FILOZOFSKI DVOMJESEČNIK

PRAXISFILOZOFSKI ČASOPIS

Clanovi redakcije:BRANKO BOŠNJAK,DANKO GRLIĆ, MILAN KANGRGA, lvAN KUVAČIĆ,

GAjo PETRovtć, Rum SUPEK, PREDRAG VRANICKI

Glavni i odgovomi urednici:

GAJO PETROVIĆ i Rum SUPEK

Sekretar redakcije:BRANKO DESPUT

Tehnički urednik:

MtRosLAv _IILEK

Članovi redakcijskog savjeta:KOSTAS AXELOS (Pariz), ALFRED _LArt-:R(Oxford), ZYGMUNT BAUMANN

(Tel-Aviv), NORMAN BIRNBAUM (Amherst), ERNsT BLocH (Tübingen),THOMAS BOTTOMORE (Brighton), UMBERTO CERRONI (Rim), ROBERT S.COHEN (Boston), VELJKOCvjETtčANtN (Zagreb), MLADEN ĆALDAROViĆ(Zagreb), BOŽIDAR DEBENJAK(Ljubljana), MIHAILO Dumć (Beograd),MARvtN FARm-:n (Buffalo), VLADIMIR FILIPOVIĆ (Zagreb), EuGt-:N FiNtt

(Freiburg), IvAN FocHT (Sarajevo), ERICH FRoMM (Mexico City),'I' LUCIEN GoLDMANN (Pariz), ANDRË GORZ (Pariz), JURGENHABERMAS

(Frankfurt), ERICH HEINTEL (Beč), AGNES HELLER (Budimpešta), BESIH

lBR/\IIIMPAŠIĆ (Sarajevo), Mrrxo lLiEVSKi (Skopje), LESZEK KOLAKOW-

SKI (Varšava), VELJKO KORAĆ (Beograd), KAREL K051i( (Prag), AN-

DRIJA KREštć (Beograd), HENRI LEFEBVRE (Pariz), TGEORG LUKÄCS

(Budimpešta), SERGE MALLET (Pariz), HERBERT MARCUSE (San Diego).Mit-tAtLo MARKOVIĆ (Beograd), ENzo PAct (Milano), HOWARD L.

PARSONS (Bridgcport), ZAGORKA PEŠiĆ-GOLUBOVIĆ (Beograd), DAvtD

RIESMAN (Cambridge, Mass.), VELjtco Rus (Ljubljana), SVETOZAR

STojANovtć (Beograd), Juuus STRINKA (Bratislava), ABoUbAt-tŠAR-ČEVIĆ (Sarajevo), LJUBOTADtć (Beograd). IvAN VARGA (Budimpešta),

KURT WOLFF (Newton), ALDO ZANARDO (Bologna),MILAmN ŽIVOTIĆ (Beograd).

Izdavač:HRVATSKO FtLozorsko DRUŠTVO, ZAGREB

Tlsak [ugoslavenskog izdanju: Tiskara I knilgovežnlcu »Joža Rožankovlćt. Siäík, telefon 22-55,

22-847. Dislribuclla: lnduslrllskl rudnlk, poduzeće za pružanio reklamnih usluga, Zagreb, Hlcü 23.

telefon 440-449. Lektor Z korektor: Mllivo; Pilia. Nacrt korica: Irislav Meštrović.

FILOZOFSKI ČASOPIS

PI\xAC� JUGOSLAVENSKO IZDANJE

usnu uovmun _ DECEMBAR 1971. 599W* V"' - 5m" 5

TRENUTAK JUGOSLAVENSKOG SOCIJALIZMA (III)

Mihailo Marković/ Struktura moći u jugoslovenskom dru-štvu i dilema revolucionarne inteligencije . . 811

Andrija Krešić/ Proizvodni princip samouprave . . . 827

Dušan Zubrinić / Organizacija i hijerarhija . . . . 835

Boro Gojković/ Valorizacija naše situacije . . . 843

Milan Mirić/ Fcljton o sadašnjem trenutku socijalizma 851

PORTRET! I SITUACIJE

Jean-Michel Palmier / Zivi Goldmann . . . . . 867

MISAO I ZBILJA

Predrag Vranicki / Moral i historija . . . . . 917

Gajo Petrović I Kultura između elite i masa . . . 927

DIBKUBUA

Antun Zvan / Etatistićki patemalizam ili samoupravljanje 939

PRIKAZI I BILJESKE

Nenad Mišćević / Filozofijsko promišljanje politike . 949

Blaženka Despot / Sociologija izmedu teorije i empirije . 952

Nenad Mišćević / Filozofija na raskrižju . . . . 954

Vesna Patkovac .i Prilog filozofiji čovjeka . . . 958

FILOZOFSKI ŽIVOT

Boris Kalin / Savjetovanje 0 nastavi filozofije . . . . 961

Štefica Bahtijarević / Međunarodni kongres sociologije religije . 966

Nikola Skledar / Filozofski simpozij u Zwettlu . . . . 967

Zeljka Sporer / Internacionalni sastanak sociologa porodice . . 968

ODJECI

Jean-Michel Palrnier / Na skupu u Korčuli: Utopija i marksističkamisao . . . . . . . . . . . . 971

BIBLIOGRAFIJA

Knjige jugoslavenskih filozofa objavljene na stranim jezicima izvan

Jugoslavije . . . . . . . . . . 973

DODATAK

Sadržaj VIII godišta (1971) .977

Prilozi koje donosimo u ovom broju prihvaćeni su za 0171.4?'Ijivanje u oktobru i u prvoj polovini novembra 1971. Redakcija

broja zaključena je 22. novembra 1971.

l TRENUTAK JUGOSLAVENSKOG SOCIJALIZMA (III) |

STRUKTURA MOCI U JUGOSLOVENSKOM DRUŠTVU

I DILEMA REVOLUCIONARNE INTELIGENCIJE

Mihailo Marković

Beograd

l.

Poslednjih godina provođena je u jugoslovenskom društvu

jedna politika koja je .po cenu svesnog žrtvovanja nekih socija-lističkih tekovina obećavala brži razvoj i više slobode.

Cena koja je za nju plaćena ogromna je.Da ne bismo ostali »jednaki u siromaštvu« stvorene su mo-

gućnosti da neki ostanu siromašni a da se drugi preko noćiobogate. Na scenu je stupio kapital, praćen jednom neverovat-

nom amnezijom: zaboravilo se da kapital nije samo suma no-

vaca i dobara već i »društveni odnos«. Dakle u onoj meri u kojojje prodirao ovaj društveni odnos on je stvarao na jednoj strani

privatnu svojinu (individualnu ili gľupnu) a na drugoj strani

otuđeni, najamni rad (makar i obavijen velom samoupravnosti).Da bismo povećali produktivnost rada jednog dela radničke

klase isključili smo iz produkcionog procesa drugi deo. Ista ona

politika koja je počela kritikom klasičnih socijalističkih shvata-

nja o neopravdanosti žrtvovanja sadašnje generacije za buduće.završila se žrtvovanjem jednog dela sadašnje generacije za drugideo. Oko 400.000 nezaposlenih radnika u zemlji i oko milion u

inostranstvu previsoka su cena za bilo koji ekonomski ci] j._ Da_bismo se oslobodili »administrativnog«, »etatističkog« pla-

niranja u praksi smo gotovo sasvim anulirali bilo kakvo dugo-ročno usmeravanje i koordiniranje, pogotovo u okviru društvakao celine.

_

Da bismo izbeglimoguće zloupotrebe preterane zaštite slabih

inerazvijenih pošli smo putem progresivnog ukidanja ili redu-ciranja niza već ostvarenih socijalističkih tekovina (tzv. »soci-jalea) _u _oblastisocijalnog osiguranja, životnog standarda, obra-zovanja i kulture za mase.

811

Daľbismose oslobodili primitivizma _iprovincijaliznia prokla-inova l smo »otvaianje prema svetu« koje je sobom d0nelo jzves.

ne. dragocene slobode, dotle nepoznate u socijalističkom svetuAli piitorn se zaboravilo da apsolutno otvaranje znači apsolutnopredavanje na milost i nemilost mocmma, i da čak i najrazvije-nije l najotvoreriije zemlje sveta nikad nisu propuštale da va-

ljanozastite svoju privredu l svoju kulturu od prodora izrazitenezeljenog. Nama se međutim desilo i dešava da nam i neka naj-

'bolja preduzeća jedva izdržavaju neravno takmičenje sa svet-skim gigantima, da politika uvoza doživi potpuni slom, da po-plava malograđanske masovne kulture, zajedno s odgovaraju-čim imitacijama u zemlji postane najmoćniji činilac formiranjaidejnog horizonta i ukusa najmlađe generacije.

Najzad, sastavni deo politike »reforme« šezdesetih godinabila je svojevrsno »demontiranje« federacije. Ali umesto da eta-

tizam bude zamenjen integralnim oblicima samoupravljanja on

se jednostavno preselio u republike. Ukoliko je slabljenje savez-

ne države omogućilo uklanjanje nekih zaostalih oblika nacional-ne neravnopravnosti, ukoliko ono ubuduće sprečava koncentra-

ciju neograničene moći u bilo kojem saveznom centru i otvara

neke nove mogućnosti daljeg kretanja ka socijalizmu bar u ne-

kim republikama - taj proces sam po sebi nije bez istorijskiprogresivnih elemenata. Ali okolnost da se republike pretvarajuu. suverene nacionalne države uz mestimičnu zaglušnu buku na-

cionalnih bubnjeva i manijakalne napore za stvaranjem jedin-stvenih nacionalnih frontova - dovodi u pitanje ne samo opsta-nak jugoslovenske zajednice već i opstanak bilo kakve marksis-

tičke orijentacije. Ma šta se fraziralo o jedinstvu nacionalnog i

klasnog, nacionalni pokret se ne pravi na osnovu marksistíčkíhteza o klasnim suprotnostima u okviru svake nacije i o međuna-rodnoj solidarnosti svih radnika. Potrebno je da prvo marksis-tičke ideje odu na bunjište da bi sa tog bunjišta izrasla biljkakoja se zove nacionalizam.

_

Ako je to cena politike »reforme« što su njeni rezultati?Da li je ona zaista doncla više slobode? Izvesne tekovine gra-đanskog liberalizma ona je pružila: veću slobodu govora, reli-giozne propagancle, putovanja, trgovanja, bogaćenja, otvaranjadeviznih računa, zabave, pornografije itd. Ali o istinskoj_politič-koj demokratizaciji od 1963. naovamo ne može se govoriti. Strukture profesionalne politike ostale su nepromenjene i još više suse učvrstile. Radnika u skupštinama društveno-političkih .zajedni-ca ima sve manje. U opštinskim skupštinama na teritoriji Jugo-slavije bilo je radnika odbornika 1958. - 13°/u, 1963. - l5°/o,1970. - 13'"/o. U svim republičkim skupštinama radnika posla_-nika je bilo 1958. - 99/0, 1963. - 7“/0, 1970. - l°/0. U Saveznojskupštini radnika poslanika je bilo 1958.- 8"'/n, 19.63. - 6°/0, 1970.

- 10/0.' Nakon 1968. donet je izrazito nedemokratski zakon koji

1) Vidi: Neca Jovanov: Konľlikti 1 samoupravljanje. Teorija in praksa.No. 10, 1971.

8/2

omogućuje zabranu svake publikacije koja »uznemiruje građane«.Na osnovu» tog zakona sistematski se guši progresivna štampa,naročito omladinski i studentski listovi. U odnosu na 1966.__go_-dinu u kojoj su još bile moguće javne političke demonstracije 1

manifestacije bar u nekim jugoslovenskim gradovlma, nalazlmo

se pet godina kasnije u nesumnjivom nazadovanju.

Naročito je ozbiljna tendencija stagnacije radničkog samoup-

ravljanja i pogoršanje socijalnog sastava njegovih organa. Tako

je u svim radničkim savetima u Jugoslaviji 1960. godine bilo

76,2°/o radnika, 1965. - 73,8"/0, 1968. - 70,5°/o, a 1970. - 67,5'°/o(od čega svega 550/0 stvarnih radnika - neposrednih proizvođa-ča). U upravnim odborima 1960. godine je bilo 67,2% radnika,1965. - 61,9%, 1968. - 55,3°/o›, 1970. - 44,2°/o (od Čega svega32°/o neposrednih proizvođača)? Za to vreme broj rukovodilaca.stručnjaka i administrativnih službenika iz godine u godinu ra-

ste. Nije nimalo jasno da li će i kako će ova vrlo nepovoljna ten-

dencija biti zaustavljena.

Moglo bi se tvrditi da su sva ova teška odstupanja od socija-lističkog kursa razvoja našeg društva bila neophodna da bismose brže oslobodili zaostalosti, i postigli višu stopu privrednograsta. Nažalost, istina je (1) da smo se u celoj dekadi 1960-70.srazmerno sporije razvijali nego 1950-60. i (2) da je stopa na-

šeg ekonomskog rasta 1964-70. godine (4,41%) bila niža od sred-

nje svetske stope (koja je u tom periodu iznosila 4,9°/o).° Neko-liko zemalja u našem susedstvu su ostvarile veću stopu rasta

od nas. Nacionalni dohodak Bugarske u periodu 1964-1968.

povećao se za 32,3%, Rumunije za 32%, Grčke za 409/0, Turskeza 45%, Španije za 52'°/o. Naša zemlja je u tom periodu zabele-žila porast od 7,8 na 9,7 milijardi dolara, odnosno 24°/o rasta.Glavne teškoće su došle posle toga.

Ako jedna politika u ime bržeg razvoja toleriše masovnu ne-

zaposlenost, nepodnošljive socijalne razlike, rastuće struktura]-ne disproporcije, masovni prodor građanske ideologije i nacio-

nalističkog partikularizma, a ona na kraju ne uspe da ostvarini prosečnu svetsku stopu rasta - onda je krajnje vreme da se

kaži;da je ta politika doživela slom i da je treba radikalno me-

nja 1.

Ali .pritom se javlja pitanje: na kojoj društvenoj osnovi se

formirala ta politika i da li postoje društvene snage koje bi jemogle radikalno promeniti. Drugim rečima, pitanje je da li je

lošaľolitikaprivremeno jnreovladala u jednom valjanom siste-mu ii je sam sistem suštinski ograničen i nemoćan da bez vrlo

zľlaçaJľllhPrometna oblikuje progresivniju politiku? Ovakvo pi~tanje nas vodi ispitivanju klasne strukture našeg društva.

2) Ibid.

3) Branko Horvat, A uakciju. Beograd' 1970. strlilvamšaprivredne situacije I predlog programa za

813

2

Analizastrukturemoći u procesu upravljanja jedan je 0d nai-adekvatnijihpristupa proučavanju klasne strukture jednog dru-stva, naročito kad su u pitanju post-kapitalistička društva kaosto je naše. Ona je ključ za objašnjenje stvarne prirode društve-nih odnosa, stvarne prirode društvenih sukoba. Ona je ključza razumevanje naše današnje i sutrašnje istorije.

_Kriterijumi pripadnosti pojedinim društvenim klasama kojisu imali punu naučnu vrednost u analizi kapitalističkog društvapostaju nedovoljno jasni i mogu čak poslužiti kao sredstvo ideo-loške mistifikacije kad se primene na društvo u kome su uki-nute institucije privatne svojine na sredstva za proizvodnju i

kapitalističkog profita, ali nisu uklonjeni drugi izvori društvenenejednakosti.

Tako na primer, ako naše građane podelimo u klase prematome da li poseduju sredstva za proizvodnju, prenoseći pritompojam posedovanja iz teorije kapitalizma dobićemo na jednojstrani grupu vlasnika, koja će uključivati i seljake i zanatlijekoji jedva sastavljaju kraj s krajem, a na drugoj strani ćemoimati radne ljude u koje će spadati i oni koji celom jugosloven-skom privredom raspolažu kao privatnom svojinom iako je di-rektno ne poseduju.

Do sličnih rezultata bismo došli i ako bismo klasifikaciju iz-veli polazeći od toga da li dohodak pojedinih grupa potiče od

najamnine, profita ili zemljišne rente. Pošto je profit ukinut,pa prema tome i najamnina, izgledalo bi da se društvo sastojiiz dve klase: radnika (ili radnih ljudi, uključujući ceo tehno-kratski sloj) i seljaka (uključujući seosku sirotinju). Takav po-stupak je primenjen - u ideologiji staljinizma, i on odličnosluži da se pseudomarksističkom frazeologijom prikriju stvarne

klasne razlike i stvarna priroda društvenih sukoba.

Novi društveni odnosi zahtevaju novi pojmovni aparat od-nosno promene u značenjima starih termina. U našem društvupostoji jedan odnos prema sredstvima za proizvodnju koji for-inalno-pravno nije vlasništvo ali ima neke bitne karakteristikevlasništva. Pojedinci koji se nalaze u vrhovima političkog apa-rata ili na čelu radnih organizacija imaju često moć raspolaganjasredstvima za proizvodnju koja ne zaostaje za onom koju običnoimaju vlasnici. Ona čak može biti veća i bezobzirnija jer ne_morabiti ograničena brigom za budućnost i normama kapitalističkeracionalnosti. Doduše, po našem Ustavu i zakonima pravo ras-polaganja ne povlači sobom pravo otuđivanja l preprodavanja;Međutim, u praksi naši pseudovlasnici sve više prisvajaju_seb1i to pravo. Jadrolinija već godinama prodaje brodove koji su

njena osnovna sredstva za proizvodnju. Neke radne zadruge pro-

daju zemlju. U »Večernjim novostima« od 7. oktobra 1971- 80'dine pod naslovom »PRODATO 120 RADNIKAZA 25 _MILIONA«mogli smo pročitati kako je Radnički savet Zavodaza izradunov-čanica odlučio da proda ceo svoj pogon za proizvodnju alumi-

814

nijumskih folija »Energoinvestu« iz Prokuplja. Novine su ovu

odluku eufemistički nazvale »neobičnom« i to više zbog činje-nice dn ovaj ceo pogon mora da se seli u drugi grad nego zbogtoga što je u pitanju preprodaja društvene svojine.' No, koliko

je i sam pojam društvene svojine postao mutan vidi se i iz togašto na račun društvene privrede pojedini predstavnici naroda

prave milijardske dugove, opterećujući generacije koje dolaze,ne obaveštavajući o tome narod, pa čak ni ostale narodne pred-stavnike.

Akc se može suvereno raspolagati sredstvima za proizvodnjuiako su ona u principu podruštvljena, prirodno je da će se u

raznim oblicima i prisvajati višak rada proizvođača iako je pro-fit ukinut, iako je princip nagrađivanja prema radu bitni ele-ment zvanične ideologije.

U građanskom društvu politička moć buržoazije zasnivala se

na njenoj ekonomskoj moći, u rpost-kapitalističkom društvu do-šlo je do ínverzije: ekonomska moć tehno-birokratskog sloja,stepen njegove kontrole nad sredstvima za proizvodnju i njego-vog prisvajanja viška vrednosti u formi privilegija uslovljen jenjegovom političkom moći, njegovim uticajem u procesu druš-tvenog odlučivanja.

'

Prema tome analiza distribucije moći u našem društvu naj-adeiavatníji je put proučavanju njegove strukture.

3

Izvori moći u jugoslovenskom društvu su brojni i međusobnoisprepleteni, mada nejednaki po značaju.

Mogli bismo navesti sledeće:(1) obavljanje upravljačkih funkcija: političkih, tehničkih i

samoupravníh,(2) posedovanje sredstava za proizvodnju, posedovanje ličnog

bogatstva,(3) znanje: naučno, tehničko-operativno, znanje interesa i po-

treba pojeclmih društvenih grupa, ras olaganje poverljivim in-

iormacujama o društvu i njegovim ista nutim ličnostima,(4) lične veze, razmena ličnih usluga, _

(5) obavljanje delatnosti neophodnih za društvo koje zahte-vaiu izuzetne kvalifikacije i koje su od ključnog značaja za mno-

ge druge delatnostiili za politiku zemlje u celini,(6) lzvesne prirodne osobine ličnosti: izuzetna snaga, sposob-

“Osľ “IOEËCCBuľlcąjana mase (karizma)._Nąivećideo ovih'_izvora_moći možemo zanemariti. Tako na

änmelU HaŠOJZemlji znanje samo po sebi ne obezbeđuje nika-w moć. Kod nas se može upravljati i bez previše znanja, i bez

.

4) Posle javne kritike Ustavni sud Srbije je 10 novembra obustavio“izvráenje ove odluke a Radnički savet je povukao svoju odluku.

815

nekihizuzetnihkvalifikacija.Lične vevzei razmena. usluga igrajukod nas vaznu _uloguali postaju društveno znacajne tek u vezis drugim izvorima moći: s obavljanjem funkcija i bogatstvom.Najzad, _prirodne osobine ličnosti pre objašnjavaju kako su iz-vesni pojedinci unutar jednog društvenog sloja postali moćninego što nam objašnjavaju moć čitavih slojeva.

Prvi najvažniji izvor moći je obavljanje upravljačkih funk-cija. To u prvom redu važi za vodeće političke funkcije u Savezukomunista i u državnom aparatu, na nivou federacije i repub-lika. Sve najavljene reforme i reorganizacije SK, svi projektiprema kojima je trebalo da se SK preobrazi u organizaciju za

političko vaspitanje i izgrađivanje političke svesti doveli su sa-

mo do toga da se prevaziđe neposredno tutorstvo nad organimasamoupravljanja, neposredna kontrola nad kulturnim i ekonom-skim životom u zemlji. Međutim, temeljno odlučivanje o siste-

mu, o njegovim promenama, o ključnim pitanjima tekuće poli-tike, i, naročito, celokupna kadrovska politika ostali su i daljeu rukama partijskog vrha van sfere mogućnosti uticaja partij-skog članstva i ostalog naroda. Posebno veliku moć dobijaju oni

pojedinci iz partijskog vrha koji kontrolišu institucije fizičkesile koje služe ne samo odbrani od stranog neprijatelja već istotako mogu poslužiti u represivne svrhe.

Postoji znatna razlika u metodu korišćenja društvene moćikod nas i u društvima Sovjetskog tipa. Naša birokratija vladana znatno elastičniji i liberalniji način, ona izbegava primenubrutalne sile i najprimitivnijih oblika ideološke indoktrinacije,ona primenjuje daleko rafiniraniji metod nagrađivanja i kaž-njavanja u najrazličitijim oblicima. Na taj način se dobija utisakda su oni kojima se upravlja slobodni. Oni ne dobijaju _nagrade i

direktive unapred, a priori, pre delanja, već su odgovorni a poste-riori nakon delanja. Time -se dobija na inicijativi ali je vrlo če-sto posledica dugotrajno oklevanje i laviranje u situaciji kojazahteva hitnu akciju. Društvu kao celini nedostaje kreativno.

energično, adekvatno, demokratske donošenje osnovnih odlukai dobija se utisak da je ono u celini slabo organizovano. S drugestrane pasivno prisustvo birokratije kao urnornog sporog drem-

ljivog džina koji mora biti pitan o svakoj inicijativi na nivou re-

publika i federacije i čiji odgovori su često negativni 111_se ne

mogu dobiti onda kada su najneophodniji - koči neke prirodneprocese ekonomskog i kulturnog samo-organizovanja i samo-re-gulacije. Izrazit .primer je način na koji republičke birokratijesputavaju i onemogućavaju mnoge inicijative inter-republičkaekonomske integracije i saradnje.

U piramidi upravljačkih funkcija posebno_značajno mestaima tehnostruktura u državnom aparatu i_pr1v_redi:razni eks-

perti, direktori, administratori, finansijeri, 1zvrš1oc1_.Tehnokral-

ske tendencije ovog sloja ne idu tako daleko_da b1__onpoželeoda potpuno zameni nekompetentnu političku b1rokrat1ju._Ondob-

ro zna. da je u veštini političke igre nedorastao, a svestan je 1 togada je za funkcije koje obavlja i sam dobrim delom nedovoljno

816

kompetentan. Njegova je ambicija da deli vlast s političkim apa-

ratom, dapostepeno prodre u njega, da u njemu postigne domi-nantnu poziciju zahvaljujući svom tehničkom znanju. U tome

c-n uspeva samo delimično. Dok s jedne strane sve veći broj di-

rektora i stručnjaka dospeva u vrhunske političke strukture, s

druge strane se izvestan broj rotiranih političkih funkcionera

smešta na vodeće pozicije u privredi. Međutim, najefikasnijeoružje političke birokratije protiv tehnostrukture je sama pri-roda sistema. Tehnostruktura dolazi u toliko više do izražajaukoliko je sistem iznutra racionalizovan i stabilan, ukoliko se

odluke u sistemu donose na osnovu utvrđenih principai normi,ukoliko u sistemu postoji visok stepen predvidljivosti operacijau određenim uslovima. Naš sistem je nestabilan, .promene se u

njega unose stalno i na nepredvidljiv način. On ima svoje prin-cipe ali se oni nedovoljno primenjuju, on ima svoje zakone alise oni često ne sprovode u život, on ima svoje programe ali se

oni ostvaruju kampanjski i sa ogromnim odvstupanjima, on ima

minimum moralnih normi ali one važe za običan narod, ne i za

politički vrh. Politika se ne formira i ne sprovodi na osnovu prin-cipa, zakona, dugoročnih programa i moralnih načela već na

osnovu dogovaranja i sporazumevanja na samom vrhu piramidemoći, koja ima izrazito pragmatički karakter, i čiji ishod u naj-većoj meri zavisi od odnosa snaga a ne od snage argumenata.Razume se da je jedino principijelno rešenje ono koje je sa

više strana i bilo predlagano ali nije usvojeno: da se širokimdruštvenim dogovorom odredi koje funkcije i koje vrste odlukaće biti u kompetenciji centralnih, federalnih institucija (pre sve-

ga Savezne skupštine) pa onda prepustiti tim institucijama da

uobičajenim demokratskim postupkom donose odluke koje ćebiti obavezne za sve. Takozvano »samoupravno« dogovaranje o

svim odlukama ustvari je dogovaranje nekolicine vođa i ima izra-zito oligarhijski karakter. Razume se ono je bolje od lične dik-tature fašističkog ili staljinističkog tipa. Ali, ono omogućujeucenu, ultimatum, maltretiranje većine ocl strane manjine, ne-

podriošljivu sporost u rešavanju bitnih pitanja i uveliko je ira-

cionalnog karaktera. To su najteži mogući uslovi za tehnostruk-turu: u njima ona mora stalno da osluškuje, da čeka, da se na

brzinu prilagođava, »prestrukturira«, »prestrojava u hodu« itd.

Içolikogodtehnološka racionalnost bila sama po sebi nezadovo-ljavajuća, Ll ovim uslovima smo i od nje daleko.

4

__

Sledeći značajan izvor moći jesu ili bi trebalo da budu funk-cije u organima samoupravľanja. U razvijenom socijalističkomdruštvu ove funkcije treba a budu izraz narodnog suverenitetaI. izvor vrhovne društvene moći.

'_I`akvumoć bi organi samoupravljanja mogli imati pod sle-dećim uslovima:

817

(l) Samouprairljanje bi moralo postojati na svim nivoimadruštvene organizacije: u radnim organizacijama, u lokalnim za-

jednicama,u krupnim regionalnim i granskim zajednicama, naj-zad na_nivou republika i federacije. Na taj način bi donošenjeosnovnih odlukagprojektovanjedugoročne politike i kontrolanjene realizacije i na mikro- i na makro-nivou društva bilo urukama izabranih predstavnika radničke klase i celog društva.(2) Da bi izabrani članovi organa samoupravljanja u tokusvog mandata zaista izražavali opštu volju svojih birača nije do-voljno samo da oni budu izabrani na adekvatan, demokratskinacin, da se redovno rotiraju, da_ budu odgovorni svojim birači-ma i u svako doba smenljivi. Potrebno je da postoji snažno i slo-bodno javno mnjenje, a to znači: intenzivan politički život bezautoritarne podređenosti i manipulacije, nesmetano cirkulisanjeideja, sloboda javne kritike, nezavisna sredstva masovne komu-kacije. U zemlji u kojoj je pobedila socijalistićka revolucija mo-ra se pretpostaviti da će Socijalističke ideje u otvorenoj borbimišljenja bez obzira na otpor neprijatelja i upravo savlađujucitaj otpor argumentíma, imati najviše izgleda da dobiju masovnu

podršku.(3) U procesu konkretnog odlučivanja i formiranja politike

organi samoupravljanja moraju biti autonomni u odnosu na

postojeće političke organizacije. Te organizacije će nesumnjivouticati na proces samoupravljanja svojom odlučujućom ulogomU artikulisanju društvene svesti, u utvrđivanju opšte-društvenihdugoročnih programa i određivanju osnovnih političkih krite-

rija odlučivanja. Međutim, one ne smeju imati monopol poli-tičke moći i preuzimati ulogu više sile u odnosu na organe samo-

upravljanja.(4) Radnički saveti i svi drugi organi samoupravljanja (uklju-čujući i one koji tek treba da budu formirani na nivou republíilcai federacije) morali bi imati sopstvenu informativnu i analitickuslužbu da bi mogli imati sopstveni uvid u situacijuxnezavisanuodprocene uprave, da bi mogli imati sopstveni objektivni i kritičkisud o stariju realizacije ranije usvojcnih programa.

_ _ _

(5) Uprava (izvršni organi, administracija) mora _bitiu punojmeri podređena odgovarajućem organu samoupravljanja. \xB0\xA0I�nje~nim rukama treba da bude priprema osnovnih odluka i njihova(iperativna realizacija. To su izvanredno značajne _fazeprocesaodlučivanja i pružaju znatne mogućnosti manipulacije onima_ kojitreba da donesu odluke. Te mogućnosti biće efektivno ograničenejedino ako se obezbedi da priprema odluka bude analiza razli-

čitih alternativa, ako donošenje odluka bude uvek_izbor međualternativama, i ako samoupravni organ koji donosi odluke Im?

svoju sopstvenu nezavisnu službu kontrole izvršenja.Ovi uslovi uglavnom nisu ispunjeni trnašem sistemu sarľäo-upravljanja. Na nivou republike i federacije postoje samo .ru i:

mentarni elementi samoupravnosti - u _skupštinamaa l on;

stagniraju već godinama. Savezna skupština najnovijim ustav-

nim promenama gubi veliki deo svog značaja, a republičke skup-

818

štine se konstituišu kao elementi nacionalne državnosti. Razume

se, princi državnosti je potpuno suprotan principu samouprav

ljanja: a irrnacija jednog znači negaciju drugog. Samouprav-!janje se može dalje razvijati upravo u onoj meri u kojoj državaodumire.

Pošto država ne odumire nego jača, radnički saveti i drugiorgani samoupravljanja na nivou društvene mikro-strukture ni-

su u situaciji da se vertikalno povezuju i oslanjaju na mrežu

samoupravnih tela sve do društvenog vrha već se nalaze podpritiskom državne uprave i u velikoj zavisnosti od načina na

koji ova funkcioniše. Brojnim zakonskim propisima državni

aparat joj ograničava okvire u kojima može legitimno donositi

odluke, a instumentima ekonomske i druge politike stalno me-

nja uslove privređivanja i otežava svako dugoročno racionalno

usmeravanje. Samim tim otežavanjem i anuliranjem planiranjanajveći deo odlučivanja u radnoj organizaciji dobija operativnikarakter i prelazi u kompetenciju uprave (dakle, tehnostrukture).

Pozicija uprave je još višepojačana time što je celokupna struč-na i analitička služba u njenim rukama i što ona materijale za

radnički savet nikada ne priprema u formi alternativa već u obliku koji savetu ne ostavlja nikakve mogućnosti izbora. Poštou raznim organizacijama najčešće nema intenzivnog političkogživota, i razvijenog javnog mnjenja, a sredstva za informacije --

ako postoje - takođe su u rukama uprave ne retko dolazi do

otuđivanja i samog radničkog saveta od radnika čiju opštu voljutreba da izražava. To se naročito lako dešava ukoliko se pojavispoljašnji pritisak političkih foruma ili ukoliko u samom pre-duzeću vrh tehnostrukture i vrhovi političkih organizacija (SKI,sindikata itd.) formiraju neformalnu oligarhijsku elitu.

Iz svega ovog sledi da je društvena moć predstavnika rad-ničke klase vrlo ograničena i da je samouprav] janje u našoj zem-

|_jiu ozbiljnoj krizi - i to krizi stagnacije a ne krizi rasta. Jasno

je da se u federaciji kao celini u postojećim uslovima sistem ne

može bitno promeniti. Svaka republika ponaosob dobija sadašansu da u svojim okvirima učini dalje korake u razvoju samo-

upravljanja - i to je najpozitivnija strana sadašnjih ustavnihpromena. Ukoliko se ti koraci ne učine od samoupravljanja biuskoro mogla ostati još samo ideološka fikcija.

5

_Drugi, značajan izvor društvene moći u svim klasnim druš-tvima pa u izvesnoj meri i u našem je privatna svojina i to ne

samo kao direktno osedovanje materijalnih dobara već u ši-

rcm_Mai-xovoinsmis u kao odnos rema svetu koji karakterišetežnja da se ima umesto da se but-E.d :osedovanje_sredstavaza proizvodnjuograničeno je u našem

ru tvu na minimum. Međutim, nije ograničeno bogatstvo koje

81.9

se može nagorlnilati najrazličitijim legalnim i ilegalnim putevi-ma. Ovo rastuce bogatstvo jednog društvenog sloja kod nas kojise moze okarakterisatikao sima buržoazija koristi se za plaća-Jiiojímiiajrazlicitijil}usluga, za _podmićivanje,kupovanje uticaja.

viranje potražnje na trzištu, nametanje ukusa i mentaliteta

coveka-potrosaca,lormiranje izrazito inalograđanske pseudokul-ture, forsiranje izrazito malograđanske političke ideologije - na-cionalizma.

Nloć koju daje bogatstvo a koju u našem društvu sve višeosvaja ovaj sitno-buržoaski sloj daleko je veća nego što bi tona prvi pogled moglo da izgleda jer smo izloženi strahovitompritisku buržoaskih ideja i najrazličitijih oblika buržoaske kul-ture a u samom našem društvu građanska ideologija i kulturanikad nisu bili odlučno prevladani u sferi morala, umetnosti, jav-nih informacija i stila svakodnevnog života. Moć sitne buržoa-zije u tome je što ona oživljava društvene snage koje nisu ni bilesasvim dotučene, što ona pritom nalazi moćne saveznike ne samo

u još uvek vitalnom okolnom građanskom svetu prema komesmo pomalo lakomisleno širom otvorili granice nego iu samojbirokratiji koja je brzo i sama počela da se bogati i koja je izlaziz sopstvenih teškoća najpre počela da traži u sferi ekonomike- u građanskom liberalizmu, a zatim u sferi politike u naciona-lizmu. Mnoge stvari su nakon revolucije išle na ruku sitnoj bur-

žoaziji. Jedan bitni unutrašnji faktor bila je okolnost - da jepobedonosna revolucionarna avangarda, kao u Francuskoj u do-lia restauracije usvojila mnoge elemente stila života svrgnutcklase, uključujući bogati dckor, nepotrebni sjaj i luksuz, tipičnograđanske status-simbole i rituale, gomilanje skupili predmeta,izdvajanje od plebsa u svoje posebne ekskluzivne klubove, leto-

vališta i lovišta. Da bi bio opravdan ovakav stil života trebalo

je proširiti njegovu materijalnu bazu: dopustiti i drugima da se

obogate.Dilema pred kojom se naše društvo našlo nakon sukoba sa

kominformom: staljinizam ili samoupravljanje faktički nije do-sledno razrešena u prilog ovog drugog već nečeg trećeg: hibrida

samoupravljanja i građanskog liberalizma koji je političkomvrhu omogućavao da u svojim rukama zadrži sve osnovne _po-luge moći a da se pritom ipak izvrši izvesna debirokratizacija.uvodeći radničke savcte, anulirajući rigidno planiranje 0\xAC"�prepus

tajući tržištu da obavlja funkciju regulatora privrede. Sitna bur-žoazija je iskoristila svoju ša.nsi.i. Koristeći svoje izvrsne pozi_cije u sredstvima javnih komunikacija, naročito u večernjojštampi ona je počela ideološku oľanzivu najširih razmera. Ta

izrazito antimarksistička restauratorska ideološka akcija još tra_-je. Ona se zalaže za Iaisser-/aire ekonomiku u vreme kad je taj

princip već davno prevaziđen i na Zapadu. U stilu vlasnika fab-rika iz perioda prvobitne akumulacije ona se bori protiv zaštiteminimuma radničkog standarda, protiv bilo kakve politike sma-

njenja nezaposlenosti, protiv bilo kakve »socijale«, tj. društve-nih olakšica i pomoći slabim i zaostalim. Ona se energično bo-

820

rila za što više raspone u dohocima, opravdavajući bogaćenje i

nastajanje sve većih socijalnih razlika po rincipu »Sto je dobro

za General Motors - dobro je za Ameri cu«. Od vremena soci-

jalnih darvinista iz prošlog veka niko nije tako usrdno branio

princip preživljavanja sposobnih i opravdanog propadanja sla-

bih. Kad je u euforiji nastupanja sasvim izgubila osećanje mere,

ova malograđanska stihija je počela otvoreno da se zalaže za pri›\ratne fabrike, akeionarska društva i berzu akcija. To je jedanod neposrednih povoda studentskog revolta iz 1968. koji je ovu

restauratorsku kampanju bar privremeno zaustavio.

No, ona je ubrzo dobila novi impuls prenošenjem na političkiteren - stvaranjem nacionalistićkih pokreta. Birokratska težnjaza hegemoni jom i za savremenim gospodarenjem na svojoj teri~

loriji u okviru svoje nacionalne države našla se mestirnično u

savezu s malograđanskim separatizmom. Jedni pokušavaju da

iskoriste druge. Bez obzira na to kakva je sudbina ovakvih sa-

veza Činjenica je da oni daju veću moć sitnoj buržoazi_ii nego.što je i u najoptimističkijim snovima mogla očekivati pre dve

decenije.

6

Ovakva distribucija društvene moći u našem društvu ukazujena postojanje četiri osnovne međusobno suprotne društvene gru-

pacije: to su birokratija, tehnostruktura, sitna buržoazija i rad-nička klasa. U odsustvu opšte prihvaćene definicije pojma klasemožemo ostaviti po strani pitanje da li su to četiri klase ili na-

suprot radničkoj klasi jedna protiv klasa sastavljena od tri sloja.Bitno je da se borbom ovih grupacija razvija Savremena istorijanaše zemlje. Seljaštvo nije tretirano kao posebna grupacija na_i-pre zato što po svom društvenom položaju i mentalitetu pripadanižim slojevima sitne buržoazije, za razliku od poljoprivrednihradnika ko_ji pripadaju radničkoj klasi, a zatim i zato što ona

nema gotovo nikakvu moć u sadašnjoj strukturi društvene mocii što uglavnom stoji po strani odlučujućih klasnih sukoba u na-

šem društvu.Možda je na kraju potrebno precizirati neke razlike i ukazati

na perspektive daljnjeg razvoja.Birokratija se od tehnostrukture jasno razlikuje po tome što

je osnovni monopol društvene moći koneentrisan u njenim ru-

kama l što je njeno osnovno uporište u profesionalnom politič-kom aparatu. Razume se, ni_ie svaki profesionalni političar biro-krat vec samo _onikoji su zaista otuđeni od radničke klase i težeda _konzerviraju samoupravljanje u sadašnjim rudimentarnim

oblicima. Osnovna vrednost za birokratiju je održavanje vlastiI poretka.

Tehnostruktura ima u svojim rukama operativnu, tehničkumoć zasnovanu na znanju i određenim veštinama. Za nju nije

82/

Iwitno bogatstvo, mada ga ona može imati. Njene osnovne vred-nosti su: tehnički rast, efikasnost, usavršavanje proizvodnje.

Sitna buržoazija je posednički sloj koji ne mora obavljatinikakve upravljačke funkcije i ne mora imati znanja. Njegova os-

novna vrednost je bogaćenje. Intelektualci koji pripadaju sitnojburžoaziji jasno se razlikuju od onih koji pripadaju radničkojklasi. Prvi rade za zaradu kao cilj po sebi i teže da tu .zaradu

maksimiraju (analogno cilju ka-pilalista da maksimiraju profit).Drugi rade da bi zadovoljili istinske potrebe - svoje i drugih.Jedina im je težnja da budu nagrađeni prema radu. Sem togakarakteristično je za inalograđanina da izbegava sukobe i kon-

frontacije i da teži harmoniji, ravnoteži, stabilizaciji. Isto takoon veoma oštro teži da se distancira 0d radničke klase i različi-tim status simbolima pokaže da pripada srednjoj klasi.

Nasuprot samoupravnom socijalizmu čiji je istorijski nosi-

lac radnička klasa, svaka od ostale tri grupacije teži hegemo-niji u jednom od izrazito antisocijalističkih sistema: kao što sustaljinizam, tehnokratija i nacional-socijalizam. Teško _je zami-

sliti da bi u društvu kao što je naše, koje je prošlo istinsku revo-luciju upravo u borbi sa nacional-socijalizmom, i koje se zatim

uspešno oduprlo staljinizmu, bilo koji od ovih modela mogao

prevladati. Najpovoljnija šansa leži u savezu radničke klase sa

svim onim snagama iz redova profesionalne politike. tehnostruk-ture i inteligencije koje su orijentisane antiburžoaskri antistalji-nistički. savladavanje nacionalističke stihije, izgradnja stabilnogsistema integrisane samoupravne privrede, radikalna demokra-tizacija upravnog političkog aparata bili _bi.krupni potezi na_putu definitivne pobede samoupravnog socijalizma.Taj osnovnirevolucionarni ideal nije bilo moguće ostvariti u federaciji kao

celini. Pitanje je sad da li još poslojršansa da to postignu revo-

lucioname snage u pojedinim republikama.

7

Dok činimo napore da opišemo i ocenimo istorilskl “Ëíutfläfu kome se nalazimo moramo biti svesni jedne ogromne

tes oce.mi sudimo o procesu čiji smo aktivni učesnici i u casu kavclpo?:taje definitivno jasno da istorija u dogledno vreme

molletclífldrukčijim pravcem nego što je onaj Za koj! S_m0_Sem1 Za aga '-

Teškoća je dakle dvostruka. Kad biupitanju bilo sanjoto datreba da objektivno govorimo o celini jednog proceäa(Ëijism:istovremeno aktivni i vrlo zainteresovani činilacon a 1S_m0tom teškoćom bez velikih muka mogli da izađeinona kraj. R_C-kli bismo: naša angažovanost @\xED\x8A�ogromna zainteresovanostzakis:liod procesa smanjiće našu objektivnost ali _toJe 5119301.15?"_Pjoj se nalazi svaka praktički angažovana misao. tO JC_Ëlľučífllau kojoj se istinski marksist nalazi uvek. Granice postojeceg O)?želimo da ukinemo biće prclomljcne kroz našu misao nesto os-

822

trije osenčene, nešto tamnije nego što možda jesu, vizija opti-malne moguće budućnosti koju želimo da realizujemo biće u

našoj projekciji svetli_ja nego što bi ikad stvarnost mogla biti -

ali kako drukčije možemo menjati stvarnost? Priroda je svake

prakse da svoj objekat unekoliko pojednostavi i definiše. Po-

sebno je priroda društvene prakse (koja teži da mobiliše ma-

sovnu ljudsku energiju) da kontraste crnog i belog, pozitivnogE negativnog, starog i novog povlači s maksimalnom oštrinom.

Nemoguće je milione ljudi povući u akci_ju skrupulozno objek-tivnim, do krajnosti iznijansiranim, suptilno artikulisanim pro-

gramima; ta teškoća je poznata i ni_je nova.

Njoj se, međutim, od nedavno priključuje jedna nova, čakkvalitativno drukčija teškoća. Veza između revolucionarne idejui njene realizacije gubi se u maglama budućnosti. Naše društvo

je sada već toliko odstupilo od svog prvobitnog cilja da se višene vidi jasno kuda ono zapravo ide. Po njegovoj politici, po

pravcu menjanja njegove strukture više se ne može neposrednouvideti koji je to put koji od sadašnje stvarnosti vodi društvubez klasa bez otuđenog rada i bez otuđene ekonomske i političkumoći. Pred našim današnjim društvom su otvorene različite mo-

gućnosti. Ono će verovatno jednog dana dovršiti sv0_ju industri-

_jalizaciju i urbanizaciju i postati društvo obilja. Njegova biro-

kratija, ako želi da preživi na vlasti, moraće da postane prosve-

ćenija, tolerantnija i kompetentnija, njegovi menadžeri efikas-

ni_ji. Postoji realna šansa da se u okviru jedne labave konfede-

racije sadašnji nacionalni sukobi smire - ukoliko se ne želi ras--

pad zajednice ili, obrnuto, intervencija »stranke reda«. Kosmet

će doživeti današnji nivo Slovenije, pa će nekih pola veka od po-četka revolucije možda i nepismenost najzad biti eliminisana.

Međutim, ne vidi se u ovom trenutku koje su to organizovanedruštvene snage koje će smanjiti postojeće klasne nejednakosti,ukinuti monopole moći, obezbediti vlast radničkih saveta od pre-duzeća do vrhova federacije, stvoriti ponovo duh bratstva i soli-

darnosti koji je razoren u času kad je već izgledalo da je istorij-ski pobedio.Stvarne tendencije kretanja su disparatne u odnosuna ovaj idealnimogući pravac daljeg razvoja. Drugim rečima po-stalo je neizvesno da li je društvo koje je opisao Marx još uvekpraktzcka mogućnost naše generacije. Još gore: postalo 'e neizvesno šta naša generacija može još učiniti da jugoslovens o dru-

štvo prevaziđe sadašnje izvanredno moćne kapitalističke i etatis-tičke strukture i realizujc model demokratskog socijalizma.

__

To je _potpuno nova situacija. Ona revolucionarnu inteligen-ciju_ stavlja u položaj veoma angažovanog ali i nemoćnog, u kraj-njoj lin1_ji tragičnog učesnika istorije. Takozvana revolucionarna?Wangaľda _le zaboravila kuda je pošla a mi je na to stalno pod-sećamo. Ona neko_vreme sluša dobronamerno jer mi je priznaje-mo i dobro smo_ joj došli u borbi s onima ko_ji je ne rpriznaju.M1__šublm0_strp_lj_e_rije_ipostajemo oštri_ji - čini nam se da situ-

acija postaje kriticna i zahteva golu istinu bez i slova pošte. Dru-govi, umesto da se urazume i da se ponašaju u skladu s istorij-

823

skom ulogom koju svupreuzeli, počinju da podozrevaju da se izanase _kritikekrije_zudnja za vlašću. Od tog momenta .pljušteudarci, _veza između teorije i prakse našeg komunističkog po-kreta kida se sve očiglednije. Praksa tone u puni pragmatizampolitike; više ona ne uspeva da sledi nijedan svoj program niied-nu rezoluciju niti »smei-iiicc«. Od tri poslednja petogodišnia pla-na ona ne uspeva da realizujc nijedan, obe ekonomske reformepropadaju, obe reorganizacije partije se završavaju vraćanjemkoncepciji partije kao najjačeg centra političke moći, reorgani-zacija vrha federacije pravi puni krug i od Prezidijuma u prvimposleratnim godinama vraća se Predsedništvu četvrt veka kas-nije. Za to vreme teorija biva prognata u rezeiwat u tišinu insti-tutskih kabineta, malotiražnih časopisa i malobrojnih skupovačija reč neće imati pristup u javnosti. Teorija prestaje da budeanticipacíja akcije i pretvara se u momenta. Ona kaže: Seti se

kuda si hteo da ideš pre tri decenije. Pa ako još uvek želiš datamo odeš evo projekta koji smo u međuvremenu razradili: evo

slike cilja, evo puta.Naša teškoća u ovakvoj situaciji nije više samo u tome što

smo angažovani i što stvarnost vidimo u oštrim kontrastima, ne-

go i u tome što smo životno, neodstupno angažovani za jednuviziju budućnosti koja se u realnom istorijskom procesu ne os-

tvaruje, kojoj se sadašnjost ne približuje već se od nje iz časau čas udaljava. Mi smo dakle u položaju da je naš sud praktičkinemoćan i da sve više dobija karakteristike nesrećne svesti.

Pred nama je dakle osnovna dilema, da li uopšte govoriti ilićutati, baviti se apstraktnom teorijskom delatnošću koju bi jošsamo vrlo tanke i posredne niti povezivale s mogućim društve-nim angažovanjem.

_

Cutanje ima tu prednost da je dostojanstveno i da nas naiz-gled spasava ponižavajućili kompromisa. Međutim i ćutanje jesvojevrsan kompromis. Nema sumnje da bi se sve regresiviicsnage obradovale našem ćutanju, odnosno vraćanju čistoj, aps-

traktnoj teoriji. Ćuvajući dosto_ianstvo na ovakavnacin u opas-nosti smo da izgubimo sebe. Cutanje nije jedini nacin _da_sebude dostojanstven, kao što, uostalom, dostojanstvo nije jedinaniti najbitnija odlika bića prakse.

_ ,_

Treba dakle govoriti. Ali kako? Treba izabrati među sledecimalternativama:

_ _ ,

- lamcnt nad glupom, vulgarnom, nečovečnom sadašnjosctl;- satira;

_

- oštra teorijska osuda sadašnjosti bez nade da se na nju

može uticati, da se ona može promcniti;_ _ _

- dalje razvijanje radikalne kritičke_misli za buduce gerlie-iacije u nadi da će se u budućnosti opet _jednomstvoriti revo u-

cionarna situacija i.i kojoj će ona naći svoju primenu;- razvijanje jedne revolucionarno-reľormističkemisli_.(na

iiačin koji Andre Gorz predlaže), lll lteži da nizom modifika-cija sadašnje društvo dovede do nivoa na kome realizacija radi-kalnog projekta opet postaje moguća.

824

Svaka od ovih mogućnosti ima svoje prednosti i teškoće. One

se među sobom uvek ne isključuju; izbor jedne ili druge, ili više

njih istovremeno, zavisiće, pored ostalog i od temperamenta i

od vrste sposobnosti pojedinaca.

Lament i satira su poetskog karaktera i mogu imati najširamasovno dejstvo, daleko šire nego bilo koji oblik racionalne dis-

kurzivne misli. No oni mogu stvoriti samo raspoloženje ne i od-

ređeni promišljeni stav.

Teorijska negacija postojećeg može uticati na formiranje od-

ređenih idejnih stavova ali u obliku konačnog obračuna i osude

ona najvećem broju ljudi zvuči kao preterivanje ili izraz frus-

tracije. Osuda je do krajnosti bezobzirna jer nije više vezana s

nadom u menjanje stvarnosti. U pitanju je mislilac koji je već

pristao da dalje ratuje sam iz svog bunkera ili iz svoje sekte.

Ako on više nije potreban svetu ni svet ne treba njemu, i on će

mu sručiti svu istinu u lice. Prednost ovog stava prema stvarno-

sti je u tome što je za njega taktika postala irelevantna. Nje-gova slabost je u tome što utiče samo na mali broj pojedinaca i

što teži da mobiliše nezadovoljnike čije nezadovoljstvo može da

bude najrazličitijeg porekla.

Radikalna misao koja ne vidi nikakve mogućnosti angažova-nja u sadašnjosti ali je zadržala nadu u budućnost nema potrebe_dabude toliko žučna i osvetnička. Nju stvarni tokovi zbivanja ne

impresioniraju suviše. Ona se stara da bude prisutna, da stalnoodrzava jedan revolucionarni plamičak koji pokazuje izlaz iz kri-ze. Ona svoju utopiju budućnosti (jer sad je to još samo utopija)stalno__dalje_razvijai konkretizuje uzimajući u obzir tehničke,materijalne i kulturne mogućnosti razvijenog industrijskog druš-

tva. Prednost ovog stava prema stvarnosti je u tome što pružajednu stalno prisutnu alternativu koja u kriznoj situaciji možepostati program delatnosti značajnih istorijskih snaga. Njegovnedostatak je u tome što osuđuje na pasivnost i čekanje.

Onaj koji želi da se praktički angažuje i u ovakvim istorij-skim uslovima morao bi se orijentisati na to da svojom mišljuposreduje između svakodnevnice jednog potrošačkog i birokrat-

skog društva i neke situacije višeg istorijskog nivoa u kojoj bidemokratski socijalizam opet bio realno moguć. Ovakav stav pre-ma stvarnosti pretpostavlja shvatanje revolucije kao niza pos-

tupnil-ipromena koje su sve usmerene ka određenom cilju, i kojeu svojoj celinrdovode do strukturalne transformacije društva.

Ovakva_strategija se ne može realizovati samo pomoću jedno-mišljenika, ona se dakle odlučno opire svakom sektaštvu. S dru-

ge strane ona ne sme ići toliko u širinu da bi sazivala na okup

SYËPľlPíldnlltejedne nacije ili geografskog područja ili profe-

Slje.: osnovni principi nameću određene granice mogućim sa-

vezima.

2 PRAXIS82.5

Velika teškoća ove orijentacije je u tome što je vezana s uvek

prisutnom opasnošću da revolucionarni reformizam degradira u

reformistički oportunizam. S druge strane, njena ogromna pred-nost nad drugim orijentacijama je u tome što u izvesnim situa-

cijama ona jedina omogućava jedinstvo teorije i prakse sad i

ovde.

826

PROIZVODNI PRINCIP SAMOUPRAVE

Andrija Krešić

Beograd

Ima raznih protivnika i raznih pristalica samoupravljanja u

Jugoslaviji. Tako u šarenom društvu političke desnice misli sc

da je samoupravljanje jedan anarhoidni socijalni eksperiment,već poprilično kompromitiran neredom u ekonomiji i politici i

osuđen na umiranje, lagano i tiho ili naglo i spektakularno, alina sigurno umiranje, Ovakvu sudbinu samoupravljanju proričuponajviše ljudi razvlašćene politike, bilo da su sljedbenici gra-đanskih ideala i bijelih režima bilo da su poklonici crvene vlastičvrste ruke. Protagonisti vladajuće politike i nosioci sadašnjevlasti misle da je samoupravljanje njihova revolucionarna zaslu-

ga i programski cilj, ali ga u praksi revnosno doziraju da ne

prevrši mjeru svojih autora. Lijevo od ove pozicije se misli da

je društveno samoupravljanje kod nas tek in stam nascendi itreba mu još dosta da bi postalo dominantna karakteristika dru-

štvenog uređenja. Jednima može izgledati kao normalno da ma-

lodobno samoupravljanje mora biti vođeno, a drugi mogu sma-

trati da će ono ostati malodobno, uprkos godinama, sve dok ima

staratelja.**i

Državno-političko uređenje ili reguliranje tzv. javnog životau Jugoslaviji mijenjale se poslije rata u pravcu decentralizacijevlasti i političke liberalizacije, održavajući različitim metodama

državnu dominaciju nad društvenim bogatstvom. U prvo vrijemeje _vrlocentralizirana državna vlast izravno planski raspolagalaprivredom i društvom u cjelini sve clok se nisu ukazale upadljiveekonomske disproporcije i dru e iracionalne posljedice držav-nog_monopola i subjektivizma samovolja) političke hijerarhije.

231:151d°lazl PPËWPDOoslobađanjetzv. objektivnih ekonomskih

Šašona od političkog diktata ili preorijentacija na slobodno-tr-l n" Pľwľeđu: UZ Oľiľeínu aľlrmaciju parlamentamog demo-

827

kratizlma u decentraliziranoj državi. Država i dalje gospodari i

nalazi. svoj raison cľétre u privredi, ali ne isključivo kao nepo-srealm privredni subjekt, nego sve više kao vanjski posrednikkoji _zakonomutvrđuje opće okvire privređivanja, mada pone-kad i neposredníje intervenira (na primjer, kad nastanu cikličnekrize tržišne privrede ili kad se posluži tzv. prinudnom upra-vom).

Zakonom je ustanovljeno i samoupravljanje preduzeća i us-

tanova. Ovo državno normiranje samouprave ne obuhvata samo

vanjske odnose (prava i obaveze) preduzeća nego i bitne interneodnose. Preduzeće, istina, samo donosi svoj statut, ali ovaj ne

može biti nezakonit i podliježe odobrenju državne instancije. Sa-

moupravljanje je, prema tome, a priori podređeno državnoj vla-sti ili ograničeno državnim zakonom. Ograničeno samouprav-

ljanje je nešto kao okrugli kvadrat jer nije posteriorno samo-

ograničenje širim društvenim interesom. Zato je ovdje, zapravo,više riječ o svojevrsnoj participaciji radnika u upravljanju, uz

državu kao jačeg participanta. Inače se ne bi mogla razumjeti,na primjer, već obična pojava štrajka u preduzećima i ustano-

vama. Terminološko qui pro quo ne može uvijek pomoći državida sakrije svoju krivicu za položaj radnika, a klasni instinkt

može pomoći radnicima da tačno naslute jednu fundamentalnu

istinu: naime, radnička samouprava pod tutorslvom države ne

;može biti novi prodiikcioni odnos koji više ne poznaje eksploa-Iacíju radnika.

Nesvjesni kao i svjesni apologeti državnosti ometajueman-cipaciju samoupravljanja i tako što samu državu _prikazujukao

društvenu samoupravu. Nije riječ samo o tzv. nacionalnojsamo-

upravi u vidu nacionalne države. Bio je učinjen pokusaj da se

manje-više klasični parlament kao najviši organ vlasti prefer-inira te su u njemu ustanovljena i posebna vijeca radnih zajed-nica. Međutim, ova vijeća nisu nikakvi vrhovni radnički savjetijer ne izrastaju prirodno kao takvi iz jedinstvene _organizacijerada. Iako poslanici spomenutih vijeća po pravilu nisu profesio-nalni političari, njihovo izborno tijelo se. sastojizsrsam cin iz_-bora i ovlašćuje ih za cijeli mandat. Još je značajnije da ova vi-

jeća nisu u nadležnostima ravnopravna s klasičnim parlamen-tarnim domovima. Prema tome, samo ustrojstvo skupštine kao

autora zakona očigledno potvrđuje državnutlommacilľ} “Rddruštvenom samoupravom ili ograničenu radnicku participaciju

u državnom upravljanju._

TSamoupravljanje po definiciji negira svaku \Ianjsktnktuđukil

otuđenu prevlast, te i svaku državnost (despotskuidemo rats _u,nacionalnu i nadnacionalnu, prerevolueionarnu l postrevolucio-narnu.

_ v__

Državna dominacija nad sainoupravljanjeni znaci IIjfžBOVCEstagnaciju, degeneraeiju i kompromitaciju tako sto se svi

eknomski, socijalnii' politički promašaji državetovare na neja a

leđa samouprave. Jedini revolucionarni izlaz iz ove _društvenekrize može biti odlučan preokret samog odnosa dominacije, to

828

iest uspostava cjelovite društvene samouprave kao novog i do-

minantnog produkcionog odnosa i pretvaranje države u podre-đenu službu samouprave.

Na temelju svakidašnje empirije može nam izgledati da bi

ukidanje državnog posredništva u društvenom životu otvorilo

put sveopćoj anarhiji. Zaista se dešava da ukidanje nekog orga-na državne nadležnosti dovodi do neprilika zato što samouprav-ni način prakticiranja te nadležnosti ne postoji ili nije dovoljnoosposobljen da bi bio efikasan barem toliko koliko i državninačin.

Danas se preporučuje tzv. društveni dogovor kao nedržavninačin usklađivanja interesa, osobito u ekonomskoj oblasti kaokorektiv raznih anomalija tržišne privrede. Međutim, sama pre-

poruka ima za pretpostavku nesklad interesa, znači više tera-

piju nego preventivu, a u ekonomskoj oblasti predstavlja van-

ekonomsku intervenciju.

Postavlja se pitanje o principijelnoj mogućnosti autoregu-lacije društvenog života, tj. bez ikakvog državnog posredovanjai bez opasnosti od anarhije. Da li se u ekonomici mogu naći ioslo-boditi bazične pretpostavke za takvo rješenje?

Potrebno je konsekventno domisliti stav, što ga inače svi na

riječima priznajemo, da je samoupravljanje novi produkcioniodnos i povući sve praktične konsekvencíje toga stava.

Prema ovom određenju, samoupravljanje je prije svega orga-nizaciia sfere rada, i to modernog društvenog rada. Dakle, riječje najprije o društvu kao jedinstvenoj radnoj asocijacíji. Ako se

prisjetimo čuvenog Marxovog teksta, riječ je o tome da »udru-ženi proizvođači racionalno urede .ovaj svoj promet materije s

prirodom, da ga dovedu od svoju zajedničku kontrolu, umjestoda on njima gospodari ao neka slijepa sila; da ga vrše s naj-manjim utroškom snage i pod uslovima koji su najdostojnijii najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi.«Već na početku ovoga razmišljanja o društvenoj samoupravi

ukazuju nam se bitne razlike od raznih koncepcija samouprave

p_o teritorijalnom principu (komunalna samouprava i federacijatih komuna, na primer) ili o principu krvnog srodstva (na pri-mJeľ. porodična za ruga) a0 primarnom. Razmatramo druš-tvenu_ samoupravu kao organizaciju društva o proizvodnomprincipu, riznajući tako da jc društveni poredakprvenstvenonačin pro akcije i reprodukcije društvenog života.

_ _Poredaksamoupravnog društva rada ne treba izmišljati kao

izvjesno nepostojeće stanje koje tek ima da dođe a koje, eventu-

alno, ima neke svoje prauzore u prošloj historiji ili čak prahis-toriji. Radi se o tome da postojeći, realni udruženi rad budeoslobođen svake spoljašnje sile 'i prepušten samim radnicima daga Vršçu skladu sa svojim ljudskim potrebama i mogućnostima.Präšotipza fizionomiju samoupravnog društva kao samoproiz--V° Je ukupne radne snage može biti jedna obična fabrika bilo

829

gdje, ali bez privatnog ľabrikanta ili direktora u svojstvu držav-nog povjerenika.

U tvorničkim pogoniina se proizvode dijelovi i montiraju se

iifinalni proizvod. Odnosi među pogonima, kao i unutar pogona,oiktirani su tehnologijom i funkcionalnom podjelom operacija.Bitno je uočiti da ovi interni odnosi imaju karakter proizvodnjeneposredno :a upotrebu. Drugim riječima, tu je sasvim suvišnoposredništvo vlasnika fabrike il_i države ili autonomnog tržištaroba. Kvalitet i kvantitet proizvoda svakog pogona unaprijed jefiksiran ili planiran proizvodnim potrebama ostalih pogona, ta-koreći njihovom narudžbom.

Po historijskoj logici razvitka rada može se uzeti da je finalnitvornički proizvod nekada proizvodio samo jedan zanatlija obav-ljajući jednu za drugom radnje kasnijih pogona. S druge strane,djelatnost svakog pojedinog pogona može se obavljati u samo-

stalnoj specijaliziranoj tvornici. Međutim, dok pogoni proizvodedirektno za upotrebu, samostalna tvornica proizvodi za tzv. slo-bodno tržište ili za državu prema državnom planu proizvodnje.Neposredni odnos proizvodnje i upotrebe je sada prekinut, ine:đu njih se uvukao posrednik koji diktira uslove rada otuđujuciih od radnika.

Moderna proizvodnja po sopstvenoj sili tehnološke-ekonom-ske racionalizacije istiskuje spoljašnje uplitaiije,_terazlicitimpti-tevima dolazi opet neposredno povezivanje ili integracija izoli-ranih jedinica privređivanja. Sada je to, naravno, na znatnovišem stepenu historijskog razvitka rada, a novi integralni sub-jekt rada je kolektivan. Specijalizirane_tvornice ulaze u kom-pleksne proizvodne organizmu: Icoiiiplelirajitcise uzalamľm P?'put organa živog tijela i obnavljajuci u principu neposrednostmeđupogoiiskih odnosa. Racionalna integracija je LISIVOV]nasus-

na potreba moderne privrede, potreba koja se ne moze potpunozadovoljiti dok ne obuhvati svu privredu i sve oblasti rada.Sévarje u tome da se ovaj »prirodni nagon« ekonfäľnlleShva“ _1 \x81n�”a

'tako što će se osloboditi svili vanekonomskih prepreka integra-cije.

_ _ „

Proizvodni proces od prirodne _sirovine do finaliäog_peti-osi_-iiog dobra 'teži da se lconstituira u jedinstven proizvo ni (ífälľlľćizam rušeći okove oko različitih sektora _rada,_USPOStäWJalľfw_neposredovane odnose između industrije i pOlioPľlVľľeltšjľëtdrede u užem smislu i nauke, prosvjete., kultuie, 291315lËilezgi to snagom interesa svakog pplfždinoè!SUbJËkvľ?änlžríľfľľ“.Jedi_ostale njegove jaartnere Na primjer, dtivans a _in usľľjgi an_rektno zainteresirana da dobije za istu cijenu vížrkva_itet

ldaVm.titet duvana, te joj je itekakostalo d? PËOdUËlvnläegöfäuvanatara koji proizvode duvan. Isti interes imaju proizvo_,a1

q itdprema industriji đubriva, alatki, proizj/_ođaclmąsltľnfèľíkareté'ili prerađivači duvana prema proizvodacimaŠąaPg?\x90�h�ugmi?:Zbog čega -se svi ovi sektori proizvodnjene i u iu _11ć? _ -ivodnu zajednicu u kojoj se uzajamni interes do kraja O_l UJIBneposredno zadovoljava? Sličan uzajamni interes i raciona na

830

potreba za _udruživanjem može se naći, naprimjer, između fab-rike konfekcije, tkaonice, predionice, stočarske proizvodnje i ob-

rade vune, kultiviranja pašnjaka i proizvodnje stočne hrane.Svaki od ovih sektora industrijske i poljoprivredne proizvodnjemože biti samostalan i proizvoditi za tržište, gdje se nadmećesa ostalim proizvođačima ne znajući unapri'ed da li će uspjeti,održati se ili propasti. Može proizvoditi, sva i napose, po držav-nom planu za državu koja distribuira njihove proizvode po svom

interesu. Međutim, jedino u svom »prirodnom« ekonomsko-teh-nološkom udruženju proizvodni sektori mogu biti sami sebi mje-ra i zakon, mogu proizvoditi o uzajamnim potrebama i izbjećirasipanje ljudskog rada. U takvojzajednici dolazi do neposred-nog odmjeravanja radova različitog intenziteta i postaje mogućeostvarenje načela »svakome prema radu«. Po istoj logici pro-

dukcije i reprodukcije ljudskog života u društvu može se usta-

noviti neposredna uzajamna ponuda i potražnja između privredeu užem smislu i prosvjete 'ili zdravstva itd. Radnici u privrediimaju interes za podizanjem svojih kvalifikacija, za obukom u

radu i za školovanjem svoje djece. Stoga se udružuju u jedin-stvenu radnu zajednicu s prosvjetnim radnicima, sa školama raz-

ličitog smjera i stepena. U ovakvoj produkcionoi komuní i školaravnopravno participira u stvaranju i raspodjeli materijalnogdobra. Ona, naime, podiže produktivnost radnika kao što nauka

podiže produktivnost sredstava rada. U principu je isto kad jeriječ o udruživanju zdravstva sa ostalim sferama rada. U tom

novom socijalnom statusu zdravstveni rad također neposrednoparticipira u proizvodnji s drugim radovima, a kad je tako ne-

posredno motiviran, onda mu nije u interesu da ima što višebolesti nego da ima što više zdravlja, dakle što .produktivnijeradne snage, te zdravstvena djelatnost postaje prvenstveno pre-ventivna medicina. I tako dalje i tome slično.Riječ je, ukratko, o tome da je svaki ljudski proizvod zapravo

proizvod društvenog rada, da je društveni proizvod a ne privatniili državni. Prema tome je i društveno vlasništvo - što nije isto-

vjetno s nacionalnim ili sa grupnim vlasništvom - jedino pri-mjereno društvenoj prirodi proizvodnje ljudskih dobara. Ono jejedino primjereno i ljudskoj prirodi. Sam čovjek-proizvođač jedruštveni proizvod, proizvod društvenog rada. Od roditelja o-

tječe 1 na svijet dolazi samo kao sirovina, puki materijal čovje a.

Kao radna snaga, tj. kao mehaničar, inženjer, književnik ili glu-mac, on je proizvod prosvjetnog, medicinskog, književnog i mno-

gih drugih radova.

Iz svega slijedi da je prava samoupravna komuna mogućakao produkciona komuna a ne primarno i obavezno kao terito-

rijalna_zajednica građana. Naša današnja općina je državna in-

stançija koja nalazi svoj raison d'étre u posredništvu između raz-

{zčmh sfera društvenog rada na jednoj teritoriji, odvajajući ihJedne 0d dľugü}5V°lim POSľCĆOVaDjem.odvajanje 'e nasil'e nad

SËgCQOmPľlľüdom 'tadai ?činase i služi silomd avnih3 1 Oľgana Za regulaciju ruštvenih .odnosa. Moderni rad

831

stvara realne pretpostavke za stvaranje zajednica rada (produk-cionih komuna) bez obzira na teritorij. Za moderna sredstva ko-

municiranja prostorna udaljenost postaje gotovo irelevantna kaočinilac udaljavanja. Na primjer, istovjetnost interesa fabrika du-vana u_ Sarajevu_ Mostaru, Nišu, pa Skoplju, Zagrebu itd. većdanas je _opipljivijanego što je interesna veza između, na pri-mjer, proizvođača uglja 'i proizvođača duvana koji se prostornododiruju. Prema tome je u historijskom pogledu, posebno u po-gledu razvitka proizvodne snage rada, konzervativno svako pre-tjerano insistiranje na teritorijalnim granicama.

Konstitucija društvene cjeline, za razliku od državne ustav-

nosti, vrši se »odozdo«, pretvaranjem društvenog rada »po sebi«u društveni rad »za sebe« i linijom ostvarenja istinskog društve-nog vlasništva. Ovom konstitucijom se uspostavlja jedinstvenekonomski sistem zemlje koji je istovremeno politički sistem

zemlje. Organizirana društvena samouprava radnika je sama se-

bi zakonodavac. Zakon ili norma društvenog ponašanja nije višeona prinudna 'ili vješto izmanipulirana akomodacija apriornomdržavnom razlogu, nego je to naknadna generalizacija ili konsta-

tacija »zajedničkog imenitelja« u različitim samoupravnim sre-

dinama. Norma koju tako proklamira organ društvene samoup-

rave (od savjeta u preduzeću do kongresa radničkih savjeta ili

vrhovnog radničkog savjeta) stiče pravi autoritet zakona nekom

pogodnom vrstom društvene ratifikacije. Takvim ustrojstvomdruštva najzad bi se obistinila epohalna parola radnickog po-kreta - »sva vlast radničkim savjetima« _ koja do danas ni-

gdje nije empirijski zavladala. Oslobodio bi _se_ubrzaniprogres

rada i ljudskog života, a osnovni pokretač bi _bilaprirodnavpo-treba radnika da proizvede što više ali sto manjim utroškom zive

radne snage. (Ako je još nekome stalo do konkurencijena rob-

nom tržištu kao stimulatora materijalnogwrazvitka,za utjehu mu

još dugo ostaje djelovanje svjetskogtrzista kapitala). Umjestoviška radnog vremena za otuđivanje i viška radnika, ]'J0_]aVl0 bi

se višak vremena za radnike._ _

d lSamo je po sebi jasno da samoupravljanje kao_metov oš?:bođenja radničke klase (u modemom smislu ľ_lJ6C1)›111013 11

samo stvar same radničke klase. N-iko dIj-lglu ľfľle te klas@ PŠ}makar poticao iz njenih njedara, .ne mowzed0S_lJCdľ1°_5Pľi9šËi:stvar klasnog oslobođenja, dakle. nl radmckadrzava,n:[p:Ëorbepartija radnika, bez obzira na zasluge tih institucija pu e

Za' lëíänäísslížcšđízæogomgovori o Savezu komunista kao vo-

dećoj snazi društva. Vodeća (ili rukovodctlëca)Uloggeľššäšäšľälľšľíl:SKJ) od stvaranja nove Jugoslavijed0 3935 JË vľa_torijska činjenica. Kod nas se isto tako EOVQľLO_581103339;áo_nju kao novom tipu društva kole Je uVčdšnoalOle J° 1' e °

građivati. Kako se ovo slaze jednos drugim.l

V

_k ko akoI praktički i logički je nesumľ_lJ_1Y°{iaSe ne Sdëlzerľèllefarľata

je riječ o SKJ kao klasičnoj_političkoj_avaffgaľ lg e strjane'lenjinsko-kominternovskogtipa, i ako je riječ, s rug v

832

o radničkoj samoupravi kao autentičnom ekonomsko-političkonisamooslobođenju proletarijata. Partije spomenutog tipa mogubiti vrlo efikasne u rušenju buržoaske vlasti i njenih ekonomsko-

-socijalnih temelja, zatim u izgradnji sopstvene državne vlasti

(direktne ili indirektne, svejedno) sa ekonomsko-socijalnim os-

novama njene stabilnosti. Historijski gledano, to je svakako neu-

poredivo više nego kad jedna partija (ili koalicija partija) otme

vlast drugoj. Ali u društvenoj samoupravi radnika nije riječ ni

n kakvoj promjeni vlasti već o ukidanju svake vanjske prinudenad udruženim radom, 0 samovlašću udruženih radnika, 0 sa-

mosvjesnom djelu cijele radničke klase koje ne može biti posre-dovano, koje niko ne može zamijeniti, a da ostane to što jestepo svom pojmu.

Vrijeme je, prema tome, da se počne govoriti o vodećoj ulozi

radničke klase i samo o toj vodećoj ulozi u društvu.

Sigurno je, međutim, da znatnom dijelu te klase, čak većiniradnika, dosadašnji uslovi života i manipuliranje njihovim klas-

nim interesom ne dozvoljavaju da se uzdignu do svijesti 0 svom

historijskom interesu i do odgovarajućeg revolucionarnog an-

gažmana. Sigumo je, istovremeno, da o modernoj radničkoj kla-si (u kojoj se smanjuje broj manuelnih radnika a povećava brojintelektualnih radnika) ima radnika koji su za to sposobni. Oni

mogu uočiti i represivnu prirodu savremenog »potrošnog druš-tva« obilja i već ga osporavaju na različite načine. Takvi se i kodnas neminovno pojavljuju kao prvoborci klasne emancipacije u

smislu radničke samouprave. Ovi oprobani radnički prvoborci za-

pravo danas i jesu komunisti-revolucionari, bez obzira da li pos-jeduju partijsku legitimaciju. Ako je faktički tako, onda se i

formalno_komunistima mogu smatrati samo takvi radnici. Os-

tali _radniciih mogu birati kao svoje povjerenike i oni su komu-

nisti _samo ako _su_radnici koji uživaju to povjerenje i dok gauzivaju. Komunisti-radničkipovjerenici su revolucionarna elitasvoje klase,oni su kod nas majstori radničkog samou ravljanja,što znači eo :psa da nikako_ne preuzimaju za sebe to asno dje-

Lo,nego za njega osposobljavajuostale radnike na njihovom is-

_ustvu sarnoupravljarija.Dijete ne može krenuti u život vlasti-

_tlrmkoracimadok majka korača m_iesto njega (noseći ga u utrobi

!railQaľučlu): U; $101?ga _ne prepusti samostalnom koračanju.o _je moguće i jedino sigurno autorstvo radničke klase u iz-

gradnji društvene samouprave kao novog produkcionog odnosal društvenog poretka bez eksploatacije radnika.

833

0D ORGANIZACIJE K SAMOUPRAVI

Dušan Zubrinic*

Zagreb

I

l. Covjek kao usamljeni pojedinac je nemoćan promatračhistorijskog događanja, sam se ne može uzdići iznad užeg krugasvog privatnog života, sveden je na lokalnu aktivnost kratkogdometa ibez znatnijeg utjecaja. Njegove životne teškoće ostajuzapretene u njemu ili u njegovoj užoj sredini, on sam praktičkinema mogućnosti da poveže osobne probleme s tokom društvenihgibanja.

Ali čovjek se s društvom ne susreće sam, nego zajedno s dru-

gim ljudima, ne direktno, nego posredstvom različitih grupa.Otkada postoji ljudsko društvo, individuum je osjećao potrebuza životom u skupini, prilagođavao se njihovim normama i nas-

tojao da ih prilagodi sebi, svojim interesima i pogledima.Suvremena društvena i tehnička podjela rada, ekonomski,tchnologľski i socijalni razvoj postali su do te mjere kompleks-ni i neop odni, da čovjek više ne može živjeti izvan organizira-nih socijalnih sistema, ukoliko se dakako, ne misli vratiti intakt-noj prirodi.

Socijalnu organizaciju karakterizira strukturalna diferencija-cija (T. Parsons). Međutim, globalno društvo 'e postalo igant-ska, hijerarhijska, birokralska organizacija u ojoj čovjeí(pos-taje neophodnielement i ostaje najčešće puko sredstvo. Pojediënac živi u svijetu organizacije, on je postao »čovjek organizaci-Ie« (W: Whytc, Jr.). Sve se institucionalizira i konačno svi su

osnovni vjdovi života došli pod stalni nadzor: kontrolira se pro-

izvodnja 1 cijene, obrazovanje i istraživanje, udruživanje ljudi.dokolica,umjetničko stvaranje i filozofske ideje, privatni i javnizivot. Osnovni smisao i svrha ove brige nije bolja organiziranostdruštvenog života ili veća sloboda čovjeka, nego prestiž onihkoji imaju moć, sigurnost poretka i održanje postojećih odnosa.

835

j _Suvremenodruštvo mora biti racionalno organizirano, pru-zati odgoj mladima, zaposlenje odraslima, sigurnost građanima.Nleđutim,ono ideususret i sve većoj iracionalnosti, agresivnojpolitici, privrednoj ekspanziji koja produbljuje tehnologijski jaz,monopolu vlasti i znanja, vladavini propagande i sredstava ma-sovnih komunikacija. I dok čovjek očekuje zaštitu svojih inte-resa _isigurnost od rizika koji ga svuda i stalno prate, organiza-cija je usmjerena na zatiranje spontane inicijative i neovisnostiljudskog duha. Često se ističe kako su organizaciji potrebne 'noveideje, Članovi se pozivaju na javnu diskusiju i otvorenu konfroii-taciju mišljenja. Na kraju se uvijek ispostavi da je osnovni stva-ralački rad već obavljen i prije javne diskusije, da su sve novc

ideje već otkrivene, i da je preostao jednostavan posao: prihvatitipredloženo i provesti u djelo.Tako je Čovjek kao građanin objekt državnih i političkih sis-

tema i represivnih mehanizama, kao proizvođač podređen je hi-jerarhijski konstituiranoj tehnokraciji, a kao potrošač po rije-čima jednog pobornika masovne proizvodnje (H. Forda): »Kupacmože dobiti auto u svakoj boji.« Covjek je organiziran, s njimse upravlja umjesto da on organizira i rukovodi. Čovjek misliono što se od njega očekuje da misli, vidi ono što drugi očekujuda vidi. On se automatski zaustavlja pred crvenim svjetlom se-

mafora i naglo kreće kada se upali zeleno svjetlo.Socijalna organizacija ne pruža zaštitu i sigurnost čovjeku

usprkos uvjeravanjima nekih sociologa (npr. S. Lipseta) o osto-janju stabilnih političkih sitema, čemu .pridonosi i kraj s_viiide-

ologija (D. Bell). Nema ozbiljnih znakova za stabilnost i slobo-du čovjeka u represivnoj civilizaciji, koja stalno rađa nesigur-nost, strah, konflikte, ratove. Društvo koje je samo u ovom_ sto-ljeću prije vremena i nasilno dokrajčilo živote preko č_›0miliju-na ljudi, koje je stvorilo tako strašna oružja za daljnje uništa-vanje i izmislilo tako perfidne tehnike u svrhu manipuliranja lju-dskim ponašanjem, takvo društvo ne može garantirati nikomesigurnost, ni pružiti iole ozbiljniju nadu suvremenom čovjeku.Svaka sigurnost je nesigurna,svaka birokratska organizacija vo-

di u kaos i anarhíju, ia 0 proklamira borbu za progres, slobodui ravnopravnost. Nedovoljna ili prevelika organiziranost vodeanarhiji, koja kao instinktivni bunt protiv prinude i vlast! 11@

prekoraćuje opstojeće. Svaka organizacija ima svoju »prirodnugranicu«, is-»pod i iznad koje postaje disfunkcionalna, gľfšl 513011'

tanost, postaje isključiva, onemogućava izbor. Ono što je dobroza organizaciju, tj. njen vrh dobro je i za _svakognjenog clana -

osnovna je maksima rukovodilaca organizacije..

2. Funkcionalizam tretira čovjeka kao ulogu i_isistemu, [Link-eiju u organizaciji. Efikasno i skladno_funkcioniranje_oiganiza-cije zahtijeva čovjekovo prilagođavanje) podređivalľl@Pľcmfľpríhvaćenim društvenim obrascima. Podjela rada je osnova _Oil-ganizacije i što je clioba rada veća _to je jedinstvo razvijenu?-Integracija članova pretpostavlja zajednicki sistem _via-jednosti,suglasnost volja, consensus. Nasuprot realno postojećim razli-

836

kama funkcionalizam insistira na jedinstvu, naspram čovjekovihpotreba ističe značenje funkcija, ulogu suprotstavlja ličnosti, u-

mjesto síontanekreativnosti u prvi plan stavl'a efikasnost, kva-ntificira valitet i isključuje kritičke pojmove (ao suvišnu speku-laciju. Pošto je empirijski realitet zadan i ne može biti stavljenpod upitnik, to se ne pita »što jeste«, nego »kako jeste«. Funk-cionalizam je u osnovi pozitivno usmjeren prema opstojećem,njegov instrumentarij je prikladan za proučavanje statičkih dru-

štava i organizacija, koji se u duljem vremenskom periodu ne mi-

jenia_ju i ne žele mijenjati. U središtu pažnje su oni faktori kojidjeluju stabilizirajuće, a kritika je poželjna samo ukoliko jačadominantni odnos, inače je treba odstraniti pa i onemogućiti.Bitno je održati organizaci_ju u postojećem stanju bez obzira na

vanjske ili unutarnje poremećaje.Marksizam polazi od čovjeka, njegovih potreba, svestraníjeg

razvoja ličnosti. Njegova osnovna misao jest kritika faktičkogu ime onog što je moguće, sadašnjeg za račun budućeg. Društve-ni odnosi određuju ponašanje pojedinaca i grupa, ali 'da bi čov-

iek živio humanije on mora organiziranom akcijom mijenjatiodnose dominacije i neljuclske društvene strukture. Covjek se

ne može podrediti organizaciji u ime viših interesa, destruiraju-ći postojeće on otvara put novom. Dijalektika ima negativni stav

spram društva u kome se ne mogu ispunjavati vitalne individu-alne i društvene potrebe Čovjeka. Dok funkcionalističko mišlje-nje ostaje u okviru datog, dijalektička misao je izvorno kritička,u svojoj destrukciji kreativna, u svojoj kreativnosti destruktiv-na i konstruktivna. Dijalektika podržava napetost između onogašto jeste i onoga što bi trebalo biti, polazi od onog što postojika onom što nije, ali može biti.

Dijalektika je prikladna za ispitivanje društvene dinamike,utvrđivanje promjena i prijelaza iz jednog stanja u drugo. Sa

stanovišta dijalektike, funkcionalna analiza apsolutizira mirova-

nje i može se tretirati kao moment dijalektike, jer ova tretira

mirovanje kao moment kretanja. Ona ne zanemaruje strukturu isistem organizacije, jer se pojedinačno može objasniti samo u ok-viru cjeline.

Jedno ocl bitnih pitanja socijalne organizacije jest kako pre-

vesti, transformirati njene odnose iz stanja manje ravnopravnosti1 otuđenosti u stanje veće ravnopravnosti i razotuđenosti. Čov-jekov um stekao je sposobnost ne samo poimanja svijeta nego iuvida u mogućnost bitnih izmjena.

4. Kada se postavi pitanje dinamike društva, promjene nje-nih struktura i odnosa, problem organizacije izbija u prvi plan,prestaje biti puko tehničko pitanje i postaje jedno od najvažni-_iih duhovnih pitanja revolucije (G. Lukács). Organizacija ko_jaje sposobna da se mijenja i da mijenja kako pojedince tako is-to i_šire organizirane strukture, jest nezaobilazni oblik posredo-vanjajzmeđu prošlosti i budućnosti, teorije i prakse, između dje-

lovanjasvakodg_pojedrnogčlana i aktivnosti klase. Neorganizira-no. stihijsko jelovanje nije u stanju da pruži pouzdano mjerilo

837

za procjenu adekvatnosti ili neprimjerenosti nazora i ideologij-skih koncepata, što se javljaju u ipraksi, a često međusobno pobi-jaju .ili_dopunjuju_Tek u svojoj posredničkoj ulozi, u organizi-rano] djelatnosti, u funkciji povijesnog preobražaja. može se te-orija kritizirati ili smisleno prihvatiti sa stanovišta prakse.

_ Organizacija omogućava spregu svjesnog djelovanjai sponta-nihakcija, ona je konkretno posredovanje između povijesti i po-jedinca. Nasuprot tome, pojedinci bez revolucionarne organi-zacije stvaraju masu, grupe pasivnih sljedbenika, koji su osu-đeni da igraju ulogu objekta prema aktivnoj igri vodstva.

Stavove o neophodnoj potrebi mobilne organizacije anarhi-sti nisu nikad shvatili ni prihvatili. Zastupali su tezu da nakonrušenja građanske države treba uspostaviti odmah slobodu, pot-punu i neograničenu. Tražeći »slobodu od« države - negativnismisao slobode, nisu uočili da se o istinskoj slobodi može govori-ti samo u afirmativnom smislu, ako postoji »sloboda za« akciju,kada se stvaraju povoljni uvjeti za djelovanje u pravcu radikal-nih socijalnih preobražaja. Dosadašnje dugogodišnje iskustvonedvosmisleno pokazuje, da se nakon slamanja klasične politič-ke vlasti građanske klase, nije sama od sebe stvorila nikakvaslobodna ljudska zajednica, jer stihija ne vodi harmoniji već os-

tavlja građanske odnose nepromijenjenim. Tako anarhizam že-li razoriti svaku organizaciju, umjesto da uz pomoć revolucio-narne organizacije nastoji uspostaviti ravnotežu individualnog i

kolektivnog interesa, autonomiju pojedinacai grupa, stvara mo-

gućnost spontanog djelovanja usprkos discipline i reda, izgra-đuje solidarnost i jedinstvo, iako objektivno postoje razlicite

potrebe i diferencirane uloge.

II

l. Termin »organizacija« upotrebljavao sam u pi'vom_dijelučlanka u dva različita značenja. Najprije kao strukturiranje dru-

štva u obliku klasične države, a zatim u smislu revolucionarvnogsubjekta koji preuzima na sebe historijski zadatak preobrazajagrađanske države u neklasno društvo.

_

U socijalističkoj državi, koja proklamira konstantne i koi'-jenite transformacije u pravcu jačanja samoupravnog odnosa.

ova dva značenja pojma »organizacije« kocgzistiraju. a Č35ľ°

razlike među njima i nestaju. Objašnjenje o stapanju dva zna_-ćenja može se potražiti u faktu da su prvi oblici radnickogidruštvenog upravljanja uvedeni snagom zakona i da je takva

praksa ostala do danas..

Sto je birokratizacija društva veća, to je manje jasno tko je

revolucionarni subjekt u socijalizmu. Politički koncepti o grad-nim ljudima«, »svi smo trudbenici«, kako su svi ili skoro SVI PO'stali revolucionari nakon likvidacije privatnog vlasništva na

sredstvima za proizvodnju, govori o mehaničkom brisanju raz-

838

lika između onih društvenih snaga koje jesu revolucionarne, ili

bi to u određenim uvjetima mogle biti, i onih društvenih sloje-va i skupina koje to nisu.

Sve postojeće države su u većoj ili manjoj mjeri nedemokrat-

ske. Niti jedna nije uspjela izbjeći koroziji birokratizaci'e, bez

obzira da li se radi 0 privatno-kapitalističkom, državno- apita-lističkom ili državno-socijalističkom obliku organizacije. Intere-

sira me sudbina samoulpravne organizacije društva, koja je po

definiciji negacija sva tri prethodno spomenuta oblika. Pruža li

određene nade samoupravi janje kao originalni oblik upravljanjaili se možda radi samo o svojevrsnoj formi, koja je prvenstvenoizraz zaostalosti ove sredine i odlučne riješenosti da se produljiborba za vlastiti opstanak? Čini se da bi samoupravni odnos

konsekventno sproveden u svim sferama društvenog života, mo-

gao postati osnova nove organizacije društva, jer nosi u sebi klicu

upravljanja kojem pripada budućnost. Ali ta budućnost nije do-

voljno prisutna. Postoje mnoga kolebanja i stramputice.Jedan od nedostataka dosadašnjeg razvoja samoupravljanja

jesti nedovoljna razvijenost i eksplicitnost teorijskih koncepa-ta na osnovu kojih se odnose i provode praktičke akcije. Uzro-

ke takvom stanju treba tražiti i u pogrešnom uvjerenju kako jekreativnost i u političkoj i ekonomskoj sferi monopol rukovo-

dećih elita.Svi ljudi u 'načelu mogu biti kreativni, inače ne bi mogli op-

stati (E.A. Johnson). Istina, neke strukture guše stvaralaštvo.dok druge stvaraju povoljne uvjete za oslobađanje kreativnih

snaga. Samoupravno društvo - bez obzira da li ono to već jesteili samo iskreno želi postati - nema više dovoljnog razloga ni

_opravdanja da strahuje od nestanka monopola u političkoj sfe-ri. Upravo nestanak monopola u kreiranju politike jeste jedanod valjanih indikatora clebirokratizacije odnosa u tom područ-ju. Kao što s ponosom možemo ukazati na brojne dokaze ljud-skog stvaralaštva u filozofiji, znanosti, umjetnosti, tehnici, tako

nešto, na žalost, ne možemo tvrditi za sve sfere ljudske aktiv-nosti. Postoje područja u kojima je stvaralaštvo rijetko viđenigost. Takvo je i .područje politike i upravljanja. Političke struk-ture su arhaične, a kreativna misao i stvaraoci nisu usmjerenika politici - osim rijetkih. iznimaka. Zato imamo u svjetskimrazrnjerima neodgovoran način upravljanjai dosta rašireno ne-

povjerenje prema profesionalnim političarima.2_.Izložit ću ukratko osnovne ideje dvaju modela o samoupra-

vnoj organizaciji društva, koji su u sebi konzistentni, iako se me-

đusobno razlikuju. Oni ukazu'u na neka otvorena pitanja i neke

probleme jasno i eksplicite ormuliraju. Prvi koncept je razra-

d10 50010108 (ľ- Župąnpv).a drugi ekonomist (D. Gorupić). Oba

|T°d°l3__m0íšllposlužiti _kaoplodan poticaj za daljnji razvoj ka-

loteorijske misli tako l same prakse samoupravljanja. Zato za-

5 “ŽUJP-P0ľ6d nekih drugihradova, punu .pažnju i praktičara i

äorltätičaig..Prvi model arakterizira dualistička struktura dr-8 l ľUŠľVenog, birokratskog i samoupravnog, upravljanja i

839

rukovođenja. Po mišljenju autora samoupravni odnosi su sve-deni na mikro plan, dok na makro planu, u globalnom društvudominiraju odnosi klasičnog modela.U pogledu strukture utjecaja u našim radnim organizacijamakoegzistiraju autokratski, oligarhijski sa demokratskim i poli-arhíjskim tipovima. Radna organizacija kao struktura se dife-

rencira na dvije međusobno zavisne komponente: radnu i soci-jalnu podstrukturu. Rješenje se ne traži u isticanju socijalne _iliradne supstrukture kao primarne, jer bi distribucija moći poje-dinih grupa u organizaciji ostala neravnomjerna. Problem osta-je nerješiv u okviru modela, ako su podstrukture u visokom stu-pnju međusobno ovisne. On se može razriješiti, ako su to dvijeautonomne strukture unutar organizacije kao superstrukture.Tada su strukture međusobno .povezane određenim spregama.pa se može govoriti o dvije spregnute strukture. Distribucijamoći nije jednaka u obje strukture. U jednoj, npr. radnoj struk-turi može ostati oligarhijska, a u drugoj, socijalnoj strukturi mo-že postati demokratska ili poliarhijska. Qvako koncipirane raz-like u distribuciji moći Llľllllívai'pojedinih stmktura kštotvoilesuperstrukturu, nisu -

po misljenju autora - Pľepľe a Za„P° l'

arhijsku distribuciju moći na razini sprega, Veza. f1f0 _Zľlacl na

nivou organizacije kao superstrukture. Osnovno rjeslžnjeSçttrg_-ži u aktiviranju novih izvora autonomne. kolektivne_a Iaqllerksaąľémoglo bitiefikasnakbranadominaciji l presezanju iro 1' J

"

urom..nadDž-?iëlíjäililiľoldíl:stilsltlujtnatezu da razvoj razvijenogËaľľfmlääzíwlla'„ja ne može uspijevati na staroj tehnologiji,__nastaioj te ci H.

avl'an'a riku l'anja i obrade informacija,__nastarom naci-Pľ J J'p. p]. -

o nostod-nu pripreme i donosenja Ocllukfl-Danas Posäolľdmgääfnosüpavajanja odluke od informacija i

sredstavag0

rgnostf1 u rsvo_se odlučuje O tuđim-Sredstvlma' na 'tqąeuuoošoalgizacijaihaZato

iuatwt-?Ëaíšiíiëílíkíaľäiíľäaäa k-� u \xA0\xD4r�sa asnju_ _ .

_

- -

_nu samoupravnu strukturu _kao_ICQIDSFVCDIPTOCCSPPËŽZËËËËJËna različitim nivoima, s nejednakim intenzitçtpľlí 1

_š h.. _" '

U ravl'an'e ima slojevltl, a ne V' *Ë _Ileslobodom odlucivanja. p J J.. ..

Osu naređenja I o.rarhijski karakter. Nema ti-_ansmisija udpľllälílukeBime strateš_\x90L��\x80\xDC\�\x90g�� \xA0�9� @i\�eo u e onosii

_ _ _, -ko ti-e_gan, taktičke odluke donosi i kqľltľollľčäeüžžvšľggšísá-ššäláži page_lo, a operativne odluke donose_1 PTOVË' l-Žmih Ovlaštenja_ Iz-dinci-stručnjaci u okviru _precizno foimälulè;vršni ?u me“ @wm� 'žäaííjá'ja sadržavala „kal-IijerarliijëkaIíílľžälèíëlclsąlľľlljaénëľsglílľlžbepostaju funkcionalne m.

dhíahcäílläôäjľë:ľäëlíävíädläciľmsľaíu Stručni kooľdinatorí poslova.bez ikakvi is recionn prava.

_ . __ __

_hPošto u razvijenom samoupravljanju nema hljeľaľlèlálëäílla-stupnjeva. to je neprimjerena _meharawkaWdleíaëäaäpipäa.nje i rukovođenje. SamOUPFEIVIJF-“ľleJ@ SP0] "epo g

840

rednog upravljanja, a _samoupravni odnos nije demokratski ne-

go polľarhijski. Demokratski odnos predstavlja dominaciju ve-ćine, što u praksi može često značiti dominaciju manjine, kojaje izmanipulirala većinu.

_

_

3. Oba modela zaslužuju i' zahtijevaju diskusiju. Tako npr;

jedno od principijelnih pitanja svake or anizacije koja želi biti

samoupravna jest rješavanje problema ijerarhjje, koji je im-

plicite iliíeksplicite prisutan u spomenutim modelima, ali ovče-_mu se inače nedovoljno javno raspravlja. .

*Samoupravljanje kao-suvremeno upravljanje -mora staviti

pod znakpitanja cjelokupnu dosadašn_ju organizaciju_ rada i ži-vota, čija je kičma upravo hijerarhija. Ako pogledamo našu prak-su, onda ćemo moći vrlo brzo uočiti da hijerarhija nema. mnogoteškoća s postojećom sanioupravom. Ona joj se vrlo brzo prila-godilai time izvornu _ideju samoupravljanja u praksi znatno iz-

mijenila'. Tako je prirodna suprotnost između hijerarhijskih -i

samoupravnih odnosa_ostala samo teorijskog karaktera, jer u

praksi .prvi dominiraju drugima, a drugi čine lijepu fasadu pr-vlma.

-

j

Ne treba zaboraviti da je hijerarhija poredak ljudi po rangu,

diferenciranje funkcija po vertikali, bila i ostala kičma- svih

struktura vlasti, koja precizno određuje svakom pojedincu u ok'-

vi_ru formalne organizacije ulogu, status i opseg utjecaja. Tako

je dosada čovjekbio ne samo drugom čovjeku vuk, nego pr-venstveno biće-hijerarhije (homo hierarchicus).

Samoupravljanje bi trebalo postuipno ali odlučno i radikalno

potiskivati odnose vlasti, jer organizacija kao oblik kolektivne

akcije, kao sistem podjele i povezivanja različitih poslova, ne

rnora biti zasnovana na dominaciji. Dosadašnje iskustvo poka-zuje da odnosi nadređenosti i podređenosti nisu najbolji načinkoordinacije rada. Hijerarhijska kontrola počiva na vertikalnomtoku informacija, koji je dvosmjeran i dvoznačan. Informacijekoje »silaze« niz piramidalnu strukturu nose naloge, zabrane i

mogućnost sankcija, dok informacije što idu prema vrhu pirami-de sadrže prijedloge, molbe, ili su odgovor na zahtjeve »odoz-gou. Tako informacije što se kreću prema »gore« služe jačanjumoći rukovodećeg vrha, a nisu diktirane prvenstveno općim do-brom organizacije.

Za rukovodioca u organizaciji uvijek je bilo važno pitanje štoje važnije: odnos prema dolje ili prema gore. Razumije se, svakišef ovisi o onima iznad sebe. Tako je bilo tako je i danas. Ne-

koć je oficir bio vazal svoga gospodara, a _javni službenik zastup-mk monarha. Francuski vladar Ljudevit XI koristio _je istog čo-vjeka za brijača, .predsjednika vlade i šefa tajne službe (P. Druc-ker). I sve do danas ministri u vladi ili funkcionari organizacijasu sekretari, tajnici.

'4, Model je teorijska konstrukcija, idealni realitet, izražavaopcu logiku stvarnosti. Izrada modela, s obzirom na neprckidnaQľkľlćai ill-Ugle.Sve intenzivnije i raznovrsnije promjene u prak-sl. predstavlja vrlo složen zadatak.

I PRAXIS\xC0t\x9C�

U našem društvu djeluju mnogobrojni faktori iz različitih e-

poha, što_otezava konkretnu analizu postojećeg stanja. Još uvi-

jek__su_prisutni impulsi razvoja nižeg stupnja, kao što su agrari-zacija 1 industrijalizacija, uz istovremeno djelovanje impulsavišeg stupnja razvoja, kao što je formiranje trećeg i četvrtogsektora (V.Farkaš). Novi stupanj razvoja sve v.iše ovisi o sposo-bBOStl primanja, prerade, korištenja i davanja informacija. Sa-

moupravljanje pretpostavlja donošenje osnovnih odluka u sa-

moj osnovi društva i organizacija, a informacije prestaju bitielement kontrole i postaju faktor samokontrole. Nasuprot dosa-

dašnjem delegiranju ovlasti »odozgo« prema »dolje« treba stvo«riti organizaciju u kojoj će se kompetencije prenositi »odozdo«prema ngore«.

Samoupravljanje znači ostvarenje načela da se upravljanjekonstituira iz osnove, iz sfere rada i mjesta stanovanja i razvijaprema širim oblicima: asocijacijama proizvođača i širim društ-venim zajednicama. Čini se da ulazimo u epohu kada treba na-

pustiti ideju osnivača »naučne organizacije rada« (F. Taylor) ka-ko radnik može surađivati, ali se ne može mi'ešati u politikurukovodilaca. Treba priznati - u teoriji i u pra si - pravo sva-

kom stvaraocu materijalnih dobara i duhovnih vrijednosti na

Samoupravljanje i raspolaganje proizvodima svoga rada. To jekonačno neotuđivo pravo svakog čovjeka. To je njegova vital-

na potreba. To je zahtjev organizacije koja želi počivati na na-

čelu samouprave.

842

VALORIZACIJA NAŠE SITUACIJE

Boro Gojković

Sarajevo

U ovom tekstu o valoriziranju naše situacije neće biti ništabitno novo rečeno s obzirom na već dosada posvećene prilogeovom pitanju. To je u jednom smislu i razumljivo kada se ima

na umu da je situacija koju živimo bivala, jeste i da će vjerova-tno biti predmet vrlo različitih valorizacija kako onih svakidaš-njih koje dolaze s parketa dnevne politike, tako i onih rjeđih, aline zato ozbiljnijih, koje dolaze iz sfere teorijskog mišljenja. S

obzirom na ovaj posljednji i za nas, u svakom slučaju, relevant-

niji način viđenja stvari, vrijedno je uspozoriti na broj 3/4 Praxi-

sa od ove godine te unutar njega na studiju Milana Kangrge' o

kojoj se može reći, svakako bez pretjerivanja, da predstavlja, s

obzirom na problematiku kojom se i mi ovdje želimo baviti, jed-nu od najuspjelijih studija što je kod nas uopšte napisana. Ova-

kav sud o jednom tekstu, moglo bi se primijetiti, čini suvišnimovaj prilog, suvišnim utoliko što se njime, na sasvim eksplicitannačin stavlja do znanja da je teorijska slika situacije u kojoj se

nalazimo već fizionomirana, te da svaki naknadni pokušaj u tojperspektivi može ostati, u najboljem slučaju, kopija te već izve-dene fizionomije. Primjedba ovakve vrste imala bi, međutim.smisla, kad bi mišljenje moglo iscrpsti ono čime se bavi, to jestkud bi pretendovalo na apsolutno znanje. Ali riroda mišljenjanije u tome da se zatvori nad samim sobom i a time onemogu-Ćl _drugimada misle i govore. Naprotiv, mišljenje je po svojoj

pnrodiotvoreno i nedovršeno i utoliko se ono uvijek pojavljujeao poziv za_novo mišljenje, kao što se svaka riječ pojavljuje

kao potraga l poruka za novu riječ._No, priznati se mora da se mi ovdje ne namjeravamo bavitiPľ|ľ°d°m ljudskog mišljenja niti vrednovanjem stručnih teksto-

l) Milan Kangrga, Fenome l I 1d l šk - .

gwlavemke srednje mase' Präiäs “gao o politicka; nastupanja ju

843

va. Kad bi to bio naš zadatak, tad se ne bismo mogli ograditi odtoga da kažemo i ono što mislimo o mišljenjima i idejama štonalaze mjesta i izvan »Praxisa«, a takođe pretendiraju .na to dabudu slika situacije koju živimo. Nema sumnje da bi pokušajvrednovanja tih mišljenja i ideja, s obzirom na pitanje 0 kojemje ovdje riječ, bio neophodan budući da te ideje i misli, nasta-

jući iz određene situacije i participirajući na njoj, u izvjesnomsmislu kompletiraju situaciju samu. Pa ipak, mi se njima nećemobaviti, osim koliko je lo najneophodnije, i to upravo stoga štomi ipak ne živimo u mišljenjima i idejama, nego prevashodno u

institucijama, tvornicama itd, dakle u jednoj socijalnoj okolini

koju, s obzirom na socijalne odnose koje unutar nje živimo, mo-

žemo nazvati bilo kapitalističkim bilo soeijalističkim društvom_Ali prije nego što se usudimo da bilo šta kažemo o tim odnosi-

ma kod nas, jer _je ovdje riječ o našoj situaciji, neka nam bude

dopušteno da postavimo nekoliko pitanja: najprije, kad se to

unutar jednog društva nameće opšta ili skoro opšta potreba da

svi oni koji ga žive nastoje nešto o njemu reći? Znači li to da

oni, izričući nešto o njemu, izriču upravo nešto o samima sebi?Ako oni time nastoje preispitati njegove puteve, nisu li oni već

posumnjali u puteve koje su sami prešli? Ali, ako se doista radi

o sumnji u njih, ne znači li to da su se oni odlučili na novi i do-

sada neiskušani korak? Da bi se izveo neiskušani korak, možda

je neophodno precrtati prethodne tragove? Ako je to znak da sepređeni putevi ne mogu nastavljati, znači li to da su oni bili

neumni? Ali, kako snage koje se odlučuju da razore jedno većsedimentirano iskustvo, mogu na jednom postati umne, u ovom

slučaju sposobne da na njegovim ruševinama sagrade novo?Sumnja u n_jih0vu sposobnost za ovaj golemi zadatak _mozdajesasvim opravdana. Jer ako oni koji nešto razaraju, UISUVLIsta:nju da naprave nešto novo, mogu dovesti društvo u kosrnar _ihaos iz kojeg ga ništa neće moći izvući. Ovako POStEIV/ljcnlljílpi-

tanjima trebalo bi iznaći i adekvatne odgoxjore.'1"oc_e reci dateorijskim odgovorima uvijek prethode teorijska_pitanja. Svaka-

ko da su oni, pogotovu sada kod nas, neophodni,ali,LUPTkOStO'

me mi se nećemo truditi oko njih ili preciznije, trudicemo se, lic-liko je to moguće, da ih izbjegavaino. iz jednog jedinog raz \xB0�[�ga: Odgovoriti na postavljena pitanja i pri ton'ie_reci_das_e039postavljaju samo zato što je društvo _zapaleu svim vitalnrmd

l-

menzijama u ozbiljnu krizu, značilobi prebrzo__preskočlľlfle30prethodno iskustvo, jedan od tcorijskognstariji i stoga punkci-mentalniji način valoriziranja društva kojI_P1`e1P95_la"lJaSva O

teorijsko valoriziranje, bilo da ga je ono SVJCËHO'l' “e- __

Pred-teorijski način \xaloriziranja kojem dalcmo Odfcđfľnldpľl'mat spram teorijskog nije na djelu samo _ondakad se iadi o Iëlu-štvu i socijalnim fenomenima. On _je na djelu uvijek, dakle i

takakad je riječ o prirodnom svijetu i prirodnimfenomenima.Sva o

naime, »zna« prije nego što pročita bilo koju teorijskuraspravuo vodi, pijesku ili stijeni da _je voda tečna, kao što jezrno pljes-

ka neznatno, a stijena čvrsta. Svako takođe zna prije nego što

844

je uopšte čuo za Marxa da je društvo u kojem živi ili neljudsko--eksploatatorsko ili ljudsko društvo. On to dakle zna ne jednimteorijskim nego predteorijskim znanjem, vlastitim životom kojimvalorizira svoju okolinu. Postoji dakle jedno prethodno znanje

koje ne može biti zamijenjeno nekom zrelijom formom znanja,jer je ono najzrelija forma znanja, znanje koje nam ne predo-čava svijet koji živimo, i utoliko je ono starija forma znanja ka-

ko od onog naučnog, tako i od filozofskog.Ovi posljednji i, rekli bismo, izvedeni oblici znanja moraju,

ako doista hoće ozbiljno govoriti o stvarima, nastojati prematom pred-znanju iz kojeg su i sami potekli provodeći njegovuimplicitnu i nemuštu riječ u eksplicitnu i artikulísanu ekspresíju.Ukoliko pak teorijsko znanje uobrazi da je ono bez porijekla ili,što je isto, da je ono samom sebi porijeklo, tada i njegove valo-

rizacije naše okoline mogu i najčešće ostaju pune proizvoljnostiu kojima ne :prepoznajemo niti sebe niti našu okolinu, i utoli~

ko su one bez ikakvog značenja za samu zbilju ljudi. Treba da-kle priznati i na tome sasvim svjesno izgrađivati jednu socijal-nu filozofiju da naša egzistencijalna struktura, tijelo koje ima-mo kao permanentnu i neotuđivu prisutnost nas i svijeta, uspo-stavlja određene odnose sa svijetom prije svakog teorijskog od-nosa valorizirajući ga na način koji ne može biti proizvoljan i

koji nismo izabrali. Stoga, ako ću na teorijskom planu slijeditiove valorizacije, onda će moje teorijsko valoriziranje okolinebiti samo produženje prethodnih valorizacija i u tom slučaju ne-

ću moći da kažem da je voda čvrsta, da je zmo pijeska golemo,da je stijena mekana, a da je društvo koje živim ljudsko dru-štvo. Kad bi nešto od toga rekao, to niko ne bi povjerovao u

istinitost mojeg iskaza, ali ne iz perspektive teorijskog nego iz

perspektive pred-teorijskog iskustva, mišljenja i znanja. U ko-jem se smislu to misli, može se s punim pravom postaviti pi-tanje?

Odmah valja reći da pred-teorijske valorizacije nisu stvar mo-

jeg ličnog Ja, kao što je to slučaj s teorijskim valorizaeijama. Mi

možemo pročitati studiju Milana Kangrge i reći da je ona, s ob-zirom na problematiku kojom se bavi, razotkrila njeno značenje.Ukoliko se ovakav sud temelji na iskustvu koje živimo, daklena iskustvu nakojem se temelji i ona sama, tada se u njegovukao .1 u njenu istinitost ne može sumnjati. Ukoliko bismo pakrekli,_kaošto je već rečeno, da su njene ideje proizvoljne i daona time _nuznemirujegrađane«, onda bi se pokazalo, kao što jeu°sľal°m 1 Pokąçano'.da je taj sud proizvoljan, jer se ne zasni-va na pred-teorijskom iskustvu ngrađana«.

_ _Dasu _daklepred-teorijskevalorizacije istinite, a što ne morabi“ SIUČËU5 ľe0ľ_IJSl_C_1mvalorizacijama,proizilazi već iz toga štosu one opšte. Najprije, mi 1h nalazimo u svih ljudi i to nas nika-

2 u

m_ štäsgäIäätľgälæälľílgglDrellmlnarnojanalizi jedne privremene zabra-

845

da ne iznenađuje. Zrno pijeska je neznatno kako za mene, takoi za vas. Kad bih vani rekao da je ono golemo, onda bi to za vas,budući da ste normalni, bilo sasvim nenormalno. A zatim, pred--teorijske valorizacije uspostavljaju jedan sistem u kome svakifenomen bilo prirodni bilo socijalni Lmaprijed nalazi vlastitomjesto i nikakva teorijska valorizacija ništa ne može protiv to-ga.

Ali iz toga slijedi da ni teorijske valorizacije nisu motivisanenečim izvanjskim (kada je riječ o socijalnim fenomenima), dru-štvom i ekonomijom, kao sistemom impersonalnih snaga. Pre-ciznije rečeno, samo društvo i ekonomija koje živim i time im-plicitno valoriziram, samo dakle način na koji jesam u vlasti-tom životu, način na koji komuniciram sa društvom, motivišemoje eksplicitne stavove, i kada je riječ o meni, i kada je ri-ječ o društvu: »Ja sam radnik ili buržuj, a društvo koje živimjest buržoasko društvo« odnosno »ja sam čovjek, a društvo ko-ie živim jest ljudsko, socijalističko društvo«.'

Ako dakle živim na određen način: materijalno ograničen i

nesiguran, ako sam u vlastitom životu izložen na milost i nemi-lost nezaposlenosti i volji drugih, ako se dakle osjećam stran-cem u vlastitom životu, onda je prirodno što ne mogu_valorizi-rati društvo koje živim kao ljudsko _društvo,uprkos svim parti-jskim i političkim nastojanjima koje me u 'to nastoje uvjeriti.Biti stranac u vlastitom životu i priznati taj zivot drustvenun zi-

votom, znači takođe priznati da mi je_i samo_ društvo strano, dane kontrolišem niti uslove vlastitog _životaniti njegove proizvo-de. To dalje znači da se ne mogu osjećati domace kako u tvor-

nici i klasi, tako ni u porodici i DaCJJLH _ _ _ __

Ovaj način mojeg ophođenja sa svijetom, ovaj stil mojeg zl-

vota po kojem se prepoznajem u svim_ SVOJIITI.zivotnun manifes-

tacijama, u tome kako govorim, mislim, radim, jedem,_hc_>dam.dišem spavam, volim i tako dalje, određuje moj eksplicitni stav

»ja sam radnik«, stav koji nije ništa drugo nego prevođenje mo-

jeg implicitnog u eksplicitno, teorijsko iskustvo. . _

dMarksizam je vjerovao, pa i danas dobrinidi elomVJeFJ-Ue- \xB0T��do ovog eksplicitnog iskustva _radnikne moze 0531.2DJe 533;?:izgradio teoriju partije, političke 1_n_StaľlClJe5_keJa _

e Fe? I'

sati ovaj »nedostataka Ideja o ovoj instanciji bllíkJen53m1?amse, manje značajna za Marxa nego za Lenjina. DovoljnoJeŽUMCŠIIËsmislu, konsultovati Manifestpa da se_ u tO osVJeąečľmfl-jaíhm_xa se komunisti ne razlikuju od radnikana teme JU {U1?vd 1zličitih interesa. Kada je riječ o njima, tada SŠrad! l?Je gigijedinstvenom interesu. Ono po čemu se, me ufllľhkomlílis“razlikuju od radnika, dakle topo čemu _onidolsľlí}Jes“ Oľílíľmm;to je što oni teorijski prednjaceuradnicima.Ai ovu ra

č_ datreba krivo shvatiti. Jer biti teorijski ispred nekoganeZniílslkoje taj neko lišen teorijskog ili da mu Je mogucnost „Gif-l dg_a priori uskraćena. Radi se dakle samo o stçpenu_ tegľílse Preci_nosti, ali ne i o nečemu specifičnomčega bi radnici"IlëlilçPflľltpu lišeni i do čega oni ne bi mogli samostalno doci, a o je 0

846

Lenjin mislio. Tako pojmljenu partiju Marx je nazvao revolucio-

narnom partijom, a njenu politiku revolucionarnom politikom.Kao što se vidi, revolucionarna se politika mora zasnivati na

odnosu radnika i komunista, to jest na istovjetnosti njihovihinteresa.

Može li se, međutim, danas kod nas govoriti o istovjetnostitih interesa? Može li se, s obzirom na to, odnos koji .postoji iz-

među radnika i komunista, nazivati revolucionamim odnosom,a politika koja egzistira između ta dva pola revolucionarnom po-litikom? Kad bi se na ova pitanja pozitivno odgovorilo, tada bi

svaka pomisao o ovom odnosu kao kontrarevolucionamom, bur-

žoasko-eksploatatorskom i birokratsko-manipulativnom bila is-

ključena. No, i u ovom slučaju kao i u prethodnom mi ćemo od-

biti da damo eksplicitan odgovor. Na to

pitanje,uostalom kao i

na sva pitanja, odgovara stil i način živ jenja toga odnosa, stil

i način koji je upravo taj odnos.

Ako naime postoji partija koja prihvata kritiku radnika, parti-ja koja nije konstituisana u posebnu, posebnim interesima ogra-đenu frakciju, i s druge strane ako postoje radnici koji kritikujupartiju ali bratski, lojalno i tako dalje, dakle kao svoju političkuekspresiju, tada se svakako može govoriti o revolucionamosti

ovoga odnosa i revolucionamosti politike, budući da se on živi.Obratno, to jest ukoliko se ne živi revolucionarni odnos, ukolikose ne živi jedna revolucionama politika, tada se takođe možegovoriti o revolucionarnom odnosu i revolucionarnoj politici, alitakav govor ostaje prazan, a to znači neistinit, jer se ne zasniva

na prethodnom iskustvu života.Jer, ako se kaže da je naša partija politička ekspresija rad-

ničke_klase, tad bi bilo realno očekivati, bar po Marxu, da tu

partiju konstituišunajsvjesniji radnici. Nažalost, to kod nas ni-je tako. Povjeruje li se nekim sociološloim istraživanjima, a mi

nemamonrazlogada im ne povjerujemo, onda se ovdje ponovomože reci da se od svih radnika u članstvu »SKI nalazi 13,4 po-sto« a od »osoblja u državnoj upravi 80,2 postocc“. Ako se ima u

vidu__ovakvakonstitucija partije, može li se onda reći da je topartija radničkeklase, i da su njeni interes-i istovjetni interesimate klase?M1ćemo i ovoga :puta odbiti da odgovorimo na ovo pi-tanje i_umjesto toga ćemo se iznova pozvati na iskustvo svakidaš-njeg života. 1969. godine 2,5 zaposlenih na tlu Jugoslavije imaloje mjesečnu platu 40.000 dinara, 15 posto od 40.000 do 60.000, a

_244PQStO90-000do_80.000 dinara. Osoblje u državnoj upraviimalo je u istom periodu nekoliko puta veće plate Ne participi-rajući u raspodjeli dohotka radnici ne mogu participiratini upolitičkom životu zemlje. Da bi poboljšali svoje stan'e oni su se

\xB0\xDA��služiti klasičnimsredstvima borbe. Ta sredgtvaborbe,

si:*::ä.::,2::;'::::.;„“:“Ja"s“ d° :nama da Je \xC0\x8A�� `\xAF��. a se suprotnosti unutar njega sve više

a) su” sm*** s°°l°1°5k1 Dľelíek jugoslavenska; društva Zagreb 1970

847

zaoštravaju i da taj proces mora jednoga dana dovesti do oz-

biljnih potresa'. Svakako na to nije dugo trebalo čekati. 1968. izahtjevi_koje_je ona eksplicitno postavila bila je potvrda dubo-ke _socijalne izditerenciranosti društva. Zahtjevi za uklanjanjemsocijalnih razlika upozoravali su partiju da se postojeće socijal-ne prilike_moraju m-ijenjati. Ali partiji, čiji ekonomski i političkiinteresi nisu bili u mijenjanju postojećeg stanja, ostalo je da tra-ži izlaz iz postojeće situacije na nekom drugom planu, izlaz ko-ji_ ne bi doveo u pitanje njene interese, a koji bi s obzirom na

njih, neutralisao tendenciju da se onj svedu na interese radničkeklase. Stoga je ona potražila i našla privremeni izlaz u sebi sa-

moj. Na posljednjim republtičkim kongresima ona- se pocijepalau šest partija čime je ustvari pocijepala i radničku klasu na šestradničkih klasa. Na "taj je način klasna polarizacija 'društvabila zamijenjena nacionalnim konfliktima. Preferiranje nacional.-nog nad klasnim interesom praćeno je istovremeno preferira-njem nacionalne nad klasnom ideologijom. Ali preferiranje. na-

cionalnog nad klasnim još uvijek ne likvidiraklasno. U datomstanju stvari ono se ocrtava u samoupravnoj tendenciji koja bimogla, ako pronađe snage koje bi doista bile sposobne da je po-nesu, izvesti društvo iz situacije u- kojoj se zateklo.-

\xB0\xAB*�

Ako bismo, na temelju ovih kratkih upozorenja, htjeli neštoodređenije progovoriti o našem društvu, onda bismo_ ga moglisasvim eksplicitno valorizirati: najprije, za njega s_e.„ne _mozereći da je kapitalističkodruštvo, ali isto tako ni da jesocijalis-tičko društvo. Radi se dakle o nekom novom tipudruštva kojetek treba istražiti, o nekom tipu društva u kome _se susreću ka-ko elementi kapitalizma (najbrutalnija eksploatacijacovjeka odstrane čovjeka sada zamaskirana nacionalističkim strastima), ta-ko i elementi socijalizma (tendencija samoupravljanja, na pri-

mjer). ›

_

`

_ _

Ali, i da time završimo, možda će se-jednompokaząľl (all ka'

da, to bog zna), da je nacionalizam najkraći zaobilazni put pre-ma internacionľalizmu, a da je eksploatacija i- dubokerazlike u_

materijalnom položaju ljudi takođe najkraći, zaobilazniput pru-ma jednakosti. Nažalost, mi nemamo pred sobom dovršeno dru-štvo i stoga ga ne možemo valorizirati iz perspektive jednewnçä-određene budućnosti, nego iz njegove sadašnjosti, a to znaci iz_

vlastitog života što ga živi to društvo i koje je, .u određenomsmislu, sam i taj život. Ako nam taj život ne dopušta da kaže;m0 da je radnik na vlasti, kako onda radnik može prožimati vla-stitu djelatnost komunističkim vrijednostimavu_kojeVjeľulfäka?individuum? Marxov proleter je simultano__z_ivioiskustvo indi-vidualnog i univerzalnog. Radnik u Jugoslavijidanas senalal} U.dilemi šta da izabere. Jer da bi se slijedila razbijenadijalelđlküindividualnog i univerzalnog, neophodno je da l sami individuu-mi' koji je slijede budu razbijeni. Otuda danas, pa_i u komunista,neka vrsta neokomunizma koji je po svemu identičan Pľagmčwí'mu. Svaka riječ koju danas izgovara komunista.nije samorljecnego i akcija. Stoga on prije nego što je izgovori, ne pomišljana

848

to, da li će onu biti islinilu, nego kome može koristili. Zbog toganaši komunisti toliko zaziru ud \Ilaslilih rijeći, da se više nc

usuđuju otvoreno govoriti 0 onome što je danas u ovom društvubitno. U krajnjem slučaju to je i razumljivo jer sc o društvu bez

trajnih razvojnih linija ne može ništa pouzdano reći, budući dase neprestano pokazuje kako je neka ideja, neka misao, neka

riječ samo trenutno istinita. No, to ni u kom slučaju ne znaćiodustati od govora. Ako su ideje, misli i riječi samo trenutno

istinite, onda je i sama istina trenutna. Utoliko je valja reći.

849

FELJTON O »SADAŠNJEM TRENUTKU SOCIJALIZMA«

:Milan Mirić

Zagreb

UVODNA FELJTONSKA RAZMATRANJA

Stavimo li na kraju izričaja »sadašnji trenutak socijalizma«još i znak pitanja, čini se da smo dobili pojmovni sklop kojimje io kojem je moguće plodno misliti.

No da li je doista tako? Što nam se nudi kao polazište ho-ćemo lil misliti o socijalizmu danas? Trebalo bi svakako naj-prije da smo složni što nam znači - socijalizam, pa da mu tektada počnemo istraživati - sadašnji trenutak. I baš tu, na pr-vome koraku moramo zastati. Sto je to socijalizam, danas više

uopće nije onako jasno kako je to jasno bilo prije dvadesetak

godina, ili možda kako je to bilo još jasnije prije pola vijeka.Sto se više odmičemo od naših dana, sretat ćemo misli, ideje, pačak i akcije u kojima se čini da su pojmovi 0 socijalizmu bili

jasniji. Danas pak kada se na sve strane o njemu govori, kada

mnoge države za organizaciju odnosa među svojim građanimatvrde da je ona socijalistička, teško je u nekima od njih naći i

dva čovjeka, što se između sebe odnose preko tih socijalističkihinstitucija, da o socijalizmu misle jednako. No, kad je o soci-

jalizmu moguće misliti na toliko raznih načina, ne upućuju liaš ti mnogi načini na njegovu duhovnu vitalnost?

O socijalizmu se s puno ozbiljnosti ri pažnje govori u Kini i u

Rusiji, u Cehoslovačkoj i na Kubi, a govori se i u Jugoslaviji.Međutim, svaka od ovih zemalja tvrdit će da je njezin socijali-zam pravi, dok u onoj drugoj nešto s njime nije uvijek na pra-vome mjestu. Zazivajući socijalizam, zeml'e kao što su Kina i

Sovjetski Savez izazivaju strah jedna u ruge. Cehoslovaci su

prije koju godinu započeli govoriti o soci'alizmu s ljudskimlikom kazavši tako da njega ima i u nelju sku obličju. U ime

pravo socijalizmau Ćehoslovačku su ušle vojske prijateljsklhsocija istički zemalja i objasnila da takve dileme zapravo nema.

85]

U Jugoslaviji se voli reći kako ona svoj samoupraviii oblik soci›jalizma ne misli nikome sugerirati, ali se ipak vjeruje da je tojedini ispravni socijalizam, što u sebi svakako nosi i nešto odmisli kako bi i drugi najbolje učinili kada bi se u nas umetli.

Govorimo li dakle o socijalizmu, današnjem njegovu liku inašem znanju o tome što on i gdje on jest, osjetit ćemo kao danam argumenti izmiču. Sa sigurnošću možemo računati jedinona naše opredjeljenje za ovaj ili onaj njegov oblik. Uz takvupak argumentaciju svaki od oblika socijalizma ima jednako pra-vo na to ime. No više još od našeg opredjeljenja pravo mu izlaziiz moći koliko da sebi uzme imc _toliko i da ljude zadrži u onom

organizacijskom obliku što ga je odabrao. Čime mi danas mo-

žemo osporiti da kineski oblik socijalizma, od ideje o cvjetanjustotine cvjetova, preko velikog skoka u proizvodnji željeza, dokulturne revolucije i njezina jenjavanja, sa svim protivštinamašto jednu fazu meću nasuprot drugoj doista nije socijalizam?Zar njegov program ne izvikuju i ne izvršuju neizbrojivi Kinezi?Oni su uvjereni da sve što čine predstavlja socijalizam. Mi bitrebalo da im kažemo kako to nije tako, jer .čvrsto centralizi-rana organizacija javnog života nema ništa sa socijalizmom. _Tre-balo bi dakle da uvedu samoupravljanje. Naš je razlog__učinje-nici što samoupravljanje preko dvadeset godina postoji u nas,što smo se takvi održali, Čak i postigli velike rezultate. Qni nam

pak odgovaraju da je baš tako i s njima. Postojefloduse neku

godinu manje kao zemlja u kojoj se živi socijalisticki,alihemasumnje da ljudi žive bolje nego što su ranije zivjeli.Javi_li \x80O��kakva teškoća, oni izmisle novu fazu. I njihov jev dakle l nasargument za socijalizam njegova .programska i državno-organi-zacijska sposobnost da traje. Kada bi jedan _odorganizacijskih_oblika socijalizma propao u nekoj od drzavnih zajednica, o_n bipropao kao socijalizam uopće, post festum on, naime, ne bi biosocijalizam iako je to ranije bio. Upravo _se to zbilo sa socija-lizniom onih nekoliko spornih čehoslovačkihITIJCSBCI.”v _

Ako je tako sa

socijaljzmo?i

njelgovllmlsíldašľltllFkšaľfgzľíliiako se on od jedne socija istič c zeni_ je co cruge Ol_

-

kuje da u

jednojlza

cíçnudrugu_LiäPćö,]l.l?°dD0ËgHí“-Ë1l<3ägplëeäexí'noj i istoj soci_ja istič oj zem _]| o prii emo _ \xC0\xD5\xF8�_

'

dljivorn trajanju čini da njega usprkos ranijih zaklinlfjnlílzalPľlaVf?nije biloíonda scäcijalizmamoždta::imaniluËè/Sľngäläáëšaqľfül.si urno (ažcmo a u njemu jes . _cose i__lf"-_ 5_ _

° c _`mžntacija'često skriva u što punijoj ncgaclil Tanljvenjeg?:a“

gumentacije, onda teško da čovjeku pojedincu. StO DP U @X3shvatiti nešto od zaokreta ko_ji ga' jaogađaju 433171?Suíblgšéíjľläf?'

.

-' '

-mo ućo' situaci i, 'e po I'

:lzililigízliicižzvctlæašžäšlleuscltæliräísľoäijalgízmdmzove Jaima organizacij-sku mo ućnost da to i o azuje.

__ _*Ovakgvobi razlaganje sličilo formalističkom?Olgľmľaąľľlukad_

svakom od spominjanili soci_jaIno-organizacijskihtvoľtyllíílkľltibi bile opasaneneizbrojive ljudske nade i patnje istovicnieiioblaciza njih ne bi pucale nepregledne poljane neoznacenih gio ja.

85 2

kad u isti~mah, na različitim krajevima svijeta, ne bi otaljavalisvoj život oni koji, zahvaljujući upravo tome što se socijalizmomnazvalo, nisu pomrlii od gladi. Naša dakle sumnja da li se 0 soci-jalizmu uopće dade misliti, čak da ga možda i nema čini se dase ipak naprečac rodila. Pored nje s istim pravom može stajativeć na prvi pogled razumno rješenje da su svi socijalizmi, od-nosno sve društvene organizacije ko_je su to za sebe spremne tvr-

diti, doista socijalizmi. Ako je, naime, za jednu ljudsku zajed-nicu, da bi se kao zajednica održala, osnovna teškoća u nedo-

voljnoj proizvodnji željeza, onda je organizirano općenarodnolivenje željeza ono što to društvo označava socijalističkim. Zaštonaime za neke ljudske zajednice već i sam broj tona proizvedenogčelika po jednom stanovniku ne bi označavao da ti stanovnici

žixre u socijalističkom društvu? Čini se doista, nemajući jednogkriterija, da nam neće biti druge nego pristati kako sve što o

sebi misli da socijalizmom jest, misli to s razlogom.Iako toliko raznorodan, socijalizam nosi jednu uglavnom za-

jedničku osobinu. Kao organizirana socijalna formacija javio se,

protiv svih teorijskih pretpostavki, u zemljama sa zaostalijimnačinom proizvodnje. Kako je proizvodnju uzeo za svoju najbit-niju značajku, a kako je i kapitalizmu proizvodnja osnovna, to

socijalizam' ikapitalizam žele da se razlikuju po odnosima u

proizvodnji. socijalizam će proizvoditi više i bolje od kapitalizma i raspodjeljivati pravednije, kapitalizam pak treba da vodisve većem bogaćenju _jednih i drastičnom siromašenju drugih.Socijalizam se ali sve do danas u proizvodnji materijalnih do-bara nije u stanju uspješno nositi s kapitalizmom, a u kapitaliz-mu se ne zbiva ono siromašenje radnika koje bi ih navodilo da

ga oružjem ukinu, pa očito proizvodnja sve teže i za kapitalizam-može biti jedini pouzdani kriterij, a kako onda da isključivoona pokaže koliko nešto socijalizmom jest ili nije!

_

Neki su teoretičari pokušali posvećeni kriterij koji u osnovu

svega stavlja proizvodnju spasiti tako, da su planetu vidjeli po-

dijeljenu na nacije uporna bogaćenjađ nacije što rapidno paupe-

riziraju. Pa ako danas građansko društvo dosta lako izlazi na

kraj s mnogim izrazima nezadovoljstva unutar sebe, čini se da

je stvarna _revolucionarna mogućnost za čovjeka uopće ostala jošsamo u siromašnim nacijama. One će svoje revolucionarno ras-

položenje izraslo iz siromaštine pretvoriti u akciju za izmjenusvekolike planete. Ma koliko takvo uvjerenje ne imalo još i širerazrađenih planova, ma koliko se danas činilo neuvjerljivo, ono

ne mora za budućnost biti i nemoguće. Dakle, siromašne nacije.bilo da su već socijalističke bilo da socijalizmu samo teže, donestće ono što za njih socijalizam jeste - reorganizaciju proizvodnjei raspodjelu proizvoda na svjetskoj razini. Takva reorganizacija,svakako oružana, vjerojatno neće tr ajeti različite oblike socijaliz-ma. Uostalom' i socijalističkih zema ja ima bogatijih i siromašni-jih, što znači da i one imaju biti uzete u planetarnu organ-izacijuprema _modeluda li najsiromašnije nacije, najbrojnije ili na_i-revolucionarnije, tko će to znatil Ovako ili onako, ali socijalizam

853

_biostao proizvodnja i raspodjela, iako ne više nametnuta odjedne klase drugoj nego od jedne nacije drugima.

Ovakvauvjerenja, ovdje dakako pojednostavljena, nisu samo

spasavanje jedne dogme,niti samo temelj jednom shvaćanju re-

volucijenego_se, koliko to god u prvi mah izgledalo nevjerojat-no, svojim sistemom ideoloških predodžaba o klasnom sukobuu svijetunprometnuše u faktičku obranu državne organizacije,oslanjajući se sve više na ideje nacionalnost-i, a sve manje uzi-

majuci u obzir zbiljske interese klase na koju se povremeno jošuvijek znaju pozvati.

Mnogi su se već okušali u vještini dokazivanja kako našestoljeće nalazi svoj puni zajednički nazivnik u afirmaciji nacio-iialnog osjećanja, kako se u njem tek formuliraju nacionalističkeideje i rastu do punoga zamaha. Od poziva na priznate autoritetedo slaganja konkretnih izraza nacionalnogai nacionalističkog os-

jećanja nema nikakve teškoće da se dokazuje ispravnost tih tvrd-nji. Izuzmemo li narode što su se borili za elementarnu sloboduili one koji je oružjem još uvijek traže, jer se na njih tvrdnja o

našem vijeku kao vijeku nacionalizma i ne može bitno odnositi,socijalizam ne samo da nije tu karakteristiku izmijenio, on jezatvaranjem u vlastiti prostor na kojem živi bez stvarnog doti-

caja s drugima, ograničavanjem drugih naroda u njihovu pravuda sami o sebi odlučuju samo pridonio njezinu učvršćenju.Kad je napadnuta prva socijalistička država, njezini upravljači,pozivajući narod da se brani, kao da su smetnuli s uma kako jesocijalizam ono što je bilo došlo u opasnost. Govorili su o do-

movini, o povijesnoj uvjetovanosti sukoba, 0 ranijim pobjedamanad istim neprijateljem. Narod je pozivan da brani rodnu grudua ne kolhoze. Čini se kao da je nacionalizam u obrani igraomnogo veću ulogu nego socijalizam. Kolikogod i taj primjerpritvrđuje misao o nacionalizmu našega stoljeća, on naprostokao da je smišljan da bi izazivao na sumnju u socijalizam.

Misli o našem vijeku kao vijeku nacionalizma nikad previšedobrih potvrda te ih je i kod nas počela sve lakše pribavljati.To nam sugerira da samoupravnomc socijalizmu ne samo da na-

cionalistička osjećanja prema drugim državnim zajednicama ne

moraju biti sasvim nepoznata, već da, osjećajući i unutar sebeteškoće u odnosima među nacijama, u nacionalizmu može vid-

jeti način da im doskoči. Treba li i ovo uzeti još jednim razln-

gom za sumnju u sam socijalizam?

PRVI FELJTONSKI PRIMJER

Ona rasuta društvena grupacija, što je negdjenprezrivo a

negdje i s ponosom zvana humanističkom inteligencijom,jedno-dušno se prije nekoliko godina opirala ostavljanju čovjeka izvan

svake odgovomosti za njegovu vlastitu sudbinu. Otpor se skup-ljao oko jednog nikad do programa izrađenog koncepta ljud-

854

skih odnosa. Razlike u toj jednodušnoj gesti izrazile su iz raz-

ličitosti u istome. Taj što je hijerarhizirane ograde oko čovjekaosjećao tek svojim nacionalnim senzibilitetom bio je spreman da

sudjeluje u prokazivanju tih ograda, ali je u skladu sa svojimosjećanjem dosta lako vidio i rješenje. On nije bio u stanju dau svijetu institucionalna organiziranoga socijalnog života uočikako čovjeka napuštaju njegove ljudske mogućnosti upravo zato

što ta napuštenost počiva u temelju tako sazdana svi'eta. Stogaosjećanje socijalnog i duhovnog mjesta nije zadugo od takvih

moglo izdržati u koraku s otporom u ime one čovjekove moguć-nosti, koja će uvijek i ostati samo njegova pojedinačna moguć-nost. Dogodilo se da je birokraci ja u svojoj tehnologiji socijalnihodnosa iscrpla gotovo sve što joj je ostalo od ranijega ideologi-7iranog opravdanja njezina isključiva upravljačkog položaja, te

se i sama našla, reklo bi se, u dramatično_i situaciji u kojoj jenacionalno otkrila kao jedini još svoj izgled. Njemu je vrlo lako

prilagodila svoj program a nacionalnu frazeologiju, dotad prog-nanu iz javnoga govora, uključila u svoj upravljački jezik. Kod

dijela humanističke inteligencije tog se trena pokazala sva tanuš-nost onog nacionalnog osjećanja za koje se htjelo da je ishodišleduhovnoj čovjekovoj egzistenciji. Rijetki su ostali da se ne iz_ied-načiše s upravnim činovnicima, njihovim načinom i njihovimprogramom. U većini pak, upravljački je sloj sada dobio poma-gače jednake onima koje je ranije imao među poluinteligencijomšto je za sebe tvrdila da je marksistička inteligencija. Preokret jeišao vrtoglavo, a u brzini je zaostajalo obično ljudsko pamćenjeu kome bi se i prostim upoređivanjem dalo naći dovoljno valjnih zaključaka o pravoj prirodi današnjih odnosa. No protiv t

zaključaka pamćenje i jest zaostalo negdje iza zbivanja.Kako bi inače nosioci nacionalnih i nacionalističkih ideja i

osjećanja opstajali danas uz fakat da su ih samo koju godinuprije gonili, recimo, zbog glasanja za »Deklaraciju o nazivu i

položaju hrvatskog književnog jezika« isti ljudi politike i vlasti

koji im danas nude dogovor i zajednički program. Da bi izdržalii opravdali se, oni pozivaju u pomoć iluziju kako se sam karak-ter birokracije izmijenio, te se danas tek u njoj nađe istinskihnacionalnih vođa. U hinjenu oduševljenju za n"ih današnje na-

cionalistički se intelektualci trude da im odre u ili zaborave

jučerašnjicu. U tome pomažu i mnogi pripadnici birokratskogupravljačkog sloja. Prirodi njihove uloge u ovakvome socijalno-me postroju odgovara da im raniji odnos, izjave i programipotonu u zaborav; tako ih nitko neće pitati za mogući nesklad

između nekadašnjih djela i današnjih proklamacíja, ranijih iz-

java i _sadašn'ihčina. Zaboravljan'e učvršćuje njihov današnjiPOl9ŽHJ;Što i ľO ka@ ljude. poje ince i individualnosti dovodiu pitan e_tekje privid. jer u pitanje nema što biti dovedeno. Oni

su _funcije održavanja na vlasti i time su davno već izgubililndividualnostsvakoga svoga gesta. Da i takozvana humanistič-ka inteligencijamože služiti istoj funkciji, dade se vidjeti upravo"a Pľlmleľu »Deklaracije«, kao što je, paradoksalno tek naiz-

855

glcd, baš tu najjasn-ije kako toj inteligenciji nijedo nacionalnihideja i osjećanja nego do sudjelovanja u vlasti, nije do zbiljskogduhovnog programa formulírana u @sjećanju sudbine narodanego do upravljanja narodom.

U _javnosti _je »Deklaracija« 'bila slivaćena kao samostalan činnacionalno raspoložene inteligencije; Da je to neistina i samoob-mana koju birokracija vrlo rado inteligenciji ostavlja, danas sebez mnogo nagađanja dade zaključiti' iz vrlo jednostavnih .či-njenica. »Deklaraciju« nije pripremila .ni o" njoj 'odlučivala iii-kakva nezavisna grupa intelektualaca. Kao nacrt ona 'je u ne-

koliko dana obišla značajnije nacionalne kulturne institucijeonako kako javni dokumenti ovog društva obično izlaze predjavnost: o svemu se dogovori i odluči na jednome mjestu, me:đu malo ljudi, gdje također rijetko ima stvarna dogovora, tražise tek potpora za misao' ili žel_ju onoga što je u tome krugu svojiir.položajem najviši.. Poslije odluka ide na takozvanu javnu ras-pravu u kojoj može biti samo prihvaćena. SWDCklELITQCIJOm«nijebilo mnogo različitije. U tekstu što je, da' tako kažemo, radnoprošao mnoga mjesta ni_je mijenjan gotovo ni zarez; Ne mozvdazato što bi toliko dobro bio napisan ili još manje zbog toga sto

se nisu javljali koji su ga mislili 'popravljati, vec stoga stovras-prava da bi se štogod mijenjale i nije bila uracunata. Recenoje da je takav tekst već od drugiht prilivaćen pa neka stvarnijapromjena niti bi bila demokratska a ni korektria prema onimašto su tekst već prihvatili; rečeno je također �\xA9�je »PçklaľaC|Ja“službeni akt koji bi pred neki odbor Sabora i _Skupsltľle_ľTËbalOda na vrijeme prispi_je te u zadnji čas ľlljçvlllšta ľľllleľllatl- P?nastanku je, dakle, svome »Deklaracija« vsllcllaTľtľfogcľmod bl'

rokratskih akata. Kad je na kraju optuzivana, _rijetko_s_e_Spo-minjalo institucije, jer u birokratskom postroju institucije l or-

ganizacije, potrebne i priznate kao dio toga postrqjíl, tesko T393“biti krive. Optuživalo se pojedine l_ju_de,_p_aje i _tlrljeP0d5JeCa_l3na dobro znane prilike. Označciii sudionici pri njezinu stvaranl“dospjeli su na indeks, bilo je zapriječerio da 1m se imena pojav-ljuju u javnosti, da vrše političke funkcije, no samo koju godinu»kasnije - danas - postali su upravo oni nosiocima svega _javnoga nacionalnoga života -H

od politike i kulture.doekobnlomlkei znanosti. Tako je situacija s ljudima »DçklalaC1JË“„13kn?'prosto tipična za davno oprobani birokratski odnos _oji uncäląubriše imena ljudi ne bi li iin se i trag zameo, da bi slijedeci. iip

_ta ista imena aklamirao na naslovnim stranicímab»šDeklËä--cijua unižava do svakodnevnoga birokratskog a ta a. SP1'nost njezinih ljudi da pristanu prije svega na drugi dio ovoga

cjelovitoga odnosa prema ljudima i _javnimstvarima.u

d "l.Po žestini napadaja izgledalo je da_je »Deklaracitjmvlasotsiäineočekivano, da je napravljena iz potaje, da sälmjázsišltatolikopolitike živ_jela u punu neznanju. No ako je ona i a 0

k_

iieprijateljski čin koliko je rečeno, uz onu izvjesnu ustanovu

bolaje Linlaprijed;znala LipozoravatiKPE?JC “Fblab*_na mgägiľnuäž:načajnija javna, polujavna ili primjena cje ovanja me

856

gencijom, potpuno je besmisleno vjerovati da ljudi od politike i

vlasti nisu ništa saznali za svih nekoliko dana koliko su »ras-

prave« trajale. Ali kad bi doista mnogi i zatajili, ustanova kojaje do nepogrešivosti razvila u sebi osjećanje što je dozvoljenoa što nije -- štampa, nije mogla pogriješiti. Naivnima je ostaloda vjeruju kako se objavljivanje u tjedniku za kulturu a šutnjau svim drugim novinama u našoj republici dogodila slučajno,da nije bila dio birokratskog ispitivanja dokle je u tom času

moguće u prikupljanju vlastite moći. Kad je to utvrđeno, pustilos.:- nakon par dana napad u dnevnim novinama i mirno pristalona ono što je slijedilo: skupove što protestiraju, pisma čitalacanovinama, službenu forumsku osudu itd. Silna buka vrlo brzo se

stišala i nije iza sebe ostavila više od jednog blijedog dokumentašto danas, samo koju godinu kasnije, ne dosiže ni argumenta-ciju ni zagrijanost najslužbenijih novinskih uvodnika. Jer što

je u »Deklaraciji« napisano o jeziku, izuzmemo li zahtjev da gase zove narodnim imenom, iako njime istim govore i drugi, nema

za ono što bi pod jezikom trebalo pomišljati nikakva značenja.Tu bi također trebalo kazati kako bi se već zbog sama nasto-

janja na imenu našlo dosta razloga da se »Deklaracija« ocijeni s

više sklonosti, no ovdje se ne mi-sli nju ocjenjivati, nego, razla-kući o njoj, nama je mnogo više do duhovnog stanja kojem jeona predstavljala samo trenutno jasnu sliku.*

Koliko je »Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog knji-ževnog jezika« bila tek slika jednog stanja i funkcija nečega štos književnim jezikom nije imalo ništa zajedničko, nema uvjerlji-vije potvrde no što su njezini zahtjevi koji se odnose baš na

jezik. Njezino shvaćanje ravnopravnosti narodnih imena kaoda se zadovoljilo i iscrplo u zahtjevu da savezni zakoni i drugizvanični akti budu pisani na »Četiri književna jezika«, da se na

pošti, željeznici i vojsci, u sredstvima javnog i masovnog priop-ćavanja, u pravljenju administrativnih obrazaca i u političkimorganizacijama poštuje isto načelo. Intelektualci, ljudi od zna-

nosti, nauke i umjetnosti nisu progovorili o kulturi, niti im jena um palo da proslove koju o mogućem pjesničkom, vizionar-skom ili znanstvenom osjećanju narodne sudbine izražene u je-

') Ovaj je autor, svojedobno, na plenumu Društva književnika Hrvatske(130 Elas za »Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika«samo zbog njezina zahtjeva da se jezik ima zvati imenom naroda koji nji-me govori. Medutim, tada je bio a i danas je uvjeren da je jezik kojim se

govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori. Hrvatskoj (izuzev kajkavce i ča-kavce) lSrbiji, bez obzira na sve razlike, čak i bez obzira što je u njemunastalo više nacionalnih književnosti -Jedan jezik. On će takav ostati uspr-kos i _današnjemdijeljenju političkim sredstvima i političkim razlozima sve

strasnue prikupljanim i na hrvatskoj i na srpskoj strani. Povijest poznajemnoge primjere nasilne politizacíje jezika. no rezultat je svagda bio jed-nak: postupno uništenje jezika. Naš je dosad preživio nekolika ništenja,{ma što su ga silom dijelila i ona što su ga silom ujedinjavala. UspíjevaoJe to onda kad je u sebi našao snage da se političkom nasilju opre samoiz sebe kao jezik . I k t _

jednim jezikom.a uvije se ada samo iz sebe kao jezika, pokazivao

4 PRAXIS\xC0�+�

ziku. Ni tr c

' ' "-

-. ..

bi nam inlagi;nišišuëiæigsóąljízgijenäžvílëglëëľjíol“,@ffna;-JËS* �\x8E\xA5�nas nagovoriti narodna pošta i narodriaželjzziieišaorigrogrjilmCPska i narodni propisi, akta, naredbe i druga tome' odobnalift”.ratura. I da bi stvari još jednom bile zapretene a zajhfe' Edpx\xA7�izgled kulturnog čina, njih se ne obznanjuje u ime voškw 0*] I

željeznice, nadleštava i ustanova u ime novina i drlžavçiipost!?ľike. gdje jedino mogu naći opravdanja,ako i ne ljudskeedliicšdD380 u ime - književnog jezika. Pristavši na službu jednom bizrokratskom sređivanju stvari na njegov način, neki intelektualcisu nužno pristajali da za račun jednog instrumentaliziranog jezika.POľPUTIO zaborave na jezik - oduhovljenu sudbinu svoga na-

roda. Za njih se sva sudbina naroda, kao njegov projekt smjes.tila u jezik institucija što su svojom pravom prirodom 'zvalese

nacionalnim ili nekim drugim imenom, uvijek samo neslobodaNajviše što su bili kadri, zaustavljalo se na razmjeni jedne ne-slobode za di-ugu s iluzijom da je nesloboda nacionalne oznakemanje nesloboda, ili čak da se preko te druge neslobode pribli-žava istinskoj_slo_bodi._Nitko nije htio pomišljati da bi jednozbiljsko nastojanje u 'jeziku, idući protiv svake neslobode, išlo

prgtiv_jezika politike 1 upravljanja, protiv jezika propisa i na-

re enja.

Napadnuti, njezini tvorci i glasači u tom času doživljuju neo-

äekivaniľalii časnliçji.diolsvojesuddbiliše.Uljælwnostise čini kako

jleio inte igencije, rivo i i pravo, o ro ii oše, sasvim samosta-

no nastojao za nešto. No prave osnove takav dojam nije imao, i

on je zapravo postao dijelom dobro udešene igre. Patetika po_je-dinačnili razočaranja i gorkih spoznaja samo dodaje ko_ju indi-

vidualniju crtu obezličenoj fizionomiji situacije u kojoj su se

svi našli. Takvi su pojedinci s ostatkom dostojanstva otišli u

stranu. Najveći pak dio što je »Deklaraciju« stvarao kao instru-

ment jednog instrumenta, kao akt nejezika, kojem je njegovopoimanje jezik:: bilo samo jedan od putova do sudjelovanja u

vlasti, taj je dio inteligencije danas postao stvaralac birokrat-

sko-organizacijskog oblika javnosti onako kako je _jednom ra-

nije njegovim nosiocem bila takozvana partijska inteligencija.Zašto je birokratska vlast morala potražiti »humanističkuinteligenciju«, rekli smo na drugom mjestu:* ovdje nas zanima

ponašanje dijela inteligencije i njezina spremnost da služi odr-

žan_ju jednog birokratskog sloja koji se ranijim svojim ideolo-

gijskim mistifikacíjama nije mogao dalje produžavati.U prirodi je upravljačkog sloja, kad prispije dotle da se ot-

voreno smije proglasiti vlastitom svrhom, da odbaci programe,

'idcie i ljude koji tome nisu više u stanju pripomoći. Nešto sličnodade se već dosta jasno nazrijeti. U ljubavi očitovanoj ljeti 1968.

kao da već dolazi do nesuglasja. U dnu stola vlasti probudila sc

') Vidi M. Mirić: »Rezervati« Zgb. 1970, poglavito esej :Pomaknute

granice«.

858

želja za boljim mjestom, čak se otkriva i nešto od pritajenevolje da se zapovijeda. No pripušteni stolu, ukoliko nisu u sta-

nju da se otvoreno sukobe za svoje mjesto, ostaju samo pripuš-teni i mogu se nadati jedino sudbini onoga što je 'svoje učinio pamora otići. Sve se to u raznim oblicima već mnogo puta dogo-dilo, ali po tko zna koji put tipični će primjerak humanističkogintelektualca, danas nacionalističke za rijanosti, sklopiti ruke u

pobožnoj gesti i utješiti sama sebe ka o je takva, eto, sudbina

istinskog intelektualnog napora u ovim našim prostorima, op-tužit će zaostalost, nepovjerenje prema svima koji misle, povućise i čekati da ga opet pozovu da »misli«, i redovito će to bitionda kad treba prepriječiti istinski misaoni napor da se vremenu

odredi pravo ime, i redovito će taj humanistički intelektualacobaviti svoj posao, dobiti svoju nagradu i biti otjeran. Za sadaon se još zadovoljno predaje hirovima političkih odluka, kličcim ili plače nad odlukama što nisu u skladu s njegovim očekiva-njem. O pravom karakteru tog intelektualca kazuju malobrojniprimjeri odustajanja od »raspodjele« vlasti onih rijetkih što svojintelektualni čin vide određen svojim nacionalnim osjećanjimai brigom za narodnu sudbinu. Oni se kao intelektualci nalaze u

procjepu između svijesti o neslobodnoj čovjekovoj situaciji kojuvide kao nacionalnu neslobodu, potrebe da se tome suprotstave,sudjelovanja u vlasti zajedno s birokracijom što je jedino rješe-nje kad se problem svede isključivo na problem nacionalnogasjedne strane i svoje potrebe kao intelektualaca da .problem čo-vjeka i ljudskog društva vide kao problem čovjeka pojedinca s

druge strane. Razočarani, oni silom svoje skepse odustaju od»rješenja« vlastite muke da bi primjerom, i ne litijući, prokazalipravu prirodu nacionalističke inteligencije kao poluinteligencije.

DRUGI FELJTONSKI PRIMJER

Koliko jenbirokracíja, danas naizgled podijeljena, ostala sa-

mo birokracijomkakvom je i ranije bila - zabavljena jedinolime dasebi osigura ostajanje na vlasti - možda još jasnije kai-

zuje_ primjer takozvanog studentskog pokreta. Kada je 1968.godine razbijen kao mogući lijevi pokret, i studentska plin::splasnula na obećanjima i podilažcniu kako je većina njezina,“_5l?ľk°5Poblgnea ne upravo zbog nje, ostala socijalistički mo-

ilVlľšlPar°_" _JËl! 0l_1o_msvome dijelu što je u stanju lijevo sus-

tavnije m~isliti_doživioklasičnu sudbinu svakog lijevog poku-šaja što završi neuspjchom. Označeni neuspjehom kao nekimPFOFICtStVOm,takvi se lijevi pokreti zatvore i u isto vrijeme usch' 'Ëlzmwe (13 Bľupfš_kojese među sobom grizu i optužuju za

"CUSPJËŽËlEIľaJUod nihilističko odustajanja do nihilizma u svo-

\xF0n\xEF�r_ą i alizmu. Istovremeno, od nas se od ljeta 1968. sve oz-

!Jmie Sąabíľegrupacija nacionalistički raspoloženih studenata.l-'Paľlisklhdana vrlo su brzo osjetili gdje je njima prava opas-nost l vođeni tim osjećanjcm oni su iz uvjerenja pomagali biro-

859

kľaľskqm udaru. U dozivanju pameti »zavedenih studentskih

masa« i razjedanju duhovne osnove za lijevu studentsku akcijuËeliklusuuloguodigrali i intelektualci otkrivajući Dunitaristićkittbäľä;lfľusľlkageuSltrtlldelntskkedjevice.Zaklinjali su_ studente da ne

bunta ggovoriotih ËŽËŠÄizilieol::tleddanboll-„lrazäuaša'Studçmąkogstvarnog problema u jugoslzlijvcæsnškollnlsločlľoľvucenlod Jedmog

_ , ja izmu - nacional-

l1_0g._Tadaje vec poluslužbeno, a još više izvan oficijelnih uprav-nih i politickih struktura, studentski bunt dijeljen na beograd-ski, koji navodno nije mislio o nacionalnoj ravnopravnosti, i na

onaj drugih sredina što je pokazao zanimanja i za nacionalne

teskoee, premda je naglašavao jedinstvenost studentskog neza-

dovoljstva i uzaja.innost jugoslavenskih naroda, te se time i on

nasao osjećanjima i .programom na putu s koga se nacionalniinteresi gube iz vidokruga. Koliko god poslužio kao uspješantaktički potez kojim se protivbirokratsko studentsko raspolože-nje trenutno dijelilo i unutar sebe suprotstavljalo, nacionalni jekompleks, otada što dalje to više, postajao novo čvrsto oprav-danje birokratskim upravljačkim grupacijama. Uzimajući za se

ulogu nacionalnog zaštitnika, one se na već iskušani u povijestinačin trajnije štite od lijevoga buntovnog raspoloženja većegbroja ljudi, ali lakše također između sebe formuliraju, katkadvrlo žestoko, vlastite interese kao prividno različite, kao što se

Ëvrstoosiglurävajuliprotiv grupa i pojedinaca iz svoga krila kojii namjeri i o vece moci.

Ne stoji velika napora da se prisjetimo referata, zaključaka.novinskih uvodnika i javnih govora pojedinaca, koji su se uglaskleli u radničku klasu, jer ona ali mora konačno sve uzeti u

svoje ruke, osigurati reformu, pravednu raspodjelu, ravnopravneodnose, prisjetiti se sve te neuv_ierljive literature, iu njezinublizinu postaviti onu u kojoj se tek neki mjesec kasnije potpunoisti ljudi zaklinju da je sve to u stanju učiniti samo jedinstvenanacija. Posljednjih pak mjeseci razglašeno je da klasnoi nacio-

nalno imaju ići pod ruku, vjerojatno i opet samo do časa kad ćekome zatrebati ne bi li se održao ili koga gurnuo s vlasti. Tada

će veliki javni disputi, osude i potvrde ići oko toga stavlja Ii tkona prvo mjesto nacionalno ili ono drugo. Kuda se može dalje.da se naslutiti iz primjera kojim se bavimo.

Poslije juna 1968. godine izabrano je studentsko vodstvo kojeje imalo primiriti studente i spriječiti ponavljanje vrućega ljeta.Taj strah od ponavljanja pokazuje kako administrativne i poli-tičke strukture nisu mnogo shvatile od karaktera studentskogbunta. Kad se ništa slično nije više ponovilo, odahnulo se s uvje-renjem kako je studentsko raspoloženje konačno u rukama fo-ruma i organizacija.

No, ako lijevi studentski' bunt nije bio uperen osvajanju vla-sti ni u studentskoj organizaciji, a kamo li negdje drugdje, ne

da se reći da nije bilo takvih koji su upravo o vlasti razmišljali.Nacionalistički raspoloženi studenti brzo su postali glavni oslo-nac studentskih rukovodstava i njihov kritičar istovremeno. 0r-

860

ganizirani i _vođeni od manjeg broja aktivista što znaju i cilj i

put do njega, oni su pošli od preuzimanja fakultetskih odbora.

U mnogome je to podsjećalo na taktiku kakve ilegalne organiza-cije što koristi sva legalna sredstva da širi svoje ideje i polakoispunjava program. Osvajali su mjesto po mjesto u studentskimslužbenim vodstvima i prikupljali oko sebe spremne da ih sli-

jede. Izbor studenta-prorektora bio je po mnogome prijelomandogađaj za sve što je kasnije dobilo naziv pokreta, a onda i ure-

dovno potvrđeno kao »pozitivna politizacija studentskih masa«.

Dogodilo se da je stuclent-prorektor izabran protiv volje fo-

ruma koji su mislili upravljati izborima. Izvanjski, to bi za naše

prilike bili rijetko demokratski izbori da isticanje i drugoga,neslužbenoga kandidata nije proslijedilo istim putem kojim se

prispjelo i do prvoga. Unaprijed, nezavisno od birača, samo na

različitim mjestima dogovorena su oba. Stvarnije ih je dijelilatek sposobnost aktivista oko neslužbenoga da ozbiljnije pripraveglasačku jezgru što će ostale pritisnuti svojom organiziranošću.Zatečeni su ostali svi, od kandidata što nigdje ranije i nije mo-

gao naučiti da se dizanje ruku u anonimnih glasača nepredvi-divo može prometnuti u izbor, pretvoriti se u njihov gnjev, opre-

djeljenje ili otpor, preko foruma koji izbore obave prije no štosu i raspisani, do najviših javnih ustanova. Iznenađeni, oni za-

počinju nepromišljenu kampanju. Dokazuju političku nepravo-

vjernost izabranoga, što je samo po sebi smiješno, jer s nje je on

upravo i izabran, hoće ishitriti nelegalnost cijelih izbora, a samo

pokazuju kol-iko je panično jasno da izabrani prorektor nijeslučajno izabran, da nije -sam, da dolazi' nešto nad čim će moždabiti teško osigurati kontrolu.

Sredina koja politički javno nije živjela, gdje se pojedinacgodinamaosjećao tjeskobno beznačajan_i_nepostoj_eći,opire sekampanji iz protesta prema takvoj svojoj situaciji. Kampanjustudentskog rukovodstva .pomagale su i raspirivale koliko novinetoliko i sve druge oficijelne strukture javnog života. Bez takve

podrške studentska se rukovodstva zasigurno u nju ne bi usu-

dila. Snage pak što su pripremile jedan izbor radile su dalje na

drugome.Skup sazvan pred izbornu konferenciju studentske 0_r-ganizacije na Sveučilištu pokazao je da će službena lista za novo

studentsko rukovodstvo proći kao što je prošao i kandidat za

prorektora. Na tom se zboru našlo i oficijelnih ljudi - sabor-

skih i skupštinskihizabranika, dok je samu konferenciju već uz-

veličala cijela hijerarhijska skala od sveučilišnih preko gradskihdo republičkih ljudi. Mirno su gledali, kako oni, samo nekolikodana ranije nukaiii da javno viču protiv izabranoga prorek-tora, bivaju fizički spriječeni i da započnu konferenciju, a kamoli da nekakvu svoju listu predlože.

Treba li se čuditi što su nazočni odličnici u svojim beslleda-rr_ia na konferencijitvrdili kako se nalaze među istomiš jeni-cima? Takvo pitanje može biti samo retoričko, jer sve je to

davno već postalo normalno i svakodnevno odnošenje premaIjudima, njihovim osjećanjima i idejama, a pokriva se onim rav-

861

nim, bcsadržajnim sintagniama kao što su: »političko djelova-njem_ »realno procjenjivanja date situacije«, »zauzimanje odgo-varajućih stavova«. No upravo bez takvih objašnjenja i njima::odgovarajuće zauzetih stavova« bilo bi nedoumice kako se to

otjerano _studentsko_rukovodstvomoglo udaljiti od studenata,postati _birokratskoi elitističko, prometnuti se u unitarističko,a sve vrijeme ono nije ni poinislilo da uradi bilo što preko onogasto mu _je nalagano. Ono je, međutim, svoj dio uloge istomišlje-nika odigralo.

Ako je tko već vidio početak punoga okretanja cijele uprav-nei političke komparserije prema nacionalnome ili Čak naciona-lizmu, našao se u zamci da povjeruje protivrječnim zaključcima,akcionim programima, izjavama, zakletvama i obećanjima. Doi~sta, nije trebalo dugo čekati da novi studentski vođi budu pro-glašeni zatočnicima najboljih osjećanja svih studenata. I pita-nje, tko se to promijenio? treba postaviti. Studenti, njihovo ru-

kovodstvo ili službeni ljudi što su sjedili na onoj konferenciji imirno gledali istjerivanje s podija, otimanje mikrofona, pravilise gluhi i slijepi na provaljivanje u redakciju »Studentskoglista«? Službeno se žalilo zbog nespretnosti i neiskustva, ali se

žmirilo nad svime što bi upućivalo na pravi karakter programašto ga u javnost iznosi tobožn'e neiskustvo. Pitanje da li se tko

promijenio treba postaviti, ka o bi se utvrdilo da su, prihvaća-njem nove vodeće grupe među studentima, forumi samo uzeliu obzir stanje, koje se nije dalo spriječiti, ali se prihvaćanjemotvarala mogućnost da se ono osigura za sebe. Čim je ali stu-

dentsko rukovodstvo pokazalo da bi nešto dalje u provođenjusvoga programa nego je u ovom času moguće i službeno prihva-titi, njega razglašavaju neodgovornim i neprijateljskim. I opet u

ime onoga u ime čega je koji samo mjesec ranije bilo osuđivano,a onda dobilo legalnost i pravovjernost. Kakva će mu za kratkobiti sudbina, nije od većega značenja, jer ono se nalazi u pro-

cjepu, mora voditi računa o dvije strane, povlađivati jednim od-

lukama, a slušati zapravo druge. Sudbina mu dakle najmanje za-

visi od njega kao studentskog vodstva.

ANTIFELJTONSKI ZAKLJUČAK

U našem smo se feljtonu zabavili tek s dvije pojave, od kojihsvaka svojim načinom upućuje na isto u karakteru_javnih odnosau nas. Nastavljajući putem što ga utire razmatranje o njima, DTI_-blížavamo se zaključku kakav one iz sebe nude._Zaključakbitrebalo da upita otkuda baš takve, otkuda u takvu_intenzitetu?_Lpreuzetnijem času on bi možda mogao i predlagatrkakoda se ll_-bjegnu. Moglo bi biti da se zadržimo na kritiziranju lll kritičkojanalizi onoga: otkuda i kako baš toliko snažno?_Moglo bi bitrdanas zadovolji, kao što nas je godinama izadovoljavalo, da otkrije;mo izorno pokažemo uzroke, pada u sebi zadovoljimo što _]C jos

862

preostalo kao shvaćanje zadaće humanističkog intelektualca u dru-

štvu. Tada bismo, s manje ili više strasnoga angažmana, konstati-

rali kako odozgo uvedeno radničko samoupravljane ne može pos-tati radničko upravljanje društvom sve dok radni sam ne uzme

na se da upravlja svim takozvanim političkim razinama društvene

zajednice. Jedino bi takvo samoupravl jan je možda rastočilo samo-

organiziranost birokratskog sloja. U tom slučaju konstatirati nam

je također, kako je birokracija ovog časa došla do efikasne sa-

moobrane nastojanjem na različitosti nacionalnih interesa ipri-vidnoj podijeljenosti sebe kao upravne mašinerije, koja se namet-

nula za jedinoga zaštitnika nacionalnog bića. Ono što se godinamaskupljalo kao čovjeku pojedincu nesklone prilike u ovako orga-

niziranoj zajednici, preobraćeno je u nacionalni problem i postalonajjača zaloga vlasti istoga onoga sloja koji je svojom ranijonivlašću sve to kao problem bilo stvarao, bilo kao već postojeće sa-

mo umnažao.

Mogli bismo se, dakle, i opet prepustiti zavodljivosti one ana-

lize, kojoj se mnogi put do sada prepuštao lijevi intelektualac,djelatno obamro od vjere da to što čini mora na kraju početi is-

pun javati onaj neupitnošću davno već posvećeni program. Iznova

bismo, znači, mogli upućivati kako »sadašnji trenutak socijaliz-ma« treba uzeti u obzir misaono iskustvo lijevoga intelektualca,te prema njemu, da bi doista postao socijalizam, ispraviti svojpraktični »sadašnji trenutak«. No, prepustimo li se tome putu,pristanemo li da nas vode primjeri što smo ih sami izabrali, onda

svaki, kome se oni kao primjeri ili pak njihova interpretacija ne

bude svidjela, u stanju nam je prigovoriti i na zaključku. S nešto

_malo_misaone obamrlosti od drugačije vjere taj je u stanju izvestiiz njih zaključak suprotan našem. Imat će čak i argumente, jersmo mu ih omogućili samim svojim pristankom da u ponuđenomeQdlgramouloguprogonjena, trpljena samo ili u »misaonijim« pri-likamaČak_poticana kritičara, kojem se uloga davno već otrcala

u_toj staroj a vječito obnavljanoj igri s čovjekom. Zbog toga nam

nije druge nego da samu igru dovedemo u pitanje ne pristajućin_ina kakvo svoje mjesto u njoj, ma koliko nam u nekom obnov-ljenom obliku predstave naša uloga izgledala nova i obećavajuća.

_Iz_toga samo saznanja o svemu pokazanome, ovdje tek s dva

gçlomšjžraléima nekogpsmislapostaviti još jednom pitanje: da li.

o roz gotovo tri deccnije živimo kao gradnju Socijalistič-kih odnosa, da li je to doista soc-ijalizam?_

Tvrdili smo već da od eksperimenta milijunskim masama lju-di preko pedesetogodišnjegprakticiranja jednog poiman ja svi jela' Pľ°k° savľšeľmg 5°C1Ja1ľ10gosiguranja do vojničkog osigurava-nja od prokazivanoga načina mišljenja - sve to socijalizam jest'Posumnjali smo također da možda sve to socijalizam i nije Pri:m-leľi Št° 5m° ih °Vdle °Pisivali trebalo bi da nam makar tolikoälzľtlfžëjäl°dg0V0I_'_kolik0se to našega oblika zajedničkog životalga1m.u ::ši-edn ilbovedojrnljivostine 'možemozanijekati socija-

nom ar

im o__icirna zajedničkogživota. Ali jednako značaj-gumentacijom i sličnom, bilo ravnodušnošću bilo zagrija-

863

nošću, možemo kazati da ovo socijalizam nije i teško da će, nas-tavi li ovako, ikada socijalizmom i biti. Zar bi inače . .. pa nas

opetevopred zamkomda sudjelujemo na poznati način, a da pra-vo pitanje i opet mine negdje mimo nas.

_Jer, što smo to zbriljski rekli o jednom društvu kad mu danaspridjenemo ili odreknemo oznaku - socijalističko? Gdje nam jekriterij po kojem smo se odlučivali za takvu odluku? Što je tosocijalizam i što su to socijalistički odnosi danas kada su se, evo,i sami pojmovi pomeli, a riječi izgubile svaka svoje značenje?Pojma »socijalizam« kao da je sasvim nestalo; toliko se suprot-stavljenih činjenica i ljudskih odnosa počelo odzivati na sve praz-niji zvek te riječi da i pojam iščezava. Onim što je još ostalo neda se više ništa misliti, ništa pokrenuti, ništa osporiti, jer ostalaje samo gola uvodničarska riječ i feljtonska tema. Socijalizam se

propagira, popularno objašnjava, skuplja mu se vjernike prekonovinskih stupaca, ali o njemu se ne misli, jer on je davno oglašennesumnjivim. Iupravo je iz njegove nesumnjivosti izvukla svojaopravdanja ta apsurdna situacija, u kojoj o pravu da sam sobomupravlja čovjeku najupućenije govore bogato plaćeni profesio-nalni upravljači, o socijalnoj pravdi zbore mu privilegirani, o mo-

ralu mu sude koji su izuzeti od svakoga javnog prosuđivanja, a

o slobodi najglasnije će se čuti iz usta onih što mu je gaze. Nijeto nikakva ranije nepoznata logika, nije čak ni izvrnuta. Sve to

kao način čovjekova socijalnog bivanja jeste i prije socijalizma,postoji uz njega, ali je u njemu steklo institucijski savršeniji ob-lik. Ono počiva na pometenim pojmovima, ali ono samo - u vlas-

titoj logici - nije nimalo pometeno. Duboka je zakonitost u do-

sadašnjem razvitku čovjekovih institucija zajedničkog života štoje i u socijalizmu, na mnogim njegovim stranama, nestalo raz-

like između političkog zatvorenika i Člana stranke. Različita su

samo sredstva kojima su oba uspješno pacificirana u mogućemkritičkom odnosu prema socijalizmu kao socijalnoj i duhovnoj si-

tuaciji u koju su kao ljudi dospjeli.Zato: hoćemo li doista obnoviti mišljenje o_čovjekovudrus-

tvu, iznova nam je postaviti pitanje o - slobodi. Primaknernoli

se njegovim posredstvom nečemu što ćemo tek tada ushtjeti naz-vati i socijalizmom, to neće moći da ovoj socijalnoj i duhovnoj Sl-

tuaciji ne odrekne svaku mogućnost ljudskog programa.

Zadovolji li nas, naprotiv, rasprava o »sadašnjemtrenutku S0-

cijalizma« ocl svoje smo volje pristali da u nasem slučaju uzmemoljudski - socijalno i duhovno - relevantnim takavspor kakav_sedanas vodi između nacionalizma i unitarizma, jedno _nacionaliz-ma i drugoga, jedne birokracije i druge. S toga _staja išta i _rješe-n_je može biti samo unutar date oporbe, samo diktirano _onim si-lama socijalne tehnologije koje su do takvog posuvracanja čovje-kova problema i dovele. Ta_i spor u ovom času_rađa »sadašnji tre-nutak socijalizma«, a »sadašnji trenutak socijalizma«.sporu. prl-

mjerice, između unitarizma i nacionalizma pribavlja izgledstvar-

ne_ suprotstavljenosti, dok problem slobode, jedino što je u sta-

864

nju sabrati ukupnu Čovjekovu situaciju, ostaje namjerno izvan

tako postavljena pitanja i tako upravljana sporenja u istome.

Da bismo, dakle, uopće pokušali iz zatvorena kruga, pritvrđiva-na organizacijom suvremena svijeta, vratiti nam se je, sa svim

osljedicama i spremnošću za njih, onome što bi imalo biti, a ni-Eadnije bilo, temeljem ljudske zajednice i jedinom mogućnošćuoduhovijene egzistencije čovjeka pojedinca - pitanju 0 slobodi.

865

| PORTREiž-I1 SITUACIJE l

ŽIVI GOLDMANN

Jean-Michel Palmier

Paris

Da je Goldmann živ, ova studija ne bi imala nikakva smisla.Goldmann ne bi vol-io da se na nekoliko stranica sažme njegovtako rigorozni rad, da se u nekoliko redaka pojednostave pitanjakoja je postavljao čitav život, da se sa sigumošću predstave radne

hipoteze koje nije imao vremena verificirati. Napisana nakonGoldmanove smrti, ova studija bez sumnje nije opravdanija. Za

svoje učenike i drugove, za sve one kojima su bile bliske dugediskusije u kavanama Latiiiskog kvarta ili na uskim ulicamaotoka Korčule u Jugoslaviji, gdje se održava Kongres marksistai socijalističkih i zapadnih zemalja, na kojem je Goldmann sva-

ke godine učestvovao s istim zanosom, za sve nas on će uvijekbiti živ kroz svoja djela. Djelo marksističkog mislioca nikada ne

prestaje živjeti s njegovom smrću, i Goldmann. koji je više od

drugih neumorno inzistirao na važnosti kolektivnog istraživač-kog rada, neće prestati da živi među nama. Nastavljajući Gold-mannove radove, udahnut ćemo novi život njegovim djelima.Cilj ovog kratkog eseja neće dakle biti iscrpan pogled na Gold-mannovo djelo, već ćemo nastojati naglasiti njegovu složenost,raznolikost, katkada čak i kontradikcije i aporije. Goldmannućemo, zapravo, postaviti nova pitanja, ali sa spoznajom da na

njih više nikada neće odgovoriti.'k i' 'k

Sintctski pristup Goldmannovom djelu predstavlja mnogo-brojne teorijske teškoćc. Premda je sociologija književnosti bila

njegova stalna briga, ona mu ipak nije bila jedina preokupacijai njegovo djelo iznenađuje neobičnom raznovrsnošću. Ne bismomogli ograničitiGoldmannov teorijski doprinos na bilo koju,ma koli ouširoku disciplinu - filozofiju - sociologiju umjet-nosti l književnosti- 'estetiku - epistemolo iju humanističkihnauka - književnukritiku. Gotovo bi danas llailonemoguće po-svetiti se ovim istraživanjima, a da se ne vodi računa o njegovim

867

radovima i značajnim rezultatima koje nam donose. Kao i nje-gov učitelj Lukács, Goldmann je s iznenađujučom lakoćom lo-m_i_osve žanrove. Qsim toga, sam žanr koji je Goldmann primje.njivao: esej', Saopcenje, rezime istraživanja, Često kratki i sažeti.uvijek _postavlja probleme interpretacije. Bez njihova preciznogkonteksta, često je teško uočiti na koje se posebno pitanje ovi

tekstovi odnose.“ Konačno, njegova smrt lišila nas je neophodnogteorijskog djela koje bi dalo pravi smisao svim ovim esejima.Kako, dakle, otkriti to neuhvatljivo jedinstvo? Kako povezati uistu problematiku eseje o Pascalovoj tragičnoj viziji, o Malrauxo-vom romanu, Genetovom teatru, Chagallovom slikarstvu, o

Frankfurtskoj školi i jugoslavenskom soc-ijalizmu? Neki su poku-šavali jedinstvo Goldmannova opusa otkriti na nivou njegove kon-ceptualne koherentnosti i metode. A istina je da nitko nije višeod Goldmanna nastojao marksističkoj kritici dati strogi i naučnikarakter. Drugi su jedinstvo ovog opusa tražili u jednoj od nje-govih bitnih preokupacija: estetici, sociologiji književnosti, knji-ževnoj kritici. Takvi su pokušaji bez sumnje opravdani, ali naža-lost potcjenjuju velik dio ;posljednjih - političkih - Goldman-novih tekstova koji izmiču ovim estetskim istraživanjima u poku-šaju da obuhvate cjelinu socio-kulturnih fenomena, bilo da se

radi o dubokoj integraciji radničke klase u kapitalističk-i sistem,ulozi samoupravljan_ia u preobrazbi društvenih struktura ili o ju-goslavenskom socijalizmu. Vidjeti u Goldmannu samo sociologaknjiževnosti predstavlja opasnost nepoznavanja političkih pitanjakoja su mu, po našem mišljenju“, posljednjih godina bila naj-bitnija.

Zato ćemo jedinstvo Goldmannovog opusa proučavati na nivousame marksističke interpretacije. Goldmann je bio marksist i

upravo polazeći od marksizma on je samog sebe pronašao i na

taj način treba shvatiti njegovo djelo: to je banalna istina, koja.međutim, zaslužuje da je se često sjetimo. Oštro anti-dogmatskiformiran kroz Lukácsevu Povijest i klasnu svijest, Goldmann jebez sumnje bio jedan od onih koji su najviše pridonijeli otvara-nju novih horizonata u marksističkim istraživanjima. Nebismozato mogli s ozbiljnošću pristupiti negovu djelu bezprimjeiieone iste metode koju je neprestano o ogaćivao I razvijao: gene-

1) U studiji Estetika. mladog Lukácsn Goldmann pravilno zapaža u po-

gledu samog žanra eseja: »Esej je, naprotiv, forma izražavanja koja više po-stavlja. pitanja nego što donosl odgovora, i koja, naročito kada se radi o

odgovorima, više ih zacrtava nego potvrđuje« (M. S. str. 230)._

2) Treba također žaliti odsutnost kronoloških indikaclja u Goldmannovo)posljednjoj zbirci eseja, koja se pojavila kratko vrijeme nakon njegovesmrti: Markslzam l humanističke nauke (Idées 1970). U većem_broju ovihtekstova - eseja i predavanja - Goldmann određuje svoju misaos obzi-

rom na određeno pitanje (tema kolokvija ili kongresa), te je naročito teš-ko shvatiti važnost njegovih suprotnih stajališta kada je predmet nepoznat.

3) Ovaj sud oslanja se ne samo na posljednje Goidmannove _političketekstove, (M.S.), već i na niz njegovih diskusija prilikom posljednjeg kolo-

kvija o Hegelu koji je organizirala Korčulanslua škola.

868

tičke i dijalektićke interpretacije. U ovoj studiji namjerno će se

ograničiti na tri velike okosnice njegove misli:`

- konkretno istraživanje značajnih struktura u književnimdjelima; _

- teorijske osnove dijalektičkog i genetičkog pristupa u so-

ciologiji književnosti;- marksistička analiza suvremenih političkih fenomena i re-

definic-i ja prijelaza u socijalizam.

I

KONSTRUKCIJA MARKSISTICKE SOCIOLOGIJE UMJETNOSTI

ESTETIKA MLADOG LUKÄCSA:OD TRAGIČNOG KANTIZMA DO MARKSIZMA

U osnovi Goldmannova razmišljanja o umjetnosti i književnostii kroz čitavo njegovo djelo prisutno je stalno nadahnuće: GeorgLukács. Mnogo bi se moglo reći o tom neobičnom susretu, divljenjukoje je Goldmann čitav život osjećao prema Lukácsu. Premda jeSakriveni bog genijalna ilustracija estetskih ideja mladog Lukácsa.malo je tekstova, čak i među posljednjima, koji ne sadrže diskretno,ali iskreno poštovanje prema mađarskom misliocu.' Goldmannove

kritike u pogledu zrelog Lukácsa bile su mnogobrojne (i katkada

nepravedne), ali njegovo divljenje za Lukácseve spise iz mladosti bilo

_ie bezgranično. Uostalom, premda je Lukács dao Goldmannu od-

lučan impuls za čitavo njegovo djelo - kroz osnovne kategorije kao

što su ntotalitet«, »postvarenje«, »moguća svijest« - treba priznatida su u Francuskoj upravo Goldmannovi radovi otkrili, u vrlo širo-koj mjeri, značenje Georga LukácsaMeđutim, premda je u svim djelima Goldmann ostao vjeran os-

novmmlukácsevim zamislima, ne bi ga se ipak u cijelosti moglosmatrati njegovim učenikom. Paradoksalno, Goldmanna nije mnogo

zanimala stvarna Lukácseva estetika: estetika koja će stalno imati

oçllucnu_ul_oguu njegovoj misli, odgovara sjajnoj i originalnoj, ali

/tlftzvnoj slntezi tri Lukácseva mladalačka djela: Duša i oblici, Teo-

rija romana 1 Povijest i klasna svijest, znači upravo onih djela kojaje _Lukácssmatrao nadmašenim kasnijim političkim i filozofskimrazvojem Goldmann je naročito nastojao da slomi često uske okvireLukácscvc estetike:

_ -_ nikada__nije_podržavaopretjeranu naklonost koju je Lukácsiskazivao socijalističkom realizmu ili kritičkom realizmu. Mno a dje-la koja je Goldmann proučavao (Genét, Saint John Perse, C agaJl)u suprotnosti su_s Lukácsevím afinitetima;

-_ prerastao je sterllnu opoziciju realizam/formalizam, koja jeparalizlrala 1 još uvijek paralizira estelska istraživanja u socijalis-tičkim zemľama;

_

-

nastojao je da shvati _suvremeni razvoj umjetnosti i književno-Sll odrekavšl se čara klaslcizma koji obilježava Lukácsevu estetiku

4) Tako ić l P0S|Jednje (posthumno) djelo Luclena Goldmanna Mentnlne

33""?l “Wifi” !Würlnle (Anthropos 1970) posvećeno Georgu Luká-

869

(a tim klasicizmom forme odlikuju se djela tako različita po sadr-Žaju kao što su d_iela Thomasa Manna i Solženjicina).

Prije n_o sto_ pokušamo razjasniti_ genezu qoldmannovih radova,potreb_no je_ ispitati osnovne zamisli i kategorije koje mu je pružio»mladi Lukacs«.

i' 'k 'k

»značaj koji će po našem sudu zadržati djelo mladog Lukácsa u

poiiijesti zapadne nzislí, ostaje prije svega u činjenici da je uspos-tavila spoj između strukturalizma iz kojeg je potekla i marksističkemisli, koju zatim closliže«.

M. S. str. 227-228

Goldmann je uvijek zastupao oštru podjelu u opusu Georga Lu-

kácsa, stavljajući na posebno mjesto njegova prva tri djela: Duša i

oblici, Teorija romana i Povijest i klasna svijest. Nemoguće nam jeda na ovom mjestu diskutiramo o opravdanosti, a i 0 nedostacimatakve podjele u Lukácsevom razvojnom putu. Premda su značaj i

originalnost tih djela neosporni, Goldmann je možda imao krivošto je zanemario druge, isto tako značajne tekstove, koje je Lukácsnapisao u zrelom dobu.

Odlika je ovih Lukácscvih djela, napisanih između 1908. i 1926.,što svjedoče o začuđujućoj i bez sumnje jedinstvenoj evoluciji kan-tizma prema najortocloksnijem marksizmu.“ Jedno će djelo u geneziGoldmannove misli imati odlučujuću ulogu, posebno u pristupu Sa-kriveizom bogu, o Pascalovoj i Racineovoj tragičnoj viziji: Duša ioblici (Die Seele und die Formen. Berlin 1911). Ovo prvo značajnodjelo mladog Lukácsa predstavlja »sintezu više ili manje fenomena-

loškog strukturalizma i tragičnog kantizmaa.' Da se shvati značajestetike mladog Lukácsa, potrebno je, barem ukratko slijediti njenonastajanje: »Kao prijatelj Laska, došavši iz heidelberške neokantov-ske škole, koja se već orijentirala prema humanističkim naukama

tu suprotnosti s marburškim neokantizmom, usredotočenim na fi-zičke i matematičke nauke), Lukács se nalazio u intelektualnoj i uni-

verzitetskoj sredini u vrlo uskom kontaktu s grupom iz Freiburg-im--Brisgau. Mislioce ova dva univerziteta označavalo se, uostalom, za-

jedničkim imenom: Filozotska škola njemačkog jugozapada (Südwest-cleutsche Schule«.7

Kontakti između ncokantovske škole u Heidelbergu ifenomeno-loške škole u Freiburgu bili su značajni: slavni Husserlov članak

Filozofija kao stroga nauka bio je prvi put objavljen u časopisu neo-

kantovaca u I-Ieidelbergu, a prvi Heicleggerovi radovi prije Sein und

Zeit, npr. njegovo cijelo o Dunsu Scotu, bili su duboko prožeti Las-kovim utjecajem.

Prema Goldmannovom mišljenju upravo jc ľenomenologija omo-gućila tematizaciju ideje o »značajnoj strukturi«, iako to nije njenosnovni sadržaj i premda nijedan marksist ne bi mogao prihvatiti

5) Sjetimo se samo začuđenosti Maxa Webera kada je saznao da je nje-

gov mladi prijatelj Georg Lukács postao komesar za kulturu u komunistič-

koj vladi Bele Kuna, u Mađarskoj.6) Tragika koja bez sumnje kulminira u Kantovom eseju: Religija u

granicima jednostavnog razuma. u kojem razvija ideju »radikalnoš 113“-

7) Cf. Goldmann: Estetika mladog Lukácsa (Marksizam i humanističkenauke) i Dijalektička Istraživanja: Georg Lukács-esejist.

870

fenomenologiju kaoulilozotsku poziciju. _Kadaje Lukács pisao djeloDuša i oblici, još nije bio marksisLÄedino jednastojaoääzllokíllgžäägtlovac shvati. estetske probleme, te nije Čudn? afJe 5P°Z

lo re deri_ideje 0 značajnoj strukturi, prerada je u okviru enomenouglJk,čknirana u osnovi antidijalektički." Polazeci od_ove antidijagt_i Epozicije - tragičnog kantizma l fenomenologije -čLpkáCStekltlä;izgraditi ideju 0 _fundamentalno dijalektičkoj zna ajnoj s ru_

l

-

Nemoguće je ovdjeuprikazati Lukácsevu e_voluciju, njegov prije az

iz kantizma u hegelijanizam i zatim marksizaim._Zato cemo se ogra-

ničiti na viziju svijeta_koja dominira u djelima lZ mladosti.b_čDjelo Duša i oblici je, kroz niz sjajnih eseja; razvijanje neo i ne

tragične vizije. Dva posljednja poglavlja obrazlazu radikalno rauten-tično odbijanje svijeta koji 1a vizijaamplicira, ali I.V.i_.ikacsprije togadaje analizu različitih forma odbijanja koje mu se cine neautentičnc-i nedovoljno radikalne, bez obzira na estetsko_opravdanje koje se

može dati. Radi se, u stvari, o koherentnim izrazajnim forrnamaljudske duše, koje su stavljale pod _znak itanja cak kOIIO. sto su

same tvrdile, otvarajući time put k dijalektici djela Povijest l _klasna_svijest. Centralnu tezu Duše i' oblika Golctmann daje na slijedećinacin:

»Bitna ideja D u š e i 0 b lik a, uostalom reziniirana i u naslovu,

jest da su duhovne vrijednosti uopće, a literarne_i filozofske posebno,zasnovane na postojanju izvjesnog broja for_mi, koherentnili struk-tura, koje omogućavaju ljudskoj duši da izrazi različite mogucnostm”Međutim, dodaje Goldmann, ništa nam u tom djelu još ne omo-gućava da dokučimo važnost i poseban značaj koherentnih formi.Tragičnu viziju ne zasniva njena koherentnost, već njena autentič-nost. Trebalo je pričekati Povijest i klasnii svijest da Lukács pokaže-da je filozofija povijesti zasnovana na činjenici da je »čovjek bićekoje teži neprekidnom stvaranju koherentne, sve šire strukture«. Os-novni principi koji izbijaju iz konfrontacije dviju filozofskih struja,kantizma iz Duše i oblika i hegelijanizma iz Povijest i klasne svijesti

'od glavnih kriterija vrijednosti.

svode se na tri fundamentalna:l. Covjek je povijesno biće koje teži da svome životu da jednoznačenje.

_

2. Povijest, ljudsko stvaranje, je značajno i pretpostavlja važe-nje kategorije napretka.

_

3. Koherentne forme duhovnog stvaranja predstavljaju privile-girane oblike jedne aktivnosti i unutar njih je koherentnost jedan

Počevši od ovih tekstova, zacrtava se prva estetika forme, ne sa-.mo forme kao koherentne strukture koja čini bitno značenje knji-

.Lavlja ›čisto - tehnički

ubrzo se kod 'njega ocrtava koncept reiľiikac

ževnog djela, već također svak e forme kao nepremostivog raskidaizmeđu čov jeka i svijeta, jedne vrste totalnog 0tuđen_'a, koja pos-

_ _ _ _ _problem »načina koji je omogućio pjesniku ipiscu da izgradi jedinstveno - djelo na bazi bitno disharmoničnogznačenjaa.” .

'

Lukács je nastojao da shvati odnos čov'eka i žive umjetnosti;ije, koji će predstavljati

B) 0 odnosima lenomenologlje u marksizmu cf. značajne radove češkog

lilozota)Karela Koslka, posebno njegovu Dljalektlku konkretnog (Maepe-

ro 1969 .

9) M.S. str. 334.

10) M.S. str. 235.

87/

icdnu od centralnih tema Povijesti i klasne svijesti. Odlično pišeGoldmann:

„Postoji uska veza izmedu činjenice da je naše društvo postalo,na planu svijesti, društvo imaginarnog muzeja, koje obuhvaća i sa-

kiiplja u svoje muzeje ili antologije sve izražajne forme od najpri-mitiiznijih do najnovijih, uključivši književnost i slikarstvo djece iiiiđzikci, činjenice da je ono u isto vrijeme društvo najvećih eksperi-mentalnih pothvata na različitim planovima estetskog stvaranja, icinjenice da je ono, vjerojatno, društvo u kojem je istinska stvara-laštvo najslabije, odnosno najteže ga je otkriti, uslijed nepostojanjauniverzalno prihvaćenog kriterija.«"Već 1908, dok mu je još marksistička misao bila strana, Lukács

je naslutio neke njene fundamentalne spoznaje.Teorija romana (tog se djela Lukács odrekao) zamijenit će-tra-gični kantizam nadahnutom vizijom - katkada čak do parafraze iromantičkih visina - Hegelove estetike. ali veza koja spaja dva

djela ostaje značajna. Potrebno je pričekati Povijest i klasnu svijest(1923) da bi se prisustvovalo radikalnom raskidu. Ovo djelo, kojegse Lukács također odrekao, a na koje su snažno utjecali Hegel iRosa Luxemburg, donijelo je novi duh marksističkoj misli. Napus-tivši estetsku problematiku, Lukács je nastojao da redefinira fun-damentalne kategorije marksizma kroz poglavlja_posvećena klasnojsvijesti, proleterskoj svijesti, dijalektičkoj misli, istini, s odvaz-

nošću koja mu je vrlo brzo pribavila neprijateljstvo Sovjetskog :nark-sizma i osudu od strane Zinovjeva. Uvodeći kategoriju totaliteta,Lukács je preuzeo neke njene najosnovnije odredbe l dao 1m novi

smisao. Goldmann piše:_ _

»U povijesti filozofije i' društvenih nauka, ovoudjelo označavajednu etapu u onoj mjeri u kojoj uvođenjekategorije totaliteta, po_-tvrda nemogućnosti da se činjenički`sudovi odvoje od sudova vri-jednosli, i naročito, uvođenje u društvene nauke glavnogpperaclo-nalnog koncepta dijalektičke misli, tj. koncepta moguće svijesti (Zu-gerechnetes Bewusstsein), stvaraju mogucnost pozitivne dijalektičlcesociologijem”

__ _ _ _ _ _

Možemo reći da se iz konfrontacijej spajanja ova tri eseja rađaGoldmannova estetika i njegova genetička metoda. U _prvim Gold-

mannovim istraživanjima dva će Lukácseva pojma dobiti centralno

miestoí. . . .. ..

- pojam forme, totalitet u_ postajali/tf. W111“ SWIGQG;struktura_koja preuzima dvostruku inspiraciju iz djela Duša i oblici i

Povijest i klasna svijest;_

_ pojam moguće svijesti, _koji znači: »maksimum ade-

kvatnosri realitetii, koji će moći postići jpodrazumijevajući, među-tim, da ga možda nikad neće postići) svijest_ jedne grupe, a. da _pritom grupa ne bude primorana da napusti .svoju strukturu; tajpojamotkriva se doista usko privržen starom pojmu forme individualne

ílLlŠeJľ". . .

Počevši od Povijesti i klasne svijesti, Lukács će isticati kolliterent-nost kao fundaincntalni zahtjev. Njegov interes za »forme«, CällJe

dotad bio samo estetski, dobiva potpun smisao, od momentakl-ía:I ;eumjetnost, filozofija, sva velika duhovna ostvarenja »pľl JU “l”

11) M.S. str. 236.

12) M.S. str. 238.

13) Ibidem str. 239.

društvenim procesima Cjelllleci.“ Ova vizija duboko je preobrazilačitavu marksističku koncepciju umjetnosti: dok je za Plehanova um-

jetnost bila samo »ogledalo društvenog života«, jedna superstruk-tura među drugima, Lukács je, naprotiv, pokazao da je svako velikodjelo, daleko od jednostavnog odražavanja infrastruktura, jedanstupanj, model jedinstvene koherentnosti prema kojem teže sve svi-

jesti. Goldmann je pisao:_ _

»Umjesto da izrazi ono što članovi grupe stvarno kažu i misle,djelo otkriva članovima grupe ono »što misle, a da toga nisu svjes

nią; djelo je najistaknutija točka koherentnosti prema kojoj težestvarne svijesti individiia, i kao takvo, jedinstveno i nezamjenljivaa"

Tako se na nivou estetike realizirala prva velika sinteza kantizma

i hegelijanizma. Kao i Kant, Lukács tvrdi da je umjetnost stvaralaš-tvo koje dostiže isto tako visok nivo kao znanost i filozofija, a da

_ioj se pri tom ne podređuju druge stvaralačke aktivnosti, kao što su

činili romantičari. Međutim, Lukács odbija statičku viziju kantizma,i u umjetnosti ne gleda bitno formalni i apstraktni element, žalosno

izmirenje prirode i moraliteta, već dinamičku strukturu, bogatstvoviše ili manje različitih značenja, vezanih za povijesnu evoluciju.Kategorija totaliteta, koja omogućava ovo jedinstvo i preokret, imatće kod Goldmanna kapitalno mjesto.

TOTALITET, ZNAĆAJNA STRUKTURA I VIZIJA SVIJETA:

ARHITEKTURA SAICRIVENOG BOGA

Pojam totaliteta uvijek će kod Goldmanna biti fundamentalan.Ne mijenja se nikada zahtjev za koherentnosti koju implicira ova

kategorija, već se mijenjaju posredovanja (medijacije) koja spajajukolektivna svijest s proučavanim djelom. Također je istina da ka-

tegorija totaliteta ili vizija svijeta ima svoj puni smisao kod Gold-manna samo kada se povezuje s lukačevskom »prethistoríjom«, Arhi-

tektura l hipoteze sakrivenog boga predstavljaju u tom pogledu naj-sjajmju ilustraciju.

Forma kao zahtjev koherentnosti:

_- U _djelu Qusa i oblici Lukács pokazuje da postoji izvjestanbroj_ oblika koji_ izražavaju duhovne, književne i filozofske vrijed-nosti 1 da su neki od njih autentični. Zatim će pokazati što znači ko-herentnost: ona _izražavanajdublju čovjekovu potrebu da se postaviu odnosu na svoj svijet i da odredi smisao svome životu. U najširemëjmlçílu,forma je način da se nadvlada otuđenje koje suprotstavljacovjeka l svijet; u užem smislu, to je koherentnost jednog značenja.

- U Teoriji romana radi sc o epskim književnim »formama-x.0_va se _teorija forme može shvatiti samo u odnosu na klasicizam.

kategorija_totaliteta susreće se u Winkelmannovoj Povijesti antičkaUmictnąsli (1764). i_naročito kod Hölderlina i Schillera. Upravo s

pozivanjcm na klasicizam Lukács je najprije koncipirao kategorijutotaliteta, kadaje pisao u Teoriji romana:

darZgËŽa-“lfľ/:ľI@ Péslao beskonačno velik i_u svakom kutu bogatiji'_ _ _ _ Pa-?ľlqgtima oc_1svijeta Grka; ali to bogatstva ukida po-

zitivni smisao koji je_ nosio život.- tolalitet. Jer Iotalitet kao formi-"Ë/HĆ'Pm” svake PO/eílmačne pojave znači da zatvoreno djelo može17"' WVVŠWO: Icr se sve u njemu dogada, jer ne isključuje ništa

14) Ibldern str. 239.15) lbldem str. 240.

S PRAXIS873

i ništa ne ukazuje na jeilno lzvanjsko koje je više savršeno; jer sve

u njemu sazrijeva u čisto savršenstva okivajući se /cada je ono pos-tignuto. Totalitat bitka moguć je samo tamo gdje je sve već homo-

geno prije nego što je obuhvaćeno jormama; tamo gdje forme nisu

prmuda, nego samo osvješćivanje, samo stupanje na površinu svega

što_ je kao nejasna čežnja drijenialo u unutrašnjosti formirajućeg;gdje jeznanje vrlinci i vrlina sreća, gdje ljepota objelodanjuje smi-sao svijeta«.

Totalitet se javlja kao nešto iskonsko i izgubljeno, kao vječnanorma koja budi nostalgiju, ali koju se više nikada neće naći.

- U Povijesti i' klasnoj svijesti, totalitet postaje neizmjerno bo-

gatiji princip, koji nadilazi kantizam i hegelijanizam, i postajeosnovna marksistička kategorija. Nemoguće nam je na ovom mjesturezimirati bogatstvo tog djela - katkada ocijenjeno kao »prokleto«- koje se nalazi na početku veličanstvene obnove marksističke misli.

Primijetimo jedino, da se više ne radi samo o formi kao zahtjevu ko-lierentnosii za ljudsku dušu, ili o totalitetu kao romantičnom idealu

koga je slomio buržoaski svijet, vcć o procesualnom totalitetu druš-

tvenog i historijskog iskustva koji se konstituira u društveni praxisi klasnu borbu. Ovaj pojam dijalektičkog totaliteta suprotstavlja se

teoriji odraza" i pojednostavljenog Buliarinovog marksizma. Gold-mann će dati dva objašnjenja - filozofske i literarno - kategorijetotaliteta: u prvom djelu Ljudska zajednica i univerzum kod Kanta

(l948)”, gdje će pokušati da objasni Kantovu filozofiju, posebno tri

Kritike, ali i prethodna djela, u svjetlu Lukácsevog djela, te o dok-

torskoj tezi sakriveni bog, u pogledu tragične jansenističkevizije kod Pascala i Racinea. U okviru ove studije nedostajenam prostora da bismo duže raspravljali o Goldinannovoj interpre-taciji Kanta; ograničit ćemo se da podsjetimo na osnovne teze i me-

todu sakrivenog boga, djela suviše bogatog i poznatog da bismo se

usudili ukratko ga izložiti.

SAKRIVENI BOG

Dva citata koja su moto djelu, zaslužuju da na njili podsjetimo.jer predstavljaju okvire razvijanja tragične vizije koju Goldmarm

analizira: _ \xB0\x8C�� _

»Tragedija je igra... igra čiji_jeproma-trač bog. On je samo promatrača_ nikada senjegova riječ ili' postupci ne miješaju s ri-

ječíma i pokretima glumaca.«Georg Liikács:

METAFIZIKA TRAGEDIJE, 1908.

»Dobri Monsinjor iz Nanlesa _upoznaonie je s izrekom Sv. Augustina koja _me ja-lco tješi.' suviše je ambiciozan onaj kome

oči Boga-gledaoca nisu dovoljne«.

16) Zbog toga je čudno da je jedan sovjetski kritičar mogao predbacitiGoldmannu da je »pristallca teorije odraza«, i da Je uspostavio direktnu

zavisnost izmedu društvene i ekonomske strukture društva, te strukture

književnog stvaranja (cf. S. M. str. 445).\xB0'\xF8� V

17) Djelo je ponovno objavljeno 1967. u kolekciji »Idees« pod naslovom

Uvod u Kantovu filozofiju.

874

Majka Angćlique: _

Pismo Arnauldu d'Andtlly,9. januar 1623.

Gotovo dvadeset godina nakon objavljivanja, djelo još uvijek_1za-

ziva podjednako žive polemike: radi_se ne samo o jednom_od najzna-čajnijih doprinosa književnoj kritici (možemo _čak_tvrditi da je_up-ravo Goldmann otvorio put novoj kritici), već i o jednom_od najb_ri-ljantnijili objašnjenja marksističke metode u epohi kada je ona _bilasvedena na sterilni infantilizam staljinizma." Goldmannova namjera

bila je dvostruka: »izdvojiti pozitivnu metodu u proučava-nju filo-

zofskih i književnih djela« i istovremeno »pridonijeti razumijevanjuograničenog i određenog skupa djela koja nam se, uprkos znatninirazlikama, čine usko povezana«. Centralna ideja analize - naslije-đena iz estetike mladog Lukácsa - bila je da:

»ljudska djela uvijek konstituiraju globalne značajne strukture

istodobno praktičkog, teorijskog i afektivnog karaktera, i da se ove

strukture mogu pozitivno proučavati, tj. mogu biti u isto vrijemecbjašnjene i shvaćene samo u praktičkoj perspektivi zasnovanoj na

prihvaćanju izvjesnog skupa vrijednostia”Goldmannu je bila namjera da pokaže postojanje jedne takve

strukture - tragične vizije, da je otkrije i ispita kroz Pascalove

Misli i Racineov teatar. Duboka originalnost djela bila je u pokušajuda se razmatranje o usvojenoj istraživačkoj metodi spoji s konkret-nim proučavanjem književnog djela.

TRAGICNA VIZIJA: BOG, SVIJET, ČOVJEK

__ _»Da_se zacrta konceptualna šema tragične vizije, trebalo bi izdvo-

jiti zajednički element skupa filozofskih, književnih i umjetničkihdjela, koja_bi svakako obuhvaćala antičke tragedije, Shakespeareovadjela, Racmeove tragedije, Kantova i Pascalova djela, izvjestan broj[Mzchelangelovih skulptura i vjerojatno neka druga djela različitooznačajaaf"

°

piše _Goldmann Zaista, teorija tragične vizije koja će mu služiti za

ispitivanje djela, bitno je naslijeđena od Kanta, Pascala i Racinea.

Preuzimajući teme_ koje je Lukács razvio u poglavlju Metafizika tra-

gedije djela Duša z oblici, Goldmann je produžio osnovnu ispiracijutog mladalačkog djela, ali čitajući ga u svjetlosti kasnijih djela tj.pokušavajući_ga povezati s povijesnim situacijama:

'

twkæentralniproblem tragične misli, problem koji će samo dijalek-ic a misao moćuriješiti na naučnom Z moralnom planu istovre-

mfgľw' 13:5'SPOZHGIđfíali_u ovom racíonalnom prostoru, koji je defi-

'1_lf]1<1{110l_ bez mogucnosti_ povratka zamijenio aristotelovski i tomis-

'ffč 1 lvlnľľeľšbfm. POfľOII još uvijek sredstvo, neka nada u reintegra-Lljbl nadmdivzdualnth moralnih vrijednosti da li će čovjek ponovnoPTOVMĆ! 3024 ili 0110 što je za nas sinoniin i u man 'o' m 'eri ideo-

lošlèo:zajednicu i univerzuma"J I I

ožj_iglas više ne govori neposredno čovjeku; to 'e 'edna odosnovnih točaka tragične misli: »Vere tu es Deus abscorJidilus«,piše

1B)Kaošto svjedč žl ll' ' '

komunističkim časoplosišlaflosn zvještajl objavljeni u to doba u striktno

19) D.C. str. i.

20) oc. str. 32.

21) D.C. str. 45.

875

Pascal - Sakriveni bog. Golcimann nam kaže da se ne smije težitiubiažavanju snažnog izraza ove Pascaiove misli svodeći je na »zdravrazum«:

»sakriveni bog je za Pascala Bog prisutan i odsutan, a

ne katkada prisutan i katkada odsutan; on je uvijek prisutanl uvijek odsutanm”

Upravo taj Bog uvijek prisutan i uvijek odsutan, u središtu jetragedije. Lukács je to vrlo dobro shvatio kada je već 1910. pisao»Tragedija je igra, igra čovjeka i njegove sudbine, igra čiji je Bog

gledalac. Ali on je samo gledalac i nikada se ni njegove riječi ni nje-govi postupci ne ;miješaju s riječima i pokretima glumaca. Jedino

njegove oči počivaju na njima.«=~'Kakav, međutim, povijesni svijet može odgovarati ovoj posebnoj

formi tragične svijesti. Tragedija je uvijek vezana za neki svijet -

društveni iii kozmički, i ukoliko je centralni problem tragedije spoz-

naja da li čovjek na koga je pao Božji pogled može još živjeti, njensvijet definira se na slijedeći način:»sve što je nužno prema Bogu, nemoguće je prema svijetu i ob-

ratno, sve što je moguće po mišljenju svijeta, više ne postoji za

Božji pogledcc.“Svijet je ništa i sve u isto vrijeme: »Bog tragedije je Bog uvijek

prisutan i uvijek odsutan. Njegovo prisustvo, bez sumnje, devaiori-

zira svijet i oduzima rnu svaki realitet, ali njegova ne manje radi-

kalna i ne manje stalna odsutnost čini, naprotiv, od svijeta jedinirealitet, nasuprot kojem se nalazi čovjek i kojem on može i mora

suprotstaviti svoj zahtjev za realizacijom supstancijalnih i apsolut-nih vrijednostia.” Tragedija poznaje samo jednu formu ispravnogmišljenja i stava: da i ne, tj. paradoks: živjeti - u svijetu - ali u

njemu ne uzeti učešća. Bilo bi podjednako nekoherentno odbiti svijetkao i prihvatiti ga u njegovoj dvojnosti i apsurdnosti: »Tu su kraj-nja strogost i koherentnost tragične svijesti izražene u RacineovojFedri, u Pascalovim i Kantovim filozofskim djelima i u već citiranom

Lukácsevom tekstu, paradoksalni stav, bez sumnje težak za opisivanje i shvaćanje, ali koji će nam, čini se, jedini omogućiti razumi-

_ic-vanje djela koja namjeravamo proučavatirn“Počevši odavde razvijaju se dva stava nasuprot svijetu:

- unilateralno odbijanje svijeta i obraćanje Bogu;_ _

- unutarsvjetsko odbi_jan_je svijeta i opklada na postojanje Boga.

'Upravo ova razlika odvaja Juniju oci Feclre, Barcosa ili majku Angé-lique od Pascaia. Tragični čovjek živi pod stalnim pogledom Boga

gledaoca i za njega »jedino svijet je stvaran«. Božansko prisustvo

sprečava ga da odbije svijet, a božanskoodsustvo sprečava _ga da gau potpunosti prihvati. Tragični čovjek_živi _za realizaçiju vrijednostikoje su potpuno neostvarivc. On u sebi spaja anđela i životinju, veli-činu i bijedu, kategorički imperativ i_ radikalno zlo. U jasnoci i i.

dvojnosti, blizini odsulnog Boga, jedina izražajna forma koju tra-

gični čovjek poznaje je monolog, samotm d1jal0g._P_ľ3m?Lukácie'vom izrazu. Goiclmann primjećuje: »Misli su UEIJVIŠ)PľlmJËľ °X1hsamotnih dijaloga' sa Sakrivenim bogom jansenisla i tragedije, dija-

22) Ibidem str. 46.

23) Ibidem (citirao Goldmann) str. 47.

24) Ibidem str. 59.

25) Ibidem str. 60.

26) Ibidem str. 62.

876

[aga u kojima sve vrijedi, gdje svaka_riječ _vrijedikoliko i drug?,gdje egzegct ne smije ništa pr0pustiti__pod_1zgovoro_muveličavanjaili pretjeranosti j_ezika,_dijaloga u kojima_ je _sve bitno, _jer čovjekgovori jedinom biću koje bi ga moglo čuti, ali za koga mkada neee

znati da li ga stvarno čujeaf' ___

Svjestan ispraznosti svijeta,_ nepremostivogponora_ koji ga_ 0d-

\raja od Boga, čovjek zna da nikada nece moć1_dost1c1ekskluzivnuvrijednost Boga vlastitim snagama. P_or_ukakoju duša vjeruje da_stalno čuje, je taj glas sakrivenog, nevidljivogBoga, i__on_joj donosisigurnost' u sumnji, optimizam u strahu, veličinu u bijedi. Takva je,šematski prikazana, globalna interpretacija koju Goldmann braniu svom pristupu Pascalovoj i Racineovoj tragičnoj viziji. Drugi d10

njegove teze pokušava da pokaže postojanje društvene l intelektualne

zasnovanosti ove vizije.

JANSENIZAM I SUDSKO PLEMSTVO

Potrebno je pokazati u čemu ova vizija korespondíra izrazu jednedruštvene klase. Goldmannova centralna hipoteza omogućava upoz-

navanje izvjesnog broja političkih, društvenih i ideoloških činje-nica koje su duboko obilježile francusko društvo između 1637. i 1677.

datuma koji odvajaju povlačenje prvog samotnika Antoinea le Mai-trea (i zatvaranje Saint-Cyrana 1638), od prve predstave Fedre, pos-ljednje Racineove tragedije. Cini se da se sve ove činjenice vezujuuz nastanak i razvoj iste ideologije: apsolutne nemogućnosti da se

ralizira valjan život u svijetu. Takav povijesni izbor treba opravdati.Premda je i prije 1637. bilo »napuštanja svijeta« i povlačenja u sa-

moću, nijedno nije imalo ideološki karakter povlačenja Antoinea leMaitrea. Premda će se i nakon Fedre pisati ozbiljna, teška i Žalosnadjela, nijedno nam neće pokazati zaista Boga gledaoca tragedije.Zato_Goldmann pokušava da otkrije u kakvoj se društvenoj sredini

razvila tragicnavizija i što je moglo usmjeriti ljude prema takvojviziji. Drugim riječima, kakva je bila društvena, ekonomska i poli-ticka osnova prvog jansenizma, jansenizma Barcosa, majke Angé-lique, Pascala i Racineovih tragedija?

Jansenizam_je u prvom redu proistekao iz sudske sredine. Izuz-memo li nekoliko izoliranih ličnosti sitnoburžoaskog porijekla, kojese _svrstavaju_ _na ekstremno krilo pokreta, jansenistička misao pro-širila se u dvije, savršeno omeđene, društvene grupe:

-_- neke _ličnosti i_z_visokearistokracije koje se nisu slagale s

potčinjavanjem impliciranim u apsolutnoj monarliiji, a nisu moglekonstituirati vlastitu opoziciju;

kat:sredine pripadnika dvora, posebno službenika dvora i advo-

bla koji _načinbbjasniti_ovaj čudni afinitet između jansenizma,ľľaälčne Vlllle koju janscnizam razvija i malog sudskog plemstva?Goldmann pokazuje da je politika centralne vlasti poste eno sma-

“Jlla Važľlpst ove društvene grupe, izbacujući je praktičkiiz eko-nomskog i političkog života. Upravo je ovo izvlaštenje postepenodovelo grupu do položaja povlačenja iz svijeta i društvenog života.Isključeno iz ekonomskog procesa, lišeno svake društvene budućno-sti, malo sudsko plemstvo bit će najosjetljivije na ideologiju koja

27) Ibldem str. 77.

877

propovijeda odbijanje svijeta i prihvaćanje dvojnosti koju takav

položaj sadrži, kao životnog ideala.

TRAGICNA VIZIJA U RACINEOVOM TEATRU

Goldmann smatra da duboka veza spaja Pascalove Misli, Raci-neove tragedije i jansenističku viziju Sakrivenog boga. Odlika je Ra-cineove tragedije od Aiidromahe do Fedre, da se odigrava u jednomjedinom trenutku.»u trenutku u kojem Čovjek postaje stvarno tragičan od-

bijanjem svijeta i života. Jedan stih ponavlja se u odlučnommomentu kod svih Racineovih tragičnih junaka, stih koji označava'i-'rijeine' tragedije, trenutak u kojem se veza junaka s bičem kojejoš uvijek voli u svijetu, uspostavlja 'posljednji puti«

Andromaha: Sefizo, pođimo da ga vidimo posljednji put (IV, l)Junija: A ako vam ja govorim posljednji put (V, l)Titus: I ja ću joj govoriti posljednji put (II, 2)Bcrenika: Posljednji put, zbogom gospodar-u (V, 7)Fedra: Sunce, dolazim da te vidim posljednji put (I, 3)

Sve ostalo, barem od Andromahe do Berenike, samo jeizlaganje situacije, izlaganje koje nema bitnog značaja za djelo. Kao

što je rekao Lukács, u času kada se zastor diže nad tragedijotn,budućnost je već prisutna od vječnosti. Igre su završene, nikakvo

izmirenje između čovjeka i svijeta nije mogućem”U svim Racineovim tragedijama konstitutivni elementi tragičnog

su Bog, svijet i Čovjek. Svijet također predstavljaju Orest, Hermiona,Pir, I-lipolit, Tezej i Enona. Ujedinjuje ih ista odsutnost autentičnosti, karaktera i ljudske vrijednosti. Bog je uvijek Sakriveni bog-Deus Absconditus - i u tom smislu Goldmann pokazuje koliko su

komadi kao Andromaha i Fedra duboko jansenistički, iako je Racinebio u konfliktu s Port-Royalom, »koji nije volio kazalište, čak ni tada

(a možda i pogotovo), kad ono izražava vlastitu \iiZiju«.9" Goldman-nova genijalna intuicija je u tome da je pokazao fundamentalni iden-titet Pascalovog Sakrivenog boga i Odsutnog sunca Racineovih ko-

mada.

»Fedrin0 Sunce u stvari je isti tragični Bog kao Pascalov Sakri-

veni bog, kao što su Andromaha, Junija, Berenika i Fedra_konkretneinkarnacije 'pozvani/i' čije priznavanje predstavlja u Sptsu o _m i-

Iostí jedan od kriterija za razlikovanje jansenista od kalvinista,ili od pravedizih, kojima je milost izbjegla, 0 čemu govori prva od

pet propozicijci koje je Crkva asudilaąd”

Radikalna opozicija je i opozicija između tragične vizije svijeta i

univerzuma bića bez autentične svijesti i ljudske veličine. Tragičnaličnost nalazi, naprotiv, veličinu u odbijanju svijeta i života. Takosc javlja mogućnost dvije vrsti tragedije: tragedije bez l tragedijes obratom. Goldmann ili definira na slijedeći način:»U tragediji 'bez obrala i jiriznanja' junak jasno zna. Već Off_Po;četka, da nikakvo pomirenje nije moguće sa svijetom bez svijesti.kojem on suprotstavlja, be: najmanje slabosti ili iluzije, veličinu

28) D.C. str. 351.

29) D.C. str. 352.

30) D.C. str. 352.

878

svog odbijanja. Ovom tipu tragedije Andromaha će _se sasvimpribližiti, a B ritanik i_B erenika ostvarit će ga u jednoj, od-

nosno drugoj njenoj formi. __ __ _ _ _ __

U drugom tipu tragedije postoji obrat, jer tragičrii _likjoš _gajinadu da može živjeti bez kompromisa, nametanjern_ svojih _zahtjevasvijetu, i priznanje, jer lik konačno spoznaje iluziju kojoj se pre-

pustiaa" _ __ _ _ _

Nadam se da ovih nekoliko indikacija dovoljno ukazuje na kraj-

nju koherentnost marksističke interpretacije - prve u zanru ---

koju je Goldmann posvetio Pascalu i Racineu. Još ni danas nijednadruga interpretacija nije ovu nadmašila u bogatstvu i koherentnosti.

Međutim, da li se takav pristup mogao primijeniti na druga, mo-

dernija djela, čija je povezanost s određenom društvenom grupom

bila problematičnija? S ovim pitanjem sukobit će se Goldmann kada

će pristupiti proučavanju više karakterističnih djela modernog ro-

mana. Takav pristup zahtijevao je duboku preobrazbu metode, istra-

živanje novih medijatora između djela i kolektivne svijesti. Kako

ih, međutim, otkriti? Sveukupnost tih problema Goldmann će poku-šati rasvijetliti u zbirci eseja: Za sociologiju romana.”

SOCIOLOGIJA ROMANA:

MALRAUX, SARTRE, GENET I ROBBE-GRILLET

__Proučavanje suvremenog romana predstavlja drugu glavnu teo-

rijsku_etapu Goldmannovog razmatranja o sociologiji književnosti.U okviru tako kratke studije ne možemo u detaljima istražiti inter-

pretacije koje je Goldmann dao o djelima Malrauxa, Sartrea, Genéta

i_Robbe-G_rilleta._Ipak ćemo pokušati pozivanjem na neke funda-

mentalne seme ovih interpretacija pokazati njihovo bogatstvo i unu-

tamju _kolieren_tnost.Goldmannu se mnogo predbacivao izvjestan(logmatizam u interpretacijama, serija teorijskih pretpostavki nikad

jasno objasnjenih. Ništa nije netočnije od tih prigovora. Malo jetako_suptilnih i opreznih pristupa kao što je Goldmannov. Treba do-zvoliti tekstu da govori, čitati ga integralno, bez izostavljanja i bez

dodavanja. Dok je sakriveni bog bio pod snažnim utjecajem Meta--

fizike tragedije mladog Lukácsa, Goldmann je u proučavanju moder-

nog romana pošao od Lukásceve Teorije romana.

Jedan _odcentralnih pojmova Sakrivenog boga uz pojmove totali-

ľeľa} W111@ SVI/em. JeSt_p0jąi_'nkolektivne svijesti. U njemu je lajt-motiv Goldmannovesociologije:postoji samo kolektivni stvaralačkisubjekt. Nijedan indiviçluum ne može stvoriti »viziju svijeta«, već sc

jedino radio polaganju evoluciji mentalnih i afektivnih strukturau krilu šire ili uže grupe. Pristupajući modernom romanu, Goldmannse sukobio sa slijedećim paradoksom: shvatiti i interpretirati indivi-

dualno djelo - u suprotnosti s neromanesknim djelima 17. stoljeća- koje odražava i izražava globalnu značajnu strukturu, ali bez

nužnogposredništva kolektivne. svijesti. Ako je roman izraz jedneU111@ 5V|Jf=_la.nemoguće ga je povezati s određenom društvenomgrupom, čije bi vrijednosti manifestirao, čak i u svojoj općoj od-

31) Ibldem, str. 352.

32) Collection Idées, Galimard 1965.

879

reclbi »buržoaske epopeje«. Polazeći od Lukácseve Teorije romana,Golclmann je formulirao više hipoteza, posebno slijedeće:

- postoji homologija između klasične strukture romana i strukture

razmjene u liberalnoj privredi, kao i neki paralelizmi u njihovomkasnijem razvoju;

-- prema Lukácsu, ono što obilježava roinanesknog junaka jest da

je problematičan.“Goldmann piše:»Roman je povijest o degradiranom traganju (Lukács ga

naziva 'denionskim'), traganju sa autentičnim vrijednostima u svi-

jetu koji je i sam degradiran, ali u mnogo većoj mjeri i na drugačijinačin.«-'"

Roman kao epska vrsta, odlikuje se - nasuprot epopeji ili pri-povijetki - nepremostivim raskidom između junaka i svijeta. Iz

samog radikalnog raskida rađa se tragedija ili lirska poezija, odsus-tvo raskida simbolizira svijet epopeje i pripovijetke, a priroda jeromana, naprotiv, dijalektička u mjeri u kojoj polazi iz osnovne za-

jednice junaka i svijeta, što pretpostavlja svaku epsku formu, ali i iz

njihovog nepremostivog raskida:» D e m 0 n s k i junak romana luđak je ili zločinac, u svakom slu-

čaju, kao što smo već rekli, problematičan lik čije degradi-rano i samim tim neautentíčno traganja za autentičnim vrijednosti-ma u svijetu konformizma i konvencionalnosti predstavlja sadržajte nove književne vrste koju su pisci stvorili u individualístičkomdruštvu i koja je nazvana 'r0man'.«“5

Na osnovi ove analize, Lukács izgrađuje tipologiju romana. Po-lazeći od odnosa čovjeka i svijeta, on razlikuje tri fundamentalneforme zapadnog romana 19. stoljeća, kojima priključuje četvrtu nio-

gućnost izraženu nakon 1920. prije svega u Tolstojevim romanima:

a) Roman apstraktnog idealizma koji se odlikuje aktivnošću ju-naka i njegovom uvijek uskom svijesti s obzirom na složenost svi-

jela (Don Quijote, Crveno i crno).b) Psihološki roman koji se odlikuje pasivnošću junaka i nje-

govom suviše širokom svijesti da bi se mogao zadovoljiti ovim svije-tom (Oblomov, Sentimentalni odgoj).

_ _

c) Odgojni roman koji završava samoograničavanjem junaka (Wil-helm Meister).

__ _ _ __

U Lukácscvoj perspektivi roman će_uvijek_biti povijest o _degra-diranom traganju za autentičnim vrijednostima _u neautentičnomsvijetu, konflikt koji je I-Iegel_tumačio kao konflikt poezije srca iproze svijeta. Zato će centralnrproblem romana biti da se u etičkojformi izrazi ono što je u svijesti romanopisca_ apstraktno, da seapstraktna pretvori u bitnielement cljcla u kojem_ stvarnost može

postojati samo kao netematizirano odsustvo. Međutim, ostaje da se

shvati odnos koji spaja sadržaj romana, njegovu formu i društvenusredinu koja ga izražava. Budući da više nije moguce_ gledati u ro-

manu jednostavni izraz određene društvene kategorije, Goldmann

predlaže drugačiju hipotezu: __ __

»Roman kao književna forma prçdsfäyľlü _trąnspoztcuu "a PM”književnosti .svakodnevnog života u mdivzdualističkom društvu nas-

33) Cf. naročito Lukácseve escje o Goetheu i posebno studiju posveće-nu Wilhelmu Meisteru (Goethe et son époqüe. Nalel 1949)-

34) Pour unc sociologle du roman str. 23.

35) Ibidem str. 24, 25.

880

mlom iz proizvodnje :a tržište. Postoji stroga homologija između_književne forme romanu, onakve kako smo je malo prije definiraliposlije Lukdcsa (....) i svakodnevnog odnosa _ljudiprema dobrima

uopće, i šire gledano, odnosa ljudi prema drugim ljudima u društvu

koje proizvodi za tržištem”_

_ __

Krajnje složena forma koju predstavlja roman i forma svijeta

u kojem danas žive ljudi, primorani »da za svakim kvalitetom, za

svakom upotrebnom vrijednošću tragaju na degradirani način,_po-sredstvom kvantiteta, vrijednosti razmjene, i to u društvu u_kojemsvaki napor za neposrednim traženjem upotrebne vrijednosti može

dovesti do nastajanja pojedinaca koji su i sami degradirani, ali na

jedan drugačiji način, kao što je slučaj s problematičnim pojedin-cemm"

Sociologija romana udaljit će se od svake druge sociologije knji-ževnosti - marksističkc ili nemarksističke - nizom fundamental-

nih afirinacija:a) Književne djelo nije jednostavni odraz stvarne i date kolek-

tivnc svijesti, već izraz - na vrlo visokom nivou koherentností --

težnja svojstvenih svijesti određene grupe, svijesti koju Goldmann

shvaća kao »dinamičku stvarnost usmjerenu izvjesnoj uravnoteže-ľIOSľl«.

'

_

b) Veza između kolektivne misli i velikih individualnih književ-nih, filozofskih i teoloških... ostvarenja nije u sadržajnom identi-

tetu, već_u većoj_koherentnosti i u homologiji struktura, a ova se

posljednja može izraziti kroz vrlo različite imaginarne sadržaje ko-lektivne svijesti.

c) Djelo koje odgovara mentalnoj strukturi određene društvene

grupe, može stvoriti, doduše u nekim vrlo rijetkim slučajevima, poje-dinac, koji ima slabu vezu s tom grupom. Za roman Goldmann tvrdi

da je društveni karakter djela prije svega u tome što pojedinac ne-

ce nikada moći sam uspostaviti koherentnu mentalnu strukturu kojace odgovarati onome što se naziva vizijom svijeta.

d) Kolektivna svijest nije ni primarna ni autonomna stvarnost:

ona se izgrađuje implicite kroz globalno ponašanje pojedinaca kojiučestvuju u ekonomskom, društvenom i političkom životu.

MALRAUXOVI ROMANI: OD KRIZE VRIJEDNOSTI DO KOMUNISTICKEPERSPEKTIVE

_ Goldman se posebno posvetio istraživanju značaj-nih struktura

imanentnih Malrauxovim _romanima_ Dok prva Malrauxova djela -

Neobična krąljevifia, Papirnaii mjeseci, Iskušenje Zapada - objav-ljuju, u formi eseja, smrt bogova i opće raspadanje vrijednosti, sli-

jedeća djela -_ Osvajači, Kraljevski put, Zivot ljudski - stvaraju?univerzum s _intencijom, koga čine imaginarna, ali individualna iziva bićau. Prvim Malrauxovimdjelima dominira vrlo živa svijest -

kao štopokazuje Neobična kraljevima (1920-1927) - o rušenju vri-

jednosti, i romantična težnja ka nepoznatoj i nespoznatljivoj vri-

jednosti". Djela prožima osjećaj univerzalne smrti vrednota, svije-st o njihovom budućem uništenju - u gradu, u koji stižu putnici,

36) Ibidem str. 36.

37) Ibldem str. 39.

38) Goldmann pravilno približava simbol :Kineske princeze« Plnvomcvijetu njemačklh romantičan.

88/

trgovac-prodavač leniksa spalio je jednog pred njima - i bijeg od

života. Bogovi su postali obične mehaničke igračke. Goldmann pra-

vtlno zapaža da »kritičar koji bi u rukama imao samo ovaj tekst,vidio bi u njemu bez sumnje površno, a moždai Čisto verbalno ra-

zočaranje mladića, vrlo nadarenog i istovremeno vrlo obuzetog vla-

stitom_ ličnošćurcl“. Zaista, Malraux je svojom oštrom i bolećivoin

senzibilnošću osjećao intelektualnu i moralnu krizu zapadnog svi-

jeta.

_ Istu viziju nalazimo u djelu Papirnati mjeseci, izašlom 1920. Ut-

jecaj avangardne književnosti - bez sumnje Dada i prvi nadreali-sti sakupljeni oko Tristana Tzara - ovdje je vidljiv. Pobjeda nad

smrću, zadnja pobjeda, pokazuje se beskorisnom i bez značenja. Sveove teme Malraux je ponovno iznio, u potpunijem obliku, u IskušenjuZapada. Najveći dio djela odnosi se na krizu zapadne kulture, ali i

na komplementarnu krizu koju proživljava kineska kultura. Ta se

kriza za Malrauxa manifestira kroz krizu individualnih vrijednostii nada, koje su im služile kao oslonac, krizu akcije i ljubavi, u ko-

joj preživljava samo jedan stav: spoznaja.Osvajači predstavljaju bitni kvalitativni skok u odnosu na ova

prva djela. Goldmann vrlo dobro rrzimira ovu evoluciju:»U razdoblju izmedu Osvajača i Života ljudskog, ro-

rnanopisac Malraux je čovjek koji vjeruje u unive rzalne, iako

problematične vrijednosti. Malraux pisac vremena

p re z i ra i Na d e je čovjek koji vjeruje u univerzalne i jasne, ia-

ko veoma ugrožene ljudske vrijednosti. Pisac A l t e n b u r š k i h

o raha, djela koje je na granici književnog stvaranja i pojmovrtograzmišljanja, je čovjek koji iznosi svoje razočaranje i još uvijek tra-

ži nešto na čemu bi mogao zasnovati svoju vjeru u čovjeku“.'Ista struktura spaja Osvajače i Kraljevski put. Ova dva romana

svrstavaju Malrauxa među velike pisce 20. stoljeća, jer »donose novo

iz originalno rješenje najznačajnijih problema koji su se u različitimi komplementarnim formama postavljali pred zapadnu filozofiju i

književnost tog vremena: problem da se odredi značenje životu usred

opće krize vrednotacr" Primi_ietimo ipak, da je prije djela Zivot ljud-ski Malraux dao rješenje na individualnom planu: tek od ovog_ ro-

mana pojavit će se »kolektivna ličnost«. Originalnost' Osvajača je utome, da se »u pasivnom svijetu koji se raspada i koji je Malraux veeopisao u prethodnim djelima, javlja nešto što vraća život i gradinovu vrijednost: akcija, ili točnije, revolucionarna i povijesna ak-

cijaa”. Garin se bez sumnje ne poistovećuje s tim svijetom- on

nije ni Kinez ni profesionalni revolucionar__- ali je junak romana_

jer daje svome životu jedno značenje i vrijednost. Upravo susret s

komunizmom omogućava da se životu ponovno p\xA6F�_smisao_ U lompogledu moguće je, kao što Goldmann radi, približiti Malrauxa VIC:toru Sergcu (ali s mnogo opreztiosti iz poštovanja prema uspomenina Victora Sergea), jer su oni jedini veliki romanopisci koji su pro-letersku revoluciju uveli kao važan strukturalni elemenat u djelo.Komunizam se najprije pokazao Míllľauättt kao jedina autentičnastvarnost svijeta u raspadanju. Malraux .ipak neće nikada, pristupi:li komunizmu; ni u prva tri romanesknæi djela - Osvajači, Ixrziljevskt

39) S.R. sti'. 70.

40) Ibidem str. 84.

41) Ibidem str. B5.

42) Ibidem str. 97.

882

put i Zivot ljudski - ni u posljednjem književnom djelu} Pľm/Omsmislu riječi - Altenburški orasi. Djela najbliza komunističkoj pers-

pektivi su Nada i Vrijeme prezira.

Kineska revolucija u Malrauxovim očima dobiva posebnu važ-

nost; Goldmann, međutim, kaže:_ _

»Govoreći 0 Kini, Malraux ne želi ni da príbiegne _egzotląml-l.I'llda upiše jednu posebnu situaciju, već želi da govori o univerzal-nom čovjeku, a implicite i o čovjeku Zapada, 0 sebi samom l svim

svojim drugovimacr“.Kina, Canton, štrajkovi i borba protiv Engleske predstavljaju op-

ću povijesnu i revolucionarnu akciju, oslobodilačku akciju koja čo-

vjeku donosi novu svijest o njegovom postojanju i dostojanstvu.Ako kineske i indokineske mase predstavljaju horizont akcije, tri

lika, od kojih svaki posjeduje drugačiju ljudsku vrijednost, inkar-

niraju komunistički ideal: Klein, Borodin, Nikolajev. Klein je bez-

granične_ predan borac, usko vezan za narod. Borodin je revolucio-

mar-vođa, čovjek od akcije, ali za koga akcija postoji samo kao bor-

ba protiv tlačenja. Borodin je 'profesionalni revolucionar koga se ne

bi moglo preobraziti u državnjka. Nikolajev, ograničen i jak, vječnipolicajac, samo izvršava korisne zadatke i jedva ima neku .ljudskuvrijednost. Hong i Čeng-Daj, u principima akcije i u moralu, inkarni-

raju isti apstraktni idealizam. _

'

`

Upravo akcija omogućava, prema Malrauxu, da se izbjegneruše-nje vrijednosti, čar smrti i ništavila, upravo perspektiva komuniz_ma daje mu mogućnost da opravda život, a da ipak-ne pristupi stvar-

noj perspektivi za koju se bori. Međutim, blizina smrti definitivno

ćeodvojiti Garina od revolucionarnog pokreta i vratiti ga prvobit-no j samoći.

U Kraljevskom putu opći okvir je stalna borba između bezoblič-

nog ništavila utjelovljenog u raslinju tropske prašume, i napora lju-di da u _nju _uvedu_značajne oblike. Jasno se ocrtava razlika između

Avanturiste l Osvajača. Obojica su složni u preziranju konvencija i

burzoaskog društva, _ali dok Avanturista misli samo na sebe, na stil

ličnosti koju utjelovljuje. Osvajač se, naprotiv, angažira u stvarnoj bo-

rbi i_podređuje život idealu. Smisao života u Kraljevskom putu uvi-

jek je u akciji, jedinom načinu da se nadvlada prijetnju ništavila.

Međutim, kada se umire ili će se umrijeti, ponovno se pronalazi is-ti svijet apsurda.

\x90\xAA\x89�djelu Zivot_ljudski' tema je kineska revo1ucija,~ točnije sukob

koji suprotstavlja šangajske revolucionara rukovodstvu Partije i In-ternacionale. Rukovodstvo zahtijeva od revolucionara da ne pružeotpor Gang_Kajuseku. To je suprotstavljanje revolucionarne zajed-nice i_njenih vrijednosti disciplini. Možda pod utjecajem diskusije s

Trockim, što_ Qoldmann sugerira, Malraux kao da se ponekad pri-bližava trockističkoj perspektivi. Međutim, radikalno novo u Zivot::

ljudskom jest_ da naglasak više nije na individualnoj vrijednosti, većna vrijednosti _revolucionarnezajednice koju simboliziraju Kio, Ka-

iov l May_i svianonimni borci koji ih okružu'u. Sangajski revolu-

cionari privrženi_su dvama osnovnim i kontradiktornim iskustvima:

razvoju revolucije i vjernosti disciplini Internacionale. Pisan iz pers-pektive Kio, May i Katov. Zivot ljudski naglašava sabotažu rukovod-

43) Ibldem str. 103.

883

stva Partije u pogledu njihove borbe i odgovornost tog rukovodstvau porazu, mučenju i masakru boraca.

Ljubav i smrt uvijek su imali glavno mjesto u Malrauxovim ro-

manima, ali u Zivotii ljudskom imaju sasvim drugačiju funkciju ne-

go u Osvajačima: radi se o autentičnim odnosima - borbi i bratstvu- a ne više o bijeg-u od tjeskobe i smrti. Zato Goldmann smatra da

je povijest o Kio i May jedna od najljepših i najčistijih ljubavnihpriča napisanih u 20. stoljeću.

* 'k il'

Premda Osvajači i Zivot ljudski simboliziraju pojavu proleterskerevolucije na horizontu francuske književnosti, Malraux se nije i-

dentificirao s Komunističkom partijom koja je rukovodila tom re-

volucijom. Prijelaz od romana o Garinu na zajednicu šangajskih re-

volucionara, predstavlja, kao što je Goldmann primijetio, značajankorak prema revolucionarnoj perspektivi. U Vremenu prezira i Nadi

potpuno se prihvaća Komunistička partija. Vrijeme prezira priča jeo jednoj epizodi iz revolucionarne borbe, u kojoj se ostvaruju ljud-sko dostojanstvo, neposredna zajednica i pomirenje čovjeka i svije-ta. U Nadi, naprotiv, nalazimo svjesnu valorizaciju Partije koja 0r-

ganizira i rukovodi borbom. Poznati su razlozi ovakve evolucije: fa-šistički uragan koji je pustošio Evropom mnogo je pridonio pribli~žavanju intelektualaca komunizmu. Ovakav razvoj problematičnogjunaka prema revolucionarnoj perspektivi objašnjava i razvoj knji-ževne forme: Vrijeme prezira i Nada više nisu romani u strogom smi

slu riječi, već su kao što Goldmann kaže: »posredne forme izmeđuepike i Iirike«. Smisao života odsad je identificiran s vezom poje-dinca i revolucionarne zajednice. Nada predstavlja u Malrauxovom

opusu novu i bitnu etapu: etapu eksplicitne identifikacije s perspek-tivama Komunističke partije kao partije koja se suprotstavlja spon-tanim težnjama revolucionarne zajednice. Suprotno od zivota ljud-skog, akcija se promatra iz perspektive rukovodioca, a ne više bora-ca. Nada se u potpunosti zasniva na opoziciji dvije osnovne partijekoje se sukobljavaju: barbarstvu fašizma i humanizmu komunizma

koji jedini može ostvariti opće bogatstvo, vraćajući čovjeku dosto-

janstvo. Ali činjenica je da je Nada napisana u staljinističkoj pers-

pektivi. Niz skica koje čine djelo artikulira se oko dva osnovna pre-

obražaja:- prijelaz španjolske revolucije - od anarhije do organizacije.

od apokalipse do discipline, od gerile do armije;- preobražaj Manuelove ličnosti, od sentimentalnog revolucio-

nara, punog ljubavi i zanosa, do svjesnog komuniste, koji vlada svo-

jim osjećajima, i borbenog rukovodioca.

Goldmann objašnjava:»Nada se, obrnuto, javlja kao svijet koji bi se mogao nazvati

posI-epskim, jer umjesto da se pojedinac ostvaruje u zajednici i sa

njom čini organsku cjelinu, disciplina i organizacija negirajii po-jedinca kao spontano i cjelovito biće. U stvari, s ove dvije pripovi-

jesti, u čijem je središtu pomirenje pojedinca i kolektiva, Malraiixje prešao iz stadija koji prethodi tom pomirenju, ii stadij ll kojem_jejiolitičku i vozmi Iehnokraciiii učinio pravim sub/aktom povijesti«.-

44) Ibidem. str. 233-239.

884

SARTREOVO. KAZALIŠTE: DVOJNOST SVAKE POLITICKE AKCIJE

Goldmann je Sartreu posvetio najmanje dvije fundamentalneľstu-dije: prva je diskusija 0 tezama Kritike dtjalelgtičlfog razuma", a

druga strkturalni pristup njegovom team-uff Ovd_je cemo govoriti o

drugom pristupu. U razvoju Sartreove misli Goldmann _najprije na-stoji utvrditi više [undamentalnih etapa. Tako razlikuje najmanje

četiri sukcesivna perioda: \xE0\xBD#� _ __ _

-- prvi obuhvaća dva eseja o Imaginactji i Imagtnarnom, te četiri

novele povezane u Zidu;_

- drugi obuhvaća Mučnina i Biće i ništavilo. On odgovara rađa-nju egzistencijalizma, kojeg Goldmann ocjenjuje »filozofijom gra-

nice i poraza«;- treći odgovara Sartreovoj težnji da pomiri akcionirslobodu

pojedinaca i slobodu drugog. Ove probleme pokušava riješiti Kritika

dijalektičlcog razuma.

Skup ovih problema naći ćemo u Sartreovom kazališnom opusu,

koji se sumarno može podijeliti u dva ciklusa:

a) Muhe, Nesahranjeni mrtvaci, Iza zatvorenih vrata, komadi kojinaglašavaju problem odnosa između slobodnog izbora i njegovogstvarnog rezultata, između pojedinaca u krilu zajednice.

b) Prljave ruke, Đavo i gospod bog, Zatočeiiici iz: Altone, Trojarikc,koji u prvi plan postavljaju nužnost da junak izabere između mora-

la i efikasnosti.Ako je egzistencijalistički period bio vezan uz širenje ideja nje-

mačke fenomenologije (Husserl, Heidegger) i Hegela", neosporno je.da historijska zasnovanost trećeg perioda Sartreovih djela ostaje

iskustvo iz rata i Otpora, kao što npr. svjedoče Egzistencíjalizam jelítllľltlľllzaľľl, Putoví slobode i Muhe. Goldmarin kaže:

»Povijesni događaji primorali su Sartrea da odbaci kartezíjanskiamoralizam B ića i Niš t av ila i Livade probleme grada kao i raz-

liku između Dobra i Zla - fílozofsku problematiku Kanta, Hegela iMarxa - u opći okvir svoje filozofija“.

iL' 7!- *k

Mithe, druga epizoda Eshilove Orestije, jedva je prikrivena trans-

pozicija Pétainove Francuske. U modernoj verziji Orest se oslobodio

tradicionalnih vjerovanja i više se ne želi pokoravati principima za

kojene nalazi nikakvo opravdanje. Vrativši se u Argos, Orest otkriva

pravi put. Kaou grčkoj tragediji, ubit će Egistai Klitemnestru, ali iz

sasvim drugačijih razloga. Qrest više ne osvećuje oca. već potvrđuju_vlastituslobodu_ubijajući_tiranina i osiguravajući oslobođenje sestrei brace, El_ektre_i_stanovnika Argosa. Počevši od trećeg čina, javlja se

prava cgzistcncijalistička problematika: Orest je konačno pronašaosmisao života, postao je slobodan čovjek angažirajući se u borbi za

oslobođenje Argosa, ali njegov čin oslobađa samo njega._Iza_zatvorenih vrata i Nesahranjcm' mrtvaci također su konceii-

lrirani o_kotog problema. Iza zatvorenih vrata predstavlja svijet u

kojem više nije moguće dati smisao životu. Pakao, prema Sartrcu,

45) M.S. str. 242-258.46) S.M. str. 209-264.

47) Posebno djelo Jean Wahl: Le Mnlheur de la. Consclence dana Inphllosophle de Hegcl.

4B) S.M. str. 219.

885

»nije mjesto fizičkog ili moralnog mučenja osuđenih, već situacijau kojoj čovjek nije sposoban da izabere svoju slobodu i zbog toga

- a_mi to već znamo iz Mu/za - da se uspravi samotan nasuprotdrugima koji ne mogu sudjelovati ni u njegovom angažiranju ni u

njegovom činuw”.Problem odnosa između pojedinca i zajednice nalazi se u sredi-

štu Nasaliranjeníh nirtvaca (komad koji Goldmann ocjenjuje »naj-slabijim Sartremrim komaclonw). Uzrok tog neuspjeha čini se da jeu nesklaclu između kompleksnosti postavljenih problema i shemati-zrna realizacije. Jedini interes ovog komada male literarne vrijednostijeste cla je iznio icleiu o transindividualnom subjektu na nivou ma-

lc grupe ljudi angažiranih u istoj akciji. Na taj je način konkretnoizražen pojam »ekipe« ko_ji Sartre, u Biću í nišmvilu, pogrešno pri-pisuje Heideggeru. Goldmann naglašava da je »u svojoj negaciji sva-

ke mogućnosti autentične zajednice, I-Ieidegger razvijao dokaze u

stalnoj i kontinuiranoj polemici protiv filozofije Lukácsa, koga nijeimenovao. Čini mi se zaista značajno cla je bez ikakve eksplicitneobavijesti, Sartre osjetio u Heideggerovom tekstu mogućnost filozo-fije ovog neimenovanog partnera i protivnika, premda je autorstvo

pripisao Heideggerucx”.'k *Jr *k

Drugi ciklus komada sa filozofsko-političkim temama čine Prlja-ve ruke, Đavo i gospod bog, Zatočenici iz Altone. Osnovni problemviše nije odnos zajednice i transindividualnog subjekta, već nemoguć-nost pomirenja jednako neumoljívih zahtjeva efikasnosti i moral_a.Ipak Sartre ne dopire clo tragične vizije tipa Pascalove, Racineove iličak Kantove vizije, već predlaže dvostruki izbor:

- Hugoa i Goetza, koji se zasniva na vrijednostima koje on nećeprihvatiti;

- Zatočenika iz, Altone, gdje je samoubistvo vezano uz iluzorni i

nedovoljni karakter predložene alternative._ _

Dok je povijesni kontekst Muha bila njemačka okupacija, ubis-tvo Trockog dalo je Sartreu tcmu PrIjaiIi/i ruku. Okosnica komadaic sukob između morala i politike i nemogućnost njihova pomirenja.Lažan moral koji miješa etiku i politiku, ograničavajući se na slijepo

49) S.M. str. 228.

50) S. M. str. 235. Ova Goldmannova tvrdnja čini mi se malo vjerojat-na. Poznato je, međutim, da je to jedna od osnovnih teza koje je nepresta-no branio u pogledu egzistencijalizma. Prema njegovom mišljenju, Heide-

ggerovo djelo Bitak i vrijeme bilo bi stalna polemikwa s Lukácsem i Povije-sti i klasnom svijesti. iako Lukáes nije nigdje imenovan. Goldmann se os-

lanja na prisustvo riječi reifikaoija (Verdinglichung) kao dokaza Lukacse-

va utjecaja na Heideggera. Gotovo je uspio u to uvjeriti Lukácsa. Medu-

tim, takav narn se utjecaj čini vrlo probiematičan. Ne postoji nikakav od-

nos izmedu problematike Blća i ništavila i problematike Povijesti i klasne

svijesti, a Heidegger nam je sam potvrdio da u tom razdoblju nije uopćečitao Lukácsa. Možemo čak reći da Heidegger poznaje Lukácsa samo krozoštre napade koje je Lukács usmjerio protiv njega u _doba DFUSOE_SVJeľ-skog rata (Destrukcija razuma). i čini nam se gotovo sigurno da Heideggeľnije nikada stvarno čitao Povijest i klasnu svijest. Poznato je da se jedno_od posljednjih Goldmannovih predavanja odnosilo upravo na Lukácsa

I

i-Ieideggera. Nemoguće nam je ponovno započeti_ovu polemiku, trašlčmprekinutu iznenadnom Goldmannovom SľnľCU. koja zaslužuje da je se ras-

vijetli.

886

divl`enjc vlasti, utjclovljcn je_u l-Iugou.Lažnupriliku, stranu svakom

:iutejntičnomrazmišljanju, utjclovljuju Louis l Olga. Dobivsi_zadatakda ubiju Hoederera, čija »gošistička« politika nije na liniji Partije.,Hugo oklijeva, i očaran svojom_ budućom zrtvom, spremanvje da s

njom surađuje. On će ipak _ubitiHoederera, ali ne _iz_politicke stra-sti, već iz ljubomore, jer misli da _ganje _I-loedererIZISTËO-_NeROIIkOgodina kasnije, kada će Partija jarimijeniti politiku koju je Hoede-rer nekoć zastupao, Hugo će postati neugodan svjedok. Pokusavaju

ga ubiti, ali Olga postiže odgodu _dabi _ga »obradila«, Ona mu pred-laže da prizna da je zločin počinio iz ljubomore. Hugo ne prilivaca.Smisao umorstva je onaj koji će mu on dati. Između politike i mo-

rala Hugo odabire moral, iako zna da taj izbor znači _njegovu smrt.

Sartre, dakle, izabire moral, a ne politiku. lvieđutimmon se du-boko približava politici, te u ovom komadu postoji apologija komuni-zma. Premda Sartre nikada neće pristupiti partijskim redovima, ne-

što kasnije napisat će slavni esej Komunisti i mir, 'kOjI bez sumnjeoznačava vrhunac Sartreovih veza s komunizmom.Đavo i gospod bog usredotočen je oko istog problema kao Prlja-

ve ruke, ali izbor je ovdje na politici, a ne rnoralu. Taj se političkiizbor iznosi samo kratko na kraju komada: nasuprot Hugou, Goetz

je našao put odrekavši se morala i uputivši se k politici. On prihvaćastvarno angažiranje, kompromise i ubistva koje ovakav izbor impli-cira.

Trebalo je pričekati Zatoćenike iz Altone da Sartre ponovno po-stavi problem angažiranosti kroz problem torture. Akciju komada

slijedimo na tri različita nivoa: Hitlerovo barbarstvo, tortura u Al-žiru i tortura u staljinističkjm zatvorima i logorima. Sada više nijeu pitanju samo pojedinac, već povijest. Iiidividualizam, angažiranost,moral, politika, čitavo zdanje se klima. Ono što je ostalo kod Sar-trea, jest pisac; pisac koji se pita o smislu svoje namjere da piše,da razotkriva. Da li je to povratak s ove strane političke sfere? Mno-gi _su u to vjerovali i na tome čestitali. Nisu imali pravo. Nakon op-

tuzbe barbarske okrutnosti u adaptaciji Trojanki, Sartre će se an-

gazirati u borbi protiv nasilja - ali ne samo nasilja kojeg je uni-verzalno osudio Russelov sud, američkog nasilja u Vijetnamu, već i

mnogo podmuklijeg nasilja našeg demokratska-policijskog društva.Zato se konačni Goldmannov sud može samo odobritii

?Treba li još dodati da uprkos lcricima i protestima konzervativa-ca l branitelja poretka, Sartre i ovdje ostaje - kao i u ostalim dje-Iima - jedna od velikih ličnosti 20. stoljeća, jedan od onih, koji su

najviše pomogli svojim suvremenicima da spoznaju fundamentalnevrijednosti, da ne zaborave, u svakodnevnom životu i u svojim oal-

nosima s institucijama i inertnom praksom, odbranu onog što Sar-Ire zove »dijalelctičko«, obranu slobodelcr“

NOVI ROMAN: KRIVA AVANGARDA ALI PRAVO OGLEDALO

POSTVARENOG DRUSTVA

»Mnogo se govorilo o tehničkim problemi-ma povodom Robbe-Grilletovih romana. Mo-

51) S.M. str 264.

887

žda je vrijeme da se govori o njihovu zna-

een/it«.-- Mentalne strukture i kulturno stvaranje,

str. 187.

»Nije čak ni nagoviještena (u Gumica-ma) mogućnost, koju ovaj svijet odbija i

negira, jednog drugog svijeta u kojem su

isto tako moćne snage mogle prionuli da

Dupontove ne odvedu u smrt, već u život,čak u. autentičniji i bogatiji život«.- Marksizam i humanističke nauke - str.

52-53.

Da bismo shvatili pojavu »novog romana«, potrebno je, premaGoldmannovu mišljenju, slijediti razvoj evropske književnosti 0dKafke. Počevši od Kafke, bitan sadržaj književnosti - zajednički na-

zivnik svih najznačajnijih djela - predstavlja odsutnost:»Odsutnost čega? Bitnog, svega što bi moglo biti značajno za ljut.'-

ski život i egzistenciju. Ova je tema, u različitim oblicima i ne uvijeku samom središtu djela, uostalom stara, i nijedna povijest zapadnekulture 20. stoljeća ne bi se mogla znanstveno pisati dok se ne po-duzme genetička studija različitih. modaliteta obuhvaćenih temom

odsutnosti i njenom psiho-sociološkom uvjetovanostim”U najširem kontekstu, pojava novog romana postavlja problem sa-

me strukture povijesti: da li smo dospjeli do prelaznog perioda ili

jedne vrsti kraja povijesti? Doista, Goldmann postavlja u pogledunovog romana ista pitanja koja je Marcuse postavio u Jednodimen-:ionalnom čovjeku.' da li moderno društvo uspijeva stvoriti »društ-veni okvir s univerzalnom tendencijom, unutar kojeg bi se brzi teh-nički napredak, udvostručen više ili manje općim materijalnim pro-gresom, mogao realizirati i koji bi uništio kvalítativne međuljudskeodnose kao i odnose između ljudi i prirode, odnose koji su bili gla-vni faktor društvene preobrazbe u prethodnim društvimaa.” U tom

kontekstu, pojava novog romana predstavlja važan, ne samo literar-

ni, već i društveni fenomen: on odražava nesposobnost formulira-nja, pa i zapažanja prihvatljivih vrijednosti u ime kojih bi bila mo-

guća kritika društva. Tjeskoba pred apsurdnošću svijeta postaje ta-

ko Fundamentalna kategorija moderne književnosti, od Kierkegaardado Kafte prožimajući egzistencijalizam, Camusovog Stranca i Sartre-ovu Mučnina. U ime takve evolucije Robbe-Grilletovi _romanidobi-vaju posebno mjesto. Goldmann odbacuje dvije tradicionalne prim-

jcdbe upućene novom romanu:_

- ako Robbe-Grilletovo djelo izaziva dosadu_svojom monotoni-jom, to je zato, jer je Robbe-Grillet, kao realistički pisac, prenio u

njega ovo društvo;_

- Robbe-Grilletovo djelo ne ograničava se na formalnujgru pred-meta: ono odražava osnovnu situaciju moderne egzistencije i njene

alijenacije._

Robbe-Grillet je dao neobičnu ilustraciju onoga što je Marx në-javljivao već 1867: kapitalističko društvo u svojoj ekonomskoj stru -

turi ne može izbjeći._veç_nu_ži1ozahtijeva da ljudski ŽIVO-š(postllšjiíľlfgizgubi specifična obiljezja i teži da u sektoru ekonomi e nai j-

52) S.M. str. 180.

53) S.M. str. 134.

888

univeizumu stvari. Ljudski odnosi odsad_ su nalik na jednostavneodnose između stvari, robe,_ _i upravo _taj fetišizam_ robe, koga je

Marx otkrio, Lukács će_an_alizirat1u pojmu _rezfikaçijeGoldmanns

pravom primjećuje da _jedino_pojam reiľikacije _moze_omogučiti pra-

vilan pristup Robbe-Grilletovun romanima. Jer je univerzum Robbe-

-Grilleta prije svega_ ljudski univerzum koji je postao univerzum

stvari, reificirani univerzum:

»Da li je greška pisca ako nema druge alternative do_da_govori o

dosadnom svijetu u kojem stvari prevladavaju z preuzimaju prven-

stvo nad ljudima, ili da napiše anegdotska l beznačajno dj_el0?_Je-

dini način da se dokaže kako Robbe-Grilletnenia prav0,__b10bi da

se opiše pozitivna ljudska stvarnost, da se zznese pripovijest 0 dva

zaljubljena bića, ili o štrajku, 0 pobuni, činu plemenitostu_ pokretumasa, u značajnom djelu, koje bi zauzela mjesto u

svjetskoj kulturi. Tko je u tome Lispi0?«“.Rušenje iluzija u Malrauxovim romanima opravdava pojavu no-

vog romana. Zivot ljudski bio je vezan uz nadu koju rađa kineska re-

volucija. Novi roman pozvan je da svjedoči o svemoći kapitalistič-kog sistema. Robbe-Grilletovo djelo ne može se shvatiti izvan te sti-u-

kture. Neminovna i mehanička nužnost zločina u Gumicama odraža-va nužnost jednog univerzuma koji postvaruje ljudske odnose »kaomodemi stroj koji kontroliraju mehanizmi s autoregulacijom«. Pro'

marrač nije jednostavna priča o ubistvu djevojčice. Sam je ubojicaukliješten u poredak stvari: svi su stanovnici otoka promatrači. U-

toliko što im ubijena djevojčica nije nalikovala, oni su gotovo sretni

zbog njenog nestanka. Čitav se svijet sastoji od pasivnih proma-trača, koji uopće ne pokušavaju kvalitativno preobraziti vlastitu eg-

zistenciju i učiniti je humaníjom. Isti mehanizmi kao u Gumicamana djelu su i u ostalim Robbe-Grilletovim romanima: društvo je u

stanju da autoregulacijom integrira ili eliminira svaki element kojiteži razbijanju njegova poretka. Zato je shvatljivo da je središnjatema Robbe-Grilletovih romana iščeznuće individualne akcije. Zločinprotiv humaniteta dio je postojećeg poretka, kao i zločinačke auto-

regulacije. Promatranje je u »društvu spektakla« normalna pojava.Ljudi nisu postali promatrači s obzirom na ubistvo djevojčice, već s

obzirom na sam život. Reifikacija - apolitizacija, amoralizacija, de-

sakralizacija, dehumanizacija - samo su neposredne posljedice.Reifikacija predstavlja i temu trećeg Robbe-Grilletovog romana kojiGoldmann analizira: Ljubomora. I ovdje ljudski čin gubi smisao,osjećaji nestaju, ljudi postaju stvari: »značajna je, međutim, izvanovih detalja, struktura svijeta u kojem su stvari zadobile samostal-nu realnost, svijeta u kojem ljudi ne samo da ne gospodare pred-metima,_već su predmetima prilagođeni, i u kojem osjećaji postojena pozitivan način samo u mjeri u kojoj se još mogu očitovati kroz

reifikacijua”. U tom smislu pokušaj Robbe-Grilletov mnogo je radi-

kalniji od Kafkinog, Sartreovog i Camusovog, jer se ti pisci još uvi-

jek pozivaju na ljudske vrijednosti. Hladnoća Robbe-Grilletova svi-

jetadahladnoćaje našeg svijeta. Ona 'izbija iz literarnih fikcija i op-sje .

Tjeskoba izazvana reiiikacijom prisutna je i u Labirintu, u kojemkao da se prvi put javlja ljudsko rasuđivanje, ali je ono odmah re-

54) S.M. str. 186.

55) S.M. str. 196-197.

6 FRAXIS889

integrirano u svijet stvari. U Prošle godine u Marienbadu čini se da

tjeskoba ustupa mjesto maloj nadi:»Barokni dvorac u Marienbadu, prenijet na film, isti je pusti svi-

jet smrti, u kojem se nikad ništa ne dogada, u kojem se junaci pre-daju igrama koje svaki igrač može izgubiti, ali u kojem ipak uvijekisti dobivaju i uvijek isti gube (iako ovi posljednji nisu prisutni u

filmu), svijet u kojem dva bića opet postavljaju problem nade. Me-

đutim, nada i tjeskoba samo su subjektivni aspekti stvarnosti čiji jeontološki aspekt vrijeme, i' to ne samo u odnosu na dimenziju bu-dućnosti, već u odnosu na sve dimenzije, prema tome i dimenzijuprošlostiæ**

U Robbe-Grilletovom univerzumu - svijetu nagovještaja, koinci-

dencija, neuhvatljivih svjedočanstava - nemoguće je utvrditi što se

stvarno dogodilo u Marienbadu, da li su događaji pravi li su pseudo-događaji bez značenja. Ništa ne omogućava da se ustanovi istina

akcije lišene smisla. Goldmann zato piše: »Činjenica da su se u pro-šlosti čovjek i žena sreli, ili da se nisu sreli, zavisi jedino 0 zasnova-

nosti ili iluzornosti nade koja kao da još uvijek živi u njihovoj svi-

jesti i Čija realnost predstavlja centralni problem filmaa“Možda će oni uspjeti da djelomice pobjegnu iz svijeta reifikacije,

nalazeći autentični životni prostor (u filmu: vrt), život u kojem bi mo-

gli postojati pravi događaji i pravi osjećaji. U tom slučaju je izvjes-no da su se upoznali u Marienbadu: ličnosti su pokušale - s istim

poštenjem kao i Robbe-Grillet - da otkriju to drugo mjesto, da po-traže taj drugi život, iako ne mogu zamisliti u čemu bi se mogao sa-

stojati. Kao i dvorac, vrt s hladnim kipovima i mramornim pločica-ma nalik je na groblje.

KAZALIŠTE JEANA GENETA: OD ALZIRSKOG RATA D0 MAJA 68.

Jean Genet jedan je od rijetkih velikih francuskih pisaca koji su

`proizašli iz lumpenproletarijata, iz svijeta malih kradljivaca i homo

seksualaca, te transponiranje svih njegovih ličnih iskustava kao da

poziva na razumijevanje psihološkog ili psihoanalitičkog tipa. U zna-

čajnoj studiji posvećenoj kazalištu Jeana Geneta, Goldmann se ipakodlučno udaljuje od takve interpretacije i ispituje njegovo poetičnodjelo kao izraz potpunog odbijanja društva.

_

Genctovi komadi, prema Goldmannu, proizlaze_iz susreta__1zme-đu »onog što je pomirljivo i.i lumpenprolcterskom pjesniku, koji, kao

što sam kaže, nema nikakva zahtjeva naspram postojeceg društva,Le se uopće ne buni protiv njega« i »SVljCSll usmjerene upravo natakve zahtjeve«. U Goldmannovom pristupivsadržan je duboko_ori-

ginalan pokušaj da se u detalje proniknu bitne preokupacije čitave

evropske ljevice. _ _.

Sva Genetova djela - Visoki nadzor, Sluškirijc, Balkon. C_ľ"ľ-`__'›_Paravani - izražavaju jedan jedini, sve složeniji, probltąm. VISOM

nadzor još uvijek pripada poetskomsvijetu_ nekonforniističkog _lum-penproletarijata. To je priča o borbi pojedinaca za`njeg9V0Pľmm'nje u svijetu »u kojem moralno vrijedi samo ono sto stvarnočdrii-štvo osuđuje, a vrijedi utoliko više što je_ ova osuda Stľožakl_JËIË"_jTako se svijet dijeli u dvije kategorije ljudi: slabe, male ia JWCL

56) S.M. str. 199.

57) s.M. str. 199-200.

5a) S.M. str. 307.

890

i lopove s jedne strane, i jake, ubojice po prirodl. SV@ One Člil Je Z1?'činački karakter dobrovoljno usvojen, s druge strane. Sve j_e ovdje

moralno, ali u negativnom smislu. U Sluškinjaina_Genetoviiniverzumpostaje složeniji. Premda jednakoradikalno i antikonformističko kaoVisoki nadzor i kao djela koja slijede, ovo Genetovo djelo pokazujeda je bitni problem promijenio mjesto. Pot_ku_akcijeviše ne predsta:vlja marginalni svijet lumpenproletarijata isključenog iz drustva, vec

suprotstavljanje dva svijeta: Sluškinja i (Žjospođe.Ovdje prvi put su-

srećemo strukturu koju će imati slijedeci Genetovi komadi _-Bal-

kon, Crnci i Paravani - svijet u čijem je središtu opozicija izmeduvladajućih i povlaštenih, eksploatatora i eksploatiranih, dijalektickiodnos mržnje i opčinjenosti. _

Mržnja je fundamentalna i primarna. Ona postaje zanesena mr-žnja samo kroz opčinjenost koju vladajući izvode nad podvlašćenim,počevši od nemogućnosti ovih zadnjih da ih pobijede. Do Crnaca

snaga vladajućih je nepokolebljiva i apsolutna. Ništa je ne može pobi-jediti: nemoguće je ubiti Gospođu, u Balkanu revolt je pobijeđeii,jedino Crnci uvode nadu i mogućnost pobjede nad eksploatatorom.Ali ova pobjeda postat će stvarnost tek u Paravanima. Goldmann

kaže:»Akcija ovih komada odvija se u staličkom i nedostatnom svije-

tu, svijetu čija je nedoslalnost ipak kompeiizirana činjenicom da se

podvlašćeni identificira/ii Ll ímagiiiarnom ritualu bilo s vladajućim,bilo s podvlašćenim koji su sposobni da nasiljem dokrajče ovu do-

minaciju. Na taj se način vrijednosti koje ljudi ne bi mogli naći u

svojoj, da tako kažemo, čistoj i platonskoj biti, mogu u stvari re-

alizirati' u imaginaciii, i samo ii imaginaciii podvlašćeniha“.U Sluškinjama Claire igra Gospođu, a Solange igra Claire. U Bal-

_koriii mali namještenici igraju biskupa, suca, generala. U Crncimacrnci igraju na balkonu bijelce, i dolje, na sceni, imaginarno uboj-stvo bijele žene. U Paravanima, prije izbijanja pobune, Said igra za-

ručnika, natovarenog darovima, a Wanda - koja je postala savrše-na prostitutka - omogućava »ugnjetenima da u mašti pretvore u

obred poetski i snažno doživljen odnos čovjeka ižene«"°.U takvom svijetu odvija se akcija čitavog Genetovog teatra.

_Goldmann se naročito posvetio analizi struktura nekih komada.

Svijet u Visokom nadzoru javlja se kao relativno jednostavan: on jehornologan svijetu buržoaskog društva, takvog kakvo bi to društvo

zeljelo biti, ali koje je pogođeno oprečnim simptomima. U središtuje ljubav, ali homoseksualna ljubav; vrijednosti i priznanje zaviseod opasnog karaktera života koji vode likovi, a heroizam je heroizamzla: zločin i ubojstvo imaju za posljedicu osudu i izvršenje. Citavim

komadom prevladava romantičan moral, ali to je romantizam zlo-

čina. Elita je samo transponirana: to je lumpenproletaríjat, koji ni-_ie integriran u društvo.

`

Svijet Sluškinja jače je strukturiran, manje romantičan i bliži

sivamosti. Taj je svijet podijeljen: s jedne strane su moćni, kojižive u laži i brbljanju, ali su nepromjenljivi (Gospođa i Gospodin).a s druge autentične sluškinje, koje intenzivno žive, mrzeći i diveći

`P�� svojim gospodarima. Ovaj je svijet čudno složen, sve je u njemuistovremeno negativno i pozitivno; jedina autentična_ vrijednost u

59) S.M. str. 309.

60) S.M. str. 309.

891

njemu je imaginarna realizacija opčinjenosti i mržnje. Prezirući imrzeći same sebe, pune mržnje prema Gospođi, ali i opčinjene njom,sluškinje bez prestanka izvode ritual koji daje smisao njihovu živo-

_tui -moći će pobijediti marionetu - Gospođu tek odlaskom u smrt

i zatvor:

»Djelo je staiičko dijalektički komad očaja. Interiorizirajući opo-ziciju koja mu se još čini neprevladivom između podvlašćenih i vla-

dajućih, Genet, nekonforniistički oiitsider, postao je radikalni pe-simista za koga jedino umjetnost i opsjena mogu predstavljati es-

tetsku kompenzaciju za Iažnu i nedostatnu stvarnost. Njegova pers-pektiva, u isto vrijeme klasična i očajnička, mogla bi se sažeti u

parafraziranju čuvenog Goetheovog stiha: »U tamnoj prividnosti ima-mo živom“.

Treba pričekati Balkon da se društvena i politička stvamost in-

tegriraju u Genetovom kazalištu. Predstavljena nam je uvijek ista

kuća iluzija, isto društvo malih ljudi koji se žalosno igraju s realiza-

cijom svojih snova. Tokom scena koje se odvijaju pred nama, iz-

bijaju u začudnoj ljepoti osnovni zakoni Genetovog poetskog uni-verzuma. Vladajući ne mogu postojati bez podvlašćenih, sudac bez

kradljivice koju osuđuje i rob bez gospodarice koja ga bičuje. Aliuskoro saznajemo da je u kući iluzija izbila pobuna. Goldmann pi-se:

»Borba pobunjenih protiv balkona predstavlja borbu između smr-

ti i života, između poretka unutar kojeg vrijednosti postoje samo u

imaginarnom i ritualnom, i pokušaja da se stvori novi poredak ii

kojem bi ove vrijednosti proclrle u sam život i u kojem bijeg u ima-

ginarno više ne bi bio potreban, jer bi život postao autentičam”.Međutim, sama će pobuna biti osuđena na poraz, jer se raspala

u dvije antagonističke frakcije. Jedna kreće prema slobodii imagi-narnom, dok se druga organizira na očajnički i represivni način. 0-

čaj ponovno pobjeđuje, ali odsad društvena stvarnost ulazi u Gene-

tovo kazalište sa svom tjeskobnom složenošću._

Druga odlučna etapa prijeđena je u Crncima. Ne radi se _više_osintezi mržnje i opčirijenosli kao u Sluškinjama, već o mržnji bije-laca kao autentičnom i istinskom osjećaju. Goldmann je _pokušaodarasvijetli perspektivu u kojoj su pisani komadi sluškinje, Balkon i

Crnci. Da li se radi o individualnoj perspek_tivi__-Geneta delikven-

ta, homoseksualca i pjesnika - ili o viziji svijeta date društvene

grupe? Goldmann postavlja slijedeću hipotezu:_

»čini nam se ipak mogućim da jundameiitalna_ struktura ova__trikomada odgovara mentaliioj i psihičkoj strukturi, koja nije 111111675eksplicitna, jednog značajnog dijela francuske radikalne_ljevice; psi-

Iiičlca struktura, čiju bi viziju svijeta u toku !Zlíľadnle 51m1@ 'imam'

ostalih, pet glavnih elemenata:_ í

l) a/irmacija postojanja_ radikalne opozicije između klasa. I "HZ-

nosti da se održi iakcentuira ova opozicija;__ _

_ I

2) priznavanje nemogućnosti da se nasiljem pobijedi vladajuceslojeve zapadnog društva, i prije svega odsustvo svake revolucionar-

ne perspektive unutar tog društva;_ _

3) opčinjenost uslijed političkog uspjehafehiiokrata kapitalizma

organizacije i sloja koji njime upravlja l koji ga gradi.'

61) S.M. str. 315.

62) S.M. str. 317.

4) nioralnaj ljudska osuda društvene stvarnosti koju__jestvorio

ovaj tehiiokratski sloj, tj. kapitalizam moderne organizacije;

5) opravdanje radikalne opozicije i borbe_prot_ívovog društva uime moralnih, estetskih i ljudskih vrijednosti, koje se rađaju u' svi-

jesti, u imaginaciji i u proživljenom, počevši_od odbijanja ponizava-

nja i nasilja, i koje jedine još mogu dati smisao životu u društvu za-

snovanom na kompromisa, vladanju manjine, laži i zalazu kultur-

nog životaa".Ako je ova hipoteza točna, potvrđuje se nemogućnost odvajanja

svakog velikog književnog djela od povijesne stvarnosti - i od stru-

kturalne analize kulturnog života. Sto više, možemo reći s Goldma-

nnom, da književno djelo »predstavlja naročito efikasan način pri-stupanja razumijevanju struktura svi'esti i prakse postojećih dru-

štvenih grupac“. To na začuđujući na in pokazuju Paravani, posljed-nji i najinteresantniji komad Jeana Geneta, jedno od rijetkih djelasuvremenog teatra koje uzima za temu »vjeru u mogućnosti čovjekada pruži otpor poretku i nasiljua“.

_Radnja se odvija u Alžiru i pozadina je pobjedonosna borba al-

žirskog naroda. Cetiri etape koje Genet opisuje, simboliziraju na-

predak u razvoju društva i progresivno radjkalízaciju junaka. Po-

novno susrećemo poredak vladajućih i podvlašćenih, scene rituala,

ali_i revolueionarndmržnju iz koje će nastati novi poredak u kojem\rise nece biti vladajućih i podvlašćenih, ugnjetača i ugnjetenih.

v Genet _više ne postavlja samo problem smisla i vrijednosti dru-

_stvenihsistema, poretka 'antikonformističkog moraliste izopćenogiz drustva, problem općinjenosti podvlašćenih vlađajućim. Genet po-

stavlja na scenu sam pokret reyolta i oslobođenja, i Goldmann pra-

vilno povezuje Genetovu evoluciju s evolucijom čitave evropske lje-vice, s pobjedonosnim revoltom Alžira:»Tri poretka uv komadu u suglasju su s tri osnovna koncepta ev-

ropske socijalisticke misli.' klasno društvo zasnovana na ugnjetava-nju, drustvo rođeno iz pobjede revolta i oslobodilačkog pokreta, ko-

je _jedlklllulpklasno ugnjetavanje, ali je još uvijek zasnovana na pri-sili, i buduça slika_drustva bez klasa i' nasilja,_koje u socijalističkojmisli _zauzima mjesto Kraljevstva nebeskog iz esliatologije kršan-ske mislm".

skiçoldmannovsud o Genetovom teatru u mnogome je proročan-

_

»U francuskom avangardnom teatru Paravani su prvi znača-I4H_k0ma_dkoji nam ukazuje na još nedirnutu snagu i mogućnostič°ľleküi I kO/l,_kolikogod paradoksalno zvučala ova tvrdnja, posta-Vľlü na scenu junaka - u njegovom negativitetu i kroz negativitet

- u krajnjoj liniji pozitivnogu",i Goldmann dodaje:

I'»Da li su Paravani _ samo_ izoliran i slučajni fenomen? Da

!su prva lastavica koja najavljuje dolazak proljeća, predstavljaju lizaokret u aktualnom intelektualnom i društvenom životu? Koliko god

63) S.M. str. 328.

64) S.M. str. 329.

65) Ibidem str. 329.

67) Ibidem, str. 337.

0B) S.M. str. 337.

893

bilo važno ovo pitanje, ono je_sigurno preuranjeno ina njega nitko:tece moći vec danas odgovoriti«.

Bilo je to.. . 1966./“

OD GLOBALNIH MODELA DO MIKROSTRUKTURA

_

»Prvi zahtjev pozitivne i naučne studije jeste da vodi računa o

čitavom djelu, a ne samo o nekim dijelovima, koji se s više ili ma-

nje lakoće itklapajtt u ovu ili onu interpretaciju«.Mentalne strukture i kulturno stvaranje, str. XII.

Polazeći od teatra Jeana Geneta, posebno Crnaca, Goldmann jenastojao da protumači zamisao daljnjeg proučavanja značajnih struk-tura književnog djela, proučavanja mikrostruktura. Ova metoda -

koju Goldmann nije imao vremena da podrobnije objasni - primi-jenjena je samo na 25 prvih replika Crnaca i produžena u proučava-nju nekoliko pjesama Saint Johna Persea. Zbog krajnje složenosti,ovu je metodu teško izložiti. Zato ćemo ovdje dati samo nekoliko

primjera, i uputiti čitaoca na studije koje joj je Goldmann posve-tio”.

Goldmannov početni cilj je metodička kontrola globalne analize

Genetovog teatra, njenom konfrontacijom sa svakim od Genetovihkomada i analizom replikeza replikom: trebalo je »kontrolirati rep-like koje su se teško ili se uopće nisu uključivale u našu analizu,kao i elemente i odnose koje nismo vidjeli, a koji su predstavljaliizvjesnu frekventnost u tekstu. To nam je moglo omogućiti eventu-

alnu modifikaciju našeg interpretativnog modela na taj način da

se postigne njegov sklad sa svim replikama komada i da se da nova

dimenzija našoj analizi uspostavljanjem frekventnosti i težine razli-

čitih elemenata i odnosa koji konstituiraju globalni modela". Evi-dentno je da je takav rad postavljao gotovo nerješive probleme na

nivou individualnog istraživanja i potpuno opravdao princip kolek-

tivnog istraživanja kojeg je zastupao Goldmann. Goldmann je uspiopokazati da osam stranica sadrži:

-_ u uputi za režiju, reducirani model rituala koji predstavljakvalitativno i kvantitativno najznačajniji elemenat cjelokupnog ko-

mada;- tri druga, nešto detaljnije reducirana modela istog rituala u

25 replika koje predstavljaju cjelinu tog uvodnog dijela.Svaki reducirani model obilježava »činjenica da se na nekim per-

tinentnim mjestima nalaze dvije, istovremeno sivmetričnei najčešćeoprečne replike, koje respektivno proizlaze iz grupe Crnaca i grupe

Bijelacaw. Reclucirani model može predstavljati jednu od većeg bro-

69) značajno je da je Goldmann kroz analizu književnog djela - Gene-

tovih Paravana. mogao dvije godine ranije anticipirati mogućnost takoznačajne društvene krize kao što je kriza u maju 1968, dok većina sociolo-

gIa, empiričara, uprkos anketama, »naučnim« metodama i ogromnim izvo-rima, nije bila u stanju da predvidi ovu krizu, već su ćak dokazivaii da Je_nemoguća! To bi trebalo navesti najlucidnije da se upitaju o_ vrijednostitakvih sociološlcih istraživanja i pretjeranom značenju - teorijskom i fi-

nancijskom - koje im se ukazuje.70) S.M. str. 342-392.

71) S.M. str. 341-342.

72) S.M. str. 343.

894

ja mogućih relacija, koje se mogu izlučiti u globalnom strukturira-nom univerzumu komada, i Goldmann u takvom tipujstrazivanja sa-

gledava mogućnost odgovorana izvjestan broj pitanja koji karakte-i-'iziraju strukturalističku kritiku, i_ posebno, odgovora na izvjesne

primjedbe upućene njegovoj metodi:_

- Umjesto da se Ograniči na signatum, na strukturu univerzumasvakog djela, dijalektička i genetičke metoda možewrasvijetlitif0_-rm u, tj. aspekt koji su kritičari smatrali bitno knjlzevnmí. _AkoČl-iavo djelo predstavlja cjelinu u kojoj je nemoguće odvojiti formuod sadržaja, globalna značajna struktura - čije je porijeklo u ko-

lektivnoj svijesti - ostaje glavni elemenat, kako u kronološkom,_ta-ko i u strukturalnom pogledu u svakom pristupu djelu. Generalzza-

cija proučavanja mikrostruktura omogućava da se naglasi prven-

stvo univerzuma nad izrazom. - U diskusiji o odnosu strukture i po-

vijesti, pokazuje se - u perspektivi genetičkog strukturalizma - da

se strukturiranost širi do konstitutivnih elemenata konkretnih i po-sebnih fenomena.

Cini nam se da analiza o mikrostrukturama, koju je Goldmann

pokušao u prvim replikama Crnaca, predstavlja bitan produžetaknjegove metode. Ali najznačajnija ostaje bez sumnje mogućnost pro-širenja ove metode na poetske tekstove.

'k * 'A'

_

_

Goldmann je svoju metodu nastojao dokazati proučavanjem nekih

pjesama _Saint Johna Persea, posebno Pohvale III". _Takvo prošire-nje genetičke metode bilo je smiono, i Goldmann priznaje da je du-

go oklijevao_pred njenom realizacijom. Trebalo je, naime, voditi ra-

cuna o specifičnosti poetskog teksta, smatrajući u isto vrijeme vje-rojatnim da:

`

_ -_kao l u proučavanju praznih djela (i općenito društvenih či-

njenica), treba najprije izlučiti globalnu značajnu strukturu, na ko-

joj su zasnovarze djelimične formalne strukture;

_

- u poeztji, nesemantičke strukture (sintaksičke, fonetske, aso-

cijativne) dobivaju posebnu važnost.Ipak Goldmann utvrđuje da su se prve primjene njegove struk-

turalno-genetičke metode na poetske tekstove pokazale plodnima, bez

obzira što rezultati mogu biti samo provizorni, »jer je osnovni prin-çip (._. .) u tome da se ne smije poći od elemenata, već od globalnogijedinslvenog djela i da u tom slučaju, jedinstvo vrlo vjerojatno sa-

činjava cjelokupna zbirka ili više zbirki. U tom pogledu ipak postojitehnička razlika između proučavanja cjeline poctskih tekstova i pro-

učavanja kazališnog komada ili romana. Ukoliko se zbirka i pokazujekao bitno značajno jedinstvo, ipak ostaje očito da svaka pjesma za

sebe predstavlja mnogo autonomniji elemenat u odnosu na cjelinunego što je poglavlje romana ili scena u tragedijia".

Zatoje moguće proučavati semantičke modele, pjesmu po pjes-rnu. prije pristupanja istraživanju globalnog modela zbirke. Među-tim, da li takav model nužno postoji? Drugim riječima, da li je sigu-rno da se može ekstrapolirati jednu metodu - bez ikakve sumnjestrogu i bogatu u interpretacijama - modela koji na manje ili vi-še vidljiv način upleću nkolektivnu svijestc? Prije no što izložlmo

73) Poésle. Galllmard. str. 30.

74) S.M. str. 370-371.

895

glavnoprincipe ovog genetičkog i strukturalnog pristupa, čini nam sekorisnim da se Zaustavimo na jednoj dosta čudnoj primjeni ovemetode: sociologiji slikarstva, koju je Goldmann zacrtao kroz pro-dubljeno razmatranje o Chagallovim slikama.

CHAGALLOVA VIZIJA SVIJETA: KAKO PUTEM SNAREKONSTRUIRATI SLOMLJENI SVIJET?

AkO PQSľQli »Goldmannova estetika«, ona je prije svega estetikakoherencije. Ovaj _problem - centralni kod mladog Lukácsa - krozf3l15FEl51JU_0 »kvaliteti forma« u središtu je čitavog Goldmannovogispitivanja umjetnosti.

- Artističko ili Iiterarno djelo estetski je vrijedno jer uvijek iz-ražava koherentno značenje u adekvatnoj formi.

- Koherentno značenje odlikuje se koincidencíjom individualnogi društvenog.

- Težnja ka koherencíji karakteristika je psihičkog života svakogpojedinca.

- Svaka društvena grupa teži ka stvaranju koherentne vizijesvijeta, koja se bolje realizira u grupi nego kod većine pojedinacauzeti/i zasebno.

- Tehničko proučavanje sredstava izražavanja ima vrijednost sa-

mo utoliko što se zasniva na sociološkoj analizi značenja, ili, kaošto piše Goldmann: »Pravi estetski problem nije u spoznaji kojaie tehnička sredstva upotrijebio umjetnik, već prije svega zašto su

ta sredstva najaclekvatnija da izraze njegovu viziju svijetom'.Polazeći od ovih općih primjedbi, moguća je primjena struktu-

ralne genetičke metode na druge umjetnosti: ne radi se o proučava-nju ekspresivne forme, već o pristupu viziji svijeta koja podrazumi-jeva estetsko stvaranje.

'k 'k 'k

»Da bismo pristupili Chagallovom slikar-

stvu, potrebno je krenuti od društvene_sre-

dine u kojoj se odvijalo njegovo djetinjstvoi mladost: jevrejske društvene grupe rus-

ko gradiću i sela«.ŠM.str. 4187'

75) S.M. str. 417.

76) Goldmann u ovoj studiji navodi da mu je razumijevanje struktureill globalnih struktura Chagallovog djela bilo olakšano poznavanjem sre-

dina u kojima je Chagall živio. Zaista, čitajući ovu studiju, ne možemo se

oteti utisku jednog čudnog susrela izmedu strogog i strukturalnog pristu-pa i intuitlvnog shvaćanja Chagallovih platna: bez jedne začudujuće eru-

dicije - i ne samo nje! - vjerujem da je gotovo nemoguće tako dobro shva-

titi smisao figura i simbola u Chagallovom slikarstvu, ako se nije živjelou istom svijetu. Ova nam studija Chagallovih platna pruža priliku da se

navede nekoliko biografskih podataka o Goldmannu. koji će, po našemmišljenju, u mnogome rasvljetlitl njegov pristup Chagallu. 0d svih _Gold-mannovih tekstova, radi se, po našem mišljenju, o jednom od najljepših.Ove podatke dugujemo Annie Goldmann, njegovoj ženi i glavnom suradni-

ku, koja nam je objasnila svijet Goldmannova djetinjstva. '

Rođen 1913. u Bukureštu, Goldmann nije potekao iz tako siromašne sre-

dine kao što je ona koju oživljava Chagall, ali je djetinjstvo proveo u ma-

896

Početkom 20. stoljeća fundamentalne strukture ruskog društva vr-

lo su uzdrmane, a time i struktura ,jevrejske drustvene grupe. Ova

»uzdrmanost očitovala se u revolucionarnoj eksploziji 1905, a sam

će Chagall početi da slika oko 1907-1908. Već činjenica da se posve-

tio slikarstvu, implicira raskid sa sredinom, jer je, iako bez formal-

ne zabrane, slikarstvo nnejevrejsko zvanje« »Odlučlvsl da postaneslikar, mladi se Chagall već u izvjesnoj mjeri izdvojio 1 udaljio od

svoje društvene grupe i time pokazao da tu grupu u određenom stu-

pnju osjeća problematičnoma”. Ipak nije raskmuo s njom: kroz

mentalne i afektivne kategorije svoje grupe on je nastav1o__dado-

življava svijet, društvo u kojem je stasao. Koje su to kategorije?»U relatiçnom totalitetu sela i, u manjoj mjeri, malog ruskog gra-

đa, seljačka i jevrejsko društvo konstituiralo je, izuzmemo li internu

diferencijaciju, dvije komplementarne grupe, relativno zatvorene je-dna naspram druge; dvije radikalno različite grupe po profesional-noj strukturi (osim nekoliko rijetkih lokaliziranih iznimaka, nije bi-

lo seljaka Jevreja. Jevrejsko društvo sastojala se uglavnom od trgo-vaca, zanatlija, namještenika, svećenika - tradicionalnih i moder-

nih - i nekih marginalníh zvanja, koje uostalom nalazimo u Chaga-llovom slikarstva: guslači, nosači vode. . .) i implicitno po navika-

ma, načinu života i mišljenja”.U Chagallovom univenumu Goldmann razlikuje nekoliko osnov-

nih epoha:- godine koje su prethodile njegovom prvom putovanju na Za-

pad,- prvi boravak na Zapadu (1910-1914),- drugi boravak u Rusiji (1914-1922),- definitivno preseljenje na Zapad 1922.

'k 'k 'k

Prvi period Chagallova stvaranja obilježen je sukobom dva svije-ta: sobe i sela. Prvi je svijet jevrejski, drugi seljački. Moguće je ot-

kriti i izvjestan utjecaj hasidske rmisli, »npr. ideja da je društvenonajprezreniji čovjek (što su hasidske legende često pobliže objaš-njavale u liku nosača vode ili, ponekad, svirača) jedan od onih »sa-

krivenih pravednika« (Zaddiek) čije prisustvo omogućava svi_ietu da

postoji uprkos svojoj nesavršenosti i grijesima. Tako na slici Rode-

nje (1910) lice starog Jevrejina koji gleda scenu izvana, kroz prozor.podsjeća na sliku Chliah, poslanika božjeg, koji promatra Jevreje u

odlučnim trenucima njihova života i bilježi njihovo ponašanjex".Nasuprot jevrejskom svijetu diže se seljački univerzum, za koga

slikar osjeća sve veću simpatiju i koji je protuteža njegova udalja-

iom građu Botosanl, gdje se školovao i gdje je dobro upoznao jevrejskusredinu iz koje je potelcao. Zato su Goldmannu bliski svi Chvagallovi sim-

boli, neobične slike. bradato dijete koje simbolizira Krista, neobičnost dvi-

je zajednice - seljačke i jevrejake, kao i neobične ličnosti, npr. guslač, sve

figure koje su opsjedale selo i maštu jevrejske djece. Iako duboko asimi-liran i ateista. Goldmann je odlično poznavao jldiä kulturu, poeziju njenihbajki. i Steta je da nije mogao detaljnije razviti ovu značajnu studiju o

Chagallu, koja svjedoči o strogom l isto tako osjećajnom razumijevanjuslllcareva djela.

77) Ibidem str. 419.

7B) Ibidem str. 419-420.

79) Iblđem str. 423.

897

\anja od _jexirejskog svijeta. Podijeljen između dva svijeta, Chagallce nastojati da i izrazi njihov neobičan karakter, kojeg će najtipič-niji primjer biti bez sumnje tri Svete porodice (1908, 1909, 1910):»Dvije porodice, od kojih je jedna očito jevrejska (1908), normal-

ne su; treća, naprotiv (1910), naziiačerta kao seljačka porodica koli-Ico kroz odjeću likova toliko i iz Činjenice da jedan među njima ubi-ja svinju, odlikuje se prisiislvorii, u sredini slike, dječaka s brodom.Zaista, zar seljaci ne pričaju jevrejskim dječacima irijihovim rodi-teljima bajku 0 bogu koji je u isto vrijeme dječak (za Božić) i zreočovjek (za Uskrs), najčešće bradat, i da su Jevreji razapetiíw"

Dva platna Goli i Crveni žestokim bojama simboliziraju »eksplo-zivni karakter erotizma u društvu koje je praktički uspjelo da ga u

potpunosti potisne pod različitim oblicima socijaliziranih odnosaa".Goldmanii naglašava da jednostavna činjenica što je mladi Chagallcrtao gole, znači da mu je mentalitet 'jevrejskog društva postao pro-blemaiičan, ali da ipak još uvijek ostaje zatočenik tog društva -

kao što svjedoči eksplozivni karakter crvenog spojen s golim i ero-tizmoni. U većini njegovih platna oertava se isti sukob: jevrejskisvijet (seljački svijet i soba) selo.

Taj je fundamentalni kontrast izražen na više platna: Smrt (1908),gdje leš, prenijet iz mrtvačke sobe na ulicu, neobično djeluje usredsela, pokraj pometaća i svirača, Pogreb (1909) i Svadba (1909).

:k -k 'k

Chagallov dolazak u Pariz 1910, udaljavanje od Rusije, kontaktsa Zapadom, izmijenit će duboko njegove mentalne i afektivne struk-

ture i njegovu viziju svijeta._ _

Sada će se Chagallovo slikarstvo ra2vijat_i__upredstavljanju seljač-kog svijeta, u sve čudnijoj i neobićnijoj VlZ1_]1. '1_`ojgrupi pripadat ee

slijedeća platna: Ja i selo (1911), Rusiji, magareuiia rdnigima (1911).Rusko selo i mjesec (1911). Susret sa zapadnim svijetom pojacavarazliku koja Chagalla odvaja odjevrejskog svijeta. Duhovna dimenzi-ja judaizma gubi važnost i realitet, a slike jevrejskog svijeta još su

samo slike pune ljubavi i nježnosti to su Bradati covjek (1910-1911).Rođenje (1911), Svirač (1912-1913), Žllll rabiti (1912),Trgovci_stokou:(1912), Guslač (1912-1914). Sve te slike kao _dasugeriraju da je_jevrej_›ski svijet bolestan: Zuli rabiti je upola s lica, a upola s naličja, Sw-

rać lebdi iznad sela._ _ _

`

Seljački svijet sve je vedriji 1 čini se da ga Chagall gleda sa \x90\x8Ba�više simpatija. »Iako ga smatra nanajvećem stupnju čudnimi

_ne_-običnim, Cliagall naglašava njegov živi 1 stvaralaeki karakter. Zdľllt“be u trbuhu kobile u Trgovciiiia sto/com, 41.191?u “W013i SCIJRkIUJCU

Materinstvu (1912-1913) izražavaju taj osjećajw”. _ _

I.Slikar spoznaje otuđenost i samoću, 1 ta atmosleia isáaliínjavasni(-ke u .tom razdoblju - u Autoportretu sa sedam prstiju (1 ) pjesn

je razapet između poziva Rusije l Pariza.

'k 'k f:

Godine 1914. Cliagall se vraća u Rusiju.Svijest o

\xD0N7�kteru jevrejskog društva postaje vrlo oštia. Zutom ra .

_

~-

80) Ibidem str. 425.

81) Ibidem str. 426.

32) S.M. str. 429.

.998

lani rabin (1914). Covjek je, primjećuje Goldmann, gotovo preobra-zen u fantoma, i dio tijela, posebno ruke, kao da umire._Rabin višenije osoba koja izaziva nježnost i poštovanje, on postaje dramati-

čan iboležljiv: to je epoha Rabina s limunom. Sva platna ovog _raz-doblja pokazuju nam rušenje jevrejskog svijeta. To su Iznad Viteb-

:ka (1914), koja pokazuje lutajućeg Jevrejina iznad grada u trenut-

ku njegova pada, Crveni Jevrejin (1915), Očev portret (1921). Sve teslike izražavaju bolesni svijet koji se ruši. Tom osjećaju pridružujese i osječaj metamorfoze ruskog društva. Chagall se, čini se, veže uz

subjektivno vrijednosti: ljubav, porodicu. On se suprotstavlja svi-

jetv, kao što so Jevrejin suprotstavljao selu. To je epoha platna Au-

topurtret (1914), Ispritženi slikar (1915), Ljubavnici u zelenom (1916--19l7), Ljubavnici iznad grada (1917), Šetnja (1917), Dvostruki por-tret sa čašom vina (1917), Bilo gdje izvan svijeta (1919). Došavši na Za-

pad, u svijet s kojim nikad nije imao afektivne veze. Chagall kao da

se povlači u svijet sna. Teško je saznati kakvo je mjesto zauzirnala

Oktobarska revolucija u njegovom stvaralaštvu. Goldmann, među-

tim, primjećuje:»Chagalov odnos prema Revoluciij bio je sigurno površan; Cha-

gall je rano napustio revolucionarnu Rusiju. Zato eksplicitna temi.:

Revolucija ima smanjena značenje u njegovom djelu. Jedina slika

koja je obrađuje, u retrospektivi Paviljona Marsan, Revolucija(1937), prikazuje je kao veliki cirkus, Lenjin kao akrobat hoda na

rukama, a u uglu, odvojeni od ostalih, ispruženi su na krevetu sli-

kar i njegova porodica... Možda bi također trebalo spomenuti gru-

pu radnika sa crvenom sastavom, koja u Bijelom raspeću(1938), prodire u poludjeli svijet, obuhvaćena panikoma".

'k 'k 'k

Godine 1922. Chagall definitivno napušta Rusiju i nastanjuje se

na zapadu. Tada stvara najromantičnija djela u istom odbijanjubolesnog jevrejskog društva, revolucionarne Rusije i Zapada. Cha-

gall se definitivno povlači u svijet snova koji odsad postaje sredi-

šnja tema njegova slikarstva. Chagallov svijet sastoji se od imagi-narnih i mitoloških elemenata koji se ne mogu povezati ni s jednimposebnim društvenim kontekstom. San će pomiriti dva antagonis-lička svijeta koji čine Chagallov univerzum: svijet jevrejskog dje-teta i seljački svijet: .

„Ustanovimo konačno iinpresiju. radosti koja proizlazi iz poslje-dnjih slika: svijet je za Chagalla postao cirkus pun kontradikcija,vrtlog u kojem se nalazi sve, od bezglavog čovjeka zlo cirkuske jaha-čtce, vrtlog ipak Čudesan u svojem bogatstvu i složenostiW.

TEOBIJSKI PROBLEMI GENETICKE I DIJALEKTICKE METODE U

SOCIOLOGIJI KNJIŽEVNOSTI

Goldmann smatra da sociologľa književnosti nužno mora bi-ti di'alektička i genetička. Proiste la iz radova Georga Lukácsa,Gol mannova metoda pokazuje se radikalno drugačijom od svihdotad poduzimanih oblika »univerzitetskih« kritika. Ona, što

B3) S.M. str. 435.

B4) S.M. str. 443.

899

više, teži da vizazoveuidstinskurevoluciju u razumijevanju odnosaizmeđu sadrzaja knjlZCVHOgd_ie|a i sadržaja kolektivne svijesti,to jest-umjetničkog _stvaranja i svakodnevnog života ljudi. Gold-

\xE0u\xEA�je cesto definirao principe ovog pristupa u pet osnovnih

_

- bitni odnos između društvenog života i književnog stvara-

nja obuhvaća kategorije koje u isto vrijeme organiziraju empi-rijsku svijest određene društvene grupe i imaginarni svijet kojije stvorio pisac;

- iskustvo pojedinca nužno je suviše kratko i ograničenoda bi stvorilo mentalne strukture koje sociologija književnostinastoji »proniknuti: radi se o rezultatu kolektivnog stvaranja po-jedinaca koji ž-ive u analognoj_situaciji i čine privilegiranu dru-štvenu grupu;

- odnos između strukture svijesti jedne društvene grupe i

svijeta djela, predstavlja, u najboljem slučaju, više ili manjestrogu homologiju, ili jednostavni odnos značenja;

- takvo ispitivanje obuhvaća sva djela, a posebno najveća.Kategorijalne strukture na koje se odnosi sociologija knj-ižev-nosti, predstavljaju upravo ono što djelu daje jedinstvo; _

- kategorijalne strukture koje upravljaju kolektivnom svi-

jesti i koje su prenijete u imaginarni svijet umjetnika, nisu ni

svjesne ni nesvjesne (u freudovskom smislu): one su neoformlje-ne.

Tako se ocrtava prvo izdvajanje predmeta sociologije književ-nosti: potrebno je voditi računa 0 cjelovitosti teksta na bazi njc-gove strukture (koju treba otkriti) i ne dodati tekstu ništa štobi bilo izvanjsko. Samo ukazujući na funkcionalni karakter struk-ture postiže se autentično razumijevanje djela. Takav postupakzahtijeva da se autorovim namjerama ne pokloni posebna vaz-

nost i ne precijeni važnost pojedinca:»Svijet čini, doista, samo parcijalni element ljudskog pona-šanja z' ima, najčešće, sadržaj koji' ne odgovara objektivnoj pri'-rodi tog ponašanjem“.

Osim toga, sami »utjecaji« nemaju nikakvu eksplikativnu vri-

jednost i :predstavljaju samo jedan podatak među drugima. Uk-

ratko, možemo reći da je »razumijevanje problem unutarnjekoherencije teksta koji pretpostavlja da se doslovno uzme tekst..čitav tekst i samo tekst, i da se unutar n_iega istražuje globalnaznačajna struktura; eksplikacija istraživačkog problema indivi-

dualnog ili kolektivnog subjekta (u slučaju kulturnog djela srna-tramo, zbog razloga koje smo ranije naveli, da se Livijck radi o

kolektivnom subjektu), u odnosu na koji mentalna struktura ko-

_ja upravlja d_jelom ima funkcionalni karakter, a samim tim zna-

čajam".

85) Cf. posebno: Sociologija književnosti: Status i problemi metode. (M.S. str. 54).

B6) M.S. str. 60.

87) M.S. str. 62.

900

Takav pristup nije samo suprotan klasičnoj univerzitetskojkritici (proučavanje samog djela izvan povijesnog konteksta, pro-

učavanje autorove ličnosti, utjecaja koje je primio), već i svakom

psihoanalitičkom ristupu. Premda sociologija književnosti i psi-hoanaliza zajednič i tvrde da je svako ljudsko ponašan'e dio zna-

čajne strukture, da je nemoguće shvatiti to ponašanje ez preciz-nog odnošenja na strukturu, i da je sama struktu-ra razumljivajedino u svojoj genezi, one se suprotstavljaju na planu globalneinterpretacije ponašanja. Dok psihoanaliza pokušava svako ljud-sko ponašanje reducirati na sferu želje, genetička sociologija »od-vaja libidinozna ponašanja koja proučava psihoanaliza, od pona-

šanja povijesnog karaktera«, koji se prema Goldmannu, odnosena transindividualni subjekt. Ako se ljudsko ponašanje i uklju-čuje u libidinoznu i povijesnu sferu istovremeno, izdavajanjcprema upotrijebljenoj metodi ne može biti jednako. Dok psiho-analiza izabire sferu interpretacije, sociologija književnosti bitće sfera razumijevanja. Razumijevanje, primjećuje često Gold-

mann, nije afektivni već i-ntelektualni čin; to je, u najvećoj mo-

gućoj mjeri, precizan opis značajne strukture imanentne prou-čavanom predmetu. Dovol_jno je uzeti za predmet proučavanjaglobalnu strukturu, pa da objašnjenje postane razumijevanje. Iz

sociologije književnosti Goldmann izvlači valjan princip za sve

humanističke nauke: svako istraživanje mora biti na dva razli-čita nivoa - na nivou proučavanog objekta i nivou neposredneglobalne strukture. Proučavanje datog objekta (tekst, društvenastvarnost itd.) može biti zadovoljavajuće jedino ako se uspijeizdvojiti strukturu koja informira o većem broju empirijskih po-dataka, naročito onih koji se čine najvažnijim, tako da neće bi-ti vjerojatno ili moguće da neka druga analiza predloži drugustrukturu, koja bi omogućila veće razumijevanje.

Goldmann, kome se često predbacivala sooiološka interpre-tacija književnih tekstova, pokazuie prema njima krajnje poš-tovanje. Goldmann ne zamjera toliko klasičnoj kritici da neštooduzima tekstu, već da nešto drugo dodaje. Za stručnjaka povi-jesti književnosti Hektor ne može govoriti u Andromalzi, jer jemrtav i prema tome radi se 0 iIuz-iji žene stjerane u očaj. Gold-mann primjećuje da se, nažalost, ništa od toga ne nalazi u Raci-neovom tekstu, koji nam dva puta samo da_je do znanja da jeHektor, mrtav, govorio. Katkad Goldmann do ekscesa ukazujepoštovanje tekstu. Tako piše: »Ne možemo govoriti o nesvjes-nom kod _Orestanio _željiEdipovo_j da oženi majku, jer ni Orestm Edipnisu živ-I ljudi, već tekstovi, i nitko nema pravo bilo što

dodatitekstu koji ne govori ni o nesvjesnom ni o incestnoj že

ljltt-u.Tako se, prema Goldmannu, eksplikativni princip može na-

laziti jedino -u nesvjcsnom kod Sofokla, a nikako kod Edipa, jerje Edip samo tekst.

sa) M.s. str. 70.

90/

Sociologija književnostrimaprivilegij nad ostalim discipli-nama, jer zna da djel0,__kojeje nadživjelo vrijeme, mora činitiznacajnu strukturu. Ijvijek je, međutim, moguće da više djelaistog autora izrazavaju različite strukture. Tako je Goldmannpokazao da Provincijali i Misli odgovaraju dvjema vizijama svi-jeta koje imaju različite sociološke temelje:-mcentristički i polukartezijanski jansenizam čiji su najpo-

znatiji predstavnici bili Arnaud i Nicole, i ekstremistički janse-mzam, čija je glavna ličnost teolog Barcos, opat Saint Cyrana.Rasvjetljavanje tragične strukture omogućilo je da se u objektistraživanja integriraju četiri glavna Racinova komada: Andro-maha, Briranik, Berenika i Fedra. Na mnogobrojnim primjerimakoje smo prethodno analizirali, Goldmann je pokazao kako su

takve strukture mogle biti iznijete u većini velikih zapadnih dje-la. Kada je otkrivena unutarnja kohercntnost djela, potrebno jeusmjeriti se prema objašnjenju, ali cla se ipak ne skreće psiholo-škoj eksplikaciji, iz slijedećih razloga:

a) prije svega zato, jer smo uvijek slabo obaviješteni o psi-liologiji davno mrtvog pisca, i jer tu možemo dati samo više ili

manje briljantnu fiktivnu rekonstrukciju;b) nijedna psihološka eksplikacija nije nikada usp_jela uči

niti razumljivim znatan dio teksta, osim nekih vrlo općih par-

cijalnih elemenata;

c) ono što psihološka eksplikacija osvjetljava uglavnom je u

djelu najmanje važno.

Nakon što smo razlučili sociologiju književnosti od psihoana-litičke interpretacije, ostaje nam da pokažemo njenu suprotsta-vljenost tradicionalnoj povijesti književnosti. Suprotno od for-

malističkog strukturalizma, ko_ji ističe vječne strukture, gene-tički strukturalizam nastoji da pokaže evoluci_ju povijesti, a dase ipak ne odrekne strukturalne analize. Tako sociologija knjiže-vnosti uspijeva distingvirati koncepte koji, čak da nikada ne

mogu koincidirati sa zbiljom, znatno se njoj približavaju. Iakose zaustavlja samo na fundamentalnim koherentnim struktura-

ma, ona ipak zna da su sve strukture uvijek djelimično neade-kvatne zbilji, i da su zavijene u proces povijesne destrukturacijekoji posreduje predmet istraživanja. Otkriće mikrostruktura or_n_o-gućilo bi istraživačima stalno dotjerivanje sheme interpretacije.tako cla spoznaje integralnost teksta.

GENEZA I STRUKTURA: GENETICKI STRUKTURALIZAM

»Problemi povijesti, to je povijest prob-!ema i obratno«.

Georg Lukács»Siva je, prijatelju moj, svaka teorija, ali

je drvo života uvijek zeleno«.Goethe

902

Uvjerenje. koje dominira svim Goldmannovim istraživanjimajeste da je nemoguće izolirati jedno djelo, problem, teoriju, od

kulturnog konteksta u kojem su nastali. Isto tako, svako poseb-no pitanje bez prestanka postavlja pitanje povijest-i uopće. Ob-ratno svako razumijevanje povijesti implicira »proučavanje in-

telektualnog i svjesnog života ovih ljudi i istraživanje korelaci-

_ie između transformacija koje je podnio li transformacija drugihsektora društvenog života«“” Evoluciju jednog društva moguće jeshvatiti samo kroz evoluciju svake njene manifestacije - prob-lema koji su se postavili pred ljude - i transformacija koje jepretrpjela struktura ovih problema.

Tako se dokazuje gcnetički strukturalizam - pokušaj da se

shvati značajna struktura svakog društvenog ponašanja kroz os-

\rjetljavanje parcijalne strukture, same shvaćene u široj struk-tuii koju treba otkriti. Ovom metodom Goldmann se odvaja oddxa suprotna i u krajnjoj lini_ji slična pristupa po nesposobno-sti da shvate konkretnu stvarnost:

-~ atomizam koji pokušava da uvede u humanističke nauke

principe koji su u 19. stoljeću upravljali prirodnim naukama(kauzalna i nužna objašnjenja, univerzalne korelacije koje ob-

jašnjavaju posebne fenomene);- negenetički strukturalizam koji obuhvaća Husserla, Ges-

mlt psihologe (Wertheirner, Köhler, Koffka), ali i Lévi-Straussai Rolanda Barthesa, koji razmatraju samo postojanje perma-nentnih i univerzalnih struktura.

Katkada izgleda da se ova dva suprotna pristupa sjedinjuju.Tako se Čini da Levi-Strauss spaja deskriptivni strukturalizam i

eksplikativni atomizam: strukture su vječne i beznačajne, a 'm-

teligibilne veze su djelo zajedničkih elemenata: »atoma struk-turea”. (Kao što je atom grupa koju čine muškarac, žena, dijetei jedan muški član grupe koji daje ženu mužu.) Genetička per-spektiva _ čiju korisnost Lévi-Strauss priznaje - ostaje za nje-ga ipak sekundarna. Suprotno od ovog strukturalizma, GoldmannlVľCll da »razumijevanje i eksplikacija nisu samo procesi intelek-

tualno spojeni, već su jedan Ic isti proces, samo prenesen na raz-

lićite nivoe izdvajanja objektam“.Konstitutivne strukture ljudskog ponašanja nisu' univerzal-

ne datosti, već »specjfičnečinjenice, nastale iz prethodne gene-7.8. koje upravo_ purozivljavaju_transformacije i nagovještavaju&idućuevoluciju« '. Istraživanjendinamičkestrukture ima cla-

e *Sľwľcmeľľo kaľakter ľazunmevan/a u odnosu na proučava-ni objekt, i eksplikatívníkarakter u odnosu na ograničene struk-ture koje su kOnSlllUľH-'ľll elementi.

B9) M.S. str. 1B.

90) Cf. strukturama antropologija..91) M.S. str. 21.92) Ibldem str. 21.

903

Time genetički strukturalizam obnavlja veze sa čitavom jed-nom tradicijom koja se rađa sa Hegelom i Marxom i čija dru_ga etapa_ izgleda povezana s pojavom psihoanalize”. Goldmann

izrazava ipak neke rezerve u pogledu freudovskog pri-stupa - ko-

j!' pogađa mnogo manje psihoanalizu kao nauku i metodu odnjene primjene na povijest""; on joj predbacuje da se koristi o-

pasnim objašnjenjima na bazi koncepcije osakaćenog vremena:

7a psihoanalizu jedino postoji prošlost, a ne budućnost. Gold-mann .primjećuje da je Freud »brižno sačuvao od službene kon-cepcije kauzalne eksplikacije koja je vladala u njegovo vrijeme,ideju da bi se objašnjenje sadašnjeg stanja moglo naći jedino u

prošlosti, odbijajući da u svoju vizi_ju uvede bitnu dimenziju za

svaki generalizirani genetički strukturalízam: dimenziju buduć-nosti«. Goldmann nikada nije sakrivao svoje nepovjerenje u po-gledu primjene psihoanalitičkih lconcepta na društvene, povije-sne i kulturne fenomene. Ako se svako djelo shvaća u relativ-nim totalitetima, značenje jednog od njih ne bi se moglo apso-lutno privilegirati.

Premda je metoda genetičkog strukturalizma proizašla iz He-

gela, Marxa i Freuda, treba se pozvati i na Diltheya - uprkosnjegovog potpunog nedostatka strogosti - da bi se shvatilo kakose mogla organizirati u metodu bl-isku humanističkim naukama.

Međutim, ona postaje stroga metoda naročito na bazi radova

Georga Lukácsa i Jeana Piageta. Uvođenjem kategorije dijalek-tičkog totaliteta u budućnost, Lukácsa možemo smatrati prete-čom svakog strukturalnog istraživanja. A Piaget je, po Goldma-

iinovom mišljenju »empiríjski pronašao u laboratorijskom istra-

živanju gotovo sve fundamentalne teorijske pozicije, koje jeMarx sto godina ranije formulirao na području društvenih na-

ukaa“. Prema tome, metoda koju je Goldmann izgradio u pri-stupu književnim djelima, ne smije se ograničiti na sociologijuknjiževnosti, već se odnosi na skup pristupa koji se mogu provoditi u humanističkim naukama.

KULTURNO STVARANJE I DRUSTVENI SUBJEKT

»Cini mi se da glavnu specifičnu crtu marksisličke .mislipred-stavlja koncept k 0 l e k t i v n 0 g s_ii @���j e_k ta, tvrdnja da u po-

vijesnoj' dimenziji nikada nisu pojedinci, vec društvene grupe_one, koje djeluju, i ddsarno ii_0dnosuna njih mozemo shvatili

događaje ponašanja l institucije«.M.S. str. 327.

U Golmannovoj genetičkoj i dijalektičkoj epistemologulnv"

moguće je odvojiti svijest i njen razvoj od ostalih sfera ljudskog

93) Cľ. slavno djelo Norman-a O. Browna: Eros et Thanntos.94) Izgleda da Goldmann ispušta važnu etapu u stvaranju ovoggene-tičkog strukturalizma: uvođenje koncepta interpretacije I genealogije od

strane Nietzschea.

95) M.S. str. 29.

904

života. stvaralački subjekt svakog intelektualnog i kulturnog živo-ta nije individualni, već društveni. »Svaki put kad .proučavamoneki povijesni događaj ili, što se na prvi pogled čini manje evi-

clentnim, velika djela iz povijesti književnosti, filozofije i umjet-nosti, konstatiramo da subjekt, to aktivno i strukturirano _jedi-nstvo koje omogućava da se na značajan način spozna ljudskaakcija ili priroda i smisao proučavanog djela, n-ije pojedinac,VCĆ transindividualni realitet, ljudska grupa«"°.Još jednom Goldmann izražava nepovjerenje u pogledu sva-

ke psihoanalitičke, literarne ili društvene interpretacije. Prem-da priznaje da uz taj kolektivni subjekt postoji »sektor ljudskogživota s individualnim subjektom, koji je Freud istraživao i oz-

načio kao područje libiclacü", Goldmann navodi da:»libido i libidinozno portašanje nikada ispravno ne objaš-

njavaju smisao povijesnog i, naročito, kulturnog ostvarenja; ne

može se, naime, svesti na individualnu želju značenje jednog u-

mjetnički vrijednog djela, autentične filozofske misli, povijes-nog ostvarenja uopćeé“.

Danas bismo s interesom slijedili Goldmarmovu analizu Sar-

treovog Flauberta, koju Goldmann sigurno ne bi propustio du

napiše. Već u kritičkom prikazu Dijalektičkog razuma govorioje o svome nepovjerenju u pogledu važnosti koju Sartre daje in-

dividualnom životu:»Problem, dakle, nije u tome da se zna što je Gospođa

Bovary bila Flaubertu, vcć ono zbogčega jeGospođaBovary značajno kulturno djelo, tj. povijesnire a l i t e t, ono što je razlikuje od tisuću drugih prosječnih dje-la iste epoha i buncanja ovog ili onog luđaka«”

Goldmann je odredio koncepciju društvenog subjekta kao

individualnog subjekta gotovo stalnim suprotstavljanjem dijalc-ktičke i genetičke sociologije književnosti psihološkoj ili psiho--analitičkoj interpretaciji umjetničkog i književnog djela. Pro-

izašla iz Hegela, Marxa i Lukácsa, u suprotnosti s Freudovom

metodom, takva metoda .pokušava uvrstiti proučavano djelo u

širu strukturu nego psihoanaliza. Struktura nije vječna, ona jeproizvod jednog razvitka. Za Freuda se stvaralaštvo uvijek svodi

na, pojedinca i predstavlja »sti-ogu, jedva modificiranu u nekimsekundarnim točkama, transpoziciju analiza individualnog po-

našanja i individualnog libidaw“. Tu transpozici_ju Goldmann u-

vijek ocjenjuje problematičnom. Djelo se ne može ograničiti na

pojedinca: ono se .povjerava budućnosti, prošlosti i smrti. Zato

se od pojedinca ne može učiniti centralnu kategoriju istraživa-nja, jer .subjekt uvijek konstituira više individua. Dok je sa sta-

novišta psihoanalize integracija želje subjekta fundamentalna,l

96) M.S.'str. 3B.

'97) M.S. str. 39.

9a) M.S. str. 39.

99) M.S. str. 257.

100) M.S. str. 99.

7 PRAXlS�\x98\xDD�

za sociologiju književnosti razumijevanje ima smisla jedino uodnosu na individualni subjekt. Goldmann je također nastojaoizdvojiti autonomiju kulturnog subjekta -

grupu protivnu dru-gim grupama i koja preobražava povijest u ovu opoziciju - iz-bjegavajući svaku mogućnost dogmatske redukcije (redukcijesvih opozicija na klasiiu ili na individualni subjekt koji se izdva-ja na društvenom i :povijesnom horizontu). Svaka društvena gru-pa teži ostvarenju jedne predodžbe - više ili manje svjesnog re-

da društvene cjeline - i u nekim privilegiranim slučajevimamože postati predmet kulturnog stvaranja, kada od te predod-žbe uspije stvoriti viziju svijeta.Međutim, ove globalne strukturacije, kao što su nam poka-

zali Hegel i Marx, imaju samo privremenu vrijednost i ispravnesu samo za određene društvene grupe, koje su prisutne u izvjes-iioj povijesnoj situaciji. Kada se pod učinkom vanjskih utjecajagrupa transformira, mentalne kategorije prestaju biti efikasne,gube svoju racionalnost i na njima je red da se transformiraju:Time se Goldmann suprotstavlja svakom dogmatizmu, koji binastojao da u povijesti održi oblike misli osuđeneod same povi-jesne evolucije i koje bi se suprotstavljale ljudskoj teznji k slo-bodi.

_ _ _ _ _

Istraživati viziju svijeta znači suprotstaviti _se_univerzitetskojkritici koja nikada nije pokušavala obuhvatiti _jedinstvobogat-stva i mnogostrukosti proučavanih djela. Jedinstvo umjetnic-kog djela bez sumnje je jedna od_središnjih_Goldinannovih_teza.Potrebno je otkriti jedinstvo umjetničkogdjela, vezu tog jedin-stva sa svijesti povijesno determiniranih drustvenihgrupaklçąllíuproučavati viziju svijeta? Prema Goldmannovu mišljenju, riti a

se mora primijeniti na tri posebne domene: _w _

I '

- odbačerte vrijednosti.' svako značajno književnodje o sa-

drži jedinstvenu viziju svijeta koja organizira njegov univerzalni.Ukoliko se zaista radi o autentičriom djelu, tužba_5Pd°1š17aľ{_'_m'

ge vrijednosti koje ova vizija svijeta potislcuje_i__O 891.110._

a- antologija smrti: svako djelo, svaka _vizija EVIJ@?kľgafunkcionalni karakter u odnosu na gľl-IRU kOJU ľzľíľzälľaräStv-läl_

ga je kreirala, ali se svaka vizija sukobljavasoZntoo

oko ita-rnošću koju nikada neće moci dokinuti: smicíl.l &f9_Svzmrľdo_nje o viziji svijeta treba bltl 1 P1311119 O Smls U <°J1 Je

bila u tom univerzumu;_ „_ _

_

*

- Icori/likt između individualnihtežnji l diuáštšcnoätfggçšľlíläí;Potrebno je shvatiti žrtve koje društveni Pole_ a ,za b-l 1_planu individualnog života. Psihoanalitičkakligitikakimakucížuíläggnje krivo da ove tcžnjc postavlja na početa sva 0gn_eimpücí_stvaranja, ali nije manje istinito da KPJIZËËTË'*ísąrëqiuna ph_ra oštru svijest o žrtvi k0J_U_0V<3aSPIW-\CUF43 U? 'J

„in važmnu individualnog života. »LibidorpľedsľaYlla.miltadnaštomišićelemenat djela, ne u pogledu .Ićdlnsľva 1 sm“ a'

a1 ti i bo_psihoanalitičari, već naprotiv, u pogledu .lnľllggcľsľľu°5gatstva koji se suprotstavljaju strukturaciji« .

101) M.S. str. 51.

906

III

SOCIJALIZAM ILI BARBARSTVO

»I danas, usprkos svim preobrazbama i

modifikacijatna, koje je krajnje važnoanalizirati pozitivnim i naučnim putem..alternativa koju su izrazili Marx i Rosa

Luxemburg, ostaje i dalje ispravna; na

dva ekstremna pola evolucije ocrtavajuse dvije ekstremne slike barbarstva i so-

cijalizma«.Marksizam i humanističke nauke str.

14.

Nemoguće nam je u ovoj studiji, posvećenoj u prvom redu

Goldmannovoj metodi pristupa književnim djelima, izložiti kom-

pleksnost posljednjih političkih istraživanja, prekinutih njego-vom smrću, koje nije imao vremena tematizirati”. Nastojat će-mo, na osnovi nekih tekstova objavljenih u posthumnoj zbirci»Marksizam i humanističke nauke«, zatim pojedinih interven-

cija na kongresima Korčulanske ljetne škole, diskusije o tezama

Emesta Blocha i Herberta Marcusea, Malleta i Emesta Mande

la, da u jednoj drugoj studiji pokažemo veliko bogatstvo tek

započetih istraživanja. Ovdje ćemo se posvetiti samo jednoj tel

mi, Goldmannovoj potrebi da redefinira sadržaj socijalizma i po-kaže da ukoliko se socijalizam potvrdio, to je zato što inkarnira,kao što je Marx predvidio, novi stadij civilizacije.

'k 'k 'k

Jedan od najznačajnijih tekstova za razumijevanje Goldma-nnove političke misli svakako je »Socijalizam i humanizam«, na

pisan za zbirku na engleskom jeziku izdanu u redakciji Ericha

Fromma, u kojoj Goldmann nastoji da pokaže suvremeni značajsocijalizma. U marksističkoj teoriji, pobjeda proleterske revo-

lucije, podruštvljenje sredstava za proizvodnju i uspostavlja-nje centraliziranog planiranja, trebali su rezultirati takvom dru-štvenom organizacijom koja bi, nakon prijelazne faze diktature

proletarijata, ukinula eksploataciju čovjeka po čovjeku, -reali-

zirala velike vrijednosti građanskog humanizma, dajući im prviput autentični karakter umjesto čisto formalnog statusa koji su

imale u kapitalističkom društvu, gdje su postojale jedino ure-

zane na spomenicima. Stvarna jednakost koju uspostavlja soci-

jalističko društvo, omogućila bi izgradnju drugačijeg stadija ci-

vilizacije koji bi preuzeo pozitivne elemente iz tri prethodne ve-

like društvene formacije:

102) I koji. bez sumnje. najavljuju zaokret u njegovoj misli.

007

-

nepostojanje klasa u primitivnim društvima;H_ ltvalitativni odnosi ljudi s drugim ljudima i sa prirodom.koji obilježavaju pretkapitalistička društva;-_ racionalnost koju je kapitalističko društvo uvelo u podu-zeće I sveukupnost vrednota povezanih s tom racionalnošću.Socijalistička revolucija trebala bi isto tako simbolizirati

kraj prethistorije i prijelaz iz carstva nužnosti u carstvo slobo-de. Počevši od 1917. postojanje jedne Socijalističke države, a za-tim više socijalističkih država neposredno nakon drugog svjet-skog rata, postavilo je bitan problem stvarne realizacije sadrža-ja socijalizma. Ne može se negirati raskorak koji odvaja reali-zaciju Marxovih obećanja od transformacije revolucionarne ide-ologije u apologetsku ideologiju. Ako je funkcija koju su Marx iEngels ispunili u pogledu ideologije trijumfirajuće buržoazije,bila da uspostavi sukladnost između ideje i realiteta, ulogamarksističkog intelektualca danas, prema mišljenju Goldmanna,jeste da održi isti zahtjev u odnosu na:

- apologete novih socijalističkih društava;- apologete zapadnih društava na putu preobrazbe;- apologete društva Trećeg svijeta.Konstantna Goldmannova briga bila je da kroz pozitivne a-

nalize realiteta, redeľinira političku evoluciju radničkog pokre-ta od 1917. Jedan od velikih «problema koji je Goldmann nepresta-no postavljao, bio je problem odnosa između realiteta i vredno-ta u kapitalističkim i socijalističkim društvima. Od dvije fun-damentalne Marxove teorije o kapitalističkom društvu:

- teorije fetišizma robe (ili reifikacije prema _I7ukác_sti)_;- teorije progresivnog osiromašenja proletarijata l _njegov

nužni razvoj prema revolucionarnom osvješćivanjti; prva je, pre-ma Goldmannu, daleko značajnija za razumijevanje evolucijeka-pitalističko svijeta u 20. stoljeću. Druga se, naprotiv, pokazujesve prevla ani_jom i u opreci sa stvarnom evolucijomdruštva.Goldmann kod Lenjina vidi početak 'razumijevanja ove trans-

formacije u dvije značajne teorije:_ _ _

- spontana evolucija proletarijata vodi u trade-unionizam.a ne u konstituiranje revolucionarne klase;

_ __

- na Zapadu postoji manje ili više širok sloj_rproletarijata(»radnička aristokracijac:) integriran u kanitalističko društvo,koji čini društvenu bazu reformističkog pokreta.Konačno, kapitalizam se, od drugog svjetskog rata. trans-

formirao i zahtijeva nove ekonomske analize:u

- moderni kapitalizam može odsad izbjeći vecinu struktu-ralnih kriza koje je Marx predvidio, osigurati povećanje proizvo-dnih snaga i viši životni standard radnika;

- marksistička teorija ne može se više zasnivati na sve ve-ćoj bijedi na Zapadu da bi provela nužnu preobrazbu proletari-jata u revolucionarnu klasu.

Tako se ocrtava drugačija politička_društvena i ekonomskaevolucija od one koju je Marx predvidio:dokazivanjenužnostisocijalizma više se ne može zasnivati na sve vecoj bijedi radnic-

908

ke klase. Nalazimo se u paradoksalnoj situaciji koja se odlikuječinjenicom da se socijalizam i kapitalizam bore za utjecaj na

svijest radničke klase i da infrastruktura djeluje u korist inte-

gracije klase u postojeći društveni poredak.Zadatak koji se danas postavlja pred socijaliste jeste izrada

»valjanog programa cla bi -se na planu superstruktura, političke,društvene i kulturne misli, vodila borba za svijest pojedinaca«.Za Goldmanna se izbor danas može postaviti samo između dvamodela društva koje definiraju kriteriji vrijednosti, a ne pro-izvodnje:

- društva u kojem će se životni standard bez sumnje znatno

podići, ali koje će doći do »dehumaniziranog svijeta čije će kul-tume mogućnosti biti svedene na minimuma

- socijalističkog i demokratskog društva sposobnog da osi-

gura što ravnomjernije blagostanje, ali »koje bi, također i pri-je svega, osiguralo razvoj individualnih odgovornosti svakog na-

roda i stvorilo društvene i ekonomske osnove za polet duhov-

nog i kulturnog života« '°“.Goldmann je nastavio staru Lukácsevu diskusiju o teškoćama

da se pomiri povijesni interes i neposredni interes proletarijatau svjetlosti evolucije radničkog .pokreta. Ako se neposredni in-teres proletarijata kreće u korist integracije u kapitalistički si-

stem, povijesni interes kreće se u korist izgradnje socijalizma.Goldmannova analiza evolucije socijalističkih društava naglaša-va ista- odstupanja naspram marksističke teorije:

`- treba priznati da su tzv. soeijalistička društva daleko od

realizacije Marxovih obećanja u pogledu dokidanja alijenacije i

i ostvarenja humanističkih vrednota;- birokratski sistem stvorio je nove oblike alijenacije i tla-

čenja koje se teško može opravdati: »na filozofskom planu, to

je čuveni problem zla i njegove pozitivne i napredne funkcije u

povijesti kao jedinog načina realizacije dobrog; da kažemo s

Goetheom, činjenica je da čovjek mora prodati dušu đavolu dabi došao do boga; ali đavo ni_je bog i ni u jednom momentu so-

eijalistički mislioci ni-su učinili od diktature, čak i proleterske,od ograničenja slobode i jednakosti, fundamentalnu i trajnu vri-jednost svoje filozofije«““;

i

- intelektualni, umjetnički i kulturni život koji bi s dolas-kom komunizma trebao doživjeti' - u Istočnoj Evropi npr. -

novi procvat, još uvijek se čini krajnje siromašan i redueiran.Takvo je činjenično stanje shvatljivo. Socijalistička revolu-

cija zbila se u ,jednoj ekonomski zaostaloj zemlji, a ne u razvi-

jenoj zemlji, kao što je predviđao Marx. Ekonomska zaostalost

zahtijevalaje represivne oblike -i odgodu neposredne izgradnjesocijalizma. Prijetnja fašizma primorala je SSSR da sve svojenapore 'usmjeri brzoj industríjalizacíji i jačanju vojne snage.

103) M. S. str. 297.

104) M.S. str. 306.

909

Kapitalističko okruženje zahtijevalo je jačanje države i repre-sivnih institucija. Ipak, većina represija dans se čini neopravda-na: ako je socijalizam viši stadij civilizacije, treba priznati da_|OS nije realiziran - naročito ne Ll SSSR-u, pa čak ni u Kini.Uloga je marksističke teorije da bespoštedno kritizira ovaj ras-

korak_između ideala i stvarnosti, da objasni njegovo porijeklo,razvoj i moguće prevladavanje. Potrebno je naročito pokazati,kao što je rekao Goldmann na kraju predgovora posljednjojzbirci eseja, da:

»i danas, usprkos svim preobrazbama i modijikacijama ko-

je je krajnje važno analizirati pozitivnim i naučnim putem, alter-nativa koju su izrazili Marx i Rosa Luxemburg ostaje i dalje is-

pravna: na dva ekstremna pola evolucije ocrtavaju se dvije eks-tremne slike barbarstva i socijalizma.

U pogledu povijesne evolucije, koja je samo globalni rezul-tat ljudskih akcija, vjerujem da je racionalno nadati se da će ta

evolucija izbjeći prvu, čak ako i moramo prihvatiti kao realanrizik da se ona potpuno ne realizira u drugoj. Bitno je da učinimosve što je u našoj moći, da nas ta evolucija vodi što bliže soci-

jalizmu, da se barbarstvo smanji na minimumcä”.

ZADACI I MOGUCNOSTI »REALISTIČKOG SOCIJALIZMA«

»Socijalističke partije ne mogu više ra-

čunati na spontanu evoluciju koja bi po-

magala akciju koja teži da kapitalističkodruštvo zamijeni socijalističkim društ-vom. Više se ne radi samo o tome da se

učini stvarnom svijest prema kojoj bi se

spontano orijentirala radnička klasa«.Marksizam i humanističke nauke str.

318.

»Kapitalističko društvo postepeno poči-nju konstituirati analjabeti, koji, ukolikonisu doktori univerziteta, u najmanju su

ruku maturanti i diplomandi. Borba za

socijalizam tako postaje borba za kultu-

ru, ne kao monopol malog intelektualnogsloja, već kao univerzalna i popularna re-

alnost u momentu kada upravo narodni

slojevi stječu materijalne mogućnosti da

joj pristupe, ali kada se istovremeno sve

poduzima da se dokine potreba za auten-tičnom kulturom, ne samo u svijest: 0-_nih koji dobivaju studentski status, već 1

u svijesti onih koji će biti njihovi nastav-

105) M.s. str. 14-15.

910

a nici ili nadređeni u preostalom dijelu nji-hova života«.

Marksizam i humanističke nauke str.

320-321_

Goldmannova politička djela odlikuju se konstantnom bri-

Igom da se izbjegne ono što je smatrao kao dvije fundamentalne»opasnosti suvremenog marksizma: nespopravijiv dogmatizam (ko-ji podjednako obuhvaća i neostaljinizam Sovjetskog marksizmai teorijsku sterilnost francuske Komunističke partije), i revizio-nizam. Goldmann predbacuje pojedinim strujama karakteristič-ni nedostatak većine teorija koje se pozivaju na socijalizam: os-

novno pomanjkanje imaginacije:»Nedostatak imaginacije obilježava ne samo dogmatsku gm:

pu koja se protivi modijikaciji većine ideja koje je postavila}prenijela tradicionalna marksistička misao, čak i kada te idejeviše ne odgovaraju stvarnosti našeg vremena, već također neke

revizionističke škole, među kojima jednu od najbriljantnijilz i

najznačajnijih škola marksističke inspiracije, tj. Frankfurtskuškolu (u tom pogledu treba obuhvatiti ne samo Horkheimera i

Adornoa, već i Herberta Marcnsea, koji je s njima vrlo povezan,MI

iako danas predaje u SAD)«Čini se teško podvrći istoj kritici »dogmatizam« Komunistič-

ke 'partije i »revizionizam« kritičke teorije Frankfurtske škole,pa ipak Goldmann smatra da su Garaudy” i Marcuse dokaz

istog nedostatka teorijske imaginacije kada raspravljaju o soci-

jaiizmu. Dok je Garaudy nesposoban da se istinski odvoji od ru-

kovodećih struktura, Marcuseu i Adornou nedostaje imaginacijau pogledu postojećeg društva. Ono što ne uspijevaju da stave u

pitanje, nije teorijski dogmatizam, već prividna postojanost su-

vremenog kapitalističkog društva. Zato se pokazuju kao radikal-ni pesimisti u pogledu mogućnosti njegove preobrazbe:»Marx, Staljin, Hruščov ili Thorez rekli su ovu ili onu stvar,

one su dakle istinite i mi ih moramo rihvatiti. Zapadni svi 'et

'osigurava povećanje životnog standar a radnika, integrira i i

znatno slabi njihovu intelektualna autonomiju i intenzitet ot-

pora prema postojećem poretku: to je činjenica i treba da je

106) M.S. str. 314._

107) Ovaj Goldmannov prigovor u pogledu Marcusea činl nam se ne-

pravedan, kada pomislimo na Eros i civilizacija. Goldmann je napisao vrlointeresantnu studiju o Marcuseu (Razmatranje o misli Herbert:: Marcu-sea.). M.S. str. 259-287. Bilo bi korisno proučiti zasnovanost kritika kojemu_ upućuje, razvoj koji je dao za nekoliko njegovih tema, te osnovne po-

zicije u odnosu_naproblem utopije i Marcuseovu ulogu u markslstičkoj ml-

sli. Njegova kritika Msrcuseovog peslmizma ima sav svoj smisao u svjetlo-sti iundamentalnih opreka hegelo-marksizma i ortodoksnog marksizma,tj. Bloçha. Marcusea.. Adornoa i Lukácsa..Goldmann je imao priliku da če-sto određuje stanovišta naspram ovih tokova za vrijeme kongresa koječasopis Prnxis organizira na Korčuli, na kojima su redovno prisustvovaliErnst Bioch. Herbert Marcuse, Erich Fromm. Lukácsevl suradnici i napo-kon sam Goldmann. Ove kontraverzne razlike proučavat ćemo u drugojstudiji o Goldmannovoj političkoj misli.

911

prilzvalinzoi tonie se prilagodimo;Koliko god bile velike razlike

;Czáriigiaove dvije pozicije, postoji između njih i nešto zajednič-

Goldmann iste prigovore LlpLlĆlljCMandelu i Alaviju za njiho-veanalize suvremenog društva i razvoja kapitalizma: oni uoča-vaju realitet transformacija kapitalizma u odnosu na Marxovapredviđanja, ali umjesto da izgrade teoriju koja bi bila sposob-na da shvati tu evoluciju, oni se očajnički trude da dokažu ka-ko Marxova i Lenjinova teorija još uvijek ima istu vrijednost:»Vrlo Često, oni se gotovo i ne pitaju da li vrijednost ove ilione posebne analize predstavlja još nešto kada se ona integrira.u drugačiju cjelinu, a osobito se ne pitaju da li takav načinproučavanja stvarnosti u odnosu na stare doktrine, komadaiućije na manje ili više izolirane fragrnente, ne čini razumijevanjemnogo težim od direktne analize koja se zadovoljava da u prola-zu zabilježi da ova ili ona ideja nije nova, već su je formulira-li .Marx ili Lenjirmm. j

Naprotiv, za Goldmanna radi se o tome:- da se redefiniraju strukturalne promjene kapitalizma;- da se ustanovi u čemu ove transformacije modificiraju

perspektive socijalističke akcije. Najznačajnija nova činjenica u

odnosu na tradicionalnu marksističku analizu za Goldmanna jesnažna intervencija kapitalističke države u ekonomskom životu,koja omogućava da se ukine ili barem modificira protivurječ-nost između razvoja proizvodnih snaga i oskudnosti potrošačkogtržišta.

Konačno, radnička klasa evoluirala je drugačije od Marxovih

predviđanja: tendencija prema osiromašenju bila je zamijenjenalaganim ali stvarnim povećanjem životnog standarda. Paralelnos tim, sindikalna borba zamijenila je revolucionarnu._Sveove

činjenice duboko modificiraju perspektive izgradnje socijalizma.Borba za socijalizam mora postati u osnovi borba »za svijestnaroda uopće, i radničke klase posebno«. Radikalno novo je da

protivnici socijalizma više i nemaju potrebu da mu suprotstavedrugu ideologiju: odsustvo ideologije je garancija status quo.Goldmann akcoptira većinu analiza koje su teoretičari [frank-furls/ce škole i posebno I-Ierbcrt Marcuse posvetili -integraciji ra'-dničkog pokreta u kapitalistički sistem. Više se ne radi o borb.za socijalizam, polazeći od siromaštva i bijede', već_oprogresiv-noj ljudskoj i kulturnoj auperizaciji, o agresivnoja sretnoj im-

becilnosti kojom se odli uje stil kapitalističkog života:»Na taj način iskazujemo u kojoj je mjeri ova borba danas

drugačija, teža, nego što je bila prije. Opasnosti _vpranja mozga«i integracije u jedan sve nehumaniji i reificiranijz svijet, _ugroža-vaju ne samo pučanstvo u cjelini, već isame kadrove sindikal-nili organizacija ipolitičkih organa radničke klase. Birokratí-

108) M.S. str. 315-316.

109) M.S. str. 316.

912

:aciia nije ništa druga cio konkretna forma ove opasnosti u na-

vedenim sredinama« '“'.

Tako borba za socijalizam postaje u biti borba za kulturu.

Ovdje Goldmann daje imaginaciji svu snagu: potrebno je prijesvega donijeti socijalistički plan organizacije koj-i će ljudi osjeti-ti i koga će biti svjesni kao realne mogućnosti borbe, a ne kaosna ili demagoške utopije. Najveća teškoća u izradi takvog pro-

grama je ujedinjenje strogosti -i imaginacije u koncepciji prije-laza u socijalistićko društvo i strategije nužne za njegovo ostva-

renje. Potrebno je pokazati nove ljudske i kulturne mogućnosti,slobode i ostvarenja, koje će pružiti takvo socijalističko društvo,naspram sadašnjeg zapadnog društva. Dvije su teze za Goldma-nna fundamentalne:

- danas je radnička klasa integrirana u kapitalistički sistem.

Cini se da Goldmann u tom pogledu u potpunosti prihvaća Mar-

cuseove analize: u studiji Kritika i dogmatizam u književnomstvaranju, piše: »Danas industrijski razvijen svijet čini u tom

pogledu - i samo u tom pogledu - privilegirani sektor u kojemsu se radničke klase pojedinih zemalja, do izvjesnog stupnja, in-

tegrirale u globalna društva i u kojem govoriti još uvijek o osiro-

mašenju, sve većoj bijedii revolucionarnoj orijentaciji proleta-rijata, jednostavno znači misliti i živjeti u mitu«'". Ukoliko ne-

ma sve većeg osiromašenja, nema ni evidentnog revolucionarnogosvješćivanja radničke klase. Sve ukazuje na to da proletaríjatdanas više ne igra ulogu revolucionarne klase. Goldmann uosta-

lom precizira »da nikada nije bilo čisto proleterske revolucije i

da se u industrijski razvijenim zemljama proletaríjat već od po-četka stoljeća, integrirao u postojeći društveni poredakđ“. Kla-sa odsad zna da izgradnja socijalizma zahtijeva teške žrtve i »danije nimalo spremna da riskira tekovine kojima priznaje znatnu

vrijednost u pokušajima čiji joj se uspjeh čini u svakom sluča-ju neizvjestan a sam cilj, vodeći računa o onome što zna o pos-tojećim socijalističkim društvima (naročito o Sovjetskom društvustaljinističke epohe) ne izgleda nimalo poželjniji«"“;

- koncept prolctcrske revolucije postaje mit. On se, premaGoldmannu, više ne javlja kao konstitutivni element moguće svi-

jesti radnika na Zapadu. Cinjcnični realitet je takav da ideju na-

silne revolucije nisu više nikada razvile zapadne komunističkepartije koje zastupaju mirni prijelaz u socijalizam.

Goldmann se ipak udaljuje od ove koncepcije pacifističlcog';yríjelaza u socijalizam koji su razvili l-Iruščov i francuska Komu-nistička partija u brošurama koje se ne mogu oponašati, te pred-_bacujekomunističkoj ortodoksiii što smatra da će se takav pri-jelaz ostvariti jednostavnim par amentarnim putem. Stvarnu mo-

110) M.S. str. 320.

111) M.S. str. 32.

112) M.S. str. B.

113) M5. str. 323.

913

gućnost_preobrazbe društva Goldmann više vidi u direktnoj sin-dikalnoj akciji, posebno polazeći od teorije samoupravljanja:»Kao prirodno produženje sindikalne akcije unutar poduze-

ca nalazi se ideja sarnupravljanja koja nije nužno povezana s je-dinstvenom revolucionarnom krizom i osvajanjem moći kroznasilnu revoluciju, vec' isto tako može biti rezultat progresivneborbe za sve šire i /undamentalnije reforme struktura i koja bikroz to mogla činiti posebno adaptiran program socijalističkeakcije na Zapadna”.

Upravo je u jugoslavenskom socijalizmu Goldmann misliopronaći najvjerniju realizaciju ove koncepcije - ta teza, nara-vno zaslužuje da se 0 njoj dugo raspravlja na osnovi analiza ju-goslavenskih niarksista, sakupljenih oko časopisa Praxis, čije po-zicije u potpunosti prihvaćanio. Ostaje da je za Goldmanna ju-goslavenski socijalizam onaj »koji je izradio i primijenio konceptekonomskog i društvenog samoupravljanja i čije iskustvo i sa-

držaj već počinju imati ne mali odjek u ostalom dijelu svijeta«.U drugom tekstu, Kritika i dogmatizam u književnom stvaranju.,Goldmann piše:»Veliko je otkriće jugoslavenskih socijalista da se ne može

voditi borba protiv birokracije ukoliko joj se ne suprotstavedruštvene i ekonomske strukture s antibirokratskim tendencija-ma, i naročito, samoupravljanje.Naša društva imaju, međutim, u mnogome drugačiju struk-

turu i prošlost od jugoslavenskog društva, te ne bi mogla jed-nostavno preuzeti ideje socijalista ove zemlje; _zato se mora-

mo pitati koje su kod nas mogućnosti orijentacije prema dru-štvenom poretku koji bi osigurao ljudima stvarnu odgovornost i

stvarno učešće u odlučivanju. Za zapadna dritštva samouprav-ljanje je fundamentalne perspektiva, bez sumnje _značajnal pri:vlačna, ali nije neposredna i ne mislim da bismo je mogli razviti

ukoliko kao prijelazna etapu ne formuliramo zahtjev za su-up-

ravljanjema”._ _ _

Ova Goldmannova teza jedna je od osnovnihkoje je 12m0 u

posljednjim tekstovima. Samoupravljanje mu Se Člľll U sVakonľ

pogledu »ključna ideja svakog ozbiljnog programa 'SPOSObUOEda inspirira efikasnu akciju unutar industrijskih društava na

ekonomskom, društvenom i političkom Planu“-'II i' i'

Tako Goldmann ne prihvaćavećinu predloženih interpreta-

cija o suvremenoj društvenoj krizi:_ _

_ _ _

- on predbacuje Sovjetskom marksizmu l komunističkim

partijama njihovu nesposobnost da konkretno postave -_teo-

rijski, politički, strateški - problem prevladavanja kapitalizma,Poznati nedostatak imaginacije transformira revolucionarnu tc-

114) M.S. str. 324.

115) M.S. str. 37.

914

oriju u uprošćenu ideologiju čim se odbija modifikacija teorijena osnovi real-iteta činjenica: opadanja revolucionarnog duha,-povećanja životnog standarda, čvrste integracije proletarijata u

kapitalistički sistem čije vrijednosti i interese obnavlja;- premda Goldmann prihvaća mnogobrojne Marcuseove a-

nalize - bilo da se radi o »Soviet Marxismr« ili o »One dimen-sional Man« - on predbacuje teoretičarima Frankfurtske ško-le da su razvili kritičku i negativnu teoriju krajnje strogosti, bez

sumnje zasnovanu, ali odsječenu od svake političke stvarnosti,pesimističku teoriju koja ne vodi računa o stvarnim pukotinamasuvremenih društava. Marcuse je u Goldmanovim očima samo

prorok apokalipse i njegov radikalan pesimizam zamjenjujekonstruktivnu teoriju;

- Goldmann priznaje vrijednost svih formi gošističkog os-

poravanja, trockističkog ili maoističkog, svih formi opozicija,koje izbijaju u krilu naprednih industrijskih razvijenih društa-va, ali ne smatra ove opozicije političkom snagom sposobnomda uzdrma kapitalistički sistem i prekine pasivnost proletarija-ta. Goldmann je uvijek branio - dobro je toga se podsjetiti --

osporavanje. Dat ćemo samo jedan primjer, značajnu rečenicuiz jedne od njegovih :posljednjih intervencija na kongresu na

Korčuli, čija je tema bila Moć i hmnaniret: »Dovoljna su biladva dana okupacije Sorbonne, pa da svi shvatimo da je u trenu-

tku narodnog revolta, jedna objava nalijepljena na zid, jedno-stavno značila da je čovjek imao nešto da kaže i da »se obraćaosvim prolaznicima. Zid kao sredstvo izražavanja umjesto knjigei novina teško su mogli zamisliti ljudi od 40 godina; za djevojkei mladiće od 20 godina to je bilo potpuno prirodno. Kina je 'bli-

zu, i mladi koji to znaju i proživljavaju, imaju pravo nasuprotcrudicije svih sinologai geografa prethodne generacijed“. Zbogove jednostavne rečenice, Goldmann će zaslužiti poštovanje i

divljenje svih budućih studenata, koji neće moći upoznati ni nje-govu toplinu niti njegovo fundamentalno poštenje;

- Goldmann kategorički odbija da prizna i najmanju vri-

jednost »pozitivnim« teorijama (naročito zbog njihove osrednjo-sti) buržoaske ideologije i odbija svako teorijske zbližavanje s

Raymondom Aronom - najpoštenijim - najmanje opasnimburžoaskim ideologom - kao i sa strukturalno-lingvističko-epi-stemološko-althusserovskom strujom, koju smatra, možemo na-

slutiti, kao reviziju marksizma, a nikako kao njegovo produblji-vanje.

Ako je prevladavanje kapitalizma moguće na bazi samoupra-vljan ja - a to je Goldmannova fundamentalna teza o kojoj n_amje, nažalost, nemoguće raspravljati u tako kratkoj studiji - to

je zato, što mnogobrojni znakovi čine društvene pukotine sve

evidentnijima:

110) M.s. str. 357.

915

- razina života neće se moći vječno podizati. Treba doći dorazine zasićenosti iinbecilne potrošnje: »drugi auto ima manjuvažnost od prvog, treći mnogo manju od drugog. Razlika izme-đu posjedovanja jednog ili dva odijela je ogromna, a znatno se

smanjuje između šest i sedam. . .«;- kvalitativno revandikacije - kulturne, egzistencijalne, slo-

bodno vrijeme, san o drugaćijem životu, divlji štrajkovi. . .

-

nemoguće je zadovoljiti u krilu kapitalističkog sistema.Posljednja Goldmannova istraživanja - koja nam je ovdje,nažalost, nemoguće iznijeti - bila su usmjerena prema redefi-

niciji radničke klase - posebno njegov posljednji referat .na

kongresu na Korčuli. Goldmann je smatrao da revandikacije na-

jamnih srednjih slojeva pružaju perspektivu industrijske evolu-cije prema socijalizmu, jer taj sloj teži da postane brojčano naj-značajniji sloj suvremenog društva i predstavlja neuralgičku toć-ku svake društvene organizacije.Međutim, Goldmann je uvijek odbijao da predloži laka rje-šenja za probleme koje je postavljao: on je ograničavao svoj za-

datak na najstrože moguću interpretaciju društvenih i kultur-nih fenomena koji obilježavaju naš svakidašnji život. Njegovepozicije mogu se ocijeniti »realističkim« ili »reformističkim«, aliuvijek će svjedočiti o jeclnoj lucidnosti, poštenju, hrabrosti, bezsumnje jedinstvenim u suvremenoj marksističkoj misli.

Na budućnosti - našoj budućnosti - završava se posljed-nje Goldmannovo djelo. Smrt će ga zauvijek spriječiti da djelodopuni, ali će Goldmann uvijek živjeti među nama:

»Budući oblici organizacije trebat će se svakako - da bibili funkcionalni i efikasni - osloboditi svega što je entuzijazami radikalizam studenata u 1968. sadržavao neumjesnog neodgo-vornog i pretjeranog. Ostaje činjenica da je njihovo_osporavanjehijerarhije i birokratske discipline - dviju karakteristika radnic-

kog pokreta posljednjih decenija - njihov duboki zahtjev za_slo-hodom i demokracijom, sadržavao u nukleustri bez sumnje tianticipirajućem obliku, duboku i snažnu intuiçiju modernogsvi-

jeta koji se upravo rađa i oblika koje će vjerojatnodobiti huma-nističke vrijednosti, organizaciju borbe za 'socijalizam l struk-ture moći, te da su upravo kroz to studenti u_maju l9_68.imaliprednost pred birokratskom svijesti branitelja minulih _struk-tura, koje su postale ugnjetačke i koje upravo nadilazi Povijest«.

Prevela Biserka Cvjetzčanzrz

KRATKA BIBLIOGRAFIJA DJELA LUCIENA GOLDMANNA I POPIS

KORIŠTENIH KRATICA_

La. Communnuté humalne et l'UnIvers chez Knut, P.U.F. 1946, P°D°V“° u"

dano 1967. pod naslovom: introduction á la phllosophle desKägtlagľ-K-lSciences humaines et Philosophte, P.U.F. 1952. Médiatlons 196 . . .

Radne. L'Arche 1956 (R)Le Dleu Caché, Gallimard 1956 (D.C.)Reoherohes Dlalectlques, Gallimard 1959 (RD.)Pour une soclologle du roman, Gallimard 1964 (SR.)

_

structures mentales et créution culturelle. AHthFOPOS 1970 (S- M-lMnrxlsme et Sciences humuines. Gallimard 1970 (Il/LS.)

916

l-MISAO1 ZBILJA I

MORAL I HISTORIJA

Predrag Vranicki

Zagreb

Filozofija ima istu sudbinu kao i čovjekovo djelo - histori-

_ia. Kao što je ova posljednja vječna tema čovjekova djela i pra-

ktičkog angažmana, tako je i filozofija v_iečna tema ljudskog te-

orijskog odnosa prema tome djelu. Koliko je u pojedinim epo-

hama to ljudsko djelo bilo čovjeku neprovidnije, toliko su filo-zofiia i ljudska misao bili udaljeniji od stvamog, toliko su bilii više zaokupljeni vansvjetskim nego svjetskim. Međutim što jeviše čovjekovom znanstvenom i praktičkom akcijom historijadobivala sve jače ubrzanje u svom nezaustavljivom hodu i pro-

mjenama, bivao je i čovjek sve više svjesniji svoga vlastitog u-

loga u tim zbivanjima kao i nezavisnosti od drugih faktora, osim

ljudskih i prirodno-historijskih. I tako su ljudsko djelo, rad i

proizvodnja - nekad prezirani momenti ljudske egzistenci_ie i

namijenjeni samo donjim klasama - dobivali sve više na his-

iorijskojevidentnosti i značenju kao osnove cjelokupnog poret-a.

Coviekova filozofska misao, usmjerena na ispitivanje meto-

de kad je ova bila pod vjekovnom vlasti skolastike zata_iila, ili

koncepcije svijeta kad se starim Feudalno-kršćanskim snagamatrebalo idejno suprotstaviti nova slika svijeta i čovjeka - uspo-nom građanskog društva kao tipično političkog i ekonomskogdruštva, dani su bili osnovni elementi, uz sve teorijske važnepredradnje, da se l_iudska historija shvati kao totalitet ljudskogangažmana, u koiem je i prezreni ljudski rad i proizvodni odnos

postaosastavni dio, i to veoma značajni, toga historijskog tota-

iteta.Ta misao o čovjeku kao biću prakse u Marxovo vrijeme je

već bila idejno prisutna. Marx je bio samo onaj mislilac koji ješirinom i dubinom svoga genija toj misli dao dignitet jedinstve-ne teorije.

Od tog vremena - iako je taj fenomen postojao i prije ---

filozofija .se odvija u znaku izrazite dvostrukosti pa čak i anta-

9/7

gonizma. Jednom svojom linijom, uslijed dosadašnje podjele ra-da, nastavlja svojim akademizmomi tradicionalnom ontološ-kom, logicko_m,_gnoseoloskom itd. problematikom, rastvarajućise u niz dxsciplinakoje u svojim specijalnim obradama sve višedivergiraju 1 postaju gotovo posebne nauke, gubeći često vezu

medusobom kao i ono temeljno filozofsko. S druge strane, u ra-?llclľlm filozofskim pokušajima, ne samo marksističkima (a i tu

veoma rijetko) pokušavaju pojedini filozofi prevladati taj tra-aicionalizam i akademizam i zahvatiti svojom analizom u bit ljud-skog i historijskog kao čovjeku najrelevantnijeg.

Ovom prilikom nas ne interesiraju karakteristike, značenjei dosezi svih tih pokušaja. Ne interesira nas ni pitanje odnosaobih tih linija i opravdanosti tradicionalnog akademizma. Iakoje prilično jasno da ta problematika ne može biti jednostavnoodstranjena, nije opet jasno kako joj dati nove fundamente, ok-vire i horizonte. Interesira nas u prvom redu naš historijskičas i odgovornost filozofa u njemu.

Ako je historija ljudsko djelo, a ona to jest, bez obzira u

kakvim okolnostima i sa kakvim pretpostavkama, onda je ona

djelo čovjeka i čovječanstva u cjelini. Prema tome niti samo

Čovjeka radnika, niti mislioca, niti samo privilegiranih niti obes-pravljenih -

nego čovjeka ljudske zajednice. Niti se stvarala.riiti će se stvarati bez cjelokupnog sklopa i interakcija svih tili

ljudskih komponenata, volje i misli, interesa i ideala, poriva i

kontemplacije, utopija i fantazija, mržnje i ljubavi, osvete i pra:

štanja, neprijateljstva i povjerenja. Uljzravoi zato tolika važnost

i odgovornost one misli koja je uvije bila kvintesencija tih na:pora i ideala i koja je uvijek osvjetljavala, pa makar katkad i

prerano, historijske putanje kroz česte magluštine i neprozirneatmosfere historije. Ta misao je filozofija unajši-rem smislu, aliu prvom redu u onom kome je liistorijsko i ljudsko osnovni in-

teres, preokupacija i smisao .

_

Iz ovih sagledavanja postaje mnogo šta drugostepeno, nevaž-no, akademsko i besmisleno - barem danas. Pitanjao realitetu,postojanju ili nepostojanju objektivnog svijeta, našojspoznajl 1

njenim granicama itd. - iako su u određenim historijskimmo-

mentima mogla imati izvanredno značenje - pitanja su na ko-ja su historijska praksa i misao dali načelno odgovor: ovaj svi-

jet je čovjekov svijet :pa prema tome isto tako egzistentan kao_i sam čovjek, isto tako realan kao i on, isto tako_idealankao I

on, jer je svaka l_iudska proizvodnja, sav ljudski život_isto takojedinstvo misli i djela i materije kao što je i_svaka ljudska mi-sao sastavni dio njegove prakse i bez nje uopce nezamisliva. Svi:jest je isto tako dio, momenat društveno _bivstvakao što je i

društveni odnos, proizvodna snaga i ljuds l čin. _ v _

Mi imamo dakle uvijek posla samo sa historijskimcovjekorn.historijskim djelom i historijskom mišlju._I tek lZ _sagledavanjatih relativnih, parcijalnili, uvijek historijkih stupnjeva kretanjai razvoja možemo apstraliirati ono opće, bitno i osnovno štokarakterizira ljudsko kao ljudsko, čovjekovo, historijske nasu-

918

prot svemu ostalom nehistorijskom, prirodnom, neljudskom. A

i ta apstrakcija imat će uvijek historijski karakter, pa prema to-

'me uvjetan.U ovom filozofskom sagledavanju biti ljudskog, čovjeka kao

otvorenog procesa oslobađanja, a to znači oslobađanje od pri-rodnih i historijslçih stega, ograda i sputanosti - u tom otvore-

nom procesu nameću nam se dvije vrste protivrječja o kojimaželimo sada razmisliti, da bismo mogli dati odgovorei na suvre-

meno pitanje čovjeka i njegove historije u vezi s rastpravljanimproblemom.

Prvo je protivrječje koje je stalni suputnik svih dosadašnjihhistorijskih napora čovjekovih - protivrječje čovjeka kao emi-

nentnog bića slobode i svih oblika historijske neslobode koji su

stalni objekt njegovih napora da ih prevlada i dokine. Drugo jeprotivrječje između načina prevladavanja svih tih različitih his-

torijskih granica i ograničenosti - i ljudskog, humanog. Odnosizmeđu historijski progresivnog, koje se u tom slučaju smatra

i historijski moralno, i ljudskog.S obzirom na našu temu više nas interesira ovo drugo pitanje.Međutim, za njegovo razumijevanje dodajmo nekoliko riječi u

vezi s prvim pitanjem. Slobodu čovjekovu se ponajviše dosadtražilo u slobodi čovjekove volje ili akvitetu ljudskog uma da

spoznaje određene odnose ili zakonitosti te da ih tako i koristiu svojoj historijskoj aktivnosti. Sve su to parcijalna uočavanjajednog fenomena koji je bitno antropološko-ontološki zasnovan.

Bivstvo čovjeka je njegova slobodna djelatnost, njegova histo-

rijska praksa. Tek sa stajališta čovjeka kao bića slobode razu-

mljiv_a je čovjekova historijska djelatnost. Da je čovjek samo

nagonsko biće ili samo biće odraza, persistirao bi u svojoj ne-

promjenljivosti kao i sve ostalo organsko, mijenjajući se samo

tokom determiniranih organskih, bioloških i fizioloških prom-jena. Mcđutim, čovjekova promjena je njegova vlastita prom-

jena svijeta, bez obzira iz kojih poriva, interesa i želja ona do-lazila. A taj slobodan odnos prema svom djelu i svojim moguć-nostima, ta radost kreacije onog što je samo njegovo, a to je cje-lokupna historija, postaje osnovna čovjekova karakteristika, nje-gova bit. Covjek postaje biće radosti kreacije, promjene, novo-

ga, iznenađujućeg, nedohvatljivog, utopijskog itd. U toj histo-

rijskoj otvorenosti čovjek i ne mora uvijek biti racionalan i svje-stan toga procesa, ali ga neposredno osjeća kao razvijanje svo-

ga bića, svojih beskrajnih mogućnosti, jer nije nikada do' krajadefiniran. I zato, kad god je čovjeku bila historijski dana moguć-nost da otvara daljnje putove i mogućnosti ljudske kreaci-

je, on se založio za ta pregnuća i ulogom svoga života. Bez ob-zira da li je to bilo prevladavanje jedne historijske-klasne ili sta-

leške ograničenosti ili odnosa, ili 'ednog ideološkog stajališta ili

umjetničkog koncepta - svaki ocltih momenata, kada je za po-jedince, staleže ili klase postojalo pitanje njihovo daljnjeg his-torijskog hoda, oslobađanje mogućnosti ljudskog šića- bio je

919

dovoljan razlog najintenzivnijeg, najoštrijeg i beskomipromisnogljudskog angazmana.

_ _íľakonam se historija pokazuje, sagledavajući je s ovih sta-

jališta, kao _permanentna ljudska drama i sukob čovjeka kao bi-ca slobode i raznih nivoa historijski danog odnosa čovjeka me-đu sobom i prema prirodi.

_

Svaka je društvena struktura na određenom nivou razvojaljudske kreacije, razvoja njegovih društveno-proizvodnih snagapostajala prepreka čovjekovu daljnjem slobodnom izrazu, slobod-nom kreiranju novih odnosa kao preduvjeta ostvarivanja dalj-njih ljudskih mogućnosti. Svaka ta etapa je ujedno i momenat

čovjekova revolucionarnog ukidanja navedenih prepreka i his-torijskih ograničenja.

Druga je karakteristika toga sukoba i tog stalnog Često i naj-tragičnijeg razrješavanja da su se odvijali i odvijaju se u pro-íivrječju historijski moralnog i ljudskog, humanog. Pod »histo-rijski-moralnim« shvaćam svaku historijsku koncepciju i angaž-man koji su vodili oslobađanju čovjeka, dalje ostvarili horizon-te njegova slobodnog djela. Pod »humanim« shvaćam ovom pri-likom samo slijedeće: poštovanje ljudske ličnosti, nenasiljeprema ličnosti u tjelesnom, duhovnom ili socijalnom pogledu.Mislim da ne treba posebno navoditi da su i ovi pojmovi histo-

rijski relativni. I u ovom slučaju to potcrtavamo, iako nam nijezadatak da to ispitujemo i obrazlažemo. Jer, bez obzira kakvoetičko vrednovanje u određenim historijskim okolnostima imaojedan akt fizičkog ili duhovnog nasilja nad pojedincem, pa Čakdbez obzira kako se taj' pojedinac prema tom odnosio i to doži-

vljavao - uništenje čovjeka ili čak cijelih grupa_ i naroda obje-ktivno je nasilje i uništenje, kao što jenasilje l ograničavanjeslobodnog izraza - intelektualno nasilje. Samo u tom smislu

govorim o humanom, ljudskom i nehumanom, neljudskom.Dosadašnja podjela rada i staleško-kastinsko-klasne diferen-

cijacije, a time i nacionalne suprotnosti i protivrječja, uslovlja-vali su najbizarnije odnose moralnog i humanog, toliko bizar-ne da je često humano bilo na liniji historijske konzervacije, a

nehumano na liniji progresa. Ni jedan historijski čin u svim

tim borbama pojedinih slojeva robovlasnika među sobom, ro-

bovlasnika i robova, kmetova i feudalaca, pojedinih slojeva feu-

dalacmburžoazíje i lËeudalaca, buržoazije i proletarijatajtd.. kaoi pojedinih nacija među sobom ni_ie protekao bez najgrubljihnehumanih akata, bez fizičkih i moralnih nasilja, _ponižavanjaldegradiranja ljudske ličnosti i fizičkih istrebljivanja.

Dilema pred kojom je čovjek stajao bila je: ići naprijed podcijenu bilo kakvih žrtava. I upravo to suštinsko_određenje čov-jekovo kao bića slobode onaj je unutrašnji iporiv, onaj unutra-

šnji impetus koji' Čovjeka upravo t_jera da prevlada53V@PWPTCRË-da ne mari ni za ljudske žrtve radi realizacije svoje vlastitosti.Međutim, to mnogovjekovno hrvanje čovjeka sa _samim so-

bom i prirodom odvijalo se u stalnom protivrječjii i upravo U

lragičnom sukobu između historijski moralnog I ljudskog, sub-

920

jektivno doživljenog kao nasilje, poniženje, degradacija čovje-kove ličnosti. Ne ulazim ovdje u drugo jedno pitanje, takođerod važnosti za ova sagledavanja, a to je da je kompleksna stra-

tifikacija društvenih odnosa uvijek i unutar sebe uzrokovala su-

kob koncepcija i moralnih shvaćanja: pa tako je uvijek svakasfera te mnogostruke i staleško-klasne stvarnosti imala uvijeksvoj moral, kako je to već mladi Marx ukazivao. Ekonomija ima

svoj moral isto tako kao i politika svoj itd. te je i taj sukob i

protivrječje bilo permanentna osnova ljudske tragedije, razrje-šavanje tih konflikata vršilo se samo tako što se napredovaloposredstvom i najnehumanijih akata.

Za nas se danas postavlja pitanje: da li smo u mogućnosti dana ovom stupnju razvoja ljudske civilizacije i kulture, u borbiza jedno novo čovječanstvo koje bi trebalo da dokine eksploata-ciju čovjeka, a time i vlast čovjeka nad čovjekom, da li smo u

toj fazi koja je najbolje osvijetljena humanističkom i revolucio-narnom Marxovom mišlju sposobni da diskrepanciju historijskimoralnog i ljudskog prevladamo u horist humanog?

Poznato nam je da je kapitalizam nastupao u ime jednog no-

vog historijskog morala, novih ideala i odnosa među ljudima i

da je to zaista u jednom momentu historije i bio. Alii taj put jcbio posijan najbrutalnijim, najnehumanijim aktima i nasiljimanad čovjekom, od istrebljenja čitavih etničkih grupacija do e-

normnih žrtava pojedinaca. Diskrepancija historijski moralnogi humanog bila je očita.

Danas se situacija niukoliko nije poboljšala, nego se dapačejoš povećao jaz između historijski moralnog i humanog. Suvre-mena etapa kapitalizma je okarakterizirana s nekoliko odsud-nih momenata: buđenjem naroda i traženjem socijalne ravno-

pravnosti, pretvaranjem kapitalizma u etatistički monopol, bor-bom i oslobađanjem kolonijalnih naroda sa izvanredno slože-nim uvjetima njihova daljnjeg razvoja.

U vezi s rprvim momentom vladajuće snage kapitalizma su u

krajnjoj liniji uvijek dosad bile spremne na najbrutalnije, daklei najnehumanije postupke da bi jedan nezadrživi tok historijesputale u dosadašnjim okvirima (primjer fašizma). U vezi s tre-

ćim momentom najrazličitije političke metode su već dosad u-

potrijebljene, sve do rafiniranih izazivanja međusobnih istrebl ji-vanja da bi se određeni parcijalni interesi zaštitili (Kongo, Vi-

_ietnam itd.).Nehumani akti, koji u ovakvim situacijama dolaze do izra-

žaja i suviše su očiti a da bi se o njima trebalo u ovom momen-

tu nešto više kazati ili ih dokazivati. Oni samo svjedoče o pre-

živjelosti jednog sistema koju uviđaju sve širi slojevi današnjegčovječanstva.

Mnogo je suptilniji jedan drugi vid nehumanosti koji naiz-

gled uo će ne izgleda da je takav, a radi se o raznim vrstama

manipu acije, karakteristične za suvremenu etapu razvoja čovje-čanstva, ne samo u kapitalizmu, nego kako ćemo vidjeti i u do-brom dijelu socijalističkog svijeta.BPRAXIS

0Җ�

Kod toga treba imati jedno u vidu: golem i upravo nevje-rojatan razvoj nauke i tehnike odvio se u našem vijeku prijenego što su se »mase« uspjele osloboditi dosadašnjih vladajućihsistema u kojima su one bile uvijek samo puko sredstvo a ne

historijski subjekti. Taj momenat je dao vladajućim slojevimakapitalizma kao i socijalističkoj birokraciji veoma snažna sredstva za vladanje masama, takva sredstva koja presudno utječuna produžavanje radikalne podjele društva na vladajuće i vla-dane.

Međutim, odmah želim još jednom naglasiti ono što sam, kaoi mnogi drugi, već imao prilike da ustvrdim: nije tome razlognavedeni razvitak nauke i tehnike, nego određeni društveni \x90(\xFE�stemi koji ih koriste u nehumane svrhe. Jer šta je u biti mani-puliranje ljudima preko svemoćnih sredstava masovnih komuni-kacija, koja su pretežno ili u rukama privatnog kapitala "Ilidl'-žavne birokracije -

nego akt nehumanosti. Kako _drugacijeo-

karakterizirati odnos prema čovjeku kad je u osnovi tog odnosai cilj tog odnosa usmjeravanje čovjeka, njegova _interesa i svije-sti na efemerno, spektakularno, fetiško, zaglupljujuce,laziio,neis-tinito itd., što samo iskrivljuje ljudsku svijestnodvraca covjekaod historijski mogućeg, sputava njegove kreativne mogucnosti.osakaćuje i ponižava. Ova_j neliumani_odnos_kojisamo zamag-ljuje bit i činjenicu eksploatacijecovjeka 1 njegovo iskorisäva-nje za njemu tuđe interese bio je osnovn} pokľetac borbe

Tal;Bčovjeka i njegove avangarde,_socijalistickihsnaga, za prev a_a-vanje dosadašnje diskrepancije između vladajućih i vladamli.masa i elite vlasti.

_

Socijalizam je nažalost dosadna ovom bitnom :planu svogahistorijskog angažmana doživio više .poraza nego pobjeda.Un.-jesto da omogući radnom čovjeku da što više participira _u his-

torijskom životu doživio je oštri uklon udesno, tj. u_ totalitarníidominaciju etatističke sfere, kojaje baremnuvrhovimaideníie-na sa partijsko-političkom. [lvećini nerazvijeiiih_zemalja_u 0-

jima je započeo svoju historijsku putanju socijalizam nijemo-gao nastaviti na razvijenije građanskedemokratske tradiäijeäeje svojim isključivim partijsko-državnim monopolom na _sre

-

stvima za komunikaciju, cjelokupnomvakumulacijornÄCHOl “Pjravljanjem gotovo svim sferarna društvenog zivota _Osegactlárazvio takav stepen manipulaeije da je narod samimtim 05:.puko sredstvo bez mogućnosti i_ onog otpora koji :imaš

u \xE0\x85��iiašnjim demokratskim buržoaskim sistemima (SIObO P fąmlíc:pa makar i ograničcnu, svoje organizacije sa mogucnoscu le

volta itd.)_ _

d _čNehumana situacija u koju je na taj nFlČlltíJlOVCËËąiŠ-Ëldľľľ-Iľlgf;vjek nužno mora biti i pogodnazaostvaľlvčljľlt_ m? I l

i 0.6_nehumanih akata, kao što je nasilje "ad Pwlídlnclälapäľedlianácdinim narodima (današnji slučaj Ćehoslovače) a

13117Jvimiz:totalnom manipuliranošću, nemogucnošcu da rŠSPO?ze ssvoilnvorima informacija, nema nitiprave elementez ivanja ubTIgna-rukama. Pa kao što su za vrijeme moskovskih procesa 1 l

922

nipuliranina_ taj način što su im bili pristupačni samo falsifici-ram službeni stavovi i optužbe koje su ih trebale uvjeriti da su

'najveće ličnosti revolucije obične izdajice i ubo'ice, ili 1948., na

temelju isto takvih falsifikata da je jedna revo ucionarna parti-ja i njeno rukovodstvo postalo imperijalistički agent, ili nedav-no da jedno partijsko vodstvo i najbolje progresivne snage je-dne Socijalističke zemlje pripremaju »tihu kontrarevoluciju« _-

svi ti nehumani akti samo su logične mogućnosti i u ovim slu- .

čajevima historijska realnost jedne u biti nehumane situacijedo koje je staljinska koncepcija socijalizma dovela.Budući da nehumani akti ne mogu biti posljedica jednog hu-

manog socijalističkog poretka, samo nam govori da suštinskiodnos u svim tim zemljama nije socijalistički. Sve nam to go-vori da se na osnovi eksproprijacije buržoazije i nacionalizaci-

_iom sredstava za proizvodnju stvorio jedan društveni odnos, do-sad nepoznat u historiji, u kojem je si-stem političke i ekonom-ske alijenacije dosegao najviši mogući stepen. I dok god ovakavdruštveni odnos i dalje traje, koji u biti nije socijalistički, bezobzira što počiva na primarnoj premisi socijalizma - dokida-

nju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju - na-

vedeni historijski fenomeni su ne samo mogući nego i vrlo vje-rojatni.

Upravo po tim svojim nehumanim aktima pokazuje nam se

kao jedan sistem koji nema neke bitne karakteristike socijalis-tičkog, historijski moralnog i progresivnog. .Ter ono što čovječan-stvo danas od socijalizma očekuje jest upravo prevladavanje na-

vedene diskrepancíje između historijski moralnog i humanog,jer mu u biti nije stalo do petrificiranja jedne posebne vlasti, ne-

go do dokidanja vlasti kao takve, jer mu u osnovi mora biti gla-vni zadatak da omogući čovjeku stvarni historijski život.

Ako se zapitamo za razloge mogućnosti ove svestrane mani-

pulacije u suvremenim sistemima onda oni sežu u duboku his-

torijsku prošlost. Pred društveni sistem koji pretendira na epi-tet historijski moralnog, progresivnog postavljaju se barem ova

dva problema: potrebu da socijalizam konstantno prevladava i

dokida rascjep na podanike i vladare perrnanentnim uvlačenjemradnih ljudi u upravljanje društvenim životom, jer tek kroz tak-vu historijsku praksu mogu i steći historijsku svijest, oslobađa-ti se svih dosadašnjih fetišizama i raznih drugih formi alijenaci-je, i drugo, problem je stupnja ostvarivanja toga procesa.

Narodi se za ravo tek u ovom stoljeću započinju da bude iz

jednog historijs og sna koji ih je upućivao samo na borbu okogole egistencíje. Ako su ti pokreti demosa i revolti često bili

historijski iluzorni, ljudski su bili i razumljivi i opravdani. Ta-ko je i sama njegova svijest bila oštro profilirana tom bio-soci-jalnom borbom i svim nasil'ima ko'a su nad čov'ekom vršenaod beskrajne legije ekonoms ih i političkihgospo ara. Historij-ska ískustva masa bila su daleko više negativna nego pozitivna.Zbog toga određena nepovjerljivost, suzdržanost i rezignira-nost koje su također često vodile do kapitulacije; ali isto tako

923

i bezgraničnost povjerenja u one koji su svojim djelom i živo-tom pokazivali da se zaista bore za njeno oslobađanje.

Ta neizgrađena historijska svijest, kulturna i politička, sve.do danas je bila bitan razlog mogućnosti najrazličitijih demago-gija i manipulacija 0 kojima je bilo riječ. Kritičku svijest -

tačno lučenje historijski progresivnog ili iiazadnog, historijskimoralnog ili nemoralnog većina nije imala. Samo su pojedinciili grupe revolucionara mogli da povuku jasnije granice izmeđupojedinih historijskih ponuda i akcija.

Sa većinom svih slojeva jednog naroda do danas se ulaziloisto tako u fašizam kao i u socijalizam. Sa njom se vodila bra-toubilačka borba najkrvavijih razmjera, kao i najidealnija oslojbodilačka borba. Sa većinom se jednom riječi moglo postizatinajreakcionarnije kao i na_jrevolucionarnije historijske pothva:te, biti na najvišem nivou historijski moralnog kao l historijskinemoralnog. Ona nije kod toga u većini slučajeva moglaudabu-de odlučni korektiv. S obzirom na nivo historijske svijesti ta

većina, pa čak i partijska, davala je podrsku_jednom velikomLenjinu kad se borio za održanje prve socijalvisticvltevlasti istotako kao što je davala podršku Staljinu u zlocinackom obracu-nu s najboljim kadrovima revolucije.

__ _ _A _ _

Jednom riječi većina jednog narodanijebila l u_vel_ikom\xE03\xA3�jelu svijeta još nije na onom nivovu_historijskesvijeçth_ a

!ŠUCmogla ni biti s obzirom na dosadasnje mogucnosti lržjezlrladlS-'torijskog angažmana, da bi moglabitrodlucan klorets!Je 119%historijskog postupka u

pravcu_historijski mora nog. emos

bio objektivno premalo l5ľOľlj5kl angažiran_-

HJCSOY angi)man je bio više »privatnimborba za održanjegol?_ígzçtenclľäjili kod dobrog dijela inteligencije odrzavanjekpľlv}381,1:Sšda_izvođača svijesti ili pretpostavke tehmckOg[ulíľfľlmjlľinllSvľest“jeg društva _ a da b] mogao @an 'laäw“SľsąllllljitllA tjognkoja je odlučni faktor u svakomhistoľlls 03,139Eistbríjskogsu svjesni oni koji su zainteresirani za o izarlJe

status quoa._ _

_

.

_

Zaključak iz ovih konstatacija možebiti za ľľllžlktSlëľžl$111?:takav da_socijalizamľľlpľa_bltlbçnlältllläägíäľ-;ŠŠËEľífarľ;[EJ-GenSub.joj radni čovjek postaje iz gčiííee:tvamopľevladavanje masejekt, razdoblje u kojem_ZaP

_

.I.

.l. sociializma_ a po_kao historijske kategorije. T? JC OËMOVm”è „á i veoma zna.društvljenje sredlsètait/aza lijarrgëšèrädlëläšlí:ga: {lagantoga, kao štoča'na pretpostav_ a 'oga

_ _ _ .., “ni-e m.naJrnhistorijsko iskustvopokazuje:imati ävljetoëlííigľlľmľf-aiedlnee_'

-

'

korištavanjc nacionalizacije u svr _u _e af l. ›.

jľVQJa; 15. .. .

_

-

koji je za socijalizam utatističke birokracije i takvog'sistemzli__ .i iskorištava njenetoliko qpľaäniíli3.61}.lgsąëzlžšlc,lärerfiľiääfalifiesvake državnosti i

Šílíąlëkèlvläštlíiäilomľbgućgvanjeda radni čovjek Zbilja upravljasvojim historijskim životom.

. _ . __

i brziniIz prije rečenog drugo značajno pitanje šje_o]stuPnJäodni Zarealiziranja ovoga procesa. Jel' 5“ narod' Jo l an“ p g

924

različite manipulacije te se sa nekoliko parola o ugroženosti re-

xmüucüe i hnperüahsüčkoj opasnosü rnože sprečavaü reaüza-cija slobodnijeg života u socijalizmu. Iz toga ujedno slijedi da

je za ovo razdoblje uloga pojedinaca i pojedinih grupa dalekoveća nego što to mnogi marksisti teorijski priznaju.

U toj dijalektici sraštavanja ili bolje prepletanja upravljanjaod strane najsvjesnüih pojedinaca i grupa (i parüja) i naroda

koji ulaze u historijski život sadržan je fenomen i suština čitave'edne historijski duge epohe koju je Marx nazvao prvom fazon)

omunizma. Svaka koncepcija koja smatra da radnim ljudimabez ikakve historijske pripreme i neophodnih iskustava treba

odjednom nakon revolucije, barem u dosadašnjim zaostalim ze-

mljama, predati svu vlast preko savjeta i anulirati najsvjesnije i

najborbenüe snage kao lüstorüski nepotrebne rnože biü izraz

ljudi koji imaju najdublje povjerenje u radne ljude i najpleme-nitije želje ali su historijski utopističke.

Isto tako svaka koncepcüa koja snunra da treba sadašnjestanje vlasti tih grupa etablirati kao cijelu društveno-ekonom-sku formaciju zastupa samo birokratske privilegije tih grupai priječi ono što je danas imperativ pozitivne historijske poli-tike i djela. što ima karakter historijski moralnog: omogućitiradnom čovjeku stvarni historijski život.

Nehumani akti kapitalističkog poretka proizlaze iz njegovehistorijski neprogresivne strukture i etabliranja vlasti privatnihmonopola, dakle i privatnih interesa. Nehumani akti društva ko-

je je dokinulo privatno vlasništvo i nacionaliziralo proizvodnesnage proizlaze iz neostvarivanja temeljne Marxove humanistič-ke poruke, iz neostvarivanja asocijacije slobodnih proizvođača,iz nerealiziranja imperativa da je slobodni razvitak ojedincauvjet slobodnog razvitka svih. Diskrepancija historijskimoral-

nog i humanog, koja prožima cijelu dosadašnju historiju, možebiti prevladana samo onim historijskim razvojem u kojem ćeradni čovjek uzimati historijsku sudbinu svoga razvitka u svo-

je ruke, u kojem će prestajatí biti instrument bilo kakvih ciljeva pa i najviših, u kojem će konačno shvatiti da ne postoje ni-kakvi drugi historijski ciljevi izvan čovjeka i humane zajednicekao preduvjeta svestranog razvitka njegovih beskrajnih kreativ-nih mogućnosti. Ako je kapitalizam diskrepancija historijski mo-

ralnog i humanog bila imanentna njegovu sistemu, socijalizampresta'e biti socijalizam ako ne uspije da to protivrječje prevla-da ka o u odnosu prema radnim ljudima same Socijalističke za-

jednice, tako 'i prema drugim narodima i nacijama.(1968)

925

KULTURA IZMEĐU ELITE I MASA

Gajo Petrović

Zagreb

1.

Treba li kultura da pripada eliti ili ona treba da postane svo-

jina masa? To je jednostavna formulacijaprilično komplicira-nog pitanja o kojem se vatreno raspravlja.

Dano je mnoštvo različitih odgovora, ali ovi su uglavnomvarijacije dva glavna. Po jednom kultura, ako želi da ostane

kultura, treba da ostane rezervirana za odabranu elitu. Po dru-

gom kultura, ako želi da razvije sve svoje mogućnosti, treba da

postane svojina »masa«

Može li se adekvatan odgovor naći u variranju jednog odova dva glavna? Ili možda ima neko treće rješenje?

2.

Prema radikalnom »elitističkom« shvaćanju kulture, ona jeuvijek pripadala i treba da uvijek pripada »eliti«, Samo elita mo-

že da stvara kulturu i da joj nadahpjuje život, živeći u njoj i s

njom. Mase nisu sposobne ni da stvaraju kulturu ni da je čuva-ju.

Makoliko da je »nedemokratsko«, ovo shvaćanje može se pot-krijepiti nekim argumentima.

Kultura nije samo mrtva zbirka kn'i a, slika, spomenika i

drugih »kulturnih dobara«, ni samo cjelloíupnostkulturnih do-bara zajedno s kulturnim institucijama i organizacijama za una-

pređivanje njihove »proizvodnje«, sakupljanja, čuvanja i »potro-šnje«. Ona je prije i iznad svega stvaralačka djelatnost dovođe-nja u život djela kulture i življenja s njima, djelatnost obogaći-vanja ljudskog života i proširivanja granica humanosti. A ako jc1o tako, onda samo stvaralačka manjina stanovništva, kulturna-elitac može proizvoditi i na adekvatan način prisvajati kulturu.Doduše, stupanj kreativnosti koji je potreban za adekvatno pri-

927

svajanje _nekogdjela kulture manji je od stupnja koji je potre-ban _za njegovu proizvodnju, a klasa l_judi koji su u stanju da ra-

zumiju i dožive umjetnička djela (ili kulturna djela uopće) širaje od klase stvaralaca kulture. Međutim, obje su manjinske gru-pe, elite. Djela kulture ne mogu ni razumjeti (da ne govorimoo njihovoj »proizvodnji«) oni kojima nedostaju neke pretpo-stavke u stečcnom nivou kulture i u sposobnosti za kreativanstav .prema kulturi. A mase su po definiciji bez tih sposobnosti.One su bezlična, bezoblična, pasivna većina, karakterizirana ma-

lim znanjem i nedostatkom kreativnosti.

Sigurno ima neke istine u tom argurnentu. Kreativnost jepretpostavka i za »proizvodnju« i za »potrošnju« kulture, a bilobi teško tvrditi da su svi ljudi jednako sposobni za stvaralaš-tvo. Međutim, imamo li pravo da pretpostavimo potpuno odsu-stvo kreativnosti kod većine ljudi? I zahtijeva li razumijevanjei doživljavanje cl_jela kulture uvijek isti visoki stupanj kretiv-nosti? Ne bismo li trebali uzeti u obzir razliku u stupnjevima ilinivoima kulture i prestati da identificiramo cijelu kulturu s nje-nim najvišim nivoom, ili možda čak s malim brojem vrhunskih

djela kulture? Ako naziv. »kulturna djelatnost« rezerviramo za

najsloženije i najteže oblike te djelatnosti, može se učiniti da jekultura nepristupačna masama. Ali ako dopustimo, (a to je oći-ta empiríjska Činjenica) da postoje razni nivoi kulture, i s obzi-rom na vrijednost, i s obzirom na »razumljivost«, onda se činibesmisleno tvrditi da široke »mase« naroda nemaju sposobno-sti za razumijevanje i prisvajanje ni dijela prave kulture.

3.

»Umjereniji« predstavnici »elitističkog« shvaćanja kulture

složit će sc da postoje razni nivoi kulture, ali će odbaciti shvaća-nje da postoji kontinuirani niz razlika unutar_ kulture, niz kojibi išao od najnižeg do najvišeg nivoa, bez kvalitativnog prekida.Oni će tvrditi da postoje ( i treba da postoje) dva bitno razlicitatipa kulture: »visoka« kultura za obrazovanu manjinu, »elitu« l

niska, »narodna« (»pučkaq kultura za neobrazovanu većinu na-roda, »mase«, Ova dva tipa kulture različiti su uprincipu i nijemoguća nikakva smisaona fuzija ili kombinacija _obil_i.Viso-ku kulturu stvorila je elita za elitu (za svoj vlastiti visoki ukus),a »narodsku« kulturu -stvorio je narod (puk, mase) za svoj niskiukus. Doduše, elita može također razumjeti nisku kulturuviuzi-

vati u njoj, ali taj tip kulture može zadovoljiti samo najnize kul-

turne potrebe elite. Najviše kulturne potrebe elite moze zadovo-

ljiti samo visoka kultura. S druge strane, kulturne potrebe na-

roda, puka, masa, potpuno su zadovoljene niskom, »narodnom«kulturom. Mase su nesposobne da sudjeluju u VISOkOJHlCUjËUTË.pa su nužno osuđene na onu nisku. Pokušaj da se provalicja

izme-

đu visoke i niske kulture premosti bilo tako da se naro na kul-

tura nametne elitama ili da se visoka_kultjira nametne masa-

ma, bilo da se obje zamijene trećim, zajednickim tipom kulture,

928

može imati» samo katastrofalno posljedice (na primjer razaranjcobaju spomenutih tipova prave kulture i njihovo zamjenjivanjepseudokulturom). Umjesto da pravimo takvu zbrku treba da

podstičemo razvoj dvaju različitih tipova kulture, jedan za elitua drugi za masu.

Ova »umjerena« elitistička koncepcija prihvatljivija je od »ra-dikalne«. Ako se ne shvati kao program za budućnost, nego kao

opis prošlosti, mogla bi biti prihvatljiva čak i za najradikalnijezastupnike demokratskog pristupa kulturi. Činjenica je da jekultura antičko i srednjovjekovnog društva, a u velikoj mjeri i

ona kanpitalističíogdruštva bila podi_ieljena na »visoku« i »na-

rodnu«. Ali je pitanje, u kojoj je to mjeri još tako i da li se odr-

žavanje dvaju bitno različitih tipova kulture, koji su strogo odi-

jeljeni i namijenjeni dvama bitno različitim dijelovima stanovni-

štva, može prihvatiti kao program ko_ji odgovara biti i unutraš-

njim mogućnostima kulture.

Najočitija primjedba teoriji o nužnosti dvaju različitih tipo-va kulture, visoke kulture za elitu i niske kulture za mase, bila

bi da ona pretpostavlja trajnu podjelu ljudi na dvije bitno razli-čite grupe: kultiviranu, aktivnu, kreativnu manjinu (elitu) i ne-

kreativnu, pasivnu nekultiviranu većinu (mase). To je, međutim.podjela koju treba staviti u pitanje. Doduše u toku historije ve-

ćina ljudi doista je imala karakteristike koje se obično pripisu-ju masama (nekreativnost, pasivnost, bezobličnost), a samo jemanjina igrala aktivnu, kreativnu, formativnu ulogu. Međutim,ima li podjela ljudi na one kultivirane i kreativne i one nekulti-virane i nekreativne svoj korijen u nepromjenljivoj ljudskojprirodi ili u ltistorijskoj situaciji koja bi se mogla promijeniti,na .primjer u podjeli ljudi na one koji imaju ekonomsku i po-litičku moć i na one koji je nemaju, u podjeli na one koji vlada-

ju i one kojima se vlada, eksploatatore i cksploatirane? Nisu lise kulturne elite regrutirale iz redova onih koji su imali prilikuda razviju svoje fizičke i intelektualne sposobnosti? Nisu li mase.

bile sastavljene od onih koji su bili lišeni mogućnosti da steknu

potrebne kulturne preduvjete? I ne možemo li zamisliti (i ostva-

riti) drugačiji tip društva, besklasno društvo u kojem će ljudiimati

jednakešanse za razvoj svih svojih potencijalnosti?Da eko od toga da bismo mogli samo postavljati pitanja, iz-

gleda da smo već svjedoci početka procesa prevladavan ja razlike

između »visoke« i »narodne« kulture, procesa u kojem tvorevine

visoke kulture postaju dobro širokih »masa« stanovništva i u

kojem narodna umjetnost postaje oblik izražavanja visokih kul-turnih ambicija. Nismo li svjedoci rađanja novog tipa zajednič-ke, jedinstvene kulture koja razjeda distinkcije između visoke inarodne kulture, uključujući najvrednija dostignuća obih i na-

stojeći da :postane jedinstvena kultura našeg vremena?

4

Predstavnici elitističkog shvaćanja kulture misle da _ie bašrazvoj unificirane »masovne kulture« ozbiljno upozorenje pro-

929

liv .Linifikacijckulture. 'ľakozvana »masovna kultura« (kon suneki nazvali l »popularnom kulturom«, »industrijskom ulturom«, »kičom« l sl.) nije samo ispod nivoa kako visoke tako i na-rodne kulture, nego je iz osnova različita od obih. Visoka i naro-dna kultura, usprkos njihovoj razlici u nivou. dva su tipa pravekulture, dok je masovna kultura negacija prave kulture, pseu-dokultura.

. Međutim, nisu samo predstavnici »elitističkog« shvaćanja bi-ll kritički prema masovnoj kulturi. Ona je došla i pod udar libe-ralnih demokrata i socijalista. U svom kritičkom stavu premamasovnoj kulturi neki su autori otišli tako daleko da su njenonegativno vrednovanje uključili u samo objašnjenje i definicijutog pojma. Na primjer. na slijedeći način: »U smislu u kojemse upotrebljava u skorašnjim diskusijama, »masovna kultura«odnosi se na proizvodnju sintetičkih, lako pristupačnih zabavaza masovne publike, kao i na same proizvode. U masovnoj kultu-ri iskorištava se umjetnički materijal, premda se umjetničkadjela, izuzev vrlo rijetko i to slučajno, ne stvarajuxr' Drugi su

bili skloni da izbjegnu davanje eksplicitnih definicija ili objašnje-nja pojma, ali su bili vrlo eksplicitni i jasni u svojoj kritici i o-

sudi fenomena. Tako za Löwenthala: »Proizvod masovne kultu-re nema nijednu od karakteristika prave umjetnosti, nego se po-

kazuje da masovna kultura ima u svim svojim medijima svojevlastite prave karakteristike: standardizacija. stereotipnost, kon-zervatizam, lažnost, manipulirana potrošna dobram” Prema Dwi-

ghtu Macdonaldu: »Budući da masovna kultura nije umjetničkaforma, nego fabricirana roba, ona stalno teži prema niže, prema

_ieft-inoći - pa dakle i standardizaciji - proizvodnje@ A premaBernardu Rosenbergu: »U svom najgorem obliku, masovnakul-tura prijeti ne samo da kretenizira naš ukus, nego da brutaliziranaše osjećaje krčeći put totalitarizmum'

Međutim, nisu svi teoretičari masovne kulture njeni _ogoi-čeni kritičari i »neprijatelji«. Ona ima i svoje »prijatelje« 1.5.1111-patizirajuće ili »neutralne« analitičare. Oni su skloni da definira-ju masovnu kulturu više »neutralno«, bilo 'pomoću načinanakoji se proizvodi (prema normama industrijske proizvodnje).bilo pomoću načina na koji se širi (putem mass media),bilo po-

moću publike kojoj je narnijenjena (mase, masovni ukus, maso-

vno tržište).“ A neki od njih prešli su i u protunapad: »zašto stal-ni otrovni napadi na humorističke stripove i uopće na cijelu po-

1) Irwing Howe, »Notes on Mass Culture« in Mass Culture. The popularArts ln America. Edited by B. Rosengerg and D.M. White. The Free Press

of Glencoe. Copyright 1957. Eighth Printing 1963. p. 503._

2) Leo Löwenthal, »Historical Perspective of Mass Culture«. in Mass

Culture. p. 55._

3) Dwight Macdonald, »A Theory of Mass Culture«, op. cit. P- 72-

4) Bernard Rosenborg. »Mass Culture in America«, Mass Culture. p. 9.

5) Ova tri kriterija lcombiniraju se u knjizi E. Morina Uesprlt dutemPS-Essui sur la. culture de masse. 1962. (Duh vremena. Kultura 196). Vidi Pr-

vi dio. Prva glava. »Treći problem«.

930

pulamu kulturu, čiji su oni posebno flagrantni primjeri?«.“ »Po-_grešno je misliti da je popularna kultura rezultat zavjere profi-

tera ;protiv nas ostalih«.'

Tako, umjesto da prebrzo prihvatimo ili odbacimo masovnu

kulturu, možda je uputno da odvagnemo što se može reći u njenprilog i protiv nje.

5.

Prema nekim zastupnicima »masovne kulture«, ona je viši tipkulture u odnosu na prethodnu »visoku« i »narodnu« kulturu. S

jedne strane, ona je demokratskija, jer obuhvaća sve šire dije-love stanovništva, a s druge strane ona je kultura boljeg kvalite-ta, jer obuhvaća sve bogatije i finije oblike kulturnog izraza;

Prvu je tvrdnju, izgleda, lako potkrijepiti. Preko mass mediakultura postaje pristupačnija svim slojevima stanovništva, a to

vodi stalnom rastu kulturnog nivoa većine i tim samim do sma-

njivanja (a možda čak i ukidanja) distinkcije između elite i ma-

sa. Ujedinjena kulturna publika, koja se na taj način stvara, ne

isključuje razlike u kulturnim interesima i nivoima, ali ona »u-

kida« dva iz osnova različita tipa kulture i čovjeka. A stvaranjetakvog jedinstvenog tipa kulture nije samo događaj unutar kul-ture. On ima široke društvene konsekvencije, zato što podizanjekulturnog nivoa cijelog stanovništva omogućuje da ovo postanepravi »subjekt historije«, da stvori »pravedno« i demokratskedruštvo i razvije svoje individualne kreativne "potencijale.

Druga tvrdnja čini se ne manje uvjerljiva. Širenjem kulture

preko mass media, ne samo što se podiže kulturni nivo stanov-

ništva, nego i kulturni nivo same kulture. Činjenica da se »yi-sokaa kultura »proizvodi« i »troši« unutar uskog kruga kulturneelite krije u sebi velike opasnosti. Kulturna elita zatvorena unu-

tar sebe, čak ako je i najobrazovanija i najkultiviranija može se

lakše »prevariti« i zavesti na pogrešne sudove, nego lširokemase. Zatvorene elite često su plijen svojih vlastitih predrasuda,idiosinkrazija i čak perverzija. Prema tome, kad se proizvodivisoke kulture učine pristupačnim svima putem mass media, to

pruža mogućnost da se poprave zablude u koje je upala elita ida se razlikuje .prava visoka kultura od onog što je samo visokikič. moda, nblefa, »švindl«, »holištapleraim Na taj način, pravavisoka kultura, oslobođena od pseudokulture, može cvjetati bo~lje, kada je apsorbirana u masovnu kulturu. S druge strane.»narodna« kultura također dobiva ako se integrira u masovnukulturu. Tamo gdje elitna i narodna kultura posto'e samo na-

poredo, predstavnici elitne kulture gledaju na naro nu kulturus prezirom ili sa snishodljivošću - bez stvarnog interesa za nju.A neobrazovane mase, jedini pravi potrošači narodne kulture,

g) Leslie A. riedier, :The Middle Against Both Enđzc, Mau c.. p. 53a.I) OD- cit. p. 546.

931

nisu u stanju da _razlikuju ono što je samo OVľŠna razongdgu_narodnoj kulturi od onog što je u njoj istins a kultura Uklju-čivanje narodne kulture u masovnu kulturu dovodi je pod kri-tičko oko svih uključujući i one s najvišim obrazovanjem i s

Iiajflnijirľiokusom'.To pomaže da se narodna kultura »očisti«0d onog _sto _]6.d0l-S-ľa_»niska«kultura u njoj i da se sačuva irazvije _njen najbolji dio. - Stoviše, mass media nemaju samo

ulogu _filtra za kvalitet koji pomaže da se odabere ono što jenajbolje u tradicionalnim oblicima kulture, nego su mediji po-

mogli da se otkriju dosad nepoznate, nove forme kulture i pro-sire mogućnosti za kulturno stvaralaštvo. »Mass media« nisusamo novi mediji, nego i novi oblici i sadržaji kulture. Kaokreativna sinteza tradicionalnih i novih oblika kulture, masovna

kultura je veliko obogaćenje čovjeka i veliko dostignuće našegvremena.

Makoliko da su uvjerljivi, oni argumenti pristalica masovne

kulture imaju svoje slabe tačke i teškoće.

Prije svega, kultura koja se širi preko mass media pretežnoje kultura koja se proizvodiradi toga da bi se tako širila te

smjera ili da zadovolji masovni ukus (tamo gdje je primamicilj proizvodnje zarada) ili da ga transformira na poželjan način(tamo gdje je osnovni cilj manipuliranje masama s političkimili nekim drugim ciljevima). Međutim, kako »kultura« proizvodena u svrhe političke manipulacije, tako i »kultura« proizvedenau svrhu zadovoljenja postojećeg masovnog ukusa daleko je od

toga_- da bi mogla pružiti stvaran doprinos bilo kulturi bilo cle-

mokraciji.”Pored djela koja su proizvedena radi zadovoljenja ili mani-

puliranja masovnog ukusa, masovna kultura uključuje @\xD4f�ma-

sovno širenje djela k0_ja su proizvedena nezavisnobd njihoveupotrebe i koja pripadaju pravoj »visokoj« kulturi. Međutim.

mijenja li to karakter cijele masovne kulture? Kako je poznato,da bi se mogla distribuirati preko mass media, djela prave kul-ture često moraju pretrpjeti niz promjena, kao što su »skraci-

8) Ernest Van den Haag (u svom prilogu »Za sreću i očajanje mjere ne-mamo«, »Of Happlnes and ot Despair We Have No Measureaw)s pravom JC

tvrdio da »masovna proizvodnja -- bila ona kapitallstlčka ili Socijalističke- zahtijeva uniflciranl ukus (Mass Culture. P- 511). Međutim. On JE T-ĐRO'

der inslstlrtzo da masovni ukusi nisu homogenizlranl na _nnajnižem_züled'rilčkom nazlvniku«. »Proizvođači nisu zainteresirani da snize ukus ili da seudvaraju niskom a ne visokom ukusu. Oni nastoje_ da zadovolje rnodalmprosjek ukusa, a ovaj oni pomoću reklame pokušavaju da učine što_je mo-

guće kongruentnljim srednjem prosjeku. Nijedan od ova dva Pljosleka_nemože biti identičan s »najnlžim zajedničkim nazivnikom- (OP-_Cll-P- ?Hl-S ovim se možemo u osnovi složiti. Međutim. nije li prosječnrukus isto-

vremeno »najniži zajednički nazivniku ukusa? Ako se ukus shvati RaovSPO'sobnost da se zapaža. cijeni i prosuduje ono što je lijepo, Dľllfladnonilihar-inonlčno, ili što se odlikuje u umjetnosti, muzici, dekoraciji, odijevanju.

etc il] »specifična preferencija; prlstranost; predilekcija« (Websterl. Ondü

.je prosječni ukus negacija ukusa, odsustvo ukusa, a to je u izvjesnom smi-

slu čak i gore oci »lošeg ukusa«.

932

vanje«, »adaptacija«, »rezimiranje«, »kompiliranje«, putem ko-

jih ona gube bar dio, ako ne i cijelu sv0'u kulturnu vrijednost.Cak i u onim slučajevima kada se repro uciraju »neprornijenje-na i neskraćena« kao, na primjer, kada se knjige neosporne vri-

jednosti objavljuju u džepnim izdanjima - činjenica da se širena taj način, zajedno s djelima bez svake kulturne vrijednosti,potiče na neadekvatan stav prema njima i na njihovo površnoocjenjivanje. Ako se jedna drama Eshilova, roman Dostojevskogi filozofsko djelo Hegelovo distribuiraju (i od strane »masa«

»konzumiraju«) na isti način kao neki kriminalni roman ili strip,to može biti gore za kulturu (i za čovjeka) nego da ta djelauopće nisu bila »konzumiranam Stoviše, kako je već primije-ćeno, velika klasična djela kulture, mogu spriječiti ili otežati

(liFuziju vrijednih djela sadašnje kulture."

6.

»Realističniji« branitelji masovne kulture složit će se da ona

ima mnoge »negativne« ili »neugodne strane« (kao što su deper-sonalizacija, alijenacija, dehumanizacija) ali će insistirati, da jepostanak i razvoj masovne kulture nužnost koja je duboko uko-

rijenjena u historijskom razvitku, nužnost kojoj se mogu »su-

protstavljati« samo najbeznadniji konzervativci i romantičari

čija su nastojanja unaprijed osuđena na neuspjeh.Raspravljajući o lcorijenima masovne kulture Bernard Rosen-

berg odbacio je tri »očito pogrešne pretpostavke« »Kapizalizamje kriv za masovnu kulturu... 2. Amerika je kriva za masovnu

kulturu. . . 3. Denzokraciia je kriva za masovnu kulturu. . .«"' Ontvrdi da je »moderna tehnika nužan i dovoljan uzrok masovne

kulture. Niti nacionalni karakter, niti ekonomski poredak niti

politički sistem nema konačnu riječ u tom pitanju. Jedino štoje tu doista značajno jest najnovija industrijska revolucijaxc"

Tezu da je masovna kultura nužna posljedica (isključivo i je-dino) »moderne tehnike« ili »industrijske revolucije« zastupaoje niz autora. A odavde je izvedena kritika kritičara masovne

kulture: oni koji su protiv masovne kulture u stvari su protivmoderne tehnike, za povratak u predtehničlco »zlatno doba« ili

»prirodno stanje« . . .

Lako se složiti s tim da ni Amerika ni bilo koja dru a zemljaili nacija nije odgovorna za masovnu kulturu. Nema taËvog»na-cionalnog karaktera« koji bi nužno zahtijevao masovnu kulturu.Također je lako »koncedirati« da demokracija nije kriva za ma-

sovnunkulturu.Moglo bi se čak argumentirati da je demokracijanespojiva s masovnom kulturom. Demokracija kao vladavina na-

_ 9). ”TendCnQiíB:le Obíüvlílvanía u »paperbacku-u širenje onog najbo-lleg IZ prošlosti i najprosječnljeg iz sadašnjlce«. (Ceelll Hemley. »The Pro-blem od Paperbaeksc, Mass Culture. p. 141).

10) Mass Culture, p. 11.

11) Op. cit., p. ll.

933

roda moguća je samo onda kada se većina naroda sastoji od ne-zavisnih i slobodnih pojedinaca, dok masovna kultura zahtijevamasovne kulture (a ona to sigurno jest), to znači da kapitalizamtrošače dobara koja im se isporučuju preko mass media. Tako-đer nema sumnje da je moderna tehnika pretpostavka masovnekulture i da ona određuje mnoge od njenih karakteristika.Međutim. možemo li bez ograda prihvatiti da kapitalizam nije»kriv za masovnu kulturu«? Glavni argument B. Rosenberga za

ovo prilično je jednostavan: Masovna kultura »cvjeta svagdjegdje se javlja tehnički aparat, bilo sporo, bilo iznenadno, a ni-gd`je više nego u Sovjetskoj Rusiji koja, ma šta inače bila, nemože biti smatrana kapitalističkomm” Možemo li prihvatiti ovajargument kao dovoljan za predloženu tezu?

Prije svega, teza da je moderna tehnika a ne kapitalizam od-govorna za masovnu kulturu nepravedno lišava kapitalizam jedneod njegovih velikih historijskih zasluga. Moderna tehnika ne bimogla nastati u robovlasničkom ili feudalnom društvu: Ona_je»dijete« kapitalizma. Opreznije rečeno, nastanak i razvoj kapita;lizma i nastanak i razvoj moderne tehnike bili su tijesno povezanii međusobno su se uvjetovali. Bez kapitalizmane bISVITIOimalimodernu tehniku. Stoga, ako je moderna tehnika nuzan uvjetmasovne kulture (a ona to sigurno jest), to znači da kapitalizamu najmanju ruku »indirektno« ;est »odgovoran za masovnu kul-turu«.

Međutim, teza da kapitalizam nije direktno odgovoran za ma-

sovnu kulturu također se može kritizirati. Argument dama-sovna kultura cvjeta u Sovjetskom SavezukOII »ľľ_laSta Inačebio, ne može biti smatran kapitalistickim«pokazuje da äutorupotrebljava pojam kapitalizma u prilično_uskom svakodnev-nom smislu, ne u smislu Marxa, u kojem iekapitalizam räš-tveni :poredak u kojem svaki rad poprima oblik

najamDOEkľ?av

a svi (ili gotovo svi) proizvodi rada oblik rvobe,smisao u' (löcjtšmje kapitalizam u najmanju ruku »veoma vazan dio« släkeya!kuonim zemljama koje su jako »antikapitalističkeíuMe utimš,a oostavimo po strani pitanje u kojoj je mjeľl kaPlľalllaľľľdlowuYëí_jek realnost u različitim zemljama, izgledaneosporno a

_Clľälunica što svi proizvodi racla (_ul(_ul(_ul (_uldjela lflllľüľelPopľlmoiąoblik robe koja se proizvodi za tržište i prodaje na “Jemur m “

imati neko značenje za masovnu kulturu.-Pored teze da kapitalizam nije kriv za ITIIISOVIIËPkultiárlíwpoľžitavljena je i mnogo šira teza dauni »ekonoms i poľäoíšstaje»politički sistem nema _konačnuIjfječ U tom pitanju. _

značajna jedino najnovija industrijskartËVOIUCIJEW-l__

Ela _e_Kad bi moderna tehnika ili_industľllskäľe`á°ucáälem:)uža_dini uzrok masovne kulture. bilo b! Pľlľo “Ohnąkga sve raz_sovnu kulturu svagdje gdje imamo modernu te 1

ľáma moglelike u' tipovima masovne kulture u različitim zemJ

12) Op. eit. p. 11.

934

bi se objasniti pomoću tehničkih razlika među tim zemljima.Međutim, oni koji su vršili komparativne studije masovne kul-ture otkrili su razlike koje bi se teško mogle svesti na razlikeu tehnici. Tako je primijećeno da u nekim zemljama masovna

"ultura poprima više oblik propagande i pedagogije a u drugi\na oblik zabave. Drugim riječima. u nekim slučajevima ona ideza političkim. a u nekim za komercijalnim ciljevima.” To je mož-da nešto pojednostavljen prikaz situacije, a s druge strane, dis-

linkcija između propagande i zabave nije sasvim apsolutna. S

pravom je istaknuto, da se zabava može promatrati kao svojevr-sna propaganda za status quo." Ipak, makoliko da je relativna,razlika između zabave i propagande nije potpuno proizvoljna i u

opisu ima istine. . . A ta razlika između dva tipa masovne kul-ture teško da ima korijene u tehničkim razlikama među zem-

ljama 0 kojima je riječ. One se mnogo lakše i uvjerljivije mogu

objasniti razlikom u njihovim ekonomskim i društveno-pol.itiČ-kim sistemima. Tako bi bilo teško prihvatiti da je moderna teh-nika jedini uzrok masovne kulture.

7.

Niz analitičara »masovne kulture« jasno je vidio da je to'

pseudokultura koja spriječava stvaranje i prisvajanje prave kul-

ture. Ali oni su također došli do uvjerenja da obnavljanje stareelitne kulture nije jedina alternativa masovnoj kulturi. Kao pri-

hvatljiviju alternativu masovnoj kulturi kako s »kulturnog« tako

i s »društvenog« stanovništva, oni su proklamirali »demokrati-zaciju kulture«.

Prema tome vstanovištu nije potrebno stvaranje bezlične, ho-

mogenizirane kulture za masovni ukus, nego širenje onog što je

najbolje u pravoj kulturi (bila ona »visoka« ili »popularna«) m'e-

đu široke slojeve ljudi. Daleko od toga da bi bili sami po sebi

»dobri« ili »loši«, 14m5 ;media su neutralni instrumenti, čiji efek-

ti zavise od njihove upotrebe. Tako umjesto što se upotreblja-vaju za širenje pseudokulture za masovni ukus, oni bi se mo-

13) nIpak. činjenica je da je SSSR čak i više nego USA zemlja Masov-

ne Kulture. To se teže primjećuje, jer je njihova masovna kultura po for-

mi direktno suprotna našoj, jer je to masovna kultura propagande i peda-goglje a ne zabave. Pa ipak, ona ima bitnu odliku Masovne Kulture, na-_suprot Visokoj i Narodnoj: proizvode je za masovnu potrošnju tehničarikoje upošljava vladajuća klasa i nije izraz ni individualnog umjetnika m

samih običnih ljudi. Kao i naša vlastita. ona više iskorištava nego što za-

dovoljava kulturne potrebe masa. premda iz političkih. a ne iz trgovačkihrazloga«. (D. Macdonald u Mau Culture. p. 60).

14) »Zabava« je u velikoj mjeri oblik propaganda za stvari kakve jesu.nemilosrdno vršeći pritisak na nas da budemo dobri komfor-mlati i požudniyiotrošačic. (Denys Thompson, »Introduction«, Diucrlmlnetion and Popular

fírälgareągíditedby Dennys Thompson, A. Pelican Original, Penguln Books. p. .

935

gli upotrijebiti za širenje onog što je najbolje u svoj dosadaš-njoj i sadašnjoj kulturi.Doduše, neka vrhunska djela prave kulture mogu biti teška

'za većinu ljudi i njihovo nametanje ljudima protiv njihove vo-

lje može biti »nedemokratskom Ali ne bi trebalo precjenjivati:u opasnost. Ukus ljudi često je iznad onoga što se nudi da bi gazadovoljilo. S druge strane, on se može razviti i poboljšati si-stematskom propagandom prave kulture, djelatnošću koja se.

iie može izjednačiti s prisiljavanjem ili nametanjem._ _

Ideja demokratizacije kulture kako je ovdje ukratko skicira-na ima svoju vrijednost i privlačnost. Svatko tko je protiv dru-štvene nejednakosti, eksploatacije i ugnjetavanja, a zafaVflnlejednakih prava i mogućnosti za život svim ljudima,_slozitce Se

da í djela kulture treba učiniti jednako pristupacnima. Među-lim, u vezi s tim programom _javljaju se najmanl@ dYąPlľanla-_

Prvo je može li se demokratizacija kulture postici bez obzi-ra na društveni poredak i nezavisno od svake dublje Ëlrustvenepromjene. Da li je masovna kultura rezultat 'nedostat aľzfnangakod onih ko_ji kontroliraju mass ntcdia ili onih_koji im 1

erälju»kulturna« djela? Ili razvoj _masovne kulture _ima neke dLll_Jekorijene u društvenoj kulturi suvremenih dľuStaVa l U ľea mm

interesima onih koji kontroliraju medije?' _ _ _

Međutim, čak i kad bismo pretpostavilrda je demokratizaci-ja kulture ostvarljiva, javlja Sepllaľlje da ll .le _tOdOVËJa" EP?:gram« za razvoj i unapređivanje kulture. Zahtjev za

erdnora i

zacijom kulture je zahtjev za »prisvajanjem« kulľuľ@ _O_ Stľíönecijelog naroda, zahtjev za njenu _demokratsku»potrosnju« 11

pretpostavlja kulturu kao danu činjenicu. Ali _kulturanije sąlíľgppostojeća činjenica, ona se ne moze održavati na zivotu pazbjl-vim čuvanjem onog što je već stvoreno. Ako se stalno neso0-

\xF0�\xFC� \xF0�\xFC�

\xF0�\xFC� \xC0���romašaj masovne u ture nije sa_ _

*

ljudipretežno pseudokulturu, »kancerozničir«_suvremenekul-ture, niti u tome što drži daleko od njih ono stoje najvrednije u

modernoj kulturi. Možda je još veci defektmasovnekultliéirí:u

tome što sprečava, ili bar otežava stvaranje novih dlelabu tE"

re, što ubija kreativne mogućnosti u čovjeku. A__bitnaslaalitëlľc-ka u programu »demokratizacije kulture“SHSľOJL5@ U naš 35 u

na demokratskoj »potrošnji« postojeće kulture. a ne na stvara-

nju nove, više kulture.

8.

Neki kritičari masovne kulture vidjeli su da program njenogzamjenjivanja »demokratskom kulturom« može lako Pwmaíllí:Ako nismo u slanju da masovnu kulturu prevladamonovim,_ ru

ativnim tipom kulture, »demokratska kultura«moli_Ožtäill.äa'mo drugo ime za staru masovnu kulturu. Tako su ne i tx

I'd]im:bi se masovna kultura mogla i trebala prevladati »avaľlglíľľmüč_kuliuroną, »Avangardizam u kulturi kao izraz neponov jIVC,

936

ne kreativnosti jedina je alternativa masovnoj kulturi. Avan-

gardna kultura nije suprotna narodnoj kulturi. Ona onemogu-ćuje identificiranje naroda s bezličnom masom i traži transformi-

ranje bezlične mase u društvo svestrano razvijene ličnosticą.“S ovim se više ili man'e možemo složiti. Ako se pod avan-

gardom misle oni dijelovi ulture koji su ispred svog vremena,

koji krče nove putove boreći se protiv akademizma, otkrivajucinove forme i sadržaje kulture, proširujući potencijalnosti, tadane može biti kulture ni kulturnog života bez avangarde. Avangar-dna kultura u tom smislu, lomeći s onim tradicionalnim akadem-skim i prihvaćenim može neko vrijeme ostati prihvaćena od ma-

njine, neshvatljiva za većinu. Ali to nije dovoljan razlog da jepromatramo kao nelitističku«. Prava avangardna kultura sadržiunutrašnje mogućnosti za prisvajanje od sve većeg dijela na-

roda.

Doduše, izraz »avangarda« također se upotrebljavao u neko-liko drugih smislova. Tako su ga neki upotrebljavali kao ime za

svako »eksperimentiranje« u kulturi, neki kao ime za ono što je»pomodno« ili ekscentrično, a neki opet kao »emigraciju iz bur-

žoaskog društva u boemi ju« (Greeneberg). Shvaćena u nekom o-

vakvom ili sličnom smislu avangarda se Čini nemoćna da svla-da moćnu masovnu kulturu.

Međutim, čak i ako se pod avangardnom kulturom misli naj-vitalniji i najprogresivniji dio suvremene kulture koji se bori za

nove putove u njoj veliko je pitanje može li tako mala grupa

zastupnika više kulture biti uspješna protiv masovne kulture ko-

ja se nuđa preko mass media i predstavlja neodvojiv dio posto-jećeg samootuđenog društva. Avangardni pokret u kulturi imaneke izglede samo ako se udruži s avangardnim društvenim sna-

gama, koje teže revolucionarnoj, kvalitativnoj promjeni posto-jećeg društva.

9.

Neki teoretičari koji su vidjeli da se ni obogaćenje kultureavangardnim kulturnim stvaranjem ni demokratizacija kultureČinjenjem njenih proizvoda pristupačnim većini ljudi, ne možepostići uz sadašnju strukturu većine suvremenih društava i da i

»procvat« i »demokratizacija« kulture pretpostavlja duboku dru-štvenu promjenu, ukidanje samootuđenog, klasnog .društva i

stvaranje potpuno novog tipa društva u kojem bi čovjek mogaoda u punoj mjeri realizira svoje mogućnosti.Međutim, neki od onih koji su vidjeli da je demokratizacija

kulture nemoguća unutar samootuđenog društva mislili su da

je ukidanje privatnog vlasništva nužan i dovoljan preduslov za

demokratizaciju kulture, i vjerovali su da je »državni socijali-

_15)Mlladln Zivotlć, :Socialism and Mass Culture«, Praxls, InternationalEdition, No z-a/iaas. p. 324-325.

9 PRÄXIS\xA0C\xA5�

zam« adekvatna forma za to. Oni su predvidjeli da i »demokrat-ski kapitalizam« i »državni socijalizam« zadržava podjelu ljudina clitu i mase, upravljače i upravljane, eksploatatore i eks-ploatirane. Ukidanje razlike između elite i masa i, prema tome,između elitne i masovne kulture moguće je samo u istinski hu-manističkom socijalizmu koji je slobodna asocijacija samoup-ravnih proizvođača.Naglašavajući nužnost stvaranja »objektivnih« mogućnosti za

slobodno stvaralaštvo i za širenje istinske kulture, neki su tvrdilida preveliko insistiranje na razvoju kulture može odvratiti paž-nju od onog što je važnije, naime od stvaranja ekonomskih i

političkih osnova socijalizma. Da bismo izbjegli tu pogrešku, tre-

balo bi da najprije koncentriramo sve naše snage na izgradnjusocijalizma, a kasnije ćemo moći da obratimo više .pažnje kul-

turi.

Možda ima istine Čak i u ovom mišljenju. Međutim, kako ne-

ma kulture bez čovjeka ni čovjeka bez kulture, ne može biti ni

istinski ljudskog društva bez istinski kulturnog čovjeka. Uko-liko ne razvija sociialističku kulturu, socijalizam nije socijali-zam. Stoga, oni koji misle da bismo mogli rna.lo odgoditi raz-

voj kulture u socijalizmu, izgleda malo zaboravljaju da odgo-diti kulturu znači odgoditi socijalizam.

938

| DISKUSIJA |

ETATISTIČKI PATERNALIZAM ILI SAMOUPRAVLJANJE

Antun Žvan

Zagreb

Sudeći po raspravama što se u nas u novije vrijeme vode u

Eederativnom uređenju Jugoslavije, međurepubličkim odnosimai republičkoj državnosti pitanje o državi postalo je iznova kuš-njom za mnoge marksiste. Situacija donekle podsjeća na vrijeme u kojem se Lenjin osjetio ponukanim napisati Državu i re-

voluciju, tu glasovitu antologiju marksističkih teorijskih pogle-da na državu i polemiku sa svim »zaboravnim« marksistima togvremena. Kao što su se u to vrijeme mnogi marksisti »snpotaknuli« na pitanju o državi »zaboravivši« revolucionarni sadržaj i

cjelovitost Marxove teorije, kao što su tada mnogi artificijelnorazdvajali tu teoriju na »ono što je prihvatljivo« (Lenjin) i ono

što valja bar prešutjeti, ako se već ne može izravno odbaciti, ta-

ko i danas u našim raspravama o državi i državnosti mnogi »za-boravljaju«, prešućuju, ili u najboljem slučaju svode na razinuľrazeologije onaj »dio« marksizma, koji po njihovu mišljenjunije aktualan ili ne odgovara potrebama »sadašnjeg trenutka«.U nas se, naime, danas mnogo govori o jačanju i afirmaciji dr-

žavnosti, spori o odnosu klasnog i nacionalnog u socijalističkoidržavi(!), ističe se kako će država još dugo biti .potrebna i poku-šavaju se formulirati njeni »krupni zadaci«. »zaboravlja« se,

međutim, o kakvoj je državi u stvari riječ. »zaboravljen« je ili

je sveden na puku marksističku frazeologiju onaj bitni, revolu-cionarni »diou marksističke teorije države ko'im se ustanovlju~'e da je »proletarijatu potrebna samo država kojaodumiľe. 'tj-

oja 'e tako uređena da bi odmah mogla da adumire i da mora

da o umireJa (potcrtao A. Z.)Ta se »zaboravljivost« nekih naših marksista pokazuje u nji-

hovoj kolebljivosti pred današnjom dilemom našega društva:

l) Lenjin: Državni revoluciju.. u MEL Izabran. djela, Naprijed. Zagreb.1963.. kn]. IX., str. 186.

939

etalístički paternalizam ili samoupravliarije. U nas se, doduše,tvrdi da je ta dilema teorijski riješena i da nam preostaje samo

p�\xF6�je riješimo i u praksi.” Na toj je osnovi stvoreno danas već pri-lieno rasprostranjeno uvjerenje, da je stagnacija samoupravlja-nja u proteklom deccniju bila u stvari odstupanje prakse od teo-

rijski jasnih gledišta izraženih u političkim odlukama i progra-mima. Stagnacija samoupravljanja svedena je tako n_a neskladizmeđu teorije i Iprakse. Odatle je iproizašao popularan, ali poučinku slabo djelotvoran apel: »Pređimo s riječi na djela.« Ta jeparola, naime trebala biti pozivom na ponovo uspostavljanjesklada između teorije i prakse.

Ali oklijevanja, sporost i kompromisi, što bitno karakterizi-

raju sadašnje pokušaje da se provede nova organizacija države,bjelodano posvjedočuju kako se ne radi samo o praktičkim ot-

porima, o lukavosti birokracije koja se raznim smicalicama vje-što dovija očuvanju vlastitih privilegija, već i o kolebljivosti mno-

gih protagonista novoga, o njihovoj sklonosti da vodeći računao tzv. realnim prilikamai odnosu »političkih snaga« suviše lakopristaju na kompromis. Upravo ta pretjerana sklonost ka kom-promisu, kojoj sada i ovdje nemamo namjeru ispitivati uzroke",razlog je današnjoj konfuziji i pruža mnogima priliku za lov u

mutnom. Možda je najbolji dokaz za postojanje guste magle štose povlači suvremenim našim političkim životom ono, više nego

smiješno, optuživanje protivnika za »krađu naših parola«.« Ta

kada je to komunistima, pa i nama jugoslavenskim komunislj-ma, kad su naše parole bile jasne i revolucionarne, klasni nepri-jatelj kao parole? 1941? 1948? 1950? Prihvatiti (»ukrasti«) paro-

le komunista bilo bi za nj ravno kapitulaciji i samoubistvu. A -na-

voditi te parole na svoj mlin, klasnom neprijatelju jednostavnonije bilo moguće, jer je značenje komunističkih parola bilo van

svake sumnje. Ne uzimaju li, dakle, neke naše parole danas razni

šovinisti, unitaristi i bivši marksisti, jer tim parolama iskazuje-

2) Koliko mi je poznato prvi je gornju dilemu formulirao i izložio drug

E. Kardeij u dlskusiji na III plenumu CK SKJ' (1969.):_p i t_»U stvari mi smo se svi veoma često nalazili u dilemrza šta komupäitreba da se bore: da li za neki etatlstlčki pnternalizam t]. za _dobrotv

a

lgkoja će se humano staraii o dobrom ali »glupom« narodu. 1%'Z? StäiľľílhSocijalističke samoupravljanje radnih ljudi. tJ. za USPOStRV 18111? V

_

društveno-ekonomskih i materijalnih uslova i takvih demokratskih formi

u kojima će radni čovjek moći sam da se stara o sebi.« (Vidi: Aktuelnl DľO-

blemi borbe SK.] za, sprovođenje reforme. izd. Komunist, Beograd. 1963.

str. 203.)_ _

.

Tom prilikom drug Kardelj je ustvrdio: »Ta dilema u praksi kod nas_ m-

je do kraja raščišćena iako smo je. doduše. na PaPlľU (Čltaílľ u te°ml -'

primj. moja) raščistili.« (Op. cit. str. 298.)

3) Vidi o tome R. Supek: Etičke nntlnomlje revolucionarni: eglisľenclleu knjizi istog autora Humanističke Inteligencija i politika. bibl. Razlog. Za'

greb, 1971., str. 109-125.

940

mo našu kolebljivost i jer kompromisnim odlukama omoguću-jemo da se na njih pozivaju i protivnici samoupravljanja?

U_ ovom se času svi ključni problemi jugoslavenskogsocija-lizma sabiru u jednom, središnjem pitanju: u

gitanjuo odumi-

ranju države. Dualizam našega društvenog ure enja (samoupra-vljanje u tzv. bazi, a snažne i čvrste etatističke strukture na vi-

šim nivoima organizacije društva) glavnom je preprekom slo-bodnom razvitku samoupravljanja. Taj se dualizam može u-

kloniti samo ubrzavanjem odumiranja države. Ali u sadaš-njim se raspravama o ustavnim promjenama više govori npr.0 odnosu klasnog i nacionalnog, o suverenitetu, o među-nacionalnim i međurepubličkim odnosima i republičkoj dr-

žavnosti, nego o odumiranja države.“ Ne želim time reći da su

4) Danas će se npr. inajokorjeliji birokrata. ili neka birokratska odnos-

no tehno-menadžerska grupa, prije nego što izvedu neku manipulaciju ko-

jom će osigurati svoj privilegirani status u društvu, zakleti na vjemost sa-

moupravljanju. Stoviše, ako su vješti, oni će svoje ciljeve prikz-iti tako da

izgleda kako je njihova akcija upravo u interesu samoupravljanja. Izrazit

primjer takve vještine opisao je u diskusiji o ustavnim promjenama drugCedo Grbić: »Kad smo uvodili vijeća proizvođača - kaže drug Grbić -

bili smo rekli: dvije trećine ima da budu proizvođači u tim vijećima. Tadase govorilo: nE, to je etatizam, to je miješanje u samoupravljanja.« Prin-

cip smo ukinuli. I, nestalo je radnika iz skupština. U Privrednom vijećuSabora nema ni jednog radnika, a mnogo je direktora.« (VUS br. 1016 od

20. listopada 1970.)Dakle, pod vidom borbe protiv etatizma a za samostalnost i slobodu

samoupravljanj-a radnicima su zatvorena vrata upravo one institucije ko-

ja bi. da su radnici u njoj, izvela samoupravljanje iz tvorničkog kruga i

omogućila radničkoj klasi veći utjecaj na cjelinu društvenog života. Ostaje,međutim, zagonetnom naivnost kojom se n-.asjelo jednoj tipičnoj birokrat-

skoj izmišljotini, da je revolucionarni stav prema kojemu radnici treba dauđu u Privredna vijeće ni manje ni više nego - etatizam!

Sve to samo pokazuje koliko neke naše parole nisu u sadržajnom po-gledu dovoljno jasne. Klasni se neprijatelj nije nikada mogao »nalijepiti«na takve parole kao što su: eksproprijacija eksproprljatora, poziv na usha-

nak, tvornice radnicima i dr.

5) Podvlačim tu činjenicu ponajviše zbog toga što su usvajanjem aman-

dmana na Ustav SFRJ ta pitanja uglavnom riješena. pa bi sada u repu-blikama valjalo intenzivno poraditi na tome da se u raspravama o njihovimustavima razmotre stvarne mogućnosti ograničavanja državne moći (tj.mogućnosti za odumiranja države) i snažnije ekspanzije samoupravljanja.Valjalo bi, naime, razmotriti onaj skup pitanja čije bi rješenje dovelo rad-níčku klasu u položaj da djelatno utječe na društveni razvoj u republici ina aparat vlastite države. Ukoliko se to zapostavi, neizbježno će se u repu-blici reproducirati u biti isti oni odnosi koji su u proteklom razdoblju bilipredmetom kritike u federaciji. U već spomenutoj diskusiji drug CedoGrbić kaže: »Ima prigovora da smo ipak suviše u amandmanima naglasilii osigurali ulogu države, a da smo samoupravljanje premalo zaštitili.« Da tiPrigovori nisu bez osnova, potvrđuje dalje sam drug Grbić: »Nismo uspjelida _i u Ustavu pružimo odredene garancije privredi da se ima pravo pobu-

xtizläadocijeni da se u nju zahvaća iznad njenih mogućnosti.« (potcrtao

I najdobronamjemije tumačenje navedenog stanovišta mora doći doZaključka da je država, izbjegavüi udruženim proizvođačima dati spome-

nute garancije, de facto zadržala za sebe pravo da proglasi protuustavnim iOMJ otpor uđruzenlh proizvođača (privrede) koji može biti izazvan pre-

941

ta pitanja nevažna, već hoću u prvom redu ustanoviti da je u timraspravama vrio često »zaboravljena« revolucionarna suštinaMarxove teorije države i drugo, da je upravo taj »zaborav« pro-uzrokovao gubitak one j sne i čvrste dvmarkacione linije kojamarksiste odlučno dijeli 0d građanskih teoretičara države. Zbogtoga držim da je danas prijeko potrebno [povesti razgovor 0 dr-žavi i samoupravljanju s autentičnih marksističkih pozicija, da-kle razgovor među marksistima. Ponavljam: prijeko nam je po-treban razgovor među marksistima, premda su u ovom času gla-sniji protagonisti predmarksovskih i građanskih teorija države,jer držim da je buka što je prave ti »teoretičari« više plod konfu-zije, neodlučnosti i sklonosti ka kompromisu u nekih naših mark-sista, nego aktualnosti građanskih teorija.“ Valja nam odlučno ikritički razmotriti i raspraviti sve naše dileme, jer to je prvi u-

vjet da iskoračimo iz zatvorenog kruga stagnacije u kojem sve

teže postaje provesti bilo koju društvenu akciju: od privrednereforme do promjena državne organizacije.

Dijalog među marksistima u nas je u prošlosti često bio gru-bo prekidan, ali danas je krajnje vrijeme da se on iznova uspo-stavi. Valja nam, konačno, da iz vlastite prošlosti nešto nauči-mo i shvatimo. Grubo prekidanje dijaloga među marksistima

uvijek je nanosilo samo štetu revolucionarnom pokretu, a nikad

kontrarevolucij i.

Pokušat ću u ovom tekstu u nakraćim crtama kritički razmo-

triti jedno od kompromisnih gle išta na ulogu države u našemdruštvu, gledište u kojem je dilema između etatizma i samoup-

ravljanja »riješena« u alalístičícom patcrnalízmtt. Suštinu togagledišta nedavno je, u svom predavanju političkom aktivu Za-

greb-Mcdvešćak, izložio drug Miko Tripalo, član PredsjedništvaSFRJ i član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ (njegovo autorizi-rano izlaganje objavljeno je u Vjesniku od 4. listopada 1971. go-dine).

tjeranim oduzimanjem njihovih sredstava. Dodamo li tome činjenicu da u

Saboru i njegovim tijelima nema radnika, pitanje o odumiranju države po-

javljuje se u svoj oštrini i urgentnostl.6) Nećemo valjda danas priznati aktualnost npr. takvu pristupu državi

kao što je niže navedeni pristup I. Babića:_

»A kad se već govori da nacionalna država treba da ima samo klasmsamoupravni temelj i da joj je u bazi radnička klasa (»mi gore i V1 6011919.treba li zuboravljati da je hrvatska nacija postojala i prije nego se razvilaradnička klasa i da će vjerojatno postojati nakon što radničke klase (U SVI'

ma pojmljivom smislu riječi: industrijsko radništvo) nestane, bilo da se

posve iseli ili da joj automacija oduzme raison d'étre. Tko ima pravo da

vazda promjenljivu sociološku strukturu nacije unosi u ustav nacionalnedržave?« (I. Babić: Politika l mistika, »Hrvatski tjednika br. 25 od 8. llSl.0-

pada 1971.)Po I. Babiću radnička klasa ne može biti temeljem naše državnosti, pa

čak ne može ući ni u ustav naše socijalističke države, jer je radnička klasu

»promjenljiva sociološka struktura« te joj je moguće sagledati kraj, dok na-

cionalnoj državi valjda kao emanacíji nacije nije uopće vidjeti kraja?'

94.?

»Poznato-je kaže u spomenutom predavanju drug Tripalo- da postojanje države nije stvar koja bi ovisila rvenstveno 0

'ljudskoj volji. Država je, kako se kaže, historijs a kategorija,dakle ima svoj početak i svoj kraj, funkcije države i njihovoo-dumiranje zavise od odnosa klasnih i političkih snaga, od raz-

vitka samoupravljanja, od socijalne svijesti, prvenstveno vode-ćih socijalnih grupacija u društvu. Možemo slobodno reći da na-

ša država i kao država u republici i u federaciji još ima vrlo kru-

pne zadatke na obrani prostora u kojem samoupravljanje slobo-dno djeluje od svih antisamoupravnih i antisocijalističkih pose-zanja, da arbitrira u razrješavanju društvenih proturječnosti on-

da kad se one ne mogu riješiti na temelju tzv. društvenog i-samo-

upravnog dogovora, a ja bih dodao još i nešto treće - to je ulo-

ga države u podsticanju ravnomjernijeg, pa prema tome i pra-

vedniieg rasporeda proizvodnih snaga na teritoriju cijele našerepublike.« (Potc. A. Ž.)

Doista, »poznato je« da je država »historijska kategorija«, alireći da je to (poznato puka je marksistička fraza, ako se iz togane izvedu upravo toj poznatoj činjenici primjereni zaključci. U

izlaganju druga Tripala radi se upravo o torne da on takve zak-

ljučke ne izvod-i. Po njegovu mišljenju, danas, dva decenija po-slije uvođenja radničkih savjeta, naša država ima slijedeće »vrlokrupne zadatkeu:

1. Da brani slobodni prostor samoupravljanja od svih antisa-

moupravnih i antisocijalističkih »posezanjaiu2. Da arbitrira u rješavanju društvenih proturječnosti kad se

one ne mogu riješiti na temelju tzv. (?) društvenog i samoup-ravnog dogovora.

3) Da podstiče ravnomjerniji i pravedniji razmještaj proiz-vodnih snaga na teritoriju naše republike.Već u svojoj prvoj tezi drug Tripalo određuje u liku državezaštitnika samoupravljanju: jedna je od funkcija države da bra-

n_islobodniprostor samoupravl_janja od antisamoupravnih i an-

tisocijalističkih posezanja. Rečeno je od čega država treba dabrani samoupravljanje, ali se ne kaže, što je podjednako važno,pd koga samoupravljanju prijete antisamoupravna posezanja. Toje upravo ono .što tezu čini krnjom i bitno paternalističkom. Kao

što ćemo kasnije vidjeti pitanje je radi li se o običnom propustu,jer drug Tripalo zastupa paternalističko gledište i u drugim dvje-ma tezama.

_

Prva je _teza krnja tj. ona je samo djelomično istinita akonjome mislimo ulogu socijalističke države u obrani socijalistič-kog_poretka od vanjskog neprijatelja i unutrašnjeg klasnog ne-

prijatelja. Ali, kako rekosmo, i u tim slučajevima ona je samo

djelomično istinita, jer obrana socijalističkog poretka ne možeovisiti samo o državi i njenom klasičnom instrumentu - voj-Sçl. Cätllatadase u nas ostvarujekoncepcíja o općenarodnoj obra-

\xC0Nu

inu _obraliçiezerrpjei socijalističkogporetka sve više preu-

habin_svoje_ rip

e cije 1 narod. U osnovi tom je koncepcijom re-l irano lS ustvo Panske komune o naoružanom narodu bez

943

Čega se Komuna, kako kaže Engels, ne bi održala ni »cigli jedandan«.

wDadrug Tripalo u svom predavanju zastupa u biti paternali-sticltukoncepcijuocito

je upravo :zamjenice što je propustiuda pita od_koga sarnoupiavljanju prijete antisamoupravna pose-zanja. Da je postavio to pitanje njemu bi se nesumnjivo namet-nulo, ne samo kao marksistu, već i kao političaru koji dobro po-znaje jugoslavensku praksu, da glavna opasnost samoupravlja-nju .prijeti upravo od one institucije kojoj on namjenjuje uloguzaštitnika i branitelja tj. od države. O toj su opasnosti pisali ne

samo klasici marksizma, već, osobito od 1950. godine,i mnogijugoslavenski marksisti, a među njima i drug Tripalo (vidi po--red ostalog njegov referat na savjetovanju u CK SKH 28. i 29.svibnja 1968.). Stanovište je marksista da je »država zlo kojeproletarijatu kad on pobijedi u borbi za svoju klasnu vladavinuostaje u naslijeđe« i stoga će radnička klasa kad osvoji vlast»morati odmah što više da potkreše najgore strane tog zicu:*

_(potc. A. Ž.). Duboko svjesni opasnosti toga zla, marksisti su iizveli zaključak da je proletarijatu potrebna samo takva državakoja odumire. To, doduše, kaže i drug Tripalo: ». . . mj smo vrlobrzo - rposlije Kominforma - došli do zaključka da je to dr-žava koja odumire« ali unatoč takvu iskazu on državi namje-njuje ulogu zaštitnika samoupravljanja, pa čak iarbitra u dru-štvenim proturječnostima.

Iskustvo suvremenog, a i našeg jugoslavenskog socijalizmapokazalo nam je i još nam uvijek pokazuje svu veličinu opasno-sti što socijalističkom društvu prijeti od države ako se, makaii za jedan trenutak, zaboravi njena zla priroda i zapostavi sva-

kodnevni i ustrajni rad na ograničavanju njene moći. U jugosla-venskoj se praksi ta opasnost pokazala ništa manjom nego dru-

gdje unatoč postojanju radničkog samoupravljanja. Pokazalo se,

naime, da radničko samoupravl_janje razmrvljeno, ograničeno z'

sabíjeno u tvorničke zidove ne može Ltspješno kontrolirati \Iišenivoe društvene organizacije z' Lzriecati na ttjihov rad. Kakve ču-dovišne razmjere može uslijed nedostatka utjecaja i kontroleudruženih proizvođača postići opasnost od državnog aparata ob-

jelodanjeno je na Brionskom iplenumu CK SKJ. Već je taj Ple-

num pokazao, a sadašnja zbivanja to nedvojbeno potvrđuju, da

se u borbu protiv etatizma ne možemo sasvim uspješno upustitisamo s lozinkom: više sredstava privredil“ Moguće je, naime,

premda to u nas ide vrlo sporo, oduzeti državi dio sredstava ko-

jima ona danas raspolaže i provesti zaključak da tim sredstvi-ma raspolažu udruženi proizvođači (privreda), ali da samim tim

još uvijek ne bude uspostavljena potpuna i efikasna kontrola u-

7) F. Engels: Uvod Gradanskom ratu u Francuskoj K. Marxa, u MEL

Izabrana djela., Naprijed, Zagreb, 1963., knj. IV, str. 121.`

B) V. Bakarić je, u predavanju političkom aktivu Karlovca, uvjerljivopokazao da društveni utjecaj radničke klase ne ovisi samo o materijalnojosnovi. (»Borbaa od 9. studenoga 1971.)

944

druženih radnika nad radom države. Valja, dakle, razmisliti i 0

_tome kako državni aparat u republici i federaciji staviti podkontrolu i utjecaj udruženih proizvođača.

Ne može se očito bez čvrstih ograda (takva uređenja državeda ona mora odumirati i da njeno odumiranje kontroliraju ud-

ruženi radnici) postaviti državi zadatak da brani samouprav-

ljanje, jer bi to bilo isto što i vuku povjeriti da čuva ovce.

Zbog svega toga je još na Brionskom plenumu i postavljenimperativni zahtjev »da se svi organizmi društva stave pod jav-nt1 i društvenu kontrolu na bazi ustavnih i zakonskih normim"

U Tripalovoj koncepciji funkcija i današnjih zadaća našedržave odnos samoupravljanja i države promatra se statički u-

mjesto dinamički. Reduciravši pitanje o odumiranju države na

opće fraze (»poznato je da postojanje države nije stvar koja biovisila prvenstveno o ljudskoj volji«, »država je historijska ka-

tegorija« etc. etc.), drug Tripalo slobodni prostor samouprav-

ljanja uzima kao datost i uvodi državu kao zaštitnika toga, da-

tog prostora. U dinamičkom pristupu on bi, naime, morao stva-

rno računati s državom koja odumire, sa takvim slobodnim rpro-storom samoupravljanja koji se neprekidno širi na račun države,morao bi računati s opasnošćzt što samoupravljanju prijeti up-ravo od države, a samim tim i s pitanjem kako uspostaviti samo-

:aštitu samoupravljanja od antisamoupravnih posezanja držav-nog aparata. A to je, naravno, već nešto sasvim drugo od pater-nalističke koncepcije odnosa države i samoupravljanja.

Paternalizam se naročito potvrđuje u drugoj tezi kojom se

iskazuje da država arbitrira u slučajevima kad se samoupravlja-nje pokaže neeľikasnim. Doista, što je razumljivije, nego da dr-

žava-zaštitnik arbitrira samoupravljačima-štićenicima?Na žalost, u spomenutom izlaganju nije rečeno na čemu se

osniva teza o državi kao arbitru u društvenim proturječnostima.Država je, »kao što je poznato«, i sama proizvod društvenih pro«turječnosti, ona je »priznanje da se. . . društvo zaplelo u neraz-

rješivu protivrječnost sa samim sobom«, ali ona samo »prividnostoji nad društvoma” (potc. A. Ž.), ublažuje njegove sukobe i(lľZl ga u granicama poretka. Drži ga, naravno, nasiljem, jer »ustvari država nije ništa drugo do mašina za ugnjetavanje jedneklase od strane druge, i to u demokratskoj republici ništa ma-

nje nego u monarhiji.«"Socijalistička je država baš kao i svaka druga država organ

nasilja. Onaj@ proletarijatu »potrebna ne u interesu slobode(dakle. ne m kao arbitar koji rješava društvene proturječnosti

9) Četvrti Dlenum CK sm, Komunist, Beograd, 1966., str. 24.

10) F- Engelsí POľUBkIO porodice, prlvutnog vlasništva l države u MEI'zabrana đlela. Naprijed. Zagreb, 1903., knj. v, str. 139.

11) F. Engels: Uvod Gruđanskom ratu u Francuskoj K Marx:: u MFLIzabrana djelu. Naprijed, Zagreb. 1963.. str. 121.

`

945

-

jarimj. moja) nego u interesu gušenja njegovih pt'oLivnika.«'-`Socijalistička država nema šta arbitrirati samoupravliačima, ona

ukoliko je istinski soeijalistička ne može stajati nadiniima, ona

nije neutralni :predstavnik ideje pravde, već puki instrument u

rukama radničke klase radi gušenja njenih protivnika. Ukolikoje taj protivnik slabiji i njegov otpor manji utoliko Socijalistič-ka država gubi svoj raison d'etre tj. odumire.

Drug Tripalo, na žalost, nije rekao ni na Čemu osniva svojutezu da je država efikasniji instrument od samoupravnog i dru-štvenog dogovaranja. Očito je, naime, da on državu smatra efi-kasnijim instrumentom: kad neku društvenu proturječnost ilispor nije moguće riješiti samoupravnim ili društvenim dogovo-rom (u Čemu je između ova dva dogovora razlika ostaje nejas-no) na scenu stupa država. Državna arbitraža, dakle, visi nad sa-

moupravljanjem poput Damoklova mača.Ta teza ne samo što nije u skladu s marksističkim pogledom

na državu, već isto tako ne može izdržati kritiku jugoslavenskeprakse, osobito prakse posljednjih deset godina. U tom se de-

certiju država u nas pokazala krajnje neeľikasnom u rješavanjuekonomskih i društvenih proturječnosti: eto, već treći :put drža-va pokušava izvesti privrednu reformu, a njeni odgovorni funk-cionari izjavljuju sada, pri koncu godine, da u 1971. godini nisu

ispunjeni neki najvažniji ciljevi ekonomske politike.” Jedino

gdje će sasvim sigurno biti viška to su - državni budžeti! U

svoje vrijeme i stanje drug Tripalo polemizirao s protagonisti-ina stava o efikasnosti države i neefilcasnosti samoupravljanja.

U trećem »krupnom zadatku države« paternalističko se sta«

jalište proteže na ekonomsku funkciju države. Država, naime,

prema izloženom stajalištu zadržava funkciju podsticanja ravno-

mjernog ekonomskog razvitka republike. To znači da u njenojnadležnosti ostaje uklanjanje ekonomskih razlika između raz-

vijenih i nerazvijenih dijelova republike.Podsticati ravnomjerniji raspored proizvodnih snaga može se

na više načina, ali u svakom od njih, ukoliko to čini država. mo-

ra država oduzeti sredstva _jednima da bi ih dala drugima. Sa-

svim je svejedno čini li to država izravnim ili neizravntm pu-

tem.

U proteklom deceniju država je (doduše, samo kao federa-cija) doživjela žestoke kritike upravo na tom polju. Utvrđeno ,le

da se njeno shvaćanje ravnomjernosti i pravednosti ne poklapasa shvaćanjima udruženih proizvođača. Država je uslijed' togaoptuživana za voluntarizam u ekonomskoj politici, za »jaoltttçketvornice«, za neefíkasnost, pa ćak i za nepravednost. Ostaje ne-razumljivo zbog Čega bismo sada morali gajiti više povjerenjau sposobnost i osjećaj pravednosti repuhlićkog državnog' apara-

12) F. Engels: Pismo Bcbelu. cit. prema Lenjinu: Država i revolucija.

_nav. izd., str. 199.

13) Vldi ekspoze J. Sirotkovića, »Vjesnik« od 3. studenoga 1971-

ËMČJ

ta nego što gajimo u državi aparat federacije? Zbog čega traži-mo nove oblike financiranja nerazvijenih u federaciji, a ne bis-

mo to isto tražili u vlastitoj republici? Drug 'ľripalo_j_eu svoje

vrijeme i sam često izjavljivao kako je radnicima diljem Jugo-slavije sasvim svejedno tko otuđuje njihov dohodak. Sto se pro-

mijenilo te danas smatra da država, a ne udruženi proizvođači(privreda) treba da brine o ravnomjernom razvoju ekonomije?

Izgleda da su neki naši marksisti, osobito oni iz kruga dru-

stveno-političkih funkcionara, suočeni sa žestokim otporima štoih birokracija pruža ekonomskoj reformi i razvoju samoup-

ravljanja, postali i suviše skloni kompromisu. Poteškoće i izvjes-ni praktički neuspjesi, čini se, kao da su oslabili onu početnuenergiju kojom je reforma najavljena kao revolucija, ne samo

ekonomska već i društvena. Zbog toga su se neki od njih priklo-nili tzv. realnoj politici: bore se za ono što je po njihovim pro-

cjenama »sadašnjeg trenutka« i »odnosa stvarnih političkih sna-

ga« moguće »u ovom času« postići. Drug Tripalo u svom preda-vanju i sa.rn polemizira s real-političarima, ali očito je da on tim

pojmom razumije birokrate i protivnike samoupravljanja. On,naime, kaže: ». . . jedna je opasnost bila da nas protivnici gur-nu na drugi put, da zaustave naše kretanje prema ostvarivanjusamoupravne koncepcije našeg društva pod vidom tzv. političkerealnosti, što je uvijek osnovica za oportunizam.« Držim da ni-

je savim ispravno birokrate i protivnike samoupravljanja nazi-

vati real-političarima, jer u sukobu između etatizma i samoupra-

vljanja birokracija stoji odlučno na strani etatizma. Real-politi-čari u nas su zapravo oni ljudi koji u tom sukobu ne stoje od-lučno ni na jednoj strani, koji ne djeluju odlučno ni u korist e-

tatizma niti u korist samoupravljanja. Njihova je deviza: s ob-zirom na okolnosti učinimo koliko se može! Oni, dakle, izbjega-vaju revolucionarna rješenja i žele ih odgoditi za budućnost. Ti-

pičan primjer takova njihovog stava danas je njihov odnos pre-ma odumiranju države. Za njih je odumiranje države samo »slo-žen i dugotrajan proces« i ništa više. Kad bismo npr. stanovištanaših real-političara usporedili s onim što je prije stotinu godi-na Pariska komuna stvarno učinila u cilju odumiranja državeispalo bi da su Komunom rukovodili anarhisti. Komuna je tra-

jala svega 72 dana i za to vrijeme Komunari su tako temeljitoograničili moć vlastite države, potkresali »najgore strane togzla«, da nije moglo biti nikakve sumnje u pogledu njihova od-nosa prema državi. Doista, marksizam i istinski revolucionarnipokret nadahnut Marxovom vizijom ljudske zajednice ne pozna-

iu dilemu etatistički paternalizam ili samoupravljanje. Za mark-siste stvar je jasna: država mora odumrijcti, a proces njena o-

dumiranja mora otpočeti odmah čim radnička klasa osvoji vlast.Na tom se pitanju danas iznova provjeramo svi mi jugoslavenskimarksisti.

`

U Zagrebu, 14. studenog 197i.

947

FILOZOFSKO PROMIŠLJANJ E

POLITIKE

Eugen Fink

Uber die Gewalt des Menschen

Philosophische PerspektivenBd. i und 2.

Klostermann 1969. - 70.

Novi njemački časopis za filozo-

fiju »Filozofijske perspektive«, ko-

ji izlazi u Frankfurtu u redakciji E.

Finka i R. Berlingera donosi izme-

đu ostalih tekstove (R. Berlingera,K. H. Volkmanna-Schiueka, W. Jan-

kea) i jednu opsežnu studiju u dva

dijela E. Finka pod naslovom: »Ra-

sprava o čovjekovoj vlasti«. Studijaje posvećena prosudbi i tumačenjusuvremene politike iz horizonta je-dne pomalo heideggeríjanske onto-

logije, međutim obuhvaća mnogoviše nego što naslov neposredno da-

je naslutiti, te bl se je gotovo mo-

glo čitati kao skicu za jednu obuh-vatnu tilozofijsku antropologiju. O-

vaj Finkov filozofijski izlet na

Kontinent Politike predstavlja no-

vost u njegovu stvaralaštvu - o-

sim jednog ili dva eseja o demokra-

ciji Fink je vrlo malo pažnje u svo-

jim dosadanjim djelima posvećivaopolitici i praktlčnoj filozofiji uop-će - tako da je ustvari dvostrukozanimljiv: kao nadopuna i ekspli-kaclia cjeline Finkova mišljenja ikao pokusaj jednog filozofijskog, is-tinski misaonog i autentićnog pro-mišljenja politike uopće i moderne,!zv- novoviekovne politike i etikenapose. Međutim. valja. odmah na

početku spomenuti i neke slabostikole otežavaju I čitanje i izvješta-vanje o knjizi: zapleteno tkivo tak-

m- s dosta ponavljanja. pitanja bez

| PRIKAZI 1 BILJESKE |

odgovora, aluzija i nerazrađenihprojekata. Ovo su međutim minor-

ni nedostaci u usporedbi s temelj-nim postignućima ove studije, od

kojih na početku ističemo jedno.možda najzanimljivije i najdaleko-sežnije: skicu za utemeljenje teh-

nike u politici umjesto obratno, ka-

ko se to dosad činilo u cijeloj jed-noj misaonoj tradiciji.

Cjelinu misaonog sklopa u ko-

jem se ovaj pokušaj utemeljenjasmješta određuje nekoliko okvirnih

tema: prije svega ideja o radikal-

noj preobrazbi u načinu življenja i

proizvodnji koja se dogodila u mo-

dernoj tehnici, zatim odredba poli-tike iz načina razumijevanja bitka.

shvaćenog ovdje ne samo kao čo-

vjekovo razumijevanje za ono štojest već primarno kao otvorenost

bitka za čovjeka, nadalje kritikamoderne demokracije i tradicional-

ne filozofije u kojoj se ona korije-ni, i na kraju zamisao politike ig-re.

Slićno kao i njegov veliki ući-

telj (čiji je utjecaj na Finkovu pra-ktićnu filozofiju možda mnogo ve-

ći nego što to na prvi pogled izgle-da) Fink opisuje rađanje i razvitak

filozofije prvenstveno na pozadinijednog naivnog, magijskog, mitolo-

gijskog i neposrednog (»munda-nogu?) razumijevanja svijeta. Filo-

zofija unosi ovdje nove ideje i per-

spektive, znaći jedno oslobađanjećovjekova pogleda i ćinameđutim,kao metafizika ona ostaje vezana

za Istatićnoc izlaganje bitloa, izlaga-nje koje izjednaćuje jestost s posto-janošću. Takvo izlaganje i odgova-ra jednom tradicionalnom načinu ži-vljenja i proizvodnje, gdje nastupovog ili onog nprosvjetiteljstvuc mi-

jenja snmo obrazloženja fundamen-talnlh vrijednosti ali ne l njihovovaženja - gdje je cjelokupni životodređen spram bitka kao uvijek is-

949

te. predbježne i vječne paradig-me. ideje, usije, apriorija i sl. S

modernom produkcijom dospijevatakav život i takvo mišljenje u

škripae.Kao pravljenje »nepredviđenih«,

u božanskom ili prirodnom planu,predmeta ona znači revoluciju i

nadolazak nihilizma-sloma sviju tra-

dicionalnih vrijednosti. To međutimnije sve. Bit moderne produkcije is-tinski se očituje tek onda kad se su-

bjekt proizvodnje okrene spram sa-

ma sebe: kad čovjek započne proiz-voditi način svoje proizvodnje i svog

života, kad planovi čovjeka nisu vi-

še prvenstveno okrenuti spram o-

kolnog physisa, spram voda, ruda,vatre i zraka što ga okružuju, već

spram njega samog: lead čovjek po-stane »subjekt-objekt« samoproduk-cije. Konkretno se to događa u po-litičkom »planiranju«, Tek ovdjepostaje bjelodano da tehnika ni_ieprimarni fenomen ljudskog vlada-

nja spram bitka: tehnika se korije-ni u takvom načinu opstojanja za»

jednice u kojem ljudski život posta-je predmetom pianskoga uređivanjai oblikovanja. (Bilo bi zanimljivoznati koliko se tu radi o posred-nom ili neposrednom utjecaju mar-

ksizma na Finkovo razumijevanjetehnike, toliko netipično za cjeloku-pnu heideggerijansku struju).

Kako je onda moguć ontologij-ski aspekt tehnike? Moguć je zahva-

ljujući tomu što je zajednica sama

ontologijska tvorba, što u njenomtemelju leži određeni i odredujućilik razumijevanja bitka. »Svaki jepolis ontologijski«, kaže autor. Ovo

razumijevanje bitka nije ljudskatvorba, koliko god sve ono što se

zbiva unutar njega bilo sačinjenočovjekovom rukom, ono je »konač-nom čovjeku pridruženo svjetlo bi-

tka u kojem on sumračno obitavau.

(159)S preobrazbom što ga u razumi-

jevanje bitka unosi novi lik živ-ljenja, naime planetarna produkci-ja, dospijeva tradicionalna filozofi-

ja u neprillku. Ona nije u stanjuobjasniti ono neočekivano novo sni-

hilističke prakse«, takvog djelovanju

koje radikalno začinje ne samo no-

vo obrazlaganje vrijednosti već raz-

bijanje starih i pisanje novih plo-ča zakona. Filozofija je zbunjena

pred ljudskom slobodom. Slobodanije prvenstveno stvar duha l du-

hovnog već stvar stvaralačkog. Fink

navodi šest osnovnih crta društvaodnosno zajedniica zasnovane na

slobodnoj proizvodnji: cilj proizvo-cinje nisu tu proizvodi već perpe-tuircmje proizvodnje same; drugo,supstancijalitet i postojanost pod-liježu posvemašnjem razaranja, svi-

jet proizvodnje je svijet procesa;

treće, razlikovanje rada i moći pa-

da i oni se stapaju u jedno, četvr-to, ova vladavina rada i radnika jeplanetarni fenomen koji udara svojpečat čitnavomčovječanstvu; peto,svijet proizvodnje je svijet nihili-

zma; šesto to je svijet jednog prak-tičnog i egzistencijalnog a-teizma.

Nasuprot takvim određenjima tra-

dicionalna filozofija poimlje slobo-du iz »uma«, i za nju u temelju dr-žave leži bilo praktički bilo teorij-ski um. Pod naslovom »Umska dr-žava teorijskog i praktičnog uma«

kritizira stoga Fink filozofijska o-

dređenja koja leže u temeljima za-

padne demokracije. Država teorij-skog uma znači prevladavanje pu-ke slobode izbora i_inauguriranjejedne vladavine smisla, ili, u naj-manju ruku jedne smisaone povi-jesti koja vodi idealnom, teorijsko--umskom stanju zajednice. Naža-lost, ovo utemeljenje čina u istini, u

teorijskom vodi nužno netrpeljivo-sti, lovovima na vještice i progonl-ma heretika. Država teorijskog uma

u biti je dogmatična. Iz pokušaja da

se prevlada ovaj dogmatizam nas-

tala je u zapadnoj političkoj tradi-

ciji 'doktrina o toleranciji. Doduše.i dalje se vjeruje da opstoji istin-

ska paradigma umne i umske dr-

žave, jedino nitko nema prava da

za se svojata ovu paradigmu u to-

likoj mjeri da prisiljava druge da

ga slijede, odnosno da svoju idejuo njoj nameće drugima ognjem 1

mačem. Ovo načelo prati zatim .le-

dna optimistička vjera da Sve F32'

ličitosti u mnijenju vode _do kona-čnog razumijevanja, da _je VGĆIDB

pametnija nego manjina l da će na

kraju povijesti ipak biti sve _u re-

du. Fink tu dodaje: »Ovo nazivamo

(pukim) 'člankom vjere' stoga što

izgleda da svakodnevno iskustvo

naprotiv pokazuje da SU glupi u

večini. a pronicljivi u manjini. Od-

nos demokracije i tolerancije je je'

dna vrlo važna ali ni izdaleka 15-

crpljena tema.« (II. 42)

950

Drugi je pak lik »zapadne de-

mokracije« izgrađen na Aristotelovu

obrazlaganju države i politike iz

'praktičnog rasudivanja čovjekovog,iz nphronesisc. Cilj je ovdje vlada-

vina praktičnog uma nad -anarhlč-nim i zavodničkim nižim nagon!-ma, vladavina koja počiva na »com-

mon sensec - ideologiji i koja pret-

postavlja da prava forma političkogveć opstoji, da je čak pronađena i

da se sa-d radi samo 0 tomu da se

ona održava, postojano oživljava i

prilagoduje zahtjevima trenutka.

Leitmotiv takve politike je evolu-

cija. Ideja tolerancije shvaćena jeovdje tako da svaki pojedinac »do-

prinosi« općoj umnosti, da se kraj-nosti uzajamno upotpunjuju i ta-

ko zaokružuju racionalni ideal zdra-

vog razuma. Ovakav nacrt uspješ-no izbjegava opasnost jednog do-

laženja na kraj vremena i povije-sti, jedne monotonije bitka, među--tim ni on ne može do kraja odgo-voriti na pitanje o biti moderne

politike. On počiva na razumijeva-nju Čovjeka kao umnog bića i tu

leži njegova osnovna slabost, jersuvremeni je čovjek više »homo fa-ter« nego li »animal rationalec.

Nasuprot navedenim dvjemaskicama, izlaže Fink mogućnost je-dnog novog razumijevanja politike.U tom izlaganju obuhvaćeni su pro-blemi kao što je odnos moći i ra-

da, unutarnjeg i vanjskog i onog

.što prethodi obojemu, pitanje svi-

jeta kao horizonta mišljenja, itd.Rezimiramo ovdje samo neke od

paralelnih slijedova provedbe: stre-

miti k idealu umske države imalobi možda smisla kad bi čovjek bio

primarno samostojna jedinka kojojbi kao nešto »izvanjsko« pridolaziin

politika. međutim, kako je političkoustrojstvo čovjeka jedan a priorinjegova izlaganja samog sebe. smi-sao politike može biti samo preobli-kovanje jednog već zatečenog »so-

cijalnog«, u onotoiogijskom smislustatusa čovjekobitka. Polje je togpreoblikovanja nepregledno, i sva-

ko je ograničavanje zahtjevima u-

ma samo provizorni pokušaj da se

hod produkcije zaustavi shemamajedne već mrtve metafizike. Kaoputokaz k novom stoji ovdje miš-ljenje igre u Nietzschea: »Kad se

sloboda misli kao sloboda igre, ne-

staje preslika maksimalne umno-

sti i timei jedna eshatologijska cr-

ta, čovječanstvo može tada nekovrijeme živjeti u jednom liku zivo-

ta što ga je samo stvorilo a zatimtu formu uništiti kad se pojavi ne-

ki novi val životne izvornosti. »Ta-

da je mijena oblika društva nepre-gledna, - nema nikakvog cilja ko-

me teži čovjek, čovjek ne mora on-

da nikud prispjetl, sve je jednakosmisaono i besmisleno.« Začudo,Fink ne ulazi u eksplikaciju svoje

teorije igre \sa stajališta politike.Njegovi izvanredni spisi o igri svi-

jeta, o dvojnosti fenomenalnog (kaosjaja i kao varke, Anschein i Vor-

schein) i njegovu igralačkom zna-

čaju, o nadilaženju četvornog sklo-

pa metafizike (hen. on, agathon i

aletheia) u mišljenju igre našli su

ovdje samo djelomično svoj nasta-

vak. Mišljenje politike kao igre gu-bi se u aporetici odnosa moći kao

konstituensa igre. Postoji li treći.neobjavljeni dio ove studije, mož-da ćemo u njemu naći definitivno

sliku Finkove »igralačke politike«.Studija, u sadašnjem obliku, zavr-

šava riječima koje ukazuju na mo-

gućnost daljnjih domišljanja: »Noovo je proizvodenje jedna provoka-cija bitka. Možda je samo svijet do-

voljno velik da obuhvati prome-

tejski titansk.i juriš čovjekov - i

možda je samo mudrost svijeta(Weltweisheit) dovoljno spokojnoda potvrdi ujedno i igre slobode ineukrotivu sudbinsku moć ljubavii igre«.

Od pitanja koja otvara ova stu-

dija odabiremo samo dva. Prvo se

tiče odnosa Finkove filozofije poli-tike prema Marxu i Heideggeru. Ia-ko je temelj cjelokupnog misaonogtoka studije Heideggerovo mišlje-nje bitka i njegov uvid u proble-matiku novovjekovlja, zajedno s

Finkovim originalnim doprinosominterpretacije bitka kao sjaja Svi-

jeta, kao sveobuhvatnog iskonskogbljeska kretanja, vremena i pros-tora u njihovoj igralačkoj sprezi,vi-dljiv je jedan značajan pomak pre-ma filozofiji politike marksističkeprovenijencije. Ovo osciiiranje izme-

du prihvaćanja i odbijanja ilustri-

ra s naročitom preciznošću devetna-

esto, predzadnje poglavlje. Riječ je

ovdje o proizvodnji kao odnosu

spram ničeg, kao nihilizmu. kao ot-

varanju mogućnosti itd. Pitanje Jekako ovo odnošenje spram ničegpreoblikovati u jedan smisaoniji lik

95 I

života, naime u otvorenu procesu-ainost svjetskog tijeka. Tzv. dikta-

tura proletarijata kao politička for-ma društva produkcije nije naravno

pravi odgovor, kaže Fink. Ona zah-

tijeva odumiravnje države da bi dr-žava postala njenim pukim instru-

mentom, igračkom jedne ideologij-ske eshatologije. I tu slijedi izne-

nađenje. Ova teorija pokazuje jed-nu začudnu političku intuiciju, na-

stavlja Fink. »I pitanje je nije limožda ovim pokusom s totalítar-nim jednopartijskim sistemom uka-7.ano na jedan novi pojam države,pojam države koja ne stoji na mje-stu već se kreće u proizvođenju -

države koja bi bila životna» forma

jednog čovječanstva koje egzistirau ophođenju S NiČíJn.« Osim ovogmjesta nailazimo na još neke nazna-

ke no istraživanje odnosa Fink -

marksizam zahtijevala bi čitavu je-dnu novu studiju.

Drugo pitanje tiče se zasniva-

nja politike u razumijevanju bitka.Na tragu svoje kosmosophiae Finkmisli bitak primarno iz obzorja svi-

jeta i physisa. Bitak se objavljuje pr-venstveno u likovima prirode, u e-

lementima kozmičkog kretanja, ki-

neze. u vatri, vodi, zemlji i zraku,u otvorenosti svemira, u izvornoj»pra-diobi« u kojoj su se izdvojilielementi, u kojoj je iz svijeta ro-

đen unutarsvjetovni sklop. Razum-

ljivo je stoga da njegovo promišlja-nje ontologičnosti polisa ostaje pro-

mišljanje ontologijske fundiranosti

polisa. Sto onda, pitamo se, ako po-

lis nije samo tundiran u razumije-vanju bitka, već ako isto tako i

iundira jedno razumijevanje bitka,isto tako primarno i izvorno kao i

priroda! Sto onda ako bitak i doh-

vaćamo u prvom redu iz, spram i

na jednom društvu i jednoj zajed-nici, što onda ako se bitak izvorno

objavljuje ne samo u pejsažu već i

nn, licu i u govoru Drugog, u onome

što je za fenomenologiju intrasub-

jektivitet, a za l-Ieideggera »Mit-seine?

Fink je bio kritiziran, pogotovuu Francuskoj, zbog jedne radikalnoa-humanističke interpretacije Hu-

sserla. Sve do najnovijih djela on

je zadržao okrenutost spram Svije-ta, Bitka, Fenomena i tek je neda-

vno krenuo putem jednog radikal-

nog pitanja o mjestu čovjeka u svi-

jetu. Promišljanje zajednice dovelo

ga _je do ontologije polisa i do pi-tanja o fundiranosti razumijevanjabitka. »Studije o čovjekovoj moćía.možda tu predstavljaju odlučan ko-

rak. U svakom slučaju to je djelovrijedno čitanja, promišljanja, i s

obzirom na važnost i aktualnost te-

me vrijedno da se prevede, barem

u izvacima na naš jezik.

Nenad MIŠCEVIC

SOCIOLOZI IZMEĐU

TEORIJE I EMPIRIJE

Soziologie Zwischen Theorieund EmpirieSoziologísche Grundprobleme

Nymphenburger Verlagshandlung,1970.

»Sociologija između teorije i em-

pirije« nastala je kao niz radio-emi-

sija, autora i priloga, emitiranih na

Bavarskoj radio-stanici pod naslo-

vom »Sociologija između kalkila i

proroštva«. Tako se ovim dvoj-stvom: »između teorije i prakse«.»između kalkila i proroštva«, nasta-

vlja dvosmislenost suvremenog biv-

stvovanja, reflektirana još u socio-

logiji kao »kritička teorija« ili »po-zitivizam«, »radikalno« ili »konzer-

vativno«, »Frankľurtska škola« ili

»socijalna tehnologija« etc. Dileme,

kojima smo kao suvremenici ujed-no i saučesnici, koje nadmašuju a-

kademsku raspru kada se radi o

»vrijednosno-neutralnoj« znanostipotvrđuju nas u sumnji spram 12-_vjesnosti bitka bivstvujućeg, kao l

sumnji dostatnosti znanosti, u ovom

slučaju sociologije, da te problemerazriješi. Ovo je diem bľemenlm

pitanjima, bez obzira na ľaZUČiľOSËnivoa i utemeljenja Ovih Pitanja}preispitivanja, od njih ne može bl-ti izuzeta ni nnša sociologija. _bil-a»kritički« ili »pozitivističkic orijen-

tirana.

Fundamentalni problem »teoľli-ske« i »empirijskec sociologije, »kri-

tičke teorije društvu« i »pozitivistić-kog društvenog napretka« klasično

952

je definiran u pok. Adorna (str. 78-

-B2) kao anahronistička suprot-

_nost, jer je empirijskom istraživa-

nju svojstveno orijentiranje na. teo-

riju i razumijevanje u njenom kon-

tekstu. Time da nije cilj kontraverze

reći .da. 111 »ne«, već pojmiti ade-

kvatnu interpretaciju empirije same.

koja je filozolijska, ne manje u em-piriji, nego u filozofiij. Ovome je

veoma blizak N. Birnbaum (str.25), zaoštr-a-vajuči još ovu antitezu

kao »kritičke« i »konzervativne«,tvrdnjom da napredak nije apstra-ktno znanje, već nastoji oko kon-

troliranja i manipuliranja, što jeprimjerice SSSR i DDR zaboravlj-a-jući svoj iskon u marksizmu, u

Frankfurtskoj školi. I dok smo jošu blizini problema u nas, straha od

manipuliranja znanošću, odnosno

pomoću nje, Haselottovim izvođe-njem da je »manipulacija« pojam sa-

činjen od »lijevih intelektualaca«(str. 79) »čarobna riječ« »profetana natrag«, koji je ne razumiju kao

»semantičku praznu formulu«, ula-zimo u orbit problema Kurta Len-

ka i Ernsta Topitscha, koji su te-

melj nerazumijevanja.

Izuzimajući priloge Amitaia Et-zionia í Edwarda Lehmana, koji bri-nu oko čisto metodologijskih, ali

značajnih problema, oko modela

potencijalnog polja funkcioniranjasocijalnog mjerenja ili mehanizmaza smanjenje grešaka, problemati-ziranje problema sabire se u prilo-gu Topitscha: »slijepa ulica angaž-mana«. Lenk je upozorio da je dvo-

strukost odnošenja sociologije i vl-i-Jednosnih sudova, tematski, dvostru-kost društvenog znanstvenika: on

stvara svoj predmet spoznaje i 15_

*DVTŠMGHOie sam dio njega. Lenk

kao: Topitsch kritički su orijenti-rani spram »kritičke« teorije dru-

Šľvfl. &lil »vrijednosne neutraine«5°C1_010EIJe.naime. Ove antiteze posebi. Kako tormulira Lenk: »vrije-dnosno neutralan« sociologija služi59 'kľltikomv'. stoji konfrontiranaprema vrijednostima, koje će bitikritički razvijene - ona je samo

protiv vrednujućih i pseudo-znan-stvenih izreka usmjerenih politič-kim, socijalnim ili praktičkim ci-

ljevima (str. 145). Ono, što Topitschmisli o tim nvrednujućim, pseudo-znanstvenlmc izrekama valja raz-

misliti.

iO PRAX|S

Problem se u Topitscha javljakao problem i »Frankfurtske škole«1 »vrijednosne neutralne« sociologi-

je. Posljednja, zasnovana MaxomWeberom, tvrdnjom da se POTUOC“znanosti ne može donijeti odluka _ozadnjem cilju života, ill orlJšnfüaPl-ji rada, ne može protivurječiti 1n-

strumentalizacíjl politike, čak ni-

ti Hitlerove provinijencije, koji 39takoder smatrao da mišljenje jedneslobodne, nepretpostavljene znano-

sti spada u liberalizam, a »profeso-rstvo« može nešto učiniti pod jakommoći države. Shodno tome Carl

Schmitt, zastupnik »vrijednosno ne-utralnog« prava postaje krunski ju-

rist »Trećeg carstva«. Ovo je ujed-no utemeljenje kritike »kritičke« te-

orije društva protiv »konzervatiz-ma«, »pragmatizma«, »pozitivizrnam

U tom kontekstu razumijevamoi Abrahama Kaplana - da ne bi

iščekivali svrhu od ispunjenja sred-

stava, što po njegovom mišljenju či-ne: političar, koji misli: najprije mo-

ram produljiti moć,ondaje upotreb-ljavati za opće dobro; poslovni čov-jek, kada misli: najprije moram ima-

ti novac, onda ću biti slobodan; um-

jetnik koji hoće svoju umjetnostnajprije tehnički osigurati, da bi

bio nešto o njoj u stanju značajnoizreći (str. 213). Topitsch nam, me-

đutim, hoće reći, da »kritička teo-

rija« sa pripadajućim angažmanomonemogućava znanost samu i osigu-rava isto tako ideologiju. Po auto-

rovom mišljenju, sve ove angaži-ravne sociologije, posebice »Frank-furtska škola«, »kritička sociologi-ja«, koje hoće »umno«, »pravedno«društvo imaju svoje rodoslovlje u

profetima Gnose kasne Antilre, kr-

šćanskoj teologiji, Hegelu, Marxu i

neomarksizmu, imaju tako u obli-

kovanju »teologije društva« meta-

fizičko-teologijsko nasljeđe, a for-

me mišljenja »kritičke« sociologijemogu se obilježiti kao esencijalistlč-ke, teleologijske i dijalektićke. Au-

tor nam izvodi kako je »stvaralač-ko mišljenje« sekularizirana idejaBoga. koji je slučajno stvorio čov-

jeka, koji mu se vraća, povijest kao

cilj. sveti proces, ili kako Löwithreče: »Marx je povijest svetoga u

jeziku nacionalne ekonomije«. In-

dlferentnost radništva suvremenih

industrijskih zemalja spram svete

funkcije proietarijata, autorov jeargument da, »revolucionarni kar-

953

neval« (str. 142) ukazuje na de-

kompoziciju neomarksizma, vidlji-vu posebno u Marcusea, koji je ilu-

ziju iz 1936. u »K pojmu bića« o

shvaćanju povijesti kao teleologij-skog događanja svetoga - dijalek-tičkim ukidanjem kapitalizma - 30

godina kasnije izgubio. »Kritički«usmjereni mladi intelektualci takosu i ne htijući slijedili osnivače »kri-tike« kao što su i ovi bili zapanjeninjihovim »prevodom«, koji je poautorovcm mišljenju, jedino doslje-dan, završava argumentacijom ba-

canja rajčica i trulih jaja na znan-

stvenike i etablira ideologiju, kojaopet instrumentalizira znanost. »Sli-

jepa u.lica angažmana« svjedoci»romantično reakcionarni procesa

protiv znanstveno-industrijske re-

volucije.Prihvatimo li autorovu tezu, a-

ko ne »slijepu ulicu«, a ono barem

opasnost angažmana, ostaje i »slije-pa ulica« »vrijednosno neutralne«sociologije, koja je takva per se, us-

prkos pokušaja nadvladavanja diho-

tomije kritičnošću vrijednosno neu-

tralne sociologije.

Ostatak, koji i autom valja te-

matizirati: gubljenje spontanitetatotalnom birokracijom, Gellner o-

končava tvrdnjom da je i »znanostu jednom pogledu birokratizacijaprirode« (str. 55). Strah pred tota-

lnom birokratizacijom, gubljenjeinindividualnosti nalazi optimističkogpredstavnika u Reinhardu Bendlxu?

Podvrgava kritici najprije Marxovo

shvaaćnje svestranog čovjeka u

»Njemačkoj ideologiji«. u kojem bi

Č0Vlek radio »danas ovo, sutra 0-

no, jutrom lovio, poslije podne pe-cao ribe, navečer gojio stoku, na-

kon jela kritizirao, a da ne bude lo-

vac, ribar, stočar, kritičar.« Ben-dix smatra da ova zabluda. proizlaziiz shvaćanja uzajamne ovisnosti po-

djele rada i integriranja društva,time da prvo ide na štetu drugoga.Ideali »svestranostia su u suvreme-

noj podjeli rada, doduše, nemogućii romantični, ali ne treba imati nl-ti iluzije o predindustrijskom dru-

štvu (ne treba crno-bijela tehnika)

gdje integracija unutar obitelji zna-

či svakodnevlje :ponosne i sive stva-

rnosti«. Moderne, pak komunikacijeomogućavaju demokratizaciju, a ko-

hezionu, integracionu snagu garan-

tiraju obitelj i nacija. Tako su mno-

ge autorove teze utemeljene, nje-

954

gov optimizam sliči na »Blut und

Boden« i upravo je zato zastrašuju-ći - kao zamjena za istinsku dru-

štvenu i prirodnu pripadnost.»Sociologija između teorije i em-

plrije« je problematiziranje bitnogodređenja čovjeka i društva danas.

Djelo donosi težinu problema bez

obzira na dosege pojedinih autora.

Ipak, iako svaki od autora ima ne-

ko rješenje, njegov optimizam jekrhak, opovrgljiv. Bilo da se radi

o slijepoj ulici angažmana, ili o sli-

jepoj ulici neutralne znanosti. Pro-

mišljajući ove probleme ostajemo u

slijepoj ulici rješenja. Da li je zna-

nost uopće, a posebno sociologija, u

stanju riješiti probleme ostaje upit-nim. Smještaj sociologije izmeđuproroštva i kalikila, tako se ne bi mo-

gao odlučiti i mogli bismo se s Da-

hredorfom složiti, da je sociologijakao struka u znatnoj mjeri ne-stru-

ka, disciplina bez discipline, naime

znanost, koja je u stalnoj opasnostizanimati se za sve i svakoga (str.19). A njezina upotrebljivost da le-ži u izbacivanju drugih iz mira. To

svjedoči i 8000 studenata upisanihna sociologiju u Njemačkoj.

Ili sociolozi trebaju postavljatidogmatička pitanja, koja uključujurješenje njihovih problema. I to jeupitno.

Blaženka DESPOT

FILOZOFIJA NA RASKRIZJU

Werner Marx:

Vernun/I und Welt

M. Nijhofľ, Hug. 1970.

Knjiga »Um i svijet, Između tra-

dicije i drugog početkau, izdana u

„gednoj seriji »Phaenomenologicavnizozemskog izdavača NiJhOffEf.D0'

svečana je, ne toliko eksplicitnomeiaboriranju filozofijskog pitanja 0

odnosu uma lnsvijeta, koliko_suvre-

menoj situaciji filozofije. NJen au-

tor, Werner Marx (rođen 1910-. Sa'

da redovni profesor u __I-`reibUľEU)več je objavio jednu knjigu o suv-remenoj filozofiji: »Heidegseľ i

tradicija: (Stuttgart, 1961.), među-

tim ogiedao se i na području kla-

'sićne filozofije (knjiga »ZnačenjeArlstotelove ontologije«, pisana na

engleskom i objavljena u Nizozem-

skoj) tako da ovo djelo predstav-ija u neku ruku sintezu njegovihdosadašnjih filozofijskih napora.

nUm i svijetu sastoji se od šest

međusobno povezanih eseja (»Od-ređenje filozofije u njemačkom i-

dealizmuc, »Um i jezik«, »Um i svi-

jet života«, ›Svijet života i svjeto-vi života«, »određenje mišljenja411113308Doćetka« i »Svijet u drugompocetkuc) koji, uzeti zajedno, ocr-

tavaju u naslovu naznačenu dile-

mu filozofije: treba li da mišljenjeostane _urnno-obrazlagajućei mnom

obrazlozeno ili je prava tema jed-T108 budućeg promišljanja »drugipočetak«, naime Svijet kao iskon i

predmet misli. Ovu dilemu eksplici-

ra_ autor interpretirajući najznačaj-_nije filozofe - zastupnike jednogili drugog naziranja.

__

Kao primjer utemeljenje filozo-

tije u umu navodi i interpretira W.

M3” Hegela. Prije nego li izložimonjegovo tumačenje, treba napome-nuti nekoliko stvari o samom her-

meneutičkom prosedeu. Iako je težiš-te

tata"?knjige kritika Heideggera,a“ °_ľ u {nľmgim bitnim pitanjima”ta-ie Heldešgerov učenik. Tako jenjegov filozofijski »kalendar«, ako

nepo provedbi, a ono bar po inte“-

C1J_1._pa_-mu filozofija počinje kao

m1ŠiJG_!IlJebitka s pretsokratovcima,Postaje zatim metafizika, da bi s

Descartesom doživjela obrat u su_

biektivitet (dualizam bitka i svije-sti Jest Onda rezultat ovog lošeg o_

brata), traje dalje kao metafizika

obrazlažućeg uma sve do Hegelakoi! 501' daje konačan oblik. U pro-storu izmedu Hegela i Heideggerndosada se trasanie za jednim novim

Početkom. najprije u naivnom pa-tosu zbilje kod lijevih hegelijana-ca. a onda promišljenije i dalekosež_nije kod Husserla. Novost je tu u

tame što je upravo ovo posljednjerazdoblje postalo problematičnim -

no to ne mijenja ništa na prikazuranijih perioda. Upravo iz obzora

naznačenog slijede tumači autor He-

gelov spis o razlici Fichteove i

Schelllngove filozofije. Radi se Drl-ie svega o tekstu iz predgovora, ko-

ji govori da potreba za filozofijomnastale kad iz života nestane jedin-

stvo i kad se suprotnosti okamene

u svojoj zasebnostl. suprotstavlja-jući ovu odredbu filozofije jednojranijoj i nepotpunijoj (odredbi ko-

ju stvara filozofija nidentitetaod. P0-

kazuje on doseg jednog mišljenjakoje u filozofiji vidi zbiljsko, povi-

jesno nazoćno dokidanje razumskih

suprotnosti i ispunjenje svrhe bit-

ka. U takvoj zadaći vidi on oživ-

ljavanje teleologijskog mišljenja A-

ristotelovog, ali takvo oživljavanjekoje, polazeći od teleologićnosti u-

ma s jedne i od neuklonljivosti ra-

zumskih opreka s druge strane, od-

ređuje um kao stalni napor da se

pomiri misao i zbilja.

W. Marx zatim nastavlja: »Kao

što je poznato ovaj I-Iegelov zahti-jev odbacili su lijevi hegelijanci

kao besmislen. . . No u svojim na-

padima. oni se nisu razračunali_ ni-ti s teleologijskim niti s logickimpretpostavkama Hegelova određenjafilozofije. Međutim, danas se osje-

ćamo upravo na tako nešto potak-

nuti, budući da smo danas u potra-zi za. jednom zbiljom koja leži iza

one koju razum može predikativnoodrediti a um pojmovno penetrira-ti. »Kao predvodnike u ovoj potra-

zi navodi autor nadalje Husserla i

Heideggera, pokazujući kako oyaíposljednji dovodi u pitanje logickumoć apsolutnog subjekta da bi za-

tim problematizirao logićko uteme-ljenje bitka kao i njegovu pojmlji-vost. Pitanje koje se ovdje nadajeanticipira zaključak čitave knjige:

nije li zadatak mišljenja da bude

spremno i za teleologiju i za ateleo-

logiju, za um i za ono što prethodiumu, za predikativno i za antepre-

dikativno, da dakle opstoji »izmeđ-i

tradicije i drugog početkaZV«Kako ovaj prvi esej (»određenje

filozofijea) sadrži odrednice cjelo-

kupnog misaonog kretanja djela, i

kako od odredbe »uma« zavisi i na-

rav dileme koju se pred filozofiju

postavlja, neka nam bude dopušte-na jedna primjedba. W. Marx us-

poređuje Hegelovu definiciju filozo-

fije sa Schelllngovom, i nalazi da

Hegelova. iskazuje biti istinu tra-

dicionalnog, na primatu uma zas-

novanog, određenja filozofije, dok

je Schellingova tek priprema za

nj. Radi se o definiciji iz 1797., po

kojoj filozofija dostiže svoj smisao

u pasivnom umnom zrenju apsolut-nog identiteta. Točno je da je He-

955

geiova kritika te definicije značilakorak naprijed u povijesti njemač-kog idealizma, međutim time pro-blem nije nipošto iscrpljen. Naime

Schellingova kasna filozofija jošuvijek operira s tom definicijom,sada doduše u drugom kontekstu.

Na kraju prikaza tzv. negativne fi-

lozofije pokazuje Schelling kako

jastvo nakon što je napustilo sfe-

ru bitka-bića i prošlo odiseju teo-

rijskog, praktičkog, i estetskog sta-

va nalazi ponovno svoju bit u kon-

templativnom pri-stajanju uz is-

konski pra-temelj. Obrat iz miš-ljenja uma u mišljenje (ili bar po-kušaj mišljenja) zbilje dogodio se

upravo na osnovi ove navodno

»manjkave« definicije filozofije kao

promatranja. Da je W. Marx u-

zeo u obzir Schellingovo dovršenjei »prevladavanje« njemačkog idea-

lizma, bilo bi mu možda lakše od-

rediti kontinuitet prelaza od miš-

ljenja k mišljenju svijeta: ovako jebio prisiljen u jednoj rečenici ap-solvirati Marxa i Feuerbacha (!) i

onda na Heideggeru eksplicirati al-

ternativu o kojoj je riječ. Srećom,kao što je obično slučaj s herme-

neutičkim zasnivanjem pitanja, de-

talji interpretacije ne mijenjajumnogo na zanimljivosti središnjegDroblema i na njegovoj težini.

'Slijedeći vid Hegelove filozofijekojim se autor pozabavio je odnosduha i jezika. Jezik je sredstvo, i

posrednik duha: u njem, kao u svo-

Joj drugosti duh bez ostatka prepo-znaje sebe, ukida tako drugost i ra-

zumije sebe sama: moć dijaiek-

tike duha razbija sud-rečenicu dabi prisvojiia cjelinu govora, sistem.kao medij samoizlaganja:

_

»Reľlektiramo li sada o smislujezika koji leži u ovom manifesti-

ranju logosa promišljenom polaze-ći od temeljnog gibanja duha, po-tvrdit će se da Hegel shvaća jezikkao služavku Logosa. Manifesta-

cioni karakter omogućuje Logosu,dijalektičkom gibanju, da do krajaiziđe na svjetlo. Jezik dovodi do

»sjaja« do svjetlanja refleksiju u

sebe i igru odraza onog spekulativ-nog. U takvom razumijevanju jezik.:kao svjetlosti koja čini prozirnim

dolazi do izražaja bit tradicionalne

metaflzike nousa i svjetla«.

Tako su dva vodeća problema,

problem svijeta (nzbiljecn) i prob-

956

lem jezika, opisana s obzirom na

njihovo mjesto u filozofiji uma.

Prelaz na filozofiju »drugog po-četka« predstavlja djelo \kasnogHusserla. Rezimirat ćemo strukturu

interpretacije: U kasnoj filozofijiHusserlovoj na djelu je paradoksodnosa fenomenologije i primarnog»svijeta«, tzv. Lebenswelta, »svijetaživota«. Primat svijeta života miš-

ljen je u Husserla na liniji posthe-gelijanske potrage za »istinskom zbi-

ljom« i u skladu s tim označen jesvijet života kao spasonosa-n po

čovječanstvo koje je s Gaiilejevimotkrićem matematičko-fizikalnogsvijeta došlo u krizu. Međutim, pa-

ralelno s ovim primatom, najavljujeHusserl spasonosnu ulogu fenome-

nologije koja treba da. bude umna

znanost o primarnom svijetu. zna-

nost zasnovana na jednom praktič-kom načelu i interesu realizacije ci-

ljeva čovječanstva, naime na po-

trebi jednog terapeutičkog djelova-nja koje se sastoji u osvještavanjulatentne umnosti transcendentalnog

egoa u svakom pojedinom čovjeku.Cini se tako da bi se posao fenome:noiogije sastojao u tomu da se_ 1

primarni svijet i čovjeka koJi 'Unjem obitava »dovede do umnosti«.

No Husserl otklanja ovu konzek-venciju i ostaje .na primarno] V3'

ijanosti životnog svijeta, prožetog_realnim interesima i potrebama l

neizgrađenog na umu: »Do poslled'njeg časa želio je Husserl služiti sa-

mo umu i duhu, no ipak nije se us-

pio osloboditi od težnji njegoymšvremena da dovede um u pitanje.«

Pitanje o jednom mišljenju koleneće biti utemeljeno u umu. _vec U

svijetu i u načinu kako ŠOVJGRUsvijetu obitava nastavio Je na T?'dikaini način M. Heidegšeľ- ZEN'zliku od početka kOJI Se Ëhgfmw_u

pretsokratovskom mišlieniu 1 K039

je u ravnoj liniji d°V°° d_°_me?'fizike uma. naziva on u svojim PIC'

davanjimu o Hölderlinu ovu drugu

alternativu »drugim P°Č°tk°m“- P"

vi je početak učinio_ dvoje: uteme-

1110 je zapadno rmšlieriie 1 P°iËF73°jedan način obitavanJčl_ U ?YUCËU-koji je daljnji tijek filozofije iz:dao. Drugi pocetak treba nazvat”ponovno mogućnost jednog_ 'Sim'

skog i svetog boravlienia ČOVJEK? “a

zemlji.Kako je mišljenje »drugog PO'

četka« već od izvora usmjereni! m'

prevladavanje tradicionalnih kate-

gorija. metafizike, tvrdi W. Marx da

je neispravno i prosuđivati ga tim

kategorijama. Kritika takvog miš-

ljenja jest dakle nužno imanentna.

Time je W. Marx ujedno i odredio

svoje vlastito stajalište kao stajali-šte kritike Heideggera iz heidegge-rijanske filozofije.

U jednom dugačkom uvodnom

eseju on izlaže genezu mišljenja»Drugog početka«, od kritike sub-

jektiviteta u »Bitku i vremenu«.

preko kritike metafizike u kasnim

djelima sve do pitanja o jeziku, go-voru i kaže, da. bi zaključio knjigukritikom i pitanjem o sudbini filo-

zofije. Istaknut ćemo samo nekoli-ko momenata: Heidegger zahtijevaod čovječanstva da ponovno naučiobitavati između zemlje i neba, ne

na način umnog živog bića, već na

način bogobojaznog smrtnika, ne na

naćin tehnike i planiranja, već iz

otvorenosti za cjelinu svijeta i bit-ka. Takvo je obitavanje »pjesničkogjer pjesnik, slušajući govor govorauči onomu što je u povijesti zapadabilo zaboravljena: drugom početku.Govor govora, ne govor čovjeka ko-

ji govor-i, jest ono čemu slušajućitreba da od-govaramo. Govor je pakmišljen iz obzorja istine kao ne-

-skrivenosti, kao takvog sjaja bitkakome pripada i skrivenost i koji ni-

je samo svjetlo već i tama, koji jekatkad ne samo neistina već i za-

bluda. Biti istine pripada zabluda.Ova lethe, skrivenost održava go-vorenje otvorenim i izbavlja ga izdomene planirajućeg i obrazloženogmišljenja. Za tradicionalnu metafi-ziku istina je rasvjeta naprosto, ta-

ko je onda biće uvijek već dostup-no u svojoj otvorenosti. Nasuprottomu misli Heidegger prvi put u

povijesti zapadnog mišljenja istinukao a: letheiu, kao sjaj na pozadinilethe, kao ot-krivanje iz skrovitog.Ovo skrovlto osigurava povijest kao

sudbinu, a pjesništvu podaruje mje-ru obitavanja izmedu zemlje i ne-

ba.

Pitanja koja se za W. Marxa na-

dalu iz ovog usmjerena su na 0d-nos tehničko-planirajućeg i pjesni-čkog s Jedne strane i na komunici-ranJe piesničkog znanja s druge:

_

Kako naučiti ovu »novu mozgu-Ju- drugog početka? Zar je ona do-

äupna samo izabranim pojedinci-a.

Ako zabluda pripada biti istine,

kako biti siguran da je naše sluša-nje i od-govaranje na poziv bitka

ispravno?Ne pripada li umno, racionalno,

obrazlagajuče-obrazloženo mišlje-njeisto tako biti čovjeka kao i mi-

šljenje »Drugog početka«. Ako pri-pada ne znači li to da je »pjesničkoobitavanje« jedan jednostrani mo-

dus čovjekobitka i ne treba li da

nam cilj bude takav život koji će

dopustiti da sve ljudske mogučno-sti dođu do punog izražaja?

Nije li dakle alternativa »obra-zlažući um« ili »beznadni bitak

smrtnikaa lažna alternativa?

Kako naći put kojim će se sveto

pjesništvo pojedinaca približiti ma-

sama našeg industrijskog društva

koje su ustvari pozvane da ozbiljepjesničko obitavanje?

Ako se to i dogodi. kako će iz-

gledati govor budućnosti? Hoće li

to biti od lethe prožete tamne iz-

reke i višeznaćna imena ili će se

negdje još naći i u umu utemelje-ne, jasne i razgovjetne rečenice?

I na kraju rezimiramo li rezul-

tate kriitke doći ćemo do zaključa-ka koje je sam autor izložio u pred-govoru knjige:»U današnjem dobu. . . leži mo-

žda zadatak filozofije u tome da se

osvrće na baštinjene principe i pri-padne im odredbe i temeljne prob-leme, čuvajući ih, a ujedno iznala-

zeći što u njima upućuje, kao pri-jelaz, na ono novo, da bi tako osta-

la otvorena za sve pokušaje novog

početka. . . Kad se filozofija spoznau toj ulozi, neće ona inzistirati na

jednom ili drugom (tradicionalnomili nnovomcc) stajalištu, već će vi-

djeti svoju zadaću u tome da miš-

ljenje održi u pokretu«.Mjesto je suvremene filozofije

dakle između uma i svijeta. izme-

du tradicije i novog početka..Iz takvog određenja filozofije

traži W. Marx njenu budućnost.

Za prosudbu takvog jednog sta-

va možda još nije niti došlo vrije-me. Danas smo možda ovlašteni o-

čekivati još koji »drugi početak«.Umjesto prosudbe očekuje nas dalj-nje promišljanje rečenog.

Prije svega, zbiljski je raspondjela širi od naznačenog »Drugi po-četaka ne obuhvaća samo kasnogHeideggera već i čitav niz fllozofe-ma heideggerijanske provenijen-

957

cije: hermeneutiku, Finkovo »mišlje-nje svijeta«, dobar dio fenomenolo-gijski orijentiranog mišljenja uop-će, mišljenje »igre« itd. W. Marx jeu ovom inače rijetko nepretencio-znom i tolerantnom, djelu ukazaona neuralgične točke svih ovih ori-

jentacija. Steta je možda što nijekrenuo dalje u kritici Heideggera,što nije doveo u pitanje sam egzis-tencijaxl »obitavanja« (v. npr. E.

Levinas, poglavlje »La Demeure« u

»Totalité et Infini«, Haag, 1961.)što nije postavio pitanje u govorui kaži već samo o njihovoj »pri-mjem«.

Drugi je moment čak važniji od

ovog: kakvo je »zapravo« to mišlje-nje koje Iavira između umai i svi-

jeta? Kakav je to hibrid koji mi-sli i teleologijski i ateleologijski, i

predikativno i predpredikativno, ra-

cionalno i i-racionalno?I konačno, može li se dokraja

promisliti problematika otvorena

Heideggerovim djelom ostane li se

u domeni Heideggerove sheme izla-

ganja povijesti filozofije? Nije li di-lema »um ili svijet« zapravo rezul-tat dilema implicitnih u toj she-mi?

Zasad smo još daleko od odgo-vora.. Međutim, pitanje koje W.Marx pita ostaje kao vjerojatno je-dno od najzanimljivijih i najur-gentnijih u suvremenoj filozofiji.

Nenad MISCEVIĆ

PRILOG FILOZOFIJI COVJEKA

Alike! Duírenne:Pour l' Homme

Editions du Seuil, Paris 1968.

Učenik G. Marcela, Mikel Dif-renne, profesor estetike i metafizi-ke na fakultetu u Nanterru, autor

je među ostalim djelima knjige o

Jaspersu (u suradnji s P. Ricoeu-

rom) zatim s područja estetike knji-ge »Fenomenologija estetskog isku-stva« i s područja teorijske filozofi-

je »Pojam apriorijau. Njegova naj-novija knjiga »Za čovjeka« posve-ćena je koliko kritici sadašnjeg tre-

958

nutka francuske filozofije-struktu-ralizma, toliko i utemeljenju jednefilozofije u kojoj bi čovjek-subjektponovo zaposjeo svoje mjesto.Zajedničko svim filozofijama ko-

je dominiraju pod imenom struk-turalizma jest po Dufrennu jedno-dušna abdikacija čovjeka u korist

hipostaziranog pojma, strukture, je-zika i nesvjesnog. Iz takvog stava

proizlaze njegovi kritički osvrti na

postavke tzv. filozofije pojma, nar-

heološku epistemologijux M. Fou-

caulta, Lingvistička istraživanja na

polju filozofije jezika, strukturalnu

antropologiju Lévi-Straussa, mark-sistička istraživanja L. Althusserate psihoanalizu J. Lacana.

Indirektne korijene toj pozitivi-stičkoj filozofiij udomaćenoj u

Francuskoj, Dufrenne na-pose vidi u

utjecaju heideggerijanske filozofi-

je. U Heideggerovoj »filozofiji Bit-

ka« čovjek je tu po Bitku i za Bi-

tak. Na tu odredbu čovjeka kao se-

kundarnog u odnosu spram bitka

Dufrenne nadovezuje još dvije zna-

čajke te filozofije koje su utjecalena struktur.a-lističku misao. Prva se

značajka sastoji u tome da se ras-

cjep na ontološko i ontičko i odstra-

njivanje ontičkog odražava u struk-

turalizmu kao procedura formaliza-

cije i kao osamostaljenje forme ko-

ja onda gubi svoj pravi _»i_skon isvrhu«. Misao se tu odjeljuje od

svog pravog objekta i živi zasebnim

životom. Druga se odnosi na on_o štoje Dufrenneu najvažnije za mišlje-nje koje uopče hoče biti filozofij-sko-uvažavanje čovjeka. U_ Heide-ggera čovjek je razvlašten l njegovbitak abdicira u korist Bitka i nJt-

govih ekvivalenata (logos, smisao,

jezik). U strukturalizmu nalazimo

istu relaciju. Covjek Je Submdmi'

ran hipostaziranom pojmu, Sľľukľu'

ri, jeziku.Među kritičkim osvrtima na su-

vremena strukturaiistlčka strujanjajedan je članak pod naslovom »EPI-stemologija marksizma ili marksi-

zam kao epistemologija«. posvećenAlthusseru i kojeg čemo kritiku u-

kratko izložitl. Priznavajući svojunavodnu inkompetentnost za DOtPU'niju kritiku na polju marksizma.

Dufrenne svoju opasku Dľoľež? _nílAlthusserovu koncepciju u Cjellill.Može li marksizam biti samo epis-temologija? »Da li bi _opstoialemarksistlčke partije i zemlje kad bi

se čitav marksizam smatrao znano-šču ili epistemologijomh Nije 11

teorijski sustav kasnih Marxovih

radova proizašao iz jednog »proroč-kog« mladog Marxa pred svim onim

mistlfikacijama kojima je bio izlo-

žen proletarijat? interpretacija ma-

rksizma L. Althussera, čijoj misli

inače Dufrenne priznaje svu kohe-

rentnost i rigoroznost, ostaje zatvo-

rena u okvirima formalizma jedneepistemologije koja reducira povi-jest na znanost, a marksizam na

teorijski antihumanizam. »Ne že-lim reći da je ključ marksizma bi-lo u psihologiji Marxa bilo mark-

sista, nego samo da konstrukcijapojmova ma kako oni bili apstrakt-ni ili impersonalni ne može nikada

barem u empirijskim znanostima i

možda čak u »formalnim znanosti-ma« biti odsječena od življenog is-

kustva gdje se iskazuje bitak-u-

-svijetu jednog subjektiviteta«. (str.56)

Nakon izloženih zamjerki struk-

turalizmu koje se uglavnom svode

na to da je čovjek u tim sustavi-

ma lišen svojih prava koja bi filo-

zofijsko mišljenje moralo uvažava-ti, Dufrenne prelazi na izlaganje je-dne »filozofije čovjeka« čije se od-

rednice već nalaze skicirane u nje-govim ranijim djelima, posebice u

»Pojam apriorija« (La notion d'ap-riori) i »Ono pjesničkoc (Le poéti-que).

Duilrenne definira čovjeka kaonosioca apriorija. Apriori ovdje is-

kazuje primordijalnu vezu čovjekai svijeta. smatrajući Kantov for-malni apriori nedovoljnim, Dufre-une razvija kategorije materijalnogapriorija (u smislu koji ovom da-je ienomenologija), subjektivnog iobjektivnog apriorija. Dok se »for-

malníc_ i »materijalni« odnose na

sadržaj apriorija, »subjektivni« 1

»objektivni« obuhvaćaju cjelokupanodnos _svijeta i čovjeka. Subjektiv-ni apnori služi kao spoznaja svije-ta dok objektivni apriori konstitui-

ra predmet. U skladu s tim »filozo-ľlía čovjeka« se mora držati svojihpretpostavki; nužnosti da ujedno o-

svijetli l ono stvarno i ono subjek-tivno. subjektivni apriori korespon-dira objektivnom aprioriju; čovjekkorespondira svijetu i obrnuto. Pl-tanie jedinstva apriorija kao princi-DB BDOZDaiG koji pripada virtualnomznanju i apriorija kao konstituensa

objekta vodi do pitanja. o njihovo]jedinstvenosti. Tu Dufrenne uvodi

pojam Prirode koja rađa (NatureNaturante) kao apsolutnog iskonau

kome se zbiva njihovo jedinstvo.»U toj bi se Prirodi čovjek pojaviozavjetovan da bude zrcalo u kojemse ona odražava kao svijet (opažen)i kao svemir- (shvaćen)« (str. 172).Po Dutrenneu to se prisustvo Pri-

rode predosjeća u estetskom iskus-

tvu i iskustvu svetog.

Covjek kao nosilac apriorija ot-

voren je za svijet i svijet se u istom

odnosu otvara njemu. To je_čovje-kova otvorenost za svijet i za bićas kojima obitava i on je time nužnuu istini, on je biće-u-istini. Ta jetvrdnja moguća zato što Dufrenne

za razliku od Heideggera određujeistinu kao otvorenost bića za čovje-ka i čovjeka prema biću. Samim

tim što se nalazi među bićima, u svi-

jetu, čovjek je u istini, jer stvarinisu'te koje rađaju lažnost. Stvarisu »iskrene«, istinite, njihova poja-va ne vara. stvarima ne pristajelažnost; iza- svega stoji Priroda ko-

ja progovara u stvarima i koja im

podaruje njihovu iskrenost.Ako su stvari istinite i ako žive-

ći u skladu s njima čovjek pribivaIstini. kako onda zabluda dolazi u

svijet? Dufrenne nalazi porijeklozablude u samom čovjeku i slijede-ći kartezijansku tradiciju u njego-vom voljnom aktu. zabluda ne do-

lazi od tuda što bi čovjek bio osu-

đen na nju kao na zgodu bitka ne-

go se ona javlja u svjesnom volj-nom aktu kada čovjek više ne slu-

ša otkucaj neposredne nazočnostistvari nego mu podredi predodžbustvari, njihovu re-prezentaciju. Ta-

ko lažnost prispijeva stvarima kojenisu apriori sposobne za nju negoim se ona pridaje zabunom, varkom

u kojoj slika stvari zamjenjuje nji-hovu prezentnost.

Problem zablude dovodi Dufre-nnea do pitanja volje i slobode. Na-

kon kratkog razmatranja odnosa vo-

lje i ništavila, Dufrenne rezimira

svoje stavove u tri temeljne teze u

čijoj se formulaciji zamječuje utje-caj francuske reľleksivne tradicije(Nabert, Ricoeur, Le Senne). U pr-voj tezi volja je definirana kao in-tencionalni akt; volja biva svjes-na sebe same tek ukoliko teži pre-ma nekom konkretnom predmetu.»Zeljeti nemoguće znači osuditi se

959

na ne-htijenje.« Druga se teza od-

nosi na idealistički pojam volje ko-

ja hoće samu sebe. Dufrenne supro-

tstavlja takvom pojmu volje kon-

cepciju po kojoj volja uvijek sebehoće i ozbiljuje tek sekundarno, na-

ime preko akata konkretnih htije-nja. »Moć isključuje volju za moćrazličitom intenzitetu i rasporedukoja bi bila V01Ja za voljom«. Tre-ća se teza odnosi na univerzalnostvolje: pojedinačno posreduje opće.»Htijući svoj vlastiti interes i na

svoj način. zaboravljajući se u svom

htijenju. svaki Čovjek hoće i potvr-duje čovjeka ili bolje reći ono ljud-sko; upravo se time svijet počovje-čuje, a čovjek sebe određuje i pro-vodi kao čovjeka«.

Ova treća teza ukazuje na etič-ku dimenziju nazočnu u htijenju.Fenomenologija te implicitno nor-

mativne dimenzije odgovara za Du-

frennea etici. Aprioriji voljnih aka-ta sadržani su unutar samog iskus-tva budući da s jedne strane konsti-

tuiraju predmet, a s druge stranecine u čovjeku prethodno znanjekoje se naknadno ozbiljuje u činu i

omogucuje neposrednu spoznajusvojstva objekta. Budući da su vri-

jednosti sadržane u objektu ubra-JaJu se u apriorije. Stoga svaki jeetički akt konkretan i teži ispunje-nju svoje normativne dimenzije. E-tika se u užem smislu bavi pak o-

nim slučajevima u kojima je ta no-

rmativna dimenzija eksplicitno iz-

ražena, što znači da teži univerzal-nom potvrđivanju čovjeka kao ima-

nentnog vrijednosnog apriorija. »Taje vrijednost kojom je drugi obuh-vaćen apsolutna; ona nije relativnani spram svog statuta, ni spramsvoje snage niti spram svog bogat-stva: vrijednost drugoga je u nje-mu samom i budući da sam ga pre-poznao. on je, prije svakog drugogodređenja, jedno dobro«, »Međutim„možda se također ne može ne htjetičovjeka ako ga već Priroda na ne-

ki način nije htjela, ako je on tajkojim nešto pristiže u Prirodu i po

kojem Priroda postaje svijet ovisnoo njegovom pogledu i povijest ovi-

sno o njegovom djelovanju«.Posljednja su dva poglavlja knji-

ge posvećena analizi koncepcije čo-

vjeka u ostalim društvenim znano-

stlma i pragmatičkim implikacija-ma te analize u sadašnjem povijes-nom trenutku. Dok je strukturali-

960

zam htijući biti filozofija i znanost

u isti mah ,zanemario tradicionalne

filozofijske kategorije i izrodio se.

po Dufrenneu u »hrpu artificijelnihgeometrijskih slika«, dotle huma-

nističke znanosti unutar svog pod-ručja uglavnom nisu iznevjerilesvoju koncepciju čovjeka premdaim izvjestan antihumanizam nijestran.

Na kraju Dufrenne izlaže prilič-no optimističko mišljenje o poslje-dicama razvitka tehničke civilizaci-

je. U konkretnim fenomenima dru-

štva k-a-o buntu omladine, oslobodi-

lačkim ratovima i sl. Dufrenne na-

lazi dokaz da čovjek nije sasvim

mrtav.

Knjiga Mikela Dufrenne-a pred-stavlja vrlo zanimljiv i aktualan

doprinos analizi suvremene filozo-

fije ,a napose francuske misli. Me-

đutim, ona ostavlja neka pitanjaotvorenim.

Jean Catesson u svojem član-ku o Dufrenneu (Critique br. 257)

zamjećuje da se Dufrenne u svojojkritici strukturalizma isključivo ba-vi subjektom. dok vrlo malo prigo-vora i brige upućuje pojedinim kon-

cepcijama objekta. Tako se kritika

strukturalizma uopće, pretvara u

krtiku izvjesnog antihumanizma.

Jedno od pitanja odnosi se na sa-

mu strukturu knjige koja je zami-

šljena ujedno kao kritika struktu-

ralističkih filozofa od Althussera do

Lacana, kratki opis »filozofije čov-jeka« i sociološke analize moder-

nog vremena s upućivaanjima na fe-

nomene mass media, vijetnamskirat te se ova disparatnost tematike

odrazila kao nedostatak koherent-

nosti i konoiznosti knjige.

Posljednje se pitanje tiče aprio-rija ukoliko je čovjek definiran kao

njihov nosilac, što je osnovna teza

Dufrenneove refleksije. Dufrenne

definira povijesnost apriorija kao

njihovo svojstvo da se u raznim po-

vijesnim razdobljima javljaju u

različitom intenzitetu i rasporedu(npr. .apriori vjere nekad i danas l

dr.). Suvremena filozofija pokazalaje da pravi problem nije povlleët»javljanja« apriorija nego histori-

citet samog nijhovog bitka, prob-lem koji ni ranija knjiga o apriori-

ju nije uspjela razriješiti.

Vesna POTKOVAC

| rmozqgggg_ 21v0r__|

SAVJETOVANJE O NASTAVI FILOZOFIJE

U Sarajevu je 14. i 15. lipnja 1971. godine održano savjetovanje Jugo-slavenskog udruženja za filozofiju o aktualnim problemima nastave filo-zofije. U raspravi je sudjelovao velik broj sveučilišnih i srednjoškolskihnastavnika ali i filozofa koji rade izvan nastavnih ustanova. Oni su posvje-dočili koliki interes postoji za ovu aktualnu temu i pridonijeli da se o njoj

povede sadržajan dijalog. Utoliko je više šteta i veći propust organizatorašto je relativno slabo pripremio ovo savjetovanje. Sudionici i delegacije po-

jedinih republičkih društava doznali su tek u zadnji čas za termin i sadržajrada, a velika većina nije uopće dobila na uvid one materijale koji su za

savjetovanje bili pripremljeni. Jednako je velik propust i nedostatak savje-

tovanja što nisu sudjelovali niti prisustvovali, što čak nisu ni pozvani bili

neki od onih koji se bave upravo ovom problematikom. To je izrijekomrečeno odmah u Sarajevu. Uza sve spomenute i neke neizrečene nedostatke

ovo savjetovanje možemo pozitivno ocijeniti na osnovi sadržaja, razine i

rezultata rada.

Naša je namjera da makar i u kraćim crtama prenesemo tok ovog raz-

govora onakc kako se on odvijao. Ne raspolažemo autorizinanim tekstovima

pojedinih diskusija, pa ćemo ih prenijeti većinom po sjećanju. Dnevni tisak

ni stručni časopisi nisu sadržajno izvijestili o savjetovanju, a kako ne pos-

toje neki drugi dostupni pismeni izvještaji, nastojat ćemo da naš prikazbude što potpuniji, jer pretpostavljamo da je on baš u tom obliku intere-

santan našoj javnosti, a posebno svim nastavnicima filozofije.Uvodnu riječ dali su dosadašnji predsjednik JUF-a Ivan Focht (Sara-

jevo) i tajnik Udruženja Kasim Prohić (Sarajevo) upućujući na raspon

problematike obuhvaćen naslovnom temom i posebno naglašavajući neke

akutnije probleme kao što su plan i program nastave, te neadekvatnost

postojećih udžbenika. Focht je pri tome izrazio zahtjev da republička struč-na društva izbore neke nužne kompetencije. On se, naime, pitao: »Imamoii mi uopće bilo kakve moći kojom bismo mogli utjecati na izdavače udžbe-nika, te na tvorce planova i programa«.

(Treba ovdje istini za volju reći da isključivo od dobre volje pojedinihrepubiičkih zavoda za unapređivanje stručnog školstva, odnosno pojedinihnjihovih referenata. ovisi da li ostvaruju suradnju sa stručnim društvima.U Hrvatskoj je takva suradnja uglavnom postojalo. Ali ne s izdavačimaudžbenika).

Focht je istaknuo važnost cehovskih pitanja, ali je ujedno insistirao da

se moramo izboriti da se filozofija tretira kao filozofija, kao čisti fenomendo kojega nam je stalo, a protiv toga da ona stupa i da se nju gura u kon-

kubinate. da služi za podmirivanje, npodkusurivanje« računa. i da se isko-

rištava njeno »afrodizijskou djelovanje. Sretni smo što nemamo jedinstvenudržavnu filozofiju, ali ostaje problem kako provoditi nastavu.

Ivo Despot (Sarajevo) u svom usmenom komentaru ograničio se nu

nekoliko objašnjenja uz svoj referat »Primjena udžbenika u nastavi filozo-

tile«. To je bio jedini napisani materijal dostupan sudionicima savjetova-nja, ali je nastao drugom prilikom i u druge svrhe (za seminar za usavr-

savanje nastavnika Bosne i Hercegovine). U uvodu, raspravljajući o meto-

96]

clici nastave filozofije u nas, Despot je »Priloge metodici nastave filozofije«Josipa Marinković-a istaknuo kao prijelomnu pojavu naše prve metodike.

Upozorio je na specifičnost metode izvođenja u »Prilozima«, ali i na to

da je ona primijenjena samo na najsloženije probleme, da iziskuje veliko

znanje i veliko iskustvo, te je mogu usvojiti samo izuzetni nastavnici. Na-

dalje da su obrade pojedinih problema relativno kratke, jer je obuhvaćenvelik broj problema: da su metodski principi konkretizirani samo na izvjes-nom broju primjera - dok je veći broj sadržaja teorijske prirode; da :Pri-lozi« ne obrađuju ulogu filozofske propedeutike; da se Marinković ne oba-

zire na udžbenik po kojem se izvodi nastava; da slobodno raspolaže s vre-

menom. odnosno ignorira stvarne vremenske okvire, jer zahtijeva da nas-

tavnik metodom izvođenja obradi sve što je u prosjeku odjeljenja u kojempredaje neshvatljivo bez obzira na vrijeme koje će takav način izlaganjazahtijevati; konačno da je ova.metodika pisana na sličan način kao i me-

todike drugih nastavnih predmeta, pa su filozofski sadržaji samo sporednidodatak koji ilustrira praktičnu primjenu pojedinih nastavnih metoda; da

Marinković pretpostavlja kao da se nastava odvija u skoro idealnim prili-kama i izgraduje svoj tip nastave koji zasniva na pretpostavci veoma solid-

nog znanja i nastavnika i učenika, pa uljepšava način rada koji opisuje i

iznosi složene primjere. Iz sveg ovoga Despot izvodi tvrdnju da »Prilozi«i pored svojih vrijednosti ipak ne mogu pružiti nastavniku značajniju po-moć u konkretnom radu, da mladom nastavniku oni zbog svoje složenostine mogu biti putokaz, nego štoviše mogu čak razviti odbojnost prema me-

todici! - Na ove zamjerke što ih je referent uputio »Prilozima« JosipaMarinkovića, a posebno na. njegove globalne ocjene odgovorio je jedan od

sudionika rasprave. Ali o tome kasnije.Despot se pita o pravcu kojim bi trebalo upraviti naša nastojanja. Nas-

tavnicima su majkorisnije i najpotrebnije konkretne metodske obrade poje-dinih filozofa i filozofskih problema. Trebali bismo imati raznovrsne obrade

istog filozofa, više varijanata obrade na osnovi istog udžbenika i istog pro-

grama, odnosno priručnik takvih obnada uz udžbenik. Referent nadaljeanalizira odnos nastavnika prema udžbeniku u dosadašnjoj praksi nastave

filozofije, te kritizira jednostranosti potpunog odbacivanja udžbenika ili

pak obratno slijepog oslanjanja isključivo na udžbenik, da bi se prikloniosrednjem stajalištu naglašavajući ujedno da je oslanjanje nastave na udž-

benik naš temeljni zahtjev. Despot smatra da cjelokupni uspjeh nastaveovisi o objašnjenja i zato postupku objašnjenja posvećuje posebnu pažnjui nastoji ga pratiti u domeni opće metodologije, historije filozofije, opce

didaktike i metodike nastave filozofije. Na nivou Srednjoškolske nastave

filozofije objašnjenje ne znači drugo nego ograničenu i djelomično primjenuobjašnjenja koja nudi historija filozofije. Referent zaključuje jednom opcoinshemom nastavnog procesa: shemom koja se sastoji od opisa i objašnjenja.

Referent iz Skopja, Kiril Tenkov govorio je o značenju filozofije u

životu pojedinca i društva, i o tome da nastava filozofije, kako ona u

srednjoj školi. tako ni ona na sveučilištu, ne može prema sadašnjim plano-vima i programima u potpunosti ispuniti svoíu _značajnu l_ OĆEOVOTUUobrazovnu i odgojnu zadaću. Zato je uz povećanje ijednog bro)? nastüwílhsati zagovarao i promjene nastavnih prograrnaluz Südľžülníalnľeľvenclleposebno otklanjanjem historizma i problematskim ulemeljenjem nastavefilozofije. Ne smijemo nastavu filozofije u srednjoj školi tretirati kao pri-premu za studij filozofije. Njena je važnost u tome što definira on_u slikusvijeta s kojom učenici polaze u život, neovisno o tome što. će studirati. U

tom smislu treba izmijeniti položaj nastave filozofije i u prirodnom Smlelí“gimnazije, jer se filozofija svuda namece kao bitni element povijesti ku_-iure. Nadalje, nastavu psihologije treba odvojiti od logike. aiveće znüčcnlcpridati industrijskoj psihologiji; u logici_opet treba prevladati Pslľmloëlľam;te prihvatiti formalizam i više insisiirati na metodologiji; a_u sociološlJl n}analizirati društvene sustave. nego se orijentirati aktualnim_ probleríilľld;

Miodrag Ceklć (Beograd) suprotstavio se preoštroJ _kľlľlcl__udlge_"lľí_ž_'programa kako je ova bila izrečena u uvodnom izlaganju. Kasirrizi_'10_IćiProgrami i udžbenici onakvi su kakve su mogli dati_ ljudi l<0Jl bi! 1 5d}nili. Tko može neka napiše bolje. Ali ball m0” ĆOŽWJEH fllozoľllu. a mi?

dovoljno da je samo prihvati.

962

U opšimijem izlaganju Boris Kulin (Zagreb) ukazao je na značenje

teme o kojoj' raspravljamo ali i na to da je ta problematika često neoprav-

dano zapostavljena, čak potcijenjena. Neoprostivo je takvo_ potcjenjivanjemetodike nastave filozofije, jer bez nje nema niti_nastave filozofije._A ona

je osnovna djelatnost velikog broja prisutnih bili oni sveučilišniili sred-

njoškolski nastavnici. gaslugaje organizatora što_je ovu temu konačnopostavio u središte paznje, ali organizator je_počimo i krupne propuste-

nije nas obavijestio na vrijeme, a mimoišaoje da kao referente pozoveneke koji se bave upravo ovom tematikom ipišu o tome knjige, pa bi sva-

kako bili pozvani da i ovdje inazu poneku riječ. Nezgoda i_propust tim su

veči što je u referatu Ive Despota na nekoliko stranica izrečena kritikanekih stavova upravo Josipa Marinkovića. Nije jasno po kojem je to kri-

teriju djelovao organizator.Kalin je zatim prikazao aktivnost zagrebačkog aktiva nastavnika filo-

zofije, a posebno »Bilten za nastavu filozofije«, koji svojom koncepcijornsvjedoči nastojanja da se domisle i zapišu iskustva nastave filozofije u pri-

kazima obnada konkretnih nastavnih jedinica, ali i u teorijskim rasprava-

ma o pojedinim problemima nastave filozofije.

suočeni smo upravo s novom opasnošću redukcije nastave filozofije i

uopće smanjenjem uloge humanističkog obrazovanja u najavljenoj novojreformi srednjoškolskog obrazovanja, koja nastupa s novumom koncepcijetzv. »opće srednje škole«. Dužnost je, zato, i pravo republičkih stručnihdruštava i ovcg Udruženja da se najozbiljnije i dosljedno zauzmu kako bi

status nastave filozofije bio u skladu s važnom ulogom što ga ona imade i.:

sistemu općeg obrazovanja, kao i s odgovornošću koja proizlazi iz utjecajafilozofije na kultumi život određene sredine i na oblikovanje svijesti na-

cije. I sveučilište mora uložiti svoj autoritet da spriječi promjene koje bi

smanjile opseg i značenje filozofije u sistemu obrazovanja.

Kalin je formulirao zahtjev da se makar informacije o najmarkantni-jim pojavama iz nacionalne filozofije uključe u programe srednjoškolskea posebno u one sveučilišne nastave filozofije.

U onim sveučilišnim centrima koji to još do sada nisu učinili potrebnoje pokrenuti postdiplomski studij filozofije. Neobjnašnjivo je na primjerda Zagreb -- najjače naše fiiozofsko središte nema trećeg stupnja nastave

filozofije.Gotovo jedino studenti filozofije ne mogu steći nikakvo, a kamoli sus-

tavno metodičko obrazovanje. Neophodno je zato uvesti kolegij metodikena fiizofskim fakultetima, jer je metodikia nastave posebna disciplina, kojase ne može nadoknaditi niti najodličnijom stručnom spremom.

Kaiin se suglasio sa stanovištem Ive Despota da su nam potrebne kon-

kretne obrade pojedinih filozofa, i to raznovrsne obrade. jer ne možemoprihvatiti jednu jedinu ispravnu interpretaciju. Prihvatljivi su neki Des-

potovi prigovori upućeni Marinkoviću, ali su neprihvatljive globalne nega-tivne ocjene što ih je Despot neobrazloženo formulirao. Odatle što Marin-ković daje složenije primjere, te njegov postupak zahtijeva veliko znanje

iiskustvo ne možemo zaključiti da »Prilozi« ne koriste mladom nastav-niku, da ga štoviše odbijaju od metodike.

Despotu se može prigovoriti da baš on idealno suprotstavlja mogućeodnose nastavnika prema udžbeniku, jer ne kaže o kojem je od postojećihodžbenika riječ. Doista. kakav udžbenik trebamo? Obično se tvrdi da jeudžbenik radna knjiga za rad prvenstveno kod kuće, a samo donekle u

razredu; da udžbenik služi ponajprije učeniku, a tek manje nastavniku; du

uopće ima skromnu primjenu kao radna knjiga u razredu. jer da umrtvijujeatmosferu. Nasuprot ovom stanovištu, ako ono i vrijedi za večinu nastavnihpredmeta - što bi tek trebalo pokazati ili opovrći, smatramo da za nas-

tavu filozofije u srednjoj školi udžbenik može i treba da bude radna knjigau razredu. Mislimo pri tome na udžbenik koji uključuje antologijski dio

teksta, što je promišijeno probran i pripremljen za tzv. usmjereno čitanje.Suvremeni udžbenik mora dakle biti radni udžbenik, a ne tek puki izvor

informacija. Cini se da ni jedan od nama poznatih postojećih udžbenikane odgovara tom zahtjevu, barem ne u punoj mjeri.

963

Mi nikrko ne smijemo osiromašiti shemu nastavnog procesa, kakvunam shemu LI7. neke ograde Despot ipak preporučuje kao uzornu: I opis,II objašnjenje. Neprihvatljiv je takav jednosmjerni postupak, moguć jesvakako odmah i inverzan put. Uopće sve postupke nastavnog procesumoramo elastično primjenjivati.

Na kraju Kalin je prikazao postupak nastavnog procesa koji polazi odanalize izvornog filozofskog teksta. Pri takozvanom usmjerenom čitanjuučenik tekstu pristupa s određenim konkretnim zadacima, koji su usmje-reni boljem razumijevanju sadržaja, otkrivanju onog bitnog, razvijanjusposobnosti uočavanja problema i pokretanju kritičke refleksije. Cilj nam

je misaono zahvaćanje teksta, doživljaj teškoće i donekle razvijanje spo-sobnosti filozofskog mišljenja i raspravljanja. Težište je od samog početkana aktivnosti učenika, koji pita, traži i iznalazi ponajprije individualno isamostalno. da bi to nastavio i u kolektivnom naporu i konačno posredo-vanjem nastavnika.

Delegat iz Slovenije Pleško tiaízio je da preispitamo što je filozofija,da odredimo njenu ulogu i važnost u životu i tako pobudimo interes za

filozofiju.Petar Zivadinović (Beograd) kritički je odbacio sva nastojanja u dosa-

clašnjoi diskusiji. On smatra da je filozofiji kao stvaralačkom činu primje-rena jedino isto takva stvaralačke, izvorna nastava. Ona pretpostavlja

i nadahnuće, a isključuje svako metodički usmjereno nastojanje.opire se svakoj shemi i racionalno pla.niranoj interpretaciji. Svaka meto-

ciika kao pokušaj sustavnog, racionalnog, kontroliranog postupka neprihvat-ljiva je u načelu. Filozofija je nešto što se ne da definirati. Svi znamo danema suglasnosti čak ni u samom predmetu filozofije, kako bismo onda

mogli izgraditi sustav metodike nastave filozofije. Živadinović nije obraz-ložio svoje stanovište. ali je rekao da to može uraditi ako bude potrebno.

Vojan Rus (Ljubljana) istaknuo je da moramo težiti povoljnijem mje-s-tu filozofije u našoj društveno_i zajednici, a onda isto tako i u sistemu

nastave. Pred opasnošću parcijalizacije, atomizacije znanstvenih disciplina.pred opasnošću potrošačke psihologije i uopće Dragmatičke orijentacije. mi

moramo sa stanovišta principa tražiti mjesto filozofiji i nastavi filozofije.Za sve prisutne izvanredno je interesantan i važan bio podatak da je Li

Sloveniji na svim fakultetima koji spremaju buduće nastavnike uvedena

filozofija kao opći predmet.Jonče Josifovski (Skopje) pozivao se na iskustva s makedonskim udž-

benikom za povijest filozofije. kojim je znatno poboljšana inače veoma

teška situacija u kojoj nastavu filozofije još uvijek večinom izvode nestruč-

njaci, a na makedonskom jeziku još uvijek nije objavljeno niti jedno kla-

sično filozofsko djelo. Josifovski smatra da je nedostatak naših programii onih srednjoškolskih i onih na sveučilištu što je zaoostavljena problema-tikn praktične filozofije. kao što su razni problemi etike, estetike, filozofije

politike. problemi tehnicizma, kibernetike i tako dalje.

Ferid Muhić (Skopje) istaknuo je da je filozofija Žudnja za slobodom,autentičnošću i izvornošću. Ono stvaralačke u filozofiji treba da bude pri-

sutno i L1 nastavi filozofije. Ali premda će nastavnik slijediti SVOJ erosnjegov? interpretacija ne može biti do kraja slobodna. Mi moramo odrediti.uokviriti ono što se može ,a ono što je izvorno tilozofslco ostaje takvim.

ako je filozof filozof. ako je nastavnik filozof. Mi moramo slijediti .nagovorve.argumente i nastojanja drugova iz Zagreba. Kako inače _spriječitinavamneprofesionalnoga? Koncept metodike ne može odrediti nltrgarantiratl 0110

stvaralačke u nastavi filozofije, ali ga ne može niti spriječiti.u _

Muhamed Filipović (Sarajevo) osporio je metodički_ relativizam _koliJC

kod nekih govornika bio došao do izražaja. Mi smo uvijek_suočeni s izvles:iiom konkretnom. sasvim određenom situacijom, situacijom nastavnik-aunjegovih tridesetak učenika. Nema nikakve idealne, apstraktne situąCU@nastave filozofije. Nije istina da se ne zna što je _filozoflJa1 bio je filozodf-sko razmatranje. Filozofija ipak jest i znanost, iako jeona UVIJEK -_\3__;-'je filozofija još i nešto više od toga. Zato što smo prepustili nastavu _stihiltpseudostvaralačkom postupku. studenti nam i dolaze_često na sveučilisle d

da ne znaju ni osnovne pojmove. cak ni značenJe TUOČI-

964

Naš progra-m nastave filozofije implicira potpun raskorak izmedu nas-

icve filozofije i svih drugih predmeta, te raskorak nastave filozofije s po-_iožajem što ga cva imade drugdje u svijetu. Filozofija uključuje u sebii element znanosti i element kulture. To znači da u sustavu obrazovanja

nastavi filozofije treba dati mjesto i ulogu u odnosu spram znanstvenomaspektu, ali i u smjeru obrazovanja kulturnog profila, kao sto ga_ima prou-čavanje literature. Neodrživ je dakle historizam u nastavi. Povijest filozo-

fije treba samo da pokaže kako se dominantni problemi rješavaju u reprejzentativnim sistemima. Nastava filozofije u srednjoj školi morala bi biti

l'. uskoj vezi s nrstavom na sveučilištu. Potrebna je, dakle, snažna komu-_nikacija na relaciji sveučilište-srednja škola, uz izradu niza priručnika l

udžbenikom koji bi strogo uzevši opet bio priručnik.M. Filipović govorio je s tim u vezi o situaciji, iskustvima i rezultatima

rada u Bosni i Hercegovini. Republička filozofske društvo razrađuje plan i

program jedne akcije usmjerene rješavanju svih ovih problema. U planuje pokretanje biblioteke lektire priredene za školsku namjenu s termino-

ioškim, sadržajnim i drugim uputama. Sarajevo namjerava organiziratitreći stupanj nastave filozofije. 0d bitne je naime važnosti ostvariti praksupermanentnog obrazovanja i tako prevladati osjećaj inferiornosti što obu-

zima onoga koji se poslije završenog studija uključuje u idiotiju profesije,odnosno u izolaciju provincije. Sveučilište je ono koje u tome treba da

r-_íigr- ulogu usmjerivača.Izjašnjavajući se za historijski, ali ne historicistički, te za »stvaralački«

pristup nastavi filozofije, posljednji sudionik u ovoj raspravi Zlatko Posavac

(Zagreb) odbio je kao lažnu dilemu ili stvaralački ili metodički postupak.organizirano, racionalno, metodički usmjereno nastojanje u nastavi ne

isključuje mogućnost stvaralačkog elementa u njoj. Ali bez domišljenog.sustavnog postupka postoji realna opasnost da Često doista »mlatimo samo

praznu slamu«.Uz pohvale za organizaciju savjetovanja o ovoj zanimljivoj temi Posavac

'e .lzozvstrtirao i neoprostive propuste koji nisu samo organizacione prirode.nego se bitno tiču i mogučnosti razgovora o temi. Zabrinjavajuće je štoovdje nema čitavog niza ljudi. koji bi po svom rangu i položaju trebali da

sudjeluju u ovoj raspravi. Ali kome nije stalo do nastave filozofije, tome

nije stalo niti do filozofije. Ako se sveučilište ni inače ne uključuje u ova-

kve probleme, ako na primjer ne reagira na pojave loših udžbenika, onda

to govori i o sveučilištu. o tome što ono hoče, odnosno neće. A i na sveu-

čilištu ima problema u nastavi filozofije. Morali bismo, smatra konačnoPosavac, preko sredstava javnog informiranja formulirati zahtjeve da re-

publička fiiozofska društva dobiju u nadležnost sudjelovanje pri izradbi

programa filozofije za srednju školu, a isto tako i neke kompetencije, pravai dužnosti oko objavljivanja udžbenika.

'k 'k i'

_Činjenica da zagrebački aktiv nastavnika već treću godinu objavljuje»Bilten za nastavu filozofije« izazvala je nepodijeljeno zanimanje pred-stavnika svih drugih filozofskih središta. Oni su s interesom pregledali“°k°“k° ljížsläolozivihprimjeraka. Biltena, te izrazili želju da dobiju uvidU SV@ ľąnIJe Oblayliene brojeve (ali na žalost od deset do sada tiskanihbrojeva jedva dn JOŠ ima nekoliko primjeraka). odnosno da redovito daljeprate ovu publikaciju, jedinu te vrste u nas. Predstavnici zagrebačkog ak-

tiva nastavnika pozvali su na suradnju u Biltenu sve one koji mogu i žele

ilľlëloníletíUnapredeljlíu_naših nastojanja. U Sarajevu se zagrebački aktiv

Usniešno predstavio i afirmirao rezultatima svoga rada, kao i tezama koje-"U "31510na DU"? Priznanje i podršku.

.

Zaključci što Ih ie na kraju_ formuiirala Skupština Saveza filozofskih

ËJYUŠHVHJugoslavije konstatiraJu da nastava filozofije i struktura njenog@VC-GerilaNISU u punom i pravom razmjeru s opsegom i raznolikošću raz-

ffka “bmľlíe L! "35 1 U Svliçlu. Da Skupština preporučuje filozofskim druš-

xima u republikama da taj problem razmotre u skladu s obrazovnim i

Odsülnim'značenjem filozofije. Ocjenjujući nadalje da u realizaciji odgojnoobrazovnih ciljeva filozofiji nije dana adekvatna uloga, Skupština predlaže

965

filozofskim društvima u republikama iniciranje rasprave o izmjenama nas-tavnih planova iprograma, njihovu modernizaciju i prestrukturiranje te

adekvatno tome izradbu 1 publiciranje novih školskih knjiga, filozofskihdjela, priručnika i tekstova.

v Savjetovanje u. Sarajevu definiralo je mnoge probleme. Uvjereni smooa ce ono time bitno pridonijeti unapređenju nastave filozofije. Zadatakje io na kojem u granicama svojih mogućnosti treba da poradi i svaki po-jedini od nas.

Boris KALIN

MEĐUNARODNI KONGRES SOCIOLOGIJE RELIGIJE

(OPATIJA, 20. DO 24. RUJNA 1971)

Za sunčanih dana ove jeseni održan je u Opatiji Medunarodni kongresza sociologiju religije. Novoizgradeni hotel »Adriatic« bio je od 20 do 24.

rujna 1971. domaćin ovoga skupa. Svojom dvoranom i njenom tehničkomopremljenošću (uređajima za simultano prevođenje i sl.), te kadrovskomekipom i ostalim, pokazao se za ove svrhe veoma prikladnim.

Ovaj je Kongres jedanaesti po redu ali je ovo prvi put da se održavau jednoj od zemalja »Istočne Evrope«. Održava se svake druge godine a do-sad je održan tri puta u Belgiji, dva puta u Italiji i jedanput u Nizozem-

skoj, Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj i Kanadi.

Tema mu je bila »Religija i religioznost, ateizam i nevjerovanje u indus-

trijaliziranim i urbaniziranim društvenim sredinama«. Organizirali su ga

zajedno Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu i Centar

za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadaš-njost« iz Zagreba.

Zanimanje za ovaj kongres bilo je veliko. Iz obavijesti generalnog sek-

retara CISR (Conference international de sociologie religieuse) saznajemoda je prošle godine u Rimu sudjelovalo 105 osoba (47 izvan Italije) a budu-ći da je ovog puta bilo 133 strana i 78 domaćih sudionika, znači da je su-

djelovanje stranih utrostručeno. Bilo ih je sa svih kontinenata, odnosno iz

23 zemlje svijeta.Od domaćih. pored već poznatog broja znanstvenih radnika koji se ba-

ve ovom problematikom, sudjelovali su brojni studenti postidiplomskog stu-

dija »Teorija ateizma i religije« i još brojniji teolozi. svećenici i dopisniclvjerskih listova.

Rad na Kongresu odvijao se u plenarnim zasjedanjima i sekcijama. Zaplenarne skupove pripremljena su »Akta konferencije«. gdje su tiskan!

svi referati (na francuskom i engleskom jeziku) pa je o njima na Kongresuvodena diskusija. Diskusiju je poticao l izvjestilac (reporter). koji_je predKongres dobio zadatak da obradi i na Kongresu referira o skupini referatta. Referati su bili podijeljeni u tri tematska dijela: empinjske studije i

razrada hipoteza. metodologija te opći teorijski pristup.Za rad u sekcijama prijavljena su tzv. »slobodna saopćenja«, KOJE! SU

referenti iznosili u cijelosti. a potom se o njima vodila diskusija.

Kongres je obradio 32 referata i 15 »slobodnih saopćenjad- JUBOSËIVEDSK'sudionici pripremili su četiri referata:

l. Stefica Bahtijarević (Institut za društvena istraživanja SveučilištaZagrebu), »Neke značajke religioznosti i ateizma učenika srednjih skola«.

2. Esad Cimić (Filozofski fakultet u Sarajevu), »Struktura religiozne

svijesti u seoskim i gradskim sredinamaa;

3. Zdenko Roter (Fakultet za sociologiju, političke znanosti i novinarstvo

u Ljubljani), »Priroda i struktura religioznosti u Sloveniju;

966

4. Srđan Vrcan (Pravni fakultet u Splitu), »sociološke-teorijske imiąlikë-cije religioznosti kao masovne pojave u uvjetima suvremenih socijalisti -

kih društvenih odnosa«._ _ _

__

Osim toga, Jugoslaveni su iznijeli i slijedeća »slobodna saopćemai-Marko Oršolić (»Marksizam i religija - osvrt na istrazivanja u Jugtoíliž-vijic), Vjekoslav Milovan (»Religiozno-sociološka istraživanja u Kao -

koj crkvi Jugoslavijea), Ljudevit Plačko (»Rezultati posljednje ankete me-v

du katoličkim klerom u Jugoslavijic), Jože Krošl (»Struktura {61181021105151seljačkog stanovništva u sjeverozapadnoj Sloveniju), Marko Kersevan (»S0-cioioška konceptualizacija religije i kategorija svetoga), \I_1ljem__Pangeľ1(»Struktura religioznosti u tipičnim župama mariborske biskupljea), Jo-

sip Erl (»Vjerska baština, sastavni dio kulturea) i Vitomir {Jnković (»Te-izam i ateizam kao izravna funkcija društvenog angazmana covjeka u Ju-

goslavijia). _

Ovaj Kongres, prvi ovog roda u našoj zemlji, bio je prilika da se čujumišljenja kompetentnih stručnjaka čitava svijeta o religiji i Crkvi u dru-

štvu. da se govori o sekularizaciji iz različitih društvenih struktura i raz-

ličitih stupnjeva industrijalizacije i urbanizacije i na osnovi različitih teo-

rijskih pristupa. Bila je to prilika da se zapaze različiti nivoi razvoja so-

ciologije religije u zemljama Amerike, Afrike, Azije i Evrope, prilika da se

razmijene različita iskustva te da ne budu mimoidena ni različita idejnagledanja na ovaj fenomen. Nije čudo da je upravo Jugoslavija u ovom po-

vijesnom trenutku života Crkve interesantna za svijet, pa i za mali svijetsociologa religije. Jugoslavija je ne samo zemlja koja je socijalno složenamnogonacionalna, mnogokonfesionalna i sl.) i koja gradi nove društveneodnose nego i zemlja koja je otvorena za dijalog. Posebno je s ovog sta-novišta izazovna za promatranje svima onima koji se teorijski ili empi-:ijski bave proučavanjem religije i ateizma.

Ne bi trebalo da prođe nezapaženo da je upravo u ovom trenutku i

na tlu Jugoslavije ovo međunarodno društvo sociologa religije (CISR) iz-

mijenilo Statut i otvorilo se svijetu - od religijskog društva preobrazilose u društvo onih koji se znanstveno bave izučavanjem problema religi-je bez obzira na osobno uvjerenje i svjetovni nazor.

Skup, kao što je ovaj obogaćuje novim spoznajama, udara temelje sve-

stranijoj suradnji i dugotrajnim poznanstvima, pospješuje organiziraníja i

sistematičnija znanstvena istraživanja i proučavanja, te, nadajmo se, dajepoticaja svima da prihvate stanovište kako se u nastojanjima oko izgradnjesocijalizma ne može zanemariti znanstveni pristup izučavanja svih društ-venih dimenzija pa ni ove o kojoj je bilo riječi na ovom Kongresu. Šteta,da je ostao gotovo izvan interesa jugoslavenskog tiska i ostalih sredstava

informiranja.

Štefica BAHTIJAREVIĆ

FILOZOFSKI SHVIPOZIJ U ZWETTLU

Ovogodišnji, osmi po redu, Filozofski simpozij u Zwettlu raspravljao jeod 14. do 19. rujna temu MARXOVA KRITIKA RELIGIJE. Na poziv orga-nizatora (Filozofski institut Bečkog sveučilišta s proi'. Heinteiom na čelu)odazvalo se pedesetak filozofa i teologa iz: BRD (Liebrucks, Hoim, te teoloziKoch - katolički, Hahn - protestantski), DDR (Ley, Krumpel), Mađarska(Kctaiinova), CSR (Netopilik). Austrija (Klein, Arnold itd). Iz Jugoslavijena simpoziju su sudjelovali prof. Marija Brida iz Zadra, Marko Oršolić iz

Sarajeva i Nikola Skiedar iz Zagreba.Referirali su redom: Ley, Netopiiik, Brida, Oršoiić, Krumpel i Katali-

nova.

Netopilik je u svom referata, ne ulazeći u njihove teorijske i povijesnepretpostavke, prepričavao dobro poznate Marxove izreke o religiji kao opi-

967

jumu naroda u otuđenim društvenim uvjetima, u kojima je religija izraz

bijede društvenih okvira, ali iprotest protiv te bijede ,iz koje ona ne vi-di realnog izlaza, nego je prevladala fiktivno - vjerovanjem u transcen-

dentno kao simbol i posrednika realizacije bolje i pravednije egzistenci-je u onostranosti. Kritikom društvenih okvira koji uvjetuju religiju i nji-hovom promjenom, realizacijom pravednog društva, smatra komotno autor.nestat će i potrebe za iluzornom srećom, za religijom.

Prof. Brida je u svom saopćenju naglasila da Marx religiju sagledavauvijek kao otuđenje. Ona je, međutim, upozorila i na stvaralački momenat

religije. Odnos prema apsolutnom, dakle svijest o neuvjetovanosti, neuo-

kvirenosti fizičkom smrću upućuje čovjeka na stvaralačku djelatnost, kre-

stivnosttu ovome svijetu. a ne samo na pasivno mirenje s njim i očekiva-

nje ne a.

U praksi, u povijesti, religija se ozbiljuje kao sinteza stvaralaštva i otu-

Lienja. (stvaralački momenti bili su prisutni naročito u ranom kršćanstvu,dok kasnije. institucionalizaeijom sve više prevladavaju otuđujući.) Uop-će je praksa sinteza slobode i neslobode, a »poiesis« permanentno prevla-davanje nesiobode.

Marko Oršolić je Marxovu kritiku religije smjestio u kontinuitet posto-jećih kritika religije i naglasio njene pretpostavke u Feuerbachovoj antro-

pologiji i Hegeiovoj filozofiji religije, ali i udaljavanje od tih pretpostavki.Autor je apcstrofirao Marxov pristup religiji sa stanovišta njene društvene

uvjetovanosti i naročito funkcije, u čemu je, zaključuje on, neprolazna ak-

iualnost tog pristupa, bez obzira na njegove stavove (koji se odnose na spe-cifične njemačke prilike iz sredine XIX stoljeća), i bez obzira na to što

je tc samo jedan od mogućih pristupa, odnosno samo jedan od aspekatakompleksnog fenomena religije, budući da ne dotiče problem religioznogdoživljaja strukture religiozne svijesti i njenog odnosa prema svijetu.

Katalin je također govorila o društvenoj funkciji religije i zadržala se

naročito na više seciološkoj analizi religije kao političke činjenice i njene

uloge kao instrumenata vlasti, a Krumpel je, govoreći o odnosu teorije i

prakse, filozofiju shvatio isključivo kao instrument revolucionarne pro-

miene.

Ley-ov referat nije prikazan, jer pisac ove notice na njega nije prispio.U diskusijama prisutni filozofi sa evropskog Zapada (BRD, Austrijal

kretali su se u okvirima tradicionalne njemačke filozofije (Hegel l ostaliklasični njemački idealizam) iz kojih nisu izišli. i pokazali malo razumije-

vanja za novum Marxova pristupa, dok su istočnoevropski (DDR, CSR)

problem tretirali odviše vulgarno-ekonomistički, vulgarno-marksistički.::vodeći religiju na puki rezultat. odraz društvenih prilika, filozofiju na

puki instrument promjene, a praksu kao »poiesis« na Č_iSl-0tehnlČlffi-Ova mimoilaženja pokušali su prevladati sudionici 17. Jugoslavije, tuma-

("oći religiju kao univerzalnu činjenicu, a filozofiju R50 mlSĐO prakse K015

bi imala biti iskonslco svrhovito »polesis«, osmišljeno i permanentno Pľoll'\rođenje doista humanog svijeta i čovječnog čovjeka.

Nikolu SKLEDAR

INTERNACIONALNI SASTANAK SOCIOLOGA PORODICE

Od 19-22. listopada ove godine u Varšavi .le OdľžflnpľYl intembąclo-nalni sastanak sociologa porodice soeijallstičkih zemalja. PrisustvovallSu

predstavnici iz Bugarske (Nicollna Ilieva, Vera Oschuvkova, Ratna Pesze-va), Cehoslovačke (Vlasta Brablocova. Karl Fanta, Mllada HrdatdsľžälľleNjemačke (Helga Bellman, Herta Kuhrig), Jugoslavije (Olivera Burić, š);ka Sporcr), Mađarske (Agnes Baburczy, Laszlo Czeh-Szolnbaty. JuditKa;Julija Zzulai), Poljske (Franciszek Adamski, Naum Chmielmcki, Adam uk_'gynowsky, Barbara Lobodzinska, Danuta Markowska, Jerzy PIOlrOWS I-

968

Zbigniew Tyszka, Maria Ziemska), te predsjednik internacionalnog drustva

sociologa porodice Gerrit Kooy (Holandija)._ _ _ _ _ i

Ovaj prvi sastanak imao je izrazito informacioni, organizacioni 1 koor-dinacioni karakter. Predstavnici pojedinih zemalja pokušalnsu_prezentiratirazvoj sociologije porodice kroz niz drugih naučnih i praktičnih _disciplinate razvijenost sociologije porodice danas, u njenom teoretskom i empirij-

skom vidu._ _ __

Jednoglasno je uočen nedostatak naučne teorije o porodici sa vecimstupnjem općenitosti. Brži proces napretka u području teorije sociologije

porodice u neposrednoj je vezi s razvijenošću opće sociološke teorije o dru-

štvu, a kako je sociologija kao nauka kasno priznata u socijalističkim zem-

ljama to je i jasno zaostajanje i nedostatak opće sociološke teorije pa tako

i jedne koherentne teorije porodice.Na empirijsko istraživačkom planu prezentirana je široka lepeza istra-

živačkih problema, naročito poljskih sociologa, koji najsistematičnije, naj-

svestranije i najbrojnije djeluju na tom području od svih drugih socijalis-tičkih zemalja. Istraživani uzroci promjena u porodici uglavnom su eko-

nomske prirode tj. industrijalizacija, urbanizacija, proces vanporodičnogzapošljavanja žena te promjene koje oni izazivaju u strukturi i funkcijiporodice, kulturnim materijalnim uvjetima, promjene u odnosu porodicei drugih strukturalnih elemenata zajednice i mnogi drugi.Učesnici sastanka informirali su i o institucijama koje se bave naučnoistraživačkim radom na području sociologije porodice kao i o onima kojevode širu društvenu brigu za porodicu. Ovi prikazi kao i naglašavanje po-

jedinačnih specifičnih problema koji traže svoju empirijsku verifikaciju,teorijske i praktično rješenje predočili su osnovne probleme i razvijenostsociologije porodice u pojedinim zemljama.

Za diskusiju koja se očekivala nakon tako prezentiranog materijala ne

bi se moglo reći da je bila uspješna. Razlozi su bili u neujednačenosti upo-trebljavanih pojmova, nedostatku zajedničkog sociološkog jezika, nemoguć-nosti kcmparacije empirijskog materijala, a možda najviše neograničavanjuna pokušaj osvjetljavanja jednog aspekta te široke problematike. Unatočneuspjeha pokušaja da se dođe do neke zajedničke tipologije porodice i

nemogućnosti stvaranja teorije porodice, ovaj sastanak je ukazao od kudatreba početi s radom da bi ubuduće uopće bilo moguće diskutirati, uoča-vati zajedničke trendove i donositi na temelju toga zaključke o porodiciuopće i o specifičnostima porodice u socijalističkim društvima.

Qsim niza organizacionih pojedinosti zaključeno je da se radi na defini-

ranju_i ujednačavanju sociološke terminologije i da se pojedini detalji u

istraživanjima rade po istim principima kako bi se omogućila komparacíjarezultata izmedu socijalističkih zemalja ali i sa kapitalističkim zemljama.Na kraju postignuta je suglasnost da sociologija mora imati svoju prak-ticnu_ primjenu, u ovom slučaju da treba razmotriti mogućnosti utjecaja i

primjene rezultata empirijskog istraživanja u socijalnoj politici.

Učesnici su se razišli znatno informiraniji s nadom da će se obećanakoordinacija zaista i ostvariti.

Željka ŠPORER

ll PRAXIS969

- 1 01311501 |

NA SKUPU U KORCULI: UTOPIJA I MARKSISTIČKA MISAO

Nedavno je u Korčuli (Jugosiavüa) završio VIII međunarodni marksis-

tički filozofski skup što ga je organizirala, revija PRAXIS.' Kao i prethodniskupovi tako je i ovaj, u atmosferi drugarstva i potpune slobode, nastojaouspostaviti kritička konfrontaciju svih teoretskih strujanja. socijalizma,konstruktivan dijalog između filozoia. zapadnih i socljalističklh zemalja.'!ako nažalost ni ove godine nije prisustvovala večina pozvanih fiiozofaiz socijaiističkih zemalja - osim Paveia Apostoia (Rumunjska) - te unatočnezastupijeností zapadnocvropskih komunističkih partija - osim Komu-nističke partije Italije koju je predstavljao Mario Spineila, urednik revijeRINASCITA, tjednika KPI - valja ipak priznati da su, nakon 1968, sudio-nici korčuianskih skupova sve brojnijl. Nisu to više samo renomirani sveu-

čilišni profesori već i stotine studenata jugoslavenskih, evropskih i ame-

ričkih sveučilišta, koji su došli na otok Korčula da konfrontiraju svoja is-kustva i svoje teoretske stavove.

POCAST LUKÄCSU

Nakon što je odao počast Gyorgyju Lukácsu i Lucienu Goldmannu, čla-uovlma redakcijskog odbora PRAXISA. čija je iznenadna, smrt izazvalasveopće žaljenje, Budi Supek. predsjednik Korčuianske škole, u svom jegovoru povodom otvorenja iznio glavnu temu debata: UTOPIJA I STVAR-NOST. Ne samo da je želio pokazati ulogu što su je utopisti odigrali u pos-tanku socijalističke i marksističke misli već je nastojao utvrditi kakvuulogu još uvijek konkretno igra utopija, kako u socijaiističkim tako i u

kapitaiističkim zemljama. Primijetio je da utopijska misao objašnjava pro-iurJečnosti sadašnjosti I prošlosti te da omogućava da se revoiucionarnomakcijom dopre do stvarnosti. Kad revoiucionarna aktivnost zamre, utopijabiva potpuno odsječena od stvarnosti jer tada nedostaje jedino posredstvokoje bi moglo konirontirati stvarno i nestvarno. moguće i nemoguće. Uto-Dila i danas igra presudnu ulogu u revoiucionarnoj spontanosti.

Dobar primjer za to pruža nam revoit omladine u kapitnlističkim zem-

Hama. ali - kao kritička svijest - on je isto tako potreban i u Socijalistič-kim zemljama. To jamči da ideal nikada nije postignut. da se komunizamIle Doistovjećuje ni s jednim postojećim političkim, ekonomskim i društve-

1) Postoje dva izdanja Prsxisa. hrvatskosrpsko i međunarodno. Među-narodno izdanje u Francuskoj raspačava Anthropol.

2) Ct. Le Monde. 11-9-1970 i 11-6-1971.

971

nim sistemom, da, ideal socijalizma u svakom trenutku valja konfrontiratlsa cjelokupnlm ljudskim težnjama. Ako je dogmatizam želio blrokratiziratiutopiju. onda je to upravo zato što je odbijao tu kritlčku svijest, taj zah-tjev za stalnim prevladavanjem u odnosu na stvarno. Utopija, pravednijeg.humanijeg svijeta, čežnja za drugačijim životom, za potpunošću koja nikadanije postignuta, sve su to - kao što je pokazao Ernst Bloch - vječiti ele-menti revolucionarne svijesti.

PROTIV DOGMATIZMA

Nekolicina sudionika. osvrnula se na filozofske probleme što ih je pos-tavila utopija, i to u stalnom dijalogu s dvojicom teoretičara. tj. s ErnstomBlochom i Herbertom Marcuseom, čija je misao bila prisutna. iako su onisami bili odsutni. Drugi su se pobliže osvrnuli na. odnos utopije i politike.

0d drugih tema o kojima se raspravljalo po radnim grupama, jedna, od

najzanimljivijih nesumnjivo je bila. problem anarhije, spontanosti i orga-

nizacije, i to kroz izlaganje Daniela. Guérina o polemiei izmedu Lenjina iRose Luxemburg. Serge Mallet i Pierre Naville osobito sn se osvrnuli na

probleme modernog kapitalizma, planiranja, novih radničkih borbi, suprot-no Marcuseovim tezama o integraciji proletarijata.

Treba napokon naglasiti doprinos jugoslavenskih marksista, Budija Su-

peka, Gaje Petrovića, Ljube Tadića, Milana Kangrge, Mihaila Markoviä,Danka Grlića, Svetozara Stojanovića. autora K r i t i k e i b u d u ć n o s ti

socijalizm a (nedavno prevedene na francuski. Editions du Seull)koji su neprestano oživljavali diskusije na tom skupu, no njihova djelafrancuski čitaoci moraju nažalost tek otkriti. Takav je odjek na koji grupa

oko PRAXISA nailazi kako u zapadnim zemljama tako i u socijalističkimzemLiama, gdje je ta. revija postala simbol borbe protiv jalovosti dogmatiz-ma i za obnovu marksističke misli, da su većinu stranih sudionika iznena-

dile sudske mjere što su poduzete protiv te revije nakon objavljivanjajednog članka, za koji se smatralo da je suviše kritičan prema jugoslaven-skom socijalizmu. te nakon knjige dokumenata o studentskom pokretu go-

dine 1968. Te su mjere utoliko paradoksalnije što država još uvijek subven-

cionira Korčulansku školu i dopušta joj održavanje skupova. U ciLiu una-

predivanja marksističke misli i borbe protiv dogmatlzma, može se samo

poželjeti da naši jugoslavenski drugovi savladaju te teškoće. jer njihov

pothvat bez sumnje je jedan od najhrabrijih i najznačajnijih u suvremenoj

marksističkoj misli.

Jean-Michel Palmier

(L e M o n d e, 24-9-1971, str. 28)(Preveo Karlo Budor)

972

» I BIBLIOGRAFIJA I

KNJIGE JUGOSLAVENSKIH FILOZOFA

OBJAVLJENE NA STRANIM JEZICIMA IZVAN JUGOSLAVIJE

(1962-l970)'

1962.

l. Mihailo Marković, Formalizm w logice wspölczesnei, Pans-

wove wydawnictwo naukowe, Warszawa 1962, 496 st-r.

1967.

1. Ćlovek a odcudzenie (Štüdie juhoslovanskyh autorov). Sbo-rnik zostavil Andrej Kopčok. Autori jednotlivych štüdii: Branko

Bošnjak, Milan Kangrga, Veljko Korać, Andri'a Krešić, Mihailo

Marković, Vojin Milić, Zagorka Pešičova-Golu ovičová, Gajo Pe-

trović, Rudi Supek, Predrag Vranicki, Preložili Drahotína To-

polská a Andrej Kopčok. Vydavatelstvo Slovenskej akademievied. Bratislava 1967, 446 str.

2. Milan Kangrga, Etika a sloboda, Uvod k nastoleniu etické-ho problému, Preložila Drahotína Topolská, Edicia Filozofickéaktuality. Vydavatelstvo politickej literatüry, Bratislava 1967,144 str.

') Ova bibliografija ne obuhvaća: a) knjige jugoslavenskih filozofa ob-

javljene na stranim jezicima u Jugoslaviji, b) zbornike objavljene izvan

Jugoslavije koji uz radove jugoslavenskih filozofa sadrže i radove stranihautora i c) pojedinačne priloge jugoslavenskih filozofa u stranim časopisi-ma i zbomicima. Međutim, ograničavajući se samo na knjige jugoslavenskihfilozofa objavljene na stranim jezicima izvan Jugoslavije, ova bibliogra-fija želi da bude potpuna. bibliografija te vrste, tj. da obuhvati sve takve

knjige svih filozofa koji žive nia teritoriju SFR Jugoslavije, bez obzira na

njihovo filozofske, nacionalno ili bilo koje drugo opredjeljenje. Zato ćemobiti zahvalni svakom tko nas upozori na neki propust u ovoj bibliografi-Ji i rado ćemo objaviti odgovarajući ispravak ili dopunu. U jednom od idu-ćih brojeva objavit ćemo slićnu bibliografiju za 1971. godinu, a ukoliko tobude moguće objavit ćemo i bibliografije radova spomenutih pod (a), (b) i(c). Napominjemo da, koliko nam je poznato, u razdoblju izmedu 1945. i1951- Dlie Obiavliena nijedna naša fiiozofska knjiga u inozemstvu, pa se

gornja bibliografija može smatrati i bibliografijom za cijelo poslijeratnorazdoblje (1945-1970). (Red.)

973

3. Gajo Petrović, Marx in the Mid-Twenlieth Century AnchorBooks, Doubleday &r Co., Garden City, New York 1967, 2,38p.

1968.

l. Mihailo Marković, Dialektik der Praxis, Ubersetzt von Pe-ler Urban, Edition Suhrkamp 285, Suhrkamp Verlag, Frankfurtam Main 1968, 196 S.

2._Gajo Petrović, Filosofie a marxismus. Preložila Milica Ton-dlova. Doslov napsal Lubomir Sochor. Nakladatelství Svoboda,Praha 1968, 196 str.

3. Predrag Vranicki, Človek v dejínách, Preložila DrahotínaTopolska, Obzor, Bratislava 1968, 158 str.

4. Predrag Vranicki, L'u0m0 e Ia storia, Traduzione di Vilo

Morpurgo, Silva Editore, Roma 1968, 228 p.

1969.

1. La rívolta di »Praxism A cura di Giovanni Ruggeri. Scrittidi D. Grlić, M. Marković, S. Stojanović, M. Kangrga, G. Petro-

vić, V. Milić, B. Bošnjak, P. Vranicki, R. Supek, Lj. Tadić, A.

Krešić, I. Kuvačić, V. Korać, M. Životić, V. Rus, M. Čaldarović,V. Cvjetičanin. Traduzione di Giovanni Ruggeri. Longanesi & Co..

Milano 1969, 388 p.i

2. Mihailo Markoviálíunzanizarľz i dijalektika (na japan-skom), Godo-Shuppan Co. Ltd., Tokyo 1969, 224 str.

3. Gajo Petrović, Wider den autoritären Marxismus, Euro-

päische Verlagsanstalt, Frankfurt am Main 1969, 226 S.

4. Predrag Vranicki, Mensch und Geschichte, Ubersetzt von

Peter Urban, Edition Suhrkamp 356, Suhrkamp Verlag, Fran-

kfurt am Main 1969, 114 S.

1970.

l. Revolutionäre Praxis. .Tugoslawischer Marxismus der Ge-

genwart. Herausgeber: Gajo Petrović. Beiträge:_ Veljko Korać.Mihailo Marković, Milan Kangrga, Mihailo Đurić, PredragVra-nicki, Danko Grlić, Rudi Supek. Miladin Zivotić, Gajo Petrović.Branko Bošnjak, Andrija Krešić. Anhang: Dokurnente zur Ent-

wicklung der Zeitschriľt »Praxiscn Notizen über die Autoren. Ins

Deutsche übertragen von Karl Held. Sammlung Rombach, NF.

Bd. 3, Verlag Rombach, Freiburg 1970, 286 S.

2. Gajo Petrović, Marx i suvremenost (na japanskom), Pfe-

veli Keüchi Iwabuchi iYoshihisa Tanaka, Pogovor Keuchi Iwa-

buchi; Kinokuniya Shoten Ltd., Tokyo 1970, 324 str.

974

3. Gajo Petrović, Marxisnwo conlra Stalínísnm. Marx cn la pri-mcra mitad dcl siglo XX. Traducción dc Eduardo Subirals, Edi-torial Scix Barral, Barcelona 1970, 288 p.

4. Svctozar Stojanović, Kritik um! Zukun/l des Sozialísnrtæs,Ubcrsetzt von Fred Wagner, Reihe Hanscr 41, Carl Hanser Ver-

lag, München 1970, 222 S.

S. Svetozar Stojanović, Sacialísrnens /ramlid - en kritisk

analys, (Preveo) Lars Nord, (Pisac predgovora:) Stjepan Udović,Bokforlaget Aldus/Bonniers, Stockholm 1970, 236 .p.

6. Rudi Supek, Soziologíe um! Sozialismus. Probleme und

Perspektiven. Ubersetzt von Karl Held. Sammlung Rombach, NF.

Bd. 8, Verlag Rombach, Freiburg 1970, 246 S.

975

PRAXIS

SADRZAJ VIII GODISTA

GODINA VIII BROJ 1-6. 1971.

A KRONOLOSKI INDEKS

B INDEKS AUTORA

AKRONOLOŠKI INDEKS

BROJ l, JANUAR - FEBRUAR 1971.

M. HEIDEGGER

Ivan Urbančić / Bit nihilizma kao bit metafizike . . .3

Zvonko Posavec / O kraju filozofije u djelu Martina Hei-

deggera..........l7Branko Despot/ Sto jest pitanje? . . . . 25

KORČULA 1970.

Hans-Dieter Bahr / Historijski materijalizam u Hegelovojfilozofiji povijesti . . . . .

_, _ _

. N31Dario Rei / F. Balbo i hegelovska dijalektika . . . . 51

Donald M. Borchert / Utjecaj Hegela u savremenoj Bog-je--mrtav teologiji . . . . . . . 55

Zeev Levy / Franz' Rosenzweig i Hegelova filozofija . 73

David H. De Grood / Lenjin i Nova ljevica .v . 73

P. Quarello f Nova ljevicai neposredna-demokracija .

~-

.í 195

DISKUSIJA

Alwin Diemer/ Pozitivizam, marksizam, fenomenologija 115

PRIKAZI_ I BILJESKE

Blaženka Despot / Andre Gorz: Radnička;strategijai neo

-kapitalizam . . . . . . . . . 127

Thomas Meyer / Günter Rohrmoser: Das Elend der kriti-schen Theorie . . . . . . . . . 130

Vojin Simeunović / Gerd-Klaus Kaltenbrunner: Hegel unddie Folgen . . . . . . . . . 135

Rudi Supek / Georgs Freidmann: Moć i mudrost . . . 143

Predrag Vranicki / Max Horkheimer und Theodor W. Ador-no: Dialektik der Aufklörung . . . . . 146

Predrag Vranicki / Ernst Fischer: Erinnerungen und Re-

flexion . . . . . . . . . . 146

ODJECI

Sewerin Zurawicki / Stvaralački marksizam ili ljevičarskinradikalizama. . . . . . . . . 149

979

OBAVIJESTI

Obavijest redakcije »Praxis« 166

BROJ 2, MART -APRIL 1971.

LUCIEN GOLDMANN

Rudi Supek / Lucien Goldmann - Covjek, mislilac i borac 171

Predrag Vranickí / O ličnosti Luciena Goldmanna . . . 183Eleonora Prohić / Istorizacija estetičkih kategorija kao

princip promišljanja umetnosti u delu Lucie-na Goldmanna . . . . . . . . . 189

Lucien Goldmann / Dijalektika danas . 197Lucien Goldmann - Bibliografija . . 211

PORTRETI I SITUACIJ E

Kenneth A. Megil J Georg Lukács - ortodoksni marksist 215

Erna Pajnić/ Simone de Beauvoir . . . . . . . 227

Enzo Paci/ Fenomenologíja i utemeljenje političke eko-

nomije . . . . . . . . . . 249

DISKUSIJA

Erich Heintel / Dijalektika metajezika . . . .

I

.

u

. 265

Thomas Meyer/ Između filozofije i stroge znanosti; Jur-

gen Habermas . . . . . . . . 273

PRIKAZI I BILJESKE

Milan Damnjanović / Ernst Tugenclhat: Der Wahrheitsbe-

griff bei Husserl und Heidegger . .

... 289

Vesna Potkovac/ Lucien Goldmann: Marxisme et les scien-

297ces . . . . . . . . . . . .-

Nenad Miščević / Eugen Fink: Metaphysik und Tod . . 295

OBAVIJESTI

Informacija o ciljevima_i radu Korčulanske ljetne škole 299

980

BROJ 3 - 4, MAJ - AUGUST 1971.

Georg Lukács 307

TRENUTAK JUGOSLAVENSKOG SOCIJALIZMA

Trenutak jugoslavenskog socijalizma . .

Predrag Vranicki / Socijalizam i kriza . . . .

Nebojša Popov / Oblici i karakter društvenih sukoba .

Rudi Supek / Protivui-ječnosti i nedorečenosti jugoslaven-skog samoupravnog socijalizma . . . .

Zagorka Pešić-Golubović / Ideje socijalizma i socijalističkastvarnost . . . . . . . .

Ivan Kuvačić / Još jednom o odnosu sinhronije i dijahro-nije...........

Božidar Jakšić / Jugoslovensko društvo između revolucijei stabilizacije . . . . . . . .

Milan Kangrga z' Fenomenologija ideološko-političkog na-

stupanja jugoslavenske srednje klase

Ljubomir Tadić/ Radnička klasa i država .

Antun Žvan / Ekstaza i mamurluk revolucije .

Ištvan Balint / I sutra svet biće internacionalan .

Gajo Petrović/ »Birokratski socijalizam« . . . . .

Radivoje Marinković/ Integralnost samoupravljanja i je-dinstvo društva . . . . . .

Branko Bošnjak/ Za jasnoću pojmova . . . . .

Zoran Vidojević / Emancipacija radničke klase kao krite-

rijum samoupravljanja i delovanja komunis-tičke organizacije . . . . . . .

Milan Damnjanović/ Primaran je interes za neistinu .

Danko 'Grlić l Marginalije o problemu nacije . . .

Ivan Cifrić / äľašeseljaštvo i njegov položaj u socijalizmuanas . . . . . . , _

MilanNikolić/Klasno i nacionalno u Jugoslaviji .

Veljko Cvjetičanin / Obilježja i dileme samoupravnog ju-goslavenskog socijalizma .

_ „ _

Zarko Puhovski / Filozofija politike »novog stanja.. _

306

313

329

347

373

397

413

425

447

455

467

483

501

513

523S33

547

563

583

595

603

PRIKAZI I BILJESKE

Veliki? Cľieľífaëläš:/ Varijacije R. Garaudyja na tcmu mu-

Blaženka Despot / Serge Mallet: Nova radnička klasa .

Nenad Miščcvić /_Bernard Lakebrink: Studien zur Meta-PhYSIk Hegeľs . . . .

Melita Richter / Giovani-nuova frontinera . . . .

Branko Bošnjak / Ludwig Klein - Der moderne Atheismus

98/

615

620

622

626

629

BROJ 5. SEPTEMBAR-OKTOBAR 1971.

L. TBOCKI

PredragVranicki /..Lev Davidović Bronstein Trocki . . 635`

Prva :politička iskustva (637), Predsjednik pr-

vog sovjeta i teorije permanentne revolucije(640), Trocki i oktobarska revoluicja (645),Kritika birokratizma i opozicija u partiji(653), Trocki u egzilu i kritika staljinizma(665).

TRENUTAK JUGOSLAVENSKOG SOCIJALIZMA

Stipe Šuvar l! Tri riječi o trenutku jugoslavenskog socija-lizma . . . . . . . . . . . 677

Veljko Rus / Participativna i reprezentativna demokratija 697

MISAO I ZBILJA

Marija Brida / Sloboda i neki aspekti povijesnog događaja 719

K. H. Volkmann-Schluck / Put mišljenja u modernom svi-

jetu...........725

DISKUSIJA

Darko Suvin / Brechtov »Kavkaski krug kredom« kao

marksistički ľiguralizam . . . . . . 733

PRIKAZI l BILJESKE

Neven Sesarić / Dvije knjige o Wittgensteinu . . . . 745

Ljerka Sifler-Premec ./ Pregled hermetičko-magijskc tradi-

cije...........749Nenad Miščević / Spomenica za B. Lakebrinka . . . 752

DOKUMENTI O ZABRANI :PRAXISAI

'A Sudski dokumenti

Uvodna bilješka. . . . . . .757

Rješenje Okružnog javnog tužioca Sisak .753

Rješenje Okružnog suda u Sisku .759

Zalba Redakcije časopisa »Praxis« . 776

Rješenje»Vrhovnog suda Hrvatske .787

B. Dokumenti Iz štampe

Uvodna bilješka . . . . . .790

»Vjesnikov« komentar sudskih zabrana 792

982

»Vjesnikova« informacija 0 rješenju Vrhovnog suda Hr-

vatske . . . -. . . . . . . 795Faksimil djela 4. str. I izd. »Vjesnika« od 8. IX 1971. . . 796

Objavljeni ispravak suca Okružnog suda u Sisku . . . 797

Neobjavljeni ispravak redakcije »Praxis« . . . . . 799

Mišljenje jednog suradnika »Praxisa« . . . . . . 800

Mišljenje jednog 0d urednika »Praxisa« . . . . 801

BROJ 6, NOVEMBAR-DECEMBAR 1971.

TRENUTAK JUGOSLAVENSKOG SOCIJALIZMA (III)

Mihailo Marković/ Struktura moći u Jugoslavenskomdru-

štvu i dilema revolucionarne inteligencije . 811

Andrija Krešić l Proizvodni princip samouprave . . 827

Dušan Žubrinić / Organizacija i hijerarhija . . . 835Boro Gojković/ Valorizacija naše situacije . . . . 843

Milan Mirić / Feljton o sadašnjem trenutku socijalizma 851

PORTRETI I SITUACIJE

Jean-Michel Palmier/ Živi Goldmann . 867

MISAO I ZBILJA

Predrag Vranicki / Moral i historija . . 917

Gajo Petrović / Kultura između elite i masa . 927

DISKUSIJA

Antun Zvan / Etatistički paternalizam ili samoupravljanje 939

PRIKAZI I BILJESKE

Nenad Miščević / Filozofijske promišljanje politike . . 949

Blaženka Despot / Sociologija između teorije i emrpirije 952

Nenad Miščević / Filozofija na raskrižju . . 954

Vesna Potkovac / Prilog filozofiji čovjeka . 958

FILOZOFSKI ŽIVOT

BorisKalin / Savjetovanje o nastavi filozofije . . . . 961

Štefica Bahtijarević/ Međunarodni kongres sociologa reli-

gije . . . . . . . . . . . 966

98.3

Nikola Skledar / Filozofski simpozij u Zwettlu . . . 967

Zeljka Šporer / Internacionalni sastanak sociologa poro-dice . . . . . . . . . . . 968

ODJECI

Jean-Mihael Palmier/ Na skupu u Korčuli: Utopija i mark-

sistička misao . . . . . . . . 971

BIBLIOGRAFIJA

Knjige jugoslavenskih filozofa objavljene na stranim je- _

zicirna izvan Jugoslavije . . . . . 973

DODATAK

Sadržaj VIII godišta (1971) 977

984

I N D E K

BAHR Hans-Dieter

Historijski materijalizam u Hegelo-voj filozofiji povijesti, br. 1, str.

31

BAHTIJAREVIĆ ŠteficaMedunarodni kongres sociologa re-

ligije, br. 6, str. 966

BALINT Ištvan

I sutra svet biće internacionalan,br. 3-4, str. 467

BORCHERT M. Donald

Utjecaj Hegela u savremenoj Bog-je-mrtav teologiji, br. l, str. 55

BOŠNJAK Branko

Ludwig Klein - Der moderne At-

heismus, br. 3-4, str. 629

Za jasnoću pojmova, br. 3-4, str.

513

BRIDA MarijaSloboda i neki aspekti povijesnog

dogadaja, br. 5, str. 719

CIFRIC Ivan

Naše seljaštvo i njegov položaj u

socijalizmu danas, br. 3-4, str.

563

CVJETICANIN Velj ko

obilježja l dileme samoupravnog

jugoslavenskog socijalizma, br.

3-4, str. 595

varijacije R. Garaudyja na temu

mutacija, br. 3-4, str. 615

DAMNJANOVIC MilanErnst Tugendhat: Der Wahrheitsbe-

griff bel Husserl und Helclegger,br. 2. str. 289

Prirnaran je interes za neistlnu, br.3-4, str. 535

DESPOT BlaienkaAndre Gorz: Radnička strategiju i

neokapltalizam, br. l, str. 127

S AUTORA

Serge Mallet: Nova radnička klasa»,br. 3-4, str. 620

Sociologija između teorije i empiri-je, br. 6, str .... ..

DESPOT Branko

Sto jest pitanje?, br. 1, str. 25

DIEMER Alvin

Pozitiivzam, marksizam, fenomeno-

logija, br. 1, str. 115

*IF-F

Georg Lukács, br. 3-4, str. 307

GOJKOVIĆ Boro

Valorizacija našestr. 843

situacije, br. 6,

GOLDMANN Lucien

Bibliografija, br. 2, str. 211

Dijalektika danas, br. 2, str. 197

GRLIĆ Danko

Marginalije o problemu nacije, br

3-4, str. 547

DE GROOD 'David H.

Lenjin i Nova ljevica, br. 1. str. 73

I-IEINTEL Erich

Dijalektika metajezilta, br.265

2. str.

Ini@

Informacija o ciljevima l radu Kor-

čulanske ljetne škole, br. 2, str.

209

JAKSIC BožidarJugoslovensko društvo izmedu re-

volucije l stabilizacije, br. 3-4.str. 413

KIxLIN Boris

Savjetovanje o nastavi filozofije, hr.

B, str. 961

985

KANGRGA Milan

Fenomenologija ideološko-političkognastupanja jugoslavenske sred-

nje klase, br. 3-4, str. 425

:MMF

Knjige jugoslavenskih filozofa ob-

javljene na stranim jezicima iz-van Jugoslavije, br. 6, str. 973

KRESIĆ AndrijaProizvodni princip samouprave, br.

6, str. 627

KUVACIĆ Ivan

Još jednom 0 odnosu sinhronije i

dijahronije, br. 3-4, str. 397

LEVY Zeev

Franz Rosenzweig i Hegelova filo-

zofija, br. 1, str. 67

NIARINKOVIĆ Radivoje

Integralnost samoupravljanja i je-dinstvo društva, br. 3-4, str. 501

MARKOVIĆ Mihailo

Struktura moći u Jugoslavenskomdruštvu i dilema revolucionarne

inteligencije, br. 6, str. 811

MEGIL Kenneth A.

Georg Lukács - ortodoksni mark-

sist, br. 2, str. 215

MEYER Thomas

Günter Rohrmoser: Das Elend dei-

kritischen Theorie, br. 1, str. 130

Između filozofije i stroge znanosti:

Jürgen l-labermas, br. 2, str. 273

MIRIC Milan

Feljton o sadašnjem trenutku so-

cijalizma, br. 6, str. 851

MISCEVIC Nenad

Eugen Fink: Metapliysik und Tod.br. 2, str. 295

Bernard Lakebrink: Studien zur Me-

taphysik Hegeľs, br. 3-4, str.

622

Spomenica za B. Lakebrinka, br. 5,str. 752

Filozofija na raskrižju, br. 6, str. 954

Filozofijske promišljanje politike,6, str. 949

NIKOLIĆ Milan

Klasno i nacionalno u Jugoslaviji.br. 3-4, str. 533

1-0!

Obavijest redakcije »Praxis«, br. I,str. 166

PACI Enzo

Fenomenologija i utemeljenje po-litičke ekonomije, br. 2, str. 249

PAJNlC Erna

Simone de Beauvoir, br. 2, str. 277

PALMIER Jean-Mihael

Zivi Goldmann, br. 6, str. 867

Na skupu u Korčuli: Utopija i mark-

sistička misao, br. 6- str. 971

PESIĆ-GOLUBOVIĆ Zagorka

Ideje socijalizma i Socijalističkestvarnost, br. 3-4, str. 373

PETROVIC Gajo»Birokratski socijalizam«, br. 3-4.

str. 483

Kultura između elite i masa. br.

6, str. 927

POPOV NebojšaOblici i karakter društvenih suko-

ba, br. 3-4. str. 329

POSAVEC Zvonko

O kraju filozofije u djelu Martina

l-Ieldeggera, br. 1, str. 17

POTKOVAC Vesna

Lucien Goldman: Marxisme et les

sciences. br. 2, str. 292

Prilog filozofiji čovjeka, br. 6.

str. 956

PROHIC Eleonora

Istorizacija esieiičkih kategorija kaoprincip promišljanja umetnost! U

delu Luciena Goldmanna. bľ- 2-

str. 189

PUIIOVSKI Zarko

Filozofija politike »novogbr. 3--4, str. 603

stanja«.

986

QUARELLO P.

Nova ljevica i neposredna demokra-

cija, br. l, str. 95

REI Dario

F. Balbo i hegeiovskabr. i, str. 51

dij alektika

RICHTER Melita

Giovani nuova frontinera, br. 3-4,

str. 626

RUS Veljko

Participativna i reprezentatívna de-

mokratija, br. 5, str. 697

Ott

Sadržaj VIII godišta (1971), br. 6

str. 981

SESARDIĆ Neven

Dvije knjige 0 Wittgensteinu br. 5,str. 745

SIMEUNOVIĆ Voj in

Gerd-Klaus Kaltenbrunner: Hegelund die Folgen, br. l, str. 135

SKLEDAR Nikola

Filozofski simpozij u Zwettlu, br.

6. str. 967

&ti

SUDSKI DOKUNIENTI (A)Uvodna bilješka, br. 5, str. 757

Rješenje Okružnog javnog tužiocaSisak, br. 5, str. 758

Rješenje Okružnog suda u Sisku,br. 5, str. 769

Zaiba Redakcija časopisa »Praxis«,br. 5, str. 776

Rjeešnje Vrhovnog suda Hrvatske,br. 5, str. 787

DOKUMENTI IZ STAMPE (B)Uvodna bilješke, br. 5, str. 790

›Vjesnlkovc komentar sudskih za-

brana, br. 5, str. 792

»Vjesnikova« informacija o rjege-nlu Vrhovnog suda Hrvatske, br.5, str. 795

Faksimii djela 4. str. I lzd. nvjeg-nika: od B. IX 1971, br. 5, str_ 79a

Objavljeni ispravak suca Oluulnogsuda u Sisku, br. 5, str. 797

Neobjavijeni ispravak redakcije

»Praxis«, br. 5, str. 799

Mišljenje jednog suradnika »Praxi-

sa«, br. 5, str. 800

Mišljenje jednog od urednika »Pra-

xisa«, br. 5, str. B01

SUPEK Rudi

Georgs Freidmann: Moć i mudrost,br. 1, str. 143

Lucien Goldmann - Čovjek, misli-

iac i borac br. 2, str. 171

Protivurječnosti i nedorečcnosti ju-

goslavenskog samoupravnog soci-

jalizma br. 3-4, str. 347

SUVIN Darko

Brechtov »Kavkaski krug kredom«kao marksistički figuralizam, br.

5, str. 733

SIFLER-PREMEC Ljerka

Pregled hermetičko-magijske tradi-

cije, br. 5, str. 749

ŠPORER ŽeljkaInternacionalni sastanak

porodice, br. 6, str. 968sociologa

SUVAR StipeTri riječi o trenutku jugoslavenskog

socijalizma, br. 5, str. 677

TADIC LjubomirRadnička klasa i država, br. 3-4,

str. 447

ili!

Trenutak jugoslavenskogma, br. 3-4, str. 306

socijaliz-

URBANCIC Ivan

Bit nihilizma kao bit metaiizike, br.

1, str. 3

VIDOJEVIC Zoran

Emancipacija radničke klase kao

kriterijum samoupravijanjn i de-

lovanja komunističke organizacije,br. 3-4, str. 523

VOLKMANN - SCHLUCK K. H.

Put mišljenja u modernom svijetu,br. 5, str. 725

987

VRANICKI Predrag

Max I-Iorkheimcr und Theodor W.

Adorno: Dialektlk der Auľklörung,br. l, str. 146

Ernst Fischer: Erinnerungen und

Rcflexion, br. 1, str. 146

O ličnosti Luclena Goldmanna, br.

2, str. 183

socijalizam i kriza, br. 3-4, str. 313

Lev Davidović Bronstein Trocki, br.

5, str. 635

Moral i historija, br. 6, str. 917

ZUBRINIC Dušan

Organizacija l hijerarhija, br. 6, str.

B35

ZUHAWICKI Sewerln

stvaralački marksizam ili ljevičar-ski »radikalizam«, br. l, str. 1-19

ZVAN Antun

Ekstaza i mamurluk revolucije, br.

3-4, str. 455

Etatistički paternalizam ili samou-

pravljanje, br. 6, str. 939

988

Kao dvobroj 4--5 džepnog izdanja »Praxisa« izašao

je zbornik rasprava

Ivana Kuvačića

OBILJE I NASILJE

Zbornik sadrži rasprave:

O strukturi i dinamici američkog kapitalizma

Klase i klasna pokretljivost u američkom društvu

Pokretačka snaga i ljudska cijena tehničkog pro-

gresa

Smisao pobuneprotiv institucija društva obilja

O radikalizacíji crnačkog pokreta u SAD

Zaokret ka samosvijesti

Studentski pokret i nova ljevica

Osnovi i izgledi radikalne desniceO nasilju i agresiji

Masovne komunikacije i suvremeno društvo

Kakvu poruku nose elektronske komunikacije

Prodajna cijena zbornika iznosi 25 ND. Možese još uvijek kupiti ili naručiti u administracijinPraxisau.

Kao broj 6/1970. džepnog izdanja »Praxis«

je zbornik rasprava

Milana KangrgeRAZMIŠLJANJA O ETICI

Zbornik sadrži slijedeće rasprave:

Uvod

Misao i zbilja

socijalizam i etika

Praksa i etika socijalizma

Razgovor o etici

Postojeći odnosi i moral

Značenje pitanja o smislu života

izašao

Zbornik možete još uvijek kupiti ili naručiti u

administraciji »Praxisa«,

Prodajna cijena zbornika iznosi 12,50 ND.

Kao dvobroj 7--8 džepnog izdanja »Praxisa« ne-

davno je izašao zbornik rasprava

Milana DamnjanovićaESTETIKAIRAZOČARANJE

Zbornik sadrži slijedeća poglavlja:

I Da li nas estetika mora razočarati

II Razlikovanja lepog od umjetničkogIII Ideja semantičke estetike

Kritika teorije umjetničkih simbola u djeluSusane Langer

IV Misao savremene estetičke teorije

Zbornik još uvijek možete kupiti ili naručiti u

administraciji »Praxisam

Prodajna cijena zbornika iznosi 25 ND.

_ Kao broj 9_džepnog izdanja »Praxis«, izašao jciz tiska zbornik rasprava

Danka GrlićaCONTRA DOGMATICOS

Zbornik sadrži rasprave:

I Živjeti umjetničkiLiterarna kritika i marksistička filozofijaNeki temeljni problemi suvremene estetike

II Heretici

Smireni nemiri Blais Pascala

Nedosljedne sumnje E. Renana

Fenomen Freud

Listajući Plehanova

III Protiv apologije postojećeg

Revolucija i teror

Ne liberalno nego demokratski

»Slučaj« Cehoslovačke i nove tendencije u so-

cijalizmuMarginalijc o problemu nacije

Pogovor

Zbornik možete kupiti u svim knjižarama ili na-

ručiti u administraciji »Praxisam Cjcna zbornika ic12,50 ND.

SURADNICIMAICITAOCIMA

Glavni dio časopisa PRAXIS redovno donosi radove o nekojznačajnoj temi ili problemu (maksimalna veličina pojedinog pri-

loga je 20 strojem pisanih strana s proredom). Naredni brojevibit će posvećeni slijedećim temama

MISAO G. LUKÄCSAREVOLUCIONARNOST, MORALIZAM I CINIZAM

SAMOUPRAVLJANJE I MANIPULACIJA DANAS

ODGOVORNOST INTELEKTUALACA DANAS

NAUČNO-TEHNICKI RAZVOJ I SOCIJALIZAM

SARTRE I MARKSIZAM

SUVREMENA UMJETNOST I MISAO O UMJETNOSTI

»KRITICKA TEORIJA DRUŠTVA«

Svi rukopisi šalju se u dva primjerka na adresu: Redakcija

časopisa PRAXIS, Filozofski fakultet, Zagreb, Ul. Đ. Salaja 3.

U obzir dolaze samo rukopisi koji dosad nisu nigdje objavljeni.Rukopisi se ne vraćaju. Objavljeni radovi ne izražavaju nužno i

gledište redakcije.

A

PRETPLATNICIMA I NARUCIOCIMA

Casopis PRAXIS izlazi u jugoslavenskom izdanju, u džepnom izdanju

(na hrvatskosrpskom jeziku) l u međunarodnom izdanju (na engleskom.francuskom i njemačkom). Jugoslavenske izdanje izlazi dvomjesečno. Džep_

no i međunarodno izdanje izlaze tromjesečno.

JUGOSLAVENSKO IZDANJE: Pojedini primjerak stoji 10

novih dinara, u inozemstvu 1,25 dolara; godišnja pretplata iznosi

48 novih dinara; za inozemstvo 6 dolara (90 novih dinara); dvo-

godišnja pretplata iznosi 90 novih dinara, za inozemstvo 11 do-

lara (165 novih dinara).

DŽEPNOIZDANJE: Pojedini primjerak stoji 12,50 novih di-

nara, za inozemstvo 1,50 dolara (22,5 novih dinara): godišnjapretplata iznosi 40 novih dinara, za inozemstvo 5 dolara (75

novih dinara).MEĐUNARODNO IZDANJE: Pojedini primjerak stoji 2 dolara

ili 25 novih dinara: godišnja pretplata iznosi 7 dolara ili 105

novih dinara, dvogodišnja pretplata iznosi 13 dolara ili 195

novih dinara; trogodišnja preäplataiznosi 18 dolara ili 270 novihinara.

PRETPLATA SE UPLACUJE čckovnom uplatnicom na žiro--račun časopisa »Praxis« broj 301-8-1086.

ZA NARUDZBE, INFORMACIJE I REKLAMACIJE. treba se

obratiti na adresu: Administracija časopisa RAXIS, Filozofskifakultet, Zagreb, Đure Salaja 3.