Drugo poglavlje

PREBOLI I OŽILJCI

1991-1995

193

194

Nove ratne godine

„Doživljaj ratnog snimka” – naslov je nagradnog konkursa nedjeljnogjugoslovenskog armijskog lista kojim se željelo podstači mlađe čitatelje da njegujutradiciju borbe za slobodu i ljubav prema domovini.

Prvi nagrađeni tekst, potpisan inicijalima S. S., rukopis je Selene Seferović,učenice II razreda IX gimnazije u Novom Beogradu.

Nekad urednik lista učenika osnovnih škola Novog Beograda “Naši dani”,Selena je kasnije postala magistar maternjeg jezika i književnosti i asistent naDefektološkom fakultetu Beogradskog univerziteta, gost profesor na Univerzitetuu Naningu u južnoj Kini, novinar i jezički saradnik izdavačkih kuća.

Prva snježna pahuljica na dlanu jednogodišnjeg brata, dječije oči koje suzačuđeno gledale, bili su motiv mlađe kćerke Sanje za školski sastav naznačennaslovom, “Zvijezda na dlanu”, nagovjestivši svoje spisateljske mogućnosti:

“Pahuljice su poigravale na našem prozoru. Moj mali brat potrčao je premanjima misleći da ga zovu na igru. Stavila sam ga na otvoren prozor i počeo je da ihhvata. Pružio je ručicu i jedna velika snježna pahuljica koja se presijavala unekoliko boja pala je na njegov mali dlan. Čudno je pogledao svojim krupnimočima kao da je htio da nas zapita šta se to našlo na njegovom dlanu. Ponovo jepružio ručicu. Kad je vidio pahuljicu zgrabio ju je, a kad je otvorio šaku nanjegovom dlanu ostala je samo jedna mala kristalna tačka. I dalje je sa istimushićenjem hvatao te snježne zvijezde koje su se stalno gasile na njegovom dlanu.

Sa uživanjem sam posmatrala snijeg, koji je sve uvio u bijeli ogrtač. Bioje to prvi Vanjin snijeg. Zaželjela sam da se istog trenutka bacim u bijeli zagrljaj.Stavila sam na sanke malog brata, a on je poput ptice cvrkutao i razdragano mlataraoručicama boreći se sa pahuljicama koje mu nisu dozvoljavale da otvori oči. Nosićisu nam se ubrzo zacrvenjeli i mi smo ipak zaželjeli da se vratimo u topli kutak.”

Nekadašnji đak generacije osnovne škole “Đuro Strugar” u NovomBeogradu postao je diplomirani pravnik i advokat, majka koja se sa malim sinom imužem, građevinskim inžinjerom i samostalnim projektantom ZdenkomDrnovšekom, otisnula prako okeana u Sjedinjene Američke Države. Našli su sepored prijatelja Etema, građevinskog inžinjera, Albanca iz Makedonije,nezadovoljni ekonomskim i političkim neprilikama u Beogradu. Postali su građaniČikaga, gdje Sanja nije napustila ni svoju olovku ni svoju putopisnu bilježnicu.

195

Ubrzo im se pridružio i moj sin Vanja, kojeg zovemo i Vaki, nekad sasniježnom zvijezdom na dlanu, beogradski student ekonomije i saradnik Indeksa,studentskog radija, koji je tada za svoj mjesečni honorar mogao u diskoteci da sebii djevojci plati “dva kruga” kokakole. U novoj sredini, učeći jezik i radeći sačekićem u ruci, imao je dlanove pune žuljeva. Tri mjeseca kasnije, početkom ‘88,stiglo je njegovo pismo u kojem je odmjeravao svoje američke dileme:

“Ovog puta samo telegrafski raport kako, u čemu, brže nego što sam senadao , postajem pomalo ‘Amerikanac’...”, zapisao je Vaki. “Primjer 1. Stao sam,onomad, na ekser (neminovno iskustvo svakog ‘stolara’). Moja prva reakcija,izazvana snažnim bolom, bila je: Eto, slijepče, kud gledaš dok gaziš! Dva dananećeš raditi i doktora ćeš platiti! Potom sam počeo da se smijem samom sebi,grohotom, vjerujte mi, jer mi je u tom momentu, dok su drugi začuđeno gledali, tajekser pokazao koliko sam već radno zaražen Amerikom. Tako nešto, zar ne, nikadnama Jugovićima ne bi palo na um: požurili bi ljekaru bez pomisli ko će to platiti,koliko će se oduzeti od plate, a meni će se ovdje svakog dana odbijati od dnevnezarade...”

Vaki navodi i drugi, treći i četvrti primjer, pa zaključuje: “Da me naši ne biočerupali kao novopečenog zagovornika kapitalističkog svijeta, očekujte uskoro,pored sunčane i osjenčenu stranu čikaškog podneblja.”

Njihove riječi su pisane u vrijeme kada nisu tutnjile topovske granate, usrećnim danima mira i učenja, kad se sanjalo i voljelo.

Ali naiđoše godine koje potamniše mirnodopsko doba, i život kojim seživjelo nanese, devedesetih godina dvadesetog vijeka, nove ratne gorčine i patnje,zbjegove, pustoš, nova satiranja i preseljavanja, crne prijetnje mojoj i drugoj djeci,mnogima u vrijeme ratno 1991-1995, kad je zaprijetilo da će se narodi udaviti ukrvi nacionalizma.

Naši prvi novinski napisi o ratnim događanjima u Hrvatskoj i BiH injihovom odjeku u Beogradu, Pragu i Čikagu, gdje se rasu i nastani porodica,otvoriše i prve stranice našeg porodičnog dnevnika naznačenim naslovom Prebolizla. (Prvo izdanje knjige objavljeno je 2001, Bosanska riječ, Tuzla).

Kada je djevojci na besputnom i bezvodnom kamenjaru Hercegovinepoginuo brat, ojađena i skrhana bolom oglasila se svojom tužbalicom: “... Šta ćesestra bezbratkinja, rane moje bez prebola...”

Rane bez prebola su neizlječive rane. Narod je taj izraz upotrebio kaopredkazanje gorke spoznaje da bolesnom i ranjenom “lijeka i prebola nema”,nasuprot sreći iskazanoj riječima da je “rana od prebola”.

Preboli zla!196

197

Naslovna strana knjige «Preboli zla»(Vrijeme smutnji i prijetećih namjera, '88-'89; Govor otuđenja i oružja, '90-'91; Presuđivanja isunovrati, '92-'93; Raspleti i rasuđivanja, '94-'95)

Kako preboljeti zla koja se čine, da li je to uopšte mogućno? Može liljudsko srce i to otkucati i ne prepuknuti?

I kao što je svojevremeno jedan istoričar zapisao da od mog pripovijedanjane treba očekivati istoriografsku rekonstrukciju cjeline, utvrđivanje hronološkogslijeda istorijskih tokova, tako sam i ovog puta u dokumentarnim zapisima Prebolizla, uz saradnju dvije kćerke, sina i supruge (pisma, intervjui, članci, opšteporodično opredjeljenje) nastojao da predočim koloplet činjenja i nečinjenja,hrabrosti i malodušja, upornosti i samoodricanja, da u isprepletenostidokumentarnog kazivanja s lica i naličja istaknem više očevidaca, svjedoka svogavremena iz svih nacionalih i socijalnih sredina.

Oglasiše se i žene sa ratnih poprišta opsjednutih gradova, žene borci, hrabregrađanke iz totalitarnih i demokratskih sredina, obrazovane mlade žene i spisateljiceprognane iz ranjenih zavičaja koje nije obhrvala ravnodušnost i samozadovoljstvo,koje su stale na svojevrsne borbene položaje.

Iskrsnuše i najneobičnije sudbine i događanja žena u ratnoj kataklizmi ‘91-‘95, poput radnice Vesne (pretrčala je preko opasne sarajevske aerodromske piste ivratila se kući u opsjednuti grad), Vesne, druge naše prijateljice iz Čikaga(prevodioca u štabu savezničke vojske u BiH i svjedoka svega i svačega), Lamije iJasne (intelektualki u susretima i razlazima sa partijama i liderima u ratnom iporatnom nevremenu); Fazile iz Teslića (koja se više “ne da udarit”, borca ArmijeRBiH); Sedine, Jasne, Izete, Samire i Radojke (boraca “muhadžersko-partizanske-prognaničke” Fočanske brigade), Ksenije (građevinskog inžinjera snažno oslonjenena očev i svoj mostarski zavičaj), Munire iz Kozarca (koja ostade tri godine u 17.krajiškoj brigadi i pripremi knjigu Ni krivi ni dužni nestalih u prijedorskom kraju,njih 3.227, među njima i 228 žena), i hrabrih protivnika totalitarizmu i agresivnimnasilnicima, jezgra slobodoumnih i pravdoljubivih, u čijem djelu i otporu mogu senazrijeti i neki budući podnošljiviji život, civilizacijski raspleti, jer “ni u morumržnje i sramote ni kaplja poštenja i reda ne gubi se u nepovrat”, kad uz “prepunečaše beščašća” postoji i prebolnost čovjeka i društva.

Kosovska žarišta

“Kosovska žarišta” odvela su – 28. juna 1989 – na Gazimestan više stotinahiljada Srba i Crnogoraca iz svih krajeva Srbije, Crne Gore i drugih sredina naproslavu 600-godišnjice Kosovskog boja, gdje su stalne pokretne grupe “bukača”zahtijevale da se okončaju “iredentistički šiptarski nasrtaji”, čiji je kraj najavilonovo srpsko božanstvo Slobodan Milošević.

“Car Lazare, nisi im’o sreće, da se Slobo pokraj tebe šeće” pjevala jeogromna masa na Gazimestanu 28. juna ‘89, na Vidovdan, dok se vožd svekolikog

198

srpstva Slobodan Milošević ‘s neba’, helikopterom, spuštao na svetu srpsku zemlju,među ljude koji su u svojoj mitologiji vjerovali u sudbinu, u nešto što je unaprijedodređeno.

Hodočasnici su se zadovoljni vraćali sa Gazimestana, jer za to zadovoljstvo– sjećanje na Kosovo – bile su dovoljne samo dvije voždove rečenice izrečene 28.juna ‘89:

“Šest stoljeća kasnije, danas, opet smo u bitkama i predbitkama. One nisuoružane, mada i takve još nisu isključene.”11

Kažite da nije istina

“Nadam se da ćete mi reći da to nije istina, da se to veliko i toplo srce JužnihSlovena nije tako brzo u kamen pretvorilo” obratila se Tereza Lili Schaeffer (izBickenbacha, SR Njemačka) jugoslovenskoj javnosti ljeta ‘90.12

Socijalni radnik i pisac dvije knjige, od kojih je jedna doživjela četiriizdanja. Tereza je rođena u Vojvodini i imala je deset godina kada joj je otac rekaoda će poći u “srpsku školu”, jer “nikad se ne zna”, pa se tako “našla u gimnazijskominternatu kao jedina Mađarica”.

Družila se “s divnom djecom” doseljenih Crnogoraca i Ličana, “odjedanputje dobila pedesetoro braće i isto toliko sestara”, da bi u daljem školovanju uBeogradu bila među omladinom iz svih krajeva zemlje, a “ulazeći u njihove kućejoš više je upoznala veliko i toplo srce Južnih Slovena”. Razlike “niko nije pravio,niti je razlike bilo među nama”. “Vremena su, dakako, prolazila, braća su sepoženila, sestre su se poudavale”, pisala je Tereza, rođena Zahan. “Ali iznenada senešto izmenilo kao da se među nas uvukao đavo. Odjednom su do mene dopiralereči braće i sestara, koje u njihovom rečniku dotad nisam čula. Brat se obrecnuo nena mene, nego na jednu staru ženu: ‘Kakav je to jezik koji tu govoriš! Nauči srpski,ako hoćeš nešto da kupiš!’ Starica se uplašeno povukla. Sestra se već direktnomeni obratila: ‘Znaš ti da je Slovenija bila ta koja je muzla Vojvodinu? Oni supokupovali našu proizvodnju!’ Jesu li za tu robu platili traženu cenu, pitala sam je.Ali ona za tržišne zakone nije marila, već je nastavila: ‘Jesu, ali znaš šta su radili?Odnosili su sirovinu u Sloveniju i tamo je prerađivali i prerađenu su ponovo namaskupo prodavali. Zato je smanjena vlada u Vojvodini. E, toga više neće biti! Sadaće Vojvodina svoju robu prodavati Srbiji!’

Po žaru u njenim očima shvatila sam da su stigla vremena za koja je mojotac rekao: ‘Nikad se ne zna’. I u moju dušu se uvukla tuga. Neka golema.”

199

11 Politika, 29. VI '8912 Borba, 28-29 jula 1990

Sa vojvođanskih ravnica dotad dovoljno prostranih za svakoga, kolijevkeviše nacija, iz ekstremnih sredina dopirale su do nje i riječi: “Strah me je namaternjem jeziku i Bogu se moliti”. I zabrinuta dalje piše:

“Ako je sve to istina, kažite mi, ma koliko teško to za mene bilo! Kako dakažem deci iz mešanih brakova koga da vole, koga da mrze od svojih roditelja, kakoda prenesem nacionalnim manjinama poruke da više sva vrata za nas nisu otvorena.Ali, nadam se da ćete mi reći da to nije istina, da se to veliko i toplo srce JužnihSlovena nije tako brzo u kamen pretvorilo.

Kažite mi da nije istina da sada, kad Evropi ne preti opasnost ni sa istoka,ni sa zapada, sada, kad se rađa Velika Evropa da sada postoji opasnost da se malaEvropa (kako je Jugoslaviju nazvao jugoslovenski diplomata na Romerbergškimrazgovorima u Frankfurtu 1988. povodom razmene mišljenja vodećih intelektualacasveta o ‘Evropskom duhu’) udavi u krvi nacionalizma. Jer do mene dopiru i rećimoje koleginice sa radnog mjesta: ‘Isti je slučaj i s mojim Hrvatima!’ Ili reči jednenaše novinarke: ‘Treba da čitate slovenačke novine! Trebate, u stvari, da čitate svenaše novine, pa da saznate šta se događa kod kuće!’

Čitam sve naše novine. Saznajem šta se događa kod kuće. Stvaraju se novegranice, veće nego ranije. Kao da smo zaboravili da je ovoga stoleća zbognacionalnog ludila Evropa već dva puta krvarila!

Kažite mi da sve to nije istina, kažite mi to u ime Boga...”

Profesorica iz Ilijaša

Ponovo je uključio kasetofon novinar Željko Vuković, dopisnik Borbe izopkoljenog Sarajeva. Slušao je ispovijest profesorice iz Ilijaša:

“Muslimanka sam, trideset i pet mi je godina. Ovom drugom, tek rođenomsinu, dala sam ime Džihad. Da ne zaboravi imanet majčin osvetu! Kad sam ga prviput podojila rekla sam mu: zaboraviš li saplelo te ovo mlijeko. Dabogda! Varatese, Srbi su me naučili mrziti. U zadnja dva mjeseca u meni nema ljubavi. Tako je.Profesorica sam književnosti, rođena i zamalo umrla u Ilijašu. Moj đak, komšijinsin Zoran, pomokrio mi se u usta. Dok su se bradate vucibatine grohotom smijale,rekao mi je: ‘Nizašta i nisi drugo, smrdljiva bulo!’ Dijete, sjećaš li se ZvonimiraGoluba? Ne znam da li sam prije čula krik ili osjetila udarac. Kolega, profesorfizike je izbezumljeno vrištao: ‘Ustaša, ustaša’. I udarao. Kud god je stigao... Nabol sam otupjela. Ali duša boli. Učila ih ljubavi, a oni se spremali i vaspitavali daunište sve što nije pravoslavno. Džihadrat. Samo tako...”

200

“Isključujem kasetofon. Ne mogu više. Nemam snage da još jednomslušam ispovijest do kraja. Zlo koje su nanijeli profesorici i njenoj familiji ledi.Neko će ga već malom Džihadu opisati. Koliko se do sada majki u Bosni zakleloda će djecu mržnji i osveti naučiti! Koliko će malih Muslimana, Srba i Hrvataodrasti uz takve priče i nauke!”13

“Mržnja je doživotna robija”, napisalo je drugo beogradsko nedjeljnoglasilo (“Vreme”, 23. XI ‘92) pominjući Miroslava Mandića “građanina sveta” kojise već “dve decenije buni i suprotstavlja apsurdu, gluposti, mržnji, lenjosti,površnosti, agresiji, politici, institucionalizmu, udobnom životu”, koji kaže:

“Neposlušnost je viši oblik odgovornosti... Strašno je to kako ljudi pristajuna laži i gadosti svoje grupe i ne smeju da im se suprotstave... Čovek si onolikokoliko si slobodan. Slobodan si onoliko koliko činiš ono što želiš da činiš. Ali,nikada nemoj mrzeti, jer mržnja je doživotna robija.”

Bogatstvo u gubljenju svega

Natka Buturović, pristigla iz opkoljenog Sarajeva u Beograd sa ŽeljkomVukovićem, svojim prilozima predočava moralnu snagu građana “koji već hodajukao sjenke, lelujaju od gladi, a opet imaju snage da stoje u redovima za vodu,satima”.

Jedna od njenih junakinja je i Žana Jovanović, glumica sarajevskog ‘Teatra55’ – beogradska Sarajka i sarajevska Beograđanka, koja je “trčeći između granata,ponekad čak i pored poginulih i ranjenih ljudi, zgrčena od straha, stizala do djeceda bi bar na kratko odagnala njihovu zaplašenost”.

Žana nije vjerovala da je moguće da se Sarajevu dogodi rat, da se ljudi kojisu do juče živjeli zajedno razdijele, pa jedni ostanu u gradu, a drugi odu na brdo ipucaju po drugima, pa to njoj “u pamet ne može”. I uprkos svemu, željela je daostane sa prijateljima, kolegama, da bude sa ljudima Sarajeva, da dijeli njihovusudbinu, sve do kraja ‘92 godine. Dotad, teatarski ljudi osnovali su “Cvjetneljubavi” i u podrumima okupljali djecu na četrdeset i više predstava. Vidjela je ipetomjesečnu bebu koja je ostala bez obje noge, mnoge malene bez ruke ili bezjedne noge ili sa povređenom kičmom.”

“Srpkinja u Sarajevu kako to izgleda”, pitala je Natka i glumica ŽanaJovanović je odgovorila:

“Za svih sedam mjeseci rata niko mi ni jedanput nije prigovorio ili me mrkopogledao zbog mog ekavskog a to je, naravno, značilo da sam Srpkinja. Sarajevo

20113 Velika radionica mržnje, Borba, 8. XII ’92.

je napravilo razliku između Karadžićevih četnika i svojih sugrađana Srba. Neštodrugo mi se dogodilo. Svo zlo koje se Sarajevu događa pripisuje se Beogradu. Nijemi bilo lako da to slušam, jer ja znam Beograd, znam da postoji Beograd koji nepripada tom zlu. Žao mi je da do većine Sarajlija nisu doprle vesti o mirovnimakcijama kojih je ovde bilo... Mene je zbunilo i iznenadilo da mnogo ljudi uBeogradu ne zna za istinu o Sarajevu. To me rastužilo. Čini mi se da je Sarajevozaboravljeno. Informacije su veoma šture...

Ovaj svet ovde sada nakon Sarajeva meni izgleda nestvarno, kao da je svetsenki. Ja sama sebe skoro da ne prepoznajem. Skupila sam se, staložila, smirila.Imam jedno životno iskustvo koje mi omogućava da sam sasvim mirna ako kasnimna dogovoreni sastanak, ako se čaša razbila, skoro da i ne razumem zašto se ljudiljute i uzbuđuju zbog nekih sitnica, priče neke, što se svađaju... Bilo bi mi iskrenožao da ovih sedam meseci nisam bila u Sarajevu. Možda zvuči paradoksalno, ali jase sada osećam bogatijom, mada sam izgubila sve što sam sticala tolike godine.”

Ispod fotografije lijepe i plemenite Žane Jovanović piše: “Bogatstvo ugubljenju svega”.

Kolektivna ispovjedaonica

Tek što su stigli iz Čikaga, 25. septembra ‘92. sin Vaki i njegova prijateljicaVesna Božić, prevodilac, prisustvuju drugoj sjednici Udruženja Bosanaca iHercegovaca u Beogradu, drže diktafone i slušaju neke od osamdeset i nekolikoprisutnih u Crvenom krstu Jugoslavije, uglavnom penzionisane bivše generale,pukovnike, diplomate i novinare, Beograđane iz svih nacionalnih sredina,usredsređene na tekst “Statuta”, na program koji bi trebalo da bude alternativabezumlju, ratnoj histeriji, nacionalnom ludilu.

Okupljeni smo da lično i kolektivno iskažemo toleranciju prema svimnarodima, da podržimo saradnju sa ljudima dobre volje, sa onima koji su sačuvaliljudsko u sebi.

Te trajne ljudske vrijednosti za sve sredine i za sva vremena, govorio sam,treba da podstiču Udruženje da svoje skupove proširuje novim članovima istomišljenicima.

Šta bi se dogodilo ukoliko to ne budemo radili, ako se ponovo na sljedećemsastanku nađemo u istom sastavu? – pitao sam i odgovorio: da bismo se predstavilikao nekakvi osobenjaci, kao zatvoreni krug istomišljenika, izolovano ostrvo u burioko nas. Desilo bi se, u stvari, da se i mi, poput vjernika koji odu da se ispovijede,okupimo ovdje na kolektivno ispovijedanje, kako bismo jedni drugima ponavljalida smo bili i ostali partizani, plemeniti i dobri ljudi. Ako svojim radom i širim

202

sastavom ne prevaziđemo tu ispovjedaonicu, onda praktično ništa nećemo uraditi,iako je to što smo se danas okupili, mora se priznati, takođe značajno, pogotovo umomentu kada Dobrica Ćosić juće u ‘Borbi’, i ‘Politici’ (od 24. septembra), uTanjugovoj verziji intervjua koji je dat crnogorskoj ‘Pobjedi’ izjavljuje da ne moženi u mašti zamisliti zajednički život Srba, Muslimana i Hrvata. Evo i ovaj sastanakje potvrda da je pisac Dobrica Ćosić (tada je bio predsjednik Jugoslavije) krenuopogrešnim putem, što je tužno i opasno (glasan žagor u sali). To je ta tužna priča,jer šta drugo da se kaže ako pisac saopšti, što je u ‘Borbi’ posebno izdvojeno, da “janemam maštu da zamislim da je moguć zajednički život Srba, Muslimana i Hrvata”.(Ponovo žagor). Molim... To što smo se ovdje sakupili je i vrijednost ovog skupa!Ne može se to zaobići. Pa u čemu je onda vrijednost ovog skupa? Upravo u tomešto ustrajavamo u osnovnim ljudskim vrijednostima, jer ovdje su se upravo okupiliSrbi, Muslimani i Hrvati. I zašto da to ne kažemo. Nije to nikakvo ulaženje unekakvu veliku politiku, kako čujem da mi neki dobacuju, nego kazivanje o moralu.

Ako ne budemo tako djelovali, ako novim članovima ne budemo proširilinaše Udruženje, doživjećemo ono što su dobro zapamtili – evo sada sam se prisjetiotih zbivanja – pjesnici, a među njima je bilo više radnika koji su 1935-tih godinanapisali knjigu stihova pod naslovom “Čekić i pero” i poslali književniku MiroslavuKrleži na recenziju. Krleža je napisao recenziju od samo tri-četiri nova slova, valjdadotad najkraću za koju znamo, tj. umjesto naslova “Čekić i pero” napisao je“Čekićem po peru”. I, molim, ako se samo ovako i u ovom broju okupljamo, akose znatno ne proširi ovaj skup, i mi bismo udarili čekićem po ovoj Odluci oosnivanju Udruženja Bosanaca i Hercegovaca.

Živimo, dakle, u jednom velikom nevremenu, koje je jedan seljak izzapadne Hercegovine na svoj način iskazao (u sarajevskom glasilu “Nedjelja”, 6.maja ‘90) u članku ‘Hercegovina u svemu ovome’: ‘U današnjoj vlasti čovjeku jenajbolje bit kopile, znam ja to po sebi...’ Da nema ni oca ni majke, da nije ništa iniko, da nema nikog, da je kopile!’ Mi smo se, dakle, strmoglavili u jednunemoguću situaciju, jer se mržnja nakupila među ljudima i narodima.

Mi se moramo uključiti u borbu za sprečavanje opšteg sunovrata,suprotstaviti se zlu koje navire, protiv principa odmazde, poput naslova jednenedavno objavljene zbirke pjesama ‘Ovo je... za ono’.

Svoje kazivanje privodim kraju. Nedavno je objavljen prilog u “Borbi” otome kako je jedna nevelika grupa Mostaraca (njihova imena zna Redakcija) došlau Redakciju i izložila svoju muku, nevolju u kojoj su se našli. Ukratko, da je svebilo u redu (mada je Mostar već bio prepolovljen) kada je iznenada stigla naredbada se srpske snage povuku sa lijeve obale Neretve, a to po ovim ljudima već je bilaizdaja, čak su zato optuživali Karadžića i Vučurevića. I kakav je rasplet, šta da seradi, pitao je urednik. Da se ponovo ide ka Neretvi! U njihovoj svijesti sve je bilou redu, sve do povlačenja. Sa takvom sviješću se, eto, suočavamo.14

20314 B. 28. VIII '92.

I šta dalje da se radi, šta sada činiti. Prije dva dana zove me jedan istaknutiMostarac iz kancelarije akademika Hercegovca, trebalo je da i on danas dođe ovdje,i kaže mi da se formira Udruženje Mostaraca i prijatelja Mostara “Aleksa Šantić”,i da i mene očekuju. Razumljivo, ja ću svakako otići jer sam, uz sve što me vežemoj rodni grad, napisao i četiri knjige o Mostaru i njegovim ljudima. Pitao sam dali je to u izvjesnoj saradnji sa našim Udruženjem, ali on za nas nije ni čuo. Moramo,dakle, okupiti ljude na zajedničkim zadacima i osnovama.

Prijedlog da se usvoji i objavi odgovor Dobrici Ćosiću nije usvojen, nije čakstavljen ni na glasanje, kao ni zahtjev koji se čuo, da se iz zatvora sa Pala oslobodii književnik Vladimir Srebrov iz Sarajeva.

Zašto je otišao u Kanadu

9. februar. Nastavnica matematike u osnovnoj školi ‘Sedam sekretaraSkoja’ u Novom Beogradu, mlada i lijepa, visoka, izrazito crne kose i izražajnihočiju Enesa Blagovčanin, Muslimanka udata za Srbina, iz Vogošće kod Sarajeva,gdje imaju kuću “na sprat”, predade mi pismo od Azre Omeragić iz Sarajeva i uvedeme u razred iz kojeg se rasu klupko đaka.

Zapala je mnoge nevolje, više zbog djece nego zbog sebe i muža, jer ćerkase razboljela i izvađen joj je bubreg, a sin, tek svršeni elektroinžinjer, upravo jeotišao u Kanadu.

“A evo šta je saznao i doživio prije odlaska: neke kolege privoljele su ga daode u Vogošće i vidi ‘kako Srbi ratuju’...”, priča Enesa. “Želio je da još jednomodmjeri da li odlazi iz zavičaja ili iz pakla. U kući je zatekao artiljerce Mladićevevojske, a sutradan su ga izveli na artiljerijski položaj neposredno iznad kuće uVogošći. Dali su mu i vojničku uniformu. ‘Hajde, probaj, opali!’ rekao mu jenišandžija na teškom minobacaču. ‘Gdje, koga da gađam’, pitao je moj sin. ‘Nepitaj, nek padne gdje padne, nema značaja.’ I opet je moj sin odgovorio tomprijatelju nišandžiji: ‘Pa tamo moja majka ima dvije sestre i majku. Majka joj je većjednom ranjena.’ Ovaj će opet: ‘Ne zanovetar. One žive daleko, gađaj ove, bliže.’Sin niji bio voljan da ‘samo spusti minu’ u cijev, jer su i tu ‘bliže’ civili, nečijiroditelji.

Sutradan je zagrmilo više topova iz Vogošća i sin je vjerovao da je tonekakva priprema za napad pješadije ili bar da će se čuti neprijateljska artiljerija.‘Ne čuje se ništa, nema otud vatre’, rekao je sin i dobio odgovor: ‘Neće je ni biti,tamo su golaći. Njihovo je zakratko!’ Nije mogao a da ne odgovori: ‘Pa na koga izašto ste onda gađali, istrošili toliku municiju!’ Uz gromoglasan smijeh njegovihvršnjaka, čuo je: ‘To je naša dnevna porcija koju izručujemo balijama.’ ‘To je otstrel

204

građana’, odvaraio je sin, a ispratio ga je mrzovoljan i gotovo neprijateljski odgovor:‘To je naš rat.’ Tako mi je sin rekao kada se vratio. Napustio je zemlju mržnje inašao se u Kanadi.”

Vesna se vraća kući

“Jedna drevna kineska poslovica kaže kako čovjek pređe hiljade kilometaratražeći sreću, vrati se kući i nađe je na kućnom pragu”, napisao je u novinskoj crtici‘Vesna se vraća kući’ sarajevski novinar i književnik Radivoj Papić, otac tehničkogurednika knjige ‘Mama, neću u podrum’, Davorina, i otac dvije kćerke, koji su ostaliu opkoljenom Sarajevu, prijatelj iz sarajevskih, a, evo, i ovdje iz beogradskih dana.Nakon smrti supruge Šuhrete, u ratnom vrtlogu zatekao se kao izbjeglica u HercegNovom i oženio se Nedžminom. Stalno okrenut Sarajevu, s nemirnim perom nijizaboravio ni susjetku Vesnu.

Splićanka, mlada žena u njegovom susjetstvu, bila je udata za Bukija, kogadrugačije niti su znali niti zvali. Nisu imali djece, pazili su se i voljeli. On je udrugom ili trećem koljenu bio porijeklom Albanac, dobar automehaničar. Žena jeradila u Unisu, u Vogošću. Imali su mali podrumski stan, ali kada je gradu biloizuzetno teško, Vesna je drhtala od eksplozija – i otišla iz grada. Kad, ljetos, kad jenajviše tuklo, Vesna se vratila u Sarajevo.

‘Teži mi je bio mir bez tebe i komšija, nego ovaj nemir i grozote s tobom injima’, rekla je mužu i ispričala o tome kako je stigla u opkoljeni grad.

‘Jedini put je bio preko zlokobnog butmirskog aerodroma, preko koga sucijene prelaska bile ili hiljade maraka da te neko prevede, ili glava u torbi, u devetili deset slučajeva. Ona nije imala maraka, ali je imala savladani strah od pucnjavei eksploziva, pa je pretrčala bosonoga aerodrom u kiši kuršuma.’15

Uvjerenje Emine Hindić

“... Naša tuga i bol ne može stati ni na jedan papir. Remzo nam je poginuo14. jula. Ubili su ga dušmani ustaše iz snajpera kad se vraćao sa posla. Ranjen jebio 11. jula i živio je samo tri dana. Pogođen je u kičmu i odmah je bio nepokretan.To su bili strašni dani. Samo me je molio da mu pomognemo, ali ni ja ni bilo ko

mu nije mogao pomoći. Možete zamisliti kako nam je. I Vahida je bila isto ranjenamalo prije njega u nogu, ali je ona fala bogu dobro. Remzo, dok je bio živ, išao jeobilaziti kuću, pa bi stalno svraćao i do vaše. Tamo je sve zapaljeno. Išli smo

205

15 Borba, 20-21. XI '93

nekoliko puta zajedno i tamo bi zapalili po cigar, a uz cigar sjećanja i opet samosuze.”

Tako piše Emina Hindić, frizerska radnica, Radmilu Andriću Braci uBeograd, bivšem gradonačelniku Mostara, čije izvode iz pisma ispisujem, evo, napoleđini spomen-plakete grada Beograda, koju sam dobio 1969. godine “u znampriznanja za rad i zalaganje na razvoju Beograda.” Eminin otac je bio domar Domaizviđača u Mostaru od njegovog otvaranja (1957), a Braca dugogodišnji organizatorizviđača Mostara, i to njihovo druženje traje do naših dana. Zbog toga Emina igovori o tome šta rade mnogi njihovi poznanici, Bracina porodica, jer, piše “sadznamo šta smo imali dok smo bili zajedno”, da je “vrijedilo doživjeti to što smodoživjeli”.

Emina piše da joj je majka imala srčani udar, da su gotovo sve porodiceimale svoju nesreću. “Mi smo u svojoj kući i majka je s nama. Palo nam je dostagranata na kuću (ali nikom, začudo, u skloništu nije ništa bilo). Majčina kuća jedosta oštećena, a od Doma izviđača nema ništa. Sve su ustaški krvnici srušili i višeništa ne možete ni zamisliti kako izgleda. Samo da nam vidite Mostar srce bi vampuklo od tuge. Svo Fejićevo su srušili i zapalili.

Naša Armija drži liniju od Donje mahale, Cernice, Bulevara do Domapenzionera. Zapamtite, nikada ustaše neće preći na našu stranu, mogu nas tućigranatama i svim oružjem, ali uvijek će neko ostati živ.”

Emina Hindić pominje stradanja svojih rođaka, ,pogibije i zatvaranja, danemaju “ni struje, a pijemo hlorisanu vodu iz Neretve”, da prikupljaju “drva posrušenim kućama i pomalo se grijemo”, da im dijele “po pola kilograma brašna ipola dcl. ulja po osobi”, a zatim: “Sve bi se to izdržalo samo da ne padaju granateoko nas. Dragi naši, izdržaće se valjda i ovo, sve je prošlo pa će i ovaj rat. Samoda se ostane živ. Dok vam ovo pišem, svi sjedimo, ja pišem, a svi oko mene plaču.Teško je ovo sve, ali saznanje da vama nije kao nama, bar neka vaša djeca ne

preživljavaju kao moja. Kad budete ovo čitali budite ubjeđeni volimo vas najviše,jer je s vama otišao i dio nas. Mi se svi nadamo da ćemo se nekada sresti, ako nemi onda naša djeca.”

Braca mi ostavlja Eminino pismo i kaže da mu je u Mostaru ostala staramajka Darinka i sestra Radmila. “Pišu mi da su im najbolji prijatelji i da im pomažuda prežive dvije muslimanske i jedna hrvatska porodica. Hrani ih Rabija, ne znamjoj prezime, i Bešo Mesihović, kao i hrvatska porodica Ivanković. Ovi primjerigovore da ima i normalnih ljudi kojima nacionalno nije najbitnije...”

Čitam prijatelju Braci pismo braće Dilberović, Esada i Aziza, upućeno bratuIsmetu u Beograd, pukovniku u penziji, pregršt varnica o životu na desnoj‘hrvatskoj’ strani Mostara, da se Aziz, istjeran iz stana i bez zavežljaja, nastanio

206

kod brata Esada, da je komšija Prskalo prava ‘majka Tereza’, da im nesebičnopomaže, jer braća već pet mjeseci ne izlaze iz stana, da HVO zna da su i dva Azizovasina na lijevoj ‘turskoj’ strani Mostara.

Emocije jače od razuma

“Dragi moj Vaki, poklanjam ti – u prilogu – predivnu Borhesovu pjesmuTrenuci (‘Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim... ne bih se trudio dabudem tako savršen, opustio bih se više...’)”, pisala je Selena iz Postira sa Bračabratu u Čikagu usred ljeta ‘89. “Sjedim na terasi i slušam dalmatinski melos, čujuse zrikavci, mirišu leander i šipci, ‘više sutona posmatramo’.

A sada o tebi, kratko. Čini se da su ti jače emocije od razuma. Trebalo bisvjesno raditi na tome da se stvari obrnu, da si čovjek sa ciljem. Treba ga markiratii čvrsto uhvatiti. Sinoć sam gledala Dastina Hofmana u ‘Kišnom čovjeku’. Sjajanfilm. Ima više poruka, između ostalog, isplivava i slijedeće – strašno smo grubiprema najbližima, mjesto da je obrnuto. Apsurd je ogroman i sveprisutan. I to trebaobrnuti. Ispada da zaista mnoge stvari u životu treba izokretati da bi se bolje, ljepšei komotnije živjelo.

Možda ti ovo što pišem izgleda nepovezano, a nije. Ovdje su se stvari takoizopačile da čovjek htio ne htio počne da razmišlja na zreo način, jer je situacijakrajnje ozbiljna i opasna, kad se sazrijeva. Preispitaš se i shvatiš koliko je maloljudi oko nas koji nas vole, koji nam se raduju, koji nam žele dobro. Koji bi nam,ako zatreba, pomogli, itd. U tom sitnom situ, kad prođu nebitni i nekvalitetni,bogami, ostane ih malo.

207

Selena Seferović (na slici), Zorka Kašić i Vanja Ivanović bile su asistentite Defektološkog fakultetaBeogradskog univerziteta. Selena (Bošnjakinja) i Vanja (Hrvatica) uskoro su napustile Beograd zbognacionalizma na Univerzitetu.«Dekan je odobravao odlazak dobrovoljaca studenata i profesora na Ozren u borbu protiv ArmijeRBiH, sa zadovoljstvom pratio odlazak nesrba sa fakulteta u Kanadu i Ameriku»

Da ne pogriješim baš mnogo, ostajemo uglavnom mi, naši. Nemoj da mislišda sam loše raspoložena, baš naprotiv. Naravno, tu su i rijetki prijatelji, sve rjeđi irjeđi.

A naš dosadašnji prijatelj Zoran naprosto je pobenavio od nacionalističkeeuforije. Čini mu se da su snovi počeli da mu se ostvaruju na osnovi već mu‘čuvene’ pjesme (Prepjev novinskog oglasa). Ušla mu je i u knjigu savremenesrpske poezije o Kosovu. Nešto se kao osilio u smislu ja sam sve vrijeme bila uzabludi u svome životu zajedno sa svima vama, a on nije. Sada će biti ponjegovome. Jednostavno se sa njim više ne može razgovarati. Vratio se svomstarom društvu totalno otkačenom, uznemiren je i uzbuđen, izjavljuje da mu je teksad postalo dobro. Nema u njemu više uzdržanosti niti na jednu temu, argumentiviše apsolutno ne važe, jednostavno, utopio se u opšti mrak ludila, jednoumlja a laŠuma (kad je bio u Čikagu kod vas). Muka mi je da ti o tome pišem. Tvoje društvose potpuno rasturilo, svi su se povukli i usamili. I zaista ne pretjerujem nema selove, brinemo zbog svega i svačega, pa su se ljudi zabavili sami sa sobom. Mislimda ste, u ovom smislu govorim, otišli upravo u pravo vrijeme. I, na kraju, opet,želim ti da težiš samo dobrim trenucima.”

Zarobljeni u Srbiji i deportovani

“Bila sam u logoru na Zlatiboru Šljivovica, gdje srpska vlast držimuslimanske zarobljenike od 1. VIII ‘95, kada su pali Žepa i Srebrenica”, piše nam24. X ‘95, porodična prijateljica Vesna Božić. Ona je u posebnim okolnostima kaoprevodilac i saradnik Međunarodnog crvenog krsta provela nekoliko dana međuBošnjacima zarobljenih prilikom prelaska Drine u Srbiju. Njeno svjedočenje ologorima je bilo prvo koje je stiglo – privatnim putem u Čikago – iz tog strogokontrolisanog podneblja. Kazivanje dalje teče o mukama logoraša:

“Muslimani, nenaoružani, čim su prešli Drinu, kod Crnog Potoka-Jagoštice,srpska vlast ih je podelila u dvije grupe 342 u Šljivovicu kod Čajetine, a njih 450 uMitrovo kod Vrnjačke Banje. Među njima ima i žena... Izgleda da će ih iseliti u trećezemlje, većinom u evropske zemlje, čak i u Ameriku, mada u to ne verujem... Bilaje to moja najgorča nedelja, najgori pakao, jer sam se naslušala strahota koje suljudi preživeli od gladi do bežanja u planine i šume, bežeći od srpske artiljerije inoža, da bi opet pali u srpske ruke. U državu koja ih je mučila na razne načine, čaki seksualno, zlostavljanjem više od mesec dana. Ja sam prošla kroz Bosnu uzduž ipopreko, bila u rovovima i Holidejina, ali ovo najgore nisam videla, čula, sanjala.I sad sam očevidac još jedne Omarske, Manjače, Keraterma.

Ne znam šta da radim... “Rojter” zna da ovde postoje dva logora, alinovinari ne mogu prići... U suštini taj njihov pakao je blizu kraja – u zadnji mesec

208

i po dana Međunarodni crveni križ ih je registrovao, obilazio ih, i sada je na VladiSrbije da ih iseli preko IOM i UNHER. Ovaj proces će trajati mesec dana pre jakezime pošto su uslovi smrtni...”

Mjesec dana kasnije, 20. novembra ‘95. u drugom pismu Vesna piše: “... Evo baš danas sam dobila spisak muškaraca iz Srebrenice i Žepe, koji

će ići u Ameriku preko IOM. Njih 230. Ostali idu u zapadnu Evropu. Baš bihvolela da znam ako neko od njih stigne u Čikago. Saznaću to kasnije, kada prođuINS intervju. To me isto interesuje. I brine da li ću ja moći da radim sa tim ljudima,Bosancima Bošnjacima. Da li ću imati probleme zato što sam Srpkinja, zato što sambila ovde tri godine. Da li će me primiti u taj komuniti? Verujem da neće biti glatko,ali takođe neću da se osećam kao srpski imigrant u mom gradu u kojem sam rasla23 godine. Čikago ima multietnički duh (ne pričam o bivšim Jugoslovenima već odrugim narodima kao u Hot House, kome sam ja pripadala). Jedva čekam da vidimi čujem druge narode, slušam druge probleme, ne samo o ratu u Bosni...”

Varnice sunovrata

“Olga Božičković, nekad istaknuta beogradska novinarka, a danaspenzioner, Srpkinja iz Brčkog, u ‘Otvorenom pismu Biljani Plavšić’, “pita se štataj jastreb iz Pala traži u Beogradu, valjda čeka pare, oružje, hranu, od oveopljačkane i osiromašene, iscijeđene zemlje pošto ste svoju s lakoćom posvađali,razorili, rasturili, raselili, popalili, ubogaljili”, poručujući joj da se “osvrne u svomslepom gnevu na put koji ste u svojoj samoubilačkoj (ludačkoj) politici prešli”, daje njena “vaskolika ratnohuškačka družina” ukinula ljepotu i radost življenja,uskratili ih za nekoliko pokolenja unaprijed.”16

209

Vesna Božić, prevodilac savezničke vojske u BiH tri godine, u okolini Sarajeva jula 1993.

16 Vreme, 3. V '93

Na izbjeglice iz BiH srpske i muslimanske nacionalnosti u Kopačnici kodLeskovca “ispaljen je usred noći eksplozivni projektil. Saznali smo, izmeđuostalog, da je projektil proleteo kroz spavaonicu punu izbjeglica, zatim probiounutrašnji zid i eksplodirao u hodniku, gde srećom nije bilo nikog od stanaraizbjegličkog kampa. U blizini naselja za sada nije pronađena ‘lansirana rampa’.Lakše su povređene samo dve žene.”17

“Ja bih najviše volela da istočnu Bosnu očistimo od Muslimana”, izjavilaje Biljana Plavšić novosadskom listu ‘Svet’. “Kad kažem očistimo, nemojte da meniko uhvati za reč, pa misli da govorimo o etničkom čišćenju. Oni su nam jednusasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod taj naziv etničko čišćenje i okvalifikovalito kao ratni zločin. Sve i da zadržimo 70% teritorija nema tu mira. Za nas nemamira. Ja njima, da ovako kažem, ne želim ništa dobro! Ali da ja budem mirna,moramo im dati da imaju gde sebi da organizuju život, da nebi mene celi životuznemiravali. Tako ja shvatam tih muslimanskih 30%.”18

U prilogu ‘Hrvatska lica i naličja politika rušenja mostova’ Jelena Lovrićpiše: “Jednog će dana Hrvatska tražiti prijateljstvo Muslimana, kad sruši mostovegradiće pontone. Ako ni zbog čega drugog, nego zato jer će se naći okruženasrpskim državama.”

Danas, 19. novembra ‘93, ‘Borba’ objavljuje šire pismo SUBNORaSarajeva upućeno partizanskim borcima u Beogradu sa naslovom “Prevazišli steHitlera” i podnaslovom “Dok živimo ostajemo vjerni idealizmu i tekovinama našeoslobodilačke borbe i nikada nećemo prihvatiti likvidaciju BiH niti njenu podjeluna etničkim osnovama poručuju sarajevski borci”.

U Kninskoj krajini, obavještava reporter, jedna žena Hrvatica udata zaSrbina, priča kako se za vrijeme jednog bombardovanja u Zadru “posvađala saSrpkinjom udatom za Hrvata, dok su zajedno trčale u sklonište, da je njenaprijateljica Srpkinja psovala avijaciju i Jugoslovensku vojsku i molila boga dagranate padnu na srpske glave”.19

Najveća srpska pjesnikinja Desanka Maksimović u beogradskom Klubuknjiževnika obraća se slušaocima i priziva mlade da bi ona, da je mlada, znala štada radi – uzela bi pušku i otišla na Kosovo da brani svetu srpsku zemlju.

Vidjela se i na TV ekranu kako u ogromnoj sali “Sava centra” sjedi sakremom srpske inteligencije i predstavnicima gotovo svih stranaka iz vlasti iopozicije, među kojima i akademici Dobrica Ćosić, Matija Bečković, PredragPalavestra, Antonije Isaković, Milorad Ekmečić, zatim gradonačelnik BeogradaMilorad Unković, ministar za Srbe izvan Srbije Stanko Cvijan, pjesnici Gojko

210

17 Politika, 3. VII ‘9318 Politika, 14. IX ’9319 Politika, 17. III '93

Đogo, dr. Radovan Karadžić i drugi poput vođe Demokratske stranke DragoljubaMićunovića, da bi svi zajedno proslavili svoju odluku, kako to piše najuticajnijisrpski dnevni list Politika 31. marta 1991. godine: “... Mitropolit primorsko-cetinjskigospodin Amfilohije doživeo je ovacije kada je predložio da osnovni cilj budestvaranje SJEDINJENIH SRPSKIH DRŽAVA. On je ukazao na prokockaneistorijske šanse koje je u prošlosti imao srpski narod i da mu Bog daje još samojednu šansu – koja se mora iskoristiti – i zbog samog srpskog a i zbog drugih narodai cele Evrope.”

Četrnaest godina kasnije, 27. januara 2005. beogradsko glasilo NIN(Nedjeljne informativne novine), povodom 70 godina svog izlaženja, predočavanam intervju najpoznatije hrvatske historičarke dr. Zorice Stipetić koja kaže: “...Treba, međutim, reći da je Drugi svjetski rat upravo i počeo sa formulom ‘SviNjemci u jednoj državi’, što je klasična nacističko-fašistička formula, totalna inasilna integracija naroda, odnosno dijasporičnih nacija, u jednu državu. Ovdje se,dakle, nije dogodilo ništa što Evropa nije vidjela i proživjela, ali se ipak nitko nijesjetio ukazati na to da teze poput ‘Svi Srbi u jednoj državi’ ili ‘Hrvati iz Bosne iHercegovine pripadaju Hrvatskoj’ direktno asociraju na identične Hitlerove formule,u vrijeme započinjanja Drugog svjetskog rata. Procesi koji su se dogodili na našimprostorima nisu bili historijski novi nego, naprotiv zakašnjeli procesi, ali su utolikoviše bili zastrašujući i djelovali su nekako sablasno. Niko nije vjerovao da se groznohistorijsko iskustvo može ponoviti.”

Izazov koji čovjek daje sam sebi

“Neočekivano, ovog 19. oktobra, ozariše nas dva draga događaja: pismoda je primljen kao redovni student Univerziteta Ilinois u Čikagu i tvoj, Sanja,objavljen članak u današnjem broju “Praktične žene” pod naslovom ‘Ko hoće daoženi moju bivšu ženu?‘ i nadnaslovom ‘Biti žena u Americi’. Iako sazakašnjenjem, primili smo i zagrebački tjednik ‘Danas’ od 9. jula, gdje u članku‘Prisilna emancipacija’ vodiš polemiku sa Jasminom Kuzmanović o susretusedamdesetak žena feministkinja uglavnom iz Sjedinjenih Država, Velike Britanijei, s druge strane, žena iz mladih demokracija Istočne Evrope, održanom uDubrovniku. Vaš dijalog je veoma dinamičan a nama se najviše dojmio tvoj citatodnosno dio gdje citiraš Ann Snitov, organizatora konferencije i profesora nanjujorškoj školi za socijalna istraživanja, koja se na kraju konferencije obratilaEvropljankama: ‘Vi sada gubite sva ona socijalna prava koja mi nikada nismouspjele steći’. Činjenice koje se navode u članku ‘Ko hoće da oženi...’ tako suneobične za široku publiku da nas se nameće ideja da bi bilo dobro da strpljivoprikupljaš te neobičnosti u svakodnevnom životu američke žene i, ako bude sreće iupornosti, nekad i objaviš knjigu pod naslovom ‘Biti žena u Americi’.

211

Izazov koji je Vaki dao sam sebi za osvajanje novih ličnih i društvenihprostora, da uz učenje i dalje povremeno ima čekić u rukama i da kao noćni čuvarobezbijedi, uz kredit, finansiranje svog učenja, podario nam je veliku radost.

212

Autorovi saradnici: kćerke i sin na čikaškom aerodromu ljeta 1990. godine. Među njima je i unuk

Vidimo da ste dobro informisani, da vam televizija, američka i naša stampapredočava našu kataklizmu u kojoj je život obezvrijeđen, kad su i komšijske vezepokidane, kad razne milicije upadaju u vozove i autobuse i legitimišu i iživljavajuse na putnicima. Cijeli svijet mora da ustane da bi nas urazumio i od naših mitovaoslobodio, vratio životu i svakodnevnom radu. Kao da su se mnoge sredinepretvorile i orijentisale na ratnu privredu, na život s puškom. To je još jedan dokazviše da ste imali sreću što ste izbjegli iz ovog gadnog nacionalističkog podneblja.Poslaćemo vam nekoliko mojih feljtona i članaka koje sam ove godine objavio uviše glasila pokušavajući da se bar ogradim od tih šovinističkih nasrtaja. Za koji danSelena nosi u Sarajevo, za ‘Svjetlost’, konačno dovršeni rukopis od 380 strana podnaslovom ‘Vojska za jedno ljeto”, o Muslimanima koji su, kao što znate, u vrijemeII svjetskog rata kao četnici sarađivali sa Dražom Mihailovićem i borili se protivpartizana.

Zamislite jedan apsurd. Dušankin sin (naše komšinice sa četvrtog sprata)pozvan u rezervu, a njegov zet Hrvat, za kojega mu je sestra udata i ima dvoje djece,takođe u rezervi, naravno u Hrvatskoj. I sada pucaju jedan na drugoga. Eto to jeono što svijet ne može razumjeti, niti pomiriti, iako je sve skočilo da nas urazumi.U tim okolnostima živimo, pratimo događaje, razgovaramo sa rijetkim prijateljimai od vijesti do vijesti očekujemo sve veće i veće eskalacije. Ljudi su apatični,razdražljivi, agresivni, bolesni, mnogo je infarkta i raznih bolesti. Od prevelikenapetosti i straha, pošteni ljudi ne mogu da se snađu niti znaju kako da se aktiviraju.

Takva atmosfera nas je dočekala i za vrijeme ljetnog odmora u Kuparima,vojnom odmaralištu u kojem smo bili samo pet dana, pošto su ga morali zatvoriti.Od 2.500 kreveta, koliko ih imaju samo nas 15 bilo je tada u tom ogromnomhotelskom kompleksu. Održavale su se demonstracije Dubrovčana pred kapijom.Nervoza je zahvatila i naše u Mostaru i Sarajevu, sve se uskomešalo, zabrinulo.Neko je napisao da svi donose nerealne programe, izazivaju probleme i pošto ih nemogu realizovati padaju u histeriju i prijete puni muke što svoje želje ne mogurealizovati, jer postoje drugi koji sprečavaju, ‘oni prijeko’...”

“Postao sam predavač, sociolog”

“Postao sam, prisilno, i ‘predavač’, sociolog”, piše sin iz Čikaga, studentEkonomskog fakulteta Univerziteta Ilinois. “Poslije teorijskog dijela i razmatranjanekih socioloških pojava, svaki student mora da pripremi i kratko predavanje natemu “Uticaj religije na svakodnevni život.” Povučen tragičnim događajima u našojzemlji, a razmišljajući i o našoj naciji, izabrao sam knjigu Fuada Khurija ‘Emiri iimami...” Knjiga egipatskog pisca pružila mu je razložna objašnjenja i višeodgovora, navela ga na razmišljanje i “o nama samima”:

213

“Omogućila mi je da upoznam dio kulture koja je jednim dijelom i naša.Ukazujući na razlike prevashodno između Suni muslimana i Šia muslimana, shvatiosam da osobine našeg naroda nisu slučajne... Kad je riječ o organizaciji vlasti kodSuni muslimana (Turska, Saudijska Arabija, Egipat i mnoge druge zemlje) državaje odvojena od religije, i u tim zemljama su predsjednici ili kraljevi na vlasti (emiri),dok kod Šia muslimana država i religija su usko povezane, tako da su predsjedniciujedno i imami (ajatolah) a izrazit predstavnik je Iran.

Na predavanju, a često i inače ovdje, pitali su me kako to da se zovemVanja, a Musliman sam. Pisac ove knjige kaže da među Suni muslimanima(bosanski Muslimani su Suni) nije neuobičajeno da se daju strana imena kao što suNataša, Suzi ili Sanja. Šia i Alaviz muslimani, na primjer, ne uzimaju za prva imenaimena slavnih ljudi iz muslimanske prošlosti kao što su Aiša, Omar ili Jazid. Druziimaju običaj da daju lična imena koja predstavljaju ljudske osobine, na primjer,Aziz (dragi), Salid (srećni), Salim (sigurni), ili Nadim (interesantni)... Muslimani serazlikuju i po načinu ishrane: Druzi i Ibadis muslimani ne praktikuju da piju kafuniti da puše, Šia muslimani ne jedu pileća pluća itd. Knjiga vrvi od podataka orazličitostima i osobinama muslimana, a pomogla mi je da upoznam i dio sebe...

Nekako se poklopilo da su u vrijeme mog drugog obaveznog kratkogpredavanja Bosna i muslimani bili u žiži američke štampe, pa sam se odlučio daprogovorim o muslimanima i Muslimanima u BiH, pogotovo što je postojala velikamogućnost da američke vojne snage intervenišu u Bosni, a američka javnost se većpitala ko su to Muslimani, Hrvati i Srbi... U okviru ovog predmeta učili smo i kakoda održimo i razne govore na razne teme: biznis, informacije itd.

Objasnio sam da su Muslimani u bivšoj Jugoslaviji jedini narod na svijetukoji ima ovo etničko ime izvedeno sa velikim M na bazi religije koju praktikuju ida je nastalo sticajem istorijskih okolnosti. Znači da sam ja Musliman ponacionalnosti. Mama, koja se uskoro vraća, gledala je video-kasetu o prikazu knjigeFuada Khurija, pa će vam pričati svoje utiske.

Sada sam i noćni čuvar (od 3 do 11 sati naveče) da bi se novčano mogao‘pokriti’: stanarina (335 $), osiguranje kola (45 $), telefon (oko 80 $), struja (12-15$)...

Svakog dana slušam vijesti, pa mi raspoloženje ide od bijesa do tuge, i takosve u krug. Prosto ne mogu da shvatim šta to vodi ljude da rade takve stvari. Tolikolaži i poremećenih nacina mišljenja u tako kratkom periodu je teško naći u istoriji.Jedno je sigurno – postajemo novi Jevreji ili Palestinci (po volji). Izgleda da ćemobiti porodica sa tri možda četiri državljanstva. Ako se ugledamo na Jevreje iPalestince, možda izađe i na dobro, ali uz uslov da smo povezani i radimousklađeno. Treba štopati loptu i pametno raditi...”

214

Porodično razgovaranje

I tako, evo nas u Pragu. Kasnije, kad podrobnije sagledamo život ovogagrada, podnijećemo novi raport. A sada, samo toliko: Česi su ljudi izuzetno pažljivi,smireni, bez strasti karakteristične za naše prilike u razbuktaloj ratnoj histeriji. Sveje ovdje drugačije nego u Beogradu, mada je dugogodišnji život pod ruskimuticajem ostavio nama već poznati trag. Imaju veoma mnogo školovanih ljudi, panaše izbjeglice, makar koliko stručno sposobne, naprosto se ne mogu zaposliti imahom su sitni trgovci na ulicama Praga... Otpočinjemo život ovdje sa mnogimneizvjesnostima i rizicima. I stan u kojem živimo ujedno je i kancelarija, sve jepuno nesigurnosti. Zbog toga sa nestrpljenjem očekujemo vijest o našemeventualnom odlasku u Ameriku. Ovdje smo, do tada, od danas do sutra, sapripremljenim koferima.

A sad, evo, ponovo uzimam Bebino pismo i, kako sam uvijek raspoložen zadijalog, tako i ovoga puta komentarišem njeno (vaše) mišljenje da je sve to što se uBiH dešava “svjetska urota protiv Muslimana”, da ih “treba najprije fizički uništitia ostatak iseliti, a Srbi i Hrvati svjesni te politike koriste je do kraja”. Prateći bhtragediju, ‘Borba’ je (23. IV ‘94) objavila širi intervju sa Milovanom Đilason iAdilom Zulfikarpašićem u Budimpešti, kada je Đilas rekao: “Činjenica, koja će seuskoro dokazati, jeste da su Srbi i Hrvati izgubili rat u Bosni. Oni ga, zapravo, jošnisu u potpunosti izgubili. Ali kao ostvarenje Velike Srbije ili Velike Hrvatske,odnosno što je najvažnije, kao plan uništenja Muslimana oni su rat izgubili”.Zulfikarpašić tvrdi da su “u ovoj tragediji i stradanju otklonjene sve sumnje oegzistiranju bošnjačkog naroda, prije svega u našim dušama”, pa zaključuje: “Sveiluzije da smo Hrvati ili da smo mi Srbi ili, pak, da ćemo postati Hrvati ili Srbi svete iluzije su propale kroz ovu grubu stvarnost.”

Posljednji događaji (pad Bobanove proustaške koncepcije), najnovijipotpuni sunovrat Fikreta Abdića i njegovih plaćenika, formiranje sedam korpusaArmije BiH, među njima i Četvrtog korpusa, Mostarskog, koji je izdržaonadčovječanske napore i spriječio da Mostar bude samo hrvatski, tj. da je svojim‘staljingradskim mostobranom’ na desnoj obali Neretve omogućio da grad bude podupravom Evropske unije, formiranje Federacije BiH – nedvosmisleno govori daborba nije bila uzaludna, naprotiv, da se u BiH dogodilo čudo, naprosto je preživioi ojačao naš nacionalno svjestan narod, sa kolektivnom sviješću o sebi na svom tlui o sebi u svijetu.

I otuda, draga Bebo, vjerujem da više nećeš pisati (kao ovaj put, 28. jula‘94) da ‘ne vidiš nikakvog boljitka u BiH’, da ‘ta zemlja više ne postoji, Mostarviše ne postoji’, da je to ‘neka nova Hirošima’, ponajmanje da nećeš više pisati da,‘kad bismo puno gledali u budućnost (što nam se ipak nekad i desi) mogli bismoodmah napraviti kolektivno samoubistvo’. Hoću da to shvatim kao isključivotrenutno razočaranje sa svim onim što ste vidjeli, doživjeli i, srećom, preživjeli, jer

215

to mogu da pišu samo oni kojima padne gusta magla na oči i razum, a vi, očigledno,i pored ogromnog gubitka, niste tako sklesani, to nisu vaša stvarna porodičnashvatanja. To je jedino eksplozija trenutnog očaja.

Upravo sada Selena nam donese ‘Oslobođenje’ (18-25, avgust ‘94) u kojemAlija Kebo u reportaži iz Mostara ‘Insani baška mentaliteta’ piše da u Mostar dolazeljudi ‘koji zagovaraju vladavinu mudrosti i pravde nad neznanjem, nasiljem iosvetom’.

Da li sam u ovom pismu ponešto pretjerao? Ukoliko jesam, a ovo je našeporodično razgovaranje, volio bih da se niko ne ljuti.”

“Očekujte i nas dvoje i Pierra i njegovu suprugu sutra naveče”, javlja namtelefonom neočekivano bratova supruga Beba iz nekog njemačkog grada nanjihovom putu iz Francuske ka Pragu.

Neposlato pismo ne pročitaše ni kada se nađosmo u našem praškom stanu,sa njihovim plemenitim francuskim prijateljima, jer bujice riječi što potekošeoljepotaše naš porodični susret, naše izbjegličke dane, pored ostalog i radi toga štosmo u rukama već imali svoje bosanske pasoše i poziv Službe za useljavanje inaturalizovanje Ministarstva pravde SAD iz Beča, sa obavještenjem da nas očekujuuskoro na intervjuu i mogućnostima našeg odlaska u SAD u skladu s projektomobjedinjavanja ratom rasutih (odvojenih) porodica Bošnjaka...

Uskoro stiže pismo iz Francuske. “Evo, vratili smo se u (Cluses), ne moguda kažem ‘kući’, jer znam da je moja kuća samo u jednom mjestu na svijetu kojemeni označava taj pojam: Mostar, X hercegovačke brigade br. 9, makar sada i kaogomila ruševina”, piše nam Beba tek što je napustila Prag, 14. septembra ‘94. “Otiđido moje kuće, vidi da li su mandarine u bašti rodile kao prethodne godine, pisalasam mojoj Miri, pa mi je toplo oko srca kad kažem do ‘moje kuće’, kad pomislimna bukete ruža ispred, pored i iza kuće koje sam s toliko ljubavi njegovala.

A o boravku u Pragu? Pjerova kćerka priča: ‘Svi kažu da je Prag predivani očekivala sam da će mi mama o povratku stalno pričati o Pragu. A ona stalnopriča o vašim rođacima’.

Iz Praga smo svratili kod Ine i Rinija (djeca moje mlađe sestre Narcise,udate za bivšeg jugoslovenskog fudbalskog reprezentativca i fudbalera “Veleža”Muhameda Mujića, prim. M. S.). Oni žive u teškim uvjetima, a naročito Rini, Indirai njihovo troje djece. Imala sam utisak da tu, osim te kuće u kojoj je Rini, nemanijedne druge kuće. To je u brdima s vječitim snijegom i kišom izuzev dva mjesecanekakvog ljeta. Pjer se odmah angažovao da ih premjeste odatle... Ira i Osvit bilisu sedam dana u Parizu s Pjerovom kćerkom. Osvitu sve to ipak teško pada,potpuno je u oblacima, a Ira potpuno na zemlji. Nijo je po povratku iz Praga pao u

216

još jaču depresiju nego što je ranije bio. Skoro da ne izlazi iz sobe. Sve ga je jakopotreslo, premda izražava osjećanja i rastanak s vama. Ali susret sa Cicinomdjecom... neizvjesnost egzistencije, sve ga je to snažno potreslo. Ipak, svakasituacija mora da ima neko rješenje. Više ili manje povoljno, ali je rješenje. Iračak toliko dobro govori francuski da više niko ne primjećuje da je strankinja.Oduševljeni su sa primljenim knjigama, naročito kompletom Balzakovih djela ipisaćom mašinom... Ukoliko ne odete svojoj djeci u Čikago mi vas za koji mjesecočekujemo kod nas. Možda da zajedno dočekamo Novu 1995. godinu...”

NA FARMI 350 HEKTARA

Bosa Matić, student na čikaškom Fakultetu za intenzivno učenje engleskogjezika, naša nova poznanica, iznosi svoju zanimljivu ispovijest:

Djevojka iz Valjeva je prije sedam godina diplomirala psihologiju naFilozofskom fakultetu u Beogradu, i nakon šestogodišnjeg potucanja po ustanovamapopunjavajući na određeno vrijeme radno mjesto (neke porodice) zaputila se kodrođaka u Ameriku “kad nije imala šta da izgubi”, ali i sa tri hiljade prikupljenihdolara “kako ne bi bila na teretu drugih”, i, ponajviše, da bi mogla da uči engleskijezik. Tako je i dobila vizu i ubrzo kao medicinska sestra na kratkom stručnomkursu u Dječjoj klinici za mentalno zdravlje u Čikagu među djecom i osobljemstekne atribut “dr Bosa”.

Za to je valjalo prethodno preći “pet nivoa znanja engleskog jezika (razredaili klasa), svaki u trajanju po deset nedjelja”, i za svaki “nivo” platiti po 1200 dolara,što za mnoge studente iz nekih krajeva svijeta i nije bilo osobito teško platiti. Međunjima su posebno dobre uslove imali studenti – budući sveštenici. Dani su proticalipored video-kaseta, knjiga i kompjutera, na kojem je otkucavala i prelistavala lekcijesve dok ih nije pravilno izgovarala i pisala, uz neposrednu pomoć profesora (kojivozi “Jugo”). Iznenađujuće brzo je savladala program “prve klase” i u “druguklasu” prešla je uz doplatu samo dvjesto dolara, da bi i taj “nivo znanja” savladalaprije predviđenog vremena.

Zatim je stigla na farmu Norme i Jim Grenlunda u Capronu, pored gradaRokforda, u saveznoj državi Ilinois, oko sto milja od Čikaga, gdje je i nju i pedesetstudenata poslao Fakultet za intenzivno (jednogodišnje) učenje engleskog jezikakako bi u američkim familijama praktično provjerili šta su i koliko naučili i tokomsedmodnevnog boravka osjetili porodični život.

Domaćin, inžinjer agronomije, i njegova žena, takođe obrazovana farmerka,čija je ćerka završila fakultet, udala se i zaposlila, a sin nedaleko od očeve farmenastavio da obrađuje dedovo imanje, dočekali su je – uz još pedeset drugih

217

domaćina koji su primili druge studente Fakulteta – na maloj svečanosti i gošćenjuusred gradića, a zatim odveli na svoju porodičnu sofru.

Bio je “ćurkovdan”, ali prije prvog zalogaja ukućani su, pognutih glava,slušali domaćina kako zahvaljuje Bogu što im je dao to što imaju, što su srećni, štoimaju gosta iz daleke Jugoslavije, njihovu Bosu, obraćajući se Bosi da i njojpomogne kako bi i ona ispunila svoje životne želje.

Šta je sve Bosa Matić vidjela i doživjela na farmi na kojoj samo dvojeukućana obrađuje 350 hektara zemlje (koristeći četiri traktora i kombajn, kamion idrugo), u stajama hrane 170 junadi i 150 teladi, paze i podmazuju pokretne trake,podešavaju temperaturu, pune i opremaju cisternu za mlijeko koju drugi odvoze ivraćaju, - neka ostane u Bosinom sjećanju, a mi ovoga puta radije zastajemo predporukom fakulteta koju je Bosa dobila istoga dana kada se vratila u Čikago – da jeveć sutra preseljavaju kod porodice Ginter, u jednom od najljepših dijelova grada,u kojoj će imati besplatan stan i hranu, bez drugih obaveza, izuzev učenja. Njennovi domaćin je uspostavio poslovnu saradnju i sa poljoprivrednim organizacijamau Makedoniji i na ovdašnjem tržištu uspjeva da sa njihovim delikatesnimproizvodima pridobije više potrošača.

- Nedavno, povodom njihovog vjerskog praznika dočekao me je simboličanpoklon i ceduljica sa šest potpisa, da su svi ukućani srećni što me imaju kao članaporodice – priča Bosa, koja je dobila i 500 dolara pomoći od domaćina i njihovihprijatelja radi nastavljanja učenja engleskog jezika, da bi već ovih dana, nakon štoje položila treću i četvrtu klasu i počela da pohađa predavanja iz psihologije, dobilai dva honorarna posla, - pomaže u trgovini u kojoj se može dobiti jugoslovenskaštampa, i kod svojih domaćina – gotovi im ručak, primajući za svaki sat rada tolikoda će najesen moći završiti fakultet za brzo (jednogodišnje) učenje engleskog jezikai upisati se kao redovni student postdiplomskih dvogodišnjih studija za oblast dječjepsihologije.

“Đekna je još živa”

Naša blagotvorna humanitarna ‘Adra’, koja pronalazi božije puteve unosećipakete spasa u opkoljeno Sarajevo, donijela nam je i prvo pismo moje sestreHidajete i njenog muža Zaima Dizdarevića, partizanskih prvoboraca i teškihbolesnika. Dva zeta – jedan Musliman, drugi Srbin od prvih dana su u odbranigrada, a tri kćerke (jedna ljekar) na svakodnevnoj radnoj obavezi. Sestra piše:

“Dragi moji! ‘Đekna je još živa, dokle će ne znamo.’ Ovaj motocrnogorske TV serije odgovara našem stanju. Bol što ti razdire dušu toliko je velikada prelazi u stanje otupljenosti. Naravno, nastojimo da prevaziđemo i da osmislimoživot koliko to mogućnosti dozvoljavaju.

218

Veseli me do ste vi svi dobro i da imate mogućnosti da se okupite i dapriuštite sebi malo radosti u porodici. Čujemo da je tamo nestašica prehrambenihproizvoda i da je velika skupoća, pa nemojte se izlagati troškovima. Do sada su vašipaketi bili vrlo dobro opremljeni i puno vam hvala. Priznajem, da smo se svaki putkad dođe paket radovali. Pišite!”

“... Primili smo vaše pismo od Sanje i Zdenka”, piše Zajko. “Paket jeuredno primljen i bogato opremljen. Zahvaljujući tome imali smo mogućnost da gana troje podijelimo, Jasi i Dadi. Kad im budete pisali ili telefonski razgovarali,toplo im se zahvalite na pošiljci. Što se tiče našeg zdravstvenog stanja, uglavnomsmo dobro. Hida u posljednje vrijeme pati od glavobolje, slabo joj aspirini pomažu.Ja u zadnje vrijeme na najmanji napor imam, odnosno dobivam anginosni napad, auz to imam i veliku zaboravnost. Svakodnevno konzumiram puno lijekova a teškose nabavljaju.

Ove godine smo proslavili 27. juli Dan ustanka naroda i narodnosti BiH, nataj način što smo položili vijence na spomenik vječne vatre u Titovoj ulici, kao i naspomen-groblje branilaca Sarajeva, koje se nalazi više Kovača. Juče smo poredostalog na sastanku boraca govorili o pripremi proslave Dana državnosti BiHZAVNOBIH-a.”

Razrušene duše

“Jugoslovenske napetosti našle su put i do Čikaga” naslov je članka na prvojstrani dnevnika “Čikago Tribjune”, 15. I ‘92. gdje četiri Srbina i tri Hrvata pričajuo svom prijateljstvu i svojim novim mukama, okupljeni u malom baru usjeverozapadnom dijelu Čikaga, najbrojnije gradske dijaspore Srba i Hrvata uAmerici. Sjede, piju, pričaju o politici, svađaju se, ali se ne tuku.

“Napetost je ovdje velika... Ovo je možda jedini bar u Čikagu gdje smoizmiješani”, rekli su novinaru drugari i zamolili ga da ne objavljuje ime bara injihova imena, jer se boje da bi neko mogao da razori taj bar.

To klupko prijatelja podstaklo je želju kćerke Sanje da sazna kako se ratnazbilja u njenoj zemlji prelama kroz život i rad jugoslovenskih klubova u Čikagu, štase čini da bi se potislo međuljudsko surovo satiranje. Svoja iskustva i nova saznanjasabrala je u članak “Razrušene duše” i objavila, za nas u Beogradu neočekivano, unezavisnom beogradskom nedjeljniku ‘Vreme’ 3. II ‘92 (str. 71, 72, 73), upravotoga dana kada je i dnevnik “Borba” počela da objavljuje moj feljton ‘Muslimanipod kokardom’ (od 3. do 21. II ‘92).

U prostranu zgradu Jugoslovenskog kluba, podignutu dobrovoljnimprilozima ljudi raznih nacionalnosti prije sedamdeset godina, došli su ‘91. godine

219

“nove zdrave snage”, mladi ljudi “koji su se učlanili u klub samo da bi ga razorili,zahtijevajući da se klub pretvori u hrvatski klub”.

Uz angažovanu Stranku demokratske akcije (SDA) u Čikagu, koja je ‘92godine prikupila blizu devedeset hiljada dolara i poslala R BiH, nedjeljnuradioemisiju ‘Slobodna Bosna’, oglasilo se i neveliko jezgro intelektualaca iz svihjugoslovenskih nacionalnih i religioznih sredina, “našlo se u mraku, opipalo iprepoznalo”, odnosno organizovana je grupa Dijalog za mir.

“Željni pravih istina, dijaloga”, piše Sanja u ‘Razorenim dušama’, “kaonova organizacija pozivali su goste i predavače iz Jugoslavije i saradnike američkihinstitucija koji dolaze iz svih krajeva Jugoslavije da im pomognu da što boljespoznaju složenu situaciju u njihovoj domovini. Uspostavili su saradnju saameričkim institucijama sličnog karaktera, obraćajući se pisanom riječju sredstvimainformisanja u Jugoslaviji i Americi. Vesna Božić je u ime grupe DIJALOG ZAMIR krajem decembra prošle godine predala faksmašinu kao poklon Odboru zaborbu protiv rata u Beogradu, u čijim su prostorijama, prema pisanju vašeg lista, savinventar uništili neki nepoznati ljudi, a članovima je strogo priprijećeno da satakvom aktivnošću odmah prekinu.

Ta malena grupa čuva svoje duše od stravičnih pritisaka i užasnih slika rata,a članovi se nisu razbježali samo u zagrljaj svoje braće po porijeklu, već pozivajususjede na dijalog, na bilo koji oblik saradnje koji je neophodan za izlazak iz ratnogvihora. Od susjeda se, u krajnjoj liniji ne može pobjeći, ne može se otkinuti parčezemlje i otploviti, a i kineski zidovi nisu kao što su nekad bili.

Da li će se ove rijetke i krhke niti među našim ljudima različitih nacionalnihobilježja koji žive u inostranstvu potpuno iskidati, svakako zavisi i od politike iodnosa u zemlji matici.”

Jer, samo u ‘91. godini, a posebno u posljednja dva mjeseca, zabilježeno jedeset ekcesnih slučajeva “koji su u direktnoj vezi sa događajima u Jugoslaviji”,napadnuta su “tri Hrvata i sedmorica Srba ispred Hrvatskog odnosno Srpskogkulturnog centra, ispred Hrvatskog fudbalskog kluba, ispred Srpske pravoslavnecrkve i restorana, čiji su vlasnici Srbi ili Hrvati”, piše Sanja, a zatim:

“Vrlo teško se održavaju i najveća prijateljstva, ljubavi, bračne zajednice,poslovni odnosi ljudi različitih pogleda na sadašnju politiku, bolje rečeno ratnusituaciju u domovini, a posebno ako su i različitih ideologija i religija.

Jugoslavije, kao što je nekad bila, svakako više neće biti, i to tako, izgleda,mora da bude. Probudićemo se u nekim novim domovinama nejasnih oblika ineizvjesne budućnosti, ali, nadam se, svjesni da će se razrušene duše i porušenimeđuljudski odnosi morati ponovo graditi i njegovati. Počnimo da ih gradimo sadaodmah, kad nam izgleda da je nemoguće.”

220

Viđena i neviđena suza

“Upravo to – da je vrijeme da dođu novi, neopterečeni ljudi, potrajaće jošdugo na ovom balkanskom podneblju. To doba ipak mora doći... Zagledani smo usve ljude vašeg znanja i morala, uvjereni u to da ćete, makar i uz mnogo muke, ovošto u Jugi preoraše i omeđiše oni koji vas prebaciše na čikaške ulice – znati da‘pobranate’, da ćete sve što je ispreturano staviti gdje je prirodno mjesto” pišemodjeci u Čikagu. “Valja u to vjerovati i za to se boriti, jer ova zemlja i njeni ljudi suto zaslužili, za to izginu mladost što ni za poljubac ne saznade. I zato, kad to samiodmjerite, vaši putevi će se ponovo sviti ovdje među nama da ponovo oljepotatenaše dane. Mi bismo htjeli da to bude koliko sutra, ali nas ovi naslovi pokolebašepa se pokrismo jorganom. Eto, vidite, vaša pisma nas smiruju, ali opet uvijek mise grlo presuši, a meni i suza kane, kao sad dok kucam ovo pismo”, privela je krajupismo supruga Šefika i dopisala: “Šaljemo vam dva posljednja broja NIN-a i Danas(koji smo citirali) da vidite kako tuče artiljerija sa istoka i zapada”.

“Pročitavamo vaša pisma, komentarišemo više nego što čitamo, utrkujemose da ‘otkrijemo’ ono što nam godi, što je lijepo, čime ste vi zadovoljni”, pišemodjeci u Čikago. “Pa i sad, dok kucam ovu našu riječ, opušteni i u tišini, sami u kući,utvrđujemo da je mlada generacija nas stare pretekla u hrabrosti da se otisne unepoznato, čime nas podsjećate da smo i mi, nekad davno, ‘jurišali na nebo’, unepoznato, da ovo što, nakon četrdeset godina, i dobismo, to što danas imamo inemamo, ili kako to Tanja Torbarina ovih dana piše u svom prilogu ‘Prelazniperiod’, kad na kraju kaže: ‘A onda neki dan na TV čujem pitanje do kad će trajatovaj prelazni period. Prelazni period je zapravo gotov, pređeni smo...’ Da li ste ivi pređeni, ovog puta preveslani preko Okeana?...”

Bogdan i Ksenija

Arhitekta, neimar, prof. dr Bogdan Bogdanović u izbjeglištvu u Beču, vodioje razgovor sa Selenom i njenim mužem pred njihov let u SAD, jula ‘95.Prisjećajući se intervjua s njim povodom miniranja partizanskog spomenika uMostaru marta ‘92, profesoru je predočena njegova poruka koju je tom prilikom,neposredno uoči rata u BiH, VII ‘95 uputio sunarodnicima Srbima: “Braćo Srbi,birajte drugoga vođu i tražite nove učitelje. Tražite nekoga ko će vas učiti da živiteu miru i skladu sa ljudima i sa vremenom u kome živite. Ratosiljajte se tih histerikai ludaka koji će nas dovesti do dna. Narod koji će izvući najteži poraz iz ovoga ratabićemo mi Srbi, a taj će poraz biti moralni i doboko psihološki.”

Dok je razgovor tekao u Beču, stizala su zastrašujuće vijesti iz Srebrenice,Žepe. Ljudi su ubijani, odvođeni u konc. logore, a žene i djeca trpali su u kamione,ko je imao ‘sreću’ bježao je u zbjegove po okolnim šumama.

221

“... I to sve na očigled Evrope i sveta koji to posmatraju i neće da pomognuBosancima ni u čemu”, kaže Bogdan Bogdanović. “Sarajevo se i dalje guši i ubija,kao i svi ostali lokaliteti u toj zemlji velikomučeniku.”

...Moja Ksenija i ja smo čitave testove za identifikaciju mišljenja napravili.Rekao sam joj, molim te, sa svakim čovjekom sa kojim budeš razgovarala uBeogradu, pitaj ga je li javno pomenuo Sarajevo, kad i kako, da li uopšte postoji tareč u njihovom rečniku. Ako je nema, ako ne postoji, a to će biti kao lakmus papirza prepoznavanje ljudi, ni ta osoba za nas više neće postojati, šta ja mogu sa takvimda razgovaram.”

Komšijsko povjerenje

“Da, bilo je to ljeta 1940, u Mostaru, tek što smo se uselili u stan mostarskogtrgovca Ahmetage Kalajdžića i njegove žene Hane, koji su stanovali u drugom dijelukuće, smještene nedaleko od carinskog mosta, s desne strane Neretve”, prisjeća setog vrelog mostarskog ljeta Ružica Žegarac, nakon što je iz Ljubljane stigla uBeograd, zagledana u fotografiju na kojoj se vidi lijepa Ružica, Dalmatinka sa otokaKrka, njen muž Lazar, Bjelovarčanin, kapetan I klase bivše Jugoslovenske vojske,i njihove dvije djevojčice Vesna i Biserka.

I rasplete se kazivanje o jednom trajnom međusobnom povjerenju dotadnepoznatih porodica, o susjedima istovjetnog moralnog i ljudskog određenja, oljudima časnih namjera i u najtežim životnim okolnostima.

Mada mu je očeva radnja na telalaski bubanj rasprodaje razgrađena,Ahmetaga bi i ostade trgovac na Tepi, uz svoju Hanu, jedno od četrnaestero djeceMuhameda Brkića, imama u džamiji na Ričini, koja već u pelenama izgubi majkuu plamenu, iza koje pored Hane, Zinete i Habibe ostadoše i tri sina Ibro, profesorUniverziteta u Sarajevu, Smajo, nekadašnji mitrovački politički robijaš, i Mujo,šnajder, što davno sam okonča svoj život, da bi hafiz sa novom ženom Hatidžom,iz porodice Arpadžić, dobio još osmoro djece, čija je sudbina duboko urezana urevolucionarnu prošlost Mostara.

Majka Hatidža rodi i odgoji, pored preživjelih Đulse, Nele i Selme,Osmana, bravara zvanog Bubreg, rođenog 1915. koji je poginuo od četničkog nožau Grušći kod Konjica aprila 1944; Hivziju, zvanog Bauk, rođenog 1920, studentaagronomije i sekretara Međuopštinskog rukovodstva SKOJ-a u Mostaru, poginuou četničkom puču juna 1942. u Bijeloj kod Konjica; Hamdiju, rođenog 1921, takođestudenta agronomije, člana KPJ od 1939. omladinskog rukovodioca Mostarskogbataljona, poginuo na Sutjesci 1943; Ahmeta zvanog Lebro, gimnazijalca rođenog1923, omladinskog rukovodioca u Četrnaestoj hercegovačkoj brigadi, poginuo

222

novembra 1944, u Laktu kod Nevesinja, i Fatimu, studenta medicine, ljepoticupoznatu i po nadimku “Velika Fatima”(pored “Male Fatime” iz porodice HuseinaBrkića, hafizovog bliskog rođaka), rođenu 1916, ubijena u logoru Stara Gradiška1944. godine.

Život ispisa čudnu sudbinu: iz prvog hafizovog braka sva djeca preživješeposljednji rat, mada su ga ponajmanje gledala iz pokrajka, a iz drugog brakapoginuše četiri sina i kćerka.

Takva porodica podarila je Ahmetagi Kalajdžiću za ženusedamnaestogodišnju djevojku Hanu, koja sa Ružicom Kolarac, kad sa porodicomstiže iz Osjeka, tkala prijateljstvo vodeći razgovore koji se pretočiše i u intimnijespletove, u slušanje radio-aparata, uz sve češće poruke crvene Moskve.

Nevolje naiđoše sa prvim danom aprilskog rata, kada je posilni rekaokapetanu da je Mostar preletio njemački avion, a on, zabezeknut, u to nepovjerovaše, ali se zato nije dao zavarati da, sa suprugom Hrvaticom, kao Srbinmože bez opasnosti ostati u gradu, nego je 15. maja 1941. sa porodicom otišao kodrodbine u Bosansku Gradišku, a potom u Novo Mesto, gdje je ženin otac imaogostionicu.

“Otišli smo iz Mostara gotovo bez igdje ičega, jer sve što smo imali, a imalismo dosta, nešto smo prodali, a nešto ostavili Ahmetagi i Hani, ali i sa uvjerenjemda će to što smo ostavili na čuvanje, ako se glava sačuva, biti i sačuvano, da će nasdočekati tako kako smo i ostavili”, sjeća se Ružica.

To ratno nevrijeme Ahmetaga i Hana su zapamtili isto tako upečatljivo kaoi Ružica. Bilo je to vrijeme kada je njihov prvi komšija Hamo Ćerkić, koji je 1942.poginuo kao partizan, u osam sanduka, “svaki 1,40 sa 1,40”, upakovao najvažnijedragocjenosti intendanskog kapetana Lazara Kolarca.

223

Selena intervjuiše akademika Bogdana Bogdanovića u Beču 25. jula 1995. u vrijeme masakraBošnjaka u Srebrenici

“Da bi za put imali i neku paru, ja sam im kupio trpezariju, jedan komšijaspavaću sobu, drugi kuhinju, treći neke dijelove namještaja, a sve drugo vrijedno,a bi toga dosta, složismo u sanduke – ćilime, servise, kristal, čaršafe, pernate jastuke,ukrasne i druge vrijednosti, sve do kapetanove sablje i umjetničkih slika, međukojima i kraljevu sliku”, pričao mi je svojevremeno Ahmetaga. “Stavi i ovo, kafui šećer, i sapun, valjaće ti odmah poslije rata, biće potražnja velika jer će i nemaštinabiti velika, kažem Lazaru, on se na to gorko osmjehnu, ali me posluša i to stavismoi zakovasmo u taj, osmi po redu, sanduk...”

Sanduke je primio na čuvanje gostioničar Ljubo Jurković, koji je poslijenekoliko mjeseci pisao Lazaru u Novo Mesto da više ne može držati njegovesanduke. “Moja kćerka Ćamila pisala je tada Lazaru da ću ja preuzeti sanduke, patako i bi”, svjedoči Ahmetaga o jednom velikom nevremenu, ali i o komšijskojsolidarnosti i vjeri u neophodnost zajedničkog življenja. “Pita me Ljubo hoću lipotvrdu o preuzimanju sanduka, a ja mu kažem da mi ne treba, da mi je važnijariječ i uzajamno povjerenje, važnije od bilo kojih i kakvih sanduka, blaganeizmjernog”.

Ahmetaga je osam teških sanduka primio u magacin, nekadašnju pekaru,pored svoje radnje na Tepi, a zatim, kada je Jevrejima, koji su stigli iz Sarajeva,ustupio magacin za njihovu zajedničku kuhinju, u svoju sve prazniju i prostranutrgovačku radnju. Bilo je to 1942, kada je i Lazar Kolarac pisao Ahmetagi da otkujesanduke, pretrese jastuke i ostalo, da malo provjetri.

“Otkujem prvi sanduk i na vrhu ugledam sablju i kraljevu sliku”, pričaAhmetaga čudeći se kako tada nije razmišljao i o tome šta bi se desilo da je naišlaneka ustaška nadzorna patrola ili opštinska policijska kontrola, i zatražili da otvorimsanduke. “I u mojoj radnji ostadoše sanduci sve do sredine 1944. godine, to našezajedničko blago, koje postade i naša tvrda vjera da ćemo dočekati partizane naulicama grada i da ćemo se ponovo okupiti uz kafu i prijateljsku riječ”.

Kada je posljednje ratne jeseni Ahmetaga prenio sanduke u praznu radnjuHuse Popovca na Tepi, Ružica je iz Novog Mesta javila da je Lazar došao kući sa“dopusta”, a to je značilo da se vratio iz koncentracionog logora iz sjeverne Italije,da bi potom sa ženinim bratom otišao u partizane.

“Moj muž Lazo dugo očekivani mir doživio je kao srećan čovjek. Za taj miri slobodu pošteno se borio, postao je i pukovnik Jugoslovenske armije”, sjeća seRužica Žegarac, koja nikad nije posumnjala u to da li će svoje stvari, ostavljene uMostaru, dobiti poslije četiri godine rata. “Kada sam otvorila sanduke našli smo svešto smo u njih stavili, sve do sapuna, kafe i šećera, sablje i kraljeve slike. To sam inapisala našim prijateljima u Mostaru, koje je Lazo našao prvog slobodnog ljeta uMostaru, s njima se izljubio za sva vremena, i tad i kasnije, za sebe i našu porodicu,sve dok je živio, do 1978. godine.”

224

To što Ahmetaga reče da mu je, umjesto potvrda i pečata, “važnija riječ iuzajamno povjerenje”, pa se zato prvog slobodnog ljeta sa Lazarom i izljubi “zasva vremena”, samo je jedno svjedočenje, između mnogih sličnih, o uzajamnomispomaganju i iskrenom povjerenju među ljudima, znak dobrog susjedstva izajedništva. Otuda moralne vrijednosti čovjekovog uzrastanja nikad i ne mogu dazarastu u korov nipodaštavanja, makar ih nagrizaju i sumnje klonulih, jer svakačovječnost nema svoje omeđine.

O rušenju okoštalih predrasuda i o novim odnosima među ljudima na svojnačin mogu da posvjedoče i jedna porodična dopisnica iz Bileća. Dopisnicu je pisaoObren Albijanić u Bileći 8. maj 1943. svom poznaniku i prijatelju NazifuSelimoviću, poštaru iz Mostara, koji sačuva to slovo svoga sapatnika. A Obrenovimriječima, koje doslovno prenosim, kao da se nema šta dodati da bi se osvijetlilanjegova muka i uzajamno prijateljstvo ratom rasutih susjeda i mještana:

“Dragi Nazife! Puno ti fala na sažaljenju za mojim pok. bratom Jovanom,on je posve sretan jer ko ovih dana umre od prirodne smrti može se komotno rećida je sretan. Je li nama za njim velika žalost? Bogami jest, ali mora da se trpi štona insana dođe. Dragi Hazife, ja sam sa familijom prešao u tvoju kuću i mnogo mije ljepše nego đe sam stajao. Amo je sad prošla ona panika koja je bila dok si ti bioamo ako opet ne dođe ovuda od Crne Gore. Da li si se ti kako snašao, da li je boljenego u Bileći, ja mislim svakako da je bolje svugdje nego u Bileći. Sada primitepuno pozdrava svi redom od cele moje familije tvoj dobroželeći Obren Albijanić.”

Pitanja gospođi Narrett

Povodom članka Eugene Narrett u listu ‘Čikago Tribjun’, kćerka Sanjaposlala je tom dnevniku svoj prilog na engleskom ‘Pitanja gospođi Narrett’:

“Na pitanja Eugene Narrett upućena svijetu (‘Koliko dugo Bosanci moguistrajavati na bosanskoj državi”, Čikago Tribjun, mart 15. ‘95.), odnosno, “Da li jedržava Bosna vrijedna života nevine djece?”, odgovaram pitanjima, jer je ona uzelau obzir i vodila brigu jedino o trenutnim pozicijama na vojnom polju i ranijimsrpskim ‘pobjedama’ kroz istoriju i dala Srbima pravo na zemlju koju su do sadaokupirali.

“Gdje će i šta će gospođa Eugene sa 43,7 odsto stanovništva te Bosne (uSarajevu 49,3 odsto) koju čine Bošnjaci (Muslimani) kojima država Bosna nijefikcija, već dom i koljevka za njihovu djecu?

Zna li, gospođa, da srpski agresor, boreći se za teritoriju želi bošnjačkekuće, prazne, pa makar i srušene, satirući pored grobova domaćina sva obilježja

225

njihove vjekovne kulture i postojanja (u gradovima na graničnoj rijeci Drini izmeđuBosne i Srbije u Foči, Zvorniku, Višegradu nije ostao nijedan Bošnjak, iako su bilivećina)?

Da li treba zatvoriti oči i pred izvještajem specijalnog izaslanika UNTadeuša Mazovjeckog, od 4. XI ‘94. da su vlasti bosanskih Srba odgovorni zakršenje ljudskih prava velikih razmjera direktno ili indirektno; za raseljavanje ljudisa područja pod njihovom kontrolom; za sistematske vojne napade na civile u‘sigurnosnim zonama’ i drugdje, i pred izvještajem CIA (Čikago Tribjune, mart 9.‘95), da su Srbi odgovorni za najmanje 90 odsto etničkog čišćenja u Bosni?”

Pismo nije objavljeno, ali primio ga je ambasador R BiH u SAD SvenAlkalaj kada je tih dana sa dvojicom Amerikanaca iz Vašingtona održao predavanjeu Čikagu.

Na vjetrometini života

“Amerika obećana zemlja, kako za koga”, zapisala je Sanja u članku ‘Navjetrometini života “prateći život bosanskih izbjeglica, posebno Rahime Šišić,Sedine Hajro, Vasvije Užičanin, i njihove djece Nermina, Emina, Fahira i Nazila,koji su “okusili dio dobrote prijateljske zemlje, ali kako dalje kad traume jednomminu.”

Sedina Hajro je zatražila Sanjinu pomoć u prevođenju i prikupljanjudokumenata potrebnih za dobijanje socijalne pomoći za njenog trogodišnjeg sina

226

Sanja Seferović Drnovšek u Čikagu ljeta 1993. u vrijeme antiratnih okupljanja o kojima je pisala iobjavljivala priloge u nekoliko listova i časopisa

Nermina sa kojim je dovedena iz Sarajeva, uz pomoć dr Kovačevića, a tako su stiglei Rahima i Vasvija sa djecom.

Nermin boluje od prilično neispitane bolesti jetre, ima izuzetno žutu bojukože, svrab, teškoće u hranjenju, unutrašnja krvarenja i zastoj u razvoju saprognozom i najgoreg završetka, ali zahvaljujući navedenoj organizaciji, bolnici ipožrtvovanoj majci koja je bila spremna da da i dio svoje jetre, što se u posljednjemtrenutku pokazalo nepotrebnim jer je pronađen drugi donator, maloljetnom dječakuje izvršena transplantacija jetre...

Djeca kao naš Nermin, sa odredenim stepenom invalidnosti koji imonemogućava da obavljaju aktivnosti uobičajene za djecu njihovog uzrasta, a poduslovom da im roditelji imaju niska primanja, mogu se obratiti za novčanu naknadu(oko 450 $ mjesečno)... Rahima je devetogodišnju djevojčicu izgubila kada jegranata pala usred njenog doma u okolini Sarajeva. Za tu tragediju sam saznalaprilikom popunjavanja formulara za njeno drugo dijete, 12 godišnju Nazilu, kojaima djelimičnu paralizu uslijed priklještenog nerva.

Dr Bogdan Denić, profesor političke sociologije na ‘Siti Univerzitetu’ uNjujorku, potpredsjednik stranke Demokratskih socijalista Amerike i političar naljevici, Srbin iz Hrvatske, autor deset knjiga (tri o Jugoslaviji), kojem je Sanja sasaradnicima bila domaćin u Čikagu na tribini antiratnih istomišljenika i tumačaistine o Bosni i Hercegovini, među mnogim člancima o zbivanjima u zemljamabivše Jugoslavije objavio je 4. januara ‘93. članak u nezavisnoj ‘Borbi’ – ‘Postalismo prvaci fašizma u Evropi’.

227

Čovjeku koji nije dozvolio da mu “razni provincijalci srbuju i da ga učesrpstvu”, čiju riječ kazanu i u Čikagu dobro pamte, Sanja je uputila pismo (umeđuvremenu sam i ja sa njim telefonom razgovarao):

“Zdravo Bogdane!

Već dva mjeseca su sa nama moji roditelji, a uskoro očekujemo i sestruSelenu i njenog muža iz Praga, Vanja je ovdje, pa ćemo tako familijarno biti naokupu u Čikagu i, udruženi, pokušati da intenziviramo i spisateljski dio naše opšteradne angažovanosti.

Uvjereni da u Vama na ovim prostorima imamo dragocjenog sabesjednikai savjetnika, pitamo vas da li to što pišemo može da privuče pažnju nekih redakcijau SAD. Evo danas Vam šaljemo tri priloga i odmjerite da li takvi kakvi jesu (iliredigovani) mogu ugledati svjetlost dana.

Šta da kažem o Čikagu? Nekadašnje druženje ljudi iz Jugoslavije raslojavase i puca po političkim i, više, nacionalnim i vjerskim šavovima, podrazumijevajućii razlaze među Bošnjacima. Nekoliko raznih institucija, klubova i organizacija koje,kako kažu, vode brigu o Bosni, uključujući i radio stanice, nemaju nikakvih radnihni drugih usklađenijih programa i saradničkih susreta, sve skupa podgrijani tihimotuđenjem i raznim zamkama. Valjda i ne može biti drugačije nego što je to u našimmatičnim zemljama.”

Moja junakinja Megan Kenedi

Ozari nas odjek dugo priželjkivanih događanja na bosansko-hercegovačkimratištima, dolazak sina u Prag nakon završenih ekonomskih studija u Čikagu, posjetasa bosanskih strana prevodioca i prijatelja Vesne Božić, obavijest iz Beča da ja isupruga krećemo za Ameriku 19. januara ‘95, i ponovo novi Sanjin novinski prilog‘Iz Čikaga Bosni i pohode: Amerikanke u Tuzli (‘Oslobođenje’ 1-8. XII ‘94):

“Moja junakinja Megan Kenedi nije poznata medijska ličnost kao što jeBjanka Džeger (bivša žena Majka Džegera), koja je ispred ‘Eguality Nov’, američkenevladine organizacije za ženska prava, došla početkom prošle godine u Sarajevoda u ime inicijative američkih žena pomogne majkama, silovanim ženama i djecirođenoj pod tim okolnostima. Megan je jedna od onih koji su se uključili ubosansko-hercegovačka zbivanja ne misleći da time čine velika djela već ono štomogu i što im savjest nalaže.

Kao poslovna i svestrano angažovana, Megan Kenedi, mlada, lijepa žena(prevodilac, asistent direktora ‘Informativne Agencije SAD‘, član ‘Američkeorganizacije žena’ i ‘Čikaškog centra za internacionalne odnose’, biznismen, nije

228

mogla ostati slijepa i gluha za slike rata, stradanja građana u opkoljenim gradovimakao nekad u srednjem vijeku, na vapaje nepravedno napadnutog i na rat nespremnognaroda, na kolone izbjeglica, plač djece i na veliki broj maltretiranih i silovanihžena kao najmračnije taktike ratovanja...

Ostavila je svoje navike i udobnosti i zajedno sa članovima humanitarne,dobrotvorne organizacije ‘Balcan Rape Trauma Reponse Coalition’, koju je saRobin Bogart i osnovala aprila mjeseca ‘93, uputila se sredinom prošle godine uHrvatsku i Bosnu, sa posebnim interesovanjem za Tuzlu...

Dok mi je Megan prepričavala nekoliko događaja i zapažanja sa njihovihputovanja (prošle i ove godine) osjećala sam se neobično slušajući priče Amerikanke

229

Ljudi kao Megan Kenedi (na slici) su neophodni, ne samo Bosni, već ovom vremenu u kojem svibježe u svoje ljušture, neosjetljivi na sve što se dešava dalje od njihovog praga, vremenu kome ne-dostaju LJUDI

o mojoj domovini u ratnim uslovima u kojima je ja nisam nikad vidjela niti moglazamisliti...

Povjerenje u bosansku Armiju pored koje su se jedino sigurno osjećale, igostoljubivost domaćina u Tuzli, Sarajevu, Mostaru... koji su im iznosili i posljednjizalogaj hrane da ih ugoste, što je potpuno nepoznato američkom svijetu, su detaljikoje će one uvijek nositi. Pričale su mi o toplini Omerovića doma u Tuzli, roditeljedr Azre Omerović, njihove i moje prijateljice iz Čikaga, o njihovom optimizmu ižilavosti u ratnim okolnostima. U njihovom domu, gdje su i odsjele, naučile sukako se prave poneka bosanska jela...

Pored grupnih terapija koje su imale svog efekta posebno u radu sa djecom,koja su se putem crteža, igara i priča rasterećivala svojih briga i strahova,Amerikanke su se unijele i u sudbine i dušu bosanskih ljudi. Upoznavši LejluMujagić i njenu kćer Aidu u Tuzli, u trenutku kada je Aida bila na ivici života ismrti usljed stalnog povraćanja, gubljenja težine, u stanju prouzrokovanom prijesvega ratnim šokovima i prekraćenom mladošću, Megan je ponudila pomoć igostoprimstvo u Americi. Aida i Lejla su sticanjem raznih okolnosti a prekohumanitarne organizacije ‘Medicinska evakuacija Medevak’, došle u Čikago naliječenje i Megan ih je poslije kraćeg bolničkog liječenja bez većih rezultata, prevelau njen prelijepi apartman u centru grada. Sve zajedno sam ih posjetila i pričali smoo njihovom slijedećem putu za Bosnu.

Ljudi kao Megan su neophodni, ne samo Bosni, već ovom vremenu u komeljudi bježe u svoje ljušture, neosjetljivi na sve što se dešava dalje od njihovog praga,u kome nedostaju nove ideje, poletnost, humanost, vremenu kome nedostajuLJUDI.”

“Muslimani crni vrani, dani su vam odbrojani”

U prostranom holu bečkog hotela Meriot u samom centru grada(imigracioni ured Ambasade SAD) čekajući poziv imigracionog oficira, upadosmoi nehtijući u vatromet riječi prestavnice jedne bečke humanitarne vjerskeorganizacije, inače porijeklom iz Crne Gore, koja bučno i netrpeljivo objašnjavakako je sve to što se u Bosni sada događa prirodan eho kosovskog boja, odgovor napetstogodišnju tursku vladavinu, i da su se računi, kad tad konačno morali podmiriti.Slušajući ostrasćenu ženu sjetio sam se mudrosti koja kaže da su fanatici najvećineprijatelji intelektualaca.

Oficir prelistava neke moje knj