Hrvoje Matkovi . - Zagreb : Naklada Pavii

Povijest Jugoslavije : 1918-1991 : hrvatski pogled

LASER plus s p.o., Zagreb Mirela Miki 1998. Naklada Pavii, Hrvoje Matkovi

Izdavanje ove knjige financijski je pomoglo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Prvoprosinaki akt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 Dinastija Karadordevia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Prva vlada i prva politika kriza . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 Medunarodno priznanje i granice nove drave Priznanje.................................... 72 Utvrdivanje granica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 Smjetaj, veliina, stanovnitvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Razdoblje bezustavnosti Odjeci proglaenja ujedinjenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Politika centralizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Privremeno narodno predstavnitvo . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Izbori za ustavotvornu skuptinu i pripremanje ustava . . 90 Vidovdanski ustav Izglasavanje ustava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Obiljeja Vidovdanskog ustava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Ustavni poloaj kralja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Znaenje Vidovdanskog ustava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Politike stranke i organizacije Opa obiljeja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Tri glavne stranke - tri programa . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Ostale stranake forrnacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Komunistika partija Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Nacionalistike organizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 Poloaj albanske i njemake nacionalne manjine . . . . . . 117 Vjerske zajednice Srpska pravoslavna crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . , . . 119 Svetozar Pribievi i Srpska pravoslavna crkva . . . . . . . 121 Katolika crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Islamska vjerska zajednica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 idovska zajednica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Vanjska politika Kraljevine SHS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Gospodarstvo Poljoprivreda................................ 137 Agrama reforma i kolonizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Industrija i rudarstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Neiskoritene mogu6nosti. Vanjska trgovina. Promet . . . 146 Bankarstvo ................................. 147 Utjecaj stranog kapitala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Polukolonijalno obiljeje gospodarstva . . . . . . . . . . . . . 151 Unutamja politika previranja do 1929. Obiljeja vidovdanskog razdoblja . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 Stjepan Radi u borbi protiv centralizma . . . . . . . . . . . . 154 Federalistiki blok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Produbljivanje politike krize 1924. . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Stjepan Radi i HRSS od opozicije do vlade . . . . . . . . . 159 Seljako-demokratska koalicija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161

Atentat u Narodnoj skuptini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165 estosijeanjska diktatura Proglaenje diktature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 Oktmirani ustav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Opozicija u vrijeme diktature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Doba namjesnitva Atentat u Marseilleu i njegove posljedice . . . . . . . . . . . 184 Vlada Milana Stojadinovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Konkordatska kriza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Prijedlozi za rjeenje hrvatskog pitanja . . . . . . . . . . . . . . 191 Vanjska politika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 Pad Milana Stojadinovia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200 Sporazum Cvetkovi-Maek i Banovina Hrvatska . . . . . 202 Stranke u opoziciji prema sporazumu Cvetkovi-Maek . 209 Kultura Projekt kultume integracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 Prosvjeta i kolstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216 Radio, novine, asopisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 218 ICnjievno stvaralatvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Slikarstvo, kiparstvo, arhitektura . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Glazheno stvaraItvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 RAZDOBLJE DRUGOG SVjETSKOG RATA . . . . . . . . . . . . 231 Slom Kraljevine jugoslavije Drugi svjetski rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232 Politika nakIone neutralnosti. Pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu . . . . . . . . . . . . . . 233 asniki pu, napad na Jugoslaviju i njen slom . . . . . . . 237 Dvije koncepcije o obnovi Jugoslavije Izbjeglika vlada i etniki pokret . . . . . . . . . . , . . . . . 246 Antifaistiki pokret pod vodstvom KPJ . . . . . . . . . . . . 251 Obnova Jugoslavije u zavrnici rata Zaokret Saveznika prema NOP-u . . . . . . . . . . . . . . . . . 258 Sporazumi Tito-ubai . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262 Fomuranje Kraljevskog namjesnitva i jedinstvene vlade . . 267 SOCIJALISTIKA JUGOSLAVIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271 Obnovljena drava Gradanska opozicija i KPJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 272 Uspostava partijske drave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 280 Obraun s protivnicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 282 Ustmjavanje dravne privrede . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 286 Jugoslavija do 1948. Medunarodni poloaj i vanjska politika . . . . . . . . . . . . . 289 Gospodarsrio i prisilna industrijalizacija . . . . . . . . . . . . 292 Meunacionalni odnosi . . . , . . . . . . . . . . , , , , , . . . . . 295

Sukob s Informbiroom Staljinov napad na KPJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 300 Odjeci sukoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 302 Radniko samoupravljanje Ideja i uspostavljanje samoupravljanja . . . . . . . . . . . . . . 306 irenje samoupravljanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 308 Sluaj Milovana ilasa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 312 Komunalni sustav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314 Vanjskopolidki odnosi i medunarodni poloaj Jugoslavije Obnova odnosa sa SSSR-om . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 317 Transka kriza i sredivanje odnosa s Austrijom . . . . . . 320 Novo zahladenje sa SSSR-om i nova izolacija . . . . . . . . 322 Jugoslavija u pokretu nesvrstanosti . . . . . . . . . . . . . . . . 325 Desetljee privrednog uspona Zaustavljanje deetatizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329 Gospodarstvo ............................... 331 Sudar dviju koncepcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333 Politika kriza i ustavne promjene Tajna sjednica partijsko-dravnog vrha . . . . . . . . . . . . . 337 Novi jugoslavenski ustav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 Nova privredna reforma i njezine posljedice Promjene u gospodarskom sustavu . . . . . . . . . . . . . . . . 345 Brijunski plenum i pad Aleksandra Rankovia . . . . . . . 350 Krizna arita Hrvatski otpor jezinoj agresiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 354 Kosovsko pitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 356 Studentske demonstracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 357 Nova strujanja u Hrvatskoj i Sloveniji . . . . . . . . . . . . . . 358 Hrvatski nacionalni pokret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361 Rasplet politike krize Ustavni amandmani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363 Hrvatsko proljee i udar na Hrvatsku . . . . . . . . . . . . . . 364 istke u Srbiji i drugim republikama . . . . . . . . . . . . . . . 368 Novi ustav SFRJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 371 Zakon o udruenom radu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 374 __ Kraj Titove vladavine Izbijanje dugotrajne gospodarske krize . . . . . . . . . . . . . 377 Titova smrt i njegova politika batina . . . . . . . . . . . . . 378 Jugoslavija poslije Tita Nemiri na Kosovu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 386 Neuspjeli pokuaj ekonomske stabilizacije . . . . . . . . . . . 388 Nastupanje velikosrpskih snaga . . . . . . . . . . . . . . . . . . 390 Srbija pokuava ukloniti autonomnost pokrajina . . . . . . 392 Uspon Slobodana Miloevia i dogadanja naroda . . . . . . . 394 Obiljeja kulturne djelatnosti Kultura i prosvjeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 398 Ideoloska usmjerenost i odstupanja . . . . . . . . . . . . . . . . 400 Obnavljanje partijskog pritiska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 403 Raspad Jugoslavije Prenoenje mitingakog pokreta iz Srbije u druge republike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 405 Raspad SKJ. Legalizacija viestranaja . . . . . . . . . . . . . . 407 Vrhunac krize i raspad jugoslavenske drave . . . . . . . . . 409 Trea Jugoslavija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 416

Zakljune napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . , . , . . 420 Literatura ............... ........ .. .... ........ 425 Imensko kazalo ................................ 431 Biljeka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 441

Predgovor U nastanku, trajanju i raspadu jugoslavenske drave sadrana je i sudbina Hrvatske u najnovijem povijesnom razdoblju. Osnovni biljeg razvoju politikih, gospodarskih i kulturnih prilika Hrvatske u 20. st. daje upravo njeno ukljuivanje u sastav jugoslavenske dravne zajednice i neprekidno konfrontiranje s njezinim vodeim snagama u nastojanju da ouva svoju nacionalnu individualnost i teritorijalni integritet. Stoga se novija hrvatska povijest i ne moe pratiti bez dobrog poznavanja povijesti Jugoslavije kao drave koja je punih sedam desetljea bila okvir ne samo za djelovanje hrvatske politike, nego i politike svih drugih naroda koji su u taj okvir bili ukljueni. Drugim rijeima, Jugoslavija se ne moe izbrisati iz povijesne svijesti i povijesnog prouavanja, jer je ona kao povijesna zbilja i dio nae sudbine. U njenu pojavu i razvoj bile su ukljuene i mnoge hrvatske snage, djelujui s razliitih pozicija i u razliitim okolnostima vjerovanja ili razoaranja.Stoga sam i prihvatio prijedlog nakladnika da napiem tekst u kojem e biti pregledno obraena cjelovita povijest Jugoslavije od njezina nastanka do propasti. Knjiga je, dakle, povijesna studija, u kojoj se prate zbivanja i procesi na nekadanjem prostoru Jugoslavije na temelju relevantnih injeninih podataka, utvrdenih u dosadanjoj historiografiji, s povijesnim prosudbama. Podnaslov Hrvatski pogled upozorava da su se sva obradena dogadanja i slojeviti procesi u 70 godina povijesti jugoslavije rejlektirali na poloaj Hrvatske, koja je ulaskom u jugoslavensku dravu izgubila svoju dravnost. Za Hrvatsku je Jugoslavija bila negacija nacionalne ravnopravnosti, ne samo u meduratnom razdoblju, nego i u vrijeme komunistikog reima kada je ravnopravnost bila proklamirana i u temeljnom dravnom dokumentu - ustavu - i kada se neprestano isticala u javnim nastupima. Zbog toga je pogled na Jugoslaviju iz Zagreba zasigurno drugaiji od onoga iz Beograda. Tekst ove knjige nastao je na osnovi autentine i znanstveno potvrdene faktografije i daje povijesno objektivnu sliku razvitka jugoslavenske drave sa svim posljedicama za Hrvatsku. to se tie dosadanje literature valja napomenuti da su pojedina razdoblja povijesti Jugoslavije neujednaeno obraena. Tako za njezin nastanak i meduratno razdoblje (1918-1941) postoji prilino opsena literatura o unutarnjoj i vanjskoj politici. Za ratno razdoblje (1941-1945), ona je ponajvie usmjerena na vojnu komponentu, iako je obraivana i ona politiko-diplomatska. Medutim, poslijeratni razvoj (1945-1991) u historiografiji je najslabije obradivan, uz napomenu da su i obrade koje postoje nastale u ozraju totalitarnog komunistikog sustava u kojem su povijesni prikazi bili podreeni aktualnoj politici i dirigiranom trijumfalizmu. Literatura kojom sam se sluio navedena je na kraju knjige. To su najee parcijalne obrade pojedinih problema i razdoblja, objavljene kao zasebne monografije i pisane na osnovi dokumentarne grade. Cjelovite prikaze povijesti Jugoslavije (dok je jo postojala) objavila su dva autora. Duan Bilandi (Historija SFRJ) prvi je obradio i razdobije socijalizma, a u kraem uvodnom dijelu i prethodno razdoblje. Unato politikim ogranienjima Bilandi je sustavno - i za to vrijeme prilino smjelo, s mnogo kritikih napomena - prikazao glavne etape poslijeratnog ivota jugoslavenske drave u uvjetima jednopartijskog totalitarizma. On prati socijalistiku Jugoslaviju kronoloki, s jakim naglaskom na socioloskim, politolokim i posebno ekonomskim analizama drutvenog razvitka, ne zaobilazei ni ideoloku komponentu. Bilandi je objavio i jo neke radove o socijalistikoj Jugoslaviji, pa su svi oni autoru ove knjige posluili kao nezaobilazan predloak za rad na vlastitom tekstu o jugoslavenskoj dravnoj zajednici poslije drugog svjetskog rata. Drugu cjelovitu obradu Jugoslavije dao je Branko Petranovi (Istorija Jugoslavije 1918-1978). Za razliku od Bilandieva, Petranoviev je tekst strogo partijski usmjeren, pa mnoge iznesene injenice trae objektivniju interpretaciju. Ova knjiga je zamiljena i napisana kao cjelovit pregled, knjemu se pojedina razdoblja povijesti Jugostavije zaokruuju u tri posebna poglavlja: Monarhistika Jugoslavija, Razdoblje drugog svjetskog rata i Socijalistika Jugoslavija. Da bi se mogla lake shvatiti i pratiti 12 Osnovna polazita i ishodita u sueljavanju suprotstavljenih struja za cijelog ivota Jugoslavije, u uvodnom se dijelu daje prikaz ideologija i programa koji su utjecali na budunost drave. LI uvodu je takoder obraden i proces stvaranja jugoslavenske drave. 11 daljoj obradi obuhvaeni su kljuni problemi koji su imali dugogodinje i znaajne posljedice i to ne samo u politici, ve i u gospodarstvu i kulturi. Kako svaka od tri nevede-ne cjeline po slojevitosti dogaanja i predvodnicimu ima svoja specifina obiljeja, to se donekle odraava i u nainu obrade i terminologiji. Nastojao sam pratiti procese koji su u medusobnoj uzrono-posljedinoj povezanosti obiljeiii pojedina razdoblja ili su trajno djelovali na sudbinu drave i hrvatskog i drugih naroda koji su u njoj 6ili okupl jeni. Faktografija je svedena na mjeru koja omoguava preglednost, a dovoljno argumentira prosudbe o smjerovima i uincima djelovanja politikih i drutvenih initelja. Kako se radi o pregledu limitiranog opsega, uz tekst se d.aju samo najnunije biljeke, koje najee objanjavaju neku

situaciju ili daju dodatne podatke za bolje razumijevanje teksta. Tek uz neke navode u tekstu daje se upozorenje na izvor ili titeraturu, posebno ako je rije o doslovno preuzetoj prosudbi. Na kraju knjige je zakljuna napomena u kojoj je saeta osnovna problematika jugoslavenske drave i u kojoj su bitne ocjene Jugoslavije u ozraju povijesti i hrvatskog nacionalnog interesa. Uz tekst su dodane i slike kojima se predoavaju pojedini akteri zbivanja, vaniji dogadaji ili recentan materijal koji odraava neke komponente ivota i ocrtava atmosferu vremena (novanice, potanske marke, faksimili dokumenata). Uvrteno je i nekoliko karata, koje predoavaju prostornu dimenziju i prostorne promjene u unutarnjem i vanjskom razgraniavanju. S nadom da e knjiga posluiti svima onima - posebno mladim generacijama - koji ele saznati to je to bila Jugoslavija i u kojoj je to dravi i Hrvatska potroila

Jugoslavensku kao cilju kojega treba ostvariti u etapama. Zbivanja na Balkanskom poluotoku u posljednja dva desetljea 19. st. (stvaranje bugarske drave i rat Bugarske sa Srbijom) suzila su preiroku zamisao etnikog jedinstva od Triglava do Varne, znaajnu za ilirce, pa se opseg Strossmaverova >>jugoslavenstva stegnuo na podruje bez Bugarske. Prema tome, u daljem povijesnom razvoju u 20. st. valja razlikovati znaenje sloenice junoslavenski narodi, koja obuhvaa sve June Slavene, i jugoslavenski narodi, koja oznaava June Slavene u granicama Jugoslavije. - Usp. Jaroslav idak, Jugoslavenska ideja u hrvatskoj politici do praog svjetskog rata, Studije iz hrvatske povijesti XIX. stoljea, Zagreb, 1973, str. 65-84. rezultatima ostao ogranien samo na hrvatski narod. Ilirski je pokret doveo do hrvatskog narodnog preporoda. Zamisao iliraca o knjievnoj, jezinoj i politikoj zajednici Junih Slavena i njihovu nacionalnom jedinstvu nije naila na iri odaziv izvan Hrvatske. Stvaranje jedinstvene nacije na cijelom junoslavenskom podruju nije bilo rn ague, jer su junoslavenske nacije dugim povijesnim razvitkom ve bile formirane. Slovenci su ve proli razdoblje svog nacionalnog buenja, formiranja nacionalne svijesti i stvaranja svog, slovenskog knjievnog jezika. I Srbi su bili ve nacionalno oblikovani, a nakon dva ustanka protiv Turaka dobili su i autonomiju, pa je njihova osnovna preokupacija bila kako sauvati i proiriti steenu samoupravu. Na taj nain ilirizam je tada zadrao svoje znaenje samo u hrvatskoj sredini u kojoj je i nastao. Jugoslavenska ideja koja se u njemu pojavila ostala je tek zametak politikog programa koji e prihvatiti budue generacije, a ponajprije e utjecati na politiku sudbinu hrvatskog naroda. Isprva manifestirano vie na knjievnom i, uope, intelektualnom polju, jugoslavenstvo e postati osnovica za politiku suradnju Hrvata, Srba i Slovenaca. Kao razradeni politiki program jugoslavenstvo je, zapravo, oblikovao Josip Juraj Strossmayer. U mladoj dobi Strossmayerovo osnovno politiko polazite bio je austroslavizam, tj. uvjerenje da se poloaj slavenskih naroda u Habsburkoj Monarhiji 2Josip Juraj Strossmayer roden je u Osijeku 1815. Od 1848. bio je dakovaki biskup. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, osniva i predvodnik Narodne stranke. Umro je u akovu 1905. 18 (medu njima i Hrvata) moe rijeiti uspostavom federacije,u kojoj e Slaveni biti potpunoravnopravni s Austrijancima (Nijemcima) i Madarima.Takvo je rjeenje Strossmayeroekivao u burnoj 1848., ali je nakon uspostave apsolutizma ostao razoaran. Zato je u ezdesetim godinama prema Austriji i vladarevim namjerama o preureenju Monarhije bio nepovjerljiv. U svom politikom programu poinje sve vie isticati panslavizam, tj.ideju o povezivanju svih Slavena uz podrku Rusije. Iz toga proizlazi i Strossmayerova ideja o pomirenju pravoslavlja i katolicizma. Ujedinjenje Njemake i pojava Njemakog Carstva 1871. izazvali su bojazan od njemake opasnosti za junoslavenske narode, pa to potie Strossmayerova razmiljanja u smjeru povezivanja tih naroda. Smatrao je da najprije treba raditi na duhovnom ujedinjenju Junih Slavena utemeljenom na zajednikoj kulturi i knjievnom jeziku. Da bi osigurao uspjeh u kulturnom proimanju Junih Slavena, Strossmayer je financirao razliite kultume ustanove koje su trebale pridonijeti stvaranju istinske junoslavenske nacionalne kulture. Njegovim zalaganjem i financijskom potporom osnovani su Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatsko sveuilite - u Zagrebu, gradu koji je trebao postati sredite junoslavenske kulture. U daljoj perspektivi Strossmayer je zamislio i politiko ujedinjenje Junih Slavena. Sve vie se bavio idejom njihova politikog okupljanja, pa je formulirao program jugoslavenskog ujedinjenja. To je u osnovi ilirizam prilagoden novim prilikama. Valja napomenuti a je Strossmayer u mladosti prihvatio ilirske ideje o nacionalnom jedinstvu Junih Slavena. No sada njegov 19 program polazi od injenice da su oni povijesno ve formirani posebni narodi i da jugoslavenska zajednica mora biti zajednica potpuno ravnopravnih naroda. Strossmayerova ideja jugoslavenstva jest ideja okupljanja na temelju priznavanja nacionalnih individualnosti, a konani je cilj federativno uredena Jugoslavija. Medutim, svaka konkretna djelatnost u okupljanju junoslavenskih naroda mnogo je ovisila o medunarodnoj situaciji. To Strossmayer uoava i spoznaje da se ujedinjenje moe ostvariti uz prethodni slom Austro-Ugarske Monarhije, a taj slom sagledava tek u budunosti. Zato ostvarenje svog programa predvida na dugi rok u etapama. Prva etapa: formiranje posebnih politikih jedinica junoslavenskih naroa unutar Monarhije; druga: uzajamno povezivanje tih jedinica unutar Monarhije; trea: ujedinjenje junoslavenskih jedinica nakon sloma Monarhije s ostalim junoslavenskim dravama na ravnopravnoj osnovi (a to znai osnivanje federativne junoslavenske drave) Strossmayerovo jugoslavenstvo bilo je, dakle, prije svega izraz traenja to povoljnijeg rjeenja za Hrvatsku u prilikama kakve su postojale u drugoj polovici 19. st. Uoivi da ve postoje povijesno

formirane junoslavenske nacije, svoj je program temeljio na iluziji o mogunosti ostvarenja ravnopravne jugoslavenske zajednice. 20 Politiki odnosi izmedu Hrvata i Srba u Hrvatskoj na poetku 20. st. bili su vrlo zategnuti. No hrvatski narodni pokret 1903. doveo je do znatnih promjena. Slijedilo je razdoblje politike novog kursa, Rijeke i Zadarske rezolucije, na osnovi kojih je osnovana Hrvatsko-srpska koalicija, okupivi hrvatske i srpske stranke i postavi vodeom politikom formacijom u Hrvatskom saboru. Iako je Koalicija vodila nagodbenjaku, oportunistiku politiku, ostaje ipak injenica da je znatan dio njezinih prvaka prieljkivao slom Habsburke Monarhije i teio ujedinjenju sa Srbijom. Program ruenja Monarhije u mnogo otrijem obliku zastupala je predratna Jugoslavenska revolucionama omladina koja istie zahtjev za oslobodenjem svih junoslavenskih zemalja od austrougarske vlasti i za njihovo povezivanje sa Srbijom i Cmom Gorom u novu jugoslavensku dravu. tako Jugoslavenska revolucionarna omladina nije bila organizacijski jedinstvena, njezini pripadnici su se uglavnom opredijelili za integralno jugoslavenstvo, tj. za ujedinjenje jugoslavenskih zemalja na temelju shvaanja o postojanju jedinstvenog srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda (jugoslavenski unitarizam). Jugoslavenska misao slabo je prodirala u Srbiju. U prihvaanju jugoslavenske ideje vladajui sloj Srbije vidio je opasnost od dominacije austrijskih Junih Slavena, koji su bili brojniji, gospodarski i kulturno razvijeniji, te pod utjecajem zapadne civilizacije. Osim toga srpska vanjska politika bila je usmjerena prema drugaijem rjeenju - stvaranju velike Srbije. Jedino je manji dio studentske omladine i intelektualaca, okupijenih oko lista Slavenski jug, prihvaao jugoslavenski program i ujedinjenje junoslavenskih zemalja. Od politikih stranaka samo je Samostalna radikalna stranka srpskoj politici postavila zadatak i da gaji duh jugoslavenske zajednice. Neto izrazitija promidba za ujedinjenje slovenskih i hrvatskih zemalja sa Srbijom moe se pratiti tek poslije 1903. g. (svrgavanje Obmnovia i dolazak na srpski prijesto dinastije Karadordevia), ali i tada se govorilo o pri- 21 kljuenju hrvatskih i slovenskih zemalja buduoj velikoj Srbiji. To povezivanje zamilja se kao okupljanje oko Srbije, koja bi time ostvarila svoj cilj: okupljanje svih Srba u jednu dravu. Srpska vlada nije spreavala promibu za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, jer to nije tetilo njezinu programu stvaranju velike Srbije. Koncepcija velike Srbije Korijeni koncepcije velike Srbije nalaze se u jezinim kriterijima, koje je zacrtao Vuk Stefanovi Karadi.3 On je zastupao stajalite da su svi tokavci Srbi, da je tokavtina bitno obiljeje Srba, da postoje Srbi pripadnici triju vjera - pravoslavci, katolici i muslimani. Prema tome svi su tokavci Srbi bez obzira na vjeru. Te je postavke Karadi razradio u svom spisu Kovei za istoriju jezika i obiaja Srba sva tri zakona. Spisu je dao podnaslov Srbi svi i svuda. Naime, kako je tokavtina rasprostranjena na veem dijelu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, on je sve njihove stanovnike pretvorio u Srbe. Karadievu misao kao politiki program sustavno je razradio Ilija Garaanin 1844. u spisu poznatom pod naslovom Naertanije. 3.Vuk Stefanovi Karadi roden je u Triu 1787. Bio je filolog i etnograf. U srpsku knjievnost uveo je narodni jezik, irilicu i fonetski pravopis. Umro je 1864. u Beu. 4.Nakon dva srpska ustanka Srbija je 30-ih godina 19. st. dobila autonomiju u okviru Turskog Carstva. Nakon svrgavanja Obrenovia 1842. na kneevski prijesto dolazi Aleksandar Karadordevi. U vrijeme njegove vladavine Ilija Garaanin (1812-1874) postaje ministar unutarnjih poslova 22 u kojemu je zacrtan osnovni cilj vanjske politike Srbije: proirenje srpske drave. Garaaninovo je Naertanije tajni dokument za kojega je javnost saznala tek 1906. Osnovni tekst spisa potjee iz pera Ceha Frantieka Zacha, koji je za poljsku emigraciju radio u Beogradu na usmjeravanju srpske politike koja je trebala Srbiju pretvoriti u stijegonou snane junoslavenske drave. Tako bi se u budunosti sprijeilo irenje ruskog i austrijskog utjecaja na Balkanu na prostoru Turskog Carstva. Zach je svom tekstu dao naslov Plan, a taj je tekst posluio Garaaninu kao predloak za Program spoljanje i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine, skraeno nazvan Naertanije. Garaanin, kao i Zach, kree od istog polazita: nova Srbija mora biti nastavlja srednjovjekovnog Duanova Carstva. No, dok Zach srpsku dravnu ideju smatra uporitem za okupljanje Junih Slavena, Garaanin preinaava Zachovu formulaciju i srpsku dravnu ideju pretvara u uporite srpske

dominacije na Balkanu.5 Zach ide za tim da velika Srbija ivi u slozi sa irim slavenskim svijetom, a Garaanin stvara strogo srpsku koncepciju i zaobilazi druge slavenske narode. Zach uoava da June Slavene ine srodni narodi, a za Garaanina postoji zajednica jedinstvenog srpskog naroda dviju religija (muslimane ne spominje). Zach u svom Planu izraava uvjerenje da e Tursko Carstvo izgubiti vlast na Balkanu. IIija Garaanin slijedi to predvianje i usmjerava se prema turskoj batini. Mada rauna i s podrujem Junih Slavena u Austriji, on u prvoj etapi ne eli pogoravati odnose s njom. No, predvidio je scenarij za ostvarenje svojih dugoronih planova i predvida razliite postupke pod krinkom brige za oslobodenje i ujedinjenje srpstva. 5 Kako je Garaanin preinaavao Zachove misli vidi se iz usporedbe njihovih tekstova. Tako npr. Zach u svom Planu pie O sredstvima kojima bi se sjedinjenje sviju junih Slavena izdjestvovati moglo, a Gara.fianin tu reenicu ispisuje: O sredstvima kojima bi se cjelj srbska posti6 mogla. I tako redom )une Slavene zamjenjuje Srbima. - Usp. dr. Mirko Valenti, Prva programska formulacija velikosrpske ideje, u knjizi Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1991, str. 41-64. 23 Spis IIije Garaanina Naertanije imao je izuzetno velik utjecaj na budua pokoljenja srpskih politiara i dravnika. Srpska politika se neprestano inspirirala Garaaninovim spisom sve do naih dana. Tako je nasuprot programu jugoslavenskog ujedinjenja na osnovi ravnopravnosti udruenih naroda, u Srbiji formuliran posve drugaiji program kao njegova negacija. Dakako da e se to odraziti na budua zbivanja i uroditi tekim sueljavanjima i sukobima. Garaanin je zacrtao srpsku politiku prisvajanja novih podruja i njihova uklapanja u srpsku dravu. Imperijalnost postaje temelj dugorone srpske politike, pa se Garaaninove ideje iskazuju kao izraz srpskih ekspanzionistikih tenji koje ne uzimaju u obzir postojanje drugih junoslavenskih naroda injihove nacionalne interese. Nacionalna ideologija Ante Starevia i Eugena Kvaternika Jezini ovinizam Vuka Stefanovia Karadia s neospornim biljegom srpske integralne ideologije izazvao je reakciju na hrvatskoj strani. Velikosrpskoj ideji estoko se oduprla hrvatska nacionalna ideja Ante Starevia i Eugena Kvatemika 6 Starevi se u mladosti priklonio koncepcijama iliraca. Medutim kada je Vuk objavio svoju knjigu Kovei za istoriju jezika i obiaja Srba sva tri zakona s podnaslovom Srbi svi i svuda, izjednaujui srpski narod sa svim tokavcima, Starevi je odluno reagirao osporavajui tu tvrdnju. Porekao je Srbima nacionalnu posebnost, a njihovo ime proglasio identinim s latinskim pojmom servus

ivot koji ima bezvremensko znaenje. Hrvatska drava na temelju svog povijesnog prava i kontinuiteta hrvatske dravnosti moe biti u svezi s Austrijom i Ugarskom samo preko osobe zajed-nikog kralja (personalna unija). Starevieva integralistika razmiljanja i Kvatemikova tumaenja hrvatskog dravnog prava postala su temeljem programa Stranke prava (osnovane 1861.). U svojim istupanjima Starevi se s jednakom estinom obarao na austroslavizam i na Strossmayemvo jugoslavenstvo. Zajedno s Kvatemikom Starevi je formulirao hrvatsku nacionalnu ideologiju, s osloncem na hrvatsku dravnost i hrvatsko dravno pravo. No, valja imati u vidu da je pojmom dravnog prava Hrvata< Starevi obuhvatio i druge junoslavenske zemlje, od Koruke do Soluna. Svojom hrvatskom nacionalnom orijentacijom i aktualnosu programa svoje stranke Starevi i Kvatemik su okupili brojne pristae. Njihov broj je neprestano rastao, pa se osamdesetih godina 19. st. pravatvo postupno razvilo u radikalan nacionalni i demokratski pokret, razrastajui se u konkretnim prilikama novih opasnosti za Hrvatsku (osobito u doba banovanja Khuena Hedervaryija). Hrvatska dravnost postat e kasnije temelj i nadahnue drugih hrvatskih politikih formacija i izvorite njihovih programa. 26 RAD NA STVARANJU JUGOSLAVENSKE DRAVE Organiziranje Jugoslavenskog odbora Misao o oslobodenju junoslavenskih naroda od austrou-garske vlasti i njihovu povezivanju sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedniku dravu bila je poetkom 20. st. medu Hrvatima, Slo- vencima i Srbima u Habsburkoj Monarhiji prilino rasprostranjena. Sve zaotrenija medunarodna situacija nagovijetala je veliki obraun izmedu suprotstavljenih tabora - sila Antante i Centralnih sila - 7 to je otvaralo mogunost za realizaciju te tenje. Mnogi politiari jugoslavenske orijentacije bili su svjesni injenice da je u tom razraunavanju neizbjean sukob izmedu AustroUgarske i Srbije, te da e rat izazvati progone, hapenja i internacije onih koji su se u prethodnom razdoblju izjanjavali u jugoslavenskom duhu. Ve potkraj 1913. dr. Ante Trumbi, prvak Hrvatske stranke prava iz Dalmacije i zastupnik u Dalmatinskom saboru, dr. Josip Smodlaka, prvak Napredne stranke Dalmacije, te dr. Nikola Sto janovi i Atanasije ola, srpski politiari iz Bosne i Hercegovine, na sastanku u Splitu zakljuili su da za sluaj rata izmedu Austro-Ugarske i Srbije vei broj predstavnika Hrvata i Srba u Monarhiji treba otii u inozemstvo, kako bi poveli politiku akciju za oslobodenje i ujedinjenje svih Junih Slavena. Drei se tih zakljuaka, Trumbi je odmah nakon izbijanja prvog svjetskog rata (zapoeo 28. srpnja 1914.) preao u Italiju, koja je tada jo bila neutralna. Zemlju je napustio i Frano Supilo, koji je ivio i djelovao u Rijeci, a u Europi je bio poznat iz vremena Friedjungova procesa.8 Njima su se prikljuili jo neki javni djelatnici iz Dalmacije i dr. Hinko Iiinkovi iz Zagreba. Hrvatski su se emigranti Antanta ili Trojni sporazum bio je savez Velike Britanije, Francuske i Rusije formiran nasuprot supamikom bloku Njemake, Austro-Ugarske i Italije, nazvanom Trojni savez ili Centralne sile. 27 najprije okupili u Veneciji, zatim su preli u Firenzu, a odatle u Rim, gdje se ve nalazio kipar Ivan Metovi. Ne znajui jo nita o tajnim pregovorima sila Antante s Italijom o njenom ulasku u rat g Trumbi, Supilo i Metrovi bili su zabrinuti zbog pisanja talijanskih listova o neoslobodenim teritorijima na istonoj jadranskoj obali i pravu Italije na Istru, Trst, Rijeku, Zadar i Dalmaciju. Zbog toga su potkraj rujna 1914. posjetili francuskog, engleskog i ruskog ambasadora u Rimu. To je bio prvi diplomatski korak emigracije, a cilj mu je bio da obavijesti sile Antante o slavenskom karakteru krajeva na koje Italija pretendira i da se tako sprijei njihovo dodjeljivanje Italiji. Tom su prilikom prenijeli saveznicima i tenju Hrvata, Slovenaca i Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji da se oslobode tudinske vlasti i ujedine sa Srbijom i Crnom Gorom. Reakcija saveznikih diplomata na izlaganja trojice hrvatskih emigranata bila je hladna i rezervirana. S neto vie pozomosti doekao ih je samo ruski ambasador, ali je i on bio suzdran. Medutim, za vrijeme tih posjeta emigranti su saznali da se razmatra mogunost autonomne ili slobodne hrvatske i slovenske drave nasuprot Srbiji.10 Takva razmatranja bila su u suprotnosti s njihovim politikim ciljem - stvaranjem zajednike jugoslavenske drave. Tada se pojavila inicijativa za osnivanje odbora emigranata iz Austro-Ugarske, koji bi poradio na jugoslavenskom ujedinjenju. Smatrali su da je to potrebno kako zbog Antante, tako i zbog Srbije. Srbiju je trebalo potaknuti da se aktivira u borbi za oslobodenje svih junoslavenskih krajeva (a ne samo onih u kojima ima srpskog ivlja), te da se tako iz Antantinih pla- 8.Friedjung, beki profesor povijesti, krivotvorenim dokumentima je dokazivao da Hrvatsko-srpska koalicija i Supilo primaju novac iz Srbije i rade na ruenju Monarhije. Koalicija je tuila Friedjunga zbog klevete i tijekom sudskog procesa dokazala da su dokumenti falsifikat.

9 Nakon napada Austro-Ugarske na Srbiju Njemaka se odmah pridruila svojoj saveznici, dok je Italija proglasila neutralnost i zapoela cjenkanje s oba tabora za stupanje u rat. - Uspr. Dragovan epi, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914 - 1918, Zagreb 1970, str. 12-17. 10 Isto 28 nova odstrani ideja o autonomnoj ili pak slobodnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Predsjednik srpske vlade Nikola Pai podrao je inicijadvu za osnivanje odbora emigranata, ali takvog koji e formalno biti samostalan, a stvarno raditi za ostvarenje politikih ciljeva srpske vlade. Naime, obavijeten o okupljanju hrvatskih emigranata, Pai je procijenio da njihovo istupanje moe koristiti srpskoj politici. Njihovo propagiranje ideje ujedinjenja Hrvata, Slovenaca i Srba iz Habsburke Monarhije sa Srbijom moe samo pomoi planu irenja Srbije. Budua drava - smatrao je - mora izrasti iz Srbije i nastaviti srpski suverenitet, a Hrvati i Slovenci imaju se stopiti sa Srbima u jedan narod. Odbor, kako ga je Pai zamiljao, trebao je organizirati propagandnu akciju u sporazumu sa srpskom vladom i u skladu s njenom politikom, dok bi javnonastupao u ime Hrvata, Slovenaca i Srba iz Monarhije. Taj je prijedlog bio predoen Trumbiu i Supilu u Rimu i oni su odmah uoili da se na pitanje ujedinjenja s hrvatske i srpske strane ne gleda jednako. Stekli su dojam da Srbi na ujedinjenje gledaju kao na oslobodenje zapadnih krajeva, tonije, kao na osvajanje novih podruja. A tako stvorena jugoslavenska drava ne bi bila ono to su zamiljali emigranti. Ipak, njihova suradnja sa srpskom vladom bila je nuna, jer je ujedinjenje imalo vee izglede ako se za njega bori i Srbija koja je saveznica sila Antante. S druge strane, i Srbija je trebala emigrante, jer je njihovo istupanje davalo argumente za nunost ruenja Dvojne Monarhije, to je opet bila sigurna pretpostavka za irenje srpske drave. Zbog toga su i jedna i druga strana nastojale osigurati suradnju, iako su - osobito emigranti-bili svjesni tekoa koje im u toj suradnji predstoje. Kako su do tada iz zemlje otili uglavnom hrvatski politiari iz Dalmacije, Trumbi je inzistirao da se Odbor ne osniva dok u emigraciju ne dodu i predstavnici Banske Hrvatske, Istre i Slovenije. Tako je osnivanje emigrantske organizacije bilo odgodeno. No, neke su okolnosti ipak potaknule Trumbia da poradi na skorijem osnivanju odbora. Ponajprije, iz Bea su stigle vijesti o planovima za reorganizaciju Habsburke Monarhije u duhu trijalizma. Takoder, predsjednik ugarske vlade Lstvan Tisza u jednoj je svojoj izjavi hvalio hrabrost hrvatskih vojnika na ratitima, to je asociralo na vjernost i odanost hrvatskog naroda Monarhiji. 29 Zbog toga su emigranti objavili izjavu u kojoj su istakli da rat koji se vodi nije ni hrvatski ni slovenski, nego madarski i austrijski. Potpisali su se kao Hrvatski odbor, iako formalno takav odbor nije bio ustrojen. U meduvremenu na zasjedanju Narodne skuptine Srbije u Niu (7.XIL1914.) srpska je vlada podnijela Deklaraciju o ratnim ciljevima Srbije u kojoj se izjasnila za oslobodenje i ujedinjenje sve nae neslobodne brae Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu su izjaw emigranti protumaili kao spremnost Srbije da se zaloi za stvar ujedinjenja. Trumbi je u pismu Supilu, dodue, primijetio ~>da je izjava openita, jer se ne kae koje su to zemlje, ali je ipak ocijenio da je slubena Srbija usvojila nae aspiracije. Ubrzo se pokazalo da je ta Trumbieva ocjena bila netona. Dok su se obavljale pripreme za osnivanje Jugoslavenskog odbora, zavreno je opredjeljivanje Italije, i to na nepovoljan nain za emigrante. Pregovori koje je Antanta vodila s Italijom okonani su potpisivanjem tajnog Londonskog ugovora, 26. travnja 1915. Tim su ugovorom sile Antante Italiji za stupanje u rat na njihovoj strani obeale: dio slovenskih zemalja, Istru, sjevernu Dalmaciju sa Zadrom i ibenikom, gotovo sve otoke, a u Albaniji dio teritorija s lukom Valonom. Londonski ugovor je sadravao i posebne kauzule o teritorijima na Jadranu koji imaju pripasti Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj, pa se tako u tom medusaveznikom sporazumu iskljuuje ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u zajedniku dravu. Potpisivanje Londonskog ugovora nisu mogli sprijeiti apeli emigranata u kojima su upozoravali na etniki sastav stanovnitva u krajevima koji su zagarantirani Italiji. Za sile Antante u tom je momentu odluujui argument bilo jaanje vojnog potencijala svog tabora. Emigranti, koji su u meduvremenu iz Rima stigli u Pariz, okupili su se 30. travnja 1915. u hotelu Madisson i osnovali Jugoslavenski odbor. Za predsjednika Odbora izabran je Ante Trumbi. On je nakon izbora izjavio da treba objaviti kako Jugoslavenski odbor predstavlja junoslavenske zemlje u Austro-Ugarskoj Monarhiji i da je njegov cilj oslobodenje tih zemalja od Austro-Ugarske i ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gororn. lanovi Odbora ve su znali za Londonski ugovor, po kojemu se Istra i sjevema Dalmacija predaju Italiji, a obala juno od Neretve ostavlja za Srbiju i Crnu Goru. Odlueno je da e sjedite Jugoslavenskog odbora biti u Londonu, gdje je tada bilo sredite saveznike diplomacije. Zapreke ostvarenju programa Jugoslavenskog odbora

Za stvaranje jugoslavenske drave, kako je to u svom programu zacrtao Jugoslavenski odbor, od odluujueg je znaenja bila sudbina Austro-Ugarske Monarhije. Naime, za oslobodenje Junih Slavena, koji su se trebali povezati sa Srbijom i Cmom Gorom, osnovna pretpostavka je bila ruenje Monarhije. Tek tada bi se junoslavenske zemlje u Monarhiji - oslobodene tudinske vlasti - mogle ukljuiti u novu dravu: 32 Medutim, budunost Austro-Ugarske ovisila je o stavu sila Antante, a taj na poetku rata nije predvidao razbijanje, nego samo njezino teritorijalno smanjenje. Za Veliku je Britaniju najopasnija bila Njemaka, koja je svojim naglim usponom potkraj 19. i poetkom 20. st. ugroavala njen imperij i ravnoteu snaga na europskom kontinentu. Svjetski je rat taj uspon trebao zaustaviti i u budunosti sprijeiti jaanje njemake sile u samom sreditu Europe. Zato Velika Britanija ne eli likvidaciju Austro-Ugarske Monarhije, kojoj nakon rata namjenjuje ulogu drave koja e odravati ravnoteu s Njemakom i koja e biti bedem eventualnom njemakom prodoru u Podunavlje i dalje prema jugoistoku Europe. Francuskoj, koja je neposredno graniila s Njemakom, podjednako je bilo u interesu ograniavanje njemakog uspona i njeno teritorijalno smanjenje (vraanje Francuskoj dviju pokrajina - Alzace i Loraine - koje joj je Njemaka otela 1871.). U kontekstu te francuske politike odravanje Austro-Ugarske kao initelja ravnotee snaga u Europi bilo je poeljno. Zbog njemake opasnosti, opstanak Austro-Ugarske podravala je i Rusija, iako joj je od tri saveznike sile bila najmanje sklona zbog rivalstva na Balkanu. U buduem ureenju Europe Rusija je predvidala pre-tvaranje Austro-Ugarske u trojnu monarhiju sastavljenu od Carevine Austrije, Kraljevine eke i Kraljevine Ugarske. Pri tome bi se zadovoljili zahtjevi Srbije, kojoj bi se prikljuile Bosna i Hercegovina i dio Dalmacije. Rusija nije vjerovala u mogunost ujedinjenja Junih Slavena, pa je bila spremna Srbiji priznati lijepu odtetu i izlaz na more~< na raun austrougarskog dravnog teritorija.11 Zato je i pristala da se Londonskim ugovorom obala juno od Neretve ostavi za Srbiju i Cmu Goru. Kako je za sile Antante Austro-Ugarska bila glavni initelj europske ravnotee, njezino rasformiranje nije ulo u ratne planove i ciljeve saveznikih drava. Ni Italija, koja se naknadno prikljuila Antanti, nije svoje pretenzije na istonu jadransku obalu vezivala za ruenje Austro-Ugarske Monarhije. Potpisujui Londonski ugovor, sve etiri drave potpisnice opredijelile su se za njeno teritorijalno smanjenje, a ne za rasformiranje. Dakako, 11 Isto, str. 29-53. 33 takav stav Antante prema Austro-Ugarskoj razoaravajue je djelovao na emigrante okupljene u Jugoslavenskom odboru. Medutim, savezniko ignoriranje tenji emigranata i olako garantiranje dijelova istone jadranske obale Italiji nije proizlazilo samo iz nedovoljnog poznavanja problema Junih Slavena, nego i iz injenice da je teritorij Londonskim ugovorom obean Italiji za saveznike prvenstveno bio teritorij neprijateljske Austro-Ugarske.12 Saveznici su bili spremni i na kompenzacije Srbiji na podruju zemalja pod austrougarskom vlau, ali bi pri tome dio junoslavenskih zemalja ostao i dalje u Monarhiji. Zato su lanavi Jugoslavenskog odbora neumorno radili na uvjeravanju saveznikih drava o potrebi unitenja Austro-Ugarske. U tome se naroito isticao Frano Supilo. Ulaui velike napore u tom smjeru, lanovima Odbora je teko padala spoznaja da i Srbija, od koje su oekivali najvie razumijevanja, pomoi i skladnog zajed-nikog rada za ostvarenje jugoslavenskog ujedinjenja, pretpostavlja svoje uske interese ideji zajednike drave. Kad je izbio rat, glavna briga srpske vlade bila je kako obraniti slobodu i nezavisnost zemalje. Prve izjave srpske vlade i regenta Aleksandra govore samo o obrani domovine. No uskoro je srpska vlada poela raspravljati i o ratnim ciljevima Srbije, odnosno o teritorijima koje e Srbija traiti u sluaju pobjede. Na to su je navodile i same sile Antante koje su s Rumunjskom, Bugarskom i Grkom poele pregovarati o ulasku u rat protiv Centralnih sila, obeavajui im teritorijalne naknade, a te su dijelom pogadale i srpske interese (nudenje Bugarskoj ustupaka u Makedoniji, i to dijelova koje je od balkanskih ratova drala 12.Dravnici sila Antante promijenili su svoj stav prema Austro-Ugarskoj tek u ljeto 1918. godine. Tada su se odluili za njeno rasformiranje zbog nove, boljevike opasnosti nakon Oktobarske revolucije. Nezadovoljstvo potlaenih naroda u Austro-Ugarskoj prualo je povoljnu podlogu za irenje reoolucije, pa je trebalo zadovoljiti njihove nacionalne tenje kako bi se sprijeila opasnost irenja revolucije prema Zapadu. 34 35 Srbija13). Tada poinje pripremanje konkretnog programa stvaranja velike Srbije.

Pai je izdao nalog da treba odmah zapoeti s radom u smislu velikosrpskom i onemoguiti svaku akciju koja bi sprijeila ujedinjenje srpskog naroda. Pai ima dva rjeenja. Jedno predvida ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu dravu, ali da se to ujedinjenje pmvede pod srpskim vodstvom, to bi Srbima osiguralo dominaciju u toj dravi. To je pravi smisao i Nike deklaracije, kao i Paieva zalaganja za osnivanje odbora emigranata, koji bi trebao djelovati pod okriljem srpske vlade. No, nasuprot tom velikom rjeenju, Pai i srpska vlada imaju i drugo, malo rjeenje, koje se ograniava na ujedinjenje samo srpskog naroda i stvaranje velike Srbije u koju bi bile ukljuene Crna Gora, Bosna i Hercegovina, dijelovi Hrvatske (Slavonija i juni dio Dalmacije) te Vojvodina. To su krajevi u kojima ima srpskog stanovnitva. Kako sile Antante u to vrijeme nemaju namjeru ruiti Austro-Ugarsku, vee izglede za ostvarenje Pai je vidio u malom rjeenju. Ipak, za svaki sluaj, ako se prilike promijene, on vodi rauna i o velikom rjeenju, koje predvida stvaranje jugoslavenske drave pod srpskim vodstvom. Mjesto da dade podrku Jugoslavenskom odboru, srpska je vlada svojom politikom koila rad Odbora. Ona nije htjela prihvatiti Jugoslavenski odbor kao predstavnika Junih Slavena iz Monarhije, ve ga je podupirala samo toliko koliko je to odgovaralo njezinoj politici. Pai nije elio s Jugoslavenskim odborom dijeliti pravo na samostalna odluivanje o vanjskoj politici, pa je od Odbora strogo krio svoja dogovaranja s dravnicimaAntante. 13 Balkanski ratovi su vodeni 1912. i 1913. godine. U prvom ratu Balkanski savez (inile su ga Srbija, Cma Gora, Bugarska i Grka) porazio je Tursku, pa se ona morala odrei vlasti na itavom Balkanskom poluotoku osim podruja oko Carigrada. No, uskoro je zbog podjele oslobodenog prostora (Makedonija) izmedu balkanskih saveznika izbio drugi balkanski rat. Bugarska je napa- la Srbiju uz koju su odmah stale Cma Gora i Grka, a uskoro i Rumunjska iTurska. Opkoljena sa svih strana Bugarska je zatraila mir, koji je sklopljen u Bukuretu 1913. Tim su mirom podijeljena spoma podruja Makedonije izmedu Srbije, Grke i Bugarske, Turska je proirila granice do Drinopolja i ri- jeke Marice, a Rumunjska je Bugarskoj oduzela juinu Dobrudu. 36 37 U ljetu 1915. britanski ministar vanjskih poslova Grey izradio je nacrt po kojemu je predvideno da se Srbiji obea Bosna i Hercegovina, Slavonija, Baka i jadranska obala od rta Ploe do juno od Cavtata.Odluka o Hrvatskoj odgodila bi se do konferencije mira, anjeni dijelovi koji nisu obeani Srbiji, oito bi se uvali zakombinacije s Ugarskom. Poslanici Velike Britanije, Francuske i Rusije predali su Paiu 11. kolovoza 1915. zajedniku izjavu o kompezacijama Srbiji, koja se zasnivala na Greyevu nacrtu. Doznavi da savezniki prijedlogide za komadanjem hrvatskog (i ostalog junoslavenskog) teritorija, Supilo i Trumbi upozorili su Paia na tetnost takva aranmana.14 Pai nije nita odgovorio, oito smatrajui da u postojeoj situaciji ujedinjenje Junih Slavena nema izgleda, ve da raspoloenje saveznika ide u prilog njegovoj koncepciji velike Srbije predvidenoj malim rjeenjem, Od lanova Jugoslavenskog odbora svu dubinu koja dijeli zamisli emigranata i srpske vlade prvi je spoznao Supilo. Razlike u gleditima o ujedinjenju i buduem uredenju zajednike drave Supilo je uoio jo u sijenju 1915. kada je boravio u Niu i razgovarao s Paiem i dr. Lazom Markoviem, bliskim Paievim suradnikom. Supilo se zalagao za federativno uredenje zajednike drave, to srpski elnici nisu prihvaali. Ti su razgovori uvjerili Supila da Srbija nastoji osigurati ujedinjenje srpskog na 14 Kad je Supilo saznao za taj nacrt, o svojim je saznanjima obavijestio Trumbifa. Takoder je to javio i PaSiu protestiraju6 protiv ~kasapljenja Hrvatske. No Pai na taj protest ruje reagirao 38 naroda bez obzira na ostale June Slavene u Habsburkoj Monarhiji. Greyev nacrt i izjava o kompenzacijama potvrdivali su njegova ranija saznanja, pa ga je plan o komadanju Hrvatske poticao na nove korake kako bi to sprijeio. On neumorno kontaktira sa saveznikim dravnicima i politiarima, a potkraj rujna 1915. upuuje britanskom ministru Greyu promemoriju u kojoj detaljno objanjava potrebu stvaranja jugoslavenske drave. Vojni poraz Srbije potkraj 1915. i prijelaz njenog dvora, vlade i Skuptine na Krf nije smanjio napetosti izmedu Jugoslavenskog odbora i Paieve vlade. Nain ujedinjenja u zajedniku dravu i njeno unutamje uredenje ostali su i dalje nerijeeni problemi. Supilo je nazirao veliku opasnost za buduu dravu (bude li do nje dolo), ako se ne rijei pitanje uredenja prije njezina nastanka. Njegovi stavovi i upozorenja, medutim, nisu nailazili na razumijevanje. Mnogi su lanovi Odbora smatrali da u to vrijeme nije oportuno pokretati pitanje ureenja drave, kad Srbija jo nije prihvatila ni njeno osnivanje. Za njih je najvanije u tom trenutku bilo pridobivanje Srbije za stvaranje zajednike drave, u kojoj su gledali jedini izlaz za budunost junoslavenskih naroda u Monarhiji. Supilo je i dalje ustrajao u svom stajalitu, nato ga je poticala

tragina vizija budunosti Hrvatske, posebno nakon Paieve izjave o priznavanju talijanske prevlasti na Jadranskom moru i potrebi uskladivanja srpskih i talijanskih interesa. Sve ee je postavljao hrvatsko pitanje kao alternativno jugoslavenskom. Dolazio je do zakljuka da Jugoslavenski odbor ne zauzima dovoljno odluan stav prema srpskoj vladi kad je rije o Hrvatskoj i Hrvatima. une rasprave u Jugoslavenskom odboru na kraju su dovele do Supilova istupanja iz Odbora (poetkom lipnja 1916.). Supilo je i dalje ostao zagovornik stvaranja jugoslavenske drave, ali je svoje djelovanje nastavio potpuno slobadan, nesputan bilo kakvim obzirima. Tajni Londonski ugovor nametnuo je Jugoslavenskom udboru jo jedan teak zadatak - pobijanje talijanskih aspiracija na hrvatsku obalu i dio slovenskog ozemlja. I taj je dokument 39 potvrdivao da sile Antante ne namjeravaju rasformirati Dvojnu Monarhiju, ve samo odsjecanjem njenih rubnih dijelova zadovoljiti aspiracije svojih saveznika. Svibanjska i Krfska deklaracija Potkraj svibnja 1917. u Beu je zasjedalo Carevinsko vijee (parlament austrijskog dijela Monarhije). U Vijeu su bili i zastupnici iz Slovenije, Istre i Dalmacije - zemalja koje su bile u austrijskoj polovici drave. Oni su osnovali Jugoslavenski klub, kojemu je predsjednikom bio dr. Anton Koroec, a potpredsjednik dr. Matko Laginja.l5 Na zasjedanju Carevinskog vijea 30. svibnja 1917. u ime Jugoslavenskog kluba Koroec je proitao deklaraciju kojom se trai ujedinjenje svih zemalja Monarhije u kajima ive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno samostalno dravno tijelo pod ezlom habsburko-lotarinke dinastije. Ta je deklaracija poznata pod nazivom Svibanjska deklaracija i njome su se narodni zastupnici iz junoslavenskih zemalja u austrijskom dijelu drave u najviem predstavnikom tijelu izjasnili za ostanak Junih Slavena u Habsburkoj Monarhiji, to nije bilo u skladu s pmgramom Jugoslavenskog odbora. Zato je Svibanjska deklaracija izazvala veliko nezadovoljstvo u redovima emigranata. Kako Jugoslavenski odbor nije bio izabrano predstavniko tijelo, vano je pitanje bilo: ima li njegov program o stvaranju jugoslavenske drave izvan Monarhije podrku domovinskih politiara. A oni - makar su predstavljali samo dio junoslavenskih zemalja u Monarhiji - svojom su se javnom izjavom u Carevinskom vijeu izjasnili za rjeenje suprotno programu Odbora. To je bio udarac njegovu radu, posebice tvrdnji koju je Odbor iznosio silama Antante o tenji junoslavenskih naroda za oslo-bodenjem od austrijske vlasti. 15 Klub su sainjavala 33 narodna zastupnika: 18 slovenskih klerikalaca 2 slovenska liberala, 2 istarska hrvatska narodna ~slogaa, 4 dalmatinska pravaa i 7 dalmatinskih liberala. 40 Medutim, bez obzira na sadrdaj, koji je uistinu dezavuirao Jugoslavenski odbor, Svibanjska je deklaracija imala znaajnu ulogu u politikom ivotu Junih Slavena u Monarhiji. Deklaracija je potaknula politika gibanja na jugu Monarhije upravo u trenutku kada je svjetski rat ulazio u zavrnicu. Rasprave o budunosti juinoslavenskih zemalja pod austro-ugarskom vlau poslije Svibanjske deklaracije (u drugoj polovici 1917.) znatno su intenzivnije, osobito kada su u zemlju stigle i vijesti o dogovoru Jugoslavenskog odbora i srpske vlade. Kako je i zato dolo do dogovora dviju do tada suprotstavljenih strana? Opa situacija u prvim mjesecima 1917. poela se viestruko mijenjati i objektivno je za Srbiju bila nepovoljna. U Rusiji (zatitnici Srbije) veljaka je revolucija uklonila cara s vlasti, a nova privremena vlada, zaokupljena unutarnjim tekoama, nije mogla Srbiji pruati podrku kakvu joj je davao caristiki reim. I ulazak u rat SAD (poetkom travnja 1917.) mogao je imati reperkusije na budunost junoslavenskih zemalja. Naime, SAD nisu bile potpisnice Londonskog ugovora, po kojemu je juni dio Dalmacije trebao pripasti Srbiji. Neizvjesna je bila i sudbina solunske fronte. Tekoe za srpsku vladu nastale su i gubljenjem ugleda srpske dinastije u vezi sa Solunskim procesom.16 Sve je to prisiljavalo Paia da razgovara s predstavnicima Jugoslavenskog odbora, kako bi osigurao svoje pozicije u sluaju da do kraja rata kod saveznika prevlada jugoslavensko rjeenje. Dogovor s Jugoslavenskim odborom u tako nepovoljnoj situaciji mogao je pomoi srpskoj vladi da vrati poljuljani ugled i donekle uvrsti svoj medunarodni poloaj. Zato je poetkom svibnja 1917. Pai uputio poziv Trumbiu da s etiri lana Jugoslavenskog odbora dode na otok Krf radi dogovora o svim pitanjima. Trumbi i Jugoslavenski odbor imali su razloga da prihvate Paiev poziv. Projekt o stvaranju zajednike drave, kako ga je zamislio Odbor, Srbija do tada nije prihvaala, a postojao je i stalan strah od nagodbe talijanske i srpske vlade, to bi onemoguilo 16 Sudenje u Solunu grupi oficira iz tajne organizacije >>Ujedinjenje ili smrt i pogubljenje njezina vode Dragutina Diatitrijevia-Apisa. Oficiri su bili optueni za navodno pripremanje atentata na regenta Aleksandra.

41 jugoslavensku dravu i posebno pogodilo Hrvatsku. Politika ve likih sila, naroito u vezi s Austro-Ugarskom, zabrinjavala je lanove Jugoslavenskog odbora. Brige su im zadavali i dogadaji u Monarhiji (smjena na carskom prijestolju i pokuaji mladoga cara Karla da izvue zemlju iz unutamje krize i reorganizira Monarhije u smislu zadovoljavanja tenji slavenskog dijela stanovnitva). Eventualni dogovor sa srpskom vladom utro bi put za iznoenje jugoslavenskog pitanja pred Europu jae nego do tada. Osim toga, razgovori su otvarali mogunost da se sa srpskom stranom raspravi i pitanje unutarnjeg uredenja nove drave, a to je ono pitanje koje je Trumbi prije - suprotstavljajui se Supilu - odbijao. Naime, tada (u proljee 1917.) situacija je bila drugaija, a inicijativa za razgovore dolazila je od Srbije. Pai je traio raspravu o svim pitanjima, pa se u toj najavi moglo nai i uredenje drave. Neposredni sporazum Jugoslavenskog odbora i srpske vlade i eventualno objavljivanje zajednike deklaracije moglo je poduprijeti program emigranata i demantirati nepomirljivost interesa Srbije s interesima ostalih Junih Slavena, najvie s interesima Hrvata. Pri tome valja uoiti da je Paiev po-loaj ipak bio utoliko povoljniji, to obnova same Srbije u saveznikim planovima nikada nije dolazila u pitanje. Konferencija na Krfu trajala je od 15. lipnja do 20. srpnja 1917. lntenzivne rasprave, s mnogo dramatinih trenutaka, dugo nisu obeavale povoljan ishod susreta. Raspravljalo se o raznim pitanjima (naziv drave, dinastija, pismo, vjerske zajednice i dr.), a najvie sjednica bilo je posveeno pitanju uredenja drave, u kojemu su se dvije delegacije temeljito razilazile. Mogua su bila dva modela: federalistiki i centralistiki. Trumbi se zalagao za jedinstvo drave prema vanjskom svijetu, ali za vei stupanj autonomije dijelova budue drave. Srpska je strana u novoj dravi traila centralistiko uredenje, koje bi joj omoguilo hegemoniju. Pai je objanjavao da federalizam nije mogu, jer je u Srba jako razvijen nacionalni osjeaj i ne bi pristali da se svi Srbi ne ujedine, a federativni sustav im to ne bi omoguio. Poto su se sloili o stvaranju zajednike drave i u mnogim drugim pitanjima, zakljueno je da e o uredenju budue drave odluiti Ustavotvoma skuptina nakon ujedinjenja kvalificiranom veinom. Tekst dogovora, nazvan Krfska deklaracija potpisali su Pai i Trumbi. Uspjenom zavretku konferencije znatno je 42 43 pridonio Trumbi. Pristajui na odgodu dogovora o uredenju drave, on se koncentrirao na dva za njega osnovna cilja: prvo, da srpska strana pristane na stvaranje zajednike drave i odbaci etapno ujedinjavanje, i drugo, da Srbija, s pozivanjem na potpisanu deklaraciju, zatrai od saveznika da stvaranje jugoslavenske drave ukljue u svoje ratne ciljeve. Po svom sadraju Krfska je deklaracija bila kompromis. Ipak, Jugoslavenski ju je odbor smatrao vanim dokumentom kojim ostvaruje svoj program. Smatrao je da tom deklaracijom Pai, zapravo, odstupa od svog malog rjeenja, tj. od stvaranja velike Srbije. No, srpska je strana odmah razglasila da je to samo manifestacijski akt. Pai se nije povlaio s crte velikosrpske politike, a sama deklaracija mu je ostavljala dovoljno prostora da se i u jugoslavenskoj dravi na nju vrati.17 Za Krfsku se deklaraciju saznalo i u junoslavenskim zemljama pod austrougarskom vlau (i to preko vicarskih novina). Kako se i u bekim vladajuim krugovima sve vie pozomosti posveivalo rjeenju poloaja potlaenih naroda, stvarala se politika klima u kojoj je dolazila do izraaja i odredena radikalizacija. Medu politiarima na jugu Monarhije Svibanjska se deklaracija iskazivala kao minimalni, a Krfska kao maksimalni program. Dakako, sve politike snage u zemlji nisu imale isti odnos prema tim deklaracijama, to je poticalo proces diferencijacije, koji e se zaotriti u 1918. Kongres potlaenih naroda Austro-Ugarske Monarhije Nakon zavretka konferencije na Krfu Nikola Pai je priopio sadraj deklaracije predstavnicima saveznikih vlada pri srpskoj vladi. No, saveznici nisu reagirali, to je bio posljedak njihova stajalita prema Austro-Ugarskoj i ujedinjenju Junih 17.Kad je kasnije drava stvorena, prilikom donoenja Ustava zaobidena je odredba Krfske deklaracije o kvaliflciranoj veini, a upravo je ta odredba trebala sprijeiti hegemoniju jednog naroda nad drugima. 44 Slavena. Kada je Pai ubrzo poslije toga posjetio Pariz, London i Rim, uvjerio se da tamonji dravnici ne samo da ne pomiljaju na ruenje Dvojne Monarhije, ve da tee sporazumu s njorn o izlasku iz rata. Zato je Pai odluio da nita ne poduzima na realizaciji Krfske deklaracije, iako se i

dalje povremeno verbalno izjanjavao za oslobodenje sve neslobodne brae. Koncentrirao se na ostvarenje malog rjeenja, tj. ujedinjenje svih Srba u velikoj Srbiji. Paievo preuivanje Krfske deklaracije obnovilo je nepovjerenje Jugoslavenskog odbora, pa je Odbor odluio da sam, neovisno o srpskoj vladi, nastavi borbu za stvaranje jugoslavenske drave. To je bio razlog Trumbieva prihvaanja inicijative o odravanju kongresa potlaenih naroda Austro-Ugarske Monarhije. Ideju o kongresu dali su talijanski politiari izvan slubenih dravnih institucija, a potekla je iz spoznaje da su promijenjene politike okolnosti dovodile u pitanje realizaciju Londonskog ugovora. Mnoge Talijane, kao i srpsku vladu, zabrinjavao je napor Velike Britanije i Francuske da s Austro-Ugarskom zakljue separatni mir, kao i sve vei utjecaj Wilsona, koji je traio potivanje naela nacionalnosti i odbacivao tajne ugovore. Zato su eljeli pokazati da potlaeni narodi Monarhije ne ele ostati u njenim granicama. Rije je bila o Poljacima, esima, Slovacima, Rumunjima i junim Slavenima. Kongres je poeo 8. travnja 1918. u Rimu. U proklamaciji kongresa istie se borba protiv njemakog i austrijskog imperijalizma te se navodi da je u Austro-Ugarskoj potlaeno vie od trideset milijuna Slavena i Latina i da stoga potlaeni narodi Monarhije ustaju protiv nje da bi osigurali slobodu i neovisnost. Na kongresu nije bilo predstavnika talijanske vlade. Za Trumbia, koji je pristao da na njemu sudjeluje, najvaniji je bio zakljuak kongresa o neophodnosti ruenja Austro-Ugarske i pravu potlaenih naroda da formiraju nezavisne drave. to se tie teritorijalnih sporova, prihvaena je da se oni rjeavaju na naelu narodnosti i samoopredjeljenja te da se pri tome moraju uvaavati ivotni interesi svakog naroda. Takav je zakljuak omoguavao pregovore budue jugoslavenske drave (ako se uspostavi) s talijanskom stranom. Za razliku od vlada u Londonu i Parizu, koje su pozdravile zakljuke kongresa (u emu se odraava pro 45 mjena njihova odnosa prema Austro-Ugarskoj), talijanska vlada ih nije podrala. Naime, Italiji vie odgovara oslabljena Habsburka Monarhija, nego njeno rasulo i stvaranje jugoslavenske drave na drugoj strani Jadrana. I dok je Jugoslavenski odbor i dalje radio na stvaranju jugoslavenske drave, odnosi sa srpskom vladom sve su se vie hladili. Nije bila rije o nekakvoj novoj Paievoj politici, nego o nastavku one koje se nikada nije odrekao. Odstupanja koja je ino u fazi potpisivanja Krfske deklaracije pokazala su se kao taktika diktirana politikim trenutkom. Pai, zapravo, nije nikada prihvaao Jugoslavenski odbor kao ravnopravnog partnera srpskoj vladi, to je potvrdivao i novi spor. Kada su saveznici prihvatili ruenje Austro-Ugarske, nametnulo se pitanje tko ima pravo zastupati June Slavene u Monarhiji. Prema Paiu, to je pravo imala Srbija kao ve postojea drava. Tako se Paieva politika jasno iskazivala kao aneksija. Jugoslavenski odbor se opet od poetka smatrao prijateljem i saveznikom Antante i borio se da junoslavenski prostor u Monarhiji nakon zavretka rata ne bude podvrgnut reimu okupacije. Sebe je smatrao predstavnikom naroda na tom prostoru i traio da ga se smatra subjektom, a ne objektom medunarodnog prava. U rujnu 1918. Jugoslavenski odbor i srpska vlada zasebno su uputili saveznicima zahtjev da ih se prizna predstavnicima Junih Slavena u Monarhiji. Trumbi je predlagao Paiu da i srpska vlada prizna takav status Odboru i da zajedniki rade na vanjskopolitikom planu u skladu s Krfskom deklaracijom. No, do kraja rata to pitanje nije bilo rijeeno. Obje su strane zavretak rata doekale optereene nesporazumima, a novonastala situacija potkraj listopada i poetkom studenoga 1918. kao nedgodivo pitanje postavila je ujedinjenje. Slom Dvojne Monarhije. Drava Slovenaca Hrvata i Srba Ve potkraj 1917. i poetkom 1918. - unato vojnim uspjesima Centralnih sila - prilike u Austro-Ugarskoj Monarhiji sve vie su se pogoravale. Osjeao se ratni zamor ne samo u vojsci, 46 nego jo vie u gospodarstvu. Opravdano se nasluivalo da Monarhija nee dugo izdrati. Bijeda stanovnitva bila je sve vea, a nesposobnost vlasti da upravljaju zemljom sve izrazitija. Nezadovoljstvo je posebno raslo u podredenim zemljama na jugu Monarhije. Socijalna gibanja i nezadovoljstvo postupno su zahvaali cijelu dravu, a na poetku 1918. nedisciplina i nemiri zahvatili su i kopnenu vojsku i mornaricu.18 Dezertiranje vojnika i odmetanje u umu (tzv zeleni kader) pojaali su opi rastroj i nestabilnost Monarhije. U takvoj situaciji, a osobito poslije Svibanjske deklaracije, rasla je politika aktivnost ne samo politikih stranaka, nego i raznih organizacija. Sve jae se istie zahtjev za ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba i za stvaranje zajednike drave. U takvom raspoloenju sazrijevala je i misao o povezivanju svih snaga koje prihvaaju takav program i o osnivanju organizacije koja e okupiti predstavnike stranaka i skupina opredijeljenih za zajedniku dravu. Zagreb je tada postao sreditem

18. Pobuna momarice u Boki kotorskoj, ibeniku i Puli, pa pobune u kopnenoj vojsci u Mostaru, apljini, Konjicu i Sinju. - Usp. Bogdan Krizman, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske drave, Zagreb 1977. 47 okupljanja (tzv: nacionalne koncentracije) i politike aktivnosti na Slavenskom Jugu. Veze politiara u zemlji s emigrantskom skupinom okupljenom u Jugoslavenskom odboru bile su prilino slabe.Ipak je Tnunbi uspio (preko vicarske) uputiti u Zagrebporuku da politiari u domovini trebaju prijei s programaSvibanjske na program Krfske deklaracije, a to znai opredijeliti se za stvaranje zajednike drave sa Srbijom izvan Monarhije.Na elu akcije okupljanja bila je Starevieva stranka prava,l9 koja je vrsto zastupala jugoslavenski program i uspostavila veze s Jugoslavenskim klubom i njegovim predsjednikom Korocem. Pribliavanje hrvatskih i slovenskih politiara zasnivalo se na ideji odcjepljenja od Habsburke Monarhije. Organizirana akcija politikog okupljanja zapoela je u sijenju 1918., a 2. i 3. oujka odran je u Zagrebu sastanak stranaka i skupina iz junoslavenskih zemalja Monarhije, na kojemu je prihvaena izjava, nazvana Zagrebaka rezolucija. Potpisnici rezolucije zahtijevaju >>narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima ureenu dravu Slovenaca, Hrvata i Srba. U toj se izjavi ne spominje iezlo habsburko-lotarinke kue ili okvir Monarhije kao u Svibanjskoj deklaraciji, niti se spominje teritorij budue drave, a ne spominje se ni ujedinjenje sa Srbijom i Cmom Gorom. Iz toga se vidi oprez njenih potpisnika u pitanju sjedinjenja junoslavenskih zemalja sa Srbijom, jer je rat jo trajao i otvoreno istupa 19 Starevieva stranka prava izdvajila se iz iste stranke prava (frankovaca) 1909. godine. Za razliku od frankovaca ta je stranka priznavala nacionalnu posebnost Srba u Hrvatskoj i prihvatila jugoslavensku orijentaciju. 48 nje protiv habsburkog okvira moglo je izazvati represiju. No, nespominjanje okvira Monarhije oito je znailo pribliavanje politiara u zemlji konceptu Krfske deklaracije. Posljedice zagrebakog sastanka iskazale su se ve sredinom travnja 1918., kada su politiari sa slavenskog juga na poziv ekog narodnog saveza otili u Prag i sudjelovali na velikom manifestacijskom zboru. U zakljucima zbora isticalo se pravo potlaenih naroda Monarhije na samoodredenje. U delegaciji je bio i Stjepan Radi, koji je upravo u Pragu objavio naputanje austroslavizma i prihvaanje jugoslavenske zajednice kao okvira za rjeenje hrvatskog pitanja, dakako, uz uvjet potivanja ravnopravnosti naroda. Od poetka srpnja 1918. tekao je proces stvaranja regionalnih organizacija s programom jugoslavenskog jedinstva (u Splitu, Suaku, Ljubljani), a poetkom listopada dolo je i do osnivanja Narodnog vijea Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, kao sredinjeg nadstranakog tijela svih Junih Slavena u Monarhiji. Za predsjednika je izabran Anton Koroec, a za prvog potpredsjednika dr. Ante Paveli (stariji, nije identian s ustakim poglavnikom). Mjesto drugog potpredsjednika privremeno je ostalo nepopunjeno: bilo je predvideno za predstavnika Hrvatsko-srpske koalicije. Naime, tada veinska stranka u Hrvatskom saboru - Hrvatsko-srpska koalicija - nije sudjelovala na zagrebakom sastanku. Vodei oportunistiku politiku, Koalicija je ostala izvan procesa nacionalne koncentracije sve do osnivanja Narodnog vijea. Pridruujui se Vijeu, njezin voda Svetozar Pribievi zauzeo je tada (polovicom listopada) mjesto drugog potpredsjednika. Trenutak ulaska Koalicije u zajedniko predstavniko tijelo Junih Slavena u Monarhiji Pribievi je smiljeno odabrao, jer je sudbina Dvojne Monarhije tada ve bila zapeaena. Kako je njegova stranka - Hrvatsko-srpska koalicija - bila najjaa stranka u Hrvatskom saboru, ubrzo je dobila prevagu u Narodnom vijeu, a Pribievi postaje njegova glavna politika figura. Pribievieva politika mo nije se zasnivala samo na brojanoj premoi Koalicije u Vijeu, ve i na osobinama njegove linosti. Formula je njegove politike bila: ostati na vlasti bez obzira na cijenu i na taj nain sauvati poziciju da se odluuje u trenucima zavretka rata. Kad je Pribievi procijenio da je slom Monarhije ve posve blizu, 49 prikljuio se onim snagama koje su mnogo dulje radile na jugoslavenskom okupljanju. Mada je postao drugi potpredsjednik Narodnog vijea, i veina i mo preli su tada u njegove ruke, to je bilo fatalno za budua zbivanja, posebno za Hrvatsku. Narodno je vijee 19. listopada 1918. objavilo da preuzima vodenje narodne politike za sve junoslavenske zemlje u Monarhiji. Deset dana kasnije- 29. listopada 1918. - na sjednici Hrvatskog sabora prihvaen je zakljuak o raskidu svih driavopravnih veza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom i o proglaenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom dravom, koja s ostalim jugoslavenskim zemljama, do tada pod austrougarskom vlau, stupa u zajedniku Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba, kojoj je na elu Narodno vijea Predsjednik Vijea Koroec nije

se tada nalazio u zemlji; prije nekoliko dana otputovao je u vicarsku s namjerom da stupi u vezu s emigrantskom skupinom. Drava Slovenaca, Hrvata i Srba obuhvaala je sve junoslavenske zemlje u bivoj Monarhiji i od svih initelja, koji su sudjelovali u njezinu nastajanju, shvaena je kao provizorij do konanog formiranja jugoslavenske zajednice, tj. do ujedinjenja sa Srbijom i Cmom Gorom. Kako je Koroec bio u inozemstvu, a prvi potpredsjednik Vijea Paveli nedovoljno poduzetan, odluni, autoritativni i beskrupulozni Pribievi postao je kljuna osoba Drave Slovenaca, Hrvata i Srba. Njegovo uspostavljanje veza s regentom Aleksandrom, Vrhovnom komandom srpske vojske i lanovima srpske vlade u Beogradu imalo je posebno znaenje u zbivanjima koja su uslijedila. injenica da se Austro-Ugarska Monarhija raspala i da se pojavila Drava Slovenaca, Hrvata i Srba stvorila je novu situaciju u pnxesu stvaranja jugoslavenske drave. Naime, sada su postojale dvije drave koje su se htjele povezati. Nova drava, nastala na teritoriju bive Monarhije, predstavila se Antanti notom od 31. listopada 1918. U njoj je izraena i elja da se ujedini sa Srbijom i Cmom Gorom. Jugoslavenski odbor u enevi zastupao je njene interese u inozemstvu. Medutim, saveznici joj nisu udijelili priznanje (kao to su to uinili ehoslovakoj). To je omoguilo ltaliji da u trenutku vojnog sloma i primirja s Austro-Ugarskom (koja tada vie nije ni postojala) zaposjedne sve krajeve obeane joj Londonskim ugovorom. Narodno vijee u Zagrebu 50 51 bilo je razoarano postupcima Antante, posebice stoga to mlada drava nije imala snaga da se odupre talijanskim okupacijskim snagama, niti je mogla obuzdati nerede i pljake zelenog kadera i raznih vojski koje su se povlaile preko njezina teritorija, kao ni socijalni bunt ratom ispaenog stanovnitva. Prvi pokuaj povezivanja Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom izvren je na konferenciji elnika Narodnog vijea (Koroec), Jugoslavenskog odbora (Trumbi) i srpske vlade (Pai) odranoj u enevi od 6. do 9. studenoga 1918. Tijekom pregovora stizale su poruke zapadnih dravnika sa sugestijama za zajedniki istup. Tada je Pai, nakon dugog oklijevanja, pristao da saveznikim vladama uputi notu kojom ih obavjetava da srpska vlada priznaje Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba. Konferencija je zavrila potpisivanjem dokumenta poznatog pod nazivom enevska deklaracija. Njome je zasnovana jugoslavenska drava. Dogovoreno je formiranje zajednike vlade od jednakog broja predstavnika Narodnog vijea i srpske vlade, iji e upravni sustavi i dalje djelovati na svojim podrujima do Konstituante. To je, zapravo, znailo uspostavljanje potpune ravnopravnosti dvaju dijelova nove drave i dvojnog suvereniteta, ime se stvarno sprjeavala uspostava srpske hegemonije.20 Ali, Pai se nije mogao pomiriti s injenicom da e Srbi u novoj dravi biti izjednaeni s ostalim narodima, pa je ubrzo opozvao svoj potpis sa enevske deklaracije. Time je dogovor bio poniten, a rad na stvaranju zajednike drave prenosio se u zemlju, gdje su se trebali dogovoriti Narodno vijee i srpska vlada. Kada se inilo da je Paieva koncepcija o vodeoj ulozi Srbije potisnuta, on ju je ponovno osnaio. Zbog teke situacije u zemljama koje su se oslobodile austrougarske vlasti, ujedinjenje sa Srbijom nametalo se kao rjeenje koje treba to prije ostvariti. Velikosrpski krugovi u Beogradu procijenili su da im je Pribievi, koji je potpuno dominirao u Narodnom vijeu u Zagrebu, povoljniji partner za dogovaranje 20 O sadraju enevske deklaracije vidi vie Dragoslav Jankovi, enevska kon- ferencija o stvaranju jugoslavenske zajednice Zbornik ~Istorija XX. veka, sv. V, Beograd 1963. 52 53 od Jugoslavenskog odbora i Trumbia, pa taj element nije smio ostati neiskoriten. Sam je Pribievi zagovarao to bre povezivanje Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom, pa je - obavijeten o anuliranju enevske deklaracije - preuzeo inicijativu za provodenje ujedinjenja. Nakon uspostavljanja veze s regentom Aleksandrom, Vrhovnom komandom srpske vojske i lanovima srpske vlade (koji su u meduvremenu ve pristigli u Beograd), Pribievi je u srpsku pri-jestolnicu uputio delegaciju Narodnog vijea, u kojoj je bio i njegov brat Valerijan. Zadatak je delegacije bio da tamonji politiki vrh izvijesti o situaciji u Zagrebu i Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba. Kako je ope stanje u Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba bilo prilino teko, proglaena je opa mobilizacija. No, na pozive se gotovo nitko nije odazvao, pa Narodno vijee nije imalo na ra-spolaganju nikakvu oruanu silu. Zato je vlada Narodnog vijea od srpske Vrhovne komande zatraila da na teritorij Drave Slovenaca, Hrvata i Srba poalje jedinice srpske vojske, to je Vrhovna komanda odobrila. Tako je sredinom studenoga 1918. i u Zagreb stigao jedan srpski bataljun. Na sjednici Sredinjeg odbora Narodnog vijea 23. i 24. studenoga 1918. raspravljalo se o bezodvlanoj provedbi ujedinjenja, pa je zakljueno da se u Beograd uputi delegacija od 28 la-

nova. Prihvaena je i pismena uputa (tzv. Naputak) za delegaciju.21 Svetozar Pribievi je uspio iznuditi brzi odlazak delegacije Narodnog vijea u Beograd, pa se bez temeljite rasprave i formuliranja vrstih gledita o bitnim pitanjima stvaranja i ustrojavanja nove drave pristupilo inu ujedinjenja. Protiv zakljuka o odlasku delegacije Narodnog vijea u Beograd glasovao je samo Stjepan Radi. Sudjelujui u prethodnoj raspravi, on je izrekao svoj poznati govor upozorenja, traei da se ne zakljuuje nikakav dogovor o ujedinjenju prije nego se utvrdi poloaj Hrvatske u novoj dravi. Zamjerao je vijenicima toliku urbu i upozoravao ih da ne srljaju kao guske u maglu, 21Naputak je predviao da odluku o konanoj organizadji budue drave treba dorujeti Konstituanta dvotreinskom veinom, te da uz privremenu zajedniku vladu do tada djeluju i pokrajinske vlade s dotadanjim kompetenrijama. 54 55 56 MONARHISTIKA JUGOSLAVIJA 57 KRALjEVINA SRBA, HRVATA I SLOVENACA Uoi proglaenja ujedinjenja Nema dvojbe da je tek promjena stava saveznikih sila prema budunosti Austro-Ugarske, odnosno njihovo prihvaanje da se Dvojna Monarhija rasformira, omoguila pojavu jugoslavenske drave i bitno utjecala na poslijeratno iscrtavanje politike karte balkanskog prostora. Snage koje su cijelo vrijeme rata radile na stvaranju zajednike drave tek su tada mogle raunati na uspjean zavretak svojih napora. Volja velikih saveznika iskazana je i porukom njihovih vodeih dravnika sudionicima konferencije u enevi, kojom sugeriraju zajedniki istup, to je oito potvrdivalo njihovo pristajanje na formiranje jugoslavenske drave, a to se uklapalo u novi geostrateki raspored snaga na europskom kontinentu, kojega su saveznike sile pripremale. Medutim, sam postupak ujedinjenja preputen je elnim ljudima dviju strana - Drave Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije. Svaka je od njih zavrnim inom ujedinjenja nastojala osigurati put za ostvarenje svoje koncepcije i za zadovoljenje svojih interesa. Pri tome se ne moe osporiti da su zapadne sile bile sklonije srbijanskoj strani kao svom savezniku u ratu, dok je druga strana dolazila iz neprijateljskog tabora. Utoliko je srbijanska strana bila u povoljnijem poloaju, iako joj je i situacija u samom Narodnom vijeu oito ila u prilog. Kako se u Beogradu doivijavala vlastita pozicija i po tome uloga u procesu ujedinjavanja, pokazala je nastupna izjava pukovnika Duana T. Simovia, koji je 13. studenoga 1918. stigao u Zagreb kao opunomoenik srpske Vrhovne komande pri Narodnom vijeu 22 On je prilikom predstavljanja lanovima Narodnog 22 Duan T. Simovi kasnije je u jugoslavenskoj vojsci napredovao do ina generala i bio je na elu asnikog pua u Beogradu 27. oujka 1941. Tada je postao i predsjednik nove jugoslavenske vlade, koja je u danima sloma Jugoslavije napustila zemlju. 58 vijea na prilino neuvijen nain dao do znanja to misli o Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba i eventualnim njenim granicama prema Srbiji, ako ne bi dolo do ujedinjenja. Naglasio je da Srbija, koja je dala jedan i pol milijuna rtava, i nakon etverogodinjih ratnih patnji za oslobodenje svoje istokrvne brae preko Dunava, Save i Drine, ne moe dopustiti da se na njenim granicama formira neka nova drava koja bi u svoj sastav uzela njene sunarodnjake. Zatim je oznaio podruja koja Srbiji pripadaju po pravu oruja (tu je ukljuio Srijem, dio Slavonije, Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju do rta Planke), pa je izjavio da se izvan te teritorije moete opredjeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu dravu.23 Simovieva je izjava izreena nakon to je propao pokuaj u enevi da se formira jugoslavenska drava. Pri tome valja napomenuti da je izjava upuena politiarima koji su ipak bili opredi- jeljeni za jugoslavensko ujedinjenje, pa se mora zakljuiti da se radilo i o obliku pritiska za ubrzanje ujedinjenja, ali u smislu velikosrpskom. Ono se mora provesti to prije, svakako prije povratka Trumbia i Koroca u zemlju, kako bi se sprijeio njihov mogui utjecaj. U tome se srbijanska strana mogla potpuno osloniti na Svetozara Pribievia koji je u tim danima sve vidljivije preuzimao politiko odluivanje u svoje ruke, a ija se politika tada potpuno podudarala s politikom srpske vlade. Pribievi kao Srbin iz krajeva koji su do tada bili pod austrougarskom vlau vidio je budunost austrougarskih Srba jedino u vrstom povezivanju s Kraljevinom Srbijom, to je opet posve odgovaralo ciljevima i interesima velikosrpskih vladajuih krugova. Uspostavljanjem veze sa srpskom Vrhovnom komandom i regentom Aleksandrom, Pribievi je usmjerio Narodno vijee prema

koncepciji ujedinjenja koji su zastupali velikosrpski vrhovi. Svi lanovi Narodnog vijea bili su proeti uvjerenjem o potrebi stvaranja jedne zajednike junoslavenske drave, ali je medu njima ipak postojala razlika u stajalitima o nainu ostvarenja toga cilja. Da su u veini ipak prihvatili Pribievievo vodstvo, dakako, neupueni u njegove skrivene nakane, razloge 23 Usp. Bogdan Krizman, n. dj., str. 190. 59 valja traiti u vanjskopolitikom i unutarnjopolitikom poloaju Drave Slovenaca, Hrvata i Srba, ali i u nepoznavanju metoda politike borbe u Srbiji, kao i u pretjeranom idealizmu u shvaanju i tumaenju narodnog jedinstva u buduoj dravi. Sam Pribievi zastupao je ideju dogmatskog narodnog jedinstva i protivio se svakom rjeenju koje bi uvalo povijesne i nacionalne posebnosti Hrvata. On se odluno protivio i ujedinjenju na temelju dualizma, kako je to dolo do izraajja u enevskoj deklaraciji. Dualistika koncepcija nove drave za Pribievia je predstavljala pokuaj stvaranja fronte prema Srbiji, a on je upravo htio to vre povezivanje sa Srbijom. Potkraj studenoga 1918. dolo je do promjena u poloaju Vojvodine i Crne Gore. Kao junoslavenska zemlja iz ugarskog dijela Monarhije Vojvodina je ula u sastav Drave Slovenaca, Hrvata i Srba. Na poetku je postojala suradnja Hrvata i Srba na tom podruju. No, prilike su se promijenile poslije ulaska srpske vojske u Vojvodinu - do demarkacijske linije utvrdene primirjem izmedu Antante i nove vlade nezavisne Maarske. Dana 9. studenoga srpska je vojska ula i u Novi Sad i tada zapoinje akcija vojvodanskih Srba za prikljuenje Srbiji. Politike su se snage podvojile: prvu su skupinu inili Hrvati i dio Srba koji su traili da se ujedinjenje provede u suradnji s Narodnim vijeem u Zagrebu; druga je skupina okupljala Srbe koji su bili za izravno ujedinjenje sa Srbijom (u tome su imali podrku Paieve vlade i Pribievieve grupe u Narodnom vijeu). Na Velikoj narodnoj skuptini, odranoj u Novom Sadu 25. studenoga 1918., dominirala je srpska grupacija (od 755 delegata bilo je 578 Srba, 89 Hrvata, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nijemaca i 1 Madar). Skuptina je prihvatila zakljuak da se Vojvodina odmah - ne ekajui odluku Narodnog vijea u Zagrebu - ujedini izravno s Kraljevinom Srbijom. Kada je Crna Gora poetkom 1916. bila zaposjednuta od austrougarske vojske, kralj Nikola i crnogorska vlada napustili su zemlju i sklonuli se u Francusku. U emigraciji su se iskazale razlike u gleditima o budunosti Crne Gore poslije zavretka rata. Jedna je struja traila hitno i neodgodivo pripojenje Srbiji. 60 61 Druga se zalagala za ponovnu uspostavu Crne Gore kao samostalne drave koja e u ujedinjenoj dravi ouvati svoju individualnost. Potkraj listopada 1918. u Cmu Goru su ule jedinice srpske vojske, to je ilo u prilog prvoj (prosrpskoj) struji, tada nazvanoj bjelai, po bijelom papiru na kojem su tiskali svoje propagandne materijale. Njihovi protivnici - federalisti - nazvani su zelenai, po zelenom papiru svojih proglasa. Na Velikoj narodnoj skuptini, odranoj u Podgorici 26. studenoga 1918. bjelai su osigurali veinu, pa je Skuptina donijela zakljuak o detronizaciji crnogorske dinastije i pripajanju Crne Gore Srbiji? Prvoprosinaki akt Delegaciju Narodnog vijea, koja je otputovala u Beograd, predvodili su potpredsjednici Ante Paveli i Svetozar Pribievi. Predsjednik Vijea Anton Koroec jo je bio u inozemstvu. Po dolasku u Beograd, Pribievi je posjetio regenta Aleksandra (bio je to njihov prvi neposredni susret). Tom je prilikom regent izrazio elju da se ceremonija ujedinjenja ubrza. Oito je elio da ujedinjenje provede sam, bez Paia, koji je takoder jo bio izvan zemlje. To je odgovarala i Pribieviu, pa je u tom smjeru vrio pritisak na delegate Narodnog vijea. Delegacija je izabrala odbor petorice, koji je trebao izraditi tekst Adrese, kojom e se predstavnici Narodnog vijea obratiri regentu. U raspravi o tom tekstu izbio je spor izmedu Pavelia i Pribievia. Naime, Paveli je traio da se u Adresi i odgovoru regenta naglasi potivanje dravopravnih individualiteta s njihovim granicama i autonomnim pravima te da se naznai odnos tih pokrajina prema sredinjoj dravnoj vlasti. Pribievi se usprotivio Pavelievim prijedlozima te je traio da se najprije izvri ujedinjenje Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom (kojoj su se ve prikljuile Vojvodina i Crna Gora), a da se o svemu ostalom odluuje poslije. Paveli se pozivao na Naputak Narodnog vijea, ali je Pribievi tvrdio da Na- 24 Usp. Dimitrije Dimo Vujovit, Podgorika skuptina 1918, Zagreb 1989. 62 putak sadri samo elje, a ne i zahtjeve. Pribievi je svakako nastojao iskljuiti sve to je zadiralo u centralistiko uredenje budue drave. Najzad je ipak prihvaen kompromisni tekst u kojemu su se

nalazile samo neke ideje iskazane u Naputku. Na Pavelievu popustljivost utjecao je i upravo prispjeli brzojav Jugoslavenskog odbora, u kojem se navodilo da zbog tekog meunarodnog poloaja Drave Slovenaca, Hrvata i Srba ujedinjenje treba pouriti. Pribievi je bio svjestan svog uspjeha u sprjeavanju unoenja bilo kakvih formulacija u Adresu, koje bi upuivale na potrebu potivanja nacionalnih povijesnih individualiteta. Dana 1. prosinca 1918. regent je Aleksandar u svojoj rezidenciji primio delegaciju Narodnog vijea i tom prilikom je Ante Paveli proitao pripremljenu Adresu. U svom odgovoru regent je prihvatio molbu delegacije da udrui Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba s kraljevinom Srbijom, pa je proglasio njihovo ujedinjenje u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.25 Ve su suvremenici tvrdili da je prvoprosinaki akt jednostrani dokument, jer je najprije proitana Adresa Narodnog vijea, a onda je regent Aleksandar proklamirao dravno ujedinjenje. Dakle, nije rije o dokumentu koji potpisuju predstavnici dviju drava koje se ujedinjuju, ve o odluci regenta. S obzirom na delegaciju Narodnog vijea, potrebno je uoiti da izmedu Adrese i Naputka Sredinjeg odbora Narodnog vijea postoje velike razlike. U Naputku je, dodue, predloien monarhijski oblik vladavine, ali i decentralistiko unutarnje uredenje. Osobito je istaknuto znaenje Ustavotvome skuptine, koja treba odluiti o temeljnim dravnim pitanjima. Adresa pak govori o jedinstvenoj dravi

Crne ruke, Petar I. je 1914. udaljen s vlasti, a njegovo uklanjanje obrazloeno je boleu i nemogunou obnaanja vladarskih dunosti. Kraljevska vlast tada je prenesena na regenta Aleksandra, drugog sina kralja Petra, poto je njegov prvi sin orde prisiljen da se odrekne prijestolja, pa je tako zaobien u nasljednom redu. Petar I. nominalno je postao kralj novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali je stvarni vladar bio regent Aleksandar koji kraljevsku titulu dobiva tek nakon oeve smrti 16. kolovoza 1921. Aleksandar I. Karaorevi (1888-1934) kolovao se u Petrogradu u carskoj Rusiji. Tamo je stekao vojno obrazovanje, pa je u prvom svjetskom ratu bio vrhovni zapovjednik srpske vojske. Njegov vojniki odgoj i manire dolazili su do izraaja u politici, u kojoj se vladao kao onaj koji odluuje, nareduje i namee svoja rjeenja. Politiki je bio orijentiran izrazito ve- 26 Carinski rat vodio se izmedu Srbije i Austro-Ugarske 1906. godine. Austro-U garska je zabranila uvoz tive stoke i stoarskih proizvoda iz Srbije, a Srbija je odgovorila zabranom uvoza nekih industrijskih proizvoda iz Austro-Ugarske. Normalni trgovinski odnosi izmedu dviju susjednih drava uspostavljeni su tek 1911. 27 Aneksijska kriza je nastala zaotravanjem odnosa izmedu velikih europskih drava nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane AustraUgarske Monarhije 1908. likosrpski i imao je uvijek veliku ulogu u provodenju velikosrpske politike. Takva politika opredijeljenost kralja Aleksandra bila je kombinirana s autokratskim osobinama njegove linosti. Jaku je podrku imao u Generaltabu srpske vojske (kasnije vojske Kraljevine SHS) i Srpske pravoslavne crkve. Imao je vanu ulogu u vanjskoj politici drave u kojoj se preteno oslanjao na Francusku.28 Pitanje monarhije i dinastije Karadordevia bilo je rijeeno prije osnivanja jugoslavenske drave, pa je u trenutku proglaenja ujedinjenja regent Aleksandar i mogao imati tako krupnu ulogu. Politiki imbenici u Srbiji smatrali su da je jugoslavensko 28 Osobine Aleksandrova karaktera i politikog ponaanja prikazao je Svetozar Pribievi u svojoj knjizi Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb 1990. 69 ujedinjenje ostvareno ponajvie zahvaljujui naporima Srbije i da ta injenica Srbiji daje pravo da na elo ujedinjene drave postavi srpsku dinastiju Karaorevia. Prvoprosinakim aktom ustanovljena je vlast monarha kao - u tom trenutku - jedina dravna vlast na itavom dravnom ozemlju. Kako je do stvaranja jugoslavenske drave dinastija Karadordevia bila vladarska kua srpske drave, ona je i u novoj dravi predstavljala izvor moi srpskih vodeih krugova. Po tome je ona postala smetnja za po-stizanje odgovarajueg utjecaja u vlasti predstavnika nesrpskih naroda u novoj dravi i ozbiljna prepreka za ostvarenje nacionalne ravnopravnosti. Srpski kralj i dvor postali su bitan imbenik politikog ivota jugoslavenske drave i sredstvo za dominaciju Srbije. Prva vlada i prva politika kriza Nakon prvoprosinake proklamacije trebalo je sastaviti prvu zajedniku vladu nove drave. Pregovori, koji su se tada vodili izmedu predstavnika Drave Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije potvrdili su da medu njima postoje ozbiljne suprotnost i Najprije se raspravljalo o osobi koja e biti predsjednik zajednike vlade. Predloeno je da to bude neutralna, izvanstranaka linost, ali je veina s jedne i druge strane smatrala da to mjesto pripada Nikoli Paiu koji je za vrijeme rata vodio Srbiju. Kao potpredsjednik vlade jednoglasno je prihvaen Anton Koroec. Kada se prelo na podjelu ministarskih resora, brzo se po- kazalo da se dogovor nee lako postii. Buma rasprava vodila se o mjestu ministra vanjskih poslova. Bilo je vie prijedloga, ali je na kraju usvojeno da to bude Ante Trumbi. On je bio najpriklad- nija linost, jer je najbolje poznavao prilike u Istri i Dalmaciji, a upravo je predstojala borba za njihovo spaavanje od talijanskih pretenzija. Duga se rasprava vodila i o ministru unutarnjih poslova. Predstavnici srbijanske opozicije predlagali su Marka Trifkovia, dok su delegati Narodnog vijea istaknuli kandidaturu Svetozara Pribievia, koja je na kraju i prihvaena. Dogovor o podjeli ostalih resora bio je jo laki. Ipak su pregovori potrajali do 15. prosinca, kada je popis prve vlade podnesen regentu Aleksandru na odobrenje i potpis. No on je odluno odbio prihvatiti Paia kao efa vlade i tako je izazvao prvu politiku krizu u tek stvorenoj dravi. Regent je obrazloio da ne moe prihvatiti Paia jer je on (Pai) neistinito uvlaio kraljevo ime u raspravu o opozivu enevske deklaracije. Zapravo, regent je htio ukloniti Paia kako bi sam lake utjecao na vladu. Na popisu lanova vlade Pai je zamijenjen Stojanom Protiem, koji je tako postao prvi predsjednik zajednike vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ostali su predloeni ministri prihvaeni, a Pai je imenovan za efa delegacije Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji koja je u sijenju 1919 godine trebala poeti u Parizu. 70

MEUNARODNO PRIZNANJE I GRANICE NOVE DRAVE Priznanje Nakon proglaenja ujedinjenja, nova drava Kraljevina SHS trebala je dobiti medunarodno priznanje. Naime, Srbija i Crna Gora bile su do tada nezavisne drave i subjekti medunarodnog prava. Kraljevina SHS, nastala povezivanjem dijelova dotadanje Habsburke Monarhije sa Srbijom i Cmom Gorom taj je status trebala tek dobiti. Medunarodno priznanje Srbije i Crne Gore nije se prvoprosinakim aktom automatski utmulo, niti se protegnulo na novostvorenu dravu. Kako se pripremala Mirovna konferencija, priznanje je za Kraljevinu SHS bilo veoma vano, jer pojava nepriznate drave mogla je znatno umanjiti njezine izglede u borbi za ugroene teritorije.29 Zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine SHS potkraj prosinca 1918. notom obavijestilo poslanstva Francuske, Velike Britanije, SAD, Rusije, Italije, Grke i Belgije da je osnovana prva zajednika vlada nove drave i navelo njezin sastav. Ubrzo se, meutim, pokazalo da pitanje medunarodnog priznanja Kraljevine SHS nee biti ni lako ni brzo rijeeno. Naime, zapadne sile - unato injenici da se nova drava pojavila njihovom voljom i pristankom - imale su razloga da ne ure s njenim priznanjem. Srpski poslanik u Londonu javljao je da je na dostavljenu notu dobio samo usmeni odgovor: da je pitanje priznanja Kraljevine SHS u nadlenosti Mirovne konferencije te da bi moglo biti tekoa ukoliko se u meduvremenu ne stabilizira stanje u zemlji. I Francuska nije bila spremna dati priznanje novoj dravi, ali je - za razliku od Britanije - navela stvarni razlog svoje suzdranosti: obziri prema saveznici Italiji. 29 Na elu delegacije Kraljevine SHS na Miravnoj konferenciji (poela je u sijenju 1919.) bio je N. Pai. Prvi do njeg