Potemkin Historija Diplomacije (Skripta)

www.erepublik.com join now!!!

HISTORIJA DIPLOMACIJE Potemkin (skripta)

Izradio: Vinko Klari

Potemkin Historija Diplomacije __________________________________________________________________________________

oujak, 2009. VERSAILLESKI MIR (1919.)1. UOI MIROVNE KONFERENCIJEMIR U COMPIGNU (11. 11. 1918.) Njemaka je morala vratiti francuske zarobljenike, vratiti otete dragocjenosti, predati podmornice i bojne brodove, predati neke vagone i lokomotive. Meutim koristei se iznuivanjem i nesuglasicama meu lanicama Antante, Njemaka je poela sabotirati ispunjenje primirja. Nastavila je opremati nove podmornice iako ih je sve trebala predati, a u njemakim brodogradilitima su se gradile 64 nove podmornice, a meu predanim lokomotivama bilo je mnogo pokvarenih. TRIERSKI SPORAZUM (13. 12. 1918.) Primirje je produeno na mjesec dana, do 13. 1. 1919. Kao garanciju saveznici su sebi pridrali pravo zaposjesti neutralnu zonu na desnoj obali Rajne, sjeverno od klnskog mostobrana do nizozemske granice. Saveznici su stekli slobodan prolaz kroz Gdanjsk i rijekom Vislom. Nakon isteka primirja novo produenje je dogovoreno do 17. 2. 1919. Prihvaeni su prijedlozi francuskog marala Focha. Njemaka je trebala predati 2/3 od 50% svojih poljoprivrednih strojeva do 1. 5. Nijemci su pristali svoju trgovaku mornaricu staviti na raspolaganje saveznicima radi osiguravanja Njemake s hranom.

2. PARIKA KONFERENCIJA (18. 1. 28. 6. 1919.)POETAK RADA KONFERENCIJE I OSNIVANJE LIGE NARODA Odmah na poetku konferencije Poincar je sa Francuske strane iznio program komadanja Njemake no ostale velesile ga nisu poduprle. Wilson je najprije preporuio neka se najprije razmotri pitanje Lige Naroda. Po tom pitanju ostali lanovi vijea desetorice su se kolebali te su se bojali da e prihvaanje pakta Lige Naroda oteati naredne odluke o teritorijalnim i financijskim problemima pa pitanje o Ligi Naroda nije rijeeno sve do plenuma.Velika etvorica: s lijeva, Britanski premijer Lloyd George, talijenski premijer Orlando, francuski premijer Clemenceau, I ameriki predsjednik Wilson.

2


etiri dana nakon plenuma vodile su se duge diskusije u Vijeu desetorice. Wilson je uporno traio da pakt Lige naroda i moraju tvoriti jednu nerazdvojivu cjelinu, obvezatnu za sve. Lloyd George je pristao jedino da pakt Lige naroda bude ukljuen i mirovni ugovor, dok su Francuzi predlagali na pakt Lige naroda ne bude povezan sa mirovnim ugovorom. Konano su zakljuili predati pitanje o Ligi naroda posebnoj komisiji nadajui se da e na due vrijeme skinuti to pitanje sa dnevnog reda. Uz to su se potrudili komisiju uiniti to glomaznijom kako bi otegnuli njen rad. Englezi i Francuzi predloili su da se u komisiju ukljue i predstavnici malih naroda koji ma su istovremeno branili da stvarno sudjeluju u radu mirovne konferencije. Wilson je shvaao da oni ele pod svaku cijenu oteati rad komisije, pa je sa svoje strane izvrio diplomatski manevar. Izjavio je da preuzima predsjednitvo komisije koja je prozvana Komisijom hotela Crillon. 25. sijenja na plenarnom zasjedanju konferencije Wilson je razloio svoju tezu: Liga naroda mora biti integralan dio itavog mirovnog ugovora. Mirovna konferencija prihvatila je Wilsonov prijedlog, a predsjednik se posvetio radu Komisije hotela Crillon. Zasjedanje Parike konferencije se udaljilo od rasprave o Ligi naroda, pa je Wilson ponovno prisilio konferenciju da se vrati na pitanje lige Naroda. Liga je i trebala postati sredstvo pomou kojega e SAD moi dobiti milijarde koje je posudila Europi, a mogla je postati i polugom Amerikog utjecaja u Europi. Wilson je traio da se pitanje njemakih kolonija i turskih teritorija koji su zaposjeli saveznici, rijei u okvirima Lige naroda. Dodjeljivala bi se skrbnitva nad tim teritorijima onim dravama koje bi bile sposobne preuzeti na sebe takvu odgovornost, dok bi se skrbnitvo ostvarivalo na temelju mandata Lige naroda. Prije svega trebao se izraditi i prihvatiti pakt Lige naroda. Svi su lanovi Vijee desetorice bili protiv toga. Zbog lanaka koji su govorili kako Wilson ne zna svoje ideje pretvoriti u stvarnost, ameriki je predsjednik zaprijetio odlaskom sa konferencije. Konferencija je bila pred puknuem ali se tu snaao Lloyd George koji je dokazivao da je Liga naroda priznata kao integralni dio mirovnog ugovora pa se, prema tome, moe pristupiti razdiobi mandata, ne ekajui konanu izvedbu pakta. Wilson se nije slagao. Govorio je kako e, kad kolonije jednom budu podijeljene, Liga naroda ostati samo formalna ustanova te da treba prethodno potvrditi pakt Lige naroda, za iju izradu e biti dovoljno deset dana.Palaa naroda u enevi

Nakon toga Komisija hotela Crillon je uurbano radila kako bi se pakt Lige naroda dovrio na vrijeme. Radilo se od 3. do 13. veljae. Dugu je diskusiju izazvalo pitanje iji projekt pakta treba postati osnovom raspravljanja. Prihvaen je angloameriki projekt. Uz velike tekoe prihvaeno je naelo mandata. Odbijen je prijedlog Francuske o osnivanju meunarodne vojske. Francuzi su htjeli s tim uvrstiti svoju vojniku prevlast nad Nijemcima i uspostaviti francusku hegemoniju nad Europom. Sukob je izazvao prijedlog Japanaca da se u 21. lanak pakta, o vjerskoj jednakosti, unese i takoer i teza o jednakosti rasa. Time je Japan htio postii da se ukinu ogranienja o naseljavanju Japanaca u SAD i u engleskim dominionima. Amerikancima je bilo u interesu da podupru Japan kako bi ga pridobili na svoju stranu protiv Engleske ali rasna jednakost oznaavala bi jednakost crnaca i bijelaca u SAD-u to bi otealo

3


ratifikaciju pakta Lige naroda u amerikom Senatu. Konano je iz pakta isputen cijeli lanak 21. koji je govorio o vjerskoj jednakosti. Konano je 13. veljae 1919. dovren projekt pakta, a 14 . veljae ga je Wilson, sveano podnio mirovnoj konferenciji. Plenarna sjednica mirovne konferencije prihvatila je prijedlog predsjednika SAD-a, a slijedeeg dana Wilson je napustio Europu. Po statutu Lige naroda kao njezini utemeljitelji, navedene su drave koje su sudjelovale u ratu protiv Njemake i novoosnovane drave (Poljska, ehoslovakam, Jugoslavija i Hedas1). Drugu grupu drava sainjavale su drave koje su pozvane da pristupe Ligi naroda: Argentina, Venezuela, Danska, panjolska, Kolumbija, Nizozemska, Norveka, Paragvaj, Perzija2, Salvador, ile, vicarska i vedska. One su u studenom-prosincu 1920 pristupile Ligi naroda. vicarska je prilikom pristupa u Ligu naroda stavila rezervu da e odravati stalnu neutralnost zbog ega joj je Vijee Lige naroda dalo poseban poloaj i ustanovilo kako e u vojnim istupima Lige, vicarska sudjelovati samo ekonomskom pomoi. U treu kategoriju svrstavale su se sve ostale drave svijeta. Da budu primljene u Ligu bilo im je potrebno dvije treine glasova Skuptine Lige naroda i jednoglasna odluka Vijea. Osnovni organi Lige naroda bili su Skuptina sa svim predstavnicima lanova Lige i Vijee sa stalnim Sekretarijatom. Svaki lan Lige u Skuptini imao je jedan glas. Vijee se sastojalo od 9 lanova: pet stalnih (Britanija, Italija, SAD, Francuska i Japan) i etiri nestalna koji se mijenjaju svake godine. Kako SAD nisu pristupili Ligi Naroda, jer Senat nije potvrdio Versailleski mirovni ugovor, u vijeu je zapravo bilo osam lanova. Liga naroda priznavala je da svaki rat interesira itavu Ligu koja mora poduzeti sve mjere sa se sauva mir. Na zahtjev bilo kojeg lana Lige saziva se Vijee. Sporovi izmeu lanica Lige rjeavaju se arbitrano, sudbenim rjeavanjem ili ispitivanjem Vijea te se nee zaratiti prije isteka roka od tri mjeseca nakon arbitrane ili sudbene odluke ili izvjetaja Vijea. Ako lan Lige zarati usprkos preuzetim obvezama ostali lanovi trebaju s njim prekinuti sve trgovinske i financijske veze, a Vijee je trebalo predloiti zainteresiranim vladama neka daju vojsku kako bi se ponovno potovale obveze Lige. Meutim, te obveze o suzbijanju napadaa su bile definirane tako neodreeno da zapravo i nisu imale znaenje. Isto neodreeno je bio formuliran i lanak o razoruanju. Liga je priznavala da je potrebno smanjiti nacionalna naoruanja na najmanju mjeru, a Vijee je trebalo pripremiti osnove za ogranienje naoruanja i podnijeti ih na raspravu zainteresiranim vladama, i to je bilo sve. Zainteresirane vlade su mogle uope se ne osvrnuti na takvu preporuku. Mandati su se podijelili na tri kategorije. U prvu su ulazila turska podruja, u drugu podruja sredinje Afrike, a u treu su bile uvrtene kolonije u jugozapadnoj Africi i nekim otocima u junom dijelu Tihog oceana. Dioba mandata nije bila predviena paktom Lige naroda, o tome je trebala odluiti mirovna konferencija. DRUGI TRIERSKI SPORAZUM (14. 2. 1919.) Trei pregovori o produenju mira. Primirje je sklopljeno na kratak, neodreen period. Po pitanje Poljske pobijedila je Francuska jer su se Nijemci morali odrei svih ofenzivnih operacija u Poznanju i u svim drugim podrujima protiv Poljaka. Odlueno je da se sastavi potkomisija koja e postaviti poljsku demarkacijsku liniju te da se izvri sporazum o evakuaciji spomenutih podruja.

1

Podruje na Arabijskom poluotoku koje je do 1932. bilo pod patronatom Velike Britanije kada ga pripojila dinastija Saudita, te se ujedinilo u dravu Saudijska Arabija. 2 Dananji Iran.

4


DOKUMENT IZ FONTAINEBLEAUA (25. 3. 1919.) Dokument koji je Lloyd George poslao Clemenceau u kojem kritizira francuske zahtjeve, razlae engleski program i istupa protiv komadanja Njemake. Prijedlozi su bili : 1. Rajnsko podruje ostaje Njemako ali demilitarizirano. 2. Njemaka vraa Francuskoj Alzaciju-Lorenu, ustupa Francuskoj granicu od 1814 ili umjesto toga da nadoknadi Francuskoj razaranje ugljenokopa. 3. Sadanju granicu Alzacije-Lorene i pravo iskoritavanja rudnika ugljena Saarskog podruja na 10 godina 4. Belgiji pripada Malmedy i Morenay, a Danskoj dijelovi Schleswiga. 5. Njemaka se odrie prava na svoje kolonije i unajmljena podruja Kiau-ou u Kini. 6. Poljska dobiva Gdanjski koridor ali s tim da obuhvati to manje teritorija sa njemakim stanovnitvom 7. Protivi se pretjeranim reparacijama i smatra da Njemaka treba plaati reparacije prema svojoj platenoj sposobnosti a svote se dijele 50% na Francusku, 30% za Veliku Britaniju i 20% ostalima. 8. Lloyd George predlae da se i raspravi pitanje o razoruanju. Clemenceau je bio nezadovoljan tim projektom. Smatrao je da su tim planom na dobitku pomorske i kolonijalne drave tj. najvie Engleska jer su Njemakoj kolonije oduzete, mornarica razoruana, trgovaki brodovi izrueni, a kontinentalne drave ostaju nezadovoljene pa je odbio prijedlog. VERSAILLESKI MIR (28. 6. 1919.) Njemaki delegati pozvani su u Versailles 25. 4. kako bi preuzeli tekst mirovnog ugovora. Njemaka je znala za nesuglasice u Antanti pa je nastojala iskoristiti neslaganja u Antanti. 7. 5. 1919 pozvani su u Versailles te su im urueni mirovni uvjeti, a za iznoenje primjedbi im je dan rok od 15 dana. Njemaka je prosvjedovala protiv svih toaka mirovnih uvjeta i iznosila protu prijedloge. 16.6. Brockdorf-Rantzau, koji je bio na elu njemake delegacije, je uruen nov primjerak mirovnog ugovora u kojem su bile unijete izmjene. Ugovor je trebao biti prihvaen ili ne prihvaen u roku od 5 dana. U sluaju negativnog odgovora, Antanta e prekinuti primirje i silom ispuniti te uvjete. Na Njemaki zahtjev Antanta im je dala dodatnih 48 sati pa je 23. 6. 1919. narodna skuptina Njemake odluila potpisati ugovor pa je on 28. 6. 1919. potpisan od ministra vanjskih poslova Njemake Hermana Mllera i ministra pravde Bella.Versailleski mirovni ugovor

Po odredbama ugovora Njemaka je trebala vratiti Francuskoj Alzaciju-Lorenu u granicama iz 1870., Saarski ugljenokopi prelaze u vlasnitvo Francuske , a uprava podruja dana je Ligi Naroda na 15 godina nakon ega e se plebiscitom rijeiti pripadnost podruja. Antanta je okupirala lijevu obalu rajne na 15 godina. Podruje 50 km od Rajne posve je demilitarizirano. Podruja Eupen i Malmedy plebiscitarno su pripala Belgiji kao i podruje SchlezwigHollsteina koje je pripalo Danskoj.

5


Njemaka je priznala neovisnost ehoslovake i Poljske i odrekla se u korist prve dijela june gornje leske, a u korist Poljske nekih podruja Pomeranije, Poznanja i veeg dijela zapadne Pruske te dijela istone Pruske. Pitanje gornje leske rijeit e se plebiscitom. Gdanjsk sa okolicom pripao je Ligi Naroda i uao u poljski carinski sistem,a njemaki teritorij bio je presjeen poljskim koridorom. Njemaka je izgubila 1/8 teritorija i 1/12 stanovnitva. Saveznici su zaposjeli sve njemake kolonije, a ukinuta je i opa vojna dunost u Njemakoj. Vojska dobrovoljaca nije smjela premaiti 100 000 ljudi a kontingent asnika nije smio premaiti 4 000 ljudi. Rasputa se generalni stoer. Trebale su se unititi sve njemake tvrave osim junih i istonih. Ratna mornarica smanjena je na 6 oklopnjaa, 6 lakih krstarica, 12 razaraa i 12 minonosaca dok su ostali brodovi trebali biti predani saveznicima ili uniteni. Zabranjeno je posjedovanje podmornica, vojne i pomorske avijacije te bilo kakve zrakoplove. Njemaka je ipak poteena okupacije, a osnovane su tri meunarodne komisije radi nadzora nad izvrenjem uvjeta mirovnog ugovora. Ekonomski uvjeti: posebna reparacijska komisija imala je do 1. 5. 1921. utvrditi svotu ratne odtete koju je Njemaka imala namiriti u 30 godina. Do 1. 5. 1921. Njemaka je trebala isplatiti 20 milijardi maraka u zlatu, robi, brodovima i vrijednosnim papirima. Trebala je predati sve trgovake brodove iznad 1600 tona, pola od 1000 tona, 1/4 ribarskih i 1/5 rijenih brodova i 5 godina graditi za saveznike brodove po 200 000 tona godinje. Trebala je dati Francuskoj 140 milijuna tona ugljena, Belgiji 80 milijuna tona i Italiji 77 milijuna tona u 10 godina. Polovinu zaliha boja i kemijskih proizvoda, odrei se koncesija u Kini, Sijamu, Maroku, Liberiji i Egiptu, priznati protektorat Velike Britanije nad Egiptom i Francuske nad Marokom, odrei se Brest-Litovskog i Bukuretanskog mira.Njemaki teritorijalni gubitci nakon Versailleskog ugovora: -zelena podruja su dana pod upravu Ligi naroda -svjetlo smea su anektirale druge, susjedne drave.

MIROVNI UGOVOR SA AUSTRIJOM, SAINT-GERMAIN (10. 9. 1919.) Austrija je trebala predati Italiji dio pokrajina Kranjske i Koruke, Goricu, Istru i Juni Tirol. Kraljevina SHS je dobila vei dio Kranjske, Dalmaciju, junu tajersku, i JI Koruku. U Celovcu je trebalo provesti plebiscit (koji je izvren u korist Austrije). Od Maarske je oduzet Burgenland i predan Austriji. Bukovina je dana Rumunjskoj. U sastav ehoslovake ule su eka, Moravska, dvije opine donje Austrije i dio leske. Austriji je zabranjeno ujediniti se 6


sa Njemakom. Austrija je dobila pravo na vojsku od 30 000 vojnika. Ratnu i trgovaku mornaricu Austrija je trebala predati pobjednicima. Habsburko je carstvo prestalo postojati. MIROVNI UGOVOR SA BUGARSKOM, NEUILLY (27. 11. 1919.) Dobruda je dana Rumunjskoj, a dio svog teritorija Bugarska je predala Kraljevini SHS. Trakija je ostala pobjednicima a kasnije je predana Grkoj pa je Bugarska odsjeena od Egejskog mora. Trebala je predati cijelu mornaricu i platiti ratnu odtetu od 2,5 milijarde zlatnih franaka. Dozvoljeno joj je dranje vojske od 20 000 vojnika.Bugarska nakon ugovora u Neuillyju

MIROVNI UGOVOR SA MAARSKOM, TRIANON (4. 6. 1920.) Slovaka i Prikarpatska Ukrajina ukljuene su u ehoslovaku. Kraljevina SHS dobiva Hrvatsku i Slavoniju, Rumunjska Transilvaniju i Banat osim dijela koji je predan Kraljevini SHS. Vojska je ograniena na 30 000 vojnika. Maarska je ostala bez izlaza na more. Dunav je stavljen pod kontrolu saveznika. Maarska je izgubila 70% teritorija i gotovo polovinu stanovnitva.

Maarski teritorijalni gubitci nakon nakon sporazuma u Trianonu.

7


PRVE PUKOTINE U VERSAJSKOM SISTEMUKONFERENCIJA U SAN REMU (19.-26. 4. 1920.) Na Bliskom Istoku Engleska je, sukobivi se s turskim ustankom, trebala pomo Francuske. U Europi Francuska je, sukobivi se sa njemakom sabotaom, trebala pomo Engleske pa su zato obje strane bile spremne na sporazumijevanje. Za to je iskoritena konferencija u San Remu. Sudjelovali su Millerand (Francuska), Lloyd George (Engleska), Nitti (Italija) i Macui (Japan). Amerikanci su sudjelovali kao promatrai dok su grki i belgijski delegati sudjelovali kod raspravljanja samo onih pitanja koja su se ticala njihovih interesa. Odreen je mandat Engleskoj nad Mezopotamijom i Palestinom. U spornom pitanju o Siriji Engleska je pristala da Francuska okupira unutarnju Siriju. Izraen je preliminaran projekt ugovora sa Turskom. Glavni tajnik francuskog ministarstva vanjskih poslova Berthelot i Englez Cadman, ef Kraljevske naftne kompanije potpisale su 24. travnja, sporazum o petroleju koji su sutradan potvrdili George i Millerand. On je rijeio naftni problem na Bliskom Istoku, u Rumunjskoj i u francuskim i engleskim kolonijama. Prema sporazumu Englezi su zadrali Mosul ali su zajamili Francuskoj 25% budue proizvodnje mosulske nafte. Francuska je obeala osigurati izvoz engleske nafte kroz Siriju na Sredozemno more. Postigavi koncesiju u pitanju Bliskog Istoka, Engleska je pola ususret Francuskoj u europskim stvarima. KONFERENCIJA U SPA (5.-16. 7. 1920.) Tu se trebalo rijeiti pitanje o razoruanju Njemake i reparacijama. Po pitanju razoruanja odlueno je kako Njemaka treba odmah razoruati dobrovoljake organizacije, oduzeti oruje privatnim osobama, da reorganizira vojsku na dobrovoljakom principu, da izrui vikove ratnog materijala i ispuni ostale uvjete ugovora. Ako Njemaka prihvati, saveznici bi joj ostavili 150 000 vojnika od 1. 10.1920 do 1. 1. 1921., a od tada vojska mora biti smanjena na 100 000 vojnika. U sluaju krenja roka i uvjeta, saveznici su zaprijetili okupacijom novih podruja Njemake, pa i, ako bude potrebno, Ruhr. Nijemci su pristali pa je 9. srpnja 1920. potpisan protokol. Nakon toga raspravljalo se o reparacijama. Saveznici su traili objanjenje zato Njemaka na plaa reparacije. Umjesto 20 milijardi predvienih ugovorom Njemaka je isplatila 8. Takoer saveznici su traili odgovor na pitanje to je izazvalo smanjenje dobave njemakog ugljena (2,4 milijuna tona mjeseno). Zapoela je diskusija u kojoj su Nijemci dokazivali da je nemogue ispuniti dostavu ugljena. Zapravo je Njemaka prodavala u inozemstvo stotine tisua tona ugljena. Stinnes, predstavnik interesa njemake teke industrije, bojao se da e lorenska elina industrija, dobivi njemaki ugljen i koks, postati opasni konkurent njemakim industrijalcima. Da to sprijei bio je pripravan staviti na kocku okupaciju Ruhra. Njemaka vlada, uvjerivi se da je dalji otpor ne samo beskoristan nego i opasan, je pristala na kapitulaciju te je 16. 7. 1920. potpisala protokol koji su saveznici predloili, a dobave njemakog ugljena su odreene na 2 milijuna tona mjeseno. Nije odreena opa svota reparacija ali je utvren udio svakog saveznika: Francuska 52%, Velika Britanija 22%, Italija 10%, Belgija 8%, Grka, Rumunjska i Kraljevina SHS 6,5%, i Japan 0.75%. SAD-u je sauvano pravo na svoj dio reparacija iako nisu potvrdili Versailleski ugovor.

8


SVRESKI UGOVOR (10. 8. 1920.) Potpisan je izmeu Velike Britanije, Francuske, Japana, Armenije, Belgije, Grke, Hedasa, Poljske, Portugala, Rumunjske, ehoslovake s jedne i Turske sa druge strane. Po tom ugovoru teritorij Turske se smanjio za 4/5. plovidba kroz tjesnace proglaena je slobodnom u vrijeme rata i mira za sve trgovake ili ratne brodove bez obzira na pripadnost. Radi nadzora nad time osnovana je komisija za morske tjesnace koja je uivala potpunu nezavisnost od mjesnih vlasti te je imala svoju zastavu i policiju. Turska je trebala izruiti pobjednicima veinu svoje mornarice. Reim kapitulacija ostao je netaknut. Ugovor je zabranjivao Turskoj da daje koncesije bez odobrenja posebne financijske komisije saveznika. Vojska je ograniena na 50 000 ljudi ukljuujui i asnike. Utvrde na tjesnacima i otocima trebale su biti unitene. Druge utvrde su smjele ostati pod uvjetom da budu razruene. Turska se obvezala priznati samostalnost armenske drave prepustivi joj izlaz na more. Grad Smirna i pripadajui mu teritorij formalno je trebao ostati pod turskim suverenitetom, al se Turska obvezala da e Grkoj omoguiti ostvarenje njezinih prava na tim podrujima. Ugovor je sklopljen sa carigradskom vladom koja je zapravo izgubila vlast te je zapravo ukinula nezavisnost Turske. Nova vlada je zahtijevala uspostavu nezavisnosti Turske, odranje turskih teritorija u okviru nacionalne drave i uklanjanje reima kapitulacija. Takoer je traila rjeavanje problema tjesnaca na konferenciji crnomorskih drava te da se ukinu se ukinu sve sfere stranog utjecaja u Anadoliji te je obeala priznati nacionalnim manjinama u Turskoj sva prava koja uivaju u europskim dravama s najslobodnijim poretkom. Kemal-paa traei vanjsku potporu, se okrenuo SSSR-u to je zabrinulo velesile.

Podjela Turske po Sevreskom ugovoru

9


PARIKA KONFERENCIJA (24.-30.1.1921.) Saveznici su donijeli svoju shemu plaanja reparacija: Njemaka je imala plaati godinje iznose i to prve dvije godine po 2 mlrd , 3 godine po 3 mlrd, pa jo 3 po 4 mlrd, zatim sljedee 3 po 5 mlrd, a preostalu 31 godinu po 6 mlrd zlatnih maraka. Na taj nain Njemaka je trebala platiti 226 mlrd zlatnih maraka. itav imetak Njemake a posebno prihodi njemakih carina je jamstvo za ispunjavanje reparacija. U sluaju da Njemaka pokua izbjei obveze, reparacijska komisija bi mogla zaplijeniti prihode carina te uzet u svoje ruke upravu nad njima. Njemakoj je dozvoljeno da u odgovoru iznese protu prijedloge.Ministar vanjskih poslova Njemake Simmons je protestirao. Smanjio je svotu za 30 mlrd zlatnih maraka te je naglasio da je to svota koja moe biti isplaena iskljuivo u onom sluaju oko gornja leska ostane u njemakom Reichu i Njemaka dobije mogunost da uspostavi svoju meunarodnu trgovinu. LONDONSKA KONFERENCIJA (21. 2.-14. 3. 1921.) Konferenciji su prisustvovali Engleska, Francuska, Italija, Japan, Njemaka, Grka i dvije turske delegacije3. Tu su se pojavile nesuglasice izmeu Francuske i Engleske zbog pitanja Bliskog Istoka. Engleska se privatnim pregovorima nastojala dogovoriti sa Turskom nastojei je gurnuti protiv Sovjeta. Kad su uvidjeli da to nije mogue Engleska je postigla od Francuske potporu obeavajui je poduprijeti u pitanju reparacija. Grcima i Turcima je 11. 3. na konferenciji predloeno: 1. evakuacija saveznikih snaga iz Carigrada 2. sudjelovanje Turaka u financijsko-ekonomskom komitetu u Turskoj 3. Smirna ostaje pod turskim suverenitetom, ali u gradu ostaje grki garnizon 4. Nezavisnost Armenije. Ni Grci ni Turci nisu bili zadovoljni prijedlozima pa je konferencija zavrena neuspjehom. Grka je nastavila rat, a Turska je stupila u pregovore sa sovjetskom vladom koji su zavrili potpisivanjem ugovora 16. 3. 1921. DRUGA LONDONSKA KONFERENCIJA (20. 4.-5. 5. 1921.) 3. 3. 1921. saveznici su predali memorandum u kojem su upozorili Njemaku na njeno konstantno krenje Versaillskog mirovnog ugovora tokom protekle 2 godine te su je upozorili ako ne prizna Parike odluke, saveznici e zaposjesti neke gradove na desnoj obali Rajne i postaviti carinske ispostave na Rajni. Rok odgovora je bio 8. 3., a kako se Njemaka nije sloila, saveznici su okupirali gradove i primijenili ekonomske sankcije. Nakon toga je Njemaka (24. 4. 1921.) izjavila pripravnom preuzeti na sebe obvezu reparacijskih plaanja na opu svotu od 50 mlrd zlatnih maraka. Suglasila se na sebe preuzeti dugovanja saveznika prema SAD-u, elei privui na svoju stranu SAD. Njemaki prijedlozi su uzeti na raspravljanje na drugoj londonskoj konferenciji. Raspravljala se odluka reparacijske komisije o visini njemakih reparacija i ustanovljena je svota od 132 mlrd zlatnih maraka te je predloena shema plaanja reparacija. Londonski ultimatum Njemakoj: 5. svibnja saveznici su stavili ultimatum Njemakoj sa zahtjevom da prihvati prijedloge reparacijske komisije i ispuni ostale uvjete Versailleskog ugovora. U sluaju da ne ispuni te uvjete saveznici su zaprijetili okupacijom Ruhra. 11. 5. 1921. Nijemci su prihvatili.

3

Ankarska i carigradska vlada.

10


SPORAZUM U ANKARI (20. 10. 1921.) Nakon poraza Grka kod Sakarije, predsjednik francuske senatske komisije za vanjsku politiku, Franklin-Bouillon, je potpisao sporazum sa Turskom. Predviao je obustavu vojnih operacija, evakuaciju francuskih vojnih snaga iz Kilikije, preputanje Francuskoj eljeznike koncesije u Turskoj itd. Francuzi su htjeli da kemalistika Turska raskine sa Sovjetskom Rusijom. Preporuili su Turskoj neka pojaa agitaciju protiv Engleske u Iraku jer bi ih mogli time uiniti pristupanijima za ustupke.

11


WASHINGTONSKA KONFERENCIJA I UGOVOR DEVETERO DRAVA (od studenog 1921. do veljae 1922.)WASHINGTONSKA KONFERENCIJA (12. 11. 1921.-6. 2. 1922.) Razlike miljenja u Britanskom imperiju iskoristila je amerika diplomacija. Senator Borah predloio je da se sazove u Washingtonu konferencija kako bi se raspravila pitanja o ogranienju pomorskog naoruanja i rijei pitanje Pacifika i Dalekog Istoka. Na konferenciju se namjeravalo pozvati SAD, Englesku, Japan, Francusku, Italiju, Belgiju, Nizozemsku, Portugal i Kinu. Njemaka, kojoj su bili oduzeti posjedi na Pacifiku nije bila pozvana kao ni Sovjeti koji su uloili protest radi toga. Takoer su prosvjedovali to na konferenciju nije pozvana ni Republika Dalekog Istoka (RDI)4. Na konferenciji je potpisano nekoliko ugovora:Poloaj Republike Dalekog Istoka

UGOVOR ETIRIJU VELESILA (13. 12. 1921.) Potpisan je izmeu SAD-a, Engleske, Francuske i Japana. Sporazumjeli su se da e se potivati prava svake od spomenutih drava na otone posjede i otone teritorije na podruju Pacifika. Ukoliko ne bude bilo mogue rjeavanje nastalih sporova diplomatskim putem, problemi e biti rijeeni na opim konferencijama. U koliko bi otonom posjedu bilo kojoj od etiriju velesila zaprijetila opasnost od koje druge drave, sve su se drave potpisnice ugovora obvezale pristupiti uzajamnoj potpunoj izmjeni miljenja kako bi se postigao sporazum. Ugovor je zakljuen na 10 godina. U posebnoj deklaraciji se isticalo da e se ugovor primjenjivati na otoke Pacifika, koji se nalaze u stanju mandata. 6. 2. 1922. potpisan je dopunski ugovor prema kojem pojam otoni posjed i otoni teritoriji uporabljen u spomenutom ugovoru, ukljuuje, to se tie Japana samo Karafuto5, Formozu, Pescadore i otoke nad kojima je Japan dobio mandat. UGOVOR O OGRANIENJU POMORSKOG NAORUANJA (6. 2. 1922.) Potpisan je izmeu SAD-a, Britanskog Imperija, Japana, Francuske i Italije. Prema ugovoru za navedene zemlje utvren je omjer snaga borbene flote i to: 5:5:3:1,75:1,75. Drave potpisnice su se obvezale da nee nabavljati, niti graditi ratne brodove sa zapremninom od preko 35 000 tona. Sveukupna tonaa ratnih brodova koji su se mogli zamijeniti, nije smjela nadmaiti: za SAD i Veliku Britaniju 525 000 tona, za Japan 315 0004 5

Osnovana u travnju 1920. kao tampon drava izmeu sovjetske Rusije i Japana. Juni dio otoka Sahalin.

12


tona i po 175 000 tona za Francusku i Italiju. Amerika je na taj nain postigla da se Engleska odrekla svog principa pomorske premoi. Ugovor je ustanovio sveukupnu tonau nosaa aviona za svaku dravu ugovornicu a niti jedna od njih nije smjela nabavljati i graditi nosae od preko 27 000 tona zapremnine, a mogle su graditi svega dva nosaa do 33 000 tona. Zabranjivala se gradnja lakih krstarica od preko 10 000 tona. Posebno je raspravljeno o utvrdama i pomorskim bazama te je po tom pitanju ustanovljen status quo. To je znailo zabranu izgradnje novih pomorskih baza i naputanje pojaavanja obalne obrane i poveanja vojno-pomorskih baza na Pacifiku. Izuzetak su inili otoni posjedi uz obalu SAD-a, Aljaske osim Aleuta, otoni posjedi u podruju Panamskog kanala i Havaji. Za Veliku Britaniju izuzeci su bili otoni posjedi du obala Kanade, Australije, Novog Zelanda i svi otoci zapadno od 110. meridijana istone duine. to se tie Japana status quo u trenutku potpisa ugovora odnosio se na: Kurilske otoke, otoke Bonin6, Amami-Oshima7, otoci Luu8, Formoza9 i Pescatores10, a isto tako na one otone teritorije i posjede u Pacifiku koje e Japan stei ubudue. SAD nije mogao utvrditi Filipine i otok Guam, a Engleska je mogla utvrditi Singapur. Ugovor je trebao ostati na snazi do 31. 12. 1936. U opoj odredbi je istaknuto da svaka drava potpisnica moe obustaviti djelovanje ugovora za vrijeme rata. Ako u vrijeme mira bilo koja od drava potpisnica prizna da joj promijenjene okolnosti zadiru u interese njene obrane onda su drave dune sastati se radi revizije ugovora. Tim je lankom zapravo itav ugovor sveden na nita jer ga je svaka zemlja uavi u rat mogla kriti. Sporazum je rijeio pitanje o novoj raspodjeli pomorskih snaga. Stavio je na prvom mjestu SAD ali je Engleska sauvala sebi prevlast oslobodivi se suvinih izdataka na vojne brodove, Japan je postigao status quo na Pacifiku smanjujui opasnost od SAD-a SPORAZUM O ZATITI IVOTA GRAANA NA MORU (6. 2. 1922.) Sklopljen istog dana kad je potpisan i prethodni sporazum, od istih pet drava, punim nazivom sporazum o zatiti na moru ivota graana neutralnih i zaraenih strana za vrijeme rata i upozorenju glede upotrebe kodljivih plinova i kemijskih sredstava za vrijeme rata , sporazum je odredio da brodovi zaraenih strana moraju kod susreta za vrijeme trajanja rata opomenuti svaki trgovaki brod radi pregleda i premetaine prije nego ga zahvate. Ako brod ne odbije, napad na njega smatrat e se nedopustivim. To je odreeno obvezatnim i za podmornice zaraenih drava.U istom ugovoru osuena je upotreba otrovnih, zaguljivih ili drugih plinova i svih analognih tekuina, materijala i mjeavina. UGOVOR DEVET DRAVA (6. 2. 1922.) Uesnici Washingtonske konferencije potpisali su 6. 2. 1922. ugovor o politici u Kini. Taj ugovor poznat i pod imenom ugovor devet drava postavlja obvezu za potivanje suvereniteta, nezavisnosti, teritorijalne i administrativne nepovredljivosti Kine i za odravanje principa otvorenih vrata tj. jednake mogunosti koje se otvaraju u Kini za trgovinu i industriju svim nacijama. Priznanje principa otvorenih vrata povrijedilo je u interesu SAD-a engleski i japanski princip interesnih sfera. SAD je raunao da e, raspolaui snanom6

Poznati jo pod nazivom otoci Ogasawara, su skupina od 30-ak otoka povrine 84 km u tropskom i suptropskom podruju 1000 km juno od Tokija. 7 Otok juno od otoka Kjuu 8 Luchu arhipelag poznatiji jo kao Ryukyu arhipelag je otoni niz juno od Japana. 9 Raniji naziv za Tajvan (Republika Kina), otona drava u istonom dijelu Azije. 10 Arhipelag na zapadno od Tajvana u Tajvanskom prolazu koji se sastoji od 90 otoka zauzimajui 141 km.

13


industrijom, lako utvrditi svoju prevlast na kineskom tritu. Konferencija je prihvatila i specijalnu rezoluciju o smanjenju oruanih snaga i vojnikih izdataka Kine koja je zapravo ila za tim da Kini oduzme mogunost da se suprotstavi inozemcima. DARIENSKA KONFERENCIJA (26. 8. 1921.-16. 4. 1922.) Pregovori koji su se odvijali u japanskoj luci Darien izmeu Republike Dalekog Istoka (RDI) i Japana. RDI je traila bezuvjetnu evakuaciju japanskih snaga i bezuvjetno sudjelovanje predstavnika Ruske Sovjetske Federativne Socijalistike Republike (RSFSR). Japanci su predlagali da se evakuacija okupacijskih snaga ne vee s pregovorima i uklonili su predstavnike sovjetske vlade u njima. Zapoele su dugotrajne diplomatske prepirke. U listopadu 1921. Japan je predloio RDI svoj projekt sporazuma u 17 zahtjeva i tri tajne klauzule, koji bi, kada bi bili prihvaeni oznaavali potpuno ekonomski i politiko zarobljavanje RDI od Japana. Trailo se razoruanje a u neophodnim sluajevima ak i potpuno unitenje tvrava i utvrda du itave morske obale u podruju Vladivostoka i na granici prema Koreji. Trailo se da se nikad ubudue ne dri u vodama Tihog oceana ratna mornarica i da se uniti sadanja, da se japanskim dravljanima dopusti potpuna sloboda trgovanja i vrenja obrta izjednaivi ih u tom pogledu sa graanima RDI, da se Japanu prepusti slobodna plovidba po Amuru i niz ekonomski privilegija., da se ne dopusti uspostava komunistikog reima u RDI. lan 15. je traio da se Japanu preda u najam na 80 godina itavi sjeverni Sahalin kao kompenzacija za tete koje su japanski dravljani pretrpjeli za vrijeme nikolajevskih dogaaja.11 U tajnim se tokama navodilo da e japanska vlada evakuirati svoje oruane snage iz Primorske oblasti po svom vlastitom nahoenju i u roku koji njima (Japanu) odgovara. Delegati RDI su odbili te zahtjeve. Nakon toga organiziran je istup bjelogardijaca protiv RDI . Japan nije objavio prekid Darienske konferencije ve je zatezao njen rad oekujui rezultate Washingtonske konferencije i rezultate bjelogardijskih napada. Uskoro su bjelogardijci poraeni, a Japan je predloio obnovu pregovora u Darienu. U novom prijedlogu sporazuma, Japanci su se odrekli svojih prethodnih 17 zahtjeva i obvezali se da nee podupirati neprijateljske akcije protiv RDI, a ona je pristala na neke ustupke: odobrenje prava da japanski dravljani unajmljuju zemlju na odreeni rok, da se bave industrijom i poljoprivredom u R.D.I. itd. 15. 4. 1922. japanska delegacija odbila je projekt postignutog sporazuma i opet iznijela svojih 17 zahtjeva koje je delegacija R.D.I. odbila traei da se potpie ve izraeni zajedniki sporazum. Japanci tada prekidaju pregovore pa je 16. 4 . 1922. konferencija prekinuta.

GENOVA (1922.)11

Nikolajevski incident zbio se 11. oujka 1920. iako je prije, 28. 2. 1921. izmeu komunistikih ustanika koje su opsjedale grad te Japanaca, koje su ga drale, sklopljen ugovor i primirje. Japanci su u 2 sata ujutro napali zgradu u kojoj se nalazila baterija komunistikih ustanika te je zapalili. Istodobno su napali i ustaniki stoer, no ustanici, razasuti po itavom gradu, uskoro su se okupili i opkolili su japanske snage, a dio njih se zatvorio u konzulat. Borba je trajala dva dana a svi mali odredi Japanaca su za to vrijeme savladani osim onih u konzulatu. Trei dan ustanici su dobili topove i zapucali na konzulat pri emu su svi Japanci poginuli. Kad su se pribliile pomone japanske snage ustanici su se povukli.

14


1. DIPLOMATSKA BORBA OKO SAZIVA KONFERENCIJEKONFERENCIJA U CANNESU (sijeanj 1922.) Na sjednici vrhovnog vijee saveznika u Cannesu Lloyd George je predloio neka se sazove meunarodna ekonomska konferencija. Vrhovno vijee se 6. 1. u naelu sloilo s prijedlogom, a nakon detaljnije rasprave primilo je odnosnu rezoluciju. Saveznike su drave priznale da je mogue olakati patnje svih naroda jedino uspostavom meunarodne trgovine i razvitkom prirodnih bogatstava sviju zemalja i da su potrebne udruene snage najmonijih zemalja da se Europa spasi od ekonomskog zaostajanja. Odluenoj je sazvati u Genovi u veljai ili poetkom oujka ekonomsko-financijsku konferenciju. Bilo je predvieno da se predloi svim europskim zemljama ukljuivi sovjetsku Rusiju, Njemaku, Austriju, Maarsku i Bugarsku neka poalju na nju svoje predstavnike. Kod toga je vrhovno vijee istaklo est uvjeta koje je prethodno trebalo ispuniti: 1. Ni jedna od drava ne moe nametnuti drugoj sistem vlasnitva, unutarnjeg ekonomskog ivota i uprave. 2. Drava koja daje drugoj kredit mora garantirati da e imetak i prava njezinih graana biti osigurani. 3. Priznanje svih dravnih obveza i dugova kao i naknada stranim dravljanima za itav imetak ili kompenzirati gubitke nanesene konsifikacijom ili sekvestriranjem njihovog imetka. 4. Organiziranje financijsko-novanog prometa koji bi osiguravao poslovanje. 5. Uzdravanje od propagande koja bi bila uperena za ruenje sadanjeg poretka. 6. Obveza da zemlje na sebe preuzmu uzajamnu obvezu da e se suzdrati od napadaja na svoje susjede. esta toka je sadravala indikacije na uvjete za priznavanje sovjetske Rusije. Nijemci su nastavili svoju igru tj. lomiti Versailleski sustav komad po komad koristei se razlikama u miljenju meu saveznicima. SAD je odbio sudjelovati na Genovskoj konferenciji te je odluio prisustvovati samo kao promatra. VARAVSKI UGOVOR (17. 3 . 1922) Uoi saziva genovske konferencije potpuno se jasno razotkrila tenja francuske diplomacije da stvori protusovjetski front balkanskih drava. Na poziv poljskog ministra vanjskih poslova u Varavi su se 13. 3. 1922. sastali predstavnici Poljske, Letonije, Estonije i Finske, Litva nije pozvana te je izmeu njih zakljuen sporazum. Poljska, Finska, Letonija i Estonija su se obvezale da nee sklapati nikakve ugovore izravno ili ne izravno uperene protiv bilo koje od drava potpisnica ugovora. te e ubudue jedna drugoj saopavati tekstove sporazuma sklopljenih izmeu njih i drugih drava. Drave potpisnice trebale su u najblioj budunosti zapoeti pregovore za sklapanje trgovakih ugovora i konvencija o izruivanju zloinaca. Najvanija je bila sedma toka prema kojoj se drave potpisnice obvezuju da e, u sluaju da jedna od njih bude bez provokacije s njene strane izvrgnuta napadu druge drave, odmah sklopiti sporazum o potrebnim mjerama. Sporazum je sklopljen na pet godina te je ostvarenje francuskog plana da se stvori blok Baltikih zemalja pod vodstvom Poljske. Blok je uperen protiv Sovjeta, a mogao je sprijeiti Englesku da stupi u sporazum sa Njemakom i sovjetskom Rusijom.

15


BALTIKA KONFERENCIJA (29. 3.-31. 3. 1922.) Sudjelovali su predstavnici Letonije, Poljske, Estonije i sovjetske Rusije, Litva nije sudjelovala zbog sukoba sa Poljskom radi Vilna, Finci su sudjelovali samo u informativne svrhe. Konferencija se odrala u Rigi i razmotrila tri pitanja: 1. obnova ekonomskog ivota istone Europe 2. uspostava trgovakih odnosa izmeu zastupanih drava 3. uvrenje mira u istonoj Europi Sloili su se da predstavnici tih drava na genovskoj konferenciji nastupaju suglasno u sva tri pitanja. Izjavili su kako je poeljno da se uzajamno garantiraju mirovni ugovori sklopljeni izmeu Rusije i Estonije, Letonije i Rusije, Poljske, Rusije, Ukrajine i Bjelorusije, a delegati Estonije, Letonije i Poljske iznijeli su miljenje da je za uspostavu istone Europe potrebno priznati de jure sovjetsku vladu. U drugom pitanju priznato je kako je potrebno olakati eljezniku vezu izmeu zemalja uesnica, pristupiti trgovakim operacijama, uspostaviti direktne financijske odnose preko kreditnih ustanova svojih zemalja. U treem pitanju izjavljeno je da neophodno treba podrati naelo ogranienja naoruanja u svim dravama, granice drava treba uvati samo redovna vojska ili pogranine strae. Utvrena je opasnost naoruanih banda blizu granica i njihov upad na tui teritorij te da svaka vlada snosi odgovornost za onemoguavanje njihovih formiranje i prijelaza na tui teritorij.Na taj nain sovjetska diplomacija je uspjela djelomino pokolebati jedinstven front Baltikih drava i otupiti protusovjetsku otricu odluka varavske konferencije.

2. GENOVSKA KONFERENCIJATIJEK GENOVSKE KONFERENCIJE (10. 4.-19. 5. 1922.) 10. 4. u dvorcu San Giorgio otvoren je plenum konferencije. Bilo je zastupljeno 29 drava, a ako bi uraunali i dominione Engleske onda 34. Bio je to najiri skup predstavnika europskih drava koji se ikada odrao u Europi. Konferencija se temeljila na odlukama konferencije u Cannesu. 11. 4. sastala se politika potkomisija, a raspravljalo se o obnovi Rusije i Europe. Prijedlozi koji su tada doneseni vodili su potpunoj zavisnosti Sovjeta. Osim priznanja svih dugova i vraanja nacionaliziranih poduzea, izvjetaj strunjaka je traio u dopunskim lancima da se ukine monopol vanjske trgovine i da se za strane dravljane u sovjetskim republikama uspostavi reim slian reimu kapitulacija u zemljama Istoka. Zahtijevala se obustava komunistike propagande u svim zemljama te plaanje Sovjetske Rusije 18 milijardi rubalja iako stvarna svota dugovanja carske i privremene vlade nije prelazila 12 milijardi rubalja. Sovjeti su te zahtjeve odbacili. Sovjeti su odbili raspravljati o uvjetima saveznika koji zadiru u suverenitet svoje zemlje. Protestirali su protiv pokuaja da se Sovjetska republika smatra pobijeenom zemljom. Iznijeli su protu zahtjeve u pogledu odtete za ogromne tete i gubitke nanesene Sovjetskoj Rusiji stranom intervencijom. Predlagali su da se anuliraju ratni dugovi. Pristajui na priznanje predratnih dugova sovjetska delegacija je izjavila da uklanjaju naelno svoju odgovornost za obveze carske vlade i trai odgodu plaanja na 30 godina i to pod uvjetom da im se daju zajmovi. To su uglavnom bila prvotna stanovita Sovjetske Rusije u Genovi ali nakon sklapanja Rapallskog ugovora sa Njemakom (16. 4. 1922. godine) moglo se od njih odstupiti jer je taj ugovor izmijenio odnose snaga i pojaao suprotnosti meu imperijalistima. U slijedeim razgovorima Sovjeti su predloili kako bi se za rjeenje spornih pitanja mogla osnovati mjeovita komisija. Lloyd George je predloio osnivanje dviju komisija, ruska i ne ruska, koje bi se bavile pitanjem dugova, privatnog vlasnitva i kredita, a sastale bi se u 16


Haagu 26. 6. 1922. Za trajanja Haake konferencije uesnici bi se trebali odrei agresivnih inova. Taj prijedlog je izazvao gomilu prosvjeda ali je napokon prihvaen sporazum po kojem je ugovor o uzdravanju od napadanja predviao odranje statusa quo i trebao ostati na snazi etiri mjeseca nakon kraja rada komisije. 19. 5. 1922. odrana je posljednja plenarna sjednica Genovske konferencije, a prihvaena je i rezolucija o nastavku njenog rada u Haagu. Predstavnici Engleske, Francuske i ostalih drava pokuavali su se uvjeriti da je konferencija ipak dala neke rezultate dok su Sovjeti otvoreno govorili o neuspjehu konferencije. RAPALLSKI UGOVOR (16. 4. 1922.) Sklopljen je izmeu Sovjeta i Nijemaca (ierin sa Sovjetske te Rathenau i Matlzahn sa Njemake strane) za vrijeme trajanja Genovske konferencije. Obje su se vlade uzajamno odrekle nadoknade ratnih trokova i ratnih kao i neratnih teta nanesenih za vrijeme rata. Njemaka i Sovjetska Rusija obostrano su obustavile plaanja za izdravanje ratnih zarobljenika. Njemaka se odrekla zahtjeva da se vrati nacionalizirana industrija bivim vlasnicima pod uvjetom da Sovjetska Rusija nee udovoljiti analognim zahtjevima drugih drava. Bezodvlano se uspostavljaju diplomatski i konzularni odnosi izmeu Njemake i Sovjetske Rusije. Obje vlade su se obavezale da e primjenjivati naelo najveeg povlaivanja kod ureivanja uzajamnih trgovakih i gospodarskih odnosa i da e jedna drugoj ii u susret u gospodarskim potrebama. Zakljueno je da ugovor nee zadirati u odnose ugovornih zemalja sa drugim dravama. Rapallski ugovor je djelovao poput bombe koja je eksplodirala posve nenadano na Genovskoj konferenciji. On je razbio pokuaj Antante da izgradi jedinstvenu kapitalistiku frontu protiv Sovjetske Rusije. Slomili su se planovi obnove Europe na raun pobijeenih zemalja i Sovjetske Rusije. Na taj nain razbijena je ekonomska blokada oko Sovjeta a Njemaka je postigla mogunost proiriti svoju trgovinu. Dva dana nakon sklapanja ugovora (18. 4. 1922.), vlade zemalja Antante, male Antante te Poljske i Portugala uputili su Njemakoj izazovnu notu. U njoj su opruile Njemaku da je nelojalna u odnosu prema saveznicima, da je prekrila canneske rezolucije i da je njemaka vlada sklopila potajno, iza lea svojih kolega, ugovor s Rusijom. Takoer su naglasili da nakon sklapanja separatnog sporazuma s Rusijom, Njemaka ne moe sudjelovati u raspravljanju opeg sporazuma izmeu ostalih zemalja i Rusije. Na taj je nain Antanta zapravo iskljuila Njemaku iz politike komisije Genovske konferencije. Diplomati Antante su tvrdili da je Rapallskim ugovorom prekren niz klauzula Versailleskog ugovora. Preplaeni reakcijama na Rapallski ugovor, Wirth12 i Rathenau13 su posjetili 19. 4. 1922. sovjetsku delegaciju. Nijemci su molili da se odreknu ugovora s obzirom na prosvjede saveznika i bili su u potpunoj panici. Naiavi na sovjetsko odbijanje Nijemci su ih zamolili da podupru njihov protest protiv iskljuivanja predstavnika Njemake iz politike komisije.

PRODUBLJIVANJE PROTURJEJA VERSAILLESKOG SISTEMA. UKINUE SEVRESKOGA UGOVORA (1921.-1923.)12

Karl Joseph Wirth (1879. - 1956.), je njemaki politiar od 10. svibnja 1921. do 14. studenog 1922. sluio kao njemaki kancelar. Zajedno sa svojim ministrom vanjskih poslova, Waltherom Rathenauom, Wirth je krenuo u ostvarivanje politike ispunjavanja u skladu sa njemakim reparacijama kako bi pokazao da je Njemaka u nemogunosti da plati. 13 Walther Rathenau (1867.-1922.), njemaki industrijalac, pisac i politiar koji je bio ministar vanjski poslova za vrijeme Wirthove vlade. Ubijen je u atentatu desniarskih ekstremista 1922, zbog provoenja politike ispunjavanja.

17


PREGOVORI U ANUNU (4. 9.-26. 9. 1922) U zgradi japanskog konzulata u mandurijskom gradu anunu otvoreni su pregovori izmeu Japana i Republike Dalekog Istoka, delegacija koja je zastupala i interese RSFSR. Japanski su predstavnici htjeli sklopiti ugovor samo izmeu Japana i R.D.I. ali naiavi na otpor, pristali su sklopiti ugovor sa obje drave ali samo u onim pitanjima koja su se ticala R.D.I. Nadalje Japanci su obeali pristupiti raspravljanju o posebnim trgovakim sporazumima i sa RSFSR. Meutim delegacija R.D.I. otklonila je takav prijedlog. Pregovori su se otegli, Japan je ekao razvitak nove ofenzive bjelogardijaca ali se nije mogao odluiti da otvoreno prekine pregovore. Nakon bezuspjenih pokuaja da se odredi predmet pregovora, Rusi su ak htjeli napustiti pregovore ali su Japanci pokuali sprijeiti skandal koji bi time nastao, uvjeravajui ruske delegate kako je evakuacija japanskih oruanih snaga iz Sibira gotova stvar. Nakon toga Japan je ponovno otezao pregovore te je opet izvukao stari projekt Darienskog ugovora zahtijevajui da se potpie bez rasprave to je druga strana odbila. Tada su Japanci opet iznijeli nikolajevski incident, prijetei da e, dok on ne bude rijeen, oni produiti okupaciju sjevernog Sahalina, emu se R.D.I. usprotivila. 23. 9. pregovori su prekinuti. Kada su se pregovori nastavili Japanci su opet ponovili svoju izjavu o okupaciji sjevernog Sahalina. Odgovarajui na to delegacija R.D.I. predloila je da se detaljno istrae nikolajevski dogaaji. To Japancima ne bi odgovaralo jer bi se tada odmah otkrio provokatorski karakter nikolajevskog incidenta. Pregovori su po trei put prekinuti 26.rujna. Nakon toga 9. listopada kod Spaska bjelogardijci su bili poraeni, a ostaci te vojske su se povlaili prema Vladivostoku. Bojei se sukoba sa Narodno-revolucionarnom armijom Japanci su napustili grad pa je 25. listopada. 1922. revolucionarna armija ula u Vladivostok a u studenom 1922. Republika Dalekog Istoka je ula u sastav Sovjetske republike kao njen neodjeljiv dio. PREGOVORI U MUDANIJI (3. 10.) I MUDANIJSKO PRIMIRJE (11. 10. 1922.) Nakon uspjene Turke protuofenzive zapoete 26. kolovoza, Turci su pobijedili grke snage, 9. rujna uli u Smirnu, te napredovali prema morskim tjesnacima i Carigradu. Engleska je reagirala aljui poziv upomo svojim dominionima jer bi poraz ili poniavajua saveznika evakuacija Carigrada mogla dovesti do ozbiljnih posljedica u Indiji i meu mnogim muslimanskim narodima. Istodobno je pomo zatraena od Francuske i Italije upozoravajui ih da e se pojava Turaka na Balkanu opasno odraziti na itavom poluotoku. Dominioni su odbili pomoi, a Francuzi su se na zapovijed iz Pariza povlaili sa Dardanela kao i Talijani. Time je poloaj Engleske bio jo tei pa je engleska vlada bila prisiljena zapoeti pregovore sa Turcima. Turska je pristala na sastanak u Mudaniji14, a vodio ih je Ismet-paa. Pregovori u Mudaniji zapoeli su 3. listopada, a Englezi su podnijeli neprihvatljive zahtjeve. Turci nisu poputali a izmeu saveznika nije bilo sloge. Ne elei popustiti Englezima, Turci su prekinuli pregovore i obnovili ih tek 10. listopada . 11. listopada potpisan je sporazum. Izmeu turske i grke vojske utvreno je primirje. U Trakiji su se grke snage povlaile iza rijeke Marice. Desnu obalu Marice, ukljuujui i Karaga, okupirali su saveznici do sklapanja mira. Administrativna vlast u istonoj Trakiji trebala se predati Turcima najkasnije u roku od 30 dana. Turci su mogli u istonoj Trakiji drati svoju andarmeriju koja ne smije prelaziti 8 tisua ljudi. Turska se obvezala da nee prebacivati vojsku, vriti novaenja niti drati oruane snage u istonoj Trakiji do sklapanja i ratifikacije mirovnog ugovora. Saveznike su snage imale ostati sve do odluke mirovne konferencije u onim mjestima gdje su bile14

Grad na azijskoj obali Mramornog mora nedaleko od Burse.

18


smjetene. Du morskih tjesnaca na azijskoj strani , ustanovljena je zona, preko granice koje je turskim snagama bilo zabranjeno prelaziti. Poraz Grka na anatolskom frontu izazvao je dravni udar u Grkoj, kralj Konstantin se odrekao prijestolja, pet ministara i vrhovni zapovjednik vojske su uhieni i smaknuti a 13. listopada 1922. Grka se pridruila Mudanijskom primirju. Poraz Grka je izazvao krizu vlade i u Engleskoj. 19. listopada Lloyd George je podnio ostavku te je nakon novih parlamentarnih izbora na vlast dola vlada Bonar Lawa, a ministar vanjskih poslova postao je nepomirljivi protivnik Sovjetske Rusije, lord Curzon. LAUSANNSKA KONFERENCIJA (20. 11. 1922.-24. 7. 1923.) Englesku je zastupao lord Curzon, Francusku Poincare, a Italiju Mussolini. Prisustvovali su jo i delegati Japana, Turske, Grke, Kraljevine SHS, Bugarske i Rumunjske, SAD nije sudjelovao ve je slao predstavnike u svojstvu promatraa. Krajem studenog dola je i sovjetska delegacija na elu sa ierinom. Tjesnaci: U to vrijeme pitanje tjesnaca zasjenilo je ostale sporne probleme. Sovjeti su traili slobodan prolaz trgovakih brodova kroz tjesnace, bezuvjetno i bez ikakvih ogranienja te zabrana prolaska ratnim i naoruanim brodovima izuzev turskih s ime se Englezi nisu sloili. Zasjedanje komisije za tjesnace pretvorilo se u dvoboj Sovjetske Rusije sa Engleskom. Curzonu se oigledno urilo da rijei pitanje tjesnaca kako bi se to prije rijeio sovjetskih delegata. Zapravo je on postigao svoj cilj, nametnuvi Turcima svoj projekt reima tjesnaca. Preostalo mu je samo da pazi na tok borbe izmeu Francuske i Turske. Kapitulacije: Turska delegacija je odluno traila da se dokine reim kapitulacija jer se on nikako nije mogao spojiti sa suverenitetom Turske republike. Prema kapitulacijama svaki se stranac nalazio pod zatitom konzulata svoje zemlje i bio je osloboen od mjesnih davanja i poreza, a sporove stranaca rjeavao je konzularni sud. Saveznici su bili spremni obustaviti djelovanje kapitulacija ali su traili nove garancije koje su ustvari bile te iste kapitulacije. Turci, meutim, nisu poputali pa je tada predsjednik komisije iznio prijedlog: da se osnuje u Turskoj specijalna komisija od pet lanova koje e imenovati turska vlada ali tako da trojica od njih budu pozvani iz meunarodnog Haakog suda, a ta je komisija prema prijedlogu trebala sastaviti popis kandidata za turske sudove. Sporazum o Mosulu: Uznapredovalo je i rjeenje pitanja Mosula. U borbi za to naftom bogato podruje, stranke su se koristile argumentima koji su se pozivali na nacionalni sastav njegova puanstva. Ismet-paa zatraio je plebiscit. Lord Curzon predlagao je da se rjeenje pitanja povjeri Ligi Naroda od koje je dolazio mandat za to podruje. Borbu oko Mosula zamrsilo je i dranje francuske delegacije koji su postavilo zahtjev neka im se prepusti 25% dionica naftne tvrtke Turkish Petroleum. Turci su zauzeli nepomirljivo dranje i 23. sijenja 1923. prigodom rasprave o Mosulu kategoriki odbili da predaju pitanje Ligi Naroda. Zbog neuspjeha u pregovorima sa Turcima, lord Curzon je promijenio taktiku i stupio u pregovore sa predstavnicima SAD-a te im obeao ustupiti 25% dionica Turkish Petroleuma. Na taj nain mogao je iskljuiti iz igre Francusku i jo vie izolirati Tursku, oduzevi joj tako potporu SAD-a. 31. sijenja lord Curzon je uruio Turcima u ime Engleske, Francuske i Italije ultimativni prijedlog da potpiu izraeni projekt sporazuma o tjesnacima, za odgovor je dano 5 dana. Curzon je zapravo postigao svoj cilj. Uspjelo mu je, udaljivi Tursku od Sovjeta, nametnuti joj svoj projekt neutralizacije tjesnaca i time stvoriti stalnu prijetnju Sovjetima. Znao je postii i neki uspjeh u tom da osigura Mosul za Englesku. Preostalo mu je samo jo da zavadi Englesku sa Turskom. To je uspio tijekom rjeavanja problema o vraanju otomanskog duga jer je Francuskoj pripadalo 60% ukupne svote a i Francuska je investirala u Tursku preko 1 milijarde franaka to je iznosilo preko 50% svih stranih investicija. Nakon to su Turci odbili

19


francuske zahtjeve, francusko-turski separatni pregovori su prekinuti a francuski spor postao je najotrijim sukobom s Turcima u Lausanni. Turska je zbog Curzonovog manevra, ostavi bez potpore SAD-a, prisiljena na poputanje Engleskoj ali je i dalje branila svoje osnovne uvjete vezane za svoju nezavisnost: ukidanje Sevreskog ugovora, ukidanje reima kapitulacija, odranje osnovnih turskih teritorija itd. To se tumailo snanom potporom Sovjetske Rusije Turskoj. 4. veljae istekao je rok dan Turcima za odgovor na ultimatum. Turci nisu potpisali, a istog dana Francuzi i Englezi su napustili Lausannu. Pozornost itave Europe bila je uperena na ruhrski konflikt. 7. veljae Lausannu je napustila sovjetska delegacija koja je obavijestila sekretarijat konferencije da obavijest o nastavku konferencije uputi u Rim sovjetskom predstavniku Vorovskom. Nastavak i odluke konferencije: Pregovori u Laussani su nastavljeni 9. travnja 1923. Vorovski je to saznao iz novina. Pregovori su sporo napredovali, a u jednom trenutku su Grci zaprijetili da e ak otii sa konferencije radi pitanja reparacija Turskoj i prihvaanje odgovornosti za razaranja. Engleska je u ime saveznika predloila turcima kompromis: Turci se odriu zahtjeva za reparaciju a u zamjenu dobivaju Karaga i okolicu. Prihvat toga kompromisa vezao je ruke Turcima kod rjeavanja ostalih problema. Kemal-paa je predloio turskoj delegaciji prihvat kompromisa. 24. srpnja 1923. potpisan je Lausannski protokol: Turska je zadrala svoje osnovne teritorije ali se odrekla Arabije, Sudana, Egipta, Tripolitanije, Mezopotamije, Palestine i Sirije, otoka Lemnos, Samotrake, Mitilene, Hiosa, Samosa, Nikarije i otoka koji se nalaze vie od tri milje od azijske obale Turske. Turska se odrekla svojih prava i privilegija u Libiji i niza drugih teritorija. Granica u Trakiji ila je linijom rijeke Marice, ostavivi Karaga u Turskoj. Pitanje naftnog podruja Mosula trebalo se rijeiti u roku od 9 mjeseci putem neposrednih pregovora Engleske i Turske. Ukoliko se sporne strane ne dogovore, pitanje e biti predano na rjeavanje Ligi Naroda. Reim kapitulacija je likvidiran te se trebao osnovati poseban arbitrani sud od tri lana izmeu Turske i svake od saveznikih zemalja. Vezano za tjesnace, Lausannski ugovor je predviao slobodu prolaza kroz tjesnace u mirno i ratno doba svim trgovakim i ratnim brodovima i demilitarizaciju Bospora i Dardanela tj. unitenje obalnih utvrda. Maksimum brodova koje je neka zemlja mogla provesti kroz tjesnace u Crno more nije smio premaiti snage ratne mornarice koje pripadaju najveoj crnomorskoj floti. Usto su velesile stekle pravo da pod svim okolnostima poalju u Crno more najvie tri broda, od kojih niti jedan nije smio premaiti deset tisua tona. U Carigradu se trebala osnovati meunarodna komisija pod nazivom Komisija tjesnaca od predstavnika Velike Britanije, Francuske, Italije, Japana, Bugarske, Grke, Kraljevine SHS, Rumunjske, Rusije i Turske. U sluaju da SAD pristupi Lausannskom ugovoru dobije pravo na svog predstavnika u komisiji. Otomanski dug je raspodijeljen izmeu Turske i onih drava u korist kojih su od Otomanskog carstva odcjepljeni teritoriji nakon balkanskih i narednih ratova od 1912. do 1923. godine. U roku od tri mjeseca, vijee za otomanski dug, trebalo je odrediti omjer godinjih otplata, koje otpadaju na svaku od zainteresiranih drava, a itava svota se trebala otplatiti u jednakim obrocima u toku 20 godina. Iz upravnog vijea otomanskog javnog duga iskljueni su delegati njemakih, austrijskih i madarskih vlasnika. Grka se obavezala nadoknaditi tetu koju je u Anadoliji nanijela grka vojska ili grka administracija protivna ratnom pravu. S druge strane Turska se, uzevi u obzir poloaj Grke, odrekla svih reparacijskih zahtjeva. Imovina njemakih, austrijskih, madarskih i bugarskih graana u Turskoj koji su saveznici preuzeli ostaje i dalje, do posebnoga ugovora, u rukama saveznika. Antanta se odrekla

20


stvaranja armenske drave, a pod izlikom izmjene puanstva Grci su se trebali iseliti iz Turske (izuzevi Carigrad) kao i Turci iz Grke. Lausannski sporazum potpisale su Velika Britanija, Francuska, Italija, Japan, Grka, Rumunjska i Kraljevina SHS s jedne i Turska s druge strane, dok su se u dan potpisa pridruile Belgija i Portugal.

Turska nakon Lausannske konferencije

MOSKOVSKA KONFERENCIJA ZA SMANJENJE NAORUANJA (2. 12. 1922.) 2. prosinca u Moskvi je otvorena konferencija kojoj su prisustvovali predstavnici Sovjetske Rusije, Poljske, Finske, Finske, Estonije, Letonije i Litve. Rumunjska je izrazila spremnost sudjelovati u konferenciji ako Sovjetska Rusija prizna sjedinjenje Besarabije15 sa Rumunjskom to su Sovjeti odbili. Sovjetska je delegacija ve na prvoj sjednici postavila pitanje razoruanja te je predloila: 1. da se u roku od dvije i pol godine smanje vojske svih na konferenciji prisutnih drava na 75% (smanjenje Crvene armije od 800 000 ljudi za 200 000) 2. da se raspuste neregularne vojnike formacije (Schutzkor u Finskoj, jedinice za posebnu upotrebu u Rusiji itd.) 3. da se smanje vojni izdaci tako da niti jedna drava nee imati pravo troiti vie od odreene svote godinje prosjeno na jednog vojnika 4. da se ustanove na granicama neutralne zone u kojima ne smije biti oruanih snaga Na konferenciji su se pojavila dvije suprotstavljene grupe drava. S jedne strane Sovjetska republika a s druge blok Poljske, Finske, Estonije i Letonije pod vodstvom Poljske. Litva se nije priklonila poljsko-baltikom bloku zbog sukoba sa Poljskom oko Vilna ali ipak ona zato nije uvijek istupala zajedno sa Sovjetskom Rusijom. Poljsko-baltiki blok iznio je svoje protu prijedloge. Zatraili su prije nego se pristupi stvarnom razoruanju, neka se stvori atmosfera povjerenja izmeu Sovjeta i pograninih drava putem sklapanja ugovora o nenapadanju. Iako su Sovjeti sa susjedima ve imali takve ugovore potpisane pristali su da se rad nastavi raspravom ugovora o nenapadanju. Nakon dugih rasprava tekst je prihvaen a sovjetska delegacija je upozorila da e ga potpisati jedino u sluaju bude li taj dokument dio opeg ugovora o razoruanju.15

Otprilike dananji prostor republike Moldavije.

21


Kad se pristupilo pitanju o brojanom smanjenju vojski poljsko-baltiki blok predloio je da se one poetkom 1923. smanje za 25%. Nakon toga poljska, estonska letonska i finska vlada navodile su pretjerane brojke veliine svoje vojske kako izbjegle stvarno bilo kakvo smanjenje. Na to neslaganje sa stvarnim stanjem ih je upozoravala sovjetska delegacija. U odgovoru na to na sjednici 11. prosinca poljska, finska, estonska i letonska delegacija izdale su zajedniku deklaraciju u kojoj su predlagale bezodvlano potpisivanje ugovora o nenapadanju, a sva pitanja o razoruanju neka se predaju na prouavanje komisiji vojnikih strunjaka koja bi se trebala sastati tri mjeseca nakon ratifikacije ugovora o nenapadanju. Sovjetska delegacija s tim se nije sloila ve je predloila neka se radi na pitanjima stvarnog naoruanja na ovoj konferenciji. Poljsko-baltiki blok nije poputao. Tada je sovjetska delegacija predloila neka se otvori javna zakljuna plenarna sjednica. Diplomati bloka nisu pristajali na javni plenum izjavivi da bi Sovjeti mogli to iskoristiti za propagandu. CURZONOV ULTIMATUM (8. 5. 1923.) U sovjetskoj zemlji dovravalo se formiranje saveza. U prosincu 1922. odran je prvi Svesavezni kongres Sovjeta. U sastav SSSR-a ule su RSFSR, Bjelorusija, Ukrajina i Zakavkaska federacija. Uvrenje Sovjetskog Saveza i porast njegovog politikog utjecaja izazvao je nemir u engleskim reakcionarnim krugovima. Uskoro se engleska vlada poela izravno upletati u unutarnje poslove SSSR-a. 8. svibnja engleski je ministar vanjskih poslova uputio Sovjetskom Savezu ultimatum. Curzon je zatraio je da se plati kompenzacija za engleskog pijuna Davisona streljanog 1920. i za hapenje drugih pijuna. Dalje je optuio, na temelju nekih informacionih podataka , sovjetsku vladu za protubritanski propagandu u Indiji, Perziji i Afganistanu te je traio obustavu takve djelatnosti. Takoer je iznio zahtjev da odmah budu opozvani sovjetski opunomoeni predstavnici u Afganistanu i Perziji, otvoreno je uzeo pod svoju zatitu kontrarevolucionarne sveenike. Pokuao je dokazati da su oni kanjeni iskljuivo zbog svojih vjerskih svjedoenja. Traio je da njegovi uvjeti budu primljeni u roku od deset dana i da engleskoj vladi bude dana isprika. U sluaju sovjetskog odbijanja prijeti se prekidom odnosa. SSSR nije udovoljio Curzonu u zahtjevu o opozivu svojih predstavnika iz Kabula i Teherana. U noti iz 23. svibnja sovjetska vlada je izjavila pripravnom da poe u susret nekim eljama britanske vlade (da plati kompenzacije za streljanje i uhiivanje engleskih graana). Nakon naknadne izmjene nota u kojima su bile ustanovljene uzajamne obveze neuplitanja u unutarnje poslove i uzdravanje od neprijateljskih inova, obje su vlade zakljuile da je spor zavren.

RHURSKI KONFLIKT (1922.-1923.)KONAC POLITIKE ISPUNJAVANJA 22


Usporedno sa zapletajima na Bliskom istoku za diplomaciju zemalja-pobjednica ostalo je kao i prije nerijeeno pitanje reparacija. Koncem 1922. u razvitku reparacijskog pitanja nastupila je nova i vrlo zaotrena faza. Istup njemakog ministra vanjskih poslova Rathenaua u Genovi bila je posljednja demonstracija Njemake diplomacije u korist sporazumijevanja i suradnje sa versailleskim dravama pobjednicama. On je ipak izazvao eksploziju negodovanja sa strane reakcionarnonacionalistikih krugova Njemake. Nacionalisti su zahtijevali odbijanje reparacija te su ak postavili pitanje anuliranja Versailleskog ugovora. Kampanjom protiv reparacija upravljao je kao i prije, kralj ugljena Njemake Hugo Stinnes zajedno sa njemakom nacionalnom strankom, predstavnicom interesa teke industrije.Walther Ratheanu, glavni pobornik politike ispunjavanja

Francuski imperijalisti jako su teili za konfliktom. Oni su htjeli ostvariti svoje davne planove o osvajanju Ruhra. Otvoreno su prijetili okupacijom, pripremajui javno miljenje na taj korak, koji je mogao dovesti do ozbiljnih meunarodnih zapleta. U isto vrijeme njemaki industrijalci na elu sa Stinnesom nastavili su sabotirati sve vladine mjere poduzete za isplatu reparacija. Stinnes je meu industrijalcima propagirao misao da okupacija Ruhra za njih moe biti probitana. Ona e zaotriti meusobne odnose Engleske i Francuske, omoguiti englesko-njemako zblienje i dovesti do ukidanja reparacija. Taj plan je bio temelj politike katastrofe na koju je Stinnes usmjeravao njemaku diplomaciju jo od vremena konferencije u Spa 1920. godine. Jedina zapreka toj politici bio je Walter Rathenau, dosljedan pristaa politike ispunjavanja te je zato na njega izvren atentat 24. lipnja 1922. koji su izvrili lanovi reakcionarno-monarhistike Organizacije C (Consul), aktivni uesnici Kappova pua. Iza svega je stajao Stinnes. Njegovo ubojstvo na ruku je ilo Poincareu koji je ve odavno imao na umu okupaciju Ruhra. Taj pravac Poincareove politike diktirala su dva osnovna motiva: tenja da se u Europi uspostavi hegemonija francuske teke industrije odnosno ekonomska prevlast Francuske kao uvjet njezina politikog gospodarstva i strah pred ratnim revanom pobijeene Njemake. Motivi Poincareove diplomacije nali su svoj odraz u povjerljivu izvjetaju koji je po njegovu nalogu izradio predsjednik financijske komisije francuskog parlamenta Dariac. On je, skicirajui plan iskoritavanja Ruhrskog bazena, postavio pitanje i o produenju okupacije Rajnskog podruja. Zahtijevao je da francuska diplomacija izradi i ostvari u pogledu Rajnske oblasti pomnjivo promiljen program rada kako bi stvorila rajnsku dravu kao tampon izmeu Francuske i Njemake.

LONDONSKA KONFERENCIJA O REPARACIJSKOM PITANJU (7.-14. 8. 1922.) U skladu sa zakljucima Dariacovog izvjetaja Poincare je iznio sredinom 1922. novi program produktivnih zaloga. Umjesto financijskih plaanja u reparacijskim plaanjima traila se isplata reparacija dobavama u naravi. Taj program naao je najkonkretniji izraz u sedam toaka koje je francuska diplomacija iznijela na Londonskoj konferenciji o reparacijskom pitanju:

23


1. Kontrola nad uvoznim i izvoznim licencama koje vri meusaveznika komisija u Emsu 2. Ustanoviti carinsku granicu na Rajni ukljuivi Ruhrsko podruje. 3. Uvoenje novih carina za izvoz iz Ruhrskog podruja. 4. Kontrola nad dravnim rudnicima i umama na okupiranim podrujima. 5. Pobjednicima se preputa 60% udjela u kemijskoj industriji okupiranih podruja. 6. 26% izvozna carina na raun reparacija. 7. Pobjednicima se izruuju njemake carinske takse. Taj Poincareov program naiao je na Londonskoj konferenciji na odluan otpor veine delegata, naroito Engleske. Dok je Francuska nastojala ostvariti svoju politiku prema Njemakoj vojnikim metodama, Engleska je djelovala drugaije. Ona se sporazumijevala sa Njemakom nastojei se zbliiti s njom kako bi stvorila protuteu Francuskoj i Sovjetskoj Rusiji. Najvie se za to zalagao britanski ambasador u Berlinu lord dAbernon. Na Londonskoj konferenciji engleska delegacija nije ni pokuala postii sporazum sa Francuskom pa su nasuprot Poincareovih prijedloga iznijeli svoj vlastiti program. Glavne su toke autonomija njemake dravne banke, ogranienje tekueg duga Njemake i davanje moratorija. Konferencija je zavrila potpunim razlazom nedavnih saveznika.16 Britanska diplomacija nije gubila vrijeme. Spremala se za odluan otpor Francuskoj i s tim ciljem se zbliila sa SAD-om. I ameriki se kapital bojao francuske hegemonije u Europi. Pobjeda Francuske zakrila bi put prodiranju toga kapitala u narodno gospodarstvo europskih zemalja, a prije svega Njemake. Londonska konferencija u kolovozu 1922. bila je posljednji pokuaj da se reparacijsko pitanje rijei kolektivnim naporima diplomacije saveznika. Nakon toga Poincare je zapoeo samostalnu akciju koja je vodila prema okupaciji Ruhra. Nakon pobjede kemalista nad Grcima u rujnu 1922. Francuska je zadrala Turke od napredovanja prema Carigradu. Kao nagradu za tu uslugu Poincare je dobio od Engleske slobodu akcije za Francuze u Ruhru. Ostavka Lloyda Georgea zbog posljedica krize na Bliskom istoku razrijeila je ruke Poincareu. Novi engleski premjer Bonar Law zauzimao je manje tvrdoglavo stanovite u ruhrskom pitanju, a tome je i pogodovala i atmosfera u Njemakoj u kojoj je Stinnes vodio svoju politiku katastrofe. PARIKA KONFERENCIJA (2.- 4. 1. 1923.) Na preliminarnom sastanku engleskih ministara odlueno je da se Njemakoj prui predah i stvori za nju takav poloaj u kojemu bi ona mogla platiti reparacije. Ve na prvoj sjednici Parike konferencije engleska je delegacija iznijela prijedlog da se Njemakoj da moratorij bez zaloga i garancija na 4 godine. Kad taj rok istee Njemaka bi trebala plaati godinje po 2 mlrd zlatnih maraka, a kroz dalje 4 godine po 2,5 mlrd. Sveukupnu svotu njemakog duga trebalo je, prema engleskom prijedlogu, kapitalizirati u svoti od 50 mlrd zlatnih maraka. S takvim rjeenjem reparacijskog problema engleski projekt povezivao je ureenje meusaveznikih dugova i europske zaduenosti u SAD-u. Poincare to nije prihvatio te je u razgovoru sa novinarima izjavio kako e Francuska, ako saveznici ne izvre pritisak na Njemaku da udovolji Francuskim zahtjevima, okupirati Essensko i Bochumsko podruje i itavi Ruhrski bazen te izvriti zapljenu carinskih taksi u okupiranim pokrajinama. Parika konferencija je stvarno prepustila Poincareu slobodu akcije u pogledu Ruhra. Formalno priznanje te slobode uslijedilo je na sjednici reparacijske komisije 9. sijenja 1923. prigodom rasprave o njemakim dobavama ugljen kada je komisija zakljuila da Njemaka hotimino ne ispunjava svoje obaveze u pogledu dobave ugljena. Takvo je neispunjavanje davalo saveznicima pravo na primjenu sankcija.16

Sporazumjeli smo se bar u tome da se ne moemo sporazumjeti! konstatirao je Lloyd George na kraju konferencije.

24


U Berlin je 10. sijenja 1923. upuena francusko-belgijska nota. Na je izvijestila njemaku vladu da zbog krenja 17. i 18. paragrafa osmog dijela Versajskog ugovora od strane Njemake, vlade Francuske i Belgije alju u Ruhrsko podruje komisiju koja e nadzirati djelatnosti sindikata ugljena u stvari ispunjavanja reparacijskih obveza. U noti je naglaeno da se ne namjerava poduzeti vojna operacija ili okupacija ali je pravi sadraj tog diplomatskog dokumenta postao oit ve slijedei dan. OKUPACIJA RUHRA (11. 1. 1923.) Odredi francusko-belgijskih oruanih snaga od nekoliko tisua ljudi su 11. sijenja 1923. zaposjeli Essen i njegovu okolicu. U gradu je proglaeno opsadno stanje. Njemaka je vlada na te mjere opozvala svoje ambasadore iz Parisa i Bruxellesa. Formalni protest Njemake bio je uloen 12. sijenja 1923. u odgovoru njemake vlade na francusku i belgijsku notu.

Ulazak francuske vojske u Essen na poetku francusko-belgijske okupacije Ruhra

Britanska diplomacija je naoko ostajala i dalje nepristran svjedok dogaaja, koji su se razvijali. Ona je uvjeravala Francusku o svojoj lojalnosti. Ali iza diplomatskih kulisa Engleska je spremala poraz Francuskoj. DAbernon je neprestano vodio pregovore s njemakom vladom o metodama borbe protiv okupacije. Njemakoj je vladi dat savjet da na francusku politiku okupacije Ruhra odgovori pasivnim otporom. To se trebalo izvesti organiziranjem borbe protiv francuske eksploatacije ruhrskog ekonomskog blaga, a i u sabotai mjera koje su okupacione vlasti poduzele. Inicijativu su, kod provedbe te politike, davali englesko-ameriki krugovi. Curzon je potajno elio raspiriti njemako-francuski sukob jer je smatrao da bi ruhrski konflikt mogao podjednako oslabiti i Francusku i Njemaku, a to bi dovelo do prevlasti Velike Britanije u europskoj politici. Otvoreno osuujui upad u Ruhr, sovjetska je vlada upozoravala, da taj in ne samo to ne moe dovesti do stabilizacije meunarodnih odnosa, ve oigledno stvara opasnost od novog europskog rata. Vlada Cuna je sa svoje strane objavila da nee voditi nikakve pregovore sa reparacijskom komisijom dok Ruhr ne bude osloboen od okupacione vojske. Politiku pasivnog otpora, koji je Cuno proglasio 13. sijenja u Reichstagu, odobrila je veina (283 za, 28 protiv). Tu su politiku najaktivnije podupirali industrijalci ugljena na elu sa Stinnesom.

25


Ali Njemaki politiari i industrijalci nisu predviali stvarne posljedice pasivnog otpora. Poincare je pojaao okupacione snage. Proirio je podruje operacija zaposjevi Dsseldorf, Bochum, Dortmund i ostale bogate industrijske centre Ruhrskog podruja. Ruhr se postepeno izolirao od Njemake ali i od itavog vanjskog svijeta, Nizozemske, vicarske, Italije. General Degoutte, zapovjednik oruanih okupacionih snaga, zabranio je izvoz ugljena iz Ruhra u Njemaku. S okupacijom Ruhra njemaka je izgubila 88% ugljena, 48% eljeza, 70% lijevanog eljeza. itavo se podruje nalazilo pod vlau carinskog komiteta koji je podigao carinski zid rajnsko-vestfalskog okupiranog podruja i Njemake. Pad Njemake marke poprimio je katastrofalan karakter. Uhien je niz uglednih industrijalaca, dok je Kruppu Degoutte zaprijetio sekvestriranjem njegova poduzea. Uhiivani su njemaki vladini inovnici u Ruhrskom i Rajnskom podruju. Pokuaj Cunove vlade da diplomatskim sredstvima djeluje na francusku vladu nije pokazao rezultate.

DAWESOV PLAN (1923. -1924.)SEPARATISTIKI POKRET U RAJNSKOM PODRUJU I BAVARSKOJ

26


Jedna od Poincareovih metoda bilo je podupiranje separatistikog pokreta na Rajni i u Bavarskoj. Osnove marala Focha o stvaranju Rajnske tampon-drave koje su saveznici odbili 1919. ponovno su se javile u asu kad je okupiran Ruhr. Ideja stvaranja Rajnske republike nailazila je na simpatije i industrijalaca rajnsko-westfalskog podruja. Mnoge su rajnske i westfalske tvrtke i prije bile vre povezane s Francuskom nego sa Njemakom. Nakon okupacije Ruhra one su se nale posve odsjeene od njemakog trita i nastojale su se prilagoditi novim prilikama. Na zblienje sa Poincareovom Francuskom rajnske je industrijalce gonio strah pred revolucionarnim pokretom u Njemakoj. U noi na 21. listopada 1923. separatisti su proglasili nezavisnu Rajnsku Republiku. Odmah nakon toga vrhovni komesar Rajnskog podruja primio obavijest da je Francuska priznala privremenu vladu Rajnske republike. Gotovo je istodobno ojaao separatistiki pokret u Bavarskoj kojeg je vodila bavarska katolika puka stranka na elu sa Kahrom. Bavarski separatisti su eljeli, uz potporu Francuske, sa Austrijom i Rheinlandom, stvoriti dunavsku konfederaciju. Raunali su da e se Bavarska odcjepljenjem osloboditi plaanja prema Versailleskom ugovoru, i kao i Austrija, dobiti mogunost za zajam od Antante. Vodili su se tajni sastanci sa asnikom francuskog generalskog stoera, Richerom, koji je obeao pomo i suradnju francuske okupacijske vojske iz Ruhra. Ali Njemaka je vlada to otkrila pa se Poincare morao odrei Richera u njegovih planova. Sredinom listopada 1923. Bavarska se faktino odijelila od Njemake. Bavarski dio Reichswehra predana je generalu Lossowu koji je uskratio odanost vladi Njemake, a elnik Bavarske, Kahr, stupio je u neposredne pregovore sa Francuskom. HITLEROV PU (8.- 9. 11. 1923.) U jesen 1923. unutarnje stanje u Njemakoj bilo je vrlo napeto. Ruhrski sukob je Nijemcima donio katastrofalnu inflaciju i sveope osiromaenje. Razoaranje masa i pojaan rast nacionalizma iskoristili su nacisti za svoje ciljeve. Njihovu nacionalistiku demagogiju podupirali su industrijalci za svoje ciljeva. Naroito je oivjela djelatnost nacistikih borbenih organizacija u Bavarskoj pod vodstvom Ludendorffa, Hitlera, Ehrhardta, Rossenbacha. Oni su iz Bavarske slali ljude u Ruhr da bi vrili sabotae protiv Francuza. Tajne borbene faistike organizacije sastavljale su formacije takozvanog crnog Reichwehra koji je nastao u Njemakoj nakon to je ona po odredbama Versailleskog ugovora morala smanjiti vojsku na 100 tisua ljudi. Do tad je Njemaka drala vojsku od 300 tisua ljudi. Nakon potpisa Versailleskog ugovora preostalih 200 tisua nije rasputeno ve su se odrale kao faistike naoruane formacije koje ive na raun industrijalaca. Ti odredi, nazivani Stinnesovi soldati, stvoreni za borbu s revolucijom, nisu prestali gajiti misao o odmazdi Francuzima. Najvie se proirila organizacija faistikih borbenih saveza u Bavarskoj. Oslanjajui se na te oruane snage, Hitler i Ludendorff su u Mnchenu 8. 11. 1923. pokuali preuzeti vlast u Bavarskoj nastojei je pretvoriti u uporite za nacistiku Njemaku. Meutim pu je doivio slom jer se pokazalo da Hitler jo nije imao dovoljno oruanih snaga i veza, ne samo u Njemakoj, ve i u Bavarskoj. Uz to su mu i njemaki industrijalci uskratili potporu jer je u to vrijeme Stinnes pregovarao sa Francuzima o osnivanju njemako-francuskog koncerna. Nacistiki pu, organiziran pod demagokim lozinkama borbe protiv reparacija i Versailleskog ugovora, mogao je poremetiti Stinnesove planove KONFERENCIJA O STATUTU TANGERSKE ZONE (18. 12. 1923.) Engleska je htjela pretvoriti Tanger u internacionalnu luku to je dovelo do panjolskotalijanske politike i vojne demonstracije. Protiv Engleske istupila je i Francuska koja se bojala da e preko Tangera odlaziti oruje marokanskim plemenima koja su se neprestano bunila panjolskih i francuskih okupatora.

27


Konferencija o statutu tangerske zone, potpisna 18. prosinca, 1923. od strane Velike Britanije, Francuske i panjolske konano je ustanovila da se Tangerom ima upravljati kao internacionalnom zonom, sa reimom stalne neutralnosti. Vodstvo meunarodne administrativne zone u toku prvih est godina povjereno je predstavniku Francuske. Na takvu je pogodbu engleska diplomacija pristala u zamjenu za ustupke Francuske u stvarima europske politike, a naroito u pitanju reparacija. DONOENJE DAWESOVOG PLANA (9. 4. 1924) Ekonomski poloaj Francuske se sve vie pogoravao. Njemaka i nakon obustave pasivnog otpora nije vrila reparacijska plaanja niti obvezatne dobave u dogovorenim razmjerima. To se teko odrazilo na Francuskom dravnom proraunu i na teaju franka, dok su izdaci zbog okupacije rasli. Poincareu nije preostalo nita drugo nego da kapitulira pred financijskim i diplomatskim pritiskom saveznika. Nakon dugog otezanja Poincare je dao pristanak da zapone rad meunarodnog komiteta strunjaka. On se sastao u Londonu 14. sijenja 1924., a predsjednikom je izabran predstavnik SAD-a Charles Dawes koji je bio povezan sa bankovnom grupom Morgan. Traei izlaz iz financijske krize, Poincare se obratio toj grupi za kredit. Grupa Morgan je obeala Francuskoj zajam u visini od 100 milijuna dolara pod uvjetom da se uredi pitanje njemakih reparacija. U sreditu panje komiteta stajalo je reparacijsko pitanje. Kod raspravljanja o tome pojavio se niz drugih problema od kojih je najvanije mogunost stvaranja stabilne valute u Njemakoj. To su pogotovo traili predstavnici SAD-a jer se ameriki kapital zanimao za Njemaku, stabilizirana valuta glavni je preduvjet svih investicija. Za Englesku je stabilizacija Njemake valute bio jedan od naina borbe protiv Njemakog izvoza. Strunjaci su doli do zakljuka da se platena sposobnost Njemake moe uspostaviti samo pod uvjetom ekonomskog i financijskog ujedinjenja okupiranih i ne okupiranih krajeva. Dawes je 9. travnja 1924. izvijestio reparacionu komisiju da je rad dovren i podnio izvjetaj strunjaka koji je uao u povijest pod nazivom Dawesov plan. Dawesov plan trebao je osigurati uplate reparacija Njemake putem njene privredne obnove, a da bi se to postiglo trebalo je stabilizirati valutu i proraunsku ravnoteu. Za stabilizaciju njemake marke Njemakoj se trebao dati zajam od 800 milijuna zlatnih maraka. itavo je gospodarstvo dolazilo pod kontrolu. Ni ovaj put nije utvrena ukupna svota reparacijskih plaanja kao ni konani rok njihovih uplata. U zalog za ispunjavanje novanih obveza Njemaka je trebala dati kontrolu nad carinskim taksama, potarinu te najunosnije stavke svog dravnog prorauna, komesaru za poreze. Izvorom pokria za reparacijska plaanja postali su dohodci teke industrije i eljeznica te dravni proraun. Da bi se prikupila sredstva za plaanje ustanovljeni su posebni porezi koje su plaali radnici. Plan je sam po sebi bio proturjeit. Nastojao je u okvirima Versailleskog ugovora, uspostaviti ekonomski jaku i za plaanje sposobnu Njemaku ali je pomou kontrole nad njenim gospodarskim prihodima imao zadatak ne dopustiti joj da postane opasan konkurent za saveznike. Pojavilo se pitanje kamo bi se trebala usmjeriti njemaka roba. Autori Dawesovog plana to su pitanje jednostavno rijeili prepustivi Njemakoj sovjetsko trite. Okrenuvi njemaku ekonomsku ofenzivu na istok trebalo je pokolebati sovjetsku industriju, preplavivi trite SSSR-a njemakom robom, time sprijeiti pretvaranje SSSR-a u industrijsku velesilu i pretvoriti je u agrarni privjesak industrijskih zemalja Europe. Plan nije mogao rijeiti one probleme koji su se javili u vezi pitanja njemakih reparacija i samo je stvorio prividan sporazum izmeu Njemake i njenih pobjednika. Plan predstavlja pobjedu englesko-amerikog bloka nad Francuskom. On je prisilio francusku diplomaciju da se odrekne metoda direktne akcije i sprijeio da u Njemakoj doe do ekonomske katastrofe.

28


LONDONSKA KONFERENCIJA (16. 7.- 16. 8. 1924.) Engleska je diplomacija smatrala konferenciju svojom pobjedom i postavila se kao rukovodea i organizatorna sila ali pravi gospodar poloaja bila je amerika deklaracija. Rad konferencije se odvijao u komisijama. Spor je izazvalo pitanje sankcija, odnosno tko ima odluiti je li Njemaka poinila zlonamjerno krenje obveza. Engleska i amerika delegacija nastojale su dobiti od Francuske da se formalno odrekne samostalnih akcija protiv Njemake. Najtee pitanje, evakuacija Ruhrskog bazena, slubeno nije bilo stavljeno na dnevni red konferencije iako je to pitanje zapravo bilo sredite itave konferencije. 1. Konferencija je napustila metoda da Francuska samostalno rjeava pitanje reparacija i priznala da sporna pitanja treba rjeavati arbitrana komisija predstavnika Antante na elu sa predstavnicima SAD-a. 2. Konferencija je napustila okupaciju Ruhra i priznala potrebu njegove evakuacije, privrednu bezodvlano, vojniku u toku jedne godine. 3. Konferencija je napustila vojnu intervenciju, a pristala je na financijsko-privrednu intervenciju priznavi da se u Njemakoj osnuje emisiona banka pod inozemnom kontrolom i da se eljeznice predaju u privatne ruke takoer pod stranom kontrolom. Sva reparacijska plaanja i dobave u naravi trebalo je odsada vriti pod kontrolom saveznika. 4. Konferencija je Francuskoj priznala pravo prinudnog stjecanja ugljena i ostalih industrijskih proizvoda u toku odreenog vremenskog razloga, ali je priznala Njemakoj pravo da se obrati arbitranoj komisiji sa zahtjevom da se ta prinudna plaanja u naravi smanje ili obustave. 5. Konferencija je potvrdila zajam Njemakoj od 800 milijuna maraka koji e pokriti engleski i ameriki bankari. Zakljuci Londonske konferencije i prihvat Dawesova plana izmijenili su odnose snaga u meunarodnoj areni. Kao vodea sila doao je ameriko-engleski blok. Odluke Londonske konferencije ocjenjene su u SAD-u kao poetak preporoda Europe pod vodstvom SAD-a. u Londonu su odluke ocjenjene pesimistiki jer iako su uspjeli obuzdati Francusku nisu uspjeli postati glavni arbitar u francusko-njemakim odnosima.

LOCARNSKI SPORAZUMI (1925.)ENEVSKI PROTOKOL (2. 10. 1925.)

29


Projekt sveopeg garancijskog sporazuma, koji je izgradila Liga naroda, raspravljen je na petom zasjedanju Lige naroda u rujnu 1924. Kod toga su se javili stari sporovi izmeu Engleza i Francuza u pitanju sigurnosti i razoruanja. Francuski premijer Herriot17 tvrdio je da najprije treba biti garantirana sigurnost granica ustanovljenih u Versaillesu, a zatim ve postavljeno pitanje razoruanja. MacDonald je naprotiv dokazivao da je prije svega potrebno razoruanje, odnosno, ogranienje naoruanja. Nesigurnost je dolazila odatle, to se Engleska, uvjerena u svoju vojniku prevlast na moru, nije imala razloga usprotiviti smanjivanju naoruanja na kontinentu. Meutim Francuska je, raspolaui sa najveom vojskom u Europi, bila protiv toga da se ona smanji. Gledajui u njoj glavno uporite, ona je teila da stekne jamstvo za sigurnost svojih granica pomou vojnikih saveza i stvaranja sistema sveope garancije postversailleskog statusa quo. Engleska je bila protiv takvog sistema garancija jer nije htjela da se Francuska previe osili. Bez obzira na sve sporove, protokol o mirnom ureenju meunarodnih sporova bio je prihvaen na sjednici Lige naroda 2. listopada 1924. U uvodu je naglaeno smanjenje nacionalnog naoruanja do minimuma. Dalje, u 2. lanku drave potpisnice protokola izjavljuju da ni u kojem sluaju ne smiju pribjei ratu, ni izmeu sebe, ni protiv bilo koje drave koja je prihvatila obveze protokola. U sluaju sporova izmeu lanica Lige naroda, obvezuju se podvrgnuti proceduri arbitrae ili odluka vijea Lige naroda. Ako koja drava prekri tu obvezu, protiv nje e biti poduzete mjere kao protiv napadaa. Meutim, obveze su imale ogranien i uvjetan karakter. Tako da se po lanku 11 svaka drava potpisnica mogla ukloniti iz kolektivnog istupa protiv napadaa ukoliko bi za takvu dravu to bilo nepovoljno ili rizino. Francuska je meu prvima potpisala protokol ali se Engleska nije urila pa je protokol ostao mrtvo slovo na papiru. LOCARNSKA KONFERENCIJA (5.- 16. 10. 1925.) Krajem rujna 1925. njemaki su poslanici u Parisu i, Bruxellesu, Londonu i Rimu, uruili vladama kod kojih su bili akreditirani, verbalnu notu Njemake o njenom pristanku na saziv konferencije za raspravljanje o garancijskom paktu. Prije nego to je nota predana, dolo je do otre borbe unutar Njemake. Njemaka se vlada nalazila u tekom poloaju. Nacionalistikorevanistiki elementi protivili su se svakom sporazumu koji bi potvrdili konaan gubitak Alzacije-Lorene. Pod pritiskom tih grupa Stressman je bio prisiljen popratiti svoju notu o pristanku na konferenciju dvjema bitnim rezervama: u stvari ratne krivnje i u stvari evakuacije Klna. Najprije je raspravljen Rajnski garancijski pakt. Sporan je bio lanak 16 pakta Lige naroda koji je obvezivao lanice Lige da aktivno sudjeluju u kaznenim mjerama koje bi Liga naroda mogla poduzeti protiv kritelja njena pakta. S obzirom na pristup Njemake Ligi naroda, Stressman18 je izjavio da nenaoruana Njemaka nee moi pruiti pomo predvieni tim lankom 16 dravama koje budu napadnute, niti e moi, zbog svojeg ekonomskog i financijskog poloaja sudjelovati kod primjene ekonomskih sankcija protiv napadaa. No to nije uvjerilo Brianda koji je i dalje zahtijevao da Njemaka ue u Ligu naroda pod opim uvjetima. Njemaka delegacija je 12. listopada zapoela pregovore sa predstavnicima Poljske i ehoslovake o ugovorima o arbitrai. Poduprta od Engleske, Njemaka je otklonila sklapanje pojedinanih garancijskih sporazuma sa Poljskom i ehoslovakom. Potkraj konferencije najvanija sporna pitanja su raspravljena i rijeena u nizu privatnih razgovora u17

Edouard Herriot je bio lijevi radikal koji 1924. formira francusku vladu. Heirrotova vlada je smanjila napetosti s Njemakom i priznala je SSSR. 18 Gustav Stresemann je bio kancelar Njemake tijekom kratkog perioda 1923., takoer sluio je kao ministar vanjskih poslova od 1923. do 1929.

30


kojim je njemaka diplomacija traila legalizaciju naoruanja Njemake i smanjivanje opsega reparacija. Ipak iz opreza nije zasad traila evakuaciju druga i tree Rajnske zone. Kao rezultat konferencije u Locarnu prihvaeni su ovi akti: 1. zakljuni akt konferencije; 2. Rajnski pakt tj. garancijski ugovor izmeu Njemake, Belgije, Francuske, Velike Britanije i Italije; 3. ugovor o arbitrai izmeu Njemake i Belgije; 4. ugovor o arbitrai izmeu Njemake i Francuske; 5. ugovor o arbitrai izmeu Njemake i Poljske; 6. ugovor o arbitrai izmeu Njemake i ehoslovake; 7. sporazum izmeu Francuske i Poljske; 8. sporazum izmeu Francuske i ehoslovake. Ugovor izmeu Njemake, Belgije, Francuske, Velike Britanije i Italije sadravao je obvezu drava potpisnica da e odravati teritorijalni status quo, stvoren Versailleskim mirom, koji proizlazi iz granica izmeu Njemake i Belgije i Njemake i Francuske, nepovredivosti tih granica kako su utvrene mirovnim ugovorom potpisanim u Versaillesu te potivanje odredbe l. 42. i 43. spomenutog ugovora u pogledu demilitarizirane zone. U 2. lanku Njemaka i Belgija, a takoer Njemaka i Francuske uzajamno su se obvezale da nee poduzimati nikakve napadaje niti upade, te ratovati jedna protiv druge. Iznimka je bila ako se radi o obrani ili provoenju lanka 16. Lige naroda. U sluaju da se pojave sporna pitanja koja se ne bi mogla rijeiti spornim putem, problem se trebao rijeiti arbitraom. Ako neka drava ne bi potivala ogovorene obveze ostali potpisnici ugovora moraju ponuditi pomo onoj zemlji proti koje je usmjeren ne izazvan akt agresije t

Documents

Potemkin Historija Diplomacije (Skripta)