Sociologija - izborni predmet – Teorije moći (kod prof. R. Kalanj)

Socioloska skriptarnica – soc.skripte@gmail.com

SOCIOLOGIJA MOĆI

prof. Rade Kalanj 2005/2006

1

POWER; IT'S FORMS, BASES AND USES Dennis H. Wrong

UVOD - Giddens i Foucault - 2 utjecajna teoretičara koji su definirali moć kao visoko generalizirani kapacitet za proizvodnju nekih efekata koje inače ne bi proizveli - Giddens - moć - transformacijski kapacitet - logički povezan s djelovanjem - neravnopravna raspodjela moći nije rezultat neravnopravne raspodjele individualnih osobina i kapaciteta, nego reflektira radne objekte institucija i legitimaciju tih institucija - Foucault - odbija negativne poglede na moć kao represiju i prohibiciju - njegova glavna teza je bila da su tijela znanja kodirana u ljudskim znanostima postala osnova novih vrsta kontrole i regulacije ljudskog postojanja 1. PROBLEMI U DEFINIRANJU MOĆI - najčešća upotreba rijeći moć u engleskom je kao sinonim za: sposobnost, spretnost i talent - sposobnost da se proizvede odreñeni učinak na vanjski svijet, moć da se djeluje - u množini moć kao snaga � totalni kapacitet i energija ljudskog duha - u smislu ljudske energije izjednačava se sa potencijom – generalna sposobnost da se proizvede uspješno provoñenje - sposobnost da se provedu modifikacije vanjskog svijeta, takoñer i kao svladavanje vlastitog tijela tj. kao samo-disciplina ili samokontrola (Freud � superego, id, ego) - kad se govori o moći kao relaciji izmeñu aktera važno je imati u vidu dispozicioni smisao aktera - sociološki koncept moći ima u vidu moć kao relaciju izmeñu aktera bilo individua ili grupa - 2 poznata britanska filozofa (vremenski razdvojena 3.stoljeća) definirali su moć:

T. Hobbes - «čovjekovo sadašnje sredstvo za svako buduće očito dobro» B. Russell - «produkcija namjernog djelovanja»

- definicije koje su općenite isključuju moć i kao relaciju i moć nad prirodom i čovjekom - socijalna teorija zahtjeva definicije koje će ograničiti, razlučiti „moć nad prirodom“, od „moći nad čovjekom“ - autor prihvaća modificiranu Russellovu definiciju: moć je sposobnost nekih osoba da proizvedu namjerno i predviñeno djelovanje na druge (u toj definiciji se javlja problem intencionalnosti tj. namjere moći, i njezine efektivnosti i latentnosti) - 5 problema u konceptualnoj analizi moći:

1. intencionalnost moći - moć je identična s namjernim i efektivnim utjecajem; pod pojmom intencioznost se često podrazumijevaju svi ishodi koji su anticipirani ili predviñeni od aktera

• u svim socijalnim interakcijama postoji utjecaj i kontrola jednog čovjeka nad drugim � potrebno je razlikovati provoñenje moći i socijalnu kontrolu općenito

• utjecaj grupnih normi u oblikovanju individualnog ponašanja je osnova moderne društvene znanosti • pojedinci prolaze kroz procese socijalizacije i internaliziraju mnoge norme, kad je socijalna kontrola

internalizirana koncept moći kod socijalne akcije je neprimjeren • ali npr. moć roditelja nad djetetom prethodi djetetovim internalizacijama roditeljskih pravila • tako podležnost moći, odnosno pokoravanje postoji u najranijim razdobljima ljudskog života • važno je razlikovati kontrolu grupe nad individuom od namjernih napora specifične grupe da utječe na

djelovanje pojedinca • moć je izjednačena sa namjernim i efektnim utjecajem. Takva namjeravana kontrola drugih stvara veze

u kojima oni koji imaju moć (power holder) provode • razlika je u ponašanju da se dobiju odreñeni rezultati i prepoznavanju odreñenih učinaka od djelovanja

koje prepoznaje sam akter • dakle, kad su učinci predviñeni, iako se tvrdi da nisu, oni sadržavaja provoñenje moći u opoziciji s

nepredviñenim (nenamjeravanim) učincima • definicija moći ne može ignorirati razliku izmeñu namjeravanih i nenamjeravanih, ali predviñenih

učinaka 2. djelotvornost (učinkovitost, efektivnost) moći - očiti kriterij moći • kad su pokušaji da se provede moć nad drugim bezuspješni, kad korištenje moći nije rezultiralo kako

smo htjeli, suočavamo se sa odsutnošću ili propasti moći

2

3. latentnost moći – neoćita moć • moć je definirana kao (mogućnost) sposobnost da se kontroliraju drugi i da se na njih utječe • razlikovanje – sposobnost za moć (having power) i aktualno provoñenje (executing power) • dakle moć može postojati kao potencijal, moć koja neće biti provedena • latentna, potencijalna moć različita je od manifestne, aktualne moći gdje je komunikacija onoga koji

izdaje naredbe i onoga koji im se pokorava stvarna, zaista se dogaña • A – B , A = power holder, B power subject • za A moć nad B da bi bila stvarna, kad nije stvarno provedena, B mora biti uvjeren u A-ovu mogućnost

da ga kontrolira • tako majka ima moć nad djetetom kad dijete odbija nešto napraviti iako majka nije zadala nikakvu

zabranu • Weber – Weberova koncepcija moći – moć je vjerojatnost da će pojedinac ili grupa uspjeti nametnuti i

provesti svoju volju čak i usprkos otporu drugih (moć daje usmjerenje ljudskom djelovanju i predstavlja ne samo sposobnost da se nešto promijeni ili održi nepromjenjenim, nego da ta promjena bude u skladu s voljom samo jednog sudionika društvenog odnosa – pojedinca ili grupe)

• moć je „vrsta“ sile koja proizlazi od onog koji ima moć: ako akter vjeruje da je moćan, ako zna da drugi tako vjeruju i ako potiče na način da interferira tj. kažnjava one koji se ne slažu sa sa njegovim željama tada stvarno ima moć; ali ako je nesvjestan da drugi vjeruju da je moćan onda nema moć

4. asimetrija i ravnoteža (balans) u odnosima moći - asimetrični u smisli da onaj koji ima moć nad nekim, ju ima puno više nego obrnuto, ali ravnoteža se održava tako da onaj koji ima moć nikad ne ide do kraja

• odnosi moći su asimetrični, znači da onaj koji ima moć provodi je nad ponašanjem subjekta, ali reciprocitet utjecaja nije totalno uništen (osim kod fizičkog nasilja gdje se subjekt tretira kao objekt)

• ne možemo govoriti o bilateralnim odnosima ili jednakosti u odnosima (Blau – meñuovisnost i zajednički obostrani utjecaj jednakih snaga znači nedostatak moći)

• asimetrija odnosa postoji u individualnim odnosima, tj. out-response odnosima, ali tu akteri konstantno mijenjaju uloge – power holder i power subject u svojim interakcijama

• u stabilnim društvenim relacijama (u odreñenim situacijama) obrazac djelovanja izražen je u odreñenim situacijama i sferama djelovanja (SCOPES) gdje je drugi akter dominantan u drugim sferama djelovanja (žena u kuhinji, muž – financijski budžet)

• dakle, odnosi moći se ne mogu gledati samo kao relacije koje su hijerarhijske i jednostrane • razlika u zonama djelovanja izmeñu strana je često rezultat pogañanja koja može i ne mora rezultirati

otvorenom borbom za moć 5. priroda proizvedenog djelovanja - moć = sposobnost neke osobe/osoba da namjerno djeljuje na druge

osobe INTERCURSIVE POWER - za relacije koje karakterizira balansirane odnose moći i razlike u zonama djelovanja izmeñu strana, protuargumenti, pogañanja (pluralizam) INTEGRAL POWER – donošenje odluka i inicijativa su centralizirane i monopolizirane tj. donosi ih samo jedna strana - ona može biti ograničena bez reduciranja donošenja odluka onoga koji ima moć tako da se drugoj strani daje mogućnost nad njim i to na odreñenoj zoni djelovanja - postavljanje limita na odreñene zone djelovanja (civilna prava) - moraju postojati izvori moći neovisni od integral power holder koji mogu biti mobilizirani i natjerati ga na promjenu (odvajanje izvršnog, zakonodavnog i sudskog) - moraju postojati suprotni, izjednačeni centri moći koji su sposobni nametnuti limite onom koji ima moć - 4 načina na koja power subject može djelovati na power holder-a:

1. transformiranje integralne u interkurzivnu moć (pokušavajući provesti jednaku moć nad njim) 2. postavljanjem limita na ekstenzivnost (odnosno broj subjekata), opsežnost (veličinu, broj zona

djelovanja) i intenzitet (jakost unutar zona) 3. uništiti integralnu moć ostavljajući otvorenima (?) slobodnom izboru 4. tako da preuzmu njegovu integralnu moć

- prva 3 načina – demokratsko vladanje, 4. način - revolucija - osnovna prava na slobodu govora, religije, okupljanja… � učinci eliminiranja integralne moći države u ovim područjima - subjekti mogu tražiti zamjene power holdera zato jer mu zavide ili jer su osvetoljubivi ili se mogu željeti osloboditi njegove kontrole - politika uključuje borbu za moć

3

- Bertrand de Jouvenel - 3 atributa u odnosima moći: 1. širina (mnogo subjekata) – ekstenzivnost moći – uska ili široka – politički (odnosi izmeñu dvoje)

režimi gdje jedan čovjek vlada nad mnoštvom subjekata (ali može biti i mnoštvo subjekata) - tiranija (one man), aristokracija, oligarhija (few), demokracija - ekstenzivnost kao omjer onih koji drže moć i onih koji nemaju moć 2. opsežnost – zone djelovanja u kojima power holder ima moć i kontrolira aktivnosti subjekta (moć

roditelja nad djetetom – najveća opsežnost, roditelj kontrolira sve) 3. intenzitet – utjecaj na svakom području gdje power holder ima moć i može kontrolirati djelovanje

subjekata, želje onog koji ima moć velike bez opadanja pristajanja - H. Simone – „zone prihvaćanja“ – odnos učitelj profesor – gradivo, ocjene - opsežnost

radi što ga volja, padanje studenata… intenzitet) - totalna i nelimitirana moć – u opsežnosti i intenzitetu, a najmanja u širini – dvojne relacije gdje jedna osoba ima moć nad drugom, 2 zaljubljenih - patrijahat, voña plemena… - tamo gdje je mali broj subjekata, manje moći mora se raspršiti s vrha u piramidalnoj strukturi - totalitarni režim – mediji, tehnike pounutrivanja… povećali su integritet moći u totalitarističkim državaama, propaganda – pranje mozga - velika ekstenzivnost, opširnost limitira njzin intenzitet i opsežnost

1. veći broj subjekata – teže ih je nadgledati 2. veći broj subjekata – zahtjeva različite načine kontrole 3. veći broj subjekata – velike vjerojatnosti u ponašanju prema power holderu

� onaj tko ima moć ne može koristiti moć na isti način, u istoj opsežnosti i intenzitetu nad svim subjektima 2. OBLICI MOĆI: SILA, MANIPULACIJA I NAGOVARANJE - autor, osim ove 3 forme, ubraja i četvrtu: autoritet (koji je podijeljen na 5 podtipova) - sila, manipulacija i nagovaranje su klasificirani kao oblici moći, ali svima nedostaje neke opće karakteristike moći kao takve (npr. sila i neke vrste manipulacije nisu socijalni odnosi)

SILA - znači organičavanje slobode drugog, uništavanje tuñeg života; uključuje tretiranje čovjeka kao objekta - odnosi se najčesće na fizičku ili biološku silu - ekstremni oblik sile je nasilje: direktan napad na tijelo drugog s ciljem nanošenja boli, ranjavanja ili smrti - metode nenasilne sile su adaptirane nekim nedavnim socijalnim pokretima - ljudi se služe svojim tijelima kao fizičkim objektima da bi spriječili ili ograničili neke akcije drugih, a ne da bi drugima naudili - vrsta fizičke sile je takoñer i lišavanje čovjeka njegovih bioloških potreba (zatvorenici) - sama primjena sile često se označava kao prisila, ali analize povlače jasnu granicu izmeñu ta dva pojma

utjecaj

slučajni

namjerni = moć

sila manipulacijaa

nagovaranje

fizička psihička

nasilna nenasilna prisilni

inducirani

legitimni

kompetentni

osobni

autoritet

4

- ralacija izmeñu korištenja sile i prijetnje silom (pucati iz pištolja je različito od uperiti pištolj i povikati: „Tvoj novac ili tvoj život!“) – socijalna relacija u kojoj onaj koji prijeti je uvučen u komunikaciju s ovim drugim (i drugi razumije i ima mogućnost izbora) - razlika izmeñu prijetnje silom i sile vodi do toga da se smanji uloga prisile – kao prijetnje u ljudskim vezama - tzv „gola moć“ (naked power) – moć koja se bazira na sili - Hannah Arendt – kaže da je zapravo korištenje sile ili nasilja dokaz nepostojanja moći, tamo gdje postoji sila ne postoji moć i obrnuto - sila kao forma moći postoji samo u njenoj manifestnoj formi (latentna sila je odvojena forma moći, i to više socijalna nego fizička) - sila je efektivnija kada se koristi kao prevencija ili ograničavanje ljudi u djelovanju, nego kada se koristi kao pomoć pri prisiljavanju ljudi da rade kako im se kaže - psihička sila (kojom se mentalno ili psihički želi nauditi drugome) se nastavlja na fizičku silu i ne spada niti pod jednu drugu klasifikaciju formi moći

MANIPULACIJA = kada B nije svijestan A-ove namjere da utječe na njega, ali A uspjeva da B slijedi njegove želje = kada osoba s moći skriva svoje namjere od subjekta, on njime manipulira = bilo koje namjerno i uspješno djelovanje koje je utjecalo na djelovanje drugih, gdje želja tog drugog za tim djelovanjem nije bila izražena - manipulacija se dogaña kao promišljena, namjerna putem informacija, nagrada… - takvo provoñenje moći ne pobuñuje otpor jer subjekt nije svjestan manipulacije, čak se može probuditi osjećaj entuzijazma i inicijative - manipualcija uključuje kalkulaciju, igranje s osjećajima drugih, pobuñivanje emotivne topline i zajedničko otkrivanje motiva u primarnim grupama - vrsta manipulacije je kada A mijenja okružje od B tako da budi željene odgovore od B bez uplitanja u B uopće - manipulacija je najdehumanizirajući oblik moći - manipulacija ima više zlobnu reputaciju od bilo koje druge forme moći, sugestirajući da manipulator posjeduje vražju lukavost i pakosnu namjeru - unatoč takvoj reputaciji, djelovanje manipulacije je ograničeno u opsežnosti, iscrpnosti i intenzitetu - manipulacija sama po sebi može postići samo ograničene rezulatate iako može djelotvorno zamijeniti nagovaranje, prisilu i legitimni autoritet kad je u kombinaciji s drugim formama moći

NAGOVARANJE - kada A prezentira neke argumente, zahtjeve i sl B-u, poslije neovisne procjene tih argumenata, B prihvaća prihvaća komunikaciju kažemo da je B nagovoren od A - B je slobodan dati protuargumente, zbog toga više sliči na odnose davanja – primanja, reciprocitet - često se uopće ni ne smatra formom moći ali je oblik moći jer se pretpostavljda da se njome može promijeniti nečije ponašanje - važnost artikulacije, oratorskih vještina (Hitler) - različite nagovaračke sposobnosti ljudi; danas: masovni mediji, vlasnici radia, TV-a posjeduju velike nagovaralačke prednosti nad individuama, ne postoji mogućnost odgovora, samo isključiti TV ili odbiti kupiti novine npr. - i nagovaranje, kao i ostali oblici moći, ovisi o sredstvima koja su nejednako raspodijeljenja i, kao i sila i manipulacija, nagovaranje postoji samo u svojoj manifestnoj formi - može se reći da postoji i latentni oblik i to u skadu s pravilom predviñenih reakcija - nagovaranje � najveća ekstenzivnost, ali je ograničena u svojoj opsežnosti i intenzitetu jer ovisi o subjektivnom slobodnom prihvaćanju komunikacije s nagovarateljem - bit nagovaranja je prisutnost argumenata, a bit autoriteta je u izdavanju naredbi 3. OBLICI MOĆI: AUTORITET/VLAST - ako je bit nagovaranja prezentacija argumenata, bit autoriteta je izdavanje naredbi - autoritet je, po L. Steinu, neupitno prihvaćanje tuñih prosudbi/mišljenja, dok je nagovaranje testirano prihvaćanje tuñih prosudbi/mišljenja - u autoritetu nije bitan sadržaj komunikacije, već izvor, tj. opaženi status ili osobna svojstva, atributi koji izazivaju slaganje - autoritet je uspješno zabranjivanje i nareñivanje (naredba / poslušnost)

5

- Weber definira autoritet (ili dominaciju kako mnogi prevode njegov termin Herrschaft) kao bilo koju komandno-poslušnu vezu i on takoñer smatra autoritet posebnim oblikom moći - autor je slijedio D. Eastona upotrebljavajući termin autoritet kao ekvivalent Weberovog koncepta i zatim napravio razliku izmeñu legitimnog i prisilinog autoriteta - Weber daje mnogo primjera dominacije u ekonomskim interesima; on zapravo smatra dominaciju vrlinom konstelacije interesa jednom od glavnih tipova dominacije - moć zapovijedanja i obaveza poslušnosti ☺ - kao i mnogi autori moći i autoriteta, i Weber ne uspijeva razlikovati eksplicitnost izmeñu sile i tretiranje sile - mnogi soc., od kojih je Parsons najistaknutiji, su definirali autoritet kao suglasnost baziranu na moći subjekta i kao kontrast s «golom moći» ili s moći utemeljenoj na sili; ova dihotomija je samo na prvi pogled jednostavna - kako su moć i autoritet odnosi izmeñu aktera, definicije koje su fokusirane na prirodu samih odnosa su poželjnije nego one koje su fokusirane samo na jedan aspekt - H. Arendt izjednačuje moć s legitimnim autoritetom i stavlja je u jaki kontrast s nasiljem bez razlikovanja izmeñu nasilja i tretiranja nasilja; autoritet = 'legitimirana' ili 'institucionalizirana' moć - njezina (Arendt) definicija se odmaknula od same prirode ili strukture odnosa moći i usmjerila se počecima, socijalnom kontekstu u kojem nastaje

Prisilni autoritet - autoritet koji se provodi silom - da bi A dobio B-ovu suglasnost upotrebljavajući silu, B mora biti uvjeren i u A-ovu sposobnost i želju da uistinu upotrijebi moć; A može uspjeti uvjeriti B i ako pokaže svoja sredstva sile i ako ih upotrijebi - kada su ta sredstva neuspješna, bit će potreban pravi test sile; sila je upotrijebljena da bi eliminirala ljude ili da bi ih prisilila da upoće ni ne djeluju, ali većinom se koristi za uspostavljanje kredibiliteta - onaj koji prisiljava može uspjeti bez posjedovanja odreñenih sposobnosti ili namjere da supotrijebi silu, sve dok onaj kojeg prisiljava vjeruje da on to posjeduje - u najgorem slučaju prisilni autoritet je kratkoročno najefektivniji oblik moći u ekstenzivnosti, opsegu i intenzitetu - prisila je potencijalno najekstenzivniji oblik moći jer zahtjeva minimum komunikacije i obostranog razumijevanja izmeñu onog koji prisiljava i onog koji je prisiljen - zbog svoje potencijalne univerzalne efektivnosti i širokog spektra provoñenja, može diktirati i kontrolirati, s legitimnim autoritetom, jedan od dva oblika političke moći - političke institucije se razlikuju od ostalih institucija po sposobnosti manipulističke kontrole sredstava prislile - prisila na prvom mjestu zahtijeva stalno obnavljanje materijalnih i ljudskih resursa na instrumentima prisile i socijalna organizacija mora vladati njome - prisila ima problem s «vidljivošću»: ako se pobunjenici drže pod kontrolom jedino strahom od kazne, onaj koji prisiljava mora stalno oprezan i imati u vidu njihove aktivnosti - moć bazirana na prisili pretpostavlja i stavara konflikt interesa izmeñu onoga koji prisiljava i prisiljenog - suprotnost prisilnom autoritetu je autoritet zasnovan na poticaju, koji nudi NAGRADE za prihvaćanje naredbi više nego prijeti lišavanjem ili uskraćivanjem

Uzrokovani (inducirani) autoritet (Marx) - «dvojnik» prisilnog autoriteta je autoritet baziran na uzroku ili na ponudi nagrada za suglasnost s naredbom - ovaj autoritet sadrži pozitivne sankcije da bi postigao poslušnost, a ne negativne sankcije - sličan je recipročnom, implicitno egalitarnom, razmjenjivačkom odnosu u kojem A obećaje nagradu B-u u zamjenu za B-ovu akciju koju A želi → taj odnos nije odnos moći - ovaj autoritet spada izmeñu dvije krajnosti u kontinuitetu: izmeñu klasičnog odnosa ekonomske razmjene dobara i prisilnog autoriteta baziranog na «plaćenom ropstvu» - teško je povući jasnu granicu izmeñu raznih točaka na tom kontinuitetu - uzrokovani autoritet može služiti samo za karakterizaciju odnosa u kojima se jedna strana dobrovoljno pokorava zapovijedima drugog da bi dobila ekonomske nagrade - ovaj autoritet je karakterističan za ekonomsku moć; samim time je najuniverzalniji oblik moći koji postoji u svim društvima gdje ljudi imaju veću moć nad sredstvima od drugih - opširnost ovog autoriteta ima mnogo više varijacija s obzirom na nivo tehnološke razvijenosti nego s obzirom na intenzitet i iscrpnost - da bi ovaj autoritet bio efektivan i stabilan na duže vrijeme mora ostvariti obećane nagrade - takoñer, izaziva mnogo manje otpora i antagonizma; sposoban je postati jako opsežan, osobito u neagrarnim, modernim tehnologijama i strojnoj proizvodnji, ali ta ospežnost nije velika kao u ostalim formama moći - odnosi moći bazirani na prisili i uzroku (kaznama i nagradama) interpretirani su kao intrizični za socijalne odnose u kojima je kontrola stranaka nejednaka resursima

6

- i Blau i Homans prepoznaju da legitimni autoritet nužno zahtijeva veći, ekstrinzični kontekst u kojem su uključene 2 stranke s autoritetom

Legitimni autoritet = odnos moći u kojem onaj koji posjeduje moć ima i pravo zapovijedati, a dr. ga moraju poslušati - izvor, a ne sadržaj naredbe daje joj legitimnost - legitimni autoritet pretpostavlja zajedničke norme; te norme konstruraju odnose tog autoriteta - mnogi odnosi legitimnog autoriteta su manjeg intenziteta - imperativan priroda ovog autoriteta ima 2 osnovne značajke:

1. podčinjeni se osjeća obaveznim poslušati bez obzira sviña li mu se naredba ili ne 2. podčinjeni je takoñer svjestan normi većeg kolektiviteta podčinjenih

- pripadnost možda je dobrovoljna, ali prihvaćanje autoriteta je obavezno - to je uvijek pripadnosti - kako legitimni autoritet pretpostavlja zajedničke vrijednosti podčinjenih, njegov obujam je više ograničen od prisilnog i uzrokovanog autoriteta - ovaj autoritet stvara puno veću pouzdanost predviñenih reakcija nego ostali oblici moći, i on je više djelotvoran jer minimalizira potrebu za sredstvima

Stručan (kompetentni) autoritet - ne može se izjednačiti s nagovaranjem iako je moguće tretirati mnoge primjere kao posebne slučajeve uzrokovanog autoriteta - ovaj autoritet je odnos moći u kojem podreñeni sluša izravne naredbe nadreñenog zbog vjerovanja u njegovo znanje i stručnost - termin «stručan autoritet» se često upotrebljava za autoritet koji postoji u suglasju s pravom - Parsons je naglasio da stručan autoritet nije isto što i autoritet zasnovan na tehničkoj kompetenciji, tj. znanju ili sposobnosti - ovaj autoritet nalikuje nagovaranju pa iz se zato često smatra najneopasnijim i najpoželjnijim oblikom moći - i opsežnost i intenzitet ovog autoriteta su tipično niski, ograničeni često obujmom u kojem autoritet posjeduje poznatu kompetenciju i promovira odreñene interese za podreñene - kada je ovaj autoritet hijerarhijski organizirana grupa, razlika izmeñu njega i legitimnog autoriteta je nejasna - ako stručan autoritet ponekad poprimi neka svojstva legitimnog ili čak prisilnog autoriteta, takoñer je da i on sam postane kompetentan u administraciji i vodstvu - stručni autoritet se često metaforički poziva na legitiman odnos moći, u kojem ni najviša stručnost ni znanje nadreñenog ni interesni prioriteti podreñenog nisu iznešene na vidjelo

Osobni autoritet - podreñeni je poslušan zbog želje da udovolji drugoj osobi (nadreñenom) zbog njegovih osobina - može se smatrati «čistim» oblikom autoriteta u kojem se zapovijedi poštuju i izvršavaju bez da se izdaju - prototip ovog autoriteta je moć ljubavi; ostali: prijateljstvo, divljenje - osobni autoritet zahtijeva rezidualni karakter da bi pokrio sve zapovijedno/poslušne odnose koji ne počivaju na strahu od prisile ili očekivanjima nagrade ili savjeta - postoji jedan tip ovog autoriteta koji je velikog opsega i koji je predmet mnogih političkih i socijalnih analiza: Weberova koncepcija karizmatskog autoriteta - pravi karizmatski autoritet baziran je na vjeri i nadi sljedbenika u voñu koji često zahtijeva neupitnu odanost i poslušnost; zato ovaj autoritet nadilazi sve ostale ne-prisilne autoritete - nije ograničen tradicijom ili legalnim statutima kao ostala 2 tipa autoriteta po Weberu - karizmatski autoritet nije isto što i osobni, iako je možda najčišći oblik osobnog (Krist, Muhamed) - osobni autoritet je najdifuzniji oblik autoriteta u kojem su njegovi elementi predstavljeni u svim ostalim odnosima autoriteta jer je autoritet ipak uvijek baziran na kvalitetama neke osobe 4. OBLICI MOĆI: KOMBINACIJE I INTERRELACIJE MOĆI - moć je oblik utjecaja ili je utjecaj oblik moći ili se definiraju kao potpuno različiti fenomeni - moć se uvijek temelji na pristanku ili se mora suočiti i prebroditi otpor - autoritet je podtip moći, ili su moć i autoritet udaljeni i suprotni - nagovaranje je oblik moć ili nije uopće nije oblik moći definicijski kaos - sila je oblik moći ili nije moć, već znak da je odreñena moć pala - manipulacija ili je ili nije oblik moći - osobno vodstvo ili je ili nije oblik autoriteta

7

- kompetencija je osnova nagovaranja i nema veze s autoritetom ili moći ili je osnova legitimnog autoriteta - svaka moć se može svesti na neravnopravnu raspodjelu sredstava ili je nuñenje povlastica u zamjenu za uslužnost samo jedan oblik moći

Forme moći kao idealni tipovi - klasifikacija formi moći je ideal-tipska ili analitička i nikako ne tvrdi da svi odnosi moći mogu biti pod samo jednom formom moći - sila i manipulacija mogu postojati samo u svojim «čistim» oblicima jer stavovi i motivacija podreñenih prema nadreñenima su po definiciji nebitni u oba oblika moći - nagovaranje i 5 tipova autoriteta, za razliku od sile i manipulacije, pretpostavljaju prisutnost partikularnih motiva uslužnosti podreñenog - empirijski, razlika izmeñu psihičke sile, nagovaranja, 5 oblika autoriteta i nekih vrsta manipulacije se gleda po nivoima, a ne po vrstama → dakle, oni su samo razne varijacije duž kontinuuma - ukratko, analitički status bilo koje tipologije oblika moći, rezultira mnoštvom značenja i motivacija, koje su uključene u sve ljudske aktivnosti, uključujući i one prisilne, osim naravno manipulacije i brutalne sile koja tretira ljudska bića kao obični objekt

Različite veze u lancu interakcije - analitičari moći su tretirali pojedini «čin moći» kao osnovnu jedinicu stabilnih odnosa moći - Parsons je tvrdio da se «unit act» sastoji od jednog kraja, kojeg sačinjava akter izabranim sredstvima pod odreñenim uvjetima i da je on najmanji dio (koji je moguće izolirati) kompleksnog sistema akcija - za Parsonsa je osnovni element socijalne interakcije «alter-ego» relacija u kojoj dvije osobe provode svoju percepciju tuñih u relaciju njihovih osobnih dispozicija potreba - soc. interakcije grade kompleks lanaca i mreža sastavljenih od mnoštva «alter-ega» interakcija kao poveznica - jedna interakcija, kada je promatrana izvan konteksta, može posjedovati svojstva koja su tada drugačija nego što su bila u kontekstu

Kombinacije formi moći - prisila, povod i legitimni autoritet, bazirani na kontroli nad instrumentima sile, ekonomskih resursa i normativnih simbola, su forme generalno sposobne kreirati odnos širokih razmjera - svaka forma moći ima različite profile te takoñer je svaka od njih subjekt nestabilnosti - postoje 2 uvjeta: 1. nadreñeni želi održati stabilnu, dugotrajnu kontrolu nad podreñenim 2. nadreñeni želi generaliziranu kontrolu, koja nije sputana različitim opcijama - «finalni nagovaratelj» je onaj koji pristaje ponekad ici po «ljestvama eskalacije» od najkonsenzusijalnije do najozbiljnije forme moći - da bi to bilo moguće nadležni mora posjedovati sposobnost da se nosi s više vrsta moći - kapacitet i spremnost nostitelja moći da pregleda više vrsta moći su smanjene većinom na osrednji, više konsenzusualni nivo - kao što je Etzioni tvrdio, postoji priroñeno nepodudaranje u kombiniranju nagovaranja i morala s implicitnim prijetnjama - kada je nositelj moći prešao s nagovaranja na silu, javlja se poteškoća kod vraćanja odnosa baziranog na nagovaranju ili legitimnom autoritetu; iako, to se dogaña poprilično često u manjim kontekstualnim grupama - kada je odnos moći najmanje ekstenzivan ili kada podreñeni uniformno odgovaraju, nepodudaranje i nekompatibilnost će imati efekta; ali, u ekstenzivnim odnosima moći, pretpostavka da će mnogi podreñeni odgovoriti na isti način i da ih se može isto tretirati je nerealistična - zapravo, upravo je prednost nositeljima moći da se susreću s različitim i heterogenim podreñenima (individuama ili grupama) jer tada imaju priliku vježbati multiple forme u unutarnjim organizacijama - nepodudaranje u spajanju različitih formi moći nije do kraja eliminirano u krajnje ekstenzivne relacije, iako se može pretpostaviti da će njezini neutralizacijski efekti biti uvelike reducirani - totalno odvajanje uvjerenih podržavatelja, samo-tražećih oportunista i onih osuñenih na kaznu ne mora nužno maksimizirati sigurnost mjesta nositelja moći - teror i propaganda (na prvi pogled surotni kao prisila i nagovaranje) pojačavaju jedno drugo pod uvjetima totalne moći

8

Ciljani zakoni - svaki oblik moći uma ugrañenu tendenciju da s vremenom metamorfizira u drugi oblik (npr. ljubav se pretvara u naviku) - nestabilnost odreñenih oblika moći pokazat će se jedino u oblicima moći koji nisu ograničeni u intenzitetu i opsežnosti - nagovaranje koje je više puta uzastopno uspješno vjerojatno će puno brže postati osobni ili kompetentni autoritet - nagovaranje i autoritet se često izmjenjuju meñu autorima koji ipak naglašavaju razliku izmeñu ta dva pojma - proces legitimacije objašnjava kako nagovaranje prelazi u autoritet; prezentacija argumenata, raznih prikaza ili uvjeravanje kao nešto zašto bi netko trebao poslušati autoritet je različito od stvarne suglasnosti s naredbama autoriteta - Carl Friedrich: kada se naredbe poslušaju zbog toga što je subjekt svjestan potencijalne opravdanosti racionalnim argumentima, tada govorimo o autoritetu - legitimnost = razmske elaboracije koje se pozivaju na to da uvjere nekoga da sluša njihov autoritet, ali ne shvaćaju značenje poslušnosti kao takve - autoritet se može unazaditi na pokušaj nagovaranja ili kada se odreñena zapovijed dovodi u pitanje ili kada se pravo na kontrolu osobe s autoritetom proširi na sva područja - nagovaranje je implicitno egalitaran odnos koji ostavlja netaknut slobodan izbor i supstantivnu racionalnost nagovorenog i mnogi autori odbijaju ovo nazvati odnosom moći - autoritet po definiciji eliminira argumente i izmjenu mišljenja o komunikaciji o naredbama nadreñenog - mišljenje da autoritet raste iz neprisilnog konsenzusa ili da može biti poduprt nagovaranjem, može dovesti do visoko idealiziranog prilagoñavanja postojećih institucija - na makrosociološkom nivu političke moći, legitimni autoritet češće raste iz prisile nego nagovaranja - kompetentan autoritet, kada je podržan kolektivnom organizacijom stručnjaka i legalno priznat od države, teži dobiti neke karakteristike legitimnog pa čak i prisilnog autoriteta - interakcija izmeñu nagovaranja i legitimnog autoriteta je problematična; nagovaranje može uspjeti u stvaranju legitimnog autoriteta koji tada ostaje bez potrebe za njime, zamjenjujući naradbe argumentima; izazovi autoritetu meñutim mogu rezultirati vraćanjem nazad na nagovaranje - karizmatički pokreti, kao najopsežnije manifestacije osobnog autoriteta, često ritualiziraju socijalnu distancu izmeñu voñe i njegovih sljedbenika koji ga obožavaju, iako njegovi najbliži suradnici mogu biti cinično svjesni da je i on (voña) samo čovjek - ukratko o ovom poglavlju - postoje 4 vrste kombinacije i interrelacije različitih oblika moći: 1. oblici moći su konceptualno različiti, ali to ne znači da svi očiti odnosi moći mogu biti jasno klasificirani kao dokazano poseban oblik; epistemološki, svi koncepti su apstrakcije realnosti i ne opisuju je doslovno - Weberov je argument da konstrukcija idealnih tipova(koji su tipični za socijalne znanosti) nije tu da oni budu prihvaćeni, već da pomogne u daljnim istraživanjima 2. pojedina djelovanja moći su često dio širih mreža interakcije, koje uključuju djelovanja ili interakcije koje rezultiraju različitim oblicima moći 3. stabilan odnos moći odreñene opsežnosti ili intenziteta je rijetko baziran na jednom odnosu moći; u interesu je nadreñenog da je u stanju provoditi multiple odnose moći da bi osigurao održanje svoje kontrole - to je posebno istinito kada je u pitanju ekstenzivan odnos moći nad mnoštvom subjekata koji imaju različita mišljenja 4. većina oblika moći pokazuje tendenciju različitih stupnjeva snage za svojevremenu promjenu u drugi oblik moći; proces legitimacije odnosa autriteta uključuje konstantnu interakciju izmeñu nagovaranja i poslušnosti odreñenih naredbi, što je osnovna bit autoriteta

5. OBLICI MOĆI: INTERAKCIJA PRISILE I LEGITIMACIJE - oni koji imaju moć, dobiju moć prisilom (vojnim osvajanjima) nastoje okrenuti moć u pravo (might is right) tako da uspostavljaju, tvrde da je to legitimno u očima njihovih subjekata - politička moć počiva na monopolu fizičke sile, ali korištenjem te sile je uviñeno kao legitiman hod onih koji prihvaćaju legitimnost državnih zakona i direktiva - sila kao ultimativni oblik moći – znači da oni koji imaju moć, koji su je sposobni koristiti moraju znati koristiti razne oblike moći i pribjegavati sili kao zadnjem utočiptu ako se prethodni pokušaji pokažu neuspješnim - dihotimija izmeñu konsenzusa i ograničenja (zabrane) izmeñu legitimnog i prisilnog autoriteta je često previše oštra, oboje se miješaju i sadržane su u različitim odnosima moći (mix fear and lova) - pokoravanje autoritetu je samo po sebi neugodno čak i kada nema prijetnje silom ili konflikata interesa. Iznimka postoji kod sado-mazohističke veze.

9

- pokoravanje autoritetu može biti viñeno kao nešto što donosi sigurnost kao dogovor / ugovor izmeñu onog koji ima moć i onog koji je provodi, ali to ne implicira da je primanje naredbi od strane drugog zahvalno iskustvo. U odnosima moći strah je rijetko ako uopće ikad pretvoren u ljubav. ☺ 6. TEMELJI MOĆI: INDIVIDUALNI I KOLEKTIVNI RESURSI - uobičajeni pristup tematici moći je identifikacija temelja i resursa koji omogućavaju primjenu moći - neki autori grupirali su različite vrste resursa, kontreola nad kojima omogućvajau primjenu moći - jedna od najutjecajnijih klasifikacija bila je Etzioneva (?) distikncija izmeñu prinudne, utilitarne i

normativne imovine koje korespondiraju sa instrumentima sile, materijalnim nagradam kao što su dobra i suluge, simbižolima legitimacije, ugleda i ljubavi

- William Gamson razvio je sličnu trosložnu tipologiju sredstava prinude, sredstava navoñenja i sredstava nagovaranja

- Robert Dahl unaprijedio je tipologiju, dao je opsežniju listu sa više pojedinosti, listu resursa raspoloživih političaru pri utjecaju na druge • ta lista uključuje: „osobno vrijeme pojedinca, pristup novcu, kreditu i bogatstvu, kontrola nad

informacijama, ugled i socijalni položaj, posjedovanje karizmem populaije, zakonitosti, solidarnost, sposobnost člana jednog dijela društva da izazove podršku drugih koji ga percipiraju sebi sličnim zbog sličnosti u zanimanju, socijalnom porijeklu ili rasi, pravo glasa, intelignecija, obrazovanje pa čak i razina energije“

• Dahl sažima ovu inicijalnu listu kako bi bila prikladnija za rukovanje te u detalje razmatra samo socijalni položaj, pristup gotovini, kreditu i bogatstvu, pristup odreñenim rasursima koji su na raspolaganju izabranom voñi kao što je legitimna moć javnih ureda, popularnost, radna mjesta i kontrola nad informacijama

• čak i ova skraćena lista može se prevesti u kategorije prisnije sociologije kao što su ugled, bogatstvo, legitimni autoritet, osobna privlačnost, vještina ili specijalizirano znanje

- razmatranje temelja moći usmjereno je na onoga koji posjeduje tj. drži društvenu moć i to ne toliko na njegove motive za primjenu moći koliko na različite resurse koje koristi u odnosima moći i koji mu omogućavaju da tu moć primjenjuje

- moć je uvijek odnosna pa bi zanemarivanje jedne strane tog odnosa moglo biti samo relativno a ne i apsolutno

- iako oblici moći usmjeravaju pažnju na temelje subjektivne privole da se podvrgne moći, pretpostavka je da onaj koji posjeduje moć namjerava zadržati tu privolu te izdaje argumente i naredbe, prijeti i sl.

- resursi koje onaj koji posjeduje moć uvodi u odnos moći, daju za naslutitit da subjekt moći ne posjeduje te resurse te da je nejednakost u kontroli nad tim resursima temelj tog odnosa moći

- vlasništvo nad dobrima i resursima koji mogu biti upotrijebljeni za mrimjenu moći nad drugima nije garancija da će u tu svrhu i biti upotrijebljeni • npr. škrtac koji odabire da živi u siromaštvu i skriva bogatstvo sigurno ne koristi svoje ekonomske

resurse pa čak i za minimalnu kontrolu nad drugima • npr. niti netko tko ima tajni arsenal oružja u ormaru koristi taj svoj resurs za neku vrstu prinude • smisleno je navesti kao primjere posjedovanja kapaciteta ili potencijala za moć ideju da moć nikad nije

primjenjenja i nitko osim posjednika resursa ne zna za te resurse • škrtac i vlasnik oružja možda koriste unutrašnji osjećaj sigurnosti koji im njihovi resursi mogu pružiti,

osjećaj superiornosti nad svojim susjedima, čak i megalomanija u kontemlacijama i fantazijama o mogućoj upotrebi svojih ekonomskih resursa i sredstava prinude

• prema tim resursima vjerojatno će svi biti indiferentni sve dok škrtac npr. ne kupi većinu nekog poduzeća ili financira političku kampanju ili vlasnik oružja poput terorista u filmu oružjem počne ispravljati sve što smatra pogrešnim u ovom svijetu

• ako ne stupe u takve akcije sa resursima njihova moć tretira se kroz ideju „kapaciteta“ ili „potrencijala“ • termin „latentan“, a ne „potencijalan“ koristi se kako bi se sugerirala prisutnost nečega što zaista utječe

na situaciju, za razliku od slabije implikacije termina „potencijala“ kao nečeg što može pokazati svoju prisutnost pod čisto hipotetskim uvjetima

- da bi se nekome pripisala latentna moć dovoljno je istaknuti reakcije drugih koje se dogode čak ako moćnik i ignorira svoju sposobnost da koristi resurse • dovoljno je pokazati da on zna da drugi, svjesni njegovih resursa, smatraju ga moćnim i svoje akcije

vode prema tome što misle da on želi, koje su njegove namjere. On ne treba izdavati naredbe, pa čak ni komunicirati sa onima koji ga smatraju moćnim toliko dugo dok on ne učini nešto što bi opovrgnulo

10

njihova uvjerenja ili zaista učinio nešto da njegovi interesi i ciljevi budu unaprijeñeni, tada ta moć prestaje biti latentna

- neaktivnost jednako kao i aktivnost može biti efekt moći

• najvažnija kritika na gledište o utjecaju moći samo na stvarne sudiokinke donošenja odluka je Bachrach i Baratzov argument koji oni nazivaju neodluke (nondecisious)

• ovaj argumant treba uzeti u obzir ako želimo razumjeti kako moć funkcionira • Bachrach i Baratz smatraju da situacije „ne padaju s neba“, već da su one stvorene od strane nečega,

nisu jednostavno dane • nemogućnost situacije da se javno pregovara može se tumačiti negativnom primjenom moći koja je

očito bila uspješna u potiskivanju tog problema • ovaj koncept neodluka kao negativnih reakcija sudionika tj. nereakcija sudionika je ono što Steven

Lukes naziva „dvodimenzionalnim“ gledištem na moć i razlikuje se od onog „jednodimenzionalnog“ koji je ograničen samo na pozitivno donošenje odluka

• Bachrach i Baratz prihvaćaju verziju Weberovog gledišta na moć koja obavezno uključuje otpor od strane subjekta moći i prema tome implicira konflikt, tj. sukob

• kada bi definirali moć šire, kao kapacitet da se proizvedu namjerni učinci, tom definicijom ne bi obuhvatili otpor subjekta

Individualni i klektivni resursi

- pojedinci mogu posjedovati resurse moći bez da ih upoće koriste ili što je uobičajenije, da ih koriste kako bi postigli nepolitičke ciljeve

- William Gamson razlikuje te resurse s obzirom na njihovu „likvidnost“ - „visoko likvidna“ sredstva su ona koja ne trebaju prethodnu upotrebu da bi se stavila u primjenu utjecaja - sredstva „niske likvidnosti“ mogu se iskoristiti u utjecaju tek kada se prethodno na neki način mobiliziraju - sredstva sama po sebi, bez obzira na njihovu likvidnost, omogućavaju onome tko ih posjeduje ne više od

potencijalne ili moguće moći • npr. novac koji pojedinci posjeduju visoko je likvidno sredstvo, sam koncept likvidnosti preuzet je iz

ekonomije. Kako bi počeo koristiti svoj novac kao resurs za političke ciljeve bogataš treba samo početi ispisivati čekove stožerima političkih kampanja umjesto trgovcima umjetnina. Slavna osoba iz svijeta slave treba samo svoj ugled početi koristiti u pol svrhe podržavajući odreñene pol kandidate na izborima umjesto u reklamnim kampanjama.

- u kratko pojedinac se treba samo predomisliti i odluciti koristiti svoje resurse za političke svrhe i tada ta sredstva prestaju biti „labavi resursi“ (Dahl) ili „resursi u mirovanju“ (Gamson) • u tom smislu, resursi koje mogu posjedovati pojedinci – slobodno vrijeme, novac, ugled, osobna

privlačnost, vještine manipulacije i nagovaranja, neka znanja i informacije – relativno su visoko likvidni resursi, tj. lako ih je prebaiti iz jedne upotrebe u drugu

- organizacija je kolektivni politički resurs koji je nejednako distribuiran (raspodijeljen) u populaciji, poput individualnih sredstava novca, ugleda, znanja i sl…

- Robert Dahl u „Tko vlada?“ jednako kao i drugdje prepoznaje distinkciju izmeñu individualnih i kolentivnih resursa • npr. bankar i skitnica jednako su mogući kandidati za moć, u nedostatku dokaza da ijedan od njih

sudjeluje u donošenju odluka u zajednici. Ali bankar upravlja velikom organizacijom koja je vidljiva u zajednici i vitalna za komercijalni i ekonomski život te zajednice, dok skitnice tendiraju biti izolirane osobe sa minimalnim društvenim vezama bilo koje vrste

- (moć se uglavnom locira u resursima pojedinca) - Dahl smatra da se resursi za moć posjedu pojedinaca i to se najviše može vidjeti iz one liste resursa

• u toj listi Dahl uključuje solidarnost iako ju definira kao „kapacitet člana jednog segmenta društva da izazove podršku drugih koji ga identificiraju kao sebe same zbog sličnosti u zanimanju, socijalnom položaju, religiji, etničkom porijeklu ili rasi.“

• iako je „solidarnost“ gotovo po definicji vlasništvo grupa i to se ne može reducirati na pojedinca • solidarnost je prije „vlasništvo“ grupa nego atribut pojedinačnih članova tih grupa

- Dahl smatra da je vjerojatnost da „grupa individualaca usmjeri svoja sredstva (resurse) u neku strategiju“ isključivo varijabla za političku analizu • takoñer se bavi faktorima koji utječu na pojedince da svoje resurse upotrijebe u pol svrhe • Dahl je koncentriran na individualne resurse koja posjeduju visoku likvidnost

- kolektivni resursi su mnogo varijabilniji u svojoj likvidnosti nego individualni resursi i dohvaćaju čitav opseg moći primjenjene od snažno organiziranih i mobiliziranih grupa i institucija do relativne moći

11

primjenjene na osobe koje iako dijele sličnu situaciju ne posjeduju socijalnu organizaciju pa čak ni svijest o kolektivnom identiteu

- socijalnu organizaciju i kolektivni identitet zasigurno treba uzeti u obzir • oni postoje u različitim stupnjevima te s obzirom na različite grupe i socijalne kategorije variraju

- organizacija, identitet i solidarnost su fundamentalni grupni resursi koji čine mogućom mobilizaciju drugih resursa

- najočitiji kolektivni resursi su oni koji su stvoreni angažiranjem individualnih resursa u korist zajedničkog cilja

- veličina grupe, prosti broj ljudi koji sačinjavaju tu grupu važan je kolektivni resurs - veličina grupe često odreñuje količinu resursa bogatstva, ugleda, snage i sl. koje ta grupa kontrolira, zato što

uglavnom ovise o broju osoba koje pridonose svojim individualnim sredstvima zajedničkom okviru • iz tog razloga može se smatrati da je vličina tj. članovi grupe, kolektivni atribut koji se ne može

reducirati • za razliku od prethodno spomenutih kolektivnih resursa koji predstavljaju jednostavno agregat

individualnih resursa ili sumaciju atributa pojedinaca - no zašto se veličina grupe smatra manje doprinosom vlasništva grupe nego suma novca skupljena od

individualnih priloga, jer i veličina grupe jednostavno je suma pojedinaca koji sačinjavaju tu grupu jednako kao što je i novac suma priloga (doprinosa) pojedinaca? • važnost veličine kao kolektivnog resursa za primjenu moći varijabilna je • odreñivanje težine individualnih resursa pomoći će: šro više ljudi pridonosi svojim sredstvima

zajedničkom okviru veći je i agregat resursa za postizanje zajedničkog cilja • veliki brojevi posebna su prednost u slučajevima novca te oblika nasilne i nenasilne upotrebe sile, gdje

omasovljena snaga pojedinaca čini razliku u udarima, gomilama, neredima, gdje se uništava imovima, vojskama koje posjeduju jednostavno oružje

• no u slučajevima vještine nagovaranja, ugleda, legitimnog i kompetentnog autoriteta koji potječe iz zakona profesina, učinkovitost grupe ovisi o relativnoj ekskluzivnosti koja ograničava njenu veličinu

• osim toga, velike grupe imaju poteškoća sa održavanjem visokog stupnja doprinosa individualnih resursa svojih članova i učinkovitom koordinacijom akcija svojih članova

- najvažniji kolektivni resursi su solidarnost i organizacija! • oni sačinjavaju glavne atribute u definiranju grupe same po sebi, u sociološkom smislu, atributi koji ih

razlikuju od populacije ili statističke kategorije • kolektivni resursi koji su nastali kao rezultat agregacije individualnih resursa, kao i veličina grupe i

monopol nad odreñenim poslom ili vještinom, mogu biti mobilizirani u političke svrhe, pa čak i njihovo postojenje kao takvih, kolektivnih, zahtjeva prvotno postojenje minimalne razine solidarnosti i organizacije od strane pluraliteta individua

• doprinosi pojedinaca u radnom vremenu, vještini itd. kako bi se postigao zajednički cilj, impliciraju postignuti konsenzus meñu pojedincima o cilju, i solidarnost temeljenu na osjećaju zajedničkog identiteta

• kada su jednom postignuti veličina grupe, agregacija individualnih resursa i monopol učinkovito se mogu koristiti za primjenu moći, no potrebna je bar neka društvena organizacija ili koordinacija aktivnosti članova grupe

• potrebno je i održavanje razine resursa uključujući njihovo kontinuirano članstvo, dovoljno da se nastavi postojanje grupe

• zbog ovih razloga solidarnost i organizacija su bazni kolektivni resursi - solidarnost i organizacija stvar su stupnja

• grupe variraju od trenutačno otvorenih, privremenih publika ili gomila koje dijele samo trenutačno raspoloženje ili trenutačno usmjerenu pažnju, preko relativno trajnih do visoko organiziranih društvenih struktura

- solidarnost i organizacija mogu se podijelti u niz varijabilnih aspekata koji se takoñer mogu smatrati distinktivnim kolektivnim resursima • solidarnost uključuje odreñenu svijest, razinu svijesti o granicama izmeñu članova i nečlanova,

intenzitet meñusobne emocionalne identifikacije temeljene na osjećaju sličnosti, ritualizirano simbolično pripadanje, kolektivni identitet itd.

• socijalna organizacija obuhvaća stupanj kompleksnosti i podjelu rada, prisutnost vodstva ili struktura moći, pravila koja ureñuju interakcije meñu članovima te meñu članovima i outsiderima

• ovi različiti aspekti solidarnosti i org. pripadaju sociolozima dobro pomatim karakteristikama onoga štp se zove „socijalna struktura“

12

- autor promatra organizirane grupe kao kolektivne aktere koji kontroliraju resurse koji grupi omogućuju primjenu moći nad nečlanovima

- ali grupa sama po sebi može razviti unutrašnju strukturu moći čija će aktivnost biti usmjerena na njene vlastite članove • voñe u grupi primarno primjenjuju legitimni, osobni pa čak i karizmatski autoritet nad podreñenim

članovima • grupe mogu funkcionirati kao kolektivni akteri koji primjenjuju moć nad autsiderima, a istodobno na

okupu te grupe mogu držati prisila i materijsla sredstva npr. ratovi dobiveni uz pomoć vojski plaćenika, plaćeni glasovi odlučivali su o ishodu izbora, monogo je primjera eksploatacije prisilnog rada robova i zatvorenika

- „kolektivni cilj“ ne implicira da je on nužno utemeljen konsenzusom meñu članovima grupe organizirane da bi postigla taj cilj • Iako uveden prinudom od strane voñe grupe, to je još uvijek kolektivancilj u smislu da su aktivnosti

članova grupe usmjerene u postizanje tog cilja - organizirane grupe su arene u kojima se pojedinci i podgrupe sukobljavaju oko statusa, materijslnih nagrada

i moći, dok grupe posjeduju resurse za moć u društvu u cjelini - grupni voñe kontroliraju resurse koji im omogućavaju primjenu moći nad podreñenim članovima, a u isto

vrijeme njihova kontrola tih članova je resurs koji omogućava primjenu moći grupe kao kolektivnog aktera nad outsiderima, uključujući i druge organizirane grupe • u slučaju hijerarhijski org kontroliranih sa vrha bilo bi pogrešno smatrati organizaciju samu po sebi kao

kolektivni resurs korišten da bi se postigao cilj ili interesi… - organizirane grupe razlikuju se u oblicima moći koji konstituiraju primarnu bazu njihovih struktura kontrole

kao i njihovi načini kombiniranja različitih oblika • iz toga slijedi da se razlikuju u stupnju u kojem su percipirane od njihovih članova kao kolektivni

resursi da se unaprijedi zajednički cilj • kada članovi smatraju da org. služi njihovim vlastitim ciljevima i vrijednostima, njihova solidarnost bit

će veća i oblici moći odvijat će se uz veći pristanak i kao takve su vjerojatnije da budu baza organizacijske strukture moći

• solidarnost će biti niža u org povezanim sa prinudom i to su sklone biti negativne prinude organizacije gdje prikriveni otpor ciljevima org i voñama postaje veza koja ujedinjuje podreñene članove

• solidarnost i soc organizacija negativno su korelirane sa prinudom • grupe koje postugnu i visoku soliradnost i strogu disciplinarnu hijerarhijsku organizaciju (npr.

Lenjinističke revolucionarne stranke) su najučinkovitija „organizacijska oružja“ - solidarnost je ključna za preživljavanje (opstanak) i učinkovitost grupa koje žele moć a formirane su

dobrovoljnim udruživanjem njihovih članova - suvremene analize grupnih politika uglavnom u obzir uzimaju onakve grupe kontrolirane od strane članstva,

prije nego hijerarhijske grupe, bilo prinudne ili utilitarne, organizirane od vrha prema dolje da obavljaju pojedinačne ekonomske ili administrativne zadatke

- mora se naglasiti da bilo koja grupa uslijed svog pukog postojanja kao grupa predstavlja kolektivni resurs – stvarni, potencijalni ili mogući • zakonska ograničenja koja se postavljaju nad političkim aktivnostima poslovnih korupcija, vladinih

birokracija te org. kao što su crkve, bo9lnice, sveučilišta, zaklade upravo su prepoznavanje te činjenice npr. zabranama da doniraju novac političkim kampanjama

• čak i male, neformalne grupe srodstva, susjedstva i suradnika igraju važnu ulogu u oblikovanju, prenošenju i kristaliziranju političkih preferenci

• uvoñenje tajnog glasovanja u modernim ustavnim demokracijama spriječava moguću prinudu ili mito individualnog glasača od strane bilo koje rupe kojoj pripada, bilo od onih koji su mu superiorni u specijaliziranim organizacijama kao što su svećenici ili poslodavci ili od strane njegovih sučlanova u primarnim grupama

- treba razlikovati dva različita značenja u kojima se kolektivni resursi mogu opisati kao potencijalni ili mogući s obzirom na njihovu političku upotrebu: 1. neorganizirani agregati ljudi sa nepostojećom ili oslabljenom sviješću o kolektivnom identitetu mogu

predstavljati metu za političku mobilizaciju kojoj je cilj oblikovanje nove grupe od prethodno izoliranih pojedinaca te kreiranje novog kolektivnog političkog aktera tamo gdje prije nije potojao. Termini kao što su „latentna grupa“, „kvazi grupa“ ili „socijalna kategorija“ često su korišteni da bi se opisali takvi agregati i da bi se razlikovali od statističkih aktegorija (kao što su npr. osobe plavih očiju) koji imaju mali ili nikakav potencijal za ujedinjenje. Ovo značneje u kom se kolektivni resursi promatraju kao potencijalni prije nego stvarni.

13

2. Gamsonovo referiranje na „solidarnu grupu sa niskom organizacijom za kolektivnu akciju“. Bilo koja organizirana grupa koja trenutačno ne primjenjuje političku moć predstavlja barem neki potencijal za primjenu moći. Ali to nije isto kao i agregat ljudi koji posjeduju potencijal da postanu grupa zbog njihovih zajedničkih okolnosti koje sugeriraju mogućnost mobiliziranja za kolektivnu akciju.

- Hannah Ardent priznaje primat kolektivnih resursa u svojoj definiciji moći: „moć odgovara ne samo ljudskoj sposobnosti da djeluje, već sposobnosti da djeluje usklañeno. Moć nikad nije vlasništvo pojedinca; moć pripada grupi i postoji toliko dugo dok grupa ostaje zajedno.“

7. TEMELJI MOĆI: TKO SE MOBILIZIRA?

Priroda politi čke mobilizacije - solidarnost i organizacija su fundamentalni kolektivni resursi, fundamentalni u smislu da prethode

mobilizaciji svih drugih resursa - prisutnost u najmanju ruku minimalne difuzne solidarnosti može prethoditi inicijalnim naporima da se

postigne organizacija - potpuno mobilizirana grupa (idealtipski), sljedeće kategorije:

1. solidarnost i socijalna kohezija temelje se na svijesti članova o njihovom kolektivnom identitetu kao grupe i njihovoj predanosti cilju, interesima i setu vrijednosti. Razvijeni osjećaj kolektivnog identitea implicira svijest o točno odreñenim granicama kojeodvajaju članove grupe od nečlanova.

2. percepcija članova o zajedničkim ciljevima, interesima i vrijednostima drugih grupa i posjednika moći

3. percepcija članova grupe o važnosti akcije od strane države i javne politike kako bi se promicali i učvršćivali interesi i vrijednosti koje kao grupa dijele

4. neke socijalne organizacije dizajnirane su osebno da obavljaju i promiču ciljeve, interese i vrijednosti grupe u natjecanju ili konfliktu sa suparničkim grupama i posjednicima moći koji su percipirani kao protivnički. Ovaj kriterija implicira (barem neki stupanj) podjele rada te diferencirano vodstvo

- prvi i četvrti kriterij doslovno su definirajući kriterijigrupe kao sociološkog termina, a drugi i treći pobliže označuju što čini grupu političkom ili politički orijentiranom npr. stranke i grupe za pritisak te pokreti (velike dobrovoljne organizacije, npr. za očuvanje okoliša ili ženska prava)

- postojanje difuzne solidarnosti takoñer stimulira napore za mobiliziranje grupe • grupe sa zajedničnik vrijednostima, uvjerenjima i običajima izvedenim iz etničkog porijekla ili

religijske pripadnosti najočitiji su primjeri • primjećeno je da u SADu etnička lojalnost ponekad je stvaranameñu imigrantima tamo gdje prije nije

postojala kroz apele političara koji su tražili glasove za nacionalnim vezema temeljenim na zemlji porijekla dok je prije svijest imigranata bila samo o regiji

• etničke i religijske grupe obećavajuće su mete za političku mobilizaciju uz to što su one uglavnom velike, geografski koncentrirane, njihovi članovi iako neorganizirani i nesvjesni zajedničkog političkog interesa već dijele neke zajedničke norme i vrijednosti što u biti i sačinjava njihov etnički i religijski identitet

• polit. mobilizirane grupe razlikuju se od većih kolektiviteta koje tvrde da zastupaju.

14

Posredništvo izmeñu države i društva - u idealnom modelu demokracije

politički procesi izgledaju ovako: • ljudi artikuliraju svoje

različite zahtjeve kroz stranke i interesne grupe koje su posrednici izmeñu njih i države

• ove posredovane organizacije natječu se za javnu podršku tako što traže glasove u javno reguliranim izbornim natjecanjima

• pobjednik je nagrañen privremenom kontrolom nad moći u državi, te on formira vladu koja će ponijeti mandat

• stranke su organizirano sredstvo za prevoñenje želja onih koji ih podržavaju u političke zahtjeve

• pošto je pobjednik sad voña svih ljudi, ne samo onih koji su glasovali za njega očekuje se da će težiti služiti interesima cijele javnosti tj. „nacionalnom interesu“

• vlade pokušavaju postići ravnotežu izmeñu zahtjeva stranke, glasača koji su ih izabrali, javnih interesam a sve aktivnosti su unutar državne strukture i utjelovljene su pisanim ustavom

- ovaj model možemo definirati kao trijadu koju sačinjavaju: 1. država oblikovana zakonskim i ustavnim redom 2. političke org. koje se natječu za pristup kontroli nad državom 3. sloj koji se sastoji od difuzno solidarnih izbornih okruga, organiziranih grupa uključenih u nepolitičke

aktivnosti, uključujući lokalne zajednice, male neformalne grupe i obitelji, te labavi akregati kojima manjka solidarnosti i organizacije i za koje je najmanje moguće da su mete za mobilizaciju

- iz perspektive ovog modela možemo promatrati generiranje i distribuciju kolektivnih resursa - u svim demokracijama omjer populacije koja sudjeluje u politici daleko je ispod idealnog standarda

demokratskog mjerenja • npr. tek nešto više od pola onih koji mogu glasati zaista to i čine

- političke stranke možda su de facto oligarhije kontrolirane od malog broja voña koji su vječno na svojim pozicijama

- ipak, zanimljivi su dokazi o tome da se oblici demokracije nastavljaju njegovati čak i od strane onih grañana koji ju rijetko koriste (bilo zbog ograničenih aspiracija i sl)

- prema defiiciji, nedemokratski vladari ne dozvoljavaju da ih se glasovanjem izbaci iz službe te niječu i teško sakate političke slobode • ipak čak i u autoritarnim režimima, skrivene, politički orijentirane grupe angažiraju se u pozadinskim

urotama, sudskim intrigama te skrivenim naporima da osvoje prednosti za svoje članove ili da promiču zakone koje favoriziraju

- država prema definiciji primjenjuje ultimativnu moć u društvu i smješta je na vrh ovog modela kada ga promatramo vertikalno

DRŽAVA

zakonodav izvršna sudska

vojska i policija

Posredujuće organizacije: stranke i grupe za pritisak

SUBSTRATUM POLITIKE

NEMOBILIZIRANE MASE

15

- posredujuće grupe koje potražuju moć na drugom su nivou, svaka posjeduje unutrašnju strukturu moći i mobilizira one koji će ih podržati, a ti su na trećem nivou

- strelice koje idu prema dolje ukazuju na odnose meñu nivoima - tamo gdje institucije posredništva postoje, dva viša nivoa odgovaraju na zahtjeve ljudi iz trečeg nivoa –

grupa i javnost koji formiraju politički substrat - Gamson bi strelice koje ide prema dolje (od države) označio kao „socijalnu kontrolu“, zato što država

posjeduje legitimnu moć da donosi odluke obvezujuće za cijelu populaciju - strelice koje idu prema gore nazvao bi „utjecajem“, ukazujući na proces u kojem se klase i grupe natječu u

nastojanjima da postignu državne odluke koje su u skladu sa njihovim interesima i vrijednostima - svaki nivo je „podijeljen“ unutar sebe kao što postoji i podjela mañu nivoima i od tuda horizontalne strelice

koje povezuju odjele svakog nivoa - u ustavnim demokracijama izvršna, zakonodavna i sudska grana države strukturalno su distinktivne i

njihovi odnosi zakonski su regulirani - unutar izvršne grane postoji subordinacija vojske i policije, mehanizama koji primjenjuju prinudnu moć

države - civilne slobode ohrabruju postojanje pluraliteta stranačja i interesnih grupa na drugom nivou - broj stranaka, djelomično odreñen izbornim zakonima, odreñuje uvjete njihovog natjecanja, oblikuju

stranačke sisteme - treći novi ne sastoji se od homogenih „ljudi“ ili „javnosti“ koja je homogena već sadrži stratifikacije,

diferencijacije i jazove koje sadržavaju raznorodna i kompleksna društva - u kratko postoji pluralizam na svakom nivou: ustavni pluralizam u strukturi države, stranački pliralizam na

posredujućem nivou te societalni i grupni pliralizam na trećem nivou - dva su gledištva u tretiranju glasačevih odluka:

1. tretiranje glasačkih odluka kao refleksija njegovih nepolitičkih grupnih veza i saveza, neformalnih mreža sredstava, susjedstva, prijateljstva i klika u kojima sudjeluje

2. glasač iako često slabo informiran o temama i problemima u kampanji glasač bez obzira donosi u biti politički sud ukorijenjen u specifično politički stav čak ako je njegova odluka utemeljena na racionalnoj odluci onih koji ga informiraju o politici, prije nego direktno na kandidatima, njihovim strankama i programima

- pojam „meñuposredničkih“ grupa i odnosa nije ekvivalent posredničkih organizacija • meñuposredničke grupe ne smatraju se kao org koje potražuju moć te na više ili manje direktan način

posreduju izmeñu države i društva, već prije kao dio „društva“ samog, kao posredujuće izmeñu pojedinca i države

• meñuposredničke strukture kao što su dobrovoljne asocijacije, profesionalne bratovštine te lokalne zajednice koje sačinjavaju kolektivne resurse usmjerene u nepolitičke svrhe što ih čini neraspoloživim za političku mobilizaciju

• sugestija je da sudjelovanje u meñuposredničkim grupama kanalizira vrijeme, energiju i druge individualne resurse od politike

• u dobro poznatom agregatu pluralista, članstvo u više meñuposr. grupa smanjuje vjerojatnost za intenzivnu predanost političkim ekspresijama samo jedne grupe

• i to može predstavljati kolektivan resurs potencijalan za političku upotrebu u smislu „dvodimenzionalnog razmatranja moći“ (Lukes) te odluka / neodluka, aktivnosti / neaktivnosti /Bachrach i Baratz)

• u ovom smislu svaka grupa je minimalni mogući politički resurs • to prepoznaju totalitaristički režimi zabranjujući grupe koje se mogu mobilizirati u njihovu opoziciju te

stvarajući vlastite meñuposredničke grupe kroz koje će se kanalizirati vrijeme i energija pojedinaca u njihovu korist (npr tendencija da se ide prema umanjivanju važnosti obitelji u nacističkom režimu kroz „kampove ua uzgoj“ i uključivanje pojedinaca u meñuposr. grupe kao što je bio Hitlerjungend)

Problem latentnih ili objektivnih kolektivnih inter esa

- ljudi koji dijele zajedničku situaciju često imaju zajednučke interese - ako postignu uspješnu mobilizaciju razvijanjem osjećaja kolektivnog identiteta ili stvaranjem organizacije

kako bi promicali i branili svoje interese, interesi svih postaju interesi svakoga - održavanje solidarnosti i organizacije postaje vitalno važno za ispunjenje individualnih interesa kojima su

se prie bavili u izolaciji ili čak natjecanju sa drugim članovima kolektiviteta - ta organizacija i solidarnost mogu postati vrijednost same po sebi više nego što će ih se percipirati kao

koristan instrument za zaštitu i unaprjeñenje individualnih resursa članova kolektiviteta (stupanj u kojem se ovo dogaña visoko je varijabilan)

16

- neki autori inzistiraju na tome da se za kolektivitet može reći da posjeduje „stvarne“ ili „objektivne“ interese čak i ako članovi tih kolektiviteta ne primaju te interese

- formulirati definiciju objektivnih interesa: • argument je da se odreñeni interesi mogu smatrati inherentnima iz pozicija uloga socijalne strukture sve

dok su posjednici tih pozicija ili uloga prinuñeni da djeluju na odreñene načine ako žele zadržati svoje pozicije, čak ako i posjeduju subjektivna uvjerenja, sentimente i definicije sama sebe koji su u diskrepanciji sa zahtjevanom akcijom

- Steven Lukes pokušava obraniti postojanje „realnog“ interesa kao suprotnosti „subjektivnom“ interesu • pokušava pokazati da se „realni“ interesi mogu empirijski testirati ili barem argumentirati: ako primjena

moći proizvodi učinke na to kako se subjekt moći ponaša, što se bez primjene moći ne bi dogodilo, tj. ono što subjekt moći bez primjene moći ne bi učinio otkriva njegove realne interese

• Lukes definira moć kao A koji utječe na B i to na način koji je suprotan interesima B-a, čak ako B i nije svjestan interesa koji su mu imputirani

• „Ljudske želje mogu same po sebi biti produkt sistema koji djeluje protiv njegovih interesa…“ • moć je za Lukesa prinudna (prisilna) prema definiciji, i suprotnost je onoga što on naziva „utjecajem“,

čak ako i nije priznato kao takvo od strane subjekta moći • „A može primjenjivati moć nad B, činiti da B radi ono što on želi da radi, ali A takoñer primjenjuje moć

nad B utječući, oblikujući i odreñujući same njegove želje…“ • „Zar nije najvažnija upotreba moći upravo ta da se druge navede da imaju želje koje se želi da imaju tj.

da se osigura njegovo udovoljenje i kontrola njegovih misli i želja?“ • Kritika: nemoguće je procijeniti što je rezultat pritiska a što nije te kako će B reagirati pod pritiskom,

možda je i A pod pritiskom. - ljudski karakter rezultat je primjena moći nad njim u prošlosti, uglavnom moći roditelja nad djetetom

• kapacitet za moralnom prosudbom sebe i drugih rezultat je djetetove internalizacije i generalizacije prvotno izvanjskih prinuda nametnutih mu od strane roditelja

• većina ljudskih motivacija koje vode ka socijalnoj akciji oblikovano je prethodnom podložnošću rediteljskoj moći u djetinjstvu

- objektivni interesi često se uzimaju da bi se opisao kontrastod sličnih interesa odvojenih pojedinaca • zajednički interesi koji su rezultat postizanja identiteta kao grupa i kombiniranja njihovih individualnih

resursa - pojam interesa možemo koristiti u dva značenja:

1. interese se izjednačava sa željama i impulsima koji traže zadovoljenje no želje nisu nužno preobražene u akciju kako bi se zadovoljile, ali mogu otkrivati iskrivljena, simptomatična ponašanja kao što su snovi, fantazije. Kada govorimo o „latentnim interesima“ to se može povezati sa Freudovom koncepcijom letentnog sadržaja snova koji reflektira potisnute želje. Latentni interesi ako ih razumijemo na ovaj način teško se mogu okarakterizirati kao objektivne u smislu da ih se možeidentificirati nezavisno od nečije prisile ako on prije nesjesni nego svjesni.

2. koncept interesa kako bi se odredio definitivan smjer akcije ili politike koju pojedinci koriste. Koncept interesa koji ne sugerira samo želje već i akcije poduzete u svrhu zadovoljavanja tih želja. Kolektivna akcija implicira smjer akcije ljudi koji su u sličnoj situaciji.

- dstinkcije subjektivno / objektivno i individualno / kolektivno isprepletene su u konceptu objektivnih interesa imputiranih tj. pripisanih grupi

8. TEMELJI MOĆI: BROJEVI I POLITIČKA DEMOKRACIJA - brojevi su važan kolektivni resurs - volumen nakupine individualnih resursa ovisi o veličini grupe koja pridonosi zajedničkom okviru kada se

radi o novcu, dobrima, radnom vremenu, glasovima, snazi - brojevi su kolektivni globalni resurs koji se ne može reducirati, veličina grupe je suma njenih individualnih

članova - no velike grupe teško se mobiliziraju, jako je teško mobilizirati velik broj ljudi te ih održati mobiliziranim i

zadržati njihove doprinose individualnih resursa kolektivnima, te koordinirati njhove aktivnosti za postizanje kolektivne moći, u tolikoj mjeri da us neki autori referirali o „zakonu superiornosti malih brojeva“

- poltička demokracija temelji se na univerzalnom prvau glasa odraslih i može se smatrati institucionalizacijom moći brojeva s obzirom na normativne principe vladanja većine i glasa pojedinca problem mobilizacije velikog broja kao kolektivnog resursa ima veliku važnost • etničke i religiozne zajednice posjeduju veću bazu za mobilizaciju nego klase

17

• klase posjeduju samo difuznu solidarnost ukorijenjenju u vrijednostima koje dijele, a te vrijednosti iako politički važne i iako povremeno mogu postati „političke“, uglavnom nisu intrinzično političke ili orijentirane ka sukobu

• klase su esencijalno odnosne grupe karakterizirane dihotomijom „mi-oni“

9. UPOTREBA MOĆI Moć i ljudska priroda

- ideja da je „težnja z amoći“ ili „želja za moći“ glavna odrednica ljudske prirode ima svoje korjene u političkoj misli zapada

- ta ideja središnja je u Machiavellističkoj tradiciji i Hobbesovvim gledištima - Machiavelli i Hobbes nesumnjivo su pisci koji su imali najviše utjecaja na to da se pohlepa za moći smatra

fundamentalnom odrednicom ljudske prirode - ako se moć široko shvati kao „čovjekova trenutačna sredstva da u budućnosti prisvoji dobra“ (Hobbes) ili

kao kapacitet „da se proizvedu namjerni efekti“ (Russel), onda očito da svi ljudi potražuju moć u smislu da teže osvojiti dobra i kapaciteta za zadovoljenje svojih potreba i želja. Potrebe i želje su uvjeti koji trebaju akciju kako bi se promijenio akterov odnos s objektima u njihovom okolišz i kako bi se deficit tih objekata eliminirao

- moć nad drugima promatra se kao instrument za postizanje širokog spektra ciljeva - moć je najuniverzalnije sredstvo, univerzalnije čak i od novca, zato što moć upravlja novcem - za Hobbesa sigurnost, posebo izbjegavanje nasilne smrti od strane drugih osoba, najvažniji je ljudski motiv,

pa je moć instrument z apostizanje te sigurnosti

Tipovi orijentacija prema moći - W. G. Runciman zaključuje: „Željeti bogatstvo ne znači obvezno željeti prestiž ili moć; željeti prestiž ne

znači obvezno željeti i moć i bogatstvo; željeti moć ne znači nužno željeti i bogatstvo i prestiž.“ - Weber je prepoznao da neki ljudi vide moć kao vrijednost samu po sebi, ali njegova pažnja bila je

uglavnom usmjerena na moć kao učinkovito sredstvo za osiguranje drugih dobara - u „Politika kao poziv“ Weber radi distinkciju izmeñu onih koji žive „od politike“ i onih koji žive „za

politiku“ - njegov najočitiji primjer onoga koji živi „od politike“ je primjer čovjeka koji politikom zarañuje sredstva za

život kao što to netko radi nekim drugim zanimanjem - Weber uključuje i čovjeka koji se u politiku uključuje zbog motiva kao što je uživanje moći kao vrijednosti

same po sebi - četverodjelna klasifikacija individualnih orijentacija prema moći kombinira varijable o tome da li je moć

viñena kao sredstvo ili kao cilj te da li koristi individualnim („sebičnim“) ili kolektivnim ciljevima 1. inidividualni ciljevi / mo ć kao sredstvo – oni koji potražuju moć kao sredstvo za sasvim osobno

zadovoljstvo, kao što je običan političar koji politikom zarañuje za život. Booling političar i korumpirani službenik ekstremni su primjeri ove orijentacije

2. individualni ciljevi / mo ć kao cilj – uključuje psihopata, paranoidnog voñu koji je obružan snažnim egom i kontrolom id impulsa i slabim superegom koji mu nameće malo restrikcija. Klasičan stereotip M. i H. Potraživača moći koji je voñen glañom da svoju moć nametne drugima. Pojedinačni primjeri su okrutni tirani npr. Hitler, Staljin…

3. kolektivni ciljevi / mo ć kao sredstvo – osobe koje potražuju moć kao sredstvo za zadovoljenje (postizanje) ideala vrijednosti ili kolektivnih interesa grupe kojoj su se obvezali (npr. nacija, crkva, etnička grupa, klasa, stranka…). Povezujuće norme i predanost kolektivnom cilju što vodi do objektivnih posljedica koje služe discipliniranju potrage za moći te izbjeavanju jednostavnom prepuštanju subjektivnog zadovoljstva osjećaja moći

4. kolektivni cilj / mo ć kao cilj – oni koji podržavaju pokrete kojima je primarno osvajanje kolektivne moći. Npr. O'Brian koji proklamira: „moć nije sredstvo, moć je cilj“ i „objekt moći je moć“ referirajući na potencijalno vječnu kolektivnu moć Partije prije nego moć za njega samog.

- kontrast izmeñu gledišta C. Wright Millsa i T. Parsonsa tiče se nedavnih debata o primjeni moći • obojica su se primarno bavili kolektivnom moći, ali za Millsa moć grupe u stratificiranom društvu

obvetno je primjena moći na račun podreñene grupe dok je za Parsonsa moć kolektivni resurs za postizanje ciljeva cijele zajednice ili socijalnog sistema uopće

• to je u biti debata o moći kao zero-sum fenomen ili moći kao kolektivnom resursu