Poslovne finansije - drugi dio.pdf

8/14/2019 Poslovne finansije - drugi dio.pdf

http://slidepdf.com/reader/full/poslovne-finansije-drugi-diopdf 1/24

POSLOVNE FINANSIJE

[Type text] Page 1

POSLOVNE FINANSIJEMATERIJAL ZA PRIPREMU FINALNOG ISPITA



POSLOVNE FINANSIJE – FINALNI ISPIT WWW.STUDOMAT.BA

WWW.STUDOMAT.BA Page 2

POGLAVLJE 4

Politika je nauka o vještini upravljanja.Finansijska politika je odlučivanje o osnovnim finansijskim ciljevima, izboru strategije, taktike

i pravca akcije s namjerom da se ostvare osnovni finansijski ciljevi.Finansijska politika treba da dopirnese:

racionalnom poslovanju (osiguranjem finansijskih sredstava u neophodnom obimu, u

najpovoljnijem trenutku pod najpovoljnijim uslovima, u najpovoljnijem obliku)

racionalnom korištenju svih raspoloživih sredstavabržem obrtu tekućih fondova i svođenju njihovog obima na stvarne potrebe

pravilnoj raspodjeli i korištenju ostvarene dobiti mobilizaciji unutrašnjih sredstava

obezbjeđenju stalne kontrole i analize ukupnog poslovanja

Ciljeve finansijske politike možemo posmatrati na slijedećim nivoima: 1. magistralni ciljevi finansijske politike

2. strateški ciljevi finansijske politike

3. taktika realizacije finansijske politike

4. etapno uvođenje i realizacija ciljeva finansijske politike.

Magistralni ciljevi finansijske politike

To su osnovni ciljevi za formiranje uspješne politike preduzeća. To su ciljevi usmjereni naracionalno i kontinuirano poslovanje.

Osnovi ciljevi su:

polazni ciljevi

ciljevi djelovanja

ciljevi rezultata

ciljevi raspoređivanja rezultata

konačni cilj ((održavanje i jačanje finansijske snage)

Strateški ciljevi finansijske politike – odnose se na:

maksimiziranje profita

održavanje likvidnosti održavanje trajne solventnosti smanjenje rizika u poslovanju uspostavljanjem dugoročne finansijske ravnoteže.

Taktika realizacije finansijske politike – predstavlja međuciljeve finansijske politike. Okvir

realizacije finansijske politike može se prikaziti na slijedeći način: finansijsko planiranje

pribavljanje finansijskih sredstava

upravljanje obrtnim sredstvima

definisanje tekuće reprodukcije i razvoja

plasman finansijskih sredstava

bilansna načela i standardi utvrđivanje rezultata

Etapno uvođenje i realizacija ciljeva finansijske politike

U skladu sa usvojenim načelima finansijske politik e menadžment preduzeća preduzeća u tokuposlovne godine donosi odluke kojima se ostvaruju globalni ciljevi. Posebno su značajne odlukekoje se odnosi na:

cirkulaciju novčanih sredstava

preduzimanje mjera za obezbjeđenje permanentne likvidnosti donošenje pojedinačnih odluka kod ulaganja u osnovna i obrtna sredstva





Načela (principi) finansijske politike se mogu definisati kao zahtjevi (pravila) kojih se

menadžment pridržava kako bi rezultati poslovanja bili u skladu sa planiranim. U literaturi sekao najvažniji principi ističu:

1. princip finansijske stabilnosti

2. princip rentabilnosti

3. princip sigurnosti i likvidnosti

4. princip zaštite od prezaduženosti 5. princip fleksibilnosti ili finansijske elastičnosti 6. princip nezavisnosti

7. princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja

Princip finansijske stabilnosti

Polazi od odnosa između dugoročno vezanih sredstava i vlastitog kapitala uvećanog za tuđikapital. Taj odnos može da bude veći, manji ili jednak 1.

Ukoliko je jednak 1 – dugoročna finansijska stabilnost – dugoročno vezana sredstva supokrivena vlastitim i dugoročno pozajmljenim sredstvima

Ukoliko je odnos manji od 1 – stvorena je sigurnost za doržavanje likvidnosti preduzeća – dugoročno vezana sredstva su manja od ukupnog iznosa vlastitog i dugoročnopozajmljenog kapitala.

Ukoliko je iznos veći od 1 – preduzeće je nelikvidno i finansijski nestabilno – dospjele

obaveze ne odgovaraju raspoloživim sredstvima

Dakle treba težiti da je taj odnos jednak 1 ili manji od 1.

Dugoročno vezana sredstva – treba da budu pokrivena trajnim (vlastitim) kapitalom, a ako su

pokrivena tuđim dugoročnim kapitalom, finansijsku stabilnost je moguće održati pod uslovomda se dospjela glavnica dugoročno pozajmljenog kapitala u potpunosti pokrije iz finansijskogrezultata. U dugoročno vezana sredstva spadaju:

stalna sredstva

dugoročni plasmani trajno vezana sredstva (zemljište, kupljene dionice drugih preduzeća)

Princip rentabilnosti – proizilazi iz cilja koji se izražava u maksimiziranju rezultata poslovanjana dugi rok. Korištenje pozajmljenog kapitala je prihvatljivo sve dok je stvarna kamata (odnos

bruto dobiti i korištenog kapital) veća od tržišne kamate.

Princip sigurnosti i likvidnosti

Po trdicionalnom pristupu osnovni kriterij kreditne sposobnosti, odnosno sigurnosti je vlastiti

kapital, međutim može se posmatrati i sa aspekta rentabilnosti preduzeća. Primarna sigurnostpreuzeo je zahtjev za rentabilnošću, a sekundarnu sigurnost – ocjena imovinskih prilika.

Likvidnost je sposobnost preduzeća da u svakom momentu izmiri dospjele obaveze. Izmeđunačela finansijske stabilnosti i načela likvidnost postoji međusobna uslovljenost i to: Ukoliko je koeficjenat finansijske stabilnosti jednak 1 – preduzeće je nelikvidno jer nemalikvidne rezerve

Ako je manji od 1, preduzeće je likvidno

Ako je veći od 1, preduzeće je nelikvidno

Princip finansiranja u skladu sa rizikom

Kapitalno intezivne djelatnosti zbog velikog udjela fiksnih troškova u ukupnim troškovima, popravilu trebaju imati manje relevantno učešće duga u ukupnoj strukturi kapitala.

Radno intezivnije djelatnosti (imaju manje ušeće fiksnih troškova) mogu računati na veće učešćetuđih pozajmljenih sredstava kod planiranja konstrukcije finansiranja.





Princip fleksibilnosti

Finansijska elastičnost je sposobnost kratkoročnog prilagođavanja preduzeća izmjenjenimuslovima poslovanja. Determinisana je sposobnošću preduzeća da pokrije potrebe za dodatnimkapitalom u slučaju proširenja poslovanja ili da vrati pozajmljeni kapital kod smanjenjaposlovanja. Veću finansijsku fleksibilnost imaju preduzeća sa većim učešćem vlastitog kapitala uukupnoj strukturi izvora finansiranja.

U principu vrijedi pravilo da elastičnost raste sa porastom tekućih sredstava u odnosu naimobilizacije i obrnuto.

Princip nezavisnosti

Ukoliko preduzeće nije sposobno da odgovori svojim obavezama, povjerioci u cilju naplate svojih

potraživanja, teže da učestvuju i usmjeravanju i kreiranju finansijske politike preduzeća. Da bi seod ovakvih nastojanja menadžment preduzeća mora voditi računa da uslovi zaduživanja budu

fleksibilni, prihvatljivi i da odgovaraju finansijskoj politici preduzeća. Nivo duga u ukupnojstrukturi kapitala preduzeća treba da bude na nivou koji garantuje kontrolu menadžmenta nadpreduzećem. Princip nezavisnosti povezan je s načelom rentabilnosti.

Princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja

Ukupan uspjeh preduzeća uslovljen je u znatnoj mjeri i njenim opštim ugledom u javnosti, a nasticanje ugleda imaju značajan uticaj bilans i izvještaj o poslovanju, koji su dostupni javnosti.Ovaj princip usko je povezan sa poštivanjem ostalih principa.

Racionalno i kontinuirano finansiranje – je temeljni cilj finansijske politike, a odnosi se na

osiguranje najpovoljnije kombinacije vlastitih i tuđih (internih i externih) izvorafinansiranja

ubrzanu cirkulaciju sredstava

razumno korištenje privremeno slobodnih sredstava

Izbor izvora finansiranja ipak predstavlja najvažniji faktor finansijske politike

Pri definisanju politike finansiranja treba poštovati slijedeća pravila: sva sredstva treba stalno i racionalno koristiti

održavati finansijsku ravnotežu i harmoniju

zaduživanje ne smije prelaziti nivo kreditne sposobnosti

POGLAVLJE 5

Vlastiti ili tuđi izvori (kome dati prednost)

Sa aspekta likvidnosti prednost imaju vlastiti izvori finansiranja, zatim slijede tuđi dugoročni,pa tek onda kratkoročni. Sa aspekta rentabilnosti – koristi se kriterij rentabilnosti vlastitih i ukupnih izvora. Politika

kreditnog zaduživanja ima prednost u odnosu na politiku jačanja vlastitih izvora sve dok jekamatna stopa na zaduženja manja od bruto stope rentabilnosti ukupnih izvora sredstavapreduzeća. U slučaju da je cijena duga veća od bruto stope rentabilnosti ukupnih izvora prednostse daje jačanju finansiranja iz vlastitih izvora.

Kolateral – vrijedonosni papiri koji su predmet prodaje i ponovne kupovine, predstavljaju

osiguranje (kolateral).

Generalni kolateral – je kada kupac nema posebne zahtjeve da mu se isporuči tačno određenivrijedonosni papir, a sa druge strane je specijalni kolateral (u određeno vrijeme posebno traženi

vrijednosni papiri na tržištu)





Faktoring – specifičan izvor finansiranja. Faktoring je kupovina potraživanja gdje na osnovuugovora o faktoringu prodavac potraživanja nudi na otkup sva svoja potraživanja nastalaisporukom isporukom roba i usluga, dok se kupac potraživanja obavezuje sva ta potraživanjaotkupiti i u određenom postotku odmah platiti. Za svoje usluge kupac (faktor – preduzeće)naplaćuje komisionu proviziju u određenom procentu od nominalne vrijednosti.Forfeting - specifičan izvor finansiranja. U osnovi ispunjava dvije funkcije: finansiranje i prenosrizika. Ima rok dospjeća najmanje 6 mjeseci, a najviše 6 godina. Kod ovog posla se također trguje

potraživanjima, ali se uglavnom koristi za kupoprodaju potraživanja od inostranih dužnika.Forfeting je otkup potraživanja od strane banke, odnosno finansijske institucije, za koje senaplaćuje određena provizija u obliku diskontovane isplate samog potraživanja. Između faktoringa i forfetinga sličnost je u tome što se dolazi do gotovine ne čekajući naplatupotraživanja.

Lizing - specifičan izvor finansiranja. Pod lizingom se podrazumjeva takva transakcija na osnovukoje jedan privredni subjekat, umjesto da kupi investicionu opremu, obraća se lizing preduzećukoje mu tu opremu daje u zakup na određeni rok. Lizing se ne može poistovjetiti sakupoprodajnim ugovorom kod kojeg odmah dolazi do promjene vlasništva, a niti sa ugovorom o

zakupu kod kojih nikako ne dolazi do promjene vlasništva. Kod lizinga po isteku ugovora možedoći do promjene vlasništva.

Zavisno od toga na koji se period oprema uzima pod zakup, razlikujemo slijedeće lizinge : operativni (poslovni) – prenosi se pravo korištenja dobra na određeni rok koji jerelativno kratak u odnosu na životni vijek dobra

finansijski (kapitalni) lizing – rok korištenja opreme, nekretnine ili dobra približnojednak procijenjenom životnom vijeku dobra.

Franšizing – Sklapanjem ugovora nastaje odnos u kojem davalac /franšizer/ stvalja naraspolaganje svoj imidž, znanje, marketinšku tehniku primatelju /franšizantu/ uz naknadu.Prema vrsti franšizing se može klasifikovati kao:

franšizing u domenu distribucije

poslovni franšizingPrema subjektima razlikujemo: domaći i međunarodni.

Troškovi finansiranja

Finansiranje podrazumjeva određene naknade koje preduzeće mora platiti povjeriocima. Tosu troškovi angažovanja kapitala – troškovi finansiranja koji mogu biti:

explicitni (kamate)

implicitni – uslovljeni profitabilnosšću poslovanja preduzeća

Trošak kapitala se definiše kao zahtjevana stopa prinosa na različite oblike finansiranja,

odnosno kao relativna veličina zahtjevanog prinosa na iznos investiranog kapitala.Opšti trošak je ponderisani prosjek pojedinih zahtjevanih stopa prinosa (troškova).

Troškovi se mogu definisati sa apekta: investitora – zahtjevana stopa profitablinosti (povrata) dionica i obveznica

korisnika – granična stopa profitablinosti koju mora ostvariti određeni projekat vrijednosti preduzeća –implicitni (opotrunitetni) trošak koji se mora nadoknaditi radiočuvanja vrijednosti preduzeća, odnosno njenih običnih dionica

Troškovi finansiranja emisijom običnih dionica

temelji se na oportunitetnim troškovima

investitor očekuje isplatu prinosa po osnovu dividende i porasta tržišne cijene dionice(kapitalni dobitak)





Zahtjevana stopa prinosa na određeni instrument zavisi (određena je): nivoom rizika - koji je u skladu sa finansijskom situacijom i individualnim sklonostima

ka riziku

visinom nerizične kamatne stope

Postoji više načina procjene troškova finansiranja emisijom običnih dionica:

pristup temeljen na zaradama

pristup temeljen na dividendi

pristup utvrđivanja rizika

Pristup zarada i dividendi polazi od sadašnje vrijednosti budućih zarada i dividendi, dok ovajtreći polazi od očekivanja dioničara uz određeni stepen rizika.

Pristup trošku redovnih dionica po osnovu zarada

Polazi od pretpostavke da će cijela neto dobit biti isplaćena dioničarima (što nije realno)

EPS 1

k= --------= --------- gdje je:

P P/E

k- trošak finansiranja emisijom običnih dionica EPS - zarada po dionic

P- tekuća tržišna cijena

P/E - odnos cijena i zarade

Pristup trošku redovnih dionica po osnovu zarada

Polazi od planiranih dividendi po dionici

k=DPS/P gdje je

DPS – dividenda po dionici

P - tekuća tržišna cijena

Ukoliko se pretpostavi konstantan rast dividendi po stopi g, trošak običnih dionica će biti: DPS(D1)

k=-------------- + g gdje je

P(1-F)

DPS – dividenda po dionici

P- tekuća tržišna cijena

F- troškovi emisije iskazani kao procenat ukupne vrijednosti emisije

g- stopa rasta dividendi

Pristup trošku običnih dionica sa aspekta rizika

u skladu sam modelom procjene vrijednosti kapitalne imovine (CAMP) trošak emisijomobičnih dionica predstavlja zbir zahtjevane profitabilnosti po osnovu nerizičnih ulaganja

i premije (nagrade) za preuzimanje sistemskog rizika karakterističnih za datu dionicu očekivani povrat ovog vrijedonosnog papira predstavlja zbir nerizične stope i premije zarizik.

Trošak finansiranja emisijom običnih dionica po pravilu je viši od troška finansiranja drugimdugoročnim vrijedonosnim papirima, zbog činjenice da investitori zahtjevaju višu stopu povrataradi preuzimanja sistemskog rizika.

Troškovi finansiranja emisijom preferencijalnim dionicama

stopa prinosa vlasnika preferencijalne dionica viša je nego očekivana stopa prinosavlasnika obveznica, a manja od očekivane stope prinosa vlasnika redovnih dionica, uz isti

stepen rizika.

osnovica za obračun poreza ne umanjuje se za iznos preferencijalne dividende (kao i kod

običnih dionica), što znači da je trošak finansiranja ovom emisijom veći nego trošakduga, a manji nego trošak običnih dionica

za investitora preferencijalna dionica je sigurnija nego obična





Trošak finansiranja preferencijalnim dionicama je stopa prinosa koju dioničari traže nainvesticiju u preferencijalne dionice a može se iskazati kao odnos preferencijalne dividende i

neto cijene emisije

D

k=---------- x 100 gdje je

P - F

k – trošak finansiranja pref. dionicama

D – prefer. dividenda po dionici korigovana za iznos poreza

P – cijena prefer. dionice koju plaća investitor

F – ukupni troškovi emisije

Troškovi finansiranja emisijom obveznica

Pribavljanje kapitala emisijom obveznica podrazumjeva dva toka gotovine:

neto priliv gotovine od prodaje obveznica

odlivi gotovine po osnovu kamata i po osnovu otplate glavnice

Trošak finansiranja emisijom obveznica treba da bude jednak kamatnoj, odnosno

diskontnoj stopi, koja izjednačava tekuća neto primanja preduzeća iz tog izvora finansiranja sasadašnjom vrijednošću budućih izdataka na ime kamate i otplate glavnice, korigovanoj za

očekivani efekat poreza na dobit. k=p(1-t) gdje je

p – kamatna stopa,

t – stopa poreza na dobit

Troškovi akumulirane dobiti akumulirana dobit predstavlja oportunitetni trošak za dioničara

zbog obaveze plaćanja poreza na dividendu, kao i troškova posredovanja prilikomulaganja, trošak akumulirane dobiti, će biti niži od očekivane stope povrata na običnedionice

D(1-ts)(1-b)

K=---------------- gdje je

P

K- trošak akumulirane dobiti D - dividenda na obične dioncie

ts- marginalna stopa poreza

P - tekuća cijena dionice

b- procenat posredničke provizije

Amortizacija

predstavlja interni dugoročni izvor finansiranja

potiče iz periodičnih otpisa f iksnih sredstavapredstavlja jedan od najvažnijih izvora finansiranja kapitalnih ulaganja

besplatan izvor finansiranja

predstavlja oportunitetni trošak finansiranja, pa se cijena amortizacije može definisatikao propušteni prinos koji bi se mogao ostvariti ulganjem sredstava amortizacije

Preduzeće će sredstva amortizacije reinvestirati samo ukoliko očekuje da se na njih ostvaristopa prinosa koja je veća, ili bar jednaka prosječnoj cijeni kapitala preduzeća.

Ponderisani prosječni trošak kapitala (WACC) – predstavlja zbir ponderisanih pojedinačnihkomponenti strukture kapitala i ponderi se mogu utvrditi sa aspekta:

teorijske vrijednosti

knjigovodstvene vrijednosti

tržišne vrijednosti





Procjena na bazi teorijske vrijednosti

kao ponderi se mogu koristiti planirani omjeri učešća pojedinih oblika finansiranja uukupnoj strukturi kapitala

nedostatak ovog pristupa je u tome što se koriste sadašnji troškovi za procjenuponderisanih prosječnih troškova buduće strukture kapitala

Procjena na bazi knjigovodstvene vrijednosti – bazira se na knjigovodstvenim vrijednostima

pojedinih komponenti strukture kapitala preduzeća. Procjena na bazi tržišne vrijednosti – je najrealnija i bazira se na tržišnoj vrijednostipojedinih komponenti strukture kapitala.

Dug (obveznice) kao elemenat strukture finansiranja – prednosti

Troškovi duga su ograničeni na iznos glavnice i kamata koja se isplaćuje vlasnicimaobveznica.

Vlasnici obveznica ne učestvuju u raspodjeli dobiti.

Njihova visina je znatno niža od troškova dioničkog kapitala – kamata na obveznice je

niža od dividendne stope zbog nižeg rizika.

Održava se kontrola nad firmom jer vlasnici obveznica nemaju pravo glasa .Isplata glavnice i kamate predstavlja trošak koji je oslobođen palaćanja poreza.

Korištenje obveznica uz opcije (npr. opoziva) unosi veliku fleksibilnost u finansijsku

strukturu preduzeća.

Dug (obveznice) kao elemenat strukture finansiranja – nedostaci

Predstavlja fiksnu obavezu – ako firma ne posluje dobro i ne može isplatiti može

uslijediti likvidacija.

Veće učešće duga u ukupnoj strukturi kapitala zahtjeva veće stope prinosa dioničkogkapitala što povećava troškove dioničkog, a time i ukupne troškove finansiranja.

Ima fiksni rok dospjeća pa se o tome mora voditi računa.

Predstavlja dugoročnu obavezu koja nosi rizik zbog mogućnosti promjene uslovakreditiranja pa obveznice mogu postati teret za preduzeće.

Postoji objektivne granica do koje preduzeće može koristiti ovaj oblik finansiranja .

Prednosti finansiranja dionicama su:

Ne predstavljaju fiksni trošak, dividenda se plaća samo ako preduzeće ostvarizadovoljavajući nivo dobiti Dionice nemaju rok dospjeća

Emitovanjem dionica preduzeće dolazi do svježeg kapitala

Prodaja običnih dionica je mnogo atraktivnija od prodaje obveznica ili drugihinstrumenata duga pošto nosi veći prinos i druga prava

Nedostaci finansiranja dionicama su:

Emitovanjem običnih dionica povećava se broj vlasnika što može dovesti do gubitkakontrole nad preduzećem

Ovo je skup način finansiranja jer vlasnici imaju pravo da učestvuju u podijeli profita

Nepovoljan poreski tretman – emitovanje dioničkog kapitala je povezano sa visokimtroškovima

Optimalna struktura kapitala je kompleksno pitanje i predstavlja jedno od temeljnih pitanja

finansijskog menadžmenta. Pod optimalnom strukturom podrazumjeva se ona struktura izvora

sredstava pri kojoj se ostvaruje najpovoljnija kombinacija rentabilnosti, likvidnosti, sigurnosti

poslovanja, te stabilnosti finansiranja.

To je ona kombinacija izvora sredstava pri kojoj se osigurava najjeftinije finansiranje, a da se pri

tom ne dovede u pitanje uredno izmirenje dospjelih finansijskih obaveza, sigurnost i stabilnost

poslovanja.





Pravila pri uspostavljanju optimalne strukture kapitala:

1. razmotriti racionalnost korištenja postojećih sredstava i mogućnost da se nova sredstva

efikasno upotrijebe

2. planiranju i angažovanju dopunskih sredstava treba pristupiti dinamički vodeći računa osadašnjem i budućem finansijskom kapacitetu preduzeća

3. dugoročna ulaganja finansirati iz dugoročnih izvora

4. ne smije se prekoračiti onaj stepen zaduženosti koji ugrožava samostalnost odlučivanja,likvidnost i kreditnu sposobnost

5. kod rizičnih poslova uglavnom se oslanjati na vlastite izvore

6. pratiti tekuća i procjenjivati buduća privredna kretanja, posebno na fin. tržištu

7. osigurati finansiranje u što većim tranšama

8. pri određivanju optimalnog stepena zaduženosti koristiti se instrumentom finansijskepoluge

Pri izboru optimalne kombinacije izvora finansirnja, donosioci odluka moraju riješiti jošdva pitanja koja se tiču globalnih odnosa u finanansijske strukturi:

optimalna kombinacija vlastitih i tuđih sredstava

optimalna kombinacija kratkoročnih i dugoročnih izvora sredstava

Finansijska poluga

odnosi se na korištenje eksternih tuđih izvora finansiranja

efekte poluge ne treba vezati samo za strukturu kapitala

uz manja finansijska ulganja moguće je ostvariti veće efekte (ciljeve poslovanja)

pozitivni efekti određeni su (determinisani) odnosom vlastiti kapital – dug

ukoliko «oslonac» (vlastiti kapital) nije dovoljan pozitivni efekti će izostati «pucanjepoluge» (bankrot preduzeća)

pozitivni efekti su posljedica poreskog zakona, odnosno niži troškovi finansiranjaemisijom duga u odnosu na dionički kapital. temelnji nedostatak – povećani rizik da preduzeće bankrotira usljed intezivnog(nesrazmjernog) koristenja duga u ukupnoj strukturi kapitala

POGLAVLJE 6

Pojam analize – analiza predstavlja postupak naučnog istraživanja i objašnjavanja stvarnostiputem postupnog raščlanjivanja (od složenijih ka manje složenim) neke cjeline na sastavnedijelove i razmatranje svakog dijela za sebe i u odnosu na druge dijelove date cijeline.

Analiza ima:

deskriptivan karakter – prikaz kvalitativnih i kvantitativnih karakteristika pedmeta

analize

istrživački karakter – istraživanje odnosa , korelacionih veza, uzročnih veza, zakonitosti i

tendencija istraživanja.Odnosi mogu biti pavilni i nepravilni, normalni ili nenormalni.

Finansijska analiza se bavi istraživanjem i kvantificiranjem funkcionalnih odnosa koji postojeizmeđu pozicija bilansa stanja i uspjeha, kao i utvrđivanjem stanja gotovine. Naglasak je na

poslovnom rezultatu kao razlici poslovnih prihoda i rashoda.

Predmet finansijske analize su funkcije preduzeća koja angažuju sredstva preduzeća i kojadoprinose poslovnom rezultatu (nabavna, proizvodna, prodajna i finansijska funkcija).

Knjigovodstvo je osnovni izvor informacija za ovu analizu.





Opšti ciljevi finansijske analize su: ispitivanje finansijske ravnoteže preduzeća

mjerenje rentabilnosti uloženih sredstava

Bliže određivanje ciljeva finansijske analize zavisi od korisnika analize:

interni ciljevi – korsnik je samo preduzećeexterni ciljevi – korisnici su kreditori, zvanična statistika, državni organi, privrednekomore itd.

Finansijske analize se mogu podijeliti prema slijedećim kriterijima:

prema korisniku: eksterna i interna

prema predmetu

prema vremenu posmatranja

prema instrumentima analize

prema obuhvatnosti predmeta i postupka (kompleksna i parcijalna)

prema vremenskom intervalu (stalna i povremena)

prema načinu pripremanja (analize u apsolutnim iznosima, relativnim brojevima ili u

formi grafika)analiza vrijednosti – posmatra sastavne elemente vrijednosti robe.

Finansijska analiza prema predmetu može biti: 1. analiza bilansa stanja (finansijskog statusa) – ispitivanje opšte slike finansiranja

2. analiza bilansa uspjeha (rezultata) – ispitivanje poslovne efikasnosti.

Sa aspekta vremena posmatranja finansijska analiza može biti: 1. statička – analiza bilansa stanja na određeni dan ili bilansa uspjeha za jedan operativni

period

2. dinamička – ispitivanje razvoj finansijske situacije i rezultata u nizu prethodnih godina.

Prema instrumentima analize razlikujemo:

1. vizuelna – posmatranje bilansa stanja i bilansa uspjeha i donošenje opštih ocjena

2. račun pokrića – samo bilans stanja, struktura aktive

3. racio analiza – odnos pozicija bilansa stanja i pozicija bilansa uspjeha

4. analiza toka kapitala (funds flaw analiza) – sve finansijske transakcije koje utiču napromjenu tekućih sredstava

5. cash fow analiza – analiza neto novčanog toka (razlika između bruto priliva i odlivanovca)

6. analiza neto obrtnog kapitala – upoređivanje pojedinih pozicija iz bilansa stanja saprethodnim periodom.

Metode finansijske analize:

1. Metoda raščlanjivanja2. Metoda upoređivanja

3. Metoda standardizacije

Metoda upoređivanja polazi od pretpostavke da postoje najmanje dvije veličine zaupoređivanje i da su te veličine uporedive. Najčešće u literaturi se navode slijedeći obliciupoređivanja:

vremensko upoređivanje (razvojno)

upoređivanje preduzeća (interno i eksterno)

upoređivanje planiranog sa ostvarenim

metoda standardizacije

metoda korelacije





Pretpostavke finansijske analize – uspješnost finansijske analize uslovljena je: materijalnom (obezbjeđenje istinitih i objektivnih bilansnih podataka)

formalnom ispravnošću bilansa (pravilna klasifikacija bilansnih pozicija)

Materijalne pretpostavke finansijske analize predstavljene su kroz:

upotrebljivost bilansnih pozicija

eliminisanje uticaja monetarnih poremećaja na bilans i periodične rezultate

konsolidovanje bilansa

Adekvatna procjena bilansnih pozicija, odnosno postizanje upotrebljivosti bilansnih

podataka podrazumjeva:

Dosljedno poštivanje principa uzročnosti (korelacije) prilikom bilansiranja i utvrđivanjaperiodičnih rezultata. Na svaki obračunski period tačno rasporediti pripadajuće prihodei rashode

Poštivanje principa sigurnosti – zaštita preduzeća od arbitrarnosti prilikom bilansiranja

Poštivanje principa opreznosti primjenom pravila obilnih otpisa stalnih sredstava

Da bi bilansi stanja i uspjeha bili upotrebljivi za finansijsku analizu moraju biti sastavljeni u duhu

načela uzročnosti, sigurnosti i opreznosti.

Konsolidovanje bilansa – bilans stanja i bilans uspjeha složenog preduzeća dobijen prostimzbrajanjem pojedinačnih bilansa stanja i uspjeha njegovih članica je nerealan i neupotrebljiv zafin. analizu. Konsolidovanje bilansa je forma zajedničkog bilansa koja se dobije neposrednim idirektnim prebijanjem, eliminisanjem istovrsnih pozicija svih bilansa članica složenogpreduzeća.

Formalne pretpostavke finansijske analize

Podrazumjeva pravilno grupisanje pozicija aktive, pasive, rashoda i prihoda.

Grupisanje pozicija u bilansu stanja – pozicije aktive treba grupisati po principu rastuće iliopadajuće likvidnosti, odnosno prema brzini pretvaranja u novac. Grupisanje po principurastuće likvidnosti uslovljeno je značajem zalatnih bilansnih pravila, a grupisanje premaopadajućoj likvidnosti uslovljeno je pravilom 1:1

Šema bilansa stanja prema principu rastuće likvidnosti: AKTIVA

A) Upisani a ne uplaćeni kapital B) Stalna sredstava

1. nematerijalna sredstva

2. Materijalna sredstva

3. Finansijska sredstva

C) Tekuća sredstva

1. Zalihe

2. potraživanja 3. Ulaganja

4. Gotovina

D) Gubitak iznad visine kapitala

PASIVA

A) Kapital

B) Obaveze

a. Dugoročne obaveze

b. Kratkoročne obaveze





Zadaci i postupci analize finansijskih izvještaja

analiza poslovanja proizvodi informacije neophodne za upravljanje

stoga se moraju obuhvatiti svi značajni podaci bez obzira da li su novčani ili količinski(naturalni)

analiza prethodi procesu upravljanja, odnosno planiranja

analiza finansijskih izvještaja umjerena je na predviđanje budućnosti zadatak finansijske analize je da prepozna prednosti koje se mogu iskoristiti, ali i slabosti

radi preduzimanja adekvatnih mjera da bi se ublažile negativne posljedice

Karakteristike bilansa stanja

daje trenutnu sliku veličine i strukture sredstava i njihovih izvora

aktiva prikazuje sredstva (imovinu), odnosno materijalnu konstituciju, a pasiva izvore

(kapital)– finansijsku konstituciju preduzeća

aktiva je širi pojam od sredstava jer je čine i fiktivne stavke

pošto su bilansne pozicije ukod sredtsava u bilansu stanja iskazane po roku imobilizacije,

a izvori po roku dospjeća, bilans stanja predstavlja pogodnu osnovu za ocjenu finansijske

situacije

svaki novi priliv sredstava dovodi do kvantitativnog povećanja i aktive i pasive i obratno

moguće je da se kvantitet sredstava i izvora sredstava ne promjeni, a da dođe dokvalitativne promjene sredstava i izvora, transformacija jednog pojavnog oblika u drugi.

Karakteristike bilansa uspjeha

Bilans uspjeha (račun gubitka i dobitka) predstavlja pregled rashoda i prihoda u određenomobračunskom periodu. Poređenjem prihoda i rashoda utvrđuje se finan. rezultat. Ako su prihodiveći od rashoda, onda je rezultat pozitivan i tada se povećavaju vlastiti izvori sredstava iobratno.

Bilans stanja i bilans uspjeha nalaze se u međuzavisnosti. Ne mogu se odvojeno posmatrati.Njihovo odvajanje nastaje momentom obračuna fin. rezultata i bilansiranja srestava kao i izvorasredstava u preduzeću. Rashodi nastaju smanjenjem sredstava ili povećanjem obaveza u bilansu stanja, a prihodi zbog

povećanja sredstava ili smanjenja obaveza.

Bilans stanja čini osnovu postojanja bilansa uspjeha na slijedeći način: svako smanjenje sredstava uz uslov da to smanjenje nije nastalo smanjenjem obaveza

ima kao rezultat rashode preduzeća

svako povećanje sredstava, uz uslov da to povećanje nije rezultat povećanja obaveza imakao krajnji rezultat prihode preduzeća

Elementi (stavke) bilansa uspjeha su:

I - Ukupni rashodi

A) Rashodi od operativne (osnovne) aktivnosti

B) Rashodi od ulaganjaC) Rashodi od finansiranja

D) Ostali rashodi

E) Vanredni rashodi

II – Ukupni prihodi

A) Prihodi od operativne (osnovne) aktivnosti

B) Prihodi od ulaganja

C) Prihodi od finansiranja

D) Ostali prihodi

E) Vanredni prihodi

Izvještaj o gotovinskim tokovima (Cash Flow) – se koristi u svoja dva osnovna značaja:

1. kao tok primanja i izdavanja novca (bruto cash flow) i kao razlika primanja i izdavanja

novca (neto cash flow)

2. kao suma dobitaka, amortizacije i drugih troškova koji ne prouzrokuju izlaz gotovine





Cilj analize ovog izvještaja je održavanje finasijske ravnoteže, tj. likvidnosti i instrument jekontrole izvršenja plana. Prilikom izrade izvještaja o gotovinskim tokovima mogu se koristiti dvije metode: direktna iindirektna

Osnovna razlika između izvještaja o gotovinskim tokovima i balansa stanja i uspjeha je u

vremenskoj distanci kod transformacije prihoda/rashoda u novčane primitke/izdatke. Prihodi irashodi se priznaju u trenutku kad su nastali, a prilivi i odlivi kada su naplaćeni (plaćeni).

Izvještaj o gotovinskom toku prikazuje prilive i odlive gotovine kao rezultat:

poslovnih – posljedica glavnih (osnovnih) aktivnosti putem kojih se ostvaruju prihodi

ulagačkih – izdaci za resurse koji su namjenjeni ostvarivanju buduće dobitifinansijskih aktivnosti preduzeća – transakcije na relaciji preduzeće – valsnici ili

kreditori

Analiza novčanih tokova preduzeća treba da da odgovor na slijedeća pitanja: Da li su povećana ili smanjena likvidna sredstva?

Koji se efekti likvidnosti ostvaruju od vlastite poslovne aktivnosti?

Da li su interno osigurana sredstva dovoljna da bi se eventualno finansiralo povećanje

poslovne djelatnosti?Može li preduzeće otplaćivati svoje dugoročne obaveze ili se one povećavaju?

Pokazatelji zasnovani na bilansu stanja i bilansu uspjeha

Pokazatelj je racionalan (odnosni) broj gdje se jedna ekonsomska veličina stavlja u odnos sadrugom ekonomskom veličinom. Na temelju bilansa stanja i bilansa uspjeha najčešće se utvrđujuslijedeće grupe finansijskih pokazatelja:

1. pokazatelji likvidnosti

2. pokazatelji zaduženosti 3. pokazatelji aktivnosti

4. pokazatelji profitabilnosti

5. pokazatelji efikasnosti investiranja

Dobro upravljanje podrazumjeva da su u poslovanju zadovoljeni slijedeći kriteriji:sigurnosti (likvidnost, fin. stabilnost i zaduženost)

kriterij efikasnosti (profitabilnost)

Pokazatelji likvidnosti – mjere sposobnost preduzeća da izmiri svoje dospjele kratkoročneobaveze. Pokazatelji likvidnosti obuhvataju:

1. pokazatelje utemeljene na odnosu između tekuće aktive i tekuće pasive

a. tekuća likvidnost b. radno raspoloživi kapital

c. ubrzana likvidnost

2. pokazatelje utemeljene na mogućnosti pretvaranja tekuće aktive u novac (pretvaranje zaliha u proizvode, proizvoda u potraživanja, potraživanja u novac)

a. broj obrta zaliha

b. prosjećno vrijeme naplate potraživanja od kupca

Tekuća likvidnost = tekuća aktiva / tekuća pasiva

Pokazuje raspoloživosti tekućih sredstava u odnosu na tekuće obaveze. Poželjan odnos je 2:1

Radno raspoloživi kapital = tekuća aktiva - tekuća pasiva

Daje informaciju o kapitalu koji stoji na raspolaganju za podmirenje t ekućih obaveza

Ubrzana likvidnost = (tekuća aktiva – zalihe) / tekuća pasiva. Poželjan odnos je 1:1

Broj obrta zaliha = troškovi za prodate zalihe / prosječno stanje zaliha

Pokazuje koliko se puta zalihe pretvore u potraživanja u toku jedne poslovne godine





ProsjeČno vrijeme naplate potraživanja od kupca =

= potraživanja od kupaca /(ukupno naplaćena potraživanja tokom perioda /365)

Daje informaciju kada će potraživanja od kupca stvarno biti naplaćena.

Pokazatelji solventnosti

Likvidnost i solventnost su ek onomske kategorije koje su usko povezane, ali ne izražavaju isto.Solventnost izražava poslovno stanje preduzeća koje uslovljavaju manji ili veći obim sredstavaodređenog stepena likvidnosti u odnosu na određeni obim obaveza s odgovarajućim rokomdospjeća. U dugom roku preduzeća koja doržavaju planiranu likvidnost ne bi trebali imatiproblema sa solventnošću, dok u kratkom roku likvidnost i solventnost ne moraju biti usklađene.

Opšti obrazac za izražavanje stepena solventnosti je:

Raspoloživa novčana sredstva na određeni dan (S) >= Ukupno dospjele obaveze (O)

Polazeći od ovoga obrasca moguće je definisati: optimalnu solventnost – mali ostatak rezerve

pretjeranu solventnost – sredstva znatno premašuju obaveze

graničnu solventnost - jednakaprivremenu solventnost -

trajnu insolventnost preduzeća – nema dovoljno sredstava

Pokazatelji zaduženosti – pokazuju koliko se preduzeće finansira iz tuđih izvora sredstava.Preduzeće je finansijski uspješno ako sa pozajmljenim kapitalom ostvari veću stopu prinosa odkamatne stope na pozajmljeni kapital.

Koeficjenat finansijske poluge utvrđuje se preko bilansa stanja (statički pristup) ili prekobilansa uspjeha (dinamički pristup)

Koeficjenat finansijske poluge obuhvata slijedeće pokazatelje zaduženosti: a) koeficjenat zaduženosti b) odnos ukupnog duga prema nominalnom kapitalu

c) koeficjenat pokrivenosti kamata

d) koeficjenat pokrivenosti fiksnih obaveza

Koeficjenti zaduženosti se izračunavaju na slijedeći način: Koeficjenat zaduženosti = ukupan dug / ukupna aktiva

Odnos ukupnog duga prema nominalnom kapitalu = ukupan dug / nominalni dioničkikapital. Poželjan što manji odnos.

Koeficjenat pokrivenosti kamata =profit prije oporezivanja i plaćanja kamate / kamate

Koeficjenat pokrivenosti fiksnih obaveza = (profit + plaćanje zakupnine) / (kamate + plaćanjezakupnine – prioritetne dividende prije oporezivanja – amortizacija prije oporezivanja). Poželjna

što veća vrijednost koeficjenta

Pokazatelji aktivnosti – mjere efikasnost korištenja resursa preduzeća. Najčešće se koristeslijedeći pokazatelji aktivnosti preduzeća:

a) prosječan vremenski period naplate

b) koeficjenat obrta zaliha

c) koeficjenat obrta fiksnih sredstava

d) koeficjenat obrta ukupne aktive

Prosječan vremenski obrt naplate = neto potraživanja od kupca / (godiš. obim prodaje nakredit /360)

Koeficjenat obrta zaliha = cijana koštanja prodatih proizvoda / prosječne zalihe

Koeficjenat obrta fiksnih sredstava = prihod od prodaje / fiksna sredstava

Veća vrijednost ukazuje na efikasnije korištenje fiksnih sredstava





Koeficjenat obrta ukupne aktive = prihod od prodaje /ukupna aktiva

Pokazatelji rentabilnosti – mjere povrat uloženog kapitala. Rentabilnost se može iskazatislijedećim pokazateljima:

a) koeficjenat marže bruto profita

b) koeficjenat marže prinosa

c) koeficjenat prinosa ukupnih sredstava

d) koeficjenat prinosa vlastitog kapitala

Koeficjenat marže bruto profita = bruto profit /prihod od prodaje

Koeficjenat marže prinosa = profit poslije oporezivanja /prihod od prodaje

Koeficjenat prinosa ukupnih sredstava = profit poslije oporezivanja /ukupna sredstva

Koeficjenat prinosa vlastitog kapitala = profit poslije oporezivanja /vlastiti kapital

Pokazatelji efikasnosti investicija – mjere uspješnost ulaganja u obične dionice. Najčešće sekoriste slijedeći pokazatelji efikasnosti investiranja.

a) zarada po dionici (EPS)

b) dividenda po dionici (DPS)c) prinos po dividendi

d) odnos tržišne cijene i dobiti po dionici (P/E)

Zarada po dionici = (dobit poslije oporezivanja – preferen. dividende) / broj običnih dionica

Dividende po dionici = (dobit poslije oporezivanja – preferen. dividende – zadržana dobit) /broj običnih dionica

Prinos od dividendi = dividenda po dionici / tržišna cijena dionice

P/E = tržišna cijena / dobit po dionici

Pokazatelji zasnovani na novčanim tokovima mogu se svrstati u slijedeće grupe: 1. pokazatelji solventnosti i likvidnosti

2. pokazatelji kvaliteta dobiti

3. pokazatelji kapitalnih izdataka

4. pokazatelji povrata novčanog toka

Pokazatelji solventnosti i likvidnosti koji se temelje na izvještaju o novčanom toku govore

o nvčanom pokriću: kamata, tekućih obaveza, ukupnih obaveza i dividenti, pa prema tome

imamo slijedeće pokazatelje: 1. novčano pokriće kamata

2. novčano pokriće obaveza

3. novčano pokriće tekućih obaveza

4. novčano pokriće dividendi

Novčano pokriće kamata = novčani tok od poslovnih aktivnosti prije kamata i poreza /kamate

Novčano pokriće obaveza =(novčani tok od poslovnih aktivnosti – isplaćene dividende) /obaveze

Novčano pokriće tekućih obaveza = novčani tok od poslovnih aktivnosti /prosječne tekućeobaveze

Novčano pokriće dividendi = novčani tok od poslovne aktivnosti / novčani izdaci za dividende

Pokazatelji kvaliteta dobiti su:

a) kvalitet prodaje (prihoda) = novčani primici po osnovu prodaje / prihodi od prodaje

b) kvalitet dobiti = novčan tok od posl. aktivnosti /dobit od poslovnih aktivnosti





Pokazatelji kapitalnih izdataka su:

a) pokazatelji nabavke kapitala = (novčani tok od poslovnih aktivnosti – isplaćenedividende)/novčani izdaci za nabavku kapitalne imovine

b) pokazatelj finansiranja = novčani tok od investicionih aktivnosti / novčani tok odposlovnih i finansijskih aktivnosti

c) pokazatelj investiranja = novčani tok od investicionih aktivnosti / novčani tok odfinanansijskih aktivnosti

Pokazatelji povrata novčanih tokova su: a) novčani tok po dionici b) povrat novca na uloženu imovinu

c) povrat novca na obaveze i uloženi kapital d) povrat novca na dionički kapital

Kod ovih pokazatelja radi se o novčanom izrazu rentabilnosti

Altmanov Zeta model – služi za predviđanje finansijskih izvještaja u stabilnijim uslovimaposlovanja za period od 1,5 ili 10 godina. Najbolje rezultate pruža na period od 2 godine.

Z=0,012X1 + 0,014 X2 + 0,033 X3 + 0,006 X4 + 0,01X5

X1 - tekuća aktiva/ukupna aktiva

X2 - zadržana dobit /ukupna dobit X3 - operativna dobit /ukupna dobit

X4 - tržišna vrijdenost trajnog kapitala / knjigovodovodstvenu vrijednost ukupnih dugova

X5 - prihod od prodaje / ukupna aktiva

Ako je Z>3,0 preduzeće posluje veoma dobro i ima blistavu budućnost Ako je Z<1,8 polovanje je slabo i očekuje se neuspjeh u roku od 2 godine

ako je 1,8<Z<3 preduzeće mora hitno preispitati svoje poslovanje

POGLAVLJE 7

Finansijsko planiranje predstavlja konkretizaciju finansijske politike kroz finansijske planove.

Finanansijsko planiranje se može definisati kao utvrđivanje budućih očekivanih novčanihtokova, ili kao misaoni proces koji obuhvata finansijsku prognozu novčanih primitaka i izdataka,kao i sve ostale odluke vezane za pribavljanje i korištenje finanansijskih sredstava.

Finansijski plan se definiše kao metoda i postupak sastavljanja računa likvidnosti, koji ima za

cilj ne samo da prikaže finanansijski položaj preduzeća u određenom budućem vremenskomperiodu već i da pokaže pokrivenost očekivanih potreba za novčanim sredstvima.

Finansijskim planom neophodno je predvidjeti:

dinamiku pribavljanja finansijskih sredstava

dinamiku potreba za finanansijskim sredstvima

dinamiku usmjeravanja i raspoređivanja raspoloživih finansijskih sredstava

dinamiku vraćanja tih sredstava

Finansijsko planiranje tokova reprodukcije nezamislivo je bez obuhvatanja slijedećihelemenata:

a) plana bilansa uspjeha

b) plana bilansa stanja

c) plana novčanih tokova

d) plana dugoročnih ulaganja





Finansijsko planiranje značajno je zbog slijedećih razloga: radi procjene koliko će novih finanansijskih sredstava pri donošenju pojdeinihfinanansijskih odluka

podaci prikupljeni na osnovu finansijskog planiranja predstavljaju osnovu za donošenjeodluka raspolaganja gotovinom, te investiranju na tržištu vrijedonosnih papira

omogućava kontrolu nad finansijskim transakcijama preduzeća

povjerioci, a posebno banke insistiraju na pažljivo pripremljenim finansijskim planovima

mnoge finansijske doluke zasnovane su na predviđanjima finansijskih posljedica

Mjesto finansijskog plana u sistemu planiranja

Planiranje aktivnosti u raznim funkcionalnim područjima izražavaju se u posebnim planovima.

Svi ovi planovi su samo djelimični planovi, koji se tek u okviru finansijske funkcije spajaju u dvijecjeline:

finansijski plan, sa međusobno suprostavljenim primicima i izdacima (omogućavaprocjenu očekivane likvidnosti)

bilans uspjeha, sa međusobno suprostavljenim prihodima i rashodima (omogućavaprocjenu očekivane rentabilnosti)

Vrste finansijskih planova

Za kategorizaciju finansijskih planova, najčešće se koriste slijedeći kriteriji: 1. način sastavljanja

2. dužina vremenskog perioda na koji se odnosi

3. stepen važnosti 4. redovnost sastavljanja

5. dinamika finansijskog poslovanja

Finansijski planovi prema načinu sastavljanja su: izolovani

kombinovani

pojedinačni svodni finansijski planovi

Finansijski planovi prema dužini vremenskog perioda: dugoročni – za period od 10 godina

srednjoročni – za period od 1-5 godina

kratkoročni – za jednu poslovnu godinu

Dugoročnim finansijskim planom sagledavaju se potrebe za dugoročnim novčanimsredstvima i sadrži:

1. plan priliva po elementima finansijskog plana

2. plan odliva po elementima sa minimalnim rezervama

3. stanje na kraju planskog perioda

Kratkoročni finansijski planovi sadrže:1. stanje gotovine na kraju prethodnog mjeseca

2. plan uplata po mjesecima

3. plan isplata po mjesecima

4. stanje novčanih sredstava na kraju planskog perioda

Finansijski planovi prema stepenu važnosti: 1. primarni

2. sekundarni

Finansijski planovi prema redovnosti sastavljanja:

1. tekući (redovni i vanredni)

2. jednokratni finansijski planovi (specijalni) – u uslovima osnivanja, promjene pravne

forme, povećanja ili smanjenja kapitala itd.





Finansijski planovi prema dinamici finansijskog poslovanja

osnovni – predviđaju se svi prihodi i rashodi za period od 1 godine, kao i finansijski

rezultat

operativni – obuhvata sve novčane primitke i izdatke najčešće mjesečno iskazane

Načela finansijskog planiranja: 1. načelo sistematičnosti 2. načelo masovnosti – angažovanje svih članova u njegovoj izradi 3. načelo realnosti – sagledavanje postojeće situacije i stanja na tržištu

4. načelo jasnosti – jasno raščlanjivanje i respekt ovanje bruto principa

5. načelo konkretnosti – preciziranje prava i dužnosti subjekata planiranja6. načelo potpunosti – da obuhvati sve primitke i izdatke za planski period i prenijeto

stanje iz prethodnog perioda

7. načelo elastičnosti – da posjeduje sposobnost prilagođavanja usljed promjenjenihokolnosti

8. načelo tačnosti – podrazumjeva vremensku tačnost kao i tačnost iznosa

Metode finansijskog planiranja1. «Top down» - počinje sa određenim opštim ciljevima preduzeća za planirano vremensko

razdoblje, najčešće se primjenjuje kod dugoročnog planiranja

2. «Bottom-up» pristup – počinje s procjenom komponenti aktivnosti preduzeća, zatim sesumiraju da bi se došlo do ukupnog finansijskog plana preduzeća.

Predviđanje – je glavni dio procesa planiranja. Većina finansijskih predviđanja usklađujeobjektivnu analizu prošlih finansijskih podataka sa subjektivnom ocjenom menadžera. Prodajaje temeljna varijabla s kojom su povezane ostale varijable.

Najčešće metode planiranja (predviđanja) finansijskih tokova u preduzeću su:

1. bilansni metod

2. metod toka gotovine

3. metod višestruke korelacije i regresije

4. metod trenda

5. mrežno planiranje

6. komparativni metod

7. metod simulacije

Dopunsko planiranje bilansa stanja mora biti zanovano na pretpostavkama i procjenama

korištenim u planiranju stavke dobiti i toka gotovine preduzeća. Konačni bilans stanja (planirani) = početni bilans stanja (stvarni) + priliv (planirani) – odliv

(planirani)

Strateški značaj investicionih odlukaInvesticije predstavljaju realokaciju resursa, te se proces investiranja može pratiti na: mikro i

makro nivou.

Makroekonomska investiciona politika predstavlja upravljanje investicijama na nacionalnom

nivou, dok mikroekonomskom investicionom politikom biraju se i utvrđuju pojedini investicioniprojekti i osigurava njihova priprema i izvođenje (sa aspekta preduzeća). Investicija u najširem smislu se može definisati kao ulaganje u fiksne i tekuće fondove. Investicije se mogu definisati i kao ulaganje u sadašnjosti s ciljem ostvarivanja efekata ubudućnosti. Investicije su temeljna pretpostavka napretka, ali i održavanja postojećeg nivoarazvoja.





Donošenje investicione odluke je proces izbora između dvije ili više mogućnosti, a odlukapredstavlja krajnji ishod tog izbora. Rizik je posljedica nepoznavanja svih raspoloživihalternativa, kao i nemogućnost proračuna svih konsekvenci izabranih pravaca akcije.

Investiranje podrazumjeva ulaganje sredstava s ciljem ostvarivanja budućih priliva, koji će bitidovoljni da kompenziraju:

1. vrijeme za koje su uložena sredstva bila imobilna

2. očekivanu stopu inflacije

3. preuzeti rizik

Investicione odluke imaju strateški karakter: 1. pri donošenju investicione odluke uglavnom se radi o jako velikim sumama novca koje

treba uložiti 2. investicione odluke imaju efekte koji se osjećaju dugi niz godina

3. greške u investicionim odlukama ne mogu se otkloniti (ili bar u kratkom vremenskom

roku bez troškova)

4. investicione odluka pretpostavlja postavljanje plana preduzeća za nekoliko narednih

godina5. investicije određuju pravac razvoja preduzeća

6. investicione odluke uključuju u velikoj mjeri neizvjesnost (najvažnije)

Vrste investicija

Postoji različita klasifikacija investicija, međutim sve investicije se mogu posmatrati sa aspekta

likvidnosti:

a) prema obliku imovine u koji se vrši ulaganje: finansijske i realne

b) sa stanovišta ciljac) sa aspekta međuzavisnosti investicionih projekata

d) sa aspekta dinamike ulaganja i prinosa

Finansijske investicije – predstavljaju ulaganja u potraživanja putem kojih se stvara finansijskaaktiva (imovina). Finansijska imovina je najlikvidniji oblik imovine. Finansijska ulaganja mogu

biti u obliku:

1. novca – (depozitni novac i gotovina) – najmanji rizik i najlikvidniji

2. kredita – (kratkoročnih i dugoročnih)

3. depozita – (kod banke)

4. vrijedonosnih papira – (obveznice, dionice, komercijalni zapisi i sl.) – najpovoljniji i

najveći rizik

Realne investicije – predstavljaju ulaganja u materijalnu imovinu.

Sa stanovišta cilja koji se želi postići investicione projekte možemo podijeliti: 1. nove investicije

2. investicije zamjene (radi fizičke istrošenosti i dotrajalosti ili ekonomske zastarjelosti)

3. investicije rekonstrukcije, modernizacije

4. investicije s ciljem uklanjanja uskih grla

5. investicije proizvodnog zaokruživanja kapaciteta

6. investicije s ciljem postavljanja nove efikasnije organizacije

7. ostale investicije

Sa aspekta međuzavisnosti investicionih projekata investicije dijelimo na: nezavisni investicioni projekti

investicioni projekti koji se međusobno isključuju





Sa aspekta dinamike ulaganja i prinosa investicije se dijele na:

jednokratno ulaganje – jednokratni prinosi (kupovina zgrade radi prodaje)

višekratno ulaganje – jednokratni prinosi (izgradnja zgrade radi prodaje)

jednokratno ulaganje – višekratni prinosi (kupovina zgrade radi iznajmljivanja)

višekratno ulaganje – višekratni prinosi (izgradnja zgrade radi iznajmljivanja)

Ocjena efikasnosti investicije je računsko-tehnički postupak koji se poduzima sa namjerom da

se stvori jasna i pouzdana podloga za donošenje investicionih odluka. To je specifičan načinmjerenja odnosa koristi i troškova u definisanom vijeku projekta.

Polazni kriterij je da ukupne koristi budu veće od ukupnih troškova. Svaka metoda ocjene efikasnosti ulaganja treba da pomogne investitoru da odgovori na pitanje:

Da li i kada investirati u novi projekat?

Konvencionalne metode ne daju potpun odgovor, one tretiraju samo direktne efekte

investiranja.

U procesu ocjenjivanja efikasnosti investicije treba razlikovati: vrste ocjene, potrebne

analitičke dokumente, metode i pokazatelje.

Elementi ocjene efikasnosti investicije:1. inicijalno (temeljno) ulaganje – sva ulganja da bi investicija generirala buduće naplate

(primitke)

2. godišnji neto primitci – razlika godišnjih primitaka i izdataka

3. rezidualnu vrijednost (ostatak vrijednosti) – ako se može prodati kad je potrošena

4. ekonomski vijek investicije – vijek u kojem će se investicija potpuno otpisati 5. diskontna stopa – tražena stopa povrata uloženih sredstava.

Izbor diskontne stope kao elemenat ocjene efikasnosti investicije:

Diskontnu stopu možemo posmatrati kao veličinu kojom kvantificiramo gubitak koji nastaje u

sadašnjosti, zbog propuštene prilike potrošnje tekućeg rezultata i njegove transformacije puteminvesticija u budući rezultat. Suština diskontne stope je mjerenje rentabilnosti – prinosa kapitala.

Diskontna stopa je onaj nivo angažovanih sredstava koji izjednačava granični trošak i internustopu rentabilnosti (granični prinos)

Procjena novčanih tokova

Polazna pretpostavka jeste da se novčani tokovi ostvaruju na kraju perioda (godine). U obzirtreba uzeti i inicijalni izdatak u prvoj godini, te rezidualnu vrijednost u azdnjoj godini. Kod

izračunavanja sadašnje vrijednosti gotovinskih tokova treba poštivati slijedeća pravila: diskontovati gotovinske tokove izražene na temelju tekućih cijena, prema realnojdiskontnoj stopi, a nominalne vrijednosti diskontovati nominalnom diskontnom stopom

diskontovati oportunitetne gotovinske tokove ogovarajućim oportunitetnim troškovima

kapitala.

Metode ocjene investicionih ulaganja mogu biti statičke i dinamičke.

Statičke metode ocjene investicija se koriste za ocjenu efikasnosti investicije. Ne uzimaju u

obzir uticaj vremenskog faktora na efekte investicije, pa omogućuju investitoru da u kratkomroku stekne grubu sliku o investiciji.

Prednosti statičkih metoda ocjene investicija su: jednostavna i brža primjena

nije potrebno odlučivanje o diskontnoj stopi Nedostaci statičkih metoda ocjene investicija su:

ne uzimaju u obzir uticaj vremenskog faktorana ekonomske efekte investicije

ne uzima u obzir događaje poslije vremena povratka/naplate investicije





Dinamičke metode ocjene efikasnosti investicije se temelje na uticaju vremenskog faktora

koji izražava zavisnost vrijednosti očekivanih ekonomskih efekata investicije od vremena koje ćeproteći do njihovog priliva. Ove metode su pouzdanije.

Najčešće primjenjivane diskontne (dinamičke) metode ocjene efikasnosti investicije su: 1. metod neto sadašnje vrijednosti 2. metod interne stope rentabilnosti

3. metod anuiteta

Prednosti dinamičkog metoda ocjene efikasnosti investicija su:

uzima u obzir uticaj vremenskog faktora

rezultati ovog metoda su konkretniji i pouzdaniji

Nedostaci dinamičkog metoda ocjene efikasnosti investicija su:

složeniji su u odnosu na statičke metode (potrebno više vremena za njihovu primjenu)

problem izbora diskontne stope

Konvencionalne metode ocjene efikasnosti investicije – su sve one metode koje ne uzimaju uobzir oportunitetne troškove kao dio ukupnih troškova. U konvencionalne metode spadaju:

NPV (neto sadašnja vrijednost), IRR (interne stope rentabilnosti),

metod anuiteta,

koeficjenat rentabilnosti investiranja

rok povrata uloženih sredstava

Rok povrata kod ocjene efikasnoti investicije - rok je vrijeme u kojem će novac uložen uodređeni projekat biti vraćen. Vrijeme povrata = temeljno ulaganje / neto novačni tok, ali pošto neto novčani tokovi nisujednaki onda je vrijeme povrata (tp) =suma neto novačanih tokova (Vt) – investicioni troškovi(I).

S ovog aspekta favoriziraju se investicije koje imaju kraće vrijeme povrata uloženih sredstava.

Metod neto sadašnje vrijednosti

Neto sadašnaj vrijednost označava neto prinose od investicije.

Prvo treba izračunati sadašnju vrijednost očekivanog toka novca koju će investicija proizvesti(Vt), zatim izračunati sadašnju vrijednost troškova potrebnih za izvođenje projekta (Io)

Na kraju treba utvrditi razliku

Vt

NPV=suma -------- - Io gdje je i- diskontna stopa

(1+i)

Izbor investicija po metodu NPV

Prihvatiti treba samo one investicije koje doprinose povećanju vrijednosti preduzeća odnosnoimaju pozitivnu neto sadašnju vrijednost (NPV), a ako preduzeće raspolaže sa dovoljnoslobodnih sredstava ttreba prihvatiti i kada je NPV=0 kako bi se sačuvala sadašnja vrijednost.

Metod interne stope rentabilnosti

Interna stopa rentabilnosti je diskontna stopa za koju je NPV jedank 0., odnosno ona stopa koja

izjednačava sadašnju vrijednost neto novačnih tokova po godinama sa inicijalnim ulaganjima. Vt

suma -------- = Io gdje je i- diskontna stopa

(1+i)





Investicione odluke na osnovu interne stope rentabilnosti

odluka je pozitivna ukoliko je interna stopa rentabilnosti veća od planirane, odnosnominimalne stope rentabilnosti

ulazak u ovakvu odluku dovodi do povećanja bogastva vlasnika običnih dionica

prednost ove metode je u tome što je izbjegnut subjektivizam

malo složeniji postupak koji može potrajati prestavlja nedostatak ovog metoda

Metod anuiteta - primitke i izdatke ne posmatra u njihovoj ukupnoj sadašnjoj vrijednosti, već uprosječnim godišnjim iznosima

a=NPV/PVIFAi,n IV tablice

Osnovni kriterij prihvatljivosti projekta kod ovog metoda je viši iznos sadašnje vrijednostiprimitaka od iznosa sadanje vrijednosti izdataka.

Indeks profitabilnosti investicije je omjer sadašnje vrijednosti ento primitaka i inicijalnogulaganja.

ako je NPV=0 tada je Pi =1 (koeficjenat rentabilnosti jednak 1)

ako je NPV>0 tada je Pi>1

ako je NPV<0 tada je Pi<1Ako je Pi> 1 tada je investiocioni projekat prihvatljiv, a ako je jednako 0 tada je graničnoprihvatljiv i treba tražiti dodatne kriterije za prihvaćanje ili odbijanje invest. projekta.

Ocjena u uslovima rizika i neizvjesnoti – predstavlja testiranje mogućnosti investicionog

projekta da i u promjenjljivim uslovima zadovolji definisane kriterije efikasnosti. Za ovakvu

ocjenu postoje slijedeće metode: analiza senziviteta (osjetljivosti)

prag rentabilnosti

simulacioni pristup

stablo odlučivanja

Analiza senziviteta (osjetljivosti)– veoma jednostavna metoda koja nastoji da locira i procjeni

potencijalne udare rizika na profitabilnost projekta. Pomaže donosiocu odluka da odgovori napitanje tipa «šta ako». Pod kritičnim parametrima podrazumjevamo one njegove elemente koji:

značajno utiču na profitabilnost projekta

istovremeno su i naglašeno neizvjesni

Proces analize osjetljivosti projekta sastoji se iz slijedećih faza: 1. definisanje kritičnih parametara projekta

2. određivanje intervala mogućih kretanja vrijednosti kritičnih parametara u budućnosti 3. određivanje vjerovatnih vrijednosti kritičnih parametara

4. ocjena projekta uz primjenu vjerovatnih vrijednosti kritičnih parametara

Prag rentabilnosti (Break –Event point ) – predstavlja onaj stepen iskorištenja kapacitetaprikojem se posluje bez gubitka i dobitka, odnosno tačka u kojoj ukupan prihod pokriva ukupnetroškove (fiksne i varijabilne)

Q=FC/(p-v) gdje je

Q – broj proizvoda koje treba proizvesti

FC – fiksni troškovi p – prodajna cijena

v – jedinični varijabilni troškovi

Simulacioni pristup u užem smislu predstavlja eksperimentisanje s apstraktnim modelom uvremenu.





U širem smislu to je postupak koji sjedinjuje: snimanje podataka na realnom sistemu,

eksperimentisanje na realnom sistemu,

formulisanje teorije

kreiranje koncepcijskog modela

programiranje

planiranje eksperimenta

eksperimentisanje sa programom na računaru

i analiza rezultata

Centralni čin je kreiranje modela. I ova analiza daje odgovore na pitanja «šta ako»

Ulazni faktori simulacionog modela su:

analiza tržišta

analiza investicionih troškova

analiza troškova

Za svaki ulazni faktor potrebno je procjeniti distribuciju vjerovatnoće.

Stablo odlučivanja je tehnika, vrlo slična dinamičnom programiranju, koja omogućava

rješavanje problema sekvencionih investicionih odluka. Čvorovi u stablu odlučivanja (označenikružićem sa velikim slovom) predstavljaju slučajne događaje. Iz svakog čovora izlazi više granakojima se pridružuju vjerovatnoće ostvarenja čiji zbir mora biti 1. Glavni nedostatak stabla odlučivanja je u tome da broj izračunavanja može biti jako velik i teškose može izvesti.

Oportunitetni pristup investicijama

Iverzibilnost, neizvjesnot i izbor momenta ulaska u projekat determinišu investicionu odluku.Ulazeći u iverzibilnu investiciju, kompanija gasi tu (ali i druge) opcije. Izgubljena vrijednost

opcije je oportunitetni trošak koji se mora uključiti u kalkulaciju, pa nije dovoljno da je NPVsamo pozitivna, nego mora biti veća za vrijednost izgubljene opcije. Investiranjem kompanijaotvara i neke nove opcije pa je:

Vrijednost projekta = sadašnja vrijednost budućih novćanih tokova - (sadašnja vrijednosttroškova investiranja + vrijednost izgubljenih opcija – vrijednost «otvorenih» opcija)

Realne opcije

Povoljne prilike ili šanse predstavljaju opcije – prava, ali ne i obaveze da se poduzme neka

akcija u budućnosti. Kapitalne investicije se mogu posmatrati kao opcije.

Mogućnost prilagođavanja u toku realizacije projekta (fleksibilnost) omogućava menadžerimane samo kapitaliziranje povoljnih tržišnih kretanja, već i izbjegavanje ili ublažavanje gubitkausljed nepovoljnih tržišnih promjena. Mogućnost odlaganja, ekspanzije, reduciranje obima aktivnosti, napuštanje i sl. predstavljajurealne opcije. Realne opcije su posebna grupa opcija koje dozvoljavaju menadzerima da dodaju

vrijednost svojim firmama korištenjem povljnih prilika, izbjegavanjem opasnosti ili smanjenjemgubitka

Realne opcije se mogu klasificirati u slijedeće grupe: 1. Opcija odlaganja (karakteristična za rudarstvo, poljoprivredu, iznajmljivanje)

2. Opcija izbora momenta realizacije projekta (R&D, farmacetska industrija)

3. Opcija promjene obima aktivnosti

opcija rasta (ekspanzije)

opcija kontrakcije

opcija obustvljanja djelatnosti

opcija ponovnog pokretanja

4. Opcija napuštanja – ako se tržišni uslovi konstantno i značajno pogoršavaju

5. Opcija prilagođavanja (skretanja) – kod promjene outputa ili promjene inputa

6. Opcija rasta - korištenje pozitivnih efekata interakcije različitih opcija



POSLOVNE FINANSIJE – FINALNI ISPIT WWW.STUDOMAT.BA Koncept vrednovanja realnih opcija

Investiciona opcija se može vrednovati na isti način kao berzovna opcija kupnje «call», s tim dacijena investicione opcije zavisi i od drugih faktora:

inicijalnih troškova

promjene početne cijene outputa

vjerovatnoće promjene cijene na vrijednost opcije, intervala variranja cijene

Ocjena efikasnosti rekonstrukcije i modernizacije

Uspješna ulaganja u rekonstrukciju i modernizaciju moraju imati za posljedicu jedan ili višeslijedećih efekata:

1. povećanje obima proizvodnje

2. povećanje asortimana proizvodnje

3. kvalitet proizvoda

4. smanjenje broja zaposlenih

5. smanjenje potrošnje sirovina, materijala energije

6. poboljšanje položaja preduzeća na tržištu

7. veća rentabilnost, ekonomičnost i fleksibilnost poslovanja 8. povećanje produktivnosti rada

9. postizanje određenih strateških, socijalnih, ekoloških ciljeva

Documents

Poslovne finansije - drugi dio.pdf