njemu. Čita vodič po

Južnoj Americi. Prazan tanjur priča o pojedenu ručku. - Rory, imam strašan problem. - Napravila si pravopisnu pogrešku? - Izbrbljala sam se pred Melissom Buckingham i sada moram izmisliti Najl jepšu l jubavnu

pri ču za stranicu posebnih priloga. - Rekla si joj za pismo? - Stjerala me u kut. Morala sam joj nešto dati. Kako me samo gledala, pomislila sam da će me

premjestiti u Osmrtnice. - Hm, to će biti zanimljivo. - Znam. A prije toga moram pregledati sve stranice sa psihološkim savjetima u izdanjima iz

1960. i pronaći im suvremene moralne ekvivalente. - To je jednostavno, zar ne?

161

- Da, no uzima puno vremena, a toliko toga još trebam obaviti. I bez otkrivanja što se dogodilo

s našim tajanstvenim ljubavnicima. - Smiješi se s nadom. - Pretpostavljam da mi ti nikako ne možeš pomoći?

- Žao mi je. I sam imam previše posla. Pronaći ću fascikle s izdanjima iz 1960. kada se opet spustim dolje.

- Ali to je tvoj posao - buni se ona. On se ceri. - Da, a pisanje i istraživanje tvoj. - Rođendan mi je. - Onda ti sretan rođendan. - Ah, srce si. - A ti si previše navikla da sve bude po tvom. - Smiješi joj se, a ona ga gleda dok uzima knjigu i

MP3 player. Salutira joj dok odlazi prema vratima. Nemaš pojma, misli ona, dok se za njim vrata zatvaraju, koliko si samo u krivu.

Imam 25 godina i prilično dobar posao, ali ne dovoljno dobar da postignem sve što želim - da steknem kuću, auto i ženu.

- Zato što takvu stječeš zajedno s kućom i autom - mrmlja Ellie obraćajući se izblijedjelu novinskom papiru. Ili možda nakon perilice rublja. Možda bi to trebalo biti važnije.

Primijetio sam da su se mnogi moji prijatelji oženili i da im se životni standard znatno pogoršao. Tri godine prilično se redovito viđam s djevojkom s kojom bih se i oženio. Zamolio sam je da pričeka tri godine da se vjenčamo i živimo u znatno boljim okolnostima, no ona kaže da me neće čekati.

Tri godine, razmišlja Ellie. Ne krivim je. Teško da stječe dojam da je strastveno želiš, zar ne?

Ili ćemo se vjenčati ove godine ili se uopće neće udati za mene. Smatram da je to nerazuman stav s obzirom na to da sam joj objasnio da će živjeti mnogo teže. Mislite li da postoji još koji argument koji bih joj mogao spomenuti?

- Ne postoji, druškane - kaže glasno dok na fotokopirnom stroju okreće još jednu stranicu starih novina. - Mislim da si bio prilično jasan.

Vraća se za stol, sjeda i iz fascikla izvlači zgužvano, rukom pisano pismo.

162

Ne može prestati čitati te riječi. One izražavaju strast i snagu, čak i nakon toliko godina. Zašto patiti zbog cjepidlačkog: ...s obzirom na to da sam joj objasnio da će živjet i mnogo teže, kad možeš imati: Znaj da su moje srce i moje nade u tvoj im rukama? Nada se da se nepoznata djevojka autora prvog pisma uspjela izvući.

Ellie usput provjerava je li dobila novu elektroničku poštu, a zatim i poruke na mobitelu. Ima trideset dvije godine. Voli nekoga tko je oženjen nekim drugim. Njezini su joj prijatelji počeli davati do znanja da je to apsurdno i da je ona sama apsurdna i mrzi ih zbog toga što zna da su u pravu.

Grize vrh olovke. Podiže fotokopiranu novinsku stranicu i ponovno je spušta. Zatim mišem klikne na novu poruku koja se otvara na zaslonu njezina računala i, prije nego što

o tome stigne detaljno promisliti, počinje pisati:

Jed ino što b ih do is ta že l je la za svoj rođendan jest saznat i š to t i znač im. Že l je la b ih da iskreno porazgovaramo i da t i mogu reć i š to os jećam. Ht je la b ih znat i imamo l i mi za jedn ičku budućnost .

Još dodaje:

John, vo l im te . Vo l im te v iše nego što sam ikada ikoga vo l je la i to me poč inje iz luđ ivat i .

Oči su joj se napunile suzama. Ruka joj se kreće prema „pošalji". Prostor oko nje se smanjuje. Tek je djelomično svjesna Caroline, urednice zdravstvene rubrike, koja za susjednim stolom brblja na telefon, perača prozora na klimavoj podlozi s vanjske strane prozora, urednika vijesti koji raspravlja s jednim od svojih izvjestitelja negdje na drugom kraju redakcije, kocke tepiha koja joj nedostaje pod nogama. Ne vidi ništa osim treperava kursora, svojih riječi, svoje budućnosti ogoljene na zaslonu ispred nje.

Vo l im te v iše nego š to sam ikada ikoga vo l je la .

Pošaljem li sad ovo, misli, bit će odlučeno u moje ime. Bit će to moj način preuzimanja nadzora. I ako ne dobijem odgovor koji želim, barem ću znati na čemu sam.

Kažiprst joj lagano stoji na „pošalji". I onda nikada više neću dotaknuti to l ice, pol jubit i te usne, ni te ruke osjet i t i na sebi.

Neću više nikada čuti kako izgovara 'El l ie Haworth', kao da su i same ri ječ i dragocjene. Na njezinu stolu zvoni telefon. Skoči, pogleda ga kao da je zaboravila gdje se nalazi, a potom rukom briše oči. Ispravlja se i

zatim podiže slušalicu. - Molim? - Hej, slavljenice - kaže Rory - spusti se u podrum kad uhvatiš vremena. Mogao bih imati nešto

za tebe. I donesi mi kavu kad budeš dolazila. To je cijena mog rada. Spušta slušalicu, okreće se prema računalu i klikne na „obriši".

- I, što si našao? - Pruža mu kavu preko pulta i on je uzima. Kosa mu je puna paučine i ona se bori s potrebom da mu je skine s glave, kao što bi to učinila djetetu. Već se jedanput prema njemu ponašala pokroviteljski; ne želi se ponovno naći u situaciji da ga uvrijedi.

- Je 1' zaslađena? - Ne - kaže. - Mislila sam da piješ nezaslađenu. - Ne pijem. - Naginje se iznad pulta. - Gle, šef proviruje. Moram biti diskretan. Kad završavaš? - Kad god. Skoro sam gotova.

163

On gladi kosu. Prašina oko njega stvara obrambeni oblak. -Osjećam se kao onaj lik iz Peanutsa. Kako se ono zvao? Ona trese glavom.

- Pig Pen. Onaj oko kojega je lebdjela prašina... Prebacujemo kutije koje nitko desetljećima nije dirao. Doista ne vjerujem da će nam ikada trebati saborski zapisnik iz 1932., što god on rekao. Ipak. Crni konj? Pola sata?

- Pub? - Da. - Mogla bih imati nešto... - Želi mu reći - Ne možeš l i mi samo dati to što si našao? No čak

je i ona svjesna koliko bi to zvučalo nezahvalno. - Trebat će ti samo deset minuta. Ionako imam dogovor s nekim prijateljima poslije toga. No, u

redu je. Može čekati do sutra, ako želiš. Ona misli na svoj mobilni telefon, prigušena zvuka u stražnjem džepu, koji optužuje. Koja joj je

druga opcija? Trčanje kući i čekanje da je John tamo nazove? Još jedna večer provedena ispred televizora, uz spoznaju da se svijet negdje drugdje okreće bez nje? - Ma, nema veze. Piće na brzinu bit će super.

- Pola shandyja. Riskiraj! - Shandy! Uf! Vidimo se ondje. On se smješka. - Ja ću biti onaj koji će držati fascikl na kojemu će pisati „strogo povjerljivo". - Je li? Ja ću biti ona koja će vikati - Kupi mi pravo piće, t i škrče. Rođendan mi je. - Ništa od crvenog karanfila u zapučku? Čisto da te mogu prepoznati? - Nikakvi znakovi raspoznavanja. Na taj ću način lakše pobjeći ne svidi li mi se tvoj izgled. On kima s odobravanjem. - Razborito. - I nećeš mi čak ni natuknuti što si našao? - Neka to bude rođendansko iznenađenje! - Nakon toga je kroz dvokrilna vrata ponovno

nestao u utrobi novina.

Ženski je toalet prazan. Ona pere ruke i primjećuje da se sada, kada su im dani u tom prostoru odbrojeni, tvrtka više ne zamara time da dozatori za sapun ili automat s tamponima budu napunjeni. Sljedećeg tjedna, pretpostavlja, morat će početi nositi rezervni toaletni papir.

Provjerava lice, stavlja maskaru i prekriva podočnjake. Stavlja ruž, zatim ga skida. Izgleda umorno, i sama sebi kaže da je svjetlo u zahodu oštro i da to nije nužno zbog toga što je godinu dana starija. Zatim sjeda pokraj umivaonika, iz torbe izvlači telefon i tipka poruku.

Samo provjeravam - znači l i kasni je večeras? Pokušavam se organizi rati . E.

Poruka ne zvuči ovisnički, posesivno ili pak očajnički. Daje do znanja da je ona žena s mnogo ponuda i obveza, ali znači i da će ga, bude li potrebno, staviti na prvo mjesto. Razmišlja o tome sljedećih pet minuta provjeravajući je li napisana u dobrom tonu, a zatim je šalje.

Odgovor stiže gotovo istog trenutka. Srce joj skače, kao što se događa uvijek kada zna da je poruka od njega.

Teško mi je ovog trenutka reći. Nazvat ću posl i je učini l i mi se da ću uspjeti . J.

U njoj se iznenada budi bijes. To je to? - hoće viknuti na njega. Rođendan mi je, a najbolje što možeš učiniti jest N a z v a t ć u p o s l i j e u č i n i l i m i s e d a ć u u s p j e t i ?

- N e z a m a r a j s e - tipka odgovor, grčevito udarajući po malim tipkama. - O r g a n i z i r a t ć u s e s a m a .

I prvi put u mnogo mjeseci Ellie Haworth isključuje mobitel prije nego što ga ponovno spremi u torbu.

Duže nego što je planirala ostaje raditi na članku o savjetima, piše intervju sa ženom čije dijete boluje od jednog oblika mladenačkog artritisa i , kada stiže u Crni konj, Rory je već ondje. Vidi ga

164

s druge strane puba, u kosi više nema prašine. Provlači se kroz gužvu prema njemu, ispričavajući se zbog udaraca laktovima, pogrešno procijenjene udaljenosti, već se spremajući izgovoriti - Žao mi je što kasnim, kad shvaća da nije sam. Nisu joj poznati ljudi s kojima sjedi; nisu iz novina. On se nalazi u sredini skupine i smije se. Vidjevši ga takvog, izvan konteksta, osjeća se zbunjeno. Okreće se da bi se pribrala. - Hej! Ellie!

Nabacuje lažni osmijeh i okreće se. On podiže ruku. - Mislio sam da nećeš doći. - Zadržala sam se. Oprosti. - Pridružuje se skupini i pozdravlja ih. - Počastit ću te pićem. Ellie ima rođendan. Što želiš? - Ona prihvaća pregršt čestitki od ljudi

koje ne poznaje i odgovara s nekoliko posramljenih osmijeha, želeći da nestane odande. Neobvezni razgovor nije bio dio dogovora. Nakratko razmišlja o tome da ode, no Rory za šankom već plaća piće.

- Bijelo vino - kaže dok se okreće da joj pruži čašu. - Kupio bih ti šampanjac, ali... - Već sam ga previše popila. On se smije. - Aha, naravno. - Svejedno hvala. Upoznaje je sa svojim prijateljima izgovarajući imena koja ona zaboravlja i prije nego što ih on

sve predstavi. - Dakle... - kaže Ellie. - Idemo na posao. Ispričajte nas na trenutak - kaže Rory i odlaze u kut u kojemu je tiše i gužva

je manja. Ondje je samo jedno mjesto slobodno i on joj rukom pokazuje da sjedne i usput čučne iza nje. Otvara ruksak i iz njega izvlači fascikl na kojemu piše Azbest/anal ize pojedinih slučajeva: simptomi.

- A to je važno zbog toga što... - Strpljenja - kaže on, pružajući joj ga. - Razmišljao sam o pismu koje smo prošli put pronašli.

Bilo je s mnoštvom papira o azbestu, zar ne? Pa, dolje se nalaze gomile papira o azbestu i masovnim parnicama, uglavnom datirane na posljednjih nekoliko godina. No odlučio sam malo prokopati unatrag i pronašao sam mnogo starije materijale. Datirani su uglavnom kad i oni nepovezani materijali koje sam ti dao posljednji put. Mislim da su bili odvojeni od prvog fascikla. -Iskusnim potezima pretražuje papire. - I - kaže, povlačeći prozirni plastični fascikl - pronašao sam ovo.

Srce joj prestaje kucati. Dvije omotnice. Isti rukopis. Ista adresa, poštanski pretinac u poštanskom uredu u Ulici Langley. - Jesi li ih pročitao?

On se ceri. - Koliko suzdržan ti se činim? Naravno da sam ih pročitao. - Mogu li? - Izvoli. Prvo je jednostavno naslovljeno sa „Srijeda".

165

Drugo je datirano, ali nema pozdrava. Rukopis, iako prepoznatljiv, nečitkiji je, kao da je pismo

bilo poslano u žurbi, prije nego što je onaj koji ga je napisao stigao o njemu pozornije razmisliti.

166

- Jenny - kaže on. Ona ne odgovara. - Nije otišla - kaže on. - Da, bio si u pravu. On otvara usta kao da će progovoriti, no možda zbog nečega u njezinu izrazu lica mijenja

mišljenje. Ona izdiše. - Ne znam zašto - kaže - ali ovo me malo rastužilo. - No dobila si odgovor. I imaš trag u obliku imena, želiš li doista napisati taj članak.

- Jenny - razmišlja ona. - To baš i nije mnogo. - No to je drugo pismo koje je pronađeno među fasciklima o azbestu pa je možda na neki način

s time bila povezana. Bilo bi korisno pregledati ta dva fascikla. Samo da vidiš postoji li još što. - Imaš pravo. - Uzima fascikl od njega, pažljivo vraća pismo u plastičnu omotnicu i sve stavlja

u torbu. - Hvala ti - kaže. - Doista. Znam da si trenutačno zaposlen i cijenim to. Proučava je onako kako bi netko pregledavao datoteku tražeći informacije. Kada je John gleda,

misli ona, u tom pogledu uvijek ima nježne isprike zbog onoga što jesu, zbog onoga što su postali. - Doista izgledaš tužno.

- Ah... samo obožavam sretne završetke. - Nasilu se smješka. -Mislim da sam jednostavno pretpostavila da si pronašao nešto što bi moglo otkriti da je sve dobro završilo.

- Nemoj to uzimati k srcu - kaže on, dodirujući joj ruku. - Ma ne, ne uzimam, doista - odgovara mu osorno - no prilog bi mnogo bolje izgledao kada

bismo ga mogli završiti u radosnom tonu. Melissa možda uopće neće htjeti da napišem članak ne završi li pozitivno. - S lica miče uvojak kose. - Znaš kakva je ona: Budimo optimist ični. . . č i tatel je stranice s vi jest ima već dovol jno bacaju u očaj.

- Imam osjećaj kao da sam ti pokvario rođendan - kaže dok prolaze kroz pub. Mora se sagnuti i viknuti joj to na uho.

- Ne brini se zbog toga - viče i ona. - To je prilično prikladan svršetak današnjeg dana. - Pođi s nama - kaže Rory, hvatajući je za lakat i zaustavljajući je. - Idemo na klizanje. Jedna je

osoba odustala pa imamo kartu viška. - Klizanje? - Zabavno je. - Imam trideset dvije godine! Ne mogu ići na klizanje! Sad je na njega red da se zapanji. - Aha... dobro onda. - Kima s razumijevanjem. - Ne možemo

te skinuti s hodalice. - Mislila sam da je klizanje za djecu. Tinejdžere. - Onda ste vi vrlo nemaštovita osoba, gospođice Haworth. Popij svoje piće i pođi s nama.

Zabavi se malo. Osim ako se doista ne možeš osloboditi drugih obveza. Želi dohvatiti mobitel, izgubljen negdje u torbi, osjećajući iskušenje da ga ponovno uključi. No

ne želi čitati Johnovu neizbježnu ispriku. Ne želi da joj ostatak ove večeri bude obojen njegovom odsutnošću, njegovim riječima, žudnjom za njim.

- Slomim li nogu - kaže Roryju - ugovorno si obvezan šest tjedana voziti me na posao. - To bi moglo biti zanimljivo budući da nemam auto. Pristaješ li da te nosim na leđima? On nije njezin tip. Sarkastičan je, pomalo jeftin, vjerojatno nekoliko godina mlađi od nje. Čini joj

se da znatno manje zarađuje od nje i vjerojatno s nekim dijeli stan. Moguće je da čak ne zna ni voziti. No on je najbolje što joj se nudi u osamnaest i četrdeset pet na njezin trideset drugi rođendan i Ellie zaključuje da je pragmatizam podcijenjena vrlina. - A odreže li mi tko slučajno klizaljkama prste, morat ćeš sjediti za mojim stolom i tipkati umjesto mene.

- Za to ti je dovoljan jedan prst. Ili nos. Bože, vi piskarala ste same primadone - kaže. - Dobro, ljudi. Popijte što imate. Karte kažu da na klizalištu moramo biti u pola osam.

Dok nakon nekog vremena napušta podzemnu i hoda, Ellie shvaća da uzrok bola koji osjeća u slabinama nije klizanje - iako nije toliko padala otkada je učila hodati - nego to što se gotovo dva sata neprekidno smijala. Klizanje je bilo zabavno i veselo te je shvatila, dok je učila svoje prve

167

uspješne korake na ledu, da je vrlo rijetko imala priliku prepustiti se jednostavnoj tjelesnoj aktivnosti.

Rory je dobro klizao; kao i većina njegovih prijatelja. - Dolazimo ovamo svake zime - rekao joj je, pokazujući na privremeno postavljeno klizalište obasjano reflektorima i okruženo poslovnim zgradama. -Postavljaju ga u studenome i dolazimo gotovo svaka dva tjedna. Lakše je popiješ li prije klizanja nekoliko pića. Lakše se opustiš. Hajde... opusti udove. Samo se malo nagni naprijed. - Klizao je unatrag ispred nje, a ona se držala za njegove ispružene ruke. Kada bi pala, nemilosrdno joj se smijao. Bilo je opuštajuće činiti to s nekim do čijeg joj je mišljenja bilo tako malo stalo: da je bila s Johnom, strahovala bi da joj se nos zacrvenio od hladnoće.

Čitavo bi vrijeme razmišljala kada će morati otići. Stigli su do njezinih vrata. - Hvala - kaže Roryju. - Večer nije slutila na dobro, a na kraju sam se

dobro zabavila. - To je bilo najmanje što sam mogao učiniti nakon što sam ti onim pismom upropastio

rođendan. - Preboljet ću to. - Tko bi pomislio? Ellie Haworth ima srce. - To su samo ružna govorkanja. - Znaš, nisi ti ni loša - kaže, a oko očiju mu titra smiješak. - Za komada u godinama. Hoće ga pitati govori li o klizanju, no iznenada nije sigurna da želi odgovor. - A ti si totalno

šarmantan. - Ti si... - On se osvrće i gleda niz cestu prema stanici podzemne željeznice. Ona se nakratko pita treba li ga pozvati unutra. No čak i dok razmišlja o tome, zna da to neće

funkcionirati. Njezina glava, njezin stan, njezin život, sve je puno Johna. Nema mjesta za ovog muškarca. Možda je to što osjeća sestrinska privlačnost i možda je blago zbunjena činjenicom da zapravo nije ružan.

On ponovo proučava njezino lice i ona nervozno sumnja da joj se ta neodlučnost odražava na licu.

- Bolje da krenem - kaže on, pokazujući prema svojim prijateljima. - U redu - kaže ona. - Hvala još jedanput. - Nema problema. Vidimo se na poslu. - Ljubi je u obraz, zatim se okreće i napola trčećim

korakom odlazi prema stanici. Gleda ga dok odlazi, osjećajući neobičan gubitak. Ellie se uspinje kamenim stubama i vadi ključ. Ponovno će pročitati novo pismo i pretražiti

papire, tražeći ključ zagonetke. Bit će učinkovita. Usredotočit će energiju. Osjeti ruku na ramenu i poskoči, prigušujući vrisak.

Na stubi iza nje stoji John, s bocom šampanjca i nemoguće velikim buketom cvijeća ispod jedne ruke. - Ovdje sam - kaže. - U Somersetu sam, držim predavanje jednoj skupini netalentiranih pisaca, a barem jedan među njima beskrajno je dosadan. - Stoji i čeka da ona dođe do daha. - Smiješ nešto i reći sve dok to nije Idi .

Zanijemjela je. John stavlja cvijeće i šampanjac na jednu stubu i grli je. Njegov je poljubac topao kao i njegov

automobil. - Sjedim ovdje već gotovo pola sata. Počela me hvatati panika da uopće nećeš doći kući. U njoj se sve topi. Spušta torbu, osjeća njegovu kožu, težinu, nabreknutost i dopušta si da se

osloni na njega. On svojim toplim rukama hvata njezino lice. - Sretan ti rođendan - kaže kada se konačno razdvoje.

- Somerset? kaže ona, pomalo smušeno. - Znači li to...? - Cijelu noć. Trideset drugi joj je rođendan, a muškarac kojeg voli stoji ispred nje sa šampanjcem i cvijećem i

cijelu će noć provesti u njezinu krevetu. - Dakle, mogu li ući? - kaže on. Mršti se na način koji poručuje: Moraš l i doista pitat i? - Zatim podiže cvijeće, šampanjac i

kreće uza stube.

168

U utorak nemam vremena. Da budem iskren, više ne osjećam ludu potrebu da nadoknadimo propušteno... Pretpostavljam da će iskrenost ipak biti manje uvredljiva nego da se nađem s tobom i da jednostavno odbijem to ponovo učiniti .

muškarac ženi u e-mailu

169

18.

- Ellie? Možemo li razgovarati? Gura torbu ispod stola, izišla je ispod tuša prije pola sata pa joj je koža još mokra, a misli još

uvijek negdje drugdje. Melissin glas, iz staklenog ureda, oštar je i brutalan poziv natrag u stvarni život.

- Naravno. - Poslušno kima i smješka se. Netko joj je ostavio kavu; mlaka je, očito je ondje stajala neko vrijeme. Ispod nje se nalazi poruka, naslovljena na Jayne Torvill15: Ručak?

Nema vremena razmišljati o tome. Zbacila je kaput, hoda prema Melissinu uredu, primjećujući s užasom da urednica posebnih izdanja još uvijek stoji. Spušta se na stolac i čeka dok Melissa polako obilazi svoj stol i sjeda. Na sebi ima baršunasto crne traperice i crnu dolčevitu, čvrste ruke i trbuh osobe koja svakodnevno nekoliko sati vježba pilates. Igra se nečim što bi na modnim stranicama bilo nazvano „nakit s porukom" što je, Ellie pretpostavlja, samo pomodni izraz za „veliko".

Melissa tiho uzdiše i gleda je. Oči su joj neobično ljubičaste i Ellie se nakratko pita nosi li kontaktne leće u boji. U posve su istoj nijansi kao i njezina ogrlica. - Ellie, ovo nije razgovor koji me veseli, no više ga nisam mogla odgađati.

- Oh? - Skoro je četvrt do jedanaest. - Ah da, ja... - Drago mi je što se Posebni prilozi smatraju opuštenijim dijelom Nationa, no mislim da smo

se uglavnom dogovorili da je devet i četrdeset pet najkasnije što želim da moji ljudi budu za svojim stolom.

- Da, ja... - Želim svojim novinarima dati priliku da se pripreme za sastanak. To im ostavlja dovoljno

vremena da pregledaju dnevne novine, pretraže internet, razgovaraju, nadahnu druge i sami budu nadahnuti. - Okreće se malo u stolcu, provjerava e-mail . - Ellie, povlastica je biti na sastanku. To je prilika koju bi mnogi drugi novinari voljeli imati. Teško mi je shvatiti kako se možeš pripremiti da budeš na visini profesionalnog zadatka ako ovamo dolaziš nekoliko minuta prije početka. Ellie osjeća svrab na koži.

- Mokre kose. - Melissa, jako mi je žao. Morala sam čekati vodoinstalatera i... - Ellie, nemoj - kaže tiho. - Voljela bih da ne vrijeđaš moju inteligenciju. I ne budeš li me u

stanju uvjeriti da ti vodoinstalater dolazi gotovo svakog drugog dana u tjednu, bojim se da ću morati zaključiti da ovaj posao ne shvaćaš dovoljno ozbiljno.

Ellie guta slinu. - Naša prisutnost na webu znači da u ovim novinama nema više mjesta za skrivanje.

Uspješnost svakog novinara može se procijeniti ne samo kvalitetom njegova rada na tiskanim stranicama nego i brojem čitatelja njegovih priča onl ine. Tvoja uspješnost, Ellie - gleda na papir ispred sebe - u godinu dana smanjila se za gotovo četrdeset posto.

Ellie ne može ništa reći. Grlo joj je suho. Drugi urednici i novinari skupljaju se ispred Melissina ureda, držeći u rukama prevelike blokove i plastične čaše. Gleda ih dok je gledaju kroz staklo, neki radoznalo, neki pomalo posramljeno, kao da znaju kroz što prolazi. Nakratko se pita je li se o njezinu uspjehu i šire razgovaralo i osjeća se poniženo.

Melissa se naginje preko stola. - Kada sam te primila, bila si gladna. Išla si prema pobjedi. Zato sam i izabrala tebe između svih onih regionalnih novinara koji bi, iskreno, i dušu prodali vragu da budu na tvom mjestu.

- Melissa, ja...

15 Britanska klizačica koja je 1984. na Olimpijskim igrama u Sarajevu osvojila zlatnu medalju, nap. prev.

170

- Ellie, ne zanima me što se zbiva u tvom životu. Ne želim znati imaš li osobnih problema, je li ti neka bliska osoba umrla, grcaš li u dugovima. Čak me ne zanima ni imaš li neku ozbiljnu bolest. Samo želim da obavljaš posao za koji si plaćena. Dosada si već morala shvatiti da su novine bešćutne. Ne donosiš li priče, ne dobivamo reklame, odnosno, tiraža se ne povećava. Ne uspijemo li u tome, svi ostajemo bez posla, neki prije od drugih. Jesam li bila jasna?

- Vrlo jasna, Melissa. - Dobro. Mislim da nema smisla da danas ostaneš na sastanku. Sredi se i vidjet ćemo se na

sutrašnjem sastanku. Što se zbiva s onim člankom o ljubavnim pismima? - Sve je u redu. - Ustaje, pokušavajući izgledati kao da zna što čini. - Dobro, pokazat ćeš mi sutra. Molim te da na izlasku kažeš drugima da uđu. Nedugo nakon dvanaest i trideset preskače po četiri stube trčeći dolje u knjižnicu, još uvijek u

mračnom raspoloženju, zaboravivši ljepotu prethodne večeri. Knjižnica podsjeća na prazno skladište. Police oko pulta sada su prazne, poruka s pogrešno napisanom riječju otrgnuta, a od nje su ostala samo dva komadića papira prekrivena selotejpom. Iza drugog para dvokrilnih visećih vrata čuje zvuk povlačenja namještaja. Glavni knjižničar prelazi prstom preko popisa brojki, s naočalama na vrhu nosa.

- Je li Rory u blizini? - Ima posla. - Možete li mu reći da ne mogu s njim na ručak? - Nisam siguran da znam gdje je. Strahuje da će Melissa primijetiti da nije za svojim stolom. - Pa, znate li hoćete li ga vidjeti?

Trebam mu reći da moram napisati onaj članak. Možete li mu reći da ću ponovno navratiti potkraj dana?

- Možda biste mu trebali ostaviti poruku? - Ali rekli ste da ne znate gdje je. On diže pogled spuštena čela. - Žao mi je, ali u posljednjoj smo fazi preseljenja. Nemam

vremena prenositi poruke. - Zvuči nestrpljivo. - Dobro. Onda ću otići u odjel ljudskih potencijala i tratiti njihovo vrijeme tražeći njegov broj

mobitela. Samo da budem sigurna da sam otkazala sastanak da ne bih tratila njegovo vrijeme. On diže ruku. - Vidim li ga, reći ću mu. - Oh, nemojte se mučiti. Strašno mi je žao što sam vam smetala. On se lagano okreće prema njoj

i gleda je pogledom koji bi njezina majka mogla nazvati staromodnim. - Možda se vama i vama sličnima, gospođice Haworth, mi koji radimo u knjižnici činimo gotovo nevažnima, no u mojim godinama ne obraćam previše pozornosti na mišljenje uredskih piskarala. Ispričavam se ako to remeti vaš društveni život.

Prisjeća se, iznenađeno, Roryjeve tvrdnje da svi knjižničari mogu povezati lice s imenom autora iz naslova članka. Ona ne zna kako se taj čovjek zove.

Crveni se dok on nestaje kroz viseća vrata. Ljuta je na samu sebe što se ponaša kao uvrijeđena tinejdžerica, ljuta na starog čovjeka zato što ne želi surađivati. Ljuta što Melissina ledena procjena znači da neće moći izići van na ručak tijekom dana koji je tako dobro počeo. John je ostao gotovo do devet sati. Vlak iz Somerseta nije stizao sve do četvrt do jedanaest, rekao je, pa nije bilo potrebe za jurcanjem. Ispekla mu je kajganu i stavila mu je na tost - to je bilo gotovo jedino što je znala dobro pripremiti - i radosno sjedila na krevetu kradući mu komadiće s tanjura dok je jeo.

Samo su jedanput prije toga zajedno proveli cijelu noć, u prvim danima njihove veze kada je tvrdio da je njome opsjednut. Prošla ju je noć podsjetila na te prve dane: bio je nježan, privržen, kao da ga je godišnji odmor učinio dodatno osjetljivim na njezine osjećaje.

Ona o tome nije govorila: ako ju je prošla godina nečemu poučila, bilo je to da živi u sadašnjosti. Posvetila bi se svakom trenutku, odbijajući ga kvariti razmišljanjem o cijeni. Pad će doći - uvijek je dolazio - no ona bi uglavnom skupila dovoljno sjećanja da ga malo ublaži.

Stoji na stubama, misleći na njegove gole, pjegama posute ruke koje je grle, na njegovo usnulo lice na svom jastuku. Bilo je savršeno. Savršeno. Tanki glasić u njoj pita se hoće li jednoga dana on, bude li samo dovoljno na to mislio, shvatiti da bi čitav njihov život mogao tako izgledati.

171

Vožnja taksijem do poštanskog ureda u Ulici Langley traje kratko. Prije nego što napusti ured, o tome obavještava Melissinu tajnicu.

- Bude li me trebala, ovo je moj broj mobitela - kaže, glasa prepuna službene uljuđenosti. - Bit ću vani oko sat vremena.

Iako je vrijeme stanke za ručak, ispred poštanskog šaltera nije gužva. Hoda do početka nepostojećeg reda i poslušno čeka da snimljeni glas kaže: - Na šalter broj četiri, molim.

- Oprostite, mogu li s nekim razgovarati o poštanskim pretincima? - Pričekajte. - Žena nestaje, zatim se ponovno pojavljuje pokazujući joj da krene prema kraju

prostorije gdje se nalaze vrata. - Margie će vas ondje dočekati. Kroz vrata proviruje glava mlade žene. Nosi pločicu s imenom, veliki zlatni lanac s raspelom i

potpetice toliko visoke da se Ellie pita kako u njima uopće može stajati, a kamoli provesti cijeli radni dan. Smiješi joj se i Ellie se nakratko pita koliko se često događa da ti u velikom gradu više itko uputi osmijeh.

- Ovo će zvučati pomalo čudno - počinje Ellie - no postoji li način na koji mogu saznati tko je prije mnogo godina unajmio poštanski pretinac.

- Iznajmljivači se mogu mijenjati prilično često. O kojem razdoblju govorite? - Ellie razmišlja koliko da joj otkrije, no Margie ima lijepo lice, stoga se odlučuje za povjerljivi ton. Iz torbe vadi pisma, pažljivo spremljena u prozirnu plastičnu foliju. - Pomalo je neobično. Naime pronašla sam nekoliko ljubavnih pisama. Naslovljena su na poštanski pretinac u ovoj pošti i željela bih ih vratiti.

Privukla je Margieino zanimanje. To je vjerojatno ugodna promjena u odnosu na isplaćivanje naknada i vraćanja novca.

- Poštanski pretinac broj trinaest. - Ellie pokazuje na omotnicu. - Margieino lice odaje prepoznavanje. - Trinaest? - Poznat vam je? - O, da. - Margieine su usne stisnute kao da razmišlja koliko smije reći. - Taj poštanski pretinac

ista osoba drži pa, gotovo četrdeset godina. Što samo po sebi i nije neobično. - A što jest? - Činjenica da u njega nikada nije došlo pismo. Niti jedno jedino. Mnogo smo puta kontaktirali

s vlasnicom i pružili joj mogućnost da ga zatvori, no ona kaže da ga želi zadržati. Mi kažemo da je na njoj da odluči želi li tako bacati novac. - Gleda u pismo. - Ljubavno pismo, zar ne? Oh, kako tužno.

- Možete li mi reći njezino ime? - Ellie osjeća grč u želucu.Ta bi priča mogla biti i bolja nego što je zamišljala.

Žena niječno odmahuje glavom. - Žao mi je, ne mogu. Zaštita podataka i sve to. - Oh, molim vas! - Zamišlja Melissino lice kada bi se vratila s pričom o zabranjenoj ljubavi koja

je trajala četrdeset godina. - Molim vas. Ne možete ni zamisliti koliko mi je to važno. - Žao mi je, doista mi je žao, no zbog toga bih mogla izgubiti posao. Ellie si psuje u bradu i gleda u red koji se iznenada stvorio iza njezinih leđa. Margie se okreće

prema svojim vratima. - Svejedno vam hvala - kaže Ellie, prisjećajući se pravila pristojnog ponašanja. - Nema problema. - Iza njih malo dijete plače, pokušavajući pobjeći iz kolica koja mu

ograničavaju kretanje. - Pričekajte. - Ellie nešto traži po torbi. - Molim? Smješka se. - Mogu li... ovaj... ostaviti pismo u njemu?

172

Rory gleda u pismo. Sjede u pubu nasuprot Nationu. Mračno je, čak i tako rano navečer, a pod

neonskim se svjetlima ispred ulaznih vrata još vide zeleni kamioni za selidbu. Muškarci u kombinezonima kreću se širokim ulaznim stubama u oba smjera. Tjednima su već gotovo dio stalnog inventara.

- Što? Misliš da sam ga pogrešno intonirala? - Ne. - On sjedi kraj nje na klupi, jednom nogom oslonjen na nogu stola ispred njih. - Što je onda? Imaš onaj izraz lica. On se smiješi. - Ne znam, nemoj mene pitati. Nisam ja novinar. - Ma daj. Što znači taj izraz lica? - Pa, ne osjećaš li se pomalo... - Što? - Ne znam... To je strašno osobno. A ti se spremaš od nje zatražiti da u javnost iznese svoje

prljavo rublje. - Možda joj bude drago. Možda ga ponovo pronađe. - U glasu joj se čuje prkosni optimizam. - Ili bi mogla biti udana i možda su četrdeset godina proveli pokušavajući zaboraviti tu aferu. - Sumnjam. No kako znaš da se radi o prljavom rublju? Možda su sada zajedno. Moglo je i

sretno završiti. - A ona je poštanski pretinac zadržala četrdeset godina? Nije sretno završilo. - Vraća joj pismo. -

Možda je čak i psihički bolesna. - Aha, potajno voljeti nekoga znači biti lud? Očito. - Držati isti poštanski pretinac četrdeset godina daleko je od normalnog ponašanja. Ima pravo, priznaje. No ideja o Jennifer i njezinu praznom poštanskom pretincu obuzela joj je

maštu. Što je još važnije, to je najbolje što ima za pristojan članak. - Razmislit ću o tome - kaže. Ne govori mu da je tog poslijepodneva već poslala isto takvo pismo.

- Pa - kaže on - jesi li se jučer dobro provela? Ne boli te previše? - Molim? - Klizanje. - Oh, malo. - Isteže noge, osjećajući napetost u bedrima i malo pocrveni kada svojim koljenom

dodirne njegovo. Imaju svoje interne šale. Ona je Jayne Torvill; on je ponizni knjižničar koji ispunjava njezine naredbe. Šalje joj poruke u kojima namjerno griješi: Hoće l pametna djevojka posi je na piče s poniznim knj ižnićarem?

- Čuo sam da si me došla potražiti. Baca pogled na njega, a on se opet ceri. Ona pravi grimasu. - Tvoj je šef tako mrzovoljan.

Iskreno. Imala sam osjećaj kao da od njega tražim da žrtvuje svog prvorođenog sina, a samo sam ti pokušavala ostaviti poruku.

- On je u redu - kaže Rory, borajući nos. - Samo je pod stresom. Stvarno pod stresom. To mu je posljednji projekt prije mirovine, a mora četrdeset tisuća dokumenata preseliti u pravom redoslijedu, kao i one koji su na skeniranju zbog digitalne pohrane.

- Rory, svi smo zaposleni. - On samo želi da sve bude profesionalno obavljeno. To je stara škola... znaš ono: sve za

dobrobit novina. Sviđa mi se. Od one je vrste koja izumire. Ona misli na Melissu, na njezine hladne oči i visoke pete, i mora se složiti s njim.

173

- Zna sve što se o ovom mjestu može znati. Jedanput bi trebala porazgovarati s njim. - Aha, na prvi sam mu se pogled totalno svidjela. - Siguran sam da bi mu se svidjela da si ga ljubazno zamolila. - Kao što pričam s tobom? - Ne. Rekao sam ljubazno. - Hoćeš li ti preuzeti njegov posao? - Ja? - Rory usnama prinosi čašu. - Ne. Hoću putovati; Južna Amerika. Ovo je trebao biti samo

ljetni posao, a nekako sam ostao osamnaest mjeseci. - Ovdje si osamnaest mjeseci? - Hoćeš reći da me nisi primijetila? - Pravi grimasu kao da je povrijeđen i ona se ponovno

crveni. - Ja... htjela sam reći da me čudi da se nismo i prije sreli. - Ah, ta piskarala. Vidite samo ono što želite vidjeti. Mi postojimo samo da bi izvršavali vaše

naredbe. On se smješka i izgovorio je to bez pakosti, no ona zna da u tim riječima ima istine. - Dakle, ja

sam sebično i bezobzirno piskaralo koje ne vidi potrebe pravih radnika i koje je bezobrazno prema pristojnim starim ljudima koji se drže poslovne etike - zabavlja se ona.

- Približno tako. - On je pristojno gleda i izraz mu se mijenja. -Kako se misliš iskupiti? Nevjerojatno ga je teško gledati u oči. Pokušava smisliti kako da mu odgovori kada začuje svoj

mobitel. - Oprosti - mrmlja, tražeći ga po torbi. Klikne na maleni simbol u obliku omotnice.

Sa mo da te poz drav im . Su t ra o d laz i m na od mor , jav im t i se na p ov ratku , č uv a j se JX

Razočarana je. „Pozdraviti" nakon prošle večeri i šapatom izgovorenih nježnosti? Nesputanog druženja? Hoće „pozdraviti"?

Ponovno čita poruku. Nikada mnogo ne kaže u SMS-u, zna to. Na početku joj je rekao da je to prerizično jer bi se moglo dogoditi da njegova žena uzme telefon prije nego što stigne izbrisati kompromitirajuće poruke. A ima nešto slatko u „čuvaj se", zar ne? Govori joj da želi da bude dobro. Čak i dok se smiruje, pita se koliko napuhuje te poruke pronalazeći bogatstvo značenja u oskudnim riječima koje joj šalje. Ona vjeruje da su toliko međusobno povezani da je sve u redu, da razumije što on doista želi reći. No ponekad, kao danas, pita se postoji li išta iza tih stenograma.

Kako da mu odgovori? Teško da mu može napisati „uživaj u odmoru" kada želi da mu bude grozno, da mu se žena otruje hranom, da djeca stalno cvile, a da vrijeme bude užasno pa da mrzovoljni moraju biti unutra. Želi da mu ondje nedostaje, nedostaje, nedostaje...

Čuv a j se i t i x

Kada diže pogled, Rory je zagledan u kamion za selidbu kao da se pretvara da ga ne zanima što se događa s njom.

- Oprosti - kaže mu, ponovno gurajući mobitel u torbu. - Nešto poslovno. - Svjesna zašto mu, čak i dok to izgovara, ne govori istinu. Mogao bi biti prijatelj, već je prijatelj: zašto mu ne bi rekla za Johna?

- Zašto misliš da više nitko ne piše takva ljubavna pisma? - kaže umjesto toga, vadeći jedno iz torbe. - Mislim, naravno, postoje poruke, e-mailovi i slično, no nitko ih ne piše u tom stilu, zar ne? Nitko se više ne izražava kao što je to činio naš nepoznati ljubavnik.

Kamion za selidbu krenuo je. Prostor ispred novinske zgrade prazan je i pust, a ulaz osvijetljen neonskom rasvjetom mračno ždrijelo. Radnici koji su ostali nalaze se duboko unutra i unose posljednje promjene na naslovnicu.

- Možda netko i piše - kaže on, a s lica mu nestaje kratkotrajna mekoća. - Ili, ako si muškarac, nemoguće je znati što bi trebao reći.

174

Gimnastička dvorana u Švicarskoj kol ibi više nije blizu mjesta gdje stanuju, sprave kojima je opremljena uglavnom su u kvaru, a recepcionarka ima takav boljševički gard da se pitaju nije li ju ondje postavila konkurencija. No, ni njoj ni Nicky ne da se prolaziti beskrajno dug postupak raskidanja članstva i pronalaženja novog mjesta. To je postalo njihovo tjedno susretište. Prošlo je već nekoliko godina otkada su jedna kraj druge dahtale na sobnim biciklima i podvrgavale se uslugama dvadesetogodišnjih osobnih trenera koji su se prema njima odnosili sa sažaljenjem. Sada, nakon nekoliko isprekidanih pruga duž malenog bazena, četrdeset minuta sjede u kadi s toplom vodom ili u sauni i pričaju, uvjeravajući se da je to „dobro za kožu".

Nicky kasni: priprema se za kongres u Južnoj Africi i nešto ju je zadržalo. Nikada ne komentiraju kada jedna od njih kasni: podrazumijeva se da se to događa, da se ne prigovara zbog neugodnosti izazvanih poslom. Osim toga, Ellie zapravo nikada nije shvatila čime se Nicky bavi.

- Hoće li ondje biti vruće? - Stavlja ručnik na vrelu klupu u sauni dok Nicky briše oči. - Mislim da hoće. Al' nisam sigurna koliko ću moći uživati u tome. Nova šefica je

radoholičarka. Nadala sam se da ću nakon toga moći dobiti tjedan dana dopusta, ali ona kaže da me ne može poštedjeti.

- Kakva je ona? - Ma, u redu je, ne ponaša se kao da ima muda ili nešto slično, ali doista mnogo radi i nije joj

jasno zašto i mi ostali to ne bismo činili. Voljela bih da nam se stari Richard vrati. Voljela sam duge pauze za ručak petkom.

- Ne poznajem nikoga tko u današnje vrijeme ima dovoljno dugu pauzu za ručak. - Osim vas novinara. Mislila sam da svoje kontakte stalno vodiš na ručkove na kojima se puno

pije. - Aha. Ne s mojom šeficom za vratom. - Prepričava joj priču s jutarnjim sastankom, a Nicky

suosjećajno prevrće očima. - Budi pažljiva. Zvuči kao da te promatra. Hoće li s tim prilogom biti sve u redu? Hoćeš li je se

tako riješiti? - Ne znam što će biti s tim. I osjećam nelagodu što ću iskoristiti dio tog materijala. - Trlja

stopalo. - Pisma su krasna. I doista moćna. Da je meni tko napisao takvo pismo, ne bih željela da bude objavljeno.

Dok to govori, čuje Roryjev glas i otkriva da više nije sigurna u ono što misli. Nije bila pripremljena na to da će mu ideja o objavljivanju pisama biti toliko odbojna. Naviknuta je na to da u Nationu svi imaju slično mišljenje. Novine su najvažni je. Stara škola.

- A ja bih to imala potrebu napuhati i staviti na oglasnu ploču. Ne znam nikoga tko u današnje vrijeme dobiva ljubavna pisma - kaže Nicky. - Dobivala ih je moja sestra kada se njezin zaručnik preselio u Hong Kong, još u devedesetima, barem dva tjedno. Jednom mi ih je pokazala. - Frkće. - No, pazi sad, uglavnom joj je pisao o tome kako mu nedostaje njezina guza.

Prestaju se smijati jer neka žena ulazi u saunu. Razmjenjuju ljubazne osmijehe, a žena se smješta na najvišu klupu, pažljivo polažući ručnik ispod sebe.

- O, prošlog sam vikenda vidjela Douga. - Kako je on? Je 1' uspio Leni napraviti dijete? - Zapravo je pitao za tebe. Brine se da te naljutio. Kaže da ste se posvađali. Ellie su se oči napunile znojem i počele je peći zbog ostataka maškare. - Ma, u redu je. On

samo... - Gleda u ženu na gornjoj klupi. — On živi u drugom svijetu. - U svijetu u kojemu nitko nikada nije imao aferu. - Ispao je prilično... kritičan. Posvađali smo se zbog Johnove žene. - Zašto zbog nje? Ellie se zbunjeno okreće na ručniku. Ne brinite se zbog mene - čuje se ženin glas od gore. - Sve što ovdje čujem ovdje i ostaje. - Smije

se, a one ljubazno uzvraćaju osmijeh. Ellie govori tiše. - Posvađali smo se oko toga koliko bih ja njezine osjećaje trebala uzimati u

obzir. - Meni se čini da se o tome treba brinuti John.

175

- Naravno, ali znaš Douga. Najdivniji muškarac na svijetu. - Ellie miče kosu s lica. - On je u pravu, Nicky, ali ja nju i ne poznajem. Za mene ona kao da nije stvarna osoba. I zašto bi me trebalo zanimati što se s njom zbiva? Njoj pripada nešto što doista silno, silno želim, ono nešto što bi me usrećilo. A ona ne može toliko biti zaljubljena u njega ako toliko malo pažnje posvećuje onomu što on treba i želi, zar ne? Mislim, da su sretni, on ne bi bio sa mnom ili?

Nicky kima glavom. - Ne znam. Mojoj je sestri trebalo šest mjeseci da nakon porođaja dođe k sebi.

- Njegovo najmlađe dijete ima gotovo dvije godine. - Više osjeća nego što vidi Nickyino podrugljivo slijeganje ramenima. To je trajna odlika dobrih prijatelja. Nikada te ne bi pustili da se neopaženo izvučeš.

- Znaš, Ellie - kaže Nicky, spuštajući se u ležeći položaj i stavljajući ruke ispod glave - ja ti u tom moralnom smislu nikada ne bih prigovarala, ali ti ne izgledaš sretno.

Onaj obrambeni grč. - Sretna sam. Nicky podiže obrvu. - U redu. Sretnija sam i nesretnija nego što sam ikada bila u nekom odnosu, ako to ima smisla. Za razliku od svoje dvije najbolje prijateljice, Ellie nikada nije živjela s muškarcem. Dok nije

napunila trideset godina, o braku i djeci - to je uvijek išlo zajedno - razmišljala je kao o nečemu čemu će se posvetiti poslije u životu, nakon što razvije karijeru, a slično je razmišljala i o umjerenom konzumiranju alkohola i uplaćivanju u mirovinski fond. Nije željela završiti kao neke djevojke iz njezine škole koje su u kasnim dvadesetima iscrpljene gurale dječja kolica i financijski bile ovisne o muževima koje su, tako se barem činilo, prezirale.

Njezin posljednji dečko žalio se da je najveći dio vremena dok su bili u vezi proveo slijedeći je dok je trčala s jednog mjesta na drugo, „lajući na mobitel". Još ga je više ljutilo što je njoj to bilo zabavno. No otkad je napunila tridesetu, postalo joj je malo manje zabavno. Kada ih je posjećivala u Derbyshireu, njezini su se roditelji silno trudili da ne spominju dečke, čak toliko da se to pretvorilo u još jedan oblik pritiska. Dobro joj je samoj, govori njima i drugima. I to je bilo istina, sve dok nije upoznala Johna.

- Je 1' oženjen, ljubavi? - pita žena, kroz paru. Ellie i Nicky upitno se pogledaju. - Da - kaže Ellie. - Ako ćeš se zbog toga osjećati bolje, ja sam se zaljubila u oženjenog muškarca i sljedećeg

utorka slavimo četvrtu godišnjicu braka. - Čestitamo - kažu u isti glas, Ellie svjesna da to možda, s obzirom na okolnosti, i nije

najprikladnija riječ. - Silno smo sretni. Naravno, njegova kći ne želi više s njim razgovarati, no to je u redu. Mi smo

sretni. - Koliko mu je trebalo da napusti ženu? - pita Ellie, podižući se u sjedeći položaj. Žena veže kosu u rep. Nema cice, a on je ipak zbog nje ostavio ženu. - Dvanaest godina - odgovara. - To je značilo da nećemo moći imati djecu ali, kao što sam

rekla, vrijedilo je. Vrlo smo sretni. - Drago mi je zbog vas - kaže Ellie dok se žena spušta s klupe. Staklena se vrata otvaraju,

puštajući unutra hladan zrak dok ona izlazi, zatim ostaju samo njih dvije, sjedeći u vreloj i zamračenoj kabini.

Nastupa kratkotrajna šutnja. - Dvanaest godina - kaže Nicky brišući lice ručnikom. - Dvanaest godina, otuđena kći i bez

djece. Pa, sigurna sam da se od toga osjećaš puno bolje.

Dva dana poslije zvoni telefon. Devet i petnaest je ujutro i ona sjedi za svojim stolom, ustaje da se javi kako bi njezina šefica vidjela da je u uredu i da radi. Kada Melissa dolazi na posao? Čini se da u redakciju Posebnih priloga prva dolazi i posljednja odlazi, a ipak su joj kosa i šminka uvijek savršene, a odjeća pomno izabrana. Ellie se čini da u šest ujutro vježba s osobnim trenerom, a da sat vremena poslije odlazi na frizuru u neki ekskluzivni frizerski salon. Ima li Melissa privatni život? Netko je jedanput spomenuo malenu kćer, no Ellie je to teško povjerovati.

176

- Posebni prilozi - kaže, odsutno gledajući u stakleni ured. Melissa razgovara na telefon, hodajući gore-dolje, jednom rukom gladeći kosu.

- Je li ovo broj na koji mogu dobiti Ellie Haworth? - Kristalan glas, relikvija iz prošlog doba. - Da, to sam ja. - Ah, vjerujem da ste mi vi poslali pismo. Moje je ime Jennifer Stirling.

177

žena muškarcu u pismu

178

19.

Hoda žustro, spuštene glave zbog kiše koju nosi vjetar, proklinjući sebe što nije mislila dovoljno unaprijed da ponese kišobran. Taksiji voze iza autobusa zamagljenih prozora i pritom u dražesnim lukovima šalju mlazove vode preko rubnjaka. U St Johns Woodu je, kišno je subotnje poslijepodne i ona pokušava ne misliti na bijeli barbadoski pijesak, na široki dlan posut pjegama koji na ženski vrat nanosi kremu za sunčanje. Ta joj se slika bolno često javlja u mislima, i to već šest dana otkada je John otišao. Ružno vrijeme čini se kao neka kozmička šala na njezin račun.

Blok velikih kuća uzdiže se na sivom i širokom pločniku, zasađenom stablima. Uspinje se uz kamene stube, zvoni na broju osam i čeka, nestrpljivo skakućući s jedne mokre noge na drugu.

- Molim? - glas je jasan, zvuči manje staro nego što je zamišljala. Zahvaljuje bogu što je Jennifer Stirling predložila današnji dan: pomisao na provođenje cijele subote bez posla, bez prijatelja koji su se svi činili zaposlenima, bila je užasavajuća. Opet ruka s pjegama.

- Ellie Haworth. Vezano uz vaša pisma. - Ah, uđite. Ja sam na četvrtom katu. Možda ćete morati malo pričekati dizalo. Strašno je sporo. U takve zgrade ona rijetko ulazi, u dijelu je grada koji jedva da poznaje; njezini prijatelji žive u

novogradnjama s malim sobama i podzemnim garažama ili u dvoetažnim stanovima koji su poput torte na kat ugurani u viktorijanske kuće u nizu. Taj blok kuća govori o dugogodišnjoj tradiciji bogatstva, neosjetljivoj na pomodnost. Zbog nje misli na riječ „matrona" - John bi je mogao iskoristiti - i smiješi se.

Hodnik je prekriven tepihom tamnotirkizne boje koja pripada nekom drugom vremenu. Mjedena ograda uz četiri mramorne stube nosi duboku patinu nastalu čestim poliranjem. Nakratko pomišlja na zajednički prostor u svojem bloku, s gomilama zaboravljene pošte i nemarno ostavljenim biciklima.

Dizalo se impozantno penje do četvrtog kata, škripeći i koturajući se, i ona izlazi na hodnik obložen pločicama.

- Dobar dan? - Ellie vidi otvorena vrata. Poslije nije sigurna što je zamišljala: pogrbljenu staricu sa sjajnim očima, s lijepim šalom možda,

u kući punoj malenih keramičkih životinja. Jennifer Stirling nije ta žena. Možda je u šezdesetima, no tijelo joj je vitko i uspravno, jedino srebrna kosa ošišana na bob sa šiškama sa strane daje naslutiti njezinu pravu dob. Odjevena je u tamnoplavi džemper od kašmira i vunenu jaknu s remenom i dobro krojene hlače koje više podsjećaju na Dries van Noten nego na M&-S. Smaragdno zeleni šal omotan joj je oko vrata.

- Gospođica Haworth? Osjeća da ju je žena promatrala, možda procjenjivala, prije nego što je izgovorila njezino ime. - Da. - Ellie pruža ruku. - Molim vas, zovite me Ellie. Ženino se lice malo opušta. Kakav god da je bio test, čini se da ga je, barem zasada, prošla. -

Uđite. Dolazite li izdaleka? Ellie za njom ulazi u stan. Još jedanput otkriva da je imala pogrešna očekivanja. Nema

drangulija u obliku životinjskih figurica. Soba je golema, svijetla, oskudno namještena. Na blijedom drvenom podu nalazi se nekoliko velikih perzijskih sagova, a između dvaju damastnih kauča stoji stakleni stolić za kavu. Ostali komadi namještaja eklektični su i probrani: stolac za koji sluti da je skupocjen, modernog danskog dizajna, malen antikni stol s intarzijama od orahovine. Obiteljske fotografije, malena djeca.

- Imate prekrasan stan - kaže Ellie, koja nikada nije obraćala posebnu pozornost na unutarnji dizajn, no iznenada zna kako želi živjeti.

179

- Lijep je, zar ne? Preselila sam se ovdje... šezdeset osme, mislim. U ono je vrijeme to bio prilično ofucan stari blok, no meni se činilo da bi to bio lijep kraj u kojemu će moja kći odrastati kad već mora živjeti u velegradu. S onog prozora možete vidjeti Regentov park. Mogu li uzeti vaš kaput? Želite li šalicu kave? Izgledate strašno pokislo.

Ellie sjeda dok Jennifer Stirling nestaje u kuhinji i očito puni aparat za kavu. Na zidovima, u najsvjetlijoj bež nijansi, visi nekoliko velikih predstavnika moderne umjetnosti. Ellie susreće pogled Jennifer Stirling dok se vraća u sobu i shvaća da je ne iznenađuje što je u nepoznatom autoru pisama mogla izazvati toliku strast.

Među fotografijama na stolu nalazi se jedna koja prikazuje nevjerojatno lijepu ženu, u pozi kao za fotografiju Cecila Beatona16; zatim, možda nekoliko godina poslije, ta se ista žena naginje iznad novorođenčeta s izrazom koji otkriva iscrpljenost, strahopoštovanje i ushit, naizgled zajednički svim mladim majkama. Njezina kosa, iako je tek rodila, savršeno je uređena.

- Vrlo je ljubazno od vas što ste prošli svu ovu muku. Moram priznati, vaše me pismo zaintrigiralo. - Ispred nje se pojavljuje šalica kave, a Jennifer Stirling sjeda na suprotnu stranu, miješajući svoju kavu malenom srebrnom žličicom na čijem se kraju nalazi emajlirano crveno zrno kave. Isuse, pomišlja Ellie. Ima uži struk od mene.

- Zanima me o kojim se pismima radi. Mislim da već godinama ništa nisam slučajno bacila. Uglavnom sve uništim. Moj računovođa prošlog mi je Božića kupio jedan od onih paklenih strojeva.

- Pa, zapravo ih nisam pronašla ja. Moj je prijatelj sređivao arhiv u novinama Nation i ondje je pronašao jedan fascikl.

Držanje Jennifer Stirling se mijenja. - I u njemu je bilo ovo. Ellie stavlja ruku u torbu i pažljivo izvlači plastičnu omotnicu s tri ljubavna pisma. Promatra

lice gospođe Stirling dok ih uzima od nje. -Poslala bih vam ih poštom - nastavlja - ali... Jennifer Stirling sa strahopoštovanjem objema rukama drži pisma. - Nisam bila sigurna... što... pa, hoćete li ih željeti vidjeti. Jennifer šuti. Iznenada osjećajući

nervozu, Ellie ispija gutljaj iz svoje šalice. Ne zna koliko dugo ondje sjedi, ispijajući kavu, ali gleda ustranu iako ne zna zašto. - Oh, jako ih želim. Kada diže pogled, shvaća da se nešto dogodilo s Jenniferinim izrazom lica. Ne plače, ali oči joj

izgledaju umorno, kao oči osobe pritisnute snažnim emocijama. - Pročitali ste ih, uzet ću ih. Ellie shvaća da crveni. - Žao mi je. Bila su u fasciklu s nečim što s njima nije bilo ni u kakvoj

vezi. Nisam znala da ću pronaći osobu kojoj pripadaju. Mislim da su prekrasna - dodaje s nelagodom.

- Jesu, zar ne? Pa, Ellie Haworth, nema mnogo toga što me u ovim godinama može iznenaditi, no vama je to danas uspjelo.

- Zar ih nećete pročitati? - Ne moram. Znam što piše u njima. Ellie je davno naučila da je najvažnija novinarska vještina znati kada ne reći ništa. No sada

osjeća sve veću nelagodu dok gleda tu staru ženu koja je na neki način nestala iz sobe. - Žao mi je - kaže pažljivo kada tišina postane nepodnošljiva - ako sam vas uznemirila. Nisam bila sigurna što učiniti budući da nisam znala kakva je vaša...

- ...situacija - dovršava Jennifer. Smiješi se i Ellie ponovno shvaća kako ima lijepo lice. - To je bilo vrlo diplomatično od vas, no ta pisma ne mogu izazvati stid. Moj je suprug davno umro. To je nešto što vam nikada ne kažu o starosti. - Ironično se smješka. - Da muškarci umiru mnogo prije žena.

Neko vrijeme slušaju kišu, škripanje kočnica autobusa na ulici. - Pa - kaže gospođa Stirling - recite mi nešto, Ellie. Što vas je natjeralo da prođete sve to da biste

mi vratili ta pisma?

16 Britanski fotografi dizajner, nap. prev.

180

Ellie razmišlja treba li spomenuti prilog. Intuicija joj govori da ne treba. - Zato što nikada nisam pročitala ništa slično? Jennifer Stirling pozorno je promatra. - I... i ja imam ljubavnika - kaže, ne znajući zašto je to spomenula. - Ljubavnika? - On je... oženjen. - Aha, pa ste se prepoznali u tim pismima. - Da. U cijeloj toj priči koja govori o tome da želiš nešto što ne možeš imati. I o tome da nikada

ne možeš govoriti o tome što doista osjećaš. - Sada gleda u pod, govori si u krilo. - Muškarac s kojim sam u vezi, John... zapravo, ne znam što misli. Ne razgovaramo o tome što se događa među nama.

- Mislim da je to čest slučaj - primjećuje gospođa Stirling. - Ali vaš je ljubavnik izražavao svoje osjećaje. Boot je bio otvoren. - Da. - Opet je izgubljena u drugom vremenu. - Sve mi je rekao. Nevjerojatno je primiti takvo

pismo. Znati da si potpuno voljena. Oduvijek je bio iznimno dobar s riječima. Kiša nakratko počinje snažno pljuštati i udara o prozore, a ljudi na ulici viču. - Pomalo sam bila opsjednuta vašom ljubavnom aferom, ako to ne zvuči previše čudno.

Očajnički sam željela da budete zajedno. Moram pitati, jeste li... jeste li se ponovno susreli? Suvremeni rječnik ovdje se čini pogrešnim, neprikladnim i Ellie se iznenada osjeća nesigurnom.

Nešto je pokvareno u tome što je pitala, misli. Prešla je granicu. Upravo u trenutku kada se Ellie sprema ispričati i krenuti, ona progovara: - Ellie, želite li još

jednu šalicu kave? - pita. - Mislim da nema smisla da krenete dok vani tako pljušti.

Jennifer Stirling sjedi na kauču prekrivenom svilenim prekrivačem, s kavom koja joj se hladi na krilu i pripovijeda priču o mladoj ženi u južnoj Francuskoj, o suprugu koji, prema njezinim riječima, vjerojatno nije bio ništa gori od svojih suvremenika. Bio je to čovjek svojega vremena, koji se nije znao izražavati, za kojega je izražavanje emocija bilo znakom slabosti i nedoličnosti. I priča o njegovoj suprotnosti, mrzovoljnu, tvrdoglavu, strastvenu, bolesnu čovjeku koji ju je uznemirio već prve noći kada ga je upoznala na večeri osvijetljenoj mjesečinom.

Ellie sjedi ushićena, zamišljajući slike na temelju onoga što sluša, pokušavajući ne misliti na magnetofon, koji je uključen u njezinoj torbi. No više se ne osjeća pokvareno. Gospođa Stirling živo pripovijeda, kao da izgovara priču koju je desetljećima željela ispričati. Kaže da je to priča koju je sklopila tijekom godina i Ellie je, iako ne razumije sasvim sve što joj govori, ne želi prekidati i moliti za objašnjenja.

Jennifer Stirling priča o tome kako je iznenada izgubila interes za svoj raskošni život, o besanim noćima, o osjećaju krivnje, o zastrašujućoj i neporecivoj privlačnosti nečeg zabranjenog, o užasnoj spoznaji da je život kojim živiš možda pogrešan. Dok govori, Ellie grize nokte, pitajući se razmišlja li i John tako, upravo sada, na nekoj udaljenoj, suncem obasjanoj plaži. Kako može voljeti svoju ženu, a s njom činiti to što čini? Kako može ne osjećati privlačnost?

Priča postaje mračnija, glas tiši. Sluša o automobilskoj nesreći na mokroj cesti, o smrti nevina čovjeka, i o četiri godine koje je kao u snu provela u braku, živa samo zbog tableta i rođenja kćeri.

Jennifer prekida priču, poseže iza sebe i pruža Ellie okvir s fotografijom. Visoka plava žena stoji u kratkim hlačama, pokraj nje muškarac koji je grli. Dvoje djece i pas sjede pod njezinim bosim nogama. Izgleda kao manekenka iz reklame Calvina Kleina. - Esmé vjerojatno nije mnogo starija od vas - kaže. - Živi u San Franciscu sa svojim mužem, liječnikom. Vrlo su sretni. - S ironičnim osmijehom dodaje - koliko ja znam.

- Zna li ona za pisma? - Ellie pažljivo vraća okvir na stolić za kavu, pokušavajući suzbiti ljubomoru na genetiku, i očito zavidan život nepoznate joj Esmé.

Ovaj put gospođa Stirling oklijeva prije nego što progovori. - Ovo još nikome nisam ispričala. Koja bi kći željela čuti da je njezina majka bila zaljubljena u bilo koga drugog osim u njezina oca?

A onda pripovijeda o slučajnom susretu nakon mnogo godina, o izuzetnom šoku otkrivanja da je sve zapravo u redu. - Možete li to razumjeti? Tolike sam godine osjećala da nisam na pravom

181

mjestu... A onda se pojavio Anthony. I ja sam imala taj osjećaj. - Prstima se dodiruje po prsnoj kosti. - Da sam kod kuće. Da je to on.

- Da - kaže Ellie. Sjedi na rubu kauča. Lice Jennifer Stirling svijetli. Iznenada, Ellie može vidjeti kako je izgledala kada je bila mlada. -Znam taj osjećaj.

- Strašno je, naravno, bilo to što kada sam ga ponovno pronašla, nisam mogla otići s njim. U onim je danima rastava bila nešto posve drugo, Ellie. Nešto strašno i užasno. Znala sam da bi me suprug uništio da sam pokušala otići. I nisam mogla ostaviti Esmć. On - Anthony - ostavio je svoje dijete i mislim da se nikada zapravo nije od toga u potpunosti oporavio.

- Dakle, nikada zapravo niste napustili supruga? - Ellie osjeća sve dublje razočaranje. - Jesam, zahvaljujući tom fasciklu koji ste pronašli. Moj je muž imao smiješnu staru tajnicu,

nešto nešto. - Pravi grimasu. - Nikada nisam mogla zapamtiti njezino ime. - Mislim da je bila zaljubljena u njega. A onda, iz nekog razloga, dala mi je materijal koji ga je mogao uništiti. Znao je da mi ne može ništa nakon što sam dobila te dokumente.

Opisuje susret s neimenovanom tajnicom, šok njezina muža kada mu je u uredu otkrila što je doznala.

„Dokumenti o azbestu." U Ellieinu stanu činili su se tako neopasnima. Vrijeme i promjena perspektive oduzeli su im moć.

- Naravno, u ono vrijeme nitko nije znao da je azbest štetan. Mislili smo da je to izvanredna tvar. Bio je stravičan šok otkriti da je Laurenceova tvrtka uništila tolike živote. Zbog toga sam nakon njegove smrti osnovala zakladu. Da pomognem žrtvama. Evo. - Iz pisaćeg stola vadi letak. U njemu su detalji o programu davanja pravne pomoći onima koji su na radnom mjestu oboljeli od mezotelioma. - U zakladi više nema mnogo novca, no još nudimo pravnu pomoć. Imam prijatelje među pravnicima koji pomažu besplatno, ovdje i u inozemstvu.

- Ipak ste dobili novac od muža? - Da. To je bio naš dogovor. Zadržala sam njegovo ime i postala jedna od onih prilično

povučenih žena koje nikada ni na što nisu pratile svoje muževe. Svi su pretpostavili da sam se iz društva povukla da bih odgajala Esmé. To u ono vrijeme nije bilo neobično. On je na sva društvena događanja jednostavno vodio ljubavnicu. - Smije se, tresući glavom. - U ono su vrijeme vladali nevjerojatni dvostruki standardi.

Ellie zamišlja kako na nekoj promociji drži Johna ispod ruke. Uvijek je pazio da je u javnosti ne dodiruje, da ne bi otkrio da su u vezi. Potajno se nadala da će ih negdje uhvatiti dok se ljube ili da je njihova strast toliko očita da će postati predmetom opasnog ogovaranja.

Diže pogled i otkriva da je Jennifer Stirling gleda. - Ellie, želite li još kave? Pretpostavljam da se nikamo ne žurite?

- Ne. To bi bilo lijepo. Želim znati što se dogodilo. Izraz lica Jennifer Stirling mijenja se. Osmijeh nestaje. Nakratko vlada tišina. - On se vratio u Kongo - kaže. Običavao je putovati na najopasnija mjesta. U ono su se vrijeme

bijelcima ondje događale ružne stvari, a on nije bio posve dobro... - Kao da više ne govori Ellie. - Muškarci su često krhkiji nego što se čine, zar ne?

Ellie to probavlja, pokušavajući ne osjetiti teško razočaranje koje kao da je ta informacija izazvala. To ni je tvoj život, odlučno si ponavlja. To ne mora bit i tvoja tragedi ja. - Kako se zvao? Pretpostavljam da nije bilo Boot.

- Ne. To je bila naša mala šala. Jeste li čitali Evelyna Waugha? Pravo mu je ime bilo Anthony O'Hare. Zapravo, čudno je to, pričati o svemu tome nakon toliko vremena. On je bio ljubav mog života, a nemam nijednu njegovu fotografiju, samo nekoliko sjećanja. Da nemam ta pisma, možda bih pomislila da sam sve to izmislila. Zato je to što ste mi ih donijeli natrag neprocjenjiv dar.

- Ellie u grlu raste knedla. Telefon zvoni, prekinuvši ih u mislima. - Ispričajte me - kaže Jennifer. Odlazi u hodnik, javlja se na telefon i Ellie čuje da odgovara,

glasom koji odmah postaje smiren, obojen službenom distancom. - Da - govori. - Da, još uvijek. Kada mu je postavljena dijagnoza?... Jako mi je žao...

182

Ellie zapisuje ime na blok i vraća ga u torbu. Provjerava je li magnetofon još uvijek uključen, a mikrofon na dobrom mjestu. Zadovoljna, sjedi ondje još nekoliko minuta, gleda obiteljske fotografije i shvaća da će Jennifer još neko vrijeme razgovarati. Ne čini se pošteno požurivati nekoga tko boluje od plućne bolesti. Otkida stranicu iz bloka, na brzinu piše poruku i uzima svoj kaput. Odlazi do prozora. Vani, vrijeme se smirilo, a barice na pločniku odražavaju nebesko plavetnilo. Zatim odlazi do vrata i stoji ondje s porukom.

- Ispričajte me na trenutak - Jennifer dlanom prekriva slušalicu. -Žao mi je - kaže. - Ovo će najvjerojatnije potrajati. - Njezin glas da je do znanja da njihov razgovor danas neće biti dovršen. - Netko treba zatražiti naknadu.

- Možemo li ponovno razgovarati? - Ellie pruža papir. - Moji podaci su ovdje. Doista želim znati...

Jennifer kima, napola usredotočena na telefon. - Da. Naravno. To je najmanje što mogu učiniti. Hvala vam još jedanput, Ellie.

Ellie se okreće da krene. Kaput je prebacila preko ruke. Zatim, dok Jennifer podiže slušalicu do uha, okreće se natrag. - Recite mi samo još nešto na brzinu. Kada je ponovno otišao, Boot, što ste učinili?

Jennifer Stirling spušta slušalicu, a oči su joj blage i jasne. - Otišla sam za njim

183

muškarac ženi u pismu, 1960.

184

20.

- Gospođo? Želite li piće? Jennifer je otvorila oči. Već je sat vremena čvrsto stiskala naslon za ruke sjedala u zrakoplovu

BOAC-a17 koji se propinjao na putu do Kenije. Nikada nije dobro podnosila letenje, no stalne turbulencije povećavale su napetost tako da su i iskusni putnici na relacijama do Afrike sa svakim udarcem stiskali čeljust. Drhtala je dok je poskakivala na sjedalu, a iz stražnjeg dijela zrakoplova čula se prestrašena kuknjava. Miris užurbano zapaljenih cigareta u zrakoplovu stvorio je dimnu zavjesu.

- Da - rekla je. - Hvala. - Dat ću vam duplo - rekla je stjuardesa, namigujući. - Bit će to skokovito putovanje. U jednom je gutljaju ispila pola čaše. Oči su joj bile pune neustrašivosti nakon putovanja koje je

sada trajalo gotovo četrdeset osam sati. Nekoliko noći prije puta provela je besano, razmišljajući, pitajući se je li to što namjerava učiniti ludost kao što su naizgled svi mislili.

- Želite li jednu od ovih? - Poslovni čovjek koji je sjedio kraj nje pružio joj je limenku s otvorenim poklopcem. Ruke su mu bile goleme, a prsti nalik na sušene kobasice.

- Hvala vam. Što je to? Mentol-bomboni? - upitala ga je. Nasmiješio se ispod svojih bijelih, gustih brkova. - O, ne. - Imao je jak naglasak. Južnoafrički. - To je za smirivanje živaca. Možda poslije budete zahvalni na njima.

Ona povlači ruku. - Neću, hvala vam. Netko mi je jednom rekao da se zračnih turbulencija ne treba bojati.

- Imao je pravo. Treba se čuvati turbulencija na tlu. Kada se nije nasmijala, zagledao se na trenutak u nju. - Kamo putujete? Safari? - Ne. Moram uhvatiti let za Stanleyville. Rekli su mi da ne postoji izravan let iz Londona. - Kongo? Zašto želite onamo? - Pokušavam pronaći prijatelja. Glas mu je bio pun nevjerice. - Kongo? - Da. Gledao ju je kao da je luda. Malo se ispravila u sjedalu, privremeno popuštajući stisak na

naslonu za ruke. - Ne čitate novine? - Malo, ali nisam već nekoliko dana. Bila sam... vrlo zaposlena. - Vrlo zaposleni, ha? Draga gospođo, mislim da bi bilo najbolje da se okrenete i vratite ravno u

Englesku. - Tiho se nacerio. - Prilično sam siguran da nećete stići do Konga. Okrenula se od njega i kroz prozor zrakoplova zagledala se u oblake i udaljene, snijegom

prekrivene planinske vrhove ispod njih. Nakratko se zapitala postoji li ikakva vjerojatnost da je upravo u tom trenutku Anthony negdje tri tisuće metara ispod nje. Nemate pojma koliki sam već put prešla, nijemo je odgovorila svojem susjedu.

Dva tjedna prije Jennifer Stirling izišla je, spotičući se, iz ureda Nationa, zastala na stubama držeći bucmastu ruku svoje kćeri i shvatila da ne zna što će sljedeće učiniti. Zapuhao je oštar vjetar, noseći lišće niz slivnike, a njihova besciljna putanja odražavala je i njezinu. Kako je Anthony mogao nestati? Zašto joj nije ostavio poruku? Prisjetila se njegove boli u hotelskom predvorju i bojala se da zna odgovor. Riječi debelog novinara bile su joj u glavi. Činilo se da se svijet ljulja i na trenutak je pomislila da će se onesvijestiti.

Zatim se Esmé požalila da mora na zahod. Konkretna potreba malog djeteta trgnula ju je iz misli i vratila u stvarnost.

Rezervirala je sobu u Regentu, gdje je on bio odsjeo, kao da je neki maleni dio nje vjerovao da će je ondje lakše naći odluči li se vratiti. Morala je vjerovati da će je željeti vidjeti, da će željeti znati da je napokon slobodna.

17 Britanska zrakoplovna tvrtka, nap. prev.

185

Jedina slobodna soba bio je apartman na četvrtom katu i brzo ga je odlučila uzeti. Laurence se neće usuditi okolišati oko novca. I dok je Esmé sretno sjedila ispred golema televizora, povremeno prekidajući gledanje skakanjem po velikom krevetu, ona je ostatak večeri provela hodajući gore-dolje, ljutito razmišljajući, pokušavajući shvatiti kako da pošalje poruku čovjeku koji se nalazio negdje na golemom području Srednje Afrike.

Konačno, dok je Esmć spavala kraj nje, skvrčena ispod hotelskog popluna s palcem u ustima, Jennifer je ležala gledajući je u hotelskom krevetu, slušajući gradske zvuke, boreći se sa suzama nemoći i pitajući se može li mu, bude li dovoljno snažno mislila, telepatski poslati poruku. Boot, molim te, čuj me. Trebam te, vrat i se. Ne mogu ovo sama.

Najveći dio drugog i trećeg dana provela je usredotočena na Esmé, vodeći je u Prirodoslovni muzej, na čaj u Fortnum & Mason. Odjeću su kupovale u Ulici Regent - nije bila dovoljno organizirana da ono što su ponijele sa sobom pošalje u hotelsku praonicu - i večerale sendviče s pečenom piletinom na srebrnom pladnju u sobi. S vremena na vrijeme Esmé bi pitala gdje su gospođa Cordoza ili tatica, a Jennifer bi je uvjerila da će ih vrlo brzo vidjeti. Bila je zahvalna na nizu malih, uglavnom jednostavnih zahtjeva svoje kćeri, na kolotečini koju je nametalo ispijanje čaja, kupanje i odlazak na spavanje. No kada bi malena djevojčica zaspala, zatvorila bi vrata spavaće sobe i preplavio bi je užasan strah. Što je uč ini la? S prolaskom svakog sata golemost - i uzaludnost - onoga što je učinila strašno ju je mučila. Odbacila je svoj život, kći preselila u hotelsku sobu - a zbog čega?

Još je dvaput nazvala Nation. Razgovarala je s osornim muškarcem golema trbuha; sada je prepoznala njegov glas, njegov odsječeni način govora. Rekao joj je da će prenijeti poruku čim mu se O'Hare javi. Drugi je put imala snažan osjećaj da joj ne govori istinu.

- Ali, već je morao stići onamo, zasigurno. Nisu li svi novinari na istom mjestu? Ne može li mu tko proslijediti poruku?

- Nisam ja socijalna radnica. Rekao sam vam da ću prenijeti poruku, i to ću i učiniti, no ondje je ratna zona. Pretpostavljam da ima drugih problema o kojima mora razmišljati.

I onda bi se veza prekinula. Apartman je postao izolirani mjehurić, jedini posjetitelji sobarica i hotelski paž koji je obavljao

dostavu. Nije se usuđivala nikoga nazvati, ni svoje roditelje ni prijatelje, još uvijek ne znajući kako da se opravda. Jedva je jela, jedva spavala. Dok je gubila samopouzdanje, strah je postajao sve većim.

Postajala je sve uvjerenija da ne može ostati sama. Kako će preživjeti? Nikada ništa nije sama radila. Laurence bi se pobrinuo da ostane izolirana. Roditelji bi je se odrekli. Borila se s nagonom da naruči alkohol koji bi zatomio sve jači osjećaj katastrofe, a sa svakim danom koji je prolazio glasić koji joj je odjekivao u glavi postajao je sve glasniji: Uvijek se možeš vrat i t i Laurenceu. Što bi drugo mogla učiniti žena poput nje koja se samo znala dotjerivati?

S takvim usponima i padovima, u nadrealnom faksimilu običnog života prolazili su dani. Šestog je dana telefonirala kući, pretpostavljajući da će Laurence biti na poslu. Gospođa Cordoza javila se na drugo zvono i osjetila je tugu zbog njezina očitog stresa.

- Gdje ste, gospođo Stirling? Dopustite mi da vam donesem stvari. Dopustite mi da vidim Esmé. Strašno sam se zabrinula.

Jennifer je osjetila olakšanje. Za manje od sat vremena domaćica je bila u hotelu s kovčegom punim njezinih stvari.

Gospodin Stirling, rekla joj je gospođa Cordoza, nije rekao ništa osim da u sljedećih nekoliko dana nikoga ne treba očekivati u kući. - Zamolio me da spremim radnu sobu. A kada sam zavirila unutra... - ruku je nakratko stavila na lice - ...nisam znala što bih mislila.

- Sve je u redu. Doista. - Jennifer se nije mogla natjerati da objasni što se dogodilo. - Bit će mi drago da vam pomognem na bilo koji način - nastavila je gospođa Cordoza - ali

mislim da on... Jennifer joj je stavila ruku na rame. - Sve je u redu, gospođo Cordoza. Vjerujte mi, mi bismo

voljele da budete s nama. No mislim da bi to bilo teško izvedivo. Osim toga, Esmé će, jednom kada

186

se sve smiri, vrlo često morati posjećivati oca i stoga bi možda za sve bilo najbolje da vi budete ondje da pripazite na nju.

Esmé je gospođi Cordoza pokazala svoje nove stvari i popela joj se u krilo da se mazi. Jennifer je naručila čaj i dvije su se žene čudno nasmijale dok je Jeniffer svojoj domaćici točila čaj u obratu njihovih bivših uloga.

- Mnogo vam hvala što ste došli - rekla je Jennifer kada je gospođa Cordoza ustala da krene. Imala je osjećaj gubitka zbog njezina neizbježnog odlaska.

- Samo mi javite što ste odlučili. - Gospođa Cordoza obukla je kaput. Odmjereno je gledala u Jennifer, usta su joj bila napeta i odavala tjeskobu i Jennifer je, reagirajući nagonski, koraknula naprijed i zagrlila je. Gospođa Cordoza obuhvatila ju je i čvrsto zagrlila, kao da joj pokušava dati snagu, kao da je osjetila da joj to treba. Nekoliko su minuta tako stajale nasred sobe. Zatim je, možda malo posramljena, domaćica olabavila zagrljaj. Nos joj se zacrvenio.

- Ne vraćam se natrag - rekla joj je Jennifer, čuvši odjek svojih riječi. - Pronaći ću nam mjesto za život. Ali se neću vratiti.

Kimnula je glavom. - Nazvat ću vas sutra. - Napisala je nešto na komad hotelskog papira. - Možete mu reći gdje

sam. Vjerojatno je najbolje da zna. Te noći, nakon što je uspavala Esmé, Jennifer je nazvala sve novinske redakcije u Ulici Fleet i

pitala može li poslati poruku njihovim dopisnicima, ako bi kojim slučajem susreli Anthonyja u Srednjoj Africi. Nazvala je ujaka koji je nekoć ondje radio i zamolila ga da se prisjeti imena bilo kojeg tamošnjeg hotela. Preko međunarodnog operatera nazvala je dva hotela, jedan u Brazzavilleu, drugi u Stanleyvilleu, i kod recepcionara ostavila poruku. Jedan od njih žalosno joj je odgovorio: - Gospođo, ovdje nema bijelaca. U našem gradu vladaju sukobi.

- Molim vas - rekla je - samo zapamtite njegovo ime. Anthony O'Hare. Recite mu Boot. Znat će što to znači.

U novine je poslala još jedno pismo da mu ga proslijede:

Predala ga je na recepciji, ponavljajući si dok je to činila da je sad, kad ga je poslala, gotovo. Ne

smije razmišljati o njegovu putovanju, nekoliko sljedećih dana ili tjedana ne smije razmišljati gdje leži. Učinila je što je mogla i sada je vrijeme da se usredotoči na stvaranje novog života, da bude spremna kada jedna od brojnih poruka koje je poslala dođe do njega.

Gospodin Grosvenor ponovno se iscerio. Činilo se da to čini nesvjesno pa je to pokušala zanemariti. Bio je to jedanaesti dan.

- Molim vas da se ovdje potpišete - pokazao je prekrasno njegovanim prstom - i ovdje. I zatim, naravno, vaš se suprug treba ovdje potpisati. - Ponovno se iscerio dok su mu usne malo podrhtavale.

- Oh, morat ćete mu dokumente izravno poslati - odgovorila mu je. Čajana hotela Regent u kojoj su se nalazili bila je puna žena, umirovljenih muškaraca i svih onih koji su se odmarali od kupnje te srijede, tog vlažnog poslijepodneva.

- Oprostite? - Ne živim više sa svojim suprugom. Komuniciramo pismima. To ga je zapanjilo. Cerek je

nestao i zgrabio je papire koje je držao na krilu kao da pokušava posložiti misli. - Mislim da sam vam već dala njegovu kućnu adresu. Ovdje. -Pokazala mu je jedno pismo u

fasciklu. - A mi ćemo se moći useliti sljedećeg ponedjeljka, zar ne? Kći i ja umorne smo od hotelskog života.

187

Negdje vani, gospođa Cordoza odvela je Esmé na ljuljačke. Sada je svakodnevno dolazila, u vrijeme kada je Laurence bio u uredu. - Tako je malo posla u toj kući otkad vas nema - rekla joj je. Jennifer je vidjela da njezino lice obasja radost kada drži Esmé i osjetila je da joj se mnogo više sviđalo biti s njima u hotelu nego u praznoj kući na trgu.

Čelo gospodina Grosvenora namrštilo se. - Gospođo Stirling, mogu li samo utvrditi... Govorite li vi to meni da u nekretnini nećete živjeti s gospodinom Stirlingom? Pitam zbog toga što je vlasnik poštovanja vrijedan gospodin. On je stekao dojam da prostor iznajmljuje obitelji.

- I iznajmljuje ga obitelji. - Ali, upravo ste rekli... - Gospodine Grosvenor, za to kratkotrajno unajmljivanje plaćat ćemo dvadeset četiri funte

tjedno. Ja sam udana žena. Sigurna sam da će se čovjek poput vas složiti s tim da se nikoga, osim nas, ne tiče koliko će često, ako će uopće, moj suprug ondje boraviti.

Njegov podignuti dlan izražavao je pomirljivost, a koža oko ovratnika posula se crvenilom. Zamuckujući je počeo izgovarati ispriku: — Ma, samo...

Prekinuo ga je glas žene koja ju je žurno zvala po imenu. Jennifer se okrenula na stolcu i ugledala Yvonne Moncrieff koja se prikradala kroz napučenu kavanu, a svoj vlažni kišobran već je uspjela dodati zbunjenom konobaru. - Pa ti si ovdje!

- Yvonne, ja... - Gdje si bila? Nisam imala pojma što se događa. Prošlog sam tjedna izišla iz bolnice, a tvoja

prokleta domaćica ništa mi nije htjela reći. A onda Francis kaže... - prestaje govoriti, shvativši koliko je glasna. Čajana je utihnula, a lica oko njih izražavala su nestrpljivost.

- Gospodine Grosvenor, molim vas da nas ispričate. Mislim da smo završili - obratila mu se Jennifer.

On je već bio ustao, uzeo svoju aktovku i sada je odrješito zatvorio. - Još ću ovoga poslijepodneva gospodinu Stirlingu odnijeti dokumente. Bit ćemo u kontaktu. - Krenuo je prema predvorju.

Kada je otišao, Jennifer je stavila ruku na prijateljičino rame. - Žao mi je - rekla je. - Toliko je toga što trebam objasniti. Imaš li vremena da se popnemo gore?

Yvonne Moncrieff četiri je tjedna provela u bolnici: dva tjedna prije i dva tjedna poslije rođenja malene Alice. Kada se vratila kući, toliko je bila iscrpljena da joj je trebalo još tjedan dana da shvati koliko dugo nije vidjela Jennifer. Dvaput je nazvala susjednu kuću da bi čula samo to da gospođa Stirling trenutačno nije kod kuće. Nakon tjedan dana odlučila je doznati što se zbiva. - Tvoja domaćica samo je odmahivala glavom, govoreći mi da moram razgovarati s Larryjem.

- Pretpostavljam da joj je rekao da ništa ne govori. - O čemu? - Yvonne je bacila kaput na krevet i sjela na tapecirani stolac. - Zašto, pobogu, živiš

ovdje? Jeste li se ti i Larry posvađali? Yvonne je imala svijetloljubičaste podočnjake, no imala je savršenu frizuru. Već se činila

neobično udaljena, relikvija iz drugog života, pomislila je Jennifer. - Ostavila sam ga - odgovorila joj je.

Yvonne je svojim velikim očima proučavala njezino lice. -Pretprošlu večer Larry se napio kod nas. Bio je jako pijan. Mislila sam da je nešto vezano uz posao. Otišla sam u krevet s bebom i ostavila muškarce nasamo. Kada je Francis došao gore, napola sam spavala, no čula sam ga da govori da mu je Larry rekao da imaš ljubavnika i da se čudno ponašaš. Mislila sam da sam sve to sanjala.

- Pa - rekla je polako - to je djelomično točno. Yvonne je rukom prekrila usta. - O, Bože, nije valjda Reggie. Jennifer je protresla glavom i nasmiješila se. - Ne. - Uzdahnula je. - Yvonne, strašno si mi

nedostajala. Toliko sam željela razgovarati s tobom... - Ispričala je prijateljici sve što se dogodilo, zaobišavši nekoliko detalja no uglavnom joj je rekla istinu. Konačno, bila je to Yvonne. Jednostavne riječi, koje su odjekivale tihom sobom, kao da su umanjivale sve ono što je prošla u posljednjih nekoliko tjedana. Sve se promijenilo; sve. Završila je radosno: - Pronaći ću ga ponovno. Znam da hoću. Samo moram objasniti.

188

Yvonne ju je napeto slušala, a Jennifer je bila iznenađena činjenicom koliko joj je nedostajala njezina cinična i izravna prisutnost.

Konačno se Yvonne nesigurno nasmiješila. - Sigurna sam da bi ti oprostio - rekla je. - Molim? - Larry. Sigurna sam da bi ti oprostio. - Larry? - Jennifer se zavalila. - Da. - Ali ne želim da mi oprosti. - Jenny, ne možeš to učiniti. - On ima ljubavnicu. - Ah, nje ćeš se lako riješiti! Pa ona mu je samo tajnica. Reci mu da želiš pokušati ponovo. Reci

mu da to i od njega očekuješ. Jennifer je jedva progovorila. - Ali, Yvonne, ne želim ga. Ne želim s njim biti u braku. - Radije ćeš čekati nekog siromašnog novinara zavodnika koji se možda neće ni vratiti? - Da. Yvonne je zavukla ruku u torbu, zapalila cigaretu i u sredinu sobe ispuhnula veliku količinu

dima. - A što će biti s Esmé? - Što s njom? - Kako će se ona nositi s time što će morati odrastati bez oca? - Imat će oca. Stalno će se viđati s njim. Zapravo, ovaj će vikend provesti s njim. Poslala sam

mu pismo i on je potvrdno odgovorio. - Poznato ti je da djecu rastavljenih roditelja u školi strašno ismijavaju? Allsopova curica u

strašnom je stanju. - Nećemo se rastati. Djeca iz njezine škole ne moraju ništa znati. Yvonne je i dalje odlučno

pušila. Jenniferin se glas smekšao. - Molim te, pokušaj razumjeti. Nema razloga zbog kojeg Laurence i

ja ne bismo živjeli odvojeno. Društvo se mijenja. Ne moramo biti ulovljeni u klopku nečega što... Sigurna sam da će Laurence biti sretniji bez mene. A to ne mora ni na što utjecati. Doista. Tvoj i moj odnos ne mora se promijeniti. Zapravo, mislila sam, možda bismo ovog tjedna mogle organizirati dječje druženje. Možda da ih odvedemo u zoološki vrt? Znam da Esmé očajnički želi vidjeti Dottie...

- Muzej madam Tussaud? Ili Kew Gardens. Jedino je problem što su najavili... - Stani. - Yvonne je podigla svoju elegantnu ruku. - Stani. Ne mogu to više slušati. Moj Bože. Ti

si doista najsebičnija žena koju sam ikada upoznala. Ugasila je cigaretu, ustala i posegnula za kaputom. - Što misliš da je život, Jennifer? Neka vrsta

bajke? Misliš da nama ostalima muževi ne idu na živce? Zašto bi se ti tako ponašala i očekivala od nas da se nastavimo družiti s tobom dok se ti skićeš uokolo kao da... kao da čak nisi ni udana? Želiš li živjeti u stanju moralne degradacije, to je u redu. Ali ti imaš dijete. Muža i dijete. I ne možeš očekivati od nas ostalih da ti oprostimo takvo ponašanje.

Jenniferina su usta bila blago otvorena. Yvonne se okrenula, kao da je ne može ni pogledati. - A ja neću biti jedina koja to misli.

Predlažem ti da pažljivo razmisliš o tome što ćeš sljedeće učiniti. - Prebacila je kaput preko ramena i otišla.

Tri sata poslije Jennifer je donijela odluku.

U podne je u zrakoplovnoj luci Embakasiju vladala velika gužva. Nakon što je pokupila kovčeg s pokretne trake koja je cviljela, Jennifer se probila do zahoda, umila hladnom vodom i preobukla u čistu bluzu. Ponovno je zavezala kosu, već osjećajući znoj na vratu. Kada je izišla van, bluza joj se za nekoliko sekunda zalijepila za leđa.

Zračna je luka vrvjela ljudima koji su stajali u nepravilnim redovima ili u skupinama i koji su se, umjesto da razgovaraju, glasno dovikivali. Nakratko je bila paralizirana, gledajući afričke žene odjevene u jarke boje dok se guraju balansirajući na glavama kovčege i goleme vreće za rublje,

189

zavezane konopcem. Nigerijski poslovni ljudi sjajne kože pušili su po uglovima dok su malena djeca trčala oko onih koji su sjedili na podu. Neka žena, koja je gurala malena kolica, probijala se kroz gužvu i prodavala napitke. Ploče s odlaznim letovima otkrivale su da je nekoliko letova bilo odgođeno, bez objašnjenja kada bi ti letovi ponovno mogli poletjeti.

Za razliku od buke koja je vladala u zgradi zračne luke, vani je bilo mirno. Posljednji su se oblaci razišli, vrućina je isušivala svu preostalu vlagu i Jennifer je u daljini mogla vidjeti ljubičaste planine. Pista je bila prazna, na njoj se nalazio jedino zrakoplov kojim je doletjela; ispod njega osamljeni je muškarac meditativno meo. S druge strane blještave modernističke zgrade netko je izgradio malen kamenjar u kojemu su sporadično rasli kaktusi i sukulente. Divila se pažljivo postavljenu kamenju i čudila što je netko uložio tako silan trud na tako kaotičnu mjestu.

Šalteri BOAC-a i East Afr ican Airwaysa bili su zatvoreni pa se kroz gomilu probila natrag, naručila šalicu kave u baru, dočepala stola i sjela, opkoljena kovčezima drugih ljudi, pletenim košarama i zlokobnim pijevcem kojemu su krila školskom kravatom bila svezana uz tijelo.

Što će mu reći? Zamišljala ga je u kakvom klubu stranih dopisnika, možda kilometrima udaljenom od pravih zbivanja, u kojemu se novinari skupljaju da bi pili i raspravljali o dnevnim događanjima. Hoće l i pi t i? Bio je to skučen i malen svijet, rekao joj je. Jednom kad dođe u Stanleyville, netko će ga poznavati. Netko će joj moći reći gdje se nalazi. Zamišljala je sebe kako izmučena stiže u klub - tu je sliku stalno vidjela i ona ju je posljednjih nekoliko dana i pokretala. Silno ga je jasno mogla vidjeti dok stoji ispod ventilatora koji zuji, možda razgovarajući s kolegom, a zatim i njegovo iznenađenje kada je ugleda. Mogla je razumjeti njegov izraz lica: posljednjih četrdeset osam sati jedva je bila u stanju samu sebe prepoznati.

Ništa u njezinu životu nije ju pripremilo na ono što je učinila; ništa nije dalo naslutiti da bi uopće za to bila sposobna. Pa ipak, od trenutka kada se ukrcala u zrakoplov, bez obzira na silan strah, osjetila je neobično uzbuđenje, kao da bi to moglo biti to: to je možda bio smisao života. I možda samo zbog tog trenutka, ispunjenog snažnim emocijama, osjetila je čudnu povezanost s Anthonyjem O'Hareom.

Pronaći će ga. Preuzela je inicijativu umjesto da dopusti da se stvari događaju stihijski. Odlučit će o vlastitoj sudbini. Odbacila je misli o Esmé ponavljajući si da će se sav trud isplatiti kada je bude mogla upoznati s Anthonyjem.

Konačno je jedan mladić u elegantnoj bordo uniformi sjeo za šalter BOAC-a. Ostavila je kavu i napola protrčala kroz mnoštvo do njega.

- Treba mi karta za Stanleyville - rekla mu je, tražeći novac po torbi. - Za sljedeći let. Trebate li moju putovnicu?

Mladić ju je netremice gledao. - Ne, gospodo - rekao je, oštro odmahujući glavom. - Nema letova za Stanleyville.

- Ali rekli su mi da postoji izravan let. - Žao mi je, ali svi su letovi za Stanleyville obustavljeni. Gledala ga je s nejasnom ljutnjom dok

je ponavljao svoje riječi, a zatim je kovčeg odvukla do šaltera EAA. Djevojka koja je ondje radila dala joj je isti odgovor. - Ne, gospođo. Zbog sukoba nema odlaznih letova. Izgovarala je ,,r" kao u francuskom. - Postoje samo dolazni letovi.

- Dobro, kada će ponovno početi letjeti? Moram hitno stići u Kongo. Dvoje članova osoblja nijemo su se pogledali. - Nema letova za Kongo - ponovili su. Nije prevalila toliki put zbog praznih pogleda i odbijanja. Sada ne mogu odustat i od njega. Vani je onaj muškarac svojom pohabanom metlom i dalje meo pistu. U tom je trenutku ugledala bijelca koji je oštro hodao preko terminala, uspravno se držeći kao

vojnik u civilu, noseći kožnatu aktovku. Znoj je u tamno obojio trokut na leđima njegove lanene jakne bež boje.

Ugledao ju je kad i ona njega. Promijenio je smjer kretanja i krenuo prema njoj. - Gospođa Ramsey? - Ispružio je ruku. - Ja sam Alexander Frobisher iz konzulata. Gdje su vam djeca?

- Ne. Ja sam Jennifer Stirling. Zatvorio je usta i činilo se da pokušava shvatiti je li se zabunila. Lice mu je bilo natečeno,

možda ga čineći starijim nego što je bio.

190

- Ali treba mi vaša pomoć, gospodine Frobisher - nastavila je. -Moram stići u Kongo. Znate li postoji li vlak koji bih mogla uhvatiti? Rekli su mi da avioni ne lete. Zapravo, nitko mi ne želi mnogo reći. - Bila je svjesna da se i njezino lice sjaji od vrućine, da joj je kosa već počela ispadati iz repa.

Kada je progovorio, zvučao je kao da nešto pokušava objasniti poremećenoj osobi. - Gospođo... - Stirling. - Gospođo Stirling, nitko ne putuje u Kongo. Ne znate li da su ondje... - Da, znam da su ondje izbili sukobi. Ali moram nekoga pronaći, novinara koji je doputovao

prije približno dva tjedna. Strahovito je važno. Njegovo je ime... - Gospođo, u Kongu više nema novinara. - Skinuo je naočale i odveo je do prozora. - Znate li

išta o tome što se dogodilo? - Malo. Zapravo ne znam. Putujem iz Engleske. Morala sam putovati prilično okolišnim

putem. - Rat je trenutačno u sebe uvukao američku vladu, našu vladu, ali i druge. Do prije tri dana

imali smo krizu s tri stotine pedeset bijelih talaca, među kojima su bile žene i djeca, kojima su pobunjenici Simba prijetili smaknućem. Na ulicama Stanleyvillea belgijske se trupe bore s njima. Približno stotinu civila već je prijavljeno mrtvima.

Jedva ga je čula. - Ali ja mogu platiti... platit ću koliko god treba. Moram stići ondje. Uhvatio ju je za ruku. - Gospođo Stirling, govorim vam da nećete uspjeti stići do Konga. Nema

vlakova, nema letova, nema cesta. Vojska je prebačena zrakoplovima. Čak i kad bi postojao prijevoz, ne bih mogao dopustiti da britanski državljanin, Britanka, uđe u ratnu zonu. - Našarao je nešto na svoj blok papira. - Pronaći ću vam smještaj i pomoći da rezervirate povratnu kartu. Afrika nije mjesto za bjelkinju koja sama putuje. - Umorno je uzdahnuo kao da je upravo udvostručila njegov teret.

Jennifer je razmišljala. - Koliko ima mrtvih? - Ne znamo. - Imate li njihova imena? - Trenutačno imam samo najšturiji popis, vrlo nepotpun. - Molim vas. - Srce joj je gotovo stalo. - Dopustite mi da vidim. Moram znati je li... Iz fascikla je izvukao poderan list papira na kojemu je nešto pisalo. Prešla je pogledom preko njega, a oči su joj bile toliko umorne da su joj imena, ispisana

abecednim redom, titrala pred očima. Harper. Hambro. O'Keefe. Lewis. Nije bio na popisu. Nije bio na popisu. Pogledala je u Frobishera. - Imate li imena talaca? - Gospođo Stirling, ne znamo ni koliko je britanskih državljana bilo u gradu. Pogledajte. -

Izvukao je još jedan list papira i pružio joj ga, drugom rukom udarajući komarca koji mu je sletio na vrat. - Ovo je posljednje priopćenje poslano lordu Walstonu.

Počela je čitati, a fraze su joj bole oči:

Pet tisuća mrtvih samo u Stanleyvilleu... Vjerujemo da se na teritoriju koji drže pobunjenici nalazi još dvadeset sedam britanskih državljana... Ne znamo kada će područja na kojima se britanski subjekti nalaze biti oslobođena, čak ne znamo točno ni koja su to područja.

- U gradu se nalaze belgijske i američke jedinice. One ponovno osvajaju grad. A vojni transportni avion pripravljen je za spašavanje onih koji žele biti spašeni.

- Kako mogu biti sigurna da je on na njemu? Počešao se po glavi. - Ne možete. Neki ljudi kao da ne žele biti spašeni. Neki radije ostaju u

Kongu. Mogu imati razloge za to. Iznenada je pomislila na debelog urednika vijesti. Tko bi znao? Možda je ht io ot ić i . - Ako vaš prijatelj želi otići, otići će - rekao je. Rupcem je obrisao lice. - Želi li ostati, posve je

izgledno da će nestati; to je jednostavno u Kongu.

191

Upravo je htjela progovoriti kada ju je u tome omeo tihi žamor koji se proširio zračnom lukom jer je kroz dolazna vrata prošla obitelj. Prvo su se vidjela dva malena djeteta, nijema, s povezanim rukama, glavom, prerano ostarjelim licima. Plava žena, koja je nosila bebu, imala je razrogačene oči, kosa joj je bila prljava, a lice izmučeno. Kada ih je ugledala, znatno starija žena istrgla se iz muževa zagrljaja, probila se, naričući, kroz barijeru i povukla sebi u zagrljaj. Obitelj se jedva pomaknula, a onda je mlada majka, padajući na koljena, počela plakati, izražavajući strašnu bol, spuštajući glavu na punašno rame starije žene.

Frobisher je spremio papire u aktovku. - Ramseyjevi. Ispričajte me. Moram se pobrinuti za njih. - Jesu li oni bili ondje? - upitala ga je, promatrajući djeda koji je na svoja ramena stavljao

malenu djevojčicu. - Na mjestu pokolja? -Dječja lica, ukočena od nekog nepoznatog šoka, sledila su joj krv u žilama.

Odlučno ju je pogledao. - Gospođo Stirling, molim vas, sada morate ići. Večeras East Afr ican Airways ima let za Englesku. Ako u ovom gradu nemate prijatelje s dobrim vezama, ne mogu vam snažnije preporučiti da budete na njemu.

Dva su joj dana trebala da se vrati kući. I od tog je trenutka počeo njezin novi život. Yvonne je održala svoju riječ. Nije s njom ponovno kontaktirala, a jednom prigodom kada je naletjela na Violet, njoj je bilo toliko neugodno da se nije činilo pošteno zadržavati je. Smetalo joj je manje nego što je očekivala: oni su pripadali starom životu koji jedva da je prepoznavala kao svoj.

Gospođa Cordoza vrlo je često dolazila u novi stan, pronalazeći izgovore da provede vrijeme s Esmé ili da pomogne pri kućanskim obvezama i Jennifer je shvatila da se više pouzdavala u svoju bivšu domaćicu nego u svoje stare prijateljice. Jednog kišnog poslijepodneva, dok je Esmé spavala, ispričala je gospođi Cordoza o Anthonyju, a gospođa Cordoza povjerila joj je neke detalje o svojem suprugu. Zatim je, zacrvenjevši se, progovorila o krasnom čovjeku koji joj je poslao cvijeće iz restorana udaljenog dvije ulice. - Nisam ga mislila ohrabrivati... - rekla je nježno dok je glačala - ali s obzirom na to što se sve dogodilo...

Laurence je komunicirao porukama služeći se gospođom Cordoza kao glasnicom.

Vol io b ih povest i Esmé na v jenčanje svo jega rođaka u Wincheste ru s l j edeće subote . Pobr inut ću se da se vra t i do 19 sat i .

Bili su daleki, službeni, odmjereni. S vremena na vrijeme, dok bi čitala te poruke, Jennifer se čudila da je mogla biti u braku s tim čovjekom.

Svakoga je tjedna odlazila do poštanskog ureda u Ulici Langley da se raspita je li što stiglo u poštanski pretinac. Svakog bi se tjedna vratila kući pokušavajući ne osjećati razočaranje zbog poštaričina negativnog odgovora.

Preselila se u iznajmljeni stan, a kada je Esmé krenula u školu, odlučila je volontirati u lokalnom uredu Centra za savjetovanje građana, jedinoj organizaciji koju kao da nije zabrinjavalo njezino neiskustvo. Naučit će na poslu, rekao joj je nadglednik. - I, vjerujte mi, naučit ćete prilično brzo. - Za manje od godinu dana u istom su joj uredu ponudili plaćeni posao. Savjetovala je ljude o praktičnim stvarima, kao što su ekonomična potrošnja, kako se postaviti u parnicama zbog najamnine - bilo je previše loših najmodavaca - ili kako se nositi s raspadom obitelji.

Isprva je bila iscrpljena beskonačnom litanijom problema, golim zidom ljudskog jada koji je prolazio kroz njezin ured no postupno, dok je stjecala veće samopouzdanje, shvatila je da nije jedina koja je od svog života napravila kaos. Preispitala se i shvatila da je zahvalna za to gdje je bila, gdje je završila i osjećala bi određeni ponos kada bi joj se netko vratio da joj kaže da mu je pomogla.

Dvije godine poslije ona i Esmé ponovno su se preselile, u trosobni stan na St Johns Woodu, kupljen Laurenceovim novcem i novcem koji je naslijedila od tetke. Dok su se tjedni pretvarali u mjesece, a zatim i u godine, uspjela je prihvatiti da se Anthony O'Hare neće vratiti. Da neće

192

odgovoriti na njezine poruke. Samo su je jedanput svladali osjećaji, kada su u novinama bili izneseni neki detalji pokolja u hotelu Victoria u Stanleyvilleu. Nakon toga prestala je čitati novine.

Samo je još jedanput nazvala Nation. Javila joj se tajnica, a kada je rekla svoje ime, na trenutak se nadajući da bi Anthony možda ipak mogao biti ondje, začula je - Je 1' to ona Stirlingova?

I odgovor: - Nije li to ona s kojom nije htio razgovarati? Spustila je slušalicu.

Svojega je supruga ponovno vidjela nakon sedam godina. Esmé je trebala krenuti u internat, golemu građevinu od crvene opeke u Hampshireu kojom je vladalo kaotično ozračje popularne ladanjske kuće. Jennifer je uzela slobodan dan da bi je odvezla i putovale su u njezinu novom Mini ju. Na sebi je imala odijelo boje crnog vina i očekivala je kakav neugodan Laurenceov komentar - nikada mu se nije sviđalo kako joj ta boja stoji. Molim te, nemoj to uč ini t i pred Esmé, molila ga je. Uč inimo to civi l iz irano.

No muškarac koji je sjedio u predvorju uopće nije nalikovao Laurenceu kojeg se sjećala. Zapravo, isprva ga nije prepoznala. Koža mu je bila siva, obrazi upali; činilo se da je ostario dvadeset godina.

- Bok, tatice - Esmé ga je zagrlila. Kimnuo je Jennifer, ali nije ispružio ruku. - Jennifer - rekao je. - Laurence. - Pokušavala je sakriti šok. Sastanak je bio kratak. Ravnateljica internata, mlada žena tiha ispitivačkog pogleda, nije

spomenula činjenicu da žive na različitim adresama. Možda to danas čini više ljudi, pomislila je Jennifer. Tog je tjedna u Centru razgovarala s četirima ženama koje su željele napustiti svoje supruge.

- Učinit ćemo sve što je u našoj moći da Esmé ovdje bude sretna - rekla je gospođa Browning. Ima blage oči, pomislila je Jennifer. - Situaciju olakšava ako djevojke same odluče doći u internat, a koliko shvaćam, ona ovdje već ima prijateljice tako da sam sigurna da će se brzo priviknuti.

- Mnogo čita knjige Enid Blyton - rekla je Jennifer. - Čini mi se da vjeruje da se ovdje uglavnom organiziraju ponoćne gozbe.

- Ah, imamo nekoliko takvih ovdje. Zato je trgovina slatkišima petkom poslijepodne najčešće i otvorena. Uglavnom se pretvaramo da ništa ne znamo, ne postane li preživahno. Želimo da djevojke misle da život u internatu ima i nekih prednosti.

Jennifer se opustila. Laurence je izabrao školu, a njezini su se strahovi činili neutemeljenima. Sljedećih nekoliko tjedana bit će joj teško, no naviknula se na kćerina povremena izbivanja kada je ostajala kod Laurencea, a i posvetit će se svom poslu.

Ravnateljica je smirila njezine strahove i ispružila ruku. - Hvala vam. Nazvat ćemo vas bude li kakvih poteškoća.

Kada su se vrata za njima zatvorila, Laurence je počeo kašljati, oštrim, suhim kašljem zbog čega je Jennifer stisnula zube. Htjela je nešto reći, no on je digao ruku kao da joj želi reći da šuti. Polako su se jedno uz drugo spustili niza stube, kao da nisu bili otuđeni. Ona je mogla dvaput brže hodati, ali činilo se okrutno da to učini s obzirom na njegovo otežano disanje i očiglednu nelagodu. Konačno, ne mogavši to više podnositi, zaustavila je jednu djevojku u prolazu i zamolila je da im donese čašu vode. Djevojka se vratila za nekoliko minuta, a Laurence se teško spustio na stolac od mahagonija u hodniku obloženom drvetom da je popije.

Jennifer je sada skupila dovoljno hrabrosti da ga može gledati. - Je li to...? - upitala je. - Ne. - Dugo je i bolno uzdahnuo. - To je zbog cigara, očito. Posve sam svjestan ironije. Sjela je kraj njega. - Trebaš znati da sam se pobrinuo da obje budete zbrinute. Iskosa ga je pogledala, no on kao

da je razmišljao o nečemu. - Odgojili smo dobro dijete - rekao je na kraju. Kroz prozor su mogli vidjeti Esmé, koja je na travnjaku razgovarala s dvjema djevojkama. Kao

prema kakvom nečujnom signalu, sve tri potrčale su preko trave dok su im suknje vijorile.

193

- Žao mi je - rekla je, okrećući se prema njemu. - Zbog svega. Stavio je čašu sa strane i digao se sa stolca. Stajao je jednu minutu,

okrenut leđima prema njoj, usredotočujući se na djevojke koje je gledao kroz prozor. Zatim se okrenuo prema njoj i, ne gledajući je, blago kimnuo.

Promatrala ga je dok je teškim korakom prošao kroz glavna vrata i preko travnjaka stigao do automobila u kojemu ga je čekala pratilja. Esmé, koja je čitavo vrijeme skakutala uz njega, veselo je mahala dok se Daimler kojim je upravljao vozač udaljavao.

Dva mjeseca poslije Laurence je bio mrtav.

194

Mrzim te i znam da ti se još uvijek sviđam ali ti se meni ne sviđaš nije me briga što kažu tvoji glupi prijatelj i zbog glupih me razloga tjeraš da dodirujem tvoje ruke slučajno kažeš da si me zagrlio više mi se nikada nikada nećeš sviđati MRZIM TE MRZIM TE NAJVIŠE OD SVEGA NA OVOM PROKLETOM SVIJEEEEETU radije bih izašla s paukom i l i štakorom nego s tobom užasno si ružan i debeo! ! !

žena muškarcu u e-mailu

195

21.

Kišilo je bez prestanka cijelu večer, a mračne sive oblake vjetar je nosio preko gradskog obzora sve dok ih nije progutala noć. Neumorna kiša zatvara ljude u njihove domove, zaglušujući ulice tako da se izvana čuje samo povremena škripa guma po mokrom kolniku, ili klokot prepunih odvoda, ili žustri koraci nekoga tko pokušava stići kući.

Na njezinoj telefonskoj sekretarici nema poruka, nikakvih titravih omotnica koje javljaju da je dobila SMS. E-mailovi se uglavnom svode na posao, na reklame za viagru, a jedan je od njezine majke u kojemu joj detaljno objašnjava kako se pas oporavlja nakon operacije ugradnje umjetnog kuka. Ellie sjedi na kauču prekriženih nogu, ispija treću čašu crnog vina i ponovo čita pisma koja je fotokopirala prije nego što ih je vratila. Četiri su sata prošla otkako je napustila stan Jennifer Stirling, no glavom joj se još roje misli. Vidi nepoznatog Boota, nepromišljenog i slomljenog srca, u Kongu u vrijeme kada su tamo bijele Europljane ubijali. - Pročitala sam izvješća o ubojstvima, o hotelu punom žrtava u Stanleyvilleu - rekla joj je Jennifer - i plakala sam od straha. - Zamišlja je kako iz tjedna u tjedan odlazi do poštanskog ureda, uzaludno se nadajući pismu koje nikada ne stiže. Suza joj pada na rukav i šmrca dok je briše.

Njihova ljubavna veza, misli, nešto je značila. On je bio muškarac koji se otvorio ženi koju voli; pokušao ju je razumjeti i pokušao ju je zaštititi, čak i od nje same. Kada je nije mogao imati, otišao je na drugi kraj svijeta i ondje se, najvjerojatnije, žrtvovao. A ona ga oplakuje četrdeset godina. A što ima Ellie? Izvrstan seks, možda svakih desetak dana, i čitavu gomilu neobvezujućih e-mailova. Ima trideset dvije godine, karijera joj je u krizi, njezini prijatelji znaju da je u emocionalno nezavidnoj situaciji i svakoga joj je dana teže samu sebe uvjeriti da je to život kakav je željela.

Devet i petnaest je. Zna da više ne bi smjela piti, ali ljuta je, žalosna, nije joj ni do čega. Toči si još jednu čašu, plače i ponovno čita posljednje pismo. Kao i Jennifer, sada joj se čini da te riječi zna napamet. Osjeća silnu povezanost.

I sama je napola zaljubljena u tog čovjeka. Zamišlja Johna, čuje ga da izgovara te riječi, a

zahvaljujući alkoholu, njih se dvojica stapaju u jedno. Na koji se način postiže da čovjek svoj običan život pretvori u nešto epsko? Zasigurno treba biti dovoljno hrabar i voljeti? Iz torbe izvlači mobitel, ispod kože osjeća nešto mračno i smiono. Otvara ga i šalje poruku, nespretno je tipkajući:

Mol im te na zov i . Sa mo jeda nput . Mora m te ču t i . X

Stišće „šalji", znajući da je počinila strahovitu pogrešku. Jako će se naljutiti. Ili neće odgovoriti. Ne zna što je gore. Ellie spušta glavu medu dlanove i plače zbog nepoznatog Boota, zbog Jennifer,

196

zbog propuštenih prilika i protraćenog života. Plače zbog sebe, zato što je nitko neće voljeti onako kako je on volio Jennifer i zato što joj se čini da upropaštava nešto što je moglo biti savršeno dobrim, ako ne i običnim životom. Plače zato što je pijana i zato što je u svom stanu i zato što samački život ima i drugih prednosti osim mogućnosti da plače kad joj se plače bez ograničenja.

Pokreće se kada čuje zvono, podiže glavu, ali se ne pomiče se sve dok ponovno ne zazvoni. U jednom kratkom, suludom trenutku pita se je li to John, koji tako odgovara na njezinu poruku. Iznenada šokirana, trči prema hodničkom zrcalu, mahnito brišući crvene mrlje s lica i javlja se na portafon. - Molim?

- O. K., pametnjakovićko. Kako se piše slučajni nepozvani gost? Žmirka. - Rory. - Ne, to nije ispravno. Grize se za usnu i naslanja na zid. Na trenutak vlada tišina. - Jesi li zauzeta? Bio sam u prolazu.

- Zvuči veselo, razdragano. -U redu... bio sam na pravoj liniji metroa. - Dođi gore. - Spušta slušalicu portafona i umiva se hladnom vodom, pokušavajući ne osjetiti

razočaranje kada je postalo jasno da to nije mogao biti John. Čuje da preskače stube i da otvara vrata, koja je ostavila pritvorenima. - Došao sam te izvući na piće. Oh! - Gleda praznu vinsku bocu, a zatim malo duže i njezino lice.

- Ah, prekasno. Ona se pokušava neuvjerljivo nasmiješiti. - Nisam imala najugodniju večer. - Ah. - Želiš li otići, samo idi. - On ima sivi šal. Izgleda kao da je od kašmira. Nikada nije imala

džemper od kašmira. Kako se dogodilo da je napunila trideset dvije godine i da nikada nije imala džemper od kašmira? - Sada vjerojatno nisam najzabavnije društvo.

On još jednom baca pogled na vinsku bocu. - Pa, Haworthice -kaže, odmotavajući šal s vrata - to me još nikada nije spriječilo. Što misliš o tome da skuham čaj?

On priprema čaj, nespretno pokušavajući u njezinoj malenoj kuhinji pronaći vrećice čaja, mlijeko i žlice. Ona misli na Johna koji je, upravo prošli tjedan, učinio to isto, i oči joj se opet pune suzama. Zatim Rory sjeda i pred nju stavlja šalicu. Dok ona ispija čaj, on neuobičajeno žustro pripovijeda o svojemu danu, o prijatelju s kojim je upravo popio kavu i koji mu je predložio zaobilaznu rutu po Patagoniji. Taj prijatelj - poznaje ga od djetinjstva - postao je nešto kao poduzetni putnik. - Znaš takve tipove. Kažeš mu da se spremaš za Peru. On kaže: Ma zaboravi obi lazak Machu Picchua, ja sam tr i noć i -proveo s pigmejima u džungl i Atacanta. Hrani l i su me mesom nekog svog rođaka kada nam je ponestalo babunskog mesa.

- Krasno. - Ona je sklupčana na svom kauču, u rukama drži šalicu. - Obožavam ga, ali nisam siguran da bih ga mogao podnijeti šest mjeseci. - Toliko te dugo neće biti? - Nadam se. Osjeća još jedan nalet tuge. Naravno, Rory nije John, no donekle je bilo utješno imati muškarca

koji bi te povremeno pozvao van. - I, što ima? - kaže on. - Ah... imala sam čudan dan. - Subota je. Pretpostavio bih da djevojke poput tebe izlaze van da bi uz sendvič nekoga

izogovarale i otišle u kupnju cipela. - Ništa od stereotipa. Posjetila sam Jennifer Stirling. - Koga? - Ženu iz pisama. Vidi njegovo iznenađenje. Naginje se naprijed. - Vau. Doista te nazvala. Što se dogodilo? Iznenada ponovno počinje plakati lijući suze. - Žao mi je - mrmlja, tražeći rupčić. - Žao mi je.

Ne znam zašto se ovako suludo ponašam. Osjeća njegovu ruku na svojem ramenu, osjeća da je grli. Miriši po pubu, dezodoransu, čistoj

kosi i vanjskome zraku. - Hej - kaže nježno. - Hej, to ne sliči na tebe.

197

Otkud t i to znaš? misli ona. Nitko ne zna kakva sam ja. Nisam sigurna ni da ja znam. - Sve mi je ispričala. Čitavu tu ljubavnu priču. O, Rory, to je da ti srce pukne. Toliko su se voljeli i stalno su se mimoilazili sve dok on nije umro u Africi, a ona ga više nikada nije vidjela. - Toliko plače da su joj riječi gotovo nerazumljive.

On je grli, spuštajući glavu da uhvati riječi. - Razgovor sa starom damom toliko te rastužio? Nesretna ljubavna priča stara četrdeset godina?

- Trebao si biti ondje. Trebao si čuti što je rekla. - Prepričava mu dijelove priče i briše oči. - Ona je toliko lijepa i ljupka i tužna...

- Ti si lijepa i ljupka i tužna. U redu, možda nisi ljupka. Naslanja glavu na njegovo rame. - Nikada nisam pomislio da si toliko... Nemoj me pogrešno shvatiti, Ellie, ali iznenadila si me.

Nikada nisam mislio da bi te ta pisma mogla toliko pogoditi. - Ne radi se samo o pismima. - Šmrca. On čeka. Sada se naslanja na naslon kauča, no ruka mu je još uvijek blago prislonjena na njezin

vrat. Ona shvaća da ne želi da je pomakne. - Nego...? - Glas mu je nježan, znatiželjan. - Bojim se... - Da? Glas joj se pretvara u šapat: - Bojim se da me nitko nikada neće tako voljeti. Pijanstvo ju je učinilo nepromišljenom. Oči su mu postale nježne, usta meka, kao da suosjeća.

On je promatra, a ona nesigurno trlja oči. Na trenutak joj se čini da će je poljubiti, no umjesto toga on uzima pismo i čita ga naglas:

198

Zatvorila je oči da bi slušala Roryjev glas koji je nježno izgovarao riječi. Zamišlja koje je osjećaje

u Jennifer izazivala spoznaja da je voljena, obožavana, željena.

Riječi su se zaustavile. Ona otvara oči da bi otkrila da su Roryjeve samo nekoliko centimetara

udaljene od njezinih. - Za pametnu ženu -kaže - ti si izuzetno glupa. - Pruža ruku, palcem joj briše suzu.

- Ti ne znaš... - počinje. - Ti ne razumiješ... - Mislim da znam dovoljno. - Prije nego što ponovno uspijeva progovoriti, ljubi je. Ona na

trenutak miruje, a ona pjegava ruka opet je ondje i muči je. Zašto bih bila vjerna nekome tko najvjerojatnije upravo sada uživa u raspojasanom blagdanskom seksu?

Sljedećeg trenutka Roryjeve su usne na njezinima, njegove ruke miluju njezino lice, i ona mu uzvraća poljubac, namjerno prazne glave, a njezino je tijelo jednostavno zahvalno na rukama koje je grle, na usnama koje je ljube. Izbriši sve, nijemo ga moli. Ponovno napiši ovu stranicu. Pomiče se, osjećajući neodređeno iznenađenje što unatoč svoj svojoj očajničkoj čežnji može toliko željeti ovog muškarca. A zatim više ni o čemu ne može razmišljati.

Budi se gledajući u par tamnih trepavica. Kakve su to tamne trepavice, misli, nekoliko sekunda prije nego što posve dođe k sebi, Johnove su boje karamele. Ima i jednu sijedu, prema vanjskom kutu lijevog oka, i prilično je sigurna da samo ona zna za nju.

Ptičice pjevaju. Neki automobil vani uporno dodaje gas. Preko njezina golog bedra prebačena je ruka. Iznenađujuće je teška, a kada se pomakne, ruka istog trenutka steže njezinu stražnjicu kao da je nesvjesno ne želi pustiti. Gleda u trepavice, prisjećajući se sinoćnjih događaja. Ona i Rory na podu ispred kauča. On povlači poplun kada shvaća da joj je hladno. Njegova kosa, gusta i meka u njezinim rukama, njegovo tijelo, iznenađujuće široko, iznad njezina, njezin krevet, njegova glava, nestajanje ispod popluna. Osjeća nejasno uzbuđenje zbog te spoznaje i ne može posve jasno odrediti što osjeća prema svemu tome.

John. SMS-poruka. Kava, misli, tražeći sigurnost. Kava i kroasan. Oslobađa se njegova zagrljaja, još uvijek

gledajući u njegovo usnulo lice. Podiže njegovu ruku i lagano je prebacuje na pokrivač. On se budi i ona postaje nepomična. Odraz vlastite nesigurnosti istoga trena vidi u njegovim očima.

- Hej - kaže on. Glas mu je hrapav od nedostatka sna. Kada su konačno zaspali? Četiri? Pet? Sjeća se da su se smijuljili kada je vani počelo svitati. On trlja lice, naglo prebacivši težinu na lakat. Kosa mu strši na jednu stranu, brada mu je zasjenjena i gruba. - Koliko je sati?

- Gotovo devet. Idem van potražiti pravu kavu. - Okreće se prema vratima, svjesna vlastite golotinje na jasnom jutarnjem svjetlu.

- Jesi sigurna? - pita on dok ona nestaje. - Ne želiš da ja odem? - Ne, ne. - Uskače u traperice koje otkriva ispred vrata dnevne sobe. - Idem ja. - Crnu za mene, molim te. - Čuje ga kako se spušta na jastuke, nerazgovijetno govoreći nešto o

svojoj glavi.

199

Gaćice su joj napola skrivene ispod DVD playera. Žurno ih podiže i gura u džep. Navlači majicu preko glave, zatim oblači jaknu i, ne zastavši da provjeri kako izgleda, spušta se niza stube. Hitro hoda do lokalne kavane, već tražeći broj u svom mobitelu.

Probudi se. Javi se na telefon. Sada već stoji u redu. Nicky se javlja na treće zvono. - Ellie? - O, Bože, Nicky. Učinila sam nešto strašno. - Stišava glas, nastojeći da je ne čuje obitelj koja je

upravo ušla iza nje. Otac je tih, majka pokušava dvoje malene djece odvesti do stola. Njihova blijeda, umorna lica govore o neprospavanoj noći.

- Pričekaj malo. U teretani sam. Čekaj da iziđem van. Teretana? U nedjelju ujutro u devet sati? U pozadini Nickyina glasa čuje promet na nekoj udaljenoj ulici. - Koliko strašno? Ubojstvo? Silovanje maloljetnika? Nazvala si njegovu ženu i rekla joj da si njegova ljubavnica?

- Spavala sam s onim likom s posla. Kratka stanka. Podiže pogled da bi otkrila da je barmenka gleda, podignutih obrva. Rukom

prekriva telefon. - Oh, dva velika americanosa, molim vas, jedan s mlijekom i kroasane. Dva... zapravo tri.

- Tipom iz knjižnice? - Da. Navratio je prošle večeri, a ja sam bila pijana i stvarno sam se grozno osjećala i on je

pročitao jedno od onih ljubavnih pisama i... ne znam... - I? - I tako sam spavala s nekim drugim! - Je li bilo strašno? Roryjeve oči, sužene od ugode. Njegova glava iznad njezinih grudi. Poljupci. Beskonačni,

beskonačni poljupci. - Ne. Bilo je... prilično dobro. Stvarno dobro. - I u čemu je problem? - Trebala bih spavati s Johnom. Barmenka razmjenjuje poglede s izmučenim ocem. Shvaća da su oboje nestrpljivi. - Šest funta i šezdeset tri centa - kaže djevojka, s blagim osmijehom. Poseže rukom u džep

tražeći sitno i odjedanput shvaća da u ruci drži jučerašnje gaćice. Izmučeni otac kašlje - ili je to bio samo brzi izljev smijeha. Ona se ispričava, crvena od neugode, pruža novac i pomiče se do kraja pulta, čekajući kavu spuštene glave.

- Nicky... - Za boga miloga, Ellie. Spavaš s oženjenim muškarcem koji gotovo sigurno još uvijek spava sa

svojom ženom. Ništa ti ne obećava, jedva da te tu i tamo nekamo izvede, ne misli je ostaviti... - To ne znaš. - Znam. Žao mi je, dušo, ali kladila bih se u svoju užasno premalu i preskupu kuću. I ako mi

kažeš da si upravo doživjela izvrstan seks s krasnim muškarcem koji je slobodan i kojemu se sviđaš i za kojega se čini da želi provoditi vrijeme s tobom, ne mislim početi moliti za prozac. U redu?

- U redu - odgovara tiho. - A sada se vrati u stan, probudi ga i ludo se s njim poševi, a zatim se sutra ujutro nađi sa

mnom i s Corinne na kavi i sve nam ispričaj. Smješka se. Kako je lijepo slaviti da je s nekim, umjesto da stalno mora tražiti opravdanja. Misli na Roryja, koji leži u njezinu krevetu. Na Roryja iznimno dugih trepavica, koji se nježno

ljubi. Bi li doista bilo toliko strašno provesti jutro s njim? Uzima kavu i hoda natrag prema stanu, iznenađena lakoćom svog koraka.

- Ne miči se! - govori dok se penje stubama, izuvajući cipele. -Donosim ti doručak u krevet. - Spušta kavu na pod ispred kupaonice i baca se unutra, briše maskaru koja joj se razmazala ispod očiju, umiva se hladnom vodom, a zatim stavlja parfem. Nakon što malo razmisli, odvrće poklopac s paste za zube i zubima kida komad veličine zrna graška i premeće ga po ustima.

200

- To je zato da me prestaneš doživljavati kao bezosjećajnu i sebičnu žderačicu muškaraca. Osim toga, duguješ mi kavu na poslu. Ja ću, naravno, sutra opet postati bezosjećajna i sebična.

Izlazi iz kupaonice, spušta se da podigne kavu i, smješkajući se, ulazi u spavaću sobu. Krevet je prazan, poplun vraćen na mjesto. Ne može biti u kupaonici - upravo je ondje bila ona. - Rory? - kaže obraćajući se tišini.

- Ovdje sam. Glas mu dolazi iz dnevne sobe. Ellie hoda hodnikom. - Trebao si ostati u krevetu - prekorava

ga. - Teško da se to može nazvati doručkom u krevetu ako... On stoji nasred sobe i oblači jaknu. Odjeven je, cipele su mu na nogama, kosa uredna. Ona stoji na vratima. On je ne gleda. - Što to radiš? - Pruža mu kavu. - Mislila sam da ćemo doručkovati. - Da. Pa, mislim da je bolje da odem. Osjeća da se nešto ledeno širi njezinim tijelom. - Nije me bilo ni petnaest minuta. Imaš li doista

neki dogovor u nedjelju ujutro u devet i dvadeset? On gleda u svoje noge i traži ključeve po džepovima. Pronalazi ih i okreće u ruci. Kada

konačno digne pogled, lice mu je ravnodušno. -Imala si telefonski poziv dok si bila vani. Ostavio ti je poruku. Nisam mislio prisluškivati, no to je u malom stanu prilično teško izbjeći.

Ellie osjeća da joj se nešto hladno i teško širi trbuhom. - Rory, ja... On podiže ruku. - Jedanput sam ti rekao da ne volim komplicirano. To bi... hm... uključivalo i

spavanje s nekim tko spava s nekim drugim. - Prolazi pokraj nje, praveći se da ne vidi kavu u njezinoj ruci. - Vidimo se, Ellie.

Čuje njegove korake koji nestaju niza stube. Ne zatvara glasno vrata, ali u načinu na koji se ona zatvaraju osjeća se neugodno ozračje konačnosti. Zaprepaštena je. Pozorno spušta kavu na stol, a zatim, nakon jedne minute, odlazi do telefonske sekretarice i stišće play.

Johnov glas, tih i sladunjav, ispunjava sobu. - Ellie, ne mogu dugo govoriti. Samo sam htio provjeriti jesi li dobro. Nisam siguran što si mislila prošle noći. I ti meni nedostaješ. Nedostaje mi naš odnos. Ali gledaj... nemoj mi slati poruke, molim te. To je... - Kratak uzdah. -Gle. Poslat ću ti poruku čim se mi... čim se vratim kući. - Zvuk spuštanja slušalice.

Ellie pušta njegove riječi da odjekuju u tihom stanu, a zatim se spušta na kauč i ostaje posve mirna, dok se kava kraj nje hladi.

201

Dragi gospodine B... Glede: T... avenije 48

pismo koje je žena pogreškom otvorila

202

22.

N / r : P h i l l i p O ' H a r e , p h i l l i p o h a r e @ t h e t i m e s . c o . u k Š a l j e : E l l i e H a w o r t h , e l l i e h a w o r t h @ t he n a t i o n . c o . u k

I s p r i č a v a m s e š t o n a o v a j n a č i n s t u p a m u k o n t a k t s V a m a , n o n a d a m s e d a ć e t e , k a o k o l e g a n o v i n a r , r a z u m j e t i . P o k u š a v a m p r o n a ć i A n t h o n y j a O ' H a r e a k o j i b i , p r e t p o s t a v l j a m , m o g a o b i t i s t a r k a o i V a š o t a c , a u T i m e s o v o j k o l u m n i o d p r o š l o g a s v i b n j a s p o m e n u l i s t e d a s t e i m a l i o c a k o j i s e t a k o z v a o .

A n t h o n y 0 ' H a r e k o j e g a j a t r a ž i m n e k o j e v r i j e m e p o č e t k o m 1 9 6 0 -i h p r o v e o u L o n d o n u , a v e l i k d i o v r e m e n a u i n o z e m s t v u , o s o b i t o u S r e d n j o j A f r i c i , g d j e j e m o ž d a i u m r o . O n j e m u n e z n a m g o t o v o n i š t a o s i m d a j e i m a o s i n a k o j i s e z v a o k a o i V i .

A k o s t e t o V i i l i a k o z n a t e š t o s e s n j i m d o g o d i l o , b i s t e l i m i t o h t j e l i j a v i t i e - m a i l o m ? I m a m o z a j e d n i č k u p r i j a t e l j i c u k o j a g a j e p o z n a v a l a p r i j e m n o g o g o d i n a i k o j a b i v r l o r a d o d o z n a l a š t o s e s n j i m d o g o d i l o . Z n a m d a j e o v o v r l o r i z i č n o j e r j e t o č e s t o i m e , a l i p o t r e b n a m i j e s v a p o m o ć k o j u m o g u d o b i t i .

S v e n a j b o l j e , E l l i e H a w o r t h

Nova zgrada smještena je u dijelu grada koji Ellie nije vidjela otkada se ondje nalazila slučajna zbirka trošnih skladišta međusobno povezanih ružnim restoranima brze hrane u kojima ona nikada ne bi kupila hranu, makar umrla od gladi. Sve što se nalazilo na tom četvornom kilometru prostora bilo je srušeno, uklonjeno, zagušene ulice zamijenjene golemim, savršeno popločenim trgovima, metalnim bitvama i neobičnim blještavim uredskim blokovima ispred kojih su još uvijek stajale skele.

Nalaze se ondje zbog organiziranog obilaska da bi razgledali svoje nove urede s novim računalima i novim telefonskim sustavom prije konačnog preseljenja u ponedjeljak. Ellie slijedi kolege iz Posebnih priloga kroz različite odjele dok im mladić koji nosi pločicu i bedž na kojemu piše „koordinator preseljenja" pripovijeda o produkcijskom pogonu, informacijskim središtima i toaletima. Dok im predstavljaju svako pojedino područje, Ellie promatra različite reakcije svojih kolega, oduševljenje mlađih među njima, kojima se sviđaju ravne, modernističke linije ureda. Melissa, koja je ondje očigledno bila već nekoliko puta, povremeno dodaje informacije za koje joj se čini da ih je mladić zaboravio spomenuti.

- Nema mjesta za skrivanje! - šali se Rupert dok proučava tihi golemi prostor. Ellie prepoznaje istinu u tome. Melissin ured, u jugoistočnom kutu, sav je od stakla i iz njega se vidi cjelokupno „informacijsko središte" Posebnih priloga. Nitko drugi u odjelu nema vlastiti ured - tu su odluku neke njezine kolege očito dočekale s neodobravanjem.

- A ovdje ćete vi sjediti. - Svi novinari bit će smješteni za jedan golemi stol ovalnog oblika iz čijeg središta izviru žice koje poput pupčane vrpce vode do niza računala s LCD-monitorima.

- Gdje sjedimo? - pita jedan od novinara. Melissa gleda na popis. - Radim na tome. Još nisam odlučila. Ali, Ruperte, ti sjediš ovdje. Arianna, ondje. Tim, kraj

stolca, ondje. Edwina... - Pokazuje na mjesto. To Ellie podsjeća na netbal l18 u školi; na osjećaj olakšanja kada bi te izvukli iz gomile i dodijelili jednom timu. Samo što su ovaj put gotovo sva mjesta zauzeta, a ona još uvijek stoji.

18 Igra slična košarci, nap. prev.

203

- Hm... Melissa? - riskira. - Gdje bih ja trebala sjediti? - Melissa gleda prema drugom stolu. - Nekoliko će ljudi dijeliti vruće radne stolove. Nema smisla da svi čitavo vrijeme budu vezani za jedan radni stol. - Dok govori, ne gleda u Ellie.

Ellie osjeća da joj se prsti u cipelama grče. - Znači li to da neću imati svoj radni stol? - Ne, kažem da će neki ljudi dijeliti radni stol. - Ali ja sam svakodnevno u redakciji. Ne razumijem kako će to funkcionirati. - Trebala bi

odvesti Melissu ustranu i nasamo je pitati zašto Arianna, koja je s njima jedva mjesec dana, ima prednost nad njom. Trebala bi iz glasa izbaciti blagu tjeskobu. Trebala bi ušutjeti. -Ne razumijem zašto sam ja jedina novinarka spisateljica iz Posebnih priloga koja nema...

- Ellie, kao što sam rekla, sve je još uvijek fluidno. Za tebe će uvijek postojati mjesto za kojim ćeš moći raditi. U redu. Idemo u Novosti. Oni će se, razumljivo, seliti istog dana kad i mi... - I razgovor je završen. Ellie shvaća da je u većem minusu nego što je mislila. Hvata Ariannin pogled, primjećuje da ga nova djevojka brzo skreće s nje i pretvara se da provjerava je li dobila još koju nepostojeću poruku.

Knjižnica se više ne nalazi ispod zemlje. Novi „informacijski centar" dva je kata više, smješten u predvorju oko zbirke prevelikih biljaka upitna egzotičnog podrijetla. U središtu se nalazi pult za kojim prepoznaje mrzovoljnoga glavnog knjižničara, koji tiho razgovara s mnogo mlađim muškarcem. Gleda u police koje su uredno podijeljene na digitalno područje i područje s fizičkim primjercima. Svi natpisi na novim uredima napisani su malim slovima što je, čini joj se, glavnom redaktoru izazvalo čir na želucu.

Nije moglo biti različitije od prašnjavog prostora starog arhiva koji je mirisao na pljesnive novine i imao slijepe kutove. Iznenada osjeća nostalgiju.

Nije posve sigurna zašto je došla, osim što osjeća magnetsku privlačnost prema Rorvju, možda da bi otkrila je li joj barem djelomično oprošteno ili da razgovara s njim o Melissinoj odluci o rasporedu sjedenja. On je, shvaća, jedan od malobrojnih s kojima o tome može razgovarati. Knjižničar je primjećuje.

- Ispričavam se - kaže Ellie, podižući ruku. - Samo razgledavam. - Tražite li Roryja - kaže - on je u staroj zgradi. - Glas mu nije neprijateljski. - Hvala - odgovara, pokušavajući izraziti nešto kao ispriku. Čini se važnim još nekoga ne

udaljiti od sebe. - Izgleda divno. Učinili ste... izvanredan posao. - Skoro smo gotovi - kaže on i smiješi se. Izgleda mlađe kada se smiješi, manje iscrpljeno. Na

njegovu licu primjećuje nešto što nikada prije nije primijetila: olakšanje, ali i ljubaznost. Kako je lako pogrešno ocijeniti ljude, misli.

- Mogu li vam nekako pomoći? - Ne, ja... Ponovno se smiješi. - Kao što sam rekao, on je u staroj zgradi. - Hvala vam. Ostavit ću vas da... radite. Vidim da ste zaposleni. -Približava se stolu, uzima

fotokopiju vodiča za snalaženje po knjižnici i, pažljivo ga presavivši, sprema ga u torbu dok odlazi. Cijelo poslijepodne sjedi za svojim stolom, koji to uskoro neće biti, neprekidno u pretraživač

upisuje ime Anthonyja O'Harea. Učinila je to bezbroj puta i svaki se put iznenadi golemim brojem Anthonyja O'Harea koji postoje ili su postojali na ovome svijetu. Na društvenim stranicama ima mnogo mladih Anthonyja O'Harea, davno preminulih Anthonyja O'Harea pokopanih na pensilvanijskim grobljima, čije su živote genealozi amateri pomno proučili. Jedan je fizičar i radi u Južnoafričkoj Republici, jedan u vlastitoj nakladi objavljuje fantasy--romane, jedan je bio žrtva napada u puhu u Swansei. Detaljno čita o svakom od njih, provjeravajući dob i identitet, za svaki slučaj.

Telefon zvoni što joj otkriva da je dobila poruku. Vidi Johnovo ime i, što je neobično, osjeća razočaranje što poruka nije od Roryja.

- Sastanak. Melissina tajnica stoji kraj njezina stola.

204

Opros t i š to onu večer n isam mogao duže razgovarat i . Samo sam ht io da znaš da mi nedostaješ . Jedva čekam da te v id im J . x

- Da. Oprostite - kaže. Tajnica još uvijek stoji kraj nje. - Evo me, stižem. Ponovno čita poruku, rastavljajući dijelove rečenice samo da bude sigurna da, barem jedanput,

nečemu jednostavnom ne pripisuje gomilu neizrečenih značenja. No ondje ipak piše: Samo sam htio da znaš da mi nedostaješ.

Skuplja svoje papire i, rumenih obraza, ulazi u ured, odmah ispred Ruperta. Važno je da ne uđe posljednja. Ne želi biti jedina novinarka bez stolca u Melissinu uredu kao ni izvan njega.

Sjedi u tišini dok se članci za sljedeće dane analiziraju i dok se raspravlja o njihovu napretku. Poniženje koje je doživjela toga jutra zaboravljeno je. Čak je ni Ariannin članak s glumicom koja iznimno rijetko da je intervjue ne uznemirava. Glavom joj odjekuju riječi koje su došle sasvim iznenada: Samo sam htio da znaš da mi nedostaješ.

Što to znači? Ne usuđuje se nadati da se ostvarilo ono o čemu je sanjala. Vizija preplanule supruge u bikiniju uspješno je nestala. Fantomsku pjegavu ruku s prstima koji masiraju zamijenili su zglobovi prstiju bijeli od frustracije. Sada zamišlja da su se John i njegova žena na odmoru, koji su oboje zamišljali kao posljednji pokušaj spašavanja braka, cijelo vrijeme svađali. Zamišlja ga iscrpljena, ljuta, potajno sretna zbog njezine poruke iako je mora upozoriti da ne šalje novu.

Nemoj se previše nadati, upozorava samu sebe. Možda se ništa značajno nije dogodilo. Na kraju odmora svima bude muka od partnera. Možda se samo želi uvjeriti da mu je još vjerna. No čak i dok sama sebi dijeli savjete, zna u koju inačicu želi vjerovati.

- I Ellie? Priča o ljubavnim pismima? O, Isuse. Prelistava papire na svojemu krilu, progovara sigurnim glasom. -Pa, imam mnogo više

informacija. Našla sam se sa ženom. Ima dovoljno materijala za priču. - Dobro. - Melissine se obrve elegantno dižu, kao da ju je iznenadila. - Ali... - Ellie guta slinu - ...nisam sigurna koliko bismo materijala trebali iskoristiti. Čini se da je

sve to... prilično osjetljivo. - Jesu li oboje živi? - Ne. On je mrtav. Barem ona u to vjeruje. - Onda promijeni njezino ime. Ne vidim u čemu je problem. Služiš se pismima koja je ona

najvjerojatnije zaboravila. - Oh, mislim da nije. - Ellie pažljivo bira riječi. - Zapravo, čini se da se sjeća gotovo svega

vezanog uz njih. Mislila sam da bi bilo bolje da ih iskoristim kao odrednicu za istraživanje jezika ljubavi. U stilu, kako su se ljubavna pisma promijenila tijekom godina.

- Bez spominjanja pravih pisama? - Da. - Dok odgovara, Ellie osjeća veliko olakšanje. Ne želi da Jenniferina pisma budu javno

objavljena. I sada je vidi, ispruženu na kauču, lica punog života dok pripovijeda priču koju je desetljećima čuvala za sebe. Ne želi povećati njezin osjećaj gubitka. - Mislim, možda bih mogla pronaći neke druge primjere.

- Do utorka. - Pa, moraju postojati knjige, zbirke... - Želiš da objavimo već objavljene materijale? Prostorija oko njih se utišala. Čini se da ona i Melissa Buckingham postoje u otrovnom

mjehuriću. Svjesna je da ništa što učini tu ženu više neće zadovoljiti. - Radiš na tome toliko koliko bi većini drugih trebalo da napišu tri članka od dvije tisuće riječi.

- Melissa krajem olovke kucka po stolu. - Samo napiši članak, Ellie. - Glas joj je ledeno zamoran. - Samo ga napiši, neka bude anoniman i tvoj kontakt vjerojatno nikada neće doznati o čijim se pismima radi. I pretpostavljam, uzme li se u obzir silna količina vremena koju si već potrošila na njega, da će to biti nešto izvanredno.

Njezin osmijeh, koji je darovala ostatku prostorije, blista. - U redu. Nastavimo dalje. Nisam dobila popis od rubrike za zdravlje. Je 1' dobio netko od vas?

205

Vidi ga dok napušta zgradu. Šali se s Ronaldom, zaštitarom, lagano spušta niza stube i polako odlazi. Kiši, na leđima nosi malen ruksak, glavu je spustio da se zaštiti od hladnoće.

- Bok. - Trči dok se ne nađe kraj njega. Baca pogled prema njoj. - Bok - kaže neutralno. Krenuo je prema stanici podzemne željeznice i

ne usporava kada stiže do stuba koje se spuštaju do nje. - Pitala sam se... jesi li za brzinsko piće? - Imam posla. - Kamo juriš? - Mora glasnije govoriti da je čuje zbog glasnog topota nogu, viktorijanske

akustike podzemnog sustava. - U novu zgradu. Okruženi su drugim putnicima. Njezine noge gotovo da se odvajaju od tla dok je more ljudi

nosi prema dolje. - Svaka čast. To mora da je prekovremeno. - Nije. Samo pomažem šefu da neke stvari završi, a da se pritom ne iscrpi do kraja. - Vidjela sam ga danas. Kada Rory ne odgovara, dodaje: - Bio je ljubazan prema meni. - Da. Pa. On je ljubazan čovjek. Uspijeva hodati uz njega dok ne stignu do uređaja za kontrolu karata. On zakoračuje ustranu

da bi propustio druge da prođu. - Doista glupo - kaže ona. - Svakoga dana propuštaš ljude ne znajući pritom... - Ellie, što želiš? Ona se grize za usnicu. Putnici oko njih razdvajaju se poput vode, sa slušalicama na ušima,

glasno izražavajući negodovanje zbog ljudske prepreke na svojemu putu. Gladi kosu koja je sada vlažna. - Samo sam ti htjela reći da mi je žao. Zbog onog jutra.

- U redu je. - Nije u redu. Ali je... Gle, to što se dogodilo, nema veze s tobom, ti mi se doista sviđaš. Radi se

samo o tome da je to... - Znaš što? Ne zanima me. U redu je, Ellie. Pustimo to. - Prolazi kroz uređaj za kontrolu karata.

Ona ga slijedi. Prije nego što se okrenuo, na trenutak je ugledala njegov izraz lica, i bio je užasan. Osjeća se užasno.

Na pokretnim stubama staje iza njega. Njegov sivi šal posut je kapima kiše i ona se bori s nagonom da ih obriše. - Rory, doista mi je žao. On bulji u svoje cipele. Baca pogled prema njoj, oči su mu hladne.

- Oženjen je, ha? - Molim? - Tvoj... prijatelj. Bilo je to prilično očito iz njegovih riječi. - Ne gledaj me tako. - Kako? - Nisam se namjerno zaljubila. Rory se kratko i neljubazno smije. Došli su do dna pokretnih stuba. On nastavlja brzim

tempom i ona je prisiljena malo potrčati da održi korak s njim. Tunel smrdi po ustajalom zraku i spaljenoj gumi.

- Nisam. - Kvragu... Ti si ta koja donosi odluku. Svi donosimo odluku. - Dakle, ti nikada nisi bio ponesen nečim, nikada nisi osjetio tu privlačnost? Gleda je u lice. - Naravno da jesam. No ako je ostvarenje toga značilo povrijediti nekog drugog,

povlačio sam se. Lice joj gori. - O, nisi li ti predivan? - Nisam. No teško da si ti žrtva okolnosti. Vjerojatno si znala da je oženjen i svejedno si se

odlučila u to upustiti. Mogla si izabrati i odbiti. - Nisam to tako doživjela. Glas mu postaje sarkastičan. - Bilo je to veće od nas oboje. Mislim da si pod većim

utjecajem tih ljubavnih pisama nego što misliš.

206

- Ah, dobro za tebe, gospodine Praktični. Super je kad možeš svoje osjećaje otvarati i zatvarati poput pipe. Da, dopustila sam sebi da se zaljubim; jesam. Nemoralno, da. Loše procijenjeno? Pa, sudeći prema tvojoj reakciji, očito. No, na trenutak sam osjetila nešto čarobno i... i ne brini se, čitavo vrijeme snosim posljedice toga.

- No ti nisi jedina u toj priči, zar ne? Svaki čin nosi posljedice, Ellie. Prema mom shvaćanju, svijet se dijeli na ljude koji to mogu vidjeti i u skladu s tim donijeti odluku, i na one koji se samo prepuštaju onome što im se u određenom trenutku sviđa.

- O, Bože! Znaš li uopće koliko pompozno zvučiš? - Sada viče, jedva svjesna radoznalih putnika koji prolaze pokraj njih i pune tunele koji vode do linija Distr ict i Circle.

- Znam. - I nikome u tvojemu svijetu nije dopušteno pogriješiti? - Jedanput - kaže. - Jedanput možeš pogriješiti. On je zagledan u daljinu, stisnute čeljusti, kao da razmišlja što će reći. Zatim se okreće prema

njoj. - Ellie, bio sam s druge strane, u redu? Volio sam djevojku koja je pronašla nekog drugog komu nije mogla odoljeti. Bilo je to nešto veće od nj ih oboje. Sve dok je, naravno, nije ostavio. A ja sam joj dopustio da se vrati u moj život i da me uništi po drugi put. Dakle, da, imam svoje mišljenje o tome.

Prikovana je za tlo. Čuje se približavanje buke, nalet vrućeg, uskovitlanog zraka. Vlak dolazi, putnici jure naprijed.

- Znaš što? - kaže Rory nadglasavajući buku. - Ne osuđujem te zato što si se zaljubila u tog muškarca. Tko zna? Možda je on ljubav tvog života. Možda bi njegovoj ženi doista bilo bolje bez njega. Možda ste vas dvoje doista stvoreni jedno za drugo. Ali mene si mogla odbiti. -Iznenada na njegovu licu vidi nešto neočekivano, nešto sirovo i ogoljeno. - S tim imam problem. Mene si mogla odbiti. To bi bilo ispravno.

S lakoćom uskače u nakrcan vagon i vrata se za njim zatvaraju. Vlak kreće uz zaglušujući fijuk. Promatra njegova leđa, koja nestaju u osvijetljenu prozoru sve dok ne nestanu. Ispravno za

koga?

Ellie sjedi nasred kreveta, s prašnjavom kartonskom kutijom na krilu, s pismima njene mladosti rasprostrtima oko nje. U krevetu je od pola deset navečer, očajnički pokušavajući pronaći način na koji bi spasila članak o ljubavnim pismima za Melissu, a da pritom Jennifer ne izloži očima javnosti. Razmišlja o Cliveu, svojoj prvoj ljubavi s kojim je išla u srednju školu, čiji je otac bio specijalist za njegu i zaštitu stabala. Dugo su raspravljali o tome treba li ona ići na fakultet i zakleli

207

se da to neće utjecati na njihov odnos. Trajali su približno još tri mjeseca nakon što je otišla u Bristol. Sjeća se kako se prizor njegova pohabanog Mini ja na parkiralištu ispred njezina studentskog doma zastrašujuće brzo pretvorio iz nečeg divnog, signala da stavi parfem i brzo potrči hodnikom, u osjećaj užasa koji ju je gušio kada je shvatila da prema njemu više ništa ne osjeća, osim što je veže za život koji više nije željela.

Prstima prebire kroz prekrižene inačice pisma, složene u urednu hrpu među ostalim pismima. Nakon što je primio konačnu verziju pisma, prešao je tristo četrdeset kilometara samo da bi joj uživo rekao da je gadura. Sjeća se da je to ni najmanje nije dirnulo, što je bilo neobično, možda zato što je već krenula dalje. Na fakultetu je namirisala novi život daleko od gradića svoje mladosti, daleko od raznih Cliveova, Barryja, subotnjih večeri u pubu i života u kojem ne samo što su je svi poznavali nego su i znali s koliko je prolazila u školi, čime su joj se bavili roditelji i da joj je na koncertu zbora pala suknja. Samog sebe ponovo možeš stvoriti jedino daleko od kuće. Kada odlazi posjetiti roditelje, još osjeća da je sva ta zajednička povijest pomalo guši.

Ispija čaj do kraja i razmišlja što Clive sada radi. Vjerojatno je oženjen, misli, zasigurno sretno; imao je jednostavnu narav. Ima nekoliko djece, a najzanimljiviji dio njegova vikenda vjerojatno je još uvijek subotnja večer u pubu s dečkima koje poznaje još iz škole.

Danas, naravno, Clive i njemu slični ne bi pisali pisma. Poslali bi joj poruku. - Sve u redu, mala? - Pita se bi li tu vezu prekinula mobilnim telefonom.

Sjedi vrlo mirno. Gleda oko sebe po praznom krevetu, po starim pismima razbacanima na poplunu. Od noći s Rorvjem nije pročitala ni jedno Jenniferino pismo; na neki neugodan način povezana su s njegovim glasom. Sjeća se njegova lica dok je stajao u tunelu podzemne željeznice. Mene si mogla odbit i . Prisjeća se Melissina lica i pokušava ne misliti na mogućnost povratka starom životu. Mogla bi propasti. Doista bi mogla. Osjeća kao da se nalazi na rubu ponora. Dolazi promjena.

A zatim čuje zvuk mobitela. Gotovo s olakšanjem pruža se preko kreveta da bi ga dohvatila, a koljeno joj tone u hrpu papira pastelne boje.

Nema odgovora?

208

Čita ponovno i odgovara:

Opros t i . M is l i la sam da ne že l iš da t i ša l jem poruke .

S tvar i su se promijen i le . Sada možeš reć i sve š to že l iš .

Mrmljajući izgovara riječi u tišini malene prostorije, gotovo nesposobna povjerovati u ono što vidi. Je li to ono što se zapravo događa i izvan romantičnih komedija? Mogu li se te situacije, one za koje svi misle da su nemoguće, doista obistiniti? Zamišlja se u kavani nekog neodređenog datuma u budućnosti, kako govori Nicky i Corrine: Da, naravno da će se dosel i t i k meni. Samo dok ne nađemo nešto veće. Djeca će nas posjeć ivat i svakog drugog vikenda. Zamišlja scenu u kojoj se on navečer vraća, spušta torbu i dugo je ljubi u hodniku. Scenarij joj je toliko nezamisliv da joj se mozak zamućuje. Je li to ono što želi? Prekorava samu sebe zbog trenutačne slabosti. Naravno da jest. Ne bi se mogla tako dugo ovako osjećati da nije.

Sada možeš reć i sve što žel iš. Ne gubi glavu, ponavlja sama sebi. Možda to još nije sigurno. A već te toliko puta razočarao. Spušta ruku na malene tipke, kruži iznad njih, neodlučna.

Hoću, a l i ne ovako. Drago mi je š to ćemo razgovarat i .

Zastaje, a onda tipka:

Malo mi je teško ovo razumjet i . No i t i s i men i nedostajao . Nazov i me č im se vrat iš . E . xx

Sprema se odložiti mobitel na noćni ormarić kada on ponovno zvoni.

Još me vo l iš?

Nakratko joj u grlu zastaje dah.

Da.

Šalje poruku i prije nego što o njoj stigne razmisliti. Čeka nekoliko minuta, no nema odgovora. I , nesigurna u to je li sretna ili zabrinuta, Ellie se spušta na jastuke i dugo, dugo gleda kroz prozor u prazno crno nebo promatrajući nečujno treperenje zrakoplova kroz tamu, prema nepoznatim odredištima.

209

Anaïs Nin C. L. Baldwinu

210

23.

Rory osjeća ruku na ramenu i vadi jednu slušalicu iz uha. - Čaj. Kima glavom, isključuje glazbu i gura MP3 player u džep. Kamioni su završili posao; ostali su

samo maleni kombiji za isporuku u vlasništvu novina koji jure gore-dolje razvozeći zaboravljene kutije, malene količine stvari nužnih za preživljavanje novina. Četvrtak je. U nedjelju će posljednje kutije biti spakirane, posljednje šalice i čaše prevezene. U ponedjeljak će Nation početi svoj novi život u novim uredima, a ova će zgrada biti srušena. U ovo vrijeme sljedeće godine na njezinu će mjestu osvanuti neka blještava čelično-staklena konstrukcija.

Rory se smješta na stražnjem dijelu kombija uz svojega šefa, koji se zagledao u staro pročelje zgrade od crnog mramora. Metalni simbol novina, goluba pismonošu, skidaju s njegova podnožja na vrhu stuba.

- Čudan prizor, zar ne? Rory puše u čaj. - Pomalo čudno za vas? Nakon sveg tog vremena? - Zapravo i nije. Na koncu sve dolazi svome kraju. Dio mene prilično se veseli tomu što će

raditi nešto drugo. Rory ispija gutljaj čaja. - Čudno je to provoditi dane među pričama drugih ljudi. Osjećam kao da je moja priča stavljena

na čekanje. Podsjeća na sliku koja priča. Posve neuobičajeno. Iznimno začudno. Rory spušta čaj i sluša. -

Niste osjetili želju da i sami nešto napišete? - Ne. - Ton njegova šefa odlučan je. - Ja nisam pisac. - Što ćete činiti? - Ne znam. Putovati, možda... možda odem na put s naprtnjačom poput tebe. Obojica se nasmiju na tu ideju. Mjesecima su zajedno radili gotovo bez riječi, rijetko spominjući

bilo što osim praktičnih dnevnih zadataka. Sada ih je brzo približavanje kraja njihova zadatka učinilo razgovorljivima.

- Moj sin misli da bih trebao. Ne može sakriti čuđenje u glasu. - Nisam znao da imate sina. - I snahu. I troje vrlo nepristojne unučadi. Rory shvaća da će morati promijeniti sliku o svom šefu. Jedan je od onih ljudi koji ostavljaju

dojam da su sami i mora uložiti napor da ga doživi kao obiteljskog čovjeka. - A vaša supruga? - Davno je umrla. Izgovara to bez nelagode, no Rory se ipak osjeća čudno, kao da je prešao neku granicu. Da je

Ellie ovdje, misli Rory, izravno bi ga pitala što joj se dogodilo. Da je Ellie ovdje, Rory bi se povukao u kakav udaljeni dio knjižnice umjesto da razgovara s

njom. Otpušta je. Neće razmišljati o njoj. Neće razmišljati o njezinoj kosi, njezinu smijehu, načinu na koji se mršti dok se usredotočuje. O tome kako ju je osjećao pod prstima: neobično podatnu. Neobično ranjivu.

- I, kada krećeš na svoja putovanja? Rory se vraća iz misli i u ruke uzima jednu knjigu pa drugu. Knjižnica ga podsjeća na Tardis19:

stvari se pojavljuju niotkuda. - Jučer sam predao zahtjev za otkaz. Tek ću pogledati letove. - Hoće li ti nedostajati djevojka? - Ona nije moja djevojka. - Samo ostavljate takav dojam, ha? Učinilo mi se da ti se sviđa. - Sviđala mi se. - Uvijek mi se činilo da vas dvoje nešto petljate. - Meni isto.

19 Vremenski stroj iz serije Dr. Who, nap. prev.

211

- I u čemu je problem? - Ona je... kompliciranija nego što izgleda. On se cinično smješka. - Nikada nisam susreo ženu koja to nije. - Da... pa. Ne volim komplikacije. - Ne postoji život bez komplikacija, Rory. Na kraju svi moramo pristati na kompromise. -Ja ne. Knjižničar diže obrvu. Na licu mu je jedva vidljiv osmijeh. - Molim? - kaže Rory. - Molim? Nećete mi valjda sada održati kakvo mudro predavanje o

propuštenim prilikama i kako žalite što niste stvari učinili drugačije? - Govori glasnije i žustrije nego što je planirao, ali ne može si pomoći. Počinje premještati kutije s jedne strane kombija na drugu. - Ionako to ne bi imalo smisla. Ionako odlazim. Ne trebaju mi komplikacije. - Ne.

Rory ga gleda sa strane, primjećujući skriveni smiješak. - Nemojte se sad raspekmeziti nada mnom. Želim vas zapamtiti kao jadnog starog dosadnjakovića.

Jadni se stari dosadnjaković smije. - Ne bih se usudio. Hajde. Idemo posljednji put provjeriti područje s mikrofiševima i utovariti pribor za čaj. Zatim te vodim na ručak. I ne moraš mi ništa reći o tome što se dogodilo između tebe i te djevojke za koju je posve jasno da ti ništa ne znači.

* * *

Pločnik ispred zgrade Jennifer Stirling na zimskom suncu poprimio je sivu boju lupara. Čistač ulice napreduje uz rubni kamen hvatajući vješto kliještima komade smeća. Ellie razmišlja kada je posljednji put u svojem dijelu Londona vidjela čistača ulica. Možda se to ondje smatra sizifovskim poslom: njezina ulica u centru puna je restorana gotove hrane i jeftinih pekarnica, a njihove papirnate vrećice na crveno-bijele pruge veselo lepršaju susjedstvom, govoreći o još jednoj orgiji u vrijeme ručka, punoj zasićenih masti i šećera.

- Ellie je, Ellie Haworth - viče u portafon nakon što joj se Jennifer javi. - Ostavila sam vam poruku. Nadam se da je u redu ako...

- Ellie. - Glas joj je pun dobrodošlice. - Upravo silazim. Dok se dizalo polako spušta niz katove, ona razmišlja o Melissi. Budući da nije mogla zaspati,

Ellie je u urede Nationa stigla nedugo nakon sedam i trideset. Morala je smisliti kako da spasi članak o ljubavnim pismima; iščitavajući pisma koja joj je Clive poslao, shvatila je da se nikako ne može vratiti svom starom načinu života. Napisat će taj članak. Dobit će ostatak informacija od Jennifer Stirling i nekako ih izokrenuti. Opet je ona stara; usredotočena, odlučna. Pomaže joj da ne razmišlja koliko je kompliciran postao njezin privatni život.

Šokirala se kada je shvatila da je Melissa već u uredu. Posebni su prilozi inače bili prazni, jedino je ondje bila nečujna čistačica koja je između stolova koji su se još uvijek ondje nalazili ravnodušno vukla usisavač, a vrata Melissina ureda bila su s nečim podbočena i otvorena.

- Znam, lutkice, no Nina će se pobrinuti za tebe. - Ruka joj je bila na kosi i nemirno je kroz prste provlačila sjajan pramen kose. Kosa se kovrčala između njezinih tankih prstiju, obasjana slabim zimskim suncem, nategnuta, zafrkana, oslobođena.

- Ne, rekla sam ti u nedjelju navečer. Sjećaš se? Nina će te odvesti ondje i poslije pokupiti... Znam... znam... ali mama mora raditi. Dušo, znaš da moram raditi... - Sjela je, nakratko oslonivši glavu na ruku tako da se Ellie morala napregnuti da je čuje.

- Znam, znam. A ja ću doći na sljedeću. No sjećaš li se da sam ti rekla da selimo urede? I da je to jako važno? I mama ne može...

Nastala je duga šutnja. - Daisy, dušo, možeš li mi dati Ninu?... Znam. Samo mi na minutu daj Ninu... Da, pričat ću s

tobom poslije. Samo mi daj... - Podigla je pogled i ugledala Ellie ispred ureda. Ellie se brzo okrenula, posramljena što je uhvaćena u prisluškivanju, i brzo podigla svoj telefon kao da obavlja podjednako važan razgovor. Kada je ponovno podigla glavu, vrata Melissina ureda bila su zatvorena. Teško je reći s te udaljenosti, ali moglo bi biti da je plakala.

212

- Pa, to je krasno iznenađenje. - Jennifer Stirling nosi uštirkanu lanenu košulju i tamne traperice.

Želim nositi traperice kad budem imala šezdeset i nešto, misli Ellie. - Rekli ste da se mogu vratiti.

- Naravno da možete. Moram priznati da sam osjećala grešno zadovoljstvo u olakšavanju duše prošloga tjedna. Pomalo me podsjećate i na moju kćer, što je za mene veliki užitak. Nedostaje mi.

Ellie osjeća nerazuman nalet ugode što je uspoređena sa ženom koja na fotografiji izgleda kao da dolazi iz reklame za Calvina Kleina. Pokušava ne misliti zašto je ondje. - Sve dok vam ne smetam...

- Uopće mi ne smetate. Sve dok vama strahovito ne dosadi klepetanje stare žene. Krenula sam u šetnju po Primrose Hillu. Hoćete li sa mnom? - Hodaju, malo razgovaraju o tom kraju, mjestima na kojima su živjele, o Ellieinim cipelama kojima se gospođa Stirling divi.

- Moje su noge u lošem stanju - kaže. - Kada sam bila vaših godina, svakodnevno smo nosile visoke pete. Vašoj generaciji sigurno je mnogo udobnije.

- Da, ali moja generacija nikada ne izgleda kao što ste vi izgledali. - Misli na fotografiju koja prikazuje Jennifer nedugo nakon porođaja, našminkanu i s

besprijekornom frizurom. - Oh, zapravo nismo imale previše izbora. Bila je to strašna tiranija. Laurence, moj suprug, ne bi

mi dopustio da se slikam ako nisam bila potpuno dotjerana. - Danas ostavlja dojam lakoće, manje pognuta pod teretom sjećanja. Hoda žustro, poput znatno mlađe osobe i s vremena na vrijeme Ellie mora malo potrčati da s njom održi korak.

- Reći ću vam nešto. Prije nekoliko tjedana otišla sam na željezničku stanicu po novine i ondje je stajala djevojka u donjem dijelu pidžame i onim golemim čizmama od ovčje kože. Kako ih zovete?

- Uggsice. Jenniferin je glas veseo. - To je to. Užasno izgledaju. A ja sam je gledala dok je kupovala pola

litre mlijeka, podignute kose, i strahovito joj zavidjela na slobodi. Stajala sam ondje i buljila u nju kao potpuna luđakinja. - Smije se dok se toga sjeća. - Danuška, koja radi u kiosku, pitala me što mi je ta jadna djevojka skrivila... pretpostavljam, sada kada pogledam unazad, da su naši životi bili strašno ograničeni.

- Mogu li vas nešto pitati? Kutovi Jenniferinih usana lagano se podižu. - Pretpostavljam da ćeš to učiniti. - Osjećate li se ikad loše zbog toga što se dogodilo? Zbog toga što ste imali aferu, mislim. - Pitaš li me žalim li što sam povrijedila supruga? - Pretpostavljam. - A je li to... radoznalost? Ili traženje oprosta? - Ne znam. Vjerojatno oboje. - Ellie grize nokat. - Mislim da se moj... John... sprema napustiti

svoju ženu. Nastupa kratkotrajna stanka. Došle su do vrata na Primrose Hillu i Jennifer se ondje zaustavlja.

- Djeca? Ellie ne diže pogled. - Da. - To je velika odgovornost. - Znam. - A ti si malo uplašena. Ellie pronalazi riječi koje nikome drugom ne bi mogla reći. - Voljela bih biti sigurna da

postupam ispravno. Da će biti vrijedno sve boli koju ću izazvati. Što ima u toj ženi da je pred njom nemoguće sakriti istinu? Osjeća Jenniferine oči na sebi i želi,

doista želi, da joj bude oprošteno. Sjeća se Bootovih riječi: Zbog tebe ću bit i bol j i čovjek. Ona želi biti bolja osoba. Ne želi hodati uz nju razmišljajući koje će dijelove tog razgovora iskoristiti i objaviti u novinama.

Godine slušanja tuđih problema kao da su Jennifer obavile mudrom neutralnošću. Kada konačno progovara, Ellie osjeća da je pomno birala riječi. - Sigurna sam da ćete vas dvoje pronaći rješenje. Samo morate iskreno razgovarati. Iskreno do boli. I možda nećeš uvijek dobiti odgovore koje želiš. Toga sam se prisjetila kada sam ponovo pročitala Anthonyjeva pisma nakon što si ti

213

otišla prošlog tjedna. Nije bilo igrica. Nikada nisam srela nikoga, prije ili poslije toga, s kim sam mogla biti toliko iskrena.

Uzdiše, pokazuje Ellie da prođe kroz vrata. Počinju hodati stazom koja će ih odvesti do vrha brežuljka. - No, za ljude poput nas nema oprosta, Ellie. Mogla bi također otkriti da će krivnja u tvom budućem životu biti mnogo prisutnija nego što bi željela. Ne kaže se uzalud da strast prži, a kada govorimo o aferama, ne bivaju povrijeđeni samo oni koji sudjeluju u njima. Što se mene tiče, ja još uvijek osjećam krivnju zbog boli koju sam prouzročila Laurenceu... U ono sam vrijeme za to pronašla izgovor, ali mogu vidjeti da je to što se dogodilo... sve nas povrijedilo. Ali... najveću sam krivnju uvijek osjećala zbog Anthonyja.

- Htjeli ste mi ispričati kraj priče. Jenniferin osmijeh blijedi. - Pa, Ellie, nema sretnog kraja. -Pripovijeda o uzaludnom putu u

Afriku, dugotrajnoj potrazi, napadnoj šutnji muškarca koji joj prije toga nikada nije prestao govoriti kako se osjeća i o konačnom početku novog života u Londonu, koji je započela sama.

- I to je to? - Ukratko. - I čitavo to vrijeme nikada nije... nikada nije bilo nikoga drugog? Jennifer Stirling ponovno se smiješi. - Naravno da je bilo. I ja sam samo ljudsko biće. Ali mogu

reći da se nikada više nisam emocionalno vezala. Nakon Boota, ja... zapravo nisam željela ni s kim postati intimna. Za mene je postojao samo on. To sam jasno mogla vidjeti. A, osim toga, imala sam Esmé. - Osmijeh joj se širi. - Dijete je doista divna utjeha.

Stigle su do vrha. Ispod njih se pruža cijeli sjeverni London. Duboko dišu, proučavajući udaljene obrise grada, slušajući promet, povike šetača pasa i zalutale djece koji nestaju ispod njih.

- Mogu li vas pitati zašto ste toliko dugo zadržali poštanski pretinac? Jennifer se oslanja na željeznu klupu, razmišljajući prije nego što odgovori. - Pretpostavljam da

se to mora činiti čudnim, ali mi smo se dvaput mimoišli, vidiš, i oba se puta radilo o nekoliko sati. Osjećala sam da je moja obveza dati nam svaku priliku. Pretpostavljam da bi zatvaranje tog poštanskog pretinca značilo priznati da je konačno sve gotovo.

Žalosno sliježe ramenima. - Svake sam godine sama sebi ponavljala da je vrijeme da ga zatvorim. Godine su prolazile, a da ja to nisam ni primjećivala. Ali iz nekog razloga nikad ga nisam otkazala. Mislim da sam sama sebi objasnila da je to nedužna ovisnost.

- I to je zapravo bilo to? Njegovo posljednje pismo? - Ellie pokazuje nekamo u smjeru St Johns Wooda. - Doista više nikada niste ništa čuli od njega? Kako ste mogli podnijeti to što niste znali što mu se dogodilo?

- Način na koji sam ja to doživjela, postojale su dvije mogućnosti. Ili je umro u Kongu, na što u ono vrijeme nisam mogla ni pomisliti. Ili sam ga, kao što mi se čini, strašno povrijedila. Vjerovao je da nikada neću napustiti supruga, možda čak i da njegove osjećaje nisam shvaćala ozbiljno, i mislim da mu je trebalo mnogo snage da mi priđe taj drugi put. Na nesreću, ja nisam shvatila koliko mu je trebalo sve dok nije bilo prekasno.

- Nikada mu niste pokušali ući u trag? Preko privatnog istražitelja? Novinskih oglasa? - Oh, to nikad ne bih učinila. On bi me znao naći. Otkrila sam mu svoje osjećaje. I morala sam

poštivati njegove. - Značajno se obraća Ellie. - Znaš, ne možeš nekoga natjerati da te ponovno zavoli. Bez obzira na to koliko to možda želiš. Ponekad, nažalost, vrijeme jednostavno... nije na tvojoj strani.

Ondje gore vjetar je bridak: nasilu ulazi u procjep između ovratnika i vrata, iskorištava svako izloženo mjesto. Ellie gura ruke u džepove. - Što mislite da bi se dogodilo da vas je ponovno našao?

Prvi put oči Jennifer Stirling pune se suzama. Gleda u obrise grada, blago odmahuje glavom. - Mladi nemaju monopol na slomljeno srce, znaš. - Polako se počinje spuštati stazom i lice joj više nije vidljivo. Tišina koja traje prije nego što ponovno progovori stvara malenu ranu u Ellieinu srcu. - Ellie, davno sam naučila da je što bi bi lo kad bi.. . vrlo opasna igra.

Nađimo se - JX

214

Služ imo se mob i te l ima? X

Puno t i toga moram reć i . Moram te v id je t i . Les Perc iva ls u U l ic i Derry . Sutra 13 h X

Perc iva ls? !? To n i je tvoje uob ičajeno mjes to .

Ah. Ov ih sam dana pun iznenađenja . JX

Sjedi za stolom prekrivenim lanenim stolnjakom i pregledava bilješke koje je napisala u podzemnoj. U srcu zna da ne može objaviti tu priču, a ne objavi li je, gotovo je s njezinom karijerom u Nationu. Dvaput je pomislila da odjuri do stana na St Johns Woodu i preda se na milost i nemilost Jennifer Stirling da objasni zašto to mora učiniti, moleći je da joj dopusti da njezinu nesretnu priču objavi u novinama. No kad god pomisli na to, vidi joj lice i čuje njezin glas: Mladi nemaju monopol na slomljeno srce, znaš.

Gleda u masline koje se sjaje u bijeloj keramičkoj posudici na stolu. Nema apetita. Ne napiše li taj članak, Melissa će je smijeniti. Napiše li ga, nije posve sigurna hoće li poslije toga na isti način doživljavati sebe i ono čime se bavi. Ponovno želi razgovarati s Roryjem. On bi znao što bi trebala učiniti. Ima neugodan osjećaj da to nije ono što ona želi učiniti, ali zna da bi on bio u pravu. Misli joj se roje u glavi, argumenti i protuargumenti. Jennifer St ir l ing vjerojatno uopće ne č i ta Nation. Možda nikada ne dozna što si uč ini la. Melissa traži izgovor da te se r i ješi. Doista nemaš izbora.

I onda Roryjev glas, zajedljiv: Je l ' se t i to šal iš? Osjeća grč u želucu. Ne može se sjetiti vremena kada ga nije osjećala. Sine joj misao: kada bi

mogla doznati što se zapravo dogodilo s Anthonyjem O'Hareom, Jennifer bi joj morala oprostiti? Možda će neko vrijeme biti ljuta, no na kraju bi morala shvatiti da je to bio Elliein dar? Iznenada joj dolazi odgovor. Pronaći će ga. Bude li joj trebalo i deset godina, doznat će što mu se dogodilo. Slamka spasa ne može biti tanja, ali pomaže da se osjeća malo bolje.

St ižem za pet minuta . Jes i ondje? Jx

Da. S to l u pr izemlju. Oh lađeno v ino čeka. Ex

Nesvjesno stavlja ruku na kosu. Još uvijek nije uspjela shvatiti zašto John nije htio doći izravno u njezin stan. Stari je John uvijek radije odlazio onamo. Činilo se kao da nije mogao s njom normalno razgovarati, pa čak je ni vidjeti, sve dok ne izbaci svu tu nagomilanu napetost. U prvim mjesecima njihove veze to joj je laskalo, no poslije ju je malo ljutilo. Sada se jedan mali dio nje pita je li taj susret u restoranu povezan s tim da će konačno javno obznaniti svoju vezu. Čini se da se sve toliko dramatično promijenilo da bi novi John možda čak htio imati neku vrstu javnog istupa. Primjećuje da za susjednim stolovima sjede skupocjeno odjeveni ljudi i na tu pomisao grče joj se prsti na nogama.

- Zašto si toliko nervozna? - pitala ju je Nicky tog jutra. - To znači da si dobila što si htjela, zar ne?

- Znam. - Nazvala ju je u sedam, zahvaljujući bogu što još uvijek ima prijateljice koje razumiju da je hitni ljubavni slučaj dovoljan razlog da ih se nazove tako rano. - Samo se radi o tome...

- Nisi sigurna da ga još uvijek želiš. - Ne! - namrštila se na telefon. - Naravno da ga želim! Samo se radi o tome da se sve tako brzo

promijenilo da se još nisam uspjela naviknuti. - Bolje ti je da se navikneš. Posve je moguće da se na ručku pojavi s dva kofera i dvoje vrišteće

djece. - Iz nekog se razloga Nicky ta ideja učinila toliko smiješnom da se cerekala sve dok to nije postalo neugodno.

Ellie je imala osjećaj da joj Nicky još nije oprostila zbog, kako je to ona nazvala, „cirkusa" s Roryjem. Rory se činio kao dobar čovjek, stalno je ponavljala. - Netko s kim bih rado otišla u pub. -

215

Skriveno značenje: Nicky nikada ne bi željela otići u pub s Johnom. Nikada mu ne bi oprostila jer je bio od onih muškaraca koji mogu varati svoju ženu.

Gleda na sat pa da je znak konobaru da joj donese još jednu čašu vina. Sada kasni dvadeset minuta. U bilo kojoj drugoj situaciji ona bi počela bjesnjeti, no sada je toliko nervozna da se jedan maleni dio nje pita hoće li je sam pogled na njega natjerati da povrati. Da, to je uvijek dobar znak dobrodošlice. Zatim diže pogled i otkriva da na drugom kraju njezina stola stoji žena.

Ellie najprije pomišlja da je to konobarica i čudi se zašto ne drži čašu vina. Zatim shvaća da žena ne samo što nema odoru konobarice nego na sebi ima kaput mornarsko plave boje te da gleda u nju, malo previše napeto, poput nekoga tko se sprema glasno zapjevati u autobusu.

- Bok, Ellie. Ellie trepće. - Žao mi je - kaže nakon što je u glavi prošla sve ljude koje je nedavno upoznala i

nije pronašla ništa. - Poznajemo li se? - Oh, mislim da da. Ja sam Jessica. Jessica. Mozak joj je prazan. Lijepo ošišana kosa. Dobre noge. Možda malo umorna. Preplanula.

A zatim joj spoznaja eksplodira u glavi. Jessica. Jess. Žena primjećuje njezin šok. - Da, pomislila sam da bi me mogla prepoznati po imenu.

Vjerojatno ga nisi željela povezati s licem, zar ne? Nisi željela previše razmišljati o meni. Pretpostavljam da je to što John ima ženu u tebi izazivalo neugodu.

Ellie ostaje bez riječi. Jedva je svjesna ostalih gostiju koji gledaju prema njoj jer su osjetili neke negativne vibracije za stolom petnaest.

Jessica Armour pregledava SMS-poruke na poznatom mobitelu. Glas joj se malo podiže dok ih čita: - Danas se osjećam vrlo zločesto. Pobjegni. Ni je me briga kako ćeš to uč ini t i , al i pobjegni. Isplat i t će se. — Hm, a evo i jedne dobre: - Trebala bih napisat i intervju sa ženom onog parlamentarca, al i misl i mi se stalno vraćaju na prošl i utorak. Zločesti dečko! - O, i meni najdraža: - Posjet i la sam Agent Provocateur. Fotka u pri logu... Kada ponovno pogleda Ellie, glas joj drhti od jedva suspregnuta gnjeva. - Prilično je teško konkurirati tome kada se brineš za dvoje male bolesne djece i boriš s građevinskim poduzetnicima. Ali, da, utorak dvanaestog. Sjećam se tog dana. Donio mi je buket cvijeća da se ispriča što je došao tako kasno.

Ellie je otvorila usta, ali nije izišla ni jedna riječ. Koža joj gori. - Na praznicima sam mu pregledala mobitel. Zanimalo me koga je zvao iz bara i onda sam

pronašla tvoju poruku. - Molim te nazovi. Samo jedanput. Moram te čuti . X - Gorko se smije. - Kako dirljivo. On misli da mu je ukraden.

Ellie se želi zavući ispod stola. Želi nestati, ispariti. - Voljela bih se nadati da ćeš završiti kao jadna usamljena žena. No, Ellie Haworth, zapravo se

nadam da ćeš jednoga dana imati djecu. Tada ćeš znati kako je to osjećati se ranjivom. I kako je to boriti se i neprekidno biti na oprezu, samo da bi svojoj djeci osigurala da odrastaju s ocem. Razmisli o tome sljedeći put kada budeš kupovala prozirno donje rublje da zabaviš mog muža, dobro?

Jessica Armour hoda između stolova i izlazi na sunčevu svjetlost. U restoranu je možda zavladala šutnja; no Ellie to nipošto ne može znati jer njoj zvoni u ušima. Konačno, zažarenih obraza i drhtavih ruku, da je znak konobaru da joj donese račun.

Dok se on približava, ona mrmlja nešto o tome da mora iznenada otići. Nije sigurna što govori: glas kao da više ne pripada njoj. -Račun? - kaže.

On pokazuje prema vratima. Suosjećajno joj se smješka. - Nema potrebe, madam. Ona ga je žena platila.

Ellie se vraća u ured, nesvjesna prometa, ljudi koji se guraju na pločniku, prijekornih očiju prodavača Big Issuea. Želi biti u svom stanu iza zatvorenih vrata, ali njezin neizvjestan položaj u novinama znači da je to neizvedivo. Prolazi kroz redakciju, svjesna da je drugi gledaju, duboko u sebi uvjerena da svi moraju vidjeti njezinu sramotu, da svi vide ono što je vidjela Jessica Armour, kao da je to posvuda bilo otisnuto po njoj.

216

- Ellie, jesi dobro? Strahovito si blijeda. - Rupert proviruje iza svojeg zaslona na čiju je poleđinu netko nalijepio naljepnicu na kojoj piše „spaljen".

- Glavobolja. - Glas joj zapinje u grlu. - Terri ima tablete... Ta cura ima tablete za sve - kaže zamišljeno i opet nestaje iza zaslona. Ona sjeda za svoj stol, pali računalo i pregledava elektroničku poštu. Tu je:

I zgub io mob i te l . Za ručak dob ivam nov i . Me j lom ću t i pos la t i nov i bro j . JX

Provjerava vrijeme. Pismo joj je stiglo dok je razgovarala s Jennifer Stirling. Sklapa oči, ponovno gledajući sliku koja joj je posljednjih pola sata plivala pred očima: stisnuta čeljust Jessice Armour, njezin užasan gnjev, način na koji joj je kosa plesala oko lica dok je govorila, kao da je bila elektrizirana njezinom ljutnjom, njezinom boli. Jedan maleni dio nje shvatio je da bi joj se u drugim okolnostima ta žena svidjela, da bi možda s njom poželjela otići na kavu. Kada ponovno otvara oči, ne želi vidjeti Johnove riječi, ne želi vidjeti tu inačicu sebe odraženu u njima. Kao da se probudila iz osobito živog sna, sna koji je trajao godinu dana. Shvaća veličinu svoje pogreške. Briše njegovu poruku.

- Evo. - Rupert stavlja šalicu čaja na njezin stol. - Moglo bi ti pomoći da se bolje osjećaš. Rupert nikada nikome ne kuha čaj. Ostali novinari iz Posebnih priloga jedanput su se kladili

koliko će mu trebati da krene prema kantini i svi su izgubili okladu. Ellie ne zna treba li je taj rijetki čin samilosti dirnuti ili se treba uplašiti jer on osjeća da joj je potrebna pomoć.

- Hvala - kaže i uzima šalicu. Dok on ponovno sjeda, ona u zaglavlju novog elektroničkog pisma primjećuje poznato ime:

Phil l ip O'Hare. Srce joj prestaje kucati, privremeno zaboravlja poniženje doživljeno u prošlome satu. Otvara pismo i vidi da joj ga je poslao Phillip O'Hare koji radi za The Times.

Bok. Vaša me poruka malo zbun i la . Možete l i me nazvat i ?

Trlja oči. Posao je, govori sebi, rješenje za sve. Sada je važan samo posao. Otkrit će što se dogodilo s Jenniferinim ljubavnikom i on će joj oprostiti zbog onoga što se sprema učiniti. Morat će.

Zove fiksni broj na dnu maila. Na drugo zvono javlja se muškarac. U pozadini čuje poznati žamor redakcije. - Bok - kaže oklijevajući. -Ovdje Ellie Haworth. Vi ste mi poslali mail?

- Ah. Da. Ellie Haworth. Pričekajte. - Ima glas osobe u četrdesetima. Zvuči pomalo kao John. Blokira tu misao dok čuje da rukom prekriva slušalicu, zatim njegov prigušen glas i onda je opet tu. -Ispričavam se. Da. Rokovi. Dakle, hvala što ste me nazvali... Samo sam nešto htio provjeriti. Gdje ste ono rekli da radite? U Nationu?

- Da. - Usta su joj se osušila. Počinje brbljati. - Ali možete biti sigurni da se njegovo ime ne mora nužno pojaviti u članku na kojemu radim. Jednostavno želim saznati što mu se dogodilo za jednu njegovu prijateljicu koja...

- Nation? - Da. Nastupa kratka stanka. - I vi kažete da želite otkriti što se dogodilo s mojim ocem? - Da. - Glas joj nestaje. - I vi ste novinarka? - Žao mi je - govori Ellie - ne razumijem na što ciljate. Da, novinarka. Poput vas. Želite li reći da

vam je nelagodno informaciju dati suparničkim novinama? Rekla sam vam da... - Anthony O'Hare je moj otac. - Da. To je osoba koju... Muškarac s druge strane slušalice se smije. - Da kojim slučajem ne pripadate istražnoj jedinici? -

Ne.

217

Treba mu trenutak da dođe k sebi. - Gospođice Haworth, moj otac radi za Nation. Vaše novine. Čini to više od četrdeset godina. Ellie sjedi vrlo mirno. Moli ga da to još jedanput ponovi.

- Ne razumijem - kaže, ustajući od stola. — Pregledala sam sva imena autora u naslovima članaka. Opsežno sam istraživala. Ništa se nije pojavilo. Samo vaše ime u The Timesu.

- To je zato što on ne piše. - A što onda... - Moj otac radi u knjižnici. Čini to od... hm... 1964.

218

muškarac ženi u pismu

219

24.

- I dajte mu ovo. Znat će što to znači. - Jennifer Stirling napisala je poruku, istrgnula je iz notesa i umetnula na vrh fascikla koji je stavila na stol pomoćnog urednika.

- Hoću - rekao je Don. Nagnula se prema njemu i uhvatila ga za ruku. - Pobrinut ćete se da to dobije? Doista je važno.

Očajnički važno. - Shvatio sam. Gospođo, molim vas da me ispričate, moram nastaviti raditi. Ovo nam je

najzaposleniji dio dana. Ovdje smo svi ograničeni rokovima. - Don je htio da ona napusti ured. Htio je da dijete napusti ured.

Lice joj se zgrčilo. - Oprostite. Molim vas, pobrinite se da to dobije. Molim vas. Bože, samo je htio da ode. Nije ju mogao gledati. - Ja... žao mi je što sam vam smetala. - Iznenada se činila nesigurnom, kao da je bila svjesna

predstave koju je izvela. Posegnula je za djetetovom rukom i gotovo nevoljko otišla. Nekoliko ljudi okupljenih oko stola pomoćnog urednika u tišini je promatralo njezin odlazak.

- Kongo - rekla je Cheryl nakon nekog vremena. - Moramo složiti četvrtu stranicu. - Don je usredotočeno gledao u stol. - Idemo s rasplesanim

svećenikom. Cheryl ga je i dalje gledala. - Zašto si joj rekao da je otišao u Kongo? - Hoćeš da joj kažem istinu? Da se toliko opio da je pao u prokletu komu? Cheryl je u ustima vrtjela olovku, okrećući pogled prema uredskim vratima koja su se još

ljuljala. - Ali izgledala je tako tužno. - I treba izgledati prokleto tužno. Ona je ta koja je izazvala sve te nevolje. - Ali ne možeš... Donov je glas eksplodirao. - Posljednje što tom dečku treba jest da ona ponovno zamuti

situaciju. Razumiješ li? Činim mu uslugu. -Poderao je poruku iz fascikla i bacio je. Cheryl je zataknuta olovku za uho, ružno pogledala svog šefa i važno odšetala do stola. Don je duboko udahnuo. - Dobro, možemo li se riješiti O'Hareova prokletog ljubavnog života i

nastaviti s pričom o tom prokletom rasplesanom svećeniku? Bilo tko? Nek' mi netko brzo donese neki primjerak ili će raznosači novina sutra dijeliti gomile praznih stranica.

U susjednom krevetu muškarac je kašljao. Kašljao je bez prekida, ljubazno, zvučalo je to kao odsječeni mirozov, kao da mu je nešto zapelo u grlu. Činio je to i u snu. Anthony O'Hare dopuštao je zvuku da mu se zavuče u neki skroviti dio podsvijesti, kao što je dopuštao i svemu ostalom. Sada je znao trikove. Kako učiniti da stvari nestanu.

- Gospodine O'Hare, imate posjet. Zvuk povlačenja zastora, prodiranje svjetlosti. Zgodna škotska sestra. Ruke koje hlade. Svaka

riječ koju je izgovarala zvučala je kao da najavljuje darivanje. Gospodine O'Hare, samo ću vam dati malenu injekci ju. Gospodine O'Hare, žel i te l i da pozovem nekoga da vam pomogne do zahoda? Imate posjet, gospodine O'Hare.

Posjet? Na trenutak se javila nada, zatim je kroz zastore čuo Donov glas i prisjetio se gdje je. - Ne obraćaj pozornost na mene, dušo. - Naravno da neću - odgovorila je afektirano. - Izležavaš se, ha? - Veliko rumeno okruglo lice negdje kod njegovih nogu. - Ha, ha! - rekao je to svom jastuku, podižući se. Boljelo ga je cijelo tijelo. Trepnuo je. - Moram

otići odavde. Vid mu se razbistrio. Don je stajao na dnu kreveta s prekriženim rukama koje je držao na

trbuhu. - Sinko moj, ne ideš ti nikamo.

220

- Ne mogu ostati ovdje. - Činilo se da mu glas dolazi izravno iz grudi. Škripao je i cvilio poput drvenog kotača u utoru.

- Nije ti dobro. Žele ti pregledati jetru prije nego što te puste. Sve si nas prestrašio. - Što se dogodilo? - Ničega se nije sjećao. Don je oklijevao, možda pokušavajući procijeniti koliko da mu kaže. — Nisi se pojavio na

važnom sastanku u uredu Marjorie Spackman. Kad nitko ništa nije čuo o tebi do šest popodne, imao sam loš predosjećaj pa sam Michaelsu predao odgovornost i odjurio u tvoj hotel. Pronašao sam te na podu, u ne baš prelijepom izdanju. Izgledao si gore nego sada, a to nešto znači.

Dolaze mu sjećanja. Bar u Regentu. Umorne konobareve oči. Bol. Vikanje. Beskonačan lelujavi povratak do sobe, hvatanje za zidove, njihanje na stubama. Zvuk lomljave. Zatim ništa.

- Sve me boli. - I treba te boljeti. Bog zna što su ti učinili. Izgledao si kao jastučić za pribadače kada sam te

jučer vidio. Igle. Panični glasovi. Bol. Isuse, bol. - O'Hare, što se dovraga zbiva? Muškarac u susjednom krevetu ponovno je počeo kašljati. - Je li to zbog one žene? Odbila te? - Don je osjećao tjelesnu nelagodu kada se razgovaralo o

osjećajima. To se očitovalo poskakivanjem noge, vidjelo u načinu kako je rukom prelazio po svojoj proćelavoj glavi.

Ne spominj i je. Ne t jeraj me da misl im na njezino lice. - Nije tako jednostavno. - A o čemu se onda dovraga radi? Ni jedna žena nije vrijedna... ovoga. - Don rukom rastreseno

maše iznad kreveta. - Ja... samo sam htio zaboraviti. - Pa pronađi nekog drugog. Nekoga koga možeš imati . I preboljet ćeš je. - Možda bi se glasnim

izgovaranjem te riječi mogle i obistiniti. Anthony je šutio dovoljno dugo da to ospori. - Neke žene samo stvaraju probleme - dodao je Don. Oprosti , jednostavno sam morala

znati . - Noćni leptiri i plamen. Svi smo to prošli. Oprosti . Anthony je odmahnuo glavom. - Ne, Don, nije tako. - Uvijek se čini da ni je tako kad se radi o nama... - Ne može ga napustiti jer joj neće dati da uzme dijete. -Anthonyjev glas, iznenada jasan,

odjeknuo je prostorom zaštićenim zastorima. Čovjek u susjednom krevetu prestao je tek nakratko kašljati. Anthony je promatrao dok je njegov šef shvaćao posljedice te rečenice, mršteći se od suosjećanja.

- Aha, gadno. - Da. Donova je noga ponovno počela poskakivati. - Ali to ne znači da si se zbog toga morao

pokušati ubiti alkoholom i da si u tome gotovo uspio. Znaš što su rekli? Žuta ti je groznica uništila jetru. Kvragu, O'Hare. Još jedno slično opijanje i ti ćeš...

Anthony je osjetio beskonačan umor. Okrenuo se na jastuku. - Ne brini se, neće se ponoviti. Nakon što se vratio iz bolnice, Don je pola sata prosjedio za svojim stolom razmišljajući.

Njegova se redakcija, kao i svakoga dana, polako budila. Uspavani div nevoljko je dolazio k sebi: novinari su telefonirali, priče su se dizale i spuštale na listi prioriteta, stranice se osmišljavale i planirale, a sve se to najprije događalo na produkcijskom stolu.

Rukom je protrljao vilicu, preko ramena se okrenuo prema tajničkom stolu i viknuo: - Hej, plavušo. Nabavi mi broj onog Stirlinga. Onog azbestnog magnata. Cheryl je slušala u tišini. Nekoliko minuta poslije pružila mu je broj koji je prepisala iz

uredskog primjerka publikacije Tko je tko. -Tko je to? - Što misliš? - Nekoliko je puta olovkom udario o stol, duboko zamišljen. Zatim je, dok se ona

vraćala prema svom stolu, digao slušalicu i na centrali zamolio da ga spoje s brojem Fitzroy 2286. Malo se nakašljao prije nego što je progovorio, kao netko kome je nelagodno služiti se

telefonom. - Želio bih razgovarati s Jennifer Stirling, molim vas. Mogao je osjetiti da ga Cheryl promatra.

221

- Mogu li ostaviti poruku?... Što? Ne živi? Aha, shvaćam. - Stanka. - Ne, nije važno. Ispričavam se na smetnji. - Spustio je slušalicu.

- Što se dogodilo? - Cheryl je stajala iznad njega. U svojim novim štiklama bila je viša od njega. - Don?

- Ništa. - Ispravio se. - Zaboravi da sam išta rekao. Donesi mi sendvič sa slaninom i ne zaboravi HP-umak. Ne mogu ga jesti bez toga. Od papira s telefonskim brojem napravio je lopticu i bacio je u koš za smeće ispod svojih nogu.

Tuga je bila strašnija nego da mu je tko umro; noću je dolazila u valovima, nemilosrdna i zapanjujuća u svojoj snazi, mučeći ga do iznemoglosti. Vidio ju je svaki put kad bi zatvorio oči, njezino snom prikriveno zadovoljstvo, njezin izraz krivnje i bespomoćnosti kada ga je ugledala u hotelskom predvorju. Njezino mu je lice reklo da su izgubljeni, i da je ona već znala što je učinila kad mu je to rekla.

I imala je pravo. Isprva je osjećao ljutnju zbog toga što mu je probudila nadu, a da mu pritom nije rekla istinu o svom položaju. Da ga je nemilosrdno povrijedila kada nije bilo nade za njih. Kako se ono kaže? Nada je ta koja će te ubit i .

Njegovi su osjećaji mahnitali. Oprostio joj je. Nije bilo ničega što joj je trebao oprostiti. Učinila je to zato što, kao ni on, to nije mogla ne učiniti. I zato što je to bio jedini dio njega za koji se razumski mogla nadati da će ga imati. Nadam se da ti sjećanje na to pomaže da nastaviš, Jennifer, jer je mene to uništilo.

Borio se sa spoznajom da mu, ovaj put, ništa nije ostalo. Tjelesno se osjećao slabo i ranjivo, i zato je sam bio kriv. Bio je lišen svog britkog uma, njegovi lucidni dijelovi bili su uništeni, jedino se osjećaj gubitka javljao u stalnom ritmu, u istom onom nemilosrdnom ritmu koji je osjetio onoga dana u Leopoldvilleu.

Nikad neće biti njegova. Došli su toliko blizu, a ona nikada neće biti njegova. Zahtijevao bi da se razvede. Učinio bi sve u svojoj moći da je učini sretnom bez njezina djeteta, samo snagom svoje volje. Unajmio bi najboljeg odvjetnika. Dao bi joj još djece. Suprotstavio bi se Laurenceu - u svojim razuzdanijim snovima hvatao ga je za vrat.

No Anthony je i sam bio muškarac, pa čak ni u toj situaciji nije mogao ne uzeti u obzir i Laurenceove osjećaje. Kako se on morao osjećati znajući da njegova žena voli nekog drugog i da se od njega očekuje da i svoje dijete prepusti muškarcu koji ju je preoteo? To je osakatilo Anthonyja, a Clarissu čak nikada nije ni volio kao što je volio Jennifer. Pomislio je na svog tužnog, tihog sina, na svoj stalni osjećaj krivnje i znao je da bi, kada bi to nametnuo nekoj drugoj obitelji, svaka sreća koju bi postigli ležala na mračnoj struji tuge. Uništio je jednu obitelj; ne bi mogao podnijeti da uništi i drugu.

Telefonirao je svojoj djevojci u New Yorku i rekao joj da se neće vratiti. Slušao je njezino čuđenje i jedva skrivene suze samo s dalekim osjećajem krivnje. Nije se mogao onamo vratiti. Nije se mogao prepustiti postojanim urbanim ritmovima života u New Yorku, danima koji se određuju dolascima i odlascima u zgradu UN-a jer bi sada sve nosilo Jenniferin pečat. Sve bi nosilo njezin pečat, njezin miris, njezin okus, sve bi bilo pokvareno time što bi znao da je negdje vani, da živi i diše bez njega. Zbog nečega je spoznaja da je ona željela njega jednako kao što je i on želio nju samo sve činila gorim. Nije se mogao naljutiti na nju iako je trebao, i nije mogao prestati misliti na nju.

Oprosti . Jednostavno sam morala znati . Imao je potrebu biti negdje gdje ne bi mogao misliti. Da bi preživio, morao je biti negdje gdje

bi preživl javanje bilo jedino na što bi mogao misliti.

Don je došao po njega dva dana poslije, jednog poslijepodneva kada ga je bolnica odlučila pustiti, zahvaljujući dobrim nalazima ispitivanja funkcije jetre i strašnim prijetnjama što bi mu se moglo dogoditi usudi li se ponovno piti.

- Kamo idemo? - Promatrao je Dona dok je u prtljažnik svojega automobila stavljao njegov mali kovčeg i osjećao se kao prognanik.

222

- Ideš k meni. - Što? - Tako kaže Viv. - Nije pogledao Anthonyja u oči. - Ona misli da ti treba malo kućne atmosfere. Misl iš da ne smijem bit i sam. - Mislim da... - To nije za raspravu - rekao je Don i sjeo na vozačevo mjesto. -No ne krivi mene zbog hrane.

Moja žena zna stotinu i jedan način kako spaliti govedinu i, koliko ja mogu reći, još uvijek pronalazi nove.

Uvijek je bilo zbunjujuće kolege s posla vidjeti u kućnom okruženju. Tijekom godina, iako je upoznao Viv - crvenokosu ženu podjednako vedru koliko je Don bio turoban - u različitim poslovnim prigodama, Anthony je na neki način Dona, više nego bilo koga drugog, doživljavao kao nekoga tko je doslovce stanovao u Nationu. Uvijek je bio ondje. Taj ured, s nagomilanim hrpama papira, našaranim porukama i kartama sporadično pričvršćenima za zidove, bio je njegovo prirodno stanište. Don u svojoj kući u baršunastim papučama, s nogama naslonjenim na dubok i mek kauč, Don koji popravlja ukrase na zidu ili uzima tetrapak mlijeka suprotstavljao se prirodnim zakonima.

No, osim toga, bilo je i nečeg umirujućeg u boravku u njegovoj kući. Kuća dvodomka u lažnom tudorskom stilu u stambenom pojasu bila je dovoljno velika da ne osjeća da ikome smeta. Djeca su bila velika i odselila su se i, osim nekoliko uokvirenih fotografija, nije bilo stalnih podsjetnika na njegov osobni roditeljski neuspjeh.

Viv ga je pozdravila poljupcima u oba obraza i nije spominjala otkuda je došao. - Mislila sam da biste vas dvojica danas popodne voljeli igrati golf - rekla je.

Htjeli su. Don je toliko očajno igrao golf da je Anthony poslije shvatio da je to vjerojatno bilo jedino što su njegovi domaćini mogli smisliti da bi njih dvojica mogla raditi zajedno, a da nije uključivalo alkohol. Don nije spominjao Jennifer. Još je bio zabrinut, osjećao je Anthony. Stalno je spominjao da će s Anthonyjem sve biti u redu, o povratku normalnog života, što god to trebalo značiti. Za vrijeme ručka i večere nije se posluživalo vino.

- Pa, koji je plan? - Sjedio je na kauču. U daljini su mogli čuti kako Viv pere suđe, pjevajući uz glazbu na radiju.

- Sutra se vraćamo na posao - rekao je Don. Češao se po trbuhu. Posao. Dio njega htio je pitati što bi to moglo biti. No nije se usudio. Već je jedanput iznevjerio

Nation i bojao se da je možda ovaj put sve uvjerio u svoju nesposobnost. - Razgovarao sam s Spackmanicom. O, Bože. Evo ga, dolazi. - Tony, ona ne zna. Nitko od nadređenih ne zna. Anthony je trepnuo. - Samo mi za stolom. Ja, plavuša, nekoliko pomoćnih urednika. Morao sam ih nazvati da im

kažem da se ne vraćam na posao kada smo te odvezli u bolnicu. Oni će šutjeti. - Ne znam što bih rekao. - Kao da to nešto znači. Kako god. - Don je zapalio cigaretu i ispuhao oblak dima. Gotovo s

krivnjom pogledao je Anthonyja. - Složila se sa mnom da te trebamo poslati na teren. Anthonyju je trebalo neko vrijeme da shvati što mu govori. - U Kongo? - Ti si najbolji za taj posao. Kongo. - Ali moram znati... - Don je u pepeljaru otresao pepeo sa svoje cigarete. - U redu je. - Pusti me da završim. Moram znati da ćeš se brinuti za sebe. Ne mogu stalno biti zabrinut. - Nema alkohola. Ničeg nerazboritog. Ja samo... trebam raditi posao. - To sam i ja mislio. - No Don mu nije vjerovao. Anthony je to mogao vidjeti u pogledu koji mu

je dobacio sa strane. Kratka stanka. -Osjećao bih se odgovornim. - Znam. Pametan čovjek, taj Don. No Anthony ga nije mogao razuvjeriti. Kako bi i mogao? Nije bio

siguran kako će preživjeti sljedećih pola sata, a kamoli kako će se osjećati u srcu Afrike. Ponovno je začuo Donov glas prije nego što ga je odgovor porazio. Ugasio je cigaretu. - Za

minutu počinje nogometna utakmica. Chelsea protiv Arsenala. Jesi za? - Teško se izvukao iz fotelje

223

i lupio kutiju obloženu mahagonijem koja je stajala u kutu. - Al’ reći ću ti jednu dobru vijest. Ne možeš ponovno oboljeti od te proklete žute groznice. Kada si bolestan kao što si ti bio, očito je da si otporan.

Anthony je gledao u crno-bijeli ekran, ali nije vidio ništa. Kako da ostale di jelove sebe uč inim otpornim?

Bili su u uredu urednika za vanjskopolitičku rubriku. Paul de Saint, visoki aristokrat zalizane kose koji je ostavljao dojam romantičnog pjesnika, za stolom je proučavao kartu. - Najnapetije je u Stanleyvilleu.

Ondje je barem osam stotina ne-Konžana uzeto za taoce. Mnogi su zatočeni u hotelu Victoria, a vjerojatno ih ima još tisuću u okolnom području. Dosadašnji diplomatski pokušaji njihova spašavanja propali su. Pobunjenici se međusobno toliko bore da se situacija mijenja iz sata u sat i gotovo je nemoguće steći stvarnu sliku. Ondje je prilično gusto, O'Hare. Do prije približno šest mjeseci rekao bih da je svakom bijelcu sigurnost zajamčena, neovisno o tome što se zbiva s urođenicima. Sada se, bojim se, čini da su im glavna meta kolonizatori. Čuju se neke doista zastrašujuće priče. Ništa što bismo smjeli objaviti. -Zastao je. - Silovanja su samo dio svega.

- Kako ću ući? - To nam je prvi problem. Razgovarao sam s Nichollsom i najbolje bi bilo preko Rodezije ili

Zambije, kako sada zovu sjeverni dio zemlje. Naš čovjek koji je ondje pokušava smisliti kopnenu rutu kojom bi putovao, no većina je putova uništena i putovanje bi trajalo danima.

Dok je De Saint s Donom razgovarao o putnoj logistici, Anthony se isključio iz razgovora i primijetio, s određenom zahvalnošću, da ne samo što je prošlo cijelih pola sata, a da nije pomislio na nju nego i da ga je ta priča počela privlačiti. Mogao je u želucu osjetiti nastanak nervoze i privlačio ga je izazov prelaska preko neprijateljskog terena. Nije osjećao strah. Kako bi i mogao? Što se gore još moglo dogoditi?

Pregledao je fascikle koje mu je pružio De Saintov zamjenik. Političko zaleđe; komunistička pomoć pobunjenicima koja je strahovito razljutila Amerikance; pogubljenje američkog misionara Paula Carlsona. Pročitao je terenska izvješća o onome što su pobunjenici učinili i čeljust mu se stisnula. Izvješća su ga vratila u I960., u vrijeme sukoba kratkotrajne vladavine Lumumbe. Činilo mu se kao da ih čita s distance, kao da je čovjek koji je prije bio ondje - čovjek toliko slomljen onime što je vidio - netko koga više ne poznaje.

- Dakle rezervirat ćemo kartu na sutrašnjim letovima za Keniju? Imamo svog čovjeka na Sabeni koji će nas obavijestiti o unutrašnjim letovima za Kongo. Inače ćeš sletjeti u zračnu luku Salisbury i onda preći preko rodezijske granice, u redu?

- Znamo li koji su se dopisnici uspjeli probiti? - Nema baš mnogo informacija. Pretpostavljam da je teško komunicirati. No danas je u Mailu

objavljen Oliverov članak, a čuo sam da će Telegraph sutra objaviti nešto veliko. Vrata su se otvorila. Cherylino lice bilo je tjeskobno. - Radimo nešto, Cheryl - Don je zvučao ljutito. - Žao mi je - rekla je - ali tvoj je sin ovdje. Anthonyju je trebalo nekoliko sekunda da shvati da gleda u njega. - Moj sin? - Smjestila sam ga u Donov ured. Anthony je ustao, jedva sposoban shvatiti što je upravo čuo. - Ispričajte me na trenutak - rekao je i krenuo za Cheryl kroz redakciju. Bio je tu: udarac koji je osjetio tijekom onih nekoliko prigoda koje su mu se pružile da vidi

Phillipa, nešto poput fizičkog šoka zbog toga što se toliko promijenio od posljednjeg susreta. Dječakov rast bio je stalni bolni podsjetnik na očevu odsutnost.

U šest mjeseci tijelo njegova sina izdužilo se za nekoliko centimetara, polako ušlo u pubertet, ali još ne posve. Zgrbljen, podsjećao je na upitnik. Podigao je pogled kada je Anthony ušao u ured. Lice mu je bilo blijedo, a oči imale crveni obrub.

224

Anthony je zastao, pokušavajući otkriti uzrok boli urezan preko blijedog lica njegova sina, i jedan daleki dio njega pitao se je li opet on uzrok. Je li otkrio što sam učinio? Jesam li takav gubitnik u njegovim očima?

- Radi se o majci - rekao je Phillip. Bijesno je trepnuo i rukom obrisao nos. Anthony mu se približio. Dječak se podigao i s neočekivanom silinom bacio ocu u zagrljaj.

Anthony je osjećao da je ukliješten. Phillipove ruke zgrabile su ga za košulju kao da ga nikada neće pustiti, a on je vlastitoj ruci dopustio da se nježno spusti na dječakovu glavu dok se mršavo tijelo napinjalo od jecanja.

Kiša je toliko glasno udarala o krov Donova automobila da je bilo gotovo nemoguće čuti vlastite misli. Gotovo, ali ne sasvim. U dvadeset minuta koliko im je trebalo da postupno prođu kroz promet na glavnoj ulici Kensington, dva su muškarca sjedila u tišini, a jedini zvuk koji se još čuo bilo je Donovo snažno povlačenje dima iz cigarete.

- Nesreća - rekao je Don, gledajući u stražnja crvena svjetla automobila koja su vijugala ispred njih. - Mora da je bila gadna. Trebali bismo nazvati redakciju. - Nije, međutim, ni usporio prolazeći pokraj telefonske govornice.

Kada Anthony nije ništa rekao, Don se nagnuo naprijed i počeo tražiti stanicu, ali je zbog atmosferskih smetnji odustao. Neko je vrijeme proučavao vrh cigarete pa puhnuo u nj zbog čega se jače zažario. - De Saint kaže da možemo čekati do sutra. Nakon toga morat ćemo čekati četiri dana na sljedeći zakazan let. - Govorio je kao da treba donijeti odluku. - Ti bi mogao otići, a mi ćemo te povući pogorša li joj se stanje.

- Već se pogoršalo. - Clarissin rak širio se šokantnom brzinom. -Misle da neće preživjeti sljedeća dva tjedna.

- Prokleti autobus. Pogledaj ti to, zauzeti pola ceste. - Don je spustio prozor i bacio cigaretu na vodom naplavljenu cestu. Dok ga je zatvarao, obrisao je kapi s rukava. - Kakav je suprug, inače? Koma?

- Samo sam ga jedanput sreo. Ne mogu ostat i s nj im. Molim te, tata, nemoj me t jerat i da ostanem s nj im. Phillip se uhvatio za njegov pojas kao da hvata pojas za spašavanje. Kada ga je Anthony

konačno vratio u kuću na Parsons Greenu, osjećao je težinu tih prstiju još dugo nakon što ga je ondje ostavio.

- Jako mi je žao - rekao je Edgaru. Trgovac zastorima, stariji nego što je očekivao, sumnjičavo ga je gledao kao da je bilo nečeg uvredljivog u njegovim riječima.

- Ne mogu ići. - Izgovorio je to. Gotovo je osjetio olakšanje. Kao kad nakon godina mogućeg odlaganja smrtna kazna konačno bude određena.

Don je uzdahnuo. To je mogla biti melankolija ili olakšanje. - On je tvoj sin. - On je moj sin. - Obećao mu je: Da, naravno da možeš ostat i sa mnom. Naravno da

možeš. Sve će bit i u redu. Čak i dok je to izgovarao, nije u potpunosti shvaćao što obećava. Promet se ponovo pokrenuo, najprije vrlo sporo, zatim brzinom kretanja pješaka. Stigli su na Chiswick prije nego što je Don ponovno progovorio. -Znaš, O'Hare, to bi moglo biti

dobro. Moglo bi biti nešto poput dara. Bog zna što ti se ondje moglo dogoditi. Don ga je gledao postrance. - I tko zna? Neka se dječak malo privikne... još uvijek možeš ići na teren. Možda ostane kod nas.

Neka se Viv brine za njega. Svidjelo bi mu se kod nas. Dragi Bog zna da joj nedostaju djeca. Kriste. - Sinula mu je misao. - Morat ćeš si pronaći prokletu kuću. Gotovo je sa životom po hotelskim sobama.

Pušta Dona da brblja, da iznosi detalje tog novog mitskog života, poput priča iz novina, obećavajućih, smirujućih; obiteljski čovjek pojavljuje se da bi se on osjećao bolje, da bi skrio što je izgubio, da priguši bubnjanje koje se još čuje u mračnim područjima njegove duše.

Dobio je dva tjedna dopusta zbog smrtnog slučaja, da pronađe mjesto za život i kako bi pomogao sinu da preživi majčinu smrt i turobnu formalnost njezina pogreba. Phillip pred njim više nije plakao. Pokazao je pristojno zanimanje za malenu kuću u nizu u jugozapadnom dijelu

225

Londona - blizu njegove škole te blizu Dona i Viv, koja se s užitkom uživjela u ulogu buduće tete. Sada je sjedio sa svojim jadnim kovčegom, kao da čeka neke buduće upute. Edgar nije telefonirao da dozna kako mu je.

Podsjećalo ga je to na život sa strancem. Phillip se silno trudio da mu ugodi, kao da se bojao da će ga poslati natrag. Anthony mu je pažljivo ponavljao da mu je drago što žive zajedno iako je potajno imao osjećaj kao da je nekoga prevario dobivši nešto što nije zaslužio. Osjećao je strahovitu nesposobnost da se nosi s dječakovom golemom boli i trudio se funkcionirati unatoč boli koju je i sam osjećao.

Upustio se u brzi tečaj praktičnih vještina. Nosio je odjeću u praonicu rublja, sjedio uz Phillipa kod frizera. Skuhati je zapravo znao samo jaje, stoga su svake večeri odlazili u kavanu na kraju ulice, uzimali goleme porcije pite od mesa i prekuhanog povrća, puding koji je plivao u blijedoj kremi od jaja. Nezainteresirano su gurali hranu s jednog kraja tanjura na drugi i svake bi večeri Phillip objavio da je večera bila „ukusna, hvala ti", kao da je odlazak u tu kavanu bio veliki zgoditak. Kada bi se vratili kući, Anthony bi stajao ispred vrata dječakove sobe, pitajući se da li da uđe i bi li otkrivanje dječaku da zna za njegovu tugu samo pogoršalo situaciju.

Nedjeljom su odlazili u Donovu kuću, u kojoj bi im Viv poslužila pečenku sa svim dodacima, a zatim inzistirala da, nakon što bi počistila stol, igraju društvene igre. Gledajući dječaka, koji se smješkao na njezino zadirkivanje, gledajući njezino optimistično nastojanje da ga uvuče u igru i njezino uvlačenje njega u tu neobično proširenu obitelj izazivalo je tugu u Anthonyjevu srcu.

Dok bi ulazili u automobil, vidio bi da mu, čak i dok je mahao Viv i slao joj poljupce kroz prednji prozor, niz obraz klizi jedna suza. Zgrabio bi volan, paraliziran takvom odgovornošću. Nije mogao smisliti što da kaže. Što je mogao ponuditi Phillipu kad se još uvijek svakoga sata pitao ne bi li bilo bolje da je Clarissa preživjela.

Te je noći sjeo ispred kamina i gledao prve televizijske snimke oslobođenih talaca iz Stanleyvillea. Njihovi nejasni obrisi pojavili su se iz vojnog zrakoplova i zbili se u šokirane skupine na asfaltu. -Elitne belgijske trupe u nekoliko su sati osigurale grad. Još je uvijek prerano s bilo kakvom preciznošću govoriti o broju žrtava, no prva izvješća pretpostavljaju da je barem stotinu Europljana poginulo u krizi. Mnogo je i nestalih.

Ugasio je televizor, hipnotiziran ekranom dugo nakon što je bijela točka nestala. Na kraju se popeo na kat, s oklijevanjem zastao ispred vrata sinovljeve sobe i slušao nepogrešiv zvuk prigušenog jecanja. Bilo je deset i petnaest.

Anthony je nakratko sklopio oči, otvorio ih i ušao u sobu. Phillip se trgnuo i sakrio nešto ispod pokrivača.

Anthony je upalio svjetlo. - Sine? Tišina. - Što je? - Ništa. — Dječak se pribrao, brišući lice. - Dobro sam. - Što je to bilo? - Nastojeći zvučati nježno, sjeo je na rub kreveta. Phillip je bio vruć i vlažan.

Vjerojatno je satima plakao. Anthony je bio slomljen vlastitom roditeljskom nesposobnošću. - Ništa. - Hej, daj da vidim. - Nježno je povukao pokrivač. Bila je to malena Clarissina fotografija u

srebrnom okviru na kojoj je ponosno držala ruke na sinovljevim ramenima. Široko se osmjehivala. Dječak je drhtao. Anthony je stavio ruku na fotografiju i palcem obrisao suze sa stakla. Nadam

se da te Edgar tako nasmijavao, nijemo joj je rekao. - To je lijepa fotografija. Želiš li da je stavimo dolje? Možda na policu iznad kamina? Negdje gdje ćeš je moći vidjeti kad god poželiš?

Mogao je osjetiti da Phillip očima pretražuje njegovo lice. Možda se pripremao na kakav zajedljiv komentar, na iskaljivanje uzrokovano negativnim osjećajima, no Anthonyjeve su oči bile prikovane za fotografiju žene, njezin blistav osmijeh. Nije ju mogao vidjeti. Vidio je Jennifer. Vidio ju je posvuda. Uvijek će je vidjeti posvuda.

Priberi se, O'Hare. Pružio je fotografiju sinu. - Znaš... u redu je biti tužan. Doista. Smiješ biti tužan jer si izgubio

nekoga koga voliš. - Bilo je iznimno važno da ovo učini ispravno.

226

Glas mu je pukao, osjećao je da mu nešto dolazi iz dubine duše i grudi su ga zaboljele dok se borio da ne dopusti da ga to preplavi. -Zapravo, i ja sam tužan - nastavio je. - Strahovito tužan. Izgubiti nekoga koga voliš zapravo je... nepodnošljivo. Razumijem to.

Privukao je sina, spuštajući glas do mrmljanja: - Ali mi je strašno drago što si sad ovdje, zato što mislim... mislim da bismo ti i ja kroz ovo mogli proći zajedno. Što ti misliš?

Phillip je glavu oslonio na njegove grudi, a tanku ruku obavio oko njegova struka. Osjećao je da se disanje njegova sina opušta i držao ga je u zagrljaju dok su sjedili u tami, obavijeni tišinom, izgubljeni u mislima.

Promaknulo mu je da su u tjednu kada se trebao vratiti na posao bili školski praznici. Viv je bez oklijevanja rekla da će se o Phillipu brinuti u drugom dijelu praznika, ali da se dogovorila da će kod sestre biti do srijede, pa je za prva dva dana Anthony morao pronaći alternativu.

- Može s nama u ured - rekao je Don. - Može raznositi čaj. -Znajući što Don misli o miješanju obiteljskog života s Nationom, Anthony je osjećao zahvalnost. Očajnički se želio vratiti na posao ne bi li mu se život barem počeo vraćati u normalu. S dirljivom je spremnošću Phillip pristao na to.

Anthony je sjeo za svoj novi stol i pregledao jutarnje novine. Budući da nije bilo slobodnih mjesta u Novostima iz zemlje, postao je slobodni izvjestitelj. Bio je to počasni naziv skovan da ga uvjeri da će, pretpostavljao je, jednom u budućnosti to i postati. Srknuo je gutljaj uredske kave i stresao se na njezin poznati, grozni okus. Phillip je išao od stola do stola, pitajući želi li tko čaj, a majica koju mu je Anthony dao tiskati tog jutra bila je naborana na njegovim mršavim leđima. Iznenada je osjetio - sa zahvalnošću - da je kod kuće. Tu je počinjao njegov novi život. Bit će sve u redu. Oni će biti dobro. Odbijao je gledati prema pultu za vanjsku politiku. Još uvijek nije htio znati koga su umjesto njega poslali u Stanleyville.

- Evo - Don je ispred njega bacio primjerak The Timesa, na kojemu je crvenom bojom bio zaokružen članak. - Hajde na brzinu preradi članak o američkom lansiranju rakete u svemir. U ovo vrijeme nećeš dobiti svježe vijesti iz Amerike, ali ćemo dobiti kratak stupac na osmoj stranici.

- Koliko riječi? - Dvjesto pedeset. - Donov je glas zvučao kao da se opravdava. -Poslije ću imati nešto bolje. - U redu je. - Bilo je u redu. Sin mu se smješkao, noseći pun pladanj s gotovo pretjeranom

predanošću. Pogledao je prema ocu i Anthony mu je s odobravanjem kimnuo. Bio je ponosan na dječaka, ponosan na njegovu hrabrost. Doista je bio dar što je dobio nekoga koga može voljeti.

Anthony je privukao svoj pisaći stroj i između listova papira umetnuo indigo-papir. Jedan za urednika, jedan za pomoćne urednike, jedan za njegovu arhivu. Rutina je nudila svojevrsno zavodljivo zadovoljstvo. Na vrhu stranice otkucao je svoje ime uživajući u zvuku koji su čelična slova proizvodila udarajući o papir.

Nekoliko je puta pročitao priču iz Timesa i na blok zapisao par bilješki. Spustio se dolje u knjižnicu i izvukao fascikl o lansiranju svemirskih raketa, pregledavši najnovije članke. Napravio je još nekoliko bilješki. Zatim je stavio prste na tipke pisaćeg stroja.

Ništa. Činilo se kao da su mu ruke otkazale. Natipkao je rečenicu. Bila je besmislena. Istrgnuo je papire i nove uvukao u stroj. Natipkao je sljedeću rečenicu. Bila je prazna, besmislena. Otkucao drugu. Preradio je. No riječi

su odlučno odbijale ići u smjeru u kojemu je želio. Bila je to rečenica, da, ali takva ne bi prošla u nacionalnim novinama. Prisjetio se novinarskog pravila obrnute piramide: najvažnija informacija ide u prvu rečenicu, a manje važne informacije navode se u sljedećim rečenicama. Malo ljudi članak čita do kraja.

Ništa. U petnaest minuta poslije dvanaest Don se pojavio kod njegova stola. - Već si poslao onaj

članak? Anthony je sjedio naslonjen na stolac, s rukama na čeljusti, okružen hrpom zgužvanih papira. - O'Hare? Jesi gotov? - Ne ide mi, Don. - Glas mu je bio promukao od nevjerice.

227

- Molim? - Ne ide mi. Ne mogu. Izgubio sam sposobnost pisanja. - Ne budi smiješan. Što je to? Spisateljska blokada? Tko misliš da si: F. Scott Fitzgerald? -

Podigao je zgužvani komad papira i izravnao ga na stolu. Uzeo je drugi, pročitao ga, učinio to još jedanput. — Iza tebe je teško razdoblje - rekao je na kraju. - Vjerojatno ti treba odmor. - Nije bio uvjeren u to što govori. Anthony je upravo bio na odmoru. -Vratit će se - nastavio je. - Samo nemoj ništa govoriti. Opusti se. Dat ću Smithu da to preradi. Danas se opusti. Vratit će se.

Anthony je gledao u svog sina koji je šiljio olovke za sastavljače nekrologa. Prvi put u životu imao je odgovornost. Prvi put u životu bilo je važno da zarađuje. Donovu ruku na ramenu osjećao je kao velik teret. - Kog ću vraga raditi ako se ne vrati?

228

Irac koji juri za curom iz San Diega, to je kao da jednom rukom pokušavaš uhvatiti val... nemoguće... ponekad jednostavno treba dostojanstveno otići i pitati se.

muškarac ženi u SMS-poruci

229

25.

Ellie je budna do četiri ujutro. To nije pokus: prvi put u nekoliko mjeseci sve joj je jasno. Najveći dio predvečerja provodi na telefonu držeći slušalicu između vrata i ramena dok promatra zaslon svojeg računala. Šalje poruke, telefonski traži usluge. Laska, nagovara, ne prihvaća odgovor „ne". Kada dobije ono što joj treba, sjeda za stol u pidžami, iglom pričvršćuje kosu i počinje. Brzo tipka, riječi joj same izlaze ispod prstiju. Konačno zna što želi reći. Radi na svakoj rečenici dok ne postane zadovoljna; preslaguje informacije sve dok ne postigne najjači učinak. Jedanput dok čita plače, a nekoliko se puta glasno smije. Prepoznaje nešto u sebi, možda nekoga koga je neko vrijeme bila izgubila. Kada završi, tiska dva primjerka i spava kao mrtva.

Dva sata. Ustaje i želi biti u uredu prije sedam i trideset. Želi uhvatiti Melissu prije nego što bilo tko drugi dođe. Tuširanjem uklanja umor, ispija dvostruki espresso, fenira kosu. Puna je energije: krv joj pršti u žilama. Za svojim je stolom kada Melissa, sa skupocjenom torbom prebačenom preko ramena, otključava vrata svojeg ureda. Kada njezina šefica sjedne za stol, Ellie prepoznaje jedva skriveno iznenađenje izazvano činjenicom da ima društvo.

Ellie do kraja ispija kavu. Nakratko svraća u ženski toalet da provjeri jesu li joj zubi čisti. Odjevena je u čistu bijelu košulju, svoje najbolje hlače i visoke potpetice i izgleda, kao što bi njezini prijatelji u šali rekli, kao velika. - Melissa?

- Ellie. - Iznenađenje u njezinu tonu pomiješano je i s blagim prijekorom. Ellie se pravi da ga nije čula. - Mogu li razgovarati s tobom? Melissa gleda na sat. - Samo nakratko. Za pet minuta moram se čuti s kineskom poslovnicom. Ellie sjeda nasuprot Melissi. U njezinu uredu više nema ničega osim nekoliko fascikala koji joj

trebaju za dnevno izdanje. Ostala je jedino fotografija njezine kćeri. - Radi se o današnjem prilogu. - Ne misliš mi reći da ga nisi u stanju napisati? - Da, mislim. Kao da je samo to čekala, govori jedva susprežući bijes: - Pa, Ellie, to doista nije ono što sam

htjela čuti. Čeka nas najnaporniji vikend u povijesti ovih novina, a ti si imala tjedne da to središ. Doista si ne pomažeš dolazeći mi u ovom trenutku i...

- Melissa... molim te. Otkrila sam muškarčev identitet. - I? - Melissine obrve savijaju se u luk onako kako to samo profesionalno oblikovane mogu. - Radi za nas. Ne možemo to iskoristiti zato što radi za nas. Čistačica vuče usisavač ispred vrata

Melissina ureda, a njegovo prigušeno zujanje privremeno onemogućava razgovor. - Ne razumijem - kaže Melissa kada se buka stiša. - Muškarac koji je napisao ljubavna pisma zove se Anthony O'Hare. Melissa je blijedo gleda. Ellie posramljeno shvaća da urednica Posebnih priloga ne zna tko je to. - Glavni knjižničar. Radi dolje. Radio je. - Onaj sijedi? - Da. - Oh. - Toliko je iznenađena da se nakratko zaboravlja ljutiti na Ellie. - Vau - kaže nakon nekog

vremena. - Tko bi pomislio? - Znam. Razmišljaju o tome gotovo u prijateljskoj tišini sve dok Melissa, možda pribravši se, ne

promiješa papire na svom stolu. - Koliko god to bilo nevjerojatno, to ne rješava naš veliki problem, Ellie. Odnosno da imamo komemorativno izdanje, koje večeras treba otići u tisak, s velikom rupom od dvije tisuće riječi na mjestu na kojem je trebao biti glavni članak.

- Ne - kaže Ellie - nemamo. - Ne govoriš valjda o onom tvom prijedlogu o jeziku ljubavi. Neću objaviti članak s tekstom iz

drugih knjiga u našem...

230

- Ne - ponavlja Ellie. - Sama sam ga napisala. Dvije tisuće mojih vlastitih riječi. Evo. Javi mi misliš li da ga treba mijenjati. Mogu li izići na sat vremena?

Zbunila ju je. Pruža joj listove papira i promatra Melissu dok skenira prvu stranicu, a oči joj svijetle kao kada čita nešto što joj se sviđa. - Što? Da. U redu. Što god. Samo se vrati do sastanka.

Ellie se bori s nagonom da zamahne rukom i tako izrazi zadovoljstvo dok izlazi iz ureda. No nagon i nije toliko teško obuzdati: otkriva da je gotovo nemoguće slobodno mahati rukama dok održava ravnotežu na visokim potpeticama.

Prošle mu je večeri poslala mail i pristao je bez oklijevanja. To nije mjesto koje bi on izabrao; on obožava gastropubove i elegantne, diskretne restorane. Kod Giorgija, nasuprot Nationu, poslužuju jaja, krumpiriće i slaninu nepoznata podrijetla za 2.99 funta.

Kad dođe, on je već za stolom, čudno se ističući među građevinskim radnicima u svojoj jakni Paul Smith i nježnoj, blijedoj košulji. -Žao mi je - govori, čak i prije nego što ona uspijeva sjesti. - Strašno mi je žao. Uzela mi je mobitel. Mislio sam da sam ga izgubio. Pronašla je nekoliko mailova koje nisam obrisao i otkrila tvoje ime... ostalo...

- Bila bi dobra novinarka. Na trenutak izgleda rastreseno, maše konobarici i naručuje još jednu kavu. Mislima je negdje

drugdje. - Da, da, mislim da bi. Sjeda i dopušta si da prouči muškarca koji sjedi s druge strane, muškarca koji ju je proganjao u

snovima. Preplanulost ne skriva tamne podočnjake ispod njegovih očiju. Odsutno se pita što se dogodilo prethodne večeri.

- Ellie, mislim da se neko vrijeme ne bismo trebali viđati. Samo nekoliko mjeseci. - Ne. - Molim? - Gotovo je, John. Nije toliko iznenađen kao što je mislila da će biti. Razmišlja o njezinim riječima prije nego što odgovori. Zatim kaže: - Želiš da... govoriš li mi da želiš da prekinemo ovo? - Pa, budimo iskreni, i nismo neka velika ljubavna priča, zar ne? - Iako nije planirala to osjetiti, užasnuta je time što se nije pobunio. - Ellie, stalo mi je do tebe. - Ali ne dovoljno. Ne zanimam te ja, moj život. Naš život. Mislim da ne znaš ništa o meni. - Znam sve što... - Kako se zvao moj prvi kućni ljubimac? - Molim? - Alf. Alf je bio moj hrčak. Gdje sam odrasla? - Ne razumijem zašto me to pitaš. - Što si ikada htio od mene osim seksa? On se osvrće oko sebe. Radnici za stolom iza njih iznenada su sumnjivo utihnuli. - Kako se zvao moj prvi dečko? Koja je moja omiljena hrana? - To je besmisleno. - Stišće usne u izraz koji nikada prije nije vidjela. - Nije. Ne zanimam te ja, osim onoga koliko se brzo mogu skinuti. -Je 1' to ono što uistinu misliš? - Je li te ikada zanimalo što sam osjećala? Kroz što sam prolazila? On ljutito podiže ruke. - Isuse

Kriste, Ellie, nemoj sada glumiti žrtvu. Nemoj se ponašati kao da sam neki podli zavodnik - govori. -Jesi li ikada sa mnom razgovarala o osjećajima? Jesi li mi ikada rekla da to nije ono što želiš? Ponašala si se kao neka moderna žena. Seks na zahtjev. Najprije posao. Bila si... - traži pravu riječ - ...neprobojna. Riječ je na čudan način povređuje. - Štitila sam se.

- A ja bih to trebao znati po načelu osmoze? Koliko je to iskreno? - Čini se da je iskreno šokiran. - Samo sam htjela biti s tobom. - Ali ti si htjela više: vezu. - Da. Gleda je kao da je vidi prvi put. - Nadala si se da ću napustiti ženu.

231

- Naravno da sam se nadala. Jednoga dana. Činilo mi se da bi me ostavio da sam ti priznala što doista osjećam.

Radnici iza njih počinju ponovno razgovarati. Iz njihovih potajnih pogleda jasno joj je da razgovaraju o njima.

Provlači ruku kroz kosu boje pijeska. - Ellie - kaže - žao mi je. Da sam mislio da ti s tim nećeš moći izići na kraj, ne bih se uopće u to upustio.

I eto, čula je istinu. Onu koju je sama od sebe skrivala godinu dana. - To je samo to, zar ne? - Ustaje da krene. Svijet se raspao, a ona, eto, izlazi iz ruševina. Još

uvijek uspravna. Bez prolivene kapi krvi. -Ti i ja - kaže. - Ironično je, uzme li se u obzir čime se bavimo, da jedno drugome nikada ništa nismo rekli.

Stoji ispred kavane, hladni joj vjetar zateže kožu i u nosnicama osjeća mirise grada. Iz torbe izvlači mobitel. Tipka pitanje, šalje ga i, ne čekajući odgovor, prelazi cestu. Ne osvrće se.

Melissa prolazi pokraj nje u predvorju, uredno lupkajući potpeticama po ulaštenom mramoru. Razgovara s izvršnim urednikom, no prekida razgovor dok prolazi pokraj Ellie. Kima glavom, zabacujući kosu iza ramena. - Sviđa mi se.

Ellie otpušta dah, koji nije bila ni svjesna da je zadržavala. - Da, jako mi se sviđa. Glavna naslovnica, u nedjelju za ponedjeljak. Još molim. - A zatim je u

dizalu, ponovno zaokupljena razgovorom, dok se za njom zatvaraju vrata. Knjižnica je prazna. Gura viseća vrata i otkriva da je u njoj ostalo još samo nekoliko prašnjavih

polica. Nema periodike, nema časopisa, nema pohabanih svezaka Hansarda. Sluša zvukove iz cijevi za vodu koje su postavljene uza strop, a zatim se prebacuje preko pulta, ostavljajući torbu na podu.

Prva prostorija, ona u kojoj su stajale uvezane kopije Nationa stare gotovojedno stoljeće, posve je prazna, osim dviju kartonskih kutija u kutu. Čini se golemom. Njezini koraci odjekuju po podnim pločicama dok hoda prema sredini.

Prostorija s izrescima od A do M također je prazna, ostale su samo police. Prozori, postavljeni dva metra iznad poda, bacaju svjetlost na sjajne čestice prašine koje se vrtlože oko nje dok prolazi. Iako sada ondje nema novina, zrak još miriše na stari papir. Misli da gotovo može čuti odjeke starih priča koje vise u zraku, stotine tisuća glasova koje više nitko ne može čuti. Životi su se nastavili, izgubljeni, promijenjeni sudbinom. Skriveni u fasciklima koji mogu ostati nevidljivima još sljedećih stotinu godina. Pita se koliko je još Anthonyja i Jennifer skriveno na tim stranicama, a njihovi životi čekaju da budu oživljeni nekom slučajnošću. Na podstavljenom rotirajućem stolcu u kutu stoji natpis „digitalni arhiv" i ona hoda do njega, okrećući ga najprije na jednu, a zatim i na drugu stranu.

Iznenada je strahovito i zbunjujuće umorna kao da je adrenalin koji ju je pokretao posljednjih nekoliko sati nestao. Teško se spušta u toplinu i tišinu i, prvi put otkako se može sjetiti, Ellie je mirna. Sve je u njoj mirno. Duboko izdiše.

Ne zna koliko je dugo spavala kada začuje otvaranje vrata. Anthony O'Hare drži njezinu torbu. - To je vaša torba? Uspravlja se, dezorijentirana i pomalo bunovna. Na trenutak ne može shvatiti gdje se nalazi. -

Bože. Ispričavam se. - Trlja lice. - Ovdje nećete mnogo toga naći - govori, pružajući joj torbu. Promatra njezino zgužvano lice,

pospane oči. - Sada je sve u novoj zgradi. Došao sam samo pokupiti ostatke pribora za čaj. I po taj stolac.

- Da... ugodan je. Bilo bi ga šteta ostaviti... O, Bože, koliko je sati? - Petnaest do jedanaest. - Sastanak je u jedanaest. Dobro je. Sastanak je u jedanaest. -Ponavlja okrećući se oko sebe

tražeći svoje nepostojeće stvari. Zatim se prisjeća zašto je došla. Pokušava se pribrati, ali ne zna kako da tom muškarcu kaže ono što mora. Kradomice ga gleda, vidjevši iza sijede kose i melankoličnih očiju nekoga drugog. Sada ga vidi kroz njegove riječi.

Uzima torbu. - Hm... je li Rory tu negdje?

232

Rory će znati . Rory će znati što treba uč ini t i . Njegov je osmijeh nijema isprika, otkrivanje onoga što oboje znaju. - Bojim se da ga danas

nema. Vjerojatno je kod kuće i priprema se. - Priprema se? - Za svoje veliko putovanje? Niste znali da odlazi? - Recimo da sam se nadala da neće otići. Barem ne još. - Poseže rukom u torbu i nešto zapisuje.

- Znate li možda... njegovu adresu? - Zakoračite li u ono što je ostalo od mog ureda, pronaći ću vam je. Mislim da putuje tek za

tjedan dana, tako nekako. Dok se on okreće, njoj zastaje dah u grlu. - Zapravo, gospodine O'Hare, Rory nije bio jedini

koga sam željela vidjeti. - Oh? - može vidjeti da je iznenađen što zna njegovo ime. Iz torbe izvlači fascikl i pruža mu ga. - Pronašla sam nešto što pripada vama. Prije nekoliko

tjedana. Vratila bih to i prije, ali... do jučer nisam znala da je vaše. - Promatra ga dok otvara fascikl i gleda kopije pisama. Izraz lica mijenja mu se kada prepoznaje vlastiti rukopis.

- Gdje ste to dobili? - pita je. - Bilo je ovdje - govori pažljivo, bojeći se kako bi mogao reagirati na tu informaciju. - Ovdje? - Izgubljeno. U vašoj knjižnici. On se osvrće oko sebe, kao da mu prazne police mogu pomoći da shvati što mu govori... - Žao mi je. Znam da je... intimno. - Kako ste saznali da pripadaju meni? - To je duga priča. - Srce joj ubrzano kuca. - Ali morate nešto znati. Jennifer Stirling napustila je

muža sljedećeg dana nakon što ste se vidjeli 1964. Došla je ovamo, u novinsku redakciju, ali su joj rekli da ste otišli u Afriku.

On je strahovito miran. Svim svojim bićem usredotočen je na njezine riječi. Gotovo vibrira, koliko je pozorno sluša.

- Pokušala vas je pronaći. Pokušala vam je reći da je... da je slobodna. - Malo je preplašena zbog učinka koji te informacije naizgled imaju na Anthonyja. Lice mu je posve problijedjelo. Spušta se na stolac, teško diše. Ali sada ne može stati.

- To je sve... - on počinje, zabrinuta izraza lica, toliko drugačijeg od Jenniferina jedva skrivenog ushita - ...to je sve bilo jako, jako davno.

- Nisam završila - kaže. - Molim vas. On šuti, pun iščekivanja. - Ovo su kopije. Ovdje su zato što sam originale morala vratiti. Morala sam ih vratiti. - Pruža

mu broj poštanskog pretinca, ruka joj se trese, ne zna je li to zbog nervoze ili uzbuđenja. Dvije minute prije nego što se spustila u knjižnicu primila je SMS-poruku:

Ne, n i j e oženjen. Kakvo je to p i tanje?

- Ne znam u kojoj se situaciji nalazite. Ne znam jesam li grozno napadna. Možda činim najstrašniju pogrešku. Ali ovo je adresa, gospodine O'Hare - kaže. On je uzima. - Na tu adresu pišete.

233

žena muškarcu u pismu

234

26.

Ellie posprema bilješke razbacane po stolu, gasi zaslon računala i, zatvarajući torbu, napušta

Posebne priloge, ustima šaljući nijemi pozdrav Rupertu. Zgrbljen je iznad intervjua s piscem koji je, žalio se cijelo poslijepodne, dozlaboga dosadan. Posebno je zamolila da sada ne radi intervjue s piscima. Predala je članak o zamjenskim majkama i sutra leti za Pariz da bi razgovarala s kineskom dobrotvornom radnicom kojoj nije dopušteno da se vrati u svoju zemlju zbog kontroverznih komentara u jednome britanskom dokumentarcu. Provjerava adresu, zatim trči na autobus. Dok se smješta na sjedalo u krcatu autobusu, razmišlja o informacijama koje je skupila za članak, raspoređujući ih već u ulomke.

Poslije će se naći s Corinne i Nicky u restoranu koji si ni jedna od njih ne može priuštiti. Dolazi i Douglas. Bio je silno sladak kada ga je prethodnog dana nazvala - bilo je besmisleno što toliko dugo nisu razgovarali. Nakon nekoliko sekunda bilo joj je jasno da zna što se dogodilo s Johnom. Corinne i Nicky čeka posao u Nationu odluče li ikada napustiti svoj stalni posao - kaže mu. - I, ne brini se, neću s tobom razgovarati o osjećajima - objašnjava mu kad on pristane da se nađu.

- Hvala Bogu - kaže Douglas. - Ali častim te večerom. Da se ispričam. - Ništa od usputnog seksa? - Samo bude li sudjelovala i tvoja cura. Ona je zgodnija od tebe. - Znao sam da ćeš to reći. Smješka se nakon završetka razgovora.

235

To je pozitivna strana novinarstva: vrijednost spisateljskih dionica može strahovito brzo

narasti, dvaput brže nego što je pala. Dvije dobre priče i možeš biti glavna tema razgovora u redakciji, centar naklapanja i divljenja. Tvoje će se priče objaviti na internetu, preko novinskog udruženja dospjet će do drugih publikacija u New Yorku, Australiji, Južnoafričkoj Republici. Svidio im se članak, poručili su joj iz udruženja. To je upravo ono što mogu prodati. U roku četrdeset osam sati dobila je mailove od čitatelja koji su joj povjeravali vlastite priče. Nazvao ju je i agent, raspitujući se ima li ih dovoljno da objavi knjigu.

Što se tiče Melisse, Ellie ne može pogriješiti. Njoj se prvoj obraća na sastanku postoji li potreba za kakvim dobrim člankom od tisuću riječi. Dvaput ovoga tjedna njezini su kratki članci osvanuli na naslovnici. Za člana redakcije to je kao da je dobio na lotu. Što je vidljivija, to će biti i traženija. Posvuda vidi priče. Magnetski privlači: kontakti, prilozi, sami joj dolaze. Za svoj stol sjeda najkasnije do devet ujutro, radi do ranog predvečerja. Sada pazi što radi.

Njezin prostor na golemu ovalnom stolu bijel je i bliješti, a na njemu se nalazi veliki sedamnaestoinčni zaslon visoke rezolucije koji ne reflektira svjetlost, i telefon s njezinim imenom, jasno označenim, na kućnom broju.

Rupert se više ne nudi da joj skuha čaj.

236

Dva dana prije Ellie je čula da ju je netko pomalo bez daha zazvao dok se posljednji put

spuštala stubama stare zgrade. Okrenula se da bi na vrhu stuba ugledala Anthonyja O'Harea. Držao je komad papira s napisanom adresom.

Ponovno se uspela da ga poštedi daljnjih napora. - Razmišljao sam, Ellie Haworth - rekao joj je glasom punim veselja, straha i žaljenja - nemoj

poslati pismo. Vjerojatno bi bilo bolje kad bi, znaš već, otišla i vidjela ga. Uživo.

237

Jennifer Stirling stoji nasred sobe, omotana u ogrtač, s kosom podignutom na jednu stranu. - Pogledaj me - kaže očajno. - Koji užas. Posvemašnji užas! Prošle noći nisam mogla zaspati i onda sam konačno zadrijemala poslije pet, nisam čula budilicu i prespavala sam dogovor kod frizerke.

Ellie je gleda. Nikada je nije vidjela u tom stanju. Zrači tjeskobom. Nenašminkana, koža joj izgleda kao dječja, lice ranjivo. - Vi... dobro izgledate.

238

- Sinoć sam nazvala svoju kćer, znaš, i ispričala joj dio priče. Ne sve. Rekla sam joj da ću se naći s muškarcem kojega sam nekoć voljela i kojeg nisam vidjela otkad sam bila djevojka. Je li to bila strašna laž?

- Ne - kaže Ellie. - I znaš što mi je jutros poslala mailom? Ovo. - Daje joj tiskanu stranicu, kopiju članka iz nekih

američkih novina, o paru koji se vjenčao nakon prekida od pedeset godina. - I što da učinim s tim? Jesi li ikada vidjela nešto tako suludo? - Njezin glas odaje nervozu.

- U koliko ćete se sati naći? - U podne. Nikada neću biti spremna. Trebala bih otkazati. Ellie ustaje i pristavlja čajnik. -

Odjenite se. Imate četrdeset minuta. Ja ću vas odvesti - kaže. - Misliš da se ponašam suludo, zar ne? - To je prvi put da vidi Jennifer Stirling u takvom

izdanju. Ona je inače najpribranija žena u svemiru. - Smiješna stara žena. Kao tinejdžerica na prvom spoju.

- Ne - kaže Ellie. - Bilo je u redu dok smo bili samo na pismima - kaže Jennifer, jedva je i čuvši. - Mogla sam biti

svoja. Mogla sam biti ona koje se sjeća. Bila sam tako smirena i pribrana. A sad... jedina utjeha koju sam u ovome svemu imala bila je spoznaja da negdje tamo postoji taj muškarac koji me volio, koji je u meni vidio sve najbolje. Čak i usred užasa našeg posljednjeg susreta znala sam da je u meni vidio nešto što je želio više od bilo čega na svijetu. Što ako me sad pogleda i razočara se? Bit će to gore nego da se nikada nismo ponovno sreli. Gore.

- Pokažite mi pismo - kaže Ellie. - Ne mogu to učiniti. Ne misliš li da je ponekad neke stvari bolje ne učiniti? - Pismo, Jennifer. Jennifer ga uzima s ormarića za suđe, na trenutak drži u ruci i onda joj ga pruža.

239

Ellieine su se oči napunile suzama. - Znate što? - kaže. - Doista mislim da se ne morate

zabrinjavati.

Anthony O'Hare sjedi na klupi u parku koji nije posjetio četrdeset četiri godine s novinama koje neće pročitati i shvaća, s određenim čuđenjem, da se može prisjetiti detalja sa svake spomen-ploče.

MARY ROGERS, STJUARDESA S BRODA STELLA, ŽRTVOVALA SE DARUJUĆI SVOJ POJAS ZA SPAŠAVANJE I DOBROVOLJNO POTONULA S BRODOM.

WILLIAM DRAKE IZGUBIO JE ŽIVOT POMAŽUĆI JEDNOJ DAMU U PARKU HYDE, KADA SU SE, ZBOG PUCANJA OSOVINE NA KOČIJI, NJEZINI KONJI OTELI NADZORU.

JOSEPH ANDREW FORD SPASIO JE ŠESTERO LJUDI IZ POŽARA NA CESTI GRAYS’INN, NO U SVOJEM POSLJEDNJEM JUNAČKOM PODVIGU IZGORIO JE I UMRO.

Sjedi ondje od jedanaest i četrdeset. Sada je podne i sedam minuta. Podiže sat do uha i pretresa ga. Duboko u svojem srcu nije vjerovao da bi se ovo moglo

dogoditi. Kako bi i moglo? Provedeš li dovoljno vremena u novinskom arhivu, vidiš da se iste priče neprekidnoponavljaju: ratovi, glad, financijske krize, izgubljene ljubavi, rastavljene obitelji. Smrt. Duboka bol. Malo je sretnih svršetaka. Sve što sam imao bio je bonus, odlučno ponavlja, dok minute prolaze. Ta mu je fraza bolno poznata.

Kiša se pojačala i maleni se park ispraznio. Jedino on sjedi zaklonjen. U daljini vidi glavnu cestu, automobile koji voze mokrim kolnikom, zalijevajući vodom nepažljive.

Dvanaest je i petnaest. Anthony O'Hare podsjeća se na čemu treba biti zahvalan. Njegov je liječnik začuđen što je

uopće živ. Anthony sumnja da ga već dugo želi iskoristiti kao primjer upozorenja drugim pacijentima s oštećenom jetrom. Njegovo krepko zdravlje smetnja je liječnikovu autoritetu,

240

medicinskoj znanosti. Pita se, nakratko, bi li doista mogao putovati. Ne želi ponovno posjetiti Kongo, ali Južna Afrika bila bi zanimljiva. Možda Kenija. Otići će kući i skovati plan. Pronaći će nešto na što će misliti.

Čuje cvilež kočnica autobusa, povik ljutitog teklića na biciklu. Dovoljno je što zna da ga je voljela. Da je bila sretna. To bi trebalo biti dovoljno, zar ne? Zasigurno je jedan od darova starosti trebala biti sposobnost stavljanja stvari u perspektivu. Jednom je volio ženu koja ga je, pokazalo se, voljela više nego što je znao. Eto. To bi mu trebalo biti dovoljno.

Dvanaest i dvadeset jedna minuta. A onda, kada odluči ustati, presaviti novine pod ruku i krenuti kući, primjećuje da se maleni

automobil zaustavio u blizini ulaza u park. Čeka, skriven od pogleda tamom malenog zaklona. Jedan trenutak ne događa se ništa. Zatim se otvaraju vrata i čuje se fijuk rasklapanja kišobrana.

Kišobran je u zraku, a ispod njega može vidjeti par nogu, tamnu kabanicu. Dok promatra, figura se savija da nešto kaže vozaču i noge kreću prema parku, uskom stazom, ravno prema zaklonu.

Anthony O'Hare otkriva da ustaje, poravnava jaknu i gladi kosu. Ne može maknuti pogled s tih cipela, prepoznatljivog uspravnog hoda, vidljivog unatoč kišobranu. Pravi jedan korak naprijed, ne znajući što će reći, što će učiniti. Srce mu se preselilo negdje ispod grla. U ušima mu zvoni. Noge, u tamnim uskim hlačama, zaustavljaju se ispred njega. Kišobran se sporo diže. I eto je, još uvijek ista, nevjerojatno suludo ista, s osmijehom koji joj poigrava u kutu usana dok im se pogledi sreću. Ne može govoriti. Može je samo gledati, a njezino mu ime zvoni u ušima.

Jennifer. - Hej, Boot - kaže mu. Ellie sjedi u automobilu i rukavom briše paru sa suvozačkog prozora. Zaustavila se ondje gdje

je to zabranjeno, prizivajući bijes parkirnih bogova, ali ne obraća pozornost na to. Ne može se pomaknuti.

Promatra staloženo Jenniferino napredovanje stazom, vidi blago oklijevanje u koraku koje joj otkriva njezine strahove. Dvaput je inzistirala da se vrate kući, da su prekasno krenule, da je sve izgubljeno, beskorisno. Ellie se pretvarala da je gluha. Pjevala je lalalalalalala sve dok joj Jennifer Stirling, neuobičajeno ljuta, nije rekla da je „beskrajno neozbiljna".

Promatra Jenniferin napredak pod kišobranom i strah ju je da će se okrenuti i pobjeći. To joj otkriva da ni starost ne štiti od ljubavnih iskušenja. Slušala je Jenniferine riječi, koje su se suludo brzo kretale od ushita do očaja, i čula svoje vlastite beskonačne analize Johnovih riječi, bila svjesna svoje očajničke potrebe da nešto što je toliko očito bilo pogrešno bude ispravno. Sjetila se vlastitog izmišljanja ishoda i osjećaja iz riječi čije je značenje mogla samo nagađati.

No Anthony O'Hare od druge je sorte. Ponovno briše staklo i vidi da je Jennifer usporila, a zatim i stala. A on izlazi iz zaklona, nekako

viši nego što se činio prije, blago se prigibajući na ulazu u zaklon prije nego što stane izravno pred nju. Stoje jedno nasuprot drugom, vitka žena u kabanici i knjižničar. Čak i s te udaljenosti Ellie može vidjeti da ne primjećuju kišu, lijepo uređen mali park, radoznale oči prolaznika. Pogledi su im prikovani i stoje kao da bi ondje mogli stajati tisuću godina. Jennifer pušta da joj kišobran padne, naginje glavu na jednu stranu, to je vrlo blag pokret, i nježno podiže ruku do njegova lica. Dok Ellie promatra, Anthony diže ruku i pritišće njezin dlan.

Ellie Haworth promatra ih još trenutak, a zatim se udaljava od prozora, puštajući pari da ga zamagli. Vraća se na vozačevo mjesto, ispuhuje nos i pali automobil. Najbolji novinari znaju kada trebaju napustiti priču.

Kuća je smještena u viktorijanskoj ulici s kućama u nizu, prozori i vrata ukrašeni su bijelim kamenim ukrasima, a neusklađen izbor zastora i zavjesa otkriva da kuća ima više vlasnika.

Gasi automobil, izvlači se iz njega i hoda do prednjeg ulaza, proučavajući imena na dvama zvonima. Prizemlje glasi samo na njegovo ime. Pomalo je iznenađena; odmah je pomislila da on nema svoj stan. A opet, što zna o njegovu životu prije posla u novinama? Apsolutno ništa.

Članak je u velikoj smeđoj omotnici, s njegovim imenom na prednjoj strani. Gura ga kroz vrata, puštajući vratašcima poštanskog ormarića da glasno udaraju. Hoda natrag do prednjeg ulaza,

241

penje se i sjeda na cigleni stup koji ga podupire, sa šalom omotanim oko vrata. Postala je iznimno dobra u sjedenju. Otkrila je veselje u puštanju svijetu da teče oko nje. On to čini na najneočekivanije načine.

S druge strane ceste visoka žena maše nekom tinejdžeru. On navlači kapuljaču, stavlja slušalice u uši i ne osvrće se da bi je pogledao. Dolje niz ulicu dvojica muškaraca naginju se iznad otvorene haube velikog automobila. Uživljeni su u razgovor i malo pozornosti obraćaju na mašinu.

- Pogrešno si napisala Ruaridh. Okreće se i vidi ga oslonjena o okvir vrata, s novinama u ruci. -Mnogo sam toga pogrešno

učinila. Nosi onu istu majicu dugih rukava koju je imao kada su prvi put razgovarali, meku od godina

nošenja. Sjeća se da joj se svidjelo što se nije opterećivao odjećom. Zna kakva je ta majica na opip. - Dobar članak - kaže, držeći novine. - Oproštajno pismo - pedeset godina od posl jednjeg

l jubavnog pisma. Ponovno si postala zvijezda Posebnih priloga. - Trenutačno. Zapravo - kaže - unutra je jedno koje sam izmislila. To je nešto što bih ja rekla.

Da mi se pružila prilika. Kao da je nije čuo. - A Jennifer ti je dopustila da iskoristiš ono prvo pismo. - Anonimno. Da. Bila je sjajna. Sve sam joj ispričala i bila je sjajna. - Lice mu je mirno, bezbrižno. Jesi li čuo što sam rekla? nijemo ga pita. - Iskreno, mislim da je bila blago šokirana, no nakon

svega što se dogodilo, mislim da je nije bilo briga za ono što sam učinila. - Anthony je jučer došao ovamo. Ponaša se kao drugi čovjek. Ne znam zašto je došao. Mislim

da je samo htio s nekim razgovarati. -Kima sebi u bradu, prisjećajući se. - Imao je novu košulju i kravatu. I ošišao se.

Bez obzira na to što to pokušava prikriti, ta je misao tjera da se osmjehne. Ruaridh se u tišini isteže na stubama, s rukama spojenima na zatiljku. - Lijepo je to što si

učinila. - Nadam se - kaže. - Bilo bi lijepo misliti da se nekome dogodio sretan kraj. Pokraj njih prolazi stari čovjek sa psom, vrha nosa crvena poput crnog grožđa, i svi troje

mrmljaju pozdrav. Kad diže pogled, Ruaridh gleda u svoje noge. Ona ga promatra, pitajući se je li to posljednji put da ga vidi. Žao mi je, nijemo mu govori.

- Pozvao bih te unutra - kaže - ali pakiram se. Moram mnogo toga učiniti. Ona podiže ruku pokušavajući sakriti razočaranje. Silazi sa stupa, malo ogrebavši hlače o

njegovu grubu površinu, i stavlja torbu na rame. Ne osjeća stopala. - Pa... jesi li htjela još nešto? Osim da, je l', glumiš dostavljačicu novina? Postaje hladno. Ellie gura ruke u džepove. On je gleda s očekivanjem. Ona se boji progovoriti.

Odbije li, boji se da će biti slomljena. Zato su joj i trebali dani da dođe. No što može izgubiti? Više ga nikada neće vidjeti.

Duboko udiše. - Htjela sam znati... da li bi mi htio pisati? - Pisati? - Dok te nema. Ruaridh, zabrljala sam. Ne mogu ništa tražiti od tebe, ali mi nedostaješ. Stvarno

mi nedostaješ. Ja... ja bih samo voljela misliti da nije gotovo. Da bismo mogli... - Vrpolji se, trlja nos. - ... pisati.

- Pisati. - Samo... obične stvari. Što radiš. Kako ti je na putu. Gdje si. -Riječi joj zvuče slabašno. Stavio je ruke u džepove i gleda niz ulicu. Ne odgovara. Tišina je duga poput ulice. - Ledeno je

- kaže na kraju. Nešto golemo i teško spustilo joj se na želudac. Njihova je priča završena. Nema više

ničega što joj žel i reć i . Osvrće se iza sebe ispričavajući se. - Sva će mi toplina izići iz kuće. Ellie ne može govoriti. Sliježe ramenima kao da se slaže, namješta smiješak, ali čini joj se da

više podsjeća na grimasu. Dok se okreće, ponovno čuje njegov glas. - Pretpostavljam da bi mogla ući i skuhati mi kavu. Dok slažem čarape. Zapravo, duguješ mi

kavu ako se dobro sjećam.

242

Kada se Ellie okrene, lice mu je mekše. Još nema prave topline, ali zasigurno je tu. - Možda bi mogla pregledati i moju vizu za Peru. Provjeriti jesam li sve ispravno napisao.

Sada ga malo duže promatra, njegove noge u čarapama i predugu neurednu smeđu kosu. - Ne bi želio pomiješati Patallactu i Phuyupatmarcu - kaže mu.

On koluta očima, polako odmahujući glavom. I, pokušavajući sakriti svoj blistavi osmijeh, Ellie ulazi za njim.

sken i obrada: Janja